Milan Marjanovic: Prvaci hrvatskoga realizma. y PrVaci hrvatskoga realizma. Za »Lj. Zvon« spisal Milan Marjanovič. itava predrealistička literatura sačinjava u glavnom jednu grupu. I zanosna ilirska poezija, ono malo v romantike za doba absolutizma i perioda Senoina u šestdesetim i sedamdesetim godinama — sve se to dade obilježiti jednom negativnom oznakom: nije bila socialna, nije bila izraz života, nego je htjela da bude vodjom života, nije bila to samostalna literatura, nego je bila patriotsko-po-litička: sad didaktička, sada historička, sada boj ovna, sada sentimentalna. Samostalnih literarnih individualnosti bilo je malo, a osim Preradoviča težko da je itko duboko zahvatao u sva savremena narodna pitanja. U sedamdesetim se godinama podigao »Vienac« pod ured- v v ničtvom Senoe. Bio to smjer idealnoga romantizma. Senoa je stvorio literarnu školu medju mladjima, ali je njihov idealizam bio šupalj. Teoretsko estetičarstvo i moralizovanje malogradsko bilo je u modi. Vec se tada počeli nekoji mladji da bune. Bila je to mladež Star-čeviceve stranke, koja je povela opoziciju proti Senoi i »Viencu«. Kasnije je ta mladež pojačana sa novim drugovima, koji su se napojili ruskim realizmom ili (Kumičic) u Parizu francuskim naturalizmom — počela izdavati listo ve »Hrv. Vilu« i »Balkan«. Ovaj poslednji je vodio izrazitu borbu za naturalizam. Bilo je to u polovici osamdesetih godina. Bila je to borba u svemu slična onoj sto ju deset godina kasnije proživila slovenska literatura. Taj čitavi »naturalizam« bio je tek nešto »brutalniji« romantizam. Zola je bio svima na ustima, ali se čitao Kumičic, taj predstavnik našega roman-tičkog naturalizma: nekoliko drastičnijih prizora, bestialni karakteri mjesto idealni, personificirane griešnosti — eto tog — naturalizma. Ali Kumičic je imao gladki, izvanredni stil — i to je pomoglo ogromnom (za naše prilike) širenju njegovih mnogobrojnih romana. Danas ih pozna svaka djevojka. I ako nije bio vodja, to je ipak najsnažniji talenat koji je izašao iz toga doba bio dr. Antun Ko-vačič '). — Ruski je realizam bio preoteo maha te si prokrčio put i u »Vienac«. Iza radikalne borbe osamdesetih godina nastupa mirno x) Posebno izašle : »Baruničina ljubav«. — »Fiškal«. — »Pod Klekom« (pjesme). — »Hrvatska«: »Ladanjska sekta«. — »Balkan«: »Medju Zabari« »Vienac«: »Smetanje posjeda« — »U registraturi«. ¦ Milan Marjanovič: Prvaci hrvatskega realizma. 275 doba realističkog našeg romana i pripoviesti. Kovačič je još diete borbe, sam se borio, ali 1885 javlja se več mimo tu borbu Ksaver Sandor-Gj alski ') sa svojim »Batoričem« i »Maričom«. Dvie, tri godine kasnije javlja se opet iz Slavonije treči veliki predstavnik socialnog romana — Josip Koza rac2), dočim se opet na početku devedesetih javlja več na pol dekadentni »Janko Leskovar.8) —¦ Ova četiri pisca čine četiri etape razvoja boljega djela našega društva, u svom sliedu čine neki organički i postepeni prelaz iz vanj-skoga svieta u nutarnji. Promotriti ču dakle ovu četvoricu, premda bi mogao a i morao iznieti još barem desetoricu valjanih drugih pisaca realističnog smjera, ako bi htio da bude stvar podpuna. v Dr. Kovačič, isprva pod uplivom Senoe, postao je tek u v drugoj polovici osamdesetih godina samostalnim i jakim. — Citamo li njegove zadnje radnje, frapirati če nas punoča dikcije, neiserpivost prispodoba, bujnost jezika. Diviti se moramo njegovoj silnoj, tvoračkoj fantaziji, njegovoj na veliko osnovanoj radnji, njegovoj cesto veli-čanstvenoj satiri. U tim radnjama ima lica iz seljačkoga ili poluin-teligentnoga svieta, koji te iznenadjuju svojim grubim realizmom, tako su markantno i snažno izraženi, da čemo toga malo nači u našoj literaturi. Ima dakako i mnogo nevjerojatnosti, romantike, ali ta je romantika znak silne tvoračke snage pisca. Groteskna, brutalna satira i sarkazam, koje cesto prelazi u karikatura, odaje ozlo-jedjeno, zapeto veliko srce. Silna tvornost fantazije i žučljivost pisanja — to su dva elementa Kovačičeve umjetničke duše. On nije imao prilike da se smiri, život filistarski ga odv iše razdraživao, te *) »Matica«: »Pod starimi krovovi«. — »Zc varmegjiuskih dana«. — »Biedne priče«. — »Tri pripovjesti bez naslova«. — »Na rodjenoj grudi«. — »Osvit«. — »Male pripovjesti«. — Posebno su i zašle: »Maričon«. — »U noči«. —¦ »Radmilovič« — »Vienac«: »U novom dvoru«. — »Janko Borislavič«. — »Gjurgica Agičeva«. »Mors«. — »Životopis jedne Excelence« — »Legenda«. »Nada«: »Beg sa Sutle«. — »U žutoj kučici«. — »Kolo«: »Nesretnik«. 'A) Izašlo je posebno: »Medju svjetlom i tminom«. — »Mrtvi kapi-tali«. — »Tri ljubavi«. — »Teua«. —¦ »Mira Kodoličeva«. — »Oprava«. — »Vienac«: — »U slavonskoj šumi«. — »Biser Kata«. —¦ »Naš Filip«. — »Pro-letarci«. — »Kapetan Sašo«. — »Donna Ines«. — »Ljudi, koji svašta trebaju«. — »Moj djed«. — »Tri dana kod sina«. — »Rodu u pohodu«. —¦ »Dom i sviet«: »Krčelidi nece ljepote«. — »Nada«: »E. Lazarevič«. — Drama: »Tunja Benavilo«. s) »Vienac«: »Misao na vječnost«. — »Poslie nesreče«. — »Katastrofa«. — »Nada«: »Jesenji cviclci«. — U »Matici«: — »Propali dvori«, — »Sjene Ljubavi«. — 276 Milan Marjano vid: Prvaci hrvatskoga realizma. se tako njegova tvornost izrodila u romantiku, a njegovo nezadovoljstvo, još pojačano tom romantikom, prešlo je u rušenje svega. Kovačic je bio kaotična duša: znao je što nece, ali jer ga je za svih strana tištilo, a on se nastojao svega nizkoga otresti, nije imao vremena ni mira da dozna što hoče, da postane pozitivan. Tako je i njegova plodnost služila u negativne svrhe. Bio je diete borbe, v bio je žrtva onodobnoga vrienja. Njegova satira »Medju Zabari«, satira na čitavi jedan grad, pisana u feljetonističkoj formi što se invencije i romantike i bujnosti, kojom on to sve karikira, tiče — nema u nas premca. Kovačic je bio eruptivni, vulkanički talenat, bio je prvi književnik, koji je stupio u očitu opoziciju proti čitavom našem društvu. U toj borbi je pao. Poludio je. Umro je 1889 u ludnici. Godine 1884 pojavio se Gjalski u »Viencu« sa malom pri-poviedkom iz zagorskog plemenitaškog života. Dvie je godine ka-snije izdala »Matica« prvu njegovu knjigu. Postao je odmah popu-laran. Počeo je da osvaja duhove sa svojim turgenjevskim realizmom, sa dobrom dozom romantičke sentimentalnosti. Mirni realizam. Opi-sivao je naše plemstvo. Postao je Homer Zagorja. Onda se bacio na psihološke, filozofske i socialne probleme. »Borislavič« bi imao biti naš »Faust«, a »U noči« naš »Dim« i. t. d. Gjalski je prvi počeo da razpravlja sa viših gledišta socialna pitanja, prvi je umio duboku psiho-lošku analizu, te potaknuo razne filozofske probleme. On je naš prvi savremeni pisac, koji je ujedno europski i svjetski. Ali to i je izvor njegovih duševnih borba i nemira. U njemu se bori patriot, koji zakrinuto gleda na našu nevolju, te joj traži uzroka u našim domačim društvenim prilikama, u njemu se bori taj patriot koji bi htio da odgaja narod —¦ proti modemom psihologu i misliocu, koji traži užitaka i slobodnu individualnost. Egoizam i altruizam, rad za druge i užitak za sebe, rodoljub i kozmopolit, demokrat i aristokrat, razarajuči analitik i impresionistički sintetik, pesimista i optimista, idealista i realista, cesto i naturalista, mistik i prirodnjak — sve se to bori jedno proti drugomu u Gjalskovoj duši. Sve je te borbe i v te probleme on kušao riešiti u svojim djelima. Cas hoče čistu ljubav, čas užitak, rafinovani užitak. Žena mu je jedan put vjerna družica i tješiteljica, drugi put čarobno diete kojim se on igra. Žena mu je u obče više manje nesamostalna dražestna i I i dobra lutkica. On je epikurejac rafinovanih užitaka. Njegova je psihološka ostrina cesto frapantna, dočim je drugi put odveč šablonska, njegov je stil čas nalik na zrake sunca, na himnu životu, a čas spet govori iz njega mračni Schopenhauer. Covjek impresije —¦ to je Gjalski, ali koji bi Milan Marjanovic: Prvaci hrvatskoga realizma. 277 htio da to ne bude, koji bi htio da se umiri i ustali. Bori se proti društvu, ali mu cesto i podlegne. Umirenje neče nikada nači. On je u literaturi tipičan dokaz prelaznog stanja naše više inteligencije. Sentimentalno - romantični patriotizam mieša se i bori za visokim europejstvom. Uzke i nizke se prilike sire i niveau hoče da se digne. Titanska borba Kovačiča prama vani, vodi se kod Gjalskoga unutri, u duši. Spiritualni je momenat doduše jači, te prelazi u mistiku, ali tradicije i krv nedaju se uništiti. Zlo je kad se odieli duh i priroda u čovjeku, pa kad se stanu medjusobno boriti. Iz plodne i ravne Slavonije diže se eto sabrinut i ozbiljan Kozarac. Vidi plodne zemlje, a neobradjene. Narod gine medju »gospodom« i tu se »proletarizira«. A ti proletarci se gadno bore za kruh, dočim u zemlji leže »mrtvi kapitali«. I onda ekonom zemlje kliče: izrabite te mrtve kapitale i biti če dobro. Zlo ga još uvjek zabrinjuje. Slavonac je lien, teži za užitkom. Gdje je pravi uzrok v zlu? I onda piše svoje »Medju svjetlom i tminom«: »Covjek da unapriedi svoj narod, treba da bude sluga svoje zemlje. — Krilata rieč, ali kod nas nepoznata i malo cienjena«. — Tu se diže ciena čovjeku. Covjek treba da uporabi svoju snagu. »Sluga svoje zemlje i -¦— gospodar svoje žene«. »Žena« i »mrtvi kapitali« ležali su u zemlji ili u duši ljudskoj, to su dva pitanja, koja izpunjavaju čitavi rad Kozarcev. Bio je najprije ekonom tla, onda ekonom čovjeka, a sad je postao ekonomom duše, ako se mogu tako izraziti. Ali taj ekonom više analizira nego li daje uputa. On iznaša zlo, ali tek gdje-gdje spominja kako da ga popravimo. Svoje probleme uvjek veoma duboko zahvača, a iznaša ih kratko. Radnje njegove nisu velike. Njegov se umjetnički horizont sve više širi o — v novije doba ga sve više zanimaju generalna pitanja života. Od ekonoma postaje psiholog a gdjegdje i filozof. Ni zemlja, ni vanjski covjek nije glavno: duša naša je glavno. I on študuje tu dušu. Njegov razvoj je postepen i sasma organički. Mirnoča je veča nego u Gjalskoga. Kritika nije satirička kao ona Kovačiča: on razriešuje čvor, a Kovačič ga htio presječi. Prvi je Kozarac počeo u nas da dublje proučava ženu. — Kozarac priznaje istinitost darvinizma i za to več zadnje pripoviesti svršavaju nekako s resignacijom: suza oproštenja uzajamnoga spaja u zadnji čas njegove parove. Da, na krutost prirodnih zakona, ko-jima se ne možemo oteti —- ostaje odgovor suza: samilost. I tako je našao neko smirenje, treči mirniji od prve dvojice hrv. realista. Literatura se bacila na duševne probleme; socialna strana je postajala sve slabija. Prilike su bile takove, da su se književnici 278 Milan Marjanovic: Prvaci hrvatskoga realizma. morali povuči iz javnoga života: uvukli se u sebe. Psihologija barem ne spada pod cenzuru! Svaki je živio za sebe, radio za sebe, mislio za sebe: doba pustinjaka. Taj se pojav može opaziti u čitavom našem društvu tamo od polovice devedesetih godina. Bolji se ljudi povukli. I u literaturi se opazio taj fakt. Izraza je našao u Lesko-varu. Leskovar se javio dosta kasno i napisao je samo šest pripo-viesti, pa ga ipak mnogi svrstavaju medju prve naše pripovjedače, culo se dapače glasova, koji mu daju baš prvo mjesto. Leskovar je skroz moderan, njegovi junaci su moderne senzitivne, rafinirane osa-mjele duše, koje muči njihova prošlost. Leskovar nije bogat na motivima, dapače je u njima jednoličan: ali je on neiscrpiv u finim nuansama. U prve tri pripoviesti nešto tmurniji, u zadnji tri nešto svjetliji —¦ zadržao je uvjek isti akord: mol-akord. Leskovar je pjesnik onih modernih duša, koje su pune idealnih tražbina, pa kada ne nadju u životu ili u sebi absolutnoga savršenstva, bježe život i u osami protraju ostale dane. Skršene duše, koje ubijaju misli na njihova nečistu i pogriešnu prošlost. »Sve ili nista« —¦ to je reč bi deviza tih dekadentnih ljudi. — »Nista se neda izbrisati, nista zabo-raviti, i za to trpi za sve tvoje ili tudje prošle čine « — Leskovar je jedan od onih ljudi, koji uživaju u boli, koji si sami stvaraju boli. Nije to onaj Schopenhauerski pesimizam kako se javlja cesto kod Gjalskoga, niti je to ona bol radi krutosti prirodnih zakona kako se javlja u Kozarca, nego je to više neki pesimizam razpoloženja, neki epikureizam boli. Leskovarovi junaci nisu aktivni, to su pravi »jesenski cvietci«, sjene koje nevolja ne grize i trapi nego ih jedno-lično tisti. — Umjetnička forma Leskovarova je izvanredno rafino-vana, prikazivanje plastično, kratko, a slikovite prizore ljubi nada sve. Nekoja mjesta (osobito u novijim radnjama) pjesme su u prozi ili da bolje rečem slike u riečima. — Ženski mu tipovi nisu duboko študirani, te su stereotipni baš kao i muški. Ali Leskovar je več samo po formi gdjegdje realista turgenjevski, ali nam on ne podaje vanjski nego nutarnji, ne podaje objektivni, tudji., nego svoj, subjektivni sviet. Za to je samo jedna radnja socialne naravi (»Katastrofa«) a samo u dvima se dotiče s par rieči socialnih prilika. Leskovar je naš zadnji veliki realista i prvi moderni dekadenat. U njemu se je naš realizam produševnio, postao je nutarnji, subjek-tivniji. — Naša se literatura odvrača od realnosti: to je eto gotovi fakt. Pokušao sam ovdje u četiri predstavnika skicirati četiri etape toga odvračanja. Umjetnost, koja se je jedva bila počela u osamdesetim Milan Marjanovič: Prvaci hrvatskoga realizma. 279 godinama da socializira, nakon manje od deset godina, gdje se borila socialna sa psihološko - čistoumjetničkom strujom pobiedjuje ova zadnja. Danas imamo mladež-modernističku-artističku-nesocialnu. — Kovačič je bio socialan skroz i skroz, ali bas za to jer je bio samo so-cialan — podlegao je. Društvo neda slobode individualne. Gjalskoga je spasilo od iste sudbine to — što se utekao europskim, opcim, širim problemima, i što uz socialnu sreču nije nikada zaboravio i na to da je on individuum koji ima pravo i na individualnu sreču (u du-ševnom smislu). Kozarac se tješio — opcim prirodnim zakonima i nemočno spustio suzu sažaljenja. A Leskovar eto odbjegao jedno-stavno socialni život i uvukao se u individualni. — Literatura se umjetnički usavršuje, postaje umjetnički čišča, ali socialni dojam i interes gubi. Socialne se misije odriče. Za što? Odriče se pod pritiskom. Prilike su tako tiranske, da niveliziraju karaktere i sapinju slobodu, ruše polet i veličinu. Maljušasta pitanja zagušuju velike probleme. Ali opet taj fakt, kako se u literaturi očituje, svjedoči o premalenoj odpornoj snagi naših književnika. — Pitati bi se moglo: što je bolje, da bude literatura socialna ili čistoumjetnička ? Nekoji zamienjuju pojmove, pa formuliraju to pitanje ovako: nacionalna ili kozmopolitska ? Na sva ta pitanja sada ne odgovaram. Kazati ču tek toliko: literatura jest izraz života, a ne vodja života. I naša nova literatura je izraz života. Kakav je onda taj život? I on postaje ne-socialen, nejavan, slabašan. Obično se tomu kaže: apatičan i indo-lentan. A »život« koji je »nejavan« nije život. Društvo (societas) nedruštveno (nesocialno) nije društvo. Bolji dio naše inteligencije je deprimovan, potišten. Kojijeizlaz? Promieniti prilike; u prvom redu pako: izvojštiti slobodu biti svoj, samostalan i iskren. Ali teorijama se ta sloboda ne izvojščuje: jaki individui, koji probiju i proderu te mreže oslobadjaju i umjetnost i društvo. A dok nema tih — jedini je put udruge, koje če omogučiti javno nastupanje samostalnih, izrazitih i jakih pojedinaca. Pojedinci, individui vriede više od svih struja, smjerova, udruga i škola.