ANNALES /f>'95 izvirno znanstveno delo UDK 805.9-087(497.13 Istra} JEZIK ¡STARSKÍH 'RUMUNJA1 August KOVAČEC prof. dr., Filozofska fakulteta Zagreb, 41000 Zagreb, Avenija Vukovar 2, CRO dr., professore ordinario, Facoltá di Fiolosofia, 41000 Zagreb, Avenija Vukovar 2, CRO NAČRTAK Nakon kratkoga prikaza ambijenta u kojemu $u se tzv. tstrorumunji održali i da nas žive, zatim osnovnih podataka o njihovu broju, zanimanju, načinu života itd., ukratko se izlažu glavne činjenice koje se tiču njihova podrijetla, posebno njihova odnosa prema tzv. balkanskim Viasima. izlažu se zatim glavne značajke samoga idioma u različnim jezičnim razdjelima (glasovi, oblici, sintaksa, leksikl vodeči računa o tipološkim značajkama toga idioma, o njegovim genetskim vezama (s drugim tvmunjskim "povijesnim" narječ jima) i kontrastivnim značajkama u odnosu na hrvatski (osohito čakavski) i donekle u odnosu na talijanski. Pri tom je osobito važno to Sto je istrorumunjski jedan od rijetkih idioma bez izvanjezičnih vlastitih institucija u kojemu se procesi jezične inlerferencije odvijajo nesputano, pa se jezični doticaj može promatrati u svojemu odvijanju, ne samo, kao Sto je to najčešče slučaj kod idioma s razvijenlm izvanjezičnim institucijama, kao gotov posljedak. Nefto više pozornosti posvečeno je kompozitnosti istrorumunjskoga rječnika. Na kraju se navocli nekoliko činjenica i pretpostavki u sveži s daljnjom sudbinom istrorumunjskoga. Ako zanemarimo na čas idiome kojima govore albanski, srpski t boSnjački noviji došljaci, u Istri nalazimo hrvatske govore {čakavske, štokavsko-čakavske, kajkav-sko-čakavske, kajkavske govore; Ribarič, 1940, 7-51), slovenske govore, perojski (štokavski), venecijanski, istroromanski i istrorumunjski, a kao standardni se jezici u hrvatskome dijelu Istre rabe hrvatski i talijanski, a u siovenskom dijelu Istre slovenski i talijanski (Filipi, 1993, 275-6). S obzirom na tolik broj idioma na tako malom prostoru, u Istri je za mnoge pojedince i za mnoge skupine dvojezičnost i diglosija (pa i troje-zičnost) normalna i svakodnevna pojava, pa odatle i dugotrajno prožimanje medu istarskim idiornima. SMJEŠTAJ Idiom za koji se u romanistici i rumunjskoj lingvisti d uvriježio naziv istrorumunjski (obično istrorumunjski di-jalekt) govori se danas u nekoliko malih sela i zaselaka sjeveroistočne Istre i Čičarije. Po analogiji s nazivom jezika, i za stanovmke Istre koji govore istrorumunjski redovito se upotrebljava naziv Jstrorumunji ifi istarski Rumunjt, ali on, kao Sto čemo kasnije vidjeti, ne ozna- čuje niti nacionalnu pripadnost rumunjskom narodu niti kakvu posebno nacionalnu pripadnost prema kojoj bi Istrorumunje (oslm po jeziku) trebalo izdvojiti iz istar-skoga hrvatskog korpusa. U Čičariji se očuvalo največe i najkompaktnije istrorumunjsko naselje, seio Žejane (istror. Žeian), u kojemu se istrorumunjski m redovito sluze svi njegovi stanovnict. Južno od Učke uz dolinu rječice Boljunčice i uz rub Čepičkog polja taj se idiom govori u više manjih se I a i zaselaka, ponajprife u Suš-njevici (izvorno: Sušnjevici) i Novoj Vasi (istror. Nosolo ili Noselo), u polovici sela (esenovik (istror. Suco-dru), u Letaju (koj< je velikim dijelom napušten) te u zaselcima crkvene 2upe Brdo (Kostrčan, Brig, Dolinščina, Perasi, Zankovci i dr.) (Kovačec, 1971, 23; 1984, 550). U južnim selima istrorumunjski se razrnjerno dobro čuva u Sušnjevici, Novoj Vasi i Kostrčanu, ali se u perifernim zaseocima (npr, u Zankovcima) mnogi stanovnici, prem-da istrorumunjski znaju i češče i radije služe hrvatskim. No čak i u Žejanama, Sušnjevici i Novoj Vasi svi su stanovnici od reda dvojezični, tj. uz istrorumunjski obvezatno znaju i hrvatski. U južnim selima poneki stariji stanovnik solidno se služi istarskim venecijanskim a rjede i standardnim talijanskim jezikom. 65 ANNALES (»/'95 Aucun KOVAČU If Z! K ISTA RS Ki H -RUMbNIA'. ft5-7l-. 8ROJ ISTRORUMUNJA' Prema našim proč je nama s počet l< a šezdesetih godina, u navedenim je selima istrorumunjski govorilo izmedu 1250 i 1500 ljudi, od toga samo u Žeja nami i z med ju 450-500 i Kova čec, 1971)®. Zbog neprestanega iseljavanja u gradove (Rijeka, Opatija, Labin i dr.) i u inozemstvo (zapadna Europa, SAD, Kanada, Australija), u posljednjih tridesetak godina broj slanovnika u spo-menutim našel jima sveden je danas na manje od polovice navedenog broja. Prema podactma službenega popisa iz 1991. (Popis 1991,, 1992, 126-9) ukupan broj stanovnika u spomenutim naseli ima (a on, uglavnom, još odgovara broiu govornika istrorumunjskoga) drastično se smanjio, pa bi u njima danas preostalo još jedva oko 500 osoba koje su potencljalni ili pak stvarni govornici istrorumunjskoga. Dakako, oni koji su odselili redovito če još prilično dugo očuvati znanje "mate-rinskoga" idioma jednako u Lundu, Perthu ili New Vorku kao i u Rijeci, Labinu ili Opatiji, ali fcada su jednom napustili rodna sela, njihov kulturni ambijent i jezičnu zajednicu, niti če se oni sami više redovito svojim idiomom služiti niti če ga više učiti njihova djeca. Istodobno je i u samim istrorumunjskim selima istrorumunjski ozbilino ugrožen, jet se jezik ne može duije vrijeme održati bez kakve takve i koliko toliko kompaktne zajedniee. Liostalom, onako kako se smanjuje broj pripadnika zajedniee smanjuje se i broj prigoda u kojirna se istrorumunjski može upotrebljavati. Vrlo često, budud da su od reda dvojezični, Islrorumunji na kraju u stalnoj uporabi zadržavaju samo onaj jezik koji im služi u svakoj pri lici. JEZIK BEZ VLASTITIH INSTITUCIJA Ostm neSto malo ostataka jezičnog i književnog folklora (malobrojne poslovite i izreke, lokalne aneg-dote, priče identične s onima kod kroatofonog stanovništva ali u istrorumunjskom jezičnim ruhu, i si.) istrorumunjski ne raspolaže gotovo nikakvim institucijama koje bi pridonosiie očuvanju jezika (Kovačec, 1984, 551). Kada pjevaju, Istrorumunji pjevaju na hrvatskem (na jugu ponetko i pokadšto tnkoder i na talijanskom), pa je na istrorumunjskom ostalo u optjecaju svega nekoliko folklornih stihova istrgnutih iz njihova stvarnog konteksta. Škola i crkva oduvijek su se služile hrvatskim; jedino u doba talijanske okupacije u Istri izmedju dva ju svjetskih ratova u školi se upotrebljavao talijanski. Na istrorumunjskom se nikada nije institucionalno poriuča-valo. na njemu nikada nisu izlaziie ni knjige ni publikacije, a nije se nikada rabio ni u drugim medij ima. Istrorumunji nemaju ni posebnog nacionalnog osječaja (Dahmen. 1989, 452!. lako je kod toga stanovništva nacionalni osječaj uvijek bio prilično neodreden (Puj-cariu, 1926, 44), izmedu ostaloga vjerojatno i zato što se |0S od sredine prošloga stolječa njime u Istri često manipuliralo, Istrorumunji se najčešče deklariraju kao Hrvati, ili pak jednako kao kroatofono stanovništva koje ih okružuje. Tako su se nakon drugoga svjetskog rata deklarirali kao Hrvati, a prilikom popisa g. 1991„ - u vrlo sličnim omjerima kao i okolni kroatofoni stanovnici -deklarirali su se ili kao Hrvati (ukupno preko 55%; u Željanama preko 90%, u jesenoviku preko 70%, u Šušnjevici preko 50%, ali u Novoj Vasi, Zankovcima i cir. oko 30%) ili pak regionalno (u Žejanama preko 2%, u Kostrčanu oko 20%, u Šušnjevici oko 35%, u Novoj Vasi i Zankovcima oko 75% itd.) (Popis 1991., 1992, 126-9, 144-5). IMENA KO J IMA SE OZNAČUJU 'ISTRORUMUNJI' i NJIHOV JEZIK Nasuprot učenomu nazivu toga stanovništva i njegova jezika - Istrorumunji i istrorumunjski - u narodu u Istri nema jedinsivenog naziva ni za tu skupinu ni za njezin jezik. U Žejanama se sami stanovnici zovu po imenu mjesta, Žejanci (istror. Žei3n(i}, a jezik kojim govore zovu žejanski (žejonski}- U literaturi se navodi da ih okolni Hrvati označuju imenom Čiči/Čtči, ali se danas taj naziv podjednako odnosi i na sve Hrvate na Čičariji (Enciklopedija Jugoslavije, 1984, .324, s.v. Čidi). Preko etnologa i dijalektologa Istrorumunji su za sebe donekle prihvatili - osobito u dodiru sa strancima - I nazive Rumuni, rurnunski {Petroviči, Neiescu, 1965, 362), ali više kao kuiiozitet i kao šalu nego kao uobičajeni naziv2. Kako izmedu Istronjmunja u Žejanama i onih južno od IJčke nema gotovo nikakvih ni izravnih ni stalnih veza, pa tako ni osječaja pripadnosti ¡stoj jezičnoj i kulturnoj zajednici ili kakve drugačije povezanosti (Pujcartu, 1926, 37-8; Flora. 1962, 148-9; Petroviči, Neiescu, 1965, 359), i nazivi su na jugu dru-gačiji. Vrlo često i na jugu oni sebe i svoj jezik nazivaju po imenu m jesta: Sušnevti - sušne vski, Susnevfi - sus-rievski, NovošSni - novošanski itd. Ali na jugu Istrorumunji pos jedli ju i zajedničko ime za cijelo istro-rumunjsko područje, a to je Vlas, Viaš ''VIasi" (u jednini t Prof R. Flora (1962. 140) procijenio je ukupan broj govornika istrorumunjskoga na 1140 osoba. Kako god bilo, ako imamo na umu da su za kraj prošloga t početak ovoga stolječa potlači, u objektivnost kojili nema razloga sumnjati, navodili i do 3000 govornika istrorumunjskoga idioma (Pitjcariu, 1926, 40-43), možerno samo utvrditi da se ti tijeku tekucega stolječa njihov broj znatno smanjio (za novi pregled podataka v. Dahmen, 450-452). 2 TraieCi u Rijeci autobusnu kartu za Žejane, Žejanci cesto ti žali. ako pozna ju prodavača karata, traze "kartu za Bukureit". ANNALES /f>'95 Augufi KOVAČK. IEZÏK ISTARSMH 'RUMUNiA', VlJh) za stanovnike i vliski, vlaški "vlaški" ili vlaskf /vtaškf limbe "vlaški jezik " za idiom ko jim se u medusobnom opčenju služe. Tako ih obično zovu i Hrvati iz najbližega okrožja. No valja imali na umu da je u Istri naziv Vlah, Vlasi (i ujedno tip jezika: vlaški) kod Hrvata raširen kao naziv za sve došljake koji su dosli iz Dalmacije u 15/16. st, a taj se naziv obično suprotstavlja nazivu za starosjedioce Bejzaci, Bezjaci (i jezični tip: bejzački. bezjački) (Skok, 1971, 514-6). Na jugu ih okolni Hrvati, cesto sa stanovitim šaljivim prizvukom, zovu takoder i Čiribirci a njihov jezik Čiribirski, s tjme da te nazive nerijetko prihvačaju i sami Istrorumunji (firibirfi - (iribirski, Čiribir} - Čiribirski) (Pu$-cariu, 1926, 44-5; Kovačec, 1971, 24; 1984, 551). Danas više nema traga nazivu Rumeri za Istrorumunje Sto ga krajem 17 st. spominje talijanski povjesničar Ireneo detla Croce (Pu$cariu. 1926, 26), a koji bi fonetiki vjerojatno morao glasiti (rumšr) i potpuno bi odgovarao rumunjskomu nacionalnom imenu Romani (arumunjski Armrni) koje se izvodi iz latinskega ROMANJ. SVI SU ISTRORUMUNM DVOJEZIČNI Dvojezičnost je kod Istrorumunja opča, obvezama i aktivna, a k tome traje više stolječa. Osim u Žejanama (sefo je izolirano i stanovništvo je ondje kompaktnije, veze s okolnim kroatofonim stanovnicima nianje intenzivne), gdje se kadšto mogu susrestl djcca predškolske dobf sa slabim znanjem hrvatskoga, Istrorumunji redo-vito govore hrvatski (čakavsk;} bez posebnog "akcenta". I trščanski historiograf ireneo della Croce (pravo mu je ime Mana Manarutta) pišuči g. 1698. o Istrorumunjima (Pujcariu, 1926, 26; usp. i 1929, S) izrijekom navodi da "oltre 1'idioma selavo commune a tutto it Carso, usano un proprio e particolare consimile al Valacco, inSrac-ciato con diverse parole e vocaboli latine..". Posfjedice toga opceg. obvezatnog, aktivnog i dugotrajnog biiing-vizma (Pujcariu, 1926, 49; Flora, 1962, 142-3; Petroviči, Neiescu, 1965, 352, 354, 358; Kovačec, 1968, 80; 1971, 13, 195, 196; 1984, 551; Dabmen, 1989, 452) bile su duboke materi|alne i strukturalne promjene svih razdjela istrorumunjskoga pod hrvatskim utjecajem. NajčeSče je riječ o istrorumunjsko-čakavskom bilingviz-mu, ali kako Istrorumunji u školi uče a u svakodnevnom 2ivolu neprestano upotrebijavaju hrvatski standardni jezik na štokavskoj osnovici, zapravo je i kod njih riječ o stanju izmedu bilingvizma i diglosije. Nakon drugog svjelskog rata neznatan broj Istroromunja optirao je za Italijo, a prema popisu od g. 1991. jedino se na jugu deset osoba (manje od 0.5%) deklariralo Taiijanima. U južnim selima ipak večina muškaraca siarijih od 60 godina, kao i poneka starija žena, poznaju talijanski [istarski oblik mletačkoga i kadšto standardni talijanski), pa se barem za dio Istrorumunja na jugu može reči da su Irojezični. Tako je pored hrvatskoga na istro-rumunjski znatno utjecao i talijanski (Flora, 1975, 48-9; Kovačec, 1992, 160; usp. i Tekavčič, 1976, 227-240). kilco se, barem u govoru Žejana, slovenski utjecaj ne rnoze a priori isktjučivati, neki su auiori slovenskemu utjecaju pripisi vali pojedine elemente isključivo na temelju vanjske sličnosti (Flora, 1972, passim) premda je najčešče zapravo riječ o takvim elementima koje slovenski jezik i njegovi jugozapadni govori dijele s čakavskim i kajkavskim govovima Istre i s hrvatskim jezikom (Petroviči, Niiescu, 1965, 361-2, osobito bilješka 36; Kovačec, 1984, 552j. PODRIJETLO Sto se tiče podrijetla istrorumunja može se pouz dano reci da se jDieipostavke o njihovo; autohtonosti u Istri ne opiru ni o jedan ozbiljan povijesni ili jezični dokaz i da se danas uglavnom više ne uzimaju ozbtljno. I a ko se o pojedinostima ne može mnogo reči, danas je opče prihvačeno mišljenje da su istarski 'Rumunji' kao i stanovništvo Dubašnice i Poljica na Krku koje je još u 19. sf. govorilo rumunjski - potomci balkanskih Vlaha. Ti srednjoviekovni Vlasi, koji se u kasnifim stolječima u primorskim krajevirna naziva ju i Morlacima (Dragomir, 1924, 35-50), spominju se u mnogobrojnim bosanskim i hrvatskim (osobito duhrovačkim i dalmatinskim) doku-mentirna, prije svega od 14. rlo 16. st., a barem je jedan njihov dio govorio nekim obiskom rumunjskoga (Pu§ cariu, 1926, 3-36; Dragomir, 1924, passim; 1924a, 2 13). Po obliku nekih imena može se zaključiti da su pojedinačno Vlasi doprli do Istre vec u clrirgoj polovici 12. st., da su se pojedine njihove skupine nastanile u Istri več u drugoj polovici 15. si., ali da se največi broj Vlaha u Istri skrasio u lijeku 16. st. (Pu^cariu, 1926, 2932), premda medu novim doseljenicima nije uvijek moguče odvojiti došljake Hrvate od došljaka koji su govorili rumunjski. No ostaci s rumunjskim jezičnim značajkama u toponimiji i antroponimiji sjeverozapad-noga Balkana kao i u leksiku hrvatskih govora jasno pokazuju da je barem dio Vlaha u toni dijelu Balkana još krajem srednjega vijeka govorio nekim idiomom ko j emu su sve bitne značaji«» rumunjske (Rosetti, 1968, 431-433) Ako se pak lingvisti i povjesničari opčenito i slažu u tome da su Istrorumunji u Istri dospjeli iz sjeverozapadnih dijelova Balkanskega poluotoka, o odnosu izmedu Vlaha u Hrvatskoi i Bosni s jedne stra.ne i onih u siednjovjekovnoj Srbiji s druge strane postoje različita mišljenja. Dok jedni drže da srednjovjekovni srbijanski Vlasi pripadaju istom stablu kao i oni u Bosni i Hrvatskoj ("zapadni Rumunji" južno od Dunava kao autohtono romansko stanovništvo; Pu$cariu, 1926, 3445, 352), drugi su mišljenja da bosanski i hrvatski Vlasi pripadaju jednoj a srbijanski Vlasi drugoj valahofonoj skupini (Rosetti, 1968, 606). Mišljenja se razilaze i glede 67 ANNALES (»/'95 August KOVAČêC: ICZIK ISTARSKHl'RUMUNIAV 6S-7S. podrijetla lih tzv. zapadnih Rumunja. Dok bi za jedne oni bili doseljenici na prostore južno od Dunava sa sjeverozapadnib područia dakorurnunjskoga areala, pa bi prema lome istrorumunjski bio samo varijetet dakorurnunjskoga koji je s vremenom prenesen u Istru (Densusianu, 1901, 337-346; Popovia, 1914, 121-9; Caragiu-Marioteanu, 1975, 189), za druge bi preči Jstrorumunja, "zapadnt Kumunji", tj. srednjovjekovni Vlasi i7 Srbije, Bosne i Hrvatske bili autohtono romansko (rumunjsko) stanovništvo na sjeverozapadnom d-ijelu Balkanskog poluotoka južno od Dunava, a njega bi na gibanje prema zapadu, prema jadranskoj obali i prema Istri, bila pokrenula turška osvajanja na Balkanu (Pu^cariu, 1926, 3-36, 344-366 i passim). Pravi odgovor na sva ova pitanja ne može se, pri sadašnjem stanju istraživanja, dati ni definitivno ni kategorički, Dok se ne riješr vrlo zamršeno pitanje vremena i prostora formiranja rumunjskoga naroda i jezika (Petroviči, 1961, 28; 1964, 375-388; 1967. 17-19; Daicovidu, Petroviči, $tefan, 1963, 58-62), teško je očekivati odgovor i na ovo pitanje. A kako od povlačenja rimske vojske iz Dacije nema gotovo nikakvih vi jesti o "Rumunjima" S ve do 10. st. na Balkanu i sve do 12. si. sjeverno od Dunava, a i kasnije su sve do 16. st. uglavnom šture {prvi tekstovi na dakorumunjskom potječu s počet k a 16. st ), razrješenju ovoga problema teško se nadati. Kako god bilo, "zapadli i Rumunji" u večim su skupinama u 15. st. najpnje dospjeli na otok Krk i ondje u Dubašnici i Poljicima rumunjski jezik očuvali do početka 19. st (Pujcariu, 1926, 15-18; 1929, 6; Skok, 1938, 113-119; 1950. 25; Tekavčič, 19959, 35-38), a od početka 16. st. naseljevali su se (dakako, zajerino s hrvatskim stanov-niStvom s kojim su se pokrenuli iz sjeverne Dalmacije) i u Istri. Svoj djedovski jezik očuvali su ondje gdje su postajale povoljne okolnosti da se bave svojim starim zanimanjima (stočarstvom, krbunaistvom i si ), dok su se drugdje - buduči da su več iz Dalmacije došli kao dvojezični i, čini se. kao katolici - stopili kulturno i jezično s hrvatskim okolnim stanovništvom iPujcariu, 1929, 31-3.3: Skok, 1971, 515-6), osobito ako su njihove skupine bile malobrojne i raStrkane. No trag loga asimiliranog jezika čuva se do danas u imenima mjesta i prezimenima koja noše rumunjski pečat (Katum, Fičod, Jerbutišče Ud.. Licu!, Faraguna, Poropat itd.) ili pak u rumunjskim riječima koje su ušle u istarske hrvatske govore (npr. degečkati/gadičb/ a ti, glindtira, trzjak/ Irzljak, žinžne idr.) (Pu.sc.ariu, 1926, 33-34; Ribarič, 1940, 129 i passim). STRUKTURALNE ZNAČAJKE ISTRORUMUNjSKOGA Raspoloživi prostor omogučuje nam da ovdje samo u pregledu i kontrastivno prema hrvatskomu ili prema drugim idiomima ¡zložimo samo najvažnije značajke istrorumunjskoga ne upuštajuči se pri tom u pojedinosti. Istodobno valja istaknuti da s je verni (žejanski) i južni istrorumunjski (u selima južno od Učkel poput svih srodnih idioma na terenu koji dugš niz stolječa nisu bili u izravnom doticaju - pokazuju medu sobom mno-gobrojne i vrlo značajne razlike u jezičnoj gradi, alt čemo ih mi, zbog njihova genetskoga jedinstva, nasto-jati promatrati kao jedinstven idiom, ostavljajuči u opisu po strani sve ono što se može smatrati manje bitnim ili pak naknadno raz vi jenom posebnošču. GLASOVNI SUSTAV Istrorumunjski vokalizam razpolaže invent3rom od najmanje sedam vokalskih fonema: /i, e, e; i, a, o, u/ pod naglaskom. Pri tom znakom /e/ biiježimo vrlo otvoreni prednji ili palatalni vokal (koji se inače bilježi znakom /k/ ili /a/, znakom /i/ neutraini prednji vokal (ni prednji ni stražnji, ni otvoren ni zatvoren, sličan onomu što se čLije kadšto ¡spred tzv. vokalskog ifi siogotvornog r; kadšto se čuje i kao stražnji nezaobijeni samoglasnik), a znakom/a/ najotvoreniji stražnji i!i velarni i zaobljeni vokal (Petroviči, Neiescu, 1964, 363; Petroviči, 1964a, 36 i si.; Kovačec, 1971, 33; Avrarrt, 1977, 362-365; 1977a, 593-7; Petroviči, 1967, 270-272; Kovačec, 1984, 554). Valja pri tom reči da unatoč mišljenju nekih rurriunjskih dijalektologa koji ih promatraju kao varijante (Caragiu-Mariofeanu, 1975, 192) jedinice/e/ i /g/ pod naglaskom dolaze jasno kao dva različita fonema (Petroviči, 1967, 271-2; Kovačec, 1971, 38, 41; 1984, 584). No istodobno još uvijek ostaju neke sumnje o statusu ¡edinice /S/ pod naglaskom i o njezinu odnosu prema jedinici /a/. Neki su autori pokuSali tumačiti /a/ i /a/ kao slobodne varijante (Caragiu-Mario|eanu, 1975, 192), drugi kao pozicijske varijante (za što nema nikakvih pretpostavki; Coteanu, 1961, 156), ali se nama čini kako ima dovoljno argumenata da se /a/ promatra kao fonem različit od /a/ iako ne dolazi dosljedno kod svih govornika (Petroviči, Neiescu, 1964, 355; Kovačec, 1971, 34, 71-2; 1984, 555, 588). Mogli bismo na temelju toga ustvrditi da pored navedenih sedam vokatskih fonema istrorumunjski poznaje pod naglaskom i osmi fonem /a/, premda je on zapravo marginalan i, na stanovit način, još in statu nascendi jer ne dolazi u govoru svih pripadnika zajednice (Petroviči, 1967, 271; Kovačec, 1984, 555). Tako u »aglaSenom položaju imamo ifi sedmočlanr ili osmočlani vokaiski sustav; /i/ /u/ A/ /u/ /e/ /a/ /o/ /e/ /a/ /o/ /e/ /&( /f/ /a/ /S/ Umjesto maksimalnog osmočianog ili pak opče prihvačenog sedmočlanog sustava pod naglaskom, u nenaglašenorn položaju nalazimo obično najviše šest jedinica (/i, e, a, o, i; a/), jer u takvu položaju nema AMNALES 6/'95 Airsu« KOVAČEC: JEZIK ISTARSKiH KUMUNfA*. b5-?t- opozicija /e/ - /e /, /a/ - /a/. Na jugu u Štišnjevici i Novoj Vasi u finalnom otvorenom slogu doiazi takodjer i vokal /-e/ s važnim funkcijama u imenskoj i giagolskoj morfologiji (Petroviči, Neiescu, 1965 /1964/, 359-360; Kovačec, 1971, 42-3, 71-2; 1984, 555}. Sfično nekim hrvatskim istarskim govorima, za istrorumunjski je karakteristična fakultativna diftongoidna realizacija fonema /e, a, o/ (dakle (te, r5, ro)) u naglašenom položaju (Petroviči, Neiescu, 1964/5," 358; Petroviči, 1967, 270271; Kovačec, 1971, .34-5), zatim fakultativna realizacija bifonematskih slijedova /al, ar, a m, an/ kao (j , r, m, n) (Petroviči, Neiescu, 1965, 358; Petroviči, 1967a, c e' ' ' 35-9; Kovačec, 1971, 34-5) te napokon fakultativna nazalizirana realizacija vokala (I, e, a, a, 6, u, a/T) umjesto bifonematskih sekvencija kojima je drugi element/m/ iti /h/a prvi neki vokal (Kovačec, 1971, 34). Za istrorumunjski je konsonantizam karakteristično da mu se inventar u potpunosti podudara s inventarom okolnih hrvatskih čakavskih govora (usp. Petroviči, Neiescu, 1965, 353; Petroviči, 1967a, 266, 270 i passim; Kovačec, 1971, 43-52, 72-3, Caragiu-Mariojeanu, 1975, 194; Avrarn, 1977, 484, 486). Vrlo su slične onima u čakavskom i realizacije konsonanata, pa tako u Žeja-rsama, sfično kao i u hrvatskim i slovenskim govorima na Krasu, umjesto realizacije (g) imamo (Petroviči, Neiescu, 1969, 359; Petroviči, 1967a, 260; Kovačec, 1971, 35, 49, 51-2; Catagiu-Mariojeanu, 1975, 195; Avram, 1977a, 484; flora, 1962, passim; Kovačec, 1984, 556). Za govore nekih južnih sela (¿ušnjevica, ali djelomično i Nova Vas, Letaj i Kostrčan) karakterističan je "cakavizam" (Coteanu, 1961, 158-160; Flora, 1962. 154 i si.; Petroviči, Neiescu, 1964, 353, 356-7; Petroviči, 1967a, 266; Kovačec, 1971, 37, 72, 77-8; Avram, 1977a, 486; Mutjačič, 1966, 367-379; Kovačec, 1984, 556) a to če reči da se poništava opozicija izmedu piskavih i šuštavih suglasnika (As/ ~ /tš/, /dz/ -/d2/, /s/ - /S/, /z/ - /ž/). Valja istaknuti da se opozicija izmedu piskavih i šuštavih suglasnika neutralizira i u nekim hrvatskim govorima Istre kao i u mletačkom u Istri, Posljedica je ta k ve neutralizacije da fakultativno itj individualno, ifi pak ovisno o kontekstu, takvi kon-sonanti mogu imati više jasno uočljivih različitih realizacija 'J[s, š, $)/>, /(z, ž, i)/, /(ts, tš, tš)/, itd; Puj-cariu, 1929, 143-5, Petroviči, Neiescu, J 965, 353; Kovačec, 1984, 556). Fonemi /t"/ i /g/ razvili su se pod hrvatskim (/t"/) i pod talijanskim i hrvatskim uljecajem (/g/1 pa im je frekvenci)a niska {Kovačec, 1971, 70-71, 78; Flora, 1962, 157; Kovačec, 1984, 557), a jedinica (d") doiazi samo kao sandhi varijanta od /tV ili kao fakultativna varijanta fonema /g/ (Kovačec, 1971, 36, 48, 72, 77-8). Realizacije fonema /t"/ poklapaju se s realizacijama fonema /č/ u hrvatskim govorima (Popovici, 1914, passim; Coteanu, 1961, 159; Flora, 1962, passim; Caragiu-Mariojeanu, 1975, 195; Kovačec, 1984, 557). Ponašanje nekih fonema pod izravnim je ufječa jem hr-vatskoga čakavskoga, pa tako finalno /-m/ prelazi u /-n/, a !-M ko je zaivara slog ili je finalno nestaje (xa; Kovačec, 1971, 51, 78; Coteanu, 1961, 158-9; Petroviči, 1967a, 263; Kovačec, 1971, 51, 72-3, 78; 1984, 558; Caragiu-Mariojeanu, 1975, 196). Pored-benim proučavanjem može se utvrditi da su u ¡stro-rumunjskom konsonantizmu prevedene različite pro-mjene koje su dovele do njegove gotovo potpune nive-lacije s hrvatskim (Petroviči, 1967a, 261-9, 270-272; Kovačec, 1971, 77-80; 1984. 558), a to če se orida odraziti i na istrorumurijsku morfologiju (Kovačec, 1971. 78-80). MORFOLOGIJA Za istrorumunjsku je morfologiju značljiv visok stupanj podudarnosti s drugim povijesrum narječjtma rumunfskoga jezika, oscibito štci se tiče morfološke grade. No istodobno valja upcizciriti i na velik broj inovacija koje su nastale pod hrvatskim i ponešto takoder pod talijanskim uljecajem. Tako poput drugih rumunjskih nariečja istrorumunjski čuva sustav dvopadežne deklinacije imenica i pridjeva, ali je ona na jugu pretrpjela značajan razvoj prema analitičkom tipu (om "čovjek" /neodredeno/, ému "čovjek" /odredeno/, genitiv: lu un om /neodred/ lu ömu /odred./ o ženske; "žena" /neodred./, zénsca /odred./, genitiv; !u o ženske, lu Zénsca itd.), a u Žeja nam a je zadržala izrazito arhaične značajke (âr? om, ömu "čovjek", genitiv; vrve om, ömului itd., o zénsca, zénsca "žena", genitiv; ur l'é ženske, ¿énskel'ei, itd.). Üok je na jugu deklinacija naglašeno analilička (šušnjevica: o tftç, fêta /nominativ - akuzativ/. /u o fçte, lu fçta /genitiv - dativ/ itd. slično kao u muškom rodu un om, rimu, lu un om, lu ömu itd.), dotle se u Zejanarria pored sfarijeg sintetičkog tipa (muški rod; ân om, ömu /nominativ - akuzativ/, urvé om, ömului /genitiv - dativ/ itd.; ženski rod: o fçta, ff ta /nominativ - akuzativ/, url'ç féte, fçtel'e/ itd.) susreču i usporedni fakultativni oblici s izražen ij i m analirizmom (lu an om, lu ömu /genitiv - dativ/ itd. prema le o féte, le tçte) (Kovačec, 1971, 99-101; 1904, 567-9) U uspo-redbi sa zapadnom Romanijom značajna )e balkanska podudarnost islrorumunjskoga s ostalim rumunjskirn na-rječjima u izražavanju odredenosti imenica s pomoču postponiranoga člana (nasuprot talijanskom un uomo -1'uomo, una mogfie - la moglie, un fratello - il fratello itd., imamo npr. u Žejanama in om, o mul'äre, in faire itd. ali s odredenim članom ömu, mul'ara, frâte le itd., a odredent se član i deklinira: ömului, rnul'éri'el, fràtehu itd. ili u množini: ömirlor, mul'érlor, frâplor itd.) (Kovačec, 1971, 94-5; 1984, 566-7). Kod pridjeva valja upozoriti na arhaičnu romansku komparaaju u kojoj se komparativ i superlativ izražavaju istim slijedom seg-mentnih elemenata, ali je za komparativ naglasak na pridjevu (maibur "bolji") a za Superlativ na predmetku (mç'ibur "najbolji") (Kovačec, 1971, 108; 1984, 569}. Za 69 ANNALES (»/'95 AuguM KOVAČEC: IEZIK ISTARSK1H "RUMUNIA1. ■>."!.7f, delerrninative (posesive, demonstrative i neke neodrede ne zamjeničke prídjeve) ¡ neodredeni član u Žaja-nama je uočljiva vrlo arhaična deklinacija s osebujnim fonetskim razvojem (npr. čestvp "ovomu", češl"e "ovoj", čestoif "ovima"; če/vg "onomu", Cel'é "onoj" Caloré ''onima; melvg "mojemu", mel'% "mojoj" melorg "mojima"; afvf "drugomu", atiF^'drugoj", atoif "drugima"; itd-; Kovačec, 1962, 75-84; 1971, 108-117; 1984, 569571. Srednji rod rumunjskoga tipa (zapravo dvorod; u jednini se imenica mijenja i staže kao da je muškog roda, a u množini kao da je ženskog roda) pokazuje u južnim seiima znakove nestabilnosti i nestajanja (Petroviči, Neiescu, 1965, 360; Kovačec, 1984, 564) jer ga u hrvatskome nema. Zbog istih je razloga ta j gramatički tip u Žejanama potpuno nestao, pa su nekadašnje dvorodne ¡menice prešle u muški rod zadržavši neke morfološke osobitosti (Kovačec, 1966, 63-4; 1968, 83-4; 1971. 88, 89; 1984, 564}. No zbog velikog broja iek-sičkih posudenica srednjega roda ¡z hrvatskoga (nébo, fésío, zlato, srébro i dr.), koje se u hrvatskome stažu s posebnim obli kom pndjeva srednjega roda na /-o/ (nčbo-l vírelo "nebo je plavo", z/á/o-i eiráy "zlato je skupo" itd.), u žejanski istrorumunjski uveden je srednji rod siavenskoga tipa (Kovačec, 1963, 33-5; 1966, 66-7; 1968, 85-6, 87-8; 1971, 8S-6, 226-7; 1984, 564-5) Siično lomu, umjesto analitičkih izraza dakorumunj-skoga tipa, U Žeja nama je istrorumunjski dosfnvno pre-nio (kaikirao) kako - tako, kakav, -kva, -kvo - ta kav, -k v a, -kvo i koliko - toliko, kolik, -a, o - tolik, -a, -o: cum - asá, cúmile, cúma, -o - aíávüe, ašiva, -o, cit - acata, cátile, cata, -o - acatile, acata, -o s razvijenim oblicima srednjega roda slavenskoga tipa (Kovačec, 1967, 195210). Una toč tomu što je istrorumunjski izgubio priličan broj slarijih gJagofskih obüka, oni glagoíski oblici koji su se u njemu očuvali pokazuju visok stupanj materijalne i strukturalne podudarnosti s odgovarajucim giagoiskim obilicima drugih povijesnih na.rječja rumunjskoga jezika, a s njima se en bloc oponiraju strukturalnim tipo-vinia u zapadnoj Romaniji. S druge pak je strane iako uočiti da su po svojoj funkciji, ili po nekim drugim značajkama, mogli biti poistovječeni s oblic.ima hrvatskoga čakavskoga ili se pak njima prilagoditi. Rumunj-skomu aoristu nema više ni traga, u Žejama uopče nema imperfekta (kao ni u današnjem čakavskom), a u južnim selima imperfekt je više relikt nego li živi ravnopravni oblik sustava (Kovačec, 1971, 149-159; 1984, 576). Važno je istaknuti da se u današnjem istrorumunjskom t struktura i funkcije giagolskih oblika vrlo dosljedno podudaraju sa strukturom i funkcijama giagolskih oblika u čakavskom hrvatskom. Tako jednostavno (sintetične) lične oblike glagola nalazimo u indikativu prezenza i imperativu (kao u čakovskom) re u "restriktivu futura" koii se po funkcijama vrlo blisko podudara s "pre- zentom" trenutnih glagoia u zavisnim rečenicam u službi futura egzaktnog, a to su ujedno i svi lični jednostavni giagoiski oblici (Kovačec, 1971, 136, 142-5 i passim; 1984. 575-7). Siično tomu rasporedeni su i složeni (perifrastički, analitički) giagoiski oblici kao i u hrvatskom čakavskom (futur L, složeni perfekt te oba kondiciortala, ili kako ib još neki zovu "restriktiv pre-zerita" i "restriktiv perfekta"), prenida se unutar odgo-varajučih složemh oblika njihova struktura u d vama idiomima ne mora podudarati doslovno (Kovačec, 1971, 136, 146-9; 1984, 576-7). U tijeku sto!ječa jezičnih dodira i simbioze došlo je do takva niveiiranja dvaju giagolskih sustava da se da nas istrorumunjski i čakavski giagoiski oblici strukturalno i funkcionalno vrio dosljedno podudaraju. U istrorumunjskom posebni oblici za konjuktiv postaje samo za giagol "biti" (u prezentu: neka fivu, neka ffii, neka ffie itd.) jer se po svojoj funkciji Oni dobro poklapaju s odgovarajucim oblicima hrvatskoga glagola (neka buden, neka budeš, neka bude itd.) (Kovačec, 1971, 150). (J sveži s time treba spomenuti i jedrni drugu značajku istrorumunjskoga glagola koja je na granici leksika i gramatike, a to je giagoiski vid ili aspekt. Istrorumunjski je jedini romanski idiom koji uvijek - u načelu - mora izricati giagoiski aspekt, odnosno izlije ko m izraziti prikazuje li se radnja u svojem odvijanju (bez obzira na njezin početak i završetak; trajni aspekt), kao dovršena ili kao načeta (trenutni aspekt) ili pak kao ponavljana, odnosno periodična ili uobičajena {iterativni aspekt ili učestali aspekt). Za izražavanje aspe-kastih značenja istrorumunjski moneme iz čakavskoga (za trenutni aspekt glagolske prefikse ili rjede infikse: torče "presti - potorče "ispresti", fače "činiti" - prifače "preraditt", buskei "ljubiti11 - bu$ni "poljubiti"; za iterativni aspekt infikse: tremee "slati, poslati" - fremeiave/ "pošiljati", anvešli "odjenuti" - anvescavgi "odijevati* itd.). Trajni aspekt redovito ostaje neoznačen. Iako su naslijedeni rumunjski glagoli redovito neutralni po opoziciji "trajno" - "trenutno" 'afla - "nači" I "nalaziti", ovisno o kontekstu), u drugim se slučajevima aspekt mora pozitivno izraziti. Zbog goiemog broja slavenskih, osobito hrvatskih glagola koji su u tijeku stolječa ušli u istrorumunjski zajedno s morfološkim izrazom aspekta, kod dvojezičnega istrorumunjskoga stanovnišiva i u vlastitu se jeziku morfološko izra-žavanje aspekta na~ metnuio kao nužnost (Pufcariu, 1926, 251-3; Coteanu, 1957, 31-2; 1957a, 139; Klepikova, 1960, 169-207; Kovačec, 1966, 25-8; 1968, 108-111; 1971, 123-1.30; 1984, 573-4; usp. i Hurren, 1969, 59-90), Proces as-pektuaiizacije istrorumunjskoga glagoia još uvijek nije do kraja završen, pa zato nalazimo prilično velik broj hibridnih aspektualnih parova, kao npr. torče "presti" spredi "ispresti (pored potorče) - torcavej "običavati presti" ili H*predivati" (pored rjedega predivdi). ANNALES (»/'95 AugUfl KOVACïC: «ZIK ¡5TARSKIH 'RUMUNI/V (,5-7i. Šušnjevica. Sutle (barba) Frane (foto: C. Filipi 1994). ANNALES (»/'95 A«pusl KOVAČFC IEZIÍ-' ISTARSWK 'RUMUNJA', ti5-7fi ZNAČA|KE ORGANIZACIJE REČENICE Opčenito se može reci da se sa cakavskoga na istrorumunjski i obratno cijele rečenice i cijeii tekstovi mogu prevoditi rt ječ po riječ (ili točnije, sintagmu po sintagmu), a da se pri tom ni št a bitno u opčoj strukturi (organizaciji) rečenice ne mijenja, osim kadšto položaja osobne zamjenice (Kovačec., 1984, 579). Zbog opčeg, aktivnog, obvezatog i dugotrajnog biiingvizma Istro-rumunja, istrorurnunjska je sintaksa najčešče - unatoč priiično raziičitoj morfološko) tipologiji dvaju idioma ■• kalkirana prema hrvatsko] čakavskoj sintaksi (a preko nje onda djelomično i prema talijanskoj). Spomenut čemo npr. da je, kao i u hrvatskom, pridjevski atribut redovito ispred ¡menice (za razliku od rumunjskoga koji se u tome siaže s talijanskim), da se za demonstrative u istrorumunjskom izražava opozicija samo izmedu "blis-kog" i "dalekog" (cesta - čela kao ti - oni), unatoč tomu što u oba jezika postoje tri demonstrativna elementa koja bi mogla tvoriti tročlanu opreku (če s ta - sta - čela i ovi - ta - oni) (Kovačec, 1984, 579). Sintaksa istro-rumunjskoga infinitiva u potpunosti se podudara sa si rita k so m infinitiva u istarskom čakavskom, uključujuči ovamo i sv.e one elemente po kojima čakavski ulazi u sjevernojadrarisko-predalpski jezični minisavez; sintaksa istrorumunjskoga "restriktivna futura" gotovo se doslov-no poklapa sa sintaksom "prezenta trenutnih glagola" u čakavskom (Kovačec, 1984, 579). Ako promatramo topiku rečeničnih dijelova - pogotovu u opreci s drugim lipovima rumunjskoga jezika - uočit čemo da je ona mnogo slobodnija nego Sto bi to dopuštale inherentne tipološke značajke istrorumunjskoga idioma (gledajuči čisto teoretski, istrorumunjski, u kojemu je fleksija, osobito imenska, krajnje siromašna, morao bi raspo-lagati mnogo manjorn slobodom u poretku rečeničnih dijelova nego hrvatski, koji je tipično fleksijški jeziki. No kako je u svijesti dvojezičnih Istrorumunja uvijek nazočan i njihov drugi jezik' gdje je u komunikaciji važna i situacija, hrvatski se poredak elemenata nameče cesto i onda kada nije posve u skladu s tipološkim značajkaina istrorumunjskoga idioma (Kovačec, 1971, 174:1984,580). RJEČNIČKI SASTAV Od svih povijesnih narječja rumunjskoga jezika u rječniku je upravo istrorumunjski pretrpio najsnažnije strane utjecaje (Pujcariu, 1926, 220) i u tijeku dugih stoljeca izgubio vise iskonski rumunjskih elemenata u rječniku nego dakorurnurijski, arumunjski ili megle-norumunjski. Unatoč torrie, upravo razmjerno malo-brojne riječi naslijedene iz prarumunjskoga tvore os-novicu - osnovni fond - istrorumunjskoga rječnika, a to znači da predstavljajo glavnina leksičke mase u feks-tovima. Tako npr. u tekstovirna iz Žejana ta j neveliki rječnički inventar čini 81,6% leksičke mase, a u tekstovirna iz Šušnjevice 77,4%. Nasuprot tornu, nekoliko puta mnogobrojniji popisi leksičkih jedinica posu-denih iz drugih jezika (uglavnom hrvatskega i talijan-skoga) u žejanskim tekstovirna obuhvacaju svega 18,4% leksičke mase, a u šušnjevičkima 22,6%. Drugim rije-čima, malobrojne leksičke jedinice naslijedene iz prarumunjskoga pripadaju "temeljnomu rječničkom fondu" i svaka se od njih u prosjeku vrlo često ponavlja u tekstovirna, dok posudenice iz drugih idioma, kojih je u istrorumunjskom velik broj, pripadaju is načelu periferiji rječničkoga blaga toga jezika i svaka se od jedinica razmjerno rijetko ponavlja u tekstovirna. Dakako, unatoč ovoj načeinoj zakonitosti, ima iskonskih rumunjskih riječi (npr. alf že "odbiti od sise, odvojiti mlad unče od majke", pecuršr "pastir, ovčar" i si.) koje su u tekstovirna rijetke, kao sto istodobno ima (novijih) posu-denica koje su po učestalosti u tekstovirna ravnopravne s najfrekventníjím iskonskim rumunjskim riječima (npr. misli, pensfl "misliti", gangi "govoriti", capi', rez urni "razumjeti", samo "samo", (o) vota "puta" itd.). Iako je medu talijanizma teško razfučiti one koji su preuzeti izravno iz talijanskega od onih koji su ušli preko hrvatskih govor3 Istre, treba reči da u žejanskim tekstovirna talijanski elementi čine oko 2% rječničke mase, a u Šušnjevičkima čak 6,9% (Kovačec, 1984, 281). Riječi naslijedene iz prarumunjskoga redovito pripadaju Onim semantrčkim skupinama koje izravno ne ovise o društvenim, gospodarskim, kulturnim i drugim izvanjezičnim uvjetima. To su ponajprije nazivi za dije-love tijela (cap "glava", per "vlas, dlaka", limbe "jezik" i si.), za odnose srodstva, osobito krvnoga tfil' "sin", fráte "brat" i si ), ali i po svojti rev/težšc "težak", rfv, revšn/taman "loš, za o", viret/ modar. p lav "modar" čara/vosac "vosak", ml'are/med "med" itd.) (Kovačec, 1963, 38-9; 1971, 228-9; 1984, 583), pa tako onda ima i tu prednost sto se upotrebljava u dva jezika dvojezičnih govornika. Naravno, odnos medu sastavnicama takvih sinonimnih parova može od naselja do naselja biti različit. Posebno poglavje medu istrorumunjskim posu-denicama tvore posudenice iz talijanskoga (Pu^cartu, 1926, 223-4; Coteanu, 1961, 178; Flora, 1975, 45-63; Kovačec, 1984, 82). Unatoč vrlo opsežnom popisu tatijanizama, oni čine razmjerno malen postotak lek-sičke grade tekstova. S druge strane, kako su i hrvatski govori u Istri prepuni posudenica iz talijanskoga, nije moguče uvijek jasno razlučiti koji su elementi posudeni izravno iz talijanskoga, koji su pak preuzeti iz hrvatskoga (Kovačec, 1992, 160 i passim}. Medu posu-clenicama iz talijanskoga možemo izdvojit! više seman-tičkih skupina: izrazi za vrijeme (primavére "prolječe", setémbár /na jugu i selémbre/ "rujan" itd.), imena životinja (rondón "čiopa", bacaláj "bakalar" /osobito kao jelo/ i dr.), imena biljaka i plodova (fermentfn "kukuruz", iirba Špiiia /prvi dio je preveden/ "lucerna", biti "grašak", fažo "grah" i dr.), hrana, jela i obroči (butiro, búro "maslac" /samo na jugu/, café "kava", fiorét "fino bijelo brašno", súgo "umak", {ucor "šečer", maréndg "marenda" itd.), dijelovi i oblici ljudskog tijela, bolesti (strúmiy "prsa; želudac", gób%, yóba "grba", opret'óni "mums" its.) različiti materijah (rám "mjed", tavalón "daska", itd.), mjere (cvartfn "četvrt /litre/', tonolate "tona" itd,}, prométala, uredaji, pomagala i a lati ícorijérf "autobus", ferovije "željeznica", trebijatriče "vršačica", tamizf "sito", péz$ "vaga", mánig, maniff "držak", fármininti/furminánti "žigice", la pel, lipiž "olovka" itd,, itd.) {Kovačec, 1993, 160-9). Kao što je broj talijanizama na jugu, gdje se mnogi odrasli stanovnici još uvijek mogu služiti i talijanskirn, mnogo veči nego u 2eja-nama, tako se opčenito može uočiti da stariji naraštaji upotrebljavaju veči broj talijanskih riječi nego mladi stanovnici. No kao i kod velikog dijela kroatofonog stanovništva Istre talijanski je, izmedu ostaloga, prestižni jezik bogate susjedne zemlje, jezik prebogate kulturne tradicije i u naše vrijeme snažnih medija, pa je popis talijanizma zapravo još uvijek otvoren. ZAKLJUČAK U okviru opčih depopulacijskih kretanja u središnjoj ístri, i stanovništvo istrorumunjskih sela u razdoblju nakon drugod svjetskog rata rasulo se i značajno po broju smanjilo, što zbog odlaska u veče gradove ili pak zbog iseljevanja u zapadnoeuropske i prekomorske zemlje. Kao što je relativna geografska i socijalna izolacija (osobito u 2ejanama) omugučavala, unatoč mnogobrojnim jezičnim utjecajima, čuvanje jezične pa i etničke posebnosti u tijeku dugod niza stolječa, tako je s druge Strane socijalna nivelacija ozbiljno načela istrorumunjski idiom. Buduči da istrorumunji ne raspo laž u nikakvim institucijama koje bi se njihovim jezikom služile t tako ga podržavale (nema ni crkve, ni škole, ni folklora, ni glasila itd. na tom idiomu), a nema Stoviše ni posebne nacionalne svtjesli koja bi Istro-rumunje izdvajala (u svemu osim u jeziku oni se poistovječiju s okolnim hrvatskim stanovništvom, a i 73 ANNALES (,/' 95 Ai II»!« KOVAČEC: ItZI* iSTARSKIH 'RUMUNfA'. 65-7* hrvatskim svi vladaju kao i svi ostali), istrorumunjski je danas ¡zložen opasnosti da nestane. Sve je više mladih naraStaja koji taj idiom ne nauče "do kraja", a ako ga i nauče, sve je manje prilika da se njime svakodnevno služe. A redovito njegova uporaba osnovni je uvjet za očuvanje idiorria. Najbolji bi način za očuvanje istrorumunjskoga bio da se stvore takvi uvjeti koji bi sta-novnicima omogučili da se vrate u istrorurnunjska seia, da ondje mogu nači posao i zaradu i živjeti barem onoliko kvalitetno kao u gradovima. Čini se da bi to vrlo teško bilo ostvariti samo lokalnim snagama. U dodatnu naslavu u lokalnim «kotama valjalo bi uvesti iokalni idiom, ali je za to, bez velikih priprema, jedva moguče osposobitt kadar. TeSkoče koje stoje na pum oporavka istrorumunjske jezične zajednice goleme su, ali nisu nepremostive. A nestanak istrorumunjskoga idioma (kao, Ltostalom, i istroromanskoga) značio bi nepovratan gubitak jednoga dijela identiteta Istre. Napomena o bilježenu istrorumunjskih primjera. Umjesto kakvih medunarodnib simetričnih sustava bilježenja istrorumunjskih glasova, posegnuh smo za jednim od načina zapisivanja istrorumunjskoga koji ima stanovitu tradiciju. Osim u slučajevima koje četno posebno pobrojati, znakovi imaju vrijednost slova hrvatske latinice. Medu samoglasnicima izdvajamo e (znak za 'otvoreno e', ij. (če, a)), a (znak za stražnje zaokruženo a, koje se približuje otvorenomu ( d ) i a (znak kojim se bilježi neutralni samoglasnik, po zvitku blizak onomu glasu koji se kadšto čuje ispred siogotvornoga r , npr. u prst, krv i si.). Druga samoglasnička slova imaju jednaku glasovnu vrijednost kao u hrvatskom. Piskavi i suštavi frikativi biljeze se kao i u hrvatskome (/s, z, š, ti), šustava afrikata It/ bilježi se kao u hrvatskom (č), dok se piskava bezvučna afrikata /ts/ /li /c/ bilježi znakom t; g -dž. Za izrazito palatalan glas (čakavsko jako 'meko' č) služimo se znakom t", za ni i tj imamo znakove h i I'. Glas /k/ označujemo slovom c u svim slučajevima osim ispred prednjih samoglasnika (e, kada ga bilježimo s pomoču k. Grčkim gama ¡y) bilježimo, za žejanski, karakterističen izgovor {velarni frikativ) fonema /g/ kakav je u običajen na Krasu. Znak £ = j; znak q odgovara nazalu u Anka, banka. RIASSUNTO i'autore affronta /'idioma per iI qtiaíe si è ormai accetlato, neiia studio delíe Singue romanze e neiia iingua tomena. i! nome di istroromeno (conosciuto normalmente come dialetto istroromeno). Esso è oggi conservato in aícuni piccoli vtllaggi e casa/i dell'lstria nord orientale e detla Ciciaria. Análogamente alla Iingua, gli abitantí che parlarte questo dialetto vengono definiti istroroment o Rom en i istriani. L'abitato istroromeno più grande e si trova nella Ciciaria; si tratta del villaggio di Žejane dove tutti gfi abitanti parlano questa Iingua, Essa si è mentenuta anche in alcuni centri a sud del Monte Maggiore: Šušnjevica, Nova Vas, Jesenovik, Letaj e Brdo. Caralteristica di tutti gli istroromeni è il loro bilingüismo (molti ollre al croato parlano anche ¡'italiano). Dopo una breve descrizíone dell'ambinte nel quale vivono i cosiddetti istroromeni e dell'enumerazione di alcuni dati fondamentali come il loro numero, le loro occupazioni, i! modo di vita ecc., vengo no presentad i cenni principali inerenti ta loro orgine e soprattutto ii loro rapporto con i cosiddetti Vlasi baleanici. Vengono di seguito presentate le caratteristiche principali di questo idoma nelle varíe forme linguistiche (voci, forme, sintassi, lessico) tenendo presente le caratteristiche lipologiche di questa Iingua, i suoi collegamenti genetici (con altri clialctti "storici" rameni) e le caratteristiche contrastanti con la Iingua croata (soprattutto nella variante čakava) e in parte anche con quella italiana. Di particolare rllevanza il fat t o che l'istroromeno è uno dei pochi idiomi senza istituzioni extralinguistiche e nel quale i processi di ¡nterferenza lingüistica avvengono senza impedimenti, tanto che iI contatto lingüístico puo venir os servato mentre è ancora in corso e non solamenle, come succède con altri idiomi con istituzioni extralinguistiche sviluppate, una volta concluso. Msggior attenzíone viene dedícala alla complessità del voc.abolario istroromeno. Infine vengono eiencate alcune considerazioni e supposizíoni inerenti il possibile destino di quest'idioma. 74 ANNALES (,/' 95 Augusî KOVAČEC ffZIK ISTARSkIH R1JMUNIA'. 65-/6 IITERATURA Avram, Andrei ' 1977), Tipologia sistemelor vocalice aie dialectelor romanejti, in SCL (Studii ji cerc.etäii iingvistice), Bucureçti, N,J 28/4. str. 355-378. Avram, Andrei (1977a), Analiza in trasäturi dis; nclive a fonemelor consonantice dm dialectele limbii romane, in SCL. N'> 28/5. str. 473-494. Avram, Andrei (1977b), Observatii a supra fonemelor vocalice aie diaiectului istroromân, in SCL. N" 28/6, str 591-597. Caragiu-Mario|eanu. Matilda (1975), Compendiu de dialectologie romäna (nord- fi sud-dunareana), Bucu-rejti Coteanu, Ion (1961), Elemente de dialectologie a limbii iomàne. Bucure$ti. Coteanu, Ion (19571, À propos des langues mixtes (sur l'istroroumain), in Mélanges linguistiques publiés à l'occasion du VIIIe Congrès International ties Linguistes à Oslo, du 5 au 9 août 1957, Bue arest, str 129-148. Coteanu, Ion (1957a), Cum dispare o limbä (istro-romîna), Bucarejti. Dahmen, Wolfgang (1989), Areallinguistik IV istro-rumänisch, in LRL (Lexikon der Rornanisfischen Linguistik). Herausgegeben von Günter Holtus. Michael Metzeltin, Christian S< hmitt, Band II, Tübingen, str. 448-460. Daicoviciu, Constantin, Petroviči, Emil, Çtefan, Gheorghe 0963=, La formation du peuple roumain et sa langue, Bucarest. Oensusianu, Ovid (1901), Histoire de la langue roumaine, Tome I, P.-.»is. Dragomir, Silviu (¡924), Vlahii «i Morlacii. Studii din istoria romanismu lu i balcanic, C'uj. Dragomir, SHviu (i924a;, Onginea coioniilor romàne din Istria, in ARMSI (Academia Româna. Memoriile Sact iunii isîorice), Séria III, Tomui II. Mem. 4. ßueuresti, str. 1 -20 Enciklopedija Jugoslavije (1984), Sv. 3 Zagreb, (s.v. Čiči). Filipi, Goran (1993), Istriotski jezikovni otoki v Istri, in Annales. Anali Koprskega primorja in bližnjih pokrajin/ Annals del Litorale capodistriano e delle regioni vicine N- 3/'93, Kope. str. 275-284 Flora, Radu (1962), Despre stadiul actual al istro-românei Conpibutia geografiei Iingvistice la chestiunea stabiiirii pozijiei graknilor istroromâne tata de daco-romàna. in FLl (Fonetica Dialectologie). N" 4, Bucurej ti, str. 135-170. Flora, Radu (1972), Slovenačke leksičke posudjenice u istrorumunskom, in Linguistic a, Ljubljana, N" 1 2, str. 6794 Flora, Radu (1975), Gli italianismi nell'istrorumeno,in Italica Belgraden5ia. Beograd, N" 1, str. 45 63. Hurren, H. Antony. (1969), Verbal Aspect and Archi-aspect in Istro-Rumaiiia, in La Linguistique, Paris, n- 5/2, sti. 59/90 KJepikova, G.P. (i960), Funcfiile prefixelor verbale de origine slavá in diaiectul istroromân, in FD, Bucare^ti, N- 2, str. 169-207 (ruski tekst, Funkcii slavjanskih gla-gol'riyh pristavok v istrorumynskom, in Voprosy slav-janskogo jazykoznania, Moskva, 1959, N-4, sir. 34-72). Kovačec, August (1962), Notes sur des formes de cas en istroroumain. in SRAZ (Studia Romantca et Anglica Zagrabiensia), Zagreb, N5 13-14, str. 75-84. Kovačec, Auugust (1963), Notes de lexicologie istro-roumaine. Sur la disparition des mots anciens et leur remplacement par des mots croates, in SRAZ, Zagreb, N" 15-16, str. 3-39. Kovačec, August (1966), Quelques influences croates dans la morphosyntaxe istroroumaine, in SRAZ, Zagreb, N* 21-22, str. 57-76. Kovačec, August (1967), Certaines modifications grammaticales des "quantitatifs" et "qualificatifs" istro-rou-mains dues à l'influence croate, in SRAZ, Zagreb, N'- 23, str. 195-210. Kovačec, August (1968), Observations sur les influences crotes dans Sa grammaire istroroumaine, in La Linguistique, Paris, N'' 4/1, str. 79-11 5. Kovačec, August (1970-1971), La piace de l'adjectif épi-thête en istroroumain, in SRAZ, Zagreb, N- 29-32, sir. 73-92. Kovačec, August (1971), Descrierea istroromânei actúale, Bucuresti. Kovačec, August 11971a). Le calque lexical d'après le croate comme cause de certains changements grammaticaux subis par les "quantitatifs" istroroumains, in ACILFR XII (Actele celui de ai Xlilea Congres Internat ional de Lingvisticâ Filologie Románica), Bucurejti, Vol. 2, str. 1127-1131. Kovačec, August (1984), Istroromâna, irt Tratatul de dialectologie a iimbii române (Coordonator Valeriu Rusu), Craiova, str. 550-591. Kovačec, August (1992). Eléments italiens du lexique istroroumain. in Lingüistica, Ljubljana, N- XXXI! (Paulo Tekavčič sexagenario in honorem oblata, vol. II), str. 159-175. Kovačec, August (1993). Neki problemi istrorumunjske etimologije, in Etimologija. Referati Znanstvenog skupa o etimologiji održanog 4. i 5. lipnja 1987. u Zagrebu, Zagreb, str. 81-91- Milani-Kruljac, Nelida, Istrski življenjski prostor in komunikacija in Annales, Anali Koprskega primorja in bližnjih pokrajin/ Annali del Litorale capodistriano e delle regioni vicine, Koper, N'-' 3/'93, str. 269-274. Muljačič, Žarko (1966), Lo cakavismo alia luce délia lingüistica "contractiva", in Die Welt der Slaven, Wiesbaden, Jahrgang XI, Hefl 4,str. 367-379. Petroviči, Emil (1961), Le problème des Roumains occidentaux. A propos du toponyme Pester du Sud-ouest de la Serbie, in RRL (Revue roumaine de linguistique), N-VI, Bucarest, str. 25-28. 75 ANNALES (»/'95 AiiriiíI KOVACEC. ífZIK IS'fARSKIH 'RUMlr'w, Petroviči, Emil (1964), Unitatea dialectala a limbíi romane, ¡n SCL (Studii $ cercetari lingvistice), Bucurestí. N-15/4, str. 431-443 (pretisnuto u E. Petroviči, Studii de dialectologie ji toponimie, Bucurejti, 1970, str. 90-101; francuski prijevod in RL (Revue de Linguistique), Bucuresti, 1964, N1- 9/4, str. 375 - 388). Petroviči, Emil (1964a), Rezistenja sistemului fonologic la o puternicâ influença fonética sfraina. în legatura eu sonantele "silabice" istroromâne r, n, m, in CL (Cercetari lingvistice), N" 9/1, Cluj, str. 35-39* (pretisnuto u E. Petroviči, Studii de dialectologie ji toponimie, Bucurejti, 1970, str. 85-89). Petroviči, Emil (1967), Elemente sud-slave orientale ale istrorománei ji problema teriroriukii de formare a limbii romane, in CL, Cluj, N,J 1 2/1, str. 11-19. Petroviči, Emil (1967a), Le modele serbo-croate du système phonématique istro-roumain, in Phonologie der Gegenwart... (Hrsgb. v. Josei Manim), Graz-Wien-Kôln, str. 262-272. Petroviči, Emil ji Neiescu, Petru (1964), Persisfenta insulefor lingvistice. Constatan facute cu prilejul unor noi ánchete dialectale la istroromâni, meglenoromâni ji aromâni, in CL, Cluj, N!í 9/2, str. 187-214 (citirano prema franeuskoj verziji Persistence des îlots linguistiques..., in RRL, Bucuresti. 1965, str. 351-374). Popis 1991. (1992),. Narodnostni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Dokumentacija 881, Zagreb (Ur. lasna Crkvenčič-Bojič). Popovici, losif (1914), Dialecte romane (Rumánische Dialekte) IX. Dialectele romane din ístria (Partea i: Referinjele sociale, gramatica), Halle a. S. Pujcariu, Sextil (1926), Studii istrorománe, in colaborare cu M. Bartoli, A. Belulovici ji A. Byhan. Vol. H: Introdúcete, gramatica, caracterizarea dialectului istroroman, Bucurejti. Puscariu, Sextil (1929), Studii istrorománe,... Vol. fli; Bibliografie critica, lístele lui Bartoli. texte inedite, note, glosar, Bucurejti. Ribarič, Josip (1940), Razmještaj juZnoslovenskih dija-lekata na poiuotoku Istri, in Srpski dijalektološki zbornik, knj. IX, Beograd. Rosetti, Alexaridru (1968), Istoría limbii románe de la origíni pína in secolul ai XVlHea , Buc.urejti (Edifia a doua revazuta ji adaogita, 1978). Skok, Petar (1938), Studi toponomasticí sull'ísola di Veglia, in Archívio glottologico italiano, Torino, N-XX!X, str. 113-119. Skok, Petar (1950), Slavenstvo i romanstvo na jadranskim ofocima, Zagreb, sv ). Skok, Petar (1971), Viasi, in Enciklopedija Jugoslavije, Sv. 8, Zagreb, str. 514-516. Tekavčič, Pavao (1959), Due voci romene in un diaiefto serbo-croato dell'isola di Veglia (Krk), in SRAZ, Zagreb, N'-' VII, str. 35-38. Tekavčič, Pavao (1976), Per uri atlante lingüístico istríano (Con specíale riguardo ai draletti istroromanzi), in SRAZ, N™ 41-42, str. 227-240.