194
Aspekti suvremenog položaja naroda Bosne (i Hercegovine) u kontekstu njihovih
po vij esn ih kontinuiteta i disko nti n u itet a 1
Askects or a uki ni srn aoon or thi: todpu-S of Bosnia i.wij I h-.k/i i.o\ iw) i\ ntecontux'i oi
fhfjr HISTORIC Al, COMINUITIKS AND discom1ni'itir-s
The tu tide deals with the historic and current aspects of Bosnia mid Herzegovina in an exhaustive and illustrative manner. The first one. Slimming tip results of processes essential for its nations (hug lasting events), confirms its complex specificity (religious, ethnic ami cultural) which, in the fast century (from 1941 to 1991J was often threatened with destruc Hon by the hearers of the ruling ideologies of t the Has tern and Western} neighbours The threat meant incorporation of the Bosnian territory into their stateforming programs. The second one. inspired hy the consequences of the disjit national and unsustainable state created in Dayton (1995 ~ hie Federation of Bosnia and Herzegovina and the Serbian Republic), is the author's attempt to point out in an illustrative manner, the absurdities of the situation regarding the system of education, of the nations, the constituency of which is only theoretical '¡lie analysis offers the conclusion that only by regulating the current sta tuš on other (national and not nationalistic) foundations, along with actual respect of human rights current discontinuities can be overcome and historic continuities strength ened.
Keywords: Bosnia and i lerzegovina, political situation, ethnic relations, Dayton Agreement
Vidikitrkni imc.a položaja narodov Bosni (in Hkkci govini ) v komiksti njihovih zgodovin ski h k< )ntini mrr i\ uiskonitni rnn
Članek na zgoščen in ilustrativen način obravnava dva vidika Bosne in Hercegovine. Zgodovinskega in aktualnega. Prvi vidik, ki povzema rezultate dolgotrajnih procesov, bistvenih za njene narode, potrjuje kompleksno specifičnost te države (versko, etnično in kulturno), kije bila v prejšnjem stoletju (od 1941 do /991) pogosto ogrožena s strani vlada joči h ideologij njenih (vzhodnih in zahodnih) sosedov. Slo je predvsem za poskuse vključitve bosanskih ozemelj v njihove državotvorne programe Drugi vidik, ki je posledica disjunkcionahie in neuresničljive države, ustvarjene v Day tonu (1995 - Federacija Bosne in Hercegovine in Republike srbske), je avtorjev poskus ilustrativnega prikaza absurdnosti položaja (na papirju t konstitutivnih narodov v sistemu izobraževanja Analiza ponuja ugotovitev, da je samo z ureditvijo trenutnega položaja na drugih (nacionalnih ne nacionalističnih) temeljih ni ob resničnem spoštovanju človekovih pravic mogoče prema gati aktualne diskonti n 11 i te te in afirmirati zgodovinske kontinuitete.
Ključne besede: Bosna in Hercegovina, politični položaj, cinični odnosi, IJavionski spo razum
195
Saopčavanje teksta ovog ¡zlaganja koje mi je omogučeno prvo iclejom dr Vere KržiŠnik-Bukič. a zatim Ijubaznim pozivom direktora Instituta za narodnostna vprašanja dr Mitje Žagara, na čemu im iskreno zahvaljujem, želio bih započeti sa napomenom da sam ga koncipirao na dva planet: povijesnom i aktualnom. Prvi proizlazi iz mog višedecenijskog proučavanja historije Bosne i Hercegovine XIX i XX stolječa, a drugi mi se nametnuo aktualnošču problema sa kojima se susreču njeni narodi u posljednjoj deceniji - izazvanih agresijom i ratnim zbivanjima do studenog/novembra 1995.godine postdaytonskom stvarnošču (kraj 1995- do danas) pretežno u oblasti kulture, preciznije obrazovanja.
Jed na nd zanimljivih, na južnoslovenskim prostori ma, u zadnje vrijeme, često sretanih sintagmi je ona o višku historije. Svaki fin de siècle je, u pravilu, rezulti-rao koliko brojnim, toliko i teškim reperkusijama stoljetnih zbivanja. Pad Osmanskog Carstva izazvao je brojne turbulencije - gospodarske, državno-poli-tičke, vjerske, kulturne. /Vustro-Ugarska Monarhija, Berlinski kongres, Drang nach Osten iz temelja su promijenili južnoslovenske prostore, uticali na sudbinu naroda. Prvi svjetski rat, meduratno razdoblje, Drugi svjetski rat, period NOR-a bili su za Bosnu i Hercegovinu, u odnosu na druge d i je love nje nog okruženja nešto specifičniji.
Usprkos svim mijenama (od 1878. godine) BiH je egzistirala kao corpus separatum čime je bila očuvana njena posebnost. Neprekidno neskloni potezi močnika činjeni nakon stvaranja Kraljevska - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije (poput karadordevičevske manipulacije banovinama - 1929-godine, Cvetkovič-Mačekovih dogovora o njenoj pocljeli -1939 godine - uz apstrahiranje političkih predstavnika Muslimana - Bošnjaka, zatim priznanje posebnosti i ravnopravnosti na II. zasjedanju AVNOJ-a 1943-godine i vrhunac dogadanja sa početka devedesetih godi na po scenariju: 1. Jugoslavija je kao više nacionalna zajed niča nestala; 2.Bosna i Hercegovina je vi.Šenacionalna zajed niča; 3- (i ona treba da nestane) doveli su u pitanje i teritorij i religjjsko-nacionalno različito stanovništvo tj. njene narode.
Pominjanje ovjh, samo nekih, po BiH krucijalnih povijesnih Činjenica, koje se, i te kako, prepliču, ne odnosi se isključivo na jeclan, sam za sebe, izoliran period. Značajne za narode, društvo u cjelini moraju se sagledavati j analizirati kako u smislu onoga što jeste tako i onoga što če biti, tj. dijalektički. Povijest, odnosno
-k k -k
1 Pričujoči teksi |c predavnaje aMorjn na Inštitutu za narodnostna vprašanja v Ljubljani dne 16.11. 2001.
1 96_ Tomislov I šok Aspekli suvrcmenog položen iiarodo Bosnê (i I iercegovine)
povijesno iskustvo mogli bi dn budu presudni za objašnjenje suštine svakog navedeno g segmenta, a n svakom slučaju «dogadanja dugog trajanja» kako onih završenih, tako i onih kojima smo ili suvremenici ili sudionici. Problemi obično nastaju u momentu kada neki bukvalno pomisle da nam je hitoria magistra vitae, kada se susretnemo sa njenim manipuliranjem, kada smo svjedoci sumnji u mogučnosti objašnjenja prošlosti. promjena sadašnjosti, vizija budučnosti.
Povjesničari od pozvanja duboko su uvjereni i ubjedeni u smislenost povi-jesnog iskustva, ali su istovremeno svjesni da ne samo oni nego još više mnogi drugi o vremenu prošlom ne znajti mnogo, a još više ne razumiju. Te nerijetko zablude danas nas (naročito sto je sve politika) čine zarobljenicima povijesti i često nesposobnim da na, koliko-toliko, racionalan i ozbiljan način izvučemo neka iskustva iz opče ili nacionalne povijesti učeči se na tudim, a ne svojim greškama i zabludama.
Koji bi mogao biti raison d'être ovog teksta osi m pokušaja ekspliciranja i artikuliranja jednog od aspekata suvremenog položaja naroda BiH u kontekstu njihovih povijesnih kontinuiteta-diskontinuiteta. ČetrdesetogocliŠnje bavljenje fenomenima političke, kulturne i vjerske povijesti BiH druge polovine XIX i XX stolječa duboko me ubijedilo da pračenje i analiziranje procesa koji su se u njoj odvijali od vremena prvih pisanih tragova o Bosni, tj. od X st. pa do naših dana, naravno akcentirajuči ih na posljednjih 150 godina, neclvojbeno vodi ka zaključci-ma da je Bosna (tek od 1878, i Hercegovina pa otud ona zagrada u naslovu) nešto apsolutno jedinstveno, neponovljivo, a za naše sadašnje i buduče vrijeme, za nas Bosance i Hercegovce, njihovo bliže i dalje okruženje, slobodan sam izreči, Europljanje, čak nešto paradigmatično.
Njen usud je bio ne samo jedna opstojnost koju su krasili kontinuiteti (ime i, relativno nepromijenjen prostor, izuzimajuči period vladavine Tvrtka I, ali i diskontinuileti oličeni u smjenama državnih organizacija i političkih sistema. Naročito je važno permanentno imati na umu činjenicu da su se samo od 1878.godine iz osnova ravno šest puta mijenjale druŠtveno-političke i gospodarske (privreclne) prilike koje su uvjetovale nove početke, takoreči, od nule: i 1878. godine, i 1914., i 1918. i 1941. i 1945- i konačno 1992. godine No, posebno treba istaknuti jednu konstantu lcoja Bosnu i Hercegovinu kroz minula stolječa čini svojevrsnim unikumom, neponovljivom i neuporedivom zajednicom vjera, plemena, naroda, i novovjeke tvorevine - nacija. Svaka navedena od red niča predstavlja jedan beočug procesa koji i dandanas predstavljaju nedto tivo (izuzev plemenske odrednice zadrtane samo kod neupučenih ili nedobronamjernih, pona-jčešče iz meclunarodne zajednice). To je, usprkos svim neznanjima, zabludama,
j?n?prove in grodivo. [¡ubtjona. 2001. šl. 38/39
197
željama, planovima, naporima da je ili negiraju ili opovrgavaju i 11 ne priznaju, raza raju, bila, jeste i biče u odnosu na njeno okruženje, njena clifferntia specifica i šire. Da nas je ona, i na žalost i na sreču i dalje feniks ko j i se diže iz pepela.
U čemu je ra njena POSEBNOST. Diljem Europe i sire imamo ovakve odnose medu pripadnieima brojnijih vjerskih ili nacionalnih zajednica koji žive zajedno ili jedni naspram drugih u različitim uvjetima: protestanti - katohci u Irskoj (u žestokoj varijanti), Tuci - Kurdi (vrlo tvrdoj), Valonci - Flamanci (u tolerantnoj), Huti - Turci, Baski - Španjolci i ne znam kakvi još primjeri su joj neki pandan. Palestinci - Izraelci npr., takoder. Razlika je neznatna, ali, i te kako, važna i sastoji se u tonie što je svaki od navedenih primjera bipolaran, a u Bosni i Hercegovini se radi da na jednoj teritoriji prakticiraju tri velike objavljene religije, žive apso-lutno izmiješana četiri naroda. Za neke nedovoljno upučene je i dandanas upitna multireligioznost ili multikulturalnost BiH. Ne mogu je apstrahirati, ali je pokušavaju minimizirati. Razlika je, naizglecl mala, ali veoma, značajna. Države (na istoku) ili megapolisi (poput Londona) nisu pandan Bosni jer budisti, evangelisti, taoisti, ortodoksi, karolici, židovi, ili, pak musLimani, kako kažu «raznih teb» samo su manje ili više brojni pripadnici tih vjera ili sekti, a ovdje su oni naci-jc, narodi. Ista stvar je sa jezikom. Dijalakti su jedno, a jezici - poput hrvatskog, sipskog ili bosanskog (bošnjačkog) jezika imaju, i te kakvu - poli lički/ dimenziju!
Usprkos svom povijesnom iskustvu koje bi moglo da bude garancija toleran-cije BoŠnjaci, Hrvati i Srbi u BiH danas su clalje od tog normalnog suživota kakav zaslužuju normalni ljudi na prelazu XX u XXI stolječe, drugog u treči milenijum nego što su bili početkom devedesetih godina. Dio objašnjenja nalazi se u čin-jenci da su narodi ovih područja, usprkos svom povijesnom iskustvu koje bi moglo da bude garancija tolerancije, BoŠnjaci, Hrvati i Srbi u BiH, danas dalje od tog normalnog suživota kakav zaslužuju normalni ljudi na prelazu XX u XXI stolječe, drugog u treči milenijum nego što su bili početkom devedesetih godina. Dio objašnjenja nalazi se u činjenici da su se narodi ovih područja u procesu nacionalne identifikacije odlučili da usvoje ius sanguinis (princip - pravo krvnog srodstva), a ne ius soli (teritorijalno pravo - princip) i tako ne krenu putem Engleza, Francuza, Italijana ili stanovnika SAD. Drugim riječima, došlo je do afirmacije njemačkog, a ne francusko-engleskog modela formiranja država.
Jedan od paradigmatičnih aspekata suvremenog položaja naroda u BiH ili preciznije rečeno postcJaytonskoj «monstre» državi, sastavljenoj od dva entiteta -Federacije i Republike Srpske, je paradoksalan položaj njenih naroda. Procesi sazrijevanja nacionalne samobitnosti su kod sva tri naroda bili različici i po trajanju i po intenzitetu. I Srbi i Hrvati i Muslimani (BoŠnjaci) su dočekali katakJ-
i Q8 _Ton-islov Šek: Asp ekii SLiv/eTienog položaja norodo Bosne i i Hercegov:nel__
izmicne devedesete godine XX stolječa kno priznati, ravnopravni i konstitutivni narodi. Agresija, rat, Dayton su u BiH sve totalno izmijenili na gore.
NiČeovo zanimanje za problem kulture i razmišljanje koje je elaborirano u radu koristi i šteli ocl islorije» u našoj suvremenosti i svakodnevnici (sara-jevskoj, bosanslco-hercegovačkoj, balkanskoj, europskoj) prestaje apsolutno biti sholastičko pitanje. Povijesno iskustvo i život začuclno se nadu u istoj ravni. I povi-jest i kultura u najširem smislu riječi, životu samom, neraskidivo se dotiču i prepliču. Bosna i Hercegovina je eklatantan primjer. Iz rakursa njene historije i njene suvremenosti.
Problem odnosa manjine i večine je star koliko i naša civilizacija, od kada su se počela organizirati društva. Večina je, po pri rodi odnosa uvijek bila u povoljni-joj situaciji, pa su se odgovorni u svakom konkrctnom društvu organizirali na način kako da se obezbijedi dostojan položaj manjine. Današnja Bosna i Hercegovina i njeni narodi, zahvaljujuči što domačem neznanju i glupostima, što stranom nepoznavanju njenih povijesnih kontinuiteta i što neblagovremenim involviranjem na pravi način, dovedena su do granica apsurda. Upravo se navrši-la godina dana od medunarodne budimpeštanske konferencije o manjinama (Gôdôle - studeni/novembar 2000.) koja je pod patronatom Savjeta Europe bila posvečena raznim aspektinia statusa manjinskih naroda starog kontinenta. Na to m skupu istupio sani za večinu učesnika sa neuobičajenom tezom govoreči o položaju konstitutivnih naroda u oba naša entiteta (Federacije i Republici Srpskoj) kao manjinama u svakom pogledu, ne samo brojčano, nego i u pogledu notornih ljudskih prava. Poredba stanja manjina u večini tranzicijskih zemalja uČesnica konferencije, (domačima Madarske posebno, ali i svih ostalih: Rumunjske, Rusije, Estonije, Ukrajine, Moldavije, Slovačke i drugih: Švicarske, Njemačke, Italije, Austrije, Španjolske) sa položajem (samo na papiru) konstitutivnih naroda u BiH bio je poražavajuči. Dok su u Madarskoj, npr. Romi, koji, uzgred rečeno, čine čak 10% od ukupnog stanovništva financijski, iako ne idealno ali svakako zadovoljavajuče potpomognuti od strane madarske vlade, dok je srpskoj manj i ni ornogučeno obrazovanje na svini razinama, čak i glazbenoj, da imaju svoja kazališta, listove, domove kulture, književnost na maternjem jeziku, koja se prezentira i na čuvenom frankfurtskom saj mu knjiga, aktualni model obra-zovanja u Federaciji i Republici Srpskoj izazvao je kod nazočnih na konfernciji, najblaže rečeno, u prvi mah - snebivanje. Podaci o «paralelnim» sistemima obra-zovanja ne samo izmedu dva entiteta nego i untitar večeg dijela Federacije, a posebno izmedu kantona - županija, samo je pojačao prvotni razočaravajuči uti-sak. Podaci da su u oba entiteta, drugim riječima na teritoriji medunarodno priz-
gradivo. Ljubljana 2001 št, 38/39
199
nate države u uporabi za nacionalne predmete (jezik i povijest) planovi odnosno programi i udžbenici s/ranih država - Hrvatske i Srbiju izazvali su nevjericu, čak bi se moglo reči konsternaciju.
Dogadanja u period u od pomenu te Konferencije do danas na prosto rima Federacije i, posebno, Republike Srpske, ubijedila su me da se povijesni kontinuiteti «dugog trajanja» i diskontinuiteti izazvani u kratkom decenijskom periodu (1990-2000.) ne mogu, usprkos učinjenim znatnim naporima, ni lako ni brzo pre-vaziči.
Zbog opče prevage polittčke historije, manir mi je da svojim studentima, često i uporno, pokušavam ukazati na značaj poklanjanja pažnje na druge aspekte prošlosti, a ne samo na političke. Na to me je navelo uvjerenje i ubjedenje da je u prethodnom periodu, a naročito u posljenje vrijeme i medu historiografima, prisutno interesovanje za političku historiju znatno više nego za gospodarsku (privrednu), kulturnu, vjersku što je u koliziji sa načelima škole analista, zagovornika i pristaša «totalne historije», sjjedbenika tumačenja historijskih dogadanja na način Fernanda Braudela (Brodela).
Neki od, nažalost, brojnih primjera obrazovne prakse u Bosni i Hercegovini, od ranije, a naročito u posjjednju godinu dana, odabranih po principu slučajnosti potvrduju, ne samo aktualnost, nego i akutnost ove problematike i u obratnom smislu potrebu afirmiranja povijesnih kontinuiteta bosanskohercegovačke prošlosti.
Naslovi iz dnevnih i nedeljnih sarajevskih glasila) nisu samo ilustracija egzis-tentnosti tri obrazovna sistema nego i iz njih proizlazečih prjmjera svojevrsnog bosanskohercegovačkog aparthejda u oblasti osnovnog i srednjeg obrazovanja. Navedeno se može shvatiti kao samo jedna od kockica mozaika neodrživog stanja u ostalim segmentima života poput «paralelnog zdravstva» (!). U Stocu gdje bošnjački Ijekari ne mogu uči u Dom zdravlja u kome su radili prije rata, segre-gacija u gospodarstva! - Srbi i Bošnjaci se ne mogu zaposliti u aluminijskom gigantu u Mostaru u kojem su radili prije agresije, športske diskriminacije u Stocu i Mostaru, gradovima u kojima su nogometni stadioni «rezervirani» samo za jed-nonacionalnu (hrvatsku) mladost !! Navedeni primjeri ne trebaju i ne mogu se doimati kao usamljeni slučajevi istrgnuti iz svakodnevnice odredenih sredina na području Federacije. Radi se jednostavno, o paradoksima daytonskih «rjesenja» kojima je zaustavljen rat, ali i ustanovljen apsolutno nefunkcionalan sistem koji zbog previse kompromisa ne može da bude minimalno efikasan, ni u dijelovima, a još manje u cjelini. Zamjetno je da su navedeni primjeri iz Federacije. Oni iz dru-
200
Tomislgv Išek: Aspekli suvremenog položoio naroda Bosne li Hercegovine!
gog entiteta, srpskog - Republike Srpske su brojniji i tragičniji. I jedni, iz Federacije i drugi, iz Republike Srpske, drugim riječima sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine su nesumnjivi dokazi stvarne ugroženosti (odnosi se na «manjinske» dijelove konstitutivnih naroda!!!) onoga Što je najbitnije za ljudsku jedinku - društvo - zajednicu u cjelini - IDENTITET.
Ako povijesno iskustvo shvatimo in ultima linea kao najrelevantniji dokaz ISTINE o sebi (pojedincima, zajednicama ljudi, civilizacijama), onda ono u svakom period u ima presudni značaj za sam život.
Danas ono za BiH, kao naglašeno multikulturnu zajednicu naroda, više nego ikad može da se posluži u smislu omogučavanja afirmiranja identiteta (drušrvenog, nacionalnog, vjerskog, jezičkog). Put do svijesti o sebi je nevjerovat-no složen i dug. Podrazumijeva znanje , sposobnost mišljenja, mogučnost odluči-vanja ponašanja u smislu afirmiranja historijskih kontinuiteta.
Prvi uujel normalnog Života je uvažavanje pluralizma interesa pobrojanih identiteta pod pretpostavkom poŠtovanja povijesnih istina, odnosno kontinuiteta povi jesti, a ne preferiranje i sučeljavanje monolitizama unutar jed ne regije ili teritorije, vjere, nacije. Conditio sine qua non svih normalnih uvjeta života je njegovo utemeljenje na demokraciji i poštivanju pravnih regula tj. zakona.
Drugi uujel je mnogo teže dokučiv i do njega njega Bosancima i Hercegovcima neče biti nimalo lako, a ni brzo doči - uči u europske integracije u kojima če se «uolens nolens» morati poštovati sve one regule koje brojnima što obnasaju vlast danas nisu ni u primisli. Nadati se i vjerovati da če dosljedna primjena «Pouelje o osnovnim ljudskim pravima» (ne radi se o pukom apsolutiziranju pravne legislative nego o «en masse» osječanju pretežnog dijela cjelokupne zajed-nice na sadašnjim bosanskohercegovačkim prostorima da je to na sadašnjim bosanskohercegovačkim prostorima jedini modus vivendi) isključiti dobrano mogučnosti ma kakvih oblika diskriminacije ili preferiranje vjerskih, nacionalnih ili kulturnih razlika. U društvu uredenom na takvim pravnim osnovama bilo kakve razlike smatrače se kao nešto samo po sebi normalno, a ne izvori isključivosti ponašanja jednih i supremacije drugih. Biti če to vrijeme za onaj odlučujuči korak u pravcu premoštavanja isforsiranih diskontinuiteta, korak bliže ka prevladavanju onih danas brojnih egzistirajučih razlika koje izazivaju, inače, različiti uvjeti života, a na koje inače smrtni ljudi, ionako, ne mogu bitnije uticati (zemljopisni-geografski, rasni - gdje ih ima, jezički, kulturni) čije če prevazilaženje dovesti do planetarnog osječanja «gens una summus» - jedan smo "rod. '
Ako je povjesničarima kao stručnjacima za isrraživanje fenomena povijesti pfevashocfni zadatak da sine ira ei studio sude o njima, onda im je kao djelatnici-ma «par excellence» zadača da doprinesu smanjenju onog, na početku izlaganja, spoinenutog «viška povijesti» na način da se o historijskim dogadanjima govori kao povijesnim, a iie kao argumentima «teze» o prednosti pripadnika jedne vjere, nacije, pristaša ili članova ove ili one političke opcije.