Vladimir Nazor.
Joso Benac.
Došao je i otkrio ono, sto je bilo dugo sakri-veno u našoj duši. Digao je bez bojazni pokrov, da pokaže tajne naše nutrine, što ih se bojasmo sami sebi reči. Bez straha je otkrio dugo zapretanu žeravicu, da opet usplamti žarki plam, Znao je, da smo čekali nekoga, tko če nam bez bojazni otkriti tajne misli i snove. »Jest, nutrina tvoja čeka, da glas pane — U nju, pa da snažno za-treperi sama — Ritmima neznanih vlastitih pje-sama.« (Pj. Lj.: Čitaocu.) I on dolazi, donaša u našu bolesnu dušu taj glas, štoj je buni, što je diže šapčuči sada ko lagan povjetarac, sad grmeči ko gromor groma, ko trijesak strijele, ko tutanj kopita, ko glomot urvina.
Nezadovoljstvo, što je tinjalo u našim grudima, ne prikriva on beznadnim tamnim pesimizmom i rezignacijom, nego zvuči u njegovom mčeovskom porivu ko jek bojne fanfare, a sve to buja iz vje-kovne herojske krvi naših preda,
S hrvatskom je modemom presaden k nama kozmopolitizam, a taj smo usisali na vrelima L'art pour 1'artizma. Uživasmo u mekoj dikciji, u glazbi riječi, a naša mlaka mekana duša postade još mekšom;, fantazija punijom bolječivih snova. Zasičeni i zaduti tražimo krajne finese, krajna dražila. Ideje i visi ciljevi tamne, gube se, a djeca dvadesetoga stolječa — »velikih sposobnosti za uživanjem« — ispivši »puninu života«, trunu na smetištu; iščezavaju u punini mraka, u ishitrenoj Nirvani. Život je svrha, te moraš živjeti, da se iživiš, a bolestni nervi traže svoje, traže dražila. Na ruševinama se viših ideala diže hedonizam i strast, a kad tijelo ne može tome više da služi; kad drugdje nema lijeka, traži ga moderni čovjek u par kapi kakve tekučine, ili u olovnom augmentu satjeranom1 u tijelo iz cijevi salitrenim zrnjem,
Ljudi, rastrojeni strašču, ispijeni užitkom, bez viših pobuda, a zaljubljeni u se, u svoj egoizam, i ne mogoše da drugo stvore. Nijesu mogli, da se za što više žrtvuju, pa im je bila odvratna borba za više ideje. Ljudi bez ideala nijesu mogli biti spremni na žrtve, pa im zato sve smeta, što traži od njih žrtava. Domovina je fikcija, patriotizam ludost, patriotska poezija tiraderija, Potpuna sloboda u svemu jest glavno načelo, alfa i ornega njihovog vjerovanja. Nive.au, na koji su pali svojim životinj-skim nagonom, hoče da opravdaju krilaticom »na-trag prirodi«. U umjetnosti ne pozna ju ograda, ne
poznaju spona. Ne brinu se, kamio vodi njihov patent na uživanje, Nervoznost, kriminalnost, samo-ubijstvo, neplodnost i tolika druga zla, to su tek neki plodovi njihove slobode,
Vidio je propast, u koju srlja naša nacija vodena ovakovim apostolima, i on je stao, smjelo je doviknuo očajnicima, te pokazao put k suncu, k idealima,
Isprva apostol paganističkog hedonizma, obo-žavač antikne nagote (Lirika, Kiklop), pomalo se oprašta od nje, a stade da se poji na izvoru divov-ske i herojske snage. Vrhunac te eruptivne snage njegove vulkanske duše izbija osobito u II, dijelu »Novih pjesama«, — Opiv se krvlju mučeničkog roda i tisučljetnim ropstvom od Hrvatskih kraljeva do današnjeg dana, zar je onda čudno, da u nje-govoj duši buja orkan, bijesni oluja pomiješana strasnom žudnjom, da se več jednom dokrajče muke i patnje njegovog naroda; da svrši več jednom krvava Golgota? Odatle onaj očajni otpor; odatle ono bjesnilo na silnike i tlačitelje naroda; odatle onaj očajni poziv na oslobodenje.
Rapsod našeg roda hoče da izlije u nas žar svoje krvi, da ulije vjeru i pouzdanje. Hoče da nas opije iz titanskog vrela, da i našim žiljem proključa krv prošlih divova. Vodi nas iz sjevernih slaven-skih nižina i svetih lugova o novu zemlju, na kršni Velebit. Umoran narod pada i sluša u mrkoj noči šumi mora, što bije o litice, pa u strahu misli: »Zmaj to stenje — I silan, biesan uz goru se penje.« A kad svanula zora, uz miriš alga, smilja i kupina, smreka i borova »zasja ko srebro ono sinje more.« I narod mahnit od veselja, kliče na divan pogled ko nekad Ksenofontovi vojnici: More! More! (Do-lazak.) Sad počinje Nazorova epopeja, posvečena herojima našega roda, vladarima hrvatske krvi. Od »Prve lade«, pa do poslednje »Zvonimirove lade«, prikazao nam je više od četirstoljetnu našu histo-riju, historiju borbi i pobjeda, dizanja i padanja. Opisuje ponosne hrvatske galije na slobodnom hrvatskom moru. Iznosi pobjede i poraze, naj-bjesnija kreševa tisučljetne borbe s pohlepnim Mlečičem. Pa kao što se u našoj historiji neprestano izmijenjuju svijetli sunčani traci sa mrkom slotom, tako su i Nazorovi »H r v a t s k i Kraljevi« vjeran njezin odraz, Bez bojazni ustaje, da nam kaže istinu u lice. Ne zato, da nas poništi, nego naprotiv zato, da nas ohrabri,   Priznaje, da
78
nismo čista lovorgrana slavenskoga stabla, Ta koliko je u našim žilama primiješano tudinske krvi! Koliko smo Ilira, Rimljana, Avara, Mlečiča, bijesnih Tatara i drugih morali da proždremo, da pretopimo u se, dok postasmo jedinstven narod! Ta če mješa-vina biti uzrokom tolikim borbama za slobodu i prevlast na; kopnu i moru, Ona je povod junačkim pothvatima, zanosnim vojnama, domačim trve-njima, sramotnim zasjedama, izdajstvima, razboj-stvima i krvoproličima. I bas nami je ta njegova iskrenost draga. Čemu ludo obmanivanje? Čemu da zavaravamo sami sebe, kad protivno čutimo u srcu?
»Slaga, tko reče, da smo lovor-grana,
Melem na rani, diiga u oblaku.
Mi porod jesmo   vuka   i   arslana!«
U vijekovima dugih borbi na život i smrt, zar smo se mogli održati s golubinjom čudi, kakovim nas htjedoše prikazati? Vijekovima se šuljahu lade zaljevima i krstariše tjesnacima morskim, te če-kahu u zasjedi poput divljih zvijeri željnih plijena, Kopno se pojilo krvlju Franaka i Madžara, a cesto u nebratskom trvenju i pokolju i hrvatskom, srp-skom te bug.arsko.mi. Saraceni pak i Normani, Vi-zantinci i sinovi ponosnih Laguna, miješali su svoju krv s hrvatskom krvi u valovima plavog Jadrana, Sve nam je te borbe, pokolje, junačke podvige i podle izdaje od bana Ladislava, što javlja Duždu: »Nastade doba, da se ljuto bore — Mletački lavič i hrvatski vuče«, pa Domogoja »prokletog bana Hrvata« i do Zvonimira, prikazao pjesnik u kratkim, ali jakim fragmentima. Stih mu teče sad glatko ko ladica, što se okliže po tihoj pučini mor-skoj, a sad se trga i lomi poput bijesnih valova, I još danas udarajuči valiči o naše kamene zale, kao da donašaju elegične zvukove Galijotove pjesme, što .je vijekovima brujala tužna i plačna ispod palube mletačkih galija, kao iz dubine morske, puna čeznje za rodnim zalo m i boli pod udarcima biča. I ovoni se ciklonu, što bjesni na moru, več za bana Braslava pridružuje novi orkan: »Topot sve bliži madžarskih konjika«. Time počinje očajna borba, što traje več više od tisuču godina. Kagan, pobjegao preko Drave, pita mladog pobjednika: »Junače, tko si?« a naš mu Prvovjenčani odgovara: »Ar-pade, ti si vjetrina, što hara, A ja sam hrašče jedro i stoljetno, Na koje zalud vihor se obara ... . Zovi mie zid m j e d e n i, plot krvavi... čekam te na Dravi.« (Tomislav II.)
I u tom štrašnom orkanu, što bjesni na kopnu i moru, čuješ sad poklike Juda, sad grižnju ubica, a sad poniznu molitvu popa Grgura,
Ko proljetni sunčev tračak iz mrke zime, pun intimnog vonja seoske idile, svježih masnih brazda i prvog proljetnog cviječa, izvija se ciklus »Petar Kriesimir Veliki«. Ali se zakratko ori slatka pje-sma orača i pastira. Valovi se opet dižu, a lada se Domogojeva — tip Hrvatske -— mora opet pro-bijati kroz uzburkane valove, vodena sad snažnim kormilarom, sad prepuštena sama sebi, a sad opet vodena slabičem ili podlacem, što snuje, da je odvede u tudu luku. I ta lada »Kroz viekove burom srta — Za junačkim okršajem, S istom čežnjomi i vapajem, Izmučena i razdrta« (Prokleti ban), Srtala je, probijala se valovima u buri i orkanu, dok se jednog dana ne nade nasukana na tvrdoj siki, I eto još danas, nakon osamstotina godina, leži Zvoni-mirova lada na istom mjestu. Još i danas udaraju o njene bokove vjetar, valovi i oluje, a lada se zdvojno trza: »Dignite me: neka djipnem, Nek zajedrim morem tijem«. Trza se lada i škripi: »Slomila se, prignula se: Na piesku je — al' još tu je!« (Zvonimirova ladja).
Cijeli Hrv. Kraljevi i nijesu drugo nego valovi, po kojima plovi ta Lada, Sve borbe i stradanja imadu da nas oduševe za ponovnu borbu, da maknemo Ladu sa sike, pa da opet zaplovi slo-bodna našim morem. Tu istu misao ističe u »N o -vim p j e s m a m a« i »In ti m i«, da ne spomi-njem i prozaičnih djela,
Velika je razlika u Nazora pjesnika Hrv, Kraljeva i pjesniku Novih pjesama te Intime, U Hrv, je Kraljevima epski pjesnik, pa kao da stoji izvan radnje, te samo priča dogodaje. Tu je on rapsod, što pjeva slavne i kukavne zgode, U Novim je pjesmama zauzeo drugu pozu, pozu našeg heroj-skog ali gaženog naroda, U toj pozi gubi svoju osobu, pa govori kao personifikacija naroda. T dok je u Hrv. Kraljevima samo pripovijedač, — da-kako, ne u doslovnom smislu, — on je razumiv i malo načitanijem čovjeku, ali u Novim pjesmama i Intimi toga nestaje. Tu je on razumiv tek kraj-njoj duševnoj aristokraciji, a cesto m njoj, kao što nijesu razumivi ni mnogi napori ni patnje našeg mučeničkog roda. U toj pozi naroda čuti: »Seljaka^ drevnih, što su zemlju orali,« da — »još kap krvi valja se — U soku žila mojih! Od kapi te mi mir i snaga golema —¦ Kod stradanja i rada, I vjera moja u Boga i heroje — I roj svih mojih nada,« Čuti u sebi krv preda i ono, što ga s njima veže. čuti da su isto, pa zato stoji »čvrstim, teškim nogama — Na grudi, naša što je.« Čuti krv Hajduka, senjskih Uskoka i Ustaša, gdje se buni u žilama, ali je vijekovi razvodniše, stvoriše »rijetku kašu neku«. I ja več nišam, što sam bio nekada —
79
Na boku brijega plodnog (seljak), — Pred ostrim kocem (hajduk), ispod kule proklete (ustaša),—Na valu mora rodnog (uskok).« (Krv,) Stoga pjesnik (narod) zove krv Hajduka, mrkih Uskoka i junačkih Ustaša, da življe prostruji njegovim žilama, jer još uvijek stoji na sred polja šator Čengič-age (t. j. narodnih neprijatelja), što kupi harač. A to isto kazuje i u »Maglama«:
»Pred vratima gradskim još Arapin kleti
Šatore bijele penje I udara porez i seke nam grli
I naše usjeve ženje.«
Hoče, da oslobodimo hisao, što je sputana, da se vinemo do slobode. Ako pak toga ne budemo mogli postiči, to je bolje: »da ko dijete — Otaca svojih bez sramote poginem... Dok slušam, gdje me drevni zovu glasovi — Iz svetih, starih raka!« (Krv.)
Kremenim stihovima kuje Nazor svoje pjesme. Skaču iskre sa vulkanskog nakovnja, ali mu cesto pukne u tom teškom poslu najtanji metal, pa tek krnjad stvara. (Pj. Ljuvene: Čitaocu.) Ne dostaje mu riječi, da jasno izrazi svoju misao, da prenese bijes i žar grudi svojih, i odatle ona tarna i nejas-noča. Kao da i sam to uvida, te bi htio da ponovno kaže, što je več jednom rekao, Nije li »Jutarnja pjesma«, taj divni himan moru, opetovanje onog, što je rekao u »Dolasku«?
Vi skučena bračo, što čekate noč
I vatre varave njene,
Gle, još je na prudu   liep   nasukan   brod
U srebru bijele pjene!
Još jarbori strše, i premac se sja
I napeti konopi zuje,
A uz strmu krmu i rebrasti bok
Valovi šume i bruje.
Nije li taj nasukani lijepi brod Lada Domogojeva i Zvonimirova? I u običnom životu ne dostaje cesto čovjeku riječi, da izrazi razne pojmove, a to više moramo dozvoliti kot ovako silnih koncepcija, mada nam je uza sve to dao Nazor takav jezik, takvu krepčinu izraza, ko nitko dosad. Zato i jest Nazor razumiv tek krajnjoj umnoj aristokraciji. Ljudi uživaju u njegovo j izvanjoj snazi, u krepkoni, još nečuvenom u nas izričaju, u kremenom jeziku, ali ipak ne prodira u nutrinu. Ne mogu da odgonetnu simbolike, kojom se Nazor ovio, kao što ne pojme ni onoga, čiji je Nazor simbol — naroda.
Piše se o narodu, govori se o njemu, postaviše narod na piedestal, na prijesto mjesto Boga, pa mu se klanjaju, ali je to kumirstvo mračno i tamno.
80
Taj narod nije narod! To je fikcija čovjeka, koji osječa u sebi visi poriv, da se žrtvuje, ali ne zna, kome da prinese sebe za žrtvu. Svrnimo od te fikcije, poetične utvare, te zirnimo u ono istinsko, realno, što toliko neki slave, pa čemo vidjeti, da su u svojoj umišljenoj realnosti tek puki fantaste. Neka pomisle takvi na svoje susjede u selu, na cijelo selo, pokrajinu, cio narod, pa če se razočarati, jer narod nije ono, što su mislili. Dakako da u nama ima bar toliko revolucijonarne krvi, koliko u zaprešičkog seljaka! Imade brzih misli, lijepih ideja, što bi naš narod mogao lako da shvati, ali izliv mu sve to najednom, što če se dogoditi? Ogledat če u te ko u čudovište, ili če se dogoditi ko s Kvaternikom, A onda entuzijazam? — Ne če dok-trinarne fraze t bacane iz visoka, niti ditirambi osvijestiti i oduševiti naroda, nego dug i postepen rad. Ne treba govoriti o narodu, nego treba za nj i s njime raditi. Ne smije se u njemu ništiti vjera u nadnaravno, u Boga, nego se dapače mora što više nijetiti, a onda če doči Uskrs Mrtvog grada i Mrtvog ostrva.
Nije li ironija, ili zapravo sarkazam, na naše »moderne« Nazorova »Vila Ravijojla«? Ljudi su izgubili smisao za rad. Narod im, je deveta briga. Ideja borbe za narodnu slobodu i narodni opstanak, što ju je sam narod tako lijepo persinifikovao u Kraljeviču Marku i Vili Ravijojli, za njih je glupost, prazna bajka »iz djetinske dobi — Kries lažni sred črna mraka«. Ta što če ljudima 20. vijeka domovina i narodna sloboda! Njih muce drugi, visi problemi, pa kako da onda misle na narodno oslobodenje.
U rukama našim sad plamsaju zublje, Pa utvare gone ti blistavi traci: Mi letnusmo više, mi prodriesmo dublje, Mi — čovječje misli junaci. (Vila Ravijojla.)
Oni pjevaju himne Čovječanstvu, a ne brinu se, da »U žilam' ti teku — Tri rijeke zelene žuči. Na usnama tvojim, što nečiste peku, Još gore žigovi vruči«. Ne brinu se za ropstvo i patnje, za žuč, što teče u žilama naroda protiv tlačitelja. To su ljudi bez volje, bez eneržije, koji ne znaju trpjeti za više ideale. Takvih ne treba pjesnik u borbi za narodno oslobodenje, nego im po vili Ravijojli dovikuje: »U dolac se vrati, Gdje čopor čeka te siv; I ondje se s njime i nadalje klati — Ni mrtav — ni živ!« , . . Takvi ljudi nisu dostojni, da borave na visoj kuli narodnoj, nego da ginu bez viših podviga u kaljuži i tamnim gudurama. Na vrhuncu gore »gdje se orli s vjetrovima bore, Hiljadu več ljeta« stoji kula narodna i širši u mrak, U toj kuli samotuje narod, pije svjetlost zvijezda, a otvara je tek za olujne noči,
dok bjesne vjetrine, te izlazi na vrata, da se hvata u koštac s gorskim duhovima i divovima. U nepre-stanoj borbi čeka onaj čas »— Kad ču, kad ču jednom j a k i d o b a r moči, Da medj ljude sidjem iz te kule svoje.« (Turris eburnea.)
Pjesnik Oslobodenja, pjesnik sile i titanske snage, hoče da ulije i u naše bolesne, slabunjave grudi oječaj zanosa, sile, snage i revolte. Znade, da to Oslobodenje ne može doči mirnom evolu-cijom, zato nam i kazuje izvor, što je njega opio: veliča borbu, olujni orkan, sto sve valja i ruši. Vje-ruje u našu snagu. Ta Troimena Nacija ide bez bojazni u susret toj oluji. Tri zmaja, tri diva, što im u žilama teku »tri rieke zelene žuči«, čekaju več hiljadu ljeta na nju: oluju — revoltu, — što če biti majka naše slobode,
Oj olujo majko, sad ori po duši, Što dugo mi bješe to močvara jalova! U muklu trščaku  tri zmaja  se kriju
I gledaju, ideš li sveta; Tri   diva,   što s muljem na vjedama sniju,
Več hiljadu čekaju ljeta,« (Intima: Pjesme s mora,)
Da, bliža se čas! Troimeni divski rod traži svoje, Več mu je previse muka, kolača i konopaca. Za tudince i tlačitelje »Po zemljama stranim smo ču-pali korov, Buntovnu krvcu smo lili, Pred dvori-štem tudjim smo lajali snažno, Stup, sidro i batina bili«, (Magle.) Dosta nam je robovanja, dosta krvi prolivene za druge, pa zašto da koja kap ne kapne i za nas same? Zar da smo vijekom samo tudi sluge i robovi, što polako mriju sanjajuči kroz stoleča o nekom zlatnom, toplom Traku? Došao je čas borbe; boj o biti i ne biti! Da, osječamo gvozden ruku, što nas tlači, duši i valja po blatu i kalu, Osječamo, da je protivnik jači od nas, Upro je koljenom o naša prša; ne da nam se maknuti, jer se boji, da bismo mogli ustati. No, što nas jače gnjete, to večma osječamo potok vatrene krvi u žilama; osječamo, da nam srce ni sada ne če puči.
Nepresušna, dok se sve ok,o nje mrvi, Uji rieka naše mučeničke krvi Puna vatre, mraza, melema i žuči, Mnoga ruka u nju otrov sažimala, Stravu i bies znade poraza i boja: Svemu več odolje .., Čuj me, i krv moja Iz groba otaca jedra proključala! (Borba,)
I sad, dok nas tudinjska ruka največma tlači, a knut sve jače bije, osječamo, da nam se budi svi-jest, da se vrača snaga, a strah da obuzima nepri-jatelje. Kad prode naša odmazda, onda », - , jednog vedra dana, Lomit čemo skupa slatki hljebac mira«. Tada če doči doba, što su ga snivali toliki slavjan-
ski Parnasovci, a medu njima i naš Preradovič u svojim slavjanskim odama.
Poput poljačkih mesijanskih pjesnika, i on pusta očajan krik i poziv na borbu. Poput Mickie-wicza, Slowackog i Garczynskog i Nazor vjeruje u poslanje našeg naroda i bolju njegovu budučnost. Kao što su oni molili, pozivali, zaklinjali i preklinjali, da ganu i oduševe na boj za oslobodenje Poljske, tako čini i Nazor. Kod Nazora i poljačkih Mesijanaca imade vrlo mnogo sličnih misli, ideja i stihova, On se kao i oni nada slobodi tek od od-lučnog rada, krvi, revolucije, Kao oni i on mrzi polovičnost i plašivice, Dosta mu je polaganog umiranja, pa hoče, da ili slavno pobijedimo, ili bez sramote poginemo,
»Čina mi treba usred blieska groma, Borbe vremenom, ljudma i prirodom, I borbe takve, ko u duši — svuda! Hoču opet rada i zanosnog čina, Na novu buru i novi ponor smrti Bacit se — i ginut, kad bolje biti ne če.«
(Garczvnskv: Waclaw dzige.)
I Nazor se bori sa svima elementima prirode, s duhovima i divovima (Turris eburnea, Borba itd,); i on pusta očajne, rezolutne usklike (Krv); i on kliče poput Garczvnskoga:
».,. il' če nanovo da oživi
Grad mrtvi znoj nam i mlada nam krv,
II ispod tornja Febre, žute boginje,
Svi čemo pasti, da nas toči crv,« (Mrtvi grad.)
Val nam tmora tisti teška, gluha, sliepa, Al več olujina srce izdaleka! ., . Gore, gore srca! Strašna je, al liepa ... Pobjednik il svladan, mene lovor čeka.
(Intima: Lovor morski.)
No, kad nas nisu dosad uništile sve bure i nepogode, vjeruje, da nas ne če ni odsad. Ko u nekoj viziji gleda naš Dan, što se bliža.
U sanjama mojim žije Div jedan... S vrhunaca dolazi I zemljama, kojima prolazi Šved blistavo sjemenje sije,
Rod čiji je? Što mu to gori U očima? Gledam ga. Proso je .. . Ja ne znam, al osječam: došo je, Da zemlju nam drukčijom stvori.
(Intima: Sijač.)
Mi još uvijek snivamo. Sanjamo svoju budučnost, zlatnu slobodu, a te nas sanje jedine uzdr-žaše, da nismo zdvojili i propali. No, proti če san, a onda če svanuti naš veliki Dan.
81
»Jest za nas je san!
Jer sanja je dan, A java je noč, što nas mori,
Noč, koja če minuti,
Kad posvud če sinuti Sjaj sunca, što u nama gori.«
(Intima: Sanje.)
Poput gornje trojice Mesijanaca te njihovih nasljednika i Nazor vjeruje u doba slavenskog gospodstva na zemlji, samo što ta vladavina ne če biti poput romanske i germanske tiranija i pravo jačega, nego kraljevstvo mira, kraljevstvo Božje, Poljački su se pjesnici nadali, poučeni tužnom historijom, da če si slobodu izvojštiti sam narod uz pomoč Božju, te su večinom osvjedočeni u vjeri i dobri vjernici. Zato i kliče Krasinski: ». . . vi morate — Do kraljevstva iči Božjega, Što če sjajit na tom svijetu!« Slično je i kod Nazora. I njemu dolazi Hrist iza revolucije, iza popaljenih sela, da vlada u novom kraljevstvu, kraljevstvu mira. Vjeruje, da naš narod čeka ljepša budučnost. »Opet če banuti (se. »Heroji«), dobro da zidaju, da ruše zlo . . . Vjerujem, da zemlja njima još ljepše kalupe stvara. (Heroji.) . . . Ja vjerujem, Bože, da vihor i mrak — kroz nojcu nas tjeraju hudu, Da sjajniji sine Kep sunčev nam trak, . , . Ja vjerujem, Bože, . . . zorom da novom ko sunce ču sjati — Na ovome visokom brdu.« (Na vrhu.) U Intimi se tuži pjesnik, što ne če on doživjeti toga kraljevstva.
Držim, da ni njegovi ciklusi ne završuju onako slučajno pouzdanjem u Boga, i njegovim apostro-firanjem vjere otaca. Divni njegov ciklus »Planinske p j e s m e«, završuje jednom od naj-Ijepših pjesama u hrv. literaturi, što su posvečene Kraljici neba, Zvijezdi mora. Iza svršene borbe, dok još lešine leže po razboju, silazi ona — Maris Stella — uz zvukove dalekih zvona. Dolazi »ve-lebna, sjajna . . . očiju punih blistavih suza, pro-sutih kosa, sklopljenih ruku , . . Tjemenom nebu — Kristalne svodove tiče, Pod petom mladjak joj sija, U oku zvijezda joj niče.« Izmučen teškom borbom, obrača se pjesnik k Zvijezdi Mora, te je moli, da ostane nad burnim našim morem, jer »Izmori rat nas, vihor nas skrši, Slični smo zgaženoj travi. . . Sini nad tmorom naših oluja, Ti majko od Ijubavi!«
*
Proza Nazorova nije drugo nego tumač ili proširavanje onoga, što je rekao u gvozdenom stihu. Jedno je i drugo duboka simbolika. Ideje, izrečene u pjesmama, iznaša ponovno u prozi, kao da nam hoče sam da protumači ono, što je zbijeno rekao u stihu. Ali i to proširivanje, ili, ako hočete, tumačenje, nije puno jasnije od samog stiha.
82
I u prozi treba napinjanja i dubokog razmišljanja; treba mučnog nastojanja, da prodreš u smisao, da nadeš pravu nit, oko koje se vežu njegove misli i riječi.
Bit če ih možda, koji misle radi čestog ponavljanja istih motiva i riječi, da je to stoga, što Nazor mnogo, a prebrzo stvara. Meni se pak čini, da to Nazor nasumee radi, da nas što prije i što jače opoji i oduševi za svoje ideje. Da pak te ideje raširi u što sire krugove, zato se služi raznim obli-cima: lirikom, špikom i prozom,
I Notturno i Šumske idile i Zimnje priče, kao i mnoge druge njegove pjesme, nači češ u Istar-s k i m i drugim pričama i to ne samo u stiho-vima, kojim je prepleo svoje priče, nego i u proznim opisima, Tko ne voli stiha, dosta je da pro-čita V e 1 o g Jožu, Facol rakamani, Šumu bez slavuja, Albusa kralja, Crven-lišaje, Mrtvo ostrvo, Boškarinu itd, i nači če tu čitavog Nazora, Tko naprotiv voli stihove, neka čita njegove pjesme jedamput, dvaput, deset puta, neka se zadube u njih i goneta smisao, pa mu ne treba citati proze. Izgleda kao da se Nazor poslužio prozom samo zato, da ideje, izrečene u pjesmama, lakše prodru u sire krugove,
Uzmimo samo jedan primjer: Mrtvo ostrvo. Iznijet ču najprije fabulu,   a onda neka opažanja.
Sin odlične grofovske obitelji, več zamlada okrutan, bude potjeran iz vojske radi raznih ne-djela. Dade se na razbojnički život, a zatim na gusarenje i trgovanje robljem. Jedne noči, iza raskalašene zabave, bude uhvačen i doveden na sud. Za vrijeme se mučenja ispostavi, da je okužen gubom, kojom ga okužila ropkinja Misirka, Bude prevezen na napušteni otok, a tu mu šalju zauzimanjem Lazariste, oca Zaharije, svaki mjesec hranu i odijelo. Otac se Zaharija uzalud muči, da ga gane na pokajanje i obračenje. Gadnim se životom otvrdnuo u zlu, pa mrzi na sve, a oca Zaharija popljuje i vrijeda, kad se iz krščanske Ijubavi privija k njemu i ljubi mu čelo. Prisiljen mukama i žedom, pode jednog dana, da traži vode. Dolazi u bližini vrela, ali ga kamenjem otjeraše ljudi, što dodoše, da strigu ovce. Mrzi i na ono dvoje djece, dječaka i djevojčicu Janju, što mu donašaju kruha, mlijeka i jastuk. Tjeran mržnjom, bježi ispred dolivata ljudi, te naide jednog dana na zapušteni grad, Žitelji se davno odseliše pred Žutom Bogi-njom — groznicom, što se nastanila u velikoj baru-štini, nastaloj za nekog potresa. U mrtvom gradu osta jedino stari načelnik, te čuva ognjište otaca i čeka osloboditelja grada. U gubavcu vidi davno iščekivanog   osloboditelja,   te  ga   vodi   opustjelim

gradom i priča mu svoje neuspjele pothvate, da oslobodi grad. Dodoše do crkve Gospe od Zdrav-lja, Protiv volje uvede starac gubavca u crkvu, Dok načelnik pjeva Litanije uz svirku orgulja, do-gada se čudo, Okorjelog griješnika sjeti starčeva svirka, kako je i on nekad pobožno pjevao u seoskoj crkvi uz malu Aldu. Pada na stubište oltara, a u taj se čas zaori crkvom svečani »Tebe Boga hvalimo«. Stari se načelnik štropošta mrtav svršiv pjesmu, a gubavac obračen i očiščen, dade se na posao, da ostvari načelnikov san: da pro-kopa nasip izmedu bare i jezera i oslobodi tako grad od groznice. U poslu mu pomažu robijaši, što ih poslaše s kopna na otok u kamenolom, Cijele zime gradi gubavac s robijašima lade i splavi, a kad nesta snijega, trnokop i motika uda-raju bez prestanka u kameni nasip, Otiče voda, a ljetno žarko sunce upija vlagu, suši blato, i za kratko se vrijeme vračaju opet stanovnici, vodeni očem Zaharijom, na nekoč napušteni otok, da za-posjednu zapuštene domove, A on — Bezimeni? Odbija sve počasti, kojima ga htjedoše nagraditi, uzima od nekoga starca štap i ode u nekadanju svoju špilju.
Ideja je u Mrtvom ostrvu ista kao i u Mrtvom gradu (M. G.), Zapravo je Mrtvi grad apstraktni sadržaj Mrtvog ostrva, ili, ako hočete, Mrtvo je ostrvo tek fabuloml prošireni Mrtvi grad. Isti opisi, dapače i iste riječi! Slično je sa Velim Jožom i Galijotovom pjesmom. I obračenje je gubavčevo natuknuto u Mrtvom gradu, ». . . još je cio hram: U nj kradom podoh orguljam' da izmamim — Pjev nade i nov da užežem plam.«
Što je pisac i pjesnik htio da kaže? Koja je ideja? Držim, da ne če imati dr. D, Pfrohaska?) posve pravo, kad kaže, da se ovdje naglašuje ideja očiščenja (Omladina, L, br, 1), nego je uz ovu ideju još jedna principielna, a ta je ista s onom u Hrv, Kraljevima i Novim Pjesmama, Nijesu li riječi: »Grad propada, ali je još tu; on čeka« (M, O. s. 43), iste, što i u Zvonimirovoj ladi: »Slomila se, pri-gnula se. Na piesku jei — al još tu je«? Da, Mrtvo je ostrvo tip domovine kao i Zvoniniirova lada, a pisac nas zove na rad, da spasimoi domovinu, ali na rad prodahnut pravom vjerom i čvrstim pouzda-njem u Boga, Sva lica i svi dogadaji irnadu svoje simboličko značenje, Natuknut ču tek nešto. Gubavac -je naš narod, zapravo inteligencija, okužena kojekakvim grijesima i porocima: lijenošču, pute-nošču, pohlepom za lagodnim životom itd, Seoba je otočana seoba našeg naroda u tudinu, a tjera je tudinac iz rodne grude (Febra), jer ne zna, kako da mu se othrva. U domovini imademo sve uvjete
blagostanja i sreče, samo treba rada i ustrajnosti, jer »grad — čeka snagu naših mišica, Plam duše naše, naše volje moč«, (M. grad.) Imademo< svoje more, a mi smo sluge na njemu na tudinskim bro-dovima, Trebamo svoje lade i brodove, kojima čemo maknuti kameni nasip, što nas duši i trnje (tudince), a zatim nam se otvara široki put na sve strane. Pomažimo poduzetne domače ljude. Priskočimo im u nevolji u pomoč, a ne mojmo se radovati u bratskom jalu njihovoj nesreči, (Žuti i Lupež,) Ne mojmo svuda tražiti sebe, svoju slavu i privatnu korist, nego radimo nesebično za bolji-tak naroda. Ne aludiraju li riječi starog načelnika, kad vidješe šišmiše u gradskoj viječnici, na neku drugu viječnicu? »Vidje li ih? Znaš, oni su , , , To su duše onih viječnika, koji su glasovali za pri-jedlog, da valja seliti,« Ne slušaju načelnikovih riječi, kojim ih poziva na rad: »Što uzmičete . , .? — podjimo na čelu naroda u močvaru! , , . I ako poginemo, ostat če djeca naša! . . , ostati pokraj grobova svojih otaca!« (M, o. str. 48.)
I ovdje je glavna ideja oslobodenje naroda, ali prepletena ko zlatnom zrmom još jednom drugom idejom: očiščenjem, I ovdje kako- da se po-veo za poljačkim Mesijancima, Čovjek je bez vjere rob strasti, mlohav, gnjil, gubav, te nema viših podviga, što bi ga krijepile i oduševljavale za rad, nego samo gleda, da ugodi svome egoizmu, Vjera i molitva jača u radu. One su uvjet ustrajnosti i konačne pob jede.
U ocu je Zahariji istaknut tip hrvatskog svečenika, što se brine za bijedne i nevoljne, te ih tješi, kad su od svih zapušteni. Sluge se krščanske ljubavi požrtvovno brinu za narod, mada ih cesto mjesto plače stižu pogrde. Dok citate opise male Janje i Alde i nehotice vam dolazi na pamet Ma-žuraničeva črtica: The rest is silence: , , , »Možda molitva s n e v i n i h usta uslišana bude! , , , Naše prošnje ne pomažu: griješili smo,«
Da, nama treba djetinje vjere i čiste djetinje molitve. Naša je vjera, ukoliko je još imamo, oklja-štrena poput crkve Gospe od Zdravlja, ali je ipak još ostalo nešto, Majka sviju Muka i Žalosti čeka na nas: »ona zna sve, ona je gotova da učini čudo«. (M. o. str. 49.) Ostao je još u nama plamičak vjere, i on treba da se razbukti, rasplamti u žarki plamen, Što se prije razplamti taj plamen u našoj duši, to čemo i mi poput SlowackovQga Kordyana klicati:
... zemlja je naša slobodna i svud je svjetlost danja! Poljska se medama do mora širi I nakon burne noči, diše i živi. Živi!
83
A kad prvi dan slobode veselo osvane A poslije če dugu tamu nevolje premjerit I klonut če i jecajuči plakati ko djeca; I razlijegat če se golem jecaj uskrsnuča,
Da, to če prije našega ropstva »osamstotin prolječa — Iz zemlje naše skočiti: I sva če srca gorjeti ko buktinje, I sve če duše planuti ko požari«, i doči če Hrist, da »hljeb mira lomi, dijeli jedro sjemenje — Za ljepše berbe i za žetve slav-nije«, Tad če se »po svoj zemlji spasenoj« oriti jeka: »Hozana, sine Davidov! Hozana, rode moj!«
(Uskrs,)
*
Češče susrečemo kod Nazora čežnju, da mu se opet vrati vjera djetinjskih dana, Onaj, sto je pjevao himne i peane strasti, nije našao mira, pa sad čezne za vječnom nepromjenljivom Istinom. Obožavač poganštine i prirode, nije našao ni tu zasičenja svojoj gladnoj duši. Osječa se umornim, izmučenim, te se vrača k izvoru svega. Klonuo i izmučen traži pokoja, traži Boga svoga:
»Oh gdje si, da si, plavo morsko ostrvo,
Ja moram doči svetom hramu tvom
I kleknuti i ruke opet sklopiti
I nanovo se molit Bogu svom!« (Atlantida.)
Uvida poput sv, Avguština, da je nemir duše največi ondje, gdje je duša najdalje od Boga, Kao što Zaručnik u Pjesmi nad pjesmama traži svoju Zaručnicu, tako i Nazorova duša traži Boga. Dugo je harala u njegovim grudima borba izmedu Dobra i Zla, pa sad čezne za očiščenjem od natruhe te borbe:
»Ja hoču, sjutra, ispod hrpe pepela, Da čistu nadjem jezgru biča svog: Plam vječni, biser ili blato kaljavo, Što u prša mi postavi ga Bog!« (Krijes.)
Osječao je, da bi se morao vratiti svome Bogu, Bogu otaca svojih, ali ga zavadala strast, Htio je ugušiti taj nutarnji poriv, pa je tjerao od sebe misli
i sve, što ga je sječalo na Boga, ali se konačno osječa poražen u oholosti uma ljudskog, Osječa, da je Bog jači, pa mu svladan kliče:
»Ja sam se rvao s tobom, velji Bože! . .. Svladan rukom tvojom poraza svu sreču Spoznah, i znam, što ti blaga sila može,
I jer borbu s črvom ti prezreo nisi,
Osječam u duši vjeru uviek veču,
I sve biče moje prema tebi klisi,« (K Bogu!)
Ne sječa li vas ovaj sonet divnih psalama ili borbe Jakova s Bogom? (Gen, 32,) Ispačena i izmučena njegova duša uzaludnim lutanjem poljanama strasti i bezvjerja, vrača se k Bogu poput Razmetnoga sina. Čuti, da je došadanji njegov život bio patnja i lutanje po mraku. Boji se opet teških sumnja i mraka, pa se stoga obrača toplom molitvom k Bogu:
»Ne daj, da me opet strašni vampir mori I kap zadnju srkne bolnog srca tog! Pusti, plam nek ovaj i src mi izgori, Bože preda naših, Bože oca mog!«
(Kupina, što gori.)
Djela Vladimira Nazora: I. u stihovima: 1, Slavenske legende. Zadar (1900). 2. Živana. Mitički ep u 9 pjesama. Zadar (1902). 3. Pjesma naroda hrvatskoga. Zadar (1904). 4. Knjiga o kraljevima hrvatskijem. Zadar (1904). 5. Krvava košulja. Uspomene iz doline Rase. Pula (1905). 6. Lirika. Izdalo Društvo hrv. književnika, Zagreb (1910). 7. Hrvatski kraljevi. Izdala Matica Hrvatska. Zagreb (1912). 8. Nove pjesme. Nakladom knjižare St. Kugli. Zagreb (1913), 9. In-tima, Nakladom knjižare St. Kugli. Zagreb (1915). 10. Pjesni ljuvene. Nakladom knjižare St. Kugli. Zagreb (1915). 11. Med-vjed Brundo. Životinjski ep u 5 pjevanja. Zagreb (1915), 12, Utva Zlatokrila, Romantički ep u 5 pjevanja. Zagreb (1916). 13. Pabirci, Zagreb (1917), — II, u prozi: 1, Krvavi dani. Roman iz istarske prošlosti. Zagreb (1908). 2. Veli Jože. Istarska priča. Ilustrirao S. Šantel. Matica Slovenska. Ljubljana (1908). 3, Istarske priče. Izdala Matica Hrvatska. Zagreb (1913). 4. Stoimena. Priče. Izdala Matica Hrvatska. Zagreb (1916). 5. Sniježna Gospa.