Razprave in gradivo, Ljubljana, november 1981, št. 13—14, s. 139—147 EE 139 Albina Nećak-LuUk PRAVO NA RAZVITAK KULTURNIH | DRUGIH ETNIČKIH KARAKTERISTIKA NACIONALNIH, ETNIČKIH | JEZIČKIH MANJINA L Nacionalne, etničke i jezičke manjine po svojim se kulturnim, jezičkim i et- ničkim karakteristikama razlikuju od ostalog dela stanovništva države u kojoj žive. Pošto nacionalne manjine baš te karakteristike povezuju sa narodom u nekoj dru- goj, obično susednoj državi, dosta rano se ukazala potreba za merama koje če tim zajednicama dati izvesna prava kao garanciju za njihov opstanak i očuvanje nji- hovih karakteristika. Kao što je poznato, ta potreba u prvi mah nije iznikla iz ra- zumevanja i brige za položaj nacionalnih manjina i nastojanja da se uspostave skladni odnosi izmedu manjine i večine, več je bila prouzrokovana interesima po- jedinih država, koje su u nacionalnim manjinama našle vanredno efikasno oružje za ostvarivanje svojih teritorijalnih zahteva ili proširenje svoga uticaja. Baš te aspiracije pojedinih zemalja u vezi sa nacionalnim manjinama privukle su pažnju medunarodne javnosti i bile povod ideji o zaštiti manjina. Znači da pažnju svetske javnosti nisu u prvom redu privukli negativni uslovi života, u kojima su se na- lazile pojedine manjinske zajednice, več saznanje da od uredenja položaja manjine i zaštite njihovih prava u velikoj meri zavisi mir i bezbednost u pojedinim regioni- ma sveta. Sam ta] fakat uslovljavao je i mnoge prepreke na putu ka svestranom i ravnopravnom razvoju manjina u okvirima večinskih zajednica. | medunarodni instrumenti, kao i mnogi interni pravni dokumenti, usmereni su večim delom ka garantovanju najneposrednijih i najnužnijih prava o nediskriminaciji, u okviru ga- rantovanja opšteljudskih prava i pripadnicima manjina. Medutim, razvojem demokratske svesti i naprednih pokreta, pogledi na prava pripadnika manjina i manjina kao kolektiviteta proširili su se i produbili. Tako je na nivou medunarodne zajednice prihvačen stav, da princip nediskriminacije u stvari znači garantovanje ravnopravnih uslova kod ostvarivanja proklamiranih ljud- skih prava i sloboda. Na primeru nacionalnih, etničkih i jezičkih manjina takvo napredno saznanje manifestiralo se i u saglasnosti na nivou OUN da se pripremi medunarodni instrument, koji če konkretizirati principe i mere o zaštiti i unapre- denju prava manjina u okviru medunarodne zajednice. Takav korak ujedno znači i spoznaju da nacionalne, etničke i jezičke manjinske zajednice ne startuju sa istih polazišta kao večinske zajednice; da su »po pravilu na startu neravnopravne, što znači da mora postojati izvesna nejednakost koja se na primeru manjina mani- festira u obliku postojanja specijalnih »manjinskih« prava«,! pa im stoga treba za njihov normalan razvitak garantovati nešto više od opštih ljudskih prava i slo- boda, koje su zajedničke za sve, bez obzira na rasu, etničko ili nacionalno poreklo, jezik, veru, pol itd. Predlog Deklaracije koji danas razmatramo u stvari je izraz potrebe da se nejednakost manjina »na startu« prizna, te da se u okvirima opštih ljudskih prava i sloboda proklamuju i ona — uslovno bismo ih mogli nazvati »posebna« prava " N. Čalovski, A. Peleš, Working Paper No. 26, The Ohrid Seminar on Minorities, UM Seminar on the Promotion and Protection of Human Rights of National Ethnic and Other Minorities, Ohrid, Yugoslavia 25. june—8. july 1974. Macedonian Review Editions, Skopje 1977, str. 281. 140_______ — — ___A. Nećak-Lik: Pravo na razvitak . . . = koja bi manjinama garantovala otklanjanje te polazne nejednakosti i omogučila im stvarno ravnopravne uslove razvoja, uz očuvanje i razvoj njihovih »posebnih« karakteristika. Otkuda zapravo potiće potreba za garantovanjem »posebnih« uslova i moguć- nosti za razvoj nacionalnih, etničkih i jezičkih manjina? Nacionalna ili etnička manjina jeste grupa, društvena zajednica. Bez obzira na broj njezinih pripadnika, njezine posebne oznake putem kojih se identifikuje kao družbena zajednica jesu nacionalne, odnosno etničke osobenosti, jezik i kul- tura. Uz to manjine su u većini primera doslovno okružene jezikom i kulturom šire društvene zajednice. Celokupan društveni, privredni i politički život nosi pečat druge nacije, izražava se kroz njezin jezik i prožet je njezinim kulturnim vredno- stima. U takvim uslovima načelna garancija prema kojoj svaki građanin može ne- smetano i slobodno upotrebljavati svoj jezik i izražavati svoju kulturu i nacionalnu odnosno etničku pripadnost, nije dovoljna. Za pripadnike većinske nacije takve mogućnosti deo su svakodnevnog života, oni ih i ostvaruju bez svesnog razmišijanja. Za pripadnike manjinskih zajednica, međutim, taj princip ima tek apstraktnu vrednost i sam po sebi ne garantuje, da će manjina kao grupa opstati, a još manje da će se razvijati. Pripadnik manjine će obično naići na brojne prepreke kada bude želeo da ostvari tu mogućnost. Na maternjem jeziku moći će da komunicira jedino ako ga službenik, na koga će se obratiti kod ostvarivanja svojih građanskih prava i dužnosti, razume, ili ako bude prisutan prevodilac. Isto tako manjina neće moći da razvija svoju kulturu ako ne bude imala na raspolaganju adekvatna materijalna sredstva i podršku šire društve- ne zajednice kod razvijanja kulturnih delatnosti. Na slične teškoće će nailaziti kod ostvarivanja prava na školovanje na materinjem jeziku. Znaći postoji rizik, da je- zik i kultura manjine ostanu zatvoreni i ograđeni u krugu privatnog i familijarnog života pripadnika manjina. Pojedini pripadnici manjina će se zbog brojnih prepreka vremenom odreći zahteva za slobodnu upotrebu svog jezika i za izražavanje svoje kulture u javnom i društvenom životu, i prihvatiće jezik šire društvene zajednice. A to je put koji, na izgled bez pritiska, vodi ka asimilaciji manjina, koju večinski etnikum odnosno vlasti države u kojoj manjina živi, obično žele da prikažu kao »prirodnu« asimilaciju. Tezu o »prirodnoj« asimilaciji pripadnika manjina obi- čno podupiru objašnjenjima i argumentima koji mogu, ako se pomnije ne analizi- raju, da naiđu na razumevanje i onih koji su u biti pozitivno orijentisani do proble- matike nacionalnih, etničkih i jezičkih manjina i uviđaju potrebu da im se garantuju prava putem kojih će moći da očuvaju i razvijaju svoje nacionalne, etničke, jezičke i kulturne osobenosti. Zato nije na odmet na ovom mestu ponoviti Kardeljevu kon- ciznu definiciju pojma »prirodne asimilacije« koja nagriza identitet manjinske zajed- nice isto toliko kao i nasilna asimilacija, ako ne i više: »A svi znamo da se nasilnost asimilacije ne sastoji samo u direktnim zabranama jezika i nacionalne kulture i sličnim političkim pritiscima, već i u takvom ekonomskom, socijalnom i političkom položaju manjine, koji pojedinom pripadniku te manjine, logikom ličnih interesa, nameće odricanje od svoje nacionalne pripadnosti, ako hoće da stekne stvarnu ravnopravnost sa građanima vladajuće narodnosti.«? Iz gore rećenog proizilazi da apstraktnu, principijelnu garanciju o upotrebi maternjeg jezika i izražavanju vlastite kulture treba podupreti dodatnim merama, koje omogućavaju njezino ispunjenje i ostvarivanje u životu. U idealnim uslovima to bi značilo da treba pripadnicima manjina — i manjini kao grupi — garantovati takve uslove, koji će omogućiti da i njezin jezik bude sredstvo komunikacije na ? Intervju Edvarda Kardelja austrijskom časopisu »Profil«: Problem manjina u jugo- slovansko-austrijskim odnosima, Međunarodna politika 1977, str. 136. Razprave in gradivo, Ljubljana, november 1981, št. 13—14 . 141 svim nivoima društvenog života na području gde manjina živi i da njezina kultura ima pune mogućnosti da se svestrano razvija. U tim okvirima neizostavan izvor za bogaćenje i razvoj jezika i kulturni procvat jeste suradnja sa matičnom na- cijom. Naravno takvi se uslovi mogu steći tek uz svesnu brigu i efikasnu pomoć celokupne zajednice, uz dovoljna materijalna sredstva koja omogućuju zapošlja- vanje kadrova sa znanjem jezika manjine u institucionaliziranim delatnostima, ško- lovanje na maternjem jeziku, uz materijalna sredstva za kulturnu delatnost i pri- redbe, štampu i druge komunikacijske medije na jeziku manjina. U stvarnosti nailazimo na velike razlike u pogledu uređenja položaja nacional- nih, etničkih i jezičkih manjina te nastojanje da se unapredi njihov razvoj u poje- dinim zemljama. | ta različitost ukazuje na potrebu za prihvatanje zajedničkih standarda na nivou međunarodne zajednice, iako društvenoekonomski i politički uslovi u pojedinim zemljama još uvjek uvjetuju i specifična rešenja. Pošto se u ovom prilogu ograničavamo na aspekte kulturnog i etničkog raz- vitka nacionalnih, etničkih i jezičkih manjina smatramo za potrebno, da ukažemo na to šta je obuhvaćeno pod pojmom nacionalna kultura i kako pojam kulturnih prava shvaća međunarodna svetska zajednica. »Nacionalnu kulturu, koja proizilazi iz specifičnosti u kulturnom razvoju poje- dinih nacija, pa time i nacionalnih manjina kao delova pojedinih nacija, a isto tako i iz specifičnosti u kulturnom razvoju pojedinih etničkih i jezičkih manjina, sačinjavaju istorijske tradicije, moral i običaji, nauka, umjetnost i ostala područja duhovnog stvaralaštva jednog naroda [nacionalne, etničke ili jezičke manjine — A.L.). Jezik je osnovno sredstvo općenja i bitan element nacionalne kulture«. U okvirima međunarodno-pravne zaštite ljudskih prava obuhvaćena je i za- štita kulturnih prava koja se tumaće kao deo opštih ljudskih prava i kao proizvod opšteg ljudskog i društvenog razvitka. Od suženog koncepta prava na nastavu (instruction), a kroz razvoj nauke, tehnike i društva uopšte, kao sastavni deo proširenja društvenih potreba, razvilo se pravo na obrazovanje (right to educa- tion, droit a l'education), shvačeno u najširem smislu reči, koje obuhvata sve sta- rosne kategorije stanovništva. Tokom razvoja tako shvačeno pravo na nastavu, odnosno pravo na obrazovanje u proširenom i sintetizovanom obliku, preraslo je u pojam prava na kulturu.“ Na međunarodnom planu UNESCO svakako stoji kao početnik i iniciator usva- janja dokumenata o kulturnim pravima kao opšte ljudskim pravima. Do 1974. go- dine UNESCO je usvojio 14 konvencija i 12 preporuka, koje se u većoj ili manjoj meri odnose i na probleme kulture ili nauke. U tim dokumentima polazi se od stanovišta da je u suvremenom svetu — koga karakteriše različitost društveno- političkih sistema i uređenja — kultura neodvojivo vezana za pojedine aspekte života u pojedinim sistemima. U tim se dokumentima ne spominje neposredno i eksplicitno pravo manjina na vlastiti kulturni razvitak, iako se o tom aspektu dosta govorilo na različitim UNESCO-vim konferencijama. Ipak, ispunjavanje poje- dinih njihovih odredbi u duhu dobre volje država-potpisnica tih dokumenata moglo bi se korisno odraziti i na razvitak manjinskih zajednica. Da spomenemo samo Deklaraciju o principima medunarodne kulturne saradnje, koja u 1. članu u biti obuhvata kulturu svih naroda (peoples) i daje joj dostojanstvo i vrednost, koje treba poštovati i očuvati, uz odredbu da »svaki narod ima pravo i dužnost da raz- > Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Zagreb 1967. | ii Vera Klopčič: Kulturne pravice kot človekove pravice. Vestnik koroških partizanov, št. 2, 1977, str. 48—51. 142 a ENE JA. Nečak:LOk: Pravo na razvitak... vija svoju kulturu« (tačka 2. član |). | dalje: »U svojoj bogatoj razudenosti i razno- likosti i u uzajamnom uticaju koji vrše jedne na druge, sve su kulture deo zajed- ničke baštine, koja pripada čitavom čovečanstvu« 5 Upotrebljena terminologija »peoples« u tom članu govori, da su tvorci Dekla- racije za nosioce kultura smatrali nacionalne odnosno etničke zajednice, medu koje ubrajamo i manjine, a ne samo i pre svega nacije (nations) takozvane državo- tvorne odnosno dominantne nacionalne i etničke zajednice u pojedinim državama. Takvo rasčlanjavanje terminologije ukazuje na to da se odredba iz prvog člana odnosi na sve nacionalne odnosno etničke zajednice, pa i na one koje imaju status manjina. U okviru zakonodavstva na nivou OUN svakako se treba osvrnuti na Univer- zalnu deklaraciju o ljudskim pravima? i na Međunarodnu konvenciju o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima? Prva u članu 27, tačka 1, garantuje pravo svakog pojedinca da slobodno parti- cipira u kulturnom životu zajednice, da uživa u umetnosti, da ima udela u na- učnom napretku i dobrobitima koje iz njega proizilaze. U tačci 2 istog člana za- štićeni su interesi pojedinaca, moralni i materijalni, koji su rezultat njegovog rada na polju umetnosti. U članu 1, tačka 1 Međunarodne konvencije o ekonomskim, socijalnim i kul- turnim pravima pravo naroda (peoples) na slobodno odlučivanje o njihovom poli- tičkom statusu i slobodnom usmeravanju svog ekonomskog, društvenog i kultur- nog razvitka proizilazi iz prava svih naroda na samoopredeljenje. U tom smislu u tačci 1 člana 15, traži se od država-potpisnica Konvencije da svakome priznaju pravo: a) na učešće u kulturnom životu; b) na uživanje dobara koje donosi naučni napredak i aplikacija naučnih dostignuća; c) na uživanje zaštite moralnih i materijalnih interesa koji su rezultat autorstva na području bilo kakvog naučnog, književnog ili umetničkog dela. U svrhu potpune realizacije tog prava državama-potpisnicama se nalaže da poduzmu potrebne mere za očuvanje, razvoj i širenje nauke i kulture (tačka 2, član 15). Ako prihvatimo gore predloženu terminološko rasčlanjavanje pojma »people« (oznaka za narod u opštem etničkom smislu) i »nation« (oznaka za društveno- politički institucionalizovanu nacionalnu zajednicu) odredbe Konvencije o ekonom- skim, socijalnim i kulturnim pravima možemo aplicirati i na manjinske etnikume. Prema interpretaciji stručnjaka o pravu na samoopredeljenje i o subjektu tog pra- va, a posebno o nacionalnim manjinama kao nosiocima prava na samoopredelje- nje, subjekt prava na samoopredeljenje jeste »narod u najširem smislu — uzima- jući u obzir sve specifičnosti pojavnih oblika naroda koji su tek u procesu for- miranja u vanevropskim regionima, gde se kao subjekt prava na samoopredeljenje skoro striktno uvjek afirmisalo stanovništvo bivšeg kolonijalnog teritorija, znaći u doslovnom smislu narod. Sigurno je da pravo na samoopredeljenje ne pripada samo onim narodima, koji su se već formirali i imaju svoju državu, što bi od- govaralo terminu »nations•. * Declaration of the Principles of International Cultural Cooperation, proclaimed by the General Conference of UNESCO at its 14-th session, on 4 November 1966. * Universal Declaration of Human Rights, adopted and proclaimed by General Assem- bly resolution: 217 A (III 7) of 10 December 1948. ? International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights, adopted and opened for signature, ratification and accession by General Assembly Resolution 2200 A (XXI) of 16 December 1966. " Dr. Ernest Petrič: Mednarodno-pravno varstvo narodnih manjšin, Založba Obzorja, Maribor 1977, str. 145. Razpravo in gradivo, Ljubljana, november 1981, št. 13—14 | ____ _____ aii Medutim, pravo na samoopredeljenje nacionalnih manjina stručnjaci interpre- tiraju u suženom obliku, »kao pravo na nacionalni opstanak, kao pravo da kao posebna nacionalna grupa očuvaju i razvijaju svoju samobitnost, svoje nacionalne specifičnosti, i kao pravo na domovinu«." Nacionalne specifičnosti su upravo one specifičnosti o kojima je reč u našem prilogu, znači: vlastita kultura, jezik i et- ničke karakteristike grupe uopšte. A za njihovo očuvanje i razvijanje potrebna je adekvatna materijalna osnova, kako bi se ostvarilo pravo na razvijanje kulturnih delatnosti ,pravo na školovanje na maternjem jeziku, pravo na upravljanje komu- nikacijskim medijumima na maternjem jeziku, itd. U smislu gornjih razmatranja odredbe Medunarodne konvencije o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima odnose se i na nacionalne manjine, a svakako važe za etničke i jezičke manjine, iako se one eksplicitno u tom međunarodnom doku- mentu ne pominju, već su obuhvaćene u pojmu »people«, suština kojeg jeste »je- zička, kulturna zajednica istoga porekla (ethnos)«,! kojoj kao takvoj pripadaju eko- nomska, socijalna i kulturna prava. Smatra se da je član 27 Međunarodne konvencije o građanskim i političkim pravima najsnažnija zaštitna odredba koja se neposredno odnosi na manjine. Pu- tem te odredbe države-potpisnice konvencije ne bi smele pripadnicima etničkih, verskih i jezičkih manjina »odreći pravo da u zajednici sa ostalim članovima grupe uživaju vlastitu kulturu, izražavaju i prakticiraju svoju religiju ili upotrebljavaju svoj jezik.«!! Bez zaustavljanja kod nekih drugih instrumenata UN, može se zaključiti da se pravo na kulturni razvitak shvaća: 1) pre svega kao pravo pojedinca. U članu 27. Konvencije o građanskim i poli- tičkim pravima prava uživanja pojedinca vezuje se na zajednicu sa ostalim čla- novima grupe; 2) kao pravo na učešče u kulturnom životu i na uživanje kulturnih dobara i; veći- nom tu nedostaje navođenje mera, koje treba poduzeti da bi se to pravo moglo i ostvariti. U Deklaraciji OUN o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim, etničkim, verskim i jezičkim manjinama — iako se u naslovu govori o pojedincima, pripad- nicima manjina — pojedini članovi odnose se na manjine kao celinu. Predlog Deklaracije OUN o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim, et- ničkim, verskim i jezičkim manjinama u 2. tačci člana 3 postavlja, kao neizbežno i bitno za realizaciju uslova jednakosti i razvoja manjina, stvaranje povoljnih us- lova i poduzimanje mera koje će im omogućiti slobodno izražavanje svojih karak- teristika, razvijanje vlastitog obrazovanja, kulture, jezika, tradicije i običaja i da na ravnopravnoj osnovi učestvuju u kulturnom, socijalnom, ekonomskom i poli- tičkom životu zemlje u kojoj žive. Radna grupa Komisije OUN za prava čoveka primila je i komentare vlada država na jugoslovenski predlog Deklaracije. Nakon pregleda 26 odgovora vlada, koji su mi bili na raspolaganju, raspoređujem ih s obzirom na sadržaj stavova o kulturnim pravima i o pravu na očuvanje etničkih karakteristika u tri grupe: 1) na one koji na taj deo teksta nemaju primedbi; ? Ibid., str. 148. . UN 1 Prof, Theodor Veiter: Commentary on the Concept of »National Minorities«, Revue des droits de |'homme/Human Rights Journal, Extrait, Vol. Vil-2-4, 1974, str. 281. " Internatoinal Covenant on Civil and Political Rights, adopted and opened for signa- ture, ratification and accession by General Assembly resolution 2200 A (XXI) of 16 De- cember 1966. Mb... ss zove ______ A. Nečak-Liik: Pravo na razvitak... 2) na one koji se ne slažu ili se ne opredeljuju za jugoslovenski predlog Dekla- racije; 3) na one koji se slažu sa tekstom o tim pitanjima uz izvesne dopune, napomene ili predloge. Ad/1 Jugoslovenski predlog Deklaracije bez komentara prihvačaju Kipar, Katar, San Marino, Sejšeli, Madarska i Tunizija. Ad/2 Jugoslovenski predlog Deklaracije odbacuju u celini ili do njega ne zauzi- maju stavove sledeče države: Austrija, Italija, Maroko, Obala Slonovače, Pa- kistan, Indija, Čile i Finska. Medu ovima Austrija i Italija zauzimaju se za nov predlog Deklaracije. Isto tako nov, adekvatniji predlog traži Maroko. Čile smatra da bi jugoslovenski predlog mogao poslužiti kao odličan radni papir; uz dopune i amandmane mogao bi biti odgovarajuča podloga za diskusiju. Pakistan u svom odgovoru ne spominje svoj stav prema predlogu Deklaracije; medutim, opširno se osvrče na prava koja su manjinama garantovana u njegovim unutrašnjim pravnim instrumentima. U vezi sa kulturnim pravima i zaštitom et- ničkog karaktera manjina u njegovom su izveštaju nabrojane sledeče mere: Juna 1976, vlada Pakistana proglasila je Deklaraciju o manjinama, koja obuhvata osam tačaka njihovih prava. U tačci 3 garantuje se da če manjine »biti integrisane i prihvačene u opštim tokovima nacionalnog života, uz očuvanje njihovih verskih i kulturnih identiteta«. Tačka 7 odreduje: kako večina problema i tegoba manjina proizilazi iz istih uzroka kao i u večinskoj zajednici, osnovna če se borba voditi protiv siromaštva, za eliminaciju bede zbog ekonomske i socijalne neadekvatnosti i za podizanje standarda života celokupnog pakistanskog naroda. Medu zapaženijim merama, preduzetim u svrhu unapredenja životnih uslova manjina i za razvoj nji- hove kulture, navodi se formiranje kulturnog saveta za unapredenje kulturnih ak- tivnosti manjina, publiciranje časopisa na Urdu jeziku jednom mesečno, formira- nje dobrodelnog fonda za pomoč siromašnima iz manjinskih zajednica, stvaranje stipendijskog fonda za studente iz redova manjina na federalnom i provincialnom nivou, formiranje okružnih manjinskih komiteta i održavanje povremenih sasta- naka tih komiteta, koji bi se bavili svakodnevnim problemima manjina. U izveštaju Indije ne spominje se jugoslovenski predlog Deklaracije; medu- tim, opširno se obrazlažu stavovi Indije i instrumenti njezinog zakonodavstva koji se odnose na manjine, kaste i plemena. Što se tiče manjina, posebnu zaštitu ver- skim, jezičkim i kulturnim manjinama garantuje Ustav Indije: »Prava manjina za- štičena su opštim pravima, koja važe za sve gradane, i posebnim odredbama«. U tom okviru obezbedena je i zaštita religije, jezika i kulture manjinskih grupa. Prema članu 29 (I), manjine imaju pravo na očuvanje svog jezika, pisma i kulture, a prema članu 30 (I) imaju pravo na formiranje i unapređenje obrazovnih insti- tucija po svom izboru. Nadzor nad ostvarivanjem tih prava poveren je Vrhovnom sudu, koji zastupa sledeće stanovište: »Manjine su isto tako kao i većina deca ove zemlje i stoga treba obezbediti da se ne učini ništa, što bi moglo manjinama oduzeti njihov osečaj pripadnosti, bezbednosti, svest o jednakosti i uverenje da su očuvanje njihove religije, kulture, jezika i pisma, kao i zaštita njihovih obra- zovnih ustanova osnovno pravo, garantovano ustavom«. Za razvoj modernih indijskih jezika i centralna vlada daje finansijsku pomoč. Tu pomoč mogu dobiti organizacije, koje publikuju enciklopedije, rečnike, učbe- nike i naučne publikacije. Materijalna pomoč daje se i za održavanje literarnih susreta, izložbi i seminara, namenjenih razvijanju indijskih jezika. Posebna se sredstva daju vladama pojedinih država za publiciranje univerzitetskih učbenika na regionalnim jezicima, a poseban odbor formiran je za objavljivanje obrazovne literature na Urdu i Šindhi jeziku. Razpravo in gradivo, Ljubljane, november 1981, št. 13—14 ___- Finska smatra da jugoslovenski Predlog Deklaracije sadrži najosnovnije ele- mente, koje bi trebalo uključiti u konačni oblik deklaracije o pravima osoba koje pripadaju etničkim, verskim i jezičkim manjinama. Zaustavlja se kod problema ot- klanjanja de facto diskriminacije, što se prema pogledima finske vlade može po- stići obrazovanjem u duhu razumevanja među narodima. Prema njenom mišljenju to je neophodan korak na putu ka stvaranju pluralističkog društva u kojem će se na raznolikosti gledati sa pozitivne strane, smatrajući ih vrednostima i zajedničkim dobrom koje doprinosi bogaćenju društva i u kojem su sve manjine ne samo pri- hvačene nego i poštovane. Ad/3 Sa tekstom jugoslovenskog predloga Deklaracije slažu se uz izvesne do- pune, napomene i predloge i u pogledu kulturnih prava i očuvanja etničkih karakteristika sledeće države: Savezna Republika Nemačka, Nemačka Demo- kratska Republika, Norveška, Španija, Velika Britanija, Egipat, Republika Mali, Barbados, Panama i Australija. Savezna Republika Nemačka podvlači da član 3 predloga Deklaracije preva- zilazi klasične pravne garancije o manjinama time što od država ne zahteva samo obezbeđenje osnovnih sloboda njihovim pripadnicima, već i konkretne akcije i mere koje će manjinama omogućiti da slobodno izražavaju svoje karakteristike, razvijaju svoju kulturu, obrazovanje, jezik itd. Prema njezinom mišljenju to bi mo- gla biti osnova za efektivno poboljšanje i za pojedince. Naime ona smatra, da: »Napore treba usmeriti ka boljoj zaštiti osnovnih prava pojedinaca koji pri- padaju manjinama«. U tekstu se dalje upozorava da pravo na uživanje »pune jednakosti« s obzirom na ostalo stanovništvo, koje garantuje član 1 »treba uzi- mati u povezanosti sa članom 3«. Da bi se sprečio nesporazum treba potražiti tekst koji bi pravio razliku između zahteva manjine za nediskriminacijom i ravno- pravnošču uopšte i njezinim zahtevom za posebnim manjinskim pravima, kao što je to učinjeno u međunarodnoj konvenciji o građanskim i političkim pravima (cf. članovi 2 i 26 kao i član 27). Uz podršku posebnim merama koje su potrebne da bi manjine mogle ne- smetano razvijati svoje kulture i etničke karakteristike, SR Nemačka spominje svoj finansijski udeo u svrhu razvoja danske manjine u Šlezving-Holštajnu i ujedno se ograđuje napomenom, da: »pitanje obima koji bi bio nametnut državama u pogledu preduzimanja tih mera zahteva pomno razmatranje. Nemačka Demokratska Republika u pogledu istih mera traži da se zahtev za osiguranjem tih mera sa strane država sadržinski svakako zadrži, ali u preciznije razrađenom obliku. Norveška traži da se u članu 3, kao i u drugim članovima, doda izraz »indi- genous peoples as collectives«, i da se dodaju dve tačke: jedna o pravima žena, a druga o pravima psihički i fizički deprivirane dece iz tih grupa. Uz to norveška vlada predlaže nov član o jednakim pravima domorodnih grupa na obrazovanje, usposobljavanje za poziv i pristup ka informacijama. Pored toga predlaže i novu tačku 3 člana 5 koja bi glasila: »Da bi osigurale očuvanje, razvoj i izražavanje manjinskih i domorodačkih kultura države treba da u suradnji sa odnosnim među- narodnim organizacijama potstiču istraživanja o uslovima života i domorodnih gru- pa, o kulturnom pluralizmu i kulturnim promenama«. Španija nije dala neke konkretne primedbe na tekst predloga Deklaracije, već je sebi rezervisala pravo da svoje primedbe da nakon usvajanja španskog Ustava, koji će sadržati i odredbe o »zaštiti i unapređenju kulturnih i jezičkih karakte- ristika španskih istorijskih zajednica«. Velika Britanija, međutim, smatra stvaranje posebnih prava za posebne grupe nepoželjnim, jer mogu stvoriti prepreke razumevanju. U nekim primerima prava 146 ___ _________ A.Nećak-Ldk: Pravo na razvitak . .. manjina mogu biti čak i u konfliktu sa pravima većine. Stoga Velika Britanija traži da se prva tri člana predloga Deklaracije podrobnije definišu, kako bi bilo Jasno šta praktično treba da »pokriju«. Što se tiće konkretno člana 3 predloga Dekla- racije, Velika Britanija postavlja pitanje: »Ko treba da poduzme mere o kojima se govori?«. U daljem tekstu daju se primeri kako Velika Britanija podržava vlastitu ini- ciativu manjinskih grupa da očuvaju svoj jezik i kulturu, a posebno se spominje zadovoljavanje potreba obrazovanja Cigana i drugih nomada. Egipat konstatuje da predlog Deklaracije nije u suprotnosti sa egipatskim za- konodavstvom, a na kulturna prava i razvoj etničkih karakteristika manjina poseb- no se ne osvrče. Mali predlaže novu formulaciju člana 3. Ona bi trebala da glasi: »U svrhu realizacije uslova pune jednakosti u celovitom razvoju manjina, kako kao kolekti- viteta tako i kao pojedinaca koji su njihovi članovi, države članice i Organizacija pozivaju se da preduzmu konkretne mere koje će manjinama omogućiti slobodno izražavanje njihovih osobenosti, razvijanje njihove kulture ,obrazovanja, jezika, tra- dicije i običaja, i učestvovanje, na potpuno ravnopravnim osnovama, u socijalnom, ekonomskom i političkom životu zemlje u kojoj žive«. Uz načelnu podršku predlogu Deklaracije Barbados podvlači da njegov Ustav daje pravo svim manjinama da poduzmu bilo kakve mere koje če im omogučiti da izraze i razvijaju svoje karakteristike, tradicije i običaje i da slobodno mogu, ako to žele, na ravnopravnoj osnovi učestvovati u kulturnom, socijalnom, ekonom- skom i političkom životu zemlje. Panama smatra, da bi pojedine odredbe njezinog Ustava mogle poslužiti kao podloga za diskusiju o deklaraciji o pravima manjina. O razvoju kultura i etničkih karakteristika govori član 85 Ustava Paname. Prema njemu »država priznaje i po- štuje etnički identitet nacionalnih domorodnih zajednica; realizovače programe za razvoj materijalnih, socijalnih i duhovnih vrednosti njihovih pojedinačnih kultura. Formirače ustanove za studije, očuvanje i upoznavanje takvih zajednica i njihovih jezika, za unapredivanje njihovog svestranog razvitka kao ljudskih grupa«. U članu 102 »država se obavezuje da če obezbediti obrazovne i nastavne programe za domorodne grupe, koje imaju vlastiti kulturni uzorak da bi im omogučila učešče u gradanskim poslovima«. Prema mišljenju Australije član 3 jugoslovenskog predloga Deklaracije sadrži dalekosežniji zahtev za afirmativnom akcijom nego član 27 Medunarodne konven- cije o gradanskim i političkim pravima; medutim smatra se da tekst nije dovoljno jasan, pa če Australija blagovremeno predložiti jasniju formulaciju. IV. lako je broj država koje su dale primedbe na jugoslovenski predlog Deklara- cije previše mali da bi se na osnovu njihovih odgovora moglo napraviti uopštena analiza, ipak možemo izvući neke zaključke u pogledu odnosa do problematike manjina i u pogledu odnosa prema potrebi da se na međunarodno-pravnom nivou usvoji instrumenat, koji bi bio izričito namenjen zaštiti nacionalnih, etničkih, ver- skih i jezičkih manjina. Ako uzmemo u obzir i odgovore onih vlada koje se nisu izričito opredelile za jugoslovenski predlog Deklaracije, već na prvi pogled možemo ustanoviti da praktično sve države u davanju primedbi na član 3 deklaracije, polaze od vlastitih rešenja na unutrašnje-pravnom nivou. Kroz prikaz odredbi o manjinama, njihovom kulturnom razvoju i zaštiti etničkih karakteristika, moguče je razabrati i odnos i razumevanje vlada prema potrebama manjina. U tom pogledu među pojedinim regionima sveta nisu zapažene veće razlike: u nekim zemljama Evrope, kao i u Razpravo in gradivo, Ljubljana, november 1981, št. 13—14 — OR ve? zemljama drugih regiona sveta postoji tendencija da se izbegnu obaveze prema manjinama; odnosno, ispoljava se nerazumevanje problematike manjina (cf. Velika Britanija, Barbados). Medutim, u večini odgovora vlada koje su zauzele pozitivan stav prema De- klaraciji i prema potrebi da se manjinama garantuje pravo na razvoj njihove kul- ture i etničkih karakteristika, odražava se težnja da se u okviru medunarodne za- jednice prihvati univerzalan dokument, prihvatljiv za sve, a koji bi ujedno omogu- čivao i specifična rešenja (npr. pitanje domorodnih grupa). Uz to valja podvuči i sugestije vlada koje traže još izričitije afirmativne mere sa strane država u svrhu unapredenja kulture i etničkih karakteristika manjina od predloženih u jugoslo- venskom predlogu Deklaracije. Summary THE RIGHT TO THE DEVELOPMENT OF CULTURAL AND OTHER ETHNIC CHARACTERISTICS OF NATIONAL, ETHNIC AND LINGUISTIC MINORITIES Albina Nečak-Liuk The report comprises the analysis of the contents and extent of the right to express national characteristics and to develop culture, traditions, and customs of national mino- rities, as it is set out in the previous instruments of UNO, of UNESCO and other inter- national organisations and as this right is understood by the parties of UNO when analysing points of view and conditions in their own states. The universal viewpoint of the right on the development of cultural and other ethnic characteristics of minorities has been discussed as well as some special views that are worth considering during further work on the Yugoslav draft Declaration on minorities in UNO, This presentation is based on the present studies on the international protection of minorities within UNO and non-discrimination of national, ethnic, linguistic, and religious minorities in individual fields of development of their characteristics as well as thelr partaking in the cultural and social life of the state they live in.