rRA DlfíUOLO. ROMAN OD UIKTORfl PL TALKA. PREUEO IRAN, ZAGREB 1910. TI5AK I NAKLADA ANTUNA 5CM0LZA. Puntól o v ina lažnega fra. Angela, Samostan di Santo Stefano, kt>ji iežaše nedaleko Cosenze u Kalabriji, odsllevao je u srebrenastom svjetlu punoga mjeseca. Bilo je to blage njeke lietne noči go- dine 1870. I bas kad je čovjek bio spreman, da se zaveze u misli nad veličajnim mirom, koji je lebdio nad surom onom gradjevinom i koji je sa odrazom mjesečeva svj^tla pružao tako ugodan utisak, zine najedanput u drugom spratu samostana prozor, a onda se spusti sasma nečujno niza nj tanki i odulji konopac. Tako isto brzo pokaže se vito mlado tijeto, koje se na prozoru malo skvrčilo noonda obim rukama uhvati konopac i spusti se po njemu na zemlju. Ovakova sta čini samo mladič. Ovome u istinu i nije bilo više od dvadeset godina. * Poput srne pretrči dvorište i popne- se na zid takovom spretnošču te se je odmah vidjelo, da je izviežban gombač ili barem to, da je ovo isto več nekoliko puta učinio. Jedan skok i naš pustaija je izvan samostana a onda utetivi brzo i ravno u šumu, kom prodje zamjernom brzinom. Sada ga tek bolje vîdimo. Odjéven je kao lovac. Nakon pol sata dopre do jednoga od onih ljetnikovaca, koje posagradiše bogataši u bližini primorja, a opet u brdima. Ugodnost je to, koja pruža mogučnost i da se uživa more i da je gorski zrak u bližini. Ova je kuča bila u tami. Očevidno je, da su ukučani.več na počinku. Odnikuda ni glaska tek sto negdje biljiše zalutali slavulj. Mladič udari dva puta rukom o ruku. Odmah odgovori tom pljesku bljesak svjetla na prozor drugoga sprata, onda i taj prozor lagano zine a na nj netko spusti ljestve iz konopaca. Nekoliko hipova i mladič je več zgrabio ljestve i popeo se gore. Došav gore raskrili ruke i klikne: — Leonoro, siatki moj živote! Leonoro, eto fra Angela. Sada se pokaže i druga prilika, djevojče od kakovih šestnaest godina, nagne se i več su zagrljeni. — Leonoro, siatko moje dijete, da znaš kakove sam paklenske muke pretrpio, šlo nisam mogao tako dugo do tebe. Tri dana su me i tri noči nadgledali i tako moradoh ostati u krevetu. No za to sam barem sanjao o tebi i to siatko, sladjano. — Hodi dragi moi unutra. Bojim SQ da češ pasti u dubinu. — Je li zrak čist? Znaš da se ne bih rado dao zateči od grofa Oliva, kod njegove kčeri. Rekavši ove posljednje riječi skočio je Angelo u sobu. Domala odjekivaše soba od svježih poljubaca pod kojima je konačno počelo drhtati mladjahno tijelo mlade grofinje a onda — Dakle jé ipák istina, zagrmi glas vratima na ulazu — soba se naglo rasvijetli — grof Oliva je na vratima. Qrof nije došao sam nego još dva slugana s hjime, koji su nosili svietiljke. U. ruci grof o vo j drhtaše korbáč, lice mu se izobličilQ, a žila na čelu.nabrekla. ft -- Bf kle te ipak istina, opětuje grof, moja kči u okrilju noči podaje se nedozvoljenoj ljubavi — hej lopove, a tko si ti taj, sto si zaveo moju kčer, moju jedinú, ljttbljenu kčer — meni grofu Olivi. Angelo stajaše pred njim uspravno. Smjelo lice, na čije su bijelo čelo padali črni uvQJci, odsijevaše od unutarnje uzbudjenosti. — Qospodine grofe, poviče Angelo, kad več ne imate toliko takta, da sami dodjete u spavaču sobu svoje kčerke, več još vodrti dvojicu slugana sobom, ne tražite barem od mene nikakovih izjava u prisutnosti tih lakaifi. Odstranite ove ljude pak ču vam ja več odgovoriti. — Zatvoríte vrata, zapovijedi Oliva. Poslužnici metnu svjetiljke na stol i zatvore za grofom vrata. Leonora ležaše na divanu a lice joj sakrito u vanjkušima. — Bas ste me upitali, tko sam — fra Angelo sam iz samostana di Santo Stefano. Ovaj je odgovor djelovao kao grom iz vedra neba. — Monah, poviče grof, monah iz samostana di Santo Stefano! Onda si jadniče po T činio dvostruki zločin, jer si prekršio za~ vjet čistoče. — - Gospodine grofe, držim da ste se i vi koji puta zavjetovali i prekršili zavjet. U ostalom sam odlučio uz vašu pripomoč oženiti Leonom. Posedajte nie gospodine grofe, zar nisam strojan mladič. Dajte mi svoju kčer, pak čete u meni nači poslušnoga dobroga sina, koji če u ostalom dobro znati da čuva sjaj imena grófova Oliva. — Bezobrazniče, poviče grof — ti se još usudjuješ ovakova sta mi ponuditi, a tko si bio prije nego li si unišao u samostan. — Želite H istinu ili da vas nasamarim. — Istinu! — No dakle, prije toga sam bio čarapar, napleo sam dobre i trajne čarape, gospodine grofe, i moja čitava obitelj je plela čarape — popitajte se samo u Reggiu. Ondje če vam pripovijedati o obitelji Pezza. — Jadni čarapar, zatuli grof Oliva sav izvan sebe, i ovome se je bacila u naručje moja kči — ha, ovdje mora da su vraška sredstva pri ruci, jer inače se nebi djevojka — lijepa, dobro odgojena zatelebala u ovakovoga dotepenoga nikagoviča — evo ti na. Grof. nenadáno zâvitla korbáčem i htjede da udari Angela u lice no ovaj jednom spretnom kretnjom zahvati korbáč, zakrene malo rukom i več je sve ležalo u komadičima pred grofovim nogama. — Tucite vi s tirne svoje pse, no ne onoga, koji se ponosi miloštom vaše kčeri. A sada, moj dragi gospodine grofe, da ste zdravo, — Da, imadete pravo, da sam poludio, kad sam mislio na svezu sa obitelji Oliva, ludjak da tražim vašu kčer za ženu. Ona je bila moja ljubovca, a to mi je dosta. U taj tren skoči Angelo do prozora i priie nego li se je grof sabrao, več ga je nestalo. Konačno dospije u svoju čeliju legne u krevet i ne malo za tim snivaše on najzdravijim snom. Dakako da je zakasnio na jutarnju. Za to nije dobio zajutarka. Poslije podne se otvore nenadáno vrata. J edan samos tanac unidje k njemu i rekne mu, da ga opat zove k sebi. Dakako da mu je zacrnilo pred očima, kad je unišao k opatu i vidio pokraj njega — grofa Olivu. — Ole, gle, mladiču, lijepe pripovijesti čujem, poviče opat, lijepe stvari. Sad je započela pripovijest čiji nas sarno završetak zanima, a taj je, da je opat dozvao nekoliko moniaka i zapovijedio im, da griješnika zatvore. Četvorica ga pograbe i odvuku ga niza stepenice u podzemlje, jedna se vrata otvore, nekoliko bubotaka u rebra, Angelo se srušio na kameniti pod, a željezna vrata se zatvore. Ni sam nije znao, kako je dugo tako ležao. Kad se je probudio osječao je boli u čitavom tijelu. — E, junače, sada smo ovdje doigrali, a sada da vidimo kako čemo umači. Angelova prošloát. Radi toga dakako da Angelo nije zdvajao, jer je vjerovao u svoju sreču, pak stoga odluči prihvatiti prvu zgodnu priliku i silom se makar izvuči iz svoga zatvora. Sada je malo mislio i na svoju prošlost baš radi toga, jer je snivao o budúcnosti. Otac je načinio iz njega čarapara, kao šti> je i sam bio i kao što mu je več i djed to bio. Nu ovaj posao se nije svidjao lijepom mladom Angelu. Radije je lutaö čitavi dan po ulicama a pogotovo u noči, te je počinjao svuda čuda i pokore. Pustolovni ovaj život tražio je više novaca, nego li ih je mogao da smogne sin siromašnoga čarapara na pošteni način. Osim toga zapao je on još i u društvo igrača, gdje je imao smolu i konačno je bio prisiljen, da smaže novae na nečisti način. U to vrijeme pojave se u Reggiu ceste provalne kradje, no nitko nije mogao da protumači tko je razbojnik, jer je taj bio naprosto nevidljiv. No jedne noči ga zatekoše, bas kada je provaljivao izlog nekoga bankára. Naši čitatelji se več domišljaiu, da je to Micaeli sin čarapara Pezze. No kako su čuvari bili zabezeknuti nad otkričem, nisu znali u prvi mah zgrabiti provalnika, a kad su to htjeli učiniti, njega več nije bilo. Dao je petama vjetra. Uz put je utukao njekoga samostanca, svukao mu odječu, našao u njoj pismo samostana Santa Maria da Reggio u kojem se preporuča primitak fra Angela u samostan di Santo Stefano i odlučio se da poprimi pokojnikovu ulogu i da se sakrije na njeko vrijeme u taj samostan. Tako ga nadjosmo ondje, kako je odanle kao lažni fra Angelo polazio na pustolovhie, dok ga nije poznata nam pustolovina sa grotovora kčerkom spremila ovamo u tamnicu. Sada nam je i razumljiva njegova odluka da pobjegne iz zatvora i to sto prije i sto dalie. No njegov je položaj bio predbježno vrlo kritičan. Čini se naime, da su oni gore na njega sasma zaboravili, jer prodjoše^eto i dvadesetčetiri sata a nitko da mu donese sta za jelo. Fra Angelo udaraše po vratima svoje tamnice, vikaše, urlikaše — sve žaludu! Nitko ga nije čuo. Teda negda začuje on korake i prepozna po njima staroga fra Gregoria, koji se je približavao k njegovim vratima. — Sada ili nikada! pomisli fra Angelo. Vrata se otvore i fra Oegorio unidje unutra. — — Evo ti grješni jadniče, donášam ti vrč vina, komad hladna mesa i kruha! Opat ne smije ni da zna za to, jer je odlučio da postiš tri dana. Ali pomislio sam: gladovati je teško, pak sam sabrao ovo malo i sada jedite i pijte. — Hvala ti dragi fra Qregorio! rekne Angelo i prinese vrč k ustima a onda oduši, kad više nije ni kapi bilo u njemu. Zatim pojede kruh i meso sa velikim tekom. — Čuj me brate, upita zatím Gregoria, nisi li možda čuo sta kane s menom? Kakovu li mi sudbinu odkrojiše? — Otpremit če te ponajprije u kakav strogi samostan, a tamo ti lie ne če biti bas najbolje, a uz to če te tuči, da če ti krv šibati na kožu. — obilja, doda Angelo. Jedino je dobro, da če to istom biti. A tako daleko još nismo. I nenadáno navali na ira. Qregoria, baci ga o tle, uzme mu ključe, zakrene dva puta ključem, ključ metne u žep i podje mirno u svoju čeliju, uzme konopac, spusti ga kroz prozor, jedan mu kraj pričvrsti o nogu svoga dosadanjega kreveta i spusti se u dvorište. To je sve trajalo možda koji čas. Dakako da je puno brže prešao zid i onda stajao prema brdima trčati kao da ga vile nose. Snočalo je. „Fra." Angelo se pruži na mahovinu u šumi, a dobra i zdrava narav pomogne mu do dobrog sna. Slijedečega jutra uputi se dalje i kada je ogladnio odlúči, da se pošto po to domogne dobroga zalogaja. Zadje u neko selo. Ne premišljavajuči dugó, pokuca on na vrata otmjenije seljačke kuče. Otvorí mu iijepa mlada seljanka. Mora da je tek nedavno bila udata. — Je li vam muž kod kuče? upita ju fra Angelo, koji je dakako bio u monaškoj odori. — Muž mi je, častni brate, u polju. Sama sam. — No pa onda mi dajte prije svega da malo zagrizem, a onda čemo na ono, pošto sam došao. Žena nije pomišljala ni na sto drugo, nego, da je on došao iz samostana noseči kakovu vážnu Vijest, pak mu donese najljepši zalogaj, šta se našao u kuči. Dakako da se je malo čudila teku toga monaha, jer je on pojeo sve, sto mu je god donijela i još je tražio. Konačno kao da je utišao glad. Zatim kimne seljakinji i ona morade sjesti nasuprot. — Znadete li vi, da se je vaš čovjek zavjetovao dati samostanu di San Stefano 100 Lira? — Ah, sveta Bogorodice! poviče seljakinja uplašeno. „Stotinu lira? Za Boga, ta mi nismo tako bogati, da bi mogli onako od šale pregorjeti toliki novac! — To je stara pripovijest, odgovori fra. Angelo, dan prije vjenčanja došao je u samostan i zamolio da ga riješimo, nekoga grijeha, a on če dati za to 100 lira. Dakako sad ne če da plati, a opat me evo šalje po taj novae. Budite dakle pametni, pak odmah platíte! Seljakinja izvadi iz kreveta čarapu, u kojoj je skrivala svoj novac i odbroji na stol 100 lira teško, teško uzdišuči. — Deset lira dati čete mi za put, a pet za molitvu za vas. Seljakinja položi na stol i ovih petnaest lira. — Jednu molbu ,prečasnl brate! Molim vas da mi dadete namiru, jer če me inače ubiti muž. On puno drži do namire. — Vrlo rado, odgovori fra .Angelo, i jer je znao, da su Kalabrezi svi nepismeni, ispostavi ovo pismo: „Ovime potvrdjujem, da seljakinja X. Y. zaslužuje stotinu vručih po tabanima, jer je bila tako bedasta, pak se je dala od mene oguliti. Petnaest čušaka neka joj još prilijepi, jer mi je dala još petnaest lira. fra. D i a v o 1 o". To nije značilo nista drugo nego: brat Djavao. Ova rijetka isprava, koia se još čuva u muzeju u Reggiu, pribavila mu je ime fra D i a v o 1 o, kad je domala postao giasovitstrašan razbojnik. Nitko ga nije drug^čije zvao i pod ovim imenom je ovaj osebujni čovjek ili bolje reči mješavina junaka, lopova i djavla, postao je fra. Diavolo historična glasovitost. Fra. Diavolo se je srdačno smijao, kad je ostavio selo. Zadovoljno je trljao rukama, jer je sada imao sto k' petnaest kruna u žepu, a s tim se več dade neko vrjieme putovati. Da, kad on ne bi bio fra. Diavolo! Nakon nekoliko sati došao je u drugo selo, gdje se je navratio u jednu gostionicu. Ondje nadje tri siromašna pomočnika, koji su bas bili na putu. Sjedne k njima za stol i stane ih ispitivati o njihovoj sudbi. Jadnici mu se izjadaju, kako več tri mjeseca ne mogu nači posla, a novaca da je u njih jedva toliko, da ovdje podmire račun. On zapovijedi, da im se dade vina i jela a na polasku dade još svakome od njih 20 lira na dar. Tako je on običavao. 16 Kad je bilo novca u njega bilo ga je i u čitavog svijeta. On sam je prezirao novac, jednom zgodom je dapače izrazio, da ga prezire. Za to ga je i razbacivao ng. sve strane svijeta. I tako nije dugo potrajalo i več drugoga dana nije bilo u njega od onih sto i petnaest lira ni prebite pare. Kako nije bilo prilike za kakovu kradju ili prevaru, morao je predbježno primati i rnilostinju, te poklonjeno jelo i ležaj. Petoga dana svoga putovanja dodje on opet u brda i do mala zadje u krásnu dolinu, u kojoj su bile kuče otmjenih Kalabreza. Ovdje odlúči, da se dočepa na ma koji način oveče svote novaca. Prije svega valja da se riješi svoje kute. U bližini rijeke bilo je oman je jezero, u kojem su se običavali otmjeni Kalabrezi da kupaju. No kako je bilo več dockan, kada se je fra. Diavolo približio vodi, našao je samo jednoga čovjeka gdje se kupa. Ovaj je odplivao malo podalje od obale, na kojoj je ostavio svoju odječu. Fra. Diavolo nije dugo oklijevao. Brzo skine kutu i obuče odijelo onoga otmjenoga Kalabreza. IT Na svoju velikú radost nadje u odijelu, koje je bilo iz izvršne tkanine, kesicu i u njoj do dvadeset i pet lira. Odmah podje u najotmjeniju gostionuuzme sobu. Naručivši dakako odmah i dobru večeru i kako je sve platio gotovim, bili su i gostioničar i poslužnici s njime puni ljubežljivosti i susretljivostL — Čija je ono prekrasna kuča preko puta? upita fra. Diavolo. (Zovimo ga tako i mi, kada ga je tako nazivala čitava Italija.) Qostioničar, koga je fra. Diavolo to upitao odgovori: „To je kuča Marchese Luccije de la Bonda. Zar niste o njoj još nista culi? Ona je u Napulju, a i u opče najljepša žena, sto je ikad rodjena pod suncem. Pripovijeda se, da je ona udova iza najbogatijega čovjeka u Italiji. Muž joj je pao u dvoboju, a radi nje. Odonda mrzi ljude, zatvára se, a Î u ovom Ijetnikovcu se je tako uredila, da ne može k njoj nitko bez njezine privole. Ova kuéica je prava tvrdjica. Jest, stranče, ja vam to kažem". — Gle, gle, to me baš zanima, upadne fra. Diavolo, nuderte mi recite još štagodj o ovoj dražesnoj Napuljci. Koliko ioi je godina? Viktor ffL Falk ; Fra Diavolo. — Mlada je to žena, ne ée joj biti jošte ni dvades^ta! Do bijesa. Da vam je sarno vidîeti Marchesu Lüciju, očí bi vam iz očnica iskočile, da je u vama sanio pol muškarca. — Stanuje li i služinčad s njome u lietnikovcu? — Dovela je sobom samo tri osobe i to: staroga slugana, kuharicu i sobaricu. — Čemu je onda pretvárala svoju kuču u tvrdjavu? ispitavaše fra Divalo. Zar se boji, da če čovjek za njezinom ljepotom uhadjati, ili se boji navale na svoju krijepast? — Možda i to, smijaše se gostioničar, no možda su tome ipak krivi njezini prekrasni briljanti. Ona naime ima najdragocjeniji nakit u čitavoj Italiji, pak ga ni sama kraljica ne ima Ijepšega. Znadete dobro dk ima svakojakog sumnjivog klateža, za to je mareheza Lucija sasma dobro učinila, da je poprimila tolike mjere oprem Tako je eto vanjska vrata dala skovati iz željeza. Ne samo to. Svaka vrata imaju umjetnu bravu, koju je napravio stari majstor iz Cremone, nazvafi kralj umîetMk bravara. Za ovakovu bravu nije moči nači drugoga ključa, pak se fii n&íspretnrji tat ne može ovdje nista pomoči. To bi bilo najftianje — produži gostioničar nakon male Stanke, sjedajuči za strančev stol — ima iza svake brave po mali top. Tvrdi se, da Marcheza Lucija treba samo maknuti polugom, koja je više njezinoga kreveta* i onda počnu svi topovi na vratima prosipati vatru i smrt Osim toga su svi prozori providjeni rešetkama, pak je Marcheza otvoreno priznala, da ima uvijek uza se bodež i da če njime probosti svakoga razbojnika, koji prodre u kuču bez ikakovoga oklijevanja i bez obzira za kojim blagom teži. — Doista šarmantná signora, poviče fra Diavolo. Bas bi se rado s njom upoznao. — Čuvajte se otrovnog bodeževog šiljka. prekine ga gostioničar. No kae je odilazio od gosta, niie ni slutio, kolikom li je zbiljom fra Diavolo narmsfio pro drijeti u kuču lijepe Marcheze Lucije. Sapris di Como, eto prilike, koju si je bas želio, prilike, da se dočepa masne lovine, veiikoga plijena. Šfo je čuo za briliante Marcheze Lucije, bilo je posve dovoljno, da stvori odíuRit, kako če danas poslije podne da posjeti dražesnu Napuljku. Ali kako da dodje u kuču? -- to mu se tako lahko baš nije činilo, Fra Diavolo nije zdvajao kod nikakovog svog poduzeča. Dapače, bio je uvjeren, da ovakovi pravi djavao kao sto je on, mora pi odrijeti kroz sve zMove, pak če u nuždi doprijeti u kuču i kroz dimnjak. Dimnjak! Ova se misao učvrsti u njegovoj glavi i on je počne obradjivati pijuckajuči bocu maläge Kako ie bilo kasno stanu se gosti po malo povlačiti u sobe. Fra Diavolu pridje konobar i upita ga, da li ga smije odpratiti u sobu, pošto je ovdje u ljetovalištima običaj, da se restauracije zatvárajú o ponoči. — Ima li u opče redarstva u ovome božjemu gnijezdu? — Dva su karabinijera, odvráti konobar, no ne vjerujem, da čete ovu gospodu gdjegod na putu sresti, jer oni obično sjede kod ča~ kana Filippa, sasma po strani u maloj osteriji, koja je sasma daleko u selu i pijuckaju po malo iza zatvorenih vrata. — Iz toga slijedi, da samo ljudi od visokoiste smiju u noči da piju, a ostali da su osu djeni, da im se grid jani suše! odvráti ira Diavolo. Rekavši to digne se fra Diavolo, ogrne svoj ogrtač — jer ie onome kavalijeru i njega ukrao — i izadje iz gostionice uvjeravajuči, da če se vrátiti za jedan sat i onda odmaii otiči u svoju sobu. Šetnja fra Diavola sastojaia je dakako u tome, da je više puta obašao kuču Marcliezt» Lucije motreči je točno sa švih strana. Odluka je bila u brzo gotova. Pridje do jedne sicilijanske pome, koja je rasla tik uz kuču, baci svoj ogrtač i stane se vefati uz vitko stablo. Popěvši se u krošnju zirkaše fra Diavolo oprezno susjednoj kuči, jer se je radilo o to me, da dopre do kučnoga krova. Nad prozorom drugoga sprata otkrije on jedan kip, koji je bio izbočen. Bila je to Janusova glava. Fra Diavolo se spremi na skok, sune od stabla i prihvati se obim rukama za Janusovu glavu. Opasan je to bio pokušaj, jer bi se bez dvojbe bio survao u dubinu i sasma smrskao, da je prekratko skočio. No i sada su zaredale jedna za drugom največe poteškoče. Valjalo se popěti na Ja 2Ž nusovu glavu i odanle tek dohvatiti rub kro va. Samo jedna nespretna kretnja, jedan hip nesigurnosti ili vrtoglavice i on je izgubljen. No fra Diavolo nije na ovakove stvari ni mislio. — Ja hoču da dodjem u kuču Marcheze Lucije, lijepe Napuljke sa skupocijenim briljantirna i doči ču unutra jer sam fra Diavolo- Nakon pet částka bio je s obim nogama na J^nusQv,oj glavi a rukama se zahvatio za krovni žlijeb. Velikom lahkočom se privuoe žiijebu i eto ga na krovu. — Sada smo na poJ dobili igru, mišljaše fra Diavolo. Eno tamo dimnjaka, poči cemo u nj, pak smo sigurni, da čemo — kako se djavki i pristoji — krozanj doči sretno do kakvoga ognjišta. Odanle če več l^kše iči!" Fra Diavolo udje u dimnjak — još jedan časak oklijevaše, jer mu se baš nije svidjala voznic ovakovim temnim ždrijelom, % onda pusti ruke sa rubja i Sja užasnim štropotom padne fra Diavolo u dubinu. S#m fra Diavolo je mislio, da mu je kucnuo pos^diiji čas, jer je jurio takovom çil horn brzinom, da mu çe je zacrnilo pred očima. Sva sreča, pak je dimnjak bio uzak, te je trenje ipak ublaživalo pad. Sad — strašan sudar — i fra Diavolo osjeti tlo pod yogama. Prva mu je misao bila: živim; druga: gdje sam; treča: je li me tko čuo? Prvi odgovor je glasio: živim te sam zdrav i neozli jedien ; drugi: nisam na kuhinjskom ognjištu več u komínu a treči: nije me nitko čuo. Sigurno nije nitko bio u sobi u koju je fra Diavolo pao. U ostalorp je mogao govoriti i o sreči, jer da je slučajno bilo naloženo u ovom kominu, morao bi bio fra Diavolo iskušati, da li je zbilja pafcíenskoga porijetla i da li ga patri ime fxa Diavolo, koje si je sam nametnuo. Komin je bio hladan. Fra Diavolo ispruži lagano i oprezno glavu kroz rešetku komina i ogleda se po sobi. Ta to je krasno uredjena soba! Bila je to prekrasno uredjena soba za spa vanje. Zidovi su bili preobučeni sa modrom svilom, a nad prekrasno pozlačenim kr eve- torn bilo je svileno nebo. Krevet dakako pun bijelih svilenih jaštuka, kojí šu mamili, da se čovjek na njima otpočine. Sa stropa je visio mletački svjetionik, koji je osvjetljivao sobu tmurnim svjetlom. — Prekrasno! pomisli fra Diavolo, „čini mi se, da sam se iskrcao u spavačoj sobi Marcheze Lucije.44 Večina ljudi običava večinu svojih dragocijenosti sakrivati u svojim odajama za spavanje. Dakako da je to nepraktično i opasno, jer je razbojnik, koji je nakanio doči do tih dragocijenosti prisiljen da ohladni ponajprije njihovoga vlasnika. Nisu li možda ondje u pisačem stolu glasoviti briljanti Marcheze? „Hajde da vidimo!44 No u isti čas, kada se je ira Diavolo spremao da se izvuče iz komina, čuje korake, vrata se otvore i dvije ženske udju u sobu. Fra Diavolo nije ni jedan trenutak sumnjao, da je ona prekrasna osoba tamno črne kose, prekrasnih obraza, sjajnih, bljeskavih očiju — sama Marcheza, dok je ono drugo — takodjer lijepo stvorenje bila njezina sobarica. Dakako da se je ščučurio o svom kominu, kolikogod je bilo rnoguče, odlučivši privremeno da oátane miran. 25 — - Svucî me, Marietta— čuje on Marchezin glas, — malo sam zakasnila sa svojom lektirom, a več je skrajnie vri jeme, da legnem." — Stvar postaje pikantna — snivaše fra Diavolo, no tim bolje, tako spojiti korisno sa ugodnim. Marijeta u brzo obavi nalog, klekne, odveže Luciji visoke cipele, svuče svoju gospodaricu i zaogrne ju u bjieli neglige, pun čipaka. — Čarape," rekne Marcheza i pruži sobarici noge. —Prekrasnih li nogu, mišljaše fra Diavolo* koji je iz svoga zakutka marljivo promatrao čitavi prizor. — Spusti mi kosu. Marijeta pruži gospodarici mletačko staklo. Kosa je brzo bila spuštěna te pokrivaše u prekrasnim uvojcima punana pleča Marcheze Lucije. — A sad lahku noč, prozbori Marcheza, legni i ti odmah. Sve je spremljeno, topovi nabíjeni, psi puštěni sa korláta. = Psi! pomisli fra Diavolo. Bas sam bio lukav, da sam prodro sa krova. Na taj način nisam sa onim ubojničkim psima ni došao u doticaj. — Zar vam nije Marcheza nešto hladno u sobi? upita sobarica, „ne bi li da bachn u komin koji koinadičak drva? — Još bi mi to trebalo, pomisli fra Diavolo. „Ako nálože propao sam ,a onda valja skakati iz vatre kao stjenice sto skaču iz go ruče seljačke potleušice. No Marcheza odgovori na zadovoljstvo razbojnika : — Nije mi, Marietta, hladno, a sad podji. Lahka noč! — Lahka vam noč signora, neka vas nebu štiti ovu noč i neka vam da ugodne sne, I dievojka izadie a odmah iza nje dodje Marcheza do vrata i zakračuna ih dvostrukim kračunom. Zatim okrene nekakovu polugu, koja je bila na vratima i fra Diavolo nije više dvojio, da je ona sada otvorila mekanizam, koji ie bio spojen sa nekolikim nabojima na pragu. Na taj način je omoguč,eno svakome, koji bi htio silom provaliti u Marchezinu sobu, da na najbrži i najjeftiniji način preseli se u vječriost. — Izvrstno, ppirçisli fra piavolo, baš mi se svidja ova opreznost, jer sam več u sobi. Mafcheza nije odmah legla več je prišla prosom i zagledala se u noč. 27 Ponosna njezina prsa dizala su ce i spu stala od oštrpg^ disanja. — Sama, uvijek s&ma! šacuje fra Diavolo, gdje ona uzdiše. To je najjadnija sudbina syake udovice pa ipak sam m^ada, vatrena, puna čeznuqa, no ioš nisam našla čovjseka, koiemti bi poviedla svoju sudbinu, kojemu bi me srce privlačilo... No pustimo sada ove misli, nisu &ie dostojne i haidemo lepi — to ie najbolje — pa makar za yolju ugodnoga sna". Mar,cíí,eza klone na rub Jkreveta i več digne noge da se pruži u perinu, no onda sjedne i naglo rejcne: „Marietta ipa^ ima pravo, hladno je u sobi. Malo ču naložiti u komin. To je tako ugodno, kad čo v jek gle^a n plamen i onda zaspe". — Vrlo ugodno! pro^mrmlja fr# Divayolo, a osobito za mene, no ja ne &i čakati toga trenutka — avanti fra Diavolo vali razmrskane glave na zemlju. Seljakova sjekira zašla mu je duboko u glavu. Maslina je bila spasena, nisu je zasjekli, jer se je svako bojao, da se dade na ovako opasan posao. No za to je ovaj slučaj stajao dva ljudska života. Povjerenik je bio mrtav, a seljak je dakao uapšen i odveden u zatvor u Reggio. Znao je jadnik, da ga čeka doživotná tamnica, pak je za to volio, da se objesi u svojoj celui o svoj remen. Ovaj slučaj opisali su svi talijanski listovi i dakako sve je osudilo povjerenikov postupak. Na nesreču je dospio jedan ovakovi primíerak i u kalabreska brda, u okolicu Intri, u terra Lavaro, gdje je fra Diavolo boravio sa svojom bandom. Fra Diavolo procita onu vijest i zakune se da če se osvětiti. Htio je da oslobodi zemlie od vampira, koji je isisavao krv naroda, Pod íim je mislio na generalnoga zakupnika Francesca Stradella, koii je bas u okolici ira Diavola imao prekrasno imanje. Jednoga dana sjedio je Francesco Stradello u svom stolcu kraj komina, pušio finu smotku i sltíšao kako uvježbane ruke jedinice mu Julije izvadjaju na spinetu prekrasne i ljubke pjesmice. Stradello je bio čovjek od kakovih šezdeset godina. Glava mu sasma očelavila a tek mali i slabi vijenac sijede kose dokazivao je, da je nekada i na ovoj glavi bilo kose. Lice mu se ušiljilo a nos Jako iskočio. Francesca Stradella ogromno mu bogatstvo bas nije jako veselilo. Svojih milijuna nije mogao pravo da užije. Več desetak godina je sto pobolijeva. Za to je i bio mrzovoljast nerazpoložen i neveseo. Prije je bio trgovac sa drvima. Kupovao je ogromne šume i opet ih prodavao, a onda je dugo vremena imao u Rimu mjenjačnicu. Jednoga dana je zatvorio svoju „butigu" (dučan), ostao vjerovnicima dužan jedan milijun i s tirne preselio u Napulj. Ovdie ie prigodimice trgovao. Kupovao je sto je bilo izvanredno jeftino, posudjivao novac, ako mu je to bilo moguče uz velikú sigurnost i ne manje kamaté» pa kako je i ulazio u dvor te izlazio s\aki čas iz njega, trgovao je i sa odlikovanjima, za koja si je dao masno plačati. Uz ovakove poslove pak takovu inuusfriju morao je njegov imetak dakako rasti kao lavina. No to sve nije njemu još bilo došita. Stradello je upotrebio Ferdinandovu nepriliku, da zakupi poreže i to uz tako povoljne okolnosti, da bi mu se imetak za cigle tri godine morao pedeseterostručiti. Kako je on več onda imao tri milijuna; bila je to prilično velika svota. A ove milijune ljubio je on kao ideal, ovi su mu milijuni bili razbibrigom, ovi su mu milijuni bili lijek, kad su ga boli njegove boljetice odviše mučile, ovi su mu milijuni oživ- Havali živce. No on je računao još malo dalje. Za koga li štedi onaj lihvar, za koga li on to sve skupi ja? Imao Je na zemlji jedno jedino biče, koje je obožavao čitavom snagom svoga inačeJsamenoga srca. Bila je to kči mu Julija, dijete kratkoga i nada sve nesretnoga braka, jer se pripovijeda, da je Stradello svojom škrtošču sprernjo žerju u rani grob. Ako je otac bio i izvana i iznutra zvijere, kčerkica je bila upravo protivno, naime andjeo Od ovoga plavokosoga djeteta nije bilo dražestnije djevojke u čitavoj Italiji, nije bilo uiniljatijega, niti boljega. Nebo ju je obdarilo svime u obilju, kao da ju hoče da odšteti za ovakovoga — oca. Zašla je tek u sedamnaestu, a cvala je od ljepote. Pjevala je pjesmice, slikala, svirala — sve donjekle savršeno. No zato se je razumila i u kuhinji pa u smočnici. Naprama ukučanima je bila puna prijaznosti. Francesco Stradello nije poznavao ljepše i prijatnije zabave, nego da prisluškuje, kad nježni prstiči prebiru po žicama skupocijenoga spinetta. Čudno zar ne, da ovaj čovjek toliko bijaše zauzetan za glazbu, kad inače nije mislio ni na šio drugo, nego zasluživanje. Baš sada prisluškuje eno krásnu ariju, koju je Julija svojim zatravljujučim glasom pjevala, a uz to sama izvadjala i pratnju. Sad eno zamuče, a na spinettu se začuje još nekoliko zvuková. — Jos jedanputa, moje dijete, reče Stradelio. Ti ni ne pojmiš, kako mi to godi, kunem ti se, da ne osječam svojih boli, kad te~ be slušam gdje pjevaš. — Zar te danas opet toliko muči, upita Julija pokazavši mu sive svoje oči. — Boli moje sada više ni ne popuštaju, odgovori Stradello. Uvijek zebem, sjalo vani sunce ili ne, zelenilo se vani drveče ili svirala zimska hladna bura. No kada mi ti zapjevaš, tako mi je toplo oko srca, — molim te počni!? Julija je več htjela da započne s nova ariju. U to se otvore vrata, a sluga najavi, da je došao neki mladi časnik, — Mladi časnik, upita Stradello, a sta hoče on od mene? — Neznám, uzvrati sluga, evo mu posjetnica. — Romano Tedesco, čita Stradello, kapetan u prvoj pukovniji Bersagliera. Reci mui da je dobro došao. Ne mogu da shvatim sta znači ovaj posjet, klima Stradello glavom; gleda na posjetnicu. Je li ti poznato ime Romano Tedesco?" — Nisam još nikada za nj čula, oče. Mislim da če dobro biti, da odem u drugu sobu. jer —- —" Več je prekasno, jer sluga eno več otvara vrata, i pusta jednoga časnika u sobu. Julija se trgne kada ga opazi. Još nikada se nije zanimala za jednoga čovjeka, još nikada nije odlikovala niti jednoga od svojih obožavatelja nikakovom naklonošču. Ali kad je ugledala ovoga mladoga časnika u zlačanoj odori, zamrla joj je riječ na usnama. Kao kakova čarolija djelovale su na nju njegove vatrene oči, črna ruda kosa, vitak stas. — Molim za oproštenje, sto tako nenadano dolazim u vašu kuču, signor, progovori kapelan naklonivši se. Dolazim službeno, poslan od vlade. — Izvolite molim sjesti, — reče Stradello, i priopčite mi, sto mi imate da reknete. — Signora je valjda kči — domačica — Romano Tedesco. Time se/ je predstavio sam. Julija kimne glavom na pozdrav a onda se opět spusti na vezeni stolac. Ni pod koju cijenu na svijetu ne bi sada otišla. Sada baš hoče da čuje, šta ovaj mladi časnik ima da kaže njezinomu ocu. — Nije bas ugodna vijest, koju vam donosím, počne kapetan, vlada me šalje sa 30 momaka Bersagliera u vašu kuču sa nalogom, da vas štitim. — Mene da záštite, progovori Stradello začudjeno. Zar me kani tkogod napasti? — Dakako, signor. Vlada je iz dobrog vrela saznala, da je potajno skovana urota, da se jedne od ovih noči navali na vašu kuču. Mrze vas, signor Stradello, kao generalnoga zakupnika poreza. Meni ne pristoji, da o tome prosudjujem, da li vaši činovnici rade pravo ili krivo. Dobio sam nalqg, da se ovdje nastanim, pak vas več unaprijed molim za oprostenie, ako bi vam to bilo neugodno. —- Niti najmanje, progovori Julija, dapače — o papa, to je užasno, tebe mrziti, ta zar su ljudi zbilja takovi, da bi te htjeli ubiti? — Ljudi, kčerce mrze uvijek onoga, koji je bogatiji od njih, odgovori Stradello, no kako vidiš imam prijatelja, a vlada ne če, da mi tko sta učini, pak mi je za to poslala izvrsnoga ovoga satnika, da me štiti. — Od srca ste nam dobro došli, pak vas molimo, da kod nas ostanete, dok nestane pogibelji. —- Julijo! — Zapoví jeda j oče! — Budi tako dobra, pak daj za gospodina kapetana prirediti obje sobe u drugom spratu, a sto se tiče vojnika, nastaniti čemo ih u trečem spratu. — Hoču oče, odmah ču izdati potrebne naloge, vojničtvo če biti najbolje opskrbljeno, a vas gospodine kapetane, očekujemo danas na souper. Romano se Tedesco nakloni. Kad je Julija zatvorila za sobom vrata, progovori Stradello sav uzrujan Tedescu: — Zar je istina, da mi prijeti pogibelj? — Vrlo, vrlo velika i vi morate biti spremni na sve. Ja se čvrsto nadam, da čemo več izači na kraj sa tom buntovnom seljačkom čeljadi. Nitko ni ne sluti, da čemo se ovdje nastaniti. Več sam pogled na odore dozvati če te ljude k pameti, pak če se povuči, a da ni ne bude puno krvi. — I ja se tome nadam, odgovori Stradello. — No sada molim, da me ispričate, rekne Tedesco digavši se, ljudi me čekaju nedaleko kuče. Idem po njih, pak ču se pobrinuti ujedno za to, da budu nastanjeni na zgodan način. —- Dajte mi ruku, dragi, p&štovani kapetane. Iz dna srca sam vam zahvalan, da vas ova stvar tako jako zanima. Tedesco se udalji, a Julija za nekoliko časaka udje u sobu. Rumenih obraza, na kojima se je stid žario, dodje k ocu, u očima joj nešto odlučna sijevne kad je govorila: — Oče, našla sam onoga, za koga ču se udati i to ne če biti nitko drugi do li kapetan Tedesco. — Ali drago dijete, Stradello če, ta to kod tebe ide nekako brzo. — No, ako hoču da postanem vojnikova žena, ne smijem dugo oklijevati, več se va- Íja priučiti, odlučiti i stupati. Stari Stradello se nasmije. Ova kčerina odluka ga je veselila, jer ga je uvijek zabrinjavalo, sto se nije dosadá obazirala ni na jednoga svoga obožavatelja, a tako je vruče želio, da vidi Juliju udatu. Da je ovaj kapetan Romano Tedesco najsiromašniji medju siromašnima ne bi nista pačilo. Ta ima u njega novca izobilja, a kome drugome da ga ostavi nego Juliji i njezinome mužu. Sat kasnije bio je u bogato urešenoj jestvioni souper, koji se dakako sastojao iz samih biranih jela. Kapetan Tedesco je razvio sve svoje prekrasne sposobnosti. Razumio je razgovarati, a pri tome je podavao toliko duha, da je Julija bila sasma zatravljena. Mlado djevojče zúrilo je u njega smiješečim se očima, rumenih obraza. Svaka mu je riječ ispijala iz usta. Tedesco bi morao biti slijep, da ne bi opazio utisak, koga je izazvao u prekrasne djevojke, Kod déserta su popale Stradella takové boli, da je odlučio povuči se. — Drago moje dijete, budi ti u društvu našega gosta, a ja ču poči na pocinak. Nadam se, da ču sutra u jutro vidjeti kod nas gospodina kapetana Tedesca, a valjda i više dana. Zar ne da čete mi oprostiti? — Dakako, dakako, odgovori Tedesco. Kad je otac otišao nije trajalo dugo, pak se je mladi časnik sa Julijom sporazumio. On ju je jednostavno obujmio i pritisnuo k sebi, a Julija, koja je inače bila toliko čista, da ju je več pogled muškaraca vrijedjao, podala se osobitom slašču ^njegovim poljubcima, Nitko im nije smetao, a mjesec, koji se je malo bio nadvirio na prozor brzo se je za vukao za oblake, bacivši na zaljubljene samo jedan pogled. Ta znamo da je mjesec diskretan. Bila je več kasna noč, kada se je Julija odijelila od dragoga, otpratila ga je do njegove sobe, zaželila mu od srca „lahku noč" a onda je nestala u donje odaje, gdje je stanovala. Mladi časnik se je zamišljeno ušetao po svojoj sobi. — Ne ima dvojbe, ljubim je, ljubim je u istinu, i od svih ženskih, s kojima sam se sprtljao, ova je jediná s kojom sam ozbiljno nakanio. No do bijesa, ne ču se s tirne natezati. Ona mora otiči u plamen, a kalabreški seljaci neka znadu, kad vide plamen, da ih je fra Diavolo oslobodio od ove more. A sad na posao, progovori fra Diavolo pretraživši svoje kubure, da li su u redu, sada ču dati svojoj četi znak. Fra Diavolo otvorí prozor i stane mahati crvenim rupčičem. Onda se odšulja niza stepenice i za nekoliko trenutaka bili su njegovi ljudi oko njega. — Avariti, dragi moji, progovori im, sada valja kuču zapáliti. Sa Stradellom samim bit ču ja sam skoro gotov. Ona bijela vrata u prvom spratu, da mi se nije ni jedan usudio ni dodirnuti. Ono neka je za vas svetinja. To su bila vrata od sobe, u kojoj je Julija spávala. — A sada podignite svoju ratnu viku i vatru na krov! Dok je Tedesco potrčao niza stepenice, da dopre u odaje staroga Stradella, zaori čitavom kučom vika razbojnika. Fra Diavolo je našao Stradella gdje sjedi u krevetu. Starac je drhtao od straha, jer ga je vika razbojnika trgla iza sna. Kad je ugledao fra Diavola pruži mu ruku, lice mu se razvedri. — Vi ste to kapetane, ah koja li sreča, da ste došli. Vi če te me zar ne zaštititi od buntovnih seljaka? — Signor, odgovori fra Diavolo, vrijeme je, da zbacimo krinke. Ja nisam kapetan Romano Tedesco, ja nisam časnik Bersagliera, ja nisam poslan od vlade, več stojim eto pred vama u ime nesretnoga naroda, koga ste vi na najsramotniji način isisavali, stojim pred vama kao poslanik božje pravde, koja hoče da s vama dokonča. — Sveti Bože, zajeca Stradello, pa tko ste onda, ako niste s ve to? — Fra Diavolo sam, kalabreški razbojnik. Uz krik užasa padne generalni zakupnik poreza u jastuke. Spopao ga je tako užasan strah, da nije bio kadar progovoriti ni jedne riječi. Ukočio se je kao da je mrtav. U taj tren zinu vrata, a dva slugana ulete uprepaščeni unutra. — Izgubljeni smo, izdani smo, viču obojica, ovdje sa zaživa fra Diavolo. — Ako ga zovu, poviče fra Diavolo zabivši u prsa jednoga sluge svoj bodež a drugoga uhvati za grlo, pak ga stane daviti. Ako ga zazivaju ponesite ga sobom u vječnost i vičite ondje pred prijestolom božjim. Hropčuči sruši se umiruči. Drugoga slugu držaše fra Diavolo jedan časak svojim že~ ljeznim prstima za grkljan, a onda ga baci kao komad drva u kut. — U pomoč, u pomoč, ječa Stradello, „sveti bože, moje dijete, moja Julija. — Nju ne če nitko ni taknuti, odgovori fra Diavolo. „Julija mi je danas postala ljubovcom. — Vašom ljubovcom — lopove ,lažete. Ovaj stari čovjek, koji nije imao toliko snage da brani sama sebe, još se je snašao, kada je valjalo braniti čast svoje kčeri. — Ne lažem, odgovori fra Diavolo ponosno, „Julija je danas postala mojom ljubovcorn, biti če razbojnička zaručnica i ja ču je povesti sobom, pak če biti sretna. — Proklet da ste — sada me ubijajte lopove, kada ste mi kčer zaveli. Fra Diavolo pruži ruku, da zgrabi i starčev grkljan, no u isti mu se tren zgrozi pred očima. Pred jedan sat držao je u zagrljaju dražesnu kčerku, a sada da umori oca. Ali moralo je da bude — zakleo se je, a fra Diavolo drži svoju zakletvu. Brzo trgne bodež, da ga zabodé u starčeva prsa, no u to opazi, da ga je providnost očuvala od ovoga zločina. Kap je ukinula starčev život, u krevetu se je ispružilo mrtvo tijelo. — Tim bolje, promrmlja fra Diavolo, spremajuči bodež, „slučaj mi je eto uštedio krvavi posao, ali valja sada prtljati, jer se tu ne da od dima više izdržati. Potrči na stubište, no i ovdje je dim bio tako gust, da je jedva nabasao naprijed. No kada je več skoro prošao stepenice Viktor pl. Falk ; Fra Diavolo. 5 i zašao u svježi zrak, sjeti se nenadáno, da Julija još možda spavá u svojoj sobi. Nije fra Diavolo dugo promišljavo, več krene natrag. Borio se proti plamenu i dimu i na taj način dosegao vrata u prvome spratu. Htio ih je otvoriti — bila su zaključana. Ali gdje su ta vrata na svijetu, koja bi mogla odolijevati fra Diavolu. Jedan udarac i vrata se slome u komadiče, preko kojih fra Diavolo skoči u sobu. Ta eno za Boga lijepe djevojke na svom krevetu. Smiješak joj je oko ustna, kao da su joj u snu zaredale slatke uspomene tek prošle večere. Slika je bila tako lijepa, da je fra Diavolo zaboravio na svaku pogibelj. On se nadvije nad Juliju i pritisne svoje ušnice na njezine. — Je si li ti, prošapta ona, dodji ljubljeni mužu, ljubi me. — Ustaj, moja Julijo, skrajnje je vrijeme, da pobjegnemo, kuča je u plamenu. Razbojnici su je upalili, a ja — ja sam njihov harambaša — ja sam taj fra Diavolo." Fra Diavolo se je nadao, da če se Julija smrtno prestrašiti. 67 No kako se začudio, kad mu je ona ovila oko vrata svoje punane, mehke ručice, vatreno se k njemu privinula a onda progovorila: — Pak da si sami djavao, a ne njego> brat, pošla bi s tobom! — Podji s menom, biti češ mi žena! odgovori fra Diavolo. — A šta če biti od moga staroga oca? — On je več mrtav. Srce mu je stalo od straha, kad je čuo, da mu je kuča u plamenu, Time je za Juliju nestalo i posljednje zapreke i ona sada navali na fra Diavola, da izadju iz kuče što prije. Lakše reči, nego ispuniti. Banditi su odviše točno ispuniíi svoj posao i zapalili kuču na sve četiri strane i to istodobno pod krovom i u svim spratovima. Kuča sada i nije bila nego plameno more. Več je počelo sumnjivo praskanje u stropovima — za par časová se več mora sve da sruši, a i stari su zidovi iveč stali klimati, kao da če se sad na i oni stropoštati. Uz to je bila puna kuča dima, a plamen je širio neodoljivi žar. Fra Diavolo je uzeo Juliju u naramak, no kada je s njom izašao iz sobe, srušile su 68 se stepenice uz strahoviti prasák — ogroman plamen lizne u vis. Put je bio presječen. — Kroz prozor, zlato, poviče fra Diavolo. — Ne boj se, ja sam uza te, i ja eu te plamenu oteti, jer te ljubim. On potrči s ujom opet u njezinu sobu. Premda je to bilo u prvom katu, bio je prozor ipak tako visoko, da se nije na skakanje moglo ni pomisliti, a osobito ne sa Julijom u náručiu. Fra Diavolo si je znao pomoci, Sto brže je mogao, raskidao je plahte sa Julijinoga kreveta u duge komade, spleo to sve skupa i tako napravio prilično pouzdani konop. kome se je mogao povjeriti. Fra Diavolo stane prvi na prozor, Julija podje za njim, onda je on čvrsto obujmi i spusti se po konopu. Četa, koja je več bila zabrinuta za svoga dobroga harambašu, dočeká ga gromornim: ,,Eviva!" Fra Diavolo nije umakao iz goniče kuče ni za jedan časak prerano, jer sad — užasna grmljavina — fra Diavolo brzo povuče Juliju natrag, i razbojnici se razbježe na sve strane — kuča Stradellova je bila hrpa ruševina. 69 Nedaleko kuče bili su spremni razbojnički konji. Fra Diavolo zajaši na svoga konja, posadi dragu preda se i u popanj odjuri čitava čela uetragorn. Ne dugo za tim dočepa se fra Diavolo sa svojima pečina, koje su ležale nedaleko Intri-ja. Kada je uveo Juliju u pečinu, progovori uzbudjeno: „Ti dolaziš iz palače u pečinu. Julijo, pa ipak češ ovdje biti tisuču puta sretnija, nego li si bila u palači svoga oca, jer če ovdje biti oko tebe poštovanje i ljubav, — Qdje ti bio da bio, moj fra Diavolo, — poviče Julija, obujmivši i poljubivši razbojnika, — ja ču biti sretna, ,zavjeri mi se samo jednim: da češ mi ostati vjeran. Dakako da je to rado učinio fra Diavolo, koji nije za zakletvu nikada bio u neprilici. U čitavoj Italiji pobudio je silnu uzbudjenost požar kuče Francesca Stradella i umorstvo generalnoga zakupnika poreza u Kalabriji. Ovim djelom postao je fra Diavolo u jedan mah ljubimac sirotinje i svega pučanstva, jer je svatko osječao kao da je od more oslobodjen, kad je stari umro. 7Ô U skoro ovakoj kuči bila je slika fra Diavola, a i po gradovima ju je bilo cesto naci. Narod je pjevao pjesme o iijeponismjelom razbojniku fra Diavolu i slavio ga kao spasitelja — kao junaka. Za domovinu. Oni, koje je zabavljao život glasovitoga pustolova i razbojnika fra Diavola, mnogo puta su tvrdili, da je fra Diavolo bio narav, koja nije mogla ostati vjerna u ljubavi. Te žene da u opce nije bilo, koja bi bila kadra, da ga trajno uza se priveze, a i on sam da je tvrdio, da ga niti jedna žena ne može dulje usrečiti nego kroz deset noči. Svi ovi biografi se očito i jako varaju. Fra Diavolo je sa Julijom Stradello živio dulje od šest mjeseci u svojoj pečini najsretnije, i bas ovih šest mjeseci odlikuje se tirne, da razbojnik nije čitavo to vrijeme prolio niti kapi krvi i da je bio neprestano blag i sklon na dobročinstva. Kako je^uvijek imao dosta novaca — ta trebao je samo ruku pružiti da se obogati — bio it darežljiv kao kakovi knez, mogM bi dapače ustvrditi, da je u povijesti bilo malo knezova, koji bi tako lahko i veselo dijelili novac. kao ovi razbojnici . Za fra Diavola se dobro znade, da nije pustio od sebe niti jednoga siromaka a da ga ne bi obdano. Ako je koga kljastoga čovjeka sastao na putu napunio bi mu žepove zlatom. Kad Jfc opazio koga slijepca udario je u plač. Neku mladú ženu, koia ie bila pred porodom i koja ie u šumi beruči suvarke, pala na zemlju te onako ležeči ostala, uprtio je na ramena i odnio u njezino selo. Predávajúci je njezinima, šapne joj u uha: „Danas si ženo jašila na plemenitom konju i nijedan kralj ne može se podičiti, da je jašio na boljemu. Nezaboravi ove kese s novcima, koja je bila na konju u bisagama. Hočeš li da znadeš, kako se zove kory, koji te je danas nosio na svojim ledjima? — Ime mu je fra Diavolo." Rekavši to iščezne fra Diavolo iz kuče. Ovakovih se pričica pripovijeda nebroj i danas još, kada se talijanski seljaci za zimskih večeri sastanu, ne znaju nista boljega da pripovijedaju nego raspredati o fra Diavolu, o velikom razbojniku, koji je ljubio siromake a mrzio bogataše. A fra Diavolo je ostao Juliji i vjeran. Ta on je nije smatrao samo ljubovcom poput svili drugih žena s kojima se je sastao. To ne. Naprarna njoj je imao čuvstva jednoga supruga, pak ako i nije njihovu svezu blagoslovio svečenik, štovao ju je ipak kao svoju ženu. Jao onome članu njegovu družbe, koji bi se bio usudio da uvrijedi Juliju ma samo i jednim pogledom. Fra Diavolo bi ga smrvio jednim udarcem šake! Ali svaki je bio uvidjavan i dosta parnelan, da se toga kani« Julija u ostalom nije dala tome nikada ni povoda. Baš naprotiv, ona se je trudila iz svih sila, da ju četa ljubi, štuje i nosi na rukama. Kad bi se razbojnici povratili iz boja, vidala im je rane, brinula se, da dobijú dobar zalogaj i ako je koji član čete štagod skrivio, pak se fra Diavolo na nj srdio uvijek je posredovala. Julijinom pogledu nije mogao fra Diavolo da odoli. Njoj za volju savladavao bi se uvijek i praštao. n Pa ipák nije ova sreča imala dugo da potraje. Tome nije bio krivac on, nego sudbina, koja je razbojnika doskora pozvala da zaigra sasma drugu ulogu, nego li ju ie imao dosadá. Bila su to ona burna vremena, koja su hárala ne samo nad Italijom nego nad čitavom Evropom. Pojavio se je genij, genij borbe, genij krvis genij sile, genij samovolje. Rodio se je genij, koji ie umio da se uzdigne od gradjanske kuče do prijestolja, genij, koji se još nikada nije pojavio u svjetskoj povijesti, a ni ne če više nikada. Ni danas, ni za tisuču ni za deset tisuča godina. Napokon Bonaparte zvao se je ov.aj genij, od čije je osvajalačke pomame zadrhtala čitava Evropa. Dakako da ie Napokon bacio svoj pogled i na Italiju. Italija — ova mala zemlja, bila je kolijevkom njegove slave. Napokon je htio učiniti kraj haračenju španjolskih Bourbonaca, koji nisu bili trn samo u njegovom oku. On je računao na to, da če južni Talijam otjerati Ferdinanda, jer im je dosadilo nje govo lose gospodarstvo i to odmah čim franceske čete predju Alpe» Tu se je Napoleon zaračunao. Ferdinand je imao jake pristaše. Buknulo je narodno čuvstvo, i Ferdinand nadje nenadáno oko sebe sav svoj narod, na sto dakako nije računao. Tko god je bio Talijan pose#ao je za oružjem. Borba proti Korzijancu! zaori sa švih strana. Sve se premalo proti Francezima, sve sile se upeše, da se omoguči uspjeh. Jednoga dana pojavi se kod fra Diavola čovjek, koji se je dao sasma mirno uhvatiti od razbojničkih predstraža. Tek je izrazio zelju, da može vidjeti fra Diavola oko u oko. Bio je taj čovjek obučen kao seljak i to kao bogati seljak. Velika srebrena puceta, koja je nosio na svojemu haljetcu, uzbunila su lakomost razbojnika. Sigurno hotomice izvukao je taj seljak i svoju kesicu s novcima — u kratko, taj je čovjek učinio sve, sto je moglo razbojnike pobuditi, da ga uhvate i odvuku u svoj tabor. Fra Diavolo i Julija stajali su pred ulazom u pečinu, kad su razbojnici doveli onamo uhvačenoga seljaka. — Jesi li ti fra Diavolo, veliki razbojnik? upita ga seljak, dok su mu razbojnici još držali ruke. — Šuti pseto! poviče na nj fra Diavolo — kako se možeš drznuti, da me nešto pitaš prije nego li sam te na to ovlastio? Imao bih volju, da te objesim odmah o prvo drvo! — Ne čini toga fra Diavolo! — odgovori seljak, koji je mogao imati oko 40 godina, čije lice bas nije pristajalo k seljačkom odijelu — ili ako bas hočeš, da me objesiš, dozvoli mi prije razgovor u četiri oka! Imam nešto važna da ti priopčim. — Odstúpite! — zapovjedi fra Diavolo razbojnicima, a onda pusti onoga čovjeka preda se i upita ga šta mu ima reči. — Posegni u prsni žep moga kaputa! — progovori seljak. Ondje češ nači kraljevski! vjerodajnicu, iz koje češ vidjeti, da se zovem Lepanto i da sam tajni savjetnik kralja Ferdinanda. Je li taj čovjek poludio ili misli, da če se bezobraznom laži možda spasiti? Bilo kake bilo fra Diavolo učini, kako mu ie onaj rekao. Posegne mu u žep i izvuče na svoje veliko čudo vjerodajnicu, o čijoj se istinitosti nije moglo sumnjati. Na njoj je bio kraljevski pečat sa podpisom: Ferdinand Napuljski. Fra Diavolo je jako dobro poznavao ovaj podpis. — Pa vi dolazite k meni? — izusti razbojnik — a koja vam je namjera? Aha, naslučujem, vi hočete da me ponukate, neka se dobro voljno predam? Onda se vrátite dragi prijatelju, sto brže môžete k onome, koji vas je poslao i recite mu, neka sam pokuša da uhvati fra Diavola! — Čuj me, fra Diavolo! — odgovori tajni savjetnik Lepanto, — dolazim k tebi kao glasnik Njegovoga Veličanstva kralja, da ti doneseni oprost. Drugo nista! Budi tako dobar, pak mi posegni u drugi žep. Ondje češ nači drugu ispravu. Otvori pečat, jer je i to tebi poslano. Sada nije više trebaJo dugo moliti fra Diavola. Mahon potegne on onaj drugi dokumenat prelomi pečat i — Julijo — moja Julijo — moja ženo! poviče fra Diavolo pogledavši tek u ispravu. Gledaj ovamo — čitaj — jer meni titraju slova pred očima! Julija uzme papir, na kojem je takodjer bio kraljevski pečat i stane glasno citati: „Mi, po božjoj milosti, Ferdinand, kra!] Napulja i Sicilije osiguravamo ovime fra Diavolu, razbojniku, podpuno pomilovanje. Svi zločini biti če mu oproštěni, a on če se smjeti pokazati svuda, gdje bude htio! Pošto Mi živimo u vrlo zlom vremenu, u kojem je Naše kraljevsko srçe obuzeto brigorn za domovinu, u vrejnenu, kada drski Francez kani provaliti u Našu zemlju, da drma svetim pravima, koja Nam je sam Bog podijelio, to zovemo Mi svakoga poštenoga domoljuba na.záštitu Italije pak držimo, da se ne čemo prevariti, ako smatramo da i fra Diavolo ima srca za otačbinu. Mi želimo jednoga čovjeka, kakav je on. sigurne ruke i sigurna oka, čovjeka, koji se je u toliko borba ponio tako hrabro, pozdraviti u Našoj vojscl I tako imenujemo Mi fra Diavola prkovnikom, podijeljujemo mu ovime patent i pozivamo ga, da sto moguče prije dodje sa svojima liudima u Napulj, da podje sa Našom vojskom proti neprijatelju. Istakne Ji se pukovnik fra Diavolo u predstoječim bojevima, može biti uvieren o Našoj kraljevskoj milosti, kojom čemo uvijek ostati njegov nakloni Kralj Ferdinand." — I to ne bi bila nikakova varka, nikakova lukavština, nikakova zamka, izusti fra Diavolo zakrijestivši vatrenim svojim očima na tajnoga savjetnika. Čovječe, ako ste me htjeli prevariti — Jedan kralj ne vara nikada, odgovori Lepanto ponosno. Kunem ti se propelom, da je sve sasma ozbiljna stvar! — Sretan sam, fra Diavolo, da *mogu biti prvi, koji ti čestitam imenovanju za pukovnika. Julija padne plačúci u naručaj svorne ljubavniku. Največa joj se želja eto s^da ispunjava. Osječala se ona uz fra Diavola sretnom kako mu drago, opet je neprestano želila, da se on okani razbojničkoga života i da se posveti postenom zanimanju, koje bi ga bilo do» dostojno. Ona je htjela da vidi svoga junaka velikim poštivanim, pazenim, glasovitim. A tome eto sada prekrasne prilike. — Ne oklijevaj, fra Diavolo! nagovori ga ona, povjeruj! Jedan kralj ne vara. Skupi svoje ljude i hodi s njima što prije u Napulj. Ja ču biti uza te u svakom boju, jer sam i ja Talijanka, i ja osječam da mi srce življe bije pri pomisli na obranu otačbine. Zlatni moj razbojniče — ne, ne više razbojniče, pukovniče, junače, spasitelju domovine, naslučujem, da te čekaju na krvavom razbojištu najljepše lovorike! Ne oklijevaj fra Diavolo! Metni si na glavu lovor- vijenac, koji i patri onome, koji spasí domovinu! — Zahvaljujem ti Julijo na lijepim riječima, progovori fra Diavolo, duboko ganut, ja ne ču oklijevati niti časa, da poslušam zapovijed Njegovoga Veličanstva kralja, Otale sa okovima! Oprostite tajni savjetniče, da ste tako podlo napadnuti i s vezani! No shvatiti čete, da je tome krivo vaše odijelo. Odmorite se sada u mojoj pečini, u kojoi čete biti tako sigurni kao u Abrahámovom krilu! Okrijepite se jelom i pilom Ti češ Julijo našega poštovanoga gosta dostojno dočekati i pogostiti. Ja ču se porazgovoriti sa svojim ljudima. Sve eu im priopčiti i oduševiti ih za ovu stvar!" No u to nije trebalo trošiti puno riječi. Jedva su razbojnici čuli, o čemu se radi i da če svaki od njih — kako to piše u trečem dokumentu, koga je Lepanto sam izradio — biti pomilován i imenovan za desetnika a osim toga dobiti lijepu svoticu novca, odmah su svi stali klicati od veselja, opkolili su fra Diavola i zakunu se na koncu, da če za Napulj svi do jednoga i u smrt. Onda ih je bilo oko fra Diavola osamdeset. Malena je to bila četica, ali svaki u njoj vrijedan za dvadeset vojnika. Sve su to bili ljudi vični boju, koji su prezirali smrt, koji su navikli, da ih zrna oblijetavaju, koji ne predaju ni pred čim. Ove noči bilo je u špilji još jako veselo. Nitko nije ni trenuo okom. Sva zaliha vina, sto je bila u pečini, po~ pivena je one noči, pak je dapače fra Diavolo morao opominjati svoje ljude, da manje piju. Julija je te noči imala posebne vrsti posao. Šivala je zástavu u bojama kraljevine Napulj. I ovu zástavu nosila je ona po nosno na svom vrancu, kada se je u jutro polazilo. Ono osamedeset ratnika, koji su najedanput postali od razbojnika pošteni vojaci, stupalo je prema Napulju pod vodstvom fra Diavola. Poput munje raširila se na sve četiri strane Kalabrije vijest, da je četa fra Diavola pomilovaná i da je on sam imenovan pukovnikom i da su svi zajedno putem u Napulj. Sada mnogi seljački sinovi ostave kuče svojih roditelja, kovači pobacaju svoje čekiče na stran i eto1 ih svih fra Diavolu. I gle — kad je fra Diavolo sa svojima došao u Napulj, brojilo ih se svih skupa pet stotina. Dne 7. svibnja 1806. predvede fra Diavolo svoju četu kralju Ferdinandu u dvorcu u Napulju. Kralj pruži fra Diavolu ruku i zahvali mu tronut na brzom dolasku. Onda ga još uvjeri, da ga nista više ne če podsječati na ono, sto je bilo prije toga i da če biti sve oproštěno i zaboravljeno. Sam napuljski biskup blagoslovi borce. Svi poklekoše u dvorištu dvorca, Julija digne zástavu, a fra Diavolo digne za svoje Viktor pl, Falk ; FmJDiavolo, g ljude ruku i izgovori svečanu zakletvu, koju mu ie čitao napuljski biskup. Samo tri dana odmora bilo je priušteno fra Diavolu i njegovim i ju dima. A onda sve krene na bojiště. Francezi su več doprli do u rimsko područje i več se spremahu da če na Napulj. Bilo je več skrajnie vrijeme, da se izadje u susret drskome osvajaču i /da se s njim odlučno pobije. Kalabreski konjanici ili garda briganata; kako je nazivana smjela četa fra Diavola, sačinjavala je predstražu vojske. Oni su krasno razumjeli uhadjati, sabirati hranu i to bas x>nda, kad su več svi mislili, da ne ima nigdje nista. Prijašnji njihov život osposobljivao ih je za to. Mi ne možemo podrobno opisivati način ratovanja fra Diavola. Kao pukovnik bio je fra Diavolo izvrtan a sto se tiče njegovih ljudi, jedan junačniji od drugoga. Jedne noči navale oni iznenada na njeki tabor, u kojeniu su se bili smjestili Francezi. Fra Diavolo se je najprije uvukao u tabor prvi, usmrtio stražu, a onda se povratio k svojima i navali neoklijevajuči na Franceze, kojih padne dobra polovina. Ostatak pobjegne u močvare, gdje ih opet dobar dio pogine. Za ovaj junacki čin primio je fra Diavolo od kralja pohvalnicu, pak bi sigurno bio -i više odlikovan, da nije gospodstvo Ferdinandovo nad Napuljem naginjalo kraju. Fra Diavolo je bio najrazličitije ranjen. No za to ipak nije bilo te rane, koja bi ga prisilila, da se okani boja. Četa mu se smanjila na 300 ljudi. To sve ga nije uzdrmalo. Čim je ustrebalo eto fra Diavola na čelu svojih. Uza nj, na prekrásnom vrancu jašila je neumorna Julija, vijoreči zastavom po zraku. Tu onda nije bilo promišljanja ili možda uzmicanja, več udri na neprijatelja. A onda dodje vruči jedan dan, kada se je odlúčia sudbina ira Diavola, kao vojnika, kao častnika, kao pukovnika. Bjesnio je žestoki boj. Fra Diavolo povede svoje ljude u najgušču kisu taneta. Več mu je bilo uspjelo, da se zarije u iijevo irancesko krilo, no onda ngjedanput čuje iza sebe znak trubljom. Brzo se obazre * i opazi oblak prašine, a domala iza njega 2000 franceskih konjanika, gdje jure na njega. Sada je valjalo boriti se za život. Domovina se više nije dala spasiti. Ova konjanička navala odlúčila je bitkom, jer je brigantska garda bila stisnuta sa dvije strane. Na svu nesreču pojavi se sada francesko topničtvo na okolišnim višinama i sada stane zrnje padati kao tuča na onih 300 ljudi. Posvuda s ten janje, jauk, vika, zdvojnost!- Fra Diavolo opazi, da mu ljudi kolebaju i da če u divlji bijeg. Ali to bijaše jako teško. Tko je htio da umakne, valjalo mu se je protuči kroz francesko konjaničtvo. Fra Diavolo čuje, gdje vice jedan neprijatelj : — To je fra Diavolo, razbojnik! Ako nam sada dopane šaka, valja če visiti! — Lopove, zaviče fra Diavolo. Najprije me uhvatite, a onda me vješajte koliko vam drago! Fra Daivolo trgne naglo konja i strjelimice zarine svoj mač u vrat neprijateljskog nekog častnika. 1 sve dalje i dalje krči on put kroz neprijatelja Več mu se eno otvára prolaz, vec vidi pred sobom slobodu, spas —- kad li najedanput prasne hitac. Kraj njega zaori krik — Julija pada sa sedla. Fra Davolo je dočeká na svoje jaké ruke, posadi je na konja i iznese iz gužve. Tek sedamdesetorici ljudi uspjelo je isto tako da se izvuku iz boja. Otalih 230 ostadoše da pokriju ledinu. No i fra Diavolo je u ovoj bitci izgubio svoje najbolje, svoju podporu svoga dobroga andjela. Na zapjenjenom konju dojuri on u neko selo, koga još nisu Francezi zauzeli. Ovde se je morao zaustaviti, premda je znao, da mu je neprijatelj u tragu i da če sigurno za pol sata biti i ovdje. Premda je mogao biti do mala zarobljen — a tijelo mu izrešetano puščanim zrnjem, ipak je odnio Juliju u obližnju gostionu. Ondje je položi na sofu i pokuša da je spasi. Bilo je prekasno! Zrno joj je razdrlo pluča. Julija je izdisala. — Julijo, moja Julijo! jecaše fra Diavolo, ne umri! Ti si moj dobri andjelak, a bez tebe mi ne ima boravka na zemlji. Julijo, šta če to biti iz mene, ako me ti ostaviš! Ona još jedanput otvori prekrasne svoje oči. Pogled beskrajne ljubavi padne na Ijubljenoga muža. — S bogom fra Diavolo! — prozbori ona tihanim glasom. Poči mi je na daleki puti Ali ondje gore pri prijestolju Svevišnjega moliti ču za te, neka ti i On oprosti, kako ti je oprostilo Veličanstvo na zemlji! — Ne, ne, ti ne smiješ da umreš! Julijo, moja Julijo — sveti Bože — oči joj gasnu! Julijo — pogledaj me — još jedanput — prekasno — prekasno — to je smrt. Sav zdvojan baci se fra Diavolo na mrtvo tijelo. Pobjesnio je sam na sebe, trgnuo bodež iza pasa i pokušao se usmrtiti. Teškom mukom uspije njegovim pratiocima, koji su s njim zajedno došli u gostionu, da mu izbiju iz ruke bodež. Onda uzme fra Diavolo mrtvo tijelo u naručaj i digne ga na konja. Ni pod koju cijenu nije htio, da ono dospije u francoske ruke. U kalabrejskoj zemlji neka počivaju njezini zemni ostanci. Ondje če on da pokopa svoju dragu Juliju, gdje je ona pečina, u kojoj je proživio s njom toliko sretnih, krasnih sati. Bez ikakove smetnje prispiju razbojnici do nekadanjih svojih pečina kod Intrija u terra di Lavaro. Uz prekrásnu mjesečinu položena je ondje nezaboravna Julja u hladan grob na vječni počinak. Sedamdeset razbojnika stajalo je oko toga groba, a stotine očiju orosiše se suzama. Fra Diavolo baci prvi nekoliko grudica zemlje u grob, a onda se sruši onesviješten. Kada se je osvijestio, sve je več prošlo, pak je još samo mogao na Julijinom grobnom humku da poklekne i da zaplače, za svojom izgubljenom ljubavi, za svojom ljubljenom ženom, jedinom ženom, koju Je Tra Diavolo ikada ljubio. Slijedečega jutra dodje fra Diavolo medju svoje drugove i progovori ini: — Prijatelji! Tko se od vas hoče da vrati u svoju domovinu, slobodno mu je! Ruke vaše nisu još okaljane novim zíočinima, još ste uvijek dobri vojnici! Sto se mene tiče — ja ču na novo početi da razbojnikujem. Upotrebili ču svoju obijubljenošt kod pučanstva, da ga i nadalje pod jaru jem proti Francezu. Tko misii sa mnom, taj neka dobro zna, da ide u sigurnu smrt. Neče sigurno dugo potrajati, pak ce osvajač prodrti i do peta č i ž m e, pak če se učvrstiti i u Kalábriu, kao sto se je učvrstio u ostaloj Italiji. A onda — onda još preostaje posijednji zdvojni bojak. Odhrvati se Francezu ne možemo, poginimo barem po njemu. Tko če od vas dakle da me ostavi? Svi šute. No več slijedeči tren zaori burno klicanje, i svi poviču kao jedan: — Pseto je onaj, koji ostavi hadambašu! Živio ira Diavolo, razbojnik! Ostati čemo uza te fra Diavolo, s tobom smo duša i tijelo. Pak kad dodje do umiranja, pomrijeti čemo s tobom! — Duše ljubljene moje Julije, poviče fra Diavolo, dignuvši ruke prema nebu, ako gledaš sa tvojih svjetlih višina k nama, nasmiješiti češ se! Jer ja još nijesam sam na zemlji! Ako i jesam siromašniji za najdraže blago» za ljubaV — ostalo mi je ipák prijateljstvo vjernih muževa! ÍZlocesta opatica. Čujte sarno sto je ira Diavolo učinio samostanu kod Consenze. Saznao je, da ovaj samostan ima puno blaga, a kako je on bio osvjedočen, da nitko ne može biti na svijetu laglje bez novaca i raznih vrijednota nego bas oni, kojí su položili zavjet siromaštva, odlúči, da se toga blaga dočepa. No za to je i predstojnica samostana bila mudra, obzirna i stroga žena, koja je učinila s ve, kako če svoj samostan očuvati od kojekakovih neugodnih posjeta. Prije svega zabránila je svojim opaticama svaki dodir sa vanjskim svijetom. Jedini izlazak bile su šetnje po samostanskom vrtu. Osim toga je predstojnica pretvorila samostan u pravu tvrdjavu. Naručila je iz Engleske krvoločne pse, kojih se je bojala sva okolica. Ovi psi — šest ih na broju — morali su preko noči trčati oko samostana i jao 90 i pomagaj ónomé, koji je zapao u njihove zube. Na sreču je svako znao, kakovi su to psi, pak nije bilo po nocí na daleko u okolini samostana ni živa stvora. Osim toga stvorila je predstojnica od opatica neku vrst obranbene čete. Makar je zazirala od oružja, svladala se je ipak i nabavila puške, s kojima su se opatice češče vježbale. Vrata samostana bila su dakako najbolje vrsti, p dakako da su i prozori željezom b M izrtówuvuni. Uza sve to zaključio je fra Diavolo, da posjeti samostan sa svojom četom i to dakako ne badava. Prije svega radilo se je o tome, da se sazna, što je sa samostanskim blagom i gdje je ono skriveno. Dakako da je tu bila sva sila dragocijenosti u briljantima, safirima, smaragdima i rubinima. Osim toga bilo je tu mnogo staroga zlata. Sve skupa od neizmjerne vrijednosti. Fra Diavolo je znao, kakvi su samostanci u opce, pak je prema tome znao i to, da če svaki radije i poginuti, nego odati crkveno blago. Valjalo je dakle nesto izmudriti, da se sazna, gdje predstojnica sakriva to blago. Fra Diavolo je dulje vremena o torne razmišljavao, a onda smisli smjelu varku. * Nekoga lijepoga ljetnoga jutra pozvoni na samostanskim vratima jedna opatica. Sestra vratarica otvori i kad opazi stranu opaticu upita je sta želi. — Mogu li govoriti sa predstojnicom? — Unidji u ime Božje! odgovori sestra vratarica. Strana opatica, vito mlado djevojče, dražesno u licu, stidljivo oborenih očiju unidje u samostan. Setra vratarica ode k predstojnici i najavi joj posjet. Ne dugo za tim bila je več strana opatica u čeliji predstojnice Rosaure, koja ju je dugo vremena strogo promatrala svojim sivim očima . Utisak čini se, da nije bio loš, jer je predstojnica prijazno nagovorila nadošlu: — Odakle si, sestro, i sta želiš od mene. — Prečasna gospo, odgovori opatica, duboko se nakloniv, donášam preporuku od napuljskoga nadbiskupa. Rekavši to, izvuče jedan list iz žepa i pruži ga predstojnici. Ona procitá pismo, kinine više puta svojom sijedom glavom, a onda progovori: — Svijetli biskup mi piše, da ti sestro Mihaelo tražiš útočište u mojem samostanu. Dosada si bila u samostanu Uršulinka u Napulju, a pošto je taj samostan radi ratne pogibelji raspušten porazdijeljene su opatice po raznim samostanirna. Tebe je zapalo ovamo. Kod nas češ nači dijete, što tražiš, mir duševni i tjelesni. Dakako da je zapt u našem samostanu strog, puno strožiji nego kod Uršulinka, no nadam se, da češ se svakako pokoriti zakonima, koji u nas vladaju, — Prečasna sestro, biti ču sretna, ako budem smjela živiti pod tvojim strogim pogledom. Pripovijedali su mi, da si ti izvršna, pak sam uvijek žudila, da dodjem u samostan, u kojemu je osobito strogi zapt. Ja sam naime jedna griješnica. To ti odmah priznajem. — Qriješnica? — Da, prečastna sestro predstojnice, napanu me više puta griješne misli i onda — onda se sjetim muževa, koje sam prije upoznala, a osobito jednoga — moram se zgroziti kad mu ime spomenem, a uvijek, uvijek me i u snu buni. — Ispovjedi samo sve, — progovori predstojnica najprijaznije, — odkrij mi sve tajne svoga srca, pak eu te ja zaštítiti od švih djavolskih pojava, koje se smucaju oko tebe. Mlada se opatica obazre plaho oko sebe kao da se boji, da ne bi možda tkogodj slušao, no sestra Rosaura joj pomogne: — Qovori samo dijete, zidovi su ovi debeli, van se nečuje ništa a onda — ja bih željna bila, da vidim onu, koja bi se usúdila, da prisluškiva na mojim vratima. — Pa neka bude, prečasna sestro, proizusti mlada opatica. Dok sam još živila u svijetu, u tom strašnom svijetu, sa njegovim grijesima i porocima pa zamkama, onda — onda sam upoznala jednoga čovjeka, pred čijim češ imenom zadrhtati. Fra Diavolo mu je ime. — Fra Diavolo, poviče predstojnica. Ti si nesretnice poznavala fra Diavoia* Ta to je najgori medju najgorima, čovjek zastrt svim grijesima, sto ih u opče imade, razbojfiik koji osobito udara na samostane, poslanik pakla, kako se vidi več po imenu mu. — I ja ga sada proklinjem, odgovori opatica, ali onda, kad sam ga upoznala — bila sam kči zakupnika i petnaest godina stara — onda sam o fra Diavolu drugačije mislila. — Jadno dijete, pak te je on zaveo? Opatica brizne u plač i zajecu glasno: — Da, on me je zaveo! — Kako dugo si podržavala s njim? — O dosta dugo — skoro pol godine. — Ta to je strašno — pa kako si se oslobodila toga vraga? — Jednoga me je dana ostavio. Fra Diavolo nije nikada vjeran — no mene se je ovaj moj grijeh tako kosnuo, da sam odlúčila u samostan. Ocu sam sve priznala i on mi je odobrio odluku. Tako sam došla Uršulinkama u Napulj. Več sam se ponadala, da sam na najbo ljem putu, no sad mi se je počeo fra Diavolo javljati u snu i to svake večeri. — Samo u snu? upita predstojnica. — Jest, prečasna sestro, samo u snu, pak kako bi se inače i javio. Ali i u snu je strašan, jer mi šaptaše tako strašne stvari, da sam se svaki put probudila drhčuči. Za to sam dobila kod Uršulínka uvijek pomoč jednu mladú opaticu, da moli smenom, kada mi dodje napast. Predstojnica pozvoni, a onda dozove sestru Izoldu,pak kada je ova došla progovori im: — Sada podjite, a ti sestro Mihaelo uredi se u našem samostanu što prije možeš. Ja ču ostro paziti na tebe, pak se nadam, da ču moči otjerati od tebe toga djavla, fra Diavola, jer sam u svom životu to več više puta učinila. Obe mlade opatice izadju iz predstojničine čelije i upute se u čeliju sestre Isolde, Mala je to čelijica orešetkanoga prozora a unutra najnužnije pokučtvo. Osam dana je prošlo, a onda dodje k predstojnici sestra Isolda i ispovjedi joj: — Prečasno sestro, ona strana opatica setra Michaela, s kojom moram da stanujem je snovida. — Snovida? — Da kako ono kážu somnambula. U pol noči ustane, zapada u ekstazu i proriče sta če budučnost donijeti. — Zar je to moguče, poviče predstojnica, ne varaš li se možda? — O ne! Ta kako bi se varali, kada sam je kroz više noči promatraia. Čini se, da je i rnjesačarka, jer cesto ustaje iz kreveta, hoda spávajúci po čeliji i popinje se po zidovima, koliko je to več moguče. —- O tome čemo se- osvjedočiti, rekne predstojnica. — Misliš li da če nesretnica i ove noči zapásti u to stanje? -— Držim sigurno da hoče, odgovori sestra Isolda. — No, kad podjeté spávati, a sestra Michaeía več zaspe, o tvori lagano vrata od svoje čelije, da se ja mogu ušuljati. Onda ču se sakriti iza kreveta i promatrati. Tako je i bilo Slijedeče noči se uvuče predstojnica u čeliju i opazi sestru Michaelu obučenu na krevetu. Najednom se sestra Michaela uspravi, raširi ruke i progovori kukajúci: — Samostansko blago če porobiti — ira Diavolo — čuvajte se fra Diavola — on zna, gdje je blago. Predstojnica sva protrne, jer je to blago bio njezin ponos. — Samo jedno je miesto, nastav! snovida, gdje je blago sigurno, a to je mjesto sveto. Zakopajte ga u našoj kapelici pod žrtvenikom — tamo če biti sigurno — ondje ga fra Diavolo ne če otkriti — ondje če ga čuvati sami arhandjeli. Zatim se sestra Michaela opet skútri, pane na uznak i spavaše dalje čvrstim snom. Sestra Michaela se ogleda sasma smeteno oko sebe i stane uvjeravati, da je bas dobro spávala i da nije nista sanjala. — Zar nisi sanjala o samostanskom blagu? — Nisam nista! Predstojnica stane promišljati. — Ovu mladu opaticu poslalo mi je samo nebo, da me očuva od groznih razbojnika. Ne znam doduše, na koji način je on saznao za skrovište našega blaga, ali — ovaj grozni čovjek saznaje svaku tajnu, pak pre- ma tome može da i ovu sazna. A sigurno je sigurno — pod žrtvenikom či biti blago isto tako sigurno spremljeno, a kako me sestra Michaela uvjerava, da ga ondje čuvaju tri arhangjela, držim da ne ima nista boljega nego da poslušam ovaj nebeški naputak. ^ ikior pl.lFaik; Fra Diavolo Slijedeče noči bila je predstojnica samostana zabavljena sa dvima starijim opaticama tajnovitim poslom. Istrgle su jednu stepenicu od žrtvenika, iskopale duboku jamu i unutra stavile velikú kasetu, u kojoj je bilo samostansko blago. Onda je stepenica opět onako postavljena kako je i bila, da se nista ne opazi, a predstojnica i obje opatice zakunu se, da če tajnu čuvati. Slijedeče noči nisu one dvije mlade opatice spavale. Da je predstojnica prislušavala na vratima čula bi: — Ti mi Jakle obečavaš, da češ me sobom povesti? — Ne mogu te doduše sobom povesti u razbojnički život, odgovori fra Diavolo, koga su čitatelji več davno odkrili u sestri Michaeli — ali ja ču te odvesti na ladanje, gdje češ krasno živjeti, a ja ču doči češče k tebi. — Dobro, pak čemo tvojim ljudima dobaciti konop, ali bojim se, da če biti u samostami velike uzbune. — Malo meteža, odgovori fra Diavolo, smiješeči se, ali inače se ne če samostanu nista dogoditi, osim sto če do temelja izgoriti. — Hoče li-tvoji ljudi moči da dodju do zida radi krvoločnih pasa? — Za to smo se več pobrinuli, odgovori fra Diavolo. Priredili smo im dobar zalogaj, pak su im moji ljudi dobacili komade mesa, koje su psi lakomo proždrli. Sada su svi pocrkali, jer je meso bilo otrovano. — Pa odakle ti to znaš, pak ti nisi ni u saobračaju sa svojim ljudima? — Čula si malo prije gukanje divljega goluba, a to je bio znak meni, da je sve u redu. A sada na posao, rešetku sam več rasklimao u toliko, da trebam samo da trgliem njome, a to če brzo iči. Fra Diavolo odstrani rešetku sa prozora. Onda pusti konop niz prozor i nije dugo potrajalo, eto več jednoga razbojnika za drugim do gore. Fra Diavolo ie svakoga uvukao unutra. Konačno je bilo sedamdeset razbojnika u celui, koja je bila skoro premalena za to- like ljude. No dugo nisu bili u óvom tjesnacu. Nenadáno počnu tuliti i vikati, kao da su svi paklenski duhovi raskorlačeni a onda se porazdijele po svim katovima i svim hodnicima. * Bio je to gadan metež. Opatice viču, kao da ih tko na ražanj nabada, no malo po malo nestajalo je i te vike i konačno se čuje tu i tamo još kakovo grubo smijanje, gruba kletva. Fra Diavolo je sašao sa nekolicinom svojih ljudi u kapelicu, dao odstraniti stepenicu od žrtvenika i tako mu pade u Sake kaseta sa silnim blagom. Fra Diavolo nije htio da prolijeva nepotrebno ljudsku krv. Za to je dozvolio predstojnici i opaticama, da se udalje sto mogu prije. Dozvolio im je dapače, da ponesu iz kapelice nekoje relikvije, koje su bile osobito skupocjene. I sestra Isolda je odpremljena iz samostana, koji je onda zapaljen Ne dugo za tim sve je bilo u jednom plamenu. Plamen se je vidio sve do u Cosenzu. Odmah je sve pošlo u gašenje, ali sve bijaše prekasno. U obližnjoj šumi nadjena je četica opatica. Sve se stisle jedna uz drugu, sve drhču od straha, dok njekoje kleče na koljenima i mole. Predstojnica je bila privezana o drvo, pak se nije mogla ni maknuti. I01 Fra Diavola je več davno nestalo preko brda i dolová a s njim je nestalo i glasovito samostansko blago. Ustanovljeno ie domala, da su u plamenu nastradale samo dvije opatice. Sestru Isoldu i sestru Michaelu nije mogao nitko nači. Prema tome se je opčenito držalo, da su izgorile. Sto se tiče sestre Isolde, ona je živila još dugo vremena u Reggi-u, i to u otmjenoj ladanjskoj kučici, u koju je dolazio dosta cesto otmjeni neki kavalir. Nitko dakako nije slutio, tko je barunica Pia Isolano, a još manje bi tkogod mogao pomisliti, da bi onaj kavalir mogao biti fra Diavolo. U strašno j opasnosti. Baš ova ljubav imala je postati fra Diavolu jako opasna. Prošlo je pol godine i njegovi posjeti kod Pie, koju je on nazivao pobožnom barunicom, postajali su sve rijedji i rijedji. Nije ni čudo. Fra Diavolo je davna več počeo šarati. na drugom mjestu. 102 U Reggi-u je upoznao on kčerku siromašnoga cipelara, dražesnu djevojku, koja ga je očarala svojom skromnošču. Za to je tratio on svoje vri j eme radije u društvu lijepe cipelarove kčeri. Pia je odmah opazila, da je ohladila naprama njoj ljubav lijepoga razbojnika. Ovo nije mogla podnositi. Ne — ona ne če dulje živiti, kad ne može više biti ljubovcom fra Diavolu. No ne če ona umrijeti sama nego i on s njom. Pribavila je otrova. Stari njeki ljekarnik, koji je stanovao u predgradju i koji se je bavio tirne, da pravi otrove, te da ih prodaje onima, koji hoče da se riješe nepočudnoga kojega čovjeka, dao joj je bočicu, te ju uvjeravao da pet kapi sadržine dostaje za žensku a deset kapi za muškarca, da ih odpravi na drugi svijet. Još jedanputa izričito upozorio je stari ljekarnik barunicu na to. — Draga, lijepa signora, — reče stari lisac, — ako kanite usmrtiti lijepu svoju suparnicu, dosta je pet kapi iz ove bočice, radi li se o nevjernom ljubovniku ili o ma kojem čovjeku, koji je omražen, ne zaboravite, da morate uzeti deset kapi, jer je u muškarca jaka narav i veča odporna snaga naprania oírovu. Stari je lopov u ostalom jako skupo prodavao svoj otrov, jer mu je barunica Pia morala dati tisuču lira, prije nego li joj je dao bočicu. Novaca je ona imala. Fra Diavolo ju je time obilato snabdjevao. Barunica Pia spremi bočicu u njedra i povrati se kuči. Bila je silno, silno uzrujana. Jecajuči baci se ona na naslanjač, zarije lice u svilene jastuke neprestano se ispitujuči, zar ne ima drugoga izlazka. Ali nije bilo izlazka — barem ne takovoga, koji bi nju zadovoljio. Ona je ljubila fra Diavola tako žarko, tako strastveno, da nije mogla podnašati ni misli, da bi on mogao biti u naručju druge. Več nekoliko puta klekla je pred njega i zaklinjala ga, da bude* samo njezin. Fra Diavolo bi ju pogladio, smiješeči se, po črnim uvojcinia i odgovorio: „Ali zlatna moja, siatka Isoldo, zar si s menom nezadovoljna? Sta ti je? Zar ti ne dajem obilato i dragovoljno sve štogod ustrebaš?" — Ali tvoju ljubav, tvoju ljubav! — jecala bi Pia. — Nju ne mogu da dijelim sa 104 drugom, a ja znam, da je ovdje u i?eggiu jedna djevojka — — — Fra Diavolo skoči, kao da ga je zmija ujela. — Šuti, nesretnice, ira Diavolo ne dozvoljava, da mu jedna žena ma išto propisuje, on daje ljubav, on ljubav uzima, gdje god mu se svidi i jao onome, tKo bi se usudio, da skučava njegovu strast. Fra Diavolo ne če primati poduke ni od one žene, koju ljubi. Pia je opazila, kako mu je na čelu nabrekla žila, koja se je javljala samo onda, kada je prijetila kod njega bura. Za to je ona lijepo umukla. Ta poznavala ga je: kad je bio razljueen, onda je bio neubrojiv. U ostalom nekoliko časová kasnije uzeo ju je fra Diavplo opet u naručaj, smijao se srdačno poput djeteta,, ljubio ju i dragao, bio naprama njoj na tisuču načina nježan -— a koja žena bi se dnda bila mogla odhrvati nježnostima fra Diavola. Pa ipak Pia nije mogla da podnosi više ovaj život, ljubomor ju je ništio, a ljubomor je najgore zlo, koje malo pomalo izjeda svu dušu. Tako je Pia zaključila, da če umrijeti, ali i njega povesti sobom. ÎÖ5 Danas je imao doči fra Diavolo i to oko deset sati, kada se smrači. Morao je biti oprezan, da ne uleti u sake karabinijerinia. Pia je sve spremila za „žrtvenu svetkovinu", koju je htjela da priredi, žrtvenu svetkovinu, pri kojoj če dva ljudska života boga ljubavi ili bolje reči, proždrljivom idolu ljubomora, biti žrtvovana. Prije svega je odstranila služinčad. Dala im je slobodno večer, porazdijelila im i nešto novca, da se uzmognu dobro pozabaviti i naglasila, da se prije jutra ne moraju povratiti. To su bili kočijaš, ujedno i kučni kastelan, kuharica i sobarica. Oni su več znali, koliko je to sati. Uvijek su dobili slobodnú noč, kadgod je dolazio taj strani kavalir, za čije ime i zvanje nisu nikako mogli, da ma isto saznadu. Pa kako je barunica Pia uvijek na jako darežljiv način skrbila, da se i oni kroz noč dobro pozabave, nisu mogli dakako nista imati proti posjetima stranoga kavalíra. Čim je barunica Pia ostala sama, prostrla je ponajprije stol. Pometala je po njemu cviječa, postavila i rasporedala naj skupoejeniju svoju srebreninu, koju je tek nedavno fra Díavolo na vrlo uljudan način oteo nekome lordu, koji je putovao Italijom. Onda se obuče — sasma u bijelo i uakiti se sto je mogla ljepše. A za tim razaspe se po sobi cviječe. Bočicu sa otrovom je sakrila u svoja njedra. U 10 sati je čula, gdje se vrata otvárajú. Fra Diavolo je imao ključ od njih, pak je mogao uniči u kuču kad god je htio. Eto več i njegovih elastičnih koraka, a onda se otvore vrata i on unidje. Bio je nešto blijed i neispavan. — No, siatka moja Isoldo, — progovori fra Diavolo, zagrlivši je nježno. — Kako ti je — ah zlato. Kako si se danas samo nakitila. Izgledaš mi bas kao kakova kra- Ijica. — Kad fra Diavolo dolazi, — odgovori Isolda, — onda ne mogu da budem dosta lijepa. Ah da je u mene Afroditina ljepota, pak da te sasma privežem uza se. Ali da, nastavi Pia teško uzdahnuvši, to ne bi uspjelo ni samoj Afroditi, fra Diavolo je Jupitrova plemena, a tamo — ne ima vjernosti. 107 — Vjernost?! — slegne fra Diavolo ramenirna. Zar je za ljubav potrebnavjernost? Zar sc ne može ljubiti i bez vjernosti? Je li ljubav za to manje siatka? Ali to su sve stvari, zlato, o kojima čemo se kasnije sporazumiti, a sada hajdemo za stol, jer sam gladan. Sjedne za stol kraj Isolde i dade se bas ljudski na posao. Pri tome joj je pripovijedao o svim mogučirn stvarima. Vatreni njegov duh nije ni na časak mirovao, več je neprestano nešto kovao i snovao. — Znaš li drago moje, da me sada opeta ljudski gone? Oni franceski psi, kojima su u rukama več svi kalabreski gradovi, pak su več i u Reggiu zasjeli, raspisali su ucjenu na moju glavu. Sam Napoleon je izdao dnevnu zapovjed, da če platiti onome, koji mu donese glavu velikoga razbojnika fra Diavola, 10.000 franaka. A to je nepravednost, jer naprama ovome Napoleonu, koji je sam največi razbojnik, sto ga je svijet rodio, nisam nista drugo nego li pukovnik napuljskoga kralja. Zar nije dekret, kod mene? A baš( o tome ine če Napoleon nista da zna, več me označuje bri 108 gantom. Zaprijetío se je dapače, da me ne ce ustrijeliti (ako rnu padnem živ u sake), kako bi i pristojalo čestitom vojniku, nego da če me jedixostavno objesiti. Fui — mene objesiti, mene, fra Diavola — gadi mi se. Daj mi još komadič one prekrasne paštete. Bas je izvrstna. Tako je govorio fra Diavolo na dušak o najozbiljnijim i najsmješnijim stvarima. Smijao se- je, šaiio i psovao u isti tren. — Da, moje drago dijete, — poviče fra Diavolo najedanput. — Danas si mi do« duše priredila najbolje stvari i najfinija vina, no zaboravio sam kralja svih vina onaj osebujni franceski pjenušac, koga sam našao u zalihi onoga Engleza. Več je četiri tjedna, što je Mylord putovao ovuda. Držao je> da je posve siguran, jer je kola pretvorio u malú tvrdjicu. I doista ovaj čudni Englez imao je u svojim kolima pravi top, mali top i kad bi samo ganuo jednu polugu, eto vatre i smrti na zjalo te male nemani. Na ovaj način mislio je, da je siguran od svake razbojničke navale, a pogotovo je bio siguran, da mu ogavni onaj fra Diavolo ne če nista učiniti. 109 No dakle u Mesini, u svratištu je upoznao jednoga s trança, nekoga Franceza, koji mu je javio, da i on putuje u Kalabriju. Francuz je jadikovao da su mu krepala oba prekrasna vranca, pak da je u velikoj neprilici, jer da ne može nači dobrih konja. Mylordu se je Francez svidio tako, da mu je tn-edložio, neka zajedno putujú. Na ovaj je način mislio, da če biti sigurniji, jer mu je Francez pokazao, kako izvrstno gadja iz kubure. Qospodin iz Franceske prihvati ponudu Englezovu i sjedne s njim u kola. Putern — bas su bili u divljem kraju — pokaže se, da je mladi Francez bandit fra Diavolo i sada ne preostane Englezu nista drugo nego škripčuči zubima dati sav novae, koga je imao uza se, sve dragulje, svu srebrninu, pak pošto je fra Diavolo otkrio da Englez ima uza se onoga glasovitoga pjenušca, koji je tek nedavno u Franceskoj otkriven, i koji tako sladi, dakako da nije zaboravio, da ponese onih šest boca, jer je držao, da je pjenušac puno koristniji po njega, nego H po onu englesku batinu. — Odmah ču donésti pjenušac, — rekne Isolda, — no ako dozvoliš vani ču napuniti čaše. — Zašto? — Jer sam opazila, da čep poliječe iz tih boca silnom snagom prema stropu. — No i ti se valida bojiš, da če mene prasák čepa uplašiti, nasmije se fra Diavolo. Ja sam navikao na druge čepové, koji su vrlo cesto zujili oko mojih uha, no ako bas hočeš, hajde, no samo ih brzo napuni! Fra Diavolo se nasloni na divan. — Moram več jedanput s njorn da završim, — promrmlja on, kad je ona izašla. — Ona je lijepa, učinila mi je več puno usluga, ali — njezin je čas kucnuo. Sapristi, ne ču joj radi toga dati sav svoj život. Ali za to je opasno reči jednoj ženi, da ju ne želiš više da poznaš — onda iz žene postane tigar, pak eto borbe na život i smrt. Baš ču promisliti na koji način to da učinim. Ah — jedna misao — upoznati ču je sa svojim poručnikom Marinijem. On je Ijepušast dečko, strojna stasa, prekrasnih očiju, pak razumije kako se ženama zavrče glavom. Možda če mu uspjeti, da je zavede, pak onda eto meni uzroka, da je se stresem. Medjutim je îsolda bila u svojoj sobi i upravo napunila čaše pjenušcem, a onda iz Ill vuče iz njedara drhtavom rukom bočicu sa otrovom. — Deset kapi za njega, pet za me, prošaputa ona. To mora da bude — fra Diavolo, životom svojim platiti češ mi, sto možeš drugu da ljubiš više nego mene. — Još jedanput neka me poljubi, još jedanput zagrli, a onda — onda zbogom svijete — oteti ču ti tvoga lijepoga fra Diavola, jer ga odivše ljubim, a da bi ti ga mogla ostaviti. Držeči času odredjenu za fra Diavola u lijevoj, a svoju u desnoj, unidje u sobu k njemu. — Ah tu si, — klikne fra Diavolo, - hodi sjedi ovdje na divan kraj mene. Zar može biti šta boljega od pjenušca i poljubaca? Ona sjedne kraj njega i metne čaše na stol. Fra Diavolo je obujmi oko pasa i privuče k sebi. — Kako si samo blijeda, draga, a i ruke su ti hladne kao led, a oči ti svjetlucaju tako čudno. Zar ti ni je dobro? — Uza te mi je dakako posve dobro, — rekne Isolda — pa imam samo jednu zelju, a ta je da bi kroz čitavi svoj život mogla 112 biti ovako uza te, a u smrt da rni je poči s tobom zajedno. — Kada samo ne" bi bilo Morinija, — pomisli fra Diavolo. Onda prisloni glavu njoj i pritisne svoje usne čvrsto na njezine, Ona uzvrati njegove poljupce besprimjernom strašču i tako je prošao dobar četvrt sata u najsladjim nježnostima — A sada da pijemo, — prozbori fra Diavolo. — Hodi milo da se kucnemo! I nehotice posegne on za časom, koja je bila namiejnjena Isoldi, i prije nego li je ona mogla to da zapriječi, prisloni je na usta pak ju iskapi na dušak, promatrajuči svoju ljubljenicu vatrenim pogledom. Isolda je počela zdvajati. 1 ona posegne za časom onom, koju je odredila za fra Diavola, još jedanputa je digne u zrak i poviče: — To — to je smrt, Fra Diavolo, i ti moraš da umreš — ja — ja te nisam htjela drugoj da priuštim, a sada — sada si moj! — Nesretnice, sta si učinila! — poviče lijepi razbojnik i navali na nju, no ona se je več valjala u smrtnim trzajima. Več joj se ohladiše ruke oči joj eno gasnu. 113 Isolda je mrtva. No i fra Diavolo je osjetio, kako ga otrov žeže. Neopisive boli razarahu mu útrobu. Čini mu se kao da mu u želudcu gori živi oganj, koji dopire do srca. Ali on je popio samo pet kapi otrova. Odviše da živi, a premalo da umre. Fra Diavolo stane kričati od boli. Još nikada u svom životu nije ga bol prisilila, da vice, ali sada — — Ne, ne, to se ne da više podnašati, to gori kao paklenska vatra, krv se burka — oh, ova suluda žena, koja je i mene i sebe upropastila. — Užas. — Pomoooč — Fra Diavolo otetura do prozora, Htio ga je rastvoriti, da poviče komegod na ulicu, neka mu pošalje liječnika. U isti ise rren i predomisli, da bi onda bio na svaki način izgubljen, kada bi na se upozorio ljude sa ulice. Onda bi ljudi došli, upitali bi ga za ime posumnjali na nj, upoznali fra Diavola i eto več vješala. Fra Diavolo istetura iz sobe. — Vode — vode — ječa on. — Ah samo kap vode, da mi je! Vtytor pl. Falk; Fra Diavofa. g 114 Htio je da dodje u kuhinju, u kojoj je bila — kako je znao — oveča posuda s vodom, no na pragu kuhinje uhvati ga omaglica i — — mukli pad — fra Diavolo je na podu. Tako je mogao ležati nekoliko sati bez svijesti, jer kada se je probudio, činilo mu se je, da je dugo, dugo spavao. Htio je da ustane, no opet se srušio, jer ga je zahvatila nekakova neizreciva slabina. Za to su boli silno popustile. — Zar ne — mrmljaše fra Diavolo — da mi je sada nači mlijeka, da bih ozdravio. Uz nadčovječni napor digne se i odvuče u kuhinju. Ah, kakove sreče! Eno mlijeka. Fra Diavolo posegne požudno za njim i stane naglo piti, Omah se pojave posljedice, koje ne mogu nikada izostati kod otrovanoga, ali fra Diavolo, je osječao, da mu je kud i hämo bolje. Da, samo kad ne bi bio slab kao muha. Nije mogao ni pomisliti, da izadje iz kuče i da se odvuče ma kamo. Sigurno bi se bio na ulici stropoštao, a to bi značilo za nj, sigurno biti zarobljen. — Ali šta da radi? Zar da smije ostati ovdje, gdje je mrtvo tijelo Isoldino? To je za ni značilo velikú pogibelj, jer pronadju li njega pokraj mrtvaca, odmah če svi držati, da je on iismrtio tu lijepu mladu ženu. U ostalom i služinčad može da dodje svaki čas. Sta da učiním — sta da učinim? razbijašc si fra Diavolo glavu. Najednom mu sune mozgom dobra misao. Silnim naporom odvuče on mrtvu Isoldu u sobu za spavanje, a onda zakračuna iznutra vrata. Ovako če služinčad misliti, da Je njihova gospodarica unutra, a strani kavalir takodjer. Za to se ne če služinčad usuditi, da otvori vrata, več če mirno čekati, dok bude zvaná. Mrtvu Isoldu položi fra Diavolo na jedan sag, a on sam legne u krevet sav iskičen cvi- ječem i vijencima. Malo za tim več je čvrsto usnuo i kada je opet ustao, osječao je, da je puno jači. Bio je skoro zdrav kao i prije. Jaka njegova narav je i ovoj navali pobjedonosno odolila. Dakako, da je sunce bilo visoko odsko čilo. Moglo je biti podne, a služinčad je vec sigurno u kučL 116 No to fra Diavola više niie smetalo. Opere se obuče i uredi, koliko je to bilo moguče. Onda izadje iz sobe i kad je u obližnjoj sobi našao sobaricu rekne joj: — Signora želi spávati, ne budite je, dok sama ne pozvoni. Sobarica se nakloni i obeča, da če nalog točno ispuniti. Sasma mirno ostavi Fra Diavolo kuču, u kojoj je doživio ovako strašnú pustolovinu. Malo zatim je več ostavio i Reggio i do- pro u sigurnu záštitu svoj čete. Od posljedica otrovanja morao je dakako da leži puna četiri tjedna, a onda je bio fra Diavolo potpunoma zdrav. Ljepši i snažniji digao se je sa svoje bolestničke postelje. Kad je pronadjena mrtva Isolda, govorilo se je u čitavom Reggiu o umorstvu. No za to je ostalo vječnom tajnom, tko je onaj strani kav^lir, koji ju je umorio . Još i danas može se'na malom grobi ju u Reggiu vidjeti grob sa nadgrobnim spomenikom, na kojem je napis: „O v d j e počiva isolda — žrtva 1 j U b a v i4\ HT Ovaj nadgrobni spomenik je jednoga dana naručio kod klesara u Reggiu neki stranac. Nitko nije ni slutio, da je taj stranac fra Diavolo, razbojnik . 8um&ka Marija. Jedna je žena ipak upropastila fra. Diavola . Čudnovato je, ali istinito, da skoro svi glasoviti razbojnici — uza svu opreznost, uza s vu nepovjerljivost naprarna svojo j okolini, uza svu lukavost, svoju hrabrost — poginuše na stepenici, koja se zove žena. To se dade proturnačiti samo tako, da bas žene i djevojke, osječajuči nekakvu posebnu naklonost naprarna iijçpom razbojniku, zasukanom lukavcu, da se one utiskaju u njegov život i — šutnja nije ženska največa krijepost, več slaboča — da one moraju da se izgovore u onom, sto im ispunja srce. Na ovaj način upropašteni su ne samo razbojnici, nego i glasoviti muževi. Nije žaludu govorio Nopoleon: „Cherchez la femme", čim bi čuo za kakovu nesreču, koja je zadesila kojega muškarca. I Fridrik Veliki je svuda iza svake nesreče njušio suknju, pa dogodila se ona njemu iii kojemu drugomu. 118 — Slaboča ime ti je žena, kaže veliki britski pjesnik na usta svoga Hamleta. U životu fra Diavola igrale su žene veliku ulogu, On je sam za njih osječao veliku slabost. Kod njega se okretalo sve oko jednoga: oko žene. Čudnovato je uvijek promatrati, da je fra Diavolo bio lijen i dosadan bas u ono vrijeme, kada nije osječao ljubavi naprania ženskoj. No čim je irnao nekoju, koju je štovao, za njom čeznuo, ljubio ju i strastvovao, bio je spreman na sve. Onda za njega nije bilo poteškoče, zapreke, pak kada bi si utuvio bio u glavu, da če i samoj kraljici skinuti sa prsta prsten za volju ljubljene žene, to bi ova siromašna kraljica prsten sigurno i izgubila sve kad bi i prst morao s njim otiči. Fra Diavolo je još uvijek dosadá sretno isplivao iz svih svojih ljubavnih pustolovina. Ali sada, jer se bližamo svršetku njegova života, javlja se osoba, koja je bila sudbonosna po fra Diavola. Jednoga dana bio je fra Diavolo u lovu. Rado se je bavio time, pak ako nije bio zabavi jen kako vim zločinačkim naumom, mogao si ga uvijek nači u šumi i to upravo onda, kada si na tragu kojoj zvjeri. Obično ga je pratila ogromna engleska dogga, kojoj je dao čudno ime Cerber, uniiijuči opravdano, da pas podzemlja spada djavolskom bratu. Fra Diavolo je na neobičan način došao do Cerbera. Jednoga je dana vrebao sa svojom če- tom na rieku englesku obitelj. Čuo je naime, da če Englezi i to muškarac i ženska doči kroz šumu, a da imaju uza se prilično gotovine. Stvar je čisto jednostavna. Preko ceste je položeno bivno, da se konji preko njega strovale. Onda ima da dodje do napadaja. Diavolo je obično pristupio vratima od kola otvorio ih i zamolio gospodara na najprijazniji način, da mu dade svoju gotovinu, a on im jamči onda za život. Za predomišljavanje im je obično davao pet časaka. Kad je to vrijeme prošlo, dao bi obično ispaliti tri hitca kroz prozor kola, a da se ne smjera na putnike, onda bi ponovio svoj poziv, pak ako nije na to bilo odmah odgovora i to bezuvjetnog, pútnici bi bili ubijeni a plijen bi naravski — još obilatiji — pao u šake razbojnika. Ovaj put je bilo nešto drugačije. U isti tren, kada je fra Diavolo došao do kola, da pozove putnike, neka mu izruče gotovinu, iskoči iz kola ogromno pseto. Fra Diavolo je još jedva mogao odskočiti, no za to je jednoga od razbojnika, sto je stajao uz fra Diavola, zgrabilo pseto strjelimice za grkljan i pregrizlo mu ga. U tren oka bio je onaj čovjek mrtav. Onda se baci ogromna doggá na fra Diavola. Ostali su razbojnici htjeli odmah pseto da ustrijele, no fra Diavolo, koji se je skokovima na sve strane obranio od pseta, naložio je, da mu bace zamku oko vrata. Njega je veselila hrabrost pseta i vjernost naprama gospodaru. Jedan od razbojnika bacio je svoju zamku tako spretno, kao što Indijanac baca svoj laso, i pseto je učinjeno neškodljivim. Sada je fra Diavolo mogao sasma mirno zatražiti od Engleza, da mu izruči novac. — Novac ču ti dati razbojniče, — odgovori mu otmjeni sin Albiona i izvuče novčarku: — Evo na, to ti je sve, što imam u ovaj čas uza se, 100 funti šterlina (2400 kruna) ali — daj mi pseto natrag. — Moj gospodine, — odgovori fra Diavolo, — spremite svoju novčarku u žep» ja volim zadržati vaše pseto. Vidite, da sam u svojim poslovima vrlo galantan, jer bi mogao * zadržati i psa i novčarku. Vjerna mi se je životinja tako svidjela, da mi je vrijedna više "nego par pišivih funti šterlina. Uza sve to je Englez lomatao rukama i molio usrdno, da mu ostavi psa, a i gospodja u kolima je počela plakati. Sigurno joj je bilo pseto mezimcem. Sve to nije nista koristilo. Fra Diavolo je ostao pri svojoj volji i Englezi moradoše odputovati, dok je Cerber ostao sa fra Diavolom. Isprva je išlo teško, jer je Cerber bio vrlo ugrižljiv, pak je morao biti četiri tjedna na lancu. Kroz ova četiri tjedna stekao je fra Diavolô njegovu privrženost, jeo je i razgovarao s njime i tako je konačno predobio psa za se. Kasnije je Cerber postao nerazdijeljiv pratioc fra Diavola i više nego jedanput branio ga je u velikim pogiblima. 1Ž2 Sa ovim dakle psom polazío je fra Diavolo obično u lov. Onda bi govorio s njim u šumi kao sa čovjekom, kao sa prijateljem, pak je i dijelio s njime svaki svoj zalogaj. No zato je mogao fra Diavolo leči u šumi, gdje bi htio, Cerber je pazio na njega bolje nego li bi to učinio ma koji čuvar na s^ijetu. Jednoga dana bio je opet sa Cerberom u kalabreskim brdima. Bio je silno vruč dan. Za to fra Diavolo potraži sjenu drveča. Najedanput zalaje Cerber i poleti divljim skokovima za jednim bičem, koje je nastojalo da se spasi. Ono biče bila je — košuta. Fra Diavolo je potrčao za psetom koliko god je mogao. Cerber se je vladao kao divljr, jer je srna bila brza, pak je nije mogao stiči. Fra Diavolo opazi najedanputa usred šume kolibu,, Ova se je koliba prislonila ledjima o pečinu, a imala je samo dva prozora. Košuta potrči prama kolibi. U isti tren kad je Cerber skoro več zahvatio srnu, otvore se vrata kolibe, mlado 123 djevojče izleti i krikne od užasa, kada je opazila divlii lov. Posvema izmučena košuta klone do djevojke, koja se bez premišljavanja baci prama divljem psetu. Cerber je kesio zube i spremao se da rastrga djevojku. Na svu sreču je odmah prispio i fra Diavolo: Cerber se umiri na jedan žvižduk. No još uvijek je skakala engleska doga lajuči i režeči. Činilo se je, da bi joj još uvijek godilo da može košutu rastrgati. Mlada djevojka se je bacila na košutu, obujmila joj obim rukama vrat a glavu joj prislonila na svoje grudi. Sjajno večernje sunce pozlačivalo je dražestan ovaj prizor. Fra Diavolo se je našlonio na svoju pušku i udivljeno gledao na ovaj prizor, jer je bio uvjeren. da ga ljepšega, čiščega i uzvišenijega nije vidio. Fra Diavolo se po malo približi, a djevojka ga stane moliti: — Smilujte se signor — smilujte — ne dozvolite da vaš pas rastrgne moju srnu, moje jedino veselje. — Natrag cerber! zagrmi u taj tren razbojnik, a vi madona ne bojte se ničesa — ja 124 vam jamčim za život vaše zvijeri — nista joj se ne če dogoditi. Zahvalan pogled iz prekrasnih modrih očiju nagradi ga za ove riječi. Miloliko to djevojče drhtalo je čitavirn tijelom» no fra Diavolo je umiri: — Madona, kunem vam se, da vam se ne če nista dogoditi, no — tko ste i odakle u ovoj koljebi? Ona mu ispriča, da joj je ime Marija, da joj je otac drvocjepa Giuseppe, da nije kod kuče i da ie ona sama kod kuče. Fra Diavolo zamoli času vode. Ona mu je htjela da donese vodu, no tako nije bilo mišljeno, jer je fra Diavolo htio da unidje u kolibu. Marija ga uvede u malo to nastanje, u kojem je bilo največe siromaštvo i fra Diavolo ostane uz nju i on učini stim djevojčetom, kao što čovjek utrgne ružin pupoljak i zatekne ga u zapučak. Prvi put je Marija ljubila, prvi put se je prepustila muškarcu. — Tko si ti? upita ona fra Diavola, a on joj odgovori, da je Antonio i da je kao lo~ vac namješten kod jednoga posjednika. — Ti me ne češ je li ostaviti ni onda, kada dodje, kada dodje do — sramote? 125 — Ne eu te nikada ostaviti, poviče fra Diavolo i klekne do nje. Taj tren je ozbiljno mislio na svoju zakletvu, jer još nikada nije došao do takové nevinosti i po prvi put — valida — u životu javila se je u njemu savjest. — Njemu ne bi zadávalo nikakovih poteškoča, da djevojče izbavi iz siromaštva i da ju obaspe svime, sto život kiti i resi. No on se je čuvao, da to učini, jer mu sé je činilo, da ljepota Marijina bas spada u ovu sirotinjsku kolibicu, pak joj nije htio otvarati očiju samo da ne vidi, u kakovom je siromaštvu do sada živila. Tako ju je i ostavio u misli, da je on lovac, koji služi za malú plaču. — Ti češ se povratiti zar ne? upita ga ona, prateči ga do pred kolibu, privinuvši se se nježno uz njega i promatrajuči ga vatrenim očima. — Da, doči ču opet, odgovori fra Diavolo sutra, sutra več. — Ja ču reči svom ocu, da imam jednoga ljubljenika, bez koga ne mogu da bledem. Fra Diavolo je održao riječ. Več slijedeči dan je došäo natrag i donesao stvari, koje siromašni drvocjepa nije prije po^nayao. Pilo 126 je tu svakakovih jestvina i poslastica. Marija je osim toga dobila još zlatan prsten. Sada je bilo u kolibici veselja izobilje. Marija je neprestano promatrala prsten te mu se divila, a otac je mislio, da bi mu ovakovi zet dobro došao. Fra Diavolo je sada dolazio svake noči, pak je smatrao Mariju kao svoju ženu, ako i nisu bili po svečeniku blagoslovljeni. Krasno to dijete živilo je samo za njega i u njemu, pak ga je neprestance blagoslivljala, sto joj je poklonio svoje srce i ljubav. Šumska Marija — kako ju ie fra Diavolo uvijek nazivao — bila je njegova jediná, prva i prava ljubav. Ta ljubav mu je imala da bude i — posljednja. Smrt izdajici. Dne 1. kolovoza 1808. proglašen je Joachim Murat za kralja obiju Sicilija. I opet si je eto jedan od naihrabrijih Napoleonovih generala stavio na glavu kraljevsku krunu, ili bolje reči, opet mu je na glavu posadjen diadem vladalačkoga dostojanstva od velikoga genija, koji je tada nadzirao zemlju j vladao njome. Darežljiviji niie mogao da bude iedan genij naprama onima, koji su mu koristili ili mu služili. Ali ovakova sta mogao si je priuščiti jedino Napoleon, koji je po podu razbacivao kraljevske krune i opet ih dizao. da ih stavi na glavu prvotne, koji mu dodje pod ruke. U ostalom Joachim Murat je bio bez dvojbe najvrijedniji niedju onima, koji su imali da zahvale krunu Napoleonovoj uvidjavnosti. Dne 25. ožujka 1771. — da preletimo u kratko najglavnije iz života ovoga čovjeka — rodjen je kao sin gostioničara u La Bastide kod Cahorsa. Opredijeliše ga isprva za svečenika, pak je za to marljivo i učio teologiju. Kad je buknula revolucija stupio je u vojsku i onda služio u konstitucionalnoj gardi Ljudevita XVI. dulje vremena. Svojom hrabrošču i revnošču je brzo dotjerao do zapovjednika lovaca-konjanika u pirenejskoj vojsci. Kasnije se je spoznao sa Bonapartom, koga je kao pobočník pratio god. 1795. u Italiju. Odatle im je povjerena zadača» da direktoriju preda u Parizu dvadeset i jednu osvojenu zástavu. 128 Tu je postao generalom. Na čelu svojih konjanika borio se je izvrstno kod Borghetta, Roverede, Barsana, Rivoli-ja i pri prelazu kod Tagliamenta. Pratio je Napoleona u Egipat, gdje se je iskazao neustrašivorn hrabrošču u bitkama kod Gaze i St. Jeana d'Arc-a. Iza povratka vojske u Egipat odlučio je on 25. srpnja 1799. kod Abukira pobjedu. Za to je promaknut za divizionera. On je na čelu šezdeset grenadira dne 18. brumaire-a u St. Cloudu rastjerao viječe od petstotina. Sada nije više bilo kraja zahvalnosti Bonapartovoj. On je imenovao Joachima Murata zapovjednikom konzularne garde i oženio ga 20. siječnja 1800. sa svojom najmladjom sestrom Karolinom. Ovdje nije moguče nabrojiti sva junačtva Muratova, jer se njegovo ime provlači čitavim napoleonskim vremenom kao crvena nit, a osoba njegova strši kao klisurina. On je dakako računao na to, da če postati španjolskim kraljem, no Napoleon ga metne na mjesto Josipa Bonaparta svoga pastorka, za kralja obijuh Sicilija, Joachim Murat je zaposjeo na to Napulj. Sicilija je medjutim ostala u sigurnoj zaštiti engleskog brodovlja a u vlastníctvu Bur- bona. Vlada Joachima Murata bila je snažna i blagom. On se je mnogo trudio, da uspostavi nutarnje ravnovjesje i da uredi úpravu. Premda se nije slagao sa Napoleonom u odlučnim pitanjima, ipak ga nije nikada ostavio, več mu je ostao uvijek vjeran. Velikoga Korzijanca pratio je on u Rusiju, borio se ondje silnom hrabrošču i omogučio Napoleonu kasnije uzmak, kad je njegov genij savladan bio ne ruskom hrabrošču nego pobunjenom naravi. Kad se je Napoleon vratio sa Elbe, prvi mu se je priključio Joachim Murat. Dne 30. ožujka 1815. otvorio je on rat na Austriju bez navještenja. Sa 40.000 momaka proslijedio je prema Padu, no Austrijanci su ga dne 12. travnja 1815. kod Fermana pobili. Kod Tolentina je 2. svibnja sasma potučen. Potporom svoga konjaničtva pobjegao je u Napulj no našao je zemlju svu pobunjenu. Vtkior pL Falk: Fm Diavolo. 9 130 Za to je umakao u Francesku. Napoleon ga je odbio. Nakon bitke kod Waterloa otisao je na Korsiku, ondje našao četu Korzikanaca i franceskih bjegunaca, s kojima se je na šest brodová ukrcao za Napulj. Brodovlje je zatekla i raspršila bura, pak je bio za to prisiljen da se iskrca kod Pizza u Kalabriji. Na čelu tridesetorice ljudi proklamirao se je za kralja i osloboditelja Napulja* Na putu u Monteleone napala ga je oružana četa, pak kad je bježao prema obali bio je uhvačen i osudjen kao uzurpator pred ratnim sudom na smrt. Dne 13. listopada 1815. bio je ovaj čo~ vjek ustrijeljen u dvorcu Pizzo. Tako je eto umro čovjek, čija je putanja dosta sličná Napoleonovo], jer se je i on popeo od niskoga roda do kraljevske krune, a i njega je nezasitljivo slavohleplje strovalilo u propast. Opisali smo u kratko život ove čudnovate osobe, jer je junak našega djela u čudnoj sveži s njim. Moglo bi se dapače reči, da je fra Diavolo pao žrtvom političkih odnošaja onoga doba. Da je ostalo sve pri starom, da je Ferdinand Napuljski i dalje još vladao, nastavilo bi se u Kalabriji staro nevaljanstvo, pak Bog zna, dokle bi Ferdinand u tome bio iotjerao. On bi možda Jkrenuo istim putem kao i Joachim Murat, jer iskreno rečeno, nije bilo razlike izmedju značaja Ferdinandova i Muratova. I ondje i ovdje je sila sve. Sila čekiča, kojim su obojica kovala sreču, sila prijestolja, o koju se je oslanjao isto tako Napoleon kao Murat, kao Ferdinand. Pod ovakovim slabim kraljem, kao sto 'e bio španjolski Burbonac Ferdinand, morali su opstajati takovi razbojnici kao sto je bio fra Diavolo. No nije potrajalo dugo i Francezi dodjoše u zemlju. Joachim Murat odveo ih je do južne točke u Kalabriji, a franceska uprava primila je posvuda uzde u svoje šake. Sada se ali fra Diavolo nije imao više da bori sa podmitljivim, slabim i kukavnim karabinijerima napuljske uprave. Sada su u zemlji bili Francezi. Čim je Murat postao napuljskim kraljem, odmah je stao zatirati razbojnike nesmiljenom okrutnošču. On je htio najbolje, htio je da zemlji povrati nutarnji mir a tome treba u prvom redu sigurnost cesta i pu| teva. A bas to nekako nije išlo nikada dosadá od ruke u Italiji, pa i danas čovjek ne može mirno noču putovati, a da se ne bi iznenada iza kojega stabla pojavio kakav cavalliere i uljudno skinuv šešir, upitao za zdravlje naše — kese. Onda je dakako, kad je Murat postao napuljskim kraljem, bila sva sila razbojnika u južnoj Italiji, a četa fra Diavola ie dakako bila najstrašnija, a fra Diavolo najpoznatiii harambaša. Za Murata je bio fra Diavolo jako pogibeljan. Bio je pri je svega neustrašivi, odušev- Ijeni domoljub, pak je Francezima pokazao, šta je on kadar učiniti sa svojih 500 ljudi. To se u Parizu nije moglo zaboraviti. Murat je znao mržnju, a možda je i dobio posebni nalog, da učini ovoga razbojnika neškodljivim. 133 Onda je bilo samomii Mu ratu osobno vrlo neugodno, da je u Kalabriji čovjek, koga narod upravo obožava i koji je zadobio simpatije, kako je samo mogao poželiti. čim su se dakle Francezi ukoriienili u Kalabriji, započela je prava racija na fra Diavola i njegovu četu Čitave pukovnije su se razasule po kalabreškim brdinama, da potraže četu po špiliama. Razaslani su uhode, na glavu fra Diavola stavljena je velika ucjena. Jednoga dana dao je dapače franceski četnik Claude Tillier posječi čitavu jednu šumu, jer je mislio, da se u moj skriva fra Diavolo i njegova četa. Sve je bilo uzaludno. Murat je mogao sasvim mirno da si utuvi u glavu, da uhvati u sjevernom moru stanovitu sardelicu. Isti bi uspjeh imao kao i s lovom na fra Diavola. Ovoga se tako lako nije bilo moguče riješiti. Barem predbježno ne. Sada se je tek pokazalo, da je fra Diavolo zlo sijao ali dobro žnjeo. a svojom darežljivošču, bontomijom i ljubežljivošču osvojio je srca svih Talijana. On je razumio da spoji razbojnikovanje sa junakovanjem. 134 Ne, fra Diavolo je imao odvîse prijatelja, a da bi samo tako mogao pasti u sake Francezima. Imao je on i odviše zakutaka, prokopá i puteva, kojima je mogao umači Francezima. Kako onda da se i pomisli, da bi Claude mogao izvesti nalog, da pod ma koju cijenu uhvati fra Diavola za 4 tjedna. Nije u ostalom sam fra Diavolo trpio pod pritiskom franceskoga gospodstva. To je os- ječala čitava Kalabrija A to je bila sreča za fra Diavola, jer u is- tom stupnju kako su bili Francezi omraženi rastao je broj onih, koji su bili spremni da razbojnika záštite, zakrile, sakriju i opskrbe svim sto je trebao. U čitavoj Kalabriji bilo je u prvo vrijeme Muratova vladanja vrlo zlo. Jao onome, kome se je izmakla ma samo jedna nepromišljena o novom vladaru. Činilo se, da sam zrak nosi riječi do Muratova uha. Sa čudnom upravo sigurnošču saznao bi zapovjednik nekoga grada več sutra, kako je koji gradjanin govorio o napuljskom kralju i o Francezima. Sa takovim neopreznjacima bio je proces vrlo kratak: 135 Prodrlo bi mu se u kuču, njega uapsilo i eto ga več pred ratnitn sudom. Nije li bilo prevelike uvrede ili pogibli, da bi dotični čovjek mogao svoju mržnju izvršiti bio bi kažnjen novčanom globom, koja bi ga sasma uništila. U gorjim slučajevima odvučen je na franceske galije ili — ustrijeljen. Za prvih mjeseci Joachimovog vladanja imali su krvnici neprestano pune ruke posla. Gazili su do koljena u krvi. Ta, da, valjalo je napokon i nagao narod podučiti, da je sila jača od prava, i da se stara tradicija neda srušiti kao kuča od karata, i da je sada samo jedna volja na zemlji; volja, kojo j se mora svatko pokoriti, ako ne če da bude silom pokoren, volja Napoleona Bonaparta, osvajača svijeta. Francezi su strašno bijesnili u Reggiu, gdje nije bilo do mala niti jedne bogate i odlične obitelji, čija glava ma na koji način ne bi do- šla u sukob sa franceskom vlasti. Govorilo se u krugovima talijanskih pa triota sto mu drago, Francezi su saznali sve Morala je tu biti bez dvojbe osoba, koja je bila u krugovima patriota, koja je bila ondie pouzdana, ali se je ipak toliko snizila, da je postala izdajicom. 130 Odlične obitelji u Reggiu osjetile su se tako ugroženima, da su odlučile sve poduzeli, da otkriju izdajicu. Emilio Carnova, koji je bio pod vladavinom Ferdinanda podesta u Reggiu, čovjek odlična značaja, bogat i otmjen, dobio je jednoga dana u posjete stranca, koga je on dozvao k sebi da uzmogne uči u trag izdajici. Ako mi kažemo jednoga dana, valja svakako razumjeti, da je dan bio več pri koncu, da je več padao súmrak a zadnji sunčani traci su rasvjetljivali Carnovinu radionicu. Tako je bilo, kada je Carnovi javljeno, da je došao slikar Signor Lampa, koji je dan prije odsio u jednoj gostionici. — Molim neka udje Signor Lampa, reče Carnova, i nije potrajalo dugo, pak je sluga otvorio vrata i pustio stranca, čija je osoba izazivala čudni dojam. Ovaj slikar Lampa bio je grbav, a grba na ledjima bila je bas omašna. Na rame nima je nosio glavu sa neobično smjelim licem, cmom, bujnom kosom i dvjema crnim, žarkim očima. — Dobro mi došli, Signor Lampa, — klikne Carnova tihim ugodnim glasom, dok je slu^a lagano zatvarao vrata, — veseli me, da vas vidim kod sebe, jer hoču da mi načinite sliku moje kčerke Rafaele. — Zahvaljujem vam najljepše na vašem povierenju, — odgovori slikar, --a ja ču gledati da je izvedeni sa s v im znanjem svojim i umječem, sto ga imam. Kad je sluga čvrsto zatvorio vrata i kad se više nisu culi njegovi koraci, dodje Car- nova sasma do slikara, nagne se i prošapče mu: — Zar je moguče — Vi da ste to — fra Diavolo? — Jest, ja sam, — odgovori nagovoreni uspravivši se posvema, — pak vas molim Signor Carnova, da oprostite malom grbavcu, ali bilo je potrebno, da svoju figuru sasma promijenim, da štogod oni francuski psi ne nanjuše, da je plemenita divljač — fra Diavolo u bližini! — Izvrstno ste se preobrazili, — poviče Carnova začudjeno, — uvjeren sam, da vas ni rodjeni brat ne bi prepoznao. — Doista ne bi. J or ja brata u opče ni ne imam, — odgovori fra Diavolo, — Niti vaš najbolji prijatelj ne. — Niti taj ne, jer sam več davno prestao, da se pokazujem prijateljima u svojoj pravoj slici, jer prijatelja ne ima. 138 — Sjednite fra Diavolo. I uz vaše pravo ime i pravu figuru dobro da ste mí došli v mojoj kuči. Ah, fra Diavolo, oduševljerf žaiki i rastuženi kalabreški domoljub, obratio se je na vas, poslavši vam potajno poruku. Molim vas uslišajte mi rnolbu, što je moguče prije. — Pomislio sam, da se radi o interesima domovine, — odvráti fra Diavolo, — pak sam radi toga došao. No da ne časimo časa. Hodite da vidimo, da li mogu da poslúžim vama i domovini. — Fra Diavolo, mi smo u vrlo žalostnom položaju, — rekne Carnova, naslonivši sijedu glavu na ruke. — Rodoljubi kalabreški ne mogu više da se sastanu, a da ne bude svaka njihova riječ, što je izgovore, doušena franceskim lopovima. Posljedica toga je desetanje naših ota& benika. Nekolicina mojih najboljih prijatelja , ustrijeljena, ostali čame po tamnicama, drugi su opět prognani. Svako jutro kad ustanem, namiče mi se pitanje, ne če li danas red i na mene. — Zar se kalabreški rodoljubi ne sastaju iza zatvorenih vrata? 139 — Poduzimaju se sve iiijere opreznosti, sto su moguče, — odgovori Carnova; -pak ipak Major Claude sazná za svaku riječ, koju izreknemo. — Moj osobiti prijatelju, — dobaci fra Diavolo, — onaj Claude me progoni sa ta( vovom gorčinom, koja je — mogao bih reči — vrijedna bolje stvari, no do sada sam ga uvijek dobro vukao za nos. — Stvar je u ostalom vrlo jednostavna, Signor Carnova, usrijed srijede otačbenika nalazi se — izdajica! — Da, izdajica, — poviče Carnova dubokim uzdahom. — Ne može da bude drugačije, fra Diavolo, izdajica je medju nama. Mulja, stostruki hulja je onaj, koji izdaje svoju domovinu. — Smrt ovome psu, — poviče fra Diavolo. -— Zadavio bih ga sa svojim rodjenim rukama. — On mora bezuslovno da umre, ako ga odkrijemo, — odgovori Carnova dižuči ruku kao na prisegli, a onda doda: — Kao sto sada obasjavaju moju glavu posljednji traci sunašca, i spasom svoje duše kunem se: Nikakove milosti onome, lopovskom izdajici, ovome Judi svoje domovine. Ja ču mu sam zabiti bodež u prsa. 140 — Žao mi je, da ste se vi na to zakleli, jer bili to ja učinio sa največim veseljem, — rekne fra Diavolo, — ali dajte sada nekoliko pitanja: Sumnjate li vi na koju osobu, Signor Carnova? — Ta to je bas, sto ne ima medju svim ljudima, koji dolaze na naše sastanke,, niti jednoga, koga bih držao sposobnim za takovo Judino djelo. — Dozvoljavate li kada stranim osobama pristúp? — Nikada^ nikome. — Poznate li sve osobe, koje dolaze na ove skupštine? — Još više. Svi su mi prijatelji. — Dobro, Signor Carnova. Smijem li vam biti nekoliko dana gostom? — Dakako, dakako fra Diavolo, no nioiám vas dakako da predstavim pod imenom slikara Lampe. Carnova pozvoni — udje sluga i dobije nalog da dozove kčer Rafaelu. Ne dugo zatim otvore se vrata, a u sobu udje prekrasno djevojče od kojih dvadesetak godina. Nikada nije imala ni jedna Rimljanka ponosnijega pogleda, nikada plemenitijega lica, nikada vitkijega i strojnijega tijela, kao što Rafaela kči Carnove od Reggia. Ova je žena morala na prvi pogled osvojiti svakoga muškarca. — Dao si me zvati oče, — rekne Rafaela pozdravivši Lampu ponosnim naklonom glave. — U istinu, dijete, — odgovori Carnova, pruživši kčerki ruku i pogledavši je pogledom tople nježnosti. — Dao sam te dozvati, da te upoznam sa Signor Lampom, glasovitim slikarom, koji je preuzeo naíučbu, da naslika tvoju sliku. Rafaela pruži nehinjenom srdačnošču fra Diavolu ruku: — Pozdravljam vas, Signor, i želim samo, da bi za vaš kist nadjen bio bolji i dostojniji predmet. — Madonna, — odgovori fra Diavolo, nikada nije bio još niti jedan slikar tak© sretan, da smije slikati toliku utjelovljenu ljepotu. — Signor Lampa če biti naš gost, dok svrši sliku, — progovori Carnova, — a ti moje dijete, koja gospodariš i vodiš kučanstvo od smrti majke, ti budi tako dobra, pa odredi kako če naš gost što bolje i udobnije kod nas boraviti. 142 — Ne če mu nista, oče, nedostajati, a kada čemo početi sjedití, Signor Lampa? — Čim bude Madonna imala par sati vremena za mene. — Ja lijenčarim po cijele bogovetne dane, ruke su mi uvijek u krilu. Ima dakle vremena dosta, pak počnimo odmah sutra. — Gorim od nestrpljivosti, Signora, da stavim svoje umječe u službu vaše Ijepote. Time je razgovor dovršen.. Rafaela izadje iz sobe, a malo za tim bio je fra Diavolo smješten u dvjeina vrlo lijepim i otmjenim sobama Carnovine kuče. Slijedeči su dan sjedenja odista počela. Fra Diavolo je na svu sreču nešto znao od slikanja, pak mu je uspjelo Rafaelu prevariti. Za vrijeme ovoga sjedenja pružila se je fra Diavolu prilika, da upozna iz bližega ovu lijepu djevojku. Prije ne bi dakako potrajalo ni dobra dva sata, pak bi fra Diavolo več bio kod nogu prekrasne djevojke, pak bi sigurno lijepome razbojniku i uspjelo bilo da zadobije njezinu ljubav, ali sada — ne, misli fra Diavola su bile u šumi u maloj onoj kolibici, u kojoj je bilo malo, krasno djevojče, koje mu se je predalo i koje je on ljubio ne samo čutilima nego i dušom. Ne, ne, bila Rafaela koliko mu drago lijepa, fra Diavola nije mogla zavesti. Poslije pôdne istoga dana došao je! Car- nova u sobu fra Diavolu i prišapnuo mu nestrpljivo : — Sutra je u noči skupština rodoljuba. Vi čete kod nje biti fra Diavolo. Dakako pod imenom Lampa. Bas sam razaslao listové, kojima se pozivaju učesnici na skupštinu. — Vi da ste razaslali listové, — poviče fra Diavolo kimajuči glavom. — To je vrlo opasno, Signor Carnova, zar ne znate, da je pošta u rukama Franceza i da ima erni kabinet, u kojem se svaki list otvára vodenim parama? Ondje Francezi saznaju za sadržaj listova, zatvárajú ih i odašilju na adresáte. — Sve ja to znam, — odgovori Carnovaj, — pak nisam bio podnipošto tako neoprezan, da predam svoje listové pošti. U mene je posebni poštanski sústav. Listové piše moja kči Rafaela, pak ih sama raznaša. — Ah, signora Rafaela, ah, onda dakako ne ima pogibelji. A znadete li takodjer Signor Carnova, da time stavijate na kocku život svoga djeteta? — Ni najmanje, —- odgovori Carnova, — jer ne može biti napadno, što Rafaela pohadja otmjene porodice u Reggiu. — To je vidíte istina. Dakle sutra u noči — a u koliko sati? — O ponoči se sastajemo kod ruševina Tibulla. Ove su ruševine pred gradom, a Francezi ne znaju, da je pod ruševinama potajna soba još iz rimskih vremena. U ovoj se možemo sastati. — U ovaj tren dakle znadete samo vi i Rafaela, da če sutra u noči biti skupština? — Samo nas dvoje, no Rafaela se bas sprema, da listové raznese. Rekavši to, Carnova ostavi fra Diavola. Tek su se vrata za njim zatvorila, zbaci fra Diavolo sa sebe grbu, skine svoje odjielo i obuče se u ribarsko. Navukav si na glavu crvenu, izlizanu kapu, odšulja se niza stepenice, a onda izadje pred kuču i ondje se postavi na čekanje. Nakon pol po prilici sata otvore se vrata i on ugleda visoku, vitku djevojku — Ra faelu. Fra Diavoio podje za njom u svojem odijelu kao ribar. Vidio ju je gdje unilazi u različite kuce u Reggiu. u kojima stanovaše otmjene obitelii. Ostala je navadno samo nekoliko časová, a onda se opět povrati na ulicu da nastavi svoj put. — Ona raznaša listové, — govoraše sam sobom fra Diavoio, — a ja sam pošao za njom, da se osvjedočim, ne ide li za njom koji franceski uhoda, ili se možda tkogod od onih obitelji, sto ih je posjetila, šulja za njom. Samo tako bi se dalo izdajstvo razjasniti. Trajalo je skoro jedan sat. Rafaela je obašla skoro čitavi grad. Sada zamakne u usku jednu uličicu. Fra Diavoio podje za njom. — Zašto nije djevojka pošla sada kuči? Ili možda ima još jedan list da preda? — upita se razbojnik. Ona podje dalje, predje šetalište i uspne se stepenicama, koje vode na nasip. U ovo doba je ondje skoro sasma pusto, tek tu i tamo se javi koji šetaoc. Fra Diavoio je vidio, kako je Rafaela Viktor pl. Falk: Fra Diavoio, \Q 146 pošla prema jednome stablu, na koje se je naslonio čovjek. Ona se upusti sa ovim čovjekom u razgovor. Fra Diavolo, udaljen tek nekoliko koračaja, mogao je jasno čuti sto oni razgovaraju. — Nešto nova? — upita čovjek. —- Važno! Sutra u noči skupština. — Odje? — U ruševinama Tibula. —- Ah, u starim ruševinama u šumi! — Vi ne poznajete tih ruševina — ondje je jedna tajna, podzemna soba. U nju se dolazi kroz isušeni rimski zdenac, koji je od ruševina udaljen do stotinu koračaja. — Dobro. Hvala vam. U koliko sati sutra u noči? — O ponoči. — Hoče li biti mnogo otačbenika? — Četrdeset. Baš sam raznijela pozivnice. Ali vi znadete moj uvjet: moj otac ne srni je biti taknut! — Pustiti čemo ga, da pobjegne. — A ostale? — Upozoriti čemo ih. — A kako je sa mojom nagradom?" — Čim ih budemo imali sve u svojim šakama, madonna, dobit čete nakit, koga želite. Do bijesa! Ni je bio jeftin. Naručio sam ga iz Napulja. Stojao me je 30.000 franaka. Rafaela kimne glavom i brzo se udalji. Fra Diavolo je pričekao, dok se i onaj čovjek makne, a onda podje za njim. Onaj se čovjek čvršče stegne u svoj ogrtač, no čim je stigao u šetalište, pristúpi drugotne čovjeku, koji je ondje čekao, baci ogrtač, i — Fra Diavolo samo teškom mukom priguši krik, jer je vidio sjajnu zlačanu francesku odoru. Čovjek dakle, s kojim je Rafaela govorila, bio je franceski časnik a sigurno i jedan od najviših. Sada ga je fra Diavolo tim pozornije slijedio. Nakon nekoga vremena vidio je on, gdje je taj čovjek ušao u otmjenu kuču na trgu. — Tko stanuje u onoj kuči? upita on jednoga prolazečeg Kalabreza. — Ondje — Kalabrez pljune — ondje stanujc Chotille, kalabreška nesreča1" Fra Diavolo je dosta znao. On je sada znao izdajicu, on je sada znao, tko je na smrt ranjavao kalabreške rodoljube. Štogod su ga noge nosile, povrati se on u Carnovinu kuču. Stari podesta mu dodje u susret kao uvijek prijazno i progovori mu: — Ah, baš mi dobro dolázite, Signor, Rafaela je več nekoliko puta pitala za vas. Baš čemo sada zajedno na souper. — Moram s vama da govorim, signor Carnova, progovori fra Diavolo prigušenim glasom Ja poznam izdajicu. Carnova uzmakne korak. Problijedio je. — Sveti Bože, pak vi ga poznate? Zar ste ga tako brzo našli? — Slučaj mi je pogodovao. Signor Carnova, skupština otačbenika u ruševini Tibul, koja je za sutra u pol noči bila zakazana, ne smije se održati. — Onda moram rodoljube o tome obavijestiti, rekne- Carnova, ja ču odmah svojoj kčeri Rafaeli — No kad je podesta posegao za zvono, zapriječi ga fra Diavolo. — Nitko nesmije nista da saznade, cikne on na Carnovu, niti vaša kči Rafaela. Vi sami morate ovaj tren poči rodoljubima. recite im samo, da skupštine sutra nç cç biti. U ostalom — budite spremni na jaki udarac sudbine. Carnova zapanjeno gledaše u nj, no on proslijedi dalje: — Ne mogu drugačije da radim, več vam moram reči istinu — izdajica se nalazi u vašoj kuči. — U mojoj kuči, poviče Carnova uprepaščeno, — ha, zar je koji od mojih slugu. — Vaši su sluge pošteni, ali se izdajica ipak nalazi u vašoj kuči. — Za Boga, onda bih mogao ja sam biti izdajica, proizusti Carnova uz prisiljeni srniješak. — Zar ne ima u vašoj kuči niti jedne druge osobe, kojoj povjeravate svoje tajne, osobe, koja je upučena u sve osnove, i koja znade za sve nakane rodoljuba. Pogledi Carnove ustreme se na fra Diavola, onda stade on uzbudjeno dišati a na usta mu se jedva izvinu riječi : — Vi govorite o mojoj kčeri Rafaeli, — glavu svoju dajem za njezinu vjernost. — Dobro, onda učinimo pokus, odgovori fra Diavolo, — ima li u vas soba, u kojoj bi se mogli sakriti, da poslušate što eu sa Rafaelom govoriti; ili ne ja nego onaj, za ko~ ga ču ja pred n ju stupiti? 150 — Sakriti eu se u sobi za primanje, odgovori Carnova drhčučim glasom, — no zaklinjem vas, nemojte mi strašiti kčeri. Jadno dijete — ona je nevina — ona je nevina. — Vidjeti čemo, odgovori fra Diavolo. Onda ostavi Carnovu i podje u svoju sobu. U Podestinu kuču donio je on oveči sanduk, u kojem je bilo svake vrsti odijela, sto ih je za se spremio fra Diavolo, da ih ima pri ruci, ako bude valjalo iz Reggia bježati. Medju ostalima bila je u ovom sanduku i potpuna odora francuskoga časnika. Fra Diavolo zbaci sa sebe grbu i obuče francesku časničku odoru, koja je izvršno pristajala njegovom strojnom tijelu, opaše mač, prilijepi brk te omota u papir jedan etui. Onda se zaogrne širokim talijanskim ogrtačem, pod kojim je odore posvema nestajalo. Preko kape metne široki kalabreški še- sir. Tako je izišao iz kuče, no odmah je opet u nju unišao, a onda se obrati slugi. — Signora Rafaela kod kuče? Htio bih s njom da govorim. — Tko ste, upita ga sluga prilično prezirno, — naša signora ne govori niakar s kim. — Ja — ja sam namještenik modne kuče Luigi et Compagnie. — E onda je nešto drugo, čekajte, da vas najavim gospojici. Sluga podje i za nekoliko se časová vrati te reče, da Signora čeka namještenika Luigi-ja et Compagnie u dvorani za primanje/ Sluga odvede fra Diavola uza stepenice i isprati ga u dvoranu. Ne dugo za tim otvore se vrata i Rafaela unidje. -— Šta mi dobra nosite od Luigi-ja et Compagnie? — Jesmo li na samu, Signora Rafaela? — šapne joj fra Diavolo. — Sveta majko božja, šta to znači — čemu ta tajinstvenost? — Jer sam drugi, nego li izgledam! — Vi dakle niste namještenik tvrtke Luigi et Compagnie? — Nisam. — Pa šta ste onda? Fra Diavolo zfeaci sa sebe ogrtač i stajaše najedanput u franceskoj častničkoj 152 odori pred Rafaelom, koja uzmakne nekoliko koraka. I kalabreški šešir baci on na stranu, a onda se pun počítania sagne pred Rafaelom. — Odaslanik sam majora Claude Tilliera, šapne joj. — Sveti Bože, kako je moglo majoru pasti na pamet, da vas šalje k meni? — Ta došao sam preodjeven, Madonna, umirivaše je fra Dravolo, pa ako ne Jma u ovoj sobi prisluškivača, to smo sigurni i ja mogu nalog sasma mirno da izvršim. Rafaela brzo pritrči obim vratima salona i zakračuna ih iznutra. Onda odahne i pridje k mladome častniku. — Sad govorite, gospodine, sto nv imate da reknete. — Madonna, — odgovori častnik. — Vi ste se danas sastali sa majorom Tillierom? —, Sta, zar i to vi znadete? — Jest, znadem sve, jer sam majorov pobočnik i povjerljiva osoba. Ovaj sastanaE je bio na nasipu? — No dobro — tako je. — Tom zgodom ste govorili sa majorom o nekakovom nakitu, koji je imao doči iz Napulja a za vas. í 53 — U istinu — major je govorio o ovom nakitu. — Pa da, — rekne fra Diavolo dižuči onaj mali etui u vis, — kada se je major vratio kuči, našao je več nakit pak mi je izdao nalog, da vam ga gospodjice izručim. Major Tillier zapovjedio mi je, da to učinim sa ovim riječima: — Mali znak franceske zahvalnosti najboljoj prijateljici, s kojom se mogu Francezi u Kalabriji pohvaliti. Uz duboki naklon preda fra Diavolo lijepoj djevojci, kčeri podestinoj nakit. Rafaela se plaho obazre na vrata, no onda nije mogla savladati ženske znatiželj.nosti. Ta, morala je odmah da vidi nakit. Ona pritisne pero na etuiu, koji se otvori i — Krik užasa izvine se na Rafaelina usta. Na baršunu etuia nije ležalo nista drugo nego komadič konopca i ceduljica sa „izdajica Kalabrije". Rafaela je htjela da odbaci etui, no več se baci na nju fra Diavolo i zgrabi je za ruku. -— Lijepa zmijo, — zakriješti joj u uho, — ti si dakle ta, od čijega otrova ima da propadne naša domovina. 154 Ne, fra Diavolo ti je stao na glavu ridjovko, ti više ne češ stvari otačbenika niti najmanje škoditi! Rafaela padne na koljena. -- Fra Diavolo, — jecaše ona, — vi ste dakle fra Diavolo, bandit? — Fra Diavolo, bandit koji je došao n vašu kuču kao grbavi slikar Lampa, fra Diavolo, koji vas je, obučen u ribara, slijedio i otkrio vašu tajnú, fra Diavolo bandit, koji vam je sada kao franceski častnik strgnuo krinku sa lica, fra Daivolo, koji če vas predati drugome sudcu, koji eno dolazi. Jedan se zastor odgrne a — podesta lagano stane dolaziti prema svojoj kčeri. — Otac — — — zajeca nesretnica. — Ti se još usudjuješ, da me zoveš očem, — krikne podesta, — budi prokleta, izdajice domovine — žigošeš i mene tim imenom, a da me ne opteretiš i drugi put tim imenom, eto ti — u ime nesretne Italije! Fra Diavolo je htio zapriječiti, no več je bilo prekasno. Podesta je brzom kretnjom trgao bodež. Slijedeči tren več je propala britka ostrica u bujne grudi 'Rafaeline. 155 —- Kájeni To joj je bila zadnja riječ. Rafaela je bila mrtva. Podesta je svojoj kčeri probo srce, Uni stila ga ljuba v. Fra Diavolo je brzo obavio svoje ruke oko Carnove, jer se je bojao, da če se stropoštati. Podesta se uspravi čvrsto i ponosno. — Ljubio sam je kao isto na svijetu, —progovori muklini glasom, — izpunio sam svoju dužnost, održao sam svoju zakletvu — ubio sam izdajicu. Vama pako, fra Diavolo, zahvaljujem od srca, sto ste učinili za otačbeničku stvar. Ne, ne gledajte na ovo mrtvo tijelo — dati ču je po noči odstraniti. To je sve, sto još mogu da učinim za onu, koju sam nekad nazivao svojom kčeri. Jest, prijatelju, ja sam od plemena onih Rimljana, koji žrtvuju svoju vlastitu djecu domovini. Govorite, fra Diavolo, ako vam mogu čime poslužiti. Hočete li zahvalnost iu zlatu? — Imati čete ga, a ako hočete moju zahvalnost u čemu drugome, govorite, ja sam spreman* i 56 Imao bih jednu molbu, — odgovori fra Diavolo, — premda si ne bi htio dati platiti uslugu, koju sam izveo, ni za koji novae, jer mi je samom u srcu žao, da sam vam ja u ' neku ruku morao ugrabiti kčer. — Vi toga niste učinili, fra Diavolo. Ona se je sama strgnula, kada je poslúžila prokletim Francezima. Recite, sta želite? — Vi ste osamljen, Carnova, — rekne fra Diavolo, — pak če vam biti jako teško bez vaše Rafaele. Radi toga če vam dobro doči, ako mi ispunite molbu, da primite k sebi lijepi jedan stvor. Ne ču vam nista tajiti, Carnova, več ču vam sve reči. Marija joj je ime, a kči je siromašnoga drvocjepe. Postala mi je ljubovcom, biti če mi ženom. Prije nekoliko dana umro joj je otac. Ne mogu da je ostavim 'jsamu u šumi, a po gotovo ne mogu da je vodim sobom u razbojničku špilju. Ondje nije mjesto za nju, jer su moji ljudi neotesani, pak je ne mogu uvesti u njihov krug. Hočete li dozvoliti, Carnova, da Marija ostane kod vas, dok nadjem svečenika, koji če nas vjenčati. Time čete mi učiniti velikú uslugu, a onda ču sa svojom mladom ženi com iščeznuti iz Kalabrije, pak ču gdjegod na svijetu naci kakav kuteljak, gdje čemo moči mirno i sretno da proživimo. Napustiti ču razbojnikovanje. Več mi je toga dosta, a i stekao sam toliko, da če Marija moči bezbrižno živjeti. Možda ču se zaputiti tamo preko velikoga mora. Biti če to i najbolje. — Učiníte to, fra Diavolo, — odgovori Carnova, a vaša Marija od srca mi dobro došla — a sada hodite i prepustite me mojim bolima kod ove mrtve. Na životu sam je morao prezirati, no kada je mrtva, fnogu je oplakivati. Fra Diavolo stisne ruku plemenitom starcu i ode. Dvadeset i četiri sata iza toga bila je Marija več u kuči podestě Carnove i fra Diavolo je osjetio, kako mu je odlahnulo, kada je spremio ljubljeni! ženu na sigurno mjesto. Fra Diavolo nije ni slutio, da si je iskopao vlastiti grob, kada je dopremio Mariju u Carnovinu kuču. Bas ono, što mi ljudi nazivamo največom srečom, postaje propašču, a sredstva, kojih 158 se lačamo, jer ih držimo najboljima, pokazala su se naknadno lažnima. Fra Diavolo je posječivao svoju Mariju, kad god je mogao. Nije bilo te bure ili nevremena, da se on ne bi dovukao do Reggia u preraznolikoj preoblači, da izmakne pogledima svojih progonitelja, samo za to, da vidi jedan pogled iz Marijinoga oka, samo jedanput da joj stisne ruku, poljubi usne. Kučni sluge, dakako da nisu ni slutili, tko je taj gost, koji tako cesto dolazi k njihovom gospodaru, pa dakako da nisu ni pomišljali, da ovi posjeti idu Mariji, a ne Carnovi. Fra Diavolo nije obustavio posječivanje ni onda, kada je njegovu tajnú još jedna osoba saznala. Iz Napulja se je najedanput povratio kuči Carnovin sin, koji je ondje služio kao via- din činovnik» Svi vladini uredi su bili u rukama Franceza, pak je za to Ciiacomo Carnova poslan na njeko vrijeme na dopust. Ovaj dopust proživio je on u očinskoj kuči. Bilo mu je oko trideset godina, brkat i plečat delija a inače momak od oka, pak tako ne potraje dugo i Marija se počne za njega zanimati. Čudno! Fra Diavolo, koji je u životu varao na stotine žena, imao je da propadne usljed prevare prve i jedine žene. koja ga je odala. Medju svim onim ženama, koje su u životu prošle pokraj njega, čiju je ljubav uživao, prije bi mogao bio posumnjati u ma koju, nego li u ovo pobožno lice, ove blage djetinjske oči, ovu pokornú, mirnu Mariju, koja je uvijek obarala oči. Carnova je možda na nju tako djelovao, pak mu se nije mogla odhrvati. No na svaki je način ova gadna osnova potekla od njega. Giacomo je zaveo Mariju i sada oboje mozgaše, kako če moči nesmetáno jedno drugome pripadati. Zar se nisu morali uvijek da boje fra Diavola? Giacomo Carnova je znao sasma dobro, da bi mogao sa Marijom pobječi u najzadnji kuteljak zemlje, da bi ih fra Diavolo ipak našao i nesmiljeno ubio i nevjernicu i njezinoga zavoditelja. Valjalo se je dakle riješiti fra Diavola i to na način, na koji če biti učinjen ne» škodljivim za vazda. 160 Jediioga dana predloži Qiacomo Mariji ovo sredstvo i — ona ga prihvati. Fra Diavolo je opet potajno pod zakriljem noči došao k njoj. Ovaj put se je popeo ravno u njezinu sobu, po pletenim ljestvama. Ona ga je očekivala. Stol je bio svečano prostrt. Fra Diavolo sjedne za nj, privuče Mariju k sebi í htio ju da poljubi. I ona njega poljubi. Dok ga je ljubila, ovije mu oko vrata kao onako u šali s^IItnu vrpcu. — Šta to radiš, — upita fra Diavolo, — hočeš li me da svežeš? — Da, hoču, da mi nikada više ne uzmogneš umači. — No pa onda sveži svoje okove sto čvršče, —- poviče razbojnik pruživši joj obje ruke. Iz očiju mu sijaše sunce blaženstva. Marija čvrsto pritegne svilenu uzicu i sveže ju tako uzorno, da je fra Diavolo povikao : —- Vide, vide, ti se u to razumiješ bas kao da si kod mene išla u nauk. — Zbilja, — poviče Marija i pobjegne k vratima, — oprosti mi Bože, nisam mogla drugačije! 161 Ona otvori vrata, fra Diavolo krikne od prepasti, jer je u sobu prodro Claude sa če- tom vojnika i slavodobitno poviknuo: — Veliki razbojniče, fra Diavolo, tvoj konac se je približio! Ti si moj uapšenik — ni makac, jer če ti se zariti bodovi mojih vojnika u prsa. Fra Diavolo je kušao rastrgati svilenu uzicu, kojom ga je nevjernica svezala, no u to več dotrčaše vojnici. Fra Diavolo je Dačen na tla, pošteno svezan i odnesen. Dok su ga odnašali, nije progovorio ni dječi — no za to je samo jednim jedinim pogledom gledao na šumsku Mariju. Ovoga pogleda nije mlada žena nikada zaboravila. Dvije godine iza toga je poludila. Uvijek ju je i uvijek progonilo dvoje očiju — kukavno je umrla u talijanskoj ludnici. Proti fra Diavolu je započeta duga i duga rasprava. Englezi, koji su bili u Siciliji i borili se proti Francezima, zahtjevali su izničenje fra Diavoîa navadjajučl da je on bio pukovnik napuljskoga kralja, pak da ga radi toga valja smatrati vojničkim zarobljenikom Viktor pl. Falk ; Fra Diavolo. \ \ Osobito se je upirao u ovo engleski major Sidney Smith, koji je pokrenuo i nebo i zemlju, da fra Diavola spasi. Sve zabadava. Sam Napoleon izdao je iz Pariza zapovijed, da ga imadu smaknuti, pak mu nije dapače dozvolio smrt prahom i olovom, nego ga je osudio na smrt na vješalima. Jednoga tmurnoga listopadskoga jutra god. 1811. fra Diavolo je u Napulju obješen. Umro je mirno i smiješeči se. S njim je umro največi razbojnik, sto ga je Italija ikada rodila, no ujedno i čovjek, koji je mogao učiniti najljepšu karijeru svojim sjajnim sposobnostima, svojom osobnom ljubežljivošču, svojim duhom i temperamentom, a bas u ono burno politicko doba, da nije sa tim talentom bila usko spojena lakoumnost, koja je graničila sa nevjerojatnošču. Njegovu krásnu pojavu dočarao nam je Aubert u svojoj poznatoj krasnoj i melodijoznoj operi „Fra D i a v o 1 o", pak koliko je god puta na pozornici vidjena, svaki puta je slušaoce upravo oduševila. K O N A C.