D o p i s i. Istra. Opet se raskokodakala. »Naša Sloga« od 15. t. mj. donaša na uvodnom mjestu još nedovršen članak : »Učiteljska rieč u zgodno doba«. Prvi dio posvečen je »Zavezi«, njezinom zborovanju, što se ima držati u Puli, budučeg mjeseca kolovoza i svršava uzklikom : »Preč torej z liberalizmom in klerikalizmom v Istri.« Na ovaj prvi dio mi se necemo osvrtati, uvjereni da če vrli »Zavezini« tovariši znati »N. Slogi« dostojno odgovoriti. Mi čemo mu ovdje samo poručiti, neka ne zaborave »N. Slogi« reči, da laže, kad veli, da taljanska klerikalna stranka »glasuje solidarno za taljanske radikalce« — i neka joj navedu kao dokaz občinske izbore u Puli. I ovime smo prvim dielom gotovi, ali za pretres drugog diela, koji se pobliže tiče nas u Istri, molimo uredničtvo našeg »Tovariša«, da nam ustupi malo prostora, radi bistrenja pojmova u toj našoj zapuštenoj Istri. Tu nam naj prvo kaže gosp. dopisnik, da su gospoda učitelji Zec, Stihovič i Rajčič ustali proti »kerikalnoj kamori«, a neki drugi, više ili manje ustaju javno proti svečenstvu. Jest, Zec, Stihovič i Rajčič ustali su proti klerikalnoj kamori, a oni drugi ustaju proti svečenstvu, jer i prvi i drugi ljube svom dušom svoju rodjenu grudu, te ne mogu trpiti, da svečenstvo i drugi gulijaši onako u ime Boga i domovine gule svak na svoj način biednog našeg patnika. (A i pošteno gulenje je teški grijeh! — Vidi »N. Slogu« od 15 t. mj. u podlistku). Uvjerili smo se o tom, da ima mnogo mladjih, koji osječaju potrebu da svaki od nas več jednom iskreno i javno ispovjeda pozive svoje duše, baš onaj dan, kad je izašao članak, o kojem je govora, t. j. na 15 t. mj. prigodom škupštine »Nar. Prosvjete« u Pazinu. I zato evo i pišemo vrlom »Tovarišu«. Nije nam, da koga branimo, nego da se bistre pojmove! Nadaljuje onaj članak: »Imade i medju nama kojeg svečenika, koji znade krivo il pravo žigosati onog il onog učitelja, te ga, služeč se svojim sveceničkim položajem nemilo pogladiti.« Ima, ima, odgovaramo mi. I mi takve učitelje ostavljamo u biesnim valovima samih sebi, da ih osamljene jača sila slomi, kao da tako svim nama ugled ne pada I Mi ne znamo ili ne poimamo onaj zakon naravi: »danas meni, sutra tebi;« mi nemamo ni toliko kolegijalnosti (kao što pokazaše neki na glavnoj skupštini »Prosvjete«) da tim ljudima iskažemo svoju sucut. Nama je danas dobro — mislimo mi sada — mi nismo još napadani, mi nismo omalovaživani; a kad bude i na nas red došao — tada čemo i mi u njihovo kolo, ili cemo onako, kako nam dopisnik niže savjetuje »obzirno i strpljivo podnašati...« Nijesu ni nas još pogladili, ali gospodo drugovi mi nismo tako nečutljivi, pa kakvo čuda, da i mi vičemo — pošto smo se uvjerili o poštenim nakanama nekih — velimo, da i mi vičemo: »evo, i mi smo krščani pa nas odmah na križ prebili I« Znamo, da če iz takve krvi niknuti veliki broj nasljednika, koji če nastojati, da nesebičnom ljubavi i zrakom istine posvete našu uspomenu — pa neka krv teče! Malo niže tuži se onaj dopisnik, što neki učitelji društva kotara koparskoga odobravaju korake Zeca i drugova, te im veli: »Nu mi poručujemo svim učit. društvima »Zaveze«, da mi istarsko-hrvatski učitelji, koji izbliza poznamo ovu gospodu i naše odnošaje, odsudjujemo njihovo javno političko djelovanje najodlučnije«. Da ih oni izbliza poznaju? Malo kašnije vidjeti cemo kako ih izbliza poznaju, a sada dopustite nama, da vam mi »raskrinkamo« jednoga od one trojice — Zeca naime, protiv koga je največma članak napisan. Služiti čemo se informacijama, što smo ih dobili sa strane vrlo upučene, od njegovih osobnih prijatelja, a u politici najokorljelijih protivnika. Taj se čovjek rodio od hrvat. roditelja u selu Brzac, na otoku Krku. Od godine 1891. do 1896. službovao je kao privremeni učitelj na Poljcima, na istom otoKU. Godine 1895. predvodio je četu onih občinara na izborno kreševo za pokraj. sabor, te pomogao izvojštiti pobjedu nad ondaŠnju jaku taljanašku stranku, kojoj je na čelu stao načelnik one opcine, dakle predsejednik mjestnog školskog vieca. Poslie izbora držao je, u svom mladenačkom duhu i izhitu, govor pred sakupljenim narodom u prisutnosti načelnikova brata, koje je sliedio njegove stope. Istodobno, kad je držao taj govor, inspirirao je, sada več blage uspomene pok. nadzornik Škopinic ondješnju puč. školu, koja je bila u neposrednoj blizini. Godinu dana za tim bio je Zec odpušten od službe, a pravo je čudo, da su ga i toliko držali. Godine 1896. pomogao je svaliti do tada taljanšku občinu u Dubašnici. Pošao pak u Ameriku, odakle se vratio, te bio preko godine dana obc. tajnikom u Dubašnici. Kao takav znatno je pomogao odpraviti kapetana Zueka, koji nije več mogao da podnosi prkos složnih obcina otoka Krka proti njegovom taljanskom saobračaju šnjima. Vodio je i borbu sporeznim uredom u Krku, kojijedo tada slao strankama samo taljanske platežne naloge. (O tom može svjedočiti i gosp. Spinčič, kojem Zec utekao za interpelanciju.) Sam je obilazio od kuce do kuče po čitavoj občini svježnjem talijanskih »Editta«, nagovarajucstranke, da ihne prime, jer su napisani — »Editti« — u njima ne poznatom jeziku, i da dadu o tom pismenu izjavu. Molio je kroz to doba i našu družbu, da ga namjesti, ali badava — kako razabiremo iz njegova lista objelodanjena u »Omnibusu« od 14./2. t. god. Godine 1899. bio je napokon uspostavljen u službu puč. učitelja i poslan na otok Unije. Tu je vodio žestoku borbu proti taljanskoj občini u Malom Lošinju. Nje govo tadanje »tvrdo« hrvatsko osvjedočenje svjedoči nam 25 unijskih seljaka, danas od »popa« nahuckanih i podpisanih proti njemu, u »Omnibusu« od 22/4. t. godine. Gospodo I Covjek u hrvat. duhu rodjen i odgojen, koji je toliko prepatio na polju narodnostne borbe, nije moguče, da svoj narod zapusti i prodje u tudji tabor; ne, toga si mi ne damo sugerirati ni od »strpljivog« Sloginog dopisnika, ni od svih njegovih istomisljenika — budi rečeno bez zamjere. Ovake misli i tvrdo uvjerenje nije tek naše, nego mnogih drugova, koji u istinu »izbliza« njega poznaju I Ne bi li, gospodo, mogao biti koji drugi uzrok, što je on ustao proti vama? Možda uprav ljubav do naroda našega — i želja, da se narod emancipira od klerikalizma? Mi vjerujemo u to. On gonjen od krute sudbine, stekao je u svijetu iskustvo, koje nam mnogim manjka i uvidio da ima u organizaciji naše stranke mnogo gnjileža, kako to mnogi od Vas priznajete, te ustao protiv tog zla i javno i privatno; al jao! gadalja mu se, što i onome, koji istinu gudi: gudalom ga po prstima bijete I Zlo, što nije još u nas nastalo doba, o kojoj je vec davno rekao veliki mislioc. Mazzini, kojeg se uprav ovih dana slavi stogodišnjica: »E tempo che ciascuna di nai sia pubblicamente fedele alle convinzioni dal anima sua!« No, da vidimo pak kako dopisnik onu gospodu pozna. Kaže u svom članku: »Oni se pobuniše proti dvojici il trojici Hrvata s uzroka zgoljno osobnih....« Takove i još kojekakve laži širile su se do tada 0 njima od ustiju do ustiju po Istri, a sad su evo počele izbijati najavu, jer dopisnik misli, da su vec toliko sazrele, da bi se mogle proturati za — istine I Da ne sudimo lakoumno, popitali smo se i o tom; te smo ovlašteni izjaviti, da je to najdrzovitija laž. — Neka slobodno gosp. dopisnik navede imena te dvojice ili trojice Hrvata, s kojima su oni u osob~~j zavadi: Dalje veli dopisnik: »No oni najbolje znadu, da su svojitn postupkom koristili sami sebi.« To ne stoji, to je podvala dostojna »N. Sloge« i njezinog dopisnika. Jest, to je teška objeda, koju ne možete, gospodo, dokazati. Organ stranke, koji se takvim sredstvima služi, nije na visini svoje misije; to je jezuitski, jer oni znadu za ocrnjivanje, ogovaranje, objedjivanje — što im mnogo pomaže. Ako igdje u svijetu, to osobito u nas vrijedi, jer oni, koji su pozvani, da naučaju ljubav i istinu, zaziru od nje, te kako je svakomu poznato bacaju anatemu na one, koji se usude, da prikazuju narodu stvari, kakve u zbilji jesu. — Opet veli dopisnik: »Ne bi rado dirali u obiteljski svakomu sveti život, ali sam prisiljen reči, da su oni žrtve (ako se to za njih može reči) svojih kučnih 1 osobnih okolnostih....« To je druga i objeda i laž ujedno. Da je laž, evo mi djelomično dokazujemo. (Dalje.)