izvirni znanstveni članek UDK 614:930.22(497.5 lstra)"1945/1955" primljeno: 2003-06-27 SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA 1945.-1955. Darko DUKOVSKI Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, HR-51000 Rijeka, Omladinska 14 e-mail: darko.dukovski@pu.htnet.hr IZVLEČEK Avtor skozi analizo arhivskih gradiv predstavlja socialne in zdravstveno-higienske okoliščine v povojni Istri in socialno ter zdravstveno politiko novih oblasti v času politične krize, ko se je državno-pravni status Istre ali nekaterih njenih delov reševal za zeleno mizo. Predmet zgodovinske analize, ki je potrdila katastrofalno stanje v povojni Istri, je predvsem njen hrvaški del. V povojnem času so politični "homo novis", do včeraj polpismeni kmetje, poskušali zgraditi nov politični sistem. Med tem procesom so se srečevali z nerešljivimi problemi, ki so jih lahko poskušali ublažiti samo z izvrstno improvizacijo. Včasih jim je uspelo, čeprav vse ukrepe v tem času označuje kratkotrajnost njihovih učinkov. Kljub vsemu pa se je stanje v Istri postopoma izboljševalo. Ključne besede: Istra, povojna doba, zdravstvo, socialna politika LA REALTA SOCIALE E SANITARIA DELL'ISTRIA NEL DOPOGUERRA (1945-1955) SINTESI Dopo un'anaüsi di materiale d'archivio, l'autore presenta le condizioni sociali e igienico-sanitarie nell'lstria del dopoguerra, nonché la política sociale e sanitaria delle nuove autorita durante la crisi política che accompagno le trattative diplomatiche sullo status giuridico statale dell'lstria, o di alcune sue partí, i'analisi riguarda soprattutto la parte croata dell'lstria e conferma la catastrófica situazione del dopoguerra. E questa l'epoca dell"'homo novis" político, sino al giorno prima solo un contadino semi analfabeta che tenta ora di edificare un nuovo sistema politico. In questo processo andarono affrontati problemi irrisolvibili, superati solo grazie ad un'eccellente spirito di improvvisazione. Alie volte ando bene, anche se le soluzioni furono di breve respiro. Nonostante tutte le dit'ficolta, la situazione ando gradatamente migliorando. Parole chiave: Istria, dopoguerra, sanita, política sociale Darko DUKOVSKI: SOCIjALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA I 945.-1955., 35-46 U svibnju 1945. na medunarodnom planu počela je borba za Istru. Prvi razgovori generala Morgana i mar­šala Tita u svibnju 1945. oko razgraničenja Jugoslavije i Italije u Julijskoj krajini nisu donijeli nikakvih rezultata, ali su nakon diplomatsko-vojnog pritiska Saveznika, 21. svibnja, neki prijedlozi ipak prihvačeni. Morganova linija dijelila je Istru na dva dijela. Ubrzo su razgovori nastavljeni u Beogradu i več 9. lipnja 1945. potpisan je sporazum izmedu vlada SAD, V. Britanije i Jugoslavije o uspostavljanju privremene vojne uprave u Julijskoj krajini, prema kojeimi pitanje pripadnosti teritorija Julijske krajine ostaje otvoreno sve do njegova konačna rješenja. Tako se prema Sporazumu Jugoslavenska armija morala povuči iz Trsta i Pule 12. lipnja 1945. Julijska krajina je podijeljena na zone "A" i "B". Zonu "A" činili su gradovi Trst i Pula (željezničke pruge i putevi prema Austriji preko Gorice, Kobarida i Trviža) te je njome upravljala saveznička Vojna uprava, a zonom "B" inače, ostatkom Istre, upravljala je Vojna uprava jugoslavenske armije ili skračeno -VUJA.1 Pred prvo zasjeclanje konferencije Savjeta ministara vanjskih poslova u Londonu, Privremeno je narodno predstavništvo Demokratske Federativne Jugoslavije 26. kolovoza 1945. godine, izglasalo rezoluciju u kojoj se zahtijeva priključenje Slovenskog primorja, Beneške Slo­venije, Trsta, Istre, Rijeke, Zadra i otoka Lastova i Pala­gruže Jugoslaviji. Memorandum jugoslavenske vlade pre­dan je konferenciji 15. rujna. Svi su se zahtjevi temeljili na načelu narodnosti i prava samoodredenja naroda.2 Savjet ministara vanjskih poslova u Londonu donio je 19. rujna 1945. načelnu odluku o granicama koje treba povuči izmedu Italije i Jugoslavije, medutim, tek na četvrtom zasjedanju Medusavezničke komisije za razgraničenje, prihvačen je francuski prijedlog po ko­jemu je Istra podijeljena na dva dijela: sjeverozapaclni dio od Novigrada prema sjeveru (slovenski dio Istre) ušao je u sastav tzv. Slobodnog teritorija Trsta (STT), dok je ostali dio Istre s gradom Pulom predan Jugoslaviji. Odluka o tome donijeta je tek 28. rujna 1946. pa je Mirovni ugovor izmedu Italije i Jugoslavije bio potpisan tek 10. veljače 1947. Odredbe ugovora o stvaranju Zone STT-a stupile su na snagu 15. rujna 1947. lako je time mnogo toga bilo riješeno, konačno če se rješenje ovoga problema čekati još punih sedam godina. Naime, 20. veljače stvarno je uspostavljena STT sa zonama A i B. U zoni A upravu je obnašala angloamerička vojna uprava, a u zoni B VUJA. Pod njenom upravom djelovali su organi civilne vlasti. Stvaranjem STT-a nastale su pro­mjene u organizaciji civilne vlasti u području zone B koja če se konstituirati kao jedinstvena upravno-poli­tička cjelina. O d ranijeg dualističkog odnosa Oblasnog N O za Istru i Povereništva pokrajinskog NOS-a za Slovensko primorje, sada je sastavljen jeclinstveni organ za zonu B STT-a. Ipak, taj jedinstveni upravno-politički teritorij nazvan Istrarsko okružje ostalo je praktički podijeljeno na dva kotara: Buje i Kopar.3 U vrijeme do 1954., kada je izvršeno razgraničenje u dijelovima Istre pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije, vlast provode NO-i, od mjesnih do kotarskih. Do 1947. administrativno središte Istre područja VUJA bio je Pazili, dok je Oblasni narodni odbor za Istru kao svoje središte odabrao Podlabin, da bi se rješenjem ove dvojne uprave središte premjestilo u Pulu. Šef savezničke vojne uprave u Trstu general Airey, koji je provodio italofilsku politiku "tihe aneksije" zone A STT 1949., nakon eskalacije sukoba Jugoslavije i SSSR-a bio je smijenjen, kao odgovor zapadnih savez­nika na tu eskalaciju. Postavljen je novi šef zone A STT general VVinterton koji je provodio politiku ekvidistance. Probleme razgraničenja saveznici 1951. prebacuju na same zainteresirane strane, no oni se prekidaju zbog nedostatka tolerancije s obje strane. Razgovori u Parizu 1951. samo su poclgrijavali ionako napeto stanje. Izbi­jaju čak i manji sukobi talijanskih nacionalista sa savez­ničkom policijom. Istovremeno se zona A STT polako uključuje u pravni sustav Italije. Naredbom VUJA-e od 15. svibnja 1952. u suglasnosti s vladom FNRJ te s vladama Hrvatske i Slovenije, ukinuto je Istarsko okružje kao jedinstvena cjelina. Njegove se nadležnosti defini­tivno prenose na Kotarski N O Buje i Kotarski N O Kopar4 1 Sjedište VUJA-e nalazilo se u Opatiji sve do 23. listopada 1948. godine. 2 Ni talijanska vlada nije sjedila skrštenih ruku. Ona je nastajala da konferencija prizna Italiji status saveznika što bi njen položaj učinilo mnogo boljim. Zapadni su saveznici bili voljni prihvatiti ovu soluciju, ali su ih Sovjeti zaustavili prijedlogom da se taj status prizna svim istočnoeuropskim zemljama koje su pred kraj rata objavile rat Njemačkoj. Isto tako, propada pokušaj da se odgovornost za rat prebaci na fašizam i Mussolinija. Alcide de Gasperi, jedan od velikana europske političke scene, tada ministar vanjskih poslova u vladi "Ferruccia Parrija, iznio je pred Savjet prijedlog da se razgraničenje izvede "VVilsonovom crtom" s time da se granica ispravi u korist Italije. Jugoslavenski položaj je u tom trenu bio vrlo slab jer su Italiju podržale SAD, a SSSR se nije htio zamjeriti komunistima Italije koji su sudjelovali u vladi, ali nisu htjeli izazvati križu zbog Trsta. Adute su čuvali za one dijelove Europe u kojima su imali više interesa. 3 Odluku o osnivanju Istarskog okružja sporazumno je donijelo Povjereništvo pokrajinskog narodnoosloboclilačkog odbora za Slovensko primorje i Oblasnog narodnog odbora za Istru, ali po odobrenju Vojne uprave jugoslavenske armije: "... Za područje kotara Kopar i Buje osniva se Istarsko okružje." Prema članku 3. Odluke "... na Istarski okružni narodni odbor prenose PPNOO i Oblasni NOO za Istru svu civilnu vlast, koja če biti vršena prema postoječim zakonskim propisima." U tom smislu podijeljena je i civilna vlast. U kotaru Kopar vlast su obnašali Slovenci, a u kotaru Buje Hrvati. 4 Prema Rješenju Saveznog izvršnog viječa od 7. listopada 1954. na području STT-a koje je pripalo FNRJ: "...Civilnu upravu na teritoriju označenom u točki 2 ovog rješenja vršit če narodni odbori opčina, gradskih opčina i kotara kao i u okviru svojih prava i dužnosti republički i savezni organi. ... Na području Kotara Kopar kao i područja dosadašnje zone A Slobodnog Teritorija Trsta na kojeg se proširuje civilna uprava FNRJ prava i dužnosti republičkih organa vršit če odgovarajuči organi vlasti Narodne Republike Slovenije, a na području Kotara Buje odgovarajuči organi Narodne Republike Hrvatske." Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA I 945.-1955., 35-46 Suglasnost je postojala oko civilne uprave Italije u zoni A STT i civilne jugoslavenske uprave u zoni B STT. Nakon uredenja spornih pitanja, 5. listopada 1954., u Londonu je potpisan Londonski protokol o suglasnosti poznat kao Londonski memorandum. Memorandumom se ukida saveznička vojna uprava u STT-u što znači da civilnu upravu u zoni A preuzima Italija, a u zoni B Jugoslavija. Memorandum se predvida jednakost u po­stupku prema nacionalnim manjinama tako da se po­štuju njihova nacionalna prava i načelo jednakosti u svakom pogledu. I. DRUŠTVENE PROMJENE I SOCIJALNA POLITIKA NOV E VLASTI S oslobodenjem se u Istri dogadaju bitne socijalne promjene; čitavo istarsko društvo u kratkom vremen­skom razdoblju doživljava temeljito preustrojstvo. Nacionalizacija je 1946. i 1948. teško pogodila bogatije slojeve istarskog stanovništva. Po drugi je put u XX. stolječu valutna reforma pogodila sve one koji su !mali veče količine okupacijskog ili talijanskog novca. So­cijalne su se razlike u ovom razdoblju egalitarnog so­cijalizma vidno smanjile. Svi su postali jednaki u siro­maštvu. No, i pored toga na samom početku razvoja novi je poredak budio nadu. Radnički slojevi su u eksproprijaciji tvornica i sreclstava za rad vidjeli šansu popravljanja svoga socijalnog položaja. Isto tako večina je seljaštva koja je bila oslobodena zelenaških dugova, a posebice nakon agrarne reforme, osjetila mogučnost (vrlo kratko) poboljšanja materijalnog položaja radom na vlastitom imanju (DAP, 1). Istra prvih godina porača gubi veliki dio talijanskog stanovništva što se iseljava u Italiju, a od jeseni 1947. konstantno dobiva novo stanovništvo iz svih dijelova Jugoslavije koje se naseljava uglavnom u večim istar­skim gradovima. Prvih goclina porača moguče je pratiti i značajne generacijske promjene. U vladajučem političkom sloju sada sjede mladi ljudi, koji u potpunosti prihvačaju ideju socijalističke revolucije, ali i sve partijske dogme. Politički su cliletanti, a kako uglavnom dolaze sa sela, najčešče su polupismeni. Oni se realno ne mogu nositi s nagomilanim socijalnim i gospodarskim problemima prvih godina nakon rata. Največi dio istarskog stanovništva nalazio se u materijalnom, socijalnom i psihološkom smislu u posve tragičnom položaju. Iz izvještaja sa sjednica socijalnih odjela oblasnog i kotarskih narodnih odbora iščitavamo svil socijalnu tragediju poratne Istre. Značajno je do­metnuti kako ovi izvještaji nisu uljepšavani, več odražavaju pravo stanje stvari. Socijalna politika nove narodne vlasti morala je od­mah pokazati učinkovitost i pokazati narodu "za što smo se borili", a to je bilo, iz mnogih, a ponajviše finan­cijskih razloga, nemoguče. Stoga je socijalna politika u Istri uglavnom improvizacija i snalaženje; predstava uspješnosti nove vlasti i političkog poretka. Vremena za stvaranje nekakvog plana socijalne politike ili sustava nije bilo, niti se taj plan u prvim poratnim godinama mogao stvarati i realno izvesti. Naravno, kao i u ratno vrijeme, jedan od glavnih načina nabave materijalnih dobara bile su sabirne akcije, uglavnom medu iseljenicima iz SAD i Kanade (DAP, 2). U jednoj takvoj "uspjeloj" akciji prikupljeno 5.980 starih cipela, 600 čarapa, 9.050 pokrivača (jor­gana, popluna), 7.100 deka, 340 hlača, 1.600 majica, 400 gumenih potplata, 180 zimskih kaputa i 230 dječjih cipelica (DAP, 2). Ova se roba vrlo brzo podijelila socijalno najugrože­nijem dijelu stanovništva. Prednost su imale obitelji "pa-log borca". Odjel socijalne politike Oblasnog NO-a za Istru imao je vrlo značajnu ulogu zaštite socijalno ugro­ženog stanovništva na način opskrbe, odnosno socijalne pomoči siromašnim obiteljima svim potrebnim stvarima. U tome se iscrpljivao skoro sav njihov rad i uloga. Službene kategorije ugroženog stanovništva prema sistematici Oblasnoga narodnog odbora bile su: postra­dali u ratu, sirotinja, invalidi i nezbrinuta djeca. Nov­čana je pomoč dijeljena svakoga mjeseca preko finan­cijskog odjela Oblasnog NO-a i to u iznosu od oko 5 milijuna lira. Posebno socijalno ugroženo stanovništvo nalazilo se u kotarima Labin, Kras, Kanfanar, Opatija i Pazin, dok je za rudare Raše u zasebnoj karitativnoj akciji koja se odvijala u cijeloj Istri osigurano 1.050 pari cipela (DAP, 2). Jedan od najvažnijih socijalnih problema, koji se postavljao pred vlast u Istri, bilo je zbrinjavanje ratnih invalida i njihovog osposobljavanja za odredene po­stave, kako bi se uključili u "društvenu podjelu rada". Čak je za tu svrhu osnovan i Pokretački odbor invalida I. i II. rata. Udruženje je prema statutu trebalo zastupati interese invalida i tako rasteretiti rad socijalnih odbora. Organizirane su i tzv. "zimske kampanje" u korist inva­lida kada se prikupljao novac, odječa, obuča i hrana. Za samu je vlast bita itekako važno da rezultate ovih kampanja povremeno objavljuje u novinama kako se u javnosti ne bi stvorio utisak da se u to m smislu nista ne poduzima (DAP, 3). U Medveji je, primjerice, otvoren Dom invalida pod nadzorom Narodne obrane u kojem je bilo smješteno 47 najtežih invalida, koji nisu i mali uvjeta dostojne egzistencije izvan Doma. Pronaden je i drugi dom, u Opatiji, koji se 1945. godine obnavljao, a sljedeče 1946., primio oko 200 invalida. Invalidi su mogli pohadati odredene tečajeve kako bi se osposobili za relativno normalan život (DAP, 2). Tako je posla za ratne vojne invalide u stvarnosti i pa k bita. Slobodna radna mjesta su se stvarala najprije tako da su se iz državnih službi otpuštali svi oni koji su izmedu dva svjetska rata bili učlanjeni u fašističku orga­nizaciji! ili sindikat. Otpuštani su i oni koji su otvoreno ili po dojavi sumještana radi I i proti v pokreta (DAP, 4). Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA 1945.-1955., 35-46 Krajem 1945. održan je Kongres invalida NOB-e u Zagrebu na kojemu su sudjelovala i dva predstavnika Istre. Več se tada očekivao tzv. "invalidski zakon". Na­mjeravao se sazvati Kongres ratnih vojnih invalida i drugih žrtava rata za Istru i osnovati kotarske udruge invalida koje bi branile interese svojih članova. U ovu kategoriju ušli su svi invalidi iz prethodnih ratova (DAP, 2). Podatke o tome je li se kongres cloista sazvao nišam našao. Prioritet pomoči imali su i demobilizirani vojnici. Tek je na kraju na red došlo sve ostalo stanovništvo. Naravno, pomoč se pružala samo onima kojima je bila prijeko potrebna. Pravovremena pomoč bila je imperativ rada Socijalnog odjela, iako se često dogadalo da stanovništvo "(...) zbog nemara i nesavjesnosti rada nekih funkcionera, čeka na tu pomoč čak i mjesecima." (DAP, 3) U to je vrijeme najteži bio život na otocima jer je vladala opča nezaposlenost. Uvjeti života bili su nalik onima u XIX. stolječu. Vlast je mislila o upošljavanju otočana (Cres) pokretanjem nekih javnih radova poput izgradnje cesta i puteva, no to su bile i ostale tek zamisli (DAP, 3). Pitanje zbrinjavanja otočke djece ipak je bilo najakutnije i najdelikatnije jer se radilo o mladeži koja se rodila i školovala u vrijeme Mussolinijeve odnaro­divačke politike i koja je jedva govorila hrvatski. U to m smislu trebalo je otvoriti što više dječjih vrtiča, domova i sličnih dječjih ustanova. Konačno, skrb za djecu nije bilo samo socijalno, več i značajno političko pitanje. Vlasti su posebnu pozornost posvetile zbrinjavanju dje­ce u dječjim domovima (DAP, 2).5 U ukupno 10 do­mova, koliko ih je 1946. godine bilo otvoreno, zbrinuto je 1.712 djece postradalih i siromašnih obitelji. Otvoreni su vrtiči za 800 djece i 14 domova staraca u kojima je bilo zbrinuto 335 stanjih osoba (DAP, 5). Život u tim domovima nije bio nimalo lak. Mate­rialnih je sredstava bilo malo. Hrana je još uvijek predstavljala osnovni problem, a da ne govorimo o odječi i obuči. Hrana je bila jednolična, a spavaonice prepune. Bilo je problema s održavanjem higijene (ku­paonice-tuševi i vječiti problem tople vode), uši i svrab nisu bili rijetkost. Ipak, ono što im je najteže padalo bila je vojnička stega na koju se bilo najteže naviknuti. Najvjerojatnije krajem veljače i početkom ožujka, Ob­lasni N O za Istru odlučio je organizirati dječje domove i vrtiče kako bi najmladima osigurao minimalne uvjete za normalan život, odgoj i obrazovanje. Prema izvješču Socijalnog odjela Oblasnog NO-a, u Istri, računajuči i otoke, postajala su 22 dječja doma s 1.800 cljece u kojima su uglavnom radile časne sestre, ali i poveči broj odgajateljica (DAP, 6). Domove staraca držale su časne sestre što u prvo vrijeme, dok je vladao problem kaclrova, nije mnogo smetalo novu vlast. No, več 1946. odnos se iz temelja mijenja. U to m smislu pokrenuta je društvena akcija u zoni B, koja je za cilj !mala izvuči dječje vrtičedomove iz crkvene nadležnosti. Kako su to još uvijek bila politički osjetljiva vremena (pitanje granice s Ita­lijom još uvijek nije bilo riješeno), vlast je još uvijek koristila diplomatski rječnik kojim je objašnjavala raz­loge oduzimanja crkvi prava na karitativnu cljelatnost. Tako su, primjerice, lokalne komunističke vlasti u Opa­tiji zahtijevale preuzimanje dječjeg vrtiča opravclavajuči svoje protucrkvene akcije željom cla se ove ustanove daju onima "(...) koji bi bezuvjetno vršili pogodniji utjecaj u odgajanju djece u duhu današnjice." (DAP, 3) Ponegdje su roditelji uvjetovali pristanak s tirne da se djeci u vrtiču priredi besplatan ručak. Kako se radilo o Lošinju gdje je talijanizacija imala uspjeha, Oblasni je odbor udovoljio ovom uvjetu kako bi se i ovu djecu moglo "ispravno" odgajati: "(...) u političkom i moralnom pogledu." (DAP, 5) Cjelokupnu socijalnu pomoč i rad na zbrinjavanju socijalno ugroženog stanovništva stalno su prati I i pro­blemi oko isplata mirovina i pomoči, nabavke mate­rijala, odječe i obuče. Sve je poprilično kasnilo, a sta­novništvo je s vremenom bivalo sve nezadovoljnije. Nova je vlast bila svjesna ovog problema te je stoga gledala što pri je riješiti dnevne goruče probleme, dok je dugoročnu socijalnu politiku zapuštala (DAP, 5). Iako se socijalna politika svodila na pružanje ma­terijalne pomoči stanovništvu, nova se vlast morala naprezati do krajnjih granica kako bi zadovoljila sve socijalne grupe koje su takvu pomoč trebale, znajuči da o socijalnoj politici i pravdi ovisi povjerenje stanov­ništva. Tako je pod svoju skrb preuzela sve one ugro­žene socijalne grupe, uglavnom umirovljenike koji su svoja prava stekli za vrijeme austro-ugarske ili talijanske vladavine. Umirovljenicima koji su bili na listi "Provi­denza sociale" sa sjedištem u Milanu i koji clo kraja 1945. nisu primali mirovinu, Socijalni je odjel Oblasnog narodnog odbora za Istru počeo isplačivati mirovine sa zaostacima za cijelu 1945. godinu (DAP, 2). Suradnja Socijalnog odsjeka s talijanskim mirovmskim zavoclima i zavodima za socijalno osiguranje, nije bila baš najbolja. Sporazum je postignut jedino sa Zavodom za osiguranje mornara u Trstu koji je svojim štičenicima redovito isplačivao mirovinu. Na sličan je način svojim štiče­nicima osigurao financijsku pomoč Istituto infortuni u Puli. Oni su mirovine isplačivali preko kotarskih so­cijalnih odsjeka. Problem je bila suradnja s Istituto 5 Dječji domovi u Lovranu, Opatiji, Rovinju i Labinu okupljali su oko 600 djece, dok su postoječi domovi u vlasništvu Crkve, u Voloskom, Cresu, Lošinju, Pazinu, Puli i Balama okupljali 363 djece. Dječji su vrtiči 1945. u Vodnjanu, Cresu, Lošinju i Puli okupljala 755 djece. Planovi za 1945. godinu temeljili su se na procjeni financija koje bi bile dovoljne za zbrinjavanje oko 2.000 djece, odnosno, "... svu djecu kojima je potrebna pomoč na području Oblasti Istre." Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA 1945.-1955., 35-46 Previdenza u Trstu koju je voclio jeclan od bivših fašističkih dužnosnika (DAP, 2). Ipak, treba reči da je prema odredbi Vlade FNR Jugoslavije, Istri odobrena novčana pomoč za 2.118 obi­telji u prosjeku 2.239 lira. Trajnu "narodnu pomoč" primalo je 2.093 obitelji u prosjeku 880 lira, dok je "pri­vremenu narodnu pomoč" primalo čak 507 obitelji sa 814 članova, u prosjeku 1.157 lira mjesečno (DAP, 7). Financijska pomoč je ovisila o višini sredstava koja se u odredenom trenutku zatekla u blagajni Oblasnog NO-a za Istru. Svota koja je bila predvidena za 24.000 obitelji !znosila je 1 34 milijuna za razdoblje od 1. srpnja do 31. prosinca 1945. Več sljedeče, 1946. godine, na­kon revizije socijalne pomoči novčana pomoč je pove­čana i kretala se prosječno ocl 1.417 u Poreču, do čak 3.076 lira u Labinu, ali samo za prve tri kategorije. Socijalni odjel uzeo je u obzir i isplatu tzv. "Sussidi militari" i "Presenti alle Bandiere" iako su ove potpore po ranijim talijanskim propisima !male privremeni značaj i bile isplačivane samo za vrijeme rata, kako bi se pomoglo "(...) neopskrbljenim obiteljima poginulih, zarobljenih i nestalih talijanskih vojnika." {DAP, 2) Tako se nastojalo pomoči u prvim danima "(...) izgradnje nove Istre (...)" svima bez razlike: onima iz austrijske vojske, talijanske ili partizanske, bez obzira jesu li pripadali talijanskim garibaldincima !H NOV-i. Ova se pomoč samo u nekim kotarima u potpunosti isplatila, a u ne­kima samo polovično (DAP, 8). "Neopskrbljenih" obitelji bilo je mnogo. Ministarstvo socijalne politike NR Hrvatske, 27. veljače 1946. po­slalo je cirkular s naputkom Oblasnom odboru za dije-Ijenje novčanih pomoči po odlukama NKOJ-a. Naputak razlikuje pet kategorija dok je Oblasni N O za Istru razlikovao uz to još pet kategorija zbog društvenih po­sebnosti tako da je postojalo deset kategorija neop­skrbljenih obitelji koje su primate mjesečnu pomoč: "1. obitelji živih boraca NOV i PO) sada JA, 2. obitelji palih boraca, 3. obitelji invalida NOR-a, 4. obitelji žrtava fašističkih žrtava, 5. obitelji zarobljenih boraca NOR-a, 6. obitelji državnih i samoupravnih penzionera, 7. obi­telji sta rosni h penzionera i invalida, 8. ratnih invalida, 9. "Sussidi militari" i 10. "Presenti alle Bandiere."(DAP, 9)6 Socijalni odjel je posebno suradivao s gradevinskim odjelom kako bi se popravile ili izgradile srušene ili popaljene kuče u pojedinim istarskim selima. Isto tako, uspostavljena je suradnja s poljoprivrednim odjelom kako bi obiteljima "palih boraca" ili stradalnicima rata izveli poljoprivredne radove ili pomogli s mehani­zacijom u zemljanim poslovilna. Diskriminirane su osta­le samo one skupine koje su sudjelovale u talijanskim ili njemačkim dobrovoljačkim organizacijama i vojnim postrojbama protiv NOP-a i oni koji su se "(...) ogriješili 0 narodnu čast bez obzira da li su pripadali ili bili u sastavu fašističkih ili kraljevskih dobrovoljačkih odreda." (DAP, 8) No, ono što se uvidom u dokumente financijskog poslovanja odbora može zamijetiti jest stalna i snažna birokratizacija vlasti koja je na sebe počela više trošiti, nego što je trosila na stanovništvo. Osim što su se razni odbori i komisije stalno množile, rasli su i troškovi po­slovanja odbora clo paradoksalnih višina. Tako su primjerice, troškovi naznačeni kao "lične prinadležnosti, lični rashodi ili putni troškovi" češči nego što su "prehrana pitomaca (misli se na dječje domove), prehrana staraca, vrtiča", i si. (DAP, 7). U gradu Puli, koji je početkom lipnja 1945. uključen u zonu A, sve do odlaska Anglo-američke vojne uprave, u rujnu 1947. godine, gospodarska i socijalna situacija bila je katastrofalna. Granice izmedu Zone A i Zone B pretvorene su u granice koje su, istina, clopuštale rela­tivno nesmetan prolaz ljudi, ali ne i roba. Poljoprivredni proizvodi iz okolnih sela koja su se nalazila u zoni B, a koju je držala Vojna uprava Jugoslavenske armije, nisu se mogli tek tako unijeti u grad. Stoga je u gradu vladala stroga racionalizacija hrane. Hrana se dijelila na "toč­kice" ili bonove. Zbog ovakva stanja, ali i zbog poli­tičkih prilika, gradani Pule su govorili da se još uvijek nalaze u ratu. Racionalizacija hrane dovela je do kate­gorizacije stanovništva od kojih je svaka kategorija ima­la drugačija prava nabave namirnica. Kontrolu raciona­lizacije imala je saveznička Vojna uprava koja je u drugim prilikama bila odgovorna za podjelu američke pomoči najugroženijem dijelu stanovništva. Primjerice, u prosincu 1946. kategorija radnika imala je pravo na 3 kg tjestenine ("pašte") i 2 kg šečera, oni s obiteljima !mali su pravo na još jedan kilogram tjestenine i šečera po članu obitelji. Kategorije umirovljenika i nezaposlenih radnika imale su pravo na 4 kg tjestenine i 3 kg šečera. One najugroženije grupacije stanovništva bile su poseb­no pozivane u gradski ured prema registracijskom broju bonova gdje su im povremeno znali dodijeliti dodatnu pomoč. Inače, u trgovinama su se mogle kupiti ograni­čene količine tjestenine i šečera po cijeni od 28, odnosno 139 lira po kilogramu (AP, 22. 12. 1946). Anglo-ame­rička pomoč u paketima s osnovnim životnim namir­nicama (šečer, sol, brašno, mlijeko u prahu, jaja u prahu, ulje, čokolada za kuhanje, suho voče) bila je jednokratna 1 nedovoljna. Stoga je cvalo črno tržište hrane, duhana, ulja, mesa i vina uglavnom nabavljenih iz zone B. Samo u razdoblju od dva mjeseca (studeni - prosinac) 1945. godine, Narodna je milicija u suradnji s Narodnom stražom i OZN-o m u kotaru Buje uhitila 123 krijumčara koji su krijumčarili iz zone A u zonu B i obratno (DAP, 10). Prema izvještajima, krijumčarenjem su se bavile 6 U kotarima Labin, Cres, Lošinj, Kras, Poreč i Vodnjan isplačeno je neopskrbljenim obiteljima prema navedenim kategorijama 20.251.486 Lira. Darko DUKOVSKI: SOCIJAINA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA I945.-I955. , 35-46 cijele obitelji (DAP, 11).7 lako je krijumčarenje bilo jav­no i oštro osudivano u tisku nazivajuči švercere "narod­nim neprijateljima" i "ostacima fašizma" ono se vrlo brzo širilo Istrom, jer je bilo isplativo. Ipak, lovili su se samo krupni krijumčari dok se seljacima cesto gledalo kroz prste. U tom smislu nakon duge diskusije o problemima opče nestašice robe široke potrošnje, oblasne su vlasti početkom 1946. zaključile da se "dopusti" krijumčarenje takvom robom ako ono ne prelezi odredene granice, dok suzbijati treba krupni privredni kriminal. Ovo m odlukom o prešutnom odobravanju ovakve vrste "trgovine", od­nosno svjesnom odobravanju (crnog tržišta) vjerovalo se da če narod ipak moči doči do onih artikala kojih u Istri ne bi mogli nabaviti (DAP, 12). Početkom pedesetih sve se učestalije otkrivaju slu­čajevi privrednog kriminala, najčešče pronevjere novaca trgovaca. Djelomice su se gubici financijskih sredstava dogadali zbog nestručnosti trgovačkih radnika, ali je večina ipak učinjena s namjerom otudivanja novca. Kazne za ovakvu vrstu kriminala bile su dosta oštre - tri mjeseca zatvora s prinudnim radom i djelomičnom kon­fiskacijom imovine (Gl, 4. 10. 1945).8 Istarsko porače, razdoblje je "povratka" jedne od sa­stavnica društvenog mementa - socijalnog razbojništva. Naoružani uniformirani ljudi pljačkali su one obitelji za koje su vjerovali da drže nekakve vrijednosti po kučama (novac, zlato, hranu). Takvo je iskustvo doživio 13. stu­denog 1945. i Giovanni Trento kada su mu predvečer u kuču upala tri pištoljima naoružana, uniformirana i maski rana čovjeka (četvrti je naoružan puškom čuvao stražu) i otela mu 160.000 lira (DAP, 10). Otkriveni su i uhvačeni tek u lipnju 1946. (Gl, 15. 6. 1946).9 Konačno, nova je vlast morala preuzeti i skrb za održavanje zatvora i zatvorenika. Dolaskom u Pulil, Od­sjek za javni red i sigurnost Upravnog odjela ONO O za Istru preuzeo je i zatvor u kojemu se nalazilo dvadesetak zatvorenika. Osim petorice, koja su bila pod istragom radi ubojstva, ostali osudeni za kradu i krijumčarenje, pušteni su kučama. (DAP, 13) Najzanimljiviji su, dakako, dokumenti koji nam clo­punjujuči socijalni mozaik istarskog porača nude sličice iz socijalnog podzemlja grada Pule odmah nakon oslobodenja. U vrijeme oslobodenja grada, partizani su u Puli zatekli otvorene dvije javne kuče koje su vlasti odmah dale zatvoriti. U tim javnim kučama zatekli su samo sedam prostitutki, dok su još dvanaest dali uhititi, jer su se bavile prostitucijom izvan javnih kuča. O d njih devetnaest, sedam je bilo zaraženo nekom spolnom bolešču te su poslane na liječenje u bolnicu, sedam ih je vračeno u Italiju jer su bile iz "starih talijanskih po­krajina", dok su ostale upučene NO-ima iz njihovog roclnog kraja s "karakteristikama", kako bi se zaposlile i nadzirale (DAP, 13). Nakon razgraničenja i pripojenja kotarskog NO-a Opatija Oblasnom narodnom odboru za Istru, preuzeto je još 45 prostitutki koje su smještene u Medveju. Medu njima je bilo i takvih koje se nisu sa sigurnošču mogle nazvati prostitutkama, stoga je obav-Ijena revizija njihovih dosijea. Nakon toga su jedno­stavno puštene kučama, a ostale su predane Socijalnom odjelu da ih zbrine (DAP, 13). Najviše kriminalnih djela od svibnja do kolovoza 1945. dogodilo se, logično, u največim mjestima. Izvr­šene su 44 krade, 2 umorstva, 4 provale, 4 sabotaže, 4 prevare, 12 slučajeva šverca, 5 slučajeva falsificiranja dokumenata, 3 napada na miliciju itd. Nesretni su slučajevi bili brojni, posebice u kojima su stradavala djeca igrajuči se eksplozivnim sredstvima zaostalim od rata (DAP, 13). Prema tipologiji kriminalnih djela, 1948. godine su najzastupljeniji predmeti o počrnjenim djelima protiv tijela i zdravija, zatim protiv opčenarodne imovine, a si i jede djela nedopuštene špekulacije, uvrede i klevete, privredne sabotaže, protiv vlasti, uvreda narodne vlasti, zlobne štete, falsifikati, i djela protiv morala. U gra­danskim parnicama najviše je priznavanja očinstva, a tek potom o pravu vlasništva (DAP, 14). Primjeri terorizma, nasilja, ubojstava upotpunjuju sliku poratnog istarskog društva prepunog tjeskobe, straha, dezorijentiranosti, nasilja i siromaštva. Jedan od večih socijalnih problema 1947. u Istri je bila velika nezaposlenost. Prema izvješčima Socijalnih odjela kotarskih narodnih početkom godine je 8.000 osoba bilo bez posla. Stoga je 1948. socijalna politika narodnog odbora kotara Pula predvidjela pružanje so­cijalne pomoči 305 siromašnim obiteljima, što se moglo ostvariti samo preusmjeravanjem financijskih sredstava koja su bila namijenjena razvoju proizvodnje (DAP, 15). II. ZDRAVSTVENA SKRB ISTARSKOGA PORAČA Zdravstvene i higijenske prilike u poratnoj Istri bile su vrlo loše i djelomice "naslijedene" iz preclratnog raz­doblja. Zašto djelomice? Zato što je tadašnje talijansko zdravstvo, odnosno sustav zdravstvene skrbi u potpu­nosti zamijenjen nečim što u načelu nije ni bio sustav, več improvizacija sustava. 7 Za krijumčarenje duhana i hrane "najpogodnije" su bile žene. Samo u studenom i prosincu 1945. analizirajuči spol uhičenih, sa­znajemo da su privedene 54 žene od ukupno 101 uhičenog, uglavnom zbog krijumčarenja cigareta, duhana, ulja i drugih namirnica. Na jugu Istre krijumčarenje se odvijalo u smjeru Zona B u Zonu A. 8 Kažnjeni špekulanti. 9 Otkrivena i uhapšena grupa razbojnika na Bujštini. Bili su to Lorenzo Franco, Giordano Bartolini i Pietro Coronica, dok je četvrti razbojnik uspio umači potjeri. Cijelo vrijeme oni su maskirani i naoružani automatskim pištoljima upadali u kuče i pljačkali stanovništvo. Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA I945.-I955. , 35-46 Materijalna sredstva (bolnice, oprema, evidencije, statistike) bile SLI uništene ILI teško oštečene. Ostali su samo rijetki zdravstveni kadrovi (liječnici, sestre, pri­malje, bolničari). Ti su liječnici i sestre nastavili medu­ratnu praksu zdravstvene skrbi jer za neku clrugu praksu nisu znali. Izvanbolnička je služba bila privatizirana. Mali broj zdravstvenih djelatnika bio je zaokupljen kurativom, dok su preventivne medicinske djelatnosti oclmah nakon oslobodenja bile posve zapostavljene. Situacija je bila ti m gora što su se u stanju neclovoljnog broja bolničkih kreveta i zapostavljanja preventivne medicinske djelat­nosti još uvijek snažno osječale posljedice rata: veliki broj ranjenika, pothranjenost stanovništva, zarazne bo­lesti i si. (Bartolič, 1978, 221-226; DAP, 16). Bila je raširena avitaminoza, paradentoza, konjuktivitis, svrab, ušljivost te akutni gastroaenteritis. Čak 80% djece bolo­valo je od svraba i ušljivosti. Veliki kašalj, hripavac mu­čio je stanovnike Vranja, Semiča i Poclgača (DAP, 16). Nakon rata trebalo je u potpunosti reorganizirati zdravstveni! službu i odmah započeti s ublažavanjem posljedica rata i suzbijanjem epidemija zaraznih bolesti. Organizaciji! zdravstvene službe preuzeo je Zdravstveni odjel Oblasnog narodnog odbora za Istru. U organizaciji zdravstvene službe ovaj je Odjel djelovao kao upravo­aclministrativni organ, koji je suradivao sa zdravstvenim odjel ima svih istarskih kotara te sanitetskom službom Jugoslavenske armije. Odjel je otpočeo s radom več 15. svibnja 1945. godine prikupljanjem osnovnih podataka o bolestima i epidemijama u Istri, broju i disperziji ra­njenika i invalida rata. Kako je bilo malo liječnika prema broju stanovnika zdravstvena je služba morala uložiti velike napore da bi se bar malo opče zdravstveno i higijensko stanje Istre popravilo. Grad Pula imao je 1945. godine svega 20 liječnika i tek dva stomatologa. U savezničkom bombardiranju grada, zgrade Zaštite majke i djeteta i Antituberkuloznog dispanzera bile potpuno srušene. Lijekova i medicinske opreme ni je bilo ili ih je bilo u ograničenim količinama, tako da se štedjelo za samo najteže slučajeve. U poratnim vremenima Istra je !mala problema sa smještajem i skrbi bolesnika i ranjenika. Opča bolnica u Puli mogla je primiti 700 pacijenata koliko je bilo i uporabljivih kreveta. Bolnica u Rovinju !mala je kapa­citet od 320 kreveta, ali je sav inventar i namještaj bio uništen. Naravno, ni zaliha lijekova nije bilo (DAP, 17). Rovinj je posjedovao i kiruršku bolnicu te sanatorij za tuberkulozu kostiju, osobito djece od treče do četrnaeste godine (Bartolič, 1978). Ova je bolnica imala svega dva liječnika, dva anestetičara, sedam bolničara, osam se­stara i četiri sestre "instrumentarke", dok je u ostalim istarskim središtima radilo je svega 15 liječnika (Bartolič, 1978, 222). O d drugih zdravstvenih ustanova djelovao je u Puli još Higijenski zavod s kemijsko-analitičkim laboratorijem. Medutim, namještaj i zgrada bili su de­vastirani i neuporabljivi. Osim ovih bolnica, Istra je gravitirala i prema riječkoj Opčoj bolnici koja je mogla prihvatiti oko 2.000 pacijenata (DAP, 18). U manjim mjestima nisu postojale liječničke službe ili su u njima, u najboljem slučaju, raclili priučeni bolničari. O d ostalih zdravstvenih djelatnika u van­bolničkoj službi širom Istre (osim Pule) radilo je 20 priučenih bolničara. U samom Zdravstvenom odjelu ra­dila su tri liječnika, tri službenika, dva bolničara i jedan farmaceut. U sjedištima kotareva otvorene su ordinacije sa stalnim liječnicima, a sva veča naselja imala su zdravstvene punktove kamo su povremeno clolazili liječnici. Teško stanje s liječničkim kadrovima pogor­šano je u rujnu 1947. odlaskom sedmorice talijanskih liječnika (optanti). Taj je problem relativno brzo riješen dolaskom liječnika (po dekretu Ministarstva zdravstva) iz unutrašnjosti Hrvatske. Rovinj, Raša i Poreč !mali su još za vrijeme Italije organizirane službe za otkrivanje i liječenje tuberkuloze, nedvojbeno zbog visokog prosjeka oboljelih (Bartolič, 1978). Tijekom Ijetnih mjeseci 1945. godine, drugi glavni uzrok lošega zdravstvenog i higijenskog stanja u Istri bio je kronični nedostatak pitke vode (vladala je suša), ali i slabe razine higijenskih navika na selu. U mnogim kotarima poput Vodnjana, Žminja, Rovinja, Tinjana i Poreča (gusto naseljene zone) još je uvijek prisutna vrlo neprimjerena opskrba vodom, posebice u vrijeme suše (DAP, 19). Takva je situacija pogodovala pojavi zaraz­nih bolesti koje su doista te 1945./1946. učestale na večem dijelu poluotoka. Bez razlike, epidemije se pojavljuju i na selu i u gradu. Manja naselja i sela prolazila su primjerice kroz istu kataklizmi! kao i gradovi, iako su posljedice bile mnogo teže zbog nepravovremenog liječenja i nedo­stupnosti liječničkih ekipa koje su obilazile teren u jednom jedinom vozilu. Zbog malog broja liječnika ispalo je da na svakog od njih dolazi 10.000 stanovnika (DAP, 20). Nazočnost liječnika u urbanim sredinama nije bila brana pojavi zaraznih, uglavnom crijevnih bolesti. Mnogi su gradovi još u ruševinama. Uništeni su sustavi za dispoziciji! ot­padnih voda. Urušeni vodovod zagaduje se izlijevanjem tekalnih voda jer je i kanalizacija oštečena. Epidemija tifusa pojavila se tijekom Ijeta u mjestima Raklju, Ro­vinju, Motovunu, Belaju, Brtonigli, Labinu i Lupoglavu, uglavnom zbog zagadene vode i nepridržavanja napu­taka o prokuhavanju vode. Uz tifus, paratifus i difteriju u to vrijeme najčešče su epidemije svraba, malarije, trahoma, i šarlaha (skarlatine) (Bartolič, 1978, 223).1 0 10 U kotam Žminj u Ijeto 1945. biiježi se 2320 bolesnika od svraba, 132 malaričara i 20 trahomatoznih bolesnika. Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA I 945.-1955., 35-46 Na Poreštini je najviše problema s pitkom vodom tijekom mjeseca svibnja, ali kasnije tijekom Ijetnih mje­seci, imao Višnjan kojemu je i porecl uvedene racio­nalizacije dostajalo vode samo za osam dana. Kotarski NO O Poreč stoga u svojim dopisima moli Oblasni NOO za Istru da im se što hitnije pošalje nekakva pumpa ili bar cisterna s vodom ("... onaj kamijon koji sam toči sa svojom pumpom ...") (DAP, 19). Dakako, epidemija se u takvim okolnostima morala pojaviti. Več sredinom lipnja 1945. jasno je da u Poreču vlada tifus ("tifuska groznica") ali i u selima Stranici, Gediči, Nova Vas i Musalež. Istovremeno se porečki odbornici tuže Oblas­nom ocljelu cla se u gradu: "(...) pojavljuje nečistoča (...) osobito od strane vojske." (DAP, 21) Oblasni NOO za Istru je zbog takvoga stanja, odmah nakon oslobodenja, razdijelio po Istri cijeli niz naputaka 0 higijeni, prijavljivanju zaraznih bolesti, vodoopskrbi i si. Tijekom srpnja i kolovoza, u vrijeme sušnih mjeseci, opskrba vodom je bila problematična tako da se u pojedinim istarskim zonama mogla očekivati pojava trbušnog tifusa kao npr. na Krasu i Bujama koji se zbog svoje predvidljivosti pojavljivanja mogao lokalizirati i zaustaviti (DAP, 18). Malarija je još uvijek u Istri bila raširena. O d so­cijalnih bolesti zapaža se povečanje broja spolnih bolesti i reumatizma, što je očekivana pojava jer je Istra bila puna vojnika. No naravno, uzroci spolnih bolesti ne mogu se samo tražiti kod vojske i u povečanom pro­miskuitetu mladeži, več i u opčim higijenskim prilikama. Reumatizam je bolest koja je specifična u onim kra­jevima gdje su opči uvjeti života bili teški, posebice u agrarnim zonama (DAP, 18). Zdravstveni odjel Kotarskog NOO-a Čepic poslao je 23. VI. 1945. Oblasnom NOO-u za Istru izvještaj u ko­jemu je pod "političkom situacijom" na vrlo nepis­menom hrvatskom jeziku ocrtao zdravstvene probleme. Pročelnik zdravstvenog odjela Ana Udovičič u izvještaju utvrduje: "U Kotaru Cepič (Čepic, op.a.) po tom odjelu je potpuno počela biti slaba situscija (situacija-op.a.) od bolesti, prejavljajuse najviše kraji u prvom redu, srab i cukerana bol (šečerna bolest, op.a.), drugo proletelke na maloj djeci, a naj vise postoji stara bolest od reumatizmi 1 tuberkulozi, infecijoni itd. Poteskoca je naj vise pošto nimamo dovolj no lije­kova, u temu bimo si i nekoliko nabavili ali nimamo novaca, i narod mnogo trazi i moli pomoč za bez platno lijeka (ne platiti lijek op.a.). Higijetia po selima nije u redu, je uvijek onaj tački (uvijek je na istoj točki op.a.), a voda se pije naj vise zivu vodu, pošto druge nema jerbo je velika susa. Organizacija Članova U tom Odjelu zacinjava 4 članove radnika 2, sir. (siromašnih op.a.) seljaka 2, zene 3. Pročelnik Udovicic Ana Referent Grmin Franjo Martinic. Josip koji je dolazio iz Oblasog NOO-a Zdravstveni Odjel za Kotar Cepič, tako da uzima svaki dan bolje mjere, ima uslova da se razvije dobro Bolničarka Fajman Andjela Cinovnica Gregoric Santina Vrhu toga pristupit ce za Referenta Saniteta Drug Rad Zdravstveni Potrosilo se lijekova Lira 3.616, 65 I i ječi lo se NOP osoba 59 vise koji pri pada ju NOV, osoba 10 vise koji ne pripadaju organizaciji osoba 27; primilo se ukupno novca od kojih se lijecilo L. 127 koji su bili u stanju da platiju. Smrt fasizmu-Sloboda narodu!" (DAP, 22) Učestal ije obolijevanje istarskog puka dovodi lo je do povečanih zahtjeva za bolničkim liječenjem, ali mjesta za sve nije bilo. Liječnici su stoga morali uvocliti patro­nažnu službu, dok u isto vrijeme nedostaje prijevoznih sredstava. Uobičajena je pojava bila da liječnik na teren odlazi biciklom, kako bi svakodnevno stigao liječiti i posječivati bolesne po kučama. Ponekad bi morao prevaliti i preko pedesetak kilometara. lako je terenski rad bio važan, nije bio dovoljan za potpunu zdravstvenu kontrolu istarskih agrarnih zona. Više su !mali psiho­loškog, nego stvarnog terapijskog učinka. Postoječi bol­nički kapaciteti u Puli i Rovinju te na riječkom području bili su več od ranije nedovoljni. Zbog udaljenosti i pomanjkanja prijevoznih sred­stava, ambulantnih kola smještaj u udaljenije ustanove bio je otežan. Kompromis je pronaden u osnivanju tzv. Kotarskih bolnica kapaciteta 10-15 kreveta, uglavnom stacionarnog karaktera, što je u mnogome olakšalo rad liječnika. Takve su bolnice osnovane u Bujama, Buzetu, Kanfanaru, Labinu, Lošinju, Lovranu, Opatiji, Pazinu, Poreču i Voloskom. Neke su od tih bolnica djelovale samo nekoliko mjeseci poput bolnica u Motovunu, Oprti ju i Novigradu dok su druge nastavile svoj rad i nekoliko godina kasnije (Bartolič, 1978, 224). Takav sustav mreže kotarskih bolnica, te manjih ambulanti i dispanzera, bio je prijelazni stupanj organi­zacije zdravstvene službe koji se u narodu udomačio. Kasnije, kada je došlo do ukidanja kotarskih bolnica i nekih ambulanata, osječalo se nezadovoljstvo lokalnog stanovništva koje je sada moralo na bolničko liječenje ili preglede ocllaziti i u po nekoliko desetina kilometara uclaljene zdravstvene ustanove. O d 1949. do 1950. osnivane su i tzv. kotarske ambulante, poput one u Voclnjanu, sa značajnim napretkom organizacije zdrav­stvene zaštite koja se očitovala u njenom svakodnevnom radnom vremenom od 8 do 14 sati. Time je omogučen pregled večeg broja ljudi i pravovremena liječnička pomoč. Koliko god to izgledalo banalno tada je ova je činjenica bila vrlo značajna. Želja narodnih vlasti bila je da se organizira pregled bolesnika "(...) planskim obi­laskom (...) sela C.. J" ali se zbog poteškoča s prijevozom od ove ideje ubrzo odustalo (DAP, 23). Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA 1945,- 1955., 35-46 SI. 1: Socijalno i zdravstveno najosjetljivija skupina bili su raški rudari. Fig. 1: The most threatened group in terms of social and health status were miners from Raša. Uz ovaj, prisutan je još jedan nerješiv problem. Po samom završetku rata li zdravstvu su se pojavile ogrom­ne poteškoče financiranja liječenja oboljelih i nemo­gučnost plačanja zdravstvenog osiguranja u uvjetima još uvijek postoječe privatne prakse. Nesrazmjer je dolazio i zbog inkompatibilnosti političke propagande i stvarnog stanja na terenu. Jednostavno, stanovništvo nije moglo plačati lijekove i liječenje, a pomoč se narodu bar u vrijeme političkih previranja morala^ dati jer bi u suprotnom to bila antipropaganda za novu vlast (DAP, 24). Zdravstveni odjel Oblasnog naroclnog odbora za Istru riješio je taj problem tako što su oni koji su mogli platiti plačali, dok su siromašnima liječenje plačali iz blagajne Socijalnog odjela (DAP, 25). Ratni sindrom psihičkog rastrojstva takoder je bio vrlo raširen u Istri što se može pratiti analizom izvješča kotarskih Zdravstvenih odjela kotarskih NO . Bilo je slučajeva samoubojstava i nasilnog ponašanja pacijenata. Oni su morali biti dodatno nadzirani i liječeni (DAP, 26). U tim bolnicama liječili su se i njemački zarobljenici (koji su inače radili na poljoprivrednim imanjima) što je još u financijskom smislu zakompliciralo stvari jer ih voditelji bolnica nisu smatrali svojima, niti su znali tko če platiti njihovo liječenje (DAP, 27). Zdravstvo ni u jednom trenutku nije izašlo iz ovoga začaranog kruga neslaganja i suprotnosti socijalne države koja svakom svojem gradaninu jamči socijalnu i zdravstvenu skrb s jedne te tržišne politike i ispiativosti liječenja s druge strane. Dtigovi zdravstva stalno su se pokrivali iz drugih fondova tako da je teško dokučiti koliko su u stvari zdravstvene organizacije bile dužne na kraju svake godine (DAP, 28). Več tijekom 1946. godine, kada je za pročelnika Zdravstvenog odjela Oblasnog N O za Istru postavljen agilni entuzijast, liječnik pulske bolnice dr. Egon Marojevič, stanje se u zdravstvu počelo popravljati. Prije svega uspostavljena je "(...) sanitarna statistika za uvid u demografsko kretanje a za pregled zdravstvenog zbi­vanja u Oblasti". Prema dr. Marojeviču Ijekarne su se ureclnije opskrbljivale lijekovima na domačem tržištu, što je bilo važno zbog normalnog plačanja stanovništva (DAP, 29). Ovo "normalno" plačanje medicinskih usluga nije se baš odvijalo na tržišnoj osnovi. Ruralno je sta­novništvo preglede i liječenja plačalo u naturi: jajima, vinom, rakijom, sušenim mesom, kobasicama ili peradi. U Voloskom je več 1946. osnovan Centar za ženske bolesti i sprovedena reforma u "babičkoj službi" tako da su babice postale državne službenice i nisu više ovisile o porodiljama, dok su se porodilje babicama mogle, bez obzira na imovinsko stanje, obratiti za pomoč. Več sljedeče godine osječao se još veči napredak u ovoj službi. Domicilno radanje u Istri je još od ranije dobro poznato i več uhodano. U Istri je poslije rata radilo 89 primalja koje su poradale žene na selu te tako do­prinijele smanjenju smrtnosti cljece u prvoj godini života (DAP, 30). Podaci o porodima u pulskoj bolnici govore da je u godinu dana bilo obavljeno tek 350 poroda. U Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST (STARSKOGA PORAČA 1945,-1955., 35-46 ostalim su se slučajevima žene porodile u svojim kli­cama ili polju (Bartolič, 1978, 223). Koliko, god su se zdravstveni djelatnici trudili smanjiti smrtnost novoro­denčadi, ipak su teški uvjeti života na selu, rad u polju u visokom stupnju trudnoče, posebice na Poreštini i Bujštini, utjecali na relativno velik broj spontanih poba­čaja i mrtvorodene djece (DAP, 31). Visok broj spon­tanih pobačaja rezultat je, na prvom mjestu, teškog fizičkog rada trudnica, neishranjenosti, bolesti^ a manjim dijelom i incesta (DAP, 31). Stoga je 1952. godine konačno bilo odlučeno ekipirati i povjeriti stručnim oso­bama primaljsku službu. Bila je to za Istru najdelikatnija i primarna obveza. Trebalo je ovome problemu posvetiti najviše pažnje jer je Istra imala vrlo veliku stopu mrtvorodene i umrle djece do treče godine života. Uve­dena je patronažna služba za truclnice i majke dojilje. O d "babičke" škole u Rijeci zatraženo je da osigura dovoljan broj svršenih babica koje su nastupile u lipnju 1952. godine. Shvačajuči važnost ove službe, Kotarski je N O u Puli u svom budžetu za njih osigurao sredstva (DAP, 32). Uz malariju, tuberkuloza je druga bolest koja je u Istri uzimala vrlo visok danak u životima (Bartolič, 1978, 223; DAP, 33). U Istri se praktički odmah nakon rata provodila preventivna akcija cijepljenja protiv tuberku­loze kojom je pokriveno čak 80% djece, dok se cijep-Ijenje protiv velikih boginja i difterije ni je moglo pro­vesti jer zbog pomanjkanja sredstava nije prikupljeno niti 50% podataka o stanovnicima kotara (DAP, 34). Več 1946. godine započela je sustavna borba protiv TBC-a, tako da su predvidena oporavilišta za slabunjavu, ali zdravu djecu. Otvoren je Sanatorij za bolesnu djecu u Velom Lošinju te su predvideni dispanzeri i zdravstvene stanice čije se dovršenje planiralo u 1947. godini. U Vinežu je, što pokazuje raširenost TBC-a, otvoren anti­tuberkulozni dispanzer novoga tipa s bolničkim oclje­lom. Naravno, neke od brojnih zamisli nikada neče biti ostvarene, ali pokazuju izvanreclnu volju i upornost zdravstvenih radnika cla uspostave suvremenu zclrav­stvenu službu (DAP, 34). lako je postotak oboljelih od tuberkuloze još uvijek visok, kao što je visoka i smrtnost od ove bolesti, po­glavito na Labinštini (što je bilo i očekivano), najviše smrtnih slučajeva izazvale su ipak bolesti srca i clišnih organa (Bartolič, 1978, 58-70). Na Labinštini je u kolo­vozu 1945. zabilježeno 560 tuberkuloznih bolesnika, dok je od svraba patilo čak 1.050 osoba. Liječnik ("conte") Tommaso Lazarini radio je danonočno kako bi bar malo ublažio patnje lokalnog stanovništva i suzbio širenje epidemije tifusa i paratifusa koja se tijekom Ijetnih mjeseci počela javljati u pojedinim selima Labin­štine (DAP, 33). Podaci o zdravstvenim prilikama druge poratne, 1946., godine u Istri potvrduju prethodne navode. Bez puljskog kotara (zona A) za kojega nema točnih po­dataka, bilježimo najviše novooboljelih od tuberkuloze (106), skarlatine ili šarlaha (101), trbušnog tifusa (95) i difterije (70), što govori da se zdravstvena situacija nije značajno popravila u to m segmentu zdravstvenih prilika, clapače, postojala je tendencija cla se broj oboljelih stalno povečava (DAP, 35). S malim pomacima poboljšanja zdravstvene i so­cijalne zaštite krajem četrdesetih, stanovništvo je u cje­lini više pažnje polagalo na zdravlje i sudjelovanje u zdravstvenom odgoju, gdje se upoznalo s osnovama higijene kučanstva (DAP, 36; DAP, 37), U kratkom peto­godišnjem razdoblju (1945.-1950.) zdravstveni djelat­nici-entuzijasti uspjeli su ni iz čega stvoriti koliko-toliko funkcionalnu zclravstvenu mrežu koja je nedvojbeno po­digla standard zdravstvenih usluga, iako su se parametri povečanja zdravstvenih i higijenskih uvjeta u Istri mije­njali vrlo sporo. Do 1950. godine zdravstveno i higi­jensko stanje u Istri se, isti na, popravilo, ali još uvijek nije bilo riješeno pitanje opskrbe sela pitkom vodom. Kultura stanovanja u nekim zabačenijim istarskim sredinama još je uvijek bila na vrlo niskoj razini; to su problemi što če se u Istri najduže zadržati i koji če se vrlo polako rješavati. Entuzijazmom tadašnjih liječnika koji su vodili zdravstveni! službu postignuti su, za ono vrijeme i mo­gučnosti, relativno dobri rezultati u organizaciji zdrav­stvene službe i podizanju standarda liječenja i liječ­ničkog osoblja (DAP, 38). Godine 1952. zaposlena su tek dva liječnika koja su morala 24 sata biti na ras­polaganju stanovništvu (kučne posjete) (DAP, 32). Ono što se ne može osporiti svakako jest veliko povjerenje stanovništva u svoje liječnike koji su črnili izvanredne napore kako bi bar malo popravili teško stanje. Kako je ovaj segment života imao izvanredno važan značaj u socijalnoj politici nove vlasti, može se reči da je vlast participirala u razvoju zdravstva u Istri. Medutim, kada se vlast počela birokratizirati bila je sve manje zainteresirana za sudbinu ove djelatnosti, a tirne i za socijalnu i zdravstveni! skrb stanovništva. Trebalo je još samo osigurati higijensko-tehničku zaštitu radnika u pulskoj industriji koja se nije provodila (DAP, 23). O d 1947. do 1950. u akciji poboljšavanja opčeg zdravstvenog i higijenskog stanja u kotaru Pula na teren je bilo upučeno 15 sanitarnih ekipa koje su pregledavale bolesnike i oclržavale predavanja. Održano je preko 120 predavanja "(...) o čistoči i zaraznim bolestima." Svake je godine provodeno cijepljenje protiv velikih boginja. Slabi rezultati cijepljena vezani su za slab odaziv sta­novništva koje u procesu zdravstvene edukacije nije obaviješteno o njenoj važnosti. Postignuti su, i pored svih prepreka, dobri rezultati cijepljenja protiv tuber­kuloze i tifusa. Usput su održani tečajevi prve pomoči u Mjesnim narodnim odborima Vodnjan, Bale, Banjole, Ližnjan, Galižana, Peroj, Valtura, Barban, Rakalj, Me­clulin i Brijuni koje je završilo, za to vrijeme, čak 176 polaznika (DAP, 23). Konačno, 1955. godine, javno je priznato da se ko­ Darko DUKOVSKI: SOCIJALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA POR AC A 1945.-1955., 35-46 tarske vlasti nisu pretjerano bavile rješavanjem problema zdravstva "(...) jer smo smatrali, da je to stvar pro­fesionalnog zdravstvenog osoblja i liječnika. Zdravst­vena služba nam je manjkava na području kotara jer se nisu angažirali dovoljno ni društvene organizacije ni mi (...). Liječnici su koncentrirani u večim gradovima (...). Zdravstveni kadrov i ne mare da idu u manja mjesta. Babica iz Barbana je otišla i nije se htjela vratiti, a mi nismo poduzeli nikakve mjere (...). Pomor dojenčadi ima svoj uzrok takoder u tome, što majke kad se vrate iz rodilišta, ne znaju hraniti pravilno svoje dijete, a nema tko da ih nauči, zato djeca umiru (...)." (DAP, 39) Problem zdravstvenih kadrova koji nisu htjeli iči u manja mjesta riješen je tako što su savezne institucije premještale liječnike i drugo osoblje tamo gdje je bilo potrebno (DAP, 39). lako je ovo rješenje bilo nepo­pularno, liječnički su kadrovi funkcionalnije i ekono­mičnije rasporedeni. To je vrijeme kada u Istru dolaze mladi liječnici, ne samo iz drugih krajeva Hrvatske, več iz Bosne i Hercegovine te Srbije. SOCIAL AN D MEDICAL REALITY OF THE POST-WAR PERIOD (1945-1955) IN ISTRIA Darko DUKOVSKI University of Rijeka, Faculty of Arts, HR-51000 Rijeka, Omladinska 14 e-mail: darko.dukovski@pu.htnet.hr ABSTRACT The analysis of archival materials enabled the author to present the social and medical-hygienic situation in the Istrian territory in the post-war period. Furthermore, he highlights the social and medical policy implemented by the new authorities in the period of the political crisis when the state-legal status of !stria or some of its parts was being solved at the green table. The historical analysis focuses on the Croatian part of !stria and confirms the disastrous circumstances in this territory in the post-war period. Here radical social changes occurred soon after the liberation and in a very short period of time the entire Istrian society experienced a fundamental transformation. The nationalisation process from 1946 to 1948 strongly affected the wealthier classes. The social differences became smaller and everybody had an equal status in poverty. Nevertheless, at the very beginning the new system brought hope. The expropriation of factories and working means represented an opportunity for the working classes to improve their social standards. Similarly, the majority of the peasantry, freed from usurious loans, felt that working their own land represented an opportunity for an improvement of their material position, in particular after the agrarian reform. In this period the political "homo novus", up to the previous day simple illiterate peasants, attempted to establish a new political system. During this process they had to deal with insoluble problems that could only be alleviated by ingenious improvisations. At times their methods were successful, but unfortunately had no permanent effects. Nonetheless, despite multifarious problems conditions in Istria gradually improved. In the first years of the post-war period, !stria suffered the loss of its Italian population that was exiled to Italy. In the autumn of 1947, however, it began receiving new inhabitants from all parts of Yugoslavia, who moved mostly to bigger Istrian towns. In these years major generational changes occurred. The governing political class consisted of young people who entirely accepted the ideas of the socialist revolution but also all dogmas of the Communist Party. All of them were political amateurs and the majority were only semi-literate. Politicians with a university degree were few and therefore anybody with secondary school education was called "an intellectual". They, of course, could not successfully confront the heap of accumulated social and economic problems. The majority of the Istrian population suffered from tragic conditions in the material, social and psychological senses. The reports of sessions of social sections of national and district councils bear witness to all aspects of the social tragedy of I stria in the post­war period. Key words: Istria, post-war period, hygiene, social policy Darko DUKOVSKI: SOCljALNA I ZDRAVSTVENA REALNOST ISTARSKOGA PORAČA 1945.-1955., 35-46 IZVORI I LITERATURA DAP, 1 - Državni arhiv Pazin (DAP), ONO I - Oblasni narodni odbor za Istru, SO - socijalni odjel, 1945., k. ­kutija 541, fasc. - fascikl XI. DAP, 2 - DAP, ONOI , SO, 1945., k. 553. Referat od 26. XI. 1945., br. 1332-1945. DAP, 3 - DAP, ONOI , SO, 1946., k. 20, fasc. XII. Zapisnik sa konferencija pročelnika soc. odjela kot. i grad. NO , od 8. do 10. siječnja 1946. Dopis od 31. I. 1946, br. 384/46. DAP, 4 - DAP, KN O Buje - Kotarski narodnooslo­bodilački odbor Buje, 1945., k. 1. Dopis od 27. I. 1946., br. 27. DAP, 5 - DAP, ONOI , 1945.-1946., k. 3. referat D. Diminiča na Oblasnoj narodnoj skupštini 9. XII. 1945. DAP, 6 - DAP, ONOI , SO, 1945., k. 553. Referat iz veljače ili ožujka 1946. DAP, 7 - DAP, ONOI , SO, 1946., k. 20, fasc. XII. Dopis od 22. VII. 1946., br. 3677/46. Izvještaj o radu u 1946. godini. Oblasni N O za Istru Odjel socijalne politike upučen Tajništvu ON O za Istru u Podlabinu. DAP, 8 - DAP, ONOI , SO, 1946., k. 20, fasc. VII. Za­pisnik od 25. I. 1946. DAP, 9 - DAP, ONOI , SO, 1945., k. 553. Dopis od 27. II. 1946., br. 7965-111-1946. DAP, 10 - DAP, KN O Buje, 1945., k. 1. Izvješča za studeni i prosinac 1945. DAP, 11 - DAP, ONOI , 1945., k. 9. izvješča Upravnog odjela, Pododsjek uniformirane milicije od 11. XII. 1945., br. 6274. DAP, 12 - DAP, ONOI , 1945.-1946., k. 1. Zapisnik Iz­vršnog odbora ONO I od 5. II. 1946. DAP, 13 - DAP, ONOI , 1945.-1946., k. 9. Izvještaj Upravnog odjela od 5. VIII. 1945. DAP, 14 - DAP, NOK Pula - Narodni odbor kotara Pula, 1948., k. 1. Izvještaj Kotarskog suda u Puli od 24. XII. 1948., br. 650-23/48-1. DAP, 15 - DAP, NOK Pula, 1948., k. 1. Zapisnik sjednice Narodnog odbora kotara Pula od 1. VII. 1948. DAP, 16 - DAP, ONOI , Z O - Zdravstveni odjel, 1945., k. 20. Dopis od 30. VI. 1945., br. 10/45. Kotarski NO O Kras, Oblasnom NO O Zdravstvenom odjelu. DAP, 17 - DAP, ONOI , ZO, 1945., k. 20. Dopis Oblasnog NO O za Istru - Zdravstveni odjel, Mini­starstvu Zdravlja u Zagreb, od 24. VI. 1945., bb. DAP, 18 - DAP, ONOI , ZO, 1945., k. 541. Dopis od 2. VIII. 1945., bb. Zdravstveni izvještaj. DAP, 19 - DAP, ONOI , 1945.-1946., k. 10. Izvješče od 4. VI. 1945., br. 160. DAP, 20 - DAP, ONOI , SZO - Socijalno-zdravstveni odjel, 1946., k. 544; kc. - košuljica 20, fase. XI. Izvještaj Socijalno-zdravstvenog odjela za razcloblje od 23. XI. 1946. Verbale. DAP, 21 - DAP, ONOI , 1945.-1946., k. 10. Izvješče od 22. VI. 1945, be. 354. DAP, 22 - DAP, ONOI , ZO, 1945., k. 20. Dopis od 23. VI. 1945. DAP, 23 - DAP, NOK Pula, 1950., k. 1. Zapisnik sa sjednice NOK-a Pula od 10. VII. 1950. DAP, 24 - DAP, ONOI , ZO, 1945., k. 541, fase. XI. Dopis od 11. VIII. 1945., br. 18/45. DAP, 25 - DAP, ONOI , ZO, 1945., k. 541, fase. XI. Dopis od 16. VIII. 1945., br. 425/45. DAP, 26 - DAP, ONOI , ZO, 1945., k. 541. Dopis od 11. VIII. 1945., br. 979/45. DAP, 27 - DAP, ONOI , 1945.-1946., k. 10. Izvještaj od 18. VI. 1945., br. 306. DAP, 28 - DAP, ONOI , ZO , 1946.-1947., k. 577. Statistike. DAP, 29 - DAP, ONOI , ZO , (1946.), k. 577. DAP, 30 - DAP, ONOI , SZO, 1946., k. 567, f: Odsjek za zaštitu majki, Izvještaj od 5. XI. 1946., br. 6834/46. DAP, 31 - DAP, ONOI , SZO, 1946., k. 567, fasc. abortusi DAP, 32 - DAP, NOK Pula, 1952., k. 2. Zapisnik sa X. redovnog zasjedanja NOK Pula od 11. IV. 1952. Iz­vještaj Povjereništva za zdravstvo i socijalnu skrb. DAP, 33 - DAP, ONO) , 1945.-1946., k. 10. Izvješče KNO O Labin od 19. VIII. 1945., br. 2994. DAP, 34 - DAP, ONOI , ZO, 1945.-1947., k. 556. DAP, 35 - DAP,ONOI, SZO, 1946., k. 566. Statistika oboljelih zaraznim bolestima po kotarima 1946. DAP, 36 - DAP, ONOI , SZO, 1946., k. 544; kc. 2, fasc. XI. Izvještaj socijalno-zdravstvenog odjela za razdoblje od 1. I. do 30. VI. 1946. DAP, 37 - DAP, ONOI , SZO, 1945., k. 541, fase. XI. Okružnica od 11. VIII. 1945., br. 4798. DAP, 38 - DAP, ONOI , SZO, 1946., k. 544; kc. 20, fase. XI. Izvještaj Socijalno-zdravstvenog odjela od 19. XI. 1946. DAP, 39 - DAP, NOK Pula, 1955., k. 5. Zapisnik sa XVIII. redovnog zasjedanja NOK Pula od 7. I. 1955. SL, 1 - Službeni list FNRJ, br. 1 3, 1 3. X. 1954., 637. AP - L'arena di Pola. Pula. Bartolic, A. (1978): O zdravstvenim prilikama i stanju zdravstvene službe u Istri nakon oslobodenja 1945. go- dine. Pazinski Memorijai, 8. Pazin, Čakavski sabor. Gl - Glas Istre. Pula.