zoraluč
GLASILO JUG. KAT. DAČKE LIGE
^ a ft f žar» Dr Antun Mahnič: Katoličkom djaštvu. -• M. Soljačič: Za njim. - Fr. Terseglav: Eti-čki solidarizam katolicizma. - Ljubomir Marakovič: Kako smo ga mi djaci vidjeli. - Oj. Sudeta: Mrtva sloboda. - Gj. Sudeta : Molitva. - Milan Pavelič: Biskup Mahnič u svojim poslankama djaštvu. - Dr Alfa: Početak ,,Hrvatske Straže" ikatoličko djaštvo. - Anton Padovan: Prognanik. - J. Marjetic: Mahničeve misli o lepoti. - Nikola Kolarek: Posljednji posjeti kod biskupa dra A. Mahniča. - f Dr Antun Mahnič. - Sudovi o dru Mahniču.
God. XXIII.
Br. 5.
Iz uprave.
Molimo cij. pretplatnike, da obnove pretplatu za drugo polugodište.
Pretplata iznosi kao i dosele: za djjake 18 K, za ostale 24 K. Šalje se na: Upravu „Zore-Luči", Zagreb, Pejačevičev trg 15, I.
Slovenci neka šalju svoju protplatu upravi u Ljubljanu, Ljudski dom.
Pretplatu nijesmo povisili, da ne oštetimo urednih pretplatnika. Ali zato moramo tražiti, da se plati i posljednji filir pretplate.
List smo s 3.-4. brojem obustavili svim dužnicima i ne možerno im ga tako dugo slati, dok ne podmire dug. Bačkim povjerenicima ša-Ijemo list i dalje, jer za dačku pretplatu jainče organizacije, odn. društva.
Darovi u fond „Zore-Luči": L. Partaš, kapel. — Požega 104 K; Omlad. društvo „lbrišimovič" — Požega 40 K; Učenice više djev. škole - Požega 200 K; O. K. Etc* rovič : 200 K; M. Stepinac, kanonik, Varaždin 25 K, Dr. J. Andrič, Morovič 10 K, M. Vragovič 20 K, F. Lesfeovar, Požega 100 K, O. Alf. Kosovič, Makarska 20 K, Marija Bač, Feričanci 20 K> Dr Lon-čarič, ravn. nadb. orf., Zagreb 50 K. Kat. akademičari Herce-govci u društvu fra Oidaka Burvtiča, nar. posl. 322 K. Od toga darovaše: fra Didak 200 K, I. Kordič 40 K, po 20 K: B. Nikolič, Petrovič i M. Vunič; po 10 K: I. Jakovljevič i J. Barišič; Bakovič 2 K. Živjeli! Ugledali se i drugi!
Svim cij. darivaocima iskrena hvala. Preporučamo se i nadalje.
Drugovi, skupljajte nove pretplatnike i šaljite odmah s narudžbom njihovu pretplatu! Skupljajte oglase za list!

GLASILO JUG. KAT. DAČKE LIGE
God. XXIII. Zagreb, 15. siječnja 1921.	Broj 5.
Katoličkom daštvu.
Doskora če biti konac mome životu na ovoj zemlji, jer osječam, da mi dnevno propadaju sile. Prije smrti želim, o moji mladi prijatelji, da vam još jednom upravim srdačnu, a dakako i posljednju riječ. Sigu-ran sam, da čete je primiti dobrohotno, kako ste je susretali i dosada, i to za volju katoličke stvari, ne obzirom na moju osobu.
Najprije stavljam vam na srce j edinstvenost i slogu u kato-ličkim redovima. Ta slogom rastu i male stvari, a jedinstvenost vodi do krasnih i brzih iispjeha. Stoga visoko cijenite opomene sv. Pavla: „Starajte se držati jedinstvo duha u sveži mira" (Ef. 4, 3); „predusre-tajte se čašču" (Rim. 12, 10), te „svi jedno govorite i da ne budu medu vama raspre, nego da budete utvrdeni u jednom razumu i jednoj misli" (1 kor. 1, 10). Ovo čete postiči, ako poslušate sv. Petra: „Ljubite se kao brača" (1 Pet. 2, 17). Ispunite Isusovu želju, da med sobom budete „jedno", kao što je On i Otac nebeški (lv. 17, 22); poradite, da svi budete kao prvi krščani „jedno srce i jedna duša" (Djela ap. 4, 32). — Ne zaboravite pak nikada, da je ondje slaba jedinstvenost i labava sloga, gdje nema i spremnosti spram vanjskog zapta. Po njemu Bog daje čvr-stoču i trajnost. Šalamun veli: „Tvrdo se drži zapta, od njega ne popu-štaj, čuvaj ga, jer je on tvoj život" (Prov. 4, 13). Obična je posljedica zapta red i u redu jedinstvenost mišljenja i djelovanja, dosljedno jakost. Treba se stoga čuvati i u misli svega, što vodi do cijepanja i podgriza jedinstvenost i bratsku slogu.
Tvojoj brizi, učeča mladeži, preporučam i organizaciju seoske katoličke omladine. Jedni i drugi mladiči mora da uporedo stupaju, te tako budu „dobro uredena vojska" (Pjesma nad pj. 6, 3) katoličke misli u javnom životu. Učeča je mladež iz naroda i svom se narodu ne može bolje odužiti, nego da i po selima i varošima podigne jaki bedem protiv krivog liberalizma, tog zakletog neprijatelja krščanskog puka. „Brat, kome brat pritiče u pomoč, jest kao tvrdi grad" (Priče 18, 19). Bog traži, neka se svatko brine za svoga bližnjega (Crkv. 17, 12), a mislim, da se ne varam, ako kažem, e je Božja Providnost učečoj omla-dini, namijenila i rad oko katoličkog pokreta med seoskim mladičima. Oživite dakle što prije i za njih što jače udruženje i posebni časopis.
Radite ovako ozbiljno i svojski, pak če doskora naša domovina doživjeti svoju krščansku renesansu, jer če u kratko vrijeme dobiti dobre vode po Božjem srcu.
Cijeli sam svoj vijek ustajao protiv modernog poganstva raznih oblika i tu vam borbu ostavljam u amanet. Protukrščanske ideje neka budu daleko od vas! Dragi! Lako čete se očuvati svake nezdrave i pogibeljne misli, ako budete vazda odani svim srcem sv. Stolici, rimskome papi. Naša je Crkva „stup i tvrda istine" (1 Tim. 3, 15); nje se držite, da „istina evandelja ostane medu vama" (Gal. 2, 5). Boga valja ljubiti, da možete živjeti (Deuter, 30, 6), a Crkvi pripadati, da se spasite. Tu je Crkvu Isus Bog povjerio papi, kako veli več IV. opči sabor u Halcedonu. Papa je onaj, o kome piše naš sv. Jeronim : „Znam da je Crkva sagradena na onom kamenu" (Posl.15). Stoga, o katolička omladino, drži se tvrdo ovog ugaonog kamena! Ne samo u vršenju naloga sv. Stolice, nego se spremno odazovi uvijek i njezinim napucima i željama! To je osobito važno za vas, premili mladiči, jer se nalazite na pragu istoka, a usto i današnji protukrščanski vihor hoče i onako da uništi med ljudima svaki nadnaravni auktoritet.
Kako vidite, mladi prijatelji, želim, da vi budete pokolienje, koje ima „u svojoj nutarnjosti novi duh" (Eseh. 11, 19), t. j. duh Božji. Vruče želim, da postanete dobra sol sebi i narodu. To čete jedino time postiči, ako se usko spojite s Kristom; ako se u Vašim redovima bude često i prečesto pristupalo k pres. Euharistiji. Tu če vas Bog pretvoriti i „mladost vaša če se obnoviti kao u orla" (Ps. 102, 5). Ovaj sakramenat „umiruje bijesneči zakon naših uda, jača pobožnost, gasi duševne strasti" (Ciril Aleks., Hom. 4 o Iv. 17); jača našu dušu i kao čokot loži daje pravi plod. Dnevno pristupanje k ovoj sv. trpezi neka bude barometar napredovanja u katoličkom duhu, u spoju s Isusom. — Ovaj je duh doslije tako uspješno gojila kod mladeži Marijina kongregacija. To poka-zuje prošlost. Ona če i u budučnosti buditi u nama ovaj pravi odgoj, e se vaše oduševljenje ne prihvati samo vanjštine i nuzgrednosti na štetu krščanske krjeposti. Kako tijelu dolazi od duše život, tako i nabožnost neka životno provejava naše djelovanje. Poradite stoga živo, da svatko od vas u Marijinoj kongregaciji upije njezin duh i na sebi oživotvori njezine ciljeve. Nastojte, da ne bude zavoda bez ove ustanove, tako svete i zaslužne.
Katolička omladino! Svršavam. Mnogo toga bih imao da kažem, ali me izdaje snaga. Sve rečeno još jednom ti stavljam na srce, da uva-žiš, zavoliš i u svojem življenju i radu provedeš u djelo. Nitko od vas, premili moji, neka ne zade ni za čas s katoličkog puta! Svi budite veselje vječnom Bogu, kod koga ču se za vas moliti u lijepome nebu i od koga vam več sada prosim najobilatiji blagoslov!
Zagreb, 25./IX. 1920.	t Dr Antun Mahnič.
M. Soljačič:
f Dru Mahniču.
Gle — tmuran dan i cesta u daljini, ko slavne vode tijek, u maglama se njiše. Uzdignut pjedestal. A pokraj njega diše naš dobar dan i noči u bjelini.
Krstonosci smo. Jedno jutro granulo. U plaštu vitez mrk. Na obrvama snjegovi. A oko umorno i teško, kao bregovi, ni jednu milost, ni jedne suze kanulo.
1 mi smo pošli. Daleki su puti i tvrdi do doma. 1 klanjaju se nama svi stupovi i lik sa našeg vječnog hrama. A cviječe mre i poniknuto šuti.
I taj naš drum pod noge sam nam doliječe. 1 vodi u zimu — Ko vitezovi prosimo: za njime u dalj! — U duši svojoj nosimo duboku radost i jedno slavno prolječe.
Etički solidarizam katolicizma.
(Govor Franca Terseglava na komemoraciji u čast f dra Mahniča, u
Zagrebu 19. XII. 1920.)
Tražeči formule, da označim misao, za koju je živio i umro dr. A. Mahnič, sjetio sam se četvrte prošnje Očenaša:
„Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji!"
Evo akcijskoga programa dra Antuna Mahniča, programa rada katoličke Crkve, čitava smisla katoličke kulturne akcije: neka se volja Božja vrši i na zemlji, u svakidašnjem životu, u carstvu tvarno-duhov-nom, kako se vrši u nadnaravnom svijetu, u oblasti čistih duhova na nebesima.
U tom je temeljna razlika izmedu katolištva i nekatolištva: dok je istočni krščanski svijet prepustio zemlju čisto naravnim silama, zlu, svje-tovnomu Cezaru, a krščanstvo se tamo uklonilo u pustinju, zatvorilo se u samotnu čeliju, sakrivalo se u srcirna nekih odabranika — dotle je katolicizam snažnom rukom posegnuo i u svjetsku oblast, prenio krščansku misao iz oblasti osobne nabožnosti van u socijalni život, uti-snuo pečat križa na svu svjetovnu civilizaciju, svijestan, da taj svijet ne proizlazi iz principa zla, nego je stvor Božjih ruku i koliko je god ne-potpun i pokvaren, ipak odrazuje u sebi ljepotu beskonačnoga biča. Tako je katolicizam dosljedno ispunjavao centralnu misao očenaša: da se volja Božja oživotvori i na zemlji.
Nakon raskola izmedu rimske i istočne crkve došla je takozvana reformacija, koja je dovela konačno do modernoga nazora o svijetu. Taj se nazor osniva na ideji, da je svijet, što ga istočno krščanstvo smatra oblašču nečistoga duha, — da je taj svijet sam u sebi dobar, sam u sebi opravdan i da se sam po svojim naravnim silama dalje razvija, eliminirajuči potpuno nadsvjetovni elemenat, volju Božju, koju je istok ograničio na nebesa, na nezdravu, svijetu tudu askezu.
Tako vidimo, kako u sredini izmedu krivoga i neaktivnoga istoč-noga misticizma na jednoj strani i potpunoga racionalizma protestantskog svijeta na drugoj strani, katolička Crkva jedina nepokolebivom dosljed-nošču izvodi načelo, da se ima volja Božja, Božja promisao, vječna ideja
utjeloviti u svijetu, prožeti cijelo čovječanstvo i dapače tvarni svijet, sva materijalno-duhovna stvorenja, individuum, obitelj, državu, univerzum — isto tako, kako ona vlada u carstvu nebeskom.
Tu je misao medu nama oživio blagopokojni biskup Mahnič, tu je misao položio u našu organizaciju, ta če se misao razvijati dalje nad njegovim grobom, isto tako u našim srcima, kao i u našem javnom životu, misao četvrte prošnje očenaša.
Početnika toga pokreta nema više medu nama. Katolici su pod vodstvom te njegove ideje pošli u boj proti liberalizmu, a taj boj, — koliko je trebalo taktično pretrpjeti, naročito radi otpora jedne nerazumne inteligencije — bio je dosta olakšan radi toga, jer su široke mase puka od liberalne ideologije več davno otpale. Danas, iza smrti našega prvog vode, kada nemarno u svojim redovima više genija, nego smo svi obični radnici, imamo da pribavimo poštovanje katoličkomu principu usred mo-dernog socijalizma, koji je mnogo ozbiljniji i opasniji, nego je bio liberalizam. Opasniji radi toga, jer može prouzročiti dezorijentaciju u našoj vlastitoj sredini. Zato si na tom mjestu, prigodom svečanog spomena na našega oca, predočimo u dva tri poteza, kakvu nam je oporuku osta-vio, da prisegnemo na nju i da se nje držimo onom nepokolebivom vjernošču, kojom se držao katoličke ideje, ideje Crkve, naš nezaboravni učitelj Antun Mahnič.
Za katolike — ne postoji zapravo nijedan — izam, osim katolicizma! Ako promatramo bilo individualizam modernoga doba, bilo socija-lizam, to vidimo, da je katolicizam isto tako daleko od jednoga kao i od drugoga, da je on jednako visoko nad njima. Ideja je katolicizma na zemlji potpuno konkretno izražena u Crkvi. Životni princip Crkve kao socijalnog organizma sastoji se u tom, da je jedan odgovoran za sve, i svaki pojedinac — dakle svi — odgovoran za svakoga pojedinca, nego je i svaki pojedinac odgovoran za cjelinu. U Adamu je palo čitavo čovječanstvo, u Kristu če se čitavo čovječanstvo otkupiti. Ako se hoče pojedinac podignuti, ne može se podignuti drugačije, nego pomoču cjeline, to jest Crkve, a Crkva je opet samo organizam, mistično tijelo jednoga, to jest Isusa Krista, koji je glava toga organizma. Svaki moj individualni čin, bio on ma kako malen, neznatan, na oko čisto privatan, da, čak i moje tajne misli i sklonosti imaju neizmjernu važnost za cjelinu, utječu tajanstvenim putem na sve i zato sam odgovoran za čin svakoga svojega bližnjega, — jer kad bih ja živio čisto, sveto, savršeno — umanjio bih opčenito zlo na svijetu, pridonio bih bivstveno pobjedi dobra, ostva-renju volje Božje na zemlji. Opet mi može cjelina, Crkva, pomoči to uspješnije, što su savršeniji ostali njezini članovi, a savršenstvo svih nas ovisi opet o tom, kako smo blizu Kristu, mističnoj srži toga organizma, Crkvi, koja siže od zemlje do nebesa i od nebesa do zemlje.
O, čudesne li misli, čudesna li principa, kakva ne poznaje ni individualizam ni socijalizam!
Visoko poštovana gospodo! U tom principu leži naše ozdravljenje i ozdravljenje cijeloga društva. Kada budemo duboko svijesni, da od svakoga našega čina, koji je crpljen iz milosnoga blaga cjeline i koji proizlazi od Boga, ovisi beskonačno mnogo, naime ponovno usavršenje te iste cjeline, cijele Crkve, tada doista radimo po katoličkom principu; stvaramo nešto zbiljsko, vjekovječno i beskonačno, dragocjeno ne samo za naše individualno usavršenje, nego i za/ istinski napredak cijeloga
društva prema smjernicama, koje pokazuju iz toga nesavršenoga skroz simboličnoga i neotkupljenoga svijeta u svijet savršeni, realni i potpuno blaženi. U toj proizvetci katoličkoga principa nalazi se i riješenje soci-jalnoga pitanja. Svijet ne če ozdraviti sam od sebe, ni od usavršenja medusobn'h društvenih odnošaja, ni od kojega mu drago privremenoga riješenja socijalnoga pitanja: jer nitko ne može dati, česa sam nema. Svijet, društvo ozdraviti če samo uz pomoč Crkve, a Crkva če biti to savršenija, što savršeniji, plemenitiji, požrtvovniji budu njezini članovi. Kako bi moglo biti srečno, kako samo u sebi harmonično, kako zadovoljno moderno društvo, kada svaki, bio on bogat ili siromah, nosi pakao u svojem srcu, kada svatko vjeruje samo u vanjski uspjeh, kada se pre-okreti vrše nasilno, kada je motor svega napretka samo egoizam, kada najoduševljeniji socijalist vjeruje samo u snagu naravnih faktora, nepro-mjenljivih naravnih i historijskih zakona, a konačnoga cilja, svrhe društva i čovječanstva ne poznaje — da! ima li koga medu njima, tko uopče vjeruje u kakav vrhovni cilj, koji bi bio viši od društva i individuuma ?
Ja sam kazao, da ne znam imena principu, koji se oživotvoruje u crkvi. Gospodo! lzjavio sam se nešto smjelo: ime je tu, to je krščanska ljubav! O njoj neču govoriti, nego ču reči: ne naravna pravednost, nego ljubav, koja ne pita, koja ne istražuje i ne mudruje, koja ne sistematizira i ne analizira, koja se izmiče svakoj definiciji, ljubav, koja je jača od smrti, ljubav, koja se osniva i izvire na podnožju križa — to je ljubav, koja če preporodih društvo, to je ljubav, koja je rodila dra Antuna Mahniča.
Ljubomir Marakovič:
Kako smo ga mi daci vidjeli.
„Negdje u prosincu g. 1902. pratio sam u Beču presv. Krčkoga biskupa dra Antuna Maliniča na južni kolodvor. Potanko ,ne je ispi-tivao o dačkom životu i o dačkim idealima. Jer sam u to vrijeme bio član „Zvonimira", nije mi bilo težko s odgovorima. Slika je bila zaista žalosna! „Jadna je sadašnjost, a još jadnija budučnost Hrvatske uz takvu mladež", rekao je žalosno. — „A kako je kod Slovenaca?" zapita iznenada. — „Tamo je bolje. Njihovo Katol. akad. društvo „Danica" lijepo napreduje i pojmovi su se u daštvu več prilično raščistili," glasio je odgovor. — „Oh, da bi i Hrvati imali jedno takovo društvo, kakvo je „Danica", bio bi to prvi korak naprijed" govorio je zamišljeno gledajuči preda se. — „Nadam se, da čemo ga i mi dobili," odgovorih. To ga je trgnulo. — „Kako?" upita živahnije. — „U „Zvo-nimiru" se raditi ne može, 011 je najbolji kovač beznačajnosti. Ima ipak u njemu nekoliko dobrih mladiča i nadam se, da če se s njima moči osnovati posebno jedno katoličko »društvo." — „Dajte, dajte!" bio je njegov kratki, ali iz dna srca proizašli mu odgovor. — Za 10 časaka vozio ga vlak prema Rijeci . . ."
Ovako, sasma ukratko i veoma oskudno, crla 1. Butkovič u ko-ledaru hrv. kat. nar. daštva 1909./10. direktno učešče pok. biskupa Mahniča kod osnivanja prvoga našega katoličkog dačkog društva. Na-
žalost ne mogu sa svoje strane uz ovih nekoliko riječi ništa dodati. Ali mi svi živo osječamo, da bez dvojbe njima nije ni izdaleka iscrp-Ijeno ono, što bi se moglo kazati o indirektnoj saradnji biskupovoj kod ovog prvog konkretnog koraka oko provadanja kaloličkog pokreta u hrvatskim zemljama, a da i ne govorim o tome, da je samo bisku-pov otvoreni i jasni nastup s „Hrvatskom Stražom" tnogao stvorili tako čistu i dosljednu idejnu orijentaciju, iz koje je morala niknuti u mladim srcima odluka, da se taj znameniti korak izvede, i da se na toni putu do kraja hrabro izdrži.
Kad sam došao u Beč i preuzeo uredništvo „Luči", več je du-boko u srcu bila upisana svaka biskupova riječ. Ne mogu da se tačno sjetim u ovaj čas, da li sam ga lično prvi put vidio prilikom posjeta njegova u roditeljskoj kuči u Travniku, ili iza trsatskoga sastanka, kada sam bio gostom biskupovim na Krku. Znam naime, da je u vrijeme početaka našega pokreta boravio nekoliko dana u Travniku i nesrav-njivom svojom ljubeznošču posjetio roditelje dvojice daka, od kojih je jedan medu prvima, a drugi tri godine kasnije prihvatio stijeg, što ga je razvio biskup, životnom odlučnošču. Iza trsatskog sastanka, oba-vivši sretno taj prvi veliki korak u javnom životu, bilo je nekoliko nas — odbornici, referenti i dr., — pozvano u goste biskupu na Krk. Nakon prve godine filozofije, iza kako sam bio več koje kuda i dnevno boravio u neposrednoj bližini „velike gospode", pojmite ipak, da sam bio još uvijek toliko mlad, da osjetim ono neminovno čuvstvo sape-tosti, ukočenosti i osamljenosti stupajuči po prvi put u stranu — i od-ličnu — kuču. Ali za čudo ovaj — i možda j e d i n i put u životu — ne bijaše ni traga tome. Stigli smo pod veče s brodom i neposredno iza kako smo odložili stvari, sabrali smo se u blagovaonici da pozdravimo biskupa. Ni traga kakve nemile nesigurnosti: od prvog časa osječali smo se kao kod kuče, kao da je svaki predmet, koji je okruživao našega velikog domačinu, odisao njegovom neiscrpnom ljubeznošču i blagošču. Nikada neču zaboravili to veče, a držim ni itko od onih, koji su bili zajedno. Biskupova mila blagost, čar mirnih i dubokih voda, prenosila se na nas onim karakterističnim stiskom ruke, onim tihim pogledom očiju i onim ljubeznim „no, dajte, dajte", kojim bi svršavao razgovor, kad bi se kod koga informirao o njegovu radu (zvuči mi još u ušima, kad mi je, na kraju posljednjeg razgovora, parao srce — na samrtnoj postelji). Za večerom je palo i nekoliko zdravica — ne sječam se više govornika -— ali sve u „novom stilu", kratko i stvarno bez fraza ili oduševljeno. Čitava je atmosfera bila ispunjena zanosom velikog započetog djela, žarom mladih srdaca, i biskup se je očito osječao kao pomladen medu nama. Sjedio sam neposredno do njega s lijeva i bio predmetom njegove srdačne i bezazlene šale, jer je tobože htio da me opije (nišam tada još bio apstinent), nastoječi neprestano da mi iz potaje nadoiije u Čašu vina. Sutradan se večina drugova ra-zišla, ali smo još ostali brat i ja, Butkovič i pok. Dragan Dujmišič. (Dujmišičeva „Barkarola" nastala je taj put prilikom izleta u Opaliju). Biskupov tihi, zamišljeni način govora nije sam po sebi dizao vihore oduševljenja. Uvijek stvaran i intiman, bez patosa, žario je srca regbi krišom, a nije trgao za sobom kao retorika velikih govornika. Što je kod njega naročito djelovalo, bila su uvijek djela. Privlačio je svojom ličnošču neodoljivo, ali svojim djelima je zapanjivao. Toliko diskretnog
takta, toliko finoče i delikatnosti u saobračaju, toliko — da se tako izrazim — nježnog demokratizma rijetko je kada pokazao koji gostopri-mac. Uvijek zasut mnogim poslovima i osnovama, nije mogao da nam posvečuje mnogo vremena htijuči ujedno da nam dade što više slobode kretnnja. Ali se uvijek za doručkom zanimao, šta čemo preko dana raditi i koju čemo od njegovih institucija pregledati. Štampariju „Kurykta" — čitavo jedno idejno žarište — štampariju „Hrvatske Straže", „Luči", „Pučkoga Prijatelja", kasnije „Svečeničke Zajednice", pa „Pučke Knjižnice" itd.; Staroslovensku akademiju, diletantsko pozorište za omla-dinu, diecezanski muzej, vrilarsku stanicu, uzornim gospodarstvom uredeni vinograd — sve to, kad se ovako spomene, tek su riječi ili možda nejasna slika, a u istimi se preti nama otvarala konkretna, živa i potpuna slika ostvarenog radikalnog preporoda na svima područjima kulturnog, socijalnog, ekonomskog rada. Sam nas je biskup jednoga divnog žarkog popodneva, okupanog u suncu, pratio na izletu morem ti Kanajet kod Baške, biskupsko dobro — golem vinograd, uzoran za čitav onaj kraj. Biskup je prvi na otoku uveo amerikansku ložu, spasio propalo več gospodarstvo biskupskog dvora, pretvarajuči onu grudu zemlje u suho zlato. Uvijek srdačan i Ijubezan, priredio je svojim gostima pravu čast. Morali smo kušati sve moguče vrste ponajboljih vina iz vinograda, jedno iz godine, kad se rodio naš Butkovič. Bez biskupa poduzimali smo više izleta na Košljun, u Vrbnik itd. Nečuino i nevi-dljivo, svuda nas je pratio njegov blagi lik. Gorio je 11 srcima njegovih svečenika, koji su spontano, bez ukočenosti, iz dubine srca uvijek govorili o biskupu sa silnim počitanjem, s udivljenjem. Spasio je gla-golicu, i dao na svakom koraku svojim životom i radom uzor sveče-ničkog značaja i apostolske revnosti. Uvijek je bic u duhu sa svakim od njih. Brodari i seljaci govorili su o njemu s istinskim i dubokim poštovanjem, kao što se govori o pravom gospodinu, gospodaru sr-daca, o mučeniku ili o svecu.
Još sam jednom boravio kod njega na Krku, prije prvoga lurd-skog hodočašča 1908. S njim sam, kao jedini pratilac, putovao na Rijeku, odkuda je predvodio hodočašče. Srdačno se sinijao i šalio, kako sam putujuči po svim našim pokrajinskim sastancima, dotjerao dotle, da sam spavao siedeč, bez oslona, u svako doba i na svakom mjestu. Bio sam jedini od dačkog pokreta u hodočašču, i jednom u Italiji, prolazeči kroz vlak, svratio me u svoj kupe, pitao o svemu i svačemu i blagom energijom svojom isposlovao, da mi se vrati dio več uplačene putne takse. Nišam to ni želio ni očekivao, ali me je duboko dirnuo ovaj novi dokaz očinske brige. Uvjerio sam se, po ne znam koji put, da je na nas dake mislio naročito, i instinktivno razu-mijevao sve naše potrebe. To je pokazivao i u onim prilikama, kada bi došao u Beč po kakvom crkvenom ili parlamentarnom poslu. Mu-njevitom brzinom raznijela bi se „Hrvatskom" ta radosna vijest. A svakako je čudan prizor bio za carski Beč taj crkveni dostojanstvenik, koji imadaše duh demokratizma i geste istinske duševne aristokracije, sjedeči u prvim lokalima bečkim, okružen četom hrvatske studentslce sirotinje. Uza sav respekt, čvrsto su se stisli oko njega, ne pazeči ni na Što, ne videči ništa; visili su upravo oko njegovih usta, da im ne propadne nijedna od zlatnih riječi. Tek bi uz put možda koji opazio zadivljena lica Bečlija i zaprepaštenje konobara; istom kasnije dolazila
bi im u svijest neobičnost prizora: s kakvom je inlimnošču sjedio s njima jedan biskup i u restaurantu, u koji bi se možda tek u snu usu-dili stiipiti.
Nije nikada bio ni na jednom našem sastanku, ni na kojoj skup-štini. Nije htio ovacija, ni najbolje mišljenih, nije želio slijepih poklo-nika ni ovisnili imitatora. Tružio je sainostalne, izgradene ljude, u koje se je i nenazočan mogao pouzdati, jer je zuao, da su duboko prožeti istim duhom i istom svijetlom idejom.	>
Kako su oskudni ovi zapisci! Pokojni je Dragan Dujumšič zalazio češče k njemu, u njegovu radnu sobu s divnom bibliotekom velikog kulturnog radnika. Raspredao je s njim filozofska pitanja i iznosio teološke poteškoče. 1 uvijek dolazio medu nas zapanjen, upravo za-prepaščen golemim i svestranim znanjem biskupovim. 1 moj je brat prolazio s njim čitavu lileraturu o odnosu prirodnih nauka i filozofije. Ali ja sam u njegovoj bližini zaboravljao lileraturu i sve. Vidio sam velikog Čovjeka i velikog biskupa. 1 pošto sam cio svoj život radio na tom, da budem čovjek, razmišljao sam o onom, šlo sam vidio i čuo. Nismo nikada vodili duge razgovore. Ali nitko me u čitavom katoličkom pokretu nije tako razumio kao pokojni biskup.
Duboko je u srcu najljepša uspomena na nj, bbasjana zorom mladosti i žarom oduševljenja. Ona ne če nikad na papir. A ovo nekoliko redaka tek je najskromniji spomenik dačkom biskupu.
D. Sudeta:
Mrtva sloboda.
14. XII. 1920.
Zastave črne. Šume i romone očajne pesme. Trunu katedrale. Jutros su opet naše misli stale pitajuč — zašto luda zvona zvone? . .
Oh, nisu tužne, nisu jošte znale, očaj i tugu, koju vest im prone: da mrtav On je . . . Svete suze rone jutarnje zvezde, što su kraj njeg pale.
Med njima vene uz pesme soneta On — što je dugo našeg tužnog sveta krvave, bolne vejao zastave . . .
Sumorno dokle zvone zvona sveta, jače se grči sloboda propeta — ne dajuč, da je od njeg rastave . . .
D. Sudeta:
Molitva:
(t A. M.)
„Oče naš, oče naš! . ."
Teška i troma zvona. Zavese črne i duge, miriš srebrna cveča, kandila, očenaši! Trome jesenske ulice, kasna decembarska sela! . . . Zvonici nedogledni, svi. Tiha i žuta magla! Nebo i oblači i Oni! . . .
. — Oči njegove ko dve nerešene tajne — zaklopile se zauvek. — Ruke njegove: dva ljiljana cveta, ili hladna i mirna jesenja kiša. Lice njegovo oštar potez, koji deluje ko pogled oca, kad u očaju ostavlja decu i kreče na tud i nepoznat put.
—	Kuda si pošao, oče naš? . .
—	Zašto nas ostavljaš?
—	Zašto?
I.
„Ti koji jesi, Ti koji jesi! . . .
—	Što te boli, oče, pod ovim hladnim nebom? — —
A mi?
Mi osečamo strah dalekih ledenih polova. Zar če nas uništiti? Mi maleni i bedni — o mi deca Tvoja. Zašto nas ostavljaš u ove decem-barske dane, kad je duša prazna ko čaša, a oči zdvojno zure? . . Zar nije to moglo biti kasnije? Naše su oči umorne, hod nam je grbav i slab, pogled nam rad, glad molitva, a plač pjesma.
—	Zašto su ti oči hladne, ko ugasle sveče? Oh, lice Tvoje žuti, ispisani pergamen!
—	Što te je boliio, ti koji jesi, ti koji jesi? . .
Zašto nam nisi rekao još jednu reč?
—	Još jednu reč! . .
II.
„Na nebu si! . ."
—	Monotono tuku četvrti tužne naše katedrale. Od zida u zid jecaj, od kuče do kuče glas: Mrtav je On — veliki voda naš — naš kralj je mrtav . . . Kraj odra njegova: cveče, sveče, očaj i molitve, kraj odra njegova mir — i mi. Nemojmo ga buditi — umoran je — On knez naš. O, nemojte mu ogorčavati zadnji njegov hladni pozdrav. Nemojte ga dirati! On je sretan — — Monotono tuku ure, s neba kapaju žute lju-bomorne zvezde i plaču . . .
—	Zašto svake noči plaču naše zvezde? — Zašto su nam srca duboka, a misli prazne? Pustite neka sniva tihi i sveti san.
—	Al čujte!
Od kuče do kuče prolazi decembar i deli črne i žute zastave . . .
—	Zašto ih je baš nama doneo?
III.
„Sveti se ime Tvoje, sveti se ime Tvoje! . ."
—	Oh, jesi li napokon usnuo, veliki mučeniče naš, naše zemlje, naših reka, našeg mora? Nije li Ti ova zemlja hladna? Ne boli Te duša
u samoči nadgrobnog humka slušati očajnu pesmu posmrtnih čempresa ? Nije li Te strah, oče, da ovako slabi i maleni ne klonemo i zalutamo — da na koncu postanemo plen zverke, što na svakom koraku vreba na nas? Ne osječaš li se osamljen onde, daleko od dece svoje — u našem mrtvom gradu? Ne čuješ li, kako nad Tobom gore u oblacima jecaju ojadene majke, plače naš drevni i prirodeni mol? Zar Ti se duša ne kida na pomisao, da tonemo i propadamo? . .
—	Ne! — Ti šutiš i gledaš nas s tužno ohladenim očima. Ruke su Ti ko dva svetla uskličnika. Usta su Tvoja ko izvor, što je davno pro-tekao . .
—	Hoče li tako dugo?
IV.
„Dodi kraljevstvo Tvoje . ."
—	„Oče naš, oče naš! . . Ti, što nikad nisi klonuo na teškom i tromom putu svojeg patničkog života — Ti, što si večno za nas bio; jest — Ti kralju naš — nisi nas ostavio — ne! . . Mi te osječamo na svakom svojem koraku, mi te osečamo u radu i molitvi — mi Te ose-čamo danju i noču. Ti si za nas sadašnjost I budučnost — Ti si onaj, koji nam je dao sebe u dobrobiti dobrog Nezarenca . . .
—	Ne, nije još mrtvo evandelje naših tužnih ulica — ne, ono živi sveto i drago, ko uspomena na tebe . . .
—	„Oče naš, oče naš!" . .
Milan Pavelič:
Biskup Mahnič u svojim poslanicama daštvu.
„Mladi prijatelji!
Mi se vže poznamo. Predlanskim sem Vam govoril o prostosti, katero Vi toliko ljubite ... Da me pa res niste pozabili, mi priča marsikatero pisemce, ki mi od časa do časa dojde iz Vaših krogov . . .
Ker veste, jaz živim mej mladiči Vaše starosti vže celih šestnajst let. Vsak dan gledam, kako izdelujejo svoje „preparacije", svoje „domače naloge", kako si vtepajo v mehke glavice „verba anomaia", kako se pregibljejo pregibajoč tl&ijui in čl&k^ii; pa tudi Homerja dobim večkrat pred oči, in Cicerona in Demostena, pa tisto više matematiko, katera — da se Vam izpovem prav odkritosrčno — meni nekdaj ni posebno vgajala..."
Tako počinje pismo profesora dra Mahniča, upravljeno slovenskomu srednjoškolskomu daštvu, u „Rimskomu katoliku" (1891. str. 35.).
Čovjek posve zrio, iskusan, izoštrena jaka uma i žarka srca, gleda dr Mahnič sa vrhunaca kulture, na kojima se kretao, život svoga naroda i pred njegovim bistrim pogledom puca žalosna perspektiva budučnosti, ukazuje mu se pustoš, kojom tomu narodu prijeti lažni liberalizam. I on se baca svom žestinom svoje plemenite i snažne duše na posao, osniva „Rimski Katolik" i ispod pera mu poliječu živi članci, što neobičnom jasnočom i lakočom vode čitatelja k najdubljim dubinama ljudske misli, što osvjetljuju slovensko, slavensko i uopče evropsko društvo zubljom
krščanske filozofije, što maČem katoiičkoga radikalizma sijeku mnogo-glavu liberalnu hidru u svim područjima ljudskoga života.
Inteligencija je oko naroda, ali je to oko bilo tad kod Slovenaca u največoj večini slijepo za zvijezde vječnih načela, u koja je Mahnič upirao prstom. Naročito je svjetovna slovenska inteligencija bila več gotovo sva zaražena liberalizmom, i Mahniča dočeka smijeh, poruga, bijes. Neustrašivi borac vidi što je i kako je i spušta se k ljudima budučnosti, k budučoj inteligenciji, k srednjoškolskoj mladeži, medu kojom več dugo djeluje kao odgojitelj. Ljubi ih, zna njihov jezik, nije mu mučan put u njihovo srce. Piše im, zadaje im pitanja, „naloge", oni mu se sve više odazivaju, obraduju zadatke. „Jaz sem vedel, da vas bodo mikale (naloge)! V enem mesecu mi jih je došla lepa kopica — devet; ena mej njimi je hrvatska, kar me še posebno veseli ..."
Spušta se smioni borac k mladim srcima ko orao k svojim orli-čima, poliječe pred njima u višine, vježba ih u lijetanju, vuče ih k bo-žanskomu Suncu. I niče, raste novi naraštaj — Slovenija se preporada.
Došavši biskupom na Krk počinje Mahnič dobrza medu Hrvatima, što je izveo u Sloveniji. U „Hrvatskoj Straži" djeluje prvih godišta najviše on sam i upravo ta godišta osvajaju mladež. Ima mladih ljudi, koji na žalost okrenuše več leda katoličkomu pokretu, ali ne taje ni sada silnoga dojma onih načelnih članaka, one silne svjetlosti, što ju je „Fiat lux" sipao na hrvatske prilike. Mladosti puk vole jasnu logiku, ljube istinu.
Kasnije djeluje biskup Mahnič na daštvo ponajviše svojim znamenitim poslanicama, što izidoše večinom u „Luči". Kratki je sadržaj tim poslanicama ovo: Liberalizam je zlo. Tko hoče da vojuje protiv toga zla i da utvrduje kraljevstvo Božje u svome narodu, taj mora biti prije švega cio čovjek. Da takvim postane, pomoči če ga krščanska filosofija i v j era.
II.
Jedan naš protivnik, mlad, inteligentan slovenski socijaiist, reče m' pred par godina: „Ja nada sve poštujem biskupa Mahniča, što je nas Slovence razlučio. Barem smo mogli raditi i nešto smo stvorih". Misaoni je mladi čovjek jasno shvatio, što ni danas ne ide mnogima u glavu, da naime nema pravoga rada za kakvu mu drago ideju, ako se radnici ne slažu u poglavitim pitanjima, ako jedan vuče kola naprijed, drugi natrag. Dru Mahniču je to bilo jasno još pred tridesetak godina i on je prema svom spoznanju udesio svoj rad: kao u Sloveniji, tako je i u Hrvatskoj bezobzirnim radikalizmom stao lučiti duhove. Konstatirajuči u bezbroj fakata licumjerstvo onoga gada, što je u Hrvatskoj dobio specijalno ime „obzoraština" i uz devize: „Ili Krist ili Belijal!" „Smrt polutanstvu!" „Dolje s amateur-krščanstvom!" izveo je biskup proces lučenja več u prvim godištima „H. Straže". Ipak se on i kasnije kadšto od zgode do zgode obazre na liberalizam.
„Liberalizam je javni život oteo Kristu i Crkvi proglasivši vjeru privatnom stvari. Pojedinac može za se vjerovati i Bogu se moliti, dok država, znanost, umjetnost, zakonodavstvo, javna nastava i škola ne pri-znaju nad sobom ni Boga ni Krista, niti se pokoravaju ičijem višemu zakonu. Prema tomu se i čovjek podijelio dvostruko: na privatnog i javnog čovjeka; tomu se čovjeku skalupio i dvostruki moral, dala mu
se dvostruka savjest: javna i privatna, javnom savješču i moralom vlada i upravlja jedino Hegelova država — bog, dok privatni moral može svak sebi skrojiti po svom ukusu i osigurati savjest, kako bolje umije. Tim je tobože spasena — sloboda savjesti, kojom se liberalizam toliko ponosi! Lukavosti! Kao da javni život ne utječe na privatni, kao da otrov ireli-gije i nemorala ne zarazuje po javnim institucijama pojedinca i obitelj!" (Excelsior, predgovor).
U bojazni, da ne bi koga od njegove mlade vojske zaveli „Mlado-hrvati", koji istupiše pred javnost s pohvale vrijednim narodnim radika-lizmom, ali prikriše frazama grdne zablude u najdubljim pitanjima, piše u nekoliko brojeva „Luči" (1911.-12.) odužu poslanicu, u kojoj osvjet-ljuje te zablude.
Po mišljenju je Mladohrvata politika osovinom, oko koje se okreče sav naš život. Vjera im vrijedi tek kao uzda za neuke mase, dok se te ne osvijeste; tad če je zamijeniti „jedinstveni svjetovni nazor i opči moral", koji če se opet razvijati prema političkim prilikama. Treba raditi, da se hrvatski narod podigne do toga stupnja. — No to je očito krivo. Ne kreče se sunce oko zemlje, več zemlja oko sunca, tako ni vjera oko politike, več obratno. Bog je početak i svrha svemu, što je izvan njega, dakle i čovjeku. Ako je sav čovjek od Boga, a od sebe nema ništa, onda se on mora sa svim što ima i što stvara podložiti Bogu. Dakle, ni politika, ni umjetnost, ni književnost, koje su tek različne grane čo-vječje djelatnosti, ne mogu da se otmu Bogu ili utjecaju vjere. Vjera daje i utvrduje moralne zakone, kojih se mora držati i političar. Po tom je vjera, a ne politika ona osovina, oko koje se okreče sav čovječji i javni i privatni život.
Mladohrvati ne če, da vjera utječe na moral, umjetnost, književnost, politiku, a opet ustaju protiv naprednjačke kulture, jer je bezvjerska. Dakle su i protiv vjere i za vjeru ! „Tko nije sa mnom, protiv mene je", rekao je Isus. Vjerska je neutralnost apsurd : ili si za Boga ili protiv Njega, treče ne može biti. Framasoni i socijalisti uvijek tvrde, da se ne miješaju u vjeru, da je vjera privatna stvar svakoga pojedinca, a onamo upinju sve sile, da unište krščanstvo. Moderna država, veli, da se ra-stavlja od Crkve, jer hoče da je učini ropkinjom. A eto i samih Mladohrvata. Ne če da budu protiv vjere, a onamo se stavljaju na evolucioni-stičko stanovište, što znači negaciju svake vjere; zovu katoličku vjeru „bolesnim ultramontanizmom", bune katolički narod protiv pape. Eto, to je ta neutralnost u vjeri!
Vjera, napose krščanska vjera, ne može da ostane pukim mrtvim slovcm, ona mora da pronikne svega čovjeka, sve njegovo mišljenje i djelovanje, svu njegovu kulturu. To je ona i izvela, te krščanski moral, krščanska umjetnost, krščanski socijalizam, krščanska beletristika, krščanski uzgoj i t. d. nisu fraze več fakta, preko kojih ne če samo tako moči da prijedu protivnici.
Riječima svoje himne: „U više vjera jedan nam je Bog" Mladohrvati kao katolici zabacuju krščanstvo ostajuči samo kod vjere u jedno božanstvo. Slično je to Lessingovu racionalizmu, kojega je i usvojila fra-masonska loža. I kao što je toj vjera u jednoga Boga tek fraza, koja krije bezvjerje, tako je i mladohrvatskim evolucionistima.
Mladohrvati hoče, da su oni baštinici tradicionalnog hrvatskog idealizma, da oni djeluju „u skladu sa sveopčom narodnom dušom". To
ne stoji. Idealizam je hrvatskoga naroda vjerski; hrvatski se narod borio vijekovima za vjeru. To je naša tradicija, to treba da ostane zauvijek naš idealizam ne čemo li da dodemo u protimbu „sa sveopčom narod-nom dušom". Kako bi bili u skladu s narodnom dušom oni, koji ruže katolicizam, koji gone Krista i njegov zakon iz svega javnoga života, od čega se narod zgraža? Pravo je hrvatstvo najuže spojeno s krščanstvom.
Protivnici hoče, da su oni „protivnici tolerancije izmedu raznih vjera i klasa", dok je hrvatsko katoličko daštvo isticanjem vjerskoga sta-novišta uzrok ubitačnomu cijepanju sila, od čega dolazi neuspjeh sva-koga narodnoga nastajanja. Ali nažalost, Mladohrvati ko liberalci uopče toleriraju sve osim onoga, što je krščansko, katoličko. I tim su upravo oni uzrokom cijepanju sila, oni su rušitelji narodnoga jedinstva, grobari sloge. K tomu je takva inteligencija u načelnoj protimbi s hrvatskim pukom ; ona stoji na osnovci evolucionističkoga mišljenja o svijetu, a puk je krščanski. Kako če takva inteligencija voditi puk? A što če puk bez svojih očiju, bez inteligencije? Zar se tim ne osuduje narod na smrt, zar rnu ne kopa grob sama njegova inteligencija? — Narodna je inteligencija naprotiv pozvana, da čuva svetinje i tradicije narodne, da narod vodi i usavršuje na osnovu njegove prošlosti i povjesti. Te su pak svetinje i tradicije krščanske, i po tom je samo krščanska inteligencija prava predstavnica, prirodna učiteljica i voditeljica hrvatskoga naroda. — Pri-mjenom krščanskih načela na politiku ne cijepamo narodnih sila, jer kao što tražimo za sebe vjersku slobodu, tako je puštamo i- grčkcistoč-nima i muslimanima. Pače s grčkoistočnima veže nas katolike vjera u Krista, imamo zajednički moral i tolike svetinje, pa nam je dužnost je-dnima i drugima u doba opčega odmetanja od krščanstva, da se zbli-žimo i pomažemo u javnom radu. A i s muslimanima imamo zajednički m o not eist i č ki osnov, i s njima možetno i katolici i grčkoistočnjaci da u mnogočem zajednički radimo,
Mladohrvati poreduju krščanski socijalizam s crvenim i vele, da je jedan i drugi importiran u Hrvatsku, jedan je i drugi anacijonalan, i zato mora svaki rodoljub biti protiv njega. To ne stoji. Krščanski je socijalizam samo primjena krščanskih načela na socijalne ljudske prilike. Zato nije u hrvatski narod importiran, več se nužno javlja u njemu, ko i u svakom narodu, u kojetn krščanstvo nije mrtvo. I stoga krščanski socijalizam nije anacijonalan, več je nešto posve narodno, ko i vjera krčan-ska. Nasuprot je istina, da je crveni anacijonalni socijalizam doista import, ali on če nužno biti socijalizmom mladohrvatskim. Oni su liberalci, i to radikalni, a crveni socijalizam i nije drugo nego dijete radikalnoga liberalizma. Hočeš li, da se ugneš socijalizmu, moraš se proči liberalizma, t. j. moraš biti krščanin.
Mladohrvati tvrde, da je njihova prava svrha „stvarati potpune ljude" budučoj Hrvatskoj. Potpun čovjek jest isto što i karakter. Karakter je čovjek, koji se čvrsto i dosljedno drži stalnih načela. Za karakter traže se dakle ponajprije stalna načela; bez načelnosti nema karak-ternosti. A otkle su stalna načela onima, u kojih vlada zbrka pojmova, koji nisu na čistu o najvišim pitanjima javnoga života, o pitanju svih pitanja: O Bogu, o religiji ili „jedinstvenom svjetovnom nazoru?" Bezna-čelnost u teoriji rada beznačajnošču u praksi i životu. Nema tu dakle ni govora o stvaranju potpunih ljudi. Potpune ljude stvara samo Onaj, koji je sam potpun, Bog-Covjek, Isus Krist.
Iscrpismo evo ukratko čitav članak „Zablude Mlade Hrvatske" iz pet brojeva VII. godišta „Luči". Ako se i radi o pokojnim Mladohrva-tima, vrijedi on u glavnom i sada, jer ih je nažalost još dosta, koji ustaju protiv katoličkoga pokreta s tim zabludama. Veliki je pokojnik lijepo razlučio istinu od laži i pokazao svojoj vojsci pravi put.
III.
Poznato je, kako se biskup Mahnič nikad ne zaustavlja na površini, več ide do dna svakomu pitanju. Klasičan je primjer tomu krasna poslanica daštvu; „O krščanskoj slobodi" (Luč god. XIV. br. 4-7).
Sloboda je za čovjeka i čovječanstvo največa sreča i največa nesreča; ona je mač dvorezac. Slobodan sam, ako činim što hoču. Hoču samo ono, što svjesno, razumno hoču. Razumnost je prvi uvjet slobod-noga htijenja. — Razumom upravlja spoznaja. Svijetlom spoznaje treba da razum posvijetli volji i pokaže joj što če birati. Volja je bez svjetlosti razuma u tami. Tko hoda po tami, ne zna, bi li ovamo ili onamo. Što čovjek može zalutati, nije sloboda, več nesreča njegova. Sloboda bez istinske spoznaje nije sloboda. Isus veli: „Poznat čete istinu, a is t i na če vas osloboditi" (Iv. 8, 32). Što tko više upozna istinu, što mu je teže zalutati, to je slobodniji.
Za slobodu je dakle prije svega potrebno spoznati istinu, ali to samo nije dosta. Tko zna što je dobro, ne mora zato odmah i htjeti, što je dobro; naprotiv i uz najjasnije znanje dobra može htjeti zlo, kako uči svagdašnje iskustvo. Uz razumnu volju nalaze se u čovjeku još i požuda tijela, požuda očiju i oholost. Te požude zove sv. Pavao „zakonom grijeha", jer one odvračaju volju od zakona Božjega i podjarmljuju je, da robuje grijehu. Ljudi ogrezli u strastima nisu slobodni. Činiti zlo, griješiti, znači biti Slobodan lažnom slobodom. To je ona smrt, od koje želi da bude izbavljen Apostol naroda. Tko od nje izbavlja? Ni znanje, ni energija volje, puka čovječja krjepost, več „Milost Božja po Isukrstu Gospodu našemu" (Rim 7, 25). Kako razum treba vjersku objavu i ne-prevarljivu učiteljicu Crkvu, da ga sačuvaju od zablude, tako i volja treba milosti, eda je jača protiv požude. Bez Isusa nema svijetu prave trajne slobode. Gdje zabluda potamnjuje razum, ili životinjski nagoni vladaju voljom, tu nema mjesta slobodi. Dužnost je krščaninu, da se bori protiv požuda sve dok ne izvojuje sebi „slobode djece Božje".
Te su istine, veli biskup, „magna charta libertatis", temeljni zakon krščanske slobode. No danas ih nažalost odveč zaboravljaju. „Slavi se sloboda, očekuje se od nje zlatni vijek, dok se ne pita, ima li u nas svih onih uslova, uz koje jedino sloboda daje željeni plod. Što više, za potpunu se neograničenu slobodu obično oduševljavaju ljudi, koji podaju najmanje jamstva, da če slobodu upotrebiti za unaprijedenje narodne dobrobiti, kojima če naprotiv sloboda biti sredstvom za iskoriščivanje bližnjega i podjarmljivanje pučkih masa. Ljudi, kojima je Bog trbuh. . ." Ni koji se od Božjih darova ne zloupotrebljava više od slobode; od te zle upotrebe i dolaze sva zla na svijetu.
„Po mojem tvrdom uvjerenju", piše biskup, „monarhističnom je apsolutizmu tlo uzdrmano, te se ne če više nikad trajno utvrditi. Monar-histički je apsolutizam postao anahronizmom. Budučnost je republikanska. S ovom eventualnošču treba računati kao s gotovom činjenicom. Mi gle-
damo u budučnost puni pouzdanja, mi smo se evo več okupili pod barjakom krščanske demokracije, što ju je blagoslovio i pred svijetom razvio Zamjenik Kristov".
Bojati se treba, da ne bi zla upotreba slobode nametnula narodima jarma, koji je često i mnogo gori „od monarhističkoga apsolutizma, a to je apsolutizam umjetno skalupljenih i šilom nametnutih radikalnih večina u državnim zastupstvima". Treba dakle uzgojiti narod za slobodu, da bude svijestan i ponosan, a ne rob. No to čemo moči istom onda, kad sami budemo pravo slobodni. Nek dakle svatko sam kod sebe za-počme djelo oslobodenja. Jer kako da rob bez smisla za slobodu, pro-povijeda narodu slobodu? Što če vrijediti njegov glas, ako sam bude okovan lancima požude i niskih strasti? Dakle prije nego počmeš da reformiraš druge, reformiraj sam sebe.
Prije svega treba obnoviti um, treba nači i utvrditi najviše načelo, koje daje duševnomu životu sredenost i jedinstvenost, od koje duh do-bije dosljednost i stalnost. Modernim svijetom vlada beznačajnost. Glavni je razlog današnje javno obrazovanje,koje daje „non multum,sed multa", a trebalo bi da je obratno. Um se preopterečuje mnogim naučnim pred-metima i otale površnost. Sveznalice nisu temeljiti mislioci. Moderna škola uz to zapostavlja filozofiju, odbacuje metafiziku. Stoga je lako ra-zumjeti, kako to, da su često i učenjaci puke neznalice u pitanjima o Bogu, religiji, etici, i da moderna inteligencija mijenja svoje mišljenje o svijetu poput haljine. — Stoga je red, da se katolički inteligenat dade na privatno izučavanje filozofije. Samo filozofijska če mu obrazovanost dati sigurne poglede u svijet, utvrdit če mu načela, bez kojih nema značaja.
„Učenje se filozofije savremenomu katoličkomu inteligentu nameče, štono riječ kao vjerska dužnost, jer mu drugačije nije moguče nadjačati Bogu i vjeri protivnu struju modernoga vijeka. Istina, vjera pobjeduje svijet, kako veli Apostol, ali vjera se osniva na razumu. Gdje su uzdr-mani temelji razumnoga spoznanja i zdrave filozofije, ondje se ruši i vjerska zgrada. Prionite dakle svim žarom i marljivošču uz učenje filozofije. Sekcije za filozofiju treba u akademskim i ostalim dačkim organizacijama da iznova oživu. Od polaženja prelekcija iz krščanske filozofije na našem sveučilištu ne možemo ni jednoga od naših akademika odriješiti. Senijor, sveučilištarac ili dak viših razreda srednjih učilišta, u čijoj se privatnoj biblioteci ne nalazi barem jedan filozofijski auktor, ne shvača važnosti misije savremenog obrazovanog laikata ..."
Sama obrazovanost nije dostatna, treba i volju utvrditi u dobru. Zato je potrebna ponajprije disciplina. „U našoj organizaciji nema mjesta nikomu, koji se bezuvjetno ne pokorava društvenomu zaptu. Nad članovima treba voditi strog nadzor. Tko nije čist, ne prima se u našu za-jednicu. Tko neposlušnošču, diktatorskim nametanjem ili sablažnjivim životom pokazuje, da mu nije ozbiljno stalo do stvari, te se opomenut ne osvijesti, on se naprosto otpušta. Mi treba da svijetu pružimo primjer besprikornih, razboritih, iskrenih ljudi, kojima krščanstvo nije fraza, koji ne hine i ne pretvaraju se. Neka se protivnik nas boji i štuje nas ne imajuči nista zla reči o nama".
Disciplina je tek nešto spoljašnje ; ona sama ne uzgaja unutrašnjosti čovjekove. A to je upravo bitno, da se radikalno obnovimo iznutra i da tako obnavljamo narod.
Postiči stalnu moralnu siobodti, postati značajem, nije moguče bez vjere. To biskup ističe svakom prilikom. „Samo vjera podaje uslove nepokolebivoj značajnosti, stvara čelik značajeve. Jer uz apsolutno istin-sko načelo pruža Isukrst svojom milošču i volji moralnu snagu, eda može odolijevajuči požudi i napasti ostati vijerna objavljenim vjerskim nauka-ma . . . Tomu su najrječitiji i najsjajniji dokaz sveči katoličke Crkve . . ." („Zablude Mlade Hrvatske" 8). O tom piše Čitavu poslanicu u korizmi 1914. („O biti katoličke vjere i o krščanskom životu", Luč god. IX., br. 7).
Neki drže Isusa tek mudrim čovjekom, vladaju se prema njegovoj nauči kao prema kakvom filozofskom sistemu, koji nije ni za koga obli-gatan. Drugi su eklektici i uzimaju od krščanstva, što im se svida: etiku, estetiku, socijologiju, demokratizam. To nisu krščani. Krščaninova je vjera vjerovanje u Boga; ona je religija, t. j. skup dužnosti prema Bogu. Nije ona puko prianjanje uma uz istinu, več predavanje svega sebe Bogu. Bog je naime čovjeku početak i svrha i čovjek je od Boga apsolutno zavisan. Stoga ne smije čovjek zakračivati Bogu posluha, koji On pravedno traži, mora priznavati Boga svojim gospodarom. To pak čovjek čini vjerujuči, živeči po vjeri i ispovijedajuči je. Toj se dužnosti ne može čovjek oteti. Indiferentizam je apsurd, nepravda.
Uz to krščanska religija uzgaja. Bog hoče, da budemo njegova djeca i baštinici. No djeca treba da budu slična Ocu. Zato je i došao Isus 'živa i potpuna slika nevidljivoga Boga, da vidimo, kakvi moramo i mi biti. Takvi moramo postati, da svaki od nas može reči s Apostolom: „Ne živim više ja, več živi Krist u meni". (Gal 2, 20).
Realizovati na sebi sliku Kristovu možemo tek dugom i mučnom borbom. Valja zači u borbu sa strastima. Tu vrijedi ona Isusova: „Nišam donio mir, nego mač". Ta borba počinje od prvoga časa krščaninova života, od časa krštenja. Pomoč za nju dobiva prvom kad postaje krščanin, na sv. krštenju, kasnije u drugim sakramentima: milost Duha Svetoga.
Dok su filozofske nauke puke teorije, koje ne popravljaju ni poje-dinaca, kamo li čitavih naroda, dotle je Evandelje sila Božja sva-komu, koji vjeruje. Ta vjera ne rasvjetljuje samo razum, več i jača volju, preporada, oživljuje, uskrsava od smrti grijeha na božanski život.
Životvorna se sila Božja nalazi bitno u presvetoj Euharistiji. Po njoj se čovjek napunja božanstvom, ta presveta hrana prftvara čovjeka u sebe, na njemu biva sve očitija slika Isusova. Odatie, od te hrane dolazi snaga krščanske kreposti, krščstiski heroizam. Mučenici su rumene jabuke, što dozoriše^na tome stablu života. Euharistija je središte, srce krščanskoga življenja. Život je krščanski ili euharist'jski ili nikakav.
Stoga drži ova tri pravila krščanskoga života:
Prvo: vjeruj, kako te uči katolička Crkva, neustrašivo ispovijedaj tu vjeru, upoznaj kao buduči inteligent svoju vjeru, da je možeš braniti.
Drugo: ispovijedaj vjeru naročito činom, živi po njoj. Zašto su danas toliki bez vjere? Jer je ne prakticiraju, ostavljaju molitvu, sv. misu, sv. Sakramente. Isus je rekao: tko hoče da upozna, je li njegova nauka istinita, neka živi po njoj.
Treče: Prima j sv. Sakramente. Blago je nad sva blaga milost posvetna, ona neiskazana ljepota, koja čini dušu božanskom. Ta se mi~
lost dobiva ili povečava sv. sakramentima. Smrtni grijeh je otima, sakramenat je Pokore povrača. Euharistija je nmnožava. Bez tih sakramenata nema ni govora o krščanskom životu i milosti posvetnoj. Za mlade ljude, hoče li se očuvati smrtnoga grijeha, potrebna je barem mjesečna ispovijed i pričest. „Često nam primanje sv. sakramenata upravo imperativno nameču savretnene prilike. Javni je naš život duboko ugreznuo u glib moralne korupcije, značajnosti nema gotovo ni traga, osobnim se interesima sve žrtvuje: domovina, opča dobrobit, savjest, poštenje. Sanacija ovih moralnih i socijalnili zala traži cijele muževe, čelik značajeve, te se dade postiči samo herojskim žrtvama. Hrvatsko j i nema drugo ga spasa. Pravi domoljub hrvatski mora biti spreman i na rnučeništvo. Tu se valja odreči časti i naslova, visokih mjesta i unosnih službi, životnih udobnosti i užitaka, riječju: ostaviti sve, što svijet visoko cijeni i za čini tako teži pohlepa Ijud-skoga srca. Takve žrtve valja danas prinositi svetoj katoličkoj i na-rodnoj stvari, idealima našim, hočemo li, da izbavimo Hrvatsku iz očajnoga stanja, u kome se tialazi"
To je ono glavno, unum necessarium, za čim ide veliki učitelj i vod hrvatskoga katoličkoga daštva: svaki pojedinac od nas treba da postane duboki unutrašnji čovjek, krščanski značaj. To je misao i poslanica „Vijenac na oltar Svibanjskoj Kraljici" (Luč 1914.-15.) i „Naša duhovna organizacija" (1915.-16.). Samo tada čemo moči da dignemo svoj narod iz .strašnih pril'ka.
V.
Odgojivši same sebe treba da naši inteligenti odgajaju narod, treba da ga odgajaju za slobodu. („O krščanskoj slobodi"). Samo zrio i kre-postan narod zavreduje slobodu; nije li takav, izgubit če je, ako je i dobije, kako uči povijest.
Je li naš narod zrio? Mnogo mu nedostaje. Treba ga pridiči intelektualno, treba ga prosvjetljivati. Ponajprije ga poučimo o ustav-nom ustrojstvu države, o njegovim pravima i dužnostima u državi, da ne postane žrtvom varalica i demagoga. Treba stoga da mu se drže pučka predavanja, da se poučavaju analfabeti u čitanju; treba narod poticah da mnogo čita, širiti medu njim dobre popularne novine i „Društvo sv. Jeronima". — Moramo ga pridizati moralno. Boluje on od mnogih rana, ima u njemu pijanstva, rasipnosti, bludnosti, maltuzijanizma, prevrtljivosti, beznačajnosti. Tu treba ponajprije da se živa posla pri-hvati svečenstvo, te naviještanjem riječi Božje, sv. Sakramentima Pokore i Euharistije i misijama oslobada narod od grijeha i privodi ga ka Kristu.
Katolička svjetovna inteligencija djelovat če pak na narod svojim primjerom. „Neustrašivo ispovijedanje vjere sa strane obrazovanih jest danas najuspješnija apologija katolicizma i Crkve. Narod, koji vidi, da njegovi vodi u politici, u knjiži, u umjetnosti, u javnim zastupstvima očituju isto vjerovanje, koje on moli u hramu sa svojim svečenicima, da živu kao pokorni sinovi svete majke Crkve, povest če se za njima neo-doljivom šilom. Tu vrijedi više nego igdje ona poznata: Exempla trahunt. ► — Nadalje če obrazovani svjetovnjaci ustajati na obranu javnoga morala i suzbijati sablazni. Svatko mora u toj stvari raditi u svojoj okolini, štogod može. No kako to nije dosta, treba da inteligenti istupaju
kao jedna falanga protiv javnoga izdavanja i prodaje nemoralnih knjiga i slika, pijanstva, maltuzijanizma i drugih poroka u štampi, predavanjima, zakonodavstvu i gdje je god moguče.
Protiv pijanstva neka se razumno širi antialkoholni pokret. Daštvo može tu da poradi mnogo medu seoskom mladeži.
Akciju medu seoskom mladeži preporučuje biskup posebnim pismom („Poruka mojim mladim prijateljima diljem Hrvatske" u „Kalen-daru hrv. kat. daštva" 1910.-11.). Doba je krščanskoga demokratizma, spustimo se više k priprostima. Prvi pokušaj nek učine daci u vrijeme ferija. Sastat če se tad sa svojim vršnjacima, oživjeti stare uspomene i nastojati da predobiju za svoje ideale mlada seljačka srca. Neka im govore o onome, što su učili, nek im tisnu u ruke dobru knjigu, nek im kažu što hoče hrv. kat. daštvo, nek im nadu zabave, u kojoj je na prvom mjestu šport. Niuganutljivojsvojoj poslanici sa smrtne postelje ne zaboravlja veliki pokojnik seoske omladine,
več je najživlje preporučuje daštvu.
* * *
I biskup je Mahnič zanio daštvo, zanio ga je u Sloveniji i u Hrvatskoj kao nitko prije njega, izveo je i izvodit če preko svoje duhovne djece silna djela.
Gdje je ona magnetska sila, što je vukla mlada srca k njemu, gdje je tajna Mahničevih uspjeha? Bio je u njega veliki um, golema obrazo-vanost, ali je toga bilo i u drugih, pa ni traga sličnim uspjesima. Isticao se velikom, da svetačnom nesebičnošču i krepošču, ali ni tu nije ono glavno. Bio je neusirašiv ko mučenik, ko apostol, ali to je samo izazi-valo udivljenje u ova naša vremena puzavosti i sitnih ljudi. Ono pravo, ono glavno, radi čega je njega mladež volila, bila je njegova golema ljuba v. Da u tom je mirnom, šutljivom čovjeku plamsala or i jaška natprirodna ljubav, koja je bila pokretačicom svega njegova rada, kojom je on zahvatao Boga i ljude, koja mu nije dala mira danju ni noču. O kako je volio svoje mlade prijatelje!
„Ja vas ljubim toplije i svetije nego majka svoju rodenu djecu".
„Sinovi moji mili i* poželjeni, radosti moja i vijenče moj!"
A to nisu bile fraze te riječi apostola Pavla u peru pokojnikovi!, jer Mahnič nije poznao fraze. O tom je kazivalo i lice njegovo. Kad je govorio s kojim od djece svoje, sinula bi na onom drukčije ponešto mrkom obličju, na onim historijski blijedim licima neobična nježnost i dobrota kud i kamo viša od očinske. I činilo se da gledaš puna nad-zemaljskoga idealizma starca Zosimu, junaka u romanu Dostojevskoga, gdje govori svomu milomu, tihomu dječaku, svomu idealnomu učeniku Aljoši riječima punim Ijubavi i sile s nebesa.
Dr Alfa:
Početak „Hrvatske straže" i katoličko daštvo.
„Pretežna je večina hrvatskog naroda krščanska. Krščanstvo je uhvatilo dubok korijen u misli i čud hrvatskoga naroda, te je tako spojeno s poviješču, sa slavom i njegovom veličinom, kako je teško
reci kod ikojeg drugog naroda u Evropi . . . Ipak moramo priznati ža-losnu činjenicu, da je ona protukrščanska struja, koja je več odavna zavladala višini slojevima zapadnoga društva, sebi i u Hrvatskoj pro-krčila put i olimlje sve više maha. Da, i naši naobraženi krugovi od-meču se sve više od starih krščanskih predaja i povode se za naukama moderne Evrope . . . Isusova stvar imade u Hrvatskoj vrlo malo neu-strašivih, odrješitih pobornika".
Ovakav je bio položaj u našoj domovini, kada je početkom 1903. izišla prva sveska „Hrvatske Straže" i ovo donijela na prvoj stranici. Liberalizam je gospodovao u duhovima, a I. katolički sastanak u Zagrebu nije mogao da potrese tim pašovanjem. I još je gore bilo, što ljudi nisu uvidali, da je liberalizam duševna bolest, koja sprječava i uni-štava djelovanje katoličke Crkve. „Hrvatska je Straža" odlučno istupila u borbu s krivim liberalnim načelima. Ono djelo presvij. Mahniča znači početak katoličkog pokreta med Hrvatima. A da je ovo djelo uspjelo, t. j. da je „Hrv. Straža" pocijepala duhove i stvorila jaz izmed libera-laca i „katoličke vojske", te ovoj zadnjoj pripomogla u brzom okup-ljanju i svestranom ojačanju, zahvaliti se mora i -katoličkom daštvu iz god. 1903.-1908.
Kako?
Netom je izišao prvi broj „Hrv. Straže", primih kao urednik iz Gorice, Zadra i Sarajeva više pisarna. Bogoslovi i gimnazijalci odušev-Ijeno pozdravljaju novi časopis. Iza drugog i trečeg broja nije bilo bogoslova. ni srednje škole, odakle ne stupiše u bliži dodir i dopisi-vanjem s uredništvom. To je bilo milo pramalječe, koje ]e naviještalo novo doba u katoličkim redovima. Pri tome je pok. biskupa najviše veselilo, što se je doinalo odazvala i mladež iz zagrebačkog sjemeništa i gimnazije. Kada sam pak u srpnju 1903. posjetio u Krku pokojnika, reče mi sav razdragan: „Vidiš, najviše odaziva nadosmo kod katoličke mladeži. Nove ideje i novi pokret, kakav je naš, i jest u prvom redu za mladi naraštaj. Omladina je vatrena i požrtvovna". 1 on je dalje govorio poput proroka, kako če tadašnji mladiči do nekoliko godina djelovati, zauzeti važna mjesta i voditi katoličku javnost.
Doduše ni u početku niji išlo sve glatko. Domače novine digoše graju protiv „Hrv. Straže" i prikričaše, da ne smije uči u napredne kuče. Domala eto ti liberalnih profesora, koji počaše da govore i po razredima o klerikalnoj reakciji, o nepotreonom razdoru i nekrščanskoj raboti. I u novinama takoder odjeknu to negodovanje. 1 posljedica? Iza par godina podijeliše se srednjoškolci u dva tabora: liberalni i katolički. Tokom vremena podijeli se liberalci u naprednjake i liberalne pravaše, dočim je katolička omladina rasla u kvalitetu i kvan-titetu. Borba je bistrila uzduh, te je katolički pokret mogao lijepo uspi-jevati, a sastanci na Trsatu g. 1907., u Zagrebu 1908. i Splitu 1909. učvrstiše daljnji katolički rad.
Mnogo je dakako doprinio ovom brzom i povoljnom razvitku i prilog „Hrv. Straže". O torn*: mi je pok. Mahnič govorio, kada sam bio prvi puta kod njega u Krku 9. studena 1902. Onamo sam došao, da se sporazumim o osnutku i izdavanju „Hrz. Straže". Iste večeri mi je dugo pričao o svome urednikovanju u Gorici, gdje je izdavao „Rimski Katolik" i u njemu posebni prilog za omladinu slovensku. No te se večeri složismo, da čemo s prilogom „Hrv. Straže" izlči iza par
godina, ako se Časopis učvrsti i raširi. Ali več u siječnju 1903. pismeno me pita, što mislim i bisino li započeli u novoj godini s Prilogom. „Zašto ne ? Dr. Binički neka ureduje Prilog", odgovorih. Zatim izide več u drugoj svesci 1903. „Poziv hrvatsko) omladini", t. j. bogoslovima, sve-učilištarcima i dacima VII. i VIII. razreda srednjih škola. U njemu se čifa: „S veselim srcem pripoznajemo, da je upravo kod nas, mladi prijatelji, „Hrv. Straža" našla najviše odaziva. Vi ste s mladenačkim zanosom pozdravili naš list, što nas je uvjerilo, da u vašim grudima još plamti žar one čiste idealnosti, koje u naše materijalističko doba sve više nestaje. Vi ste nas razumjeli. To je za nas utješijivo, to mi držimo zalogom bolje budučnosti. Pa stoga evo i želimo stupiti s vama u uži dodir ... Do vas je, prijatelji, da isprekidane sveže izmedu vjere i znanosti, izmedu svjetske i duhovne inteligencije u Hrvalskoj opet skopčate ... Da pak budete sposobni za tako uzvišeni zadatak, treba da se več sada spremate na rad, te krčite put zajedničkom djelovanju, a to — medusobnim pri-bližavanjem, upoznavanjem, pobudivanjem". Time je osnovan prilog 16—32 str. kao poprište mladih sila. 1 odziv? Bio je izvanredno povoljan i ako nisu sve poslane radnje u „Hrv. Straži" tiskane. Uz to je več „Luč" osnovana god. 1905. kao glasilo katoličke omladine. U Prilogu su od g. 1904.-1907. tiskana 53 članka i to: o socijalnom pitanju 4, o pov jesti 4,
0	kosmologiji 3, o pripovijesti 1, književna ocjena 1, iz apologetike 11, kulturna pitanja 24, pjesme 5. Tu su imena pisaca, koji se kasnije javljaju kao suradnici u „Hrv. Straži" i „Hrv. Prosvjeti", te „Vrhbosni".
Zanimivo je i to, o čemu su pisali prvi mladi pobornici katoličkog pokreta. Sve su to i onda i danas aktuelne stvari i zgodna primjena na život u našoj domovini. Ogledajmo ih redom prema godinama. O. 1904.: O liberalizmu. — Zar ima i pobožnih učenjaka? — Vjera i domoljublje k od hrv. mladeži. — Isus, pravi Bog. — Zadača Hrvatstva.
—	Kako se protestantizam raširio. — Fanar i Vatikan prema Dalmaciji. — Čovjek i životinja. — Ljubav domovinska u katolika. — Hrv. dacima. — Vjera zvijezda (pjesma). — Antikrist XIX. vijeka David Fr. Strauss o Isusu Kristu. — Inkvizicija. — ZnaČajnost tobože katoličkih daka. — O socijalnom pitanju. — Zadača hrvatske mladeži. — Kršč. vjera i čudorede u hrvatskim narodnim pjesmama. — Bogu (Pjesma). God. 1905.: Novim Ijetom (pjesma). — Preporod katolicizma u Hr-vatskoj. — Vjera i čudorede u rješavanju sodjalnoga pitanja. — Moji ideali (Lj. Marakovič. Nagradeno). — Sila ideje. — Budizam i Kristova nauka. — Naš rad za Boga i Hrvatsku. — Katoličko krščanstvo. — Glazba i pjesma u hrv. narodu. — Humanizam i krščanstvo. — Današnje prilike i kat. hrv. mladež. — Pelikan.' — Za miesečine. — Za hrv. omladinu. — Za'Boga i domovinu. — God. 1906.: Hrv. Straži 1906. (pjesma). — Index Jibrorum prohibitorum. — Jedini izvor morala Bog. — Na posao ! — Čovječje dostojanstvo u krščanstvu i kod krivih filozofija. — Dosta! — Jednakost u krščanstvu i socijalnoj demokraciji. — Zabluda ili zloba. — Zli pape. — Praznovjerje o vješticaina
1	parnice proti njima. — God. 1907.: Naprijed za vjeru i dom. — Religijozno čudoredni momenti XIX. vijeka. — Kranjčevičev „Prvi gri-jeh«. — Zvanje svečenstva i današnje doba. — Duša. — Liberalizam.
—	Može li se socijalno pitanje riješiti bez Boga? — Otkuda ovaj svijet?
Za prvi prilog god. 1904. napisa« je pok. biskup: „Na mladima svijet ostaje — stara je i uvijek mlada riječ. Vrijeme teče, sve ruši i
obara. Ko jutarnja rosa, kada grane žarko suncö, iŠčezava i ljudski život. Nestaje ljudi, pojedinaca — ostaje narod, moralno tijelo, kome su pojedinci uda. I ko drvo, što se pomladi, kad u prolječe udare zelene mladice, koje če donesti obilat plod; tako se pomladuje i narod kad prožmu zdrave mladice, koje zapasane ponosom i svijesti, srnu u životnu borbu za opče dobro" (str. 1). Takova je bila omladina, koja se zrcali u Prilogu „lirv. Straže" iz g. 1904.—07. Ta je bila doista „dobar Kristov miriš" (2 Kor., 2, 15), jer je u njoj obilno stanovala riječ Kristova (Kološ, 3, 16). Zato je ova mladež bila nesebična, požr-tvovna, odlučna, hrabra i radikalna u priinjeni katoličkih načela.
„Hrv. je Straža" g.1908. prestala s Prilogom, jer je njegov zadatak pre-uzela „Luč" Dosad je to vjerno izvodila, a sigurno če i nadalje u tome uspi-jevati i oko sebe ustrajno olaipljati nove naraštaje za — Krista i do m.
Anton Padovan:
Prognanik.
Na lepom otoku, gde cvate mažurana i ružmarin, živeo je belokosi starac narešen crnom mantijom i križem oko vrata. Za letnih zapada spustio bi se on k oštroj mrkenti i zagledao se u daleku plavet mirnoga mora, uzdižuči ruke i moleči za spas naroda svoga. Gledao je kako tude nemani seku titravu površinu i srce mu se burkaše, kao valovi za mutne jugovine. I dizao je glas svoj protiv Aždaje velike, dok nije ona jednog dana ognjem i mačem satrvena bila. Sedokosi starac uspeo se na visoko brdo, pogledao divnu Učku i ponosni Velebit, pevajuči hvalospev Gospodaru sveta, „koji diže ponižne, a ponižuje silne".
I dok je on u svetom zanosu izgarao vatrom unutarnjega veselja, digao se sa zapada gust oblak, koji je naveštao buru i oluju. Taj se oblak dizao sve više i više, dok nije zastro žarki sunčani kolut. 1 tada se spustila na kopno i na more naše teška olovna potištenost, što je stezala grudi i ubijala zanos naš. Starac je spustio glavu na rame, pogledao niz obronak do obale, gde su se pračkali trudni i izmoreni valovi. Tarna je postajala sve gušča i pokrila celo nebo. 1 besna je munja prekrižila nebesa i gromovi zatutnješe. Drhtala su brda, cvilile su šume, more je rikalo, srca se tresla. Sedokosi je starac gledao nemo i ukočeno u črni zapad. Tamo se pojavila jedna črna tačka, za njom druga i sve po redu tako, dok se nisu sve uporedile skupa, a zatim se ukazaše na penavim talasima gvozdene lade, na čijim jarbolima lepršahu tudi stegovi. More je pljuštalo pred njihovim pramcima, a one se približavale ko mu-nje pitomim obalama. I kao što skakavci napadoše zemlju egipatsku, tako napade obale naše vojska neprijatelja. I palili su i robili i davili . . .
Starac je sišao s brda pod koprenom neutažive boli i digao gromki glas svoj prvacima sveta: „Neka se obuzda bezdušna ruka, nek beži tuda noga sa žalova naših". Ali tudin ne htjede razumjeti boli duše njegove, več ga strpa u utrobu ognjene lade i odveze plavim Jadranom.
Na palubi stajaše starac ukočen, drhtavih ruku, i gledaše nepomi-čno put domačih žala. A kad su ovi iščezavali, digao je križ sa prsiju svojih i veličajnim kretom pravio je znamenje.
U sutonu dospeo je u večni grad. U zraku su brujala večernja zvona, a svet se žurio u nagloj struji ulicama širokim. Na licima su titrali po-
J 34
smesi, a On je bio tuzan i skrštenih ruku, vozio se u zatoČenje hladne čelijice. I secao se on obala domaje svoje i stada svojega i straže hrvatske, koju naoruža On, pruživši joj luč svesti i kres života.
Onda mu je san sklopio trudne oči i u snu video je seobu svoju. Video je andela, gde speši s kupom života večnog i duša se Njegova obradova u Gospodu ...
Dani su prolazili, a sedokosog starca pritisla bol nemilosna i teška. I kad je tudin opazio, da se tok života njegovog kraju svome primakao, opet ga je strpao u ladu, da potraži leka ranama neizlečivim. A On uze križ svoj na rame svoje i nastavi put do konca.
Nakon dugih lutanja dospeo je skrhan do bele metropole naše. I molio je i mislio i radio i žurio se . . .
A jednoga jutra zabrujaše zvona i na katafalku, u malenoj kapelici, videsmo Njega: sedoga starca i Oca našega. Srca su se naša cepala i oči se naše orosile . . .
— U arkadi na Mirogoju spušten je u grob uz drhtaje dece svoje divni Prognanik.
Mi smo se razišli, a središte naše ostalo je tamo. Svet je to grad naš, u koji hočemo da hodočastimo svakoga leta i svake zime.. .
I ponet čemo odatle uverenje i smisao i misiju duša velikih. A kad se napuni vreme, onda čemo uz tutanj topova golemih do obala naših. S njime u srcu i s pravdom u dušama svojima.
J. Marjetic:
Mahničeve misli o lepoti.
(Dvanajst večerov.)
Pojasniti moram idejo o lepem ! Ko določimo to, tedaj se sezida celo poslopje lepoznanstva. Ako je naša določba trdna, neovržena, tedaj bo tako tudi naše leposlovje.
Kaj je lepo? Kolikokrat to besedo slišimo in zgovarjamo, pa koliko tudi nas je, katerim je njen pomen povsem jasen, tako da bi bili popolnoma v svesti kaj ona izraža?
Vajeni smo, ko to slišimo, misliti si nekaj posebnega, skoro bi rekel, neko bitje samolaslno. Nevem prav ali nam je to prirojeno ali po navadi ugojeno. Rekel bi, daje najbrž drugo pravilno! Tudi Platon pravi, da so ideje, ki so nekaj, kar je samo na sebi resnično, neza-visno od mislečega uma; vse ideje so skupaj združene v eno kraljev-stvo idej — in med njimi je ludi lepota.
Pa vendar ni prava ta ideja I
Ideje nimajo samolastne realnosti; nahajajo se le v duhu onega, ki jih misli. Zato moramo dobro razločiti med lepem samo na sebi in med idejo lepega.
Lepoto moram tedaj iskati le na stvari, ki je lepa. Vsako bitje ima, kakor veste, tri lastnosti: da je resnično, dobro in lepo. Lepo je, kar ugledano dopade, kakor pravijo filozofje — quod „visum" placet. Ta „visum" se pa ne sme razlagali le o fizičnem gledanju, latinsko videre, naše videti, nemško sehen, grški Ideiv, in prav tako tudi v orijentalskih jezikih dotični glagoli, ki
značijo videti, ob enem pomenijo tudi spoznati. A to lahko vemo zakaj! Zato, ker pride človek do nolranjega spoznanja po zunanjem gledanju.
Lepo je, kar se dopade. To je določilo lepote, če jo vzamemo od subjektivne strani. Ko namreč tvrdimo, da je lepo, kar dopade, hočemo izraziti, da bitje samo ima nekaj na sebi, kar nas mika. Da pa lepota resnično dopade, mora človek imeti zdrave Čute in zdravi nepokvarjen okus. Kedor slabo vidi, gotovo ne bo mogel prav sodili o sliki in kedor slabo sliši, ne bo mogel vredno oceniti glazbe ali petja. Pa tudi duh mu ne sine biti omehkužen ali udan katerikoli strasti, ker to onesnaži, kar je najlepšega in najsvetejšega in kedor v nji gleda, ne vidi nikdar čisto in jasno.
Če gledamo tedaj s čistim očesom in sodimo z zdravim okusom, ni teško razsoditi prave lepote od neprave. Naravni okus je pravi in najboiji, rekel bi nezmotljiv sodnik lepote. — Vzemi pesem, beri jo 1 Če dalje bolj se ti otpirajo oči, razklepa se ti duh, nove misli se utri-njajo, budijo se čuti, ogreje se ti srce . . ., odložiš knjigo in mirno uživaš lepoto, do katere ti je odprla pot pesem. Taka pesem, boš dejal, je brezdvomno lepal Drugače je pri pesmi, ki jo prebereš, pa ostaneš nem, čutiš se potlačenega, nesposobnega za plemenito delo. Kar je lepo, se ti takoj dopade, kar pa ni, pa obračaj na vse strani, uspelo ti nebo.
Lepoto mora imeti v oblasti le razum. Zato mora imeti razum neko jasnost, v kateri se more lepoto predstavljati. Zato pravi Platon, da je lepota odsev resnice, a sv. Avguštin, da je lepota različnost v enoti ali pa enota v različnosti. Naprimer pri cilrah: ako boš udaril samo eno struno, bo jako čudno donelo, če boš pa več ubranih strun naenkrat udaril, dobiš lepo soglasje, lepo harmonijo.
Vendar se pa ta lepota razdeli v dva dela: v telesno in enotno lepoto. Enotna je veliko lepša od telesne, ker je tu enota trdnejša. Človeška duša je bitje trdne enote, ker se ne da povečati, ne deliti. Še večjo resnico pa najdemo pri Bogu. On je v bitju neskončno različen, dasi ni sestavljen.
Razni filozofi in leposlovci naštevajo še druge lastnosti lepote, pa prišli so vsi do zaključka, da je lepota isključeno predmet razuma. Le razum je more dojmiti. „Praeter hominuin", pravi Cicero, „nullum aliud animal pulchritudinem sentit". Le pokaži volu starogrški lovorov venec! Se bo morda čudil, kako se sklada na vencu različnost v enoti? Ni govora !
Čim več lepote občuti srce, tem srečnejše je. Toda ne samo onega ki ima Čut za lepoto, ampak vsakega človeka srce hrepeni po lepoti, hrepeni in ne miruje. Temu velja zlasti Avguštinov rek: „Inquietum est cor nostrum, donee requiescat in Te, Domine". —
Nikola Kolarek:
Posljednji posjeti kod biskupa dra A. Mahniča.
Rad osnim smo uzbudenjem očekivali na zagrebačkom državnom kolodvoru 1. srpnja riječki vlak, koji je imao da nam donese Njega, našega biskupa dra Mahniča. Pred malne pune dvije godine, neposredno
prije svršetka rata, slušaii smo Ga u zagrebačkom nadbiskupskom dvoru, kako nagoviješta skori slom Austrije i svoju blizu smrt. Nije se je pla-šio, samo je žalio, da če morati da napusti pokret u času, kad če mu se otvoriti ogromno polje rada u slobodnoj i ujedinjenoj domovini. „Ali vi ste mladi i sada treba da svim silama poradite, da užorete narodnu njivu za Kristal" I sada je eto poslije patnja u progonstvu dolazio k nama, da otpočine medu svojima i da nam kaže riječ veliku, koju smo tako željno iščekivali. Znali smo, da budno prati dogadaje u domovini. Pokojni je dr. Rogulja, koliko su prilike dopuštale, redovito korespondi-rao s Biskupom, i imali smo tu sreču, da nam je čitao listove, što ih je iz zatočeništva pisao On, naš Učitelj. Na samu je staru godinu 1919. došao dr. Rogulja, da čestita Novu godinu s listom Biskupovim, u kom je javljao blagoslov sv. Oca nad radom hrvatskoga Seniorata „za veličinu Jugoslavije i vjersko ujedinjenje slavenske brače". Tako je mislio na sve nas, učenike svoje.
Ali jao! Jedva ga prepoznasmo, kad se umornim korakom bližao vratima dvorske čekaonice, gdje je imao da čuje prve pozdrave u slobodnoj Jugoslaviji. Porazna nam je misao tada prošla dušom: mi čemo se skoro zauvijek morati oprostiti s Njime, koga smo htjeli da do kraja
granica ljudskoga žiča gledamo ^vježa na braniku Siona našega.
* * *
Prem izmučen naporima puta, izrazio je ipak želju, da Ga drugi dan posjetimo mi, najmladi Njegovi.
Podosmo. U svojoj sobi dočekao nas i kad je, izljubivši Mu svi posvečenu desnicu, drug Š. počeo pozdravom, zacakliše se oči Njegove suzama radosnicama i On nije dao, da se nastavi, nego je brzo ponu-dio svakomu mjesto i po svom običaju započeo pitanjima o životu i potrebama pokreta. Prikazasmo naš razvoj od svršetka rata, istaknusmo svoje potrebe, osobito one načelne filozofske izobrazbe drugova, koji se nanovo vratiše u organizacije. Tad je lagano, i kao da traži odaha od boli, s malim stankama, počeo da govori: Pratio sam vaš rad. Iz „Luči" sam saznao za reorganizaciju vaših redova, koju ste tako lijepo dotje-rali. Upravo sam radostan, da ste formalno gotovo savršeno organizo-vani u Ligi. U Rimu sam več mislio na to, da se moramo opet iza rata povratiti študiju filozofije. I to ču preporučiti našim stručnjacima, da u javnim predavanjima za akademičare i inteligenciju obrade sva načelna pitanja. Mi trebamo danas načelne jasnoče, osobito u pitanjima škole i vjerske uzgoje. Gledajte, kuda je zla filozofija dovela Njemačku. Po He-gelovom načelu, da je država „nazočni bog", preuzela je svu odgoju u svoje ruke i tako u korjenu zarobila svako slobodno mišljenje. Zato se nije ni njemački narod odupro imperijalističkim težnjama svojih voda, koje su ga upropastile. [a sam strašno radikalan u tom, da se čuvaju prava roditelja i djece na vjersku slobodnu uzgoju, da to postignenio moramo biti u parlamentu jaki, „najjači". Biskup se najedamput zažario, podigao desnicu i visokim glasom govorio: „Naši se parlamentarci moraju prije svega odlikovati dubokom načelnom izobrazbom. U svim pitanjima moraju nastupati i s načelnim razlozima. Takav nastup imponira svima, pa i liberalcima, koji su u svemu površni. To sam opazio iz vla-stitog iskustva."
Naprezanje u govoru malo Ga izmorilo i nakon kratke stanke zapita, kako se razvija „žuti pokret".
„Drago mi je, što ste tako radikalno nastupili prema tomu žalosnom pokretu. Ja sam se dugo molio Bogu, da tu pravo pogodite, i vi ste to učinili. Sada, kad smo u novoj državi s bračom drugih vjera, moramo im pokazati jakost katolicizma. A eto, ovi čuvari svetinja, tako nas sramotno oslabljuju." Netko je tu nabacio pitanje, koje se upravo počelo raspravljati u našim redovima : o promjeni imena i baze katolicizma u širu oznaku „krščanstva".
„A to je prerano! Mi ljubimo pravoslavni! braču, i ja hvalim Bogu, što nas je oslobodio od germanskoga jarma. Vi dolje nijeste znali, kako su nas gnjavili. Iskreno želimo slogu s bračom druge vjere, ali moramo znati sačuvati sami sebe. KatoliČka je crkva jedina krščanska, kako ju je ustanovio Krist. Mi plovimo izmedu Seile i Haribde. Rado čemo pomoči svojoj brači, da se i oni tako organiziraju, ali u svoju organizaciju ne smijemo dati dirati. Naš katolicizam mora biti: noli metangere! Ne-mojte ovo pitanje brzo rješavati. Ja sam nakanio, da u jednoj poslanici izložim svoje nazore o tom." Zamolismo Ga, da nam za naš mariborski sastanak priredi poslanicu, u kojoj če se obazreti i na to pitanje. |oš se interesirao, kako se drže prema nama naši protivnici. Kad je čuo, tko nam radi o glavi, uskliknuo je: „To su sami moji stari prijatelji!"
„Kako vaše finance?" Presvijetli, kao obično. Dačka smo sirotinja i od toga živemo. Ali ipak spajamo kraj s krajem! Nijesrr.o više mogli da svrnemo razgovora, jer je vadio novčarku, i ma da smo se kratili primiti iz njegove siromaštine, On je položio na stol 40 lira za svoje daštvo. „Kad se vratim kuči, prodat ču vino, što mi je preostalo i poslat ču vam. A sad moram k jednom starom prijatelju." Razgovor je završio, i za čas vozila su Ga kola, da izmoli, kako smo kasnije doznali, barem predujam za svoje liječenje u Varažd. Toplicama, jer On, progna-nik, nije ni toga imao, ali je ipak za svoje mlade prijatelje dao možda i posljednje lire!
* * *
14. rujna 1920. Sedamdeseti rodendan Biskupov. Teška Gaje boljetica sasvim prikovala uz krevet. Liječnici mu dosudiše još najviše dva mjeseca. Ali On još toga nije znao. Noč prije sproveo vrlo nemirno, a danas dolaze brojni čestitari. On sve na kratko prima i trpi strašne muke. Poslije 11 sati najavismo se i mi, da mu u ime daštva isporučimo pozdrave i čestitke.
U kutu sobe stoji krevet, do njega nočni ormarič, na kom je položena „Narodna Politika" s uvodnim člankom „Otac katoiičkoga pokreta". Neprospavane noči ispile su i zadnje ostatke boje na licu njegovu, a bol je jače utisnula nabore oko ustiju. Ležao je nauznak. Poljubismo Ga u ruku i rekosmo, da Mu za sedamdesetgodišnjicu mjesto zlata i srebra dajemo tisuče pričesti, koje smo u te dane prikazali Providnosti, što nam je dala tako dobroga Oca. Stiskao je zube i krio osječaje srca, ali suze, što se osklizle niz lice, odale su borbu Oca i Voda. Otac je pobijedio!
„Hvala vam, što ste me se sjetili sv. pričešču. Meni ide na bolje, ali polagano. Doskora ču stiči na moje otoke i tamo ču se brzo opo-raviti. Liječnici kažu, da ču za tri tjedna tamo sasvim ozdraviti. O, da mi samo bude toliko bolje, da mogu putovati! Moji če me otoci brzo izliječiti. A onda ču se opet vratiti k vama". Govorio ispresjecano. Bol je morala strašno vršiti okrutni posao, jer je Biskup prestao govoriti. Oko ustiju su se zamijetili jaki trzaji, ruke se počele grčiti, dah je zapi-njao. Htio je nešto da kaže, ali nije mogao.
Presvijetli, želite li nam saopčiti, kakvu posebnu poruku? Tiho i sveder ispresijecano je rekao :
„Da. Nastojte, da sačuvate jedinstvo. Ja se samo toga bojim, da sada, kad smo ojačali, ne nastanu rascjepi u pokretu. Kadgod imate kakvo sporno pitanje, rješavajte ga polagano. Ako se medusobno ne složite, idite pred Seniorat. To jedinstvo moramo sačuvati, jer imamo veliku zadaču, da se s rastavljenom bračom ujedinimo u jednom ovčinjaku Kristovom. O, kad bi smo samo mi Slovenci i Hrvati shvatili tu svoju misiju! Moramo se čvrsto držati u tom radu stijene Petrove, na kojoj je Krist sazidao svoju Crkvu. Rim je princip našega jedinstva. On je izvor sve Istine. I uz Episkopat moramo čvrsto stajati, jer to je veza, koja nas veže s Petrovom stolicom." Na pitanje, da li bi bilo oportuno, da o ne-riješenom pitanju mariborskog sastanka debatiramo u svojim glasilima, dao je odlučni niječni odgovor.
„Nadamo se, da če i u to pitanje mnogo svijetla i ispravnog shva-čanja donijeti g. Terseglav, koji se upravo vratio iz dalekog Istoka!
„O da! Ono,što je on napisao, (Misli poslije šestgodišnjeg ekziia, Nar. Pol. 25.-28./Vili. 1920) govorio mi je baš iz duše. Recite svima, da o tom meditiraju. Neka ne nastupaju kao krščani, več svagda kao katolici. Katolicizam je širi pojam nego krščanstvo u modemom smislu."
Tad se obrati k ženskoj sekretarici i upita: „No, kako vi?" Kad je čuo, kako je uspjelo u Mariboru žensko zborovanje, i kako se organizacija brzo razvija, reče: „Sretan sam, što sam pod stare dane doživio i to, da ste se vi tako oduševile i da se tako rado okupljate u svojoj organizaciji. Kad se oporavim, ja ču više puta doči medu vas, da se razgo-vorimo o potrebama vaše organizacije." Dalje više nije mogao. Bol je opet navalila. Tek nakon stanke, okrene se prema nama, te uprtim pogledom i toplim glasom naglasujuči pojedine riječi, reče : „Recite svima, da ih pozdravljam. Kao o tac pozdravljam. Zbogom".
Izljubismo pruženu nam desnicu i više ne vidjesmo lica Njegova do onoga dana, kad pololožiše na mrtvački odar Učitelja i Oca našega,
f DR ANTUN MAHNIČ
Pred smrt. 1. srpnja 1920. došao je Dr Mahnič s Krka u srce slobodne domovine, u Zagreb, da potraži lijeka svojoj bolesti. Došao je slomljen od težkih fizičkih stradanja držeči se jedva na nogama, ali ipak s ufanjem, da če u brzo ozdraviti i vratiti se svotre stadu. Doče-kali smo ga i pozdravili kao svoga roditelja nakon dugog izbivanja, ali ne onako veselo i radosno, kako smo to činili ne-kada, kad je zdrav, u punoj snazi dolazio na naSe sastanke. Zamrli su poklici veselja u našim ustima, a srca se stegla od boli, jer smo pred sobom gledali ne onoga muža divske energije, nego slomljenoga starca odbrojenih dana. Ipak smo se i mi nadali. — Odmorivši se donekle od
napornog puta primio je predstavnike kat. organizacija i dao se tačno obavijestiti o stanju katol. pokreta. Posebno je primio odaslanstvo upr. odbora Lige kao predstavnice katol. dačkoga pokreta i saslu-šavši pomno izvještaje, obečao je posebno odgovoriti poslanicom na mariborski sastanak. Iz Zagreba je otišao u Varaždinske toplice, da liječi reumatizam, kako mu je to na Krku kazao liječnik. Odanle se opet vratio u Zagreb ne postigavši ništa.
Bolest je lagano ali sigurno napredovala iscrpljujuči mu pomalo ostatak životne energije. Istom u Zagrebu usta-noviše llječnici, da boluje od raka, i bolest je več toliko uznapredovala, da je svaka pomoč bila uzaludna, Pa ipak se
njegov energični i jak duh nadčovječnom snagom opirao smrti i bolest se jako oduljila. Za cijeloga se bolovanja odli-kovao osobitom duševnom svježinom. Primao je pohode i zanimao se za dnevne dogadaje. Više je puta tvrdio, da bi od-mah mogao napisati članak za „Stražu". U takvom smo ga stanju našli, kad smo mu prigodom 70-godišnjice išli izraziti želje kat. daštva. Grčeči i svijajuči se od boli, sa suzama u očima od ganuča, na-stojao je da bude miran i da svojim naj-milijima usmeno isporuči svoje posljednje želje. Kod svijesti je bio neprestano. Kad su mu javili, da se više ne če izliječiti, saslušao je tu vijest sasvim odano u volju Božju, ali nade nije izgubio, želio je, da poživi još barem dvije godine, da može izvesti neke svoje osnove. Na svoju je biskupiju, na svoj Krk neprestano niislio Kad god bi u bolesti nastupila kakova olakšica, spremao se na povratak ne plašeči se težine puta. Htio je svakako umri-jeti kod svoga stada. To bi se bilo i dogodilo, da ga bolest nije pretekla. Okolina njegova imala je zbog toga mnogo brige. Uvijek je nastojao, da ne bude nikome na teret, pa ni svojom bolesti. Radi toga i nije nikome htio kazati, da trpi kakve boli, premda su ga bolest i besanica strašno mučile. Neku olakšicu i malo sna donosile su mu injekcije, što ih je cd vremena do vremena dobivao. Poslugu je svoje okoline, napose sestre milosr-dnice, koja ga je imala njegovati, odbijao, gdje je samo mogao. U drugim patnjama nalazio je trajne utjehe u molitvi, bo-raveči u duhu kod Onoga, koji je tako divno upravljao njegovim životom. Molitve za umiruče, što mu ih je predmolio njegov tajnik, budile su u njemu očito zadovoljstvo i mir. Istom 11. prosinca, kad je dobio još i upalu pluča, izgubio je posljednju nadu u ozdravljenje i spre-mio se na put u vječnost. U noči od 13. na 14. nastupila e agonija. Iza 4 sata ujutro nastupila je mala olakšica. Imao je još toliko snage, da se mogao sam napiti. U 7 s. izgubio je svijest, a u 7'/a izdahnuo bez ikakve smrtne borbe. Bo-lovao je i umro kao gost zagr. nadbis-kupa u nadbisk. dvoru. Živio je tačno 70 god. i 3 mj. Svečenik je bio 46 god. i 3 mjes. i po, od toga više nego polovicu, t. j. 24 god. biskupom.
Svome je katol. daštvu ostavio posla-nicu, što je donosimo na čelu list«. Po naročitoj njegovoj želji smjeio je daštvo za nju saznati istom poslije njegove smrti.
U oporuci je izrazio želju, da mu se ne drži nadgrobni govor i ne piše živo-topis, a na grob neka mu se postavi jednostavan križ s natpisom: Antonius, episcopus veglensis. Učenici njegovi nijesu
ipak izvršili tih želja. Kakav je bio za života, takavjeostao iza bolesti i prema tome je htio, da mu bude iza smrti, svojim je životom bjelodano dokazao, koliku snagu podaje i slabom čovjeku živa katolička vjera.
Dani žalosti. Odar sa smrtnim ostan-cima pokojnikovim bio je izložen u kapelici nadbisk. dvora. Kapelica su i odar bili jednostavni, ali dolično opremljeni. Mnoštvo je učenika, pristaša i štovalaca biskupovih, počevši od mladih junaka i gimnazijalaca prvoga razreda, pa sve do seniora i njegovih vršnjaka, te ostalo opčinstvo grnulo neprestano k odru, da kaže svoj posljednji s Bogom heroju katolicizma i jugoslavenstva. Na odar su položili vijence: Ocu svome — J. K. D. Liga; Svome vodi — Katolički seniorat; Svome osnivaču i pokrovitelju — Pijevo društvo. Bilo je to prema zaključku odbora za priredbu pogreba, koji je obja-vio želju, da se mjesto vijenca na odar dade otkup u novcu „Baštini dra P. Ro-gulje", što najbolje odgovara namjeri i željama pokojnikovim. Lik pokojnikov na odru snimio je domači naš umjetnik Marko Rašica. Načinio je crtež ugljenom i uljenu sliku. Osmrtnice su izdali: Kaptol krčki, Kat. seniorat i Liga. Brigu oko žalobnih svečanosti preuzela su zagreba-čka kat. društva. Za vrijeme žalosti izrazila su različita društva i pojedinci svoje saučešče na različitim mjestima. Od sažalnica, što su stigle na Ligu, donosimo samo onu učenica više djev. škole u Požegi: Nad odrom vode našega odlu-čujemo : Oče, tvoja načela ostaju medu nama. Po njima čemo živjeti i raditi".
U petak naveče zatvoren je lijes i prenesen na Katafalk u Katedrali, gdje je ostao sve do sprovoda.
Pogreb. Dan ukopa, subota dne 18. prosinca, bio je vrlo nepogodan za priredbu kakve svečanosti. Ali ipak ni kiša, ni snijeg nošen hladnim vjetrom nije smetao opčinstva, koje je prisustvovalo kod rekvijema i sprovoda u neočekiva-nom broju. U 9 s. počer> je u katedrali rekvijem. Služio ga je uz veliku biskupsku i svečeničku az stenciiu nadbiskup dr. Bauer. Prisutni su bili od biskupa: dr. Jeglič, dr. Nyaradi, dr. Karlin, dr. Šarič. dr. Akšamovič, dr. Lang i dr. Premuš. Od oblasti bili su prisutni, odnosno zastupani: regent, vlada, stol sedmorice, grad. načelnik. sveučilište, vojne komande, stolni kaptol i svečenstvo krčko, rodbina bis-kupova, pojedine istaknute svjetovne oso-be krčke biskupije, sve zagreb. srednje škole s prof. zborovima, sva katol. društva, vjerska i kulturna i t. d. Iz Ljubljane do-doše predstavnici slovenske srednjošk. i akad. omladine, svečenstva i svjetovne
inteligencije i neko 80 Oilova u kroju sa zastavama. Iz Sarajeva dodoše od daštva četiri učit. pripravnice. Naroda je bilo toliko, da je inače velika katedrala bila dupkom puna, a mnoštvo se ljudi, ne mogavši se skloniti pred nevremenom, moralo raziči kučama.
Oko odra usred crkve držala su od jutra počasnu stražu dva domagojca u akad. gala-odori i šestorica „Orlova". Po sredini crkve činili su špalir doma-gojci i seniori. Svečani žalobni govor izrekao je u crkvi biskup dr. Šarič, te se u ime jugosl. ep'skopnta oprostio od po-kojnoga vladike. Iza mise su prisutni biskupi redom držali opijelo nad mrtvim tijelom, a potom prenesoše tri kat. aka-demičara i seniora lijes do mrtvačkih kola, da i na taj način iskažn počast ve-likome mužu. Sprovod je krenuo od katedrale kroz Novu ves prema crkvi sv. Ivana. Vodio ga je dr Jeglič uz asisten-ciju dr. Karlina i Akšanioviča. Na čelu su povorke stupali „Orlovi" sbarjacima, onda kat. daštvo, seniori, relig. društva, svečenstvo, mrtvačka kola s počasnom stražom, rodaci, predstavnici civilnih i vojnih oblasti, zastupnici društava te op-činstvo. Pred crkvom sv. Ivana blagoslovljeno je ponovno tijelo, a na to se d. Kolarek, theol. u ime Jugosl. katol. dačke Lige oprostio od velikoga Učitelja kao prvi^govornik ovim govorom:
„Žalobni zbore 1
Došao je napokon i taj teški čas, da se Benjamin katoličkoga pokreta „Jugo-slavenska katolička dačka Liga" oprosti od biskupa dra A. Mahniča! Mrtvi otac katoličkoga daštva ne če zamjeriti, da mu njegovi najmiliji, prije nego predamo umorne kosti na vječni počinak, kažu topli hvala za sve i posljednji, sinovski s Bogom! Ta još na dan svoje sedam-desetgodišnjice tako nas je sigurno uvje-ravao, da če domala ozdraviti i opet doči k nama, te mu se nijesmo usudili izreči kobnu slutnju skoroga rastanka, koja nam je morila duše. Nijesmo tad mogli da kidamo njegovo srce, da podvostručujemo strašne boli čemernom rastanku bolnoga rastanka, jer su nam suze u očima njegovim, što smo ih opetovano gledali, čim se našao u našem krugu, govorile sve.
Učenici bez Uzor-učitelja, sirote bez Oca, stojimo danas mi, predragi sinci i kčerke njegove, kako nas apostrofira u mariborskoj poslanici, s bolom u srcu i žalošču u duši nred mrtvim tijelom biskupa dra A. Mahniča.
Jer on nam je bio Učitelj! Vršeči providencijalni zadatak velikoga života svoga: preporod našega naroda, biskup je dr Mahnič svu snagu svoga duha obra-tio rod«, koji je imao da dode. Omladin i
željnoj ideala i žrtava, koja nije znala da nade izlaza iz Arijadninog klupka neod-redenih nastojanja i okolnosti vremena, pokazao je dr Mahnič zamamno lijepe puteve krščanskoga idealizma. Sam du-bok filozof, otkrio nam je snagom neo-doljive logike divnu harmoniju objavljenih misterija krščanstva s postula-tima zdravoga razuma, i tako izgradi u nama veličanstveni, dosljedni i jasni katolički nazor na svijet. Veliki Učitelj nije poznavao kompromisa ni u načelu, ni u životu, i svoj je neumoljivi povik: Aut Christus, aut Belial! - pomno usadivao u srca učenika. Učio nas je, da katoličko načelo mora radikalno preobraziti um i srce svakoga pojedinca, da svaki bude kao čitav čovjek, spremni borac za kra-ljevstvo krščanskog demokratizma u ovom narodu. Visok cilj, dostojan i najljepših života, postavio je svome daštvu i zato je tražio, da njegovi učenici budu spremni na sve, pa i na herojske žrtve, koje če od njih tražiti otvoreno ispovijedanje i vršenje katoličkoga načela.
Iz duše je svoga naroda izvadio biskup dr Mahnič katoličku kulturnu ideju i predao je u neokaljanom sjaju svojim učenicima. I zato nam je On i bio učitelj narodne misli. On nas je učio, da ljubav prema narodu ne stoji u slatkom čuvstvu, nego da je to stroga dužnost, koju je Stvorac naravnim zakonom upisao u duše naše, a krščanstvo ju još više diglo i oplemenilo. On, slovenske majke sin, tri je decenija neumornoga rada po-svetio odgoju hrvatskih generacija i isto je svojom naukom i osobom, više nego itko, položio najčvršče temelje narodnog jedinstva. A u vrijeme, kad je nad buduč-nošču našega naroda lebdilo pitanje, kuda da se skrene, biskup, veliki sin Crkve i svoga naroda, digao je glas svoj za djelo jedinstva i ono je za nas, učenike njegove. bilo posve riješeno.
Biskuo dr A. Mahnič bio je dobar pastir, čiji je život bio utjelovljenje ideja, što ih je naučao. On je, što više, u borbi za katoličko i narodno načelo ovjenčan mučeničkom aureolom, I to je razlog, te je u malo vrijeme stvorio četu učenika spremnih, da za takvoga Učitelja ponosno podu u vatru i vodu.
Žalobni zbore'
Na posljednji počinak prati jugosla-vensko katoličko daštvo i svoga Oca. Prva naša akademska društva „Danica" i „Hrvatska" plod su ideja i nastojanja dra Mahniča. Kroz čitav se historijat katoličkoga dačkoga pokreta ističe očinska njegova pojava, koja dijeli s djecom svo-lom sve radostni žalosti. Marni Vrtlar brižno je zalijevao svoj vrtnjak, naš dački pokret, velikosvečeničkom molitvom svo-
jom, nježno je odsjecao korov, oduŠev-Ijeno cijepio mladice novih ideja. Vazda svjež i mlad medu djecotn, u saobračaju bio nam je najbolji Otac. Svaki je naj-manji imao u svako vrijeme mjesta u srcu njegovom. A njegove poslanice ka-toličkom daštvu, u kojima je jezikom Pavla iz Tarsa izricao očinske brige, lju-bav i radost nad nama, nijesu li one naj-glavniji dokumenat, kako može govoriti samo Otac djeci svojoj ?
Mrtvi naš Učitelju i Oče I
Zauvijek ugasnuše bistre oči Tvoje, zanijemiše usta Tvoja, a posvečena se desnica Tvoja ne če više dizati da bla-goslivlje vjernu Ti djecu. Blaga je duša Tvoja otišla pred prijesto Svevišnjega, da se u njem smiri, u zagrljaju s prvi-jencima našim, mrtvim vitezovima sv. Orala. Ali duh Tvoj ostaje i ostat če u nama, učenicima Tvojim, i mi ti na po-sljednjem Tvom putu ohečajemo, da čemo ga čista i neokaljana predavati od generacije do generacije, da ga čuvaju kao dragocjeni amanet. Obečajemo Ti, da čemo vjerno iči putevima, kojima si nas učio, te ne čemo klonuti dok do kraja ne izvedemo zavjetnu misao Tvoju: kr-ščanskog preporoda Tvoga naroda.
Čuj, Oče, glase naše! Sinei i kčerke Tvoje, iz dubine duša kliču Ti usrdnu hvalu za veliku ljubav, a na rastanku posljednji s Bogom, do videnja tamo gorel
Dru A. Mahniču, vladici krčkomu, vječr.a slava!"
Iza govora otpjevao je zbor akademi-čara i franj. bogoslova ganutljivu tužaljku T.Aljaša: „Ah, gorak li je ovaj čas..." Dio se opčinstva vrati prema programu u grad, a učenici, sljedbenici biskupovi proslijediše put do Mirogoja, gdje je u kaptolskoj grobnici pripravljeno mjesto za siromašnoga prognanika. Od kola do groba ponesoše opet sarkofag kat. aka-mici i seniori. Nad otvorenim grobom pozdravi vladiku Mahniča po posljednji put don Stanko Banič, prikazujuči važnost ideja i rada biskupova za cijcli naš narod, te napose njegovo značenje za uče-nike njegove, kojima je odredio srnjer. Duboka bol, što se zrcalila u govoru pomiješanom iskrenim suzama i plačem govornikovim, izmamila je i mnogomu prisutnomu tvrda srca suze na oči. U ime slovenskoga naroda rastao se s pokojnikom Dr Jos. Srebrnič, koji je u svom govoru istaknuo nastojanje Mahničevo, da se stvore što čvršče kulturne veze medu Hrvatima i Slovencima. Mi možemo samo nastaviti rad u njegovom duhu. Tako čemo postiči ostvarenje naših osnova i osim toga : iskazati zahvalnost svome vodi i učitelju. U ime slov. kat. daštva govorio je akad. Vidovec o Mahniču kao
osnivaču kat. pnkreta, napose dačkoga u Sloveniji. Od velikoga, ali nirtvoga bi-skupa uništene biskupije Krčke oprostio se krasnim i potresnim govorom Marko Milovčič, župnik iz Baške na Krku. Dr Mahnič je podigao svoju- biskupiju neumornim radom do tolike višine, a sada pada ona u rasulo. Surova je sila uništila mučan rad decenija. Proti njoj diže on nad mrtvim tijelom svoga nadpastira pro-svjedni glas obečavajuči u ime njegovih vjemika, da ne če tako dugo mirovati, dok njegove umorne kosti ne nadu po-činka na oslobodenomu Krku. Još veča bol stegla nas je s ovih riječi. Na koncu je isti pjev. zbor otpjevao nadgrobnicu. Uz trokraini „Slava" razidoše se učesnici noseči u svom srcu odluku, da če poči svijetlim putem slavnoga Vode.
Kat. daci odoše dvostruko rastuženi. Ne samo, da su izgubili Učitelja, u koga su se bez granica pouzdavali, več sada eto prijete, da če im odnijeti i kosti njegove. Držali su nä pameti obečanje kr-ščana i pomišljajuči sa zebnjom na tu mogučnost, stvorili su tvrdu odluku, da če se tome protiviti svim silama. Ta nije li on bio u istinu „dački biskup", koji je najviše mario za svoje katoličko daštvo? Ime je njegovo duboko utisnuto u mladenačka srca. Sam spornen njegov oživljuje klonulu snagu umornim borcima, rasplamčuje ugasli žar. Mahnič je za nas zalog bolje budučnosti, što nam ga je dala Pro vidnost. Takvo blago valja da čuvamo u sredini svojoj, u srcu katoli-čknga pokreta.
Žalobni spomen. Zagrebačka su ka-tolička društva priredila svečanu kome-moraciju u spomen vladike u nedjelju 19. XII. 1920. u velikoj dvorani Hrvat. Konzervatorija. Svečanost je počela u 11 s. pred punom dvoranom u prisutnosti dra Bauera, dra Šariča, Akšamoviča i dr. odličnih gostova. U pročelju je dvorane na povišem mjestu bila postavljena slika pok. dra Mahniča, okičena cviječem i zelenilom. Uz nju su stajala kao počasna straža dva domagojca u akademskoj gala odori. Raspoloženje, što je u dvorani vladalo, bilo je turobno i svečano, ali ne potišteno. Svrhu je priredbe označio za-mjernom govorničkom vještinom dr Stj. Bakšič. Sastali smo se, da u srcima svojim oživimo i pojačamo duh onoga, koji je bio začetnik pokreta. Poznati pisac našega „Excelsiora" g. France Terseglav, urednik „Slovenca", razvio je dubinu Mahnieeve ideologije. Govor njegov do-nosimo kao zaseban članak. Dr Lj. Ma-rakovič podao je sliku pokojnikova pri-vatnoga života, a d. I. Protulipac, iur. („Domagoj") prikazao je njegov odnos prema daštvu. Razumjeti taj odnos može
samo onaj, koji pozna život u organizaciji, koji je i sam u njoj bio. Daštvo je bila njegova uzdanica, kojoj je priklanjao svoje očinsko srce. Mladež je to dobro znala te mu je odvračala neograničenim pouzdanjem i gotovo fanatičkom ljubavlju. Kao što je on svome daštvu poklonio tvoje posljednje lire, tako je i daštvo spremno podnijeti za njega i njegove ideje sve. Program čemo njegov nositi kao sveti zavjet do kraja.
Pjevački je zbor katol. daka otpjevao tužaljke.
Život dra Mahniča. Dr Antun Mah-nič rodio se u Kobdilju na Krasu 14. X. 1850. Gimnaziju je i bogosloviju svršio s izvršnim uspjehom u Gorici. 30. IX. 1874. zaleden je za svečenika. Nekoliko godina kasnije promoviran je na doktora sv. bogoslovlja. Djelovao je u različitim funkcijama u goričkom sjemeništu kao prefekt, ravnatelj i profesor. Iza 1880. g. počinje svojim radom na polju katol. filozofije, estetike i kritike. 1884. javlja se s feljto-nima u „Slovencu", a od 1888. do 1896. izdaje list „Rimski katolik". 1896. postao je biskupom na Krku, jer je smetao vladi kao energični protivnik propagande liberalizma u Sloveniji, napose u goričkom sjemeništu". Postali su ga u siromašni! biskuniju, gdje je najprije morao naučiti hrvatski, s nadom, da če biti neprijatelj glagoljice, koju su htjeli na svaki način ukinuti. Ali Ijuto se prevariše. Mahnič stane, nakon što se uvjerio o zakonitosti glagolice, tako uredivati pitanje staro-hrvatskoga bogoslužja, da su ga Talijani i Austrijanci napadali kao bjesomučni i okrivili ga s krivovjerja. Radi te klevete morade se opravdati u Rimu pred kon-gregecijom sv. Oficija. To mu i uspije posvema i glagolica zadrži stoljetna prava. Sve ove podvale ljudske mržnje i zlobe nijesu ga smele u radu oko glagoljice. Da se staroslovenski jezik znanstveno prouči i popularizuje po svim hrvatskim zemljama, osnuje na Krku g. 1902. uz pripomoč poznatih stručnjaka dra Kola-riča i Parčiča „Staroslovensku Akade-miju". Mahnič je njezin rad mnogo po-dupirao pozivajuči iz vana stručnjake i šaljuči svoje svečenike na študij za aka-demiju, Akademija je izdala u kratko vrijeme lijepi broj glagoljskih knjiga gla-golicom i latinicom.
Za onakav rad, na kakav se spremio dr Mahnič, trebala je posebna tiskara. U brzo ju je imao. U zajednici sa svojim svečenstvom.koje je kupilo dionice buduče tiskare, jer sam tiije imao novaca, osnuje tiskaru „Kuryktn". Iz nje je niknuo kat. pokret u Hrvatkoj. Prva godišta „Luči", „Pučki Prijatelj", Hrv. Straža", „Euhari-stija", poslije „Sveč, Zajednica" i mnoge
knjige te brošurice štampane su u toj tiskal i.
Bijesna borba Talijanaša i vlade, da se sasvim iskorijeni hrvatstvo, nastavi se dalje. Sada dodoše na red škole. Austrij-ska vlada naloži svečenstvu, da u školi poučava ajecu u vjeronauku isključivo nastavnim jezikom, t. j. talijanski. Dosele je zvečenstvo poučavalo hrvatsku djecu hrvatski. Mahnič se odmah podiže na obranu naravnoga prava i hrvatstva u školi. Pokuša najprije mirnim putem urediti stvar, a kad mu to ne uspije, lati se krajnjih sredstava i izopči iz crkve poi-mence krivce spora. Nakon četiri godine popusti vlada i bečko ministarstvo bogo-štovlje i nastavu dopusti, da se vjeronauk može u prve dvije godine u slučaju potrebe poučavati i hrvatski.
Vrijeme je Mahničeva biskupovanja bilo blagoslovljeno. Čovjek je zaista prisiljen diviti se njegovom shvačanju i iz-vršavanju natpastirskih dužnosti. Gorljivo se starao ne samo za crkvenu službu, koju je upravo uzorno uredio, nego i za materijalno dobro svečenstva i naroda. U svakoj se potrebi znao obratiti na pravo mjesto za pomoč. Kad je trebalo, nije se ustručavao otiči ni u Beč i obilaziti različita miuistarstva u poslovima, koji su po svagdanjem mišljenju jedva spadali u područje njegovih dužnosti. Kao biskup dijelio je dr Mahnič doista hranu duševnu i tjelesnu.
Životni je zadatak dra Mahniča bio: osnovati katot. pokret u našim zemljama. Njemu je posvetio sve svoje djelovanje kroz cio život s tolikim uspjehom, da mu doista i pripada ime osnivača, oca, katol. po k ret a, kome je namro idejni program i bczobzirni radikalizam, dvije osobite značajke. Da uzmogne što uspješ-nije širiti svoje ideje, osnovao je filozof-sko-znanstveni časopis „Hrv. Stražu", u kome je neumorno pobijao moderne za-blude. Glavno mu je uporište bilo katol. daštvo, novi rod, koji je imao presaditi preporodnu misao u sve slojeve naroda. Na njegov su se poziv počeli organizovati kat. študenti. 12. V. 1903. osnovao je u Beču prvo hrv. kat. akademsko društvo „Hrvatska", a 1905. počinje izlaziti „Luč". Iza toga se dački pokret za kratko vrijeme razmahao u domovini. Mahnič je budno pazio na njegov razvoj dajuči mu pravi smjer. Neprestano je savjetovao, slao poslanice daštvu, polazio njegove sastanke primao istaknutije akademičare. Sve je to činio na takav način s tolikom lju-bavi, da ga je svaki katol. dak spominjao s največim poštovanjem. I poslije kad je pokret proširio svoje djelovanje na javnost ostao je i nadalje njegovim učiteljem i vodom te je imao posljednju riječ u svim pitanjima pokreta.
jugoslavensku je ideju i narodno je-dinstvo, izraženo u svibanjskoj deklaraciji, jednako neustrašivo zastupao kao i glagolicu i hrv. jezik u školi. Nije nikako mogao podnijeti, da službena Austrija podmuklo eksploatiše katolicizam u im-perijalističke svrhe. Svojim biskupskim auktoritetom i potpisom odobri nastoja-nje „veleizdajnika" javno u cijelom nizu članaka, što su ih donijele „Novine". U njima je dokazao, da svojom politikom ne branimo samo narodno-političke interese, nego još više : vjersko-kulturne. Nama ne prijeti pogibao od pravoslavlja, več katolicizmu i pravoslavlju prijeti pogibao od protestantizrna u službi panger-manske najezde. Ni giasovita austrijska cenzura nije mogla oslabiti i uništiti dokazne snage ovih članaka. Što nije obje-lodanjeno štampom, rasturano je širom svijeta kao manuskript u bezbroj primje-raka, koje su svagdje s največim veseljem dočekivali i čitali. Ovakve su apoditičke tvrdnje katoličkoga biskupa u korjenu utukle sve napadaje na jugoslavensku ideju u ime vjere i prcdobile za se pre-ostatak oklijevalaca. Badava je nastala kampanja njemačkih novina na jugosla-venske biskupe. S istupom dra Mahniča, koji je glasno odjeknuo takoder u inozemstvu na korist jugoslavenstva, stavio se i sav katol. pokret odlučno u službu narodne ideje te joj je, kako to historija dokazuje, odmah u početku iskazao vrlo velikih usluga.
Kad je nakon sloma Austro-Ugarske talijanska vojska zaposjela jugoslavenske krajeve, ostade on na Krku, da dijeli s narodom sudbinu potlačenih. I dodoše za Hrvate i Slovence u zapadnim stranama dani još težih kušnja nego za vrijeme rata. Otinianje privatnog imutka, razara-nje, palež, deportacije bile su na dnev-nom redu. Pa ipak sve to nije moglo zastrašiti sijedoga i bolesnoga biskupa, da se ogorčeno ne digne na obranu ne-vinili, poslavši opširan memorandum mi-rovnom kongresu u Paris. Slavni se kongres ne obazre na očajni vapaj iz dalekih strana, a podmukli potomci Mlečiča pre-gnuše, da ukinu slobodu crkve, kako su to učinili sa svjetovnim institucijama. Mahnič se tome oštro opre nazivajuči takav postupak i samim silnicima u obraz pravim imenom nasilja i persekucije. Ta-kovoga čovjeka Italija nije mogla trpjeti medu svojima. Da ga se riješi, imala je u pripravi prokušano sredstvo, deportaciju. Zato ga pozove neka tobože sam izabere mjesto zatočenja. Mahnič se odluči za Senj. Ali mjesto u Senj, odvuku gaTali-jani 4. IV. 1919. s prevarom u Anconu i u samostan „Frascati" kraj Rima. Ni tu nije prestao raditi za jugoslavenstvo. Imao
je tajnih veza s našim poslanstvom u Rimu. Bio je u Vatikanu, da uputi mje-rodavne krugove o prilikama u okupira-nom području. U listopadu 1919. pošalje u slobodnu domovinu vlastoručno pismo i članak, neke ruke poslanicu, da se objelodani s njegovim imenom bez obzira na posljedice. Trebalo je diplomatskih koraka i protesta širom svijeta dok su ga napokon pustili natrag kuči. Na Krk se vratio 10. III. 1920., skoro iza godine dana, da bolestan i iznemogao vidi pašo-vanje neprijatelja ne samo u nacionalnom nego i u crkvenom pogledu.
Fizički slomljen, prikovan teškim mukama uz krevet, nije se mogao više opirati. Postao je neškodljiv za Talijane i zato su mu lako dopustili, da ide po savjetu okoline u domovinu tražiti lijeka svojoj bolesti.
Sudovi o dru Mahniču.
Ovdje donosimo, u koliko nam prostor dopušta, nekoliko markantnih sudova stranih ljudi o pok. dru Mahniču:
Socijalista o f biskupu Mahnidu. U socijalističkoj reviji „Naši Zapiski", piše dr. Lončar o f dru Mahniču:
„U slovenskoj povjesnici znači dr. Antun Mahnič kamen-medaš izmedu staroga i novoga doba : njegov nastup znamenuje početak propadanja slovenskog liberalizma u političkom smislu i pripravljanje tla Krekovu socijalizmu . . .
Mahničev nastup naliči vulkanskoj provali, koja je elementarna i zato be-zobzirna. Tamo je fizična sila, ovdje duševna sila. Za takav boj treba talenta i temperamenta. Sam proti svemu u ime katoličke ideje, koja je jedina, nedjeljiva i koja sve opsiže.
Mahnič je bio muž načela; zato je bio nad svojim protivnicima, koji su zasukali rukave na borbu. Mahnič je bio nesebičan izvršilac svoje životne ideje; odtuda izviru takoder uspjesi njegova rada. Dubljini mišljenja pridružila se je iskrenost čuvstvovanja i ustrajnost nastojanja.
Slovenski je liberalizam nastupao proti Mahniču s imenom narodnost. Mahnič se pak načelno ili teoretski s vjerskog sta-novišta protivio apsolutnom nacijonalizmu. Nu nema nijednog Slovenca, koji bi po-rekao Slomšeku narodno osječanje i djelovanje; zato upozorujemo na njegovo teoretsko raspravljanje o narodnosti od god. 1862., da po tom mjerimo oba slovenska biskupa i da ih zatim sudimo, odnosno osud'mo I
Koliko dolazi katolička ideja interna-cijonalne crkve u konkretnim slučajevima u protimbu s poiedinim narodnostima, o tom može biti pitanje.
Nu upravo se je u ovom obziru Mah-nid sjajno iskazao u zadnje godine svoga života kao Jugosiaven u okviru katoličke ideje. Mahnič je lučio duhove n Sloveniji, pripremao je organizaciju sloven-skog naroda i tako pospješio naš narodni razvoj. Bio je sekularan duh, koji je utisnuo našoj dobi znak svoje osob-nosti: pozitivno sa svojim radom, a negativno svojim otpurom".
Englezi o f dru Mahniču. Ugledni engleski list u Londonu „Catholic Times and Cath. Opinion" od 1. siječnja 1921. donosi o pok. biskupu dru Mahniču čla-nak pod naslovom „Smrt slavenskoga biskupa". — „Jugoslavija je izgubila u Krekom biskupu dru Antunu Mahnidu, koji je preminuo u Zagrebu 14. prosinca, ve-likoga crkvenoga muža i jakoga politič-kog vodu. Njegova djela na polju religiozne filozofije, te pedagoške rasprave klasične su za slavensku literaturu. Bio je najstrašniji protivnik modernog poganstva, koje se je uvuklo polako u dri-jemajuče ili indiferentne krugove, dok bi ojačalo, da razruši onda s prezirom i pogrdama zasade, na kojima se osniva pravi napredak. Kao osnivača kat. pokreta, koji je ujedinio Hrvate i Slovence u jednu močnu organizaciju, poštuju ga oba naroda i smatraju pionirom svoga religioz-noga i nacionalnoga napretka. Zagova-rao je saradnju sa Srbima kao srodnim krščanskim narodom, čije mnoge izvršne vrline čine ih poželjnim saveznicima i bračom. Biskup Mahnič tvrdo vjerovaše u budučnost Jugoslavena i njihovu brzu konsolidaciju u jednoj ujedinjenoj kraljevini. Imajuči i taj cilj pred očima u borbi, koja se vodila izmedu Talijana i Slavena, branio je na otocima i primorju očuvanje stare slavenske službe Božje. Neustraši-vim patriotizmom branio je krčki biskup svoj puk od Habsburško-germanskog prodiranja, a još više od zasjedničkih upada Talijana. Denunciraše ga u Rimu, da „na-ginje na skizmu", ali on ne izgubi nikada povjerenja triju Papa, koji svi upoznaše njegovu nepatvorenu vrednotu. Za bal-kanskog rata 1912. njegov položaj pri-vlačio je prijetnje i predbacivanja iz Beča, ali im on odgovori: „Što! Zar se ne čemo veseliti, da je krščanski narod istjerao Turke?"
U velikom svjetskom ratu odvažno je rekao državnicima, da je njihovo po-stupanje sa Slavenima škodljivije po carstvo, nego sve aliirane armade. Njemu nije nadošao mir sa potpisom pri-mirja, jer je vidio svoju biskupiju poplavljeni! novim neprijateljima, — prija-
teljima u oružju, ali koji sada opet oživješe svoje stare pretenz.je na slavenske obale Jadrana. Deportiraše ga i in-terniraše zbog njegova nekompromisoog opiranja zbog zahtjeva Italije, a pustiše ga tek slomljena zdravlja, da sprovede zadnje svoje dane medu svojima. Ali on starac prelat daleko od svoga stada s bolju u duši morade još čuti o Danun-cijevim pljačkama u svome biskupskom dvoru. Neprijajelji pokojnoga krčkoga biskupa karakterizovaše ga: „fanatik u vjeri, a političar preopor, da bude državnik", a to dokazuje da je bio potpun i iskren, sjajni primjer jugoslavenskog duhovnika. R. i. P."
Madžarski sud o Mahniču. Madžarska napredna inteligencija izdavala je prije revolucije dnevnik „Viläg" (Svijet) i re-viju cHuszadik Szäzad" (Dvadeseti vijek). U njima se najviše pisalo o sociialnom i narodnosnom pitanju. I za čudo upravo nevjerojatnom objektivnošču i preciznoš-ču. Pratili su savjesno sve pojave u na-cionalnom pokretu austro-ugarskih naroda, a imali su suradnika i medu samim Rumunjima, Rusinima i Srbima (Krsta Isu-krljev). U ožujskom broju „Huszadig Szäzad" g. 1918. nnpisao je dr. Robert Braun odulji članak o temi „Savremena slovenska narodna misao". Tu govori o postanku i razvoju slovenskog nacionalizma, te
0	savremenim kulturnim i političkim prilikama u Sloveniji. Kod toga se dakako morao dotači i pojave biskupa Mahniča. Evo njegovih glavnih misli o utjecaju Mahničevu na slovenski javni život : Mahnič ima tu veliku vrijednost, što je odlučan i dosljedan. To je pojava bes-kompromisnog svjetovnog nazora u slo-venskom javnom životu: u politici, etici
1	u svakoj grani života. To je izazvalo osobito medu liberalcima pravu stravu. Nijesu znali i nijesu se usudili da mu odgovore, več su naprotiv osječali, da stoje pod strogom i neumoljivom kontro-iom. Tijesni položaj iiberalaca je medu-tim razumljiv. Oni su zapravo uvijek bili vojskovode bez vojske . . . Klerikalci su se neprestano jačali u svojoj organizaciji. Četvrti kat. kongres 1913. pod nazivom slov. hrv. kat. kongresa obuhvatio je več i austrijske Hrvate; njegov sveopči rad i specijalna zborovanja bez primjera su u čitavom katoličkom svijetu".
Ovaj je sud o Mahniču to interesant-niji, što potječe od madž. siobodnog zi-dara dra Brauna, koji je g. 1914. osobno boravio u Sloveniji, te je stvorio svoj sud o Mahniču studirajuči dulje vrijeme slovenske prilike.	J. Kečkeš.
UREDIO: MARKO SOLJAČIČ. ODGOVORNI UREDNIK: DUKA JAKOBČ1Č. TISAK NARODNE PROSVJETE ZADRUGE S O. J, U POŽEOI.

Otprenrni.koraisionalni i inkaso posao
iaši
oh.Zflgreb
K
K K
K K K K K K K K K K K K K K K K K
WW
Nikoličeva 10 Telefon 13-36
Obavlja brzo i solidno dovoz razne robe,putne prtljage i pokretnine svake vrsti na kolodvor i sa kolodvora. Preuzi-ma pakiranje pokučtva preselivanje po gradu.
Prodaj a kamenog ugljena ua
veliko i na malo. - Cijenjene naloge umoljava se upraviti na poduzeče ELIAŠ i LACHA u ZAGREBU.
■iJ
Karodtta Kttjižara, Zagreb
Jedina katolička knjižara u Zagrebu.
Poduprite je. Kupujte sve knjige i na-ručujte sve pisarske potrepštine od nje
Toplo se preporučuju ove knjige:
Grgec: Jugoslavenski argonanti . Brkovič : Povjest sv. Pranje I. i II. dio Gunčevič: Zašto se katolički svečenici
ne žene ......
Dr. Wilk: Moderni svetac O. Harapin : Opstoji li Bog? Marden Sw.: Sainopouzdanje vodi k po-bjedi . . . Volja i uspjeh . Matkovič : Najljenšoj medu ženama . Jakovljevič: Študije i fejtoni . Lasnian-Rac: Izbor iz erkvene književnosti .......
+ Mahnič: Več luči .... Grivec: Pravoslavlje .... Stimmen aus Maria Lach
Stern der Jugend.....
Dr. Förster : Sexualethik u Pädagogik Politische Eihik Die deutsche Jugend Weltpolitik
Christentum und Klassenkampf .... Dr, Ude: Lebensreformfragen
Kulturschande Europas. Freimauerei und Weltkrieg , Gross: Der Soziale Friede . Messner: Katholizismns u. Revolution Hochschulführer.....
K 6--K 30.—
K 6-K 5-— K 3-
K	10 — K 10 — K 6-— K 5-
K 15 — K 48'— K 8 K 14 K -K 54 K 100 K 20 K 55
K 57-— K 22 -K 12 — K 7-— K 2'— K 5-— K 5 —
50
ige Sate-II^Hog žiVota
Jzdaje pr. Stjepan jViarKulin.
Knjiga prva. M. Vanino D. I.: FilibertVrau. Cijena K 580, sva naklada rasprodana.
Knjiga druga. Dr. A. S. i Dr. A. Ž.: Kontardo Ferrini. Cijena K 4-60, postom K 5—.
Knjiga treča. Michel D' Herbi-gny: Vladimir Solovjev. Cijena K 15'—, poštom K 16-50, a plača se unaprijt d.
Narudžbe prima izdavač Dr. Stj.
Markulin, Zagreb, Kurelčeva 3.
nnnnnnrnnrnrmn
n IMH0DN9 PH0SNET9 3
2	imm s o. 3. g
3	rrrrnvrrrri ^
n
n n n n n n n n n
^ Narudžbe se šalju na adresu: PJjj
Knjižnica Narodne prosVjtte zadruge s o. j. u Zagrebu. ^
rtrrxrvrmrT.mn
Preporuča dosad izašla izdanja:
Dr.Aleksij Ušeničnik: „Principi sociologije" .... K 10-— Mirko Gjurkovečki: „Poli-
tička historija Bosne" . K 4-— Dr.Janezev.Krek: „Slovenci" K 5-— O. Luis Coloma: „Dječja
knjiga*.......K 15-—
Antonietta Klitsche de la
Grange: „Vestalka" . . K 15-— Stelle-Terseglav: „SvetaRu-sija"........K 15 —
I PRODAJALNA * kat. tiskov, društva I (H. Ničman) Ljubljana | |
i &
^ priporoča zalogo raznih svetih ^ iL; podob, spomine na prvo izpoved	^
in prvo sv. obhajilo, podobice rfj vfi ^ za biro (kolekturo) ter devo-NLJ cijonalije kakor tudi razglednice. ^ •Si Istotako po možnosti potrebščine	^
Marijinih družb, jako lične knjižice JK ^ S3 „DRUŽBENIK MARIJIN" kom. 12 K (I) na izbiro so tudi razni drugi Sfi It:
molitveniki, posebno priporoč- ^ ji* ljiv je novi priročni molitvenik
(Dr. Pečjak) „Pri Jezusu" zl ibr. Sij <]) K 12--, rud. obr. K 7-20 kom. ^
^ V zalogi so tudi razne pisar- ^ & ^ niške in šolske potrebščine. ^ ^
^ Po možnosti se »sa naro- ^ ^ v) čila najtočnejše izvršujejo, rjr w
g o s po d arska zveza v Ljubljani
ima vedno na zalogi različno kolonijalno blago, poljodjelske stroje, umetna gnojila, krmila, žito in mlevske izdelke, les, vino, mesne izdelke lastne vnovčevalnice, vse po najnižih cenah
Ima tudi svojo m i 1 arn o in svečasno na Viču pri Ljubljani. V slučaju potrebe se blagovolite obrniti nanjo.
knjigoveznica
k at o L tiskovnega društva vLjubljani ^
prevzema ^	vsa v to stro-
ko spadajoča dela v večjih množinah katera izvršuje, točno po dnevnih cenah.
Zavod za črtanje trgovskih in drugih poslovnih knjig.