Revus Journal for Constitutional Theory and Philosophy of Law / Revija za ustavno teorijo in filozofijo prava 15 | 2011 Zakonoslovje Posebne norme i derogacija Nekoliko pojašnjenja glede načela lex specialis derogat generali Special Norms and Derogation. Some Remarks on the Principle Lex Specialis Derogat Generali Silvia Zorzetto Translator: Milan Franić Electronic version URL: http://journals.openedition.org/revus/2028 DOI: 10.4000/revus.2028 ISSN: 1855-7112 Publisher Klub Revus Printed version Date of publication: 10 juin 2011 Number of pages: 43-67 ISSN: 1581-7652 Electronic reference Silvia Zorzetto, « Posebne norme i derogacija », Revus [Mrežno izdanje], 15 | 2011, Datum mrežne objave: 10 juin 2013, pristupljeno 01 mai 2019. URL : http://journals.openedition.org/revus/2028 ; DOI : 10.4000/revus.2028 All rights reserved 43 revija za evropsko ustavnost (2011) 15 www.revus.eu revus (2011) 15, 43–67 Silvia Zorzetto Posebne norme i derogacija Nekoliko pojašnjenja glede načela lex specialis derogat generali Načelo ili kriterij lex specialis kao sredstvo razrješavanja sukoba između normi samo je jedna od mogućih primjena ideje lex specialis derogat legi generali, no, ukoliko derogacija nije nužno povezana s pravnim antinomijama, može doći do derogi- ranja i među normama koje su međusobno kompatibilne. Specijalne i opće norme mogu biti međusobno kompatibilne ili inkompatibilne, s obzirom na njihov način deontološke kvaliikacije, te specijalne mogu derogirati opće, ili/i obrnuto, a dero- gacija može i izostati, ovisno o tome kako su propisana različita pozitivna prava uobličenjem u norme koje se primjenjuju. Najzad, do derogacije može doći i zbog razloga različitih od odnosa specijalnosti/općenitosti među normama. Raspravu je na hrvatski jezik preveo Milan Franić. Ključne riječi: specijalnost, derogacija, antinomija, suum cuique tribuere, pravni pojmovi 1 UVOD Ideja lex specialis derogat legi generali, poznata i kao načelo lex specialis ili načelo specijalnosti, starog je porijekla i vrlo je uvriježena u kontinentalnoeu- ropskoj pravnoj kulturi. Danas se kriterij ili načelo specijalnosti uglavnom sma- tra i poima kao sredstvo razrješavanja pravnih antinomija, i to posebno onog oblika antinomije koju se uobičajeno naziva antinomija cjelovito-djelomično1. U ovom radu polazim od tvrdnje da je razrješenje sukoba među normama samo jedna od mogućih primjena kriterija specijalnosti. U tom smislu istražit ću dva aspekta ideje lex specialis: specijalnost (općenitost) normi (§ 2) i fenomen dero- giranja između specijalnih i općih normi (§ 3)2. Ne ulazeći posebno u odnose između kriterija specijalnosti i kriterija hijerarhije i kronologije, ograničit ću se na sljedeće zapažanje: kako to i proizlazi iz primjera koje ću izložiti, jedna od 1 Kao što je poznato, Alf Ross je među prvima uveo u uporabu izraz specijalnost u pravu, raz- matrajući ga u kontekstu sukoba među normama: On Law and Justice, [1958], New Jersey, he Lawbook Exchange, Ltd., Clark, 2004, 129-130. 2 Opširnije o temama dotaknutim u ovom radu i o analizi ideje lex specialis na logičkom i povijesnom planu te o njenoj primjeni i pojavljivanju u kontekstu talijanske pravne misli dva- desetog stoljeću u mom radu: La norma speciale. Una nozione ingannevole, Pisa, ETS, 2010. 44 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu posebnih funkcija specijalnih normi nije derogiranje nego integriranje s kom- patibilnim općenitijim normama radi upotpunjavanja, a koju funkciju obavljaju specijalne norme koje su hijerarhijski podređene ili vremenski kasnije, dopu- njavajući ili precizirajući općenitije norme koje su hijerarhijski nadređene ili vremenski ranije. U ovom radu pod „normama” podrazumijevam preskripcije dobivene po- sredstvom tumačenja odredbi i pravnih tekstova, odnosno njihovih mogućih značenja. Specijalnost/općenitost je logičko-semantička kvaliteta koja se odnosi na sa- držaj značenja pravnih odredbi te posebno na pojmove i pojedine komponente značenja norme: jedna norma je specijalna s obzirom na drugu normu, drugim riječima, označuje ju se kao specijalnu ili općenitu s obzirom na drugu nor- mu. Utoliko, dvije norme stoje u posebnom logičko-pojmovnom odnosu koji se može korisno objasniti pozivom na odnos uske implikacije po C. I. Lewis-u3. Ovaj odnos može se objasniti na primjeru čl. 19. Ustava Republike Slovenije, koji propisuje da svatko ima pravo na osobnu slobodu4. Ova norma pretposta- vlja (u logičkom smislu) da svatko ima pravo na slobodu, utoliko što je pojam osobne slobode logički uključen u pojam slobode, slijedom čega bi bilo logički nekonzistentno i proturječno da svatko ima pravo na osobnu slobodu, ali ne i pravo na slobodu. Norme sukladno kojima svatko ima pravo na slobodu i svatko ima pravo na osobnu slobodu stoje u odnosu logičke posljedice u kojem prva norma nužno prethodi drugoj, a koji odnos se može izraziti ovako: svatko ima pravo na osob- nu slobodu samo ako ili pod uvjetom da ima pravo na slobodu. Odnos specijal- nosti među normama zasniva se na temeljnom odnosu pojmova koje sadrže te norme: primjerice, na pojmovima sloboda i osobna sloboda. Zasluga je prikazivanja odnosa specijalnosti kao uske implikacije u tome što ukazuje na to da odnos specijalnosti nije samo pitanje (sintakse) logike, već je i logičko-semantičko pitanje, utoliko što odnos specijalnosti/općenitosti među 3 Treba spomenuti da se taj odnos naziva još i formalna implikacija (B. Russell), stroga im- plikacija (A. Pasquinelli), namjerna implikacija (U. Klug) ili logička posljedica (L. Geymo- nat) te odgovara poimanju implikacije po R.Camapu te „uopćenom uvjetovanju“ po W. V. O. Quineu, a na određeni način i pojmu implikacije kako ga izlaže Diodor Kronos i opisuje Krizip (J. M. Bochenski). Nadalje, objašnjava brojne logičke sheme koje su formulirali sre- dnjovjekovni učenjaci (npr. Petar Abelard i Guglielmodi Champeaux), kao i neki suvremeni učenjaci i logičari (npr. H. Reichenbach i S. E. Toulmin), a koje se mogu uobličiti sukladno njegovoj strukturi. Detaljnije u Zorzetto 2010 (1), cap. 2 i pripadajući bibliografski dodatak. Ovdje upućujem i na dva temeljna Lewisova rada: Clarence I. Lewis, A Survey of Symbolic Logic, Berkley, University of California Press, 1918 i Clarence I. Lewis, Cooper H. Langford, Symbolic Logic, [1932], New York, Dover publ., 1950. 4 U ovom ću radu koristiti englesku verziju pod donjom poveznicom: http://www.dz-rs.si/. Art. 19 (Protection of Personal Liberty) ‘Everyone has the right to personal liberty’. 45 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu normama ovisi o odnosima koji se ustanovljuju među pojmovima tih normi. U paragrafu 2 pokazat ću, na nekoliko primjera, da se odnos specijalnosti među normama može temeljiti na odnosu među pojmovima koji propisuju činjenič- no stanje i/ili pravne učinke odnosno posljedice i/ili na odnosu među načinima deontološke kvaliikacije normi. Derogacija je fenomen koji je različit i odvojen od odnosa specijalnosti/ općenitosti, jer tu nije riječ o logičko-konceptualnom pitanju, nego o pozitiv- nopravnom pitanju, koje se tiče pravne osnove i, posebno, izvanpravnog oprav- danja, tj. izbora norme koja regulira apstraktan ili konkretan slučaj koji se mora riješiti. Kriterij/načelo lex specialis derogat legi generali pravilo je primjene koje može i ne mora biti postavljeno određenim pozitivnopravnim poretkom. Može biti izričito propisano odredbom, a može biti i implicitna/nepropisana norma, djelujući na općenit način na svaku normu, ili na određen način u granicama propisanog opsega i normi. Zbog toga, sukladno pozitivnim pravima, speci- jalne norme mogu derogirati, ali i nederogirati općenitije norme, a mogu čak i same biti derogirane od potonjih, na temelju suprotnog načela/kriterija lex generalis derogat legi speciali. U paragrafu 3. dat ću primjere za svaki od nave- denih slučajeva. Budući da norma A derogira drugu normu B, nužno je postojanje pravila primjene koje isključuje jednu od dvije norme, ukazujući da je baš ova druga norma primjenjiva na slučaj, i zahtijeva da obje norme imaju zajedničko podru- čje reguliranja. Ovo područje postoji u slučaju specijalnosti, kao i u slučaju interferencije među normama. Interferirane su, primjerice, odredbe čl. 116. i 117. Kaznenog zakona Republike Slovenije: tko oduzme život drugom ljudskom biću iz diskri- minatornih pobuda, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju najmanje 15 godina; tko usmrti drugog, doveden bez svoje krivnje u stanje razdraženosti zbog napa- da ili teških uvreda od strane žrtve, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od 1 do 10 godina5. Ovdje se radi o odnosu „dvostrane ili recipročne” specijalnosti, s obzirom na to da svaka od ove dvije norme, izuzimajući jedan zajednički ele- 5 Engleski prijevod slovenskog Kaznenog zakona, koji je trenutno na snazi, dostupan je pod sljedećim poveznicom: http://www.wipo.int/clea/docs_new/pdf/en/si/si045en.pdf. Riječ je o sljedećim člancima: art. 116 (Murder) “Whoever murders another human being by taking his life 1) in a cruel or peri- dious manner; 2) due to taking action in oicial acts to protect public security, or in a pre-trial cri- minal procedure, or due to decisions of state prosecutors, or due to the proceeding and decisions of judges, or due to criminal complaint, or testimony in a court proceeding; 3) because of violation of equality; 4) out of desire to murder, out of greed, in order to commit or to conceal another criminal ofence, out of unscrupulous vengeance, or from other base motives; 5) with the act committed wi- thin a criminal organization to commit such ofences, shall be sentenced to imprisonment for not less than iteen years”; art. 117 (Voluntary Manslaughter) “Whoever kills another person through no fault of his own under provocation of assault or serious personal insult from that person shall be sentenced to imprisonment for not less than one and not more than ten years”. 46 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu ment (npr. usmrćenje drugog ljudskog bića), sadrži nešto posebno u odnosu na drugu normu, npr. dvije vrsne razlike sadržane su u načinu oduzimanja života (iz diskriminatornih pobuda / doveden bez svoje krivnje u stanje razdraženosti zbog napada ili teških uvreda od strane žrtve). Da bi se izbjeglo združenu primjenu dviju interferiranih normi (a time i ku- mulaciju njihovih pravnih posljedica, npr. kazni) ne može se pozvati na načelo lex specialis derogat legi generali ili na njemu suprotno načelo lex generalis de- rogat legi speciali, s obzirom na to da niti jedna od ovih normi nije specijalna ili općenita u odnosu na onu drugu. Kriterij derogiranja mora biti drugačiji i zasnovati se na, primjerice, autoritetu donositelja, vremenu ili okolnostima donošenja ili čemu drugom. Da je derogacija jedno, a odnos specijalnosti drugo, potvrđuje i činjenica da specijalne norme u mnogo slučajeva ne derogiraju općenitije norme, nego se integriraju s potonjima, nadopunjujući se, precizirajući i dodatno određujući pojedine njihove neodređene ili općenite aspekte (kao što je to slučaj, primje- rice, u slovenskom pravu, među nekim normama koje reguliraju disciplinske postupke protiv radnika6). 2 SPECIJALNOST NORMI 2.1 Jedno logičko-konceptualno pitanje Znanstvenici koji su se bavili i bave se temom specijalnosti u pravu polaze od jednog zajedničkog uvjerenja: jedna norma specijalna je u korelaciji s drugom normom (onom općenitom), kao što je svaka vrsta korelativna pripadajućem rodu, ili kao što je jedna logička kategorija uključena u drugu, ili kao što je je- dno jedinstvo u cijelosti obuhvaćeno onim drugim koje je obuhvatnije. S druge strane, oko načela lex specialis mnogo je prijepora i kontroverzi. Prvi je korak njihovog rješavanja rasvijetliti u čemu se sastoji ta korelaciju među normama: što, dakle, znači da je jedna norma specijalna/opća u odnosu na onu drugu. 6 Cfr. Katja G. Šugman, Slovenia, Principles of Criminal Procedure and their Application in Di- sciplinary Proceedings, Revue internationale de droit pénal, (2003) 3, Vol. 74, 1063-1076 po kojoj su Civil Servants Act (O. J. RS, 56/02) i Regulation on disciplinary proceedings in bodies of state administration, judiciary and local community (O. J. RS, 58/03) lex specialis u odnosu na Employment Relationships Act (O. J. RS, 42/02): “Lex generalis in the ield of the labour law, the Employment Relationships Act provides for the employer to serve the worker with a written charge (Art. 177/1 ERA). Lex specialis for the civil servants (including police and army) is more precise: the written decision on the opening of the proceedings containing the descrip- tion of the alleged violation and the evidence to support it has to be served on the defendant (Art. 129 CSA and Art. 11 RDP)”. 47 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu Specijalnost/općenitost je kvaliteta/svojstvo normi u ovisnosti o njihovoj pojmovnoj strukturi. Specijalnost i općenitost su dvije alternativne, suprotsta- vljene i korelativne kvalitete normi: obje pretpostavljaju određenje jednog roda i jedne teorije relevantnosti međusobnih razlika. To znači da se neka norma ne može unaprijed smatrati specijalnom (specialis) ili općenitom (generalis) spram druge norme bez prethodnog određenja relevantnog roda i relevantnih vrsnih razlika među tim normama, tj. bez da se odredi koji su od pojmova sadržanih u tim normama rodni (genus), a koji vrsni (species). Posuđujući logičko nazivlje, ove pojmove možemo nazvati „odrednicama”, s obzirom na to da daju smisao normama i da se na njima zasniva specijalnost/općenitost među normama. Shodno tomu, norme mogu biti specijalne ili opće s obzirom na logičko-se- mantičke odnose među pojmovima putem kojih se propisuje činjenično stanje i/ili pravni učinci odnosno posljedice i/ili s obzirom na logičke odnose koji po- stoje među načinima deontološke kvaliikacije tih normi. 2.2 Specijalne i opće norme: razvrstavanje Slučaj specijalnosti s obzirom na sâmo činjenično stanje koje norma propisuje je, primjerice, sljedeći: - sporazum stranaka suprotan kogentnim normama je ništetan; - sporazum stranaka koji isključuje ili ograničava odgovornost dužnika za na- mjeru ili krajnju nepažnju je ništetan. Druga norma je specijalna (sâmim činjeničnim stanjem), propisujući da je sporazum stranaka o isključenju ili ograničenju dužnikove odgovornosti za namjeru i krajnju nepažnju suprotan kogentnoj normi; koja kogentna nor- ma je u talijanskom pravu izričito stipulirana odredbom čl. 1299. talijanskog Građanskog zakonika. U ovom slučaju odrednice specijalnosti su pojmovi su- protnost kogentnim normama i isključenje odgovornosti za namjeru i krajnju nepažnju, koji su prethodno postavljeni u logički odnos inkluzije. Slučaj specijalnosti s obzirom na pravne učinke odnosno posljedice normi sadržan je u sljedećem primjeru preuzetom iz talijanskog Građanskog zakonika (čl. 1227.) - ako činidba nije uredno ispunjena nepažnjom vjerovnika i dužnika, iznos naknade štete koji duguje dužnik umanjuje se razmjerno vjerovnikovoj kriv- nji; - ako činidba nije uredno ispunjena nepažnjom vjerovnika i dužnika, nakna- da štete ne duguje se za one štete koje je vjerovnik mogao spriječiti postupajući uobičajenom pažnjom. Druga norma je specijalna (sâmom posljedicom) u odnosu na prvu, s ob- zirom na to da ona uzrokuje speciičniju posljedicu; drugim riječima, može se reći da je prva norma općenita u odnosu na drugu utoliko što predviđa opće- 48 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu nitiju posljedicu. Dakle, ako krivnja vjerovnika iznosi 100%, na temelju prve norme dužnik nije obvezan naknaditi štetu jer je iznos naknade umanjen do nule. Ovdje se specijalnost temelji na pretpostavci kako nepostupanje uobiča- jenom pažnjom znači krivnju (krivnja=nepažnja): ako je dužnik 0% kriv, a vje- rovnik 100%, štetu se moglo izbjeći da je vjerovnik bio postupao uobičajenom pažnjom. Slučaj specijalnosti s obzirom na činjenično stanje i pravne učinke/posljedice normi sadrži sljedeći primjer: - ako ugovor ne sadrži koji od nužnih sastojaka, nevaljan je; - ako jedan bračni drug prodaje zajedničku nekretninu bez nužnog pristanka drugog bračnog druga, kupoprodajni ugovor je pobojan. Druga norma (sadržana u čl. 184. talijanskog Građanskog zakonika) speci- jalna je u odnosu na prvu jer je pristanak drugog bračnog druga nužna pretpo- stavka kupoprodaje onih nekretnina koje čine bračnu stečevinu i jer je poboj- nost ugovora jedan oblik nevaljanosti ugovora. Primjeri za specijalnost s obzirom na sâme načine deontološke kvaliikacije normi su sljedeći: - dopušteno je dati cijepiti vlastitu djecu; - obvezno je dati cijepiti vlastitu djecu; i - dopušteno je, ili je moguće, ne loviti divljač; - zabranjen je lov divljači. Norma dopušteno je dati cijepiti vlastitu djecu opća je u odnosu na normu obvezno je dati cijepiti vlastitu djecu jer, na logičkom planu, obveza pretposta- vlja dopuštenost obvezne radnje: P(x) je nužan uvjet, iako je sam nedostatan za nastanak O(x). Jednako tako, zabrana činiti x pretpostavlja negativno dopušte- nje činiti x, tj. dopuštenje ne činiti x: negacija dopuštenja izražava se još i moda- litetom mogućnosti, pa se stoga može reći da je zabrana lova divljači specijalna norma u odnosu na dopuštenje ne loviti divljač/mogućnost ne loviti divljač. Slučaj specijalnosti s obzirom na modalitete deontološke kvaliikacije i činje- nično stanje normi sljedeći je primjer iz čl. 41. Ustava Republike Slovenije7: - dopušteno je slobodno i javno ispovijedati vlastita religijska ili druga vjero- vanja; - zabranjeno je obvezati nekog na iznošenje vlastitih religijskih vjerovanja. 7 Art. 41 (Freedom of Conscience) “Religious and other beliefs may be freely professed in private and public life. No one shall be obliged to declare his religious or other beliefs. Parents have the right to provide their children with a religious and moral upbringing in accordance with their beliefs. he religious and moral guidance given to children must be appropriate to their age and maturity, and be consistent with their free conscience and religious and other beliefs or convictions”. 49 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu Sukladno prvoj normi, dopušteno je slobodno i javno ispovijedati vlastita religijska ili druga vjerovanja, u smislu da je dopušteno iznositi ih, kao i ne iz- nositi ih (u engleskom prijevodu teksta odredbe stoji may be freely professed, pa bi ovdje izraz may ukazivao na deontološki način dopuštenja, kao i na deonto- loški način mogućnosti, s obzirom da se u izvornom slovenskom tekstu operira kategorijom sloboda (svobodno). Prva je norma općenita u odnosu na drugu jer zabrana obvezivanja nekog na iznošenje vlastitih religijskih vjerovanja pre- tpostavlja mogućnost, kao i mogućnost suzdržavanja od, javnog i slobodnog ispovijedanja vlastitih vjerovanja, uključujući i onih religijske naravi. Slučaj specijalnosti s obzirom na načine deontološke kvaliikacije i na pravne učinke/posljedice normi sadržan je u sljedećem primjeru: - tko pati od kakvog izičkog oboljenja, dopušteno mu je neizvršavanje vojne obveze; - tko pati od kakvog izičkog oboljenja, obvezan je obaviti zamjensku civilnu službu. U ovom je slučaju druga norma specijalna jer predviđa zamjensku obvezu u situaciji koju općenito regulira prva norma: obveza obavljanja zamjenske civil- ne službe pretpostavlja (logički) dopuštenje neizvršavanja vojne obveze. Najzad, slučaj specijalnosti koji uključuje cjelovitu normu sadrži, primjeri- ce, odredba čl. 8. st. 1. i 2. slovenskog Zakona o odvjetništvu8 koja propisuje sljedeće opće ovlaštenje: only if a competent court issues a warrant, a search of a lawyer’s oice is permitted regarding the case iles and objects which are expli- citly stated in the search warrant, i dvije posljedične speciikacije: 1) the secrecy of other documents and objects must not be compromised; 2) a representative of the Bar Association of Slovenia must be present during a search of a lawyer’s of- ice. Ove dvije odredbe pretpostavljaju (logički) općenitu dopuštenost pretrage odvjetničkih ureda pod propisanim uvjetima, s time da jedna odredba propisu- je jednu speciičnu zabranu, a druga jednu speciičnu obvezu. Navedeni primjeri pokazuju da specijalnost može biti postavljena na raz- ličite načine, ovisno o njenim odrednicama, odnosno o relevantnim rodnim pojmovima i relevantnim vrsnim razlikama. Ipak, u svakom slučaju, jedna nor- ma će biti specijalna u odnosu na drugu normu ukoliko prva norma logički pretpostavlja drugu normu, tj. ako među određenjima sadržanim u tim norma- ma postoji odnos logičkog slijeda, po kojem je predmet prve norme neka vrsta pripadna rodu druge norme ili je logički uključen u nj, ili obratno, predmet općenite norme logički je subordiniran predmetu specijalne norme. 8 O. J. RS, No. 18/93, 24/01, 54/08, 35/09; o specijalnosti odredbi sadržanih u citiranom članku u odnosu na opće postupovne odredbe vidi odluku slovenskog Ustavnog suda Up-2530/06- 26, 15. travnja 2010. 50 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu Ovlaštenje na glasovanje je nužan (jedini) uvjet glasačke obveze, kao što je zabrana povrede temeljnih ljudskih prava pretpostavka i nužan uvjet u odnosu na zabranu zlostavljanja djece, jednako tako ovlaštenje onog tko ne govori i ne razu- mije slovenski jezik da mu se u postupku pred sudom osigura prijevod usmenih radnji poduzetih na raspravi pretpostavlja pravo na ostvarivanje i zaštitu prava na svoj vlastiti jezik u postupcima pred državom i njenim organima9. 2.3 Deontološki načini kao odrednice specijalnosti Ako se kao odrednice specijalnosti pojavljuju načini deontološke kvaliika- cije (te, eventualno, još i pojmovi koji određuju činjenično stanje/pravne učin- ke), tada su specijalne i opće norme nužno kompatibilne, i to na jedan poseban način, s obzirom da su prve logički posljedične drugima ili logički povezane s drugima. U ovom slučaju specijalna norma ponavlja nešto što je već propisano onom općom (ako je cijepljenje obveza, onda je dopušteno učiniti to; ako je lov divlja- či zabranjen, onda je dopušteno ne činiti to), ali ona nije nepotrebna u smislu da je bez učinka i suvišna u odnosu na opću normu, utoliko što drukčije propi- suje regulirano ponašanje: obvezuje, umjesto jednostavnog dopuštanja; zabra- njuje, umjesto ostavljanja mogućnosti. To vrijedi posebno kada se specijalnost ne odnosi samo na načine deontolo- ške kvaliikacije, nego još i na predmet normativne regulacije. Razmotrimo sada čl. 41. Ustava, koji uređuje slobodu savjesti. Iz ovog članka možemo izvesti sljedeće norme: 1) dopušteno je javno i privatno iznošenje vlastiti religijskih ili drugih vjero- vanja; 2) roditeljima je dopušteno vlastita moralna i religijska vjerovanja prenositi djeci; 9 Engleska inačica čl. 102. slovenskog Zakona o parničnom postupku glasi kako slijedi: “(1) he parties and other participants in the proceedings may use their language at hearings and during other oral procedural acts before the court. If the proceedings are not conducted in the language of a party or of other participants in the proceedings, they shall be provided, upon a motion iled to this efect or when the court inds that they do not understand the Slovene langu- age, an oral translation of statements made at the hearing and an oral translation of documents used as evidence at the hearing. (2) he parties and other participants in the proceedings shall also be advised of their right to follow the oral proceedings in their own language through an interpreter. he may waive the right to translation by declaring that they understand the langu- age in which the proceedings are being conducted. he advice provided to the parties concerning their rights in respect of the language and their statements in this regard shall be entered into the minutes of the hearing. (3) he translations shall be made by interpreters”. Engleska inačica čl. 62. slovenskog Ustava (Right to Use One’s Language and Script) određuje da: “Everyone has the right to use his language and script in a manner provided by law in the exercise of his rights and duties and in procedures before state and other authorities performing a public function”. 51 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu 3) obvezno je da religijske i moralne poduke upućene djeci budu prikladne njihovoj dobi i sukladne njihovoj slobodi savjesti i njihovim vjerovanjima i religijskim uvjerenjima. Sve su ove norme međusobno kompatibilne i poredane od veće prema ma- njoj mjeri općenitosti. Norma pod 2) specijalan je slučaj norme pod 1) s obzi- rom da je prenošenje djeci vlastitih religijski uvjerenja za roditelje jedan način iznošenja vlastitih vjerovanja u privatnom životu i u krugu obitelji. Norma pod 3) specijalna je u odnosu na (općenite) norme pod 1) i 2), tj. pretpostavlja ih uto- liko što obveza da religijska i moralna poduka djece bude odgovarajuća njihovoj dobi i zrelosti i sukladna njihovoj slobodi savjesti i njihovim vjerovanjima ili religijskim uvjerenjima pretpostavlja da je roditeljima dopušteno prenositi djeci moralna i religijska vjerovanja, kao i ispovijedati potonja u privatnom životu. Ipak, treba primijetiti kako iz ovog dopuštenja ne proizlazi, pukom logičkom dedukcijom, da religijske i moralne poduke upućene djeci moraju odgovarati njihovoj dobi i zrelosti i biti sukladne njihovoj slobodi savjesti i njihovim vje- rovanjima ili religijskim uvjerenjima. Ovo je dodatni uvjet koji ovisi o konkre- tnom pravnopolitičkom izboru. 2.4 Ostale moguće deontološke relacije između specijalnih i općenitih normi U svim ostalim slučajevima u kojima, naprotiv, odrednice specijalnosti nisu načini deontološke kvaliikacije, specijalne i opće norme mogu biti: (i) kompati- bilne (obje dopuštaju ili obvezuju ili zabranjuju ili ovlašćuju); (ii) inkompatibil- ne (jedna zabranjuje, druga dopušta; jedna obvezuje, druga ovlašćuje, itd.); (iii) logički neovisne s obzirom na načine deontološke kvaliikacije (na primjer, jedna pripisuje dodatno specijalno/opće ovlaštenje, a druga dodatnu opću/specijalnu obvezu). Ako je specijalna norma kompatibilna onoj općoj, tu možemo govoriti o suvišnosti, jer postoje dvije norme, od kojih svaka ponavlja (u cijelosti ili dje- lomično) sadržaj one druge. No, čak i u ovom slučaju ponavljanje ne mora biti suvišno ili beskorisno. Razmotrimo sljedeće norme: zabranjen pristup psima; zabranjen pristup psima na kratkoj uzici. Predviđanje ovakve specijalne norme isključuje mogućnost razlikovanja i tumačenja po kojem bi držanje psa na krat- koj uzici predstavljalo bitnu razliku na kojoj bi se zasnivala drukčija disciplina i, na primjer, dopuštanje pristupa. Značajan primjer sadrži čl. 16. slovenskog Ustava, koji regulira privremeno suspendiranje i ograničavanje ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih sâmim Ustavom10. U tom članku mogu se razlučiti dvije norme u odnosu spe- 10 Art. 16 (Temporary Suspension and Restriction of Rights) “Human rights and fundamental fre- edoms provided by this Constitution may exceptionally be temporarily suspended or restricted 52 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu cijalnosti: opća norma, sukladno kojoj se ljudska prava i temeljne slobode pred- viđene Ustavom iznimno mogu privremeno suspendirati ili ograničiti u slučaju rata ili izvanrednog stanja; specijalna norma, sukladno kojoj ta prava i slobode mogu biti suspendirana ili ograničena samo za trajanja rata ili izvanrednog sta- nja i samo u ono mjeri koliko to zahtijevaju takve okolnosti. Druga je norma specijalna u odnosu na prvu jer ju logički pretpostavlja: to što ljudska prava i temeljne slobode zajamčene ustavom mogu biti suspendirane ili ograničene za trajanja rata ili izvanrednog stanja i samo u ono mjeri koliko to zahtijevaju ta- kve okolnosti, logički pretpostavlja da ta prava i slobode mogu biti suspendirani ili ograničeni u slučaju rata ili izvanrednog stanja; te je također kompatibilna s općom normom: posebno precizira uvjete pod kojima su suspenzija i ograniče- nje dopušteni. Ovdje razmotrena opća norma je na neki način specijalna i kompatibilna u odnosu na drugu općenitiju normu iz čl. 15. slovenskog Ustava, sukladno ko- joj se ljudska prava i temeljne slobode ostvaruju neposredno na temelju Ustava i mogu se ograničiti samo na načine propisane Ustavom11. Ove dvije norme su kompatibilne, budući da norma iz čl. 15. Ustava dopušta propisivanje od- ređenih ustavnih ograničenja u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dok norma iz čl. 16. Ustava predviđa suspenziju/ograničenje tih prava u određenim okolnostima (rat ili izvanredno stanje). U ovom slučaju, međutim, sadržaj spe- cijalne norme nije izveden pukom logičkom dedukcijom, što ju ne čini besko- risnom ili suvišnom. Ako specijalna i opća norma imaju suprotne ili proturječne načine deonto- loške kvaliikacije, javlja se problem i praktična dvojba u svim slučajevima koje regulira specijalna norma. Dajemo primjer zabrane retroaktivnosti zakona, regulirane čl. 155. sloven- skog Ustava12. Iz ovog članka možemo izvesti sljedeće dvije norme: during a war and state of emergency. Human rights and fundamental freedoms may be suspen- ded or restricted only for the duration of the war or state of emergency, but only to the extent required by such circumstances and inasmuch as the measures adopted do not create inequality based solely on race, national origin, sex, language, religion, political, or other conviction, mate- rial standing, birth, education, social status, or any other personal circumstance”. 11 Art. 15 (Exercise and Limitation of Rights) “Human rights and fundamental freedoms shall be exercised directly on the basis of the Constitution. he manner in which human rights and fun- damental freedoms are exercised may be regulated by law whenever the Constitution so provides or where this is necessary due to the particular nature of an individual right or freedom. Human rights and fundamental freedoms shall be limited only by the rights of others and in such cases as are provided by this Constitution”. 12 Art. 155 (Prohibition of the Retroactive Efect of Legal Acts) “Laws and other regulations and general legal acts cannot have retroactive efect. Only a law may establish that certain of its provisions have retroactive efect, if this is required in the public interest and provided that no acquired rights are infringed thereby”. 53 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu - zakoni ne mogu imati retroaktivan učinak ili retroaktivni zakoni su pro- tuustavni; - samo se zakonom može propisati da određene njegove odredbe imaju re- troaktivan učinak, ako je to sukladno javnom interesu i ne vrijeđa stečena prava; ili, retroaktivne odredbe zakona koje vrijeđaju stečena prava i/ili nisu u skladu s javnim interesom, protuustavne su. Da bismo analizirali te norme, prepisujemo ih ističući njihov deontološki način i predmet regulacije kako slijedi: - zabranjeno je donositi retroaktivne zakone; - dopušteno je donositi retroaktivne zakonske odredbe ako su sukladne jav- nom interesu i ne vrijeđaju stečena prava. U ovom su slučaju norme inkompatibilne, s obzirom na to da jedna zabra- njuje ono što druga dopušta. Druga norma sadrži iznimku, dopuštajući nešto što ona prva zabranjuje. Prva je norma prohibitorna ili opća zabrana: odnosi se na svako donošenje retroaktivnih zakona, bez obzira na razlog i cilj njihova donošenja, kao i na po- dručje njihove primjene. Druga je norma permisivna ili specijalno dopuštenje odnosno iznimka, s obzirom na to da se odnosi na jednu posebnu situaciju u pogledu donošenja zakona: kada je donošenje nekog zakona opravdano s pozicije javnog interesa i ne dira u stečena prava. U tom su slučaju relevantne vrsne razlike koje karakte- riziraju vrste: postojanje javnog interesa i nevrijeđanje stečenih prava. Specijalne i opće norme mogu biti logički neovisne s obzirom na načine deontološke kvaliikacije. Primjerice, iz čl. 294. slovenskog Kaznenog zakona mogu se izvesti sljedeće norme13: 13 Engleska inačica propisuje kako slijedi: art. 294 (Criminal Association) “(1) Whoever participates in a criminal association which has the purpose of committing criminal ofences for which a punishment by imprisonment of more than three years, or a life sentence may be imposed, shall be punished by imprisonment of three months up to ive years. (2) Whoever establishes or leads an association as referred to in the pre- ceding paragraph, shall be punished by imprisonment of six months up to eight years. (3) A per- petrator of a criminal ofence from the preceding paragraphs who prevents further commission of these ofences or discloses information which has a bearing on the investigation and proving of criminal ofences that have already been committed, may have his punishment for these ofences mitigated, in accordance with Article 51 of this Penal Code”. Engleska inačica čl. 51. predviđa da: “When conditions for the reduction of a sentence, as outlined in the preceding Article, are met, the sentence shall be reduced within the following limits: 1) if a prison sentence for a term of iteen years is prescribed as the lowest limit for a speciic ofence, such a limit may be lowered by up to ten years of imprisonment; 2) if a prison sentence for a term of three or more years is prescribed as the lowest limit for a speciic ofence, such a limit may be lowered by up to one year of imprisonment; 3) if a prison sentence for a term of one year is prescribed as the lowest limit for a speciic ofence, such a limit may be lowered by up to three months of imprisonment; 4) if 54 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu - svakome tko sudjeluje u zločinačkoj organizaciji koja ima za cilj počinjenje kaznenih djela za koja je predviđena kazna zatvora u trajanju duljem od 3 godine ili za koja se može izreći kazna doživotnog zatvora, sudac mora izreći kaznu zatvora u trajanju od 3 do 5 godina; - svakome tko sudjeluje u zločinačkoj organizaciji koja ima za cilj počinjenje kaznenih djela za koja je predviđena kazna zatvora u trajanju duljem od 3 godine ili za koja se može izreći kazna doživotnog zatvora i tijekom istrage otkrije korisne informacije ko- jima se dokazuje počinjenje tih kaznenih djela, sudac može ublažiti kaznu (u smislu čl. 51. slovenskog Kaznenog zakona). U ovom slučaju druga norma daje posebno ovlaštenje (diskrecijsko ovlašte- nje predviđeno čl. 51. slovenskog Kaznenog zakona), umjesto obveze izricanja sankcije koja je općenito predviđena prvom normom. Druga norma speciični- je propisuje činjenično stanje, pretpostavlja počinjenje kaznenog djela općenito obuhvaćenog prvom normom, ali, umjesto obvezivanja suca na izricanje od- ređene kazne, dodjeljuje mu ovlaštenje ublažavanja kazne sukladno propisanim ograničenjima. Zaključno, dakle, ukoliko odnos specijalnosti postoji između onog što nor- me propisuju, odnosno među nekim pojmovima tih normi, specijalne i opće norme mogu biti međusobno kompatibilne (kao u primjeru iz čl. 15. i 16. slovenskog Ustava) ili inkompatibilne (kao u primjeru iz čl. 155. slovenskog Ustava) ili neovisne (kao u primjeru iz čl. 294. slovenskog Kaznenog zakona), s obzirom na njihove načine deontološke kvaliikacije (ovlaštenje, obveza, zabra- na, dopuštanje, itd.). 2.5 Specijalnost i pravednost (suum cuique tribuere) Glavne su zasluge isticanja logičko-konceptualne dimenzije specijalnosti: djeluje obvezujuće na primjenjivača, tumača, pravnika ili suca, iznosi određene izbore (značenjske i vrijednosne), ukazuje na to da specijalnost normi nije samo logičko pitanje, već ima značenjski temelj i bitno ovisi o polaznim pretpostavka- ma i sadržaju pojmova, a što uvodi u igru pravednost shvaćenu kao jednakost ili pravičnost, kao i još dublje vrijednosne izbore. S jedne strane, općenitost je pravednost u formalnom smislu, budući da pretpostavlja jednak tretman za sve koji pripadaju istoj kategoriji (i drukčiji tretman za sve ostale)14, s druge strane, specijalnost je također pravednost u smislu pravičnosti kao izdvojenog tretmana pojedinačnog slučaj. Općenitost kao formalna jednakost i specijalnost kao pravičnost dva su naličja pravednosti a prison sentence for a term of less than one year is prescribed as the lowest limit for a speciic ofence, such a limit may be lowered by up to iteen days of imprisonment; 5) if a prison senten- ce is prescribed as the lowest limit without the statutory terms being determined, a ine may be imposed in place of the prison sentence; 6) if a ine is imposed as the principal sentence, it may be reduced by up to iteen daily amounts”. 14 Cfr. Chaïm Perelman, La règle de justice, u: Dialectica, 54/55, 1960, 230-238. 55 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu shvaćene kao suum cuique tribuere. Ali, u oba slučaja, izbor koga ili što tretirati jednako ili različito i kakav treba biti tretman pojedinih kategorija i individua ovisi o vrijednosnim izborima. Odnos roda i vrste i logičke posljedice temeljni je način ljudskog mišljenja na svakom polju (kako i pokazuje njegova primjena u modernim empirijskim znanostima, kao što su zoologija, biologija, geologija, kao i u geometriji i ma- tematici), pa ne čudi stoga što on postoji i u pravu. No, za razliku od logike i matematike i empirijskih znanosti, u pravu odlučiti što jest i što nije bitno, što se uračunava a što ne kao rod ili vrsna razlika, znači regulirati jednako ili razli- čito određena ponašanja ili kategorije ponašanja u odnosu na druge, ili tretirati jednako ili različito neke pojedince ili kategorije pojedinaca u odnosu na druge. Svođenje specijalnosti samo na logiku (kategorija) jedan je od načina prikri- vanja značenjskih i vrijednosnih izbora koje obavlja tumač (sudac ili pravnik) kako bi kvaliicirao normu kao specijalnu, opću ili drugačije. Radi osiguranja nearbitrarnosti i kontrolabilnosti pravnih rješenja, potrebno je istaknuti, pored logičke dimenzije, značenjske i vrijednosne izbore koji imaju odlučujuću ulogu prilikom kvaliiciranja norme kao specijalne ili opće. Riječ je, dakle, o tome da se iskaže koji je to rod koji se pretpostavlja i koja je to odnosno koje su to vrsne razlike koje se smatra relevantnima. Kao i na svakom polju, u logici, matematici i u empirijskim znanostima, pa tako i u pravu, rodovi nisu dati zauvijek: ovise o izborima i/ili teorijama. Međutim, ako, logički, svaka vrsta nužno nasljeđuje obilježja roda i razlikuje se od svake druge vrste vrsnom razlikom, onda potonja sadrži obilježje po kojem pripada ili ne pripada rodu: u pravu to nije niti nužno niti dostatno, nego o onome tko proučava, o tumaču, ovisi utvrđenje koje je od beskonačnih obilježja roda relevantno i konstitutivno za određenu vrstu. Primjer koji dobro ukazuje na trodimenzionalnost specijalnosti (logika, se- mantika, i pravednost-vrijednosti) odluka je slovenskog Ustavnog suda, koja je pod pretpostavkom da „persons with disabilities as an objectively disadvantaged social group must be ensured de facto equal treatment” proglasila protuustavnima odredbe slovenskog Zakona o parničnom postupku u dijelu kojim je propušte- no regulirati pravo slabovidnih osoba na pristup dokaznoj dokumentaciji i dru- gim pisanim procesnim radnjama, na njima odgovarajući način15. Sud je tako 15 Ustavni sud Republike Slovenije, predmet broj U-I-146/07-34, 13. studenog 2008., www.us- -rs.si. Zanimljivo je napomenuti da prema slovenskom pravu Ustavni sud može zahtijevati od parlamenta ispravljanje nedostataka glede ustavnosti zakona i ustanoviti prijelazni režim dok se ovi nedostaci ne uklone, pa je u ovom slučaju Sud odredio da „1. he Civil Procedure Act … is inconsistent with the Constitution, as it does not regulate the right of blind and partially sigh- ted persons to access court documents and written applications of parties and other participants in proceedings in a form that they are capable of perceiving. 2. he National Assembly is obliged to remedy the established inconsistency within a period of one year from the publication of this decision in the Oicial Gazette of the Republic of Slovenia. 3. Until the established inconsistency is remedied, courts in civil proceedings must ensure blind and partially sighted persons access 56 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu odlučio ukazujući na to da je pravo na pristup procesnim radnjama uređeno na poseban način (posebnim zakonom) u odnosu na gluhe osobe i smatrajući da, na temelju načela jednakosti, a posebno načela jednakih šansi, propisanog čl. 14. Ustava, zakon mora “create certain diferences in order to abolish diferences which are a result of traditional and long-lasting discrimination between people”. Preciznije, Sud je smatrao da ako general norm has discriminatory efects for this social group (…) [t]he requirement of the prohibition of discrimination namely in certain instances entails also the require- ment of the implementation of a special legal position or special rights, including certain positive measures which should prevent a less favorable position or marginalization of the weakest links of society, and as well promote and create equal opportunities for such categories of people in order to ensure their participation in social life on an equal basis. Međutim, često vrijednosni izbori i razmatranja o pravednosti ostaju skrive- ni. Primjerice, u jednom drugom slučaju slovenski Ustavni sud smatrao je da he Employment Relations Act and the Enforcing the Public Interest in the Field of Culture Act have the relation of a general and a special regulation, respectively na temelju uvjerenja da na polju umjetnosti i kulturnih aktivnosti rad ima posebnu narav (special nature) i, posebno u odnosu na kazališne glumce, sud je smatrao da he particularities of the work and profession of theatre actors already follow from the nature of the matter and therefore this is not like any other type of work. he legislature could thus regulate their ixed-term employment relations diferently than for other wor- kers.16 Ta tvrdnja suda opterećena je tzv. naturalističkom pogreškom, utoliko što sud hini da iz prirode stvari proizlazi ono što je izbor odgovarajućeg shvaća- nja pravednosti po kojem treba različito tretirati određenu kategoriju radnika. Ovdje se radi o skoku od činjenica k vrijednostima, koji skok ne ublažava to što obrazloženje suda prešutno sadrži tvrdnju da se ono što je iste naravi mora tre- tirati jednako, a ono što nije, različito. Ova tvrdnja, koja sadrži princip formalne pravednosti, nije dostatna za obrazloženje sudske odluke, koja, u krajnjoj liniji, ovisi o vrijednosnom izboru u pogledu rada, kako općenito, tako i onog na po- lju umjetnosti i kulturnih aktivnosti. on their request to court documents and written applications of parties and other participants in proceedings in a form that they are capable of perceiving. Costs that are so incurred are to be paid from the funds of the court”. 16 Ustavni sud Republike Slovenije, broj predmeta U-I-278/07, O. J. RS, No. 94/2009. 57 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu 3 DEROGACIJA IZMEĐU SPECIJALNIH I OPĆIH NORMI 3.1 Pitanje praktičnog opravdanja Suprotno onom što se ponekad tvrdi, specijalne norme nisu po sebi dero- girajuće spram onih općih. Za razliku od specijalnosti/općenitosti, derogacija nije logičko-konceptualno pitanje povezano sa sadržajem normi, već pozitivno- pravno pitanje koje se odnosi na izbor normi primjenom kojih će se odlučiti u nekom slučaju. Da bi se odlučilo u nekom slučaju (stvarnom ili zamišljenom), nužno je prethodno odrediti/izabrati normu koja će poslužiti kao temelj obra- zloženja ili osnova za opravdanje. Alternativa koju rješava načelo lex specialis je mora li se, radi pravnog opravdanja, pribjeći (više) općenitoj i/ili (više) speci- jalnoj normi. Primjerice, da bi smo znali kako se moramo ponašati u bogomolji, koju nor- mu treba izabrati između specijalne, po kojoj je obvezno biti u potpunoj tišini u crkvi za vrijeme obreda, i opće, po kojoj je obvezno biti u tišini na svetim mje- stima? Obje norme se odnose na situacije u kojima ljudi posjećuju i pohađaju sveta mjesta, pa je problematično utvrditi reguliraju li ovakve slučajeve obje ove norme ili pak samo jedna od njih. Ovisno o tome koju normu izaberemo, razli- čita ponašanja bit će ispravna ili neispravna (u skladu s pravom ili protupravna). Odgovor na pitanje: zašto ne pušiš lulu u dnevnoj sobi? može biti jer je u kući zabranjeno pušenje (specijalna prohibitorna norma) ili jer je zabranjeno pušenje tout court (opća prohibitorna norma). U ovom slučaju, u odsutnosti derogacije imamo dva konkurirajuća razloga nepušenja lule u dnevnoj sobi. Odgovor na pitanje: ući ili ne ući na tuđe zemljište da bi se spasio život Tiziju? može biti: da, jer je u stanju nužde dopušteno stupiti na tuđe privatno zemljište; ili ne, jer je zabranjeno vrijeđati tuđe vlasništvo. U posljednjem slu- čaju, u odsutnosti derogacije po specijalnosti, subjekt je doveden u praktičnu dilemu između dvaju suprotnih normativnih odgovora. Problem derogacije javlja se kad imamo više kompatibilnih razloga/normi, dakle konkurirajućih (kao u dva primjera sa šutnjom i pušenjem) ili kada, na- protiv, imamo nekompatibilne razloge/norme (kao u posljednjem primjeru sa stanjem nužde). Dok u prvom slučaju derogacija regulira konkurenciju normi, u drugom rješava sukob među normama. Načelo lex specialis derogat legi generali pravilo je prosudbe: meta-norma ili meta-pravilo u smislu da ono regulira postupak odlučivanja slučajeva (realnih ili zamišljenih radi misaone vježbe). Njegovi adresati su prvenstveno dužno- snici, u prvom redu suci, ali također i građani, budući da i njih zanima saznati regulira li određena ponašanja jedna ili više normi i je li jedina norma koja regulira određena ponašanja ona (više) specijalna ili pak ona (više) općenita. 58 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu 3.2 Jedno pozitivnopravno pitanje. Neki primjeri derogacije i integracije između specijalnih i općih normi Da bi se se odredilo je li primjenjiva norma ona opća i/ili ona specijalna, potrebna je od ovih različita i odvojena treća norma koja regulira primjenu kon- kurirajućih ili sukobljenih specijalnih/općih normi. U oba slučaja, bilo da je riječ o sukobu ili konkurenciji, o pozitivnom pravu ovisi koja norma – ona opća i/ili ona specijalna – upućuje na odluku o tome/služi da bi se odlučilo kako se u ovom slučaju mora ponašati. U kontinentalnoeuropskoj pravnoj kulturi, i to ne samo onoj suvremenoj, poslovica ili maksima lex specialis derogat legi generali najpoznatiji je izraz pra- vila odlučivanja po kojem se prilikom pravnog opravdavanja mora upotrijebi- ti samo ona norma koja je (više) specijalna, isključujući svaku (više) općenitu normu. i) Određeni poredak moći će, dakle, predvidjeti da svaka njegova specijalna norma derogira svaku njegovu općenitiju normu na razini cijelog poretka (ili njegovog određenog dijela). Primjerice, u talijanskom pozitivnom pravu, u smislu čl. 15. Kaznenoga za- kona, “kad više kaznenih zakona ili više odredbi istog kaznenog zakona reguliraju istu materiju, specijalni zakon ili odredba derogira opći zakon ili odredbu, ako nije drukčije propisano”, što znači da (ako nije drukčije propisano) svaka spe- cijalna kaznenopravna norma mora derogirati eventualne općenitije kazneno- pravne norme, a što vrijedi kako u pogledu sankcioniranja kaznenih dijela, tako i u pogledu sankcioniranja prekršaja. U slovenskom kaznenom pravu nema odredbe analogne prethodno citi- ranoj odredbi kaznenog prava (no, treba se prisjetiti čl. 49. Kaznenog zakona Socijalističke Republike Slovenije, koji je bio na snazi do 1994., a propisivao je “svaka kazna oduzimanja slobode, novčana kazna ili druga sankcija izrečena za prekršaj, kao i svaka kazna i stegovna mjera oduzimanja slobode izrečena za vojno stegovno djelo, uračunat će se u kaznu izrečenu za kazneno djelo ako opis tog kaznenog djela odgovara opisu tog prekršaja ili tog vojnog stegovnog djela”17: sukladno ovoj odredbi, ako kazneno djelo uključuje prekršaj ili vojno stegovno djelo, kazne se ne kumuliraju, nego ih apsorbira ona koja je izrečena za predmetno kazneno djelo. Načelo lex specialis može se pojaviti kao norma koju, iako nije izričito posta- vljena, primjenjuju tumači da bi međusobno uskladili norme poretka, kao što je to slučaj u primjeru između normi slovenskog Zakona o kaznenom postupku 17 Cfr. Il Codice penale sloveno, (uvod: Ljubo Bavcon; preveli: Zvonko Fišer, Natalina Folla, Mar- co Ukmar), Padova, CEDAM, 1998. 59 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu i normi koje sadrži Act on European Arrest Warrant and Surrender Procedures Between Member States, koji je prihvatio slovenski parlament 26. travnja 200418. Znakovit primjer na međunarodnom planu, i to baš u vezi WTO-a, sadrži čl. 2. Dodatka 2. Understanding on Rules and Procedures Governing the Settlement of Disputes, sukladno kojem: he rules and procedures of this Understanding shall apply subject to such special or additional rules and procedures on dispute settlement contained in the covered agree- ments as are identiied in Appendix 2 to this Understanding. To the extent that there is a diference between the rules and procedures of this Understanding and the special or additional rules and procedures set forth in Appendix 2, the special or additional rules and procedures in Appendix 2 shall prevail. In disputes involving rules and procedures under more than one covered agreement, if there is a conlict between special or addi- tional rules and procedures of such agreements under review, and where the parties to the dispute cannot agree on rules and procedures within 20 days of the establishment of the panel, the Chairman of the Dispute Settlement Body provided for in paragraph 1 of Article 2 (referred to in this Understanding as the “DSB”), in consultation with the parties to the dispute, shall determine the rules and procedures to be followed within 10 days ater a request by either Member. he Chairman shall be guided by the principle that special or additional rules and procedures should be used where possible, and the rules and procedures set out in this Understanding should be used to the extent necessary to avoid conlict19. Sukladno toj odredbi, specijalna se pravila integriraju s onim općima, osim ako razlike među njima sprječavaju njihovu združenu primjenu, u kojem sluča- ju se primjenjuju samo ova prva, a druga se ne primjenjuju, a eventualni sukobi između međusobno specijalnih pravila (sadržanih u različitim sporazumima) rješavaju se na temelju načela da se suprotstavljena posebna pravila ne primje- njuju, nego se primjenjuju opća pravila. ii) Određeni poredak moći će također odrediti da samo neke specijalne nor- me derogiraju samo neke opće norme, deinirajući tako domet načela lex speci- alis na točno određeni način. Primjerice, čl. 840. talijanskog Građanskog zakonika propisuje da se opća norma po kojoj se vlasništvo zemljišta proteže i na podzemlje, sa svim što se ondje nalazi, ne primjenjuje na rudnike i tresetišta. U smislu čl. 83. slovenskog Ustava, zastupnici ne mogu biti podvrgnuti ka- znenom progonu bez odobrenja Nacionalne skupštine, osim ako je zastupnik zatečen u počinjenju kaznenog djela za koje je zapriječena kazna zatvora u tra- 18 Cfr. O. J. RS no. 37/2004; http://www.law.uj.edu.pl/~kpk/eaw/raports/Questionnaire_Slove- nia.pdf 19 Cfr. http://www.wto.org/. Za komentar vidi William Davey, he Quest for Consistency: Prin- ciples Governing in the Interrelation of the WTO Agreements, u: Stefan Griller (ur.), At the Crossroads: the World Trading System and the Doha Round, Wien-New York, Springer, 2008, 107-123. 60 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu janju duljem od 5 godina20. Ta klauzula „osim ako” uvodi derogaciju u pogledu imuniteta parlamentarnih zastupnika, s obzirom na to da predviđa da se opća norma o nužnosti odobrenja ne primjenjuje pod određenim uvjetima (okol- nost da je zastupnik zatečen u počinjenju kaznenog djela za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju duljem od 5 godina). iii) Poretci mogu odrediti i da opća norma u određenoj situaciji derogira specijalne norme sukladno recipročnom načelu lex generalis derogat legi speci- ali. Na primjer, u talijanskom pravu, u smislu čl. 9 Zakona br. 689. iz 1981., nor- me nacionalnog kaznenog zakonodavstva primjenjuju se umjesto autonomnih normi regija i provincija koje predviđaju administrativne sankcije. Treba razmotriti i sljedeće odredbe Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts, koji prileži Rezoluciji Opće skupštine UN 56/83 od 12. prosinca 200121: Art. 57 (Responsibility of an international organization) hese articles are without pre- judice to any question of the responsibility under international law of an international organization, or of any State for the conduct of an international organization. Art. 58 (Individual responsibility) hese articles are without prejudice to any question of the individual responsibility under international law of any person acting on behalf of a State. Art. 59 (Charter of the United Nations) hese articles are without prejudice to the Charter of the United Nations. Te odredbe sadrže pravila primjene i određuju da se pred pravilima sadrža- nima u Rezoluciji ne uklanjaju pravila međunarodnog javnog prava i Povelje UN koja mogu biti, i vjerojatno jesu, općenitija od onih specijalnih sadržanih u Rezoluciji. iv) Pozitivno pravo može odrediti i da se određene norme ne derogiraju međusobno i da specijalne norme i opće norme uređuju ravnopravno praktič- ne izbore građana i odluke sudaca i javnih dužnosnika. Tu se misli na stjecaj kaznenih djela u talijanskom i slovenskom kaznenom pravu (čl. 53. koji je u engleskoj inačici znakovito naslovljen Concurrence of criminal ofence). Ostale pretpostavke stjecaja ili, preciznije rečeno, integrira- nja specijalnih i općih normi, proizlaze, primjerice, iz čl. 126-bis talijanskog Zakona o bankama, koji propisuje da se odredbama tog zakona koje se odnose na potrošački kredit „ne dira u odredbe“ talijanskog Zakona o potrošačima; ili 20 Art. 83 (Immunity of Deputies) „No deputy may be detained nor, where such deputy claims immunity, may criminal proceedings be initiated against him without the permission of the Na- tional Assembly, except where such deputy has been apprehended committing a criminal ofence for which a prison sentence of over ive years is prescribed”. 21 Cfr. http://untreaty.un.org/ilc/texts/instruments/english/drat%20articles/9_6_2001.pdf. 61 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu pak iz čl. 36. Ugovora o Europskoj uniji (ranije čl. 30. Ugovora o Europskoj za- jednici) po kojem odredbe čl. 34. i 35. ne isključuju one zabrane i ograničenja uvoza, izvoza ili provoza koje su opravdane razlozima javnog morala; javnog reda; javne sigurnosti; skrbi o zdravlju i životu ljudi i životinja i o očuvanju biljnog svijeta; zaštite umjetničke, povijesne i arheo- loške baštine od nacionalnog značaja i zaštite industrijskog i komercijalnog vlasništva22. Izrazi poput „ne diraju u odredbe” ili „ne dovode u pitanje odredbe” te drugi slični izrazi, primjerice „Without prejudice to the following paragraphs” i tsl., ukazuju na to da se predmet regulacije uređuje kombiniranjem specijalnih i općih normi. 3.3 Tri načina izražavanja načela lex specialis Dakle, svaki pravni poredak sadrži vlastite izbore po pitanju derogacije iz- među specijalnih i općih normi. Mogu se razlikovati čak i tehnike jezičnog obli- kovanja načela lex specialis. Nastavno, razmatram tri primjera. 1) Derogacija između specijalnih i općih normi može biti izražena posre- dno, određujući da se opće norme primjenjuju u onoj mjeri u kojoj nešto nije posebno regulirano specijalnim normama ili nekim određenim propisom. Čl. 56. Poslovnika Nacionalne skupštine Republike Slovenije At the meetings of working bodies, for issues not speciically regulated by these Rules of Procedure, the provisions of these Rules of Procedure that refer to sessions of the National Assembly apply mutatis mutandis23. Ta odredba sadrži pravilo primjene koje se može ovako preformulirati: na ra- dna tijela se primjenjuju (i) specijalne norme koje ih reguliraju i koje derogiraju opće norme koje se odnose na sjednice Nacionalne skupštine, sukladno načelu lex specialis; (ii) opće norme koje se odnose na sjednice Nacionalne skupštine, u nedostatku specijalnih normi. U tom slučaju, opće norme se primjenjuju muta- tis mutandis, tj. uz odgovarajuće prilagodbe, cijeneći neizbježne razlike između sjednica Nacionalne skupštine i radnih tijela. Stoga, ta norma ovlašćuje tumača da provede potrebne izmjene kako bi regulaciju sjednice učinio primjenjivom na radna tijela. 22 Navedeni članci propisuju: čl. 34 (ranije čl. 28. Ugovora o Europskoj zajednici) „Zabranjuju se među državama članicama količinska ograničenja uvoza, kao i sve druge mjere takvog učinka.“; čl. 35 (ranije čl. 29. Ugovora o Europskoj zajednici) „Zabranjuju se među državama članicama količinska ograničenja izvoza, kao i sve druge mjere takvog učinka.“. Cfr. G.U. UE2010/C 83/01 od 30. ožujka 2010. Konsolidirana verzija Ugovora o Europskoj uniji i Ugo- vora o funkcioniranju Europske unije. 23 Cfr. http://www.dz-rs.si/ 62 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu 2) Načelo lex specialis može biti izraženo skraćeno putem formulacija po- put, primjerice, „osim ako”, „unless”, “except” i sličnim frazama, poput, primje- rice, „Irrespective of the provisions of paragraphs … of this article”. Tako čl. 64. Poslovnika Nacionalne skupštine Republike Slovenije propisuje kako slijedi: (6) he National Assembly may decide to extend the agenda only if the reasons for such have arisen ater the convening of the session and if the deputies have been sent or submitted the material constituting the basis for placing the item on the agenda. (7) Under the conditions referred to in the preceding paragraph, the agenda of the session may only be extended to items provided in paragraph two of Article 58 of these Rules of Procedure24. (8) Irrespective of the provisions of paragraphs six and seven of this article, the agenda may also be extended to deciding on the request referred to in paragraph ten of Article 21 of these Rules of Procedure. Stavkom 8. propisana je posebna norma, nekompatibilna onoj sadržanoj u stavcima 6. i 7. Dok stavci 6. i 7., uzeti zajedno, određuju da Nacionalna skup- ština može donijeti odluku o proširenju dnevnoga reda sjednice samo ako i) su se razlozi za proširenje dnevnoga reda pojavili nakon sazivanja sjednice, ii) zastupnici imaju na raspolaganju materijale za raspravu, iako tema nije uvr- štena na dnevni red, iii) se radi o pitanju koje, u smislu čl. 92., ne trpi odgodu; stavak 8. propisuje da Nacionalna skupština može proširiti dnevni red sjednice i radi razmatranja određenih odluka Savjeta Predsjedništva Nacionalne skup- štine (onih pod 2, 3, 5, 6, i uz određene uvjete, 1, iz čl. 21.) kad 1/50 zastupnika uskrati suglasnost. Da je stavkom 8. unesena iznimka (specijalna nekompati- bilna norma) razvidno je iz riječi „also” (i) koja upućuje na ranije postojanje popisa kojem se time nešto dodaje. U ovom slučaju načelo lex specialis regulira sukob između specijalne norme iz st. 8. i opće norme iz st. 6. i 7., sukladno kojoj Nacionalna skupština ne bi mogla proširiti dnevni red sjednice i na odluke Savjeta, s obzirom na to da tu ne bi bila riječ o pitanju koje ne trpi odgodu u smislu čl. 92. 3) Jedna druga redakcijska tehnika primijenjena je u sljedećim odredbama već spomenutog Responsibility of States for Internationally Wrongful Acts25. 24 I to uzimajući u obzir “issues that can not be postponed and can not be placed in time on the agenda of a regular session”, s obzirom na to da “a law is proposed for adoption by the urgent procedure” ili “the decision of the National Assembly is tied to a deadline provided by the Con- stitution, law, or these Rules of Procedure” o “in the event of issues related to the expiry of the term of oice or conirmation of the election of a deputy and to the immunity of deputies or other holders of public oice, or issues concerning elections, appointments, and dismissals” ili najzad “in the event of decisions referred to in Article 92 of the Constitution”, a to je kad se glasuje po sustavu “secret ballott”. 25 Cfr. http://untreaty.un.org/ilc/texts/instruments/english/drat%20articles/9_6_2001.pdf. 63 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu Art. 55 (Lex specialis) hese articles do not apply where and to the extent that the con- ditions for the existence of an internationally wrongful act or the content or implemen- tation of the international responsibility of a State are governed by special rules of inter- national law. Art. 56 (Questions of State responsibility not regulated by these articles) he applicable rules of international law continue to govern questions concerning the responsibility of a State for an internationally wrongful act to the extent that they are not regulated by these articles. Tim je člancima uspostavljen precizan redoslijed primjene/derogacije iz- među tri vrste normi: specijalne norme međunarodnog prava (općenito) imaju prednost pred svim dugim normama, uključujući i one sadržane u Rezoluciji UN-a; potom se primjenjuju norme sadržane u Rezoluciji UN-a; a samo ukoli- ko one ne reguliraju problem, primjenjuju se opće norme međunarodnog prava (općenito), koje, dakle, imaju tek supsidijarnu ulogu. 3.4 Razlozi derogiranja specijalnih/općih normi Zanimljivo je primijetiti da je načelo lex specialis derogat legi generali ne- utralno u odnosu na razlog derogacije: ono nam govori da specijalna norma derogira onu opću, ali ne i zašto. Specijalne i opće norme mogu se i ne mo- raju derogirati iz razloga različitih od međusobne specijalnosti/općenitosti. Najzad, među specijalnim i općim normama problem derogacije javlja se bile one međusobno kompatibilne ili ne. U oba slučaja derogacija se opravdava raz- ličitim razlozima, kako to i pokazuju pozitivnopravni poretci različitih država, Europske unije i međunarodnog prava. Ako su specijalne i opće norme međusobno inkompatibilne, derogacija je predviđena radi izbjegavanja sukoba između onih normativnih zahtjeva, rje- šenja i posljedica koji ne mogu ići zajedno (misli li se na norme humanitarnog prava o zaštiti ljudskih prava u općem međunarodnom pravu26, znakovit pri- mjer sadrži General Interpretative Note za Annex I A WTO Agreement, sukla- dno kojoj In the event of conlict between a provision of the General Agreement on Tarifs and Trade 1994 and a provision of another agreement in Annex 1 A to the Agreement Establishing the World Trade Organization (referred to in the agreements in Annex 1A 26 Cfr. Heike Krieger, A Conlict of Norms: he Relationship Between Humanitarian Law and Human Rights Law in the ICRC Customary Law Study, J Conlict Security Law (2006) 11(2), 265-291, koji ispravno primjećuje da norme humanitarnog prava ne prevladavaju uvijek i sustavno, u cjelini, nad normama međunarodnog prava o zaštiti ljudskih prava, utoliko što specijalne norme mogu sadržavati iznimke u odnosu na one opće, ali mogu predstavljati i poseban oblik njihove primjene (v. 269-270).; Anja Lindroos, Addressing Norm Conlicts in a Fragmented Legal System: he Doctrine of Lex Specialis, Nordic Journal of International Law, (2005), 74, 27-66, koji se posebno odnosi na analizu uporabe načela specijalnosti u praksi međunarodnih sudova (v. 48-64). 64 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu as the WTO Agreement), the provision of the other agreement shall prevail to the extent of the conlict. U tom slučaju derogacija odgovara potrebama praktične racionalnosti, s ob- zirom na to da bi se u protivnom u praksi javljala dvojba. Naprotiv, ako su specijalne i opće norme međusobno kompatibilne, pa mogu biti združeno primijenjene, derogacija isključuje združenu primjenu specijalnih i općih normi i tako izbjegava kumulaciju ili stjecaj normi i sankcija ili pravnih sredstava. U tom slučaju derogacija može biti pitanje svrhovitosti ili pravičnosti/pravednosti ili eikasnosti, ovisno o sadržaju norme. Derogacija između kompatibilnih specijalnih i općih normi koje predviđaju teške sankcije (posebno kaznene) obično odgovara zahtjevu proporcionalnosti/umjerenosti posljedice, s obzirom na to da bi odsutnost derogacije dovela do kumuliranja normi i sankcija (kazni). U svim drugim slučajevima, a pogotovo kad nije ri- ječ o teškim sankcijama, razlozi derogacije istražuju se od slučaja do slučaja. Specijalna se norma može primijeniti isključenjem opće, primjerice, da bi se dodijelio privilegij (određenoj osobi ili kategoriji ljudi), ili da bi se propisao neki način djelovanja više specijalan od onog općenito postavljenog općom normom, ili da bi se uvelo neko pravno sredstvo koje je svrsishodnije/razumni- je/ispravnije s ekonomske točke gledanja. Razmatranja takvog tipa odnose se na imovinske odnose (misli se, primjerice, na činjenicu da francusko i talijan- sko pravo tradicionalno smatraju zahtjev iz stjecanja bez osnove supsidijarnim i isključuju mogućnost njegova kumuliranja sa zahtjevom iz ugovorne osnove, dok je slika odnosa između odštetnog i ugovornog zahtjeva složenija27). Neovisno o njihovoj međusobnoj kompatibilnosti/nekompatibilnosti, u ne- kim će slučajevima specijalne ili opće norme biti derogirane i neće se primije- niti, ustupajući mjesto onim (općim ili specijalnim) normama koje je postavio određeni autoritet ili određena normativna vlast, kao što je to, primjerice, slu- čaj u odnosima između pravnog poretka Europske unije i pravnih poredaka zemalja članica ili na međunarodnom polju. Primjerice, čl. VIII Bilateralnog sporazuma SAD-a i Republike Ekvador o investicijama, u službenoj engleskoj inačici, propisuje da his Treaty shall not derogate from: (a) laws and regulations, administrative practices or procedures, or administrative or adjudicatory decisions of either Party; (b) international legal obligations; or (c) obligations assumed by either Party, including those contained in an investment agreement or an investment authorization, that entitle investments or associated activities to treatment more favorable than that accorded by this Treaty in like situations28. Sporazum, dakle, propisuje da njegove norme ne mogu biti derogirane niti od strane vjerojatno općenitijih normi neugovornog međunarodnog prava, 27 Cfr. Paolo Gallo, Arricchimento senza causa e quasi contratti2, Torino, UTET, 2008, 69-70. 28 Cfr. http://www.state.gov/documents/organization/43558.pdf. 65 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu kako se navodi pod b); niti od strane jednostranih, a manje općenitijih normi od onih sadržanih u Sporazumu, kako je navedeno pod a), a koje se izvode iz propisa, upravne prakse i unutarnjih odluka; kao ni od onih navedenih pod c), gdje se uzimaju u obzir posebni sporazumi i odobrenja ulaganja. U tom slučaju razlog isključenja derogacije nije mjera općenitosti pravila, nego korisnost ugo- vora za njegove strane, a, pretpostaviti je, i očuvanje ravnopravnosti ugovornih strana. Često se kao još jedan razlog zbog kojeg specijalne (ili opće) norme dero- giraju opće (ili specijalne) norme navodi činjenica da se radi o volji ili namjeri zakonodavca. Ova je ideja izričito formulirana u nekim propisima, kao, primje- rice, u gruzijskom Građanskom zakoniku, koji propisuje da ... If general norms provided in this Code are in conlict with special norms, then the special norms shall be applied (art. 2.2 Civil Legislation), ali A law of a general nature shall not repeal a special law unless such repeal was the direct intention of the legislator (Article 3.4 Entry of a Civil Law into Force).29 To pozivanje na namjeru zakonodavca izražava jednu poluistinu, s obzirom na to da je, kako je to veći i navedeno, ovisnost derogacije o zakonodavstvu u različitim pravnim poretcima nesporna, pa se radi tek o metafori kojom se, faktički, na tumača prevaljuje zadatak da odredi trebali li i zašto primijeniti spe- cijalne odnosno opće norme. 4 DVIJE NAPOMENE Sukladno jednoj pomalo nejasnoj ideji30, načelo specijalnosti služi tumače- nju i utvrđivanju normi, razumijevajući pod „utvrđivanjem” proces koji sadrži pronalaženje i razgraničavanje jedne određene norme (preskripcije) unutar ne- kog pozitivnopravnog poretka. 29 Cfr. http://www.lexadin.nl/wlg/legis/nofr/oeur/arch/geo/CIVILCODE.pdf 30 Anastasios Gourgourinis, Lex Specialis in WTO and Investment Protection Law, relazione tenuta alla Society of International Economic Law (SIEL) Second Biennial Global Conference University of Barcelona, IELPO Programme, 8-10 luglio 2010, http://www.ssrn.com/link/SI- EL-2010-Barcelona-Conference.html. Autor navodi da “the principle of lex specialis derogat generali is … oten treated as an interpretative maxim of little, if any, normative bearing in its own name” te ispravno primjećuje “lex specialis/generalis qualiication, as distinct from the lex specialis derogat generali principle, are indeed pertinent in cases where normative conlict is lacking, in the sense that speciality (rationae personae, rationae materiae, rationae temporis, or rationae loci) does not lead to setting-aside one norm by virtue of the other; rather, both norms, non-conlicting inter se, are in principle cumulatively applicable, speciality being limited to esta- blishing relationships of priority, not in terms of derogation, but in the context of – qualiication as part of the process of juridical reasoning”. 66 revija za evropsko ustavnost RAZLAGA IN UPORABA PRAVA (2011) 15 www.revus.eu S moje točke gledišta, ta ideja nije točna, s obzirom na to da, kako to i proi- zlazi iz prethodno izloženog, načelo specijalnosti djeluje tek kada su pravni iz- razi već protumačeni i kada su dvije pravne norme već utvrđene, od kojih nor- mi je jedna više specijalna spram one druge. Princip specijalnosti ne pomaže pri tumačenju pravnih izraza i utvrđivanju pravnih normi: on tek pretpostavlja da su te operacije već prethodno bile uspješno obavljene. Štoviše, kako je to i rečeno, specijalnost je logičko-konceptualno pitanje koje uzima u obzir norme i pojmove, a ne riječi, iskaze, tekstove. Proizlazi da je ne- precizan i metaforičan sud o određenom zakonskom članku ili cijelom propisu kao specijalnom ili općenitom i da je specijalnost/općenitost ovisna o odnosu među normama, dok nisu od značaja tekstualni izrazi koji kvaliiciraju određe- ni iskaz, tekst ili ukupnost odredbi specijalnima ili općenitima, kao, primjerice, članci 5. i 9. slovenskog Kaznenog zakona, koji izričito propisuju odnos poseb- nog kaznenog zakonodavstva i općeg dijela Zakona31. Naravno, to ne znači da je sintaksa pravnih tekstova beznačajna; ona je samo izraz sistematike samih normi. Sistematizacije u pravu ne ovise isključivo o odnosima posebnih i općih dijelova, o podpodjelama, nego i o tome kako su svi ovi jezično-tekstualni elementi shvaćeni od strane tumača s obzirom na rodove i vrsne razlike. Na hrvatski jezik preveo Milan Franić. 31 Art. 5 (Special Personal Application) “(1) If the statute determines that only persons with special characteristics, rights, or status shall be punished for a criminal ofence, then the penal law shall apply to all such persons. (2) Special penal laws shall determine the criminal liability of minors (hereinater, the minor) and legal persons. (3) A special law that deines the criminal liability of minors may also determine that persons, who were already adults at the time of committing a criminal ofence but under the age of 21 (young adults), may be imposed criminal sanctions for minors instead of a sentence with regard to their personal development”; art. 9 (Simultaneous Application of the General Part of his Penal Code and Other Penal Laws) “(1) he provisions of the general part of this Penal Code shall apply also to criminal ofences, deined by other laws or ratiied and issued international agreements or European Union acts, unless otherwise determi- ned therein. (2) If the laws that determine the criminal liability of minors, legal persons, or other special types of ofenders or acts (special penal laws) simultaneously also mention the application of the general part of this Penal Code in their general provisions, then the existing Penal Code shall be applied”. 67 revija za evropsko ustavnost Posebne norme i derogacija (2011) 15 www.revus.eu Kratka napomena o autorici Silvia Zorzetto doktorica je znanosti na polju opće teorije prava, trenutno za- poslena na Sveučilištu u Milanu. Objavila je sljedeće monograije: La ragionevo- lezza dei private. Saggio di metagiurisprudenza esplicativa (Milano, 2008.); La norma speciale. Una nozione ingannevole (Pisa, 2010.). Sudjelovala je s prilo- gom u djelu La consuetudine giuridica. Teoria, storia, ambiti disciplinari (Pisa, 2008.), u kojem je napisala uvod, a objavila je i više članaka u talijanskim struč- nim časopisima.