review article	UDC 75.033.4(497.5lstra)
received: 2007-09-24
PREDROMANIČKO l ROMANIČKO SLIKARSTVO U ISTRI
Željko BISTROVIČ
Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Puli, HR-52100, Ul. Grada Graza 2
e-mail: zeljko.bistrovic@gmail.com
IZVLEČEK
V besedilu skuša avtor v kronološki okvir umestiti predromanske in romanske stenske slike v Istri, pri čemer se osredotoča predvsem na stenske slike, ki so bile v zadnjem času restavrirane. Po restavraciji so ciklusi stenskih slik v Sv. Martinu v Sv. Lovreču in Sv. Agati pri Kanfanaru ter ostanki stenskih slik v Sv. Mariji Snežni v Maružinih in Sv. Štefanu v Peroju mnogo čitljivejši. Avtor omenja tudi izgubljene fragmente slik, na primer iz Sv. Marije Male pri Balah. V zakasneli polemiki z G. Ghirardijem avtor kritično ovrednoti njegova razmišljanja o ciklusu stenskih slik v Sv. Vincencu v Savičentu.
Ključne besede: romansko stensko slikarstvo, otonska umetnost, "podeželska" romanika, benediktinska komponenta zgodnjeromanskega slikarstva, Sv. Martin v Sv. Lovreču, Sv. Agata pri Kanfanaru, Sv. Vincenc v Savičentu
PITTURA PRE-ROMANICA E ROMANICA IN ISTRIA
SINTESI
L'autore cerca di inserire nel quadro cronologico i quadri pre-romanici e romanici dell'Istria. L'attenzione si concentra soprattutto sui quadri che sono stati restaurati di recente. Dopo il restauro, i cicli pittorici a San Martino, San Lorenzo, Santa Agata a Canfanaro e i resti dei quadri a Santa Maria delle nevi Morosini e Santo Stefano a Peroi sono molto piu leggibili. L'autore menziona anche i frammenti smarriti dei quadri, come quello di Santa Maria di Valle. In una polemica successiva con G. Ghirardi l'autore valuta criticamente le sue riflessioni sul ciclo di quadri di San Vincenzo a Savicenti.
Parole chiave: pittura muraria romanica, arte ottomiana, romanico "di provincia", componente benedettina della pittura romanica san Martino a san Lorenzo, Santa Agata di Canfanaro, San Vincenzo a Savicenti
Željko BISTROVIČ: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO 8 ISTRI,
Najranija svjedočanstva srednjovjekovnog zidnog slikarstva na području Istre, u vrijeme ranog krščanstva, tek su rijetki arheološki ostaci, kao što su npr. iz Sv. Andrije u Betigi. lako ovakvi ostaci ne mogu puno reči o cjelinama kojima su pripadali vrijedna su svjedočanstva o tehnologiji izvedbe te svjedoče o kontinuitetu umjet-ničke produkcije.
Najstarije datirane srednjovjekovne zidne slike spa-daju u karolinško razdoblje. To su ostaci zidnih slika pro-nadenih tijekom arheoloških istraživanja u crkvi Sv. Sofije u Dvigradu. Fragmente fresaka u crkvi otkrio je B. Marušič 1962. godine u tri manje apside koje su tijekom vremena inkorporirane u kasniju, romaničku apsidu (Marušič, 1971, 41-43). Marušič ih prema ovakvoj, relativ-noj kronologiji i prema analizi tehnologije datira u 8. st. Zbog nemogučnosti da se čuvaju in situ, 1969. godine strapirane su i prenesene u Arheološki muzej Istre u Puli.1
Slike su skoro monokromne, u tonovima crvenih oke-ra. Dva čitljiva dopojasna lika nalaze se unutar pravilnih, četverokutnih polja izvedenih tankom, crvenom bordu-rom (sl. 1). Likovi su obučeni u bijele tunike usko pri-pijene uz tijelo i prekriveni crvenim plaštom kopčanim na ramenu. Jakih su vratova i ovalnih lica. U rukama drže predmete koje je Marušič prepoznao kao bodeže, te je stoga pretpostavio da likovi predstavljaju svece-vojnike. Isti autor spominje da neki oblikovni detalji, kao što su usne, obrve i ruke, podsječaju na minijaturno slikarstvo 8. i 9. stolječa. Karakteristični detalj upravo je oblikovanje ruku, tankih, savijenih, šiljasto završenih, bezglobnih prstiju. Crtež je izveden tankim kistom, dugim linijama kaligrafskog poteza što svjedoči o kvaliteti majstora.
SI. 1: Ostaci zidnih slika iz Sv. Sofije u Dvigradu (foto: Z. Bistrovič).
Fig. 1: Remains of wall paintings from St. Sophie's Church in Dvigrad (photo: Z. Bistrovič).
Treba spomenuti i kasnije slikarije iz iste crkve, najvjerojatnije romaničke, od kojih nije ništa ostalo osim sačuvane grafike Gulia de Franceschia, koja nam može pomoči tek naslutiti stilske karakteristike slikarija (Caprin, 1895, 373). Unutar polja deblje, jednobojne bordure, nalazi se lik sveca mladenačkog izgleda koji zauzima sav prostor polja. Veličina aureole kojoj je radijus dva puta veči od radijusa glave navodi nas na razdoblje rane romanike. Novigradski biskup Tomassini u 18.st. opisuje scene u svodu središnjeg broda romaničke crkve. Na-vodi scene opsjedanja grada (Jeruzalema) i mornaricu na galijama, te druge scene Starog zavjeta i života i muke Kristove. Osim ovih slika navodi dvanaest apostola i druge scene. Za slikarije govori da su "all'uso greco" (Tommasini, 1837, 432).
Slijedeči po starini ostaci su zidnih slika u crkvi Sv. Andrije na Crvenom otoku kod Rovinja (Fučič, 1965, 107-110). Ova crkva pripadala je benediktinskom samostanu Sv. Marije i Sv. Andrije koji se u dokumentima prvi put spominje 858. godine. U donjem dijelu kupole poslije drugog svjetskog rata bili su vidljivi izblijedjeli tragovi velike figuralne kompozicije s kružnim nizom svetačkih likova, za koje je Fučič pretpostavio da bi mogli predstavljati scenu Uzašašča. O čitljivijem, ali isto tako fragmentarnom prikazu Raspeča, Fučič je napisao nadahnutu ikonografsku analizu. Na osnovu izostanka bizantinskih elemenata u oblikovanju Kristovog korpusa, kao i u nekim karakterističnim detaljima, kao što su opušteni prsti s palcem koji pokriva ranu, bočno vezana perizoma, nagnuta Kristova glava s kratkom bradom i konture masivnog, robustnog tijela stilizirane, plastične muskulature, Fučič uočava stilske utjecaje benediktinske slikarske djelatnosti karolinškog razdoblja, a slikariju datira na prijelazu 9-10. st.
Osim ova dva lokaliteta iz karolinškog perioda arheološki su potvrdene freske u bazilici u Guranu. Postoje i odredene indicije da bi se ostaci fresaka iz ovog perioda mogli pronači i u apsidi Sv. Pelagija u Novigradu.
Freske iz crkve Sv. Martina u Sv. Lovreču iz 11. st. otonske su provenijencije.2 U južnoj apsidi sačuvana je scena Deisisa u polukaloti (sl. 2), a u donjem registru prikazana su četiri sveca. U sjevernoj apsidi nalazi se djelomično sačuvana scena u kojoj se nazire arhitektura (baldahin oltara) i likovi usmjereni u njezinom pravcu. Prikazano je najvjerojatnije neko žrtvovanje u hramu.
Slikarije je ukratko opisao Fučič, još dok su bile pod slojevima kasnijih naliča. U oštro individualiziranim fi-zionomijama Fučič je uz neke otonske crte uočio bi-zantinsku svetačku tipologiju (Fučič, 1963, 15). Marino Baldini uočava utjecaj benedikcionala biskupa Engelma-ra na umjetničko stvaralaštvo Istre tog perioda (Baldini, 2003, 107-1 12). Direktnih likovnih utjecaja nema, ali
1	Ukupno pet fragmenata čuva se pod inventarnim brojevima S 4451, S 4452, S4453. Publicirani su u katalogu izložbe Hrvati i Karolinzi (Ančič, 2000, 33-34).
2	Nedavno ih je restaurirao studio Renzo Lizzi iz Artegne kod Udina te su sada čitljivije.
Željko BISTROVIČ: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO U ISTRI,
Sl. 2: Zidne slike iz južne apside župne crkve Sv. Martina u Sv. Lovreču (fototeka K.O. Pula). Fig. 2: Wall paintings from the southern apse of the parish church of St. Martin's in Sv. Lovreč (photo collection at the cadastre municipality of Pula).
ovaj benedikcional nam govori o vezama njemačkih feudalaca s istarskom pokrajinom i s umjetničkim sre-dištima Europe. Sačuvane zidne slike u Sv. Martinu pri-padaju monumentalnom slikarstvu otonskog perioda i vrhunac su umjetničke produkcije svoga vremena, kak-vo se nije sačuvalo niti na izvorima ove umjetnosti. O bizantinskoj tipologiji onda ne može biti riječi. Novija istraživanja Ivana Matejčica osnova su za ovakva razmišljanja, u kojima je, osim likovnih izvora fresaka, takoder utvrdio paralele skulpturi i arhitekturi crkve Sv. Martina.2
Zidne slike u Sv. Mihovilu u Kloštru na Limu ob-radila je još pedesetih godina prošlog stoljeca Ana De-anovic (Deanovic, 1956, 9-10). U donjem registru apside sačuvani su dijelovi ciklusa mučeništva Sv. Stjepana (sl. 3), a na desnoj strani trijumfalnog luka lik mladog opata ili biskupa s palijem i štapom u ruci, te tonzurom na glavi.
Ikonografski i likovni uzori koje spominje Ana Deanovic raznoliki su, od karolinških elemenata u orna-
mentici do helenističko-orijentalnih motiva. Ove elemente autorica svrstava pod zajednički nazivnik izrazi-tog internacionalizma benediktinskog samostanskog slikarstva tzv. otonskog kruga. U freskama iz crkve Santa Prassede iz Rima3 naslucujemo točniji pravac u kojemu treba krenuti u traganju za likovnim izvorima zidnih slika u Sv. Mihovilu u Kloštru. One nas svojim oblikovnim detaljima, kompozicijom, naguranošcu likova, draperijama haljina, aureolama kojima je ispuna žuta, a rub crveni s bijelom linijom koja ih odvaja, uskom, stiliziranom arhitekturom, koja završava trokuticima zabata, plavom pozadinom narativnih scena podsjecaju na zidne slike u Sv. Mihovilu. Postoji još jedna, tehnološka sličnost. U Sv. Mihovilu je zanimljiva upotreba smalta za dobivanje plave boje. To je isto što i "egiziano blu" koja se pojavljuje u Santa Prassede. Freske iz Santa Prassede datiraju se u 9. st.
Na karolinšku tradiciju nastavljaju se i freske u Sv Agati kod Kanfanara (sl. 4).4 Crkva je sagradena naj-vjerojatnije u 11. st., ali u oblicima koji su karakteristični za ranija razdoblja. Jedan od elemenata za ovakvo da-tiranje crkve je freska koja se nalazi na prvom sloju žbuke.
U donjem registru u sredini se nalazi Bogorodica orans okružena sa svake strane petoricom apostola. Broj apostola nas navodi da u sceni Deisisa u konhi apside
SI. 3: Detalj zidne slike u Sv. Mihovilu u Kloštru na Limu (foto: Z. Bistrovič).
Fig. 3: Detail of a wall painting from St. Michael's Church in Klošter near Lim (photo: Z. Bistrovič).
2	Prof. Matejčic svoja zapažanja još uvijek drži samo u bilješkama, no obecao je i znanstveni članak o navedenoj tematici.
3	(oje donosi akvarel Carlo Tabanellia, u katalogu izložbe ll futuro dei Longobardi (Bertelli, Brogiolo, 2000).
4	Nedavno je restaurirana. Konzervatorsko-restauratorski radovi završeni su u siječnju 2005. Obuhvacali su zamjenu krovne konstrukcije i pokrivanje krova škrilama, restauraciju fresaka i žbukanje ostalih zidova vapnenom žbukom. Restauratorske radove na zidnim slikama izveo je restauratorski studio Renzo Lizzia u godinama 2003-2004.
Zeljko BISTROVIC: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO 8 ISTRI,
Sl. 4: Detalj zidnih slika u crkvi Sv. Agate kod Kan-fanara za vrijeme restauracije (foto: Z. Bistrovič). Fig. 4: Detail of wall paintings from St. Agatha's Church near Kanfanar during restoration (photo: Z. Bistrovič).
prepoznamo dvojicu apostola koji u donjoj sceni ne-dostaju. Krist je prikazan kao golobradi mladic. U ruci drži neuobičajeni natpis kapitalom: REX IUDEORUM. Na trijumfalnom luku nalazi se scena žrtve Kainove i Abelove. Svetice Agata i Lucija nalaze se u poljima ispod trijumfalnog luka. Bordure s geometrijskim motivi-ma (zasjenjene četvorine, meandar, kombinirani ornament ukrštenih valovnica i kvadratnih polja) ponavljaju ornamentalni repertoar poznat iz karolinškog slikarstva.
Podjelom pozadine iza apostola i bordurama slikar postiže naglašenost horizontala. Dojam horizontalnosti pojačava jednostavnim perspektivnim trikom kojim po-visuje gornju borduru u središtu apside. Scene su orna-mentalno shvacene. Likovi apostola slikani su u jednostavnim, hijeratskim pozama, a statičnost je naglašena i promjenom boja njihovih haljina, kojom se dobija ritam ABAB. Statičnost razbija samo kompozicija Deisisa u
konhi apside u kojoj je pokrenut lik Krista raširenih ruku, te likovi andela u gesti prinošenja darova. Ovakvim rješenjem naglašava se središnja scena ovog ikonograf-skog programa.
Paletom ograničenih boja (žuti oker, crvena, plava, zelena i bijela) slikar postiže zanimljive kolorističke akorde. Zanimljivo je da u korištenoj paleti nedostaje crna boja. Lica i ruke oblikuje komplementarnim kontrastom zelene i crvene boje. Sve boje su nanošene na svježu žbuku (a fresco) osim bijele koja je stavljena na suhu žbuku (a secco). Njome slikar slika lumegiatture i natpise nad apostolima. Ova je boja vremenom otpala, tako da se sada tek nazire.
Fučic u svojoj stilskoj analizi usporeduje slikarije sa skulpturom iz Sv. Nediljice kod Zadra. Fučic uočava stilske elemente koji ce nam pomoci u traženju likovnih paralela: "ipsilonska sigla koja spaja lukove obrva s grebenom nosa, oštro oivičeni madeži ..." (Fučic, 1964). Matejčic na tragu ovih elemenata, ali i upotrebe dekorativnih sredstava bordura i ornamentalnih ispuna, povezuje ove freske sa S. Lorenzo di Viluzza. Navedeni lokalitet pokazuje najvece stilske i tipološke sličnosti s freskama u Sv. Agati.5
Ostatke zidnih slika u Sv. Stjepanu u Peroju spo-minje još Anton Gnirs, te kasnije Branko Marušic, no nisu ih bili u mogucnosti istražiti. U Peroju je 1826. godine ugašena katolička župa Sv. Stjepana, a crkva je prodana 1834. da bi kasnije bila pretvorena u štalu. Nakon što ju je Grad Vodnjan otkupio crkva se sustavno istražuje. Freske su u 2007. godine očiščene od kasnijih naliča. Dosta su oštecene i teško čitljive. Ipak i iz takvih slika moguce je prepoznati stilske elemente koji nas upucuju na 11. st. Uočava se vještina i sigurnost pri vodenju kista koji iscrtava tanke, paralelne linije dra-perija. Ornament bordure na vrhu južnog zida inačica je onog u Sv. Agati, tj. zasjenjenih četvorina. Na sjevrenom zidu gornja bordura je izvedena od trakastog meandra. Na tri mjesta naziru se scene koje možemo ikonografski pobliže odrediti. Prva je susret Marije i Elizabete, druga bi mogla biti izlazak iz Egipta (sl. 5), dok se na najvecoj sceni nalazi osoba sa svitkom u ruci pred gomilom ispred neke gradevine.
Zidna slika u Sv. Foški kod Batvača blizu Peroja (Fučic, 1965b; Matejčic, 2005) tehnološki je zanimljiva jer nije freska, vec neka vrsta polutempere. Na zaglade-noj suhoj žbuci slikalo se bojama kojima je uz vapno dodano i neko organsko vezivo. Slikarija je nastala počet-kom 12. st. neposredno nakon izgradnje same crkve.6
Promatrajuci ovu slikariju u oči nam upada krajnja stilizacija likova, koji su više geometrizirani ornament, nego što predstavljaju ljudske likove. Sama tema prika-
5	lako se uočavaju razlike u tehnološkoj izvedbi: u San Lorenzu za razliku od Sv. Agate obilato se koristi crna boja.
6	Tijekom konzervatorskih radova na crkvi ovakvu je kronologiju predložio Ivan Matejčic, čime mijenja dosada prihvačenu Marušičevu dataciju crkve.
Zeljko BISTROVIC: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO 8 ISTRI,
Sl. 5: Ostatak zidnih slika u Sv. Stjepanu u Peroju (foto: Z. Bistrovič).
Fig. 5: Remains of wall paintings from St. Stephen's Church in Peroj (photo: Z. Bistrovič).
zuje bizantinski tip Uzašašča u njegovom najčiščem obliku: Krist sjedi na prijestolju, unutar mandorle du-ginih boja. S desnom rukom blagoslivlja na istočnjački način a lijevom rukom pridržava knjigu na koljenima. Mandorlu u nebo uzdižu četiri andela, a ispod njih se nalaze šestorica apostola koji s čudenjem gledaju Uza-šašče. Scena je reducirana na šest apostola zbog zada-nosti formata, a kako bi se sačuvala monumentalnost kompozicije veličinom likova. Pozadina je podijeljena na pet horizontalnih pojaseva. Najdonji na kojem se nalaze apostoli, a u kojem se Krist nalazi samo svojim stopalima. Iznad njega se nalazi svjetliji koji apostoli dodiruju samo svojim aureolama. Na ovom je dijelu bio zapisan tekst na latinskom, danas nečitljiv. Nebesa se sastoje od tri pojasa. U najnižem, plavom, nalaze se zvijezde i kozmički simboli. Iznad njega se nalazi pojas nebesa s dragim kamenjem, a u najgornjem dijelu pojas s valovitim linijama. Na samom vrhu nalazi se bordura s pleternim ornamentom "dna košare" i biserima. Ovaj
elaborirani prikaz nebesa, "anatomski" diferenciran mo-gao bi naslutiti neki literarni predložak, možda upravo onaj koji je bio zapisan na pozadini. Pod Uzašaščem nalazi se simbol euharistije: dvije ptice koje pij u iz kaleža. U konhi apside nalaze se ostaci Sedeš Sapientiae (Bogorodica na prijestolju s Kristom u krilu), te se naziru detalji veče scene: glava svetice i krila kerubina u trompama (sl. 6). lako je po stilskim karakteristikama očito da je obje slikarije radila jedna radionica, začu-duje svježina boja u konhi apside.
Stilske paralele ovom slikarstvu možemo pronači na širem prostoru Europe, od Katalonije do Bizanta. U dosadašnjim usporedbama spomenuti su različiti loka-liteti (od San Angelo in Formis do San Michele di Pozzovegiani). No, najvece paralele možemo uočiti upravo na istočnoj jadranskoj obali, u usporedbi sa slikama u Sv. Mihajlu kod Stona. Sličnosti uočavamo u prostornoj organizaciji scena, horizontalnoj podjeli pozadine, u stilizaciji anatomskih detalja, "ornamen-talizaciji" ljudskih likova te ornamentalnim detaljima dragog kamenja i biserja.
U crkvi Sv. Jeronima u Humu Fučic je otkrio zidne slike 1947. godine. Na trijumfalnom luku sačuvano je Navještenje. Na sjevernom zidu očuvan je ciklus iz Kristove muke: Posljednja večera, Judin Poljubac, Ras-pece, Skidanje s križa i Polaganje u grob. Slikarije su datirane u drugu polovicu 12. st. Prema ikonografiji majstor se formira u sferi gdje se ukrštaju utjecaji Bizanta i Zapada, Venecija i Akvileja, lagunarno i furlansko tlo u neposrednoj blizini Istre. Relativna čistoča neohelenističkih oblika navodi nas da paralele tražimo u torčelanskim mozaicima i bizantinizirajucim freskama u San Zeno u Veroni. Riječima Branka Fučiča gotovo je
SI. 6: Detalj zidnih slika u središnjoj apsidi crkve Sv. Foške kod Batvača blizu Peroja (foto: Z. Bistrovič). Fig. 6: Detail of wall paintings from the central apse of the Church of St. Foška near Batvači near Peroj (photo: Z. Bistrovič).
Željko BISTROVIČ: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO 8 ISTRI,
nevjerovatno da se u agrarnoj sredini malog zabitnog Huma pojavilo djelo tako visokih i čistih likovnih kvaliteta. Zidne slike ovakve kvalitete govore o tome da iza njih stoji narudžba akvilejskog patrijarha koji početkom 12. stolječa dobiva u feud i Hum. U tehnici slikanja takoder se prepliču iskustva Zapada i Bizanta. Zadivljuje koloristička orkestracija koju slikar izvodi sa šest osnovnih pigmenata. Višestruki pastozni namazi, bijela svjetla, ljubičaste lazure i zelenkaste sjene elementi su bizantinske slikarske prakse, dok se upotreba dominantnog crvenila vezuje uz zapadne utjecaje, gdje je crvena boja temeljni slikarski pigment. Fučičevoj interpretaciji danas teško možemo što dodati (Fučič, 1964a).
Značajan primjer slikarstva s kraja 13. st. ciklus je zidnih slika u grobljanskoj crkvi Sv. Vincenta u Savi-čenti.7 Postoje tri sloja fresaka. Najznačajniji je onaj srednji koji se pripisuje Ognobenusu. Signiran je nat-pisom koji se nalazi pod prozorom južne apside. Natpis je djelomično sačuvan i iz njega je rekonstruiran slije-
deči tekst: "ANNO DOMINI ...... PIN(XIT) OGNO-
BENUS HOC TRIVISANUS". Stariji sloj primječuje se samo u ispranim tragovima boje. Najmladem sloju (iz druge pol. 14 i prve pol. 15. st.) pripadaju dvije obnovljene slike apostola i fragmentarna oltarna zidna slika na sjevernom zidu s likom svetice i donatorom. Ikonografski zanimljiv lokalitet prikazuje kristološki ciklus i legendu o Sv. Vincentu. U konhama triju upisanih apsida (od sjeverne prema južnoj) nalaze se scene Krštenja Kristovog, Krista u slavi, te Bogorodice u slavi. Zanimljiv i rijedak prikaz je žrtve Kainove i Abelove, te kalendarski prikaz radova po mjesecima.
Ghirardi u svojem djelu o istarskom zidnom slikarstvu "Affreschi istriani" posebnu pažnju posvečuje z. slikama u Sv. Vincentu (Ghirardi, 1972, 71-74). Zamjera Fučiču da na ovaj ciklus nije obratio dovoljnu pozornost. Nastavljajuči tezu svog profesora i mentora, S. Bettini, zaključuje kako je Ognobenus Trivisanus isti slikar koji slika u crkvi San Vito u Trevisu. Iako postoje neke sličnosti, one su rezultat oblikovnih mogučnosti vremena u kojem su nastale. To su ikonografski detalji, impostacija likova i neki oblikovni detalji. No, očite su i mnogobrojne razlike, koje je Bettini pokušao opravdati slikarskim razvojem umjetnika. Razlike izmedu slikarija Sv. Vincenta i San Vita su kolorističke, slike u Sv. Vincentu su življih, žarkih boja. Slikarov potez kistom u Sv. Vincentu je življi, linija je razigranija. Uočavaju se i kompozicijske razlike: u Sv. Vincentu ima više praznog prostora medu likovima, slike su "lakše", prozračnije, što se djelomično postiglo širokom plohom žute boje koja predstavlja zemlju. Ornamentalni repertoar je različit i drugačije izveden. Razlikuju se i sitni anatomski detalji,
detalji okovratnika, aureole itd. Razlikuje se i tehnika slikanja: u Sv. Vincentu nabori se izvode svjetlom bojom na tamnoj pozadini, dok je u San Vitu obrnuto, tam-nijom bojom na svjetlijoj pozadini. U Sv.Vincentu slikar podslikava zelenom bojom prije nanošenja inkarnata, a crtež izvodi crnom linijom.
Ghirardi u svom radu pokušava dokazati kako je glavni izvor svih umjetničkih strujanja Venecija dok je lokalni izraz samo retardacija ovih strujanja. Insistira na "l'intonazione venezianeggiante del discorso pittorico". Iako se na nekoliko stranica raspisao o Ognobenusu, izbjegava formalnu analizu likovnog djela. Fučič je, na-protiv, ovaj zadatak odradio savršeno, na njemu svojstven način te ga moramo doslovno citirati:
"... Bizantinska dionica daje onu ritualnu odmjere-nost stavu i kretnjama deizisne Madone, ona traje u samom rječniku ustaljenih morfoloških fraza, koje na svetačkim haljinama rutinski ponavljaju več skamenjene sheme mokrih nabora. Izvjesne bizantinske crte žive i u shemi fizionomija, samo je i ovdje XIII stolječe premet-nulo plastične vrednote u korist grafičkog opisa, izve-denog izvanredno vještom kaligrafijom. Brižno i detalj-no majstor se crtački pripremio kad je zelenom zemljom
SI. 7: Nestali fragment zidne slike iz Sv. Marije male kod Bala (fototeka K.O. Rijeka).
Fig. 7: Missing fragment of a wall painting from the Church of St. Mary Mala near Bale (photo collection at the cadastre municipality of Pula).
7 Datacija je preuzeta po Fučiču. Stele ih stavlja u 12./13. st., Fučič ih stavlja na kraj 13. st. što preuzima i Ghirardi, Perčička za njih kaže da su nastale "negdje u 13. st." dok Fiskovič ne precizira dataciju, ali ih obraduje u poglavlju koje obraduje kasnu i okašnjelu romaniku.
Željko BISTROVIČ: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO U ISTRI,
crtao lica (Madona) da bi ih zatim pokrio svjetlosivom i ružičastom pastom inkarnata i na njoj definitivno kaligrafijom crnog i crvenog crteža konturirao i dovršio sliku (apostoli), Taj crtež još je življi kada je majstor bio nevezaniji od hijeratskih predodžbi. U kalendaru, u prikazu mjeseca svibnja, razigrana linija giblje konja i konjanika."
Kapela Sv. Marije Male kod Bala takoder je bila ukrašena zidnim slikama. Ostaci su bili vidljivi prije svega u apsidama, a jedva primjetno i na istočnom kraju sjevernog zida. Dio zidne slike u sjevernoj trompi sje-verne apside skinut je 1963. godine radi konzervacije. Na njemu se nalazila glava andela i natpis "Matheus" koji je pripadao prikazu simbola evandeliste Mateja (sl. 7),8 te crvene bordure koje su pratile obrise luka trompi. Na osnovu opisa u literaturi i fotografije može se pri-hvatiti stilska identifikacija i datacija tih slikarija u ro-maničko razdoblje. Marušic uočava stilske karakteristike, način modelacije, dobivene crvenim mrljama na obrazima i trokutnom borom na čelu, što ga navodi da slikarije datira u prvu polovinu 14. stoljeca (Marušic, 1974, 26). Iva Perčic predlaže dataciju u 13. st., jednako kao i Sonje: "Gornji sloj potpuno propalih zidnih slika, koje su imale gornje dijelove svetačkih likova, spada u krug najkvalitetnijeg zidnog slikarstva Istre iz početka 13. stoljeca." (Sonje, 1982, 95).
U 13 st. nastaje nekoliko djela lokalne provenijen-cije, one koju je posebno obradio Fučic u svojim član-cima, te ju nazvao terminom "ladanjske romanike" (Dra-guc, Bazgalji, Trviž, Maružini, Boljun - sl. 8). U tom kontekstu spominje i slikarije u Butonigi, no one su ipak jedno stoljece mlade. Ove slikarije na granici su etnološke i povjesnoumjetničke tematike. Ipak, ova produkcija istarska je stvarnost. Ne možemo u povijesti umjetnosti tražiti vrhunske izraze stila, a zatvarati oči pred umjetničkom svakodnevicom prošlih razdoblja. Zajednička im je rustičnost njihove izvedbe uz koju se veže problem datiranja ovakvih djela. Fučic ih je po nekim ikonografskim detaljima smjestio pred kraj 13. st. no ostavio je mogucnost i da pripadaju 14. st.
Od ovih lokaliteta nedavno su konzervirani ostaci zidnih slika u crkvi Sv. Marije od Sniga u Maružinima (sl. 9). Fučicu je bio poznat samo fragment lica svetice unutar apside. (Fučic, 1964). Na osnovu njega napisao je prekrasne stranice ikonografske analize navedenog fragmenta, na osnovu čega slikariju datira u 12. ili naj-ranije početak 13. st. Osim ovog ulomka sačuvani su ostaci likova u bijeloj haljini ogrnutih crvenim plaštom. Likovi okrenuti prema svetištu dio su scene Deisisa. Pod desnom trompom nalazi se fragmenat aureole još jednog svetačkog lika. Ovi podaci nam govore o tome kako u donjem registru unutar apside nije bio prikazan uobi-
Sl. 8: Nestali fragment zidne slike iz Sv. Kuzme i Damjana u Boljunu (fototeka K.O. Rijeka).
Fig. 8: Missing fragment of a wall painting from the Church of St. Cosmas and St. Damian in Boljun (photo collection at the cadastre municipality of Pula).
8 U bilješkama Ive Perčic sačuvanim u Konzervatorskom odjelu u Rijeci vidljivo je da je strapirani fragment bio pripremljen za izložbu istarskih fresaka, no u metuvremenu je nestao.
Zeljko BISTROVIC: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO U ISTRI,
Sl. 9: Ostatak zidnih slika u crkvi Sv. Marije od sniga u Maružinima (foto: Z. Bistrovič).
Fig. 9: Remains of wall paintings from the Church of St. Mary's of the Snows in Maružini (photo: Z. Bistrovič).
čajeni niz apostola, vec sveci zaštitnici vezani uz kult. Na sjevernoj strani trijumfalnog luka sačuvan je lik andela navještenja do visine glave. Zanimljiva je tehnološka podudarnost ovih zidnih slika sa sačuvanim ostatcima iz crkve Sv. Sofije u Dvigradu. Na sloju grubo zagladene žbuke nanesen je sloj gustog vapnenog mlije-ka koji je podloga za nanašanje skromne palete zemljanih boja.
Na ovom mjestu tek spominjem zidne slike na unutrašnjoj strani pročelnog zida porečke bazilike. Sonje ih stavlja u 13. st. uočavajuci reminiscencije na otonsko razdoblje iako ih po nekim dekorativnim detaljima možemo smjestiti u 14. st. Jedan od databilno problematičnih lokaliteta je i Sv. Marija Formoza u Puli. Vide se prikazi svetaca u lučno zaključenim nišama. Pozadina je horizontalno podijeljena na dva dijela. Gornji dio iznad ramena svetaca tamno plave je boje, dok je donji dio crvene oker boje. Dva su sveca unutar niša na sjeveroistočnom zidu. Svetica u crvenoj haljini
sa zelenim plaštom pokazuje desnom rukom prema atributu u lijevoj, isto kao i bradati svetac u plavoj haljini. Aureole likova su trostruko veceg radijusa od radijusa glave. Uočava se mnoštvo deskriptivnih detalja, kao što je ornament u trokutastom segmentu lučnog završetka nad glavama svetaca. No tek se na licu svetice uočava sva umješnost slikara. Ostali dijelovi fresaka su jako propali. Na jugoistočnom zidu nazire se svetac na kojem je slikani sloj jako oštecen te se vidi pripremni crtež.
Na nekim lokalitetima s višeslojnim freskama uočeni su fragmenti romaničkih fresaka, te ih ovdje tek usputno spominjemo: Sv. Flor u Pomeru, Sv. Jakov u Bačvi, Sv. Primož i Felicijan u Cirkotima. Ovaj zadnji vjerojatno čuva opsežniji ciklus, jer su osim u apsidi, freske vidljive i u brodu crkve, no, još se uvijek nalaze pod kasnijim naličima (sl. 10). Arheološki su iz razmatranog razdoblja potvrdene zidne slike na više lokaliteta, kao što je vec rečeno za baziliku u Guranu. Nedavno je istražen i trg Sv. Martina u Umagu gdje su takoder potvrdene roma-ničke freske u arheološkom sloju.
Novije restauracije omogucile su da cjelovitije pro-motrimo navedene slikarije. One su različite kvalitetom, od vrhunskih djela romanike (Sv. Martin u Sv. Lovreču, Sv. Foška kraj Batvača, Sv. Jeronim u Humu, Sv. Vincent u Savičenti) do tzv. "ladanjske romanike", rustičnog istarskog stvaralaštva. Neka od ovih djela zaslužuju da budu navedena u svim pregledima svjetske umjetnosti.
Istra je specifično područje u kojemu se preplicu različiti stilski utjecaji. Benediktinska komponenta rano-romaničkog slikarstva u Istri, koju dosadašnji istraživači potenciraju, heterogena je po svom postanju. Likovni izvori ovih slikarija danas se mogu preciznije utvrditi. Uočavamo utjecaje Rima, sjeverne Italije, otonskog car-stva, Akvileje, Venecije uz moguce lokalne radionice. Sve nam to kazuje da onodobna Istra nije bila autar-kična i zatvorena, vec dapače, regija prožeta različitim utjecajima. Za ovo razdoblje treba primijetiti da se otonska umjetnost ugleda na karolinšku, koristi njezin repertoar tema, motiva i ornamentike.
Najsličnije istarskom slikarstvu je ono slikarstvo u sjevernoj Italiji koje je od lokalnog značaja, te ne po-buduje pažnju talijanskih povjesničara umjetnosti ili je fragmentarno sačuvano te nije zanimljivo monografskoj obradi. Stoga je ovo slikarstvo još uvijek neobjavljeno i nedostupno znanstvenoj javnosti i š i roj publici. Tek se danas izraduju sustavni katalozi koji ce nam omoguciti da tehnološke, ornamentalne i ikonografske podatke iz "nezanimljivih" fragmenata složimo u razumljivu cje-linu. Metodologija povjesničara umjetnosti kod slikarstva ovog perioda mora biti drugačija, skoro arheološka. Medutim, osnovni alat i dalje treba ostati stilska analiza koja ce se nadopunjavati povijesnim, ikonografskim, tehnološkim i stratigrafskim podacima.
ANNALES • Ser. hist, sociol. • 19 • 2009 • 1
Željko BISTROVIČ: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO 8 ISTRI,
Sl. 10: Romanicke zldne sllke u Sv. Primu i Felicijanu u Cirkotima (foto: N. Fachin).
Fig. 10: Romanesque wall paintings from the Church of St. Primo and Felicius in Cirkoti (photo: N. Fachin).
PRE-ROMANESQUE AND ROMANESQUE WALL PAINTINGS IN ISTRIA
Zeljko BISTROVIC
Ministry of culture, Directorate for protection of cultural heritage, Conservation Department of Pula, HR-52100 Pula, ul. Grada Graza 2
e-mail: zeljko.bistrovic@gmail.com
SUMMARY
The overview of Pre-Romanesque and Romanesque wall paintings in Istria begins with a description of Carolingian frescos found in St. Sophie's Church in Dvigrad and St. Andrew's Church on the island of Crveni otok near Rovinj. Recently restored frescos from the parish church of St. Martin's in Sv. Lovrec and from St. Agatha's Church near Kanfanar, wall paintings from St. Michael's Church in Kloster near Lim and the recently found remains of wall paintings in St. Stephen's Church in Peroj can be dated to the Ottonian period. The wall paintings found in the Church of St. Foska near Batvaci near Peroj and St. Geronimo's Church in Hum can be dated to the twelfth century. Several locations can be associated with the thirteenth century, for instance St. Vincent's Church in Savicento, St. Mary Formosa's Church in Pula, and the locations that Fucic refers to using the term "countryside Romanesque" locations (Draguc, Bazgalji, Trviz, Boljun, Maruzini). Also classified in this group are older remains of wall paintings from St. Primo's and Felicius Church in Cirkoti. (The remains of wall paintings in the Church of St. Mary's of the Snows in Maruzini have recently been restored.) Furthermore, locations where the frescos have been found in an archaeological layer are mentioned. In the overview special emphasis is laid on recently restored frescos. In addition, G. Ghirardi's views on the cycle of paintings from St. Vincent's Church in Savicento are critically examined.
Istria is a specific region where a variety of stylistic influences intertwine. The origin of the Benedictine component of early Romanesque paintings in Istria, subject to extensive research and widely discussed, certainly is heterogeneous. Today the origins of motifs and techniques used in these paintings can be ascertained with better accuracy. What can be noticed are influences from Rome, northern Italy, the Ottonian Empire, Aquileia, Venice, and possibly independent contributions from local workshops. Clearly, the Istria of that time was not autarchic and closed. On the contrary, it was a region permeated by a variety of influences. Finally, it needs to be emphasized that in the examined period Ottonian art leaned on a Carolingian repertoire of themes, motifs, and ornaments.
Key words: Romanesque wall painting, Ottonian art, "countryside Romanesque" locations, Benedictine component of early Romanesque painting, St. Martin's Church in Sv. Lovrec, St. Agatha's Church near Kanfanar, St. Vincent's
Church in Savicento
Željko BISTROVIC: PREDROMANICKO I ROMANICKO SLIKARSTVO U ISTRI,
LITERATURA
Ančic, M. (ed.) (2000): Hrvati i Karolinzi (kat. izl.). Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Baldini, M. (2004): Benedikcional biskupa Englmara. Početak istarskog freskoslikarstva, Istarska Danica 2004, Pazin 2003.
Bertelli, B., Brogiolo, G. P. (2000): Il futuro dei Lan-gobardi: L'Italia e la costruzione dell'Europa di Carlo Magno (kat.izl.). Milano, Skira. Caprin, G. (1895): Alpi Giulie. Trieste. Deanovic, A. (1956): Ranoromaničke freske u opatiji Sv. Mihovila nad Limskom dragom. Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, IV, 1956, 9-10. Zagreb, 12-20. Fiskovic, I. (1987): Romaničko slikarstvo u Hrvatskoj. Zagreb, Muzej za umjetnost i obrt -Delo -OOUR Globus.
Fučic, B. (1963): Istarske freske. Zagreb, Zora. Fučic, B. (1964a): Hum - ciklus romaničko-bizantinskih zidnih slikarija. Peristil, 1963-1964, 6-7. Zagreb, 1322.
Fučic, B. (1964b): Sv. Marija "od sniga" u Marožinima. Bulletin zavoda za likovne umjetnosti JAZU, XII. Zagreb, 1-5.
Fučic, B. (1965): Karolinska zidna slika iz crkve Sv. Andrije na otoku kod Rovinja. Bulletin zavoda za likovne umjetnosti JAZU, XIII, 1965, 1-2-3. Zagreb, 107110.
Fučic, B. (1965): Sv. Foška kod Peroja. Bulletin Zavoda za likovne umjetnosti JAZU, XII, 1965. Zagreb, 23-36. Fučic, B. (1966): Sv. Agata kod Kanfanara. Bulletin zavoda za likovne umjetnosti JAZU, XIV, 1966, 1-3. Zagreb, 11-19.
Ghirardi, G. (1972): Affreschi istriani del medioevo. Pa-dova, Stediv.
Marušic, B. (1971): Kompleks bazilike Sv. Sofije u Dvogradu. Histria archeologica, III, 1971, 2/2. Pula. Marušic, B. (1974): Istarska grupa spomenika sakralne arhitekture s upisanom apsidom. Histria Archeologica, V, 1974, 1-2. Pula.
Matejčic, I. (2005): Sv. Foška. Split - Pula, Muzej hrvatskih areholoških spomenika.
Matejčic, I. (1997): Dvije crkve. Rijeka, Uprava za za-štitu kulturne i prirodne baštine, Konzervatoski odjel -Gradski muzej.
Sonje, A. (1982): Crkvena arhitektura zapadne Istre. Zagreb - Pazin, Kršcanska sadašnjosti - "Juraj Dobrila". Tommasini, G. F. (1837): Comentari storici-geografici della provincia deli' Istria. Archeografo triestino, IV. Trieste, 432.