Perunovo koplje Zbirka STUDIA MYTHOLOGICA SLAVICA - SUPPLEMENTA Supplementum 4 Uredniki zbirke Monika Kropej, Andrej Pleterski, Vlado Nartnik Ivan AUINOVIC, Vedran BARBARIC, Vitomir BELAJ, Vladimir Peter GOSS, Mislav JEŽIC, Radoslav KATIČIC,Mario KATIC, Ivica KIPRE, PERUNOVO KOPLJE Ivica LOLIC, Suzana MARJANIC, Ante MILOSEVIC, Tomo VINŠCAK, Božidar Bruce YERKOVICH Urednika Recenzenta Prevod Jezikovni pregled Tehnična ureditev Likovno-grafična zasnova Oblikovanje platnic Priprava slikovnega gradiva in računalniški prelom Izdajatelj Zanju Glavni urednik založbe Tisk Naklada Andrej Pleterski, Tomo Vinšcak Katja Hrobat Virloget, Zmago Šmitek Tanja Bukovčan, Tibor Komar, Olga Supek, Silvo Torkar Saša Krnic, Danijela Smiljanic Mateja Belak Milojka Žalik Huzjan Tamara Korošec Mateja Belak Inštitut za arheologijo ZRC SAZU, Založba ZRC Jana Horvat, Oto Luthar Vojislav Likar Collegium graficum d. o. o., Ljubljana 700 Izid knjige sta podprla Znanstvenoraziskovalni center SAZU in Mednarodna ustanova Forum slovanskih kultur Fotografija na ovitku Andrej Pleterski ffi Digitalna verzija (pdf) je pod pogoji licence https://creativecommons.org/licenses/by-nc-sa/4.0/ prosto dostopna: https://doi.org/10.3986/9789610503934. CIP - Kataložni zapis o publikaciji Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana 257.7(4971(082) 398.3(497)(082) PERUNOVO koplje / Ivan Aljinovic ... [et al.] ; [urednika Andrej Pleterski, Tomo Vinšcak ; prevod Tanja Bukovčan ... et al.]. - Ljubljana : Inštitut za arheologijo ZRC SAZU, Založba ZRC, 2011. -(Zbirka Studia mythologica Slavica. Supplementa, ISSN 1581-9744 ; suppl. 4) ISBN 978-961-254-292-4 1. Pleterski, Andrej, 1955256627200 © 2011, avtorji. Vse pravice pridržane. Noben del te knjige ne sme biti reproduciran, shranjen ali prepisan v kateri koli obliki oz. na kateri koli način, bodisi elektronsko, mehansko, s fotokopiranjem, snemanjem ali kako drugače, brez predhodnega pisnega dovoljenja lastnikov avtorskih pravic (copyrighta). Perunovo koplje Ivan AUINOVIC Vedran BARBARIC Vitomir BELAJ Vladimir Peter GOSS Mislav JEŽIC Radoslav KATIČIC Mario KATIC Ivica KIPRE Ivica LOLIC Suzana MARJANIC Ante MILOSEVIC Tomo VINŠCAK Božidar Bruce YERKOVICH LJUBLJANA 2011 SADRŽAJ / VSEBINA Tomo VINŠCAK: Sakralna interpretacija mitsko-povijesne baštine Žrnovnice i Podstrane.......7 Vedran BARBARIC: Reljef Silvana iz Nugla - Barbarica / The relief of Silvanus from Nugal-Barbarici.............................................................................................................................................9 Ante MILOSEVIC: Slika "Božanskog boja" - likovni i ikonografski pogled na konjanički reljef iz Žrnovnice u Dalmaciji / "Divine Battle" pictured: Visual and iconographic view of the horseman relief from Žrnovnica in Dalmatia..................................................................17 Vitomir BELAJ: Jurjevi koraci po Žminjač / Jarylos Schritte auf der Žminjača...........................73 Radoslav KATIČIC: Jurjevo koplje i Jurjev mač / Georgs Lanze und Georgs Schwert ..............81 Radoslav KATIČIC: Perunovo svetište u Varešu / Das Perunheiligtum bei Vareš......................89 Mislav JEŽIC: Krsna diže goru Govardhanu: pobjeduje li to Veles Peruna u indijskoj predaji? / Krsna lifts up Mount Govardhana: Does Velest defeat Perunt in the Indian Puramc tradtion?......................................................................................................................................................99 Suzana MARJANIC: Mitološka i mitotvorna priča o poveznici perunika - Perun / Mythological and Myth-Forming Story of the Perunika Flower [the Iris] and Perun, the Thunder God .... 109 Ivica KIPRE: Mitska topografija Župe dubrovačke / The mythical topography of Župa Dubrovačka....................................................................................................................................121 Mario KATIC: Kamen i duša / Stone and soul...............................................................................133 Vladimir Peter GOSS: A Pannonian's Hommage to Don Ante Skobalj / Panončev hommage Don Anti Skobalju .......................................................................................................................147 Bozidar Bruce YERKOVICH: Technocratic monoculturalism - evolutionary force / Tehno-kratski monokulturalizam - evolucijska snaga.........................................................................161 Ivica LOLIC: Perunovim stazama do kulturnog turizma / Perun's Trails - a Way Towards Cultural Tourism...........................................................................................................................165 Ivan ALJINOVIC: Žrnovnica poslije simpozija - Perunov grom ili tek iskra / Žrnovnica after the Symposium - Perun's Thunder or just a Spark? ......................................................... 175 Literatura ............................................................................................................................................. 183 Popis autora / Seznam avtorjev........................................................................................................197 SAKRALNA INTERPRETACIJA MITSKO-POVIJESNE BAŠTINE ŽRNOVNICE I PODSTRANE VINŠCAK U okviru projekta Sakralna interpretacija krajobraza, kojeg je odobrilo Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske, sustavno se provode terenska istraživanja ostataka pretkr-ščanskih vjerovanja i religijskog svjetonazora na hrvatskom etničkom prostoru. Premda su na projekt službeno prijavljena samo četvorica znanstvenih istraživača, trojica iz Hrvatske i Zmago Šmitek iz Slovenije, rezultati i znanstvene spoznaje do kojih se došlo u zadnje četiri godine, nisu zanemarivi. Došavši na ove današnje prostore, Slaveni su iz svoje pradomovine sa sobom donijeli i svoja drevna vjerovanja i mitski svjetonazor. Kako bi u potpunosti zavladali novim prostorom trebalo je bogovima stare vjere nači mjesto u novom životnom okolišu. Na taj način ono što je bilo tude i strano postalo je vlastito i prepoznatljivo. Stari su žreci stavili pečat u prostor i taj je trag vidljiv i do današnjih dana. Mi znamo da neki od sakralnih toponima koji se nalaze na topografskim kartama vuku svoje podrijetlo iz tog vremena, vremena doseljavanja Slavena na ove prostore. Na prvi pogled čini se da tih ostataka, kada se pogleda današnji hrvatski etnički prostor, nema baš previše. No, kada se počne istraživati materija oni postaju vidljivi duž obale od Istre sve do Konavala, a na kontinentu u središnjoj Bosni kod Vareša i po panonskom dijelu Hrvatske. Treba odmah na početku reci da su naša traganja prvenstveno usmjerena prema tri božanske osobe. Perunu kao Gromovniku, njegovom protivniku Velesu koji se predstavlja kao zmija, zmaj ili medvjed, i trečoj božanskoj osobi, Mokoši. Slaveni stavljaju svoja božanstva na mjesta gdje več postoji neka svetost. S prelaskom na krščanstvo ponovno se uspostavlja kult svetosti samo što na mjesto starih slavenskih bogova dolaze kršcan-ski supstituti. Najviše toponima koji nas upucuju na pretkršcansku slavensku mitologiju nalazimo jugoistočno od Splita, u predjelu Žrnovnice, Podstrane i srednjih Poljica. Ono što privlači pažnju istraživača je nevelik planinski masiv, visine jedva 450 metara na kojem se jasno vide tri vrhunca kojima je narod dao tri imena od kojih svako u sebi sadrži ime starosla-venskog boga Peruna: Perunsko, Perun i Perunič. Ti toponimi privukli su svojim nazivima i prijaš-nje istraživače. Tako Ante Škobalj u svojoj knjizi Obredne gomile isto spominje te toponime, s time da on ne polazi od toga da se u toponimima tj. oronimima vidi ime staroslavenskog boga Peruna, nego smatra da to dolazi od glagola periti tj. stršiti u nebo. To bi bile svojevrsne stijene koje poput prsta strše u nebo. Ta etimologija ovdje vjerojatno nije ispravna, jer se upravo ovdje radi o svetom prostoru staroslavenske i starohrvatske mitologije. Na mjestima gdje se nekad štovao Perun, danas se nalaze crkvice posvečene sv. Jurju (sv. Jure). Tako i na spomenutom masivu postoje dvije crkvice posve-cene sv. Jurju. Jedna je na istočnoj strani iznad gornje Podstrane. Nalazi se na starijem nalazištu koje je vjerojatno iz vremena željeznog doba i tamo se vide tragovi groblja. Druga se nalazi na Perunskom iznad Žrnovnice, udaljena oko sat hoda od drugog vrha. Ni danas nije jasno zašto se na tom grebenu nalaze dvi-je crkve posvečene istom svecu, sv. Jurju. Crkvice na Perunskom i na onoj vršini pripadaju opcini Podstrana. Stanovništvo koje živi u Žrnovnici ima drugačiji pogled na Perun od onoga iz Podstane, tj. s morske strane, ali s obje strane gledajuči, Perun ima jednu 7 crnu i jednu svjetlu stranu. Svijetla strana je ona iznad Podstrane, a tamna strana je iznad Žrnovnice. Rijeka Žrnovnica bila je granica izmedu Poljičke Republike i Splita tako da se smatralo da ono što je na desnoj obali rijeke Žrnovnice ne pripada Poljičkoj Republici za razliku od onoga što je na lijevoj strani. Po tome Perun spada u cijelosti u Poljičku Republiku jer se nalazi na lijevoj obali rijeke. Svetost tog prostora u pretkršcanskom smislu potkrepljuju i drugi toponimi. Jedan od najvaž-nijih je Zmijski kamen ili Zmij kamik, koji se spominje u darovnici još 1172., koju je s talijanskog izvornika preveo akademik Radoslav Katičic. Takoder je bitan i toponim izvora u današnjem za-seoku Amižici koji se zove Amižica vrelo ili Tribišce. Na crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici nalazi se reljef na kojem je prikazan konjanik koji kopljem probada zvjerku. Splitski arheolog dr. sc. Ante Miloševic je 2009. godine došao do senzacionalne spoznaje da se tu ne radi o Mihovilu koji ubija zmaja nego da je na reljefu prikazan božanski boj starog slavenskog boga Peruna i njegovog suparnika Velesa. Istraživanja mita u prostoru, koja se provode u sklopu projekta Sakralna interpretacija krajobra-za Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod vodstvom dr. sc. Tome Vinšcaka, aktivnije su započela 2006. godine u području iznad grada Mošcenica na padinama Učke, podno brda Peruna u Istri. Upotpunjena su znanstvenim skupom Perunov žrvanj i Jurjevo koplje i na drugom važnom lokalitetu koji takoder nosi ime staroslavenskog vrhovnog boga. Unutar projekta, do sada su istraživanja provedena u Istri na lokalitetima Mošcenice, Trebišca, Perun, Gračišce, Perunčevac, obradeni su i uvala i poluotok Veles kod Novog Vinodolskog, Pag, Zlarin, Konavle, Pelješac, Brač, Sveto Brdo na Južnom Velebitu te lokaliteti Perun i Bogoš kod Vareša u BiH. No ponajviše toponima koji nas upucuju na pretkršcansku mitologiju nalazimo jugoistočno od Splita, u predjelu Žrnovnice, Podstrane i srednjih Poljica te se činilo vrlo prikladnim da se skup održi upravo na ovom prostoru. Nakon znanstvenog skupa očekujemo da ce lokalna zajednica koja živi na južnim i sjevernim padinama Peruna znati ispravno vrednovati i cijeniti prirodnu, povijesnu, kulturnu i mitološku ba-štinu ovog Hrvatima svetog prostora i da se nikada više nece devastirati kulturni kraj olik, vec da ce se zaštititi i ispravno prezentirati domacem i stranom čovjeku. Znanstveni radovi prezentirani u ovoj knjizi trebali bi poslužiti kao putokaz svima onima iz lokalne zajednice, koji se bave zaštitom prirod-ne i kulturne baštine svoga kraja. 8 RELJEF SILVANA IZ NUGLA - BARBARICA Vedran BARBARIC Na brdu Sridivica, poznatom medu lokalnim stanovništvom i kao Markovača, s lijeve strane rijeke Žrnovnice iznad samog mjesta nalaze se napuštene kuce zaseoka Nugal. Prema predaji, u tom zaseoku obitavale su obitelji Barbarica, Markovina i Sinovčica. Prema istraživanju Joška Kovačica Barbarici su u Nuglu nastanjeni vec od 14. stoljeca (Kovačic 2010). Zadnji je stanovnik, Ante Barbaric, Nugal napustio 1924. godine. Vjerojatno je s početkom 20. stoljeca taj zaseok nazivan i Barbarici, što je rezultiralo promjenom koja je vidljiva u današnjem katastru. Tako se u katastru zaseok zove Barbarici, dok se povijesni toponim Nugal danas odnosi na jedan dio obradivog zemljišta na padinama ispod samog zaseoka. Prema kazivanju koje je sakupio i zapisao Vinko Barbaric, pok. Špira1, danas najstariji mještanin Žrnovnice, na najvecoj se kuci u zaseoku Nugal nalazio uzidan reljef koji je prema predaji predstav-ljao najstariji grb Barbarica. Taj objekt danas više ne postoji. Po napuštanju zaseoka i pri gradnji novih kuca s lijeve obale rijeke, preko puta župne crkve, iz Nugla je odneseno dosta obradenog kamena za gradnju novih kuca. Tako je i spomenuti reljef 30-ih godina 20. stoljeca u novo naselje prenio Anton Barbaric, pok. Mate. Njegov je sin taj reljef ugradio u zid na jednom dijelu svoje kuce koja se nalazi u dijelu Žrnovnice koji se medu stanovnicima naziva Barbarici. Prema zapisima koje je napravio Vinko Barbaric, pok. Špira, taj je reljef 30-ih godina umalo odnesen iz Žrnovnice. Naime, jedan od konzula Republike Italije u Splitu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeca posjetio je Žrnovnicu2. Navodno je isti bio porijeklom Barbaric, pa je želio posjetiti mjesto gdje su živjeli njegovi preci. Pritom je neuspješno tražio i spomenuti reljef. Očito je u dijelu obitelji Barbarica koji su prije 20. stoljeca odselili za Italiju bila živa predaja o postojanju isklesanog obiteljskog grba koji je tada bio na jednoj od kuca iz zaseoka Nugal. Vinko Barbaric je u svojim zapisima donio opis navedenog obiteljskog grba. On navodi kako se na reljefu nalazi lik golog čovjeka u hodu uz kojeg su prikazani pas, zmija i janje, koje čovjek drži za prednje noge. On vidi ljudski lik kako se s batinom podignutom iznad glave sprema udariti zmiju koja stoji ispred psa. Kraj tih likova je prikazano stablo koje nalikuje čempresu. Na tom mjestu je istaknuo kako je neuobičajeno na obiteljskim grbovima vidjeti ljudski lik, a smatrao je kako bi se daljnjim istraživanjem moglo razjasniti pravo značenje ovog prikaza. Navedeni reljef danas je vidljiv na pročelju kuce Ivana Barbarica, unuka Antona Barbarica koji ga je donio iz Nugla (slika 1). Fasada kuce je u potpunosti ožbukana, dok je na mjestu reljefa ostavljen otvor kako bi on bio vidljiv. Sam rub reljefa nije u potpunosti otvoren. Prikaz na reljefu u potpunosti odgovara onima koji su u dosadašnjoj arheološkoj literaturi poznati kao reljefi s prikazima ilirskog božanstva poznatog pod imenom Silvan. Brojni su primjeri takvih reljefa na prostoru koji su nekada nastanjivali Delmati. Glavna je osobina tih reljefa prikaz 1 Vinko Barbaric, roden 1919., sakupio je poznate podatke o porijeklu i rodoslovlju svoje šire obitelji u rokopisu kojeg sam sačuvao. Svoja sjecanja o djetinjstvu i načinu života u Žrnovnici tridesetih godina 20. stoljeca iznio je u tekstu koji je objavljen u časopisu Ethnologica Dalmatica (Barbaric 2005). 2 Nije navedeno ime konzula. 9 božanstva sa fizičkim osobinama i atributima koji ga povezuju uz autohtoni starosjedilački kult vegetacije, stada i plodnosti. Ne poznajemo izvorno ime koje je imalo to starosjedilačko božanstvo. Kroz proces poznat kao interpretatio romana pridruženo mu je ime Silvan u prvim stoljecima vladavine Rima nad ovim kra-jevima. Na taj je način božanstvo vegetacije, stada i plodnosti koje su štovali starosjedioci povezano i izjednačeno s italskim božanstvom Silvanom, a sve u svrhu učinkovitije romanizacije ilirskog stanov-ništva. Tragove mogucih izvornih imena koje je ovo ilirsko božanstvo nosilo prije razdoblja rimske prevlasti Duje Rendic-Miočevic vidio je u pridjevima koji su u nekim slučajevima sačuvani uz ime ilirskog Silvana. Tako su zabilježeni Silvanus Magla(enus) u Sisku, Silvanus Cor. na Glamočkom polju, te Silvanus Messor u Grahovu (Rendic-Miočevic 1989:464-466). Prikazi ilirskog Silvana imaju dosta varijacija. Na reljefima iz priobalja srednje Dalmacije Silvan je najčešce prikazan s fizičkim karakteristikama koje ga usko povezuju s grčko-arkadskim božanstvom Panom, s njegovim teriomorfnim (životinjskim) osobinama. Uslijed tih upadljivih slično-sti, pretpostavlja se kako su oba kulta proizašla iz zajedničkog indoeuropskog religijskog predloška (Cambi 2005:40). Silvan je tako na, do danas poznatim reljefima iz našeg priobalja, najčešce prikazan s kozjim nogama, gornji dio tijela ima ljudske osobine a na glavi ima rogove i ponekad kozje uši. Od prikaza do prikaza razlikuju se atributi koji su uz njega prikazani (pastirski štap, siringa - panova frula, ogr-tač - nebrida, grozd), dok se kao životinje u njegovoj pratnji pojavljuju jarac (ili koza) i pas. Iako nam je danas poznat relativno velik broj reljefa koji prikazuju ili spominju Silvana, malo znamo o njihovoj izvornoj funkciji. Mnogi od ovakvih reljefa su najvjerojatnije stajali kao kultne slike u svetištima posvečenim ovom božanstvu. Znanost raspolaže s podacima o manjem broju takvih svetišta. Tako su na dva mjesta, Tomica tor na Kozjaku i Trikraj u Klisu, zabilježeni reljefi Silvana uklesani u živu stijenu (Rend^-M^čev^ 1982:124). Prihvaceno je mišljenje kako se radi o svetištima 10 na otvorenom gdje se štovalo ovo božanstvo vegetacije i stada. Postoje indicije o mogučim svetišti-ma koja su možda imala i kultne gradevine. Tako Nenad Cambi na osnovu analize arhitektonskog elementa s posvetnim natpisom Silvanu pretpostavlja postojanje manje kultne gradevine posvečene Silvanu u Trsteniku kraj Kaštel Sučurca (Cambi 2000:102; Rendič-Miočevič 1982:124/125). Na osnovu nekih materijalnih tragova štovanja Silvana pretpostavlja se postojanje njegova svetišta u Klapavicama kod Klisa i sjeverno od istočnog dijela Salone (Rendič-Miočevič 1982:126/127.) Reljef iz Nugla isklesan je u vapnencu. Veličina vidljivog polja je 30 x 32 centimetara. Prema riječima Ivana Barbariča, čiji otac je reljef uzidao u kuču, sam reljef je par centimetara širi od polja koje je ostavljeno otvoreno nakon što je kuča ožbukana. Debljina ploče na kojoj je uklesan reljef nije poznata. Prikaz je uklesan u plitkom reljefu. Reljefni prikaz je dijelom oštečen, pa su pojedini detalji teže razumljivi. Na reljefu su vidljivi tragovi crvene boje, i to uglavnom na praznim prostorima na kojima nema prikaza, no oni su prema riječima vlasnika kuče posljedica novije intervencije. Središnja figura reljefa je lik boga Silvana prikazan u hodu na lijevo. Silvan je prikazan en face, a lice mu je prilično oštečeno. Naziru se rogovi, izdužene kozje uši, mjesto gdje su bile prikazane oči te zašiljena trokutasta brada. Nije moguče utvrditi kako je bila prikazana kosa. Torzo je takoder oštečen, ali je iz cjeline prikaza vidljivo kako je i ovaj dio tijela bio prikazan okrenut prema proma-traču, dok je donji dio tijela u pokretu. Vidljiva je naglašena razdjelnica na donjem dijelu torza, što bi možda moglo predstavljati ostatak prikaza nebride, ogrtača od životinjske kože kojom je bog mogao biti ogrnut. Noge su prikazane u raskoraku, i to kao kozje noge. Donji dio nogu s papcima nastavlja se na dijelu reljefa koji je zažbukan. Božanstvo lijevom rukom spuštenom uz tijelo iza sebe drži za prednje noge kozu ili jarca. Reljef je na mjestu glave te životinje prilično istrošen, pa se slabo razabire točan položaj glave. Silvan u podignutoj desnoj ruci iznad glave drži svinuti pastirski štap, pedum. Ispod završetka štapa vidi se okrugli predmet. Ispred božanstva nalazi se pas prikazan u sjedečem položaju glave uzdignute i okre-nute unatrag prema božanstvu. Dva stabla uokviruju prikaz s lijeve i desne strane. Stablo na desnoj strani je mnogo bolje saču-vano, pa se jasno vide konture debla, grana i krošnje u kojoj su prikazani vjerojatno nekakvi okrugli plodovi. Stablo s lijeve strane je oštečeno pa se tek nazire, ali se čini kako je imalo iste konture kao i ono na desnoj strani. Fizičke karakteristike koje ima Silvan na ovom spomeniku prikazuju ga kao starijeg rogatog i bradatog boga s kozjim nogama. To je najčešči način prikazivanja ovog božanstva. Dio tog ikono-grafskog koncepta je i pastirski štap, koji je najčešči atribut prikazan uz ilirskog Silvana na gotovo svim spomenicima koji su nam poznati3. Životinje koje su mu u pratnji, pas i jarac, takoder su karakteristične za Silvanove prikaze. Iako su obje često dio Silvanove pratnje, nisu uvijek prikazane obje, niti u istom položaju. Pri pokušaju traženja mjesta ovog reljefa u korpusu poznatih Silvanovih spomenika potrebno je obratiti pažnju na neke detalje prikaza koji ga odvajaju od ostalih. Prvo je bitno promotriti način prikaza božanstva: Silvan je prikazan u hodu s pedumom preba-čenim preko ramena. Od tridesetak poznatih spomenika s područja Delmata gdje je Silvan prikazan sam, u pokretu je prikazan tek na četiri4. Od ta četiri reljefa koje prikazuju božanstvo u hodu, na dva je prikazan Silvan kako drži jarca za prednje noge kao na reljefu iz Nugla. Tako je prikazan na onom s Kamenske gradine kod Glamoča (Rendič-Miočevič 1989, T. LXXIV, 2) i jednom reljefu iz Arheološkog muzeja u Splitu (dalje AMS) (Schneider 1885:39/40, sl. 40 gore). Reljef koji je pronaden na Kamenskoj gradini u Glamočkom polju (slika 2) ima sličan koncept prikaza kao i reljef iz Nugla. Tamo je Silvan takoder prikazan u hodu. 3 Izuzetak je reljef iz Ridera gdje je Silvan prikazan kao Messor, žetalac. Gunjača 1977, 178-180 4 Statistika je napravljena na osnovu popisanih spomenika u neobjavljenom diplomskom radu Ante Jurčeviča obranjenog 2004. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, Odsjek za arheologiju. Tome je prido-dan fragment s Triščenice objavljen 2007. godine (Rendič Miočevič 2007). Jednom rukom drži pedum podignut preko ramena, a drugom drži iza sebe kozu ili jarca za prednje noge. Na ovom reljefu, za razliku od reljefa iz Nugla, nema prikaza psa. I ovdje je prikaz uokviren dvama stablima. Donji lijevi dio reljefa izgleda oštecen, a na tom je mjestu D. Rendic-Miočevic vidio simbolično pri-kazanu liticu (Rendic-Miočevic 1989:478). I ovdje je Silvan prikazan s rogovima i kozjim ušima. Kao ni na reljefu iz Nugla, ni na ovom spomeniku se ne vidi jasno je li Silvan bio prikazan kao itifaličan. Još jedan primjer koji odgovara ovakvom pred-lošku je ulomak reljefa koji se čuvao u AMS, a danas je izgubljen (slika 3). Na sačuvanom crtežu tog spomenika, zapravo samo gornjeg dijela reljefa, vidimo bradatog Silvana s rogovima i kozjim ušima te sa pastirskim štapom u lijevoj ruci prebačenim preko ramena. Desnu ruku Silvan pruža prema natrag gdje se nalazi sačuvan prikaz glave jarca, pa se čini kako i ovdje životinju drži za prednje noge. Do božanstva je prikaz gustog izduženog lišca nekog stabla. Ova dva primjera, iako u nekim detaljima razli-čita, očito su radena po sličnom predlošku kao i naš prikaz. Silvan je u istom položaju, s pedumom pre-bačenim preko ramena i s jarcem kojeg drži za prednje noge. Na svim reljefima su prikazana stabla, dok je osnovna razlika u prisutnosti tj. izostanku psa. Teško je u brojnim varijantama prikaza ovog božanstva odlučiti se za predložak koji bi možda sadržavao tragove predrimskog kultnog koncepta. Kada promotrimo ikonografiju italskog Silvana uočava se da je on gotovo uvijek prikazan u mirnom stavu, preciznije u kontrapostu (LIMC VII/2, 551-553, 2-44; 555, 69-80). Ukoliko bi ovaj način prikazivanja prihvatili kao jedan od elemenata koji je u ikonografiji! delmatskog božanstva šuma i stada ušao kroz interpretatio romana, tada bi mogli pretpostaviti kako se u slučaju prikaza božanstva u pokretu radi o predrimskim elementima mita koji su preživjeli dovoljno dugo da bi bili zabilježeni na prizoru oblikovanom od strane antičkih klesara. Treca varijanta, prikaz Silvana u sjedecem položaju (kao na reljefu iz Peruče; Rendic-Miočevic 1989, T. LXXX), varijanta je koju nalazimo i kod grčkog Pana (Cambi 2005:43). Ovdje je stoga vjerojatno riječ o motivu koji potječe iz zajedničkog indoeuropskog religijskog predloška, kakvog u nekim drugim ele-mentima vidi Cambi. Drugu bitnu odrednicu reljefa iz Nugla čini prikaz dvaju stabala koja uokviruju scenu. Stablo na SI 3- Crtež desnoj strani reljefa bolje je sačuvano i oblikom neo- reljefa iz doljivo podsjeca na čempres (slika 4). Na njemu su prikazani nekakvi ovalni plodovi. Istog je oblika AMS (premo i obris stabla koji je sačuvan na lijevoj strani prikaza. Iako je do sada na reljefima Silvana zabilježeno Schneider 1885, više različitih prikaza stabala, ovakav do sada nije evidentiran. Čini se kako je najzastupljeniji onaj sl. 40 gore) koji je D. Rendic-Miočevic prepoznao kao lovor (Rendic-Miočevic 1989:471). Upravo je stablo čempresa povezano s italskim Silvanom kroz priču o smrti Kiparisa. Po jednoj Sl. 2: Reljef s Kamenske gradine (prema Rendic-Miočevic 1989, T. LXXIV, 2) 12 verziji tog mita5 Apolon je svom mladom ljubavniku Kiparisu dao na dar pripitomljenog jelena. Kiparis je svog jelena slučajno ubio kopljem. Kada se to dogodilo, mladic je poželio zauvijek plakati pa ga je Apolon pretvorio u čem-pres6. Po drugoj verziji tog mita, Kiparisov ljubavnik bio je Silvan7. Silvan je slučajno ubio Kiparisovu srnu, pa je poslije njegovog preobraženja nosio granu čempresa kao znak tu-govanja8. Prikazi italskog Silvana najčešci su upravo s gra-nom čempresa na kojoj su ponekad prikazane i šiške (LIMC. VII/2, 764, 4-13. pl. 551). Nerijetko je šiška prikazana i u na-ramku u kojem italski Silvan nosi plodove, a koji nalazimo prikazan i na dva reljefa iz Dalmacije9. Kako stabla s reljefa iz Nugla nalikuju stablu čempresa, tako bi i ovalne plodove na njima mogli prepoznati kao simbolično prikazane šiške. Na ovaj je način na reljefu iz Nugla prikazan jedan od ele-menata ikonografije italskog Silvana koji je našao svoje mje-sto u ikonografiji ilirskog Silvana. Nadalje, potrebno je obratiti pažnju i na predmet koji je prikazan na završetku pastirskog štapa (slika 5). Do sada su nam poznata samo dva Silvanova reljefa gdje je o štapu obješen predmet, reljefi iz Dola i iz Duvanjskog polja. U oba slučaja je na pastirskom štapu obješena ili pričvršcena siringa. Predmet koji je na tom mjestu na reljefu iz Nugla prikazan je na isti način kao i šiške na stablu. Stoga bi mogli pretpostaviti kako je ovdje evociran element iz ikonografije italskog Silvana, onaj gdje bog nosi granu čempresa kao uspomenu na Kiparisa10. S obzirom da je siringa podsjetnik na nerealiziranu ljubavnu epizodu Pana i nimfe Siringe, čini se opravdanim pretpostaviti kako šiška čempresa (Nugal) obješena na istom mjestu kao i siringa (Dol, Duvanjsko polje) može biti evokacija druge ljubavne epizode iz života božanstva koje potječe iz istog religijskog predloška kao i Pan. Kako reljef iz Nugla ne bi ostao usamljen po pitanju motiva čempresa kao ikonografskog dodatka iz italske mitologije, treba upozoriti na reljef iz Gradca kod Halapica (Sergejevski 1927, T. III, sl. 2). Na ovom reljefu božanstvo je lijevom rukom prigrlilo stablo koje je prikazano gotovo kao grana. Mislim da je ovdje opravdano vidjeti upliv istih ikonografskih elemenata italskog Silvanova kulta kao i kod reljefa s Nugla te prepoznati stablo kao simbolički prikazanu granu čempresa. Sl. 4: Prikaz stabla na reljefu iz Nugla m ä Kao i mnogi poznati reljefi prije njega, reljef Silvana iz Nugla postankom je vezan uz prostor salonitanskog agera. Vjerojatno je nastao u vremenu 1/2. stolječa kada je kult ilir- i*: I* 5 Ovid. Met. X.106-142. 6 Kada se sok čempresa cijedi niz deblo, ostaju tragovi poput suza. 7 Serv. ad Georg. I.20 8 Verg. Georg. I, 20. 9 Na reljefima iz Salone (Rendič-Miočevič 1955, sl. 3), te iz Triščenice (Rendič-Miočevič 2007, sl. 1). Na mnogo bolje sačuvanom reljefu iz Salone ne vide se detalji koji bi otkrili detalje plodova u naramku. 10 Sivanu su ovdje "pune rake"! Pedum u jednoj i jarac u drugoj ruci očito su ovdje bili previše važni da bi bili zamijenjeni čempresovom granom. Stoga je klesar postupio po alternativnom predlošku kako bi istaknuo ovaj element kulta italskog Silvana. Sl. 5: Prikaz predmeta na završetku pastirskog štapa, reljef iz Nugla 13 skog Silvana najsnažniji (Cambi 2005:43), te kada nastaju brojni reljefi iz ruku manje ili više vještih klesara. Kao i vecina ovakvih spomenika, reljef nije pronaden in situ, pa je teško raspravljati o nje-govoj izvornoj namjeni i položaju. S obzirom na sačuvanu informaciju o njegovom položaju prije njegova premještanja u Barbarice, selo Nugal na Sridivici, ostaje detaljno pretražiti okolicu Nugla, zapisane toponime i one iz sjecanja živih stanovnika u potrazi za još jednim izgubljenim svetištem ovog ilirskog božanstva kod kakve lokve, potoka ili špilje. Karta raspro-stranjenosti reljefa s prikazom samog Silvana 1 - Salona (5 reljefa) 2 - Libovac 3 - Tomiča tor 4 - Trščenica 6 - Svirce 11 - Rider 7 - Trogir 12 - Zadar 8 - Nugal -Barbariči 13 - Sonkovič 9 - Brela 14 - Pridraga 5 - Klis i okolica (2 reljefa) 10 - Čulišič 15 - Gradac, Halapič 16 - Glamoč i okolica (3 reljefa) 17 - Humac, Ljubuški 18 - Duvno 19 - Trusina, Konjic 20 - Lepenica, Kiseljak 14 THE RELIEF OF SILVANUS FROM NUGAL-BARBARICI Vedran BARBARIC In the village of Zrnovnica near the city of Split, the stone relief was found at the part of the village called Barbarici. The relief is built in the wall of a 20th century private house as spolia. The relief originates from the deserted village of Nugal, located at the slopes of Sridivica hill above the village of Zrnovnica. The scene on the relief shows the local Illyrian deity known as Silvanus. This deity was the god of vegetation, flocks and fertility. It originated from the same Indo-European religious template as the Greek Pan. It must have played a major role in pre-Roman Illyrian pantheon, since its cult survived until the period of Roman domination over Illyria. With the installment of Roman supremacy, the process of interpretatio romana began, i.e. romanisation through the process of naming local gods and giving them attributes of Roman ones. This process was most intensive in the vicinity of large Roman settlements, such as the city of Salona (the village of Zrnovnica is just at the border of the ancient ager of Salona). Through this process, a local deity whose name is still unknown received a name of Italic god Silvanus, together with some of its attributes. Most of the reliefs holding the image of Silvanus were made in the period of 1-2 Century AD. On those depictions, Silvanus was presented alone or accompanied with some other deities like Nymphs and Diana. Silvanus is most often presented as an older man with horns, ears and legs of a goat. On the images of Silvanus where he is presented alone, he is often accompanied by a dog and a goat. His standard attributes are syrinx (pan flute) and a shepherd's cane. Those reliefs were most probably used as cult images in the sanctuaries in open spaces, caves or near water springs. On the relief from Nugal -Barbarici Silvanus is presented alone, walking and holding a goat by its front legs behind him and a dog in front of him. With his right hand Silvanus is holding a shepherd's cane behind his back. The image is framed with two trees. Analysis of the reliefs of Silvanus where he is presented alone shows that only two other share the same template. Comparison of these with the known images of Illyrian Sylvanus presented alone (map of these sites is presented here), and images of Italic Sylvanus can suggest that this template is an element of pre-Roman cult that survived long enough to be recorded here. The trees presented on the relief from Nugal-Barbarici are not common in the images of Illyrian Sylvanus. These can usually be identified as cypress trees. The presence of this element is a result of the process of interpretatio romana, where the Illyrian Sylvanus received one of the attributes of Italic Sylvanus. Cypress tree, branch and seed-cones are a part of the image of Italic Sylvanus. Those are the reminders of tragic love episode of this god with Cyparissos who died of grief and was transformed into a cypress tree. The round objects presented on the tree on the right of the relief from Nugal-Barbarici, along with the object hanging on the shepherd's cane held by Sylvanus, can be identified as cypress seed-cones presented in a symbolic manner. The relief from Nugal-Barbarici holds an important place in the body of the images of Sylvanus from the Roman province of Dalmatia. The fact that this relief was found at the slopes of a hill where Illyrian fortified settlement - gradina - existed, provides a testimony of a religious continuity from the times of Roman domination. 15 SLIKA "BOŽANSKOG BOJA" -LIKOVNI I IKONOGRAFSKI POGLED NA KONJANIČKI RELJEF IZ ŽRNOVNICE U DALMACIJI Ante MILOSEVIC Od kada sam prije gotovo dvije godine na predavanju za stanovnike Žrnovnice, prvi put po-kušao nanovo predstaviti odavno poznati reljef koji stoji ugraden na fasadi tamošnje župne crkve (sl. 1), moje spoznaje o tome spomeniku u meduvremenu su se dopunjavale, a i percepcija javnosti 0 njemu pomalo se mijenjala. Velika zasluga u tim nastojanjima, od početka, pripada ponajprije prof. R. Katičiču koji me je u tim promišljanjima osokolio svojom knjigom "Božanski boj" (Zagreb, 2008.) i koja je za mene u tome smislu nemjerljiva vrijednost. Malo potom, istraživačke rezultate o žrnovskome reljefu pretočio sam i u tekst koji je objavljen u "Godišnjaku" Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH u Sarajevu1. Sa željom da moguča otvorena pitanja o tome spomeniku i dalje raspravljam, spoznaje o toj temi poslije sam predstavio i na javnim predavanjima u Splitu i Zagrebu, te na znanstveno-me skupu na Braču, 2009. godine, gdje sam u razgovoru s kolegama i poštovanim profesorima postupno smanjivao svoje neznanje kojega je bilo i kojega naravno, još uvijek ima. U svim tim javnim prezentacijama nije bilo ozbiljnih i argumentiranih osporavanja mojih teza2, pa sam u konač-nici sva razmišljanja o tome reljefu objedinio u izlaganju 1 još jednom pokušao objasniti na znanstvenom skupu u Žrnovnici, u rujnu 2010. godine. Tekst koji ovdje donosim prošireni je i bilješkama fundiran referat s toga simpozija. I ovaj moj pokušaj, kao i svi dosadašnji, ima dva osnovna cilja. Jedan se odnosi na analizu likovnih osobina reljefa, koja omogučava njegovu dataciju u rani srednji vijek i drugi, na proučavanje njegovog zanimljivog i intrigantnog iko-nografskog sadržaja koji u tome smislu otvara brojna i ra-zličita pitanja. Tako i ona o mogučem dvovjerju u kojemu, iza naizgled jasne krščanske ikonografije, proviruju i ostatci stare idolopokloničke slavenske vjere i mitologije. Takoder cu upozoriti na još neke pojave i spomenike iz ranosred-njovjekovne Dalmacije, koji u interpretaciji otvaraju slične teme a koje onda, povratno doprinose i boljem razumjeva-nju prizora na žrnovskoj ploči. Sl. 1: Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici pokraj Splita, položaj reljefa na fasadi. 1 Miloševič 2008:181-217. Glavna zadača u tome tekstu bila je likovna valorizacija toga spomenika i njegova datacija u početak predromaničkoga razdoblja. 2 U malobrojnim slučajevima bilo je, doduše, pokušaja, da se moje teze ospore, no, nikada analitički i argumentirano, nego tek paušalno, pri čemu su pojedini kolege glavni oslonac za takav svoj stav nalazili samo u opčenitom utisku kakav na njih ostavlja taj spomenik. Takav pristup nije dovoljan za znanstvenu raspravu, nego može biti tek početak u njihovim budučim istraživanjima. 17 PRETHODNE SPOZNAJE Kako je vec dobro poznato, rejef s prikazom "konjanika u sceni lova" iz Žrnovnice u blizini Splita (sl. 2), u proučavanjima srednjovjekovne umjetnosti u Dalmaciji, prisutan je vec gotovo sto-ljece i pol. U literaturu ga je uveo I. Kukuljevic, a zapazio ga je prilikom svoga puta po Dalmaciji početkom 70-ih godina 19. stoljeca. Piše o njemu kao o reljefu sv. Jurja koji je nekada stajao u staroj crkvi, a u romantičarskom duhu svoga vremena i s nacionalnim zanosom još navodi "... da ima odje-cu hrvatsku, glavu mu pokriva okrugla hrvatska kapa, on ubija sulicom zmaja, ali ovaj priliči više pitomomu janjetu ili psetu nego li ljutome zmaju"3. Ploču je potom detaljnije obradio M. Abramic pokušavajuci prepoznati i definirati njenu umjetničku vrijednost, ikonografsko značenje i pronaci joj arheološki kontekst u Žrnovnici4. Reljef je isklesan na vecem bloku od bijelog vapnenca kojemu je dužina 123 cm, a visina 80 cm. Debljina mu je vidljiva samo po lijevom rubu i iznosi 25-26 cm. Danas je ugraden u sjeverozapadni ugao pročelja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u spomenutom mjestu (sl. 1). Nije mu stoga moguce sagledati sve strane pa mu je teško odrediti i prvotnu funkciju. Možda je riječ o stipesu (ili antependiju) oltara, a kao prijedlog, iznio sam i mišljenje da se radi o pluteju oltarne ograde na što upucuje raspored ornamenata na vidljivoj dužoj strani i njegova veličina5. Nakon provedene kom-parativno-stilske analize, a zbog prisustva pleternog ukrasa, M. Abramic, koji ga je prvi proučavao, pretpostavio je da pripada mladim stoljecima ranoga srednjega vijeka, te da očituje likovnost koja bi mogla biti svojstvena tadašnjoj seoskoj zajednici koja je i u to vrijeme, a nakon što je usahnula dotadašnja predromanička umjetnost, još uvijek njegovala tradiciju pleternog izraza. Pretpostavlja, 3 Kukuljevic 1873:66. 4 Prvi put je publiciran u: Abramic 1927:77-83. 5 Miloševic 2008:181, bilj. 2. Riječ je o prilično debeloj ploči koju je onda teško tako objasniti jer vecina ranosrednjovjekovnih pluteja u Dalmaciji nema takvu debljinu. Vidljiva lijeva strana mu je potpuno preklesana jer se nalazi na samom rubu fasade. No, dalmatinska umjetnost toga doba znade za pluteje koji imaju debljinu vecu od uobičajene (na primjer, plutej iz Gale kod Sinja ima debljinu od 20 cm, za što usp. Gabričevic 1956:291-298). Sl. 2: Konjanički reljef iz Žrnovnice (foto: A. Pleterski). 18 2 Sl. 3: Reljefi s prikazom sv. Jurja na steccima: 1 - Župa Biokovska (foto: Lj. Gudelj); 2-3 - stecak Vukosava Lupčica, na lokalitetu Police na planini Visočici, istočno od Konjica, 15. stoljece (prema: Wenzel 1965, T. C/10). 3 19 stoga, da potječe iz prijelaznoga razdoblja koje vec osjeca jake utjecaje romanike (11. - 12. stoljece)6. O istome spomeniku svoje mišljenje iznio je i K. Prijatelj kada je raspravljao o dalmatinskim primje-rima figuralnih skulptura iz predromaničkoga doba. Opravdano odbacuje jedan od Abramicevih prijedloga (koji on iznosi uvažavajuci mjesnu tradiciju) da bi se prikaz na reljefu ikonografski mogao protumačiti kao sv. Juraj jer, kako ispravno primjecuje, jahač na konju nije mladolik i vojnički opremljen, a životinja koju ubija nije zvijer ili zmaj. Reljef dakle, nema bitna oblilježja takvoga mogucega kršcanskoga ikonografskog sadržaja. I K. Prijatelj pretpostavlja da pripada prijelaznome razdoblju iz predromanike u romaniku na što ga upucuje nespretna organizacija pleternog ukrasa, prenaglašena rustičnost u likovnoj i klesarskoj izvedbi, a takoder i neobičan položaj jahača koji više govori o primi-tivnoj izvedbi nego li o umjetniku visokih htijenja7. Osim ovih dviju opširnijih rasprava, u literaturi su prisutna još dva kratka osvrta na ovaj spomenik. Tako ga je I. Petricioli uključio u svoju studiju 0 pojavi romaničke skulpture u Dalmaciji. Kao i prethodnici ističe njegovu rustičnost u modelaciji 1 izraziti primitivizam u likovnoj kompoziciji središnjega prikaza. Podržava Abramicevu dataciju u početak 12. stoljeca8. N. Bezic-Božanic iznosi mišljenje da je prikaz na ploči stilski sukladan sličnim scenama na steccima9. Vec površno poznavanje te umjetnosti, u kojoj na izrazito plošnim i plitkim reljefima figuralika dominira u 14. i 15. stoljecu, govori da takve usporedbe nisu vjerojatne. Kao potkrijepu za takvo mišljenje na ovom mjestu prigodno, a zbog tematike prikaza upozoravam na poznati reljef sa stecka iz zaseoka Luetici u Župi Biokovskoj10. Na jednoj njegovoj dužoj strani je veliki križ, a na suprotnoj upravo je prikaz sv. Jurja i to u poznatoj i u različitim srednjovjekovnim umjetnostima često korištenoj ikonografskoj sceni. U njoj je poraženoga i potom pripitomljenog zmaja sv. Juraj na uzici predao djevojci (djevici) da ga ona uvede u grad i tako posvjedoči minulu opasnost za njegove stanovnike (sl. 3.1). Pretpostavljam da sličan motiv stoji i na južnoj bočnoj strani stecka Vukosava Lupčica (15. stoljece), na lokalitetu Police na planini Visočici, istočno od Konjica u susjednoj Hercegovini (sl. 3.2-3)11. LIKOVNE OSOBINE Na žrnovskome reljefu o kojemu ce ovdje biti riječi, središnji je, naizgled narativni prikaz ko-njanika koji kopljem ubija nekakvu zvijer. S triju strana obrubljujen je širokim ukrasnim pojasom. U donjem dijelu gdje bi takoder trebalo očekivati isti okvir, veca je obradena, ali neukrašena ploha. Takva trostrana shema uokvirivanja srednjega polja uobičajena je i česta na različitim spomenici-ma ranoga srednjega vijeka (sl. 4). Sličnoga su karaktera i stilskih osobina i mali medaljoni u gornjim uglovima okvira u kojima su isklesani istokraki križevi. Taj zanimljivi detalj uočio je još M. Abramic pa ga je usporedio s vecim brojem tako koncipiranih ranosrednjovjekovnih spomenika na kojima se križ nalazi na istom mjestu, a koji su u njegovo doba bili pohranjeni u Arheološkom 6 Abramic 1927:82-83. 7 Prijatelj 1954:80-81, sl. 19. 8 Petricioli 1960:65. 9 Bezic-Božanic 1966:256-257. T Vinščak, potpisujuči sliku u članku "Perun - starim Hrvatima sveti prostor" (u: Žrvanj, 4, Žrnovnica, 2007, 11), pretpostavlja da je na reljefu prikaz sv. Mihovila koji ubija zmaja. 10 Jurišic 1976:227-234. 11 Ovaj reljef, koliko mi je poznato, u dosadašnjoj literaturi nije protumačen kao prikaz sv. Jurja u borbi s krilatim zmajem. Krščanski karakter natpisa na kojemu stoji: t Va ime oca i sina, svetoga duha / a se leži Vukosavb Lupčičb t, podržava takvu pretpostavku. O stečku vidi u: Wenzel, 1965, T. C/10, a o natpisu u: Vego 1964:42-43. O eshatološkom karakteru ove scene kao iskazu srednjovjekovnoga vjerskoga dualizma vidi u: HaycMflMC 2003:209. -> Sl. 4: Primjeri križeva na gornjim uglovima trostrano uokvirenih ranosrednjovjerkovnih pluteja u Dalmaciji: 1 -Arheološki muzej u Splitu (prema: Fleche Mourgues - Chevalier - Piteša 1993:218-219, sl. I.10); 2 - Prevlaka u Boki Kotorskoj (prema: Miloševic 2000b:130-131); 3 - pilastri s Putalja u Kaštelima (foto: Z. Alajbeg); 4 -Dubrovački muzeji - Arheološki muzej (foto: B. Gjukic). muzeju u Splitu i Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika koji je tada bio smješten u Kninu12. To njegovo mišljenje i danas možemo podržati i dapače, još ga bolje poduprijeti, jer je u meduvreme-nu pronadeno više spomenika s takvim elementima. U ranosrednjovjekovnoj umjetnosti zapadne Europe, posebno na Apeninskom poluotoku, pronaden je znatan broj reljefa koji potvrduju ovakvu pretpostavku, no ovdje, iz razumljivih razloga, upucujem samo na nekoliko regionalno najbližih primjera. Jedan je iz splitskoga Arheološkoga muzeja, a čine ga fragmenti vece ploče oltarne ograde na kojoj ukrasni okvir, ispunjen tropletima i nizom arkadica, s triju strana omeduje glavno polje na kojemu su dvije velike arkade ispod kojih su križevi s palmetama. (sl. 4.1)13. Sličan okvir je i na pluteju iz bokokotorskog zaljeva, iz ruševina opatijske crkve sv. Mihovila na Prevlaci na kojemu troprute vitice i niz arkadica na isti način uokviruju srednje polje na kojemu su učvorene rozete s lavom i virovito složenim ljiljanima (sl. 4.2)14. Vjerojatno je sličan trostrani okvir bio i na fragmentarno sačuvanim plutejima iz Dubrovnika (sl. 4.4)15. Ovim primjerima mogu se dodati i kvalitetno klesani mramorni pilastri oltarne ograde koji u gornjoj zoni takoder završavaju križevima. Ovdje, tek kao ilustraciju, donosim takve stupice koji su pronadeni uzidani kao spolia u novovjekovnu crkvicu sv. Jurja na Putalju iznad Kaštel Sucurca (sl. 4.3)16. U izvornoj instalaciji i u kombinaciji s gredom pluteja, imali su istu ukrasnu kompozicijsku svrhu jer su, složeni u cjelinu, u konačni-ci opet činili trostrani okvir središnjega motiva na pluteju. Koncepcija uokvirivanja na ploči iz Žrnovnice, dakle, ima jednaku takvu shemu pa se tom svojom osobinom u potpunosti uklapa u ranosrednjovjekovni način ukrašavanja. Za žrnovsku ploču indikativan je i detalj na lijevome okviru gdje je naočigled, dotada pravilan mrežasti preplet, odjednom "ispreturan". I taj je element u spomenutim ranijim raspravama pripi-sivan nespretnosti klesara i bio je još jedan od razloga za datiranje cijeloga reljefa u vrijeme kada je predromanička pleterna umjetnost izgubila na značaju. Drugi primjeri ukazuju na to da ne mora uvijek biti tako, jer se ponekad i na vrlo kvalitetnim klesarskim i drugim proizvodima ranoga srednjega vijeka nailazi upravo na takve detalje, a ti, kao da očituju namjernu pogrešku da bi se takvim nepravilnostima još više naglasila isprepletenost motiva (sl. 5.1-5)17. Nije, dakle, nužno da je nepravilni ornament na lijevom okvirnom polju na našoj ploči produkt naivnoga i nevještoga klesara, nego on naprosto može odražavati i umjetnički duh vremena u kojemu je nastao. Mrežasti prepleteni ukras kakav je izveden na spomenutom okviru vrlo je čest i u različitim inačicama izvodi se na svim područjima koja su bila obuhvacena predromaničkom umjetnošcu. Simptomatično je da je u našem primjeru riječ o dvoprutoj pletenici osebujnoga presjeka što nije nevažano jer je opcenito poznato da su predromaničke skulpture s takvim ornamentom u pravilu starije i uočljivo su malobrojnije u odnosu na one koje imaju trake s tri pruta, s koso zarezanim bri-dovima. I ta spoznaja, dakle, može imati utjecaj za datiranje žrnovske ploče. Primjetno je takoder, da 12 Abramic 1927:79-82. 13 Flèche Mourgues, Chevalier, Piteša 1993:218-219, sl. I.10. 14 Miloševic 2000b:130-131. 15 Pekovic 2010, sl. 169.3, 169.5. 16 Buric, Čače, Fadic 2001:169-193; Miloševic 2000b:327-328. 17 Za zabat iz prve polovine 9. stoljeca iz crkve sv. Marte u Bijacima kod Trogira usp. Miloševic 2000b:183-184; za ulomak zabata iz Rima iz 774. - 780. godine, danas u Museo dell'Alto Medioevo usp. Melluco Vaccaro, Paroli 1995:280-282, fig. 216, a takoder i Kutzli 1986:112. Kod Kutzlija usp. i skulpture s takvim karakteristikama na sl. 99, 106 i 107. Reljefi s tako "ispreturanim" dvoprutim pleternim ornamentom na apsidalnom vijencu u župnoj crkvi u mjestu Cellole nedaleko S. Gimignana u Toskani u Italiji (sl. 5.4-5) ne ostavljaju mjesta dvojbi da oni nisu tako namjerno napravljeni. Pretpostavlja se da je ornamentika u toj crkvi produkt langobardske umjetnosti 8. stoljeca. O tome vidi u: Kutzli 1986:223-232. -K Sl. 5: Ranosrednjovjekovni primjeri geometrijski nepravilnih pleternih ornamenata: 1 - Relikvijar iz riznice Sv. Stjepana u Churu u Švicarskoj, prva polovina 8. stoljeca (prema: Klein-Pfeuffer 2008:225); 2 - Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (foto: Z. Alajbeg); 3 - Museo dell'Alto Medioevo u Rimu (prema: Kutzli 1986:112); 4-5 - detalji ukrasnoga vijenca u apsidalnom dijelu župne crkve u mjestu Cellole u Toskani (prema: Kutzli 1986:223-232). Sl. 6: Ranosrednjovjekovni primjeri mrežastih ukrasa izvedenih dvoprutim pleternim trakama: 1 - ulomak stranice košare ciborija u lapidariju u Novigradu istarskome (foto: Z. Alajbeg); 2 - Museo civico u Bresciji, štukatura iz crkve S. Salvatore (prema: Bertelli 2004:184); 3 - ploča ambona iz Romainmotiera u Švicarskoj (prema: Salin 1956:378, fig. 167); 4 - štukature u crkvi S. Salvatore u Bresciji (prema: Brogiolo 1999:92). su mrežasti ukrasi na spomenicima koje ovdje donosim kao usporedbu (sl. 6.1-2, 4) ponekad takoder nezgrapno i nespretno izvedeni dvoprutim trakama vrlo sličnoga presjeka, pa su i po tome sasvim nalik onima na ploči iz Žrnovnice. Uza sve to, takav pleterni uzorak na ambonu iz Švicarske i kompozicijski je izveden na potpuno isti način jer s triju strana uokviruje središnje polje s velikim križem18. Svakako je zanimljivo da gornji rub trostranoga okvira na toj ploči iz crkve u Romainmotieru, koja je iz 8. stoljeca, kao i na žrnovskoj ploči, ispunjava nepravilan dvopruti pleter koji je u geometrijskom neskladu s istim takvim ukrasima na bočnim stranama njenoga okvira (sl. 6.3)19. Prema svim tim bit- 18 Hubert, Porcher, Volbach 1968:358, sl. na str. 276 19 Miloševic 2008:185, Tav. 2. V ; H ¡Mg üK! Sl. 7: Ranosrednjo-vjekovni primjeri ukrašavanja nizom polikugli-ca s točkom u sredini: 1 - stranica košare ciborija u lapidariju u Novigradu istarskome (foto: Z. Alajbeg); 2 - poledina oltarne ploče u crkvi S. Pietro in Valle u Ferentilu kod Spoleta u Italiji (prema: Enciclopedia XI/2000:407). nim likovnim elementima ploča toga ambona, stoga je, u koncepciji i izvedbi najsukladnija analogija našem spomeniku. Na sl. 19.3 donosim jedan reljef iz Venecije o kojemu če poslije biti više riječi, no, na ovome mjestu samo upozoravam da i taj ranosrednjovjekovni plutej s lijeve strane ima dvopruti mrežasti ornament koji je po svemu nalik žrnovskome. Za kronološko odredenje žrnovskoga reljefa indikativan može biti i "biserni niz" koji sa svih strana uokviruje središnji figuralni prikaz. Sastavljen je od niza polukuglica kojima je tjeme malo zaravnjeno i u sredini označeno udubljenom točkom. Sve su povezane nizom reljefnih kružnica koje se mjestimično preklapaju pa ostavljaju dojam da je riječ o jednostrukoj pletenici. Po načinu izvedbe ovaj ukras sasvim je nalik onome koji je isklesan na jednoj stranici ciborija iz Novigrada u Istri (sl. 7.1) na kojemu su go- 25 Sl. 8: Središnji konjanički prikaz na ploči iz Žrnovnice (foto: A. Pleterski). tovo identične polukuglice umetnute u sredinu troprute pleterne trake20. Osim sličnih ornamenata na drugim skulpturama21 (takoder, donekle i na netom spomenutoj ploči ambona iz Romainmotiera) i posebno na ranosrednjovjekovnim relikvijarima22, "biserni niz" vrlo sličan žrnovskome, u izrazito plitkom reljefu izveden je i na poledini oltarne ploče vojvode Hilderika (sl. 7.2) koja je, kao i novigradski ciborij, iz 8. stoljeca. Danas se nalazi u crkvi S. Pietro in Valle u Ferentilu kod Spoleta. Od raznovrsnih ukrasa na tome spomeniku posebno upozoravam na onaj koji u završnoj traki prati veliki srednji lučni motiv, a predstavlja pojas s kopčom na jednome i jezičcem na drugom kraju. Izmedu tih dijelova njegovi su segmenti na kojima su u plošnoj izvedbi kontinuirani motivi obrubljenih krugova s točkom u sredini23. Ipak, od svih ovih primjera, čini se da bi najbliža analogija ovome ornamentu mogao biti niz polukugli uokolo kojih su dvostruki krugovi na svim okomitim spojevima dviju stranica košare spomenutoga novigradskog ciborija (sl. 7.1), no, slabo su sačuvane pa je usporedba otežana24. Središnji motiv na žrnovskoj ploči veliki je reljef konjanika kopljanika koji na konju sjedi postrance, tijelom i licem okrenutim prema gledatelju. Reklo bi se da sjedi "na ženski način" jer je do-nedavno takav položaj bio uobičajen za jahačice (sl. 8). Zbog takvoga neprirodnog položaja jahača u odnosu prema konju, stariji istraživači dodatno su vidjeli rezultat naivnoga likovnoga izraza te su i taj podatak uzimali kao razlog zbog kojega bi taj reljef trebalo smjestiti u mlada stoljeca srednjega vijeka. Ni s time se, medutim, nije nužno bezuvjetno složiti jer je takav način prikazivanja upravo svojstven duhu ranosrednjovjekovne umjetnosti. Kao potvrdu za takvo mišljenje upucujem na mramorni reljef iz 8. stoljeca koji se danas nalazi pod trijemom uz crkvu San Saba u Rimu (sl. 9)25. Na njemu je, s nešto više detalja isklesan sokolar na konju u vrlo sličnom položaju, tijelo mu je postavljeno en face, a lice u profilu. Na glavi ima kalotastu kapu (ili šljem), naglašeni nos i izduženu trokutastu bradu, što su sve i jasne osobine jahača iz Žrnovnice. I dalmatinska predromanička umjetnost poznaje jedan sličan reljef koji je u zanimljivim okolnostima pronaden u zadarskoj katedrali (sl. 10). Na njemu je u složenijem ornamentalnom okruženju i takoder u "naivnom" likovnom izrazu isklesan konjanički motiv. Očituje ga nesrazmjerni medusobni odnos veličine figura konja i jahača, a jednako tako neproporcionalni su i pojedini djelovi tijela konjanika. "Naivnost" izraza vidljiva je i iz činjenice da su 20 Milosevic 2000b:327-328. 21 Na primjer na ulomku pluteja iz Pavije (u: Menis 1990:313) i na ulomku luka tegurija iz Brescije (Panazza; Tagliaferri 1966:54-56, fig. 40b). 22 Hubert, Porcher, Volbach 1968a:265-286. 23 Enciclopedia XI/2000:407. 24 O tome ukrasu vidi u: Lusuardi Siena, Piva 2001:561, Tav. 14, te u: Jurkovic, Matejcic, Ziherl 2006:45-54. 25 Melluco Vaccaro, Paroli 1995:77-78, fig. 77; Menis 1990:305-307. 26 Sl. 9: Sokolar na konju, trijem crkve S. Saba u Rimu, 8. sto-lječe (prema: Enciclopedia IV/1993:572). mu noge prikazane u profilu, a tijelo i glava, kao i na reljefu iz Žrnovnice, okrenuti su frontalno. Jahač je bez odjece što je takoder vrlo indikativno. Pretpostavlja se da je iz 8./9. stoljeca26. Karakteristika je žrnovskoga reljefa šljem na glavi jahača i oblik koplja kojega drži u ruci. Šljem je kalotast s jednom urezanom prugom po sredini (sl. 11.1). Taj detalj upucuje na pretpostavku da je klesar htio predstaviti šljem na provijesla (u ovom slučaju na dva ili četiri provijesla) kakav je bio dugo u upotrebi, od kasne antike do u rani srednji vijek. Nalazi s dalmatinskih lokaliteta (Sinj, Salona, Narona, sl. 11.3) poka-zuju da su se ovakvi šljemovi na tome prostoru koristili od ranobizantskoga doba i seobe naroda27. Na sličan zaključak upucuju i brojni europski primjeri (sl. 11.2)28, dok prikazi na minijaturama njihovu upotrebu svjedoče i u ranokarolinško doba (sl. 11.4). Prikazano koplje je takoder tipični ranosrednjovjekov-ni oblik takvoga oružja. Dugačko je, s masivnim vrhom koji sa strana tuljca ima prenaglašena krilca, čak do mjere da cijela izvedba koplja više nalikuje velikom križu (sl. 12.1). Zbog toga detalja moguce je tvrditi da je ovdje predstavljen franački oblik koplja kakvo je bilo u intezivnoj upotrebi u drugoj polovini 8. i tijekom 9. stoljeca. Nekoliko sličnih primjeraka koji ga dobro potvrduju pronadeno je i u našim krajevima (sl. 12.4)29. Oblik i funkciju takoder mu jasno pokazuju reljefi iz onodobne Europe (sl. 12.2-3), a u tome smislu 26 Petricioli 1996:212, sl. 6; Jakšic 2008:92-94. 27 Vinski 1982:7-34. Posebno upozoravam na kasnoantičke kalotaste šljemove iz Narone na T. II/3-5, IV/3. 28 Kossina 1939:252 (bogato ukrašeni kalotasti šljem iz groba 14 iz Vendela, prov. Uppland u Švedskoj, polovina 7. stoljeca); Vinski 1982:10, T. II/6 (jednostavniji primjerci iz Bretzenheima kod Mainza na Rajni i Triviersa u Belgiji iz 6. stoljeca); Menghin 1990, Taf. 1 (kalotasti kasnoantički šljemovi iz Augsburga). 29 Miloševic 2000:132-133. SI. 10: Ulomci pluteja s konjaničkim prizorom iz katedrale u Zadru, otisak u žbuki, 8. stolječe (prema: Jakšič 2008:93). 27 Sl. 11: Kasnoantički i rano-srednjovjerkovni primjeri kalotastih šljemnova: 1 -detalj s glavom jahača na reljefu iz Žrnovnice (foto: A. Pleterski); 2 -šljem iz Augsburga, 4. stoljece (prema: Menghin 1990, Taf. 1); 3 - šljem iz Narone, 6. stoljece (prema: Vinski 1982, T. II/6); 4 - kalotasti šljemovi na glavama karolinških vojnika na minijaturi iz Štutgartskog psaltira, početak 9. stoljeca (prema: Wamers 2005:53, Abb. 17). ilustrativne su i sitnoslikarske izvedbe u crkvenim knjigama iz karolinškog doba (sl. 11.4, 12.5). Vec je davno uočeno da je takvo koplje prikazano i uz ratnika pod arkadom na ulomku pluteja iz Pridrage kod Novigrada (sl. 13)30. Taj lokalitet u sjevernoj Dalmaciji dodatno je zanimljiv jer je tijekom do-sadašnjih istraživanja iznjedrio još nekoliko ranosrednjovjekovnih skulptura na kojima su takoder prikazi konjanika, što je u dalmatinskoj ranosrednjovjekovnoj umjetnosti sasvim iznimna pojava31. Na jednom od danas izgubljenih ulomaka iz te crkve u Ravnim Kotarima, sličan je konjanički prizor koji je u likovnome izrazu i u ikonografskom sadržaju vrlo blizak našemu iz Žrnovnice. U sceni na 30 Vinski 1983:41, T. 20. 31 Jakšic 2008:89-92. 28 „«■«......«iwdr* scö wCAi, , Ô i itlS i'SÏ LiuJatr tum-mcirn kvhf iiilnLnonir^™ tc pSxLm KopiaescRip/ s ft-Ullö < 4ClWlKU o^oHb c ucKpaM BunemuBaem Unter dem rechten Fuss brechen Wasser und Schlamm hervor, unter dem linken Fuss fliegt das Feuer mit Funken heraus." 79 Katicic erkannte in dieser kräftigen Person den slawischen Vegetationsgott Jarylo (Peruns Sohn) welcher sich zu seiner Braut begibt. Wenn die Toponyme Zminjaca, Zminjica den Ort bezeichnen, aus welchem das Wasser hervorquellt, und diese Stellen mit mehreren anderen mythisch erklärbaren Toponymen zusammen auftreten, können sie leicht die Stelle bezeichnen, worüber welche der mythische Hero Jarylo/Juraj schritt als er zu seiner schwesterlichen Braut ging. 80 JURJEVO KOPLJE I JURJEV MAC Radoslav KATICIC Osobito mi je drago što ovaj prigodni referat držim baš u Žrnovnici, na ovom drugom, žrnov-skom dijelu našega skupa, jer premda u njem ne ce biti ni jedne riječi o konjaničkom reljefu s pročelja Gospine crkve u Žrnovnici ipak se sav u velikoj mjeri dotiče pitanja vezanih uz njegovo tumačenje. A to tumačenje bit ce nam danas možda i glavna tema. Jer tu nam je ploča, a i kolege Miloševic i Fiskovic imaju nam o njoj reci i bitnoga i novoga. Najprvo bih napomenuo da se ovim izlaganjem predmetu, koji nas je, zahvaljujuci nadasve uspješnim organizatorima i njihovim vrijednim suradnicima, ovdje tako lijepo okupio, a to su tra-govi pretkršcanske slavenske vjere na hrvatskom ozemlju i u njegovu južnoslavenskom susjedstvu, pristupa s novoga gledišta, drugoga od onog s kojega smu mu pristupali do sada, a nezaobilazno važnoga. Do sada smo se usredotočivali na natprirodna bica stare slavenske vjere, na bogove kao što su Perun, Veles, Mokoš, Jarovit i Mara/Morana. Trudili smo se pomnim prebiranjem po podrobnostima raspoloživih podataka saznati što više o njima. Autor ovih redaka nastojao je najviše oko rekonstrukcije ulomaka svetoga obrednog pjeva što su se dali raspoznati u usmenoj književnosti svih naroda slavenskoga jezika i oko uspostavljanja, koliko je to moguce, njegova izvornoga teksta. Takvi tekstovi govorili su o tim bogovima, o njihovim odnosima medu sobom i sa svijetom i o njihovu položaju u njegovu najskrovitijem mitskom ustrojstvu. Saznavali smo tako o tome što smo mogli. No pri tome smo brzo i neizostavno nailazili na krščanske svetačke kultove. Oni su u ulomcima svetoga pjeva stare vjere uglavnom bili zamijenili imena starih bogova jer su u narodnom vjerovanju njihovi kul-tovi došli na mjesto njihovih. Imena bogova stare vjere valjalo je potiskivati i prikrivati, a imenima kršcanskih svetaca nije bilo prigovora. Pjesme koje su se pjevale u okviru narodnih običaja tako više nisu bile očito poganske, mogle su se pjevati i pred župnikom. Bez takve ispomoci svetačkim imeni-ma slabo bismo što saznali o slavenskim bogovima i o predaji što se čuvala o njima. Izravne su vijesti vrlo rijetke i vecinom upravo posno mršave. Ovdje se pak sada mijenja, upravo obrce pristup. Usredotočujemo se na kršcanske svetačke kultove, promatramo ih kao takve, i nastojimo doprijeti do slavenskih božanskih likova koji se u njima zrcale jer su u dušama naroda ti svetački kultovi sjeli na mjesto onih pretkršcanskih. Odnosi izmedu kršcanskih svetačkih kultova i kultovi starih bogova na kojih su mjesto došli nisu obostrano jednoznačni. Oni se ne mogu naprosto izjednačivati. Stoga i jest potrebno na taj splet gledati s obje strane, i s poganske, kako smo gledali dosada, ali i sa strane kršcanske svetačke. To čemo učiniti, u ovoj prilici makar samo naznačiti, u nekoliko riječi prigodnoga izlaganja. Vec u naslovu to je jasno rečeno. Natprirodna je osoba o kojoj se tu govori Juraj, dakako sveti Juraj, kršcanski svetac i titular mnogih crkava na hrvatskom ozemlju. To je Georgije (rswpYioc, Georgios), rimski vojnik, mučenik Dioklecijanovih progona godine 303. Mučeništvo je prema predaji pretrpio u maloazijskoj Kapadociji. Njegov je kult posvjedočen još u antičko doba u Palestini i Egiptu, a onda se proširio do Carigrada. U 7. stoljecu dobio je crkvu u Rimu, a do 12. stoljeca proširio se po srednjoj Europi. Na Zapadu je novu važnost dobio za križarskih ratova, kad postaje uzorni lik kršcanskoga viteza, svojevrsno utjelovljenje viteštva latinske Europe, simbolični zaštitnik mnogih 81 gradova, pokrajina i država. Zastavu svetoga Jurja uzela je Engleska kao svoju. Njegova u legendi od starine spominjana pobjednička borba sa zmajem, od samoga novozavjetnog početka krščanstva shvačenim kao pojavni lik sotone (Otkrivenje, 12, 7-9), postaje sada, od 12. stolječa, glavni sadržaj legende i kulta, dominira predodžbama o svetome Jurju. Apokaliptička pojava protivnika Božjeg kao zmaja nadovezuje se na starozavjetno kazivanje o prvom, istočnom grijehu (Knjiga Postanka, 3, 1-19), u kojem se taj protivnik prikazuje kao zmija. A zmaj i nije nego velika, navalna i osobito strahotna zmija. On je, jednom riječju, muška zmija. Zmaj i zmija su tako par. Tu stojimo dakle u glavnoj struji objave Abrahamove, Mojsijeve i Isusove, u jezgrenoj krščanskoj predaji. Legenda o svetom Jurju i zmaju dobila je na Zapadu svoju mjerodavnu, za nas konačnu verziju u 13. stolječu. Dao ju je izvanredno uspješni pisac Iacobus de Voragine u svojem zborniku Legenda aurea, u kasnom srednjem vijeku najčitanijem hagiografskom štivu. Sveti se Juraj poštivao i vjerni mu se puk obračao kao jednomu od četrnaest svetih pomočnika. To je posebna skupina svetaca koji su se osobito zazivali u pojedinim životnim nevoljama. Pomagao je oko bolesne stoke. No njegova je zaštita sezala mnogo šire. Štitio je i pomagao, kako se vjerovalo, u kužnim bolestima, u pogibeljima na moru, u ratu, pred sudom, u svim životnim opasnostima. U agrarnim i stočarskim sredinama postao je glavni zaštitnik zemlje, usjeva, zelenila i stoke. Osobito su ga vitezovi križari smatrali svojim zaštitnikom, a tako i svi vojnici i svi obrti vezani uz ratovanje. Osobito se smatrao zaštitnikom konja, ratara i pastira. Taj kult svetoga Jurja, ponikao iz čisto krščanske tradicije, proširio se i čvrsto ukorijenio i u Hrvata. Ali on je u njih, kao i u drugih naroda slavenskoga jezika, naslijedio i kultne tradicije stare vjere. Tako ovdje, drago mi je što stoječi za govornicom našega skupa mogu rukom pokazati u tom smjeru, na gori koja je do dana današnjega zadržala ime Peruna, slavenskoga boga gromovnika, stoji crkvica svetog Jure. I to baš na mjestu za koje don Ante Škobalj s dobrim razlogom, iako bez konač-noga čvrsta dokaza, drži da je bilo kultno. To više što je oko te crkvice zid prapovijesne gradine. Da je takva upravo sam saznao od Radoslava Bužančiča, arheološkog eksperta i konzervatora koji ju je posjetio. A Perunov grad na gori dobro je poznat iz istočnoslavenske predaje. Nema, doista, razumna razloga da se ta crkvica svetoga Jure ne smatra kontinuitetom kulta na svetom mjestu, kontinuitetom preko praga pokrštenja. Sveti Juraj tu je dakle naslijedio Perunovo svetište. On je zamijenio Peruna, moglo bi se upravo reči da ga je u novom krščanskom kontekstu mimikrijom prikrio. Na to se nailazi i u drugih naroda slavenskoga jezika. Sveti se Juraj tako pokazuje kao krščanska zamjena Perunu. Ali to ne znači da če mu krščanska zamjena uvijek biti sveti Juraj. Mnogo češče je to sveti Ilija, ognjeni prorok. On se osobito prikladno nudio da dode na Perunovo mjesto jer sta-rozavjetna predaja kazuje da je na kraju života na ognjenim kolima uzdignut na nebo. Čita se tako (Druga knjiga o Kraljevima, 2, 11) o tome ovo: I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše medu njih, i Ilija u vihoru uzide na nebo. Ne može se pouzdano reči jesu li Slaveni, kao pravi arhajski Indoeuropljani, vjerovali da se Perun vozi po nebu, kao što se voze bogovi vedskih Indijaca, poput arijskih ratnika na svojim bojnim kolima (ratha). Nebeska kola proroka Ilije, gromovnika, koja se susreču u istočnoslavenskoj i južnoslavenskoj predaji mogu potjecati i samo iz Biblije. (Katičič 2008:263) Nije bez značenja tu i još jedna okolnost. Kult starozavjetnih likova kao krščanskih svetaca vrlo je uobičajen i raširen u istočnoj crkvi. Tako i štovanje proroka Ilije. Tamo se, ne samo u naroda slavenskoga jezika, susreče na mnogo mjesta i u mnogim običajima. Ne tako u zapadnoj. Štovanje svetoga Ilije tu se susreče vrlo rijetko osim u redu karmeličana. Oni ga, naime, drže svojim simboličkim utemeljiteljem. (Badurina 1979:256-261) Vrlo izrazitu iznimku predstavljaju tu Slovenci i Hrvati. U njih je kult svetoga Ilije vrlo prisutan i čvrsto ukorijenjen. On je čak uzet da bude zaštitnik Bosne. Hrvati i Slovenci su, dakako, bili u užem dodiru s istočnom crkvom nego drugi zapadnjaci, i na graničnim područjima prema jugoistoku balkanskoga prostora i preko Mletaka i Oglaja (Akvileje). (Kuret 1989:507-508) No teško se je oteti pomisli da je to i zato jer im je trebala besprijekorna krščanska zamjena za njihova Peruna. Peruna zamjenjuje kao krščanski lik i arkandeo Mihovil, vojskovoda vojske nebeske, kako ga zazivaju u litanijama. I toj zamjeni daje povod i poticaj biblijski tekst (Otkrivenje 12, 7). Tu se pripo-vijeda o velikoj borbi na nebu: I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi andeli zarate se sa Zmajem. Zmaj ude u rat i andeli njegovi, ali ne nadvlada. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija - imenom Davao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i andeli njegovi (prijevod Duda - Fučak). Arkandeo Mihovil pobijedio je zmaja, bacio ga s neba gore na zemlju dolje. Doista, ima li krščanski lik prikladniji da zamijeni u pokrštenih Slavena njihova boga Peruna, kojega se nisu lako ostavljali. Predaja ulomaka slavenskih pretkrščanskih obrednih pjesama kakva je došla do nas uže je slju-bljena s biblijskom predajom nego smo od prve skloni misliti. U nekom se smislu nerazdvojno pro-žimlju. Tako je to što se Perunov protivnik javlja i kao zmaj i kao zvijer posve sukladno s tim što se u istom videnju Otkrivenja (12-13) uz zmaja (5paKwv) javlja i zvijer (9r|pi.ov) kao od njega neodvojiva pojava Sotone. To je ona čuvena "apokaliptička zvijer" kojoj je broj 666. Moglo bi se dakle pomišljati da je to što je protivnik gromovnika ujedno i zmaj i zvijer biblijski motiv, dakle krščanska baština. Tek folklorna predaja koja izriče ili implicira taj identitet, izričito govori o zmijurini s medvjedom glavom i daleko je šira, razgranatija i dublje ukorijenjena, a da bi mogla doista potjecati isključivo odatle i nema razložite sumnje da je srodnija, najvjerojatnije u doslovnom smislu prasrodnosti, s homerskom predodžbom o Himeri, nemani koja je zmija s lavljom glavom, nego biblijskoj apokalip-si i njezinu zmaju i zvijeri. (Katičič 2008:140-142) Jedno je tako isprepleteno s drugim, i u samoj se očuvanoj pretkrščanskoj predaji susrečemo s dvojevjerjem. Kao krščanski lik na mjestu poganskoga Peruna često se javlja i sveti Vid. On se naslanja na njegovu hipostazu, osamostaljeni obredni zaziv, epiklezu, Sventovit (praslavenski Svgtovit-b). (Katičič 2010a). U krščanskom kontekstu Perun se dakle susreče i kao sveti Juraj, i kao sveti Ilija, i kao sveti Mihovil, i kao sveti Vid, ili kao koji drugi svetac. Doista izbor nije malen. Nije baš ni lako tu se snači. Nije dakle da če se kao krščanski iskazana zamjena za boga Peruna uvijek javljati sveti Juraj. Ali i kad sveti Juraj u krščanskom kontekstu stoji za slavenskoga boga, ne če to uvijek biti Perun. Odnosi su tu mnogo zapleteniji. Nema obostrano jednoznačnih odnosa izmedu krščanskih svetačkih kultova i bogova stare slavenske vjere. Ne može se tu iči nepromišljeno grlom u jagode, nego valja oprezno i pomno napipavati prave veze i identifikacije. Svugdje na sjeverozapadu Hrvatske i u susjednim dijelovima Slovenije do naših se dana obdr-žavaju običaji ophoda na Jurjev dan, 23. travnja. Pri tome se pjevaju vrlo arhajske ophodne pjesme kojima je motivika jasno prepoznatljiva kao pretkrščanska mitska. (Huzjak 1957; Katičič 2010:7-208) U znatnom dijelu tih pjesama mitska se osoba naziva naprosto Jura ili Duro. Nema govora o svetcu. Ipak nema dvojbe da se tu radi o svetom Jurju. To se razabire več odatle što ophodi u kojima se pjevaju te pjesme kreču o njegovu danu. Sveti je Juraj tu došao na mjesto slavenskoga boga Jarovita, ili, opuštenije i od mila, Jarila, Perunova sina, koji mlad i neoženjen svakoga prolječa trudnim hodom dolazi iz daleka na svadbu, ljubavni susret u zelenom lugu, na zelenoj travi, visokoj i mekoj, susret sa svojom sestrom Marom, čime pokreče vegetacijski ciklus i donosi rodnost godini. Da bi došlo do svadbe u zelenom lugu mora Jarilo ubiti zmaja, tek onda počinje slavlje u lugu. Kako god se ta epizoda u jurjaškim ophodničkim pjesmama dojmljivo predstavlja kao srednjovjekovna viteška legenda u njoj su nedvojbeno prepo-znatljivi tragovi pretkrščanske slavenske obredne pjesme od koje potječe u čisto usmenoj predaji. (Katičič 2010:74-88) U nekim bjeloruskim varijantama te epizode nema ni spomena o svetome Jurju. Junak koji ubija zmiju tu je biei-maiojczyk "bijel mladac", što je dojmljiv opis poganskoga božanskog lika, ili pak chmhhh naHMH "naočit gospodičič". (Katičič 2010:83-87) Čisto sirovo poganstvo u tom je posljednjem slučaju premazano udvornom gospodstvenošču poljskoga feudalizma. No kako bilo, nema tu traga krščanskomu svetačkom kultu niti titularu ikoje crkvice. Nema dakle dvojbe da se tu radi o drevnoj slavenskoj poganskoj predaji i da je tu kao pobjednik nad zmajem sveti Juraj zamijenio "bijelog mladca", slavenskog mladoga boga Jarila. Sveti Juraj kad stoji u kontekstu stare slavenske vjere može dakle stajati na mjestu boga gromovnika Peruna, a može i na mjestu njegova sina Jarila, koji je, dakako, i sam perunovit. Kako u pojedinačnom slučaju znati o kojem se radi? Kad je kontekst razlikovan to nije teško. Teže je kad nije. Zoran primjer slabo ra-zlikovnoga konteksta jesu bjeloruski zagovori protiv zmijskoga ujeda. Njih je mnogo skupio osobito vrijedni skupljač usmene književnosti Romanov. U svojim predgovorima on opisuje kako je bilo strahovito teško skupljati te zagovore od seoskih vračeva (PoMaHOB 1891). Vjerojatno zbog toga u 83 nas nema takve zbirke, a ne za to što bi takvih vračarija u našem južnoslavenskom narodu bilo mnogo manje nego u Bjelorusa i drugih istočnih Slavena. Uostalom, kolegica Ukrajinka iz gradske kuče rekla mi je da kod nje i danas ljudi u svakoj prilici idu vraču po savjet i pomoč. Toliko je to tamo još živo, i ne samo na selu. Ti zagovori, i uz mnogo krščanskih naplavina koje svjedoče o silnom utjecaju i autoritetu cr-kvene liturgije, izvrsno čuvaju izvornu strukturu i sadržaj pradavne poganske obrednosti. One iste indoeuropske koja je do skrajnjega savršenstva razradena, pomno očuvana i rigorozno se primje-njuje u indijskom brahmanizmu. Obred je zasnovan na mitu, iz njegove skrovite istinitosti dobiva snagu i djelotvornost. Mit o ubijanju zmaja primjenjuje se u brojnim zagovorima protiv ujeda zmije. Vrač, stoječi u stopama drevnoga žreca, oslovljuje svetim čvrsto utvrdenim riječima Zmiju, majku sviju zmija, i zapovijeda joj da od one koja je ujela zahtijeva da žrtvi izvuče iz mesa svoj žalac, svoj otrovni zub. Pri tome jako pazi da zagovorom obuhvati sve moguče vrste zmija kako ona koja je doista ujela ne bi izmaknula moči njegovih riječi. Susreču se tako čitave istočnoslavenske sistematike zmija i sljepiča. Poziva, dakle, da se izvuče zub i time poništi ujed jer inače ... Slijedi užasna prijetnja: Ako tvoja zmija ne izvuče žalac, ne izvuče zub, pozvat ču ti strašnoga protivnika i on če te satrti: ubiti kamenjem, spaliti ognjem, vihorom raspršiti pepeo, otplaviti vodom, posječi te mačem, želje-znom knutom. Vrač, baš kao nekada žrec, prijeti onim mitskim porazom kojim božanski protivnik u mitskoj zbilji opet i opet ubija zmaja. Pobjedonosni protivnik kojim je žrec prijetio bog je Perun ili njegov sin Jarilo. A u zagovoru seoskoga vrača to je krščanski prerušeno. Bespogovorno nadmočni protivnik kojim on prijeti je Bog, pa se tako zaziva najviši autoritet, a čuva se i tekstualna uspomena na to da je protivnik kojim se prijeti bio bog i da su ga stari tako zvali, a uz boga je taj protivnik i prorok Ilija, i arhandeo Mihail (pučki iskvareno MMxaMna-apxaMna), i sveti Juraj (pučki iskvareno ropM-EropM). (Katičič 2008:198-214) Kod tih zagovora nedvojbeno se radi o uvelike preoblikovanim, ali ipak u neprekinutom kon-tinuitetu od naraštaja naraštaju predanim pretkrščanskim obrednim tekstovima. Kada se u njima pobjedonosni, neodoljivo nadmočni protivnik u interpretatio christiana javlja kao sveti Juraj, ne zna se je li taj u tom obrednom kazivanju zamjenjuje prvotnoga Peruna ili njegova sina Jarila, strašnoga gromovnika ili "bijelog mladca". Obojica svladavaju zmiju. Juraj pak u zagovorima svladava zmiju ili tako da ju ubija kopljem, ili tako da ju siječe mačem. Siječe joj glavu. I po tom atributu svetoga Jurja, po njegovu oružju, jasno se razaznaje tko je on, prerušen krščanski: Perun ili Jarilo. Kopljem ubija zmaja Perun. On ga, dakako, ubija svojim iskonskim oružjem, kamenim trije-skom. A taj se ne zamišlja samo kao kamen koji pada s neba kao krhotina nebeskoga kamenja, nego i kao istesan, oštar kamen pričvrščen na vrhu drvene batine, vjerojatno najstarije oružje čovjekovo: najprimitivnija kijača, ako je kratka i njome se udara iz blizine, ili prvotno koplje, ako je dulja i ako se njome bode ili se čak baca na veču udaljenost. Perunov trijesak može biti i zaoštren kameni vršak strijele jer Perun je strijelac, što je vrlo dobro potvrdeno u usmenoj predaji pretkrščanskih obrednih tekstova. Mačem siječe zmaja Jarilo, bijel mladac, mačem mu odsijeca glavu. To je drukčije, koliko god usporedno, mitsko zbivanje. U toj razlici čak kao da se zrcali povijesno sječanje na dvije epohe: na kameno i na metalno doba. Takvo je to oružje. Sveti Juraj s kopljem u krščanskoj je ikonografiji mnogo češči. Kao rimskom vojniku, što je mučenik Juraj bio, to mu je bilo glavno naoružanje. Lik svetoga vojnika-mučenika i lik zamjenika sla-venskoga gromovnika u tome su sukladni. I jedan i drugi bore se kopljem, tek se kod rimskog vojnika i ne pomišlja na to da bi mu vrh mogao biti od zaoštrena kamena. To se onda preoblikovalo dalje sve do gotički stiliziranog viteza, konjanika i kopljanika. Dakako, u krščanskoj ikonografiji. Kako se u bjeloruskim zagovorima odnos svetoga Jurja prema Perunu i Jarilu dade uvelike rašči-stiti po atributu, po oružju kojim svladava zmaja, tako treba u tradiciji svih naroda slavenskih jezika dobro i potanko proučiti predodžbe koje se vežu za kult svetoga Jurja, njegovo oružje i druge atribute, jer če se tako potpunije i točnije odrediti odnos toga kulta prema poganskim predodžbama koje se u njem nastavljaju. Pred istraživanje pretkrščanske slavenske vjere i njezinih ostataka u Hrvata postavlja se tako i nešto širi zadatak da se pomno istraže svetački kultovi i raspodjela titulara crkava za koje ima razloga pomišljati da nastavljaju pretkrščanske vjerske sadržaje i da su poprimili neka njihova obilježja. To, dakako, uključuje i proučavanje arhitekture i osobito ikonografije. Žrnovski reljef, kojim se danas ovdje intenzivno bavimo, samo je primjer ikonografije koja bi mogla stajati pod utjecajem stare slavenske vjere. Lako je razumljivo i potpuno opravdano što se oko toga vodila i još vodi živa rasprava. Oni pak koji u konjaničkom liku što asocira na svetoga Jurja prepoznaju Peruna mogu se pozivati i na to da kopljem ubija zvijer. Da se bori mačem, predstavljao bi se kao Jarilo, bij el mladac, koji zmiji glavu siječe. Potrebno je dobro upoznati svetačke kultove i s gledišta tragova stare vjere proučiti ikonografiju. Takvo su istraživanje vec načeli Rusi, ne bez uspjeha. Ono do čega se došlo obogacuje nas i obecava još bogate rezultate. (MBaHOB 1976: YcneHCKMM: 1982) S ruskih ikona odčitalo se mnogo o bogovima Perunu, Volosu, Mokoši i Jarilu. No o položaju u kojem se još nalze naši studiji mnogo kazuje činje-nica da ta istraživanja nisu izvršili niti su do tih rezultata došli povjesničari umjetnosti, stručnjaci za ikonografiju, nego filolozi, vrhunski stručnjaci za rekonstrukciju obrednih tekstova i kazivanja mit-skih zbivanja što su u njima sadržana. Obzorje tih vrhunskih ruskih filologa bilo je dovoljno široko i njihova naobrazba dovoljno obuhvatna da su i na području ikonografije mogli obaviti bitan posao i tako nadpuniti prinos svojih tekstualnih istraživanja. Povjesničarima umjetnosti nedostajao je kontekst, pa tako nisu bili motivirani da zakorače na to područje. U tom svjetlu moramo osobito cijeniti što su na ovom skupu pod Perunom s nama i izvrsni povjesničari umjetnosti i sjajni predstavnici ranosrednjovjekovne arheologije. NA ZMIJSKOM KAMENU Mjesto na kojem smo se zaustavili jedno je od najvažnijih u slavenskoj sakralnoj interpretaciji što je ostavila svoj jasni trag u toponomastici ovoga zemljišta pod gorom Perunom na rijeci Žrnovnici iznad naselja Podstrane i Žrnovnice. Tu smo sasvim nedaleko od te rijeke točno ispod kapelice svetoga Jure na Perunskom, najzapadnijem i najnižem od tri vrha gorske kose koja se po slavenskom bogu gromovniku zove Perun. U splitskoj ispravi 12. stoljeca u kojoj se opisuje razvod baštine na Perunu čita se da je dolje na rijeci bilo mjesto koje se na slavenskom jeziku zove Smicamic. Taj je naziv lako razumljiv. To je praslavenski Zmbjb kamykt>, od čega staro hrvatsko Zmij kamik. To je u ispravi i zapisano, a znači 'Zmijski kamen'. Bjeloruska nam predaja pokazuje da je taj naziv, u njih je to 3MfleB KaMeHb, sastavnica autentičnoga slavenskog mitskog kazivanja o tome kako je Perun ubio zmaja. Kad sam pristupio iščitavanju slavenske sakralne interpretacije ovoga zermljišta bilo je bitno pronaci taj Zmijski kamen splitske isprave. Izgledi da se u tome uspije nisu bili baš dobri. Previše je vremena prošlo od 12. stoljeca, previše prilike za zaborav. U tom istraživanju bitno mi je pomogla kolegica Vedrana Delonga iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, koja je u to vrijeme rekognoscirala teren prema Srinjinama i bila vrlo domaca u Žrnovnici. Ona mi je kao glavnog informanta našla Ivicu Mihanovica iz Korešnice. Taj je pak najpripravnije u svom vrtu s krasnim pogledom na rijeku i goru okupio nešto starijih mješta-na, "starce ki znaju pravdu", da govorim jezikom Istarskoga razvoda. No nitko od njih nije znao za Zmijski kamen. Tek su svi bez oklijevanja odgovarali: "Žminjača". To je ime položaja na kojem se nalazimo, a u meduvremenu i naselju koje na očigled raste od jednoga mojeg posjeta do drugoga. Ime Žminjača teško je ozbiljno dovesti u vezu s riječi zmija. Prekjučer ste od profesora Belaja čuli vrlo zanimljivo i ozbiljno, ali sasvim drukčije tumačenje toga imena. No ovdje je takvo povezivanje duboko ukorijenjeno. Kad god sam i poslije koga od domačega svijeta pitao za Zmijski kamen, svi su bez oklijevanja pomišljali na Žminjaču. Kako god mi pri prvom raspitivanju nitko nije mogao pomoci sa zmijskim kamenom, ipak je bilo moguce učiniti prvi i odlučan korak prema njegovu ubiciranju. Splitska isprava spominje rijeku i mjesto na njoj koje se zove Brod, a to ce reci gaz, mjesto gdje je rijeka i za visoke vode plitka, pa ju je lako prega-ziti. Sve sjedeci u vrtu Ivice Mihanovica, dalo se pouzdano zaključiti da Brod mora biti položaj na kojem je danas Most u Rakite, preko kojega vodi cesta u Kučine, Mravince i Solin. Stariji su mi ljudi govorili o stazi koja vodi padinom Peruna po kojoj su nekada Podstranci pješice išli u Split. Ta danas posve bezna-čajna i gustom makijom zarasla staza, što nije spriječilo Tomu Vinšcaka da ju pronade i prode njome, važna je prometnica od prapovijesnih vremena pa sve dok nije sagradena magistralna cesta uz more. Iz razvoda opisanog u ispravi jasno proizlazi da je Zmijski kamen dolje pri rijeci blizu Brodu. Iz vrta gdje smo sjedili lijepo se vidjela Zminjača. Prepoznao sam kameni hrbat koji se od gore spušta do rijeke. Može se gledati kao kamena zmija. Lako je bilo zamisliti slavenskog žreca koji s narodom okupljenim na Perunskom pjeva svete obredne pjesme o tome kako se zmija popela na goru, ali ju je Perun ubio i zabio dolje, u rakitu i blato - a predio uzvodno od Zminjače i danas se zove Rakite, predio nizvodno od nje Blato - tamo dakle gdje je zmiji mjesto i gdje ona može biti. I stoječi tamo gdje je danas crkvica svetoga Jure, žrec pokazuje prstom dolje i govori: "Ubio ju je i eto je tamo gdje leži na vodi, u rakitama i blatu. Tamo joj je mjesto!" Bilo mi je jasno da Zmijski kamen mora biti na potezu onoga kamenog hrpta što se proteže ovdje, nama s desna i lijeva, prema gori s crkvicom i prema rijeci i mokrom zemljištu uz nju. Bitno pitanje bilo je time riješeno Ispravno, kako se poslije pokazalo. Mogao sam se vratiti u Split i Zagreb zadovljan. Ali Zmijski kamen nije bio pronaden, pitanje njegova ubiciranja ostajalo je otvoreno. Zaslužni organizator našega skupa, Tomo Vinščak, neumorni terenski istraživač, dolazio je ova-mo i na tragu onih prvih rezultata nastavio potragu. Razgovarajuči s domačim svijetom našao je čo-vjeka koji je znao za Zmijski kamen. To je bio Vinko Domljanovič zvan Stolica iz Zminjače. Od njega smo uz pomoč i posredovanje Ivana Loliča, planinara iz Strožanca što ovdje sada stoji kraj mene, saznali da je Zmijski kamen upravo tu gdje smo se sada zaustavili i okupili. Vidjeti nije bilo ništa jer je taj veliki kamen bio miniran, zatrpan i na njem je nastalo smetlište naselja Zminjače. Vidjeli su se zapravo samo kontejneri s otpadom. No Zmijski kamen bio je sada identificiran i ubiciran. Konačnu je sigurnost donio izvadak iz katastra opčine Podstrana koji nam je pribavio Marinko Mihanovič, sin Ivičin. Ova čestica pred nama unesena je u nj kao "Pod zmijavcem." Tu više nema mjesta baš nikakvoj sumnji u dobivene rezultate. Došli bismo, dakle, svakako na ovo mjesto, sve kad tu ne bi bilo vidjeti ništa osim kontejnera sa smečem. No udruga Zrvanj iz Zrnovnice, jedan od domačina našega skupa, a ja joj i u ovoj prilici izričem svoju zahvalnost za to, okupila je entuzijastične dragovoljce koji su očistili ono što je nakon miniranja ostalo od Zmijskoga kamena, uklonili kontejnere, skinuli naslage otpada i zemlje, i sada vidimo kako je taj kamen bio zaista velik. Na njem su, kaže godpodin Domljanovič, rado boravile zmije, pa se svijet bojao te stijene. Da se u splitskoj ispravi o razvodu meda baštine na Perunu ne spominje rijeka i mjesto na njoj koje se zove Brod, a blizu njemu je Zmijski kamen, valjalo bi ga tražiti sve do Dugoga Rata. Ne treba govoriti kakvi bi tada bili izgledi za uspjeh. Ovako sam odmah došao ovamo uz rijeku. I ispunjava me dubokim zadovoljstvom što je uspjelo pronači ga. Nisam to mogao sam. To da je naše bavljenje Perunom nad Podstranom i Zrnovnicom okrunjeno ovim dojmljivim posjetom Zmijskom kame-nu zahvaljujemo Tomi Vinščaku, Ivanu Loliču, Vinku Domljanoviču i udruzi Zrvanj iz Zrnovnice. Ove krhotine nekad močnoga kamena veliko su i jedinstveno kulturno dobro. Treba ih čuvati, jer su ovako, tijesno uz cestu, trajno ugrožene. A bez toga spomenika stare vjere bili bismo osjetljivo siromašniji. 86 GEORGS LANZE UND GEORGS SCHWERT Radoslav KATICIC Die Erforschung der Spuren urslawischer sakraler Dichtung und die Rekonstruktion ihrer Textfragmente hat gezeigt, dass die Tradition der vorchristlichen Religion der Slawen in die von charakteristischen christlichen Heiligenkulten hineingewachsen ist. So vertritt der heilige Elias oder der heilige Michael den Donnergott Perun, der heilige Blasius oder der heilige Nikolaus den Gott aller Schätze Veles, die heilige Paraskeue ihrerseits die Göttin Mokos. Der heilige Georg erscheint jedoch in christlicher Zeit sowohl als Vertreter Peruns als auch des jungen Gottes der Vegetation Jarylo, der jedes Jahr im Frühling aus der Ferne zu seiner Hochzeit kommt und dem Jahr neue Fruchtbarkeit bringt. Er ist Peruns Sohn und ebenso wie dieser bezwingt er die furchtbare Schlange. Welchen von den beiden der heilige Georg jeweils im christlichen Kontext vertritt, kann man an seinem Attribut, der Waffe, mit der er den Drachen tötet, erkennen. Perun, ebenso wie der Märtyrer Georgios, der römische Soldat, kämpft mit einer Lanze, Jarylo schneidet dem Drachen mit einem Schwert den Kopf ab. Diese Unterscheidung wird in zahhlreichen, sonst ganz gleichförmig strukturierten weißrussischen Zaubersprüchen gegen Schlangenbiss besonderst deutlich. Die Erforschung der Spuren slawischen Heidentums erfordert daher ein eingehendes Studium der volkstümlichen christlichen Heiligenkulte. 87 PERUNOVO SVETIŠTE U VAREŠU Radoslav KATICIC Ime Perun koje je nadjeveno gori u središnjoj Bosni vrlo nas izričito upucuje na pogansku vjeru južnih Slavena. Namece se pretpostavka da je ona nazvana po slavenskome bogu gromovniku. U stručnoj literaturi to je poznato i opisano, ali vrlo škrto. Odatle se može saznati samo to da se tako zove gora što se diže izmedu Vareša i Kraljeve Sutjeske, da joj blizu vrha izvire istoimeni potok koji utječe u rijeku Stavnju što teče kroz Vareš. Te je podatke skupio i objavio etnolog Milenko Filipovic.1 To je bilo sve što je o tom bosanskom Perunu bilo poznato onima koji su se zanimali za to. Tomo Vinšcak, voditelj projekta posvecenoga sustavnom istraživanju tragova pretkršcanske slavenske vjere na našem prostoru na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu odlučio je to pobliže istražiti. Početkom srpnja 2007. pošao je u Vareš i poveo sa sobom Vitomira Belaja, a pridružio im se Goran Šantek iz Zadra, od kojega je i potekla ini-cijativa da se upravo tada izvidi to zemljište. Tamo su naišli na jaku potporu. Varešak Toni Petkovic, koji se intenzivno bavi predajom svojega zavičaja, a od pradjeda je bio naslijedio zapise lokalnoga kazivanja i legenda, prihvatio ih je i pokazao sve za što su pitali i što je sam smatrao relevantnim. Pokazalo se da mjesni nazivi i konfiguracija zemljišta u najbližoj okolici Vareša doista pokazuju tra-gove slavenske pretkršcanske sakralne interpretacije i kultne funkcije. Jasno se razabralo da je vrijed-no dalje to istraživati. Poslije godinu dana, 2. srpnja 2008., pošao je Tomo Vinšcak i opet u Vareš, a pratio ga je Tibor Komar. S njima je bio i pisac ovih redaka. Zatim su 3. i 4. srpnja došli u Vareš i kretali se s njima Ivan Aljinovic, Marin Mihanovic i Fea Mutinic od časopisa Žrvanj, što izlazi u Žrnovnici kod Splita, takoder ispod brda Perun, na primorskoj kosi Mosora, a 5. srpnja, posljednjega dana njihova boravka u Varešu pridružili su se još Mislav Ježic i Krešimir Krnic iz Zagreba, obojica s indologije na filozof-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, koji su baš tada sudjelovali na jednom skupu u Tuzli. Pred Varešom je vec u Dabravinama istraživače koji su doputovali iz Zagreba dočekao Toni Petkovic sa svojim sinom Romanom, organizirao njihov boravak i uskladio kretanje, a sa suprugom Zrinkom i majkom Maricom, te svojom serstrom i zetom, trajno ih je zadužio istančanim i srdačnim gostoljubljem. Neka im je i ovdje za to izrečena topla hvala. Teren su obišli obuhvatno, posjetili su visove Peruna, Bogoša i Budoželja, Stupni Do i Bijelo Borje, a preko planine Zvijezde stiglo se i do Olova. Tom su se prilikom onda posjetile i Ocevija i Vijaka. Na povratku u Zagreb, 4. 6. 2008., obišla se druga strana Peruna, Bobovac i Kraljeva Sutjeska. U Varešu su članovi istraživačke ekipe 3. 7. održali predavanja o predmetu svojega istraživanja koja su pobudila živu pozornost mjesne kulturne javnosti. 1 Usp. OununoBuh 1948, 64-68 i 1954 i 1954a. On je napisao: "y Cpegftoj Eochu cy gBa nepyHa" (OununoBuh 1948, 65). I onda dalje: "Ja caM humho noceTuo OHaj nepyH mTO je u3Me^y Bapema u CyTjecKe, Ha^anocT jom Kao Mnag cTygeHT Kaga HucaM pacnonarao goBo.HoM cnpeMOM u wcKycTBOM 3a gy6.a npoMaTpafta. Taj Ha3UB ce He ogHocu caMO Ha buc: TaKO ce 3OBy MuTaBo 6pgo Ha ceBepoucroKy og cena, jegaH U3Bop nog auM u noTOK Koju OTUMe og Tor U3Bopa" (OununoBuh 1948, 66). To je bilo sve što smo prije naših istraživanja mogli saznati o Perunu kod Vareša. 89 Poslije njihova povratka Toni Petkovic im je u dva navrata poslao dodatne podatke i iznio svoja razmišljanja. Prvo, 24. 7. 2008., u prinosu pod naslovom "Slavenski mit na prostoru Vareša" (23 stranice računalnoga sloga), i 4. 8. iste godine u još jednome sažetom dodatku (na stranici i pol ra-čunalnoga sloga) uz preglednu kartu vareškoga zemljišta. A 5. 9. 2008. prilikom posjeta Beču provela je obitelj Petkovic više sati u razgovoru s piscem ovih redaka i tada je Toni iznio još podataka i svojih rasudivanja. Sve je to, dakako, ugradeno u ovaj prikaz. Osobito mjesto zauzima tu rukopis Tonija Petkovica pod naslovom "Legende iz vareškog kraja" (137 stranica računalnoga sloga). Po intonaciji je i izvedbi to lijepa književnost, nešto kao "Priče iz davnine " Ivane Brlic Mažuranic, i obraca se čitateljima takve literature. Petkovic je to napisao na temelju onoga što je baštinio od svojega pradjeda po majci, Matana Pavica Mikeljevica (1869.1939.), kovača u Varešu, koji je cijeloga života od ljudi s kojima je dolazio u dodir skupljao i zapisivao usmenu predaju. Bio je, kako veli Toni Petkovic, posljednji narodni pjevač i pjesnik u tom gradu. Njegova je ostavština samo prigodno zapisivana i očuvana je tek malim dijelom. Jedan se dio našao u Petkovicevu arhivu koji je za vrijeme Domovinskoga rata izgorio u njegovoj vikendici, u koju ga je bio pohranio. Uz dijelove pradjedove ostavštine tu je bilo i dosta materijala što ga je zabilježio on sam slušajuci priče koje su prenosili stariji. I to je dakako ugradeno u njegov rukopis. Ti su zapisi, kako kaže Toni Petkovic, izgorjeli i nepovratno nestali. Nešto pradjedove ostavštine ušlo je kao materijal u neobjavljen rukopis monografije o Varešu susjeda Josipa Tokmačica. Dio toga rukopisa, upravo čudesno sretnim slučajem spašen za posljednjega rata sa smetlišta, sada je pohranjen u arhivu župne kuce u Varešu. Ostalo je izgubljeno. Lokalna je legendarna predaja, dakako, od velike važnosti za rekonstrukciju slavenske pretkr-šcanske sakralne interpretacije zemljišta oko Vareša. No tako kako su ti podatci u Petkovicevu ruko-pisu došli do nas oni ostaju slabo pouzdani i zahtijevaju pri svakom baratanju njima najbudniji kri-tički oprez. Ipak je to vrelo koje se pri ovom istraživanju ne može zaobici. U tim legendama javljaju se naime motivi poznati iz nedvojbeno autentične slavenske mitske predaje. Nije nimalo vjerojatno da bi Toni Petkovic ili njegov pradjed, a niti tko drugi, koji svi za to nisu mogli znati, slučajno sami iznašli upravo te mitske motive, i to u istim kontekstima u kojima se oni susrecu u do sada rekonstruiranim ulomcima slavenskoga pretkršcanskoga sakralnog pjesništva. Stoga se može zaključiti da je u Petkovicevu rukopisu ipak došla do nas, barem u tragovima, autentična predaja, pa ju valja i uzimati u obzir, dakako samo s najvecim oprezom. Daleko je to od onoga što bi bilo da su te legende od pro-vjerenih kazivača zapisali pouzdani zapisivači, stručni za taj posao. No i tako smo Toniju Petkovicu dužni veliku zahvalnost za taj njegov rukopis. Vareš leži u uskoj dolini rijeke Stavnje, blizu njezina vrela. Ona izvire iz sjevernih izbojaka planine Velež, i to iz podzemnoga jezera u spilji koja se zove Pecina. Ta je spilja otvorena prema jugu i sjeveru i kroz nju vodi cesta od Vareša prema Olovu. Na sjever se ona otvara prema prostranoj krškoj udolini, izduženoj luci, zvanoj Ponikva, vlažnoj i obrasloj bujnom travom i raslinjem. Iza te udoline počinje planina Zvijezda i na njoj šuma koja se u dubini doima kao prašuma. Od Pecine i vrela Stavnje proteže se, od sjevera prema jugu, uz njezinu desnu obalu brdo Velež sve do udoline u kojoj se pet potoka slijeva u rječicu Varešac i ona nakon vrlo kratkoga toka utječe u Stavnju kao njezina desna pritoka. Na južnom kraju Veleža diže se mala uzvisina Oglavic i na njoj su ostatci crkve svetoga Ilije. U toj dolini ležalo je i selo Potoci, koje je danas potpuno zatrpano otpad-nim kamenjem iskopanim iz tamošnjih rudnika. Iza udoline Pet potoka diže se prema jugozapadu mocni masiv gore Perun, koji se takoder tijesno priljubljuje desnoj obali rijeke Stavnje. S nje, od vrela blizu vrha, koji je vrlo stjenovit, teče potok koji se zove takoder Perun i utječe u Stavnju. Uz lijevu njezinu obalu, njoj takoder tijesno priljubljeni, protežu se južni izbojci jako razvedene planine Zvijezde sve do razmjerno visoko položenoga zaravanka na kojem leži selo Stupni do. Na jug odatle, i dalje uz lijevu obalu Stavnje, diže se gora Bogoš, znatno manje masivna od Peruna, ali njemu slična, a proteže se i ona uz Stavnju njemu nasuprot. S Bogoša se spušta uzak stjenovit hrbat sve do u dolinu. Tamo ga je probila Stavnja, a on se od nje diže dalje na Perun do pod sam njegov vrh, gdje je i drugo stijenje. Malo na istok od kraja dugoga kamenog hrpta tamo je pri vrhu gore još jedan, mnogo manji, kojemu je ime Zmajevac. Od kazivača je zabilježeno i ime Zmajevica. Tamo je i vrelo koje zovu Zmajevičko vrelo. Iz njega izvire potok Perun. Tamo gdje Stavnja probija stjenoviti hrbat njezina je dolina najuža. To se mjesto zove Kapija. Lijevo od rijeke prema jugu uzdiže se iza Bogoša planina Budoželje s istoimenim selom. S njezine druge strane leži Breza sa svojim rudnicima. S livada pak na visovima Budoželja otvara se več pogled prema dolini Bosne i na masiv Peruna. Bilo nam je osobito dojmljivo gledati njegove veličanstvene obrise dok su u ljetnom podnevu iz tmastoga oblaka uz tresku gromova udarale munje u nj, a mi staj ali u bljesku žarkoga ljetnog sunca o podnevu razblaženoga svježim visinskim zrakom. Kapija tvori vrlo jasno zacrtanu granicu. Sjeverno od nje klima je osjetno oštrija nego u dolini Bosne. Izmedu Kapije i Pečine smjestio se u uskoj dolini Stavnje grad Vareš. To je ime novije i povezuje se s rudarstvom i metalurgijom što je tamo od davnina bila glavna privredna djelatnost. Po tome je to naselje več stolječima znatno. Ime grada Vareš izvodi se od glagola variti, što bi tu značilo taliti rudu. U Varešu se od davnine kopala i talila željezna rudača. Staro je ime toga naselja, kako nas, na temelju ostataka žive predaje, izvješčuje domorodac Toni Petkovič, koji se vrlo temeljito i zauzeto bavi poviješču svojega kraja, bilo Vukodolina. To če biti da je prvotno bilo ime položaja, kotline uz najgornji odsječak toka rijeke Stavnje, u kojoj se poslije razvilo rudarsko naselje što je onda dobilo ime Vareš. Ovo je pokušaj da se na temelju rezultata ovdje opisanih izvida pokuša zacrtati suvisla skica slavenske sakralne interpretacije razvedenoga zemljišta oko Vareša, koliko se je do sada mogla razabrati. Za nj je osobito karakteristično obilje toponima i topografskih konfiguracija što su kao mitski elementi izrazito sugestivne. Ovdje se i ne pokušava sve to obuhvatiti u cjelovitu sliku jer to ne če biti moguče več zato što je tu naslojeno mnogo vremenskih razina, naš je pak zadatak utvrditi praslavensku. A i ono što donekle pouzdano znamo o slavenskim mitskim sadržajima nije dostatno za to. Svatko opčinjen cjelokupnom vareškom mitskom atmosferom, a ona je doista dojmljiva, ostat če razočaran. No ime Perun, koje i jest upozorilo na taj teren, jednoznačno vodi praslavenskoj vre-menskoj dubini, pa na njoj valja prvo raščistiti mitske odnose, koliko je to moguče i koliko za sada polazi za rukom. Čvrsto je uporište upravo ime gore Perun. Ne znam od kada je potvrdeno, pa odatle nema jamstva za njegovu ranosrednjovjekovnu autentičnost, no to što je ta gora pod tim imenom poznata svima u Varešu i Kraljevoj Sutjesci, a i u Sarajevu kao planinarska destinacija, kako mi kažu, a nikada nije imenom slavenskoga gromovnika izazvala širu pozornost, jako umanjuje vjerojatnost da bi se radilo o rodoljubnoj mistifikaciji novijega vremena potaknutoj ideologijom slavenstva. Ime Perun je stoga najčvršča točka o koju se pri utvrdivanju slavenske sakralne interprtacije toga zemljišta može-mo uprijeti. Čvrsta točka je i Zmajevac odnosno Zmajevica pod vrhom Peruna, a do nje Zmajevičko vrelo. Tu su dakle dva protivnika što se sukobljuju u božanskom boju, Perun gromovnik i zmaj: onaj koji je gore i onaj koji je dolje. Iz Zmajevičkoga vrela teče potok Perun. Tu se vrlo jasno čitaju tragovi mitskoga zbivanja. Bog se Veles kao zmaj osilio, popeo na goru i zaustavio vode. Perun ga je ubio i oslobodio ih. Tako je iz vrela potekao potok i prozvan je po svojem osloboditelju. A Veles je, ubijen, što prvotno znači izudaran tako da je potpuno uklonjen s poprišta, jer besmrtan bog ne može biti mrtav, nego jedino zamrijeti. On tada trune u svojoj duplji dok mu se ne vrati snaga i opet se popne na goru da ga opet ubije gromovnik i tako bez prestanka, opet i opet. Potok koji je gromovnik oslobodio zove se Perun kao što se na okuci rijeke Žrnovnice pod Perunom na primorskoj kosi Mosora Perunic zove vrelo odmah kraj rijeke do stijene koja je posljed-nji izbojak Peruna i zove se Perunova peta. To malo vrelo cijele godine ne bi presušilo, pa ni onda kad Vrilo Žrnovnice nije ispuštalo niti kapi.2 I kad je Velesu kao Zaprječniku, staroindijski vedski je to V-rtra, uspjelo zatvoriti rijeku, Perun je do pete svoje gore oslobadao makar to malo vrelo. Tako se silazilo u Perunic na vodu, kako je govorio svijet u Žrnovnici, za cijeloga sušnog razdoblja, sve dok Perun nije ubio zmaja, oslobodio vode i rijeka bujno potekla "iz utrobe planine".3 Toponim Zmajevac osim toga potvrduje dojam skamenjene zmije koja puzi na Perunovu goru, dojam što ga ona stjenovita pruga na padinama Peruna i Bogoša pobuduje več na prvi pogled. Kao 2 Usp. Katičič 2008, 289. 3 RV 3, 33.Usp. Katičič 2008, 289 i 316-318. 91 što sam, približavajuci se od toka Bosne i Breze Varešu, prepoznao Perun čim sam ga ugledao, tako sam prepoznao i tu skamenjenu zmiju. Prepoznao ju je i Ivan Aljinovic još s vrha Budoželja, kamo je prvo došao. Kad sam mu tamo rekao za nju, odmah je odgovorio: "Vidio sam." Imao je, dakako, pred očima Žminjaču pod Perunskim na rijeci Žrnovnici.4 Proteg te stjenovite tvorbe povezuje Bogoš s Perunom. Bogoš se od toga pokazuje naivnom promatraču kao zmijino ishodište o koje je ostala uprta repom. To što Zmajevac nije ime toga stjenovitog hrpta nego drugoga, mnogo manjeg, koji je blizu njega pri vrhu Peruna nimalo ne krnji čvrstocu te potvrde. Kako god je sve to utvrdivo činjenično stanje, ne manje čvrsto i neoborivo je i to da, ako se gora Perun shvaca kao krošnja svjetskoga drveta, a to ce reci nebo, špilja Pecina je duplja u njegovu korije-nju, podzemni svijet. Treba samo doživjeti kako se čovjek osjeca kada se javnom prometnicom uveze u njezin mrak. Stavnja što izvire iz nje jest voda što svjetskomu drvetu teče izstabra, kako se pjeva na Šipanu. To je sjedište boga Velesa, kako se na temelju svega toga može sasvim pouzdano zaključiti.5 Mjesna legenda, kakva je preko Tonija Petkovica došla do nas, pripovijeda da se u Pecinu zavu-kao vrag i priječio vodi da teče iz nje kako bi napakostio ljudima. Time se bog Veles, kojemu je Pecina, a to ce reci duplja u korijenu drveta, nedvojbeno sjedište, pokazuje kao Vrtra, vedski Zaprječnik vodama. I tu stojimo na čvrstom tlu.6 Ime slavenskoga boga Velesa prepoznaje se, iako ne bez svake zadrške, u imenu gorskoga bila Velež, koje se proteže na sjever od Peruna s desne obale Stavnje, no s obzirom na uvalu Veleš na otoku Zlarinu, što po topografskim obilježjima nedvojbeno jest Veles,7 ta zadrška i nije baš jaka. Pecina i vrelo Stavnje, koja izlazi iz jezera u Pecini, smješteni su u Veležu, sasvim na njegovu sjevernom kraju. Tako je Perunov protivnik topografski vezan i za Bogoš i za Velež. To pri interpretaciji toga sakralnog zemljišta zadaje najviše glavobolje. Nije čisto niti se može raščistiti s onim što se do sada zna. Jasan je, medutim, stožerni položaj Oglavica. Tamo crkvica sv. Ilije čuva kontinuitet Perunova kulta, pa je to očito od starine bilo i glavno kultno mjesto. Kult starozavjetnog proroka Ilije, koji se na ognjenim kolima vozio po nebu (2. Knjiga o kraljevima 2, 6-13), temeljni je i najizrazitiji krščanski nastavak kulta poganskoga boga gromovnika, što je vrlo živo i u narodnim vjerovanjima. Sam je Perun, koliko znamo, potpuno pust kao i Veliki Perun nad Podstranom, gdje se kontinuitet kulta čuva u crkvici sv. Jure na Perunskom, nižem vrhu.8 Pod Oglavicem se kotlina s potocima, upravo pet potoka, i Potocima, selom, sada zatrpanim otpadnim kamenjem iskopanim iz rudnika, upravo namece kao poprište dvoboja izmedu gromovnika i boga njegova protivnika. S time je u potpunom skladu legenda po kojoj je pet vrela u udolu otisak pet Perunovih prstiju kojima se upro u zemlju kad je u dvoboju posrnuo svladan časovitom slabosti. I prema vedskim tekstovima Indrina pobjeda nad Vrtrom, Zaprječnikom, nije bila ni brza ni laka.9 Kao stožerna točka pozornice mitskoga zbivanja pokazuje se tako i ušce Varešca, u koji se sli-jevaju onih pet potoka. On ispod Oglavica utječe u Stavnju. Tamo je nekako baš središnji položaj izmedu Peruna, Veleža, Zvijezde i Bogoša. Prema mjesnoj legendi na Oglavicu je kiša padala i padala, dan i noc, i zaprijetila da sve potopi. Zaustavljena je gradnjom crkvice sv. Iliji, od čega se smirila. To je dobro potvrdeni slavenski mitski motiv o pokapanju ubijenog protivnika, zmaja. Prema istočnoslavenskoj predaji, najbolje očuvanoj u bjeloruskim kažama, nije bilo lako pokopati ubijenoga zmaja. Kad je ubijen, provalile su vode koje je dotle zadržavao i stala je padati silna kiša, dan i noc, te je voda ugrozila ljude. Stala je tek kad su velikim zajedničkim naporom ipak uspjeli pokopati ubijenog zmaja.10 U Varešu postoji legenda, kako ju je prepričao Toni Petkovic, da su ubijenog zmaja bacili u jamu da tamo trune. Ako je to autentično, 4 Usp. Katičic 2008, 290-291 i 295-296. 5 Usp. Katičic 2008, 39-84, osobito 43-44. 6 Usp. Katičič 2008, 313-326, osobito 322 i 324-325. 7 Utvrdio je to Tomo Vinšcak koji je sa svojim studentima takoder 2008. pošao u izvide na otok Zlarin, obišao i prethodno istraži topografiju uvale Veleš. 8 Usp. Katičic 2008, 288-289. 9 Usp. Ježic 1987, 210-212. 10 Usp. Katičic 2008, 182-184, 186 i 188-189. paralelno je s delfskom legendom, po kojoj je strjeljač Apolon ubijenoga zmaja Pitona ostavio da trune na mjestu gdje ga je ubio.11 Jama pak u koju je bačen ubijeni zmaj nije po predaji drugo nego Pečina s podzemnim jezerom iz kojega izvire rijeka Stavnja. Čvrsta je točka i planina Zvijezda. Čvrsta u toliko što je to nedvojbeno sastavnica mitske interpretacije zemljišta oko Vareša. Ali je konfiguracijom razvedena i kao cjelina neuhvatljiva, pa je u tom smislu znatno manje čvrsta jer je manje odrediva. Po imenu je to žensko, ali se po imenu Zvijezda za sada ne može ništa reči o njoj, a niti o samome tom imenu. Zvijezda ne ulazi u sustav osoba i predmeta slavenskoga mita vezanog za grom i munju. Jedino što se do sada o tome zna jest da se u obred-nom tekstu dječica boga gromovnika, gazde divnoga dvora na gori, usporeduju, pa i izjednačuju, sa zvjezdicama na nebu.12 No po tome ne če biti da je nazvana planina. Ima i druga gora toga imena, ne baš daleko od ove naše koja leži izmedu Vareša i Olova do rijeke Krivaje. To je druga planina Zvijezda na granici Bosne sa Srbijom. Blizu Oglaviču diže se na južnim izbojcima Veleža kamena uzvisina nazvana Gašina stijena. Upada u oči svojim dojmljivim oblikom i natkriljuje grad. Uz nju je, prema Toniju Petkoviču, vezana lokalna legenda koja pripovijeda da je to proročica Gaša koja je na zamolbu Zvijezde pomogla Perunovu protivniku Bogošu tako što je otkrila jedinu Perunovu slabost. On ju je kaznio time što je nju kao zmiju pretvorio u stijenu. Zamisao Tonija Petkoviča da bi se u toj stijeni mogao vidjeti zmijski kamen13 zavrjeduje punu pozornost. Ona je, kaže, i skamenjena zmija i zmijski stan. Trebalo bi istražiti motivaciju za nadijevanje gori imena kao što je Zvijezda. Ono svakako upu-čuje na nebeski svijet. Ta je gora vlažna i mokra. Nameče se da se izjednači s božicom Mokoš kojoj je pravo mjesto močilo, lokva gdje se moči lan ili konoplja da joj bude preda jer ona je velika predilja i pletilja.14 Takvo je zemljište Ponikva, kako se zove izdužena luka u koju prema sjeveru ispod izbojaka Veleža izlazi Pečina. Onuda vodi cesta iz Vareša u Olovo. To je vlažno zemljište, bujno obrašteno. Ako se Zvijezda shvati kao sjedište božice Mokoši, očekivala bi se tamo crkva posvečena ženskoj svetici. Je li možda, usprkos udaljenosti, svetište olovske Gospe nastavak kulta te božice? To se pitanje ne može sasvim prigušiti, kako god ostaje da zjapi otvoreno jer nema valjana odgovora na nj. U planini Zvijezdi susreču se toponimi vrlo sugestivni za mitski istumačeno praslavensko ze-mljište. Tu su Rakite i Medna luka. Toponim Rakite opisuje zemljište kao nisko i vlažno. Odnosi se na raslinje, vrstu vrbe, a označuje i zemljište na kojem ono rado raste i dobro uspijeva. S tim rasli-njem je inače u uskoj vezi Veles ili, u krščanskome preobličenju, vrag.15 I luka kao oblik zemljišta, u prvotnome značenju guste livade obrasle tipičnim drvečem na zavoju rijeke, pripada sferi boga Velesa.16 Tamo doista i jest rječica, a vegetacija je osobito bujna, pa se stoka tjera onamo na ispašu. U sklopu ostataka tekstova slavenskoga pretkrščanskog obreda godišnje rodnosti došli su do nas i stihovi: Kuma nage, MegHa poca y noay, / 3a6pMHy ce Mnaga MOMa y gBopy (CHn 1, 159).17 To što se time opisuje upravo je medna luka. A prema Toniju Petkoviču mjesna legenda pripovijeda da je na Mednoj luci bio mlin koji je mljeo zlato da se moglo odnositi u vrečama. Po tom obilnom darovanju bogatstva takoder se poznaje Veles.18 No kako god oba ta lokaliteta i njihovi toponimi upučuju na Velesa, planina če se Zvijezda u cjelini mitski interpretiranoga zemljišta pripisati Mokoši. Tu mitski odnosi nisu sasvim jasni i čisti. Ono što do sada znamo ne dotječe da ih do kraja razumijemo. Velesu, medutim, nedvojbeno pripada uska kotlina uz najgornju Stavnju u koju ta rijeka izvire iz Pečine i u njoj se smjestio grad Vareš. Po ustrojstvu slavenske pretkrščanske slike svijeta to je dolje, na vodi, pod gorom, pod Perunom i več po tome sasvim nedvojbeno Velesovo mjesto. Tamo je on u vodi, pod panjem i kladom, ondje kamo pripada, pa kad je tamo, može i bog gromovnik biti miran. No osim što to proizlazi iz cjeline mitskoga ustrojstva, o tome tu svjedoči i toponimija. Taj se položaj 11 Usp. Katičič 2008, 218-224, osobito 220. 12 Usp. Katičič 2008, 99-103. 13 Usp. Katičič 2008, 285, 288, 296-297. 14 Usp. Katičič 2008, 292-293 i 298-299. 15 Usp. Vinščak 2002, 118; Katičič 2008, 290-291. 16 Usp. Tohctoh 1969, 110-118; Katičič 1992, 57-72. 17 Usp. Katičič, 1990, 88. 18 Usp. Katičič 2008, 160-161 i 164-165. naime prije nego je na njem nastao rudarski grad i, kako se ima razloga misliti, po topljenju rudače dobio ime Vareš izvedeno od glagola variti, zvao Vukodolina. Tu je dakle položaj dole, što kao arhaj-ski lokativ bez prijedloga znači 'u dolu, i izričito nazvan dolina. To je praslavenska tvorba izvedena od dofa, a sama je riječ dolina i praslavenska i sveslavenska. Sve to upucuje na autentičnu starinu. A potvrduje to i spomen vukova u starijem imenu toga položaja. A predaja koju je skupljao Toni Petkovic, kako on sam svjedoči, pripovijeda o tome da su se uz najgornji tok Stavnje ljudi morali jako čuvati od vukova. U najstarije doba da su onamo zalazili samo lovci, i to jedino oni najsmioniji, i da su to činili samo radi lova. Kad su pak izgradene prve kuce kod rijeke, uzvodno od današnjega središta grada, muževi su morali pratiti žene kada bi išle prati rublje i dugim štapovima tjerati vukove koji su im prilazili. U predaji su dakle vukovi uz najgornju Stavnju ispod Pecine, iz koje ona izvire, vrlo živo prisutni. I praslavensko vblk-b je, a ne samo medvedb, u obrednom pjesništvu potanji opis boga protiv-nika, dakle Velesa, u njegovu liku kao zverb. Tako se u ruskom ophodu na Jurjevdan pjeva: EropMM th Ham xpa6pHM, / ... cnacu ... ot BonKa XMmHoro, / ot MegBega nroToro, / ot 3Bepa nyKaBoro -"Jegorije ti naš hrabri ... spasi ... od vuka divljega, od medvjeda ljutoga, od zvijeri zle".19 Vukovi u dolini o kojima nam govori njezino ime kao zvijeri pripadaju Velesu, kako se i očekuje u dolu pod Perunovom gorom, još k tomu na vodi pred otvorom duplje, koja je tu Pecina. O vezi vuka s Perunom svjedoči rusko narodno vjerovanje da na Ilinjdan izlaze vukovi iz jama.20 Oni tu, kao zvijeri, predstavljaju jamačno njegova protivnika. Pokazuje to motiv potvrden u ruskome epu, u bilini o Vseslavu, u kojem se osoba po imenu Bonbx, što je etimološki prislonjeno uz Bonoc, istočnoslavenski glasovni lik imena boga Velesa, pretvara u sivoga vuka (cepbiM bohk).21 Vuk u dolini je dakle Veles sam. Cjelinu te slike predočuje nam hetitski ritual u kojem se govori o bogu Pirwaš, kojemu je ime etimološki srodno s imenom slavenskoga boga gromovnika Perun, pa o drvetu ejaš, koje je etimološki srodno sa slavenskim iva i u hetitskim se ritualima susrece kao drvo svijeta, što i bjeloruskim zagovorima nije strano, a pod njim je vuk, ulipanaš, što je etimološki srodno s prasla-venskim vblkb, isto onako kao latinski lupus i i gotski wulfs, oboje 'vuk'.22 Tu su i bradate zmije, kakve se susrecu i na slikarijama grčkih vaza, a upravo to jest Veles.23 Tu se, dakako, samo naziru elementi i odnosi mitske strukture, slavenske i indoeuropske, što poziva na njezino temeljito i obuhvatno istra-živanje. Ovdje nije moguce upuštati se u to. No i ono što se razabralo dovoljno je da se utvrdi kako je Vukodolina pod Perunom svojim imenom obilježena kao Velesovo mjesto. Da se tu doista radi o mitskoj interpretaciji konfiguracije zemljišta potvrduje toponomastič-ka i topografska paralela. To je Vučedol na desnoj obali Dunava, kojih pet kilometara nizvodno od Vukovara. To je ime položaja koji je po svem svijetu poznat kao važno prapovijesno nalazište po kojem je prozvana jedna vrlo znatna kultura s prijelaza kamenoga u metalno doba. Koliko se raza-bire, to nalazište na Dunavu bilo joj je ishodište i žarište. No nije samo ime toga položaja Vučedol etimološki i semantički potpuno usporedno imenu Vukodolina, prvotnomu nazivu pložaja na kojem leži Vareš, nego je adekvatna i njegova topografija. Kad sam se u jesen godine 2002. pod vodstvom kolege Aleksandra Durmana, koji vrlo uspješno i s osobito zanimljivim rezultatima tamo vodi iskopavanja, prvi put popeo na "akropolu" vučedol-skoga naselja, koja se uzdiže nad samim Vučedolom i s koje se otvara prekrasan pogled na rijeku i na bačku ravnicu s njezine druge strane, te na močvarne šume na suprotnoj obali, i na nebo što mocno presvoduje i rijeku, i močvarnu obalu i ravnicu, a ime je toj "akropoli" Gradac, bilo mi je odmah jasno da su Slaveni kad su se u ranom srednjem vijeku naselili tu na Dunavu to morali doživljavati kao Perunovu goru. Vec sam se bio duže vremena bavio tim pitanjima i razvio osjecaj za to kako su nekršteni Slaveni sakralno doživljavali zemljište. A grad, od čega i Gradac, ograden je vrt u Perunovu dvoru na gori.24 To mi je govorilo vrlo jasno. Vučedolska "akropola" bila je Slavenima gora. Trebao je 19 Usp. Katičic 2008a, 89-92 20 Usp. MBaHoB - TonopoB 1974, 192. 21 Usp. MBaHoB - TonopoB 1974, 124. 22 Usp. MBaHoB - TonopoB 1974, 131. 23 Usp. Katičic 2008, 162-163 i 167-171. 24 Usp. Katičic 2008b, 44-75; 2008, 85-118, 186, 243-24. tu još samo neki dol. Razgovarao sam o tome s Georgom Holzerom koji je tada bio sa mnom. Rekao je: "Pa tu je: Vučedoll" Naravno. Imao je pravo. Tako se ocrtalo ustrojstvo još jednoga Perunova svetišta na hrvatskom tlu. To svetište predstavljalo je kontinuitet kulta još iz duboke prapovijesne starine.25 Slaveni su samo posvojili i nastavili pradavnu tradiciju. A sasvim nedavno mi je Tomo Vinšcak priopcio da je na svojem rekognosciranju terena u Žrnovnici kod Splita našao da se zemljište s lijeve obale rijeke baš pod Perunom, pod gorom, od mosta u samome mjestu pa do Perunove pete i zavoja rijeke prema moru zove Vučipolje. Time je jako poduprta sakralna interpretacija imena Vukodolina za mjesto na vodi pod gorom Perunom na kojem je poslije nastalo rudarsko naselje Vareš. A isti tip toponima potvrden je u raznim likovima na raznim stranama. Tako je Vukodo selo u Miholjačama u gatačkom kotaru u istočnoj Hercegovini i selo u Cicima u Crnoj Gori. Vukodo (vallis lupi), dakle upravo Vukodolina, spominje se još u shematizmu vikarijata male brace u Hercegovini (1873.) kao ime zemljištu u crkvenom vlasniš-tvu na pol ure hoda od središta Mostara.26 Isto ime nose još pašnjak u Crnoj Gori te pašnjak i njiva u Hercegovini.27 Od toga je imene sufiksom --jo- izvedeno drugo: Vukodolje. Tako se u latinskom zapisu staroga glasovnog lika iz 14. stoljeca jedno naselje u blizini Zagreba naziva Wlkodolia.2S Isto ime Vukodolje nosi i jedno mjesto u Crnoj Gori.29 O tim bi se imenima moglo govoriti dalje tek kad se upozna konfiguracija zemljišta u koje su položena mjesta kojima su nadjevena. Vukovi su, kao zvijeri, Velesovi, zapravo njegov zvjerski lik. Oni su i hrtovi, lovački psi mladoga junaka, boga Jarila, koji dolazi iz daleka i tim svojim dolaskom potiče rodnost godine.30 Pokrstivši se, Slaveni ga nisu prestali poštovati, tek su ga izjednačili sa svetim Jurjem, te vjerovanja i obrede vezane za njega unosili u svoje godišnje običaje. On je podrijetlom Perunov, jer je njegov sin, ali je svojim odrastanjem Velesov, od njega on dolazi sa svojim hrtovima, pa je po tome i Jarilu mjesto s vukovima u dolini. Sve to potvrduje da se i toponim Vukodolina potpuno uklapa u kontekst mitske interpretacije zemljišta pod gorom Perunom kod Vareša. Drugi su potvrdeni "vučji" topomimi Vučedapci, genitiv množine Vučedabaca, ime selu u vranj-skom okrugu u Srbiji31 i Vučedabici, ime bratstva u plemenu Šestana kod Bara u Crnoj Gori.32 Ta imena svojom etimologijom i svojim značenjem nemaju nikakve veze s dolinom, ali su u kontekstu tragova poganske vjere u južnih Slavena vrlo sugestivna jer upucuju na pučki eufemizam za tabu-iziranoga davola hromi Dabo, i na ime poganskoga božanstva Dabog, koje se susrece u štokavskoj pučkoj frazeologiji.33 To je ime potvrdeno u pripovijetci zapisanoj od kazivača u selu Lojanici u Srbiji. 25 O kultnim dimenzijama vučedolske "akropole" u prapovijesno doba usp. Durman 2000. i 2004. 26 Tamo se čita: Anno ... 1847 episcopalis residentiae in Vukodo fundamenta jacta sunt. (Schem. herc. 62) -"Godine ... 1847. položeni su temelji biskupskoga stana u Vukodolu". I na istoj stranici još i ovo: A centro civitatis (Mostar) infra meridiem et occidentem ad distantiam mediae horae est locus vulgo dictus Vukodo (vallis lupi). - "Od središta grada (Mostara) prema jugozapadu na udaljenosti od pol ure nalazi se mjesto koje puk zove Vukodo (vučja dolina)". 27 Usp. ARj 21 (1973-1974), 623. 28 Uz ispravu bana Mikca od godine 1334., koja se isprava tiče vinske desetine zagrebačkoga kaptola, donosi njezin prvi izdavač Ivan Krstitelj Tkalčic i tri poglavlja iz statuta zagrebačkoga kaptola koji potječe iz istoga vremena. U prvome od ta tri poglavlja, a u statutu je to 52., stoji: Ad eundem pertinent decime vini de villarum et earum territoriis ... Wlkodolia nostra (Tkalčic 1873, 145-147) - "Istomu pripadaju vinske desetine od sela i njihovih zemljišta ... Vukodolje naše". A Tadija Smičiklas, uvrštavajuci tu ispravu u svoj Diplomatički zbornik, donosi uz nju i ta tri poglavlja iz kaptolskoga statuta (CD 10, 180-181, br. 120) U istom statutu zagrebačkoga kaptola čita se još i ovo: Ville vero zagrabiensis capituli... interfluvium Zave et inter dictos montes Medvednicha ... sunt hec: Bachun ... Tornava ... Wlkodolia. (Tkalčic 1874, 117) - "Sela pak zagrebačkoga kaptola izmedu rijeke Save i vec spomenutoga gorja Medvednica ova su: Bacun ... Trnava ... Vukodolje". Usp. ARj 21 (1973-1974, 623. 29 Usp. ARj 21 (1973-1974), 623. 30 Usp. Katičic 1989, 88 i 1990, 84-86. O Jarilovu dolasku 2008b. 31 Usp. ARj 21 (1973-1974), 351. 32 Usp. natuknicu u Kapayuh 1818.: fflecTaHu, m. pl. nneMe y Haxuju EapcKoj (k ^Hoj ropu u 6naTy), y KojeM 6paTCTBo ByMena6uhu, Ap6aHacu TypcKora 3aKOHa, cnaBe ApaH^enoB gaH, u XpumhaHu mm ycTajy u Hanujajy y cnaBy c BomTaHujeM CBujehaMa. Toliko je zanimljiva da je ovdje isapisana u cijelosti. Vidi i ARj 21 (1973-1974), 351. 33 Usp. ARj 2 (1884-1886) i Dickenmann 1950. U njoj se Dabog javlja kao bog suprotnik nebeskomu bogu, pa se tu ispod krščanskog ili možda neomanihejskog namaza lako prepoznaje bog protivnik nebeskoga gromovnika Veles, opet u ulozi vraga.34 Uz Daboga ili možda Dajboga stoji ženski lik Dajbaba, po kojem je, u množini, nazvano selo i manastir u pečini kraj Podgorice u Crnoj Gori.35 No to je drugi sklop pitanja i nema izravne veze s Varešom, pa nije umjesno ovdje se upuštati u to, iako je za pogansku vjeru Slavena vrlo važno. Legenda o Bogošu kao mitskom suparniku Peruna kod Zvijezde i o njezinoj nevjeri, kako ju pripovijeda Toni Petkovič, slaže se sa slavenskim mitskim sadržajima.36 Ali se te tri planine sa svojim imenima upravo nude da se oko njih isplete legenda koja ih slaže u ljubavni trokut, pa nije sigurno da nije nastala u neko mlade doba. Nikako, medutim, nije isključeno da je to mitološka baština au-tentičnog slavenskoga poganstva. Drugi toponimi koji sugeriraju mitske sadržaje i uz koje se vežu takve lokalne legende kao što su na najjužnijem dijelu Zvijezde nad lijevom obalom najgornje Stavnje i nad samim gradom Varešom Divnica i na njoj Divič grad, a u njezinu produžetku plitko sedlo na čijem završetku leži naselje Diknjiči i nad njim zaravanak na kojem se nekada nalazila crkvica svete Ane ne mogu se prema današnjem stanju našega znanja smjestiti u ustrojstvo praslavenske mitske slike svijeta pa za sada valja računati s tim da joj i ne pripadaju. Isto valja reči i za Borak koji se nalazi na uzvišenom zaravanku na prilaznom hrptu, a s njega se Perun vidi u svoj svojoj močnoj veličini. Lokalne legende upučuju na to da su se tamo vršili žrtveni obredi. No nema čvršče podloge da se to smatra tragom slavenskih pretkrščanskih vjerovanja. I opet: za sada. Isto vrijedi i za etimološki blizak toponim Bijelo borje. Tako se zove uzvisina uz Stupni Do, prema sjeveru od sela i zaravanka, ali ipak pripadna masivu Bogoša, a ne Zvijezde. O tome pak što ta "borova" imena predstavljaju i o legendama što se vežu uz njih znam premalo, a da bih izrekao ikakav sud. Nipošto ne isključujem da i ona imaju svoje mjesto i značenje u slavenskome sakralnom ustrojstvu vareškoga zemljišta i da su u nekoj funkcionalonoj vezi s Perunom. Da li kult sv. Mihovila, vojskovode vojske nebeske, kao zaštitnika Vareša i patrona njegove žu-pne crkve ima veze s Perunom, kojega često zamjenjuje u pokrštenih Slavena, teško je reči jer je Vareš razmjerno mlado naselje. Naprotiv kult sv. Ilije u Potocima vjerojatno je upravo to, krščanska preo-blika Perunova kulta, i lako je zamisliti da je prenesen u selo s Oglaviča, gdje mu je prvotno mjesto, o čem i danas svjedoče ostatci crkve, pa je tako udvojen. A i Veles je udvojen: neodvojiv je od Veleža, ali, kao Perunov protivnik i suparnik, i od Bogoša. To se pak posljednje ime vrlo sugestivno veže za opču imenicu bog, ali etimologija imena Bogoš (na-glašeno dugo silazno) zbog tvorbe i prozodije predstavlja tu teškoču. Ali i opet: za sada. 34 Usp. ARj. 2 (1884-1886): Bio Dabog car na zemlji, a gospod bog na nebesima. Pa se pogode: grešne duše ljudi da idu Dabogu, a pravedne duše gospodu bogu na nebesa. I dalje: Dabog skupio skupštinu pa veča i smije se što se gospod bog muči. 35 Usp. EynMMwp 1957, 39. 36 Usp. TonopoB 1984, 49-51. DAS PERUNHEILIGTUM BEI VARES Radoslav KATICIC Hier wird ein vorläufiger Bericht über die Ergebnisse einer im Juli 2008 durchgeführten Feldforschung im Raum der Stadt Vares in Zentralbosnien vorgelegt. Der Name des zwischen dieser Stadt und Kraljeva Sutjeska sich erhebenden Bergmassivs Perun weist auf slawisches Heidentum hin. Es ist nämlich der Name des slawischen Donnergottes, nach dem auch andere Berge im südslawischen Raum benannt sind. Die Begehung und Erhebungen an Ort und Stelle haben ergeben, dass es sich dabei, wie an anderen Orten auch, tatsächlich um ein im Sinne vorchristlicher slawischer religiöser Vorstellungen interprätiertes Gelände handelt, an dem die wesentlichen Elemente und die tragende Struktur des mythischen Weltbildes abzulesen sind. Diese Ergebnisse werden hier dargestellt und begründet. 97 KRsNA DlžE Goru GOVARDHANU: POBJEDUJE Ll TO VELES PERUNA U INDIJSKOJ PREDAJI? Mislav JEŽIC Kada nam je prof. Katičic počeo otkrivati u kasnijim1980-im godinama rezultate istraživa-nja V V Ivanova i V N. Toporova i stao se upuštati u rekonstrukciju praslavenskih (i baltosla-venskih) pretkršcanskih sakralnih tekstova, osobno sam se vec radeci na rgvedskim himnima uvjerio da vedski Parjanya odgovara slavenskomu Perunu, a da je vrhovni rgvedski bog Indra preuzeo velik dio atributa od Parjanye, boga Groma, a dio od Surye, boga Sunca, i filološki to pokazao u svojoj disertaciji, a zatim i knjizi Rgvedski himni1. Tako se dogodilo da sam bio donekle spoznajno pripravljen i unaprijed zainteresiran za novosti koje nam je stao donositi prof. Katičic. No grada na kojoj sam mislio da se smije i treba dokazivati indoeuropska podudarnost slavenskih sakralnih tekstova s indijskima bile su Vede, osobito vedski himni. Za mladu sam gradu u poslijevedskim tekstovima poput purana pretpostavljao da se mora izvoditi iz vedskih sadržaja u mjeri u kojoj je iz njih proizašla, te da se u njoj teško može očekivati sačuvanih starih sadržaja na kojima bi se mogla temeljiti nova otkrica sadržaja, a pogotovo formula, predindo-arijske ili indoeuropske starosti. Naravno, metodološki je ispravno usporedivati najstarija stanja u raznim predajama, ali takoder i pretpostaviti da bismo, i da su nam sačuvana samo mlada stanja u nekoj predaji, i iz njih mogli (više ili manje) pouzdano sadržajno rekonstruirati pored-benom metodom predloške usporedivanih tekstova. U meduvremenu su me asocijacije koje su izazvala otkrica prof. Katičica2, poduprta prilo-zima prof. Belaja3, potakle na poklanjanje vece pozornosti nekim temama i motivima u poslijevedskim tekstovima koji pokazuju iznenadujuce podudarnosti s otkrivenim mitskim obrascima u rekonstruiranoj praslavenskoj i baltoslavenskoj usmenoknjiževnoj baštini. U puranskome mitu o podizanju brda Govardhane „Kravogoja" čini se da mitski lik s atributima poput Velesovih pobjeduje drugoga s atributima poput Perunovih. Pa ako je to i samo sekundarno tako, ipak, bit ce da odražuje primarni predložak božanskoga boja. Tu, naime, Krsna možda ne predstavlja prvotnoga protivnika Indre, dakle boga analognoga Velesu, nego možda samo dijeli neke značajke toga protivnika. Krsna se u puranama, dijelom vec i u Mahabharati, opisuje kao sin Vasudeve i Devaki, sestrične vladara Kamse u Mathuri, koji je svojemu otcu Ugraseni, a Devakinu stricu, oteo vlast. Buduci da je dobio proročanstvo da ce ga ubiti sin Devakin, Kamsa je davao ubijati sve njene sinove, i roditelji su uspjeli spasiti tek sedmoga, Balaramu, i osmoga, Krsnu, krišom ih prebacivši preko rijeke Yamune u područje pastira Vraju. Tu je Krsna bio odgojen kao da je sin 1 Ježic 1987, 42-46, 95-99. 2 V sada sintetizirano u Katičic 2008 i Katičic 2010. 3 Belaj 1998, 22007. 99 poglavara pastira Nandagope i njegove žene Yasode, a Balarama kao sin Rohini. Ta mitska priča naliči rimskoj priči o Romulu i Remu. Svi podvizi Krene dobivaju posebno značenje po tome što se on u puranama shvaca kao utjelovljenje (avatara) vrhovnoga boga Visnua, koje treba svladati utjelovljenoga asuru Kalanemia u liku Kamse. Na tu se prvotnu zadacu nadograduju još mnoge kasnije. Kreni se, naime, pripisuju mnogobrojni podvizi u djetnjstvu, mladosti i kasnijoj dobi. Neki od njih mogu biti povijesno, religijski ili poredbeno zanimljivi: - svladava zmiju / zmaja Kaliyu i sili ga da sa ženama ode iz Yamune u more - diže brdo Govardhanu i štiti Gokulu - ljubi pastirice u Vrndavani - stvara čopor vukova iz svojih dlaka da prisili pastire da se presele (HV (VP) 52) - ubija kralja Kamsu, zeta Jarasamdhe, koji je prigrabio vlast u Mathuri - ubija kralja Sisupalu, još jednoga saveznika Jarasamdhe, kralja Magadhe - ženi se Sisupalinom nevjestom Rukmini, odlazi u grad Dvaraku - navodi bratice Pandave (njihova je mati sestra Vasudevina), a, posebno, Bhimu da ubije Jarasamdhu samoga - sudjeluje kao savjetnik Arjunin u bitci na Kuruksetri (vec se u Chandogyopanisadi javlja Krsna Devakiputra kao brahmanski učenik koji dobiva pouku s elementima one koju ce kao učitelj prenijeti Arjuni) - pritom se u Bhagavadgiti otkriva kao utjelovljenje (avatara) boga (Visnua?) - otima Indri stablo Parijata radi svoje supruge Satyabhame (poslije Krsnine smrti stablo ce se vratiti u Indrino nebo) - na kraju mu pogiba pleme Yadava u borbi kijačama, a Krsna umire pogoden u petu od lovca Jare „Starosti" u puranama - kao Visnu leži na nagi / zmiji Ananti (kojega je „silazak", avatara, bio Balarama) PODIZANJE GORE GOVARDHANE Mitska priča o podizanju gore Govardhane (Govardhanadharana) opjevana je u svim glavnim visnuističkim puranama koje opisuju život Krsne kao najobljubljenijega utjelovljenja Visnuova. Opjevaju ju - Harivamsa 59-62 (31+35+64+99) - Visnupurana 5, 10-12 (49+25+26) i - Bhagavatapurana 10, 24-25-(26)-27 (38+33+(25)+28) U Harivamsi, prema uporabljenim izdanjima, priča obuhvaca 229 kitica, u Visnupurani 100 kitica, a u Bhagavatapurani 124 kitice (ili 99). U ovome ce se radu radi sažetosti slijediti uglavnom samo verzija iz Visnupurane u izvatcima, s gdjekojom usporednicom u drugim dva-ma puranskim tekstovima. Počinje sa završetkom kišnoga doba kada se pastiri kao i svi drugi spremaju proslaviti svetkovinu boga Indre ili Sakre (Sakramaha, Sakramakha) kojom mu zahvaljuju na kiši. Dječak Krsna tada pita Nandu i pastire kakva je to svetkovina. Evo kako to opisuje Visnupurana (ViP): a) Sakramaha Visnupurana 5, 10, 18 i d. 100 ko 'yam Sakramaho nama yena vo harsa agatah / praha tam Nandagopasca prcchantam atisadaram //18// meghanam payasam ceso devarajah satakratuh / tena sañcodita megha varsanty ambumayam rasam //19// tadvrstijanitam sasyam vayam anye ca dehinah / varttayamopayuñjanas tarpayamasca devatah //20// ksiravatya ima gavo vatsavatyasca nirvrtah / tena samvarddhitaih sasyaih pustas tusta bhavanti vai //21// nasasya natrna bhümir na bubhuksardito janah / drsyate yatra drsyante vrstimanto balahakah //22// bhaumam etat payo dugdham gobhih süryasya varidah / Parjanyah sarvalokasya bhavaya bhuvi varsati //23// tasmat pravrsi rajanah sarve Sakram muda yutah / mahaih suresam arcanti vayam anye ca manavah //24// Nandagopasya vacanam srutvettham Sakrapüjane kopaya tridasendrasya praha Damodaras tada //25// na vayam krsikartaro vanijyajivino na ca / gavo 'smaddaivatam tata vayam vanacara yatah //26// anvTksiki trayi vartta dandanitis tathapara / vidyacatustayam tv etat varttam atra srnusva //27// krsir vanijya tadvat tu trtiyam pasupalanam / vidya hyeta mahabhaga vartta vrttitrayasraya //28// karsakanam krsir vrttih panyam vipanijivinam / asmakam gah para vrttir varttabhedair iyam tribhih //29// vidyaya yo yaya yuktas tasya sa daivatam mahat / saiva püjyarcaniya ca saiva tasyopakarika //30// yo 'nyasya phalam asnan vai püjayaty aparam narah / iha ca pretya caivasau tata napnoti sobhanam //31// krsyanta prathita sima simantañca punar vanam / vananta girayah sarve te casmakam para gatih //32// giriyajñas tv ayam tasmad goyajñasca pravartyatam / kim asmakam mahendrena gavah sailasca devatah //36// tasmad Govardhanah sailo bhavadbhir vividharhanaih / arcyatam püjyatam medhyam pasu hatva vidhanatah //38// sarvaghosasya sandoho grhyatam ma vicaryatam / bhojyantam tena vai vipras tatha ye cabhivañchakah //39// samarcite krte home bhojitesu dvijatisu saratpuspakrtapidah parigacchantu goganah //40// etan mama matam gopah sampraty adriyate yadi / tatah krta bhavet pritir gavam adres tatha mama //41// 18. „Kakva je ta svetkovina Sakrina kojoj se veselite?" Odgovori mu pastir Nanda vrlo obzirno na njegov upit: 19. „Gospodar oblaka i sokova kralj je nebesnika, sa sto moči. Oblaci, kada ih potakne, iskišuju sok vodeni. 20. Žito rodeno iz kiše njegove mi i druga tjelesna biča uz-gajamo i upotrjebljavamo i (njime) ugadamo božanstvima. 21. Mljekonosne ove krave, steone, kada su zasičene žitom koje je on uzgojio, bivaju gojne i zadovoljne. 22. Ne vidi se zemlja lišena žita ni lišena trave, i ne vidi se puk mučen gladu ondje gdje se vide kišonosni oblaci. 23. Zemaljski taj sok izmužen od krava Sunčevih vodonosni Parjanya kiši na zemlju radi opstanka svega svijeta. 24. Zato u kišno doba kraljevi svi gospodara bogova Sakru radosni svetkovinama slave, a i mi i ini ljudi. 25. Čuvši tako riječ pastira Nande o čaščenju Sakre, Damodara tada reče da bi rasrdio Indru, vladara trideset(trojice): 26. Nismo mi ratari ni trgovci. Krave su naše boštvo, dragi, jer mi lutamo šumama. 27. Mudroslovlje, tri Vede, obrtništvo i vladarsko (sudačko) umiječe jesu četvorstvo znanja. A sad čuj o obrtništvu! 28. Ratarstvo, trgovina i, isto tako, kao treče, stočarstvo, to je znanje obrtništvo, velenadareni, jer obrt ima tri osnove. 29. Poljodjelstvo je obrt ratara, trgovina obrt onih što žive od prodaje, za nas su od ovoga obrtništva s trima podvrstama najviši obrt - krave. 30. S kojim je tko znanjem vezan, tomu je to velika svetinja. Treba ga štovati i hvaliti, ono če mu biti od pomoči. 31. Koji čovjek, jeduči plodove inoga, štuje drugo, ni u ovome ni onome svijetu ne postiže što je dobro. 32. Gdje zemljoradnja svršuje, tu je meda, gdje je kraj mede, tu je šuma, gdje je kraj šume, tu su gore. Sve su one naše najbolje boravište. 36. Neka se stoga obavi čaščenje gore i čaščenje krava! Naša su boštva krave i brda, što če nam veliki Indra? 38. Stoga vi častite brdo Govardhanu različitim počastima! Neka se ono časti i slavi zaklavši mu žrtveno govedo kako je red. 39. Neka se sav logor prihvati mužnje, ne premišljajte se! Mlijekom neka se nahrane brahmani i oni koji to žele. 40. Pošto se je proslavilo brdo i prinijela ljevanica, pošto su nahranjeni brahmani, neka (ga) stada krava, kojima su napravljeni vijenci od jesenjega cviječa, obilaze! 41. To je moje mišljenje, pastiri. Ako se bude sada poštovalo, onda če biti učinjena radost kravama, strjeni i meni. Buduči da je vrlo znakovito kao trag starijega mita da se u opisu svetkovine u zahvalu za kišu u Visnupurani bog Sakra ili Indra naziva i Parjanya, vrijedi navesti nešto stihova koji opisu-ju isti prizor iz Harivamse (za koju se pretpostavlja da sadrži stanji tekst) i iz Bhagavatapurane (koja je mladi tekst), makar i bez prijevoda radi sažetosti, u kojima se dio teksta doslovce ponavlja i gdje se bog kojemu se zahvaljuje takoder nazivlje Parjanyom. I na prvi se pogled vidi koliko tu ima doslovnih tekstovnih podudarnosti (one su potcrtane) - radi se dakle o više potvrda iste mitske priče - i gdje se javlja ime Parjanye: 101 Harivamsa 59, 3 i d. kautühalad idam vakyam Krsnah provaca tatra vai / ko 'yarn Sakramaho nama yena vo harsa agatah //3// tatra vrddhatamas tv eko gopo vakyam uvaca ha / srüyatam tata Sakrasya yadartham maha isyate //4// devanam ísvarah Sakro meghanam carisüdana / tasya cayam kratuh Krena lokapalasya sasvatah //5// tena samcodita meghas tasyayudhavibhüsitah / tasyaivajñakarah sasyam janayanti navambubhih //6// meghasya payaso data puruhütah puramdarah / samprahrstah sa bhagavan prínayaty akhilam jagat //7// tena sampaditam sasyam vayam anye ca manavah / vartayamopabhuñjanas tarpayamasca devatah //8// devo varsati lokesu tatah sasyam pravartate / prthivyam tarpitayam ca samrtam laksyate jagat //9// ksíravatya ima gavo vatsavatyasca nirvrtah / tena samvardhita gavas trnaih pustah sapumgavah //10// nasasya natrna gavo na bubhuksardito janah / drsyate yatra drsyante vrstimanto balahakah //11// dudoha Savitur ga vai Sakro divyah payasvalah / tah ksaranti navam ksíram meghyam meghaughadharitam //12// vayvíritam tu meghesu karoti ninadam mahat / javenavarjitam caiva garjatíti jana viduh //13// tasya caivohyamanasya vatayuktair balahakaih / vajrasanisamah sabda bhavanty agamabhedinah //14// tajjalam vajranispesair vimuñcati nabhogatam / bahubhih kamagair meghaih Sakro bhrtyair ivesvarah //15// kvacid durdinasamkasaih kvacic chinnabhrasamsthitaih / kvacic chíkaramuktabham kurvadbhir gaganam ghanaih //16// evametatpayo dugdham gobhih süryasya varidah / Parjanyah sarvalokanam bhavaya bhuvi varsati //17// tasmat pravrsi rajanah sarve Sakram muda yutah / mahaih suresam arcanti vayam anye ca manavah //18// gopavrddhasya vacanam srutva Sakraparigrahe / prabhavajño 'pi Sakrasya vakyam Damodaro 'bravít //19// vayam vanacara gopa gopa godhanajívinah / gavo 'smaddaivatam viddhi girayasca vanani ca //20// krsyanta prathitah símah símantam srüyate vanam / vananta girayah sarve sa casmakam gatir dhruva //23// Bhagavatapurana 10, 24, 8-10 Nanda uvaca: Parjanyo bhagavan Indro meghas tasyatmamürtayah / te 'bhivarsanti bhütanam prínanam jívanam payah //8// tam tata vayam anye ca varmucam patim ísvaram / dravyais tadretasa siddhair yajante kratubhir narah //9// tac chesenopajívanti trivargaphalahetave / pumsam purusakaranam Parjanyah phalabhavanah //10// U nastavku se mitske priče opisuje kako je taj bog, Indra ili Sakra, kojemu je stanje ime Parjanya, nasrnuo olujom, kišom, munjama i gromovima na pastire, krave i Krsnu kada mu nisu stali zahvaljivati uobičajenom svetkovinom njemu u čast, i kako je tada Krsna zaštitio krave i pastire podigavši goru Govardhanu (Govardhanadharana): b) Govardhanadhararia Visnupurana 5, 11, 1 i d. mahe pratihate Sakro maitreyátirusánvitah / samvartakam náma ganam toyadánám athábravit //1// bho bho meghá nisamyaitad vacanam vadato mama / ájñánantaram evásu kriyatám avicáritam //2// nandagopah sudurbuddhir gopair anyair saháyaván / krsnásrayabaládhmáto mahabhaúgam acikarat //3// ájivo yas paras tesám yásca gopatvakáranam / tá gávo vrstivátena pidyantám vacanán mama //4// aham apy adrisrúgábham tuúgam áruhya váranam / sáháyyam vah karisyámi váryambütsargayojitam //5// ity ájñáptáh surendrena mumucas te baláhakáh vátavarsam mahábhímam abháváya gavám dvija //6// tatah ksanena dharani kakubhho 'mbarameva ca / ekam dhárámahásárapüranenábhavan mune //7// vidyuUatákasághátatrastair iva ghanair ghanam / nádápüritadikcakrair dhárásáram apátyata //8// andhakárlkrte loke varsadbhir anisam ghanaih / adhascordhvañca tiryak ca jagat ápyam ivábhavat //9// gávastu tena patatá varsavátena veginá / dhütáh pránán jahuh sannatrikasakthisirodharáh //10// krorena vatsán ákramya tasthur anyá mahámune / gávo vivatsásca krtá váripürena cáparáh //11// vatsásca drnavadanáh pavanákampikandharáh / tráhi tráhity alpasabdáh Krsnam ucur ivartakah //12// tatas tad gokulam sarvam go-gopi-gopasamkulam / ativárttam Harir drstvá maitreyacintayat tada //13// etat krtam Mahendrena mahabhaúgavirodhiná / tad etad akhilam gostham tratavyam adhuna maya //14// imam adrim aham dhairyad utpatyorusilaghanam / dharayisyami gosthasya prthacchatram ivopari //15// iti krtva matim krsno govardhanamahidharam / utpátyaikakarenaiva dhárayámása lilayá //16// gopámscáha jagannáthah samutpátitabhüdharah / visadhvam atra tvaritáh krtam varsaniváranam //17// sunirvátesu desesu yathájosam ihásyatám / pravisyatám na bhetavyam giripátasya nirbhayaih //18// ityuktás te tato gopá vivisur godhanaih saha / sakatáropitair bhándair gopyascásárapiditáh //19// krsno 'pi tam dadháraiva sailam atyantaniscalam / 1. Kada je svetkovina bila spriječena, Sakra je prekomjerno rasrden progovorio skupini vododarnika (oblaka) imenom vrtložnici. 2. Oj, oj, oblaci, pazite na ovu riječ dok vam govorim, naredba neka bude izvršena smjesta, hitro, bez premišljanja! 3. Pastir Nanda je vrlo nerazumno, pracen drugim pastirima, napuhan zbog snage Krsnine potpore, naveo (druge) na prijekid svetkovine! 4. Krave, koje su njihov najbolji žitak i koje ih čine pastirima, njih zlostavite pljuskom i vjetrom po mojoj zapovijedi! 5. I ja cu vam, popevši se navrh slona slična vrhu stijene, pomoci time što cu otpuštati bujice vode. 6. Takvu zapovijed primivši od božanskoga Indre (vladara bogova) otpustiše ti oblaci olujnu strahotnu kišu na propast krava, brahmane. 7. Potom su, mudrače, u tren Zemlja održavateljica i vrhunci i nebo postali jedno presilovitom poplavom bujica kiše. 8. Oblacima se - kao da su preplašeni udarcima biča munje povijuše - kojima (kao kolima) točci ispunjuju sve smjerove jekom, gusto obarala poplava bujica. 9. Na zamračenoj zemlji od neprestance kišecih oblaka sav je svijet gore, dolje i poprijeko postao takav kao da je od vode. 10. I krave su bile pometene tom olujnom kišom koja je brzo padala i izdisale na umoru, trostruko se zgrčivši s glavom i bedrima na trbuhu. 11. Grudima štiteci telad stajahu neke krave, mudrače, a druge su u poplavi vode izgubile telad. 12. A telad kao da je tužnih lica, drhtečih vratova od vjetra, govorila Krsni u malo riječi izmučena „Zaštiti nas! Zaštiti!" 13. Na to je tada Hari vidjevši tu Gokulu svu uskomešanu od krava, pastirica i pastira, preizmučenu, Maitreyo, pomislio: 14. To je učinio veliki Indra da spriječi prijekid svetkovanja. Sve ovo pastirsko stanište ja sada moram zaštititi! 15. Ovu stijenu ja ču, iščupavši ju s čvrstinom iz korijena, nabijenu širokim kamenima, držati kao poseban kišobran nad pastirskim staništem! 16. Tako odlučivši, Krsna je, iščupavši planinu Govardhanu iz korijena, držao ju kao u igri jednom rukom. 17. Vladar je svijeta rekao pastirima iščupavši planinu: „Udite ovamo brzo! Učinio sam vam zaklon od kiše. 18. Sjedajte ovdje kako vas volja na mjesta dobro zaštičena od vjetra, Ulazite neustrašeni! Ne trebate se bojati padanja gore! 19. Tako pozvani na to su pastiri ušli s blagom u kravama, s posudem natovarenim na kola, kao i pastirice, mučene silnim pljuskom. 103 vrajaikavasibhir harsavismitaksair niriksitah //20// gopagopijanair hrstaih pritivistariteksanaih / samstüyamanacaritah krsnah sailam adharayat //21// saptaratram mahamegha vavarsur nandagokule / Indrena codita vipra gopanam nasakarina //22// tato dhrte mahasaile paritrate ca gokule / mithyapratijño Valabhid varayamasa tan ghanan //23// vyabhre nabhasi devendre vitathatmavacasy atha / niskramya Gokulam sarvam svasthane punar agamat //24// mumoca Krsno 'pi tada govardhanamahacalam / svasthane vismitamukhair drstas tais tu vrajaukasaih //25// 20. Krsna je pak držao to brdo posve nepomično. Žitelji Vraje gledali su ga očima zadivljenima od radosti. 21. Krsna je držao brdo dok su pastiri i pastirice, očiju raširenih od radosti, razdragani, hvalili njegovo djelo. 22. Sedam su noči veleoblaci kišili po Nandinoj Gokuli, o brahmane, poticani od Indre koji je uzeo uništiti pastire. 23. Zatim, kada je dizanjem velikoga brda Gokula ostala zaštičena, Valorazbijač je, buduči da je uzalud prijetio, zaustavio one oblake. 24. Kada je nebo ostalo bez oblačka i kada Indra medu bogovima (vladar bogova) nije tako ostvario vlastitu riječ, opet se sva Gokula, izašavši, vratila na svoje mjesto. 25. Tada je i Krsna pustio veliko brdo Govardhanu na njegovo mjesto promatran od tih stanovnika Vraje zadivljenih lica. c) Poslije toga se pripovijeda (Visnupurana 5, 12) kako se Indra vratio s neba, pozdravio Krsnu, nazvao ga Upendrom (Indrinim mladim bratom, ili njegovom dopunom), i zamolio ga da štiti njegova sina Arjunu, što mu Krsna i obečava (i o čem pripovijeda Mahabharata). To se čini kao epilog koji treba pomiriti dva boga, pokazati njihovu komplementarnost / dopumbenost, i povezati Harivamsu s Mahabharatom. Takvi odnosi u indijskoj puranskoj predaji o bogovima Indri i Krsni toliko liče na temeljni odnos medu praslavenskim (ili baltoslavenskim) bogovima Perunom i Velesom da ta usporednost upozorava na to da mitska priča o podizanju Govardhane nije samo jedna od mno-gobrojnih priča o Krsni nego da ima osobito istaknutu ulogu, da čuva elemente iz velike starine, i da baca novo jarko svjetlo na nedovoljno poznati vid Krsnina značaja. Svakomu tko je donekle upučen u istraživanja Ivanova, Toporova, Uspenskoga i, u posljed-njim desetlječima, osobito Katičiča, odmah može biti jasno koliko je ovo indijsko svjedočan-stvo vrijedno kao usporednica za razumijevanje srodnih baltoslavenskih motiva i izraza, ali te izraze ipak treba kratko navesti za druge manje upučene, a i za znalce vrijedi pokazati koliko je usporedba dalekosežna i razmjerno precizna. A potom vrijedi istači i to koliko su baltoslaven-ske usporednice vrijedne za razumijevanje indijske mitske priče. USPOREDNOST MITA O GOVARDHANI I BALTOSLAVENSKE PREDAJE Taj temeljni odnos izmedu dvaju najznatnijih praslavenskih i baltoslavenskih bogova opisao je prof. Katičič u nizu članaka, sada sabranih u sintezu u knjizi Božanski boj (2008). Ovdje če biti moguče samo u najkračem obliku uputiti na nekoliko filološki ključnih odrednica i njihove izvore. U staroj ruskoj Kijevskoj kronici noBecTb BpeMeHHtix neT opisuje se kako su ruski kneževi prije pokrštenja sklapali mir s Byzantijskim Carstvom, od 907. g. nadalje, i „...zaklinjali se oružjem svojim i Perunom, bogom svojim, i Volosom, stočjim bogom, i utvrdili su mir": ...H Knennca op^^neMb CBOHM H nep^HMM, 6orwMt CBOHMB, H BOHOCBIM, CKoraeMb 6orwMt, h ^TBpgnma MHp^. A kada se knez Vladimir 988. pokrstio, i mogao zaklinjati pred križem kao i Byzantinci, naredio je da se kipovi poganskih bogova sruše, issijeku ili sažegu, „... a kumira Volosa, kojega su nazivali stočjim bogom, zapovijedio je (knez Vladimir) da bace u rijeku Počajnu.": ... a Bonoca ngona, ero HMeHOBax^ CKoria 6ora, Bent b^ nonaHH^ ptK^ B^Bptmn4 4 Katičič 2008, 134 (3hmhh 73, nncT 539-540). 104 Tu je vrlo bitno uočiti da se Volos^, južnoslavenski obično Velesa, nazivlje „stočjim bogom", CKOTHeMt 6ortiMt. U tome leži ključna usporednica izmedu Krsne u mitskoj priči 0 podizanju gore Govardhane, „Kravogoja", „Stokogoja", i boga Velesa / Volosa. Ne samo da Perunh i Velesa boj biju, nego je Perunh bog groma (i neba), a Velesa bog stoke (i zemlje i vode) - baš kao Parjanya / Indra i Krsna (u ovoj mitskoj priči). A kako Perunh bije Velesa, odnosno Perkunas Velniasa u litavskoj predaji, zorno i pregnantno opisuju slijedeci navodi: Velnias bega nuo griausmo, slepiasi už žmonim rub^, už medžim,, už akmenm. „Velnias / Vrag bježi od groma, skriva se ljudima za haljine, za drvece, za kamenje." Velnias nuo Perkuno trenkimo pasislepia po dideliu akmenu, giliai, vandeny. „Velnias / Vrag se od Perkunova trijeska skriva pod velikim kamenom, žirom, u vodi."5 U prijevodu sanskrtskoga teksta mogli su se izrazi sila, saila i adri kao nazivi za goru Govardhanu, kojom Krsna zakriva krave, pastire i sebe od Indrinih gromova, prevoditi izrazima „stijena, kamen" i sl. Stoga je slika u litavskoj formuli i u indijskome puranskome tekstu dale-kosežno podudarna, samo su nam indijski tekstovi, a takvi su osobito poslijevedski tekstovi, re-dovito mnogo iscrpniji, veličajniji i bogatiji, a slavenski i baltički sažetiji, skromnijih razmjera u opsegu i sadržaju i nabačeni u naznakama. Nakon usporedbe mnogobrojnih tekstova iz svih slavenskih predaja, Radoslav Katičic re-konstruirao je usporedive formule o božanskome boju Peruna i Velesa (gžb / zmbjb / čbrth) u njima ovako, pa nam to može poslužiti kao formulativni sažetak iz velike grade:6 *Bogh Perunh žbnjetb /bbjetb gžb /zmbjb /čbrth * Bogh Perunh gromomb bbjetb i mhlnbjg palitb, vetromb nesetb * Bogh Perunh ognbmb pečetb, kamemb bbjetb, vodojg Ibjetb. Ako sada pokušamo prikazati u križaljci podudarnosti izmedu indijske, vedske i puranske, predaje s jedne strane, a baltoslavenske, baltičke i slavenske, s druge, uočit cemo znatne sadržajne podudarnosti. Radi se o podudarnoj mitskoj slici. U križaljku su uneseni i vedski podatci o mitu o Vrtri i o mitu o Vali, s kojima se sukobljuje Indra, od kojih se prvi popeo na goru u trenu sukoba, a drugi se nalazi na dnu stijene pa se mitovi vjerojatno odnose na različite trenutke u ophodu godine. Mitska priča o Govardhani odgovara očito mitu o Vali, koji je uz to 1 čuvar krava ili stoke:7 JUNAK/BOG BIJE / UBIJA PROTIVNIKA MJESTO Indra han, vadh, bhid Vrtra ahi parvate sisriyâna Indra bhid Vala ahi budhnyà, adribudhna, rtasya budhné Indra Sakra, Parjanya Valabhid vidyullatakasaghata vars, va, stan, pld, nas Krsna, gopah adrim / sailam / girim upari dhârayant i. e. adribudhna Perkunas Velnias po dideliu akmenu, giliai, vandeny Perunt žtnjett, gromomt btjett i mtlntjQ palitt, vetromt nesett, ogntmt pečett, kamemt btjett, vodojQ ltjett Velest / Qžt / zmtjt / čtrtt 5 Katičic 2008, 197 (Balys Nr. 142 i 135). 6 Katičic 2008, 253-261. 7 Usp. Ježic 2005, 284-287. 105 No nije samo mitski sadržaj podudaran. Podudami su gdjekada i izrazi. Ovdje izraz za „udarati": skt. han (aghata) i sl. žtnjetB. Drugdje i niz drugih, npr. sl. kamy, -ene, lit. akmuö, -ens, skt. asman, av. asman, itd. No najznatnije je to da su dijelom podudarni i teonimi. Vec je Antoine Meillet mjerodavno argumentirao da je ime indijskoga boga Parjanye zapravo indoeuropska varijanta istoga imena koje nalazimo u Slavena kao Peruna, u Litavaca kao Perkunas, u Latvijaca kao Perkôns.8 To su u potpunosti prihvatili V V Ivanov i V N. Toporov, a pretpostavili su da je i vedski Vala, jedan od protivnika Indre, s indoeuropeističkoga gledišta podudaran po imenu sa slavenskim Volosom / Velesom.9 U tome ih, s dužnim oprezom, slijedi i Katičic. Ali što se to tiče mitske priče o sukobu Indre i Krsne? Tu nas je u tekstovima čekalo najvece iznenadenje: upravo u toj mitskoj priči, koja je odraz vedskoga mita o Indrinu razbijanju (bhid) Vale, odjednom se u puranama (i to u svim trima verzijama: u Harivamsi, u Visnupurani i u Bhagavatapurani) Indra više puta nazivlje Parjanyom! A da bi iznenadenje bilo još potpunije, u Visnupurani 5, 11.23 Indra se još zove i Valabhid „Valorazbijač", baš u trenutku kada mora priznati poraz jer nije us-pio munjama i gromovima razbiti Govardhanu pod kojom je Krsna zakrio krave, pastire i sebe. Time se neizravno Krsna usporeduje s Valom, ali se i ishod izvrce u uspjeh ili pobjedu Krsne koji je zaštitio krave i pastire. Time je filološki iznenadujuci snažno tekstovno potkrijepljena pretpostavka da u mitu o podizanju gore Govardhane imamo autentičnu indijsku puransku us-porednicu s baltoslavenskim mitom o božanskome boju, jer se oboje izravnije ili neizravnije temelji na istome indoeuropskome mitu. Posebno je pitanje može li se Krsna u tome kontekstu shvatiti kao preruha Vale, predstavlja li on u ovoj mitskoj priči Valu samoga, kao što Indra predstavlja Parjanyu, a time isto indoe-uropsko božanstvo koje u Slavena predstavlja Peruna. S obzirom na mitske podvige Krsne dijelom pobrojene na početku članka, čini mi se vjerojatnijim da se tu Krsna javlja zapravo kao lik koji dijeli nešto od naravi Vale kao čuvar krava koji se suprotstavlja Indri / Parjanyi, a nešto od naravi Parjanye / Indre kao pobjednik nad Kaliyom, koji se (u smanjenome razmjeru) može usporediti sa zmajem ahiem iz Veda, a potom i nad nizom drugih asura, od kojih neki možda dijele nešto od naravi ahia, počevši od Kamse. Po tome se Krsnina uloga u puranskoj mitologiji vjerojatno može usporediti s ulogom Jarovita ili Jaryla, „sina Perunova" u slavenskoj predaji, koji najprvo dolazi iz daleka, preko vode, iz Velesova svijeta, kao „velesovsko" bice (sekundarna atribucija, odraz predloška „Velesa") pa se čak druži i s vukovima, a zatim se, zahvaljujuci svojoj „perunskoj" naravi, pojavljuje na konju kao dragan Perunove kceri Morane da bi se potom otkrilo da joj je i brat. I kult Krsne i kult Jarovita očito sadrže obrede vezane uz ljubav i plodnost. No kako se god ustrojio i tumačio životopis Krsnin u puranskoj mitologiji, mit o njegovu podizanju gore Govardhane znatniji je s poredbenoga indoeuropeističkoga gledišta no što se mislilo i predstavlja prijenos modela sukoba Parjanye / Indre / Peruna i Vale / Velesa u puransku mitologiju, dakle čuva jasne tragove jednoga od središnjih indoeuropskih mitova, pa mu se i u indijskoj predaji mora posvetiti velika pozornost. Tu su se plodovi baltoslavističkih i indo-europeističkih istraživanja prof. Katičica pokazali ne samo takvima do kakvih bi bilo teško ili nemoguce doci bez poredbene indijske grade u indoeuropeistici, nego i takvima kakvi mogu povratno bitno izoštriti naše razumijevanje te bogate indijske poredbene grade. A kao usporednica baltoslavenskomu mitu puranska mitska priča pruža obilje podrobno razradenih sadržaja u zamašnome okviru kakav nam baltoslavenska predaja ne čuva u takvoj cjelovitosti i, k tomu, ne prikazuje iz gledišta u kojem se Velesa može pokazati dorastao svojemu protivniku, i time njemu u punoj mjeri komplementaran u svjetskome poretku i ravan u božanskome boju. 8 Meillet 1926, 171. 9 Ivanov, Toporov 1974a. 106 KRSNA LIFTS UP MOUNT GOVARDHANA: DOES VELESt_ DEFEAT PERUN^ IN THE INDIAN PURAINIC TRADITION? Mislav JEZIC The myhic story of Krsna's lifting up of mount Govardhana is but one of numerous stories about his extraordinary feats. From the point of view of the history of religion it is a remarkable story that seems to imply the superiority of the new god Krsna over Indra, Vedic king of the gods, and thus a change in the religious paradigm. Krsna defies Indra by inviting the cowherds of Gokula not to celebrate Indra's festival after the rainy season, but instead to worship the mount Govardhana, their cows that graze upon it, and Krsna himself. Indra grows furious and sends a terrible storm with thunder and lightning to destroy the cows and people of Gokula. In the midst of their suffering Krsna raises the whole mountain with one hand and summons them to take shelter with their herds beneath it. He holds up the mountain for seven days until Indra desists seeing that he was not able to fulfill his threat, and saves the people and their cattle. Finally, Indra comes to the terms with Krsna and calls him Upendra, his younger brother. Whoever compares this mythic story with the overall structure of the Balto-Slavic central mythic view of the permanent struggle between the heavenly god of thunder, heat and light Perun^ and the terrestrial and subterranean god of cattle and water Volos'B / Veles'B, will notice striking correlations. The correlations in content are strongly corroborated by Indo-European correspondences in expression as in all of the Puranic reports of this mythic story Indra is occasionally referred to as Parjanya, and once even as Valabhid. The tradition of this mythic story seems to have preserved the original names of the contenders: pre-Vedic Parjanya and Vala, corresponding to the Slavic Perun^ and Volos'B / Veles'B. A concise argumentation is offered to explain why Krsna shares some features of the guardian of cows Vala and some of the dragonslayer Indra / Parjanya. In that respect he resembles the Slavic divinity Yarovit or Yarylo who shares the nature of his host Volos'B / Veles'B in the netherworld and of his father PerunB in heaven. Therefore Krsna does not seem to directly represent a younger form of Vala, but the story of his lifting of mount Govardhana does reflect, through an uninterrupted tradition which has left clear traces in the story formulae, the myth of the struggle between the two main divine contenders in the pre-Vedic myth of Indra / Parjanya and Vala, or the Balto-Slavic myth of Perura and Volos'B / Veles'B. The Govardhana mythic story provides ample material and a plastic description that likely surpasses anything found in the Balto-Slavic heritage. However, the results of the Balto-Slavic and Indo-European research of V V Ivanov, V N. Toporov, and recently especially that of R. Katicic have attained such a degree of precision and clarity that they help in better understanding the meaning of this Indian Puranic mythic story and its importance which exceeds that what could have been guessed from the Indian material alone. 107 MITOLOŠKA I MITOTVORNA PRIČA O POVEZNICI PERUNIKA - PERUN Suzana MARJANIC Mitološku priču o perunici, priču koja navodno potvrduje ili navodno opovrgava poveznicu perunika - Perun, a koja ce se jednim dijelom stopiti i s mitotvornom pričom, možemo rastvoriti paradoksom pokušaja rješavanja njezine mitske enigme.1 Naime, dok pojedini znanstvenici negiraju bilo kakvu mitološku poveznicu izmedu fitonima perunika i božanstva (teonim) Peruna, neki ipak pretpostavljaju da je ovaj prekrasan cvijet, čije je vrijeme cvatnje u travnju i svibnju,2 imao odredenu ulogu u Perunovu kultu. U okviru navedene potrage potrebno je poci od činjenice kako ne postoji zajednički opceslavenski naziv za peruniku, što dokazuje da nije bila poznata u pradomovini Slavena (Vajs 2003:361), te prema navedenome očito da u praslavenskom kontekstu nije bila povezana uz gromovnika Peruna. Medutim, kako pojasniti južnoslavenski fitonim perunika? 3 Pritom, što se tiče tvorbene veze izmedu fitonima perunika i (teoni-ma) Peruna možemo krenuti od spoznaje Akademijina Rječnika u kojemu je navedeno da se o postanku riječi perunika (bogiša, mačic) može misliti ili da je imenica perunika izvedena od riječi pero u značenju list ili je povezana s imenom slavenskog boga Peruna, zbog toga što se navedena biljka naziva i bogiša (ARj 1924-1927:798). Promotrimo stoga kako su navedenu mitsko-cvjetnu enigmu u južnoslavenskom kontekstu rje-šavali mitolozi - filolozi i etnolozi. MITOLOZI - FILOLOZI I ETNOLOZI O PERUNICI Pojedini mitolozi, npr. Natko Nodilo (Stara vjera Srba i Hrvata, 1885-1890), zbog nedostatka pisanih izvora o postojanju Perunova kulta kod Južnih Slavena, u re/konstrukciju bogoštovlja spo-menutoga gromovnog božanstva polaze od toponima (npr. brdo Perun kod Splita, vrh Perun na Učki)4 i fitonima; naravno, od fitonima perunika, za koju je u Dubrovniku zabilježen naziv bogiša 1 Kraca je verzija ovoga članka pod naslovom Perunika u re/konstrukcijama prahrvatske mitologije objavljena u katalogu izložbe Perunika - hrvatski nacionalni cvijet (Marjanic 2006, 9-16). 2 Nekoc (npr. šezdesetih godina prošloga stoljeca) se kao vrijeme cvatnje navodio svibanj i lipanj (Selakovic, Vrančic, Balen 1967:702). 3 Nada Vajs ističe da povezivanje naziva biljke (perunika) s imenom boga gromovnika predstavlja sekundarni stupanj semantičkog razvoja (Vajs 1989:267). Ipak, Vladimir Grdinic navodi da kad su Slaveni zaposjeli Ilirik, irisu su dali ime po gromovniku Perunu (Grdinic 1997:81). Medutim, ne upucuje zbog čega i kako je nastao navedeni prijenos. 4 Što se tiče vrha dalmatinskoga Mosora, iznad poljičkoga sela Dubrave, Nodilo upucuje na poljičku pre-daju prema kojoj se u tom mjestu nekoc štovao Perun, a koju mu je kazivao katolički svečenik Petar Škarica, povjesničar Poljica (Nodilo 1981:385). Naravno, pritom toponim Dubrava Nodilo postavlja u etimologijsku poveznicu s dubom (hrastom), kao Gromovnikovim stablom, ističuci kako hrast privlači grom i kako ima vrlo značajnu ulogu u indoeuropskom vjerovanju. Pritom Nodilo uvodi i keltsko-slavensku usporednicu, a koju ra-stvara podatkom kako su druidi štovali hrastove s imelom, pridodajuci kako ipak nije dokazano da je to keltsko 109 (Iris germanica), izveden od riječi bog, ili Nodilovim odredenjem - "s očitim odnosom na jednog boga". Pritom Nodilo ističe kako se u Crnoj Gori perunika naziva sablja ili mačic, a kao ilustraciju navodi tri usmenoknjiževne pjesme - dvije iz Karadžiceve zbirke Srpske narodnepjesme (I, 441, 669) i trecu iz časopisa Vila (Vila. List za zabavu, književnost i nauku, 1868, br. 31), te za posljednje nave-denu pjesmu interpretacijski navodi kako dokazuje da je perunika povezana "s ognjem nebesnim, s iskrom Perunovom" (Nodilo 1981:384). Pogledajmo još neke potvrde o dubrovačkom nazivu bogiša za peruniku. Davne 1918. godine Paulina Bogdan-Bijelic zapisuje da se dan 29. travnja u Dubrovniku naziva Sveti Petar bogišar, "koga u Dubrovniku slave oo. dominikanci. Tad cvjetaju bogiše, i u crkvi svetoga Domenika, po starinskom običaju, blagosivaju taj cvijet, i po tome narod zove ovoga sveca bogišar" (Bogdan-Bijelic 1918:318). Naime, sveti Petar Veronski (sv. Petar mučenik), kojega u sjevernoj Italiji štuju kao zaštitnika od glavobolja i ozljeda glave, roden je u Veroni potkraj 12. stoljeca, a studirao je u Bologni, gdje je pod utjecajem učenja sv. Dominika pristupio dominikanskome redu (Škrobonja 2004:162). O spomenu-tom dominikanskom običaju 1911. godine, dakle, nekoliko godina prije navedenoga zapisa, pisao je i Sima Trojanovic: "U Dubrovniku je neka slava Bogiša, te se zove i sv. Petar Bogišar (svetac reda dominikan-skog), a taj je običaj naslikao G. Murat. U oči toga dana 'sprave' dominikanci bogiše, pa na taj dan najprije izide sv. misa, te pre svega blagoslove vodu i onda i moci sv. Petra Bogiše. Posle mise uzima narod bogiše i vode te nosi kuci. Narod nosi bogišu, da Bog tu kucu, u kojoj je, sačuva od groma, a bolesnici piju one vode da ozdrave. U drugim mestima dominikanci blagosiljaju razno drugo cvece, pa i maslinu, ali uvek postupaju kao i s bogišom" (Trojanovic 1911:117). U vezi navedene slave Veselin Čajkanovic (1985:33-34) pridodaje da je sveti Petar Perunov ime-njak, a u atributu Bogišar razotkriva sačuvano ime, epiklezu boga kojega je sveti Petar naslijedio. Pritom je zanimljivo da je navedenim podatkom iz Trojanoviceva zapisa perunika, bogiša postavljena u poveznicu s gromotvorcem Perunom, s obzirom da se toga dana (29. travnja) nakon što su blagoslovljene, perunike (bogiše) raznose kucama kako bi štitile od groma. Pored naziva bogiša, a koji je kako vidimo povezan uz Dubrovnik i koji Milenko S. Filipovic (1948:71) tumači kao božji cvijet, Petar Ž. Petrovič (1952:375) u članku "O Perunovom kultu kod Južnih Slovena", gdje ističe da se perunika ne može dovoditi u vezu s kultom boga gromovnika Peruna, upucuje na još jedan dalmatinski naziv za peruniku (Iris germanica L.)5 - cvit nebeski, koji bi nekim drugim mitolozima, točnije, filolozima i etnolozima, poslužio kao potvrda za mogucu mitološku poveznicu perunika - Perun. Ipak Milenko S. Filipovic, koji pretpostavlja da je perunika imala znatnu ulogu u Perunovu kultu, te da je to značenje djelomično sačuvala i do danas, prema nazivu lelija plava (za peruniku) iz Slavonije ističe kako, naravno, navedeni naziv nema tvorbenu vezu s Perunovim imenom, ali upo-zorava da je u slavenskim "ritualnim stihovima i refrenima veoma (...) čest izraz 'leljo' ili 'ljeljo'. Taj izraz i slavonska 'lelija' su veoma slični po obliku, a kad se uzme u obzir ritualni i kultni karakter i jednog i drugog, onda postaje verovatna i njihova semantička veza" (Filipovic 1948:72-73). Riječ je štovanje bilo povezano s Gromotvorcem. Tragom navedenoga podsjetimo da Alexander MacBain bilježi kako su Kelti štovali Gromovnika, a visoko je hrastovo stablo označavalo upravo njegovu epifaniju. Pored navedenoga, Alexander MacBain ističe da je Plinije izvodio ime druida od osnove koja se nalazi i u grčkoj riječi drus u značenju hrast, vrsta hrasta (usp. MacBain 1989:91). Zanimljivo je pritom da Nodilo leksemom grm (niža vrsta hrasta) postavlja mogucu poveznicu s leksemom grom (Nodilo 1981:385), pri čemu ne otvara i etimologiju Perunova teonima u poveznici s hrastom (lat. quercus). O značenjima riječi druid usp. Vinšcak 2002:57. 5 Vladimir Grdinic navodi da je švedski botaničar i liječnik Carl von Linné, tvorac botaničke nomenklature, nepravedno dao pridjev germanica (Iris germanica) cvijetu Iris illyrica (Grdinic 1977:811). I Mirko Dražen Grmek isto tako navodi da je u novom nazivu sadržana nepravda (Grmek 1949:64). Grmek pritom ističe da je vrijedne doprinose poznavanju naših perunika dao Šibenčanin, hrvatski botaničar i liječnik talijanskog porije-kla Robert Visiani (Roberto de Visiani, 1800-1878) koji je zastupao mišljenje da je antikni ilirski iris identičan s Iris germanica L. (Grmek 1949:64). 0 ophodu djevojaka na Duhovo (Trojaki kod kajkavaca, Rusalje u južnoj Dalmaciji) pod nazivom kraljice, kraljevi, kralji, kraljičari i Ijelje (usp. Gavazzi 1988:71-85). Inače, Marija Novak zaključuje da je ime lelija, lilija za peruniku bilo rasprostranjeno na širem području Hrvatske (Novak 2007:63). I etnolog Vitomir Belaj peruniku ubraja u posredne dokaze o štovanju boga Peruna u Južnih Slavena (Belaj 1998:58). Pridodajmo, kao što spomenuti pontifex izmedu etnologije i filologije de-taljno objašnjava, da korijen teonima Perun svoje ishodište ima u indoeuropskom korijenu *per-, u značenju "udarati": gromovnik udara, razbija svojim oružjem (gromom), a, primjerice, u češkom i poljskom navedena riječ pojavljuje se kao apelativ (češ. perun, polj. piorun) i znači grom, a ukr. i rus. perun označava strijelu, grom (Skok 1972:644).6 Upravo što se tiče naziva perunika kao i naziva bogiša, koji je zabilježen u Dubrovniku i široj njegovoj okolici, Radoslav Katičic navedeno uzima kao dokaz da su Južni Slaveni prije pokrštenja imali boga Peruna, odnosno, da je "nekada davno u sakralnom kazivanju Slavena i na jugu kao i u starih Rusa, što je za njih dobro potvrdeno, postojao izraz bog Perun' (Katičic 2008:302).7 Damjan J. Ovsec isto bilježi da je perunika dobila ime po Perunu, ali pridodaje da kao Perunova biljka slovi i čuvarkuca (slov. netresk; lat. Sempervivum tectorum), koju u Prek(o)murju nazivaju peruenovo perje 1 pritom su je uzgajali na krovovima slamnatih kuca, vjerujuci da u takvu kucu u tom slučaju nece udariti grom (Ovsec 1991:165).8 U novije doba, što se tiče srpske etnologije, folkloristike i kulturne antropologije, Ivan Kovačevic, u svojoj negaciji panteonskih rekonstrukcija, ističe da kod Srba nema ni jednog jedinog spomena Peruna, isto kao što ne postoji ni jedan jedini spomen Volosa, Velesa. Pritom ispisuje kritiku pante-onske rekonstrukcije koja iz folklornih naziva perunike izvodi da je taj cvijet navodno bio posvečen bogu Perunu, i koja se pritom obično oslanjala na pojavnost toga cvijeta čiji su listovi špičasti, sa-bljasti te time navodno asociraju na grom. U daljnjoj kritici panteonskih rekonstrukcija Kovačevic navodi da u etnografskim zapisima narodnih vjerovanja i običaja Srba nema ni jednog božanstva koje bi bilo opisano panteonski - kao božanstvo koje ima svoje atribute, svoje ime, svoje hramove itd. Naravno, Ivan Kovačevic pridodaje da pod panteonom pritom misli na grčki panteon, koji je predstavljao skup bogova s odgovarajucim atributima. Za razliku od tih panteonskih rekonstrukcija, Kovačevic navodi da je srpska narodna religija utemeljena na sasvim drugim principima - magij-skim ili ritualno-magijskim te da je sigurno da o religijskom obliku koji bi se temeljio na božanstvima ne može u navedenom kontekstu biti ni govora (Kovačevic 2006:56).9 ROMANTIZIRANE REKONSTRUKCIJE U svojim romantiziranim konstrukcijama staroslavenske/hrvatske mitologije Nikola Sučic (1943) i Franjo Ledic (1969) uvode (teonim) Peruniku kao Perunovu suprugu. Naime, Nikola Sučic pored imena/teonima Perunika, navodi i neka druga njezina imena - Perunova, Perkunova, Perena ili Gorka, posljednje u značenju supruga Gornjega boga - Peruna (Sučic 1943:157), i ne postavlja (teonim) Peruniku vec Peruna u odredeni suodnos s cvijetom perunikom, za koji ističe da mu se pripisuje moc liječenja odredenih bolesti te da u Vrbniku na otoku Krku peruniku nazivaju višca, 6 Još nešto ukratko o prezimenima s fitonimijskom osnovom perunika: "Za prezimena Perun, Perunski vjerojatnija je direktna motivacija: (bog) Perun, dok se za prezime Peruničic može pretpostaviti izvodenje iz fitonima perunika' (Vajs 1991:304). 7 Tako u nazivu bogiša Radoslav Katičic prepoznaje da je tu "ostala zakodirana stara sintagma bogb Perun koju su krašcanski potomci poganskih praotaca posve potisnuli iz svojega govora i onda zaboravili. K tome dolazi još i to da se u Dubrovniku i okolici vjeruje da taj cvijet štiti od groma" (Katičic 2008:117). 8 Evgen Paščenko sličan podatak navodi za peruniku; naime, da se perunika u okolici Dubrovnika sadila na njivama kako bi polje štitila od nevremena (Paščenko 1999:183-184). 9 U okviru negacije panteonske rekonstrukcije Ivan Kovačevic upozorava da panslavensko panteonstvo nije završilo u 19. stoljecu sa slavjanofilskim etnografima falsifikatorima koji su interpolirali u srpske pjesme nazive slovenskih božanstava, vec su se u 20. stoljecu takve re/konstrukcije proširile i na znanost (usp. Kovačevic 2006:35-36). pridodajuci kako navedeni naziv podsjeca na vještice, a što je "uostalom sudbina mnogih boginja" (Sučic 1943:128). Vjerojatno tragom Nikole Sučica Lidija Bajuk u svojoj bajkovitoj Kneji: 12 bajkovitih priča (1999)10 pretpostavlja da je perunika dobila ime po Perun(i)ci, Per(k)unovoj, Pereni, Gorki, supruzi staroslavenskoga boga Peruna te da imenuje i mjesto gdje je Perunova iskra (grom, strijela, sablja) udarila o tlo - gdje se duga "spaja" s tlom. Pritom autorica upucuje na koledu koju su na Štefanje koledali dječaci u kojoj se spominje "pravedni Bog s l(j)el(j)ujom u ruci", i pretpostavlja da je toj kajkavskoj riječi i njezinoj istoznačnici podrijetlo možda u još jednom imenu plemenite nebesnice -Ljelji (Bajuk 1999:142). PUCKA BILJNA NOMENKLATURA Propitivanje pučkih naziva - pučke biljne nomenklature pokazuje da su pored naziva perunika, iris rasprostranjeni i neki drugi termini (a koje smo vec neke naveli - kao npr. lelija plava, naziv za peruniku u Slavoniji), koji su u nekim slučajevima opisni, kao, primjerice, u nazivu sablja ili sa-bljarka, za koji Ledic, ističe motivaciju zbog perunikina sabljastog lišca (Ledic 1969:186). Naime, u pojedinim ikonografskim opisima nije slučajno da se perunika ponekad označava kao "sabljasti ljiljan". Osim toga u antici je perunika često bila zamjenjivana ljiljanom te su u vecini slučajeva njihova simbolička značenja srodna ili čak ista. Primjerice, njemački naziv za peruniku glasi Schwertlilie (doslovno: "mač-ljiljan") s obzirom da listovi perunike oblikom podsjecaju na oštricu mača, i sim-bolički predstavljaju mačeve koji probadaju Marijino srce pri pomisli na patnju njezina sina (Germ 2002:64-67). Tako Hrvatski enciklopedijski rječnik pored naziva sablja pridodaje i deminutivni oblik sabljica (2004:333). U Cisti Provo nedaleko Imotskog u uporabi je i naziv nožan, kako svjedoči Ante Madunic (roden 1947.), jer, prema njegovu kazivanju, "listovi, koji izbijaju iz korijena, rastu spljo-šteno, i kad ga gledate izdaleka, ispalo bi kao noževi".11 Veseljko Velčic saznao je od učiteljice Sonje Jedretic da se perunika u Brseču i na Brsešcini naziva noži. I kako nadalje navodi Veseljko Velčic: "Njezini su učenici to potvrdili: 'Aš moja nona drži va svojen vrtu noži'".12 Marija Novak u knjizi Tragovi hrvatske mitologije za peruniku (iris) zapisuje i sljedece nazive: bogiša, sabljarka, kacun, aljeljuja,lelin, sabljak, sabljaš, ljeljuja/ljeljija/leluja/lilija (Novak 2007:63),13 a Lidija Bajuk u svojoj knjizi Kneja: 12 bajkovitih priča (1999) pored spomenutih naziva iris, perunika, sablja, sabljarka navodi i lelija, l(j)el(j)uja, strijelka. Ujedno Marija Novak zaključuje da se prema hrvatskim narodnim vjerovanjima perunika smatra svetom biljkom, s poštovanjem se i odnosi prema njoj, te se najčešce povezuje s blagdanom Duhovo, a ponekad i uz groblje (Novak 2007:63). Pritom je autorica zabilježila i vjerovanje povezano uz obalu bare Periščice u Donjoj Dubravi (Medimurje) gdje su najviše rasle bijele, žute i plave ljeljuje/ljeljije, te kao da je obistinjeno medimursko narodno 10 Kneja je strukturirana kao bajkoviti roman koji nastaje kao literarizacija etnološko-filološkoga djela Hod kroz godinu: mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja (1998.) Vitomira Belaja (usp. Marjanic 2000). 11 Bruna Kuntic-Makvic utvrduje da su tek u ilirskom ambijentu, na obalama Neretve, zmijoliki Kadmo i Harmonija, povezani s ljekovitom perunikom te kako je Tomo Maretic u prijevodu Ovidijevih Metamorfoza (IV, 562-602) pridjev placidi preveo ne baš jakom riječju, oblikujuci sintagmu mirni zmajevi (Kuntic-Makvic 1994:26). 12 Sve navode koje preuzimam od Veseljka Velčica navodim prema njegovu pismu. Pogledajmo još neke nazive za peruniku u Istri, a koje mi je dostavila Evelina Rudan: što se tiče središnje Istre, riječ je o sljedecim nazivima: noži - Cere (prema kazivanju Eveline Ruden), nuoži - Žminj (Vilma Zohil), sablje - Pazinski Novaki (Neda Ovčaric). Nadalje: perunika - Krnica, istočna obala Istre (Pina Raponja); špade (tal. u značenju sablje) - Bertošici, nedaleko Motovuna (Kaldir - kazivala Mladenka Rabak). Nadalje, on-line Istarski rječnik za jugozapadnu Istru bilježi sljedece nazive: sabljarka, špada, mačinac, perunika; za Labinštinu -sabljar; za Liburniju - peteh; za sjeverozapadnu Istru - lilja, špada, pisk, divja lilja, plava lilja, plava ruoža, plava roža, a pritom navodi i istromletački leksem fior de spada (usp. Istarski rječnik, Internet). 13 O ostalim nazivima za peruniku u hrvatskim krajevima na koje je naišla u svojim istraživanjima Marija Novak usp. Novak 2007:59-64. vjerovanje: "De vudri strela, tu rastu Ijeljuje/ljeljijel" (Novak 2007:72). Zanimljivo je navedeno odre-denje perunike kao grobnoga cvijeca; naime, Tine Germ navodi kako je boginja duge Irida imala u klasičnoj mitologiji ulogu psihopompa, a prema uvjerenju Grka pomagala je prvenstveno dušama umrlih žena i djevojaka. Tako su se nekoc na ženskim grobovima sadile perunike, što se očuvalo do danas ponegdje u Grčkoj i Turskoj (Germ 2002:64).14 Naziv lelija plava Mojo Medic tumači kao perunika plava (Iris germanica L.), i pridodaje kako je Bogoslavu Šuleku za njegov Jugoslavenski imenik bilja (Zagreb, 1879.) riječ lelija iz Slavonije po-slao Mijat Stojanovic (Medic 1909:249). Inače, Bogoslav Šulek u Jugoslavenskom imeniku bilja pored natuknice "Perunika (= lat. veronica), (Vuk), Iris germanica L." bilježi i belu peruniku (Iris florentina L.), crljenu peruniku (divlja perunika, Iris Pseudacor. L.) te plavu peruniku (Iris germanica L.), a uz natuknicu perunika i plava perunika navodi i po jednu potvrdu iz usmenoknjiževne poezije (Šulek 1879:289). Pogledajmo koje je nazive zabilježio Ivan Šugar u svome Hrvatskom biljni imenoslovu15 za Iris germanicu: bogiša, božur, božurak žuti, cvit nebeski, didak, kacun nebeski, kaluder, kmin bijeli, kmin marin, krenka, krinka, lelilja plava, ljiljan modri, ljiljan nebeski, mačic, mačic, mačinac, mačinac modri, mačinovac, mečika, noži, perunika, perunika modra, sablja, sabljari, sabljica, sabljic, sambak, žilj modri (Šugar 2008:897).16 U knjizi Hrvatska povijesna fitonimija Nada Vajs je priložila detaljno ispisane rječničke potvrde hrvatskoga nazivlja za iris (peruniku).17 Navedimo neke primjere. Jakov Mikalja (Blago jezika slovinskoga, 1649.) bilježi čmin cvijet uz lat. iris, iris Illyrica, a ljiljan modri uz lat. iris, radix Illyrica. Ivan Tanclinger (Tanzlingher) Zanotti (Vocabolario italiano-ilirico, 1679.; 1699.) zapisuje čmin (s. v. irride herba) te mažinac (pisano: maxinag, no prema ranijim potvrdama bilo bi logično da bude mačinac), pesunika (pisano: pesunika, što se može čitati i pešunika), vodeni božur, kardac, svrtal, mačalnica i sičnica (s. v. xiphio, gladiola erba). Ardelio Della Bella (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728.) bilježi bogiša (s. v. giglio azurro), uz lat. iris (prema Vajs 2003:361). Navedimo i primjer za Mošcenice, kao mjesta održavanja prve izložbe Perunika - hrvatski nacionalni cvijet (Mošcenice 2006), čija je inicijatorica Morana Biljakovic, predsjednica Društva Iris croatica.18 14 Povezanost perunike uz žensko načelo, pokazuje i njezina simbolička povezanost uz vulvu. Rosana Ratkovčic upucuje da je američka slikarica Georgia O'Keeffe poznata po svojim slikama perunika (npr. Crna perunika, 1926.) s prilično izravnim erotskim aluzijama, prisutnim i u ostalim cvjetnim motivima (Ratkovčic 2007). Tako je Veseljko Velčic zabilježio vic o perunici koju je čuo od svoje znanice, inače novinare. Dakle, vic ide ovako: Pita učiteljica u trecem razredu osnovne škole: "Djeco, koji vam cvijet najbolje miriše?" Poletjele ruke u zrak te jedan učenik uzvikne: "Miris ruže", drugi usklikne: "Miris jorgovana!" I tako redom učenici i učenice nabrajaju mirise cvijeca. Najmanji u razredu iz prve klupe držao je dva prsta u zraku i uporno čekao da ga učiteljica zapazi i prozove. Kad ga je učiteljica prozvala, on se dignuo i bubnuo: "Miris perunike". "Kako perunika?", pita začudena učiteljica. A Mici odgovori: "Čuo sam moga oca kad je rano ujutro u krevetu rekao mojoj mami: 'Kakva je, srce moja, tvoja perunika. Prsti mi još mirišu od nje.'" Tako i Čajkanovic navodi primjer iz usmene poezije u kojoj se djevojka usporeduje sa slobodom divlje perunike: "Djevojka je divlja perunika" (Čajkanovic 1985:34). 15 Navedimo da nakon Šulekova "imenika" tek nakon stotinu i pedeset godina novom sustavnom prikuplja-nju narodnih naziva za bilje ostvario je botaničar Ivan Šugar, objavivši Hrvatski biljni imenoslov. 16 Usp. i hrvatske nazive za sljedece vrste perunike: Iris foetidissima, Iris graminea, Iris illyrica, Iris pseudaco-rus, Irispumila, Iris silvestris, Iris tuberosa, Iris xiphioides (Šugar 2008:897). Inače, za Iris L. Ivan Šugar navodi da se govori perunika u Grohotama na Šolti i u Žrnovnici; za Iris florentina L. u Klani (Rijeka) a za Iris germanica L. u Hercegovini (Šugar 2008:520). 17 Navedenom knjigom Nade Vajs po prvi se puta u hrvatskoj jezičnoj kroatistici sustavno predstavlja stanje i postanje hrvatske povijesne fitonimije kao znanosti o nazivima biljaka. 18 Izložba je tako prvi puta postavljena u Mošcenicama 29. travnja 2006. (slučajno na dan sv. Petra Bogišara), u suradnji s Katedrom Čakavskog sabora Opcine Mošcenička Draga kao pratnja promociji 3. broja Mošceničkog zbornika posvecenoga dvogodišnjem istraživanju brda Perun i zaseoka Trebišca te područja oko tih mitologijskih toponima. Istraživanje koje je proveo Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što ga je predvodio Tomo Vinšcak, indicira da je prostor oko Mošcenica i Trebišca sveti prostor starohrvatske mitologije. Više o izložbi usp. web-stranicu Društva Iris croatica, koje nažalost više ne djeluje: http://www.iris-croatica.hr/izlozba.html S Lidijom Bajuk namjeravam objediniti neke od navedenih članaka u monografski prikaz o perunici u hrvatskim narodnim vjerovanjima i običajima. Pritom bismo, dakle, pažnju usmjerile na etnobotaničku, odnosno U okolici Mošcenica za divlju su peruniku potvrdeni pučki nazivi kavran ili karaguj te naziv vuki za pitomu peruniku (usp. Vinšcak 2006). Zadržimo se na spomenutom nazivu vuki; naime, Athenaios/ Athenaeus (Deipnosophistaem XV, 682) spominje Philinosa koji zapisuje za cvijet irisa da nalikuje razvaljenom vučjem ždrijelu (prema Grmek 1949:64). Što se tiče daljnjih prispodoba izmedu perunike i pojedinih životinja, Nikola Velčic na Cresu je za peruniku zabilježio naziv peteh (Iris germanica L.) (Velčic 2003:305),19 a Veseljko Velčic upucuje da je navedeno imenovanje vjerojatno motivirano bojama pijetlove kreste. Spomenimo da u Posedarju peruniku zovu gavran (Novak 2007:60), a karaševski je Hrvati zovu guska (Birta 1993:460; Novak 2007:61). Nadalje, kako mi je podatke dostavila Miranda Levanat-Peričic - u Sukošanu peruniku zovu di-vojka, a u Putnikovicu na Pelješcu - "lijer", a ljiljan - "lijer svetoga Antuna". Pritom nadalje Miranda Levanat-Peričic navodi da naziv lijer "možda ima veze s oblikom cvijeta - sliči na lijericu/liricu, instrument kojim je inspirirana pelješka onomastika", te nadovezuje kako se pored Zuljane nalazi otočic Lirica, trokutasta oblika. Ovdje svakako valja uputiti na djelo Ivana Šugara, Igora Gostla i Kroate Hazler-Pilepic Hrvatsko biljno nazivlje: analiza hrvatskog biljnog nazivlja u djelu "Liber de simplicibus Benedicti Rinij" (2002) u kojemu polaze od djela Liber de simplicibus Benedicti Rinij medici et philosophi veneti, koje je od velikoga značenja za hrvatsko biljno nazivlje, ljekarstvo, filologiju i leksikografiju. Djelo je nazvano po liječniku i filozofu Benediktu Riniju, iako je autor toga djela liječnik Nicolo Roccabonella (Šugar, Gost, Hazler-Pilepic 2002:5). Tako su u navedenome djelu kao hrvatski nazivi za Irispseudacorus (Xiphionp.) navedeni sljedeci nazivi: vodeni mačinac i palud divji. Pritom autori pridodaju kako je mačinac stari hrvatski naziv za različite biljke koji se u hrvatskoj pisanoj gradi javlja od 16. stoljeca, a od leksikografskih djela bilježi ga Joakim Stulli (1730-1817), čiji je rječnik iznimna riznica hrvatske leksičke grade, s obzirom da se radi o najopsežnijem rječniku starije hrvatske leksikografije, te da je to mjesni naziv za više biljnih vrsta listova sličnih maču u različitim krajevima Hrvatske, kao što su Iris germanica, Gladiolus communis, Acorus calamus, Gladiolus byzantinus, Iris foetida i Iris graminea (Šugar, Gost, Hazler-Pilepic 2002:22). Nadalje, za Iris germanica i za Iris florentina kao hrvatski biljni nazivi u tom su djelu navedeni božur, mčin i mačinac. Autori pritom ističu da se riječ mčin isto tako izvodi iz riječi mač, za što ima dokaza u Akademijinu rječniku u riječi mčina koja je citirana iz Novele od Stanca Marina Držica: "Vidiš li mčinu ovu? Vidim, sva je rdava!" (prema Šugar, Gost, Hazler-Pilepic 2002:22).20 interdisciplinarno šire - kulturnobotaničku vizuru perunika. Etnobotanika znanstvena je disciplina koja se bavi proučavanjem čovjekova odnosa prema biljnome svijetu, uporabi lokalnog bilja za hranu, lijekove, odjecu i vjerske obrede. Interdisciplinarne podgrane etnobotanike, koja, dakle, proučava sveukupnost odnosa koji su postojali i koji postoje izmedu ljudskih bica i biljaka, jesu ekonomska botanika, etnofarmakologija, paleobo-tanika, etnomikologija (istraživanje gljiva kao hrane, medicine i halucinogena), pučka biljna nomenklatura i sistematizacija te mitska botanika (usp. Viskovic 2001:46). Pritom bismo poseban naglasak u okviru navedenoga zbornika, monografije postavile na mitsku botaniku koja istražuje simboličku ulogu biljaka u mitskoj pozadini narodnih običaja i vjerovanja kao i ulogu biljaka u rekonstrukciji bogoštovlja pojedinih božanstava, a takva uloga u radovima pojedinih mitologa u rekonstrukciji bogoštovlja gromotvorca Peruna u Južnih Slavena upravo je pripisana perunici. Ukratko, što se tiče širega interdisciplinarnoga pogleda na peruniku, kulturna botanika nastoji odgovoriti na pitanje što je biljka čovjeku i što je čovjek biljci, ako parafraziramo podnaslov Viskoviceve kulturnoanimalističke knjige (usp. Viskovic 2009). 19 Na naziv peteh uputio me je i istarski multimedijalni umjetnik Darko Brajkovic. 20 Naime, što se tiče zaista brojnih naziva za peruniku i toliko raznorodnih, zanimljiv je navod da se u okolici Imotskog, u selima Proložac i Grubine, fitonim perunika smatra gospodskim nazivom, a mještani cvijet kao i mjesta gdje raste nazivaju sabljaš (Novak 2007:60). Ili pak kao što je Vido Bagur, rodom iz Metkovica, istaknuo da dugo nije znao za naziv perunika te da su peruniku s plavim cvjetovima zvali sabljak (Novak 2007:61). Upravo suprotno tom odredenju perunike kao gospodskoga naziva Zivana Aljinovic iz Zrnovnice (kod Splita) navodi da je perunika narodan naziv, a da su je u Zrnovnici počeli zvati iris, kad su počeli saditi cvijece za prodaju osamdesetih godi-na prošloga stoljeca. Ponovimo da za Iris L. Ivan Šugar navodi da se govori perunika u Grohotama na Šolti i u Zrnovnici (Šugar 2008:520). 114 FLORIGRAFIJA I PUCKA MEDICINA U florigrafiji (jeziku cviječa) krščanske ikonografije, kao što smo več spomenuli, perunika kao cvijet Djevice Marije natječe se s ljiljanom, te kao i večina cviječa, povezuje se s Marijom i najčešče simbolizira njezinu bol (Germ 2002:67; Leksikon 1990:456).21 Odnosno, u antici su več peruniku često zamjenjivali s ljiljanom, i teško je pratiti razvoj simbolike tih dvaju cvijeta, te stoga u večini slučajeva važi da su simbolička značenja srodna ili ista (Germ 2002:64). Inače, za ljiljan (Lilium, rosa Junonis) zabilježen je u nekim krajevima Hrvatske i naziv leluja (Vajs 2003:363), dakle, isti naziv koji dijeli i perunika. Naime, Nada Vajs pridodaje da je naziv leluja za ljiljan možda nastao križanjem s liturgijskim terminom alleluia (iz hebrejskog), zato što je ljiljan tipičan crkveni cvijet kojim se kite oltari o Uskrsu (Vajs 2003:364). Upravo navedeno povezivanje perunike i ljiljana zabilježila je i Lidija Bajuk koja je zamijetila da su u knjigama Medimurske pučke popijevke iz Medimurja, knjiga I. (Zagreb, 1990, br. 120) i knjiga III. (Zagreb, 2002, br. 3, 110) objavljene pjesme u kojima se kao motiv javlja lelija, ali je pritom očito neslaganje u tumačenju značenja te imenice u obje knjige. I nadalje, autoričinom zamjedbom: u Napomenama uz tekstove pojedinih pjesama, Ivan Zvonar tumači da je zapadnomedimurska lelija/ leluja ili donjomedimurska ljeljija/ljeljuja - perunika koja raste u barama ili u neposrednoj blizini potoka, ima visoku zelenu stabljiku i lijepe velike žute ili plave cvjetove - a atribut "belom" pritom proglašava licentiom poeticom, dok je za Miju Lončariča, u Rječniku manjepoznatih dijalektalnih rije-či, na kraju treče knjige, isti pojam protumačen kao ljiljan. I nadalje u navedenoj potrazi Lidija Bajuk zaključuje: "Kazivačice iz Medimurja (Marija Novak iz Donje Dubrave, rod. 1945; Terezija Farkaš iz Malog Mihaljevca, rod. 1932) tvrde da se radi o divljoj perunici ljubičaste, žute ili bijele boje" (Bajuk 2005:53). Spomenimo još neka narodna vjerovanja koja su povezana uz peruniku. Tako Lidija Bajuk na-vodi vjerovanje prema kojemu perunikin korijen, iskopan u uskrsnoj noči i osušen, štiti od udaraca i uboda onoga tko ga nosi uza se (Bajuk 1999:142). Perunika je korištena i u pučkoj medicini (usp. Brenko, Dugac, Randič 2001:81,84), pa pogle-dajmo jedan zapis o njezinom ljekovitom djelovanju protiv bradavica iz Ljekaruše iz 1822. godine: "Koji imade bradavice. Uzmi od plave lelije vode, i uzmi krpu, i predvostruči u dvije ili u tri struke; tako zavijaj 5 ili 7 dana, i proči če bradavice. Ako li su bradavice na takovom mjestu, da se ne može priviti, tako koji imade, neka legne i namjesti se lijepo, da može onamo do bradavica ona od lelije voda doči. - i hoče proči" (prema Medič 1909:241). Nodilo prema Miličevičevu djelu Život Srba seljaka navodi sljedeču farmakopejsku uporabu perunike: "Kad koga guša boli, tuku koren od nje i na gušu privijaju" (Nodilo 1981:384). Inače, sok žute perunike ili barske perunike (Iris pseudacorus) djelotvoran je u liječenju zubo-bolje (Baker 1999:82). Tine Germ ističe kako je perunika u antici bila priznata kao ljekovita biljka, koju je zbog narko-tičkih svojstava cijenio i Hipokrat (Germ 2002:64-65). Odnosno, najstariji sačuvani spomen ilirskoga irisa nalazi se u botaničkoj enciklopediji Historiaplantarum grčkoga filozofa Teofrasta (4. st. pr. Kr.), gdje navodi da iris najbolje uspijeva kod Ilira, "ne toliko u primorju, več u sjevernijim krajevima unu-trašnjosti" (prema Grmek 1949:63). Naime, mnogi antički pisci spominju uporabe korijena perunike u različite praktične svrhe, i to uglavnom ističu peruniku na jadranskom arealu (dolina Neretve i Drima) kao najkvalitetniju s obzirom na intenzitet mirisa, a pritom su je koristili ili u medicini ili u poljoprivredi, i to u obradi vina (Nikolanci 1980:155). Nadalje, Dioskurid (1. st.) u svome djelu De materia medica navodi da iris jedni zovu "ilirski iris, drugi - zagrijavajuči, nebeski, očiščujuči, čudoviti; Rimljani ga zovu marica, takoder gladiolus, opertritis, consecratix; Egipčani nar" (prema 21 O florigrafiji perunike usp. Germ 2002:64-68 gdje autor daje povijesni prikaz simboličkoga značenje perunike od staroga Egipta gdje je perunika vrijedila kao jedan od uvriježenih simbola vladarskoga dostojanstva, otmjenosti, trijumfa i slave. Sl. 1: Wiener Dioscurides Codex, 6. st., faksimil, Iris illyrica, vel. 31x38 cm, Osterreichische Nationalbibliothek, Bec, inv. CPV Cod. Med. graec. 1 (preuzeto iz: Grdinic 1997:80-81) Grmek 1949:63). Tako medu ostalim, Dioskurid navodi da se bolesnim ženama preporuča parenje s dekoktom ilirskog mirisa u vinu, a mast irisa i meda djeluje abortivno (prema Grmek 1949:63). Mirko Dražen Grmek prema navodima Teofrasta i Hipokrata naslucuje da u 4. st. pr. Kr. iris još nije bio poznat kao ljekovita biljka, nego samo kao miomiris i mirodija, a otprilike u 2. st. pr. Kr. toksikolozi otkrivaju njegova protuotrovna svojstva kada ilirska perunika ulazi u povijest medicine (Grmek 1949:63). 116 Osim što se perunika koristila u prošlosti kao lijek rabila se i kao apotropejsko sredstvo (Brenko, Dugac, Randic 2001:82). Završno što se tiče florigrafije spomenimo da medu ostalim Veselin Čajkanovic donosi i kristi-janiziranu predaju o etiologiji zbog čega se perunika, bogiša koristi u liječenju grla, a preuzima je iz Trojanoviceva članka koji bilježi da se u Dalmaciji priča da je jednom Bogorodica izliječila Isusu grlo bogišom te je navedeno upravo bio povod, uzrok za običaj u Dalmaciji da se grlo liječi oblaganjem bogišina korijenja (Trojanovic 1911:117; Čajkanovic 1985:34).22 Spomenimo i da prije Čajkanoviceva Rečnika srpskih narodnih verovanja o biljkama nastaje, što se tiče srpske etnologije, etnobotanike, Niševljaninov rječnik o biljkama u narodnom vjerovanju i pjevanju kod Srba, a koji je sastavio prema djelu La mythologie des plantes: ou, les légendes du règne vegetal (I. dio, Pariz 1878; II. dio Pariz 1882) Angela de Gubernatisa, i pritom Pavle Sofric Niševljanin navodi sljedece ruske nazive za peruni-ku - troljeska, kosički, sazani te poljski naziv kosaček pored naziva zabilježenih na južnoslavenskom prostoru - bogiša, ružica (oko Niša), mačic (mali mač), sablja, mačinac, nebeski cvet, nebeski kacun i kaluder (Niševljanin 1912:182). Inače, Čajkanovic peruniku u svoj rječnik uvodi pod dubrovačkim nazivom bogiša, a pritom u zagradi pridodaje i ostale njezine najčešce nazive - perunika i kaluder, kao i njemački naziv Schwertlilie te latinski naziv Irisgermanica (Čajkanovic 1985:33-34). iRiS i iRiDA Red nam je povezati i peruniku (iris) s dugom.23 Naime, naziv roda perunika potječe od imena grčke boginje duge, glasnice bogova Iride (grč. i lat. Iris - duga), a buduci da duga spaja nebo i zemlju, Iridi je pripala uloga glasnice bogova, posebice Zeusa i Here, dakle, božanstava koji na praslaven-skoj razini, ako govorimo o vrhovnom teonimnom paru, figuriraju kao Perun i Mokoš (usp. Katičic 1997:115; usp. Marjanic 2002). Upozorili smo da u romantiziranim varijantama rekonstrukcije sta-roslavenske mitologije (usp. N. Sučic, F. Ledic) kao vrhovna staroslavenska boginja figurira Perunika. Zanimljivo je da Radoslav Katičic otvara i pitanje da li je Perunika možda jedna od Perunovih sesta-ra, ali odmah navodi kako "za sada nema podloge da se o tome makar samo ozbiljno razmišlja" te da su tvorbe na -ika karakteristične upravo za nazive biljaka - npr. brocika, gomoljika, locika, lovorika, mlječika, omorika, raštika, uljika itd. (Katičic 2008:122). Kako je preko svojih roditelja i predaka vezana za svjetlost i vodu, Irida je poistovjecena s dugom i vjerovalo se da duga nastaje kad Irida leti preko neba ili da je satkana od njene raznobojne odjece, a neki su pričali da je duga pojas boginje Iride, pomocu koga je spustila Nemejskog lava s neba u planine (Srejovic, Cermanovic 1979:169). Inače, dok je glasnica bogova u Ilijadi Irida (duga), tu ulogu u Odiseji preuzima Hermes (Pinsent 1990:32). Morana Biljakovic (2005:20) prenosi i romantiziranu verziju na-vedenoga mita prema kojemu bi tamo gdje je duga dotakla tlo, kao i munja boga gromovnika Peruna, izrastala perunika. Lidija Bajuk (1999:138) za naše je krajeve za dugu zabilježila sljedece nazive: bogorodica, rodica, blag(v)a, božji pojas (pasec), doga/duga, iris, luna, Majke Božje trak, (s)prog(lj)a, p(r)uga. Marija Novak navodi kako se u sjevernoj Hrvatskoj (Medimurje, Podravina okolica Delekovca) duga naziva bogorodica, u nekim selima Medimurja (Novakovec, Domašinec, Dekanovec) - rodarodica, u Moslavini i Posavini - blagovjesnica, u Podravini (Durdevac) - dundača, u Hrvatskom zagorju (okolica Brezničkog Huma) -Marijin tračec, u značenju "Marijin pantlečec" (Novak 2007:74-75). Marija Novak pritom zaključuje da kao što je u starih Grka perunika (iris) slovila kao personifikacija boginje Iris, "može se pretpostaviti da je biljka perunika (ljeljija) u Hrvata takoder personifikacija jedne slavenske boginje" (Novak 2007:73). Odnosno, kako se dunda/dundača javlja zajedno s Gromovnikom, autorica zaključuje da je dundača, dondača možda naziv za Perunovu suprugu (usp. Novak 2007:81).24 Inače, i Marija Novak i Lidija Bajuk 22 Zanimljivo je pritom da Dana Čučkovic u svojoj knjizi O povijesti i pučkom poznavanju nekih ljekovitih biljaka (1942) perunici ne posvečuje zasebno poglavlje. 23 Pritom spomenimo da je Dioskurid (1. st.) naveo da su cvjetovi irisa raznih boja - bijeli, blijedožuti, gri-mizni ili plavičasti, pa ih stoga usporeduju s nebeskom dugom (prema Grmek 1949:63). 24 Autorica nadalje nastoji pronaci i Perunovu kcerku - pri čemu navodi da bi personificirana biljka ljeljuja pretpostavljaju da je cvijet Perunove iskre bio ures kraljičkih kruna (Bajuk 2005:49; Novak 2007). Marija Novak tako nastoji utvrditi da narodni nazivi za dugu Marijin trak ili Marijin tračec ukazuju da tragove Perunove supruge i njene kčerke boginje Ljelje/Perunike i danas nalazimo u vidu razno-bojnih pantleka u običaju kraljica - ljelja, svadbenim i drugim običajima (usp. Novak 2007).25 Nodilo je u svojoj studiji Stara vjera Srba i Hrvata (1885-1890), koja djelomice pati od roman-tiziranja staroslavenske mitologije, naveo da uz Kumovsku slamu/Mliječni put kao nočni most, duga simbolizira dnevni most izmedu Neba i Zemlje kojima pored duša jednako tako silazak i uzlazak ostvaruju i bogovi (Nodilo 1981:527). Veseljko Velčič zabilježio je da se na Moščeniščini duga naziva mavlica. Navedeno mu je potvrdila Ana Škalamera iz Sv. Petra kod Moščeničke Drage, koja je pri-tom pridodala: "Ako mavlica na nebu ističe zelenu boju, bit če dobar urod ulika (maslina). Ako pak mavlica ističe crvenu boju, bit če dobar urod crnoga vina." Navedenome može se približiti Nodilov zapis o tome da na slovenskom duga glasi mavra, mavrica, u značenju i "mrkulja" (Nodilo 1981:528). Lidija Bajuk zapisuje i medimursko vjerovanje-izreku povezanu uz dugu-rodicu: "Da vidiš rodi-cu, znači kaj bu nekoga potegla v nebo", u kojoj kao da je sačuvano značenje grčke boginje Iride kao glasnice bogova. Takoder spomenuta autorica navodi vjerovanje prema kojemu če se pomladiti onaj tko uhvati dugu, pa se u njoj okupa, te da prolaskom ispod duge može promijeniti spol, ili kao što bi Nodilo pridodao - iskru života (Bajuk 1999:139; Nodilo 1981:528). Navedenu je usmenu predaju Dinko Šimunovič translatirao u pripovijest Duga o krhkoj, melankoličnoj djevojčici Srni koja je že-ljela postati dječakom (usp. Boškovič-Stulli 2002:59). iZLOŽBENA PERUNiKA Završno, zaustavimo se ukratko na odrednicama perunike kao hrvatskoga nacionalnoga cvijeta gdje se unatoč zatvaranju cvijeta u nacionalne granice nastoji tim duginim cvijetom proklamirati cvijet kao etički svijet. Naime, u pripremama za izložbu Japan Flora 2000 utvrdeno je da Hrvatska nema nacionalni cvijet te je Andrija Zeljko Lovrič s Instituta Ruder Boškovič (Zagreb) predložio upravo peruniku, s obzirom da je riječ o endemu u širokom rasponu uzgoja - npr. u vrtovima, parkovima, cvjetnim lijehama (usp. Kiš 2007). Tako je u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, 16. svibnja 2000. godine, donesen prijedlog da se perunika promovira kao nacionalni cvijet na izložbi Japan Flora 2000. I na japanskom otoku Awajiju, na svjetskoj izložbi s motom "Cvijet u svakom kutku svi-jeta, cvijet shvačen kao simbol mira medu narodima", 19. lipnja 2000. godine, perunika je proglašena kao nacionalni cvijet Hrvatske (Kiš 2007).26 Nadalje, poznato je da je Turistička zajednica grada Donja Stubica i obitelj Majsec iz Donje Stubice ostvarila zamisao o Hrvatskom vrtu perunika 1999. godine kada je spomenuta Turistička zajednica organizirala simboličnu sadnju perunika, a u meduvremenu Marija Krušelj, predsjednica Turističke zajednice Donja Stubica, pripremala je zasnivanje Vrta perunika u Donjoj Stubici (usp. "Hrvatski vrt perunika", internet). Pritom pored prethodno spomenute izložbe Perunika - hrvatski nacionalni cvijet Društva Iris croatica (predsjednica: Morana Biljakovič)27 nastalo je još nekoliko izložbenih aktivnosti koje su nasto- mogla biti boginja Ljelja, dakle, Perunova kcerka. I nadalje autoričinim zaključkom. "Biljka ljeljuja ujedno je i bilj-ka perunika, pa bi se tako Perunova kcerka mogla zvati boginja Perunika", dakle boginja Ljelja (Novak 2007:132). 25 Pritom M. Novak upucuje kako hrvatski narodni nazivi za dugu Marijin trak, Marijin tračec, Marijin pojas, Majke Božje trak, bogorodica i Božji pasec imaju svoje uporište u katoličkom nauku, dok se navedeno ne može reci za izraze dunda (dundača) i rodarodica koji se i danas upotrebljavaju u sjevernoj Hrvatskoj (Novak 2007:79). 26 Nadalje, 2002. godine Odbor za prostorno uredenje i zaštitu okoliša Sabora Republike Hrvatske dao je pre-poruku da perunika kao nacionalni cvijet bude zastupljena u promotivne i protokolarne vrhe na državnoj razini. 27 Sadržaj izložbe: Promocija perunike u Japanu (Dragutin Kiš); Simbolika perunika (Morana Biljakovic); Biologija perunika (Morana Biljakovic); Perunika u vrtovima (Dragutin Kiš); Perunika u slikarstvu (Rosana Ratkovčic); Perunika u re/konstrukcijama prahrvatske mitologije (Suzana Marjanic); Tragovi hrvatske mitologije (Marija Novak); Tajna zazivanja i mitski cvijet leluja (Lidija Bajuk); Fizika duge (Suzana Szilner). Više o izložbi usp. web-stranicu Društva Iris croatica, koje nažalost više ne djeluje: http://www.iris-croatica.hr/izlozba.html jale promovirati peruniku kao hrvatski nacionalni cvijet. Tako je 2007. godine Udruga cvjecara i horti-kulturista "Iris Siscia" (predsjednik: Dunavko Oreškovic) pozvala gradane Siska da poklone podanak perunike Udruzi kojima ce se uljepšati Sajam cvijeca te godine, i to za prvi gradski park perunika u Republici Hrvatskoj ("Sisački sajam cvijeca", Internet). Osim toga, bila je zapažena i izložba Perunike (lat. Iris) - tragom božjih strijela (17. srpnja do 17. listopada 2009.) u knjižnici Medveščak u Zagrebu, u čijem je središtu pozornosti bila perunika u simbolu, mitu, običajima, narodnoj medicini, farmaciji i umjetnosti, a pritom su bile izložene fotokopije umjetničkih djela s motivima perunika (usp. Perunike, lat. Iris - tragom božjih strijela, internet). Spomenimo svakako i projekt knjižničarke Zdenke Bilic u Osnovnoj školi Otok u Sloboštini (Novi Zagreb) koja je zajedno s učenicima 2007. godine pokrenula projekt Perunika u okviru kojega su učenici tražili odgovor na pitanje "Što cvijet perunika ima zajedničko s bogom Perunom i pritom otkrili bogove praslavenskog panteona". Nadalje, kako je Zdenka Bilic pojasnila na web-stranici navedenoga projekta - poželjeli su svoja znanja podijeliti s drugim učenicima svjesni da ne postoji literatura o praslavenskim (hrvatskim) bogovima primjerena njihovom uzrastu, odnosno odlučili su tu prazninu popuniti izdanjem svoje digitalne knjižice Perunika i bogovi praslavenskog panteona kao i izvedbom istoimenoga igrokaza, "i pritom se osjecati bogovski" ("Projekt Perunika", Internet). I na kraju prilažem kazivanje o perunikama - koludricama na Silbi koje relativizira priču o mitskoj perunici. Naime, pored toga što na spomenutom otoku nije bio poznat termin perunika, zamislite, taj divan cvijet nekoc uopce nije bio ubrajan u cvijece: U staro doba za peruniku u nas su znali reci koludrica, a ta riječ koludrica je od riječi kaluderica, časna sestra. Ne znam zašto su je tako zvali. Nana Olga je znala reci: "Koludrice su se rascvale na gomili" (gomila, mocira -suhozid, hrpa kamenja). Nitko nije držao da je to neko cvijece. Sada je zovu perunika. Kad sam došla u Zagreb, saznala sam da se zove perunika. Poslije smo ih mi mladi uveli u vrtove, a starima je to divlje raslo. To je bilo divlje cvijece koje nisu koristili. Koliko ja znam, bilo ih je samo u jednoj boji, lila. (Kazivala Bruna Lukin, rodena 1914. u Silbi. Zapisao Marko Lukin.) Galerija Modulor Institut Ruder Boškovic Druitvo Iris croatica nacionalni cvijet - znanost i umjetnost prirode Zagreb 2006. Sl. 2: Naslovnica kataloga izložbe Perunika -hrvatski nacionalni cvijet (2006-2007) 119 THE MYTHOLOGICAL AND MYTH-FORMING STORY OF THE PERUNIKA FLOWER [THE IRIS] AND PERUN, THE THUNDER GOD Suzana MARJANIC The mythological story of the perunika flower [the iris], a story that ostensibly confirms or ostensibly refutes the connection between the perunika and Perun, the Thunder God, which in one part also merges with a myth-forming story, can be clarified by the paradox of the attempts to solve its mythic enigma. In other words, while individual scholars have negated any mythological connection whatsoever between the phytonym perunika and the deity (the theonym) Perun, some have nonetheless assumed that this lovely flower that blooms in April and May had a specific role in the Perun cult in the Southern Slavic context. Within the framework of this search, it is necessary to start out from the fact that no comprehensive Slavic name for the iris exists, which proves that it was not known in the original homeland of the Slavs (Vajs 2003:361). Therefore, it can be assumed that it was not linked in the Proto-Slavic context with the Thunder God, Perun, whose theonym would point to, for example, Mount Perun that connects Žrnovnica and Podstrana (Mount Perun near Split). However, despite that, how can one explain the South Slavic phytonym perunika? Therefore, we present in the article details of how the mythic-floral enigma has been solved in the Southern Slavic context by individual mythologists - philologists and ethnologists. The first mythologist in that context who tried to solve the enigma was Natko Nodilo (Stara vjera Srba i Hrvata [The Old Faith of the Serbs and the Croats], 1885-1890) who, because of a lack of written sources about the existence of a link, chose to concentrate on toponyms (such as Mount Perun in the Učka Range, and Mount Perun near Split) in re/construction of the veneration of the God of Thunder (Perun), and, naturally enough, on the phytonym perunika, which is noted in Dubrovnik to have been called bogiša (Iris germanica), derived from the word bog that means god in Croatian, or as Nodilo stated - "with obvious reference to some god". Nodilo pointed out there that the iris (perunika) is called sablja [sword] or mačic [a little sword] in Montenegro, while he mentions three oral literary poems for illustration - two from Karadžics collection Srpske narodne pjesme [Serbian Folk Poems] (I, 441, 669) and a third from the magazine Vila (Vila. List za zabavu, književnost i nauku [Fairy. A Magazine for Entertainment, Literature and Science], 1868, No. 31). In connection with this last poem he mentions in interpretation that it proved that the perunika, or iris, was connected with "the fire of the heavens, with the spark of Perun" (Nodilo 1981:384). 120 MITSKA TOPOGRAFIJA ŽUPE DUBROVAČKE Ivica KIPRE UVOD1 Pod nazivom Župa dubrovačka podrazumijeva se područje od sela Dubac jugoistočno od Dubrovnika do klanca Duboka Ljuta. Iako se radi o cjelovitom prostoru, po narodnom shvačanju Župa se dijeli na veliku i malu. Velika Župa obuhvača područje Župskog polja i sela nastalih na padinama okolnih brda Malaštice, Zvijezde, Vlaštice, Pareža i Prenja. Mala Župa zauzima uzak kopneni pojas uz more, na jugoistoku, a obuhvaca mjesta Srebreno, Mlini, Soline i Plat. Na područje Župe dubrovačke u prvoj polovici 7. stolječa, dopuštenjem bizantskog cara Heraklija, naselila su mnogobrojna slavenska plemena. Nakon što im je dodijeljena zemlja prethodno opustošena od strane Avara, car je pozvao svečenike iz Rima da pristupe njihovom pokrštavanju, buduci da su doseljeni Slaveni bili pogani (usp. Porfirogenet 2003:84). Proces pokrštavanja je bio težak i dugotrajan, stoga prvi pokušaji kristijanizacije nisu mogli dati željeni rezultat. Prvenstveno je tomu tako zato što su poganska vjerovanja i svjetonazor bili sastavni dio njihova života. Oni nisu imali samo funkciju osobne duhovne komunikacije sa onostra-nim, več su bili stvarni i sveprisutni u raznim aspektima njihove realnosti i svakodnevice; u običajima, obredima, pravu, ratnim pothvatima itd. Pokrštavanje je bilo dodatno otežano zbog velike prostorne disperzije i nedostpunosti stanovništva, ali i zbog problema jezične komunikacije i razumijevanja. Tako znamo da sve do dolaska na vlast cara Bazilija večina tih Slovena ne bješe krštena, i osta dugo nepokrštena kako nam donosi Konstantin Porfirogenet (usp. 2003:64). Tek s njegovom vladavinom možemo govoriti o sustavnoj i uspjeloj kristijanizaciji, čije je ishodište na ovom području bio bizantski Dubrovnik, na-sljednik biskupije u Epidauru. Po dolasku na ove prostore Slaveni se organiziraju u plemenske zajednice uspostavljene po načelu gentilne vlasti - župe, kojima su na čelu bili starci župani. Može se pretpostaviti da je svaka od devet župa; Trebinje, Ljubomir, Fatnica, Kruševica, Vrm, Risan, Dračevica, Konavle, i Žrnovnica imala svog župana, prije no što su u devetom stolječu došle u ruke jednog župana, Krajine, sina trebinjskog župana Belaja. Njemu je srpski knez Vlastimir dao ruku svoje kčeri i učinio ga samo-vlasnim knezom (usp. Medini 1935:40). Funkcija župana tada se bitno mijenja, te se u svom značenju više ne odnosi na plemenske poglavare več na upravitelje područja koja su dio teritorijalne organizacije, a podložni su knezu. Sklavinija Travunija, u koju su spadale navedene župe, prostirala se od Kotora do Dubrovnika, a u planinama je graničila sa Srbijom (usp. Porfirogenet 2003:79). Grad Dubrovnik bio je romanska enklava, no područje njegove vlasti odnosilo se i na izvangradski teritorij, odnosno na posjede koji su se protezali prema Zahumlju i Travuniji, u Župi i Šumetu. Za te posjede, Dubrovnik je u 9. stolječu plačao vladaru Travunije 36 nomizmata (usp. Porfirogenet 2003:79-80). Ti posjedi su se u raznim povijesnim okolnostima sužavali ili proširivali, a Župa je uvijek bila mjesto susreta romanstva i slavenstva. O tom suživotu krščanstva i poganstva, Romana i Slavena u najranijim razdobljima svjedoči nam i toponimija Župe dubrovačke, kao i pravne ustanove vražde i stanka. 1 Zahvaljujem svojim profesorima, prof. emeritusu Vitomiru Belaju i dr.sc. Tomi Vinščaku, na višegodiš-njoj pomoči i velikom znanju koje sam imao priliku usvajati, i koje me uvijek iznova poticalo na istraživanje. Takoder zahvaljujem dr.sc. Goranu Pavelu Šanteku na iskazanoj podršci. 121 GDJE JE BILA STARA ŽRNOVNICA? Sve do 1357. godine područje današnje Župe dubrovačke bilo je podjeljeno na dva dijela, du-brovački, priobalni i srpski, na padinama okolnih brda. Dubrovački je dio nosio naziv Brenum, kako se i spominje vec 1164. godine, dok je područje u srpskom posjedu nosilo naziv Seruanitie, odn. Žrnovnica (usp. Lučic 1962:277). Srpski car Stefan Uroš IV. je 1357. godine ugovorom priznao pravo Dubrovnika na gornje dijelove Župe i učinio je cjelovitom, a granice koje su konačno utvrdene 1366. godine, premještene su sa padina brda i sela na same vrhove brdskih kosa (usp. Lučic 1962:275). Gernovniza, kako je spominje Ljetopis popa Dukljanina bila je jedna od travunjskih župa. U dubro-vačkim spisima susrecemo je kao Seruantie, Žnnovbnica, a u lokalnom govoru i kao Žrnjavica. Ovaj naziv nastao je od stare slavenske riječi za mlinski kamen, žrnj, ili žrvanj, te se dovodi u vezu sa mno-gobrojnim mlinovima koji su nekada postojali na rijeci Vrelo u selu Mlini. U tom selu, u neposred-noj blizini župne crkve Sv. Hilariona, kako nas izvještava Ivan Marovic, pronadeni su ostaci antičke gradevine. Iz poljskog zida izvadeni su komadi žbuke u kojoj je bila znatna primjesa tučene opeke, a pronadeni su i fragmenti mozaika (1956:13). Za zaključiti je da su veliki komadi hidraulične žbuke mogli pripadati mozaičnoj podlozi, ali i bazenima i kanalima, jer su ovdje vec tada sigurno korišteni mlinovi, kako se to i tvrdi u katalogu izložbe Arheološka baština Župe dubrovačke (Žeravica 2007:15). Dodatna potvrda smještaja izvorne Žrnovnice u okolicu Mlina tj. izmedu Mlina i Plata, jest i isprava Devesija, gospodara Žrnovnice i Konavala, kojom on 1164. godine daruje zemlju blizu Plata u Župi svom zetu Dubrovčaninu Mihaču kao miraz (Novak 1972:43). Naziv koji se prvotno odnosio na područje padina brda izmedu Mlina i Duboke Ljute, postepeno se proširio na čitav slavenski teritorij Župe dubrovačke, a onda utvrdenjem granica 1366. godine i na čitavu Župu dubrovačku. Otprilike u isto vrijeme javio se i naziv Župa - Vicecomes Breni tum Coppa (usp. Lučic 1962:277,283). Jasno je da je naziv područja proizašao iz oznake za plemensku upravnu jedinicu - župu, što Žrnovnica i jest bila. Naziv Žrnovnica spominje se i nešto kasnije, u bugarštici jednog turskog cara koji kaže: Da imate, Jakobe ljepu župu Žrnavicu, i u župi Žrnavici zadovoljne hladne vode (Boškovic-Stulli, Marks 2002:441, Bogišic 1878: br. 80), a ista se spominje i u narodnoj pjesmi župke Pavle Lale rodene Kisic iz Makoša zapisanoj 1932. godine, koja je o njoj pjevala: Liepa ti e župa Žrnjavica, još je jevši Dubac, voda hladna (Macan 2001:312). Upravo od Žrnovnice kao slavenske župe, ali i kao naziva koji je vje-rojatno izvorno bio hidronim, treba započeti traganje za ostacima slavenskog poganstva u toponimiji i topografiji. Uloga ovog naziva u kontekstu praslavenske mitske priče2 vec je dokazana na primjeri-ma Žrnovnice kod Splita i Žrnovnice kod Novog Vinodolskog (usp. Katičic 2008:289, 313-316). Ona nam posredno govori i o prisutstvu praslavenskog boga gromovnika Peruna koji svojom munjom što se rada izmedu dva kamena kola, dva žrvnja, tuče i bije svog protivnika, boga Velesa. Tim činom on oslobada vode i svjetlost koju je Veles zaustavio i zarobio. OD BOAS A DO VELESA Selo Mlini i crkva Sv. Hilariona u Župi spominju se u dubrovačkim zapisima 1272. godine kao Molina i sancti Hylacrioni (usp. Lučic 1962:278). Uz njih se vezuje legenda o svetom Hilarionu i zmaju Boasu koju je prvi zabilježio sv. Jeronim. Prema toj legendi, sveti Hilarion je po dolasku u Epidaurum3 oko 365.g.n.e., na lomači spalio golemu zmiju Boasa koja je pustošila okolicu, proždirala krupnu i sitnu stoku te napadala pastire i pastirice (usp. Stipčevic 1989:149-151, S. Hieronymus, Vita s. Hilarionis, lib.9.) Vjeruje se da je upravo na lokalitetu tog dogadaja crkva udarila svoje temelje. Antički nalazi kod današnje crkve Sv. Hilariona u Mlinima, upucuju na postojanje još ranije, možda ranokršcanske crkve. Don Niko Štuk u svom izvještaju o iskopinama u Mlinima spominje pronadene 2 Bjelorusi su još u 19. stoljecu govorili da "Perun drži u rukama dva neobično velika mlinska kamena, tare s njima i udara jednim po drugome; s trenjem i udarcima proizvodi grom i bljesak, a djelici žrnjeva lete prema zemlji i padaju poput munja; kamene sjekire i noževe narod zove perunovim munjama" (Belaj 2007:123). 3 Današnji Cavtat zidove i podnice rimske gradevine s pločicama sivo - plave boje, te jednu veliku mramornu ploču (usp. Štuk 1910, 1913), dok je Ivo Marovic rekogniscirao ostatke antičke gradevine istočno od crkve (usp. Marovic 1956). Današnja crkva nalazi se na mjestu utoka rječice Vrelo u more, a izvor se 1313. godine spominje kao aqua de la Vrilla (Lučič 1962:278). Legendu o zmaju Boasu i svetom Hilarionu nalazimo i u kasnijim vrelima. Jedno od njih su i Anali Nikole Ranjine u kojima se ova legenda javlja nešto izmijenjena i proširena, te je kao takva zanimljiva jer budi sumnju o mogučoj kasnijoj, sekun-darnoj interpretaciji legende pri susretu sa slavenskim poganstvom. Buduči da postoje razna pitanja na koja ovdje nije moguče odgovoriti, iznosim to tek kao sumnju. Zmaja koji je boravio u špilji Šipun4, sveti Jeronim naziva Boas, a Farlati nam pojašnjava o kakvom se zmaju, odnosno zmiji radi kada kaže: Bommanus in Historia Dalmatiae a se Itala lingua descripta, autumat draconem ab Hilarione caesum fuisse ex illa anguium specie, quos Slavi Kravosijaz appellant, sed abest a vero ejus opinio, cum tantae magnitudinis non sint, ut terrere queant hominum turbas & vix integrum palumbem uno oris hiatu deglutiant (Farlatti 1800:3-4). Kravosac5 (Elaphe longissima syn. Coluber aesculapi) još se naziva i Eskulapova zmija, jer se ista prikazivala omotana oko Eskulapova štapa. Farlati nadalje objašnjava kako je upravo kroz zmiju bila izražena alegorija o pobjedi nad romanskim poganstvom koje se, kako on smatra, odnosilo na štovanje Eskulapa u Epidaurumu. I engleski arheolog Arthur J. Evans smatrao je da se radi o personifikaciji pobjede krščanstva nad starim poganskim vjerovanjima vezanim uz štovanje zmije, Kadma ili Eskulapa (usp. Evans 1965:306-307). Uloga zmije/zmaja i kod Slavena je imala važnu ulogu u mitskom kazivanju, a posebno je izražena u sukobu Peruna - gromovnika i Velesa - božanstva stoke, bogatstva, bolesti i svijeta umrlih. Sukob dvaju bogova ključan je u mitskoj priči, buduči da se tim činom oslobada bo- 4 ŠIPUN; dalm. siphone u značenju izvor, vrelo (Šimunovič 1985:176). U Boki kotorskoj Šipun je nagli pljusak kiše. 5 Osim naziva kravosac u zoologiji se razlikuje kravosas (Elaphe quatrolineata syn. Coluber quatrolineatus) zvan još kao i kravarica, plavi gad. gatstvo i blagodat na ovom svijetu, svijetu ljudi. Slaveni svoja božanstva nisu doživljavali kao nešto apstraktno vec su ih susretali u svakodnevnom životu kroz likove životinja. Tako je Perun bio orao, Jarilo konj, Mara kukavica, a Veles medvjed ili zmija (Katičic 2010:385-386). Postoji velika moguc-nost da je kod Slavena ovog područja upravo kravosac najbolje utjelovio fizičku manifestaciju Velesa. Kravosac se kroz čitav niz narodnih predaja očituje kao zmijski car, a široko je rasprostranjeno i narodno vjerovanje da kravosac napada stoku i siše im mlijeko. Na Mljetu postoji vjerovanje da: Kad riče kravosac, čuti veliku sušu. Kravosac može popi čejade, a najvoli malo dijete (Macan 1935:233). U Župi se govorilo kako takav zmaj živi po lokvama6, da riče pred nevrijeme7i da se neda vidjeti, te da kravosac malo po malo raste od gušterice i kad mu bude deset godina pode u more i postane zmaj (usp. Macan 2001:225). Povezanost kravosca sa stokom i vremenskim prilikama, kišom i sušom, daje naslutiti neke karakteristike koje se vezuju i uz samog Velesa. Osim toga, važno je ukazati i na čitav niz analogija u odnosima Eskulap - Veles, koje otkrivaju indoeuropske izvore takvih božansta-va. U kontekstu indoeuropskog mitskog svjetonazora indikativna je i poveznica zmaja sa izvorom8 po kome je špilja dobila ime, kao i materijalizacija mitske priče, po kojoj se i danas vidi brazda u moru po kojoj je sveti Hilarion preveo zmaja iz Šipuna u Mline (usp. Boškovic Stulli 1993: br.112). Je li špilja Šipun bila mjesto štovanja Eskulapa, Kadma, ili možda Apolona, kakvo je u Delfima pod Parnasom gdje je on ubio Pitona? Bez arheoloških tragova na ovo se pitanje ne može odgovoriti, ali se zato može jasno iščitati uobičajeni obrazac pobjede starog kulta nad novim, kršcanstva nad poganstvom, svetog Hilariona nad Boasom. Isti obrazac primjenit ce se i dolaskom novih pogana, Slavena, gdje ce Hilariona zamjeniti Perun na Prenju, a Boasa Veles, na području današnjih Mlina. Time ce se dogoditi odredeni pomak u interpretaciji. TRAGOVI PERUNA - PRENJ I ILIJIN VRH U potrazi za nazivima koji bi u sebi mogli imati skriveno ime praslavenskog boga, gromovnika Peruna, na ovom području pojavila su se dva moguca lokaliteta. Prvi je brdska kosa od Dubca do Kupara, koja se nekada nazivala Prenj, a danas nosi naziv Trapit - po istoimenom selu nestalom po-čekom 19. stoljeca. Iako visina ovog brda ne prelazi 160 metara ono dominira nad župskim poljem sa južne strane. Hrbat Prenja nepravilan je i izbrazdanog oblika. U prošlosti su na ovom brdu pastiri čuvali svoja stada ovaca i koza, o čemu nam i danas svjedoče u suhozidu gradeni torovi, a postojala su i naselja Trapit i Stranačine. Na Prenju se nalazilo i prapovijesno gradinsko naselje Subre, bliže Dubcu, s kojeg vjerojatno potječu i dvije kamene sjekire nadene na lokalitetu Velike Livjere (usp. Žeravica 2007:53). Od Dubca je podnožjem Prenja prolazila i lokalna antička cesta poznata kao rimski put koja se zatim spuštala prema Čibači i Srebrenom. Ta cesta je još i danas vidljiva, a nalazi se iznad magistralne ceste. Ljudi su vijekovima tim putem putovali uz Prenj i niz Prenj. Milorad Medini o tom putu kaže: Preko Dupca silazilo se u župsku dolinu. Put je vodio niz brdo Pares a i sada se kaže uz Prenj. Prenj ima i u Bosni, a to je arbanski prehni - vrhunac. Možda je iz tog naziva izvoden i Subrende (Subprende?). Brdo se Prenj pušta u more s rtom Peregrinom a i to je stari naziv; na njemu je sagradena crkvica Svetog Pelegrina novcem ostavljenim od Nikole Lukariča godine 1352. (Medini 1935:161). Iako ovdje Medini izjednačava pojmove Pares i Prenj treba reci da se ipak radi o dva različita brda. Brdo Parež spominje se 1366. godine kao mons Pares (usp. Lučic 1962:283), te se ono odnosi se na manju brdsku kosu iznad Šumeta danas zvanu Parež, a ne na Prenj. Brdska kosa Prenj bogata je sakralnim gradevinama. Na Prenju je do sada evidentirano sedam crkava, a crkva Svetog Petra na samom je njegovom jugoistočnom kraju. Ime ove brdske kose veoma je sugestivno, pogoto-vo kada je poznato da se gora na kojoj je nekada postojalo Perunovo svetište, u ruskom Novgorodu 6 Takoder su vjerovali da ovaj zmaj stoji u kruški trnovači pa su je izbjegavali da ih ne bi napao i isisao (usp. Macan 2001:225). 7 Čulo ga se rikati 1929. na Bosanki i nakon drugog svjetskog rata na dnu Borja (na Prenju) ispod Dubca, oko mede Zlatarica (Macan 2001:225). 8 Osim unutarnjeg izvora, u podnožju špilje na obali i u moru vidljivi su slabi izvori slatke vode, na što upozorava i toponim Ključice. zove nepbrnb (Perinja), te da se odnosi na Perunovu goru i Perunovu stijenu (usp. Katičic 2008, 109). Dok je Perinja u Novogorodu ženskog roda, jer se radi o gori posvecenoj Perunu, možda bi župski Prenj trebalo smatrati imenom vrha posvecenog Perunu. O ovom pitanju svoj sud ipak trebaju dati jezikoslovci. Nikola Gržetic Gašpicev u svom djelu O vjeri starih Slovjena spominje tragove Peruna u Bosni i Hercegovini i spominje Porim, Prenj, Perenj, te Peringrad kod Stoca (1900:32). Prenj i Velež nalazimo kod Mostara, a da su ta dva brda nedaleko jedan od drugog, nece biti baš slučajno. Daljnja istraživanja na tom području treba tek provesti, ali se bogatstvo toponima koji ulaze u ovaj mitski kontekst sasvim sigurno može nazreti vec na prvi pogled. Duž župskog Prenja susrecu se nazivi kojima je jasno izražena temeljna topografska bipolarizacija praslavenskog mitskog ustroja u krajobrazu, u kojoj je Perun gore na vrhu, na suhom, a Veles dolje, u dubravi, blatu. Neki od njih su Borje, Dubrava, Dol, Blato. Selo Dubac na samom početku Prenja, smješteno u klancu izmedu dvaju brda, spominje se 1313. godine, in Dubec (usp. Lučic 1962:280) takoder spada u tu skupinu. U selu je najstarija crkva tzv. grčka crkva buduci da joj titular nije poznat. Uz crkvu postoji i staro groblje, uz koje se nalazio izvor vode koji je smatran zdravim za oči, te počivalo9 na kojem su se putnici za Dubrovnik odmarali od teška i duga puta. Perunovu stijenu ili Perunov tron na Prenju treba tražiti upravo na mjestu današnje crkvice Sv. Petra na samom kraju Prenja koji završava malim pravilnim stožastim vrhom, visine 128 metara. Ovdje je na Perunovo mjesto kao interpretatio christiana postavljen sveti Petar. Odabir ovog sveca ne čudi kada se zna da je upravo sveti Petar čuvar ključeva raja i da ga Isus naziva stijenom na kojoj ce sagraditi svoju crkvu -A ja tebi kažem: Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit cu Crkvu svoju i vrata paklena nece je nadvladati (Mt 16,18). Tebi cu dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit ce svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit ce odriješeno na nebesima 9 "Prie se govorilo: Bježi s Počivala ka grmi jerbo se videlo toliko puta kako je grom zno zgromi okolo njega" (Macan 1975: 441). 125 (Mt 16,19). O samoj gori i njenoj povezanosti sa gromovnikovom majkom u značenju Zemlja, Gora i Stijena vrlo je jasno upozorio Radoslav Katičic (usp. 2008:113). Svetog Petra u dubrovačkom kraju nazivaju bogišar, jer na dan njegova slavlja, 29. lipnja ljudi nose na blagoslov bogiše na oltar u domi-nikansku crkvu u Dubrovniku (usp. Bogdan Bjelic 1918:317-320). Time je upravo putem perunike, koju ovdje nazivaju bogiša, ostvarena idejna poveznica izmedu Peruna i Petra. Još treba spomenuti i to da se za taj cvijet u ovom području vjeruje kako štiti od udara groma (usp. Filipovic 1948:64-68). Znakovita su imena i dvije uvale u podnožju Sv. Petra na Prenju, Mlinac i Drndele, kao i selo Blato sa kopnene strane, uz koje rijeka Rječina utječe u more. Pregledom na terenu ustanovljeno je da je uz crkvu postojala i veca kamena gomila, kao i ostaci dviju gradevina manjih dimenzija. Za crkvu postoje pisani podatci iz 15. stoljeca, no s obzirom da je to starokršcanski titular, vjerojatno se radi o lokalitetu na kojem je i ranije bila predromanička crkvica. Drugi vrh koji sugerira Perunovu prisutnost u krajobrazu je Ilijin vrh na Vlaštici iznad Martinovica. Na samom vrhu nalazi se u suhozidu ograden kružni prostor.10 Sumnjam da se radi 0 oboru za stoku, vec ce prije biti da je ostatak nekog ranijeg kultnog prostora. Ispod vrha prema jugoistoku još su dva zanimljiva toponima, zaravan Alijer gumno i Orlovici. Orlovici ili kako lokalni stanovnici kažu Orlice svjedoče nam o prisutstvu Peruna u liku orla ili sokola. Za Alijer gumno ne može se puno toga reci. Može se sumnjati da ono ima neku ulogu u odnosu prema vrhu kao stožeru. Ono je moglo biti mjesto sukoba Peruna i Velesa koji je dospio gore na goru (usp. Holzer 2007:213) Gumno je kako piše Nikos Čausidis mjesto u posjedu zmaja koji tamo drži zarobljenu djevojku i time je poprište sukoba junaka koji oslobada djevojku i ubija zmaja (2008:98). Na drugoj strani brda u Bosni i Hercegovini nalazimo i druge zanimljive nazive; Vukoš, Tresibrad, Volunj gaj. DVA JARILA U KRAJOBRAZU Na samoj granici izmedu sela Petrače i Buica smjestila se malena crkva Sv. Jurja. Iako se u pisanim izvorima spominje tek 1321. kao ecclesia sancti Corcii (usp. Lučic 1962:279), novija arheološka istraživanja potvrdila su ne samo da se radi o ranosrednjovjekovnoj crkvi, vec da postoji i antička faza lokaliteta. Temeljem srebrnog miliaresiona bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta11, pronadenog u jednom od grobova, te tegule sa glagoljskim natpisom iz 11. stoljeca na kojom se spo-minju tri generacije12; iz kojeg se iščitava je djed zidao crkvu a unuk klesao natpis, postojanje crkve može se okvirno datirati u razdoblje od 10. do 12. stoljeca (usp. Perkic 2007:91). Toponim Sudurad 1 izvor13 istog imena koji se spominje u 15. stoljecu kao aqua de Suth Iuragh (usp. Lučic 1962:282), govore o svojevrsnoj jezičnoj simbiozi doseljenika i lokalnih Romana. Predstoji čekati buduca arheološka istraživanja koje bi to mogla dodatno rasvjetliti. Treba upozoriti da ovakvi toponimi ne moraju nužno biti iz predslavenskog razdoblja ili iz razdbolja pokrštavanja od 7. do 9. stoljeca, vec su mogli nastati iz iza 9. stoljeca, buduci da starost sanktorema sama po sebi nije dokaz za starost toponima (usp. Putanec 1963:149 ). Do 11. stoljeca mogli su se onomastici s elementom sut- primati od Romana u obliku sintagme. Iza 11. stoljeca ovi onomastici mogu biti tvorevina i Slavena (...) (Putanec1963:156). Iako su u zapadnom pročelju crkve ugradena dva ulomka ranokršcanskog nadvratnika, pitanje njihove veze s lokalitetom predstoji potvrditi dodatnim nalazima arhitektonske plastike ili crkvenog namještaja iz tog razdoblja ili rekognisciranjem funkcije kasnoantičkog objekta kao crkve. Na temelju dostupnih podataka o ukopima unutar zidova kasnoantičke gradevine, može se pretpostaviti da su po dolasku Slavena bile vidljive samo ruševine antičke gradevine, oko kojih se formiralo ra-nosrednjovjekovno groblje. Izvorna srednjovjekovna crkva i istraženi dio groblja imaju orijentaciju sjeverozapad - jugoistok, a od toga najviše odstupaju grobovi ukapani uz zid antičke gradevine gdje 10 Tu informaciju dobio sam od sina gospodina Krista Miloslavica iz Buica, koji tamo redovito ide u lov. Ovdje se zahvaljujem cijeloj obitelji Krista Miloslavica na svesrdnoj pomoci. 11 Kao donja vremenska granica ukapanja - terminus ante quem non (usp. Perkic 2007: 91). 12 Ovaj Sutžer (Sutdurad) zidao je Potuga a njemu je sin Petar a Petrov sin je pisao Ivan. Pisar Stjepan: Sveta Sofija i sveti Silvestar a to je pisao Stjepan (Čunčic, Perkic 2009:85). 13 Cvito Fiskovic kaže kako crkvu uz izvor starci nazivaju "Duro s vode" (usp. Fiskovic 1961:151). je i največa koncentracija grobova u malom prostoru (usp. Perkič 2007:72-74). Od pronadenih arheoloških nalaza valja istači one u istočnom dijelu sonde gdje su pronadeni ukopi s velikim brojem kostiju i zuba domačih životinja, puno ulomaka keramičkih posuda, školjaka kamenica, tragova gara u najdonjem sloju ukopa, jelenji parožak u blizini glave groba 26, te teatron iz vremena vladavine Ivana II. Komnena sa poprsjem sv. Jurja na aversu, u jugoistočnom kraju groba 9 (Perkič 2007:7188). Nalazi razbijenih kermičkih posuda, kostiju i zuba domačih životinja mogu upučivati na to da se prilikom ukopa vršila i pogrebna gozba, možda slavenska obredna gozba - trizna. Svojim smješta-jem uz izvor, titularom, ranosrednjovjekovnom datacijom, te odnosom spram okolne toponimije i drugih sakralnih gradevina, crkva pretpostavlja postojanje poganskog lokaliteta vezanog uz štovanje praslavenskog boga Velesa, odnosno Jarila. U susjednom selu Buičima oko kuče Krista Miloslaviča nalaze se i drugi nazivi koji upučuju na slavensku pogansku baštinu ovog kraja. To su izvor žive vode Droguša, zaravan Igrišče iznad njega, te brdo Zvijezda. Osim Sv. Jurja u Petrači14 kao oznake dolaska mladog božanstva plodnosti u prolječe, koji čini da zemlja rodi, kraj tog plodonosnog dijela godine očituje nam se kroz narodno kazivanje o zako-panom blagu i smrti devet brače na mjestu samostana Sv. Vinka Fererskog na Rovanju. Priča kaže: Došo je Grk jedan, stariji gospar u Župu dubrovačku, tamo kod samostana bijelijeh fratara. Rekao je da u kraju s lijeve strane u koventu ima silno zlato zakopano. Ali da vaja da pogine devet brata pa da se more dič. I to se nije diglo ... (Boškovič-Stulli, Marks 2002:497). Ono što nam u ovoj priči daje naslu-titi mitske elemente jest silno zakopano zlato, te devet brače koje treba poginuti da bi se zlato moglo uzeti. U slavenskim mitskim predajama i pjesmama obično se spominje (osam) devet Perunovih sinova a (deveti) deseti je Juraj odnosno Jarilo. Medutim, umjesto da upravo taj (deveti) deseti sin bude pogubljen, žrtvovan od strane svoj sestre i žene Mare / Morane ili njezinih (i svojih) devetero brače, ovdje se spominje smrt devetero brače. Očito je u priči došlo do promjene u interpretaciji, no i takva priča ne gubi svoje značenje u kontekstu mita. Zlato koje se spominje u priči predstavlja go-dišnji urod, žetvu. Crkva i samostan Sv. Vinka Fereskog smješteni su nasuprot crkve Sv. Jurja na dru-gom, zapadnom kraju polja. Sagradeni su na zemljištu koje je 1539. godine darovala Mara Gučetič Vlahova, a gradnja je završena do 1621. godine (usp. Macan 1985:30). Postoji pretpostavka da je na mjestu današnje crkve ili u njenoj neposrednoj blizini postojala gotička crkva, a možda i crkva iz ranijeg perioda za što postoje opravdane sumnje. O tome nam svjedoče ulomci reljefa ugradeni u samostanski zid, ali i predromanički zabat oltarne pregrade ugraden u crkvu kao spolija. Uz samostan Sv. Vinka Fererskog nalazi se manja hrastova šuma zvana Fratarska dubrava u kojoj se nalazi Žujani puč. Porijeklo njegova imena nije posve jasno, ali sugerira povezanost sa sv. Julijanom15. Takav primjer je Žuljana na otoku Pelješcu. Ukoliko je na lokalitetu današnjeg samostana ili u njegovoj neposrednoj blizini postojala crkva posvečena sv. Julijanu to bi dodatno doprinijelo razumijevanju mitskog konteksta u kojem bi ovaj svetac kao interpretatio christiana bio isti onaj Jarilo, ali na kraju svog putovanja po godini.16 MJESTA POSVEČENA BOŽIČI Crkva Sv. Marije Magdalene, prva je matična crkva Župe dubrovačke, a prvi put se spomi-nje 1285. godine ad sanctam Mariam Magdalenam (Lučič 1962:282). Izgradena je neposredno uz raskrižje puteva, uz rijeku Rječinu, na lokalitetu starog poganskog svetišta posvečenog ženskom božanstvu Dijani Laucis. O tome svjedoče dva rimska natpisa uzidana u zid crkve (usp. Medini 14 Ovo je jedina crkva posvečena sv. Jurju na području stare župe Žrnovnice za koju do sada znamo. 15 Legendarni lik o kojem se malo zna, po jednom predanju je navodno iz 10. stolječa, a po drugom je pogubljen u vrijeme Dioklecijanovih progona u 4. stolječu. Žena mu je sv. Bazilisa. U ikonografiji ga se prikazuje kao lovca uz jelena. Zaštitnik je skelara jer je prevozio putnike preko rijeke (usp. Badurina 2000: 339). 16 Ruske predaje donose priču o mitskoj zemlji Lukomorje gdje žive ljudi koji umira na "jesenje Jurjevo" 26. studenog, da bi uskrsnuli na proljetno 23. travnja (Belaj 2007:366, Uspenskij 1982:146). U zapadnoj Rusiji spominju se dva Jurjeva dana za koje kažu: "Jurij, Jurij, obadva ste gadni: jedno je hladno, drugo gladno." (Katičič 2010:36). U Župi se za Jurjevo govorilo "dugi danci, prazni blanci" (usp. Macan 2001:205). 127 1984:17-26). Stovanj e Dijane kod romaniziranih Ilira bilo je posebno rašireno, ali pridjevak Laucis na ovom području još nije zabilježen. On bi u svakom slučaju bio interpretatio romana nekog lo-kalnog atributa Dijane, buduči da se on ne nalazi u latinskom vokabularu (usp. Glavičič 2008:4362). Dijana Laucis bila bi vjerojatno isto što i Dijana Lux, Dijana Lucifera, inkarnacija Hekate, božice plodnosti, radanja i magije. Obje su poznate kao trostruke božice, božice triju puteva, zbog toga su njihovi spomenici i svetišta gradeni na raskrižjima kao što je slučaj i ovdje. Taj trostruki put simbolički je predstavljao put u onostrani svijet mrtvih, ali i ciklički rast, opadanje i nestanak mjeseca. Osim naziva Hekata Trivia (Troputa) poznata je i kao Hekata Tricephalus (Troglava) čime se dodatno naglašavala njena trostrukost kroz tri stadija ženske zrelosti; djevojka, majka, starica.17 Raskrižja su u vjerovanjima Slavena mjesta uz koja su se vezivali čudni dogadaji i pojave. Na njima su igrišta, sakupljališta vještica i vila, tamo su bacaju nameti, nagazi, uroci ili vrše razna druga čaranja. Stoga, govoreči u kontekstu pučke mitologije koja je božanstva svela na niža biča, demone, Hekata je svakako bila mora ili morica18 odnosno vještica19. Temeljem ove i drugih analogija Hekatina interpretatio slavica bila bi upravo okrutna osvetnica Morana, kči gromovnika Peruna. Isto se smatra i u staročeškim glosama Mater verborum, no nije za zanemariti i stav Jana Dlugoszkog koji je izjednačava sa grčkom Cererom ili rimskom Demetrom, božicom plodnosti (Katičič 2010:309). Drugi lokalitet koji takoder odiše slavenskom poganskom prošlošču je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije zvana i Gospa Spolčica, Spasovica20, ili Gospa pod Gorom. Ova crkva smještena izmedu Makoša i Martinoviča očituje se kao mjesto posvečeno božici Mokoš. Toponim mjesta koji se 1324. go-dine spominje kao Macos de Cernouixca ili Macaseuig (Lučič 1962:279) zasigurno na to upozorava, kao što na to upozorava i nedaleka Mokošica u Rijeci dubrovačkoj. Mikro lokacija Spolčica i crkva spomi-nju se 1296. sjeverozapadno od Makoša in loco qui dicitur Spolzica iuxta ecclesiam sancte Marie (Lučič 1962:279). Iako danas taj toponim nije očuvan, jasno je da se radi o crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Postranju, izmedu Martinoviča i Makoša. Naziv lokaliteta upučuje na to da je crkva mogla nastati na temeljima rimske vile. Čitavo područje Postranja izrazito je bogato izvorima, a izmedu Makoša i Martinoviča, ovdje treba istaknuti dva. To su Mravinjac na kome je stanovništvo napajalo svoju stoku, te Mlati na kojima se prala vuna i odječa.21 Ovaj posljednji kao da priziva Perunov čin. Crkva Sv. Petka, danas Sv. Ana na Brgatu ispod Pareža, još je jedan u nizu zanimljivih lokaliteta s mogučim tragom kultnog mjesta iz doba poganstva. Uz crkvu se nalazi lokva u obliku križnog zdenca, koja je za vrijeme Dubrovačke republike služila za raskuživanje stoke. Uz crkvu i lokvu nalazi se lokalitet Željezna ploča22 koji bi u kontekstu praslavenske mitske slike o dvoru na gori trebao predstavljati vrata izmedu ovog i drugog svijeta (usp. Belaj 2008: 432). Upravo na tim vratima pojavljuje se doma-čica, Perunova žena Mokoš, dok je Perun poviše na Ilijinom vrhu. U prilog tome ide i izvor Rake23, ispod Pareža, koji je ušao u mjesnu poslovicu kao pojam dobrog življenja, kaže se: Ajde u Rake! (usp. Macan 2001:17), te zaseok Brgule24 u Donjem Brgatu. Na Parežu je zabilježen i lokalitet na kojem je bila turska kula. To se mjesto u susjednoj Hercegovini zvalo Kriještalica, a u Župi Triještalica (usp. Macan 2001:344). Ako je naziv ovog vrha na Parežu izveden od riječi za grom, trijesak, tada bi to bilo mjesto na kojem Perun, gore sa Ilijina vrha na Vlaštici, tuče Velesa koji se pokušava popeti gore. 17 Za takvo ustrojavanje božice postoji niz primjera u drugim mitologijama, one se javljaju kao tri sestre, božice sudbine. 18 U župskim bratovštinama postojao je poseban oblik kažnjavanja lopova, lažljivaca i sl. Kažnjenog bi osudili na moricu, probušeni kamen (5-10 kg), kojeg bi mu objesili oko vrata, a kažnjenik je gologlav i bosonog morao nositi oko crkve onoliko puta koliko mu je bilo dosudeno. Kazna se izgubila krajem 19. stolječa (usp. Macan 2001:354). Morica se nosila oko crkve matice prije mise, a treba napomenuti da je upravo crkva sv. Marije Magalene bila prva župna crkva za cijelo područje Župe dubrovačke. 19 Kod Slovenaca, iako nije sasvim pouzdano da se radi o izvornom ili izmišljenom podatku, spominje se ime neke vještice Mokoška (Belaj 2007:382). 20 Nekada se, kada je več bila ruševina, pohodila na Spasovo (usp. Macan 2001:134). 21 Kazivao Kristo Miloslavič iz Buiča 22 Spominje se kao Lesena proca 1280., ili Sielesna Ploca 1362. godine (Lučič 1962:283). 23 Nije posve jasno dali se značenje ove riječi odnosi na rupu, jamu ili na zemljište obraslo rakitom. 24 Brgule se dovode u vezu sa brguljama, odnosno obrednim gozbama. REKONSTRUKCIJA MITSKE TOPOGRAFIJE U pejzažu Župe dubrovačke definirali smo nekoliko ključnih lokaliteta za koje se može sum-njati da su bili korišteni kao kultna mjesta pri obavljanju slavenskih poganskih obreda i praksi, prije no što je došlo do pokrštavanja. Medu njima smo spomenuli sv. Petra na Prenju i Ilijin vrh na Vlaštici kao potencijalna mjesta posvečena gromovni-ku Perunu. Ta dva vrha suprotna su jedan drugom i čine liniju sjever - jug čime dijele Župsko polje na dva dijela, istočni i zapadni dio. Postavilo se pitanje zbog čega su ovdje prisutna dva lokaliteta jedan nasuprot drugog, oba posvečena Perunu. Dva su moguča razloga tomu; prvo da je došlo do prijenosa štovanja, uslijed naseljavanja polja i priobalnog dijela, ili drugo, da su oba mjesta bila u funkciji kulta. Bitno je naglasiti da iz Mlina, Vrela ili Krstaca nije moguče vidjeti Ilijin vrh, dok im se Sv. Petar na Prenju dominantno nameče. Na toj istoj liniji ispod Ilijina vrha, sa nešto manjim odstupanjem, našla se i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije na čijem se mjestu nekada nalazi-la vjerojatno predromanička crkva, koju su ljudi nazivali Gospa Spolčica ili Spasovica. Danas je ta crkva matična crkva za čitavo Postranje. Unutar mitske strukture ovdje Krstac - smo pretpostavili mjesto na kojem se štovala božica Mokoš, u ljetnom razdoblju godine, kada je Petra Magna ona kod Peruna visoko na nebu. Crkva Sv. Marije Magdalene u Čelopecima, koja je nastala na antičkom svetištu posvečenom božici Diani Laucis uz rijeku Rječinu takoder otkriva prisustvo slavenske božice, odonosno njene kčeri Morane. Treča crkva čiji ženski titular kao i okolna topo-nimija upozorava na isto je Sv. Petka, današnja Sv. Ana, no nije još posve jasno kako se ona uklapa u pretpostavljeni model u pejzažu. Lokaliteti vezani uz Jarilov kult, kao što je slučaj i kod Peruna, dvostruko su izraženi. Prvi put ga nalazimo kod crkve Sv. Jurja na granici izmedu Petrače i Buiča, a drugi put na mjestu današnjeg samostana Sv. Vinka Fererskog. Dok se na mjestu crkve javlja tek nakon što je stigao iz Velesovog svijeta u prolječe, na mjestu samostana on završava svoj život, u kasno ljeto ili jesen, nakon što ga ubije njegova nevjesta i sestra Morana. Referentno polazište u potrazi za prežitcima praslavenske mitske toponimije bila je stara Žrnovnica, današnji Mlini i legenda o sv. Hilarionu i zmaju Boasu. Iako se radi o legendi iz 4. stolječa, toponimija je dala naslutiti da je vrlo moguče kako je ista priča posredstvom preostalog romanskog stanovništva ušla i uklopila se u praslavensku mitsku priču doseljenika, Slavena. Bit če to i razlog zašto na ovom području nemamo izravnog spomena praslavenskog boga Velesa u toponimiji. Buduči da je priča i njena osnovna struktura več postojala, trebalo je tek nadopuniti odredene dijelove riječi-ma iz korpusa slavenskog mitološkog rječnika i dati im prostorni smještaj. Tako je sasvim očito bilo da se brdu Prenj koje završava stožastim vrhom sa crkvicom Sv. Petra ispred crkve Sv. Hilariona u Mlinima, preko zaljeva, odredi mjesto posvečeno Perunu. Iako bi spomenuta legenda o zmaju Boasu sugerirala da Velesa treba tražiti na mjestu današnje crkve Sv. Hilariona, ipak treba uzeti u razma-tranje i okolicu sela Krstac, u kojem je crkva Sv. Spasa i velika stijena koja se 1285. spominje kao Petra magna. Stijena je smještena u blizini izvora Vrelo, a na njenom vrhu postavljen je maleni križ. S ovog položaja kao i s položaja crkve Sv. Spasa pogled puca na ispruženi Prenj. Je li moguče u ovoj stijeni sela Krstac vidjeti zmijski stan ili skamenjenu zmiju Velesa, kako ju opisuje Radoslav Katičič u Žrnovnici kod Splita (usp. Katičič 2008:297) prethodi nam tek vidjeti u budučim istraživanjima. Za sada o tome možemo tek toliko reči. 129 0 - Sv. Petar, 1 - Sv. Hilarion, 2 - Sv. Burde, 3 -Uznesenje Blažene Djevice Marije, 4 - Ilijin vrh, 5 - Sv. Petka (Ana), 6 - Sv. Vinko Fererski, 7 - Sv. Marija Magdalena, 8 - Sv. Spas, 9 - Gradac, crkva nepoznatog titulara. - Crveni romb sastavljen je od dva trokuta, koja oba predstavljaju odnose Perun - Jarilo (Veles) - Mokoš. U trokutu 0-2-3, točka 2 predstavlja dolazak mladog boga | plodnosti Jarila na početku proljeca, dok u trokutu 0-3-6, točka 6, predstavlja njegovu smrt u kasno ljeto, odnosno jesen. Isprekidana horizontalna linija izmedu točke 2 i točke 6, uvijetna je granica izmedu ljetnog dijela godine iznad, i zimskog dijela godine ispod. - Pretpostavljeni Jarilov "hod kroz godinu" u prostoru I uključuje: dolazak - crkva Sv. Burda, ubojstvo zmaja i oslobadanje voda i svjetlosti - puč Droguša, Igrište, brdo Zvijezda, susret sa Marom - crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije kod Makoša, sveta svadba - Gradac, >K Jarilova smrt - samostan Sv. Vinka Fererskog, Moranina smrt - crkva Sv. Marije Magdalene. Perunove točke ■ Velesove (Jarilove) točke (_.) Mokošine (Moranine) točke (Q) brda zvijezda (kamen od 8 sati i kamen od 12 sati) £ izvori g sakralne gradevine popratni toponimi i lokacije 1 km -tr.-flRiiiryit^'' ^jyyS^' s«"0 ¿r}4. ' m ■ -int » m "y n i Model mitske priče i godišnjeg ciklusa u topografiji 130 VREMENSKA I PROSTORNA ODREDENJA MITA - HOD PO GODINI Dimenzije prostora i vremena činile su kod starih Slavena jedinstvenu kategoriju. Kružni tok vremena bio je jasno vidljiv i materijaliziran u krajoliku. Osnova tog kružnog kretanja bila su mitska kazivanja o borbi Peruna i Velesa, i ona o svetoj svadbi Jarila i Morane. Tragove sukoba izmedu boga gromovnika i zmaja nalazimo u mnogim indoeuropskim predajama, pa su tako Ivanov i Toporov u staroindijskoj vedskoj predaji našli fragmente koji nam pomažu da bolje razumijemo i praslavenski (indoeuropski) mitski svjetonazor. U svojim istraživanjima pokazali su da ime boga Velesa možemo dovesti u uzak značenjski odnos sa staroindijskim demonima Valom i Vrtrom. Gromovnik Indra pobjeduje demone, te pritom oslobada zarobljene zore, svjetlost i vodu. On time omogučuje uredan i pravedan raspored godišnjih doba, te količinu vode i sunca u njima (usp. Ježič 2006:58). Posebno je zanimljivo mišljenje akademika Ježiča da se mit o Vrtri i oslobadanju voda odnosi na razdoblje oko ljetnog solsticija, a mit o Vali i oslobodenju zora na razdoblje oko zimskog solsticija (usp. 2006:59). Takvu ili sličnu interpretaciju pokušali smo temeljem topografije i toponimije prikazati i na primjeru Župe dubrovačke. U Mlinima na izvoru Vrelo nasuprot Prenja (Trapita), osim što je prisutna pre-dodžba o oslobadanju voda, takoder se pojavljuje i ona o oslobadanju zora. Nedaleko od Vrela javlja se oronim Zvijezda, a ispod njega kamen u narodu poznat kao kamen od osam ura. Sličan primjer nalazimo i kod Buiča samo što se tamo zna za špilju Zvijezdu u kojoj sunce ogrije jedan kamen točno u podne. Zvijezda je i ime brdu iznad Buica. U podnožju te Zvijezde, iza kuče Krista Miloslaviča značajan je izvor podzemnih voda zvan Droguša. Izvor je ograden i pretvoren u puč. Iznad njega je lokalitet Igrišče25. Radoslav Katičič spominje uzvisinu u gornjem djelu Žrnovnice kod Splita koja nosi naziv Drognjuš, za koju je postojalo kazivanje da je to zao bog (Katičič 2008:299). Ovaj skup naziva mitološkog karaktera u Buičima može se interpretirati kao mjesto na kojem Jarilo, kao Perunov sin ubija zmaja dubina i oslobada vodu te donosi prevagu svijetla nad tamom. Toponim Igrišče u pučkim je predajama prepoznat kao mjesto na kojem se sakupljaju vile, pale krijesovi ali i igraju obredna kola. Upravo nas kružni ples - kolo i paljenje vatri na ovim mjestima upozorava na moguču vezu sa suncem i njegovim godišnjim tijekom. Dva spomenuta oronima Zvijezda sa dva kamena, nisu jedino što vezuje područje Buiča i Milina. Prema kazivanju Krista Miloslaviča voda je u Drogušu navirala u jesen26, isti dan kad i u Vrelo. Tako se po Droguši znalo da je stigla voda u Vrelo i da se može nositi žito na mljevenje. No od 1927. godine, vjerojatno zbog potresa, došlo je do promjena u podzemnim tokovima, te je voda počela kasniti deset do petnaest dana za Vrelom. Povezanost ovih dvaju izvora i oronima Zvijezda dovodi nas do zaključka da čin oslobadanja voda i sunca u Mlinima možemo pripisati Perunu, a onaj u Buičima, nedaleko od crkve Sv. Jurja, njegovom sinu Jarilu. Na tragu Ježičevog razmišljanja ovdje čemo samo naznačiti da bi se navedeni lokaliteti mogli dovesti u vezu sa zimskim solsticijem i proljetnim ekvinocijem ili ljetnim solsticijem. Horizontalna crta koja spaja crkvu Sv. Jurja i samostan Sv. Vinka Fererskog mogla bi biti uvjetna granica izmedu ljetne polovice godine iznad crte, i zimske polovice godine ispod crte. 25 U Slavoniji se pokladne vatre nazivaju igrišča, a u selima Baranje ulice (usp. Andric 1995-1996:24). Još bih upozorio da ispod Zvijezde kod Mlina nalazimo selo Kostur čije ime do sada nije protumačeno. Postavlja se pitanje dolazi li ono od naziva za utvrdu (castrum, casellum i sl.) ili se može dovesti u vezu sa ruskim KOCTep u značenju obredni krijes. 26 Izmedu blagdana Gospe od Rozaria 7. listopada i dana Sv. Hilariona 21. listopada! THE MYTHICAL TOPOGRAPHY OF ZUPA DUBROVACKA Ivica KIPRE According to Constantine Porphirogenetus the area in the immediate background of Dubrovnik was first inhabited by Slavs in the 7th century. Upon their arrival, the tribes organized themselves into tribal communities according to the principle of gentile authority. These communities were known as zupe. One of them was zupa Zrnovnica, originally a part of the Sclavinia Travunia. Its territory occupied most of what is today known as Zupa dubrovacka and its name (zupa) will be mentioned in documents for a long time to come. Significantly, zupa as the term for the Slavic territorial unit remains in the name of region. Territorial research has endeavoured to ascertain traces of Slavic pagan rites prior to the advent of Christianity in the toponymy and topography of the area. In this manner, several potential locations of cult worship have been identified, most of which already contained objects from the period of Late Antiquity. The cult of the early Slavic thunder god Perun is connected to the hill of Prenj and its summit St. Peter as well as to the summit of St. Elijah on Vlastica. The goddess Mokos is associated with the area around the Church of the Ascension of the Holy Virgin between Makose and Martinovic as well as to the Church of St. Mary Madeleine in Celopeci. The fertility god Jarilo was worshipped near the Early Croatian Church of St. George between Petraca and Buic as well as near the convent of St. Vincent Ferrer in Rovanj. In the area around the Church of St. Hilarion in Mlini a secondary interpretation of the legend of St. Hilarion and the dragon Boas allegedly took the place of the earlier Latin myth after the arrival of the Slavs. As a consequence, the place where the dragon Boas (Voaz, Vojas) was burned quickly became replaced by the worship of the Slavic deity Veles. The above-mentioned localities are incorporated into a complex mythical structure according to which the year and the seasons are measured and which ensures the proportional distribution of the sunny and the rainy periods. Such an interpretation is sustained by two astral oronyms referring to the sun and its phases, in addition to the two stones located beneath them, one of which is named "the stone of eight hours", while the other is known as "the stone of noon". These have helped to reconstruct the sun's yearly course from Mlini throughout the upper villages of Postranje. Toponymy, topography and the arrangement of sacral objects have served as guiding lines for the reconstruction of Jarilo's course, which seems to have encompassed Mlini, the Church of St. George, spring Drogusa, the Church of the Ascension of the Holy Virgin, Gradac, the Church of St. Vincent Ferrer as well as the Church of St. Mary Madeleine. 132 KAMEN I DUŠA Mario KATIC UVOD Na području gdje je kamen gotovo jedini prirodni resurs s kojim ljudi raspolažu logično je da če kamen biti i osnovni materijal koji če se koristiti u svakodnevnom životu.1 Kamen sam po sebi čovjeku nije dovoljan; on opstaje u upotrebi samo ako mu čovjek da namje-nu i značenje, a može mu dati i duhovnost što ga čini nečim večim i višim od običnoga predmeta (Stanonik 1992:185). Čovjek se kamenom služio od najranijih dana i početaka razvoja kulture te je vremenom njegov odnos prema ovoj vrsti materijala postajao sve složeniji jer je upravo kamen najstariji, najpouzdaniji i najočuvaniji dokaz razvoja i postojanja kulture i ljudi (Zimonjič 1990:76). Kamen može imati različita simbolička značenja pa čak i kurativnu moč. Primjer toga je vje-rovanje u kurativnu moč pojedinih grobova, odnosno nadgrobnih spomenika krstača i stečaka s kojih se strugao prah koji se pio u vodi radi navodnog njegova ljekovitog učinka (Fabijanič Filipovič 1979:58). Slavenski seljaci su neolitske kamene sjekire koje bi pronalazili po poljima dovodili u kontekst s bogom gromovnikom i davali im apotropejska značenja zaštite od udara groma, pa bi ih ili nosili obješene o pojas ili vješali na grede kuča (Belaj 2007:114; Katičič 2008:217). U obalnim po-dručjima Slovenije i Hrvatske zabilježeno je štovanje kultnog monolitnog kamena po imenu Baba kojem su žene prinosile razne darove te izvodile odredene ritualne radnje kako bi riješile problem s neplodnošču, a mladi pastiri okupljali se oko njega i ljubeči ga pokušavali spriječiti gubljenje stoke (Vince Pallua 1995/1996:288; Hrobat 2008:322, 323). Kamenje se smatralo i kostima Majke Zemlje (Eliade 2002:84; Pavlovič 1953-1954:642). Nadalje, vjerovalo se da bi uništavanje odredenih kamenih predmeta koji imaju simboličko sakralno značenje, kao što su stečci, uznemirilo nadnaravne sile i prouzrokovalo neobične dogadaje. Primjerice, curenje krvi iz kamena, ili grmljavinu i prolom oblaka što bi kod ljudi izazvalo strah te bi prekinuli njihovo daljnje uništavanje (Palavestra 2004:145). Uz odredeni značajan kamen vezani su takoder folklorni oblici o njegovom postanku i dogada-jima (sukobima) kojima je bio svjedok (Grafenauer 1957:102). Kada se govori ili piše o kamenu ne može se zaobiči njegova največa vrijednost - dugotrajnost: ... kamen, prije svega, jest, on je uvijek to što jest, ne mijenja se, i čovjeka zadivljuje onim ne-promjenjivim i absolutnim svojega Biča te mu po analogiji otkriva nepromjenjivost i absolut-nost Bitka. Pojmljen u tako religioznu iskustvu, taj poseban način postojanja kamena otkriva čovjeku absolutno postojanje, koje je nadvremensko, nenagrizivo trajanjem. (Eliade 2002:95) 1 Za komentare, savjete i mišljenja zahvaljujem se: ddr. sc. Andreju Pleterskom, dr. sc. Olgi Supek, dr. sc. Branku Dakoviču te Danijeli Birt. Kolegi Marinu Curkoviču zahvaljujem na vodenju do zanimljivih i skrivenih ravnokotarskih groblja te na razmjenjivanju ideja. Posebne zahvale upučujem dr. sc. Jadranki Grbič za veliki trud i strpljenje u čitanju ovog teksta u više navrata i njene vrlo značajne komentare. 133 Lako ga je i upotrijebiti, vrlo je funkcionalan i koristan čak i za umjetničke namjene (Stanonik 1992:185). Ljudi uvijek imaju dvojak odnos prema stvarima kojima se koriste: taj odnos najčešce varira izmedu profanog i sakralnog (Eliade 2002). Mircea Eliade smatra da čovjek upoznaje sveto jer se sveto očituje te za taj čin očitovanja predlaže izraz hijerofanija (Eliade 2002:10). Sveti kamen ili sveto drvo, prema Eliadeu, ne štuju se kao takvi nego zato jer pokazuju nešto što više nije ni kamen ni drvo, nego nešto što je sveto: Nikada se nece dostatno istaknuti da je svaka hijerofanija, čak i najjednostavnija, paradoks. Očitujuci sveto, bilo koji predmet postaje nečim drugim, ali i dalje ima udjela u svojem koz-mičkom okolišu. Sveti kamen ostaje kamenom; prividno (točnije: s profanoga gledišta) ništa ga ne razlikuje od svega drugog kamenja. Ali za onoga kome se kamen otkriva kao svet, njegova se neposredna stvarnost pretvara u nadnaravnu. Drugim riječima, za one koji imaju religiozno iskustvo, sva se Priroda može objavljivati kao kozmička sakralnost. Kozmos u svo-joj ukupnosti može postati hijerofanija. (Eliade 2002:11) Medutim, Eliade ne uzima u obzir jedan drugi vrlo važan segment, a to je kontekst. Uistinu i sveti kamen je samo kamen, ali kontekst u kojem se nalazi je taj koji ga razlikuje od običnog kamena i pruža religijsko iskustvo čovjeku. Ako se neki kamen nalazi u kršu nitko ga nece smatrati svetim kamenom, bez obzira radilo se o religioznom ili nereligioznom čovjeku. Ali, ako taj isti kamen stoji u nekom hramu ili na odredenom posvecenom prostoru, ili ako se od tog kamena sagradi nešto, ili na njega uklešu neki simbolički znakovi, odnosno ako mu se upiše neko značenje i promijeni kontekst u kojem postoji tada ce religiozni čovjek doista doživjeti transcendentno iskustvo u doticaju s tim kamenom. I nereligiozni čovjek imat ce odredeno poštovanje prema svetom kontekstu u kojem se nalazi taj kamen pa i prema samom predmetu. Treba ipak imati na umu da kontekst nije objektivan, nego subjektivan. On nije relevantna selekcija objektivnih društvenih svojstava situacije, nego subjektivna definicija takve situacije. Kontekst je ono što se definira relevantnim u odredenoj društvenoj situaciji od strane samih sudionika (van Dijk 2009:5). Tako ce i kontekst definiranja svetosti odredenog predmeta, pa i kamena, ovisiti i o subjektivnoj percepciji pojedinca. Kamen se u mediteranskom, krškom dijelu Hrvatske primjerice uvijek upotrebljavao/a u gradnji kuca i u tom kontekstu ima sasvim prirodno, profano značenje. No kada bi se od istog kamena napravio nadgrobni spomenik, on bi dobio sasvim drugo značenje i u tom kontekstu poprimio, ako ne baš sakralnu simboliku, onda bi svakako postao tabu predmet koji nije preporučljivo uništavati, što s kamenim kucama najčešce nije slučaj. Naravno treba uzeti u obzir kompleksno simboličko i kultno značenje praga, ugla i ognjišta kuce, o čemu ce više biti riječi u daljnjem tekstu. Konkretni primjer ovisnosti značenja kamena od konteksta je iz Komiže na otoku Visu, gdje su katastarske če-stice na kojima je zasadena vinova loza podijeljene starim suhozidnim medama. Iz iste vrste kamena zidan je barokni samostan sv. Nikole (Buble 2009:285). Iako se radi o istom kamenu, zbog različitog konteksta u kojem se nalazi odnos ljudi prema njemu nece biti jednak: Malo je onih koji su u golemim hrpama kamenja i beskonačno dugim zidovima vidjeli nešto više od suluda utroška vremena i truda. Rijetki su osjetili poštovanje prema kamenu ili kamenčicu ugradenom u suhozid, bunju ili "gomilu". Malo tko je pomislio da je taj nevažni kamen ili kamenčic u nekome dalekom vremenu dotaknula, podignula, prenijela ili ugradila marljiva ljudska ruka. (Kulišic 2004:56) Zanimljivo je da promjenom konteksta kamen ponovno mijenja simboliku i vrlo lako prelazi iz jednog stanja u drugo, odnosno iz profanog u sakralno i obrnuto. To se najbolje vidi na primjerima kamena od kojeg su se gradili nadgrobni spomenici i spomen obilježja. U Dalmatinskom zaledu kamena ima u izobilju, no ako ljudi uzmu odredeni kamen i od njega naprave nadgrobni spomenik, upisujuci mu odredeno značenje, simbolički ali i doslovno, taj kamen dobiva simboliku koju do tada nije imao. Jednako se dogada i s vrlo raširenim nadgrobnim spomenicima - steccima. Medutim, postoji bezbroj slučajeva uništavanja stecaka od strane novo pridošlog stanovništva koji su taj (vec napola obradeni kamen za odredenu svrhu) koristili pri gradnji kuca. Na taj način kamen ponovno mijenja svoje značenje, gubi sakralnu simboliku i postaje samo jedan dio stambene kuce. Kamen je najbolji čuvar informacija. On simbolizira stabilnost i trajnost i provlači se kroz sve religije svijeta. U Starom zavjetu Jakov je od kamena učinio sebi uzglavlje, i od njega podigao spomenik po kojem je izlio ulje (Eliade 2002:18; Stanonik 1992:188). Stijena u Jeruzalemu naziva se kame-nom temeljcem Zemlje jer se odatle razvila cijela Zemlja (Eliade 2002:29). Muslimanski Crni kamen, koji se nalazi u Ka'bi, jedna je od malobrojnih svetih "figura" islamske religije koju hodočasnici ljube ponavljajuci proroka Muhameda (Coleman, Elsner 1995:60). Moj cilj nije u ovome tekstu dati pregled kultura i religija svijeta te pojedinih značenja koje pridaju kamenu; to bi nadilazilo opseg i svrhu ovoga teksta. Glavni je razlog pisanja ovoga teksta bio razmotriti mogucnost povezivanja, u tradicionalnom svjetonazoru i vjerovanjima, jednog materija-la koji je sam po sebi uvijek okarakteriziran kao mrtav s esencijalnošcu ljudskoga života - dušom. Pregledavajuci literaturu i istražujuci na lokalitetima Starigrada Paklenice, zaleda Zadra, Šibenika i Splita jedan segment pogrebnog običaja kojega je rezultat mirilo/počivalo, došao sam u susret s vjero-vanjem kako je to spomen obilježje koje se gradi od kamena za pokojnika zapravo mjesto na kojem počiva/prebiva duša pokojnika. Daljnjom analizom literature i grade te na osnovi novih saznanja došao sam do zaključka kako se radi o realnoj/fizičkoj manifestaciji puta iz jednog svijeta (svijeta živih) u drugi svijet (svijet mrtvih). Drugim riječima mjesto na kojem se gradi mirilo/počivalo je mjesto prelaska iz jednog u drugi svijet, a svrha mirila/počivala je: ... da duša ima mjesto na kojem ce prebivati prilikom povratka na Dušni dan. S druge strane to je ujedno, a možda i prvenstveno, bilo povezano s vjerovanjem o zaštiti zajednice od duše koja luta i koja može nanijeti zlo. (Katic 2010:34) U prethodnom tekstu o mirilima (Katic 2010) zbog nedostataka informacija došao sam do dva kriva zaključka. Prvo sam okarakterizirao mirila kao običaj koji je nestao. Medutim, na srecu, običaj je još uvijek živ. I danas (2011) se primjerice grade počivala na području Zegara (Obrovac) kod pra-voslavnog stanovništva. Iako promijenjen i prilagoden novoj modernoj životnoj svakodnevici, običaj da svaki pokojnik ima svoje počivalo i dalje se održava trudom zajednice i prihvacanjem od strane pravoslavne crkve kao nešto što je tradicija.2 Drugi pogrešan zaključak koji sam iznio bilo je nepo-stojanje klasičnih mirila na lokalitetima gdje se javljaju grobovi koji su gradeni kao mirila, odnosno s dva uzdignuta kamena i popločanim prostorom izmedu. Kao primjer takva slučaja uzeo sam sela Miranje i Ceranje kod Benkovca, miješanog pravoslavno-katoličkog stanovništva, s tim da su malo-brojni katolici svoje pokojnike nosili u katoličko groblje u Pristeg. Na tom području na prvi pogled nisu postojala mirila/počivala, ali su grobovi bili identično gradeni (Freudenreich 1966:424; Katic 2010:30). Medutim u razgovoru s kazivačem ispostavilo se suprotno, da je na raskršcu prije groblja u Miranju i Ceranju na odredenoj lokaciji postojao jedan kamen i da je taj kamen imao sličnu funkciju mirila/počivala.3 U katoličkom selu Korlatu, takoder kod Benkovca, običaj počivanja prije groblja takoder nije nestao, i ovdje postoji samo jedno mirilo za cijelo selo na kojem svakog pokojnika spuste te zatim okrenu kamenje.4 Iako nisu imali mirilo/počivalo za svakog pojedinog pokojnika, postojanje mjesta prije groblja na kojem se zaustavi povorka, spusti pokojnika na kamenu ploču i izvede odre-dena radnja svakako pripada istoj vrsti običaja. Moje naslucivanje postojanja klasičnog oblika mirila je u potpunosti bilo pogrešno. Postoji toliko suvrstica u izgledu, nazivu i načinu gradnje mirila/počivala da se uopce ne može pisati o nekom obliku koji bi se mogao smatrati oglednim primjerom. Jedino što može biti zajednički nazivnik ovom običaju na širem području njegova javljanja je simboličko značenje (vezano uz dušu), mjesto na ko- 2 Informacije skupljene na terenskom istraživanju u Zegaru 13.09.2010. godine. 3 Iz razgovora s kazivačem Savom Milicem (1928.), razgovor voden 13.09.2010. godine. 4 Iz razgovora s kazivačem Nikom Tokicem iz Korlata (1949.), razgovor voden 16.04.2011. godine. jem se gradi (na putu od pokojnikove kuce do groblja) i porijeklo koje je još uvijek nepoznato i stvar je teoretiziranja. Medutim, može li se zaista dovoditi u meduodnos nekoliko naslaganih kamenja s nečim tako važnim za ljudski život i još važnijim za čovjekovu smrt i zagrobni život - dušom? Tako sam došao do ključnog poticaja za pisanje ovoga teksta. Potaknut izlaganjima na konfe-renciji u Podstrani i Žrnovnici (kod Splita)5 ponovno sam uzeo u ruke knjigu Frane Ivaniševiceva, Poljica. Čitajuci je zapazio sam jedan usputni zapis: Pripovida se, da ko primišča mejaš, ne more se na samrti rastavit s dušom, nego vala da mu donesu mejaš, to če reč onu stinu, pod glavu, i anda se odili duša od tila. Zato se i reče onomu, koji primišča mejaše: odnit češ onamo! (na drugi svit). (Ivaniševic 1987:397) Ovo je drugi meni poznati zapis izravnog povezivanja duše s kamenom; prvi se dakako odnosi na mirila/počivala. Kameni mejaši, granično kamenje, najveci su simboli bilo kojih vrsta granica. A onaj tko se usudi dirati to kamenje i mijenjati granice nece tako lako moci na drugi svijet, odnosno prijeci najvecu, najvažniju i zadnju granicu u životu: granicu izmedu živih i mrtvih. KAMENI MEDAŠI i GRANICE Kao što mu i samo ime kaže to je kamen koji označava kraj jednoga posjeda i početak drugoga posjeda, odnosno označavatelj granice par excellence i to granice koja je jedna od važnijih, i zbog kojih se i krv prolijevala naročito na području siromašnom obradivom površinom. Granica je crta stvarna ili izmišljena, izmedu najmanje dva subjekta. Sve granice imaju funkciju razdvajanja i svrha im je držati odvojeno to što odvajaju. Ulažu se veliki napori kako bi se održala ta razdvojenost pod pretpostavkom da ako nema granica nece biti ni reda, a gdje nema reda, vlada kaos (Karin Kvideland 1993:84). Granica označava opseg područja: mentalno, figurativno na karti, simbolički ili fizički s graničnim kamenjem ili stablima, ogradama ili zidovima (Richardson 1993:92). Granica je konkretna lokalizirana točka čije pomicanje nikada ne završava dobro, a za čije se postavljenje/uspostavljanje najčešce sukobljavamo s nekom Drugom stranom. Jedni od najstarijih, ako ne i najstariji do sada poznati tragovi vlasništva odredenih područja/posjeda kod nas nalaze se upravo na kamenju koje bi se, iako ne znamo tadašnji naziv, danas (2011.) moglo nazivati kamenim medašima. Radi se o Pisanom kamenu, kamenu živcu, na kojem se nalazi natpis na latinskom koji govori o razgraniče-nju dvaju japodskih plemena (Faber 1995:160; Wilkes 1974:259), te o kamenu medašu s jablanač-kog Panosa koji je utvrdivao granicu izmedu Ortoplina i Becosa, takoder japodskih plemena (Lisac, Ivanuš 2010:427; Wilkes 1974:258). Na području Dalmacije J. J. Wilkes pronašao je i opisao dvadeset i sedam takvih graničnih kamenja od kojih mnogi donose detaljne opise razloga njihova postavljanja (Wilkes 1974:258). Koliko je bilo sukoba oko granica i koliko je značajno utemeljenje pojedinih granica najbolje se vidi iz usmene književnosti. Vecina varijanti legendi vezanih uz granice sadrže nekoliko elemenata: ljudi mjere svoje vlasništvo vlastitim hodanjem, i gdje susretnu susjeda, tamo odrede granicu, označe ju graničnim kamenom ili s vlastitim tijelima i grobovima (Reimund Kvideland 1993:19; Grafenauer 1957:103). Vlasništvo nad posjedima može se dobiti i nelegalno, na primjer pomicanjem graničnog kamenja, kamena medaša, što se kod vecine naroda u Europi smatra zločinom i očituje se u folkloru kaznom koja nas stiže ili prilikom umiranja (Ivaniševic 1987:397; Grafenauer 1957:105) ili nakon smrti. U Norveškoj se micanje graničnog kamena nazivalo kradom poslije smrti, za kaznu počinilac je bio prisiljen hodati poslije smrti i boriti se s graničnim kamenom (Reimund Kvideland 1993:13). Jednaku predaju, ali i vjerovanje povezano s patnjama nakon smrti ako je pokojnik za života micao granični kamen donosi ponovno i Frano Ivaniševic: 5 Konferencija: Perunov žrvanj i Jurjevo koplje, održana od 8. do 10. listopada 2010. godine u Podstrani i Žrnovnici kod Splita. Pripovida mi je jedan starac, nije davno da je umra, kako se nemu objavila jedna duša iz pakla. Bilo je pod jesen, ja zaksnija iz Splita, mrak me u'vatija priko Strozanca. Doša' pod Bajnice, mrkla noč, ne vidiš prsta prid okom. Malo se umorija a deboto i ožednija, čujem, di se slije voda niz potok. Idem se napit, govorim u sebi, lagli če mi život bit. Sadem u potok, prignem se malom bunariču, kad čujem, da ništo uzdiše i sve ka' ajmeče. Ah, bit če žaba kvokotuša, pomislija na prvi ma'. Opet jače ajmekne, čujem bašglas ludski, di teško uzdiše, a malo podale ispod jednog smriča sve mi se prizire ka plamca ogan, ma nikakva ružna ne-obična vatra. Ja se zamislij, šta more bit. Palo mi na pamet, da one zemle okolo potoka jesu ostavščina i zadužbina pokojnog Dude, čuja sam pripovidat od pokojni stariji - jer i negovi bilo tut zemala - da su se puno pravdali radi te ostavščine, da se je i puno duša izgubilo rad primiščana mejaša i krive kletve, pa kad mi o svemu tomu proleti misa kroz glavu, ja kleka na zemlu i zavapim: "Dušo blažena, ako želiš što od mene, objavi se, prodat ču greb, u koju ču leč, a otkupit ču te misam i molitvam; ako li si od vražje strane, odstupi od mene, sotono paklena!" i zlamenujem se. Na to moje govorene čujem čisto bistro glas čovičiji, di mi 'nako bolno i tužno odgovara: "Zaludu mi mise i molitve, mejaš sam težaški primistija, na sudu krivo se prisega', za uvik u paklu dušu izgubija." Utrne se oni plamen, pristane ajmečane, ja svojim putem kuči, pa sutradan kaza' popu i sviman u plemenu. (Ivaniševic 1987:611-612) Ovaj zapis pokazuje kako iako je granica izmedu živih i mrtvih jaka, nije i neprebojna. Oni koji su je prešli, koji su umrli, dovoljno su mocni, ili se može reci da je granica dovoljno propusna, da se mogu vratiti medu žive, gdje im više nije mjesto. Strah od toga što bi mrtvi u svom lutanju mogli uzrokovati razlog je postojanja apotropejskih obreda, tj. zaštitničkih obreda protiv mrtvih (Karin Kvideland 1993:85). Zato ne iznenaduje što tako fundamentalna granica kao što je smrt ima bogate slike (vjerovanja, priče) o pragu/pragovima, kao graničnim lokusima: Granica štiti ono što zatvara, uokviruje ili ograničava kretanje unutra ili vani, ohrabruje na-seljavanje, zadržavanje, izražava opseg vlasništva. Pragpovredujegranicu, i implicirapokret, unutra ili vani. Pragovi i granice su u jednom smislu razmjenjive: vrata ako su zaključana postaju granica, ako su otvorenapostaju prag. Ove važne barijere odreduju rute ulaska, izla-ska. (Richardson 1993:92) Kako bi koncept prostora i granica uopce mogao postojati važan je element prolaz izmedu ta dva svijeta, odnosno službeni put, prag, za ulazak i izlazak, koji funkcionira samo ako se poštuju odredeni potrebni uvjeti (Eliade 2002:17; Risteski 2001:171; Hrobat 2009:217). Takvi pragovi (pro-lasci) javljaju se gotovo uvijek na topografskim ili prirodnim granicama kao što su križanja ili rijeke, odnosno tamo gdje prestaje naš svijet a počinje Drugi. U vrijeme kada se na pogrebe išlo pješice na tim mjestima povorka bi se zaustavljala i odmarala. Nesumnjivo su takva mjesta zaustavljanja pruža-la toliko potreban odmor, medutim, mnogi običaji imaju više od jedne svrhe (Richardson 1993:97), a da je tome tako pokazuju nam razna ritualna ponašanja na takvim mjestima (Richardson 1993:97), gradenje mirila/počivala (Katic 2010:32) te usmena tradicija i vjerovanja povezana s tim mjestima (Hrobat 2010). Upravo na tim mjestima, ako se ispoštivaju svi potrebni uvjeti (Risteski 2001), do-gadao bi se čin prelaska duše iz jednog u drugi svijet. Najbolje je za sve da taj prijelaz bude što brži i bezbolniji, odnosno da živi pomognu onome koji odlazi u njegovom prelasku iz ovoga svijeta u drugi (Karin Kvideland 1993:85):pomocu obreda zatvore granicu koju je prešao pokojnik (Karin Kvideland 1993:85), te na taj način zaštite sebe i zajednicu od duše koja luta i može naštetiti zajednici (Katic 2010:33). To je i jedna od glavnih funkcija granice, držati nekoga ili nešto izvan nje, odnosno izvan dosega naše zajednice kako nam ne bi naštetilo. Radilo se to o lutajucoj duši umrloga čovjeka, koja više nema mjesta u svijetu živih i nije više dio naše zajednice, ili primjerice o nekim bolestima. Tako je Ivan Grafenauer zabilježio usmenu predaju o zakopavanju umrle djece na granicama kako bi se spriječilo dolazak kuge u selo (Grafenauer 1959:139). Zabilježio je i razne druge predaje o vjer-skim obredima darivanja granice, odnosno darivanja kamena mejaša/mejnika (Grafenauer 1959:138, 139). Motiv, koji se javlja u vec spomenutoj Ivaniševicevoj priči o duši koja nema mira zbog micanja 137 kamena mejaša, dosta je raširen. Od Hrvatskoj bližih područja najviše su mi bili dostupni zapisi sa-čuvani kod Slovenaca (Grafenauer 1957:105-107; Mencej 2005:170). Kod hrvatskih autora, čije sam radove pregledao, zapisi o kamenim medašima su različiti. Osim vec spomenutog Ivaniševica, neki autori, kao Kata Jančerova, usput spominju kamene mejaše ne bilježeci pri tom ništa vezano uz njih (Jančerova 1901). Neki ih pak uopce ne spominju (Rožic 1908; Kotarski 1917; Lukic 1924; Golobič 1932)6, što naravno ne znači da mejaša nije bilo ili da ne postoje zapisi o njima.7 Osim mjesta zaustavljanja pogrebnih procesija te kamena medaša, postoje i drugi granične točke i prostori, kao što su križanja cesta, ograde dvorišta ili njive (Hrobat 2010:119-122). Tu je i vec prije spomenuti prag kuce. Prag kao i svi drugi otvori kuce (ognjište, prozori) specifični su po svojoj propusnosti u onostranstvo (Hrobat 2010:120) i kao jedna od granica iz jednoga svijeta u drugi. Prema Katji Hrobat ovakve vrste granica nisu linijske (crte), nego element u sistemu koji djeluje kao posrednik izmedu suprotnih strana koje razdvaja (Hrobat 2010:180). VEZIVANJE DUŠE S KAMENOM Prema tradicionalnom svjetonazoru preduvjet vezivanja nečega s nečim drugim je odredena ritualna ili magijska radnja. Najbolji primjer takva prenošenja i vezivanja je u narodnoj medicini. U magijskom činu liječenja čovjeka obično se neko zlo ili bolest prenosi i vezuje za drvo ili kamen. Magija razumijeva aktivan odnos prema nadnaravnom svijetu, u smislu da čovjek magijskim postupcima može utjecati na taj svijet i izazvati željene promjene. Vrač kao posrednik izmedu našega i natprirodnog svijeta vjeruje da ima moč nad nadnaravnim i prirodnim silama i vjeruje u izvjesnost vlastitih postupaka izvede li ih pravilno. Magijsko se djelovanje temelji, dakle, na izboru prave formule i valjano izvedenu postupku, što neizbježno vodi k uspjehu. (Brenko 2004:327) To prenošenje dogada se mehaničkim putem, odnosno ovisno o obredu; pokretom, dodirom, nekada uz neke magijske riječi ali nekada i bez njih. Najčešce se samo udari od kamen, kao što se primjerice kuca u drvo ako ne želimo urok, odnosno ako želimo prenijeti urok na drvo (Pavlovic 1953-1954:640; Čulinovic Konstantinovic 1989:37, 45). Iako se kamenu pridaju razna značenja i simbolika, prema Milivoju Pavlovicu kamen je simbol neživota zato što je nepokretan, ali Pavlovic tvrdi da kamen može biti i životodavac ako je uz njega vezana duša (Pavlovic 1953-1954:615). Upravo tu nepokretnost kamena smatra najvecim razlogom vezivanja duše za kamen, kako bi se u toj nepokretnoj materiji i duša umrloga učinila nepokretnom, odnosno smirila, našla mir, ako se radi o dobroj duši, ako se pak radi o zloj da ne bi lutala i činila zlo (Pavlovic 1953-1954:615). Iako je Pavlovicev rad odraz vremena u kojem živi i radi, te se iz njegova rada iščitava oduševljenje s idejama Tylora i Frazera, a usporedbe običaja srpskog naroda traži kod primitivnih kultura, njegov širok dijapazon literature te poznavanje meni manje poznatih ili nepoznatih vjerovanja i običaja, daju njegovim idejama o vezivanju duše s kamenom odredena utemeljenja koja bi se trebala detaljnije razmotriti. Dobar primjer vjerovanja koja donosi je vjerovanje o sprečavanju povratka, te zaštite od bolesti pomocu kamenja: Kamen je uopšte vrlo značajan faktor u vračanju ... kamen se baci iza sebe kad se želi da se čovek ne vrati: time se simbolički čini pregrada i sprečava zlo da ne bi čoveka sustiglo ... Simbolično vezivanje zlog udesa za kamenčiče nalazimo u nekim krajevima pri pronošenju mrtvaca ..."Kad proteraju (pronesu) mrtvaca kroz selo, žena koja ima dece, neka uzme onoliko kamičaka, koliko ima dece, neka ih stavi na nogu i nogom neka ih odbaci za mr- 6 Za detaljniju raspravu o kamenim medašima bilo bi potrebno pregledati svu dostupnu etnografsku gradu. 7 Detaljnije o kamenim mejašima kod Makedonaca, Bugara, Rumunja, Slovenaca i u Rimsko doba pogledaj kod: Hrobat 2009. tvacem. To se radi da bolest od koje je pokojnik umro, ne dode po njenu decu". (Pavlovic 1953-1954:641, 642) Ovo vjerovanje ide u prilog mojemu razmišljanju o jednoj od funkcija gradenja mirila/počivala. Fizičko ogradivanje tijela pokojnika, kao dotadašnjeg mjesta boravka duše, te mehaničko spuštanje tijela na kamen i time vezivanje duše za kamen, zapravo stvara novo mjesto za boravak duše, kada bi se vračala na Dan mrtvih i ograduje dušu, odnosno štiti dušu od okoline ali i okolinu od lutajuce duše, jer se vjerovalo da duša nakon smrti izvjesno vrijeme (najčešče 40 dana) obilazi ona mjesta kojima se kretala tijekom života (Zečevič 1982:19). Mjesto praga izmedu dva svijeta, koje je poten-cijalno opasno, fizičkim ogradivanjem se i simbolički osigurava (Katic 2010:34). Kamen je logični izbor za ovakav zadatak. Prije svega zbog lake dostupnosti materijala u krajevima gdje se grade mirila/počivala. Drugi razlog je sigurno njegova kvaliteta dugotrajnosti i čvrstoče. Medutim, Milivoj Pavlovic ima još jedno objašnjenje: Kamen je glavni objekat kojim se obeležava večna kuča pokojnika. Kamen sam sobom je obično smatran kao "slobodan" dok drveče ima često i svoju dušu, ili je stanište demona i duhova. Kao nezauzet on je pogodniji da se za njega veže duša pokojnika, duša koja želi mira. Uz to kamen je i "trajan", nesumnjivo trajniji no drvo, i otporniji, te če i vezivanje biti jače, "večito",, a to je značajno ne samo za vezivanje dobrih duša, no još i više za vezivanje zlih duhova, onih koje treba držati "vezane". (Pavlovic 1953-1954:643) Zbog svoje hladnoče, nepokretljivosti i neživota, Pavlovic pretpostavlja da je kamen slobodan i zbog toga najpogodniji da se uz njega veže duša. U uvodu ovoga teksta naveo sam niz primjera koji pokazuju koju sve simboliku i značenje kamen može imati. On je zaslužio sva ta značenja upravo zbog svojih najvrijednijih, odnosno najpoželjnijih svojstava. Može li se zaista kamen smatrati mrtvim i slobodnim? Smatram da to ponovno ovisi o kontekstu. Kamen kojemu je dodijeljeno odrede-no značenje, zasigurno se ne smatra mrtvim, ali obični kamen medu hrpom drugog kamenja svakako je u stanju "beživotnog" postojanja. Ako su ova razmišljanja točna, onda i Pavlovicev argument može biti opravdan. Kamen od kojega se gradi nadgrobni spomenik je zaista slobodan, no kada ga se upotrijebi za spomenik on prelazi u novi, u ovom slučaju sakralni kontekst i tako više nije slobodan. Na njega se, najčešce, upisuje kojoj osobi čuva spomen, on postaje jedini fizički dokaz nekadašnjeg postojanja te osobe, tijelo nestaje, a kameni spomenik personificira pokojnika. Obitelj koja posjecuje groblje prema spomeniku se odnosi i obraca kao prema osobi koja leži u grobu. Prema Pavlovicu, to nekadašnje vezivanje duše pokojnika za nadgrobni kameni spomenik, tijekom vremena izgubilo je svoje značenje a podizanje nadgrobnog spomenika postalo je mjesto čuvanja uspomene na pokojnika - spomenik (Pavlovic 1953-1954:646). Nadgrobni kamen prestao je biti stan duše a postao obveza obitelji, odnosno dug prema pokojniku, ali i pokazivanja drugima da obitelj nije zaboravila na svog člana (Pavlovic 1953-1954:647). Pavlovic smatra da postoji dobra i loša duša i da ljudi nisu imali jednak odnos prema obje, odnosno da se vezivanjem dobre duše uz kamen njoj osigurava spokoj, dok se zla duša vezuje kako ne bi drugima naudila. Taj dualistički odnos prema duši Pavlovic vidi u dva specifična slučaja gdje se podižu dva kamena, bilo na istom grobu ili dva spomenika za jednog pokojnika: Ako poginulog prenesu ka crkvi i tamo sahrane, podigavši spomenik, onda često na mestu pogibije "podigne se mramor", otesan ili neotesan kamen. Ovo je daleki trag dvostrukog ozna-čavanja da se duša veže, a razume se da je odavna ovo ustupilo mesto čuvanju uspomene. - Muslimani, pak, imaju jedan veči... (beleg) čelo glave, a manji kraj nogu i to nagrobovima ljudi gde je isklesan turban, rede fes, a na grobovima žena kamen je na vrhu zaoštren. Ovakvo postavljanje dva belega još je karakterističnije: ovo danas izgleda samo kao arhitektonsko rešenje kamenoga groba; medutim ovde možemo imati daleki odblesak dualističkog shvata-nja o dobrim i zlim dušama i za vezivanje dobroga duha čelo glave, a zlog duha kraj nogu. (Pavlovic 1953-1954:652) Ove Pavloviceve ideje od svih dosadašnjih najviše su problematične. Iz jednostavnog razloga što, koliko je meni poznato, ovakva shvacanja i vjerovanja nisu nigdje potvrdena na terenu, od strane ljudi. Shvacanje gradnje dva spomenika ili postavljanja dva kamena na jedan grob kao rezultat du-alističkog shvacanja duše i dijeljenja dobre od loše Pavlovicev je konstrukt. Osim dobre ideje, nema nikakvih utemeljenja za takve tvrdnje. S druge strane njegova razmišljanja funkcioniraju samo ako se radi o grobu, o mjestu gdje doista leži pokojnik, koje se nalazi na groblju, mjestu pokojnikova novog doma (Plotnikova 1999:205, 206). No, što ako se radi o mirilu/počivalu (s kojima Pavlovic očito nije bio upoznat), ili o nekom drugom spomeniku koji se ne nalazi na groblju. Koji je smisao vezivanja duše za kamen ako je osnovni cilj pogrebnog rituala sigurni i brzi prelazak duše na drugi svijet? Trajno vezivanje duše za kamen i mje-sto kao što je mirilo/počivalo znači ostanak duše na pragu, granici izmedu dva svijeta, što ne vjerujem da je prihvatljivo u tradicijskom svjetonazoru, naročito ako se uzme u obzir posvjedočena vjerovanja u zastrašujuce kazne u slučaju micanja kamena medaša, kada duša pati, ali i predstavlja opasnost za pojedinca i zajednicu. Ono što je, prema meni, Pavlovic dobro zaključio jest povezivanje muslimanskih grobova, od-nosno kamenja koje se postavlja na njihove grobove (nišana) s konceptom grobova koji imaju dva kamena, kamen iznad glave i ispod nogu, što Pavlovic upozorava da je potvrdeno i kod nekih pravoslavnih grobova. Takva vrsta grobova sačuvana je do danas u vecem dijelu dalmatinskog zaleda, prostora kojeg su naselili Vlasi iz Bosne i Hercegovine, koji su, pretpostavlja se došli iz dubljeg zaleda Balkana s Turcima ili bježeci pred njima (Katic 2010). Najintrigantniji primjeri dvostrukog postavljanja kamenja su mirila/počivala, no ona nisu grobovi, nego mjesta odmaranja/počivanja prije samoga dolaska na groblje. Mogu li se onda povezivati muslimanski grobovi i nišani s ovakvim spomen obilježjima? MUSLIMANSKI NIŠANI I MIRILA/POČIVALA Očito je da se mirila/počivala ne mogu povezivati s grobljem i tijelom, pa niti s vezivanjem duše za kamen mirila/počivala, jer mirilo/počivalo ne može simbolizirati svijet mrtvih. Ono može biti prag prelaska iz jednoga svijeta u drugi, i kao prag je mjesto preko kojega duša prelazi u drugi svijet. S druge strane, prag, ako se vrata zatvore, postaje zid preko kojega duše koje lutaju i vracaju se na odredene dane (Dan mrtvih) ne mogu prijeci i ugrožavati žive ljude (Katic 2010:34). Zašto bi se uopce moglo povezivati mirila/počivala koja nisu grob, s muslimanskim grobnim nišanima, a ne samo s primjerice slovenskim počivalima za mrtve (Hrobat 2010:107-116) ili finskim karsikko običajem urezivanja spomena pokojnika (inicijala, godine rodenja i smrti) na drvo prilikom zaustavljanja na odredenim mjestima prije groblja (Vilkuna 1994), iako svi ti običaji imaju jednaku simboliku i funkciju? Postoji niz primjera diljem Europe (npr. Slovenija, Finska, Engleska, Njemačka, Estonija) gdje je postojao ili postoji sličan običaj odmaranja pri nošenju pokojnika na groblje na odredenim mjestima. Medutim, jedino zasad poznato područje na kojem se uz počivanje i obilježavanje mjesta počivanja, postavlja kamen iznad glave i ispod nogu je upravo područje gradnje mirila/počivala, a jedini tome analogni pogrebni običaj su muslimanski nišani. Kako su muslimanski nišani gradeni na grobu a ne nekim mjestima prije groblja, za moguce povezivanje ova dva običaja bilo je potrebno naci fizički dokaz, koji i nije bilo tako teško pronaci. Naime, na gotovo svim grobljima zadarskog zaleda gdje poznaju neki oblik mirila/počivala na grobu imaju kamen iznad glave i kamen ispod nogu, bez obzira radilo se o katoličkom ili pravoslavnom groblju. Možda najbolji (ili najarhaičniji) primjer toga je na pravoslavnom groblju u Kuli Atlagic kod Benkovca, gdje su kameni iznad i ispod glave vrlo neuobičajene visine (80-tak cm) te tako i vizualno podsjecaju upravo na muslimanske nišane. Jesu li i ostali grobovi, na drugim grobljima, u starije vrijeme imali kamene kao oznake za ve-ličinu groba te visine nemoguce je znati. Činjenica da i danas vecina novijih grobova bez obzira što 140 Sl. 1: Pravoslavno groblje u Kuli Atlagic (Benkovac) Sl. 2: Pravoslavne "počivaljke" Komazec (Žegar kod Obrovca) 141 imaju moderni mramorni spomenik i betonsku ploču, iznad i ispod glave imaju po jedan kamen svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti potrebe postavljanja tih kamenja na grob. Bez obzira što i dalmatinsko zalede poznaje postavljanje kamenja na grob iznad glave i ispod nogu koji može podsjecati na muslimanske nišane i može imati jednaku simboličku i praktičnu funk-ciju, ostaje činjenica da se radi o grobovima, a ne mjestima odmaranja prije groblja. Za sigurnije povezivanje ovih dvaju običaja bilo je potrebno pronaci još argumenata. Sve do 1941. godine, jedan dio zeničke čaršije imao je naziv Mejtaš. Taj naziv dobio je po tzv. mrtvačkom kamenu - mejtašu, koji je bio u tom dijelu čaršije. Na taj mrtvački kamen polagao bi se pokojnik (mejtom), kojemu bi se tu klanjala dženazas. Sam naziv mejtaš dolazi od arapske riječi mejt što znači leš ili mrtvac i turske riječi taš što znači kamen (Dulbic 2010). Druga potvrda o postojanju takva kamena kod muslimana je iz sela Vranovici, kod Kladnja, gdje seljani i danas (2009) strogo brane diranje kamena mejtaša a naročito njegovo micanje. Naime, vrhom je okrenut središtu islam-skog religijskog vjerovanja (Meka). Mještanin Avdo Alikadic ispričao je novinarima kako je 1992. godine, tijekom rata u BiH, netko prevrnuo mejtaš te da je sedam dana i noci bez prestanka padala kiša, puhao strašan vjetar i sijevale munje. Avdo je s kladanjskim hodžom uz molitvu vratio kamen te se sve razvedrilo (Mesic 2009). Sl. 3: Kamen mejtaš u Zenici 1941. godine Mejtaš je kamena ploča na kojoj se prije samoga odlaska na groblje povorka s pokojnikom zaustavljala, spustili bi pokojnika na tu ploču, koja je bila usmjerena prema islamskom religijskom svetištu te bi se molili za njegovu dušu. Koliko je ovaj običaj bio raširen i od kada potječe meni je trenutno ne-poznato. Na mejtašu se nisu postavljala dva kamena, ali mej-taš je bio za sve pokojnike muslimanske vjeroispovijesti koji idu na odredeno groblje, nisu postojali individualni mejtaši. Medutim, na muslimanskom groblju doista se postavljaju, i danas (2011) dva kamena za svakog pokojnika, jedan iznad glave (veci) a drugi ispod nogu. Sličnosti izmedu kamena mejtaša i mirila/počivala se ne mogu zanemariti. Oba običaja dovode se u kontekst s du-šom pokojnika, gradena su od istoga materijala, i nalaze se na istom mjestu, na putu od kuce pokojnika prema groblju. Mjesta su zaustavljanja s pokojnikom prije ulaska u groblje, u svijet mrtvih. Mjesta su počivanja nosača i molitve za dušu. Dodatni argument za povezivanje ovih dvaju pogrebnih običaja su muslimanski nišani, koje je u kontekst s gradnjom stecaka doveo Ante Miloševic (1991). Ja sam pak stecke i stanovništvo koje ih je gradilo povezao s nastajanjem i širenjem mirila/počivala (Katic 2010), a Milivoje Pavlovic upozorava na usporednice s nekim pravoslavnim grobovima (Pavlovic 1953-1954). U selima benkovačkog (ravnokotarskog) kraja, bez obzira radilo se o pravoslavnim (Miranje i Ceranje) ili katoličkim (Korlat) grobljima, ne poznaju gradnju mirila/počivala za svakog pojedinog pokojnika ali imaju mjesta odmaranja prije samoga dolaska na groblje na kojima grade zajedničko mirilo za sve pokojnike, što bi moglo biti usporednica s muslimanskim kamenim mejtašima. Činjenica kako je i uz ta zajednička mirila zabilježeno vjerovanje o uznemirenim dušama na Dušni dan i "mirenje pokojnika" na zajedničkom mirilu upravo zbog lutanja duše9, dakle povezivanje zajedničkog mjesta počivanja s dušom pokojnika, dodatni je argument za povezivanje ova dva običaja. S druge strane, u selima obrovačkog (bukovičkog) kraja, takoder bez obzira na konfesiju, imaju mjesta odmaranja na kojima je nužno za svakog pokojnika sagraditi počivalo/mirilo. Zajedničko za sve lokalitete, imali više mirila/počivala ili samo jedno zajedničko, su grobovi-mirila, odnosno gro- 8 Dženaza je islamski vjerski obred sahranjivanja jedne osobe, sastoji se od zajedničke molitve i samoga ukopa. 9 Iz razgovora s kazivačem Nikom Tokicem iz Korlata (1949.), razgovor voden 16.04.2011. godine. 142 mirilo prije groblja u katoličkom selu Korlat (Benkovac) Sl. 4: Zajedničko bovi koji imaju kamen iznad glave i ispod nogu. Upravo ta činjenica, uz postojanje kamena mejtaša, možda je i ključni argument pri povezivanju muslimanskih nišana i mirila/počivala zadarskog zale-da, naravno uz povijesne izvore koji svjedoče o migracijama stanovništva iz današnje BiH na ovaj prostor.10 Kada je u pitanju postavljanje kamena iznad i ispod pokojnika treba imati na umu da u tradicijskim vjerovanjima ljudi nemaju odredenu predstavu o izgledu duše. U večini vjerovanja osnovni oblik joj je ljudski, odnosno pridavali su joj tjelesno obličje, veličinu i osobine njenog dotadašnjeg vlasnika (Zečevič 1982:10). Buduči da je Mario Šlaus več dokazao kako mirila/počivala nemaju di-rektnu vezu s visinom čovjeka (Šlaus 2010), te kako postoje zajednička seoska mirila, ponovno se vračamo na dušu. Radnja uzimanja mjere tijelu zapravo se odnosila na dušu, što je potvrdeno i na terenu od strane kazivača. Može li se zaista običaj mejtaša i mirila/počivala dovodi u meduodnos? Odgovor na ovo pitanje iziskuje puno šire i dublje istraživanje. ZAKLJUČAK Teško je nakon vrlo vremenski ograničenog istraživanja ponuditi dovoljno argumentirane teze. Pokušao sam, potaknut spomenutom konferencijom napisati tekst za koji se nadam da če pobuditi veči interes za materijal kojega Dalmacija ima u izobilju, a o kojem tako malo promišljamo iako svi o njemu, u različitim prilikama, govorimo ili pišemo. Svako malo neki od oblika kamena bude aktualan: kada su 2010. godine zaštitili kamene suhozide na otoku Hvaru, kada bi se obnovila neka tradicijska kamena kuča u turističke potrebe, kada su se gradili kameni križevi na Kornatima, kada bi arheolozi otkrili neke nove ostatke kamenog zdanja. Ono što je kamen oduvijek znao najbolje biti je granica, zid, meda. A to je upravo ono s čim se ljudi oduvijek najviše bave praveči zidove u kojima bi se skrili, praveči ograde u kojima bi zadržali svoje bogatstvo ili praveči granice (mede) izvan kojih bi zadržali Druge, bez obzira radilo se o susjedu, o drugom narodu ili o ljudima koji su prešli na drugi svijet (mrtvima). Uvijek su te granice najčešče bile upravo od kamena, baš zato što je vječan, čvrst, neprobojan i najduže čuva informaciju. Kamen ima sve one odlike koje jedna dobra granica 10 Detaljnije o tome u članku: Katič 2010. 143 mora imati, a ako se radi o granici izmedu svijeta živih i mrtvih onda je najpodesniji za sprječavanje povratka duše u svijet živih gdje joj više nije mjesto. Koristenje kamena je bilo iskorištavanje onoga najboljeg što vam je prostor na kojem se živi ponudio. Tako su ljudi gradeči usuho stvarali sebi toliko potrebnu zemlju ali u isto vrijeme i gradili zaštitne zidove, neke iz političkih a neke iz gospodarskih razloga (Kulišič 2004:57; 2004a). Ponudio sam kratak presjek mogučih načina korištenja kamena, simboličkih značenja koja mu se pridaju, religijskih konotacija s kojima se povezuje, folklornih tvo-revina koje ga pobliže objašnjavaju, i opet je naravno ostao veliki broj istih kojih se nisam dotaknuo: kamen temeljac, kamen kao mjesto boravišta vila, svatovi koji su pretvoreni u kamen, kult kamenog praga, itd.11 No to i nije bila temeljna svrha ovoga rada. Pitanje koje me potaknulo, unatoč ili možda uspr-kos postojanju takvih vjerovanja (Glavičič 1980; Gavazzi 1978; Trošelj 1995; Bonifačič Rožin 1959; Bonifačič Rožin 1959a; Bonifačič Rožin 1959b), bilo je: može li se duša povezivati s kamenom? Na to pitanje potaknulo me pak bavljenje pogrebnim običajem gradnje mirila/počivala. Tražeči odgovore naišao sam na nova pitanja, pitanja koja su me ponovno (kao i u prošlom tekstu) vratila na porijeklo ovoga običaja. Medutim, porijeklo i nije toliko važno iako se iz ovoga teksta mogao dobiti drugi dojam. Več sam u prethodnom tekstu o mirilima napisao da najvjerojatnije nikada nečemo saznati porijeklo i nekadašnje značenje ovoga običaja jer se ono konstantno mijenja u odnosu na prostorno-povijesni kontekst (Katič 2010:35). Ali, ako se doista može dovesti u meduodnos kamene mejtaše i nišane s mirilima i počivalima onda pretpostavljam da se radi o parcijalnom preuzimanju pojedinih segmenata pogrebnog običaja i prilagodavanja tog segmenta svojim vjerovanjima i shvačanjima te davanju novog značenja, odnosno sinkretizma jednog vjerovanja s drugim, i prilagodavanja svoga ili drugog vjerovanja. Ovdje čak i nije bitno koja je religija utjecala na koju i tko je prilagodavao svoje običaje i vjerovanja, za antropologa je važno koje se značenje pridaje ovome običaju i toj gradevini od kamena, što je posredno bilo i temeljno pitanje ovoga teksta. Upravo ova dva običaja, imala srodnosti ili ne, te folklor i vjerovanja o micanju kamena medaša i kazni koja sustiže počinitelja pri umiranju ili nakon smrti, zajednički odgovaraju na to pitanje: duša se zaista, u tradicijskom svjetonazoru, može povezivati s kamenom. Mislim da se bez detaljnijeg istraživanja muslimanskih pogrebnih običaja, nišana i mejtaša neče moči odgovoriti na pitanje porijekla i nekadašnjeg značenja običaja gradenja mirila i počivala. Stanovništvo koje je gradilo mirila/počivala, nekada a i danas, stolječima je živjelo pored/s islamskom kulturom i običajima, te se upravo zbog turskih osvajanja doselilo na prostor Dalmacije (Katič 2010). Ne treba se držati aktualnih ili povijesnih državnih granica, potrebno je uzeti u obzir i povije-sne migracije te brojne dodire različitih kultura na ovome prostoru, te kroničnu nestašicu podataka (Lozica 2010:46), tako da se večina zaključaka i ovoga, ali i sličnih tekstova svodi na konstruiranje i teoretiziranje na osnovu fragmentarnih ulomaka vjerovanja i folklornih oblika. Možda ovaj rad bude poticaj za detaljnije bavljenje simbolikom kamena i njegovom ulogom u kontekstu vjerovanja o duši i zagrobnom životu kao i o mogučoj povezanosti mirila/počivala s kamenim mejtašima i nišanima. 144 11 U članku: Andrejič, Ljubomir. 2005. Prilog bibliografiji: Kamen u životu, običajima i verovanjima našeg naroda. Glasnik Etnografskog muzeja u Beogradu 69., autor na devedeset i osam stranica donosi bibliografiju radova koji tematiziraju stvarnu, simboličku i religijsku ulogu kamena. STONE AND SOUL Mario KATIC The main reason for writing this paper was to consider the possibility of connecting, in the traditional worldview and beliefs, a material which itself is classified as dead with the esential of human life - the soul. Reviewing the literature, and researching at the sites near Starigrad Paklenica, the hinterlands of Zadar, Sibenik and Split, a segment of the funeral customs which results with mirilo/ počivalo, I discovered the belief that this memorial monument for the dead, built from stone, is actually a place where dwells the soul of the deceased. Further analysis of literature and materials, and some new information, led me to the conclusion that this is a real/physical manifestation of the path from the world of living into another world - the world of the dead. The second known record of the belief connecting soul with stone are stones called mejaši - border stones. Border stones are the greatest symbols of any kind of boundaries. Anyone who dares to touch the border stones will not so easily „go" to another world (the world of the dead), to cross the largest, the most important and the last frontier of life: the boundary between the living and the dead. According to the traditional worldview, prerequisite for connecting something to something else is a certain ritual or magical action. The best example of such is a transfer and bonding in folk medicine. The magical act of treating a man from an evil or disease is to tie the latter to a tree or stone. This transfer takes place by mechanical means, depending on the ritual, by movement, touch, sometimes with a few magic words, but sometimes without them. It is obvious that mirila/počivala can not be associated with the cemetery and the body, not even with the bonding of the soul to the stone of mirilo/počivalo, because mirilo/počivalo cannot symbolize the world of the dead. It may only be a crossing, a threshold from one world to another, and as the threshold it is the place through which the soul passes into the other world. On the other hand, the threshold, if the door is closed, becomes a wall through which the wandering souls cannot come back on certain days (like the Day of the Dead) to endanger living people (Katic 2010:34). There are many examples across Europe (eg, Slovenia, Finland, England, Germany, Estonia), where there was or there is a similar custom of carying the deceased and resting before the cemetery, in certain places. However, so far the only known area where in this resting places people placed headstones and footstones is the area of mirila/počivala construction, and the only analogous custom is the burial custom of Muslim tombstones called nišani. But the fact remains that these Muslim stones are grave stones, and not a marked resting place before the cemetery. To securely associate these two traditions, it was necessary to find additional analogous. A key one proved to be the stone called mejtaš. Mejtaš was a stone slab on which, prior to the departure of the procession to the cemetery, the deceased was layed down. The stone was oriented towards the Islamic religious center - Mecca. People would pray here for the deceased's soul. The similarities between the stone mejtaš and mirila/počivala can not be ignored. Both practices are associated with the soul of the deceased, are built from the same material, and both are situated on the road from the house of the deceased to the cemetery. These are the places for stopping with the deceased prior to entering the cemetery, the world of the dead. They are places of resting for carriers and prayers for the soul. An additional argument for linking these two burial customs are the actual Muslim tombstones which also consist of headstones and footstones. If we can really suggest the correlation between stone mejtaš and Muslim tombstones - nišani, with mirilo/ počivalo, then I suspect that this manifests a partial acceptance of certain segments of Muslim burial customs and the adaptation of this segment of their beliefs and understanding while giving it a new meaning. Whether these two religious traditions have similarities or not and how this syncretism evovled is not the central issue of this paper. I wanted to demonstrate here that the folklore and beliefs about moving the stone landmark and the punishment that caches perpetrators, as well as the belief that conects souls with mirilo/počivalo, together answer the main question of this paper: the human soul can really be associated with the stone. 145 A PANNONIAN'S HOMMAGE TO DON ANTE SKOBALJ Vladimir P. goss When in the winter of 2009 after a visit to Zakucac in Poljica Radoslav Buzancic offered me a copy of the second edition of the book Obredne gomile (Ritual Heaps) by Don Ante Skobalj, I must admit I was not overly enthusiastic. The book was originally printed in 1970, when I was in the U.S.A. working on my doctorate. On one of my visits home, somebody mentioned the book, I even held it in my hands, leafed through it, and then agreed with my collocutor that it was a work of an amateur, romanticist, even nationalist, with no real scholarly value1. As far as the history of visual arts was concerned, Don Ante dealt with primitive and provincial materials, hardly deserving the name of art, only to rub in the frustrating reality that in Croatia there is very little "real art," and that the primitive piles of the rock and crude stone carvings - the "stecaks" and the like, are, unfortunately, yet another proof of that sad state of affairs. I thanked Dr. Buzancic, shoved the book into the bag, and as there are six hours from Split to Zagreb by train, I took it out at Kastel Stari, to take a look and get rid of it once and for all - and I could not put down until I was done with it - the book is not easy reading - a few weeks later. Praised be the Lord that I have learned something in my life, i.e., to look with my own eyes and think with my own brain - which helped as the starting point when I immersed myself into this extremely complex work. To wit: both in terms of facts, and of theory and methodology, materials and thoughts offered by Don Ante are so numerous and complex that they are far from being easy to verify or discuss. This note has no such ambitions at all. We shall try, on the basis of my own reading and insights, and of what I know about kindred phenomena elsewhere, demonstrate what I see as the essence, the key contributions, of Don Ante's monumental achievement. Anything else would by far surpass my abilities. An interested reader could inform himself about the exemplary ecclesiastic, scholarly and pedagogic career of Don Ante Skobalj by reading the back cover of the book, so we shall waste no time here. Don Ante was born in Duce in 1914. Since 1937 he had been a parson to a number of central Dalmatian parishes, until his retirement in 1991. For the priesthood Don Ante says: "This is such an interesting vocation that I would not exchange it for any other in the world." And Don Ante, in fact, practiced a series of vocations linked to the human being, and fine and liberal arts, and his interest for the human factor is clearly visible also in his scholarly work. One might say that the man and his predicament occupies the central place in the thoughts of Don Ante Skobalj, but this is not only an issue of rational thinking, but also of love for the fellow human beings. Obviously, we are dealing with an engaged scholar with a mission whose main objective is to unmask what he calls "the horrible formalism", which Don Ante fiercely condemns in any area of human activity, and so also in religion, culture and scholarship. That "formalism" has been spun by an "unhealthy state of human soul" leading into a pseudo-culture, and, within it, a pseudo-science wherein the "initiate" knows everything while understanding nothing. The monumental volume is divided into three sections - archeology, history and theology. Mechanically speaking, this is a clear division. However, throughout each of the three sections one 1 Skobalj 1999. 147 recognizes certain key complexes related to; l.scholarly investigation notable for an enormous collection of material, a scholarly source of extreme value full elaboration of which would take a long time; 2.scholarly theory, with excellent insights into scholarship, its essence, its scholarly honesty and truth, its peaks and pitfalls, with special relevance for Croatian scholarship in particular; 3.eth-ics and metaphysics reflecting some crucial issues related to the humanities, humanism, and human existence in, for us, ultimately infinite and unknowable space and its corollary, time. I will not follow the mechanical division, as any one could read it from the contents of the book, but, within the scope of my expertise, my knowledge and interests, I will try to discuss the above mentioned complexes in terms of what I see as essential in a work, which even if just 1% correct would call for a serious reassessment of both our and general history. I could not speak with any authority about the contribution of Don Ante in a vulgar materialist sense, as I am neither an archeologist, nor an expert on the Poljica and Central Dalmatia. Still I hope that I can with some authority single out certain factors which make Don Ante's work valuable for further investigations in some other parts of our homeland, in particular for Pannonia, which has been a frequent topic of my studies. By doing this I will attempt to do what has been promised in the title, render a Pannonian's homage to this priceless work. In order to be able to do so I will select certain quotations from the book, i.e., Don Ante's thoughts, and back up my argument by examples, not only those used by the author. RESEARCH AND SCHOLARSHIP Don Ante is primarily a chronicler of the earliest history of the Poljica, where, in the creation of material and spiritual culture he has recognized patterns which he has then attributed to the oldest layer of our presence on that territory. The Poljica would have been "a unique example of the Early Croatian state organization," an example of an Early Croatian political unit, the zupa (county), whereas the Poljica littoral would also contain clear examples of coexistence between the Croats and their predecessors. "Such," Don Ante says, "various monuments exist also in other areas of Croatia, but their interrelationships and interconnections have not been recognized.2 This key conclusion merits several observations. Since the first edition of the book in 1970, many new things have happened in cultural anthropology, linguistics, archeology, history of visual arts, and related humanist disciplines. The research first of all by linguists and cultural anthropologists has led to a discovery of the first outlines of a cultural landscape linked to the first Slavic, physical and spiritual, presence in the lands of the Southern Slavs, in concrete terms, for us, the lands inhabited by the bearers of the Croatian name3. Those revolutionary moves also enabled the history of visual arts, which, among other things, studies space and spatial organization, to start exploring those relationships which Don Ante has first intuitively grasped and then followed up in his research. Based on the mythological background provided by the clash of the Gods (Katicic), it was possible to establish the outlines of the oldest territorial units - the zupas (Vitomir Belaj and Tomo Vinscak in cultural anthropology, Andrej Pleterski and Juraj Belaj in archeology). Careful reading of later, rare and ambiguous, documents has been slowly rounding up that picture. Here I propose to sketch out a few such units in the Continental Croatia, and to make some preliminary conclusions. 1. BEDEKOVCINA-KOMOR This funnel like mountain valley lies to the north of the township of Bedekovcina in the central Zagorje district to the north of Zagreb (figs. 1, 2). It is about eight kilometers long and it culminates 2 Skobalj 1999, 487-488. 3 Pleterski 1996, Belaj 2007, Belaj and Belaj 2007, Katicic 2008 and 2010, Goss 2008, 2008a, 2009, 2010, Goss and Gudek 2009. 148 Sl. 2: Komor-Bedekovcina, view of scattered homesteads to the South. 149 with a hill bearing a church of St. Vid and having a 360 degrees view in spite of its relatively humble height (366m). The view which comprises all the mountains surrounding the Central Zagorje (Medvednica, Kalnik, Ivanscica, Strahinscica, Macelj, Kostel, Zumberak, Samobor Mountains) is fantastic, and St. Vid must have been a control point and a sacred point since times immemorial. The church, standing on a rounded hill is post-medieval and has never been studied. It is surrounded by one or more moats, traces of which are still visible. Those who held St. Vid were predestined for a distinguished future. They were called Bedekovici, petty nobles who lived in the old Bedekovcina-Komor area, and who claimed it from King Bella IV after the Tartar invasion citing their sacrifices for the King and the Fatherland - as many of their compatriots did likewise. The valley is narrow and its lower part as well as the access to the heights is controlled by another strong spot, Kebel, on a nicely rounded hill, where a castle was recorded in 1248. Another castle, that of Komor, most likely the seat of terrestrial power of the Bedekovici, has never been located as there are several places bearing the name at and around the ridge of St. Vid (Veliki and Mali/ Big and Small Komor, Komor Zacretski, Komoric, etc.). It was mentioned in 1267. The name of the Bedekovici has been preserved by a hamlet near the top of the ridge, to the southeast of St. Vid. Komor-Bedekovicina is a splendid example of an early Slavic territory with scattered hamlets, farms, and forts, constituting most likely a very old zupa controlled by the predecessors of the Bedekovici, who arrived in some of the Slavic immigration waves between 600 and 800 and settled in a well-protected valley underneath a peak controlling a large adjacent area. Such scattered agglomerations forming old territorial units were, according to systematic studies carried out in Transylvania, typical of the Slavic and local pre-Slavic (ethnically not Roman) population of central and Southeastern Central Europe.4 2. KOMARNICA - NOVIGRAD PODRAVSKI Komarnica (figs. 3, 4) is a valley in the northern flank of the Bilogora which follows the river Komarnica running into the Drava at Novigrad in the Podravina region along the Hungarian border. It is loaded with old sites and settlements. From the mountain toward the Drava river plain there is first a spacious fort of Javorovac-Poljan grad, a circular hill where archeological materials from the 13th and 14th century have been found.5 The form of the settlement may indicate a much earlier date. Komarnica was also the seat of one of the Archidiaconates of Zagreb Bishopric, its second largest. As such it was recorded in 1334 having two parishes, of St. Mary (mentioned already in 1228), and of St. George (1334). The area was mentioned already in 1201.6 The exact position of the center of Komarnica remains unknown, but it is not unlikely that it lay at the position of today's Novigrad, where, again along the river, we find a settlement called Poligacev mlin (Poligac's Mill) with finds of 10th - 11th century ceramics, and a spacious fort called Paveticev mlin (Pavetic's Mill), surrounded by the Komarnica and practically inaccessible, and maybe the seat of secular power in the early Middle Ages.7 Another site worth exploring is the church of St. Claire at the Novigrad cemetery, also on a strategically located hill (site of one of the early churches in Komarnica?). The Komarnica complex imposes itself not only as an early medieval county but a potentially important administrative seat in the early medieval Slavonia, and calls for a serious investigation.8 In as much as one can talk of its territorial organization, one again notes the scattered character of the settlement, with multiple both 4 Tomičic 1999, 89-96, 104-106; Fabini and Fabini 1991, 11-14. 5 My young colleague and associate, Vjekoslav Jukic is preparing a study on Komarnica to appear in the Actos of the III Congress of the Society of Croatian Art Historians. I am myself working, with the help of materials published in Katičic 2010, and Katičic 2011, on the earliest type of Slavic forts in Continental Croatia, the form of which seems to correspond to that of Poljangrad. 6 Buturac 1984, 76. 7 Registar 1997, 185. 8 Was there, for example, the seat of Ban Dimitrije Zvonimir before he became the Croatian King in 1076? Sl. 3: Komarnica, Poljangrad. Sl. 4: Komarnica, view of Novigrad, loose early Slavic territorial organiation. 151 secular and religious foci adhering to such major natural landscape elements as the river, the valley, the adjacent hills, and the islands. 3. RADAKOVO ON THE SUTLA Radakovo (fig. 5) is a system of low but rather steep hills and narrow valleys along the river Lucelnicu, an eastern tributary to the Sutla to the south of Klanjec in the Zagorje region of Northwestern Croatia. Hamlets and individual farms make a typical early Slavic loosely scattered agglomeration. There is no individual center but Klemenc had already identified remains of an Early Slavic fortified settlement called Graca on a hill to the west of the river. Its position is typically archaic, on a hill between two merging creeks used by many early fortifications in Croatia.9 4. TREMA Finally there is a number of settlements named "Trem, Trema" (A big building made of logs, possibly with a tower, ruler's building, same as "hram," "kreml," "hall," and "hof"). The most complex among the Croatian "Trems" is a small high plateau of Trema to the east of Krizevci (fig. 6)10 It involves the village of Trema- Durdic with several times rebuilt, but originally Romanesque church of St. George (fig. 7).11 The position of the village and the church on a small fort is fantastic. In spite of modest height (206m) one can see the Medvednica, Kalnik, Ivanscica, Bilogora, Moslavacka gora, West Papuk, and so also most likely its namesake at Durdicka near Daruvar with which it links up as 9 Registar 1997, 78. 10 Goss 2008, 17, and note 34. 11 Goss 2008, notes 35, 36. As correctly pointed out by Z. Balog, the ground floor of the tower shows Romanesque characteristics. 152 a relay point the sacred points of Pannonia Savia (Northwestern Croatia) and Central Slavonia.12 At the village of Trema-Pintici there is the aisleless church of St. Juliana (fig. 8), again within an old fort, 12 Goss 2008, 17-19. 153 SI. 8: Trema-Pitici, St. Juliana. SI. 9: Trema-Pintici, St. Juliana, details. 154 156 surrounded by an unexplored cemetery. An irregular late Gothic sanctuary was added in such a way as to correct the wrong orientation of the earlier building, and redirect it toward the east on February 26, the feast of St. Juliana. An unauthorized restoration has revealed some interesting details of the wall, including a round headed entranceway in the northern wall of the nave (fig. 9). That, as well as the proportions of the nave (1: square root of three) correspond to what Ivan Stopar has defined as Carolingian characteristics in the rural architecture of the Carolingian time in Slovenia.13 St. Juliana, a Saint that triumphed over devil may have taken a seat of Mokoš, whereas St. George at Durdic, on the other side of the Vražje oko (Devil's Eye), a ridge and a puddle, may have succeeded Veles.14 The little high plateau of Trema is full of early Slavic place names, a true little early Slavic Tibet. Let us list at least some of them: Dvorište and Dvori between Pintici and Vražje oko, today a group of village homes and probably the site of an earily Slavic hall or hof (i.e., the Trem). Trema-Staro brdo (the Old Mountain, 237m the highest spot in Trema), was probably Perun's seat. The hill commands a superb view toward the East, South and Southeast, whereas the view in the other directions is obstructed by forest. There may be traces of earth works at the very peak (dubious without archeological investigation), and on the eastern slope there are remains of an old village of stone huts including a so far uninvestigated and unexplained traces of a small circular dwelling. An early Slavic sacred circle? Next there are the Tremci (or the Tremski breg, the Trema Hill), a hill covered by forest and vineyard near Šumečani (fig. 10) to the east of the important medieval settlement of Ivanic, believed to have been recorded already in the 11th ct. Was the hill which also features such place names as Durino brdo (George's Mountain) and Stupovi (the Columns), and traces of a Roman (?) road, the seat of an early župan of Ivanic?15 Then there is the Trem near Komin, a hamlet and a hill on a ridge above the creek of the Moravčak (fig. 11). There seem to be traces of moats on the hill above the last houses of the village on the northern side (the village itself was mentioned in 1412). Was there a hof of an early župan of the Moravce county?16 At Jakopovec to the South of Varaždina there is a well-preserved but much rebuilt small Romanesque church of St. Jakov (James; parish existed in1334.), aisleless and with a rounded apse, placed within a small but prominent fort (fig. 12). Above the church, at the top of the hill, there is a site called Trem, thus again the seat of an early Slavic nobleman who from this spot had excellent control over the Drava river plain and the passes toward the south and the Zagreb region. Finally, there is another Trem on a prominent hill above the village of Gornji (Upper) Kneginec (fig. 13), a few kilometers to the West of Jakopovec. The place contained until 1861 a house owned by the city of Varaždin with a cellar for the city's wines. It was succeeded by a 19th ct. mansion, and than by yet another one (Bijeli Dvor i.e., the White Mansion) in the 20th. The spatial relation of the Trem and the church at Gornji Kneginec, which has also preserved Romanesque fragments, is very similar to that of St. James and its Trem at Jakopovec. 17 Insights and investigations of Don Ante Škobalj are of key importance for any future investigations of early Slavic landscapes in continental Croatia.18 13 Stopar 1987, figs, 13,14, pl. V. 14 On "successions" between the pagan gods and Christian Saints, see Belaj 2009a, passim. 15 In December 2010 my research assistant, Maja Cepetic, herself a scion of the Tremec family from the Tremski breg, and myself have made a preliminary exploration of the area. Durino brdo is a rather steep, narrow and inaccessible ridge with some traces of possibly early diggings. It commands a view of the Tremski breg. Stupovi is a fairly large area of some 4 square kilometers of marshland and surrounding heights. There are several spots where one could envisage some old structure, especially on the northwestern section of the hilly rim, where one can even see some traces of digging along another prominent and narrow ridge. No final judgment is advised without archeological investigation. Based on Katicic's analysis (Katicic 2011), names such as Stupovi may, in our opinion, indicate the oldest forts that the Slavs built upon their migration to Pannonia. 16 Goss 2009a, 30-39. 17 Peskan and Pascuttini Juraga 2009, 430-437. 18 For additional examples of such identifications by Vitomir and Juraj Belaj, the reader is referred to the works by those author listed in bibliography. SCHOLARLY THEORY AND METHODOLOGY Typology of the phenomena just described evokes another important insight of Don Ante Skobalj. We quote: "The Croats did not enter Roman cities... If they had completely adopted the Roman culture, they would have merged with the local population and would have spoken some mixture of Illyrian and Latin languages as yet another Romance speaking people. There is no doubt that a part of the Croatian ruling class favored such a development. That is what we know as "the Latin party." But there was also another party among the Croats, adhering to the old traditions...that is what we call the Croatian, national, party..."19 We are touching here upon one of the hottest and hotly debated issues of Croatian history, and this is definitely not the place to debate the virtues of either of the stands, or even the perception thereof in Croatian historiography, i.e., whether such two trends existed as consciously defined attitudes. Or, did they come into being as a figment of Croatian 19th and 20th century historians' imagination. 20 Don Ante has found support for his thinking again by studying the facts in the field, contrasting the "national", i.e., highland structures of the Poljica cultural landscape with those of the Poljica littoral. The author's observation on how the Slavs did not enter the Roman cities of Dalmatia - in itself a somewhat dubious proposition, appears, however, paradigmatic when dealing with the continental Croatia. Important southern Pannonian urban centers such as Iovia, Cibalae, Mursa, Sirmium, etc., do not continue into the early middle ages. Siscia continues to exist, but its existence seems to have been little more than slow dying until some time in the 10th or 11th century. Nevertheless, even Siscia's urban character in the early middle ages is more than questionable. The immigrants into the Croatian section of Pannonia act very much alike the Angles and Saxons did in the Roman Britain settling within the reach of the cities but not entering them.21 This is also both a confirmation of what we have just proposed concerning some early Slavic territorial structures in our Pannonia, as well as a basis for a reasonable explanation of how such units came into being. ETHICS AND METAPHYSICS This is the third complex which we have already touched upon above. Again we quote: "The duty of scholarship is to establish what creeds, what nations and what times certain heritage belongs to. The experts are expected to study those matters with diligence and rigor. Yet, the reality is a synthesis which unites all of the above within a whole called life."22 And this is exactly what in today's scholarship, which is, to put it mildly, to a large extent factography inspired by various political fashions, so often forgotten. Don Ante correctly reminds us that scholarship is not a mere listing of "facts," but uncovering of the live, warm-blooded, and often elusive and ineffable web of circumstances and 19 Skobalj 1999, 497. 20 One could even argue that the Croats would have been better of in history if they had adopted a Romance language and more of the Mediterranean culture, but this would be, of course, idle speculation. My initial and tentative inroads into the issue, which I hope to express in a future study, indicate to me that the Croats were fairly successful in adhering to "their own" until the late 17th century re-conquest of large sections of Croatia from the Turks, when the country, totally unprepared after two centuries of prehistoric savagery, was asked to join Europe, and did it tentatively, uncritically, and with a great minority complex vis-à-vis what the "West" had to offer. I see that uncritical attitude of adulation of the foreign as one of the ugliest characteristics of the Croatian "national soul" still today. This is also evident in scholarship, as a large segment of Croatian scholars imitates, Don Ante would have said "horrible formalisms" of the world scholarship, highly valuing the imported nonsense while rejection sound and careful domestic scholarship based on facts and analysis thereof, preferring form to sense and content, and openly laughing at honest and hard working investigations of our historic predicament. 21 McClendon 2005, 58-62. 22 Skobalj 1999, 357. human relationships, to repeat, a chronicle of human life - of nations, groups and individuals; or to quote the immortal words of Ernst Kitzinger, "of intangibles of history."23 My approach may be declared unsystematic and arbitrary. But I do believe it to be in harmony with the stance of Don Ante's that after each "listing" we should look for the essence, for a synthesis, if our labors are to yield a true fruit. This is how I experience this for our humanist disciplines and for the history of our presence in this part of the world unavoidable work and scholarly personality. Most of all, I wanted to indicate what Don Ante's work could mean for research in some other parts of our country, and thus express what I have promised in the title, i.e., a Pannonian's hommage to this priceless insight into the past of our people and their presence on the territory of the modern Croatian state. We may agree with some of the author's conclusions or not, but I do believe that, nevertheless, we owe the author a debt of gratitude for his lucid insights be it into the material culture of our past or into the essence of human spirituality. 23 Kitzinger 101-102. 159 PANoNCEV HOMMAGE DoN ANTI ŠKoBALJu Vladimir P. GOSS Knjiga Don Ante Škobalja, Obredne gomile, izvorno je objavljena 1970 (pretisak 1999). Autor je dijeli u tri dijela - arheološki, povijesni i teološki. Tehnički, to je jasna i točna podjela. No kroz sva tri dijela provlače se ključni tematski sklopovi od kojih izdvajamo slijedece: znanstveno-istraživač-ki - prikupljanje golemog materijala koji ce još dugo vremena čekati dostojnu obradu i koji predstavlja bogatstvo znanstvenog izvora prvoga reda; znanstveno-metodološki s izvanrednim uvidima u znanost, znanstvenu istinitost, njene vrhunce i ponore, s poukama za našu znanost i znanost uopce; moralno-metafizički u kojem se sve navedeno odražava kroz neka ključna pitanja o humanistici, humanosti i ljudskom postojanju u za nas beskrajnom i nespoznatljivom vremenu i prostoru. U takvom okviru pišem sa stanovišta moje struke i mojih znanja i interesa o onome što doživ-ljavam kao bitno u radu koji pa da je baš i 1% "točan" traži ozbiljan angažman na reviziji naše, pa i šire, povijesti. Kako bih to učinio izabrao sam nekoliko citata odnosno misli iz rada Don Ante i potkrijepiti cu moja razmišljanjima primjerima, i to ne samo onima kojima se služi autor. Tri ključna citata su kako slijedi. Navodimo: "Takvih različitih spomenika ima i u drugim hrvatskim krajevima, samo što se njihov me-dusobni odnos i povezanost ne opaža i ne ističe kao ovdje u svojoj priprostoj jednostavnosti" (str. 487). "Hrvati nisu ušli u rimske gradove... da su oni tu latinsku kulturu sasvim poprimili, Hrvati bi se stopili s romanskim stanovništvom, govorili bi kakvom mješavinom ilirsko-latinskog jezika i pretvorili se u jedan od romanskih naroda. Nema sumnje da je jedan vladajuci dio Hrvata bio za to ... To se zove latinska stranka... U Hrvatskom je narodu bila i druga stranka, koja je išla za očuvanjem starih tradicija ...Taj pokret zovemo Hrvatskom, narodnom, strankom ..." (str. 497). "Dužnost je znanosti ustanoviti kojim vjerama, narodima i vremenima pripadaju pojedini prežitci. Stručnjaci ce sve ovo pomnnjivo istražiti i analizirati. Stvarnost je, medutim, sinteza, koja sve spaja i sjedinjuje u jedno jedinstvo, koje se upravo zove život." (str. 357). Nadasve bih želio pokazati što istraživanja Don Ante znače za neke druge dijelove naše domovine, posebice onaj panonski kojim se osobno bavim, i tako izraziti ono što obečavam u naslovu, Panončev hommage ovom neprocijenjivo vrijedom uvidu u povijest naših ljudi i njihove prisutnosti na području moderne hrvatske države. Kao takve teritorijalne jedinice gdje se kao i u Poljicama, iako za sada manje jasno, može očitati vrlo stari sloj slavenskog naseljenja i teritorijalne organizacije navodim, na pr., Bedekovčinu, Komarnicu, Radakovo i Tremu. Vjerujem da je moj pristup u skladu s razmišljanjima Don Ante da nakon svakog "popisivanja" treba naci bit, stvoriti sintezu ako naši napori žele uroditi pravim plodom. Dakle, ovo je priča o tome kako sam doživio bit ovog za naše struke i povijest našeg prisustva u ovom prostorima nezaobilaznog rada i autorske osobnosti. Od 1970. mnogo se toga desilo u kulturnoj antropologiji, linguitici, arehologiji, povijesti umjet-nosti i srodnim humanističkim disciplinama. Slagali se ili ne s nekim od autorovih postavki, mnogo dugujemo Don Anti Škobalju i njegovim lucidnim uvidima kako u materijalnu kulturu tako i u bit ljudske duhovnosti. 160 TECHNOCRATIC MONOCULTURALISM - EVOLUTIONARY FORCE Bozidar Bruce YERKOVICH Dedicated to my wife Marija 1>S00 000 Some of you are probably wondering what a biologist is doing among such distinguished anthropologists and cultural historians, scientists going deep down into human history?! Well, biologists go even further down memory lane, long before Homo sp. existed. Some of us are making the journey to the beginning of time. My interests are in understanding how evolution as a whole shaped our species. Furthermore how mythology acts as an evolutionary force (Groves 2005) and how technological explosion that human species experienced during the last 150 years is directing our biological evolution (Smil 2005). To put things into the context of time, let us look at figure 1. It represents human evolution during the last 1.5 million years. The left side of the figure marks the time of the rise of Homo erectus and the right side of the time line represents the present time. You will also notice the year ^ 1850. marked, which roughly represents the time 50 years after the use of steam engines took hold and 50 years before wide spread usage of the internal combustion engines. Also that year, the first inexpensive industrial process for mass-production of steel from the molten pig iron was introduced and therefore that year is often recognized as the beginning of the rapid technological development of the human species (Smil 2005). After our species started successfully molding iron it became able to rapidly create tools and machines that in return powered fast technological development of our civilization. If we look at time from 1850. until today, we see it spans roughly 150 years. If we look at time from the beginning of our diagram until today, it spans 1.5 million years. The ratio between those two timeframes is 1 in 10,000. This > * "" / means that humans as a species spent 10,000 times more time walking the Earth, than driving the Earth. If we take that time and project it on a 24-hour clock (figure 2), where 1.5 million years represent 24 hours, it turns out that 150 years represent only last 8 seconds of the human history. This means that we have been subject to technological revolution for 8 seconds, while human species have developed under the influence of Mother Nature alone for the rest of time, since its inception. Eight seconds is the time it takes to inhale and exhale once. Speaking from an evolutionary stand-point, the technological revolution we are witnessing , > ' XII Ni IA Fig. 1: Timeline representing human evolution since the advent of Homo erectus. Fig. 2: Evolutionary timeline of Homo sapiens represented as a 24-hour clock. See text for detailed explanation. 161 today is an unproven achievement. It is impossible to tell if such recent developments in the history of human kind are sustainable in a biological sense. Why all this matter matters? Because throughout the biological evolution we have gathered certain skills, traits and knowledge, wisdom if you wish, which technological revolution supports and utilizes, yet some others it suppresses and denies. To illustrate the effects of technological revolution on the biological evolution of human species, let me tell you a story about birds and earthquakes. You have probably heard how birds can sense an incoming earthquake (Sheldrake 2009). A few hours to a few days before the earthquake strikes, birds evacuate the area. This behavior is not exclusive to birds only, other animals, including reptiles and mammals behave in a similar way. Scientists were puzzled by such behavior for many years. Then they discovered that birds have a natural compass that relies on earth's magnetic field to help them orientate themselves during the flight (Cressey 2008). Using that compass, birds can sense disturbance in the magnetic field prior to earthquake (Mora et al. 2004), as distortion of earth's magnetic field begins to occur in the area about to experience an earthquake (Orey 2006). Humans do not have built in compasses, but as a result of our technological revolution we have invented a mechanical compass and seismograph. Hence we can also predict with high probability incoming earthquakes. In this example, our technological revolution complements our biological evolution, as it is unlikely that we would internally develop these traits through biological evolution in any foreseeable future. Now, let's look at two examples when biological evolution and technological revolution do not complement each other. In these examples, technological revolution means civilization values that we have instituted in western society from the times that coincide with first settlements in the Fertile Crescent (Diamond 1997). Those times are connected with inception of intensive agriculture and first permanent settlements (Beck et al. 1999). Examples refer to two biological traits: intuition (sixth sense) and belching. Belching (also known as burping, ructus, or eructation) involves the release of gas from the digestive tract (mainly esophagus and stomach) through the mouth. It is usually accompanied with a typical sound and, at times, an odor. In most parts of the world, especially in formal situations, audible burping is considered impolite. Belching in front of people in public places tends to be received in a manner similar to flatulence. Yet belching plays important part in healthy digestive process as removal of the excess gas eases digestion and absorption of the food in stomach and subsequently in intestines. Babies are particularly subject to accumulation of gas in the stomach while feeding, and this can cause considerable agitation and/or discomfort unless the child is burped. In that situation burping is not considered impolite. At contrary, burping of children is considered a necessary sign that food has been received well by the stomach. Some other cultures also consider burping in adults sign of compliment to the host or the cook. But in our western society burping is unwelcomed evolutionary trait. Yet, it is a necessary trait, as we all burp in private and encourage our small children in such behavior, even in public. Intuition or a sixth sense is another trait we have developed over the course of our biological evolution. The term intuition is used to describe "thoughts and preferences that come to mind quickly and without much reflection" (Kahneman 2003). The word 'intuition' comes from the Latin word intueri, which is often roughly translated as meaning to look inside or to contemplate. Intuition provides us with beliefs that we cannot necessarily justify. For this reason, it has been the subject of study in psychology, as well as a topic of interest in the supernatural (Kerr 2009). The "right brain" is popularly associated with intuitive processes such as aesthetic abilities (Toga, Thompson 2003). Some scientists have contended that intuition is associated with innovation in scientific discovery (Holton, Elkana 1997). In indigenous cultures children who demonstrate strong intuitive abilities are at an early stage often raised to be shamans, healers and spiritual leaders. In western society intuition is publicly not accepted: it is not considered valid until it is augmented with material evidence. At which point it is proven as valid as any other piece of information, except in the court of law. Yet in private we often rely on it. Intuition is sometimes called "a hunch" and many discoveries or remarkable business deals were done based on the „hunch". Here we have two examples which technological society does not look favorably upon, for whatever reasons, and is trying to suppress them, even going as far as ridiculing members who practice them. It would be safe to say if our current civilization continues like this for some time, burping and intuition as biological evolutionary traits will get lost and removed from our species. Let us now make a lateral shift from evolution responsible for our biological survival, to cultural evolution, responsible for our physiological survival. We have shown in these examples above how technological revolution is exercising evolutionary pressure on certain biological traits. In a similar fashion, it is applying evolutionary pressure on traits created as a result of cultural evolution, creating what Daniel Quinn calls "The Great Forgetting". We are witnessing it here today: we are guessing how old Slavs lived, how they built, how they worshiped. We are trying to reconstruct their lives based on circumstantial evidence, as we do not have material evidence and because their culture was a subject of the great forgetting. Nowadays in our culture is very popular to revive old customs and rituals, without fully (or even partially) understanding the function and purpose of those customs of original indigenous people. We have to exercise due diligence before doing that, as we may be simply putting new function into old robes. A highly preposterous act and one insulting to the indigenous cultures as well. Why therefore are we trying to resurrect the spirit of old Slavic mythology, what is our need in that and whom do we serve? Even if old gods of Slavic mythology are calling to us, in itself that is not enough. It is like having a driver's license without a car, the license in itself is useless. Hence in that same analogy, the question can be rephrased as to which vehicle will propel this technological civilization on the new journey and uplift it above the materialistic one-dimensional mentality? How to free up and re-instate creative forces in people that will result in opening new, yet unknown dimensions of human existence? The world lost its religious and civic homogeneity a long time ago. Is our need to understand lost civilizations a search for the missing "link" (both in a physical and cultural sense)? What is the mechanism to transform heterogeneous consumer society of the 20th century into homogenous tribe(s) for the 21st century? 163 TEHNOKRATSKI MONOKULTURALIZAM - EVOLUCIJSKA SNAGA Božidar Bruce YERKOVICH Moderni čovjek postoji oko 1,5 milijuna godina. Njegovo postojanje kroz to razdoblje je proizvod planete Zemlje i njezinih mehanizama evolucijskog pritiska. Medutim, u zadnjih 150 godina ljudska vrsta ima iskustvo još jedne, umjetno stvorene, evolucijske sile - tehnološke revolucije. Taj čimbenik je prisutan u biološkoj evoluciji čovjeka samo jednu desetinu tisučinke ukupnog evolucijskog vremena biološke vrste Homo, a toliko snažno obilježava i usmjeruje njegovu sveukupnu evoluciju, nesrazmjerno trajanju u kojem djeluje. U ovom tekstu razmatramo nekoliko primjera kako ovaj prominentni evolucijski čimbenik utječe na biološku i kulturnu evoluciju čovjeka. Navodimo nekoliko primjera koji pokazuju kako tehnološka revolucija djeluje pozitivno na čovjekovu sposobnost opstanka na Zemlji. Isto tako objašnjavamo uz pomoč nekoliko primjera kako ta ista evolucijska sila direktno potiskuje odredena biološka svojstva koja je ljudska vrsta razvila tijekom svoje pred-tehnološke evolucije. Na kraju, obaziremo se i na kulturnu evoluciju koja je, za razliku od biološke (zadužene sa naše fizičko preživljavanje) odgovorna za psihološku stabilnost društva. Iako površinski, preispitujemo motive naše zainteresiranosti za staroslavensku mitologiju u kontekstu kulturne evolucije i traženja novog identiteta ljudskog roda na pragu 21. stolječa. 164 PERUNOVIM STAZAMA PREMA KULTURNOM TURIZMU Ivica LOLIC , „ V..T.,,.. ,. Perun i Podstranu Rezultati znanstvenog skupa pod nazivom Perunov zrvanj i Jurjevo koplje jasno upucuju na po- trebu očuvanja i prezentacije ove jedinstvene kulturne baštine od nacionalne važnosti. Ako k tome pridodamo jedinstvenost krajobraza te ostalu bogatu kulturnu i prirodnu baštinu, postaje jasno kako je prostor Žrnovnice i Podstrane od iznimne vrijednosti. Upravo je zbog toga udruga Žrvanj iz Žrnovnice, u suradnji sa ogrankom Matice hrvatske iz Podstrane i Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pristupila izradi projekta uredenja pješačkih poučnih staza na prostoru Žrnovnice i Podstrane. Okosnicu projekta predstavlja gora Perun (slika 1), čija je prosječna nadmorska visina oko 500 metara. Perun je zapravo primorska kosa na padinama planine Mosor, a koja se pruža desetak kilo-metara, od ušca rijeke Žrnovnice do ušca rijeke Cetine u Omišu. Ova gora zapravo nema jedinstveno ime jer se istočni dio u narodu zove "Mošnica". U novije vrijeme, u planinarskim vodičima pojavljuje se pod imenom "Poljička planina". Ovdje cemo izložiti uspone na Perun iz Žrnovnice i Podstrane. Osim toga, u podnožju brda planiramo poučnom stazom povezati: Zmijin kamen na Žminjači, crkvu Gospe u Siti u Strožancu, 165 crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Žrnovnici, crkvu svetog Mihovila na Gračicu, Svetog Antu na Privoru, Svetog Fabijana i Sebastijana, Tribišce u Amižicima, Babinu stinu u Podstrani kao i cijeli tok rijeke Žrnovnice. Unatoč tome što se veliki dio baštine može razgledati šetnjom asfaltiranim putevima ili auto-mobilom, radi punine doživljaja odlučili smo prilikom uredenja staza slijediti tradicionalne putove (nogostupe). Razlog tome jest činjenica da je hodanje neravnim (starinskim) putevima daleko pri-rodnije i anatomski udobnije. Nakon sat-dva, dva hoda u ugodnom ambijentu čiste prirode, lijepih vidika i bogate kulturne baštine dolazi do relaksacije tijela i uma, posjetitelj se osjeca izvrsno, mogli bismo reci i ushiceno. Na odabranim mjestima valja postaviti odmorišta na kojima bi se nalazili info panoi, a sve staze trebaju biti obilježene opceprihvacenom planinarskom signalizacijom. Dakako, na odvojcima potrebno je postaviti putokaze te napisati vodič i izdati topografsku kartu. Sve skupa valja prirediti i u digitalnom obliku. 1. uspon na perun iz žrnovnice Iz centra mjesta (slika 2) kod crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije krece se kroz zaseok Barbarici, starim pješačkim putem,izgradenim u antičko doba, koji vodi kroz kanjon i potok Vilar prema mjestu Srinjine. Nakon otprilike sat vremena lagane šetnje (oko 3,5 kilometra), valja skrenuti desno, prijeci potok i nailazimo na asfaltnu cestu. Na toj cesti započinje uspon koji slijedi stari konjski put. Tim putem, za nešto više od sat vremena, dolazimo nadomak vrha gore. Duž cijelog uspona pruža se divan pogled na kanjon Vilar (sl. 3), i puno dalje. Potrebno je još dvadesetak minuta laganog hoda po vršnoj zaravni i stižemo na vrh Perunsko na kojem se nalazi prastara kapelica sv. Jure (slika 4). Sa ovoga mjesta pogled seže na sve strane i doživljaj je doista neopisiv. Kapelica sv. Jure podignu-ta je na temeljima još starije gradevine, a u vanjskom rubu jasno se vide ostaci ilirske suhozidine. Nažalost, kapelica je u trošnom stanju stoga je potrebna hitna sanacija. Ovdje takoder treba postaviti info pano i nekoliko klupa za odmor, a u blizini ambijentalno sklonište za slučaj lošeg vremena. Ovaj uspon ukupno je dug nekih 8,5km i traje od 3-4 sata. Sl. 2: Žrnovnica Sl. 3: Vilar Sl. 4: Sv. Jure na Perunskom 166 2. uspon na perun iz strožanca Krecemo od turist biroa s velikog parkinga. Odatle preko ceste do Crkve gospe u Siti (slika 5). Nadalje, cestom dužine četristotinjak metara do početka pješačke staze, koja nas brzo dovede do Polače (villa rustica; slika 6). Nakon toga uz potok, a nakon dvjestotinjak meta-ra stižemo na kraj makadamskog puta koji dolazi iz Strožanca. Dalje tri stotine metara uzbrdo medu maslinicima do novog makadamskog puta koji povezuje Gornju Podstranu i Korešnicu. Odatle staza vodi uzbrdo kroz hrastovinu do okomitih stijena Velikog Peruna. Dalje gore lijevo strmim usponom kroz sipine i stijenu do vršnog platoa, odakle je do Sv. Jure još 200 m. Ova staza je duga oko 3 kilometra ili 1,5-2 sata hoda. Sl. 5: Gospe u Siti Sl. 6: Polača (villa rustica) 167 3. USPON NA PERUN IZ GORNJE PODSTRANE Ovo je najlakša staza ako automobilom stignemo iz Sv. Martina u Gornju Podstranu. Gornja Podstrana je staro naselje bogate prošlosti, prepuno kamenih kuca, s divnim pogledom na more. Ima status eko-etno sela. S zapadnog kraja sela krecemo uzbrdo lijepim pješačkim putem koji je nedavno postao križni put. Nakon tridesetak minuta izbijamo na Vršinu gdje se nalazi stara kapelica sv. Jure (slika 7). Vršina je prostrana zaravan na kojoj se nalaze ostaci obrednih gomila iz ilirskog vremena, Sl. 7: Gora Perun a u blizini je i mjesto koje se zove "Vilanjski grad". Od Sv. Jure na Vršini (slika 8) krecemo zapadno planinarskom stazom prema Sv. Juri na Perunskom. Staza je pretežno ravna, lagana za hodanje i sli-jedi vršni greben. Uskoro prolazimo preko vrha Križevac, najviše kote ovog dijela brda (533m). Dalje lagani silaz pa uspon i evo nas nadomak vrhova Perunic, Veliki Perun i Perunsko. Vegetacija oko nas je škrta zbog ostrih vjetrova zimi i velike suše ljeti, pa na hladovinu ne treba računati. U ovom dijelu vršni greben se širi u blago udubljenu visoravan, a staza se lagano spušta kroz nju. Ovdje nestaju vidi-ci i nastupa tišina. Nakon dvadesetak minuta hoda naglo izbijamo na Sv. Juru na Perunskom, gdje se sve, kao nekom čarolijom, vrati. Ovaj uspon je dug oko četiri kilometara (1,5-2 sata hoda). Završetak radova na sve tri spomenute staze planiran je za početak ljeta 2011. godine. Sl. 8: Sv. Jure na Vršini 168 4. STAZA ZA TRIBIŠCE Tribišce je izvor kod zaseoka Amižici u Žrnovnici. Do njega vodi asfaltirani put stoga se može razgledati i automobilom. Stazu planiramo provesti iz centra Žrnovnice kroz zaseok Aljinovici pa u Reljice, zatim na Grepce pa Slatku do "Loline kuce" pod Gračicem. Dalje put vodi dvjestotinjak meta-ra asfaltom, zatim na Gračic (neistraženi antički grad). Nadalje, staza vodi kružno kroz Gračic (divna panorama na centar Žrnovnice) do Sv. Mihovila (slika 9), najstarije crkvice u ovom području. Od 169 Sv. Mihovila asfaltiranem cestom 400m do izvora Tribišce (slika 10) i stijene nad njim u puku zvane "Kaštelina". Stazu dalje planiramo kroz zaseok Amižice, zatim nizbrdo na izvor rijeke Žrnovnice (slika 11). Put bi vodio oko izvora pa nizvodno pored turske kule do zaseoka Dvori. Dalje 300m asfaltom pa opet niz rijeku do Antoničina mlina (slika 12). Od nekadašnjih 28 mlinskih kola na rijeci Žrnovnici to je jedini preostali aktivni vodeni mlin, vlasništvo obitelji Aljinovic. Nakon toga, staza nas vodi niz rijeku uredenom šetnicom do centra Žrnovnice. Ova kružna staza duga je oko 4,5km ili 2-3h laganog hoda. Završetak radova na ovoj stazi planiramo do ljeta 2012. godine. Sl. 11: Most u Dvorima Sl. 12: Antoničin mlin 5. OD IZVORA DO UŠCA Staza od izvora do centra Žrnovnice opisana je u prethodnom tekstu. Dalje nastavljamo iz centra nizvodno uredenom šetnicom do "Crnog vira", zatim do restorana Rus. Ondje krecemo preko mosta i dalje lijevom obalom rijeke niz "Vučipolje", do sportskog centra u Pricvicu, a zatim nizvodno do "Pete Peruna". Nakon tristotinjak metara prelazimo "Most u Rakite" i spuštamo se nizvodno ši-rokom šetnicom do Žminjače. Tu je odvojak za "Zmijin kamen" koji je od rijeke udaljen pedesetak metara (slika 13). Sa "Zmijina kamena" možemo produžiti istočno preko asfaltirane ceste i starim putem nakon deset minuta stici u Strožanac kod Gospe u Siti. Naša staza se nastavlja nizvodno još oko 800m i dovodi nas na ušce rijeke Žrnovnice (slika 14). Odatle počinje šetnica uz more kroz Podstransku rivijeru. Ova staza je dužine 5km ili oko 3 sata lagane šetnje. Završetak radova ovisi o Hrvatskim vodama koje ureduju korito rijeke, a očekujemo ga do ljeta 2012. godine. 170 SI. 14: Prema ušču Žrnovnice 171 Karta staza U planu su i staze za brdski biciklizam i to: Gornja Postrana - Korešnica (oko 6km) i Korešnica -Sitno Gornje (oko 10km). Još treba dodati da se planirane pješačke poučne staze nadovezuju na planinarske putove za Mosor i Perun prema Omišu. Za realizaciju ovog projekta potrebno je učešče mnogih ustanova, udruga i pojedinaca. Do sada smo pokrenuli suradnju s opcinom Podstrana i Turističkom zajednicom Podstrana koji planiraju završiti staze na području njihove opcine do ljeta 2011. godine. U ovaj projekt se aktivno uključila i Hrvatska gorska služba spašavanja (HGSS) koja se prihvatila obveze čiščenja i obilježavanja staza na Perunu i izrade turističko-planinarske topografske karte. U čiščenje staza uključili smo i volontere iz Postrane i Zrnovnice. Opčina če vlastitim snagama pripremiti turistički vodič za područje Podstrane. Suradnja s Turističkom zajednicom Grada Splita i opčenito s upravom Grada Splita za sada se odvija nešto sporijim tempom. U ovakvom projektu svakako nam je potrebna i podrška Ministarstva kulture kojoj če ovaj zbornik biti od velike koristi! 172 SAŽETAK Ovaj znanstveni skup pokazao je da se na prostoru Žrnovnice i Podstrane nalazi važna kulturna baština od nacionalnog značaja. Od strane udruge Žrvanj i suradnika (Matica hrvatska - ogranak Podstrana i Filozofski fakultet u Zagrebu - Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju) pokrenut je projekt prezentacije ovog prostora svekolikoj javnosti. - Okosnice prezentacije su: poučne staze, prikladan vodič, topografska karta, a u buduc-nosti dokumentacijski centar i različite manifestacije koje ce promicati za ovu kulturnu baštinu. - Poučnim stazama biti ce povezani: vrhovi Perunsko, Perun i Perunic, rijeka Žrnovnica, Zmijin kamen, Tribišce, Vilar, Vučipolje, Crni vir, Babina stina, crkva Gospe u Siti, Sv. Jure na Vršini, Sv. Jure na Perunskom, crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, Sv. Mihovil. - Osim navedenog, u drugoj fazi namjeravamo povezati i ostalu kulturnu i prirodnu baštinu i to: Crikvina (villa rustica nad Korešnicom), Sv. Ante na Privoru, Sv. Fabijan i Sebastijan, eko sela Mihanovici i Lolici, Miličevica jama i Žrnovsko polje. - Osim nositelja, do sada u provedbi projekta aktivno sudjeluju opcina Podstrana, Turistička zajednica Podstrana, Hrvatska gorska služba spašavanja, mjesni odbor Žrnovnica, volonte-ri, a Grad Split se postupno uključuje u projekt. - Do ljeta 2011. godine planiramo završiti tri poučne staze za uspon na Perun ukupne du-žine oko 16 kilometara. Do ljeta 2012. godine u planu je završetak poučne staze za Tribišce i stazu uz rijeku Žrnovnicu. Navedene staze su ukupne dužine oko osam kilometara. Ostale staze planiramo završiti do ljeta 2013. godine. - Za realizaciju cijelog projekta prezentacije i promidžbe ovog mitološkog prostora sva-kako nam je potrebna čvrsta potpora Ministarstva kulture čemu ce ovaj zbornik biti od velike koristi. Zahvaljujem Karlu Lolicu i Igoru Roglicu na divnim fotografijama i računalnoj obradi. 173 PERUN'S TRAILS - A WAY TOWARDS CULTURAL TOURISM Ivica LOLIC This conference has shown beyond any doubt that the area around Zrnovnica and Podstrana is a cultural heritage site of national importance. NGO Zrvanj and its partners (Matica hrvatska - Podstrana and Faculty of Humanities and Social sciences in Zagreb - Department of Ethnology and Cultural Anthropology) have started a presentation project with the intention of bringing scientific discoveries made at this reagion closer to the general public. The backbone of the presentation would be: educational paths, suitable tourist guide, topographic map and sometime in the future - a documentation center accompanied by a variety of events related to this cultural heritage site. Educational trails will interconnect the important heritage sites: peaks of Perunsko, Perun and Perunic, the river Zrnovnica, the Serpent stone, Tribisce, Vilar, Vucipolje, Crni vir, Babina stina, church of Our Lady in Sita, St. George's church at Vrsina, St. George's church at Perunsko, church of the Blessed Virgin Mary and St. Michael's church. Additionally, in the second phase, we intend to connect other cultural and natural heritage sites as follows: Crikvine (villa Rustica over Koresnica), St. Anthony church on Privor, churches of St. Fabian and St. Sebastian, eco-villages Mihanovici and Lolici, Milicevic pit and Zrnovsko polje. So far, apart from institutions mentioned earlier, the municipality of Podstrana, the Tourist board of Podstrana, Croatian Mountain Rescue Service, local board of Zrnovnica and many volunteers are actively engaged in bringing this project to life. The city of Split was also gradually included in the project. The current plans are to finish the three educational paths climbing to Perun Mountain in a total length of about 16 km by the summer of 2011. By the summer of 2012 we plan to complete the educational path for Tribisce and another path along the river Zrnovnica in total length of about 8 km. Other routes are planned to be completed by the summer of 2013. For the final realization of the project and the promotion of this mythological space we will also need the strong support of the Ministry of Culture and I hope this volume and works in it will contribute to this goal. 174 ŽRNOVNICA POSLIJE SIMPOZIJA -PERUNOV GROM ILI TEK ISKRA Ivan ALJINOVIC Žrnovnica je politički oduvijek pripadala Splitu, iako je geografski zasebna cjelina. Leži uz rije-ku Žrnovnicu koja je bila istočna granica s povijesnim Poljicima. Omedena je s četiri planine ili brda. Mosor je dominantna planina na sjeveru (1340 metara), Perun na jugu (533 metara), niži ali strmiji, Markovača ili Sridivica na istoku je manja i još manji Drognjuš na zapadu. Ove četiri planine bitno uvjetuju klimu i način života ovog mjesta. Za ljetnih mjeseci, život uz rijeku i u sjeni planina, izuzetno je ugodan. No zimi, pogotovo za vedrih i hladnih dana, sve se mijenja. Postaje neugodno, hladno i prilično mračno s obzirom na osunčani Mosor u pozadini. I ovdje je krajobraz bitno definirao mentalitet mještana, a time i njihov način života. Unatoč tome što je Žrnovnica svega tri kilometra udaljena od mora, a od centra Splita oko 11 kilometara, često se čini kao da je udaljenost znatno veča. Naime, Žrnovčani nisu bili ribari ili pomorci u večoj mjeri, niti su osječali pripadnost Splitu mada su oduvijek bili povezani sa njime. Što je najčudnije, usprkos ovakvoj blizini značajnih turističkih odredišta, u Žrnovnici nema ni traga turizmu. Možda se dio krivice može pripisati i postojanju dviju vojnih baza, a dio ranijem shvačanju da je turizam isključivo more i ležanje na plaži. Žrnovčani su imali svoj poseban način života koji se uglavnom zasnivao na poljoprivredi, stočarstvu, mlinovima i stupama. Nekada je na rijeci bilo 28 mlinskih kola. Stanovništvo je uvijek bilo samodostatno, zatvoreno za sebe i nije bilo sklono prihva-čati novotarije bilo koje vrste. Nakon drugoga svjetskog rata, stanovništvo se u večem broju zaposlilo u gradu Splitu. Dio sta-novnika je odselio u Split ili Zagreb, a dio napučio nove dijelove mjesta, posebno Korešnicu koja je postala jedna velika cjelina, a največim dijelom je naseljena stanovništvom sa Privora. Žrnovnica danas (2011.) ima oko 3 000 stanovnika. U posljednjih tridesetak godina došlo je do značajnog priliva novih stanovnika iz zagorskih krajeva, naročito Imotske krajine te manje iz Bosne i Hercegovine i ostalih područja. Kako se dogada i drugdje, ovo doseljavanje i urbanizacija se dogadaju stihijski. U početku je do-seljavanje vjerojatno bilo potaknuto egzistencijalnim problemima, poslije i kao rezultat oplodivanja novca zaradenog najčešče na gradilištima Njemačke. Dakako, pojavilo se i pitanje statusa. Smatra se kako nije uspješan onaj tko nema kuču što bliže moru, s južne strane Dinarskog gorja. Tu Žrnovnica dijeli sudbinu svih primorskih područja. Ljudi koji su doselili, donijeli su sa sobom svoja imena i prezimena, ali su ostavili nešto važno na napuštenim kučnim pragovima. Ostavili su nadimke. Oni imaju službena imena i prezimena, ali nemaju onu posebnu osobnost koju nosi odredeni nadimak. U Žrnovnici svaka obitelj ili pojedinac ima svoj nadimak koji je najčešči način imenovanja i prepoznavanja. Ono je istinski identitet bez kojeg se često i ne može identificirati odredeni pojedinac. Imenovanje bilo kojeg stanovnika imenom i prezimenom najčešče ostavlja dozu nedoumice o kome se radi i tek izgovarajuči nadimak, osobni ili puno češče obiteljski, to ime i prezime dobiva čvrsto 175 utemeljenje i jasno identificiranje. O žrnovskim nadimcima bi se mogla napisati čitava studija, koliko su raznoliki i posebni. Naseljavanjem i izgradnjom selo Žrnovnica polako, od homogenog naselja u kojem svatko po-znaje svakog, postaje heterogeno prigradsko naselje u kojem žive ljudi koji se medusobno ne poznaju. Kao moguči uzrok ovog otudenja medu stanovništvom mogli bismo navesti prostorne udaljenost, ali to nije slučaj. Naime, prostorne udaljenosti ne samo da nisu povečane, več su i smanjene, jer su veliki dijelovi stare Žrnovnice na padinama Mosora, Mihanoviči, Loliči, pa i Privor, napušteni. Iako su do-seljenici uglavnom iste nacionalnosti, pa i vjere, izgleda da postoji bitna kulturološka razlika koja ne dopušta, bar prvoj generaciji, integraciju u život mjesta. No, ovdje nije mjesto da se to šire elaborira. Prvi pisani spomen Žrnovnice datira iz 1080. godine, kada se spominje u Supetarskom kartu-laru, ali kontinuitet života na njenom prostoru traje još od antike i dalje do ilirskih vremena. Dokaz tome su ilirske gomile po okolnim brdima, a antiku najbolje potvrduje brdo Gračič sa svojim nalazi-štem koje, nažalost, još nije zaštičeno niti istraženo1 i nalazište Crikvine - Villa rustica na Brdinama, na zapadnom dijelu Žrnovnice za koju je proces zaštite u tijeku (2011.). Vrlo je važno istaknuti postojanje mlinica na rijeci koje su bile osnova gospodarstva mjesta, osnova njenog identiteta, a i sam naziv mjesta dolazi od naziva žrvanj - mlin. Nažalost, veliki dio mlinskih zgrada je nestao, dio je urušen i/ili nesredenih vlasničkih odnosa. Tek je jedna mlinica, povijesnog naziva Benzonova mlinica, ostala sačuvana sa dva novoobnovljena mlinska kola i stupom koja čeka renoviranje. Mlinovi uglavnom rade u turističko - pedagoške svrhe stoga se melju tek ma-nje količine za ljude željne pravog kruha od domačeg brašna (sl. 1). Ovom povijesnom nasljedu pridružuje se sada jedan novi predkrščanski sloj koji je ujedno i razlog simpozija koji nosi naziv Perunov žrvanj i Jurjevo koplje. Novija znanstvena istraživanja na terenu koja provode kolege sa Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, omogučila su nam uvid u te specifične slojeve povijesti. Žrnovnica se pokazuje mjestom gdje su u topononimiji ostali sačuvani nazivi koji su interdisciplinarnim istraživanjem povezani u konkretnu priču i prikazuju sačuvane tragove stare vjere. Uz najvažniji toponim, brdo Perun, još se vezuju i ostali važni toponimi: Zmijski kamen (Žminjača), Vučipoje, Tribišče, več spomenuti Gračič sa crkvicom sv. Mihovila iz 13. stolječa. Najvažnije materijalno otkrice (ova riječ jest naglašena jer to otkriče stoji pred nama več preko stolječa, ali je nepravilno znanstveno valorizirano) istraživanja je ploča, reljef koji se nalazi na pročelju crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u centru mjesta. Na njemu je prikazana borba Peruna i Velesa2, iako se u narodu uvijek o ovom reljefu govorilo kao o reljefu na kojem sv. Jure ubija zmaja. No, tome se nije čuditi, jer su stolječa krščanstva učinila svoje, te su kristijanizirana mnoga mjesta, obredi i značenja. Gore navedeno pokazuje da Žrnovnica ima svoj specifični povijesno - kulturni identitet koji zajedno sa okolišem čini jedinstvenu cjelinu. Njen prostor je poseban jer iako je centar, kako je ranije rečeno, udaljen od mora tek tri kilometra, ima puno elemenata koji se ne mogu uklopiti u mediteran-sku kulturu, bolje rečeno, u njoj se dodiruju mediteran i kontinent. U njoj zrači nešto drugačije, puna je zelenila, šume, u njoj diše iskon. Ovaj znanstveni skup je omogučio grupi ljudi iz mjesta da sagledaju razvoj i perspektivu mjesta na način na koji do danas nismo ni gledali ni promišljali. U nekoj smo mjeri bili svjesni činjenice da nas zaobilaze sva turistička, pa i kulturna zbivanja, ali nismo tome pridavali neku važnost niti smo radili na tome da to promijenimo. Na neki način, kako je več navedeno, bili smo samodostatni, čak samodovoljni na odredeni autistični način. Medutim, novija vremena, vremena tzv. tranzicije i brzog kapitalizma, te posljedično užasne devastacije prostora nekontroliranom i kontroliranom urbanizacijom, doveli su do toga da je prostor Žrnovnice postao interesantan kao mogučnost rješavanja stambenih problema novopridošlih grada- 1 Prve korake u tom smjeru udruga Žrvanj je učinila u suradnji sa Konzervatorskim odjelom u Splitu. 2 Vidi: A. Miloševič. na Splita. Postoji mogucnost da se na rubnim dijelovima Žrnovnice izgradi oko tisucu tzv. POS-ovih stanova. Danas Žrnovnica broji oko 800 domacinstava. Kako bih zornije prikazao što bi to značilo za Žrnovnicu, mogu za primjer navesti da je to isto kao da netko u vrlo kratkom vremenu dovede u Zagreb milijun novih stanovnika. Važno je naglasiti da se ovi POS-ovi stanovi planiraju graditi na šumskom zemljištu koje je u službenim dokumentima (Službeni glasnik 2007:4-5) proglašeno šumama neprocjenjive vrijednosti. Isto tako, u prostornim planovima Grada Splita, izvorište rijeke Žrnovnice ostavljeno je za mogucnost dodatne vodoopskrbe grada Splita. Tko poznaje rijeku i njen potencijal, može samo uzdahnuti: Bože, oprosti im jer ne znaju što čine! Ove dvije mogucnosti (POS i vodozahvat na izvorištu) natjerale su nas da počnemo ozbiljno razmišljati kako zaštititi Žrnovnicu što je i bio osnovni razlog osnivanja Udruge Žrvanj. Nedugo nakon osnivanja, udruga je imala čast i mogucnost sudjelovanja i potpomaganja ovih istraživanja3. Upravo ta istraživanja, kojih je rezultanta simpozij, omogucavaju Žrnovnici da sa novim samo-pouzdanjem i novim argumentima krene u zaštitu svog prostora. Jesmo li pritom opet samodostatni i egoistočni, kao što smo donekle bili? Pitanje stoji i traži temeljito promišljanje odgovora. Pogotovo što je na samom početku vec navedeno da su i Žrnovčani odseljavali i naseljavali neka nova područja, te su i oni negdje došljaci. 3 Zajedno s Žrvnjom , Filozofskim fakultetom u Zagrebu, Odsjekom za etnologiju i kulturnu antropologiju i Matica Hrvatska, ogranak Podstrana je bila suorganizator ovog simpozija. Svakako moram navesti suradnju izmedu naše udruge i ovog ogranka gdje se pokazalo da opcinske granice (Podstrana-Split) ne predstavljaju nikakav problem kada su ljudi svjesni potrebe i korisnosti zajedništva. Ovdje je takoder nužno naglasiti da se na terenu vidi kako je manja opcina mobilnija i spremnija za suradnju nego velike opcine, tj, njihovi glomazni i inertni birkokratski aparati. Kolega Lolic, koji radi na projektu poučnih staza pun je hvale za suradnju s opcinom Podstrana koja se nastavila i iza simpozija, a tiče se ovih staza. 177 Sl. 2: Suhozidovi, piramide Zrnovnice i Dalmacije Pomno sam proučio tzv. strateške dokumente razvoja ove države. Sa žaljenjem moram reci kako ne postoji cjelovit dokument koji se zove "Strategija razvoja Republike Hrvatske". Postoje parcijalne strategije i jedan dokument koji sam našao na stranicama Vlade Republike Hrvatske i to je ono što mogu komentirati. U svim tim dokumentima spominje se posebnost položaja Hrvatske, potreba za zaštitom tradicijskih vrijednosti, potreba za zaštitom prostora, mora i voda, jednom riječju, zaštitom okoliša koji se smatraju najvecim komparativnim prednostima domovine. Na moju radost, svi ti dokumenti govore na vrlo sličan način na koji vidim potrebu razvoja. S druge strane, na moju žalost, vidim da se u praksi ide sasvim drugim smjerom. Žrnovnica je, kako sam naveo na početku, omedena planinama i nema nikakve industrije. Promet kroz nju je uglavnom lokalnog karaktera i nije izvor nekog značajnijeg zagadenja. Iz tog razloga, Žrnovnica je izvanredni prostor za ekološku poljoprivredu, a mjesto je ionako oduvijek bilo poljoprivredno. Blizina velikog grada je istovremeno i tržište koje ce u nadolazecim vremenima biti sve više senzibilizirano za zdravu hranu. Upravo u tome vidimo veliku šansu za mjesto. Najveci problem u ostvarenju ovog cilja je jedan novi nepoljoprivredni duh koji vlada u cijeloj državi, a prema kojem je bavljenje poljoprivredom zanimanje niže razine (sl. 2). Medutim, poljoprivreda treba biti usko povezana s rekreacijom i turizmom. Žrnovnica, kao buduce turističko i rekreativno područje, treba stvoriti brand i biti prepoznata, najprije u Splitu, a poslije i šire kao takva. Za svega nekoliko minuta vožnje, iz velikog grada, čovjek dolazi u prirodu, u naselje na rijeci, sa daškom rustikalnog ugodaja. Iz antičkog grada, iz Dioklecijanove palače dolazi se u Perunov mitsko - povijesni prostor. Smatramo kako je nužno stvoriti neku formu zadruge ili klastera malih proizvodača u kojem bi se mještani udružili i stvorili ekološku poljoprivrednu proizvodnju te u kojoj bi zajedničkim planiranjem, pa i na manjim parcelama, bili konkurentni na tržištu. Proizvode bi plasirali u Splitu, a još 178 Sl. 3: Miličevica jama bolje bi bilo dovesti kupce u mjesto. Premišljenim marketinškim pristupom treba pobuditi interes ljudi da se uz kupovinu zdrave, svježe i cijenom prihvatljive hrane, mogu rekreirati, ručati, prošetati sa djecom ili obitelji. U mjestu bi svakako valjalo postaviti informativno-prodajni dio gdje kupac može doči s na-rudžbom za kupovinu zdrave hrane. Za vrijeme pripreme njegove narudžbe, čovjek može uživati uz rijeku, u ribolovu ili šetnji, ili pak u domačim jelima serviranim u restoranima ili konobama. Gosti i turisti mogu šetati povijesnim poučnim stazama4 u trajanju od jednog sata do cijelog dana i na tim stazama proči i na neki način osjetiti ilirsko, antičko, predkrščansko te krščansko vrijeme. Može se poči stazama voda, mlinova i jaža5, uloviti pastrvu u rijeci, vidjeti endemsku pastrvu6 (sl. 4), a može se doči i do planinskih staza Peruna i Mosora. Na Mosoru ima vrlo interesantna Miličeviča jama (sl. 3) koju se u perspektivi može otvoriti turistima. Djeca se mogu igrati uz rijeku, na livadama i dječjim igralištima. Žrnovnica može ponuditi puno toga: maslinovo ulje, brašno iz domačeg mlina, orahe, smokve, šipak, marelice, divlje kupine, trešnje, kivije, breskve, grožde, praktički sve vrste domačeg voča i sve vrste povrča te pastrve i jegulje7. Sada postoji tek malen broj koza i ovaca, ali u perspektivi ne postoje ograničenja za ovom vrstom ponude. Odredeni broj mještana bavi se izradom autentičnih suvenira. Več navedena praksa koja u velikoj mjeri negira prihvačene strateške dokumente ne smije biti 4 Vidi: I. Lolič. 5 Naziv za lateralni kanal koji dovodi vodu od rijeke do mlina. 6 Salmothymus obtusirostris salonitana Karaman, 1926. Sedamdesetih godina prošlog stolječa donesena iz rijeke Jadro i ubačena u rijeku Žrnovnicu i vrlo dobro se prilagodila, tako da ima bolje perspektivu nego u matičnoj rijeci. 7 Marin Mihanovič Šmacin, član udruge, završio Fakultet morskog ribarstva i zainteresiran je za uzgoj jegulja. 179 Sl. 4: Endemska mekousna pastrva, Salmothymus obtusirostris salonitana Karaman, 1926 (foto Aljoša Duplic) razlog odustajanja od zaštite mjesta iz jednog jednostavnog razloga. Mi nemamo drugo rješenje za svoju egzistenciju niti drugo mjesto za život. Mi nemamo gdje otici niti imamo rezervno mjesto za život. Žrnovnica je mjesto našeg rodenja i življenja. Ne možemo je spasiti jalovim lamentiranjem, niti romantičnim pozivanjem na slavnu prošlost. Jedini način je da dobro proučimo sustav, da ga shvati-mo, te da se sredstvima i mogucnostima koja su dio sustava zaštitimo od tog istog sustava. Žrnovnica mora donijeti vlastitu strategiju razvoja u kojem ce maksimalno zaštititi svoje resurse, a ta zaštita ce automatski biti u funkciji razvoja mjesta te time i Grada Splita kojeg je Žrnovnica dio. Vec su učinjeni neki koraci u tom smjeru8. Držim kako je to jedini način da se ostvari cilj. Ovdje je od velike važnosti uloga Vijeca mjesnog odbora kao mjesne vlasti koja usko suraduje s institucijama grada Splita, kao i sam grad koji ima izvršnu vlast i mogucnost kreiranja svih segmenata življenja. Ukoliko se pokaže, a što je vrlo izvjesno, da grad Split ne prepozna važnost i značenje Žrnovnice onda ce biti potrebno ici na osnivanje opcine, bilo sami, bilo sa susjednim naseljima. Svaka ljudska djelatnost uvijek je uravnotežena suprotnom tendencijom. I ako bi nam uspjelo aktivirati sve navedene (pa i nenavedene resurse)9, dogodit ce se ono što je neminovno. S pojavom turista, gostiju, pojavit ce se novac, zarada, profit. A ljudska priroda ne bi bila takva kada ne bi že- 8 Dr.sc. Ivica Veža, FESB i dr. sc. Dubravka Jurlina Alibegovic s Ekonomskog instituta iz Zagreba su pristali da sudjeluju u ovom projektu 9 U Žrnovnici se nalaze dvije vojne baze. Jedna, poznata pod nazivom "Raketna baza" potpuno je ugradena u brdo Markovaču na istoku, gleda na sjever i ne predstavlja neku smetnju. Problem je u vojnoj bazi Korešnica koja je zauzela veliko dio brda Drognjuš, u sredini je mjesta, ima velike podzemne prostore i nema nikakvog ljudstva niti vojne opreme. Što ce biti s tim terenima, ne zna se, ali važno je naglasiti da su ti tereni oduzeti od naroda za malu ili nikakvu naknadu, a za potrebe ondašnje vojske (op. Jugoslavenske narodne armije). Na zapadnom kraju planine Perun kamenolom Lavčevic desetljecima je drobio kamen i napravio veliku ranu na brdu. Akademik Radoslav Katičic nazvao je ovaj čin zločinom. Postavlja se pitanje što učiniti s tim prostorom. Postoje želje da se brdo vrati deponiranjem gradevinskog otpada, zatim da ovdje bude poslovna zona 180 turista, gostiju, pojavit ce se novac, zarada, profit. A ljudska priroda ne bi bila takva kada ne bi že-ljela više. I to je prava opasnost. Postoji izreka manje je više, a koja u slučaju Žrnovnice uistinu stoji. Stanovnici Žrnovnice trebaju biti svjesna da prirodni, amfiteatralni položaj mjesta pruža izvanred-ne mogucnosti za razvoj zelenog turizma, dok s druge strane bilo kakvo narušavanje mira bukom ili svjetlom negira taj potencijal. Upravo se iz tog razloga Žrnovnica mora sačuvati od profanacije turističke ponude u bilo kojem obliku: glazbenom, prometnom, mnogoljudstvenom i slično. Kada bi Žrnovnica doživjela sudbinu modernih turističkih centara u kojima se čovjek sudara sa čovjekom, to bi automatski značilo i smrt istinske Žrnovnice. Stoga je Žrnovnicu potrebno isplanirati, pomno i pametno, da vidi svoja ograničenja i mogucnosti. Kada novac počne sjedati na novac i postane sam sebi svrha, to više nije duh kojeg želimo njego-vati i živjeti jer tada ce više postati manje. Upravo stoga, razvoj Žrnovnice nije gospodarski projekt. To je više duhovni projekt, gdje je na prvom mjestu kvaliteta življenja, a ne profit. Jer, upravo profit može biti nesreca i krivo postavljena lista prioriteta. Posebno se treba čuvati prevelike izgradnje i kaotičnog naseljavanja koje nam vec dobrano kuca na vrata, o čemu je ranije bilo riječi. Ljudima treba što prije dati alternativu i ukazati im na moguc-nost kvalitetnog življenja bez rasprodaje zemlje radi rješavanja egzistencijalnih problema (često i zbog hirova te ishitrenih odluka). Očito je da šira društvena zajednica nema ni snage ni vizije da sudjeluje u kreiranju buducnosti, te da je svatko ostavljen da se brine o sebi. Ovdje valja konstatirati, iako se često i prečesto govori o obitelji, da se zaboravlja da je, u nekoj mjeri, selo, naselje, županija samo prošireni obzor obitelji. A da je država isto tako još širi obzor te iste zajednice. Naravno da je planeta Zemlja jedno veliko selo, ali samo za one koji svoju svijest mogu toliko uzdignuti da je zaista vide kao Jednu, cjelovitu i zajed-ničku. Da ovdje ne idemo predaleko, najmanje što možemo učiniti za svoju matičnu obitelj jest da skrbimo o svome mjestu, jer su često problemi naše obitelji istovremeno i problemi sela. I prečesto vodimo svoje osobne ratove, komunalne, pravne i bilo kakve, a koje bi puno jeftinije i lakše riješili u zajedništvu sa susjedima i mještanima. Stoga, bez toga zajedništva, svijesti o zajedničkoj sudbini i buducnosti, svi planovi su mrtvo slovo na papiru. Udruga Žrvanj u skladu sa svojim mogucnostima čini sve što može da bi stvorila takvo ozračje u kojem se može dogoditi kvalitativna promjena odnosa, promišljanja i življenja u mjestu. Malomišcanski mentalitet često je najveca prepreka. Ali i izvor najveceg pregnuca da se on nadide. Da bismo ostvarili sve naše ciljeve, osim našeg osobnog napora, potrebna nam je pomoc raznih stručnih službi. S obzirom da znamo kako su javne službe često vrlo inertne i neprofesionalne, itekako nam je potrebnija pomoc kolega s ovog simpozija, s kojima smo uspostavili izuzetno dobru suradnju. Pritom se nikako ne smije zanemariti važnost mještana. Uistinu, oni su najvažniji element ove priče, jer njihova svijest o sebi i Žrnovnici je najveci pokretač i motor zaštite i razvoja. Bez njihovog angažmana sve ovo ne bi imalo smisla. Svijest o istinskoj ugroženosti svih vrsta: demografskoj, pri-rodnoj, socijalnoj, gospodarskoj koja nam prijeti, treba biti pokretač novog zajedništva i homogeni-zacije te kvalitetnog i uspješnog rješavanja problema i izazova koji su pred nama. ZAHVALE U osobno ime i u ime Udruge Žrvanj zahvaljujem svim sudionicima skupa što su ga svojim predavanjem učinili tako uspješnim. Moram istaknuti ulogu Tome Vinšcaka koji je pokrenuo cijeli ovaj projekt i njegova suradnika Tibora Komara. Zahvaljujem Dariju Radovicu i Zoranu Jurišicu iz Matice Hrvatske, ogranak Podstrana na plodonosnoj, jednostavnoj i iskrenoj suradnji i na terenu i na organiziranju ovog skupa. Ne mogu naci prave riječi da izrazim zahvalnost i poštovanje g. Radoslavu Katičicu, g. Vitomiru Belaju i mom dragom prijatelju Mislavu Ježicu. Posebnu zahvalnost dugujem i Anti Miloševicu te Jošku Belamaricu. Zahvaljujem gospodi Matiji Šitum koja je osigurala prostor Osnovne škole Žrnovnica za održavanje skupa. Naposljetku, hvala svima članovima udruge, te svima onima izvan udruge koji su pomagali i ostale projekte udruge, a koji su rezultirali simpozijem Perunov žrvanj i Jurjevo koplje. žrnovnica after the symposium -perun's thunder or just a spark? Ivan ALJINOVIC New times are looking for new expressions. The democracy and democratic processes should stand for such expressions in everyday life - not just as slogans of politics. In this particular process, democratic leaders need to take responsibility for themselves, their lives, their communities and the environment. Globalization is in progress - however, it is easily forgotten that it has many faces. As world powers impose their own standards and interests to small nations - likewise, within small nations, major cities also impose their will and "needs" to local communities. There is no structural difference. The word "needs" is put in quotes because it is often very unclear what the real necessities of life are and which "needs" are only the whims of greed and power. Herein lies the real problem. In this case it is the tradition and natural resources of Žrnovnica that need to be protected because it is the true interest of all parties interested. This paper aims to further explain that interest and means to transform it into real life. The city of Žrnovnica has now the chance to express its potential, particularly as the science presented it with an opportunity to get up on its own feet, to plan and determine its own future. Natural and cultural resources are undoubtedly around us - their significance could almost be economically self-sufficient to permit the locals to live decent lives. Whether we take advantage of this opportunity depends solely on us. The greatest danger is in forgetting what is most important - to understand the old, repeatedly forgotten truth - the Man is at the center of all, he should be the most important. It should be emphasized that the external world is influencing the Man and the man returns the service to the world. And the world we are currently building will testify for itself about who we actually are. 182 LITERATURA Abramic, Mihovil (1927), Reljef Sv. Jurja (?) u Žrnovnici, Starohrvatskaprosvjeta, n. s.1/1-2, Zagreb, 77-83. Andric, Jasna (1995-1996), Buše, bušari, ulice, Studia ethnologica Croatica 7/8, 293-326. Arbeiter, Achim, Noack-Haley i Sabine, Christliche (1999), Denkmäler des frühen Mittelalters vom 8. bis 11. Jahrhundert, Mainz. ARj (1880-1975), Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika, na svijet izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb. Aillagon, Jean-Jacques (ur.) (2008), Rome and the Barbarians - The birth of New World, Milano. Badurina, Andelko (1979), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog krščanstva, Zagreb. Badurina, Andelko (2000), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog krščanstva, Zagreb. Bajuk, Lidija (2005), Moj božicu Svarožicu, lunaj le! - U: Ana Pintaric (ur.), Zlatni danci 6 - Život i djelo(vanje) Ivane Brlič-Mažuranič, (Osijek, travnja 2004.), Zbornik radova s medunarodnoga znanstvenog skupa, Osijek, 41-67. Bajuk Pecotic, Lidija (1999), Kneja: 12 bajkovitih priča, Zagreb. Baker, Margaret (1999), Discovering the Folklore of Plants, Princes Risborough. Barbaric, Vinko (2005), Žrnovnica mog djetinjstva, Ethnologica Dalmatica 14, Split, 185-200. Barford, Paul M. (2001), The Early Slavs. Culture and Society in Early Medieval Eastern Europe, London. Basler, Duro (1972), Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Sarajevo. Beck, R. B., Black, L., Krieger, L. S., Naylor, P. C., & Shabaka, D. I. (1999), World History: Patterns of Interaction, Evanston. Belaj, Juraj (2007), Templari i ivanovci na zemlji svetoga Martina, Dugo Selo. Belaj, Juraj (2009), Martin-Breg izmedu poganstva i krščanstva, Studia ethnologica Croatica 21, 79-99. Belaj, Vitomir (1998), Hod kroz godinu. Mitska pozadina hrvatskih narodnih običaja i vjerovanja, Zagreb. Belaj, Vitomir (2006), Mit u prostoru, Moščenički zbornik 3, 5-39. Belaj, Vitomir (2006a), Kako je Ivanec dobio ime, Ivanečka škrinjica 2, 14-21. Belaj, Vitomir (2006b), Perunovim stazama, Žrvanj 2, Žrnovnica, 11-12. Belaj, Vitomir (2007), Hod kroz godinu. Pokušaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga svjetonazora, Zagreb. Belaj, Vitomir (2007a), Krstiše nas žrvnjevi naši, Žrvanj 4, Žrnovnica, 18-19. Belaj, Vitomir (2008), Sacred Tripartite Structures in Croatia. - U: Mirjam Mencej (ur.), Space and Time in Europe: East and West, Past and Present (= Župančičeva knjižnica 25), Ljubljana, 305-319. Belaj, Vitomir (2008a), Vodice: život u prostoru i vremenu. - U: Tončika Cukrov (ur.), Vodički obi-čajnik, Šibenik, Vodice, 37-54. Belaj, Vitomir (2009), Pretkršcanski korijeni nekih Marijinih crkava u Hrvata. - U: Vlado Košic (ur.), Velika Proteturica. Duhovna baština Dubrovnika posvečena Bogorodici, 399-423. 183 Belaj, Vitomir (2009), Poganski bogovi i njihovi krščanski substituti, Studia ethnologica Croatica 21, 169-197. Belaj, Vitomir (2010), Sveti trokut zagrebački. - U: Naila Ceribašič i Ljiljana Marks (ur.): Izazov tradicijske kulture. Svečani zbornik za Zoricu Vitez, Zagreb, 35-56. Belaj, Vitomir (u tisku), Veliki koraci. Zminjača i Zminjica, za Svečani zbornik u povodu 80-godišnjice života akademika Radoslava Katičica. Belaj, Vitomir (u tisku), Pretkrščanski marijanski korijeni u Lici, za Zbornik radova sa znanstvenog skupa "Štovanje Bl. Djevice Marije na području Gospicko-senjske biskupije", održana 30. travnja i 1. svibnja 2010. u Oštarijama. Belaj, Vitomir (u tisku), Središnja Istra i rana teritorijalna organizacija hrvatskoga prostora, za Zbornik radova sa skupa Medunarodni znanstveni skup povodom 50. obljetnice osnutka Državnog arhiva u Pazinu i 220. obljetnice ukinuca picanske biskupije, Pazin-Pičan, 23. i 24. listopada 2008. Belaj, Vitomir i Šantek, Goran Pavel (2007), Paški sveti trokut, Studia ethnologica Croatica 18, 153-183. Belaj, Vitomir i Belaj, Juraj (2007), Ivanečki se "trokut" produbljuje i širi, Ivanečka skrinjica 3, 16-23. Belamarič, Joško (1993) The First Centuries of Christianity in Diokletians palace in Split. - U: N. Cambi, E. Marin (ur.), Radovi XIII. Medunarodnog kongresa za starokršcansku arheologiju, vol. 3, Vatikan, Split, 55-68. Beloševič, Janko (1980), Materijalna kultura Hrvata od 7. do 9. stoljeca, Zagreb. Beloševič, Janko (2007), Starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu, Zadar. Benac, Alojz (1952), Široki Brijeg, Sarajevo. Beranova, Magdalena (1988), Slovcané, Praha. Bergman, Rudolf (1999), Karolingish-ottonische Fibeln aus Westfalen. Verbreitung, Typologie und Chronologie im Überblick. - U: Ch. Stigemann i M. Wemhof (ur.), 799 - Kunst und Kultur der Karolingerzeit 3, Mainz, 439-443. Bertelli, Carlo (2004), Brescia - Église Saint-Sauveur, Le Stuc: Visage oublié de l'art médiéval, Paris, Poitires, 183-184. Bešlagič, Šefik (1982), Stecci - kultura i umjetnost, Sarajevo. Bezič-Božanič, Nevenka (1966), Zrnovnički spomenici, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 16, Split, 251-264. Biljakovič, Morana (2005), Znanost i umjetnost prirode: perunike, Geo 11, 20-21. Birta, Ivan (1993), Karaševci. Narodne umotvorine s etnološkim osvrtom, Bukurešt. Bogdan-Bijelič, Paulina (1918), Koledar (Konavli u Dalmaciji), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 23, 317-320. Bogisič, Valtazar (1878), Narodnepjesme izstarijih, najviseprimorskih zapisa, Biograd. Boškovič-Stulli, Maja (1993), Žito posred mora: usmene priče iz Dalmacije, Split. Boškovič-Stulli, Maja (2002), O usmenoj tradiciji i o životu, Zagreb. Boškovič-Stulli, Maja i Marks, Ljiljana (2002), Usmene priče iz Župe i Rijeke dubrovačke, Zagreb. Brenko, Aida, (2004), Praktičari narodne medicine. Sociologija sela 42, 309-338. Brenko, Aida, Dugac, Zeljko i Randič, Mirjana (2001), Narodna medicina, Zagreb. Brogiolo, Gian Pietro (1999), La basilica altomedievale di San Salvatore, Brescia: Letà altomedievale, Milano, 90-97. Brückner, Aleksander (1923), Mitologia Slava, Bologna. Buble, Sanja (2009), Agrarni krajolici otoka Visa: Problematika očuvanja suhozidnog krajolika. - U: Ines Prica i Zeljka Jelavič (ur.), Destinacije čežnje, lokacija samoce: Uvidi u kulturu i razvojne mo-gucnosti hrvatskih otoka, Zagreb, 283-291. Burič, Tonči (2005) Odnos sveti Vid - Svantovid na istočnoj obali Jadrana, Histria Antiqua 13, Pula, 461-468. Burič, Tonči, Čače, Slobodan i Fadič, Ivo (2001), Sv. Juraj od Putalja, Split. Buturac, Josip (1984), Popis župa zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine, Starine JAZU 59, 43-07. Cambi, Nenad (1969), Silvan - Atis, primjer kultnog sinkretizma, Diadora 4, Zadar, 131-142. Cambi, Nenad (2005), Kiparstvo rimske Dalmacije, Split, 2005. 184 CD (1912), Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae - Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije 10, Zagreb. Champeaux, Gerard de i Streckx, Sebastien (1981), I simboli del medioevo, Milano. Charbonneau Lassay, Louis (1975), Le bestiarie du Christ. La mystérieuse emblematique de Jésus-Christ, Milano. Coleman, Simon i Elsner, John (1995), Pilgrimage, Cambridge. Cressey, D. (2008), 'Chemical compass' created, Nature News 788. Čače, Slobodan (1993), Civitates Dalmatiae u "Kozmografiji" Anonima Ravenjanina, Diadora 15, Zadar, 347-433. Čausidis, Nikos (2005), Poganska religija Slavena u svjetlu ranosrednjovjekovnih materijalnih nalaza s područja Balkana, Histria Antiqua 13, Pula, 437-456. Čajkanovic, Veselin (1985), Rečnik srpskih narodnih verovanja o biljkama, Beograd. Čok, Boris (2010), Opis poganskega obreda v spodmolu Triglavca, Studia mythologica Slavica 13, Ljubljana, 309-312. Čučkovic, Nada (1942), O povijesti i pučkom poznavanju nekih ljekovitih biljaka, Zagreb. Čulinovic Konstantinovic, Vesna (1989), Aždajkinja iz Manite Drage, Split. Čunčic, Marica i Perkic, Marta (2009), Hrvatski glagoljski natpis Zupe dubrovačke iz 11. stolječa, Slovo 59, 77-122. Dekan, Jan (1976), Vel'kâ Morava - Doba e umenie, Bratislava. Delonga, Vedrana (1997), Lepuri od kamenog doba do Turaka. - U: S. Nimac (ur.), Lepuri - stanov-ništvo i kulturno-povijesni spomenici, Lepuri, 45-97. Diamond, Jared M. (1997), Guns, Germs, and Steel: The Fates of Human Societies, New York, London. Dickenmann, E. (1950), Serbokroatisch Dabog, Zeitschrift für slawische Philologie 20, 323-346. Divkovic, Mirko (1900), Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb. Dowden, Ken (2000), European paganism. The relicts of cult from antiquity to the Middle Ages, London, New York. Durman, Aleksandar (2000), Vučedolski Orion i najstariji europski kalendar - The Vučedol Orion and the Oldest European Calendar, Zagreb. Durman, Alaksandar (2004), Vučedolski hromi bog. Zašto svi metalurški bogovi šepaju? - The Lame God of Vučedolč. Why do all gods of metalurgy limp?, Vukovar. Dijk van, Teun (2009), Society and Discourse, Cambridge. Eliade, Mircea (2002), Sveto i profano, Zagreb. Enciclopedia dell'Arte Medievale. Vol. I-XI, Roma (1993-2000). Evans, Arthur J. (1965), Kroz Bosnu i Hercegovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875., Sarajevo. Faber, Aleksandra (1995), Zivot velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti, Senjski zbornik 22, 157-171. Fabijanic Filipovic, Radmila (1979), Vjerovanje u kurativnu moc kultnih grobova Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, Glasnik zemaljskog muzeja 33, Sarajevo, 57-84. Fabini, Hermann i Fabini, Alida (1991), Kirchenburgen in Siebenbürgen, Leipzig. Farlati, Daniel (1800), Illyricum sacrum, t. VI. (Ecclesia Ragusina cum suffraganeis et Ecclesia Rhizi-niensis et Catharensis), Venetiis: Apud Sebastianum Coleti. Filipovic, Milenko S. (1948), Tragovi Perunova kulta kod Južnih Slovena, Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo 3, 63-79. Firatli, Nezih (1990), La sculpture byzantine figurée au Musée archéologique d'Istambul, Paris. Fiskovic, Cvito (1961), Stecci u Cavtatu i u Zupi dubrovačkoj, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 13, 147- 175. Flèche Mourgues, Marie-Pascale, Chevalier, Pascale i Piteša, Ante (1993), Catalogues des sculptures du haut Moyen-Age du Musee archeologique de Split I., Vjesnik za arheologiju i historiju dalma-tinsku 85, Split, 207-305. Freudenreich, Aleksandar (1966), Narod gradi grobove, Rad XI. Kongresa Saveza folkloristika Jugoslavija u Novom Vinodolskom 1964, Zagreb, 421-432. Fučic, Branko (1993), Plominski natpis, Riječka revija 1/3, Rijeka, 146-149. Fučic, Branko (1977), Hibridno i folklorno u ikonografiji, Zbornik za umetnostno zgodovino, N. v. 13, Ljubljana, 135-142. Fučic, Branko (1982), Glagoljski natpisi, Zagreb. Gabričevic, Branimir (1956), Detalj autohtone komponente u našoj antici, Mogucnosti 3, Split, 291-298. Gabričevic, Branimir (1987), Studije i članci o religijama i kultovima antičkoga svijeta, Split. Gabriel, Ingo (1993) Taschen-Svantevit aus Wolin. - U: Bernard von Hildesheim und das Zeitalter der Ottonen, Bd. 2, Hildesheim, Mainz, 331-332. Gavazzi, Milovan (1978), Vrela i sudbine narodnih tradicija, Zagreb. Gavazzi, Milovan (1988), Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb. Germ, Tine (2002), Simbolika cvijeca, Zagreb. Giostra, Caterina (2008), Ceremonial Shields and Decorative Plates from Lucca (Italy) and Stabio (Switzerland). - U: J.-J. Aillagon (ur.), Rome and the Barbarians - The birth of New World, Milano, 394-397. Gjurašin, Hrvoje (1997), Kasnosrednjovjekovno groblje u Strožancu uz crkvu Gospe od Site, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 24, Split, 163-176. Glavičic, Ante (1980), Mirila i počivala na Velebitu, Senjski zbornik 8, 197-210. Glavičic, Miroslav (2009), Epigrafska baština rimskodobnog Epidaura, Archaeologia Adriatica 2, 43-62. Golobič, Lojze (1932), Porod, svatba, smrt (Semič v Beli Krajini), Zbornik za narodni život i običaje 28, Zagreb, 197-220. Goss, Vladimir Peter (2008), Two Saint Georges and the Earliest Slavic Cultural Landscape Between the Sava and the Drava Rivers, Peristil 51, 7-28. Goss, Vladimir Peter (2008a), Hiding In: Veles the Snake in the Landscape of Medieval Slavonia, Ikon 2, Rijeka, 263-270. Goss, Vladimir Peter (2009), The Three-Header from Vacani, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 36, Split, 35-54. Goss, Vladimir Peter (2009a), Templari i kulturni pejsaž zelinskog Prigorja, Templari i njihovo nasli-jede, Sv. Ivan Zelina. Goss, Vladimir Peter (2009b), Landscape as History, Myth, and Art. An Art Historian's View, Studia ethnologica Croatica 21, 133-168. Goss, Vladimir Peter (2010), Jakob, Jelena, Bogdin - Three miniatures on the Assigned Theme, Studia Mythologica Slavica 13, Ljubljana, 43-58. Goss, Vladimir P. i Gudek, Tea (2009), Some Very Old Sanctuaries and the Emergence of Zagreb Cultural Landscape, Peristil 52, 7-26. Grabar, André (1976), Sculptures byzantines du Moyen Âge II. (XIe - XIVe siècle), Paris. Grafenauer, Ivan (1957), Zveza slovenskih ljudskih pripovedek z retijskimi, Slovenski enotgraf 10, Ljubljana, 97-109. Grafenauer, Ivan (1959), Zveza slovenskih pripovedek z retijskimi, Slovenski etnograf 12, Ljubljana, 135-159. Grdinic, Vladimir (1997), Ilustrirana povijest hrvatskoga ljekarništva, ljekarništvo na tlu Hrvatske: dokazi, Zagreb. Grmek, Mirko Dražen (1949), Iris illyrica, Liječnički vjesnik: glasilo Zbora liječnika Hrvatske 2, 63-64. Groves, C. (2005), Mammal Species of the World (3 izd.), Baltimore. Gržetic-Gašpicev, Nikola vitez (1900), O vjeri starih Slovjena, Mostar. Gudelj, Ljubomir (2006), Od svetišta Mitre do crkve Sv. Mihovila. Rezultati istraživanja u Prološcu Donjem - Postranju, Split. Gunjača, Stjepan (1956), Ostaci starohrvatske crkve sv. Cecilije na Stupovima u Biskupiji kod Knina, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 5, Split, 65-127. Gunjača, Stjepan (1963), Srednjovjekovni dolac kod Novigrada, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 8-9, Split, 7-66. Gunjača, Stjepan (1977), Reljef Silvana Messora iz Ridera, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatin-sku 70-71 (1968-1969), Split, 177-186. Hall, James (1991), Rječnik tema i simbola u umjetnosti, Zagreb. Hensel, Witold (1986), Polen und der Staat der Piasten. - U: J. Herrmann (ur.), Welt der Slawen. Geschichte - Gesellschaft - Kultur, München, 233-252. Herrmann, Joachim (ur.) (1985), Die Slawen in Deutschland. Geschichte und Kultur der slawischen Stämme westlich von Oder und Neiße vom 6. bis 12. Jahrhundert, Berlin. Herrmann, Joachim (1986), Wegbereiter einer neuen Welt - der Welt der Staaten und Völker des europäischen Mittelalters. - U: J. Herrmann (ur.), Welt der Slawen. Geschichte - Gesellschaft - Kultur, München, 41-56. Holton, G., & Elkana, Y. (1997), Albert Einstien: Historical and Cultural Perspectives, Mineola. Holzer, Georg (2007), Slavenski aplativ *gumbno u Donjoj Austriji. Rekonstrukcija značenja slaven-ske riječi potvrdene u ponijemčenom hidronimu, Folia onomastica Croatica 12/13, 191-213. Hrobat, Katja (2008), Various Spatial Aspects of the Image of Baba. - U: Mirjam Mencej (ur.), Space and Time in Europe: East and West, Past and Present, 321-337. Hrobat, Katja (2009), Folklora v vlogi označevanja vaških mej kot prostorskih vrzeli v onostranstvo. Primer Rodika, Studia Mythologica Slavica 12, Ljubljana, 207-223. Hrobat, Katja (2010), Ko Baba dvigne krilo: prostor in čas v folklori Krasa, Ljubljana. Hrvatski enciklopedijski rječnik (2002), Zagreb. Hrvatski enciklopedijski rječnik (2004), Zagreb. Hubert, Jean, Porcher, Jean i Volbach, Wolfgang Fritz (1968), L'Empire carolingien, Paris. Hubert, Jean, Porcher, Jean i Volbach, Wolfgang Fritz (1968a) L'Europa delle invasioni barbariche, Milano. Huzjak, Višnja (1957), Zeleni Juraj, Publikacije Etnološkog seminara Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2, Zagreb. Ivaniševic, Frano (1987), Poljica: narodni život i običaji, Split. Jakšic, Nikola (1993), Preživjele ranokršcanske crkve u srednjovjekovnoj ninskoj biskupiji, Diadora 15, Zadar, 127-144. Jakšic, Nikola (2006), Prvih pet stoljeca hrvatske umjetnosti, Zagreb. Jakšic, Nikola (2008), Skulptura u zadarskoj nadbiskupiji od VI. do XII. stoljeca. - U: N. Jakšic (ur.), Umjetnička baština zadarske nadbiskupije. Kiparstvo I, Zadar, 5-38, 75-152. Jančerova, Kata (1901), Trebarjevo: narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje 6, Zagreb. Jeličic, Jasna (1985), Ikonografija ranokršcanske lunete iz Gata, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 25, Split, 5-23. Ježic, Mislav (1987), Rgvedski himni, Zagreb. Ježic, Mislav (2005), Can a Monkey Play a Bitch? Hanumant and Sarama. - U: Petteri Koskikallio, Mislav Ježic (ur.), Epics, Khilas and Puränas. Continuities and Ruptures. Proceedings of the Third DICSEP, Zagreb, 255-294. Ježic, Mislav (2006), Indoeuropska pozadina Perunova kulta, Mošcenički zbornik, god. 3, broj 3, 53-62. Jurišic, Karlo (1976), Nepoznati stecak u Zupi Biokovskoj i legenda o sv. Jurju, Kačic 7, Split, 227-234. Jurkovic, Miljenko, Matejčic, Ivan i Ziherl, Jerica (2006), Novigradski lapidarij - Lapidario di Citta-nova, Novigrad - Cittanova. Kahl, Hans-Dietrich (2005), Kultbilder im Vorchristlichen Slawentum Sondierungsgänge an Hand Eines Mramor-fragments aus Kärnten mit Ausblicken auf den Quellenwert von Schriftzeugnissen des 8.-12. Jh., Studia mythologica Slavica 9, Ljubljana, 9-55. Kahneman, D. (2003), A Perspective on Judgment and Choice, American Psychologist 58(9), 697-72. Karaman, Ljubo (1955), O reljefu u Sv. Jurju u Plominu, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 4, Split, 201-205. Katičic, Radoslav (1988), Nachlese zum urslawischen Mythos vom Zweikampf des Donnergottes mit dem Drachen, Wiener Slavistisches Jahrbuch 34, 57-75. Katičic, Radoslav (1997), Mitologija. - U: Hrvatski leksikon, II. svezak L-Z, Zagreb, 115-116. Katičic, Radoslav (1989), Weiteres zur Rekonstruktion der Texte eines urslawischen Fruchtbarkeitsritus, Wiener Slavistisches Jahrbuch 35, 58-98. 187 Katičic, Radoslav (1990), Weiteres zur Rekonstruktion der Texte eines urslawischen Fruchtbarkeitsritus, Wiener Slavistisches Jahrbuch 36, 61-93. Katičic, Radoslav (1992), Baltische Ausblicke zur Rekonstruktion der Texte eines urslawischen Fruchtbarkeitsritus, Wiener Slavistisches Jahrbuch 38, 53-73. Katičic, Radoslav (2008), Božanski boj - Tragovima svetih pjesama naše pretkršcanske starine, Zagreb, Mošcenička Draga. Katičic, Radoslav (2008a), Trudan hod, Filologija 50, Zagreb, 39-143. Katičic, Radoslav (2008b), Zeleni lug, Filologija 51, Zagreb, 41-132. Katičic, Radoslav (2010), Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršcanske starine, Zagreb, Mošcenička Draga. Katičic, Radoslav (2010a), Vidova gora i sveti Vid, Studia mythologica Slavica 13, Ljubljana 15-32. Katičic, Radoslav 2011, Gazdarica na vratima (u tisku). Katic, Mario (2010), Mirila: porijeklo i značenje. - U: Andrej Pleterski i Goran Pavel Šantek (ur.), Mirila. Kulturni fenomen, Ljubljana, 15-35. Kempke, Torsten (2000), Burgwäle des 8. bis 12. Jahrhunderts zwischen Elbe und Oder. - U: A. Wieczorek i H.-M. Hinz (ur.), Europas mitte 1000. Beiträge zur Geschichte, Kunst und Archäologie, Bd. 1, Stuttgart, 270-273. Kempke, Torsten (2000a), Die Alten Götter. - U: A. Wieczorek i H.-M. Hinz (ur.), Europas mitte 1000. Beiträge zur Geschichte, Kunst und Archäologie, Katalog, Stuttgart, 135-140. Kerr, Barbara (2009), Intuition. - U: S. J. Lopez (ur.), The Encyclopedia of Positive Psychology, Oxford. Kiš, Dragutin (2007), Promocija perunike u Japanu, Perunika - hrvatski nacionalni cvijet: pogled kroz znanost, kulturu i umjetnosti, Zagreb. Kitzinger, Ernst (1972), The Gregorian Reform and the Visual Arts: A Problem of Method, Transactions of the Royal Historical Society, 5 ser. 22, 87-102. Kleine-Pfeuffer, Margarete (2008), Bursenreliquiar - Chur, Kt.Graubünden (Schweiz). - U: G. Eggenstein, N. Börste, H. Zöller i E. Zahn-Biemüller (ur.), Eine Welt in Bewegung. Unterwegs zu Zentren des frühen Mittelalters, Paderborn - Wurzburg, 224-226. Kochav, Sara (2000), Izrael. Sveta zemlja i njezin sjaj, Zagreb. Kossina, Gustaf (1939), Germanische Kultur im I. Jahrtausend, Leipzig. Kotarski, Josip (1917), Lobor: narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje 21, Zagreb. 33-79. Kovačevic, Ivan (2006), Mit i umetnost, Beograd. Kovačic, Joško (2010), Žrnovska prezimena - Barbaric, Žrvanj 9, Žrnovnica. Kukuljevic, Ivan (1873), Putne uspomene iz Hrvatske, Albanije, Krfa i Italije, Zagreb. Kulišic, Sven (2004) Trag predaka u kamenu: bunje i stanovi, Hrvatska revija br. 1, 56-63. Kulišic, Sven (2004a), Trag predaka u kamenu: suhozidi i ograde, Hrvatska revija br. 2, 64-77. Künstle, Karl (1926), Ikonographie der Heiligen, Freiburg. Kuntic-Makvic, Bruna (1994), Pretkršcanski zaštitnici, Dubrovnik 5, 22-27. Kuret, Niko (1989), Praznično leto Slovencev. Starosvetne šege in navade od pomladi do zime 1-2, Ljubljana. Kutzli, Rudolf (1986), Langobardische Kunst. Die Sprache der Flechtbänder, Stuttgart. Kvideland, Karin (1993), Boundaries and the Sin-Eater. - U: Hilda Davidson Ellis (ur.), Boundaries & Thresholds, 84-91. Kvideland, Reimund (1993), Establishing Borders: The Narrative Potential of a Motif. - U: Hilda Davidson Ellis (ur.), Boundaries & Thresholds, 13-21. Laszlo, Gyula (1970), Stepenvölker und Germanen - Kunst der Völkerwanderungszeit, Budimpešta. Laszlo, Gyula i Racz, Istvan (1983), Der Goldschatz von Nagyszentmiklos, München. Ledic, Franjo (1969), Mitologija Slavena: tragom kultova i vjerovanja starih Slavena. Knjiga 1, Zagreb. Léger, Louis (1904), Slovenska mitologija, Beograd. Leksikon (1990), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog krščanstva, Zagreb. Lexikon (1974), Lexicon der christlichen Ikonographie, Rom, Freiburg, Basel, Wien. LIMC, Lexicon Iconographicum Mythologiae classicae, Zürich-Munchen. Lisac, Rene i Ivanuš, Martina (2010), Krajobrazni uzorci planinskih naselja Sjevernoga Velebita, Prostor 18, 425-437. L'Orange, Hans Peter i Torp, Hjalmar (1979), Il Tempietto longobardo di Cividale (La scultura in stucco e in pietra del Tempietto di Cividale), Roma. Lovmjanjski, Henrik (1996), Religija Slovena, Beograd. Lozica, Ivan (2010), U susret drugoj mitologiji. Porod od tmine: Jokastine kceri i unuke. - U: Suzana Marjanic i Ines Prica (ur.), Mitski zbornik, Zagreb. 41-59. Lučic, Josip (1962), Historijska topografija dubrovačke Astareje (do god. 1366) Anali Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku 8-9, 275-299. Lukic, Luka (1924), Varoš, Zbornik za narodni život i običaje 25, Zagreb. 69-164. Lusuardi Siena, Silvia i Piva, Paolo (2001), Scultura decorativa e arredo liturgico a Cividale e in Friuli tra VIII e IX secolo, Paolo Diacono e il Friuli Altomedievale (sec. VI-X), Atti del XIV Congresso internazionale di studi sull'Alto Medioevo, Spoleto, 493-594. Macan, Tomislav (1985) Crkve na području Župe Velike, Zbornik Župe dubrovačke 1, 17-37. Macan, Tomislav (2001), Župski puti, Dubrovnik. Macan, Tomislav M. (1932), Čaranje i gatanje, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 28(2), 224-234. MacBain, Alexander (1989), Keltska mitologija i religija, Beograd. Maguire, Henry (1999), The Profane Aesthetic in Byzantine Art and Literature, Dumbarton Oaks Papers 53, Washington D.C., 189-206. Marasovic, Jerko, Marasovic, Tomislav i Marasovic, Mirjana (1996), Crkva Svetog Jurja u Splitu, Split. Marasovic Tomislav (1980), Prilog istraživanju transformacije antičke jezgre u ranosrednjovjekovni grad - U: I. Erceg et al. (ur.), Gunjačin zbornik, Zagreb, 99-112. Marasovic, Tomislav (2008), Dalmatia praeromanica - Ranosrednjovjekjovno graditeljstvo u Dalmaciji, 1. Rasprava, Split. Marjanic, Suzana (2000), Serafinski vodenjak, Riječi: časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak 2, 121-124. Marjanic, Suzana (2002), (Dijadna) boginja i duoteizam u Nodilovoj "Staroj vjeri Srba i Hrvata", Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 39/2, 175-198. Marjanic, Suzana (2006), Perunika u re/konstrukcijama prahrvatske mitologije. - U: Morana Biljakovic (ur.), Perunika - hrvatski nacionalni cvijet, Mošcenice, 9-16. Marevic, Jozo (2000), Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb. Marovic, Ivan (1956), Arheološka istraživanja u okolici Dubrovnika, Anali Historijskog instituta Jazu-a u Dubrovniku 4-5, 9-29. Maršic, Dražen (1995), Novi nalazi s Gračica u Žrnovnici i pitanje ubikacije Unione id est Musaro, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 34, Zadar, 93-112. Marun, Lujo (1897), Arkeologički prilozi o religiji poganskih Hrvata, Starohrvatska prosvjeta 3, Knin, 141-144. McClendon, Charles (2005), The Origins of Medieval Architecture, New Haven, London. Mechurova, Zdenka (1984), Současti uzdeni kone ve velkomoravském obdobi, Archaeologia historica 9, Brno, 263-292. Medic, Mojo (1909), Četiri ljekaruše, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena 14, 168-284. Medini, Julijan (1970), Makarsko primorje u antici, Makarski zbornik 1, Makarska, 13-57, tab. 1-24. Medini, Julijan, (1984), Autohtoni kultovi u razvoju antičkih religija u rimskoj provinciji Dalmaciji, Dometi 5, Rijeka, 7-29. Medini, Milorad (1935), Starine dubrovačke, Dubrovnik. Meillet, Antoine (1926), Le vocabulaire slave et le vocabulaire indo-iranien, Revue des études slaves VI, 44-48. Mencej, Mirjam (2005), Funkcije povedk o nočnih srečanjih s čarovnicami in njihova vloga v konstrukciji prostora in časa, Studia Mythologica Slavica 8, Ljubljana, 167-186. Melluco Vaccaro, Alessandra i Lidia Paroli (ur.) (1995), Corpus della scultura altomedievale. Vol. VII/6, La diocesi di Roma, Il Museo dell'Alto Medioevo, Spoleto. Menghin, Wilfried (1985), Die Langobarden - Archäologie und Geschichte, Stuttgart. Menghin, Wilfried (1990), Frühgeschichte Bayerns - Römer und Germanen. Bayern und Schwaben. Franken und Slawen, Stuttgart. Menis, Gian Carlo (ur.) (1990), I Longobardi, Milano. Merhautova, Anežka i Sommer, Peter (2000), Christliche Architektur und Kunst im böhemischen Staatum das Jahr 1000. - U: A. Wieczorek i H.-M. Hinz (ur.), Europas Mitte um 1000, Bd. 1, Stuttgart, 411-417. Migotti, Branka (1993), O religijskom odnosu prema štovanju mrtvih, Diadora 15, Zadar, 205-222. Milosevic, Ante (1991), Stecci i Vlasi. Stecci i vlaške migracije u Dalmaciji i jugozapadnoj Bosni u 14. i 15. stoljecu, Split. Milosevic, Ante (2000), Karolinški utjecaji u kneževini Hrvatskoj u svjetlu arheoloških nalaza. - U: A. Milosevic (ur.) Hrvati i Karolinzi. Rasprave i vrela, Split, 106-139. Milosevic, Ante (ur.) (2000a), Hrvati i Karolinzi. Rasprave i vrela, Split. Milosevic, Ante (ur.) (2000b), Hrvati i Karolinzi. Katalog, Split. Milosevic, Ante (2008), Il bassorilievo altomedievale del cavaliere di Zrnovnica in Dalmazia, Godi-šnjak Centra za balkanološka ispitivanja ANUBiH 37/35, Sarajevo, 181-217. Mora, C. V., Davison, M. C., Wild, M. J., & Walker, M. M. (2004), Onditioned magnetoreception and its mechanism in the homing pigeon, Nature 432, 508-511. Mužic, Ivan (2007), Ostaci pretkrscanskog boga Vida na teritoriju Hrvata, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 34, Split, 477-490. Nikolanci, Mladen (1980), Iris illyrica. - U: Zeljko Rapanic (ur.), Dolina rijeke Nerteve odprethistorije do ranogsrednjeg vijeka. Znanstveni skup. Metkovic 4.-7. listopada 1977., Split, 155-158. Nisevljanin, Pavle Sofric (1912), Glavnije bilje u narodnom verovanju i pevanju kod nas Srba po Angelu de Gubernatisu, Beograd. Nodilo, Natko (1981) [1885-1890], Stara vjera Srba i Hrvata (Religija Srba i Hrvata, naglavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog), Split. Novak, Grga (1972), Povijest Dubrovnika, Zagreb. Novak, Marija (2007), Tragovi hrvatske mitologije, Zagreb. Obolensky, Dimitri (1994), Byzantium and the Slavs, New York. Omasic, Vjeko (2001), Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeca, Kastela. Oreb, Franko i Gjurasin, Hrvoje (1991), Zastitna arheoloska iskopavanja u Strožancu nedaleko Splita, Obavijesti HAD-a 23/3, Zagreb, 69-73. Orey, C. (2006), The Man Who Predicts Earthquakes: Jim Berkland, Maverick Geologist - How His Quake Warnings Can Save Lives, Boulder. Ovsec, Damjan J. (1991), Slovanska mitologija in verovanje, Ljubljana. Palavestra, Vlajko ( 2004), Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo, Zemun. Pallua Vince, Jelka (1995-1996), History and Legend in Stone - To Kiss the Baba, Studia ethnologica Croatica 7/8, Zagreb, 281-292. Panazza, Gaetano i Tagliaferri, Amalio (ur.) (1966), Corpus della scultura altomedievale. Vol. III, La diocesi di Brescia, Spoleto. Pasčenko, Evgen (1999), Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine, Zagreb. Pavlovic, Milivoj (1953-1954), Kamen stanac i vezivanje duse, Glasnik Etnografskog instituta Srpske akademije nauka 2-3, Beograd, 611-661. Pekovic, Zeljko (2010), Crkva Sv. Petra Velikoga. Dubrovačka predromanička katedrala i njezina skul-ptura, Dubrovnik, Split. Perkic, Marta (2008), Rezultati istraživanja kod crkve sv. Durda u Zupi dubrovačkoj, Starohrvatska prosvjeta serija III, sv. 35, 63- 119. Peskan, Ivana i Pascuttini Juraga, Vesna (2009), Neka srednjovjekovna naselja i župe južnog varaž-dinskog podbrežja, Starohrvatska prosvjeta 3/36, 425-452. Petricioli, Ivo (1960), Pojava romaničke skulpture u Dalmaciji, Zagreb. Petricioli, Ivo (1969), Osvrt na ninske gradevine i umjetničke spomenike srednjega i novoga vijeka -U: G. Novak i V. Mastrovic (ur.), Povijest grada Nina, Zadar, 299-356. Petricioli, Ivo (1975), Reljef konjanika iz Pridrage Diadora 8, Zadar, 111-117. Petricioli, Ivo (1996), Predromanički ambon zadarske katedrale i srodna skulptura. - U: M. Jurkovič i T. Lukšic (ur.), Starohrvatska spomenička baština. Radanje prvog hrvatskog kulturnog pejsaža, Zagreb, 209-214. Petrovič, Petar Z. (1952), O Perunovu kultu kod Južnih Slovena, Glasnik Etnografskog instituta SAN I, 1-2, 373-380. Pinsent, John (1990) [1982], Grčka mitologija, Opatija. Placer, Ladislav (2010), Triglavca, kraj čaščenja plodnosti. Poizkus etimologije Divače, Studia mytho-logica Slavica 13, Ljubljana, 313-323. Pleterski Andrej (1996), Strukture tridelne ideologije pri Slovanih, Zgodovinski časopis 50, 163-185. Pleterski, Andrej (1997), Mitska stvarnost koroških knežjih kamnov, Ljubljana. Pleterski, Andrej (2001), Gab es bei den Südslawen Widerstand gegen die Christianisierung?, Studia mythologica Slavica 4, Ljubljana, 33-44. Pleterski, Andrej (2011), Wie auf der Erde, so im Himmel; himmlischer Hof bei den Slawen. - U: J. Machaček (ur.), Praktische Funktion, gesellschaftliche Bedeutung und symbolischer Sinn der frühgeschichtlichen Zentralorte in Mitteleuropa, Bonn (u tisku). Pleterski, Andrej i Goran Pavel Šantek (ur.) (2010), Mirila. Kulturni fenomen, Ljubljana. Plotnikova, Anna (1999), The Earthly Loci of Death: The Coffin, the Grave, the Cemetery, Etnolog 9/1, 205-215. Porfirogenet, Konstantin; prijevod i komentari Nikola pl. Tomašič, R.J.H. Jenkins et al. (2003), O upravljanju carstvom, Zagreb. Prijatelj, Kruno (1954), Skulpture s ljudskim likom iz starohrvatskog doba, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 3, Split, 65-91. Prijatelj, Kruno i Gattin, Nenad (1991), Splitska katedrala, Zagreb, Split. Putanec, Vladimir (1963), Refleksi starodalmatoromanskog pridjeva sanctus u onomastici obalne Hrvatske, Slovo 13, 137-176. Radič, Frano (1901), Zupna crkva sv. Martina u Pridrazi, Starohrvatska prosvjeta 6, Knin, 42-48. Raknič, Zeljko (1965), Kultna slika Silvana s područja Liburna, Diadora 3, Zadar, 85-91. Rapanič, Zeljko (1993), Solinska epizoda europske povijesti, Vjesnik za arheologiju i historiju dalma-tinsku 85, Split, 91-116. Ratkovčič, Rosana (2007), Perunika u slikarstvu, Perunika - hrvatski nacionalni cvijet: pogled kroz znanost, kulturu i umjetnosti, Zagreb. Réau, Louis (1955), Iconographie de l'art chrétien, Paris. Rendič-Miočevič, Duje (1953), Da li je spelaeum u Močičima služio samo mitrijačkom kultu, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, n. s. 8, Sarajevo, 271-276. Rendič-Miočevič, Duje (1955), Ilirske predstave Silvana na kultnim slikama s područja Delmata, Glasnik Zemaljskog muzeja BiH, n. s. 10, Sarajevo, 5-40. Rendič-Miočevič (1982), Uz dva Silvanova svetišta iz okolice Salone, Arheološki radovi i rasprave 8/9, Zagreb, 121-140. Rendič-Miočevič, Duje (1989), Silvan i njegova kultna zajednica u mitologiji Ilira - Ikonografska studija o spomenicima s teritorija Delmata. - U: Iliri i antički svijet, Split, 461-506. Rendič-Miočevič, Duje (2007), Ulomci reljefa s prikazom Silvana i Dijane s lokaliteta Trščenica u splitskome polju, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku 100, 13-30. Registar 1997, Registar arheoloških nalaza i nalazišta sjeverozapadne Hrvatske, Bjelovar. Richardson, Ruth (1993), Death's Door: Thresholds and Boundaries in British Funeral Customs. -U: Hilda Davidson Ellis (ur.), Boundaries & Thresholds, 91-103. Risteski, Ljupčo (2001), Space and Boundaries Between the World, EthnoAntropoZoom 1, Skopje, 154-180. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Dio 9, Zagreb, 1924-1927. Rožič, Vatroslav (1908), Prigorje: narodni život i običaji, Zbornik za narodni život i običaje 13, Zagreb. 20-119. Russo, Eugenio (2003), Imagine e narrazione nella scultura dell'VIII secolo. - U: A. C. Quintavalle (ur.), Medioevo: immagine e racconto, Atti del Convegno internazionale di studi Parma, 27-30 settembre 2000, Venezia, 142-161. Salin, Edouard (1956), La civilisation mérovingienne, 2. partie, Paris. Schafran, Emerich (1941), Die Kunst der Langobarden in Italien, Jena. Schlunk, Helmut i Hauschild, Theodor (1978), Hispania Antiqua: Die Denkmäler der frühchristlichen und westgotischen Zeit, Mainz. Schmid, Bertold (1996), Das Königreich der Thüringer und seine Eingliedrung das Frankenreich, Die Franken. Wegbereiter Europas, Mainz, 265-297. Schneider, Robert (1885), Uber die bildlichen Denkmaler Dalmatiens, Bericht über eine Reise in Dalmatien, I., Arch.-Epigr. Mitt. aus Österreich-Ungarn, Band IX, Wien 31-84. Selakovic, Milan, Ivo Vrančic i Šime Balen (ur.) (1967), Priručni leksikon, Zagreb. Sergejevski, Dimitrije (1927), Rimski kameni spomenici sa Glamočkog polja, Glasnik zemaljskog muzeja 39, Srajevo, 255-268. Sheldrake, Rupert (2009), Morphic Resonance: The Nature of Formative Causation, Rochester. Skok, Petar (1972), Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 2, Zagreb. Skok, Petar (1973), Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 3, Zagreb. Službeni glasnik (2007), Službeni glasnik grada Splita br. 7/19, ožujak 2007. Smil, V. (2005), Creating the Twentieth Century: Technical Innovations of1867-1914 and Their Lasting Impact, Oxford. Srejovic, Dragoslav i Cermanovic, Aleksandrina (1979), Rečnik grčke i rimske mitologije, Beograd. Stanonik, Marija (1992), Govorica kamna. - U: Medvešček, Pavel. Skrivnost in svetost kamna, Trst, 185-189. Stipčevic, Aleksandar (1981), Kultni simboli kod Ilira: grada i prilozi sistematizaciji, Djela ANUBIH, Centar za balkanološka ispitivanja, LIV, knj. 10, Sarajevo. Stipčevic, Aleksandar (1989), Iliri, Zagreb. Stopar, Ivan (1987), Karolinška arhitektura na Slovenskem, Ljubljana. Strzygowski, Josef (1929), Die Altslawische Kunst, Augsburg. Sučic, Nikola (1943), Hrvatska narodna mitologija, Zagreb. Šidak, Jaroslav (ur.( (1950), Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb. Šimunovic, Petar (1985), Prvotna simbioza Romana i Hrvata u svjetlu toponimije, Rasprave zavoda za jezik IFF, sv.10-11, Zagreb, 147-200. Škobalj, Ante (1970), Obredne gomile, Čiovo. Škobalj, Ante (1999), Obredne gomile, Trogir (2. izd.) Škrobonja, Ante (2004), Sveti od zdravlja. Ilustrirani leksikon svetaca zaštitnika. Zagreb. Šlaus, Mario (2010), Measuring Bodies or Souls and the Mirila Conundrum - a Physical Anthropology Assessment Based on Stature Analysis. - U: Andrej Pleterski i Goran Pavel Šantek (ur.), Mirila. Kulturni fenomen, Ljubljana. 95-104. Šonje, Ante (1982), Crkvena arhitektura zapadne Istre. Područje Porečke biskupije od VI. do XVI. stoljeca, Zagreb, Pazin. Štrekelj, Karel (1904-1907), Slovenske narodne pesmi, Ljubljana. Štuk, Niko (1910), Starinska iznašašca u Mlinima, Bullettino di archeologia e storia dalmata 32, Split. Štuk, Niko (1913), Starinska iznašašca u Mlinima, Iskopine u Epidaurumu, Bullettino di archeologia e storia dalmata 36, Split. Šugar, Ivan (2008), Hrvatski biljni imenoslov. Nomenclator botanicus Croaticus, Zagreb. Šugar, Ivan, Gostl, Igor i Hazler-Pilepic, Kroata (2002), Hrvatsko biljno nazivlje: analiza hrvatskog biljnog nazivlja u djelu "Liber de simplicibus Benedicti Rinij", Zagreb. Šulek, Bogoslav (1879), Jugoslavenski imenik bilja, Zagreb. Tkalčic, Ivan Krstitelj (1873-1874), Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis - Povijesni spomenici zagrebačke biskupije 1-2. Toga, A. W, & Thompson, P. M. (2003), Mapping brain asymmetry. Nat Rev Neurosci 4(1), 37-48. Tomičic, Željko (1999), Panonski Periplus, Zagreb. Trojanovic, Sima (1911), Glavni srpski žrtveni običaji, Srpski etnografski zbornik. Knjiga 17, Beograd. Trošelj, Mirjana (1995), Prilog proučavanju i zaštiti mirila na Velebitu, Paklenički zbornik 1, 261-266. Turčan, Vladimir (2001), Old-Slavonic Sanctuaries in Czechia and Slovakia, Studia mythologica Slavica 4, Ljubljana, 97-116. Urech, Edouard (1985), Lexikon christlicher Symbole, 5. izd., Konstanz. Valvasor, Johann Weikhard (1689), Die Ehre deß Herzogthums Crain, Ljubljana. Väna, Zdenek (1985), Swiat dawnich Stowian, Warszawa. Väna, Zdenek (1990), Svet slovanskych bohü a demonü, Praha. Vajs, Nada (1989), Struktura fitonima onomasiološki motiviranih religijom i drugim srodnim sadr-žajima, Rasprave Zavoda za jezik 15, 239-273. Vajs, Nada (1991), Fitonimijska sastavnica u hrvatskim prezimenima, Rasprave Zavoda za hrvatski jezik 17, 293-323. Vajs, Nada (2003), Hrvatska povijesnafitonimija, Zagreb. Vego, Marko (1964), Zbornik srednjovjekjovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. IV, Sarajevo. Velčic, Nikola (2003), Besedar Bejske Tramuntane, Mali Lošinj. Vežic, Pavuša (2005), Zadar na pragu krščanstva, Zadar. Vilkuna, Janne (1994), The Karsikko and Cross-Tree Tradition of Finland, Ethnologia Europaea 23, 135-152. Vinski, Zdenko (1982), Šljem epohe seobe naroda naden u Sinju, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 12, Split, 7-34. Vinski, Zdenko (1983), Razmatranja o poslijekarolinškim mačevima 10. i 11. stoljeca u Jugoslaviji, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 13, Split, 7-64. Vinšcak, Tomo (2002), Vjerovanja o drveču u Hrvata, Jastrebarsko. Vinšcak, Tomo (2006), Perun i Trebišca nad Mošcenicama, recentna etnološka istraživanja, Moš-čenički zbornik 3, 129-138. Vinšcak, Tomo (2007), Perun. Starim Hrvatima sveti prostor, Žrvanj 4, 9-11. Viskovic, Nikola (2001), Stablo i čovjek. Prilog kulturnoj botanici, Zagreb. Viskovic, Nikola (2009), Kulturna zoologija: što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji, Zagreb. Zaroff, Roman (2002), The Origins of Sventovit of Rügen, Studia mythologica Slavica 5, Ljubljana, 9-18. Zečevic, Slobodan (1982), Kult mrtvih kod Srba, Beograd. Zimonjic, Nevenka (1990), Čovek i kamen, Informatica museologica 1/2, Zagreb. Žeravica, Zdenko (2007), Arheološka baština Župe dubrovačke, katalog izložbe, Dubrovnik. Walter, Philippe (2006), Krščanska mitologija - Svetkovine, obredi i mitovi srednjega vijeka, Zagreb. Wamers, Egon (2005), Insignien der Macht, Die Macht des Silbers - Karolingische Schätze im Norden, Regensburg, 35-72. Wenzel, Marian (1960), Sinjska alka, Folklore 71, London, 228-233. Wenzel, Marian (1965), Ukrasni motivi na stečcima, Sarajevo. Wilkes, J. J. (1974), Boundary Stones in Roman Dalmatia, Arheološki vestnik 25, Ljubljana, 258-274. Wulff, Oskar (1911), Altchristliche und mittelalterliche byzantinische und italienische Bildwerke. Teil 2: Mittelalterliche Bildwerke. Beschreibung der Bildwerke der christlichen Epochen, 2. Auflage, Band 3, Berlin. Zurowska, Klementyna (2000), Sakralarchitektur in Polen. - U: A. Wieczorek i H.-M. Hinz (ur.), Europas Mitte um 1000, Bd. 1, Stuttgart, 502-506. BanamoB fl. M. BanamoB, M. M. MapneHKo u H. M. KanMbiKOBa (1985), PyccKax CBaöböa. CBadeÖHUü oöpHd Ha BepxHeü u Cpeörnü KoweHwe u Ha yfimme (TapHO^CKUü paüoH Bono^o^cKoü oönacmu), Moskva, 342b, bilj. 5. ByguMup, MunaH (1957), Ca enoBeHeKor OnuMna, 36opHUK &uno3oura IV - 1, Beorpag. 193 MBaHOB, BanecnaB BceBonogoBMH (1976), motmbh BocTo^HocnaBAHcKoro A3biHecTBa b mx TpaHc^opMa^HH b pycceKMX MKOHax, HapodHan ^paBmpa u fionbKnop b Poccuu XVII-XIX BeBKOB, MocKBa. MBaHOB, BanecnaB BceBonogoBMH m TonopoB, BnaguMup HuKonaeBun (1974), MccnedoBaHun b o6nacmu cnaBHHCKux dpeBHOcmeu. HeKcunecdKue u $pa3eonomnecKue Bonpocu peKOHcmpy^uu meKcmoB, MocKBa. MBaHOB, BanecnaB BceBonogoBMH m TonopoB, BnaguMup HuKonaeBun (1974a) MccnedoBaHon b o6nacmu cnaBHHCKux dpeBHOcmeu, MocKBa. Kapapuh, ByK CTe^aHoBuh (1818), CpncKu pjenHUK, Ben. Kohhmh, Bopuc A., #hmh, BaneHTMH fl., ^mm^mkob m CaBenun B. (1985), ffpeBHuu HoBv^opo^ -npuKnaČHoe ucKyccmBO u apxeono^ux, MocKBa. PoMaHoB, E. P. (1891), 3aroBopbi, anoKpu^bi u gyxoBHbie ctmxm, EenopyccKuu c6opHUK 5, BuTe6cK. CegoB, BaneHTMH BacunbeBun (1982), Bocmonrne cnaBHHe b VI-XIII bb, MocKBa. CHn 1 (1841), CpncKe Hapodrn njecue, CKynuo ux u Ha CBujem u3dao ByK CmeifiaHOBuh Kapay.uh. Kftura npBa, y Kojoj cy pa3nuwTe ^eHcKe njecMe, y Beny, y mTaMnapuju jepMeHcKora MaHacTupa. TonopoB, BnaguMup HuKonaeBun (1986), K peKOHcmpy^uu 0^H0^0 ^Kna apxau%Hux Mu