Legitimizacija imaginarnog i subverzija povijesnog u romanesknom diskursu Dževada Karahasana, Milorada Pavica i Jasne Horvat
Andrijana Kos-Lajtman
Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek u Čakovcu, Ante Starčeviča 55, HR - 40000 Čakovec, andrijana.kos@ck.t-com.hr
SCN IV/2 [2011], 19-30
Z analizo ključnih romanov treh književnikov različnih nacionalno-kulturnih bivališč (bosanskohercegovskega književnika Dževada Karahasana /Vzhodni divan, 1989/, srbskega književnika Milorada Pavica /Hazarski slovar, 1984/ in hrvaške književnice Jasne Horvat /Az, 2009/) so predstavljene tematske in svetonazorske podobnosti, ki izražajo njihov romaneskni diskurz. Svetovnonazorsko trije avtorji izkazujejo afirmacijski odnos do fanatizma in imaginacije ter relativni odnos do zgodovinskega.
Through the analysis of the key novels by three authors from various national and cultural mentalities - a Bosnian and Herzegovinian writer Dževad Karahasan (Vzhodni divan, 1989), a Serbian writer Milorad Pavic (Hazarski slovar, 1984) and a Croatian writer Jasna Horvat (Az, 2009) - thematic and worldview similarities expressed in their novelistic discourses are discussed. All three authorial practices are characterized by close worldview axes, which are primarily demonstrated in the affirmative attitude towards the phantasmagorical and the imaginary on the one hand and the relativizing attitude towards the historical (and historiographical) on the other hand.
Ključne besede: Vzhodni divan, Hazarski slovar, Az, imaginarno, zgodovina, interkulturnost
Key words: The Eastern Divan, Dictionary of the Khazars, Az, imaginary, history, interculturality
— 19 —
Andrijana Kos-Lajtman
1 Tri romana i postmodernistički kontekst
Posljednjih 30-ak godina večina europskih književnosti obilježena je postmo-dernističkim odlikama. U srpskoj književnosti takvu praksu ovjerava velik broj književnika, no osebujnošču i odjekom u izvannacionalnim sferama gotovo simbolički je potvrduje pojava Hazarskog rečnika Milorada Paviča (1984) (Damjanov 2002), u stranoj kritici prozvanog prvim piscem 21. stolječa (Pavič 1989: 306). Riječ je o romanu koji radikalno redefinira žanrovski skelet prezen-tirajuči intenzivne intradiskurzivne odnose (usp. Biti 2000: 226). Legitimirajuči se autoreferencijalno kao »roman leksikon u 100 000 reči« (Pavič 1989: 3), roman svojom sintaktičkom substrukturom (Peleš 1999) sintetizira sve najčešče postmodernističke pripovjedne strategije: fragmentarnost, protuslovlja, per-mutacije, prekinuti slijed, slučajnost, kratak spoj (usp. Lodge 1988, Damjanov 2002, Hakalovič 2010). Tekst je »razgranat, disperzivan, višeglasan, polimorfan i otvoren«, predočen kroz hibridnu narativnu varijantu fikcionalizacije historio -grafskog i znanstvenog diskursa vezanog uz temeljni motiv izgubljenog naroda (Hazari/Kazari1) te njegove obrade u dokumentarnim pisanim izvorima krščanske, islamske i židovske provenijencije. Svojom semantičkom substrukturom (usp. Peleš 1999) roman, medutim, narušava dominantnu postmodernističku orijentaciju odustajanja od diskursa okrenutih spoznaji (znanosti, filozofije, religije), temelječi svoje interpretacije na izvorištima spomenutih velikih metanaracija. S druge strane, večina je povijesnih i religijskih interpretacija u romanu hipotetičkog karaktera, obilježena propitujučim i 'potkopavajučim' odnosom prema ovjerenom diskursu historiografije i drugih znanosti. Upravo to je točka u kojoj se ogleda temeljna srodnost Pavičeva romana s romanima Karahasana i Horvat.
Istočni diwan (1989) prvi je roman Dževada Karahasana, s izvrsnom re-cepcijom i izvan sfere autorova matičnog književno-nacionalnog prostora. Postmodernističku orijentaciju teksta potvrduje složena romaneskna arhitektura temeljena na principu odražavanja dijela u cjelini - trodjelna struktura kodirana medusobnim suodnosima dijelova na principu različitih odraza (pri čemu se i svaka od tri romaneskne cjeline takoder sastoji od tri dijela), gdje se prva priča ogleda u drugoj, a obje u trečoj, ironizaciji prethodnih (Kazaz 2001). Kao i u Hazarskom rečniku radnja se veže uz srednjovjekovnu prošlost, u ovom slučaju, arapsko-perzijskog svijeta. S druge strane, stalno mjesto naracije jest spoznajno propitivanje čovjekovih mogučnosti uopče, izvan konkretnog po-vijesnog vremena. Tom odlikom, kao i dubinskim psihološkim oblikovanjem karaktera, tekst participira u modernističkom svjetonazoru koji ne skriva težnju za propitivanjima etičke i metafizičke dimenzije čovjeka i svijeta. Na razini forme, medutim, igrivost i udruživanje žanrovski i tradicionalno raznorodnih elemenata njegovo su najbitnije obilježje. Tako se fabularni tijek generira iz mo-
1 Osim u citatima, ime Hazari u radu če se nadalje navoditi u hrvatskoj inačici, kao Kazari.
- 20 --Slavia CentralL 1/2012
- Legitimizacija imaginarnog i subverzija povijesnog u romanesknom diskursu ... -
dela zagonetke-odgonetke u čemu je moguče prepoznavati postmodernističku otvorenost ludizmu obilježenom odgonetanjem (kodova, postupaka, žanrova, i njihovih suodnosa). Zanimljivo je, medutim, da je detektivska odgonetaljka u sve tri priče dana u prizmi sukoba (totalitarnih) pozicija moči i stvaratelja-tragatelja, što je jedan od čestih modernističkih motiva. Kao i u Pavičevu romanu, i ovdje veliku ulogu imaju kulturološki, filozofijski i religijski koncepti etnički i povijesno kompleksnih prostora, kao i znanstveno-teorijski diskurs, pri čemu se poseban tretman pridaje jeziku/pismu. Kod Paviča potonje se realizira iskorištavanjem performativne forme i funkcije rječnika/leksikona koja predstavlja matricu za raspodjelu priča, a kod Karahasana viševrsnim književnim iscrpljenjem naslovnog pojma diwan,2 ali i adab,3 u širini njihove semantike, performacije i simbolike (usp. ibid.).
Treči roman jest Az hrvatske književnice Jasne Horvat (2009). Roman je dobitnik književne nagrade HAZU za 2010. godinu, a stvaralačka igra i ludizam bitni su principi svih njegovih razina. I temeljna priča o Konstantinu Filozofu i njegovoj konstrukciji grafema glagoljičkog pisma obilježena je idejom Kreacije, što se osobito ogleda u prezentaciji konceptualizacije svakog glagoljičkog znaka te glagoljičkog sustava u cjelini. Roman slovno-brojevno-simbolički potencijal glagoljičkog pisma iskorištava na mnogim diskurzivnim razinama, pri čemu jedinstveno mjesto pripada semantici i simbolici što proizlaze iz koncepcije svakog pojedinog glagoljičkog znaka. U takvom postupku skloni smo prepoznavati novi tip hrvatskog postmodernističkog romana obilježenog igrivošču forme, ali semantičkim neodustajanjem od tradicionalnih spoznajnih sustava. U tome, kao i u povijesnoj tematici generiranoj iz subverzivnog, ali neposrednog odnosa prema historiografskom diskursu, Az iskazuje veliku srodnost s romanima Paviča i Karahasana. To je još evidentnije promotri li se naglašena uloga koju u tekstu ima znanstveno-teorijski diskurs, kako histori-ografski tako i lingvistički - priči je na kraju dodan Slovarij (Azbukividnjak) kao metatekstualni pribor (usp. Virag 2007) za dekodiranje polivalentnosti cjelokupnog teksta.
2	Mnogobrojna značenja riječi diwan jesu: viječe, skupština, savjet, dvor, kuča, sofa, zbornik, zbirka tekstova, razgovor, besjeda, riječ.
3	Protagonist prvog dijela romana Abdullah ibn al-Mukaffa iz 8. stolječa smatra se prvim piscem adaba. Adab je izvedenica iz da'b, riječi koja se javlja u Kur'anu gdje znači zgoda, situacija, način života. Moguča značenja: put, staza, obučiti, odgojiti, ekvivalent europ. literatura, u klas. retorici točno odreden žanr (onaj koji nije u stihu, kao ni bilo koji prozni spis koji je religijskog ili znanstvenog karaktera). Adab je i moralno usavršavanje ili predaja tradicije, književni oblik koji poučava ne zamarajuči i obrazuje zabavljajuči, beletrističko-didaktički žanr predviden za obrazovanje adiba - intelektualca, čovjeka koji bi trebao biti upučen u cjelinu humanističkih znanja (usp. Karahasan 1994: 447).
— 21 —
Andrijana Kos-Lajtman
2 Hazarski rečnik, Istočni diwan, Az: tematsko-svjetonazorne srodnosti 2.1 Alkemija imaginarnog
Zajednička karakteristika triju romana jest duboko korespondiranje s razina-ma svijesti, percepcijama i doživljajnim sustavima kao što su snovi, vizije, halucinacije, ali i onim paraprostorima koje podrazumijevaju mitovi, legende, predaje. Pavic tako i historiografske i predajne činjenice često obraduje na način da ih strukturira poput sna, jakim mateforizacijama iskaza potičuci ba-lansiranje izmedu područja fantazmatičkog i noematičkog (Petzold 1986), kao i izmedu vremenskih kategorija imanentnih svijetu kakav poznajemo - prošlosti, sadašnjosti i buducnosti. Zbog toga cemo kod njega naici na fantazmatičke vremenoprostore kao što su poluprošlost i slično, determinirane samosvojnim logikama funkcioniranja, što potvrduje i ulomak o dr. Muaviji:
A kako ga je u prošlosti opet sačekivala njegova struka, koje se isto tako gnušao kao i svoje sadašnjice, zavlačio se u neku poluprošlost, gde su opal i žad jošpolusestre i gde kukavica još broji koliko ce dana čovek živeti, gde [...].
Jedne večeri, 1971. godine, kada je osecao svaki zub u glavi kao zasebno slovo, dr Mu-avija je seo i odgovorio na jedan oglas iz 1896. Pažljivo je ispisao ime i adresu neke ulice za koju nije znao da li još postoji u Aleksandriji i poslao ponudu poštom. Svake večeri otada odgovarao je na po jedan od oglasa s kraja XIX veka. Gomile njegovih pisama išle su u neizvesnost i jednog jutra došao je prvi odgovor. (Pavic 1989: 170-171)
Takvim postupcima karakterističnima za fantastičnu prozu, kao što su ne-vjerojatna zbivanja, pandeterminizmi, paralelne svjetotvorne konstelacije i sl., prošaran je cijeli Hazarski rečnik. Najvecu ulogu imaju snovi; tematika snova izravno korespondira s temeljnom sadržajnom orijentacijom romana - pričom
0	Kazarima te, osobito, o njihovim svecenicima tzv. Lovcima na snove. Čitav je niz znakovitih iskaza koji potvrduju jedinstven doživljaj svijeta kao alkemije sna i fantazmatičkog, a ovdje donosimo samo neke:
Jer, Hazari smatraju da se tokom četiri godišnja doba uvek smenjuju dve, a ne jedna godina, pri čemu jedna teče u suprotnom smeru od druge (kao i njihova glavna reka). Obe pri tome mešaju dane i godišnja doba kao karte, pa se otuda mešaju zimski s pro-lecnim i letnji s jesenjim danima. I ne samo to: jedna od dve hazarske godine teče iz buducnosti ka prošlosti, a druga iz prošlosti u buducnost. (Pavic 1989: 126)
U okviru ove problematike cijeli Istočni diwan moguce je tumačiti kao povijesni prikaz sukoba izmedu ezoterijske kulture i njezina egzoterijskog okruženja, rezultat čega i jesu osobne drame protagonista kontekstualizirane metafizičkim dimenzijama (Kazaz 2001). Gotovo da je moguce reci da cijeli roman funkcionira na napetosti što proizlazi iz raskola izmedu ezoterijskog i egzoterijskog tipa interpretacije proizvodeci stalnu svijest o supostojanju, ali
1	nepremostivosti dviju sfera, ljudske i metafizičke. Intertekstualna dimenzija romana uvelike pridonosi navedenom, osobito citiranjem Mukaffinih adaba, Tauhidijevih zapisa o Iskrenoj braci od Basre i sl. Legitimitet nevidljivih svje-tova - pripadali oni religiji, filozofiji, ezoteriji, snovima ili predaji - konstantno
- 22 --Slavia CentralL 1/2012
- Legitimizacija imaginarnog i subverzija povijesnog u romanesknom diskursu ... -
podupiru Karahasanovi pripovjedači, barem do razine da postaju jednakovri-jedni onim vidljivima. U nekim dionicama nalazimo i eksplicitno tumačenje, primjerice: »Savršeno naslikati ovaj, vidljivi svijet, znači pretočiti ga u neki od nevidljivih, a Bogu to nije drago jer On voli množinu svojih svjetova koji se medusobno odražavaju, sudaraju i mimoilaze. Da ih sve ne voli, ne bi stvarao tolike« (Karahasan 1994: 123-124). Ulomak koji možda najviše prezentira izokrenutu sliku stvarnosti, a da je pri tome automatski ne uranja u fantastično, jest ulomak o začudnoj slici, gdje se očima naslikane djevojčice pokušava odgonetnuti čin slikareva ubojstva:
Nisam odgovorio jer sam primijetio da oči na slici nisu prazne nego ispunjene nečim što ne pripada Ijudskom oku. Prišao sam i sledio se - umjesto dužice i zjenice u oku su bili oni njegovi kvadrati, u bijeloj boji, koji se upisuju jedan u drugi i tako prave vrtlog. Nije to slijepo oko, to je oko koje se do beskonačnosti uvrče u sebe kao da želi zaokrenuti svoj pogled unutra i sagledati vlastitu unutrašnjost i moč da gleda. (Karahasan 1994: 111-112)
Misao o oku koje se do beskonačnosti uvrce u sebe, odražavajuci višestruko odražen pogled u nedogled, pri tome ne iskazuje samo jedinstven doživljaj 'stvarnosti' priče kojoj pripada, vec ujedno i autopoetički koncept Karahasa-nova romana, a gotovo da je moguce reci, i metatekstualni komentar ovog tipa postmodernističke prakse uopce4.
U romanu Az prostori imaginarnog takoder su stalno mjesto svih pripo-vjednih cjelina. I nastanak glagoljičkog pisma prikazuje se kao Konstantinova stvaralačka vizija koju je doživio u osobitu raspoloženju »dok mu se tijelo grčilo pod vizijom« (Horvat 2009: 14). Njegov brat Metod, vrteci vodu u posudi i stvarajuci vir, simulira pokus stvaranja svemira, opajajuci se magijom riječi abrakadabra i slovno-brojevnom igrom koja se skriva u njoj (Horvat 2009: 48). Carica Teodora magijske običajne prakse prakticira kroz svakodnevicu - podvrgavajuci se obredu skidanja uroka, pripremajuci ljubavne čarolije za sina, pucketajuci prstima ne bi li otjerala duhove, spravljajucu čudne zalogaje i napitke. Konstantin vidi Sofiju, imaginarnu ženu koja mu se obraca i potiče ga na plemenita djelovanja, okrece košulju na suprotnu stranu kako bi otjerao čežnju za domovinom, sanja čudesne snove kao što je onaj o trideset ptica što gledaju u lice Boga. Čak i svoju mršavost, Konstantin tumači snovima: »Mršav sam od snova, po cijelu noc trčim, zidam, gradim, ruke su mi pune posla ...« (Horvat 2009: 83).
Evidentno je da je zajednička sklonost sve tri romaneskne prakse iznimno olabavljenje granica izmedu noematičkog i fantazmatičkog doživljaja svijeta. Spajajuci istinonaličnu diskurzivnu prezentaciju povijesne zbilje s fantazmama karakterističnima za predaje, mitove, praznovjerja ili specifična pomaknuta
4 Književnim interpretacijama (jedno)okularnosti kao temeljne problematike suvremenog svijeta skloni su i drugi modernistički, te osobito, postmodernistički autori. Jedan od najboljih primjera jest roman Kiklop (1965) hrvatskog književnika Ranka Marinkovica koji navedenom problematikom kodira čak i naslov romana.
— 23 —
Andrijana Kos-Lajtman
stanja svijesti kao što su halucinacije i snovi, sva tri romana unatoč iznimnoj težnji zahvacanja u intelektualnu dimenziju spoznaje, istu istovremeno i pot-kopavaju, prezentirajuci stalnu svijest o nemogucnosti jednodimenzionalnog dohvacanja svijeta i čovjeka. Navedenu dvojnost možda najbolje ilustrira reče-nica iz Begzadina pisma Al Mukaffi u Karahasanovu romanu: »Sjeti se kako lijepo kažeš da je čovjeku strašno na ovom svijetu baš zato što mu je dragi Bog naložio da zna, a ograničio mu znanje da se ne bi uznio preko svojih granica« (Karahasan 1994: 26).
2.2 Relativnost povijesti
Drugo bitno obilježje ovih romana jest smještanje zbivanja u povijesni, uglav-nom srednjovjekovni kontekst. Izuzetak su pojedini fragmenti u Hazarskom rečniku, s referencijom u mladim povijesnim razdobljima, te Intermezzo u Azu, autobiografski ulomak predisponiran suvremenim kontekstom. Ono što je još važnije od same srodnosti tematike jest način na koji joj se pripovjedački pri-stupa, u čemu takoder zapažamo podudaranje. Naime, iako sve tri romaneskne prakse pokazuju iznimnu upucenost u historiografske izvore, do mjere da se isti izravno inkorporiraju u priču, s druge strane prezentiraju snažnu svijest
0	njezinoj relativnosti i djelomičnosti. Potonje se očituje u stavu da ni jedan historiografski diskurs nije u stanju izreci sve o odredenoj problematici, kao
1	da svaka spoznaja nužno ovisi o očištu promatranja. Relativnost povijesti predočava se stoga supostavljanjem, pa i kontrapunktiranjem različitih glasova i pogleda, prezentiranjem različitih izvora o istome, a povremeno i svjesnim nadogradivanjem elementima i strategijama fikcije ili čak fantastike. Hazarski rečnik prepun je takvih motiva i narativnih strategija, a nepostojanje jedne istine svjedoči vec i jednakovrijednim tretmanom triju različitih izvorišta (kršcanskih, islamskih i židovskih) o istoj problematici. Odredene leksikonske natuknice, predočene najčešce u formi priče, pojavljaju se čak po tri puta, uz vece ili manje razlike u izvedbi. Upravo takvom dvostrukom usmjerenošcu diskursa Pavic postiže efekt 'oneobičenja': s jedne strane maksimalno naglašava historiografsku utemeljenost, dok je s druge relativizira vec u uvodnom dijelu romana, strategijom mistificiranja kazarskog naroda:
Zna se takode da su Hazari izmedu dva mora osnovali močno carstvo propovedajuči nama danas nepoznatu veroispovest. [...]Hazari su se objavili istoriji ušavši u ratove s Arapima, i sklopivši savez sa vizantijskim carem Heraklijem 627. godine, ali je njihovo poreklo ostalo nepoznato, kao što su iščezli i svi tragovi koji bi govorili pod kojim imenom i narodom Hazare danas treba tražiti. Za njima je ostalo jedno groblje na Dunavu, za koje se ne zna je li zbilja hazarsko, i jedna gomila ključeva koji su umesto drške nosili srebrni ili zlatni trorogi perper, pa Daubmanus uzima da su ih lili Hazari. S istorijske pozornice Hazari su nestali zajedno sa svojom državom pošto se odigrala stvar o kojoj če ovdje biti najviše reči - pošto su preobračeni iz svoje prvobitne vere u jednu (opet se ne zna koju) od tri poznate veroispovesti onoga i ovoga vremena - hebrejsku, islamsku ili hriščansku. (Pavic 1989: 12)
— 24 —
^Slo-vta. Cž-ntro.
- Legitimizacija imaginarnog i subverzija povijesnog u romanesknom diskursu ... -
Najintenzivnija mistifikacija Kazara, ujedno temelj na koji se oslanja kri-minalističko-fantastični fabularni krak što se razrješava u suvremenosti (slučaj ubojstva dr. Muavije), jest ponudena interpretacija o neobičnoj sudbini prvog, Daubmanusova izdanja Rječnika iz 1691. Naime, prema predaji, izmedu petsto primjeraka tog izdanja, otisnut je i jedan primjerak otrovnom bojom, zatvoren pozlacenom bravicom, uz koji je išao i kontrolni primjerak sa srebrnom bravom. Nakon što je inkvizicija 1692. uništila sve primjerke, ostavljena su samo dva navedena primjerka. »Ko god bi otvorio knjigu ukočio bi se ubrzo, naboden na sopstveno srce kao na čiodu. Čitalac je naime umirao na devetoj stranici kod reči koje glase: Verbum caro factum est (Rečpostade meso)« (Pavic 1989: 15). Za svoje izdanje Pavic kaže: »Izdavač ovog drugog izdanja Hazarskog rečnika potpuno je svestan da Daubmanusov materijal iz XVII veka nije pouzdan, da je legendaran u najvecoj mogucoj meri, da predstavlja nešto kao u snu ručak i drži se u mreži zabluda različite starine« (Pavic 1989: 18). Ovakvim odrede-njem, uz istodobno dokumentarističku prezentaciju izvora (preslika naslovnice prvobitnog Daubmanusova izdanja, vizualni prikazi materijalnih ostataka o kazarskom pitanju i sl.), roman očituje stalnu napetost izmedu fiktivnog i faktivnog tipa diskursa koji se prelijevaju jedan u drugi posljedujuci osebujnu recepcijsku intrigantnost.
Istočni diwan relativnost povijesti najviše iskazuje svojom strukturom gdje se postiže efekt odražavanja osobnih perspektiva jedne u drugoj. Roman ne projicira povijesne činjenice vec sagledava čovjekove domete u okviru odredenog društveno-kulturnog i svjetonazornog kompleksa. Relativnost povijesti prije svega se sagledava na pozadini (ne)relativnosti jezika/teksta, što se ogleda i u ponavljanjima odredenih obrazaca izmedu stvarnih povijesnih osoba i fiktivnih likova, u smislu da u romanu imaju potpuno jednakovrijedan književni tretman. Tako, primjerice, i Mukaffa, u prvom dijelu romana, nakon dužeg izbivanja od kuce zaboravlja sve ono što ne može dohvatiti tekstom, točnije, pismima koje prima od žene Begzade, primjerice, izgled njezina lica. Kroz cijeli roman tema zaborava/pamcenja provlači se na tri temeljne razine: opcoj (zaborav povijesti), osobnoj (zaborav elemenata osobne priče) i jezičnoj (zaborav kao nemogucnost komunikacije). Ulomak gdje se i eksplicitno vidi udruživanje ovih razina jest onaj iz treceg dijela romana, u dijelu razgovora izmedu Sulejmana i emira:
Pogledaj ti nešto napisano. Vidiš jednu izuvijanu liniju, vidiš neke tačke i crtice, gledaš to i kao da unutrašnjim uhom čuješ glas koji ti govori te napisane riječi, recimo glas onoga koji je to zabilježio. Eto ti odmah zbrke: on je odsutan, glasa nigdje i riječi nigdje, a ti neki glas kao da čuješ i riječi su ti tu. /.../. Pa onda pogledaj čime se ono bavi i o čemu piše, brate moj slatki. Nece on govoriti o tebi i o meni, o onima koje vidi i čuje, nego o nekim davnim ljudima ili čak o ljudima koji nikad nisu ni živjeli, ili ce te podučavati šta brojevi mogu, ili ce nešto mudrovati o džinima i njihovim navikama, iako nikad nije sreo niti vidio džina. /.../. Oni iz nevidljivog svijeta dovlače ovamo neke odsutne ljude, kao što ti, naprimjer, kad čitaš iz odsutnosti dovlačiš njihov glas i recimo njih, cijele. (Karahasan 1994: 418)
Srodan odnos prema historiografskim činjenicama možemo pratiti i Azu. Priča je smještena u povijesni kontekst, a roman otvara Hamvasov citat iz Kr-
— 25 —
Andrijana Kos-Lajtman
šcanstva i predaje što upucuje na njegovu važnost: »Nemoguce je bez predaje spoznati zbilju koja dira u temelje ljudskog života« (Horvat 2009: 5). Autori-čina upucenost u pisane izvore o Konstantinu Filozofu i društvenom kontekstu njegova doba povlašteno je mjesto u strukturaciji diskursa i evidentna je kroz cijeli roman ekspliciranjem svih referenci gotovo znanstvenom metodologijom. S druge strane, kao i Pavic i Karahasan, i Horvat podvlači 'multiokularnost' povijesti na način da glavni lik, Konstantin Ciril, biva osvijetljen iz četiriju različitih vidokruga, različitim dioptrijama, ali i metodologijama bilježenja. U prvom dijelu predočen je kroz subjektivan dnevnički diskurs brata mu Metoda, cjeloživotnog suputnika, u drugom dijelu iz perspektive bizantske carice Teodore s kojom se družio i prijateljevao, u trecem dijelu kroz kroničarske zapise Anastazija Knjižničara, jednog od autora Konstantinova životopisa nazvanog Kersonska (Italska) legenda, dok je u četvrtom dijelu romana pripovjedač hrvatski knez Mutimir, otac buduceg kralja Tomislava. Mozaičnost pristupa povijesti najviše se očituje u trecem, Anastazijevu dijelu, gdje se interpoliraju fragmenti osobnih Konstantinovih bilježaka koje Anastazije prevodi, Metodovi zapisi o dolasku u Hrvatsku, ulomci pisama Konstantinova učitelja Focija, ali isto tako i pisma biskupa Gaudericha upucena njemu, Anastaziju, kao suautoru Kersonske legende. Unatoč višestrukosti izvora i pogleda, odgovor o tome tko je bio Konstantin u konačnici ipak izmiče. Nepostojanje jedne istine i nesigur-nost povijesti Horvat i dodatno ističe u sporednim motivima priče, uklapajuci svoje autorske interpretacije na mjesta koja historiografija nije (još) popunila. Najbolji primjer jest motiv Gebalima, poznat iz rada Vladimira Mažuranica (1927). Koristeci ime Gebalim za sve Hrvate, ali i za konkretne povijesne osobnosti - Domagoja, Mutimira i Tomislava - autorica kroz pripovjedni glas i očište Anastazija, Mutimira i Ivana (Horvat 2009: 121) povijesnoj (kva-zi)teoriji pristupa kao neprijepornoj činjenici, izdvajajuci je iz njezina mitom obavijena konteksta i ugradujuci je u priču kao relevantnu historiografsku strukturu. Navedeno je osobito vidljivo u fiktivnom motivu pisma kazarskog vladara Kagana Gebalimu, što ga Konstantin prenosi Hrvatskom. Ne samo da kroz epizodu Konstantinova boravka medu Kazarima Horvat takoder, na vla-stiti način, dotiče temu koja je Pavicu okosnica romana vec kroz nenametljivo provučenu ideju o Hrvatima kao mogucem biblijskom narodu, iznosi novu, osebujnu interpretaciju tog nedovoljno rasvijetljenog narodnog imena:
Na Velebitu je doznao, Hrvati su riječ gebim izmijenili u dvije riječi - hara i hora. Osim
gore, Gebalim je za njih značio prijatelja, ali i vladara svim Hrvatima. Vjerovali su da
baš od gore potječe ime Hrvat ... Nadmetali su se u čitanju Biblije i poglavlja u kojima
im se ime spominjalo: Iz 10,29; Iz 10,31; Ez 27,9; Ps 93,85. (Horvat 2009: 144)
U takvu pristupu povijesti, spajanjem potvrdenog i nepotvrdenog, znan-stvenog i književnog, autorica romanu Az pridaje dimenziju koja je rezultanta prethodno iznesenih parova. Takav stav prema povijesnom upravo korespondira
5 Ovdje se, čini se, radi o greški, s obzirom da se narod Gebal spominje u psalmu 83,8, a ne 93,8.
- 26 --Slavia CentralL 1/2012
- Legitimizacija imaginarnog i subverzija povijesnog u romanesknom diskursu ... -
s onim što nalazimo kod Pavica a što je koncentrirano u paraboličnu priču o kazarskom poslaniku, čovjeku koji je na svojim ledima imao ispisanu cijelu hazarsku povijest, a koji je umro jer ga vlastita koža ispisana poviješcu počela strahovito svrbjeti: »Taj je svrab bio nepodnošljiv i on je preminuo s olakšanjem i srecan što ce najzad biti čist od istorije« (Pavic 1989: 72). Svijest o neotklo-njivosti i egzistencijalnoj važnosti povijesti, uz istodobno uvidanje njezine nedorečenosti, hermetičnosti, pa i pogubnosti, zajedničko je svojstvo Pavica, Karahasana i Horvat te jedna od temeljnih aporija njihovih tekstualnih praksi.
2.3 Medukulturni dijalog - komunikacija identiteta
Sve tri romaneskne prakse kronotopiraju svoje radnje u prostore izrazitih me-dukulturnih dodira. Bitni motivi koji grade priče, kao i fragmenti nefabularnog diskursa, u sva tri romana odnose se na različite etničke, religijske, filozofijske, umjetničke, znanstvene i društvene utjecaje te vec i sami po sebi predstavljaju poticaj za promišljanje široke lepeze sličnosti i razlika medu kulturama. Pavic fokusira pogled na nestali narod, Kazare, ali temu paralelno prelama kroz tri različite dioptrije označene religijskim predznakom, ne osiguravajuci ni jednoj prvenstvo. Karahasan prikazuje arapsko-perzijski svijet, a Horvat ponovno prostore bliske onima u Pavicevu romanu: Balkan, Carigrad, Rim, ali i prostor velebitske Hrvatske. Autori se svjesno odlučuju za prostore koji su stoljecima poprišta burnih dogadanja i intenzivnih medukulturnih dijaloga. Orijentacija prema onome što je bitno obilježje vlastita kulturnog ili religijskog identiteta, a u javnom ili znanstvenom diskursu leži još uvijek nedovoljno rasvijetljeno, vidljiva je kod svih autora. Možda najviše kod Horvat, koja kao glavnu temu romana uzima prvo hrvatsko nacionalno pismo, odlučujuci se vec i naslovnim imenovanjem teksta za simboličku odrednicu Az, po imenu prvog glagoljičkog slova, koja jasno iskazuje ideološko-svjetonazornu potku: Ja, kršcanin (Horvat 2009: 11). Iako je takvu orijentaciju Konstantin širio diljem slavenskog svijeta te Horvat nacionalni habitus kojemu pripada vrlo autentično situira u širi kulturni kompleks, svijest o povijesti, jeziku, kulturi i religiji kao nezaobilaznim identitetnim narodnim odrednicama prilično je razvidna. Svjetlo na poziciju Hrvata u okviru kulturnog konglomerata koji roman prikazuje, Horvat baca vec spomenutim motivom Gebalima, nudeci jednu od mogucih interpretacija geneze naroda i imena. Sličan kulturni konglomerat prikazuje i Pavic, uslo-žnjen dodatno jednakovrijednim tretmanom triju različitih religijskih izvora, kao i mjestimičnim fantastičnim modusom prezentacije, analogno onome što se u okviru magičnog realizma ponekad odreduje tzv. fantastičnim realizmom. Habitus srpskog nacionalnog prostora upisan je u tekst uglavnom kroz sporedne motive kao što je, primjerice, Čelarevo, arheološko nalazište sa srednjovje-kovnim grobljem u blizini Novoga Sada. Zanimljiv je i motiv Konstantina Cirila kojeg, iako u manjoj mjeri od Horvat, Pavic takoder višekratno dotiče. Fokusirajuci se u prvom redu na njegovu ulogu u hazarskoj polemici Pavic ga svejedno predstavlja i kao pismotvorca, s primarnom orijentacijom (srodno
— 27 —
Andrijana Kos-Lajtman
nacionalno-prostornom habitusu iz kojega sam potječe) na cirilicu a ne glago-ljicu. U Karahasanovu romanu upis elemenata vlastitog društveno-kulturnog konteksta uglavnom se odvija na razini koja proizlazi iz religijskog identiteta, viševrsnim rasvjetljavanjem kulturnih slojeva islamskog svijeta.
3 Zaključno: dvije tematsko-svjetonazorne dimenzije i treca kao njihova rezultanta
Usporedbom analiziranih elemenata moguce je determinirati višestruku srod-nost izmedu triju romana na razini njihove semantičke, tj. tematsko-svjetona-zorne substrukture. Izrazitih srodnosti moguce je pronaci i na strukturalno-oblikovnoj razini romana, iako se njome u ovom radu nismo bavili, gdje i srpski, i bosanskohercegovački, i hrvatski roman ispoljavaju mnoge karakteristike formacije što se obično odreduje postmodernističkom. Na semantičkoj razini, medutim, i Hazarski rečnik, i Istočni diwan i Az iskazuju orijentaciju netipičnu za postmodernizam - referencijalnu usmjerenost prema spoznajnim sustavima utemeljenima u tradiciji ljudske intelektualnosti, u prvom redu prema historiografiji, ali i prema drugim znanostima (osobito lingvistici) i prema religiji. Njihovo utjecanje takvim monumentalnim dijakronijskim sustavima, medutim, odvija se na način u kojemu je moguce očitavati sumnju, skepsu, pa i provokaciju, bitna obilježja svih avangardnih iskaza. Iako postmodernistički iskaz uglavnom ne projicira duhovnu klimu avangarde - što znači da najče-šce nije ni prevratnički ni utopijski - u iskaznim modelima triju književnika moguce je očitavati odrednice navedenog. U takvu odnosu prema stvarnosti u navedenim romanesknim praksama, s jedne strane, očita je svijest o relativnosti svake spoznaje i istine, osobito povijesne, nužno posredovane medijatorima neodvojivima od subjektivnosti pogleda. Ono povijesno stoga se konstantno subverzira narativnim strategijama propitivanja povijesnih istina, ponudom alternativnih interpretacija ili višestrukih izvorišta, kako u samoj priči, tako i u metatekstualnom romanesknom priboru. Najvažnija strategija u navedenoj intenciji, medutim, jest ono što smo odredili drugom bitnom karakteristikom ovih diskursa - okretanje imaginarnom. Preplicuci prezentaciju povijesne zbilje s načinima percepcije svijeta karakterističnima za predaje, mitove, vje-rovanja, ali i halucinacije i snove, sva tri romana unatoč dubokom zadiranju u intelektualnu dimenziju spoznaje, istu istovremeno i potkopavaju. Rezultat navednog jest snažna svijest o nemogucnosti jednoznačnog dohvacanja svijeta i čovjeka, što za posljedicu nužno ima subverziju onog povijesnog. Vidljivo je, dakle, da se radi o dvama medusobno povezanim procesima, o efektu tzv. spojenih posuda. Davanjem važnosti imaginarnom i fikcijskom subverzira se ono realno i fakcijsko, okretanjem potonjem, negira se prvo. Naracija stoga u sva tri primjera permanentno balansira izmedu jednog i drugog pola, a rezultat takvih otklona, njihova svojevrsna sinteza, očituje se u trecoj bitnoj karakteri-stici navedenih južnoslavenskih romana. Naime, upravo u tematiziranju onoga što je odredilo narodnu svijest tijekom stoljeca, kao što su običajne prakse i
— 28 —
tS^A-Vio. Centra.
- Legitimizacija imaginarnog i subverzija povijesnog u romanesknom diskursu ... -
vjerovanja s jedne strane, a pismenost i znanost s druge, ovi romani očituju težnju da se navedeni tradicijski dometi zabilježe i problematiziraju. Sva tri romana tako smještaju radnje u prostore višestrukih kulturnih povezanosti, u regije stolječima obilježene dijalogom etnosa, kultura i religija, svjedočeči o plodnim sustavima interkulturalnih znakovnih veza i o neizbježnosti različitog doživljavanja istog. No, s druge strane, čini se da se upravo u činjenici da je riječ o prostorima meduetničkih dodira, te istodobno, o 'malim' narodima i jezicima kojima su i sami nužno autorski determinirani, krije uzrok njihova nepripadanja uobičajenim tijekovima postmodernističkih poetičkih praksi. I dok pojedini kritičari (prvenstveno govoreči o Pavicu) takvo odmicanje nazivaju »trivijalnim čudovištima postmodernizma« (Hakalovič 2010) jer se »trivijali-zira ono što postmodernizam aktualizira i promovira kao 'slavljenje razlika' i antitotalitarizam u interpretaciji« (ibid.), ovdje ne samo da nismo skloni takvom sagledavanju, osobito stoga jer nam se čini da u tekstovima za njega nema nimalo argumenata, več pokušavamo doprijeti i do uzroka njihove netipične orijentacije. Naime, upravo u činjenici da sva tri autora pripadaju malim, još uvijek nedovoljno prepoznatim europskim kulturama, koje su tijekom povijesti prolazile faze svoje veče ili manje egzistencijalne ugroženosti, skloni smo tražiti uzroke njihova odmaka od postmodernističkih intencija karakterističnih za za-padna društva te težnju promicanja onih tema, motiva i svjetonazora upisanih u temeljne identitetne odrednice navedenih kulturnih habitusa.
LITERATURA
Božidar ALAJBEGOVIC, 2010: Imaginarno kao okosnica stvarnosti. Vijenac XVIII/ 432, 8.
Vladimir BITI, 2000: Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
Sava DAMJANOV, 2002: Srpska postmoderna proza na kraju 20. veka. Polja. Časopis za književnost i teoriju XLVII/421, http://polja.eunet.rs/polja421/421-11.htm#Top.
Anela HAKALOVIC, 2010: Trivijalna čudovišta postmodernizma. (Sic!). Časopis za po-etička istraživanja i djelovanja 3., http://www.sic.ba/rubrike/temat/anela-hakalovic-trivij alna- cuda-po stmo dernizma/, 26.06.2010.
Jasna HORVAT, 2009: Az. Zagreb: Naklada Ljevak.
Dževad KARAHASAN, 1994: Istočni diwan. Klagenfurt/Celovec: Bosanska biblioteka.
Enver KAZAZ, 2001: Priča/tekst/svijet. Romani Dževada Karahasana. Novi izraz 3/12, http://www.openbook.ba/izraz/no12/12_enver_kazaz1.htm.
Zoran KRAVAR, 2003: Antimodernizam. Zagreb: AGM.
David LODGE, 1988: Načini modernog pisanja. Zagreb: Globus.
— 29 —
Andrijana Kos-Lajtman
Jasmina LUKIC, 1992: Hazarski rečnik kao postmoderna heterotopija. Zbornik izlaga-nja sa devetih književnih susreta »Savremena srpska proza« 5. http://www.rastko.rs/ knjizevnost/pavic/index.html.
Vladimir MAŽURANIC, 1927: Gebalim. Posebni otisak Kola Matice hrvatske knj. VIII. iz god. 1927. 3-14.
Milorad PAVIC, 1989: Hazarski rečnik. Beograd: Prosveta.
Gajo PELEŠ, 1999: Tumačenje romana. Zagreb: Artresor.
Milivoj SOLAR, 2005: Retorika postmoderne. Zagreb: Matica hrvatska.
Zoltan VIRAG, 2007: Odnosi i glasovi u tranziciji. Osijek: Matica hrvatska Ogranak Osijek.
IMAGINACIJA IN ZGODOVINSKOST V ROMANESKNEM DISKURZU DŽEVADA KARAHASANA, MILORADA PAVICA IN JASNE HORVAT
Dževad Karahasan (Vzhodni divan, 1989), Milorad Pavic (Hazarski slovar, 1984) in Jasna Horvat (Az, 2009) so avtorji treh neznačilnih postmodernističnih romanov, ki imajo po zunanji zgradbi trden koncept, njihova notranja zgradba pa jih povezuje s tradicionalnimi sistemi kognitivne znanosti, filozofije in religije. Za vse tri avtorje je značilen afirma-tivni odnos do fantazmi in imaginacije ter relativni odnos do zgodovinskega - njuno povezovanje in prepletanje predstavlja tretjo pomembno tematsko in svetonazorsko razsežnost romanov, tj. dosledno predstavljanje medetičnih in medkulturnih povezav različega etnosa in prostora; gre za pripovedni postopek, ki je upošteva svojo kulturno identiteto, ljudsko ustvarjalnost in intelekt nasploh. Najpomembnejšo vlogo pri povezovanju teh postopkovnih značilnosti ima pri vseh treh piscih jezik, ki omogoča, da se v romanih razvijajo neznačilni postmodernistični diskurzi, ki so usmerjeni v premišljeno oblikovanje forme in skrbijo za njeno igrivost, hkrati pa omogočajo tudi približevanje k mejam zaznavnega. Vzroki za odmik od postmodernističnih teženj, ki so značilne za zahodna družbe, so predvsem v diahronem in sinhronem položaju naroda in književnosti, ki sta v prevladujočem evropskem prostoru skoraj neopazna in neprepoznavna, čeprav si prizadevata ohraniti svojo identiteto in si zagotoviti svoj prostor v evropski in svetovni književnosti.
— 30 —
c-Slo-Vta. Centra.