Svczak 2.
Smotra za modemu književnost i umjetnost.
Beč, 15. siječnja 1898.
ARNOLD BOCKLIN: DOMOVINA BLAŽENIH.
Smrt i more...........................BRANIMIR LIVADIĆ.
Grijesi otaca..............................ALBERTO	WEBER.
Suparnica.............................MARCEL PREVOST.
Velikonočni soneti....................ALEKSU NIKOLAJEV.
Marjanine zaruke.......................................TOMA	KOBOR.
Ženski pokret.............................. GUIDO JENY.
Alphonse Daudet............................DINKO POLITEO.
Dvije tri riječi o novijoj magjarskoj
književnosti ...........................MAVRO	ŠPICER.
O telepatiji.......................... Dr. GUSTAV GAJ.
Listak.
Izlazi 1. i 15. svakoga mjeseca.
U komiss. nakladi knjižare Dioničke tiskare u Zagrebu.
Za Beč i austrijske zemlje u komissiji knjižare L. Rosner,
Wien, I. Franzensring.
Za Srbiju u knjižari Mite Stajica u Beogradu.
Uprava: Wien, IX. Tiirkenstrasse 23. II. II. 19.
......	.	.	Četvrt godine for. 2.—.
Pojedini broj 40 nč.	Za djake ^ K26>
f D*ŽAVNa\
i SEJw mum
\u^uanJ
„Mladosti" obečaše do sada saradnju slijedede p. n. gdje. i gg.:
Gdja. Aleksič-Grgurova Milka, Beograd.
Aleksij Nikolajev, Beč.
Aškerc A., Velenje.
Bašagič beg Safvet, Bež.
Gdja. Belović-Bernadzikovska Jelica, Sarajevo.
Borota VI., Banjaluka.
Brandes dr. G., Kopenhagen. Gdja. Brod Betika, Bež.
Prof. Bučar dr. Franjo, Zagreb. Gdja. Čop Mara Marlet (baru-nica Berks), Bež.
ij Dr. Dežman-Ivanov M., Zagreb. Eller Fran. Zilje pri Beljaku. Faller Nikola, Zagreb.
Prof. Franlč Dragutin, Gospič. Gdjica. Fttrst Ida, Sisak.
Gaj dr. Gustav, Jaška Gjalski-Šandor, Zagreb.
Gojtan Ivan, Zagreb.
Govekar Fran, Ljubljana. Grado Artur, Zagreb.
Hranič Fran, Zagreb.
Ilijč J. Dragutin, Sr. Karlovci. Prof. Jakšič Mileta, Horovo. Dr. Jovanovič Zmaj Jovan, Beograd.
Gdjica. Jambrišak Marija, Zagreb.
Javand Milivoj, Beč.
|| Jelavič Vjekoslav, Paris. Josovič Fran, Stari.
Kčbor Toma, Budimpešta.
Dr. Kostič Laza, Sombor. Kozarac Josip, Vinkovoi.
Krnic Ivan, Zagreb,
Prof. Kuhač Franjo Ž., Zagreb. Prof. Leger Louis, Paris. Lemaitre Jules, Paris.
Leskovar Janko, Krapina.
Dr. Livadič Branimir, Senj. Lovretič Josip, Djakovo.
Matoš A. G., Beograd.
Catulle Mendžs, Paris.
Dr. Miletič pl. Stjepan, Zagreb. Prof. dr. Murko Matija, Beč. Gdjica. Nadlišek Marica, Sv.
Ivan kraj Trsta.
Nazor Vladimir, Štajerski Gradac.
Nikolič MihOVil, Zagreb.
Nušič Branislav, Serez.
I Pilar Ivo, Beč.
Podgornik Fran, Beč. Potočnjak dr. Franko, Zagreb. Prevost Marcel, Paris.
Gdjica. Radičevič Savka, Beograd.
Prof. dr. vite/. Rešetar Milan, Beč.
Gdja. Slankamenae Draga, Mitrovica.
Gdja.markizicaStrozzi-Ružička,
Zagreb.
Prof. dr. Subotič Kamenko, Mitrovica.
Španič Stjepko, Zagreb.
Špicer Mavro, Budimpešta. Teharski J. Vladimir, Prag. Tomič Jaša, Novi Sad.
Gdjica. Truhelka Jagoda, Zagreb.
Weber Alberto, Zagreb. Vereščagin V. Vasilij, Moskva. Prof. dr. Vesnič Milan, Beograd. Vidic Fran, Beč.
Prof. Vilhar Franjo, Zagreb. Prof. Dr. M. V. Vujič, Beograd. Zola Emile, Paris.





Arnold Bocklin: Domovina blaženih.
KntngralMka naklada: „PluitoBraphischc Union". Monakov.
„MLADOST". Klij. 1. Sv. 2.
Mladost.
15. SIJEČNJA, 1898.
SMRT 1 MOR E.
Napisno
Branimir Livadić (Senj).
Mi svi onamo od mora slabo smo pojimali našega druga novoga liječnika Benakoviča. Svi opisi, što su nam daleko prije njega stigli ovamo, nikako se nisu podudarali s njegovom pojavom, koja je osobito toga radi naše poglede neprestano privlačila na sebe. Čulf smo, da je netom prebolio opasnu bolest upalu plučiju, to se istina opaža i sad. Slab je, mršav i blijed, za cijelo još vazda bolan. Možda ga je upravo ta bolest promijenila, pak se za to opisi ne slažu s osobom. Pripovijedalo se, da je veseljak, da bez društva živjeti ne može, da ljubi vino, duhan, karte i žene; svemu tomu sad upravo ni traga. Možda mu samo ovdje slabo prija vino, duhan, žene a i ljudi ? — Prvih dana bilo još kako tako: sa svima se upoznao, ljubazno nas susretao, izpitavao nas za svakake za nj malo zanimive malenkosti, samo da pokaže svoj interes za svoje nove znance i za naše rodno mjesto. Nu kasnije nije se bavio s nama baš nikako. Kad bi nas slučajno susretao, ispričavao bi se poslom, što tako malo dospijeva u naše društvo. Onda nam je još zagonetno bilo, što radi za krasnih, dugih ljetnih dana bez društva i bez posla, sad znamo bar kako ubija svoje vrijeme. Cio dan, kad to nebo ikako dopušta, vozi se po moru u maloj barčici i peča ribu.
Rodjen daleko od mora, svukud se svijetom potucao a da nije nikad došao do obale morske. Pod riječi more predstavljao si vazda tek nešto neizvjesno, strašno, što svojim dubinama i va-
lovima guta ladje i ljude. Milinu prirode predočavao sebi sasma drugojačije. Kad ga premjestiše k moru časje oklijevao, bili pošao onamo, gdje će mu biti sve tako strano i tudje. Ali more kao razliveno po tmini njegove duše privlačilo ga u svoju blizinu.
Prvi pogled na more razočarao ga. Zagledao ga prvi put s visoke gore. Malo i tiho kao jezerce snivalo je podno brijega. Zaboljelo ga gotovo, što mu zbilja eto uzvišenu sliku zamijenila ovako pitomom, skromnom. Požalio je u taj tren svoju odluku: ovo usko more ne če ispuniti njegove duše. — Ali što se dublje spuštao vlak do mora, ono se sve više širilo i poput silne ptice zastrlo svojim krilima svu dušu njegovu. —
Od toga časa bilo mu je lakše. More mu obuzelo dušu i srce. Zavolio ga poput druga, brata i ljube. Kao lastavica, nebro-jeno je puta letio pogled njegov tik nad površinom i od mila kao da ga se doticao krilima. Ali dubine, u koje je tek katkada kao prisiljen zagledao odbijale su ga od mora kao pritisak ledne ruke. Nikad se nije usudio kupati ili voziti ladjom.
U našem gnijezdu život se njegov stišao. Promjene baš od nikuda nikakove. Posla malo, a nikakovih briga; novih vezova nije tražio, a stari se raskinuli u jedan tren kao nit konca. U tišini se živi od prošlosti. Kako zemlju u prolječe prikriju lanjski cvijeci — tako uspomene navale novim životom i bude dušu. — Jednom izišao je u sumrak nad more. Zrak mu nije ovdje osobito prijao, njegova se bolest znatno pogoršala. Bez prijatelja od mladosti, bez svojih, bez doline, cvijeća i lišća, bez nje, koju je ostavio rastuženu za vazda, teško se žive. Napokon i tišina ubija, kao u moru kaplja gubi se u njoj b'ilo srca. Sve to navalilo je u taj tren na nj kao po mracima nove noči. Do nogu razlilo mu se more isprebijano vjetrima; pjege črne kao smola posule su drhtavu po-vršinu. Sa obale udarao katkad vjetrič i potiskivao črni oblak sitnih valova diljem pučine kao prašinu na morskoj cesti. Sad ovdje, sad ondje potamnilo more, a sitni se valovi gubili u šir kao silno jato poplašenih trčaka. Gore susjednog otočja pokrilo gusto modrilo, tek se jasno na žutom dnu obzorja odrazuje drščuča črta šljemena. Gore u bližini smedje su boje, kamenim oazama posute. Vrh najvišega vrhunca gotovo na doticaju zapalila se večernja zvijezda i gori žutim punim plamenom. Duboka tišina, tek podno brijega udaraju valovi morski, šum se čuje kao iz daleke daljine, ali tako strašan i tjeskoban, kao da se pod tobom sam pakao
zaljuljao. Ko nije prisluškivao tomu šumu u sumraku, kad je srce tiho, ne če nikad pojimati strahote mora. Njegova duša, vična pri-sluškivati, sve to je obuhvaćala. I njemu liječniku, koji je živio od smrti i drugovao s njome od ranih ljeta, stupi pred oko duše pojava smrti tako jasno i zorno, kao nikad u životu. — Ovaj tren približio ga naručju njezinom tako blizu, kako ga znanost nikad približila nije. U njemu kao da se doticale u taj čas medje dviju beskrajnih carstva: carstva smrti i mora. On se očutio mostom, koji pun ljubavi spaja dvije srodne rastavljene obale i bilo mu voljko kao u zagrljaju djevojke, koju je kanio prevariti. —
Od toga večera nastao je preobrat u njegovom saobračaju s morem. Pouzdanje, koje je dosele manjkalo njihovom prijateljstvu, obuzelo ga na jedanput. Odsele se vozio čitav dan po moru. Stari mornar Ive uveo ga u život mora. Od njega je naučio veslati, pečati ribu i pogadjati iz oblaka vrijeme. Kupio sebi barku: bila je najlakša u luči, a on sam najvještiji veslač. Stari Ive postao suvišan, nu duboku zahvalnost, kojom mu se čutio obvezan, iz-kazivao mu gotovo danomice darujuči starca i novcem i nebro-jenim malenkostima.
Njegova barka zalijetala se u pučinu s pouzdanjem kao sin u naručaj majčin. Izmičuči strijelovitom brzinom jedva se doticala površine, da ne bi ranila mora. Daleko, kad se našem pogledu pričinjala sitnom crnom tačkom, ustavljala se i ostala nepomična. Žarko ljetno sunce razlilo se morem. Beskonačno modrilo pro-srebreno zrakama. Tišina, tek katkad isprekidana šumom od pljuska delfinova, koji se od gladi i obijesti baca iz pučine u pučinu. Tunja s teškim olovom na kraju srče u dubinu kao pomamna. Daleko dolje sustavlja se na dnu morskom. Kod tog dodira za-drhtala mu nehotice ruka, kao da se je taknuo nečesa nedosež-noga, tajnoga, zagonetnoga — smrti. I na tom beskrajnom svjetlu obuzima mu dušu črna slutnja skore smrti. — — Tunja pod njegovim osjetljivim prstima oživljuje. »Gladne su« — izmaklo mu se u poluglasu. Pohota za ribom, strast za ubijanjem pomoču naj-običnije lukavštine, pomoču glada, razigra mu srce. Kao da je pojmio u taj tren užitak prirode — razarati; učiniti nas ljudima, ribama, cviječem i ubijati, uništiti za uvijek. —
Riba se uhvatila. Nije je mogao dočekati na površini. Dok je vukao tunju, onaj čas, pričinjao mu se bezkonačno dug. Kao u grob, pala je svojom dosele nikad ne osječanom težinom u barku.
Traci sunčani zablistali su na njezinim ljuskama. Bila je divne cr-vene boje, kao da je izvadio iz crvena plamena. Duge, debele i nepravilne peraje sa, u razmjeru prema tijelu, silno velikom glavom, podavale su ribi fantastički izgled. Kao utvora mašte ustaljena, učinjena zbiljom, ležala je ovdje pred njim. Na svjetlu dana stala izgibati. Krasne li prikaze! Dršćućim ljuskama igra se sunce, peraje se sire kao da če zaploviti, rep titra, nijema gubica se otvara kao da bi htjela nešto reci, sve to biva od časa do časa sve slabije i slabije — tek sjetno veliko ribje oko ostaje jednako kao da se nista nije promijenilo. I ona osta nepomična. — — — — - Kad mine Ijeto prestaju i radosti mora. Prevarljivi vjetar prijeti sitnoj barčici propašču. Težka srca trebalo je napu-stiti vijerna druga. Tek od obale mogao je odsele zagledati u pu-činu, a s obale nije more more. Besposlica i osama stali su sad pritiskati dušu kao nikad prije. Prinužden zalaziti u se osječao se sad bolesniji; stao je dapače znanstveno pretraživati zamašaj svoje bolesti. Pošljedak tog istraživanja bio je vrlo žalostan. Me-‘djutim i to pronašašče dalo se podnositi u ovom pustom, ozbilj-nom, lednom i beznadnom životu. — Na torn kamenom tlu nje-govog živovanja neopazice stao nicati jedan cvijetak, runolist, koji cvate po pečinama i višinama. Ljubav, davno izminula u magli njegovog tajinstvenog biča, stala se buditi i tipkati oko sebe svojim osječajima kao trakača svojim pohotnim tracim. Stao se zanimati za svoju ostavljenu nesudjenu ljubovcu. Najprije u pismima starim prijateljima kao slučajno, onako pripadom, a onda nasumce zahtijevajuči cijelu istinu. Sučutljivi prijatelj morao mu javiti, da ga je davno draga zaboravila, a kako je bila lijepa i mlada pošla več i za drugoga. Nakon te vijesti čutio se još više osamljen i zaboravljen.
Jedno jesenje poslije podne izišao je nakon dugo vremena na obalu. Bio je blijed, suh i satrven bolešču i duševnim patnja-ma. More je bilo tiho, nebo vedro. Ljepušna njegova barčica ležala je u luči zaboravljena. Neobuzdana želja za morem obuze mu svu dušu. On sadje u barčicu i zaplovi smjelo na more. Zagledajuči u valove, što ih je budilo njegovo veslo u uspavanom moru plovio je dalje i dalje u beskrajnu daljinu. Godilo mu juriti u daljinu bez cilja i pristaništa. Mislio je izbječi zemlji, ljudima, životu, svoj nesreči svojoj. Kad mu se ruke umorile od veslanja, našao se da-
leko od kopna. Ne naučan več tako napornom poslu bio je vrlo umoran, legao na krmu i za kratko vrijeme usnuo. —
Kad se probudio padao na more več sumrak. Laki vjetar nosio njegovu barčicu sve dalje od kopna. Razgledajuči se po nebu i po površini morskoj bilo mu skoro jasno, da če za kratko vrijeme udariti bura. Kraj njegove vještine činila mu se velika opasnost bure u ovo doba tek neznatnom. Njegovo pouzdanje u more bilo je beskrajno. Smjestivši se zgodno stao je veslati. Hitro poput ribe plovila je barčica pravcem u luku. U to je bio več du-boki sumrak prikrio pučinu, more je svjetlucalo, kao da veslo udara u živu žeravicu. Na nebu plovili su črni, prijeteči oblači, a bura navalila sve večom snagom. Najprije se zaprašilo more ne-prozirnom vodenom prašinom, onda navalili valovi sve veči i vedi. Snaga i vještina njegova gubila se gotovo bestragom u sukobu s vjetrom. Ipak ako i neznatno barčica se pomicala naprijed. Kušao je veslati dvostrukom snagom i barka pomicala se brže. Nu slaboča bolešču satrvenih mišica pokaza se u taj čas kao nikad prije. I pomisao na smrt, koju je čutio u sebi, nije mu bila tako grozna u ovom gotovo beznadnom položaju. Pustio je veslanje i legao na ledja nasladjujuči se ljuljanjem i igrom valova, koji su bacali svoje bijele vrške u ladju. Činilo mu se, da se igra smrti. — Ali ljubav za život probudi se opet upravo u ovaj čas obijesti. Čemu da ga smrt tako lako i bez muke otme životu? — Plamen crvene lučke svjetiljke zapinjao mu u očima kao pobra-timski pozdrav sa žala, k njemu upravio je barku veslajuči pun nade. Nu sad se brodilo teže nego prije. Sila bilo več malo, a i neuspjeh lamao krila nadama. Ipak lučko crveno svjetlo raza-biralo se sve jasnije. Po njegovom najboljem iskustvu nije bilo dalje od pol sata vožnje. Ali trebalo je raditi upravo neumorno, jer je vjetar bio promjenljiv. — Na jedan put stalo mu se priči-njati, da se sve više udaljuje od svjetla. Znoj suh i leden oblije mu lice i prospe se niz čitavo tijelo. Lučka svjetiljka pričini mu se kao divna crvenkasta zvijezda na nebeskoj višini. I on se sruši bez svijesti u ladju ....
— — — Jedan lučki čuvar opazio je bio liječnika kako si-lazi u ladju i plovi u more. Dugo njegovo izbivanje u tom ne-vremenu učini ga izvjedljivim. Izlazio je svaki čas na pristanište, da vidi hoče li več jednom stignuti barka. Vjetar je bio taj čas povoljan, a kako je liječnik bio vješt mornar morao je za cijelo
upotrebiti zgodu. I zbilja, još daleko u moru zagleda njegovo bistro oko spašenu ladjicu. Radost obuze njegovu mornarsku dušu i on zamumlja preda se: »Hvala tebi bože i blažena divice Marijo!« Barčica ljuljajuči se kao zipka na valovima plovila je sigurno upravo prema pristaništu. More ju čuvalo brižno kao dijete povjereno od tudje majke. — Kad je bila daleko, kako se ka-menom baciti može, povikne čuvar lučki krepko u mrku nespo-kojnu noč :
— Bog daj sriču, gospodine !
Niko mu se ne ozva. Zamah vjetra baci u taj čas ladju tik do nogu čuvarevih, da je mogao rukama susdržati. U ladji našao je liječnika ■— mrtva.
GRIJESI OTACA.
Spjevao
Alberto Weber (Zagreb).
Jadni črve! što sakrivi,
da ti bono tijelo gine,
kano cvijetak
prekomorski
južna sunca bez žarčine
u sjevernu kraju,
gdjeno britki vjetar gorski
prkosi i maju.
Što sakrivi bogu ? da te več u zipci bije gore nego Joba
—	j er što nosiš, tog se trha ne riješi do groba.
Zar si kriv, što si živ? . . .
Ta nikog nijesi molio, da ti milost udijeli, da ti život pokloni
—	život čemeran: neizmjernih strašnih patnja neizmjeran dan.
I tako se vucariš izmučen vas po ovome svijetu, proklinjuč i sebe i onaj čas, što ti donije na užas
sudbu ovu kletu.
Bolje da se ni rodio nijesi — bolje!
Bolje bi bilo za one, što uz tebe pate . . . još bolje za te . . . a najbolje za one, što ih još ni nije, a več im se unaprijed zlorad demon smije.
Jer ovako
valjda češ i ti usrećit svijet kršnim potomstvom svojim, što poput tebe ne če moči ni trajat ni prodi, ni živjet ni mrijet
uklete Iješine žive — što će onda opet kužnim dahom svojim trovati dalje prave i krive.
Ta i blijedi mjesec, šupljooki simbol smrti i današnjeg gnjilog naraštaja
—	avet svemirskog kraja — toliko još ima snage
da se oko zemlje vrti . . .
A sunce jednako cio svijet grije: jednako i tebe i otrovnice zmije, što i tebi, moj patniče, jadni život otrovaše — s njim tolike milijune . . .
S tudjih grijeha, s tudjih grijeha živo tijelo trune 1
A stari grješnik
—	ni briga ga nije,
WEHER.
65
več njemu da je krivo još mnije:
mni, da se jošte nije dosta naživio — nauživo . . . pa sad gnjije u zapečku i trule kosti grije.
Iskapio je do dna pehar slasti . . . lakom
iscijedio i slinu,
a bakantsku još ne utiša žedju.
Drkćuć
od gnjusne divlje strasti nanjušila je hijena nočna plijena
—	zvijer slavila je nad čovjekom slavlje: Bogolik čovjek rodio je sina —
a zvijer
mu ote zdravlje . . .
Nije 1’ to grijeh veči od svijeh?
Jadni črve! savijaš se
ispod pete, što te gniječi
—	čutim s tobom
i žalim te, žalim — al ne mogu
- na sramotil devetnaestog vijcka -ne mogu te nego jednim utješit u tuzi:
U dobru si društvu, sve gospodska djeca tvoji plačidruzi.
Umoran si
željan pokoja slatkog al’ njega ti ne da niko.
Dok ti u grudima
srce mlado gori, dok god ti u glavi jedna još miso klije, dotle ni tijelu pokoja nije —------------
Sklopi oči, da ne vidiš svijet — pa pokušaj mrijet . . .
S U P A R N I C A.
Francuski napisat).
Marcel Prevost (Paris).
Autorizovani prijevod.
Mjeseca lipnja 18 . .
Do Julije nijesam bila nikad ljubomorna radi žena, kojima je Mavro udvarao, niti sam inu bila zavidna na taštoj sreči i na pobjedama kod glumica i drugih djevojaka svih vrsta. Mlade žene, mlade djevojke, više ili manje emancipirane, lijetale su k njemu. Kao što ševu privlači odzvanjanje njenog svježeg glasa, tako je on i nje privlačio svojim lijepim držanjem i kretnjama. Ja nijesam bila ljubomorna, dapače bila sam ponosna. Nije li mali dio njihove sklonosti pripao meni? Ta iz svoga sam ga mesa i svoje krvi sazdala, tog lijepog umjetnika, koji se tako brzo proslavio, da me tješi, pošto sam tako rano obudovjela. Ja nijesam zahtije-vala druge ljubavi, do li njegove. Nije li njegova slava bila moje djelo, kao i njegova ljepota, kad sam toliko pregarala da ga od-gojim i izučim? A on je bio toli zahvalan prama meni, tako nježan prama svojoj staroj majci, moj mili slikar! I pred svijetom uvijek me je nazivao tako nježnim glasom: »majko« ! On je težio za tim, da udovolji svim mojim željama, taj veliki dječak, komu ni jedan učitelj nije mogao spočitnuti ovisnost! . . . Da! Mogle su sve lijetati k njemu, da se nagju u njegovu sjaju! One su mu se mogle podati, i s njim se razgovarati; ja sam za to ipak]jznala, da mu nijesu nego igračka, da ga zabave. On ih je tražio da se oporavi te odbacio ih, kako je mijenjao i konja, kad bi odjašio u Bois. Jedina žena njegova života, prava savjetnica, tješiteljica i utočište njegovo, bijaše njegova majka.
On se s Julijom sastao u gragjanskom društvu, koje je rado opčilo sa umjetnicima. Ona je bila djevojka vrlo mlada, koja je vo-ljela »flirt«, kako se to obično kaže za djevojke, koje kušaju začeti j razriješivati mnoge ženidbe. Moram priznati, da je bila lijepa.
Vlasi su joj bile crvene poput mahagonijevog drva engleskog po-kučtva, koža joj je bila bojadisana poput slonove kosti, a uz to tako nježna — tako nježna, da si se mogao bojati, ne češ li je poljupcem proderati. Pogled joj bio one karakteristične zelene boje; bio je vrlo taman, vrlo vlažan. Sječao me na zelenilo alga, ako se smijem tako izraziti ... I ona se počela vrtjeti oko Mavre kao i sve ostale, a on joj vatreno odvračao, kao u vij ek, j er si je svaki put za vrijeme prvih šest tjedana utvarao, da se je vatreno zaljubio. Ja sam bila mirna; znala sam, kako če to dugo po-trajati. Ali kad je on začeo risati lik Julijin, posve me je uzne-mirila svojim očima poput alga, vlažnima i hladnima, iz kojih nijesam mogla čitati obožavanja, niti sreče, da se za nj žrtvuje, sto bi Mavro obično kod drugih žena polučivao. Mavro bijaše još više nemiran, uzrujan i smučen. Kušao je, da se zabavi kraj nje, pripovijedajuči joj smiješne pričice i zagonetke; ali ja sam uza sve to ipak znala, da mu srce nije bilo veselo. Tri put je za-počeo risati njezin lik, i tri put ga je pokvario. Julija mu je to sama ostro predbacila. Došlo je bilo i vrijeme, da se podje na ladanje. I ona je upravo imala otiči. Složiše se, da če četvrti puta pokušati na ladanju, kad budu imali prostog vremena. Mavro je imao poči s njima zajedno i sprovesti s njom te njezinim rodite-Ijima nekoliko tjedana na ladanju, na njihovo dobro u Touraine-i, gdje je mogao mnogo lakše opet započeti i dovršiti sliku.
Prije nego li je otišao, moj je mili slikar bio vrlo žalostan; bio je sav uzrujan. Ja sam trpjela kao i on, jer mi nije htio po-vjeriti svoje tajne. Prvi put se nije bio meni povjerio. U mojoj prisutnosti nikad ne bi izustio ime Julije; kad sam pak ja o torn kušala da govorim, pogledao me je tako tvrdim i strogim licem, komu njegova stara majka nije bila vična .... On ode. Bila sam sama mjesec i po. Kad se opet povratio, pričinjao se mirnim, dapače veselim. Izjavio mi, da če oženiti Juliju.
Ali taj put nijesam mogla da to podnesem. Ja sam mu rekla sve, što sam mislila o Juliji. Izmislila sam mnogo kraj toga i sve mu to pripovijedala. Te pripovijesti i nijesu bile posve autentične, mnoge su potsječivale na izum, ali ja sam radije u sve i sama vjerovala, te mu sve kazala. On me je slušao, a da nije ništa odgovarao; slušao me dugo, napokon problijedi i otidje iz sobe. Povrati se tek u večer. Ogrli me, rekavši mi: »Slušaj, majko, ne govori mi više onako, kako si to bila učinila malo prije. Sve
te prostote, što su ti ih drugi pripovijedali, nijesu dostojne tebe. Julija zaslužuje, da je ljubim, i ona ljubi mene. Ne sili me, da biram med tobom i njom«.
Oni se oženiše. Ja nijesam mogla zajedno s njima živjeti, prem je i Julija htjela na to pristati. Ja toga nijesam htjela, nijesam mogla. Povukla sam se kraj Pariza u neku malu kućicu, gdje sam se smjestila zajedno sa svoje dvije služavke. Mavro me je od časa do časa pohagjao; nedjeljom bi obično zajutarkovao kod mene. Svoje snahe nijesam nikad vigjevala, nego kad bih sama pošla u Paris.
Provela sam tako tri godine, najžalosnije u mojem životu, što su me tako postarale, kao da sam ih deset preživjela. Ni-jedna prevarena supruga, nijedna ostavljena ljubovca nije pre-trpjela toliko, koliko ja. Ja mu ne mogu podati onih radosnih osječaja, što ih je on primao od nje, bože moj! Ne mogu mu podati onih živčanih radosti, koje je on primao od tolikih drugih 1 vračao im takodjer! Ne ... A ona mu je za to bila družica, tješiteljica, njegovo utočište, što sam mu prijebilaja; ona je bila žena njegovoga života, ja pako ne. U prvoj godini svoje ženidbe nije on ništa izložio, nije ništa radio. Biste li mi vjerovali, kako sam se ja tomu radovala! Rekla sam s velikim zadovoljstvom: »Ona ga zapriječuje u njegovom radu«. Ali za godinu dana on je izložio u salonu »Mort de Manon« i bio za to nagragjen. Gotovo da sam oboljela radi toga uspjeha, ja, koja sam inače uživala, kad bi on napredovao . . . Da, bila sam prepoznala ras-košno tijelo, crvene vlasi i algine oči u Manone.
On me nije zaboravio; uvijek bi dolazio prigledati svoju staru majku. Malo po malo meni se pričinjalo, kao da bi sve dulje ostajao kod mene. Govorili su mi, da bi mi htio povjeriti neku tajnu, što se ipak nije usudio, radi čega je mnogo trpio. On je trpio, moj siromašni miljenik, a ja sam brzo otkrila njegove patnje, i nijesam htjela, da mi prizna svoju nevolju. On je morao iskapiti gorku čašu do dna, i posve sam, bez savjeta opet doči k meni, uništen i ozlovoljen, da ga onda ja izliječim, da spozna, da meni duguje svoj život. Od sada nijesam više mrzila Julije, od kad mu je ona postala zlo. U vrijeme prve njihove sreče, nijesam željela, da upoznam njihov život. Sad, kad se meni opet začela javljati zora, više sam se brinula za to; počela sam promatrati. U brzo sam sve vidjela, sve razumjela. Moja snaha
nije doduše još imala ljubovnika, ali se u njenom nečistom mozgu več počimala javljati znatiželjnost za drugim čovjekom. Bila sam baš jednom kod njih, kad su primali posjete, i ja sam brzo otkrila čovjeka, za kojim joj srce čeznulo. Bio je to jedan od onih, koje je ona još nedavno na pol ljubila, moguče i prvi njezin ljubovnik; a sad, kad je već znala za sve naslade ljubavi, ona ga se opet zaželjela. Da, prve naše pustolovine za cijeloga nas života privlače i mi se često k njima opet vračamo, sve protiv svoje volje.
Ja se povukoh opet u svoju kućicu, primirena, pouzdavajuči se u budućnost. I ja sam hvalila Bogu, kad se moj ljubljeni, siromašni Mavro, iza šest mjeseci opet bacio u moj naručaj, uništen, zaplakan; ja sam ga jače privinula k sebi. On je bio silno ogorčen, bijesan na svoju zenu, koja je bila več izvan dohvata . . .
Sve su moje muke bile zaboravljene. On se opet vratio. Sve je ostalo bilo preboljeno.
VELIKONOČNI SONETI.
Ai.f.ksij Nikolajev (Beč).
I.
Pred božji grob pokleknil sem kristjan. Medlo, glej, lučke se leskečejo . . . Uboge duše tak trepečejo,
Pogrezujoče se v obup teman.
O duša moja — vgasnil tvoj je dan . . . Tvoj zadnji svit valovi mečejo Po burnem morju ... In rjoveče jo Pogoltne kmalu hladni ocean.
Pred mano Berta. Njeno glavo mirno Kostanjevi lasje obkrožajo,
Lahno spleteni; žarki božajo
V razkošju tihem žametni obraz,
A njeno srce, njeno srce verno Se pogovarja z Bogom isti čas.
II.
Prižgal si plamen mu resnice čiste,
A narod te je sramotil in smešil — »Hvalimo te, častimo te, o Kriste,
Ki si strpljenjem svojim svet odrešil!«
— Odpuščam vam, ki mi prelili kri ste! Kedo je tebe v uri težki tešil?
»Hvalimo te, častimo te, o Kriste,
Ki si z ljubavjo svojo svet odrešil!«
Velikonočni sonet!.

— Kaj nad dobroto neba obupavaš? Kaj po temini in po blatu tavaš ?
Glej, tudi za-te kri od tod je tekla! —
Ves okrvavljen, bled je stal pred mano In kazal je na prsih črno rano . . .
O srce grešno — trje si od jekla . . .
III.
Kako je poln kristjanov temni hram!
A on leži razpet na križu tam,
In množice se tja pomikajo,
Z molitvami se mu dobrikajo.
»Odrešenik sveta, pomagaj nam,
Brez tebe ne vemo ne kod ne kam . . . Češčena si . . .« pobožno sikajo In svetih ran se mu dotikajo.
In vstala je in šla. In jaz sem vstal. Nad križanega se sklonila je,
Poljub na ustna mu dahnila je.
Gorak je še igral na njih, sladak,
A jaz sem šel in sem mu ga ukra.1 In odhitel'sem — Juda II. — v mrak.
MARIANA.
Autorizovan prevod iz magjarslcoga od
Tome Kobora (Budimpešta).
II.1
Marianine zaruke.
Otkada je Mariana pošla na put, vanredno mi je lijepo. Ne uznemiruje me misao, da bivšu moju jedinu ljubav možda baš taj čas cjeliva njezin suprug i da slabe, mršave joj ručice obuhvaćaju debeo erven vrat. U opče me ne muči nikakova misao, nikakav osječaj. Blažen sam, umijem pače i dugočasiti se. A je li moguče, da je čovjek nesretan, pa da se uz to dugočasi?
Ovo moje patetično jadikovanje pri kraju prvog poglavlja ne uzmite odveč ozbiljno. To je onakovo umjetničko ogorčenje, kao kada se glumač nakon tri i pol satna agiranja zaleti u teškim jambima, ter se onda u zadnjem prizoru jače no je od potrebe probode kazališnim mačem. Ali nakon toga ide na večeru. I ja sam večerao.
Pače stvar me počima zabavljati. Pomišljam si pojedine prizore njihovog svadbenog putovanja, pa se grohotom nasmijem, da ljudi ulicom stanu pa me gledaju. Vidim sretni par, gdje šeče morskom obalom: gospodina Steinitza kratkih nogu, bucmastog tmastog stasa, sivim suneobranom u ruci, smiješan epigram, ko-jemu je pointa obrijano, prljavo-mrko lice puno bradavica, a raztegne li debele usne na smijeh, lice to naliko je kaviarom pomje -šanomu talečemu se liptavskomu siru. O bok mu pak lijepa go-spodja, vitka, nježna, fina Mariana vratom poput liljana, licem poput ruže, a duboke joj, krasne oči zaljubljeno počivaju na mi-lolikim formama gospodina Steinitza. Prispodabljajuč muževo silno žvakalo sa onom crljenom višnjom iznad Marianinog obradka, pomišljam, kako je sretna žena opojena ljubavju, kad no se one živinske labrde uz ljubavni cmokot sastanu s njenim usnama. Mariano, hvalio sam ti kosu, oči, usta, svaku milu glupost bedastih, tvojih moždjana, ali oprosti — o ukusu tvom nemogu reči ino van da je duboko ispod ukusa gospodina Steinitza.
1 Vidi: Mladost sv. i.
Gospodja Mariana Steinitz!
Sjećate li se, Mariano, kada ste imali čast, prvi se put sastati sa gospodinom Manojlom Steinitzem? Mogli biste se sječati, ta nikada u svom vijeku niste se onoliko smijali, ko onda. Sjedili smo u Remi-evom kiosku, ispod granate, mlade kapinike. nas dvoje, Vaš otac, majka i mali Guste. Gledali smo šaroliku množinu svijeta, gdje se krijepi i čavrlja; ogovarasmo i ismjehivasmo sva-koga. U to pristupi gospodin Steinitz i glupo se keseč pozdravi Vašega oca, kojeg je od nekuda poznavao. Izvaliv se za naš stol poput kakove teške mase, nakesi se i poče sa čela si brisati znoj. Vi se silno zagledaste u jednu šibicu, stisnuvši grčevito sičušne usne. Moju je pozornost pobudio za ledjima mi prazan stol, a četvrt sata sam gledao, kakav li je tamo zrak ? Otac hitro zatražio večernji list „Pester Lloyda«, mama je grozničavom žurbom brala svoj sladoled.
Gospodin je Steinitz medjutim sjedio i brisao čelo. Zatim si naručio crnu kavu, pogledao na sat, prispodobio ga sa urom u kiosku, a napokon izjavio, da je vrlo toplo.
Odgovora ne dobi. Na to upita gospodin Steinitz Vašega oca za zdravlje.
Otac Vaš nešto zamrmlja i zlovoljno sgužva »Pester Lloyd«. Pop iv gospodin Steinitz crnu kavu, vanredno mu se razmahao jezik. Govorio je o svojoj trgovini, dok se nije razgrijao i gospodin tata, tako, da nam je pretstavio gospodina Steinitza, vlasnika tvrtke Manojlo Steinitz u Dorotinoj ulici, najelegantnije u večer raskošno rasvjetljene trgovine za ženske oprave.
Gospodin se je Steinitz kao mahnit veselio tolikoj sreči, laskao Vašemu ukusu, jer da Vam je oprava divna, ko da je u njega napravljena. Ali kad bi bio tako sretan, da Vas uzmogne pozdraviti u svom štacunu, pokazao bi Vam onakove crepone, što no na daleko nadmašuju ono, što milostivu gospodjicu resi.
To napokon rasplamti i Vas. Opaziste bo, da se gospodin Steinitz izvršno razumije u modu i oprave. I odma mu obečaste, da čete ga sutradan s majkom posjetiti. Po svoj prilici to i uči-niste. Oh, ta ovi dučandžije su Vam poput vladara! Gospodje ih potražuju, dočim jadan pisac po čitave dane luta po ulicama i zareda gostione, kazališta, koncerte, dok se slučajno s kim ne sastane.
Kada se je gospodin Steinitz nenadmašivom elegancijom oprostio i, izbočiv trbušinu, dostojanstveno se udaljio, tada su
sviukupni gosti poskočili i u nas gledali. A mi udri u takav grohot, da su nam na oči navrnule suze, a mama Vas morala tapkati po ledjima, da uhvatite sape.
I smijasmo mu se još puno puta i mnogo. Vi ste gospodina Steinitza prvim mahom predobili i on je smjesta imao ozbiljne nakane. Svečano isprosi u majke dozvolu, da smije kad i kad u pohode, a svaki bi posjet najavio ukusnom kiticom cviječa. Oh, koliko smo se tomu smijali! Da se meni toliko smiju, ja bih to osjetio na tisuču milja, a bio bih kadar ubiti čovjeka. Nu gospodin Steinitz bijaše miran, on je bo pametnjak i trgovac, koji zna, da je simpatija lih za poete, dočim je dobro stoječemu trgovcu do-statna ozbiljna namjera.
Čestitam Vam, Mariano, k bratu Gustavu. Zlatni je to dečko, valja da ga štujete. Pod jastuk si meče »pjesmaricu«, jer bez nje ne može da zaspe. Pred devetnaestgodišnjim mu se očima vije ružičasto velo iluzije, a štogod gleda, vidi mu se ružičasto, čuv-stveno, poetično. Od njega sam saznao dogadjaje one znamenite večeri, kada je gospodin Steinitz na prst svoj natako zaručni prsten.
Neka u maloga Guste traju ružičasti sni i dalje kao i njegova golobrada mladost. Čuvao ga Bog od svakog andjeoskog lica, da ne prodje poput mene. Slušam li njega, tada mi se čini, kano da su Vam i andjeli s neba čestitali, i samo moja ogorčena, prevarena i preziruča trijeznost vidi stvari onako, kako su se zaista zbile.
O torn, kako je stvar počela, malo što znam. O podne se gospodin Steinitz u salonskom odijelu najavio, ter se s tatom i mamom zatvorio u pisarni. Poslije objeda Mariana je rasplakanih očiju sjela uz pisači stol i napisala dugačak list prijateljici Suzani. Zatim otpravila kratak listič meni, da sutradan ne može u Kiosk — obiteljskih odnošaja radi. Onu sam večer sjedio kod običnog stola, na običnom mjestu, zureč u onu praznu stolicu, na kojoj je Mariana običavala sjediti. A u dimu svoje smotke umišljah si njenu valovitu krasnu kosu i pomislim: blagoslovljen bio Sve-moguči, koji je — stvarajuč Marianu, — popravio vlastito svoje remek-djelo. Blagoslovljen bio, što ju očuva od svake tjelesne i duševne mane i što je mene udostojio milosti, da je smijem gledati, obožavati i ljubiti. Mirno podnašam svaku nevolju i svaki jad, ta u Marianine oči smijem gledati, ta Marianina ljubav mi je utješljiva, usrečujuča nagrada! U istom onom času pako sastao
se u Vas najuži obiteljski krug, otac, tetka i baka gospodina Steinitza, te se svečanom ozbiljnošču, napetim, neugodnim čuv-stvom u duši, razgovaralo o vremenu. U velikoj visečoj svjetiljci gorili svi plameni, u jestvionici bijaše stol sjajno opremljen, a za deset sati bila naručena ciganska glazba. Mariana se nije pokazala, j er su se gospodin Steinitz i tata ponovno zavukli u pisarnu, da izjednače zadnje diferencije. U to stale žene hvaliti solidnost gospodina Steinitza, kakav je taj čovjek valjan, vrijedan, ozbiljan, marljiv i da je zaista sreča za Marianu, što joj dopade takav suprug. Majka i ujak neprestano klimah glavom i konačno izjavili, da im se Manojlo u prvi mah svidio.
No, pa onda se otvoriše vrata i uvali se gospodin Steinitz s tatom, a na usplamtjelim bradavicama moglo se smjesta opaziti, da je poslovni dio stvari posvema uredjen. Majka očima upitala tatu, da li je sve u redu, na što je tata očima odvratio, da jest.
Zatim poslaše po Marianu, i Mariana dodje.
Ista ona Mariana, koja je mene dražestnom svojom krasotam zaludila i koja mi je prisizala ljubav; ista ona Mariana, koju su od grohota spopali grčevi, čim bi se samo ime gospodina Steinitza spominjalo: sada je doletila vedrim, ružičastim licem i u bijeloj opravi, — ruža, koja zna, da ju nose na pazar, pa se ipak ne čuti poniženom. Smješeč se, vesela izljubila se s tetkom i bakom gospodina Steinitza i smješeč se gledala u oči onomu glupaku, koji joj uvježbanom pozom cjeluje ruku, ter joj, poput odveč zasladorene limunade, slatko namiguje. S početka tali napeto, neugodno se čuvstvo na jednom pretvorilo u najfamilijarniju ne-usiljenost; veselo,	bučeč sjednu	za stol,	na čelu dakako mladi
par — kornjača	uz	ljiljan —	i vilice	štropoču, čaše zveče.
Gospodin Steinitz	pije	bratinstvo	s tatom, mamom, Gustavom i
ostalom rodbinom, a kada je nadošla ciganska glazba, što ju je gospodin Steinitz	na	sveopče udivljenje	naručio, ustade nekaki
glupi, izlizani, nacifrani ujak i spustiv važno svoju praznu lubanju, izreče zdravicu, u kojoj bijaše govora o sjedinjenju dvijuh velikih obitelji, dvijuh solidnih firma, o ljubavnom braku valjana muža i krasne djevojke, o Adamu, Kanavasu, o repi i ruži; zdravica, koja je kulminirala u patetičnom pozivu, neka se mladenci tu u oči vesele obitelji poljube. Živili!
Mali Guste veli, kada se je gospodin Steinitz, da udovolji opčoj želji, sagnuo k svojoj zaručnici, a ova stidljivo svoju glavu skrila pod stol, ali onda na ponuku čitave rodbine ipak pustila,
da ju poljubi — da su joj na oči navrle suze. Prizor taj činio mu se vrlo ganutljiv, u prvom cjelovu čiste ljubavi osjetio dečko nešto pobožno, sveto čuvstvo i vrijedjalo ga potcikivanje gostiju i što je glazba, kao u kakovoj komediji, zasvirala tuš.
Braco Guste, u tebe je zlatno srce. U onom cjelovu ne bijaše ni malo pobožnosti. Cjelov taj bijaše pečat pritisnut na sklopljen ugovor. Pobožnosti, molitve i duboke ganutljivosti, koja izmamljuje suze, bijaše u onom cjelovu, što je gorio na mojim usnama, tamo u tihoj nočnoj šumi. I trepet zvijezda nas je bodrio, svijetleč kroz gusto lišče, a stogodišnji hrastovi širili su nad nami svoje grane, kano da če nas blagoslivati. O naj prvi poljubac bila je tek vjerolomna parodija pravomu prvomu cjelovu, u znak, da nema na torn svijetu netaknute svetinje, koja ne bi postala blatnom, kad je se taknu ljudske ruke. Nakon pet ili deset češ godina, moj Guste, znati, da prava ljubav, sakrivena u dubini srca, ne cjeluje pred gledaocima, na zapovijed i ciganski tuš!
I vino se trošilo u sve večoj mjeri, a i na Marianinu licu stala prebijati neobična rumen. Nije ni opazila, da zaručnikova ruka počiva na naslonu njene stolice i kako se je polagano spu-štala na njezino tijelo. I gospodin Steinitz postao poetičan i cigani morali svirati prigodnu pjesmicu
»Ljubim te jedina ružice . . .«
I oči njihove slile se u sladak, znamenit pogled i Mariana se smiješila, oboriv oči, kano da u sebi čuje odziv zaručnikove pjesme. I obojica šaputali i mazili se i bili opojeni i zaljubljeni — zaljubljeni!
Oprostio Vam Bog, Mariano, što sam napram gospodinu Steinitzu tako nepravedan. A ipak vidim jasno, da je čovjek pošten, valjan, koji je zavrijedio valjanu, ljubeču Ženu. Ali ga ja mrzim, jer je mene orobio, a za sebe Vas nije predobio. Ja ga mrzim, prem je on u čitavoj stvari nedužan, pače prevaren, ko i ja. Vi ste pošli zanj bez ljubavi i prevaričete ga u prvoj godini, ko što ste prevarili mene. Vas bih morao mrziti, Vas prezirati, Vaše beskrajno prosto biče, koje ne zaslužuje one od Boga dane dražesti, kojom Vas je priroda obdarila. Bila ta krasota Vašim prekletstvom, neka Vas ona privede u naručaj svakomu, koji Vas vidi; gadila se Vi samoj sebi, gadila Vam se ljubav, strast onako, kao što se meni gadi izgubljeni, divni moj zemaljski raj !
ŽENSKI POKRET.
Napisao
Gumo Jeny (Beč).
Značajka je današnjeg svijeta bugjenje svijesti slabih, ovisnih-potištenih, koji osječaju, kako im društvo ne dopusta život, koji bi od-govarao potrebama i tijela i duha razvijenog biča. Uljudba i opči kul, turni napredak stvorih su potrebe, o kojima oci naši nijesu ni sanjali, znanost je i prosvjeta probudila mišljenje a sve je to doprinjelo do gip-kosti i živosti individua, koji se sad teže zadovoljava s mršavim i stegnutim životom, kojim živi večina ljudi. Malo po malo uvigjaju, da se baš nijesu morali roditi za to, da ugušuju svoju narav, svoje potrebe i sposobnosti, več da bi se mogle u ljudskom društvu stvari urediti tako, da omogučuju svakomu potpun i svjestan život u slobodi.
Danas večina stvorova »na sliku i priliku božju« trpi i duševno i tjelesno s nedostatka onoga, što čini život životom, a ne tek prilikom života.
Med te slabe spadaju niži razredi društva, a spada ovamo i polovica ljudskoga roda: »slabi spol.«
Za slobodu »ljudstva« mnogi se zagrijavaju, težnja za »slobodom i napretkom ljudskog roda« u svačijim je skoro očima opravdana i hvale vrijedna stvar. To je fraza, što ju čovjek čuje skoro na svačija usta, ali malo ih ima, koji si, izustiv »ljudski rod« — osobito u pogledu slobode — pomišljaju osim mužkog roda i ženski. Najjače pred-sude protive se misli, da bi trebalo i žene bolje oboružati i usposobiti za život, naučiti ih i dati im prilike, da mogu razviti i upotrebiti svoje sile.
Danas je žena, prispodobi li se mužu, igračka sreče i slučaja. U svim se višim staleŽima, počam od gragjanskog, djevojke ne odgajaju, da budu sposobne i same odlučivati svojom sudbinom, več se priprav-ljaju na to, — da tu svoju sudbinu posvema povjere mužu. Dok se opčenito nastoji, da se muška mladež izobrazi i usposobi za privredni rad, te se na taj način čeliči i uzgaja značaj i pouzdanje u svoje sile i vol ju, Ženu odgajuju jedino za uporabu muževe privrede u obitelji i za poslušnost.
Na taj su način žene potisnute u moralno nižu sferu života, jer im se stvara nesamostalnost u duši. Karakter mora da nadomjesti duh
podatnosti i pokornosti, a otale izvire najstroža odgovornost za čisto osobne čine.
Uzroci su takovom stanju u materjalnim privrednim odnošajima. Muževi su gospodari materijalnih dobara, pristupne su im sve grane privrede, a žene su s malim iznimkama prisiljene, da od muža, oca ili brata očekuju opskrbu. Na taj je način udaja materijalno-životno pitanje za zenu. Ako se to pitanje tako često rješava na štetu osobnosti i duše ženine, to nije nikako čudo, ako se uzmu u obzir mogučnosti i okolnosti privrede za Ženu te karakter, što se u njih uzgaja.
U glavnom je privreda pridržana mužu, i time sva materijalna i pravna vlast. Za to muž propisuje zakone ženi, dakako u svom — muškom — interesu, a žena je prisiljena, da ih se drži. Veli se: društvo propisuje društvene zakone. No ne treba zaboraviti, da su muževi to »društvo«, oni odlučuju, pa štogod mogu, to svale na žene. Žena imade moralnu odgovornost za generaciju pred društvom, što ju muž samo u braku donekle »dijeli« sa Ženom t. j. žena odgovara mužu.
U životu dopušta sebi muž svu slobodu. Recimo, da je to njemu s praktičnih razloga lakše moguče i manje na štetu — o čem bi se moglo takodjer mnogo pripovijedati — ipak to ne bi moralo da bude moralno manje besprikorno, nego li kod žene. Njoj se pako ne do-zvoljava niti ono, što bi bilo najnužnije, a da ne strada i duševno i tjelesno. Na to se ne misli, kako bi se mogao urediti Ženin život, da zadovolji potrebama njene naravi.
Kako se sve sudi sa muškoga stanovišta, žena je za pravo pre-zrena. Roditelji su sretni, kad im se rodi sin, a porod kčeri smatraju gotovo nekom vrsti nesreče. Bilo je filosofa, imade ih jošte i ne če doskora izginuti, koji su smatrali i smatraju Ženu »nužnim zlom«.
Kako se ne cijeni ženina individualnost, to ju odgajaju sasvim jednostrano »za obitelj« i po mogučnosti ograničuju joj samostalnost karaktera. To se čini i mladičima, ali ne u onoj mjeri niti onako svjesno-savjesno, košto djevojkama. Svakako odgoj samostalnom radu u muškarca ustaljuje i izobražuje značaj, jer mu za to pušta po mogučnosti slobodnu uporabu sila, a ne nadziru ga toliko niti mu ne ispituju onako zvjedljivo svaki korak, košto djevojci. To mora da ubitačno djeluje na ženinu samosvijest, a s druge Strane obavija osobitim čarom pomisao na to, što bi ona mogla učiniti, kad toga slučajno nitko ne bi mogao da opazi.
Otale ono gnjusno koketiranje sa zabranjenim. Ovamo se javljaju naravni nagoni, a onamo je nauča uzgojeni i dobrim dijelom umjetni »stid«, da to krije. A na takovom tlu bujno uspijeva niška strast za naklapanje i zlorada zvjedljivost, što se toliko spočitava ženama i što ju mnogi drže nerazdjelivom od »ženske naravi.«
To je osobnost djevojke pripravljene »da pogje za muža«.
Dok se muž ženi, za Ženu se veli, da se udaje. Naša riječ jasno označuje, što je to za Ženu: ona postaje svojinom muža. I upo-redo s tim je prijezir žene. Ona je mužu samo sretstvo, da sebi osnuje
obitelj. Dakako, da si Evropejci stvaraju ideal neke harmonične zajed-nice sa Ženom, da se zajedno s njome vinu na visinu života. No to nije sve. Uvijeke si umišljaju kao ideal žene osobu, koja je sve, samo ne svjesno-samostalno biče vlastitog kova, več — ideal.
Društvenom šilom traži se od žene, da ispuni zakon. Ne pomišlja se na to, da bi ona za pravo bila obvezana samo onda, kad bi svjesno i na temelju poznavanja života i ljudi stupila u brak. Kod svakog po-duzeča, koje god vrsti, traži se, da onaj, koji ga se lati, da to čini u takovom stanju, Sto jamči, da on i može imati potpunu odgovornost za svoju odluku.	Toga uvjeta u djevojke	u opče	ne ima	pri	sklapatiju
braka, gdje se	radi o čitavoj budučnosti i sreči	života.	Ona se udaje
mlada — luda. Najviše odlučuju roditelji — dakle ipak drugi, ako i najbolje misle	— a žena mora onda	da nosi	breme,	što	su joj ga
uprtili drugi, i	jao si ga njoj, ako mu	nije dorasla, ako	joj ostane još
nešta života. 'Pek u drugom redu odlučuje i njezina sklonost. A ta njena sklonost za pravo je slijepa. Muž, za koga če poči, u istinu joj je nepoznat. Ona ga poznajo po društvenom saobračaju s njime, u kom se dakako pokazuje po mogučnosti u najboljem svjetlu, i poznaje ga po onorn, što je čula od drugih — a to več nije vlastit sud. Sva je sreča, što još imade u djevojke neki instinkt, koji joj pokazuje muža u naravnijem svjetlu. No što i to često pomaže protiv »mudrih savjeta iskusnih i starijih ljudi ?«
U takovim dakle prilikama traže od žene, da realizuje ideal braka. To je ama baš zadača za »slabi spol«.
Dakako, da odlučuje mnogo individualnost muža i žene, kako se u braku stvari narede. Ako je muž jak, onda on i svojom osobnosti i zakonom savlagjuje Ženu. Ako je on slab, a ona odlučne volje, onda gospodari ona. No zakonita vlast muževa često škodi »harmoniji života«, pošto se obično nagje prostote u kakovoj god mjeri u čovjeka, koji znade, da je za njega zakon i društvena vlast.
To su odnošaji, u kojima živi žena u porodici. Izvan porodice ne ima joj života, osim u taštinama kojekakovih »zabava«, izmjene odijela, naklapanja itd. Hoče li što drugo, onda je to obično na štetu njenog dobrog glasa.
Ne pita se tuj, da li je moguče svakomu tako živjeti, kako to propisuje i priznaje zlo shvačen običaj, te da li če pri takovom životu ostati zdrav i dušom i tijelom. Za to ne pitaju gospoda, koja ne osječaju, što drugoga tišti i boli, več jednostavno vele, da se naprosto mora tako živjeti. Što sami čine, to čine s uvjerenjem, da je opravdano pogledom na zdravlje i duše i tijela. Kod žena dakako ne misle na te zdravstvene razloge. Ljude, koji javno ispovijedaju Isusovu nauku, te ljude ništa ne smeta melankolija i nemir žene, praznina njene duše i histerija, ogorčenje i konačna tvrdoča srca, što se onda opire svakom finijem i nježnijem duševnom pokretu i ne poznaje milosrgja za one, koje su čuvstva dovela do grijeha protiv zahtjeva hladnog i besčutnog uma. Na taj način slijede Isusovu nauku, nauku ljubavi.
A to sve radi budučeg braka, do koga često i ne dogje — oso-bito u novije doba. I bez obzira na pogibelj, da nikad ne upoznade
života, traže od djevojke, da sve očekuje od udaje. Muževi u tom pogledu ne čine toliko. Oni doduše mnogo govore i željkuju za idealom ženidbe, no čine i žele i mnogo drugo — iz nužde, kako vele — što ali viije uvijek istina. Svakako čine iz egoizma.
Da može muž zadovoljiti svojim »spolnim potrebama« i izvan braka, tomu treba žena. Kako društvo brani ženama život s muškar-cima izvali braka, to treba za to takovih žena, koje ne imadu prava na poštenje, žena, koje se muževima podaju za novae.
Sve te žene moraju se dakako jednom zavesti. »Pošten« muž d a k a k o drži se principa, da ne zavagja žene. Ali taj mu princip ni malo ne smeta, da »upotrebljava« — kako je ono riječ — one žene, što su ih drugi (nepošteni d a k a k o) več pripravili — za njega.
Sva sramota prostitucije obara se na Ženu. Ona je »zvijer«, »neman«, besramna i prosta, (ločim oni, koji svojski doprinašaju toj prostoti, oni su gragjanski »besprikorni«.
Državnici drže prostituciju za »nužno zlo«, uvigjaju, da mora biti nešto, što odvrača muškarce od tugjih žena i djevojaka, kako bi ove mogle »sačuvati djevičanstvo« i vjernost. Na taj način ona uredba ispunja so-cialnu zadaču, kojoj se usljed toga žrtvuju hekatombe nedužnih djevojaka. Ta znade se, kojom najogavnijom prevarom i lukavštinom strmoglavljuju djevojke u najužasniju materijalnu i moralnu propast, samo da se zadovolji molohu muške »spolne potrebe«, te da ova ne pogje putem, koji »ruši obitelj«. Nagrada za tu službu, to su bolesti, rana smrt, izop-čenje iz društva, gubitak svih ljudskih prava i skrajni, najnemilosrdniji prijezir. Dogagja se, da ljudi imadu simpatije i sažaljenja za ubojice i razbojnike, ali nikad za te nesretne žene, koje skupo plate onaj novae, što ga dobiju tobož za »nagradu«. Ako po koji muž trpi od neuredna života i od saobračaja s tim ženama, to je on mogao na to računati, a kriva je njegova strast. Ženu pako obično tjera na taj život gola nevolja i bezdušnost Zavodnika.
Dakako, da od prostitucije trpe i muževi. Prvi cvijet žrtvuju u frivolnom društvu i u pijanstvu, pri čem im ni malo nije stalo do osobe. A društvo, što se ondje sastaje, natječe se u surovosti i cinizmu. Krivi su tomu muškarci sami, koji one žene i u tom pogledu onako lijepo odgajaju. Toga ne bi moralo biti, kad čitava stvar ne bi bila onako podlo i silovito započeta hotomičnom odurnošču i s jasnom pretstavom njene prostote.
'Pako se odgajaju muškarci za spolni život, a kako da to djeluje na moral društva?
Kanimo se te žalosne Strane današnjeg društva i pogledajmo na drugu stranu ženskih interesa.
Opčenito se vjeruje u dogmu, da žene nijesu sposobne za onaj rad, što ga obavljaju muškarci. S toga im se ne priznaje pravo na zvanja, kojim se posvečuju muškarci. Kad čovjek sumnja u tu dogmu, lako može dobiti odgovor, da je povjest dokazuje. Na ime, da je bilo samo pojedinih žena, koje su svojim umom i voljo m proizvele što znamenita u svijetu, da je bilo samo nekoliko ženskih vladara, uče-
njaka i t. d. Vrlo labav izgleda taj »historijski dokaz« za podregjene sposobnosti žena, kad se čovjek sjeti, da se u povjesno doba žene nijesu nego u vanredno rijetkim slučaj e vimu odgajale i naobražavale za ono, za što muškarci.
ato se tiče tjelesnog rada, to je poznato, kako su jake žene div-ljaka, kako jakih žena imade u narodu. Tjelesne sile u velike ovise o vježbi i uporabi, a ovise i o mogočnosti slobodnog kretanja. Tih uvjeta za razvoj tjelesnih sila ne ima u našem družtvu, ne dopuštaju dje-vojkama onoliko gibanje, košto dječacima. Djevojke več rano smeta odijelo, osobito suknje, a kašnje u »boljih staleža» još i steznjak, i tako djevojke i žene moraju da zakržljave.
Sto se pako tiče umnih sila, to su žene u novije doba u za-padnim evropskim zemljama i u Americi pokazale, da su sposobne za kojekakova zvanja, što iziskuju i uma i znanja i energije. Imade tamo več samostalniki upraviteljica tvornica, neke žene učinile su iznašašča, kojima bi se mogli (ličiti muškarci. U Engleskoj i u Americi često su se žene istaknule prigodom strogih ispita na universama i pred mu-škarcima, te tamo imade ženskih liječnika i pravnika, vrlo vještih svom zvanju. Svakako sve to dokazuje, da je žena i umno sposobna, da se u torn pogledu ne ima stiditi prispodobe s mužem.
O genijalnosti ne treba govoriti, jer kad bi se to tražilo u na-prijed i od muškaraca, koji bi htjeli da se posvete kakovom višem zvanju, onda bi skoro svi izgubili pravo na ta zvanja. A onamo se ne može govoriti, da li je žena genijalna ili ne, pošto se to može pokazati samo onda, kad se budu žene u dovoljnom broju naobražavale i kad budu imale potpunu slobodu u uporabi sila. Megjutim nam je sačuvala povijest imena žena vanredna uma, jedne Sappho, Aspasije, Wolstonecrafft, Sonje Kovalevske, George Sand i t. d. Mnogo puta su žene utjecalena umno djelo velikog muža, n. pr. sam Stuart Mili pri-znaje, da je mnogo duha u njegovim djelima od njegove druge žene.
Ako su muževi stvorih dosadanju kulturu, to su oni odista uči-nili mnogo, kako se veli, prema prilikama; ali nijesu to ni malo učinili cjelovito, a nije s toga umjesno, da se muškarci u opče tim svojim djelom toliko koče, košto to čine. Čovjek bi toj kulturi mogao prigovoriti mnogo, n. pr. da se baš ne odlikuje finočom, te da prava uljudba našeg svijeta ni malo ne odgovara razvoju tehnike i uma. Muž je silovit više nego li bi trebalo, i prema tomu kulturno mu je djelo. Iz te kulture istom treba učiniti kulturu. A to se ne može oče-kivati od muževa, kakovi su do sada.
Bilo bi zaista vrijeme, da se jednom počme u velike raditi oko kulturnog ideala i najboljih muževa, a taj se ideal može postiči jedino združenim radom i muža i žene na temelju istih prava i na temelju iste slobode. Jer dok bude ovisilo o slučaju spola, da li se imade komu priznati pravo kakovo na život ili ne, do onda ne če doči do toli slavljene i željene harmonije izmegju muža i žene, niti do ikakove istinite kulture, kojoj ne treba licemjerstva ni brutalne sile.
A to će se postići samo onda, kad hudu žene cjelovite osobe, kad im uzgoj i život bude dozvolio vlastitu volju i značaj, pravi značaj mjesto sadašnje kukavštine, smiješnog i đjetinjskog mišljenja i puste osjetljivosti, kojim i muževima dosagjuju. Žena ne mora da bude baba, a ne mora za to ni da izgubi onu poetičnu dušu, što ju toliko cijene u fine i čutljive žene. Ta i mnogi muževi, koji su mnogo toga pro-živjeli, vidjeli, upoznali i promislili, i takovi muževi znadu ostati u torn smislu djeca do pod stare dane, a da nijesu izgubili nista od svojeg muževnog značaja. A kakovu vrijednost da imade duša, koja i u buri života ne zna da sačuva svoju čistoču i ljubav'
Treba da izraste pleme, jako pleme, komu ne treba ograda. A takovo pleme mogu roditi samo majke, koje su same jake, takovo pleme mogu da odgoje samo majke, koje su samosvjesnog značaja i koje su svojom naobrazbom dorasle i dozrelom sinu — i dozreloj kčeri.
A to je cilj modernog ženskog pokreta. Žene hoče da budu žene, što drugo ni neče da budu, niti ne mogu da budu ikada. A to če postiči samo kultura, koja nije samo za muževe, a niti stvorena samo od muževa. A do takove kulture mora da dotjera ljudstvo, ako če ikada kultura biti za sveukupni ljudski rod, a ne samo za muški.
Jednostrana muška kultura ne prudi nikomu. Ona samo može da opsjeni silnika, koji u svojoj vlasti i u podregjenosti drugoga vigja sreču.
ALPHONSE DAUDET.
Napisao
D. Politeo (Zagreb).
I oni, koji ne poznaju iz bližega njegova djela; i oni, koji njegovih romana nijesu pročitali, znaju za njegov roman 1’Im-m o rt el, u kojem opisuje neke akademičare i riše običaje ili bolje intrige što no se pletu i razpliču u sredini akademije. Je li Daudet zbilja pogodio u opisivanju tih tipova i u risanju tih običaja, to je drugo pitanje. Njegov roman, koji je dao povoda tolikim prosvjedima i tolikoj polemici, odkriva svakako njegovu protivnost akademiji. Tolikokrat su ga pozvali i zamolili, da bi kandidirao na mjesto akademičara; ali ga nijesu nikada mogli skloniti. Akademija je godine 1875. nagradila njegov roman Fromont jeune et Risler aine; ali sve uzalud. On joj nije nikada mogao oprostiti što nije u »neumrle« birala njegove učitelje Balzaca, Stendhala, George Sanda, Gerarda de Nervala, Theophila Gautiera, Gustava Flauberta i Goncourte; nije joj mogao oprostiti, što u svoje krilo nije primila Micheleta, Philareta Bha-slesa, F’dgarda Quineta, Paula de Saint-Victora i tolike druge. Ipak karakteristično je za čud velikoga spisatelja, što je on naveo Pierrea Lotia, da kandidira za akademiju; karakteristično je da je sa akademičarima gojio najbolje odnošaje ljubavi i prijateljstva. A i akademičari, unatoč njegovoj nesklonosti prama akademiji u veliko su cijenili i cijene njegova djela. Due de Broglie i danas, ako hoče da se odmori, čita Daudetove romane. Kad je pisao
svoju historiju bilo mu je najsladje tražiti odmora u ganutljivim stranicama Daudetova romana Jack.
Tako su akademičari ljubili Daudeta, da su sada poslije njegove smrti iz njihova pera izašle možda najganutljivije i naj-krasnije crtice o pokojniku. Rijedak je zbilja slučaj, da je o kojem velikom mužu, bilo to o književniku, bilo o političaru, nad grobom bio tako jednoglasan sud, kao što je to o Daudetu. Akademičari i neakademičari; prijatelji i protivnici, svi ga jednoglasno hvale i slave; svi ga priznavaju velikanom; svi u njemu vide jednu od slava franceske književnosti.
Ipak, premdaje Im mor tel jedan od najpoznatijih Daude-tovih romana, nije niti njegovo remek-djelo, niti jedno od njegovih najboljih djela. A zašto to ? Ja bih rekao za to, što se u torn romanu zrcali samo jedna od strana Daudetova značaja i Daude-tove ličnosti; a to niti najbolja, niti ona u kojoj treba tražiti čovjeka. U romanu Immortel satira zauzima prvo mjesto. Daudet je zbilja bio satiričan i umio je satirom vladati: nu pogriješio bi, tko bi ga tražio u satiri i u karikaturi. Daudeta treba tražiti u njegovu srcu, u čuvstvu. Pošto pak u romanu 1’ Immortel srce isčezava pred karikaturom, to taj roman ne može da se broji u njegova najbolja djela.
Ali nemojmo hititi. Lijep, kao kakav klasičan tip; duge i črne kose; črta čistih kao one što se vide na kolajnama; brade, poput onih, kojima se u starim kipovima divimo, Alphons Daudet umro je u 57. godini. Njegovi početci bili su teški. Rodio se je u Niniesu god. 1840. od obitelji, koja je jednom bila bogata i imučna, a za Alphonsova djetinstva padala i propala. Učio je u lyonskom liceju. Vrijedan kao ni jedan od njegovih vrsnika, al siromah bio je prisiljen, da se dade na privatno podučavanje. Za njegov neodvisan značaj bio je to veoma mučan položaj, pa je samo dvije godine ostao privatnim učiteljem. Godine 1857. ode u Paris k svome bratu Ernestu. Tu ga več nalazimo pjesnikom, tako da god. 1858. izadje prva zbirka njegovih pjesama. God. 1859. priopči pjesan pod naslovom »Double Conversion«. Ali bilo što pjesnik nije bio, bilo što je uz pjesmu morao ipak tr-pjeti tolike materijalne nevolje, dade se prozi. U članku pod nadpisom Gueux de province opisa jade i nevolje privatna učitelja, koje je on po izkustvu poznavao, te baci članak bez podpisa u birnicu »Figara«. Članak bi primljen, izadje i steče pravi uspjeh. Tako započne književna kariera Daudeta, tako se
počne uspinjati do slave, do sjaja, do bogatstva. Godine 1861. pri-opči Le Chaperon rouge, zbirku članaka, koji su bili izašli u Figaru. Uz to dao je i kazalištu neke komade: Odeonu La Derniere Idole; Operi comique Les Absents, komad uglazbljen po de Poisu; Theatru Franqais (1864.) L’OEillet bi an c, dramu u dva čina. U »Petit Moniteuru« g. 1865. i u Evenementu god. 1866. priopčio je neka Pisma o Parizu (Lettres sur Paris) sa podpisom Jehan de 1’ Isle i glasovite »Lett res de mon mo ul in«, sa podpisom Gaston-Marie. Godine 1868. izadje Petit Chose. U ovo vrijeme, od god. i860, do 1865., bio je tajnikom vojvode Mornya, gdje je upoznao tolike ljude i sakupio toliko gradiva za opis ondašnjega društva. God. 1869. prikazana je u kazalištu Vaudeville njegova drama Le Sacrifice. Za rata od god. 1870. podje u vojnike, te je u ratu učestvovao i borio se za domovinu. Poslije rata priopči Les Aventures prodigieuses de Tartarin de Tarascon, djelo snažne i močne satire; Lettres a un Absent, u kojim pismima pripovijeda svoje boli radi nesreče svoje domovine; Petits Robinsons de caves, te Contes du L u n d i, Contes et Recits, Robert Helmon; a kazalištu dade svoje komade Arlesienne i Lesa Tavernier. Nu rat i posljedice rata uplivaše na čud Daudeta i odlučiše o novu njegovu pravcu u književnosti. Sada počinje za njega i njegov književni rad novo razdoblje. Daudet nije više jedino pripovijedač; on je romanopisac, koji umije motriti i opisivati običaje. Prvo djelo u torn novom pravcu jest roman Fromont jeune et Risler a i n e, u kojem opisuje, kako je žena starijega Rislera donijela propast u trgovačku parišku kuču. Godine 1876. izadje roman Jack, u kojem pripovijeda tužnu povijest nesretna djeteta, rodjena od raspuštene majke, koje pošto je toliko trpilo u jednom pensionatu, umrije na slami u bolnici od sušice i očajanja. Godine 1877. izadje roman Nabob, u kojem nam opisuje samoga vojvodu Mornya pod imenom vojvode od Mora, a u samom Nabobu predstavlja nam čovjeka, koji čini usluge čitavom svietu, a umre očajan i zapušten od onih prama kojima je bio uslužan. To je roman, koji se može smatrati kao plod njegovih opazaka, kad je bio tajnikom kod vojvode de Mornya, a dragocjen je prinos za poznavanje franceskoga društva pod drugim carstvom. Godine 1879. izadje roman Les Roisen exil, u kojem pripovijeda povijest vladara sbačenih s prijestolja, a koji u pariškom životu traže
utjehu za izgubljeni prijesto. Godine 1881. izadje roman Numa Roumestan, u kojem nam opisuje zastupnika, koji iz pokrajine dolazi u Paris, gdje je zaveden radi svoje dobrote i gdje poskli-zava i vara svoju Ženu da ugodi drugomu. God. 1884. izadje roman »L’E v angel is te«, u kojem opisuje čudnovati značaj gospodje Autheman, koja da spasi jednu Ženu, otrgne je od nje-zine obitelji i prisili ju da prekine sa svijetom. God. 1885. izadje Sap ho, u kojemu opisuje velike pogibelji u koje upadaju sinovi radi sveža lako sklopljenih i lako trpljenih. Godine 1888. izadje roman Im m or tel; a upravo pri smrti ispravljao je roman Le Soutien deFamille, koji izlazi u Illustration Franqaise. Ne ćemo spominjati njeka manje važna njegova djela kao Femmes d’artistes (1885.), Tartarin sur les Alpe s, i La Belle Niveonaise (1886.), Trente a n s d e P a r i s (1887.), Port s-Tarascon (1888.), Souvenirs d’u n homme de lettres (1888.) itd. Neke romane pak kao Nabob, Jacka, Les Ro is en Exil, Sapho, N umu Roumestan a, Fromontjeune e Risler aine preradjeni su za kazalište i predstavljeni.
Ali koje je od djela, koja spomenusmo, njegovo remek-djelo? Jeli Petit Chose, kojim imenom su samoga Daudeta neko vrijeme zvali, a koja je knjiga vrst autobiografije napisane pravim ganučem ? Jesu li Contes du Lundi, u kojima Francez nalazi kao odjek svojim bolima i svojim nadama za vrijeme obsade ? Je li Jack, roman, koji nije moguče pročitati bez suza i radi kojega su proplakale tolike i tolike duše, ma i ne bile odviše nježne ? Je li Sapho ? Teško bi bilo na ove upite odgovoriti, jer je svako od ovih djela remek-djelo. Alphonse Daudet u četrdeset godina svoje književne kariere, nije nikada uzmaknuo, pače nije nikada ni sustao: od Petit Chose do Sapho uvijck se je uzdizao, uvijek se je penjao, uvijek je napredvao do ideala. Ne bojim se upotrebiti ovu riječ, makar se radi o romanopiscu, kojega oni štono misle da se sve dade razrediti i klasificirati, ne bi ubrojili u idealiste. A ipak idealista je bio, ako i ne uvijek; dok bi po mom shva-čanju bila velika pogrješka radi pojedinih stranica njegovih djela uvrstiti ga u romanopisce naturalističke škole. Naturalizam mora se tražiti u Zole; izmedju ovoga pak i Daudeta, koliko prijatelji bili, nema sličnosti, koju bi neki htjeli da nadju. Gdje je u Zole Daudetova laganost, njegova slikovitost, njegova vatra, njegova veselost? A gdje je u Daudeta ono hladno, ono anali-tičko, rekao bih ono anatomičko opisivanje, istraživanje karaktera?
Isto tako izmedju Daudeta i Goncourta nema one sličnosti, lcoju bi takodjer neki htjeli da nadju. Gdje je u Daudeta Goncourtovo, nek mi se oprosti riječ, proučeno gizdelinstvo ? Trilogija Goncourt; Daudet, Zola, koju su neki izmislili, ne postoji. Vez te trojice privatne je naravi; a u književnom pogledu negativne. Svaki od njih stoji o sebi. Nije li Daudet idealista, nije ni naturalista; pa ako čemo da ga razredimo i klasificiramo, ubrojimo ga u zdrave realiste. Svakako njegova je slava što je bio originalan. Kad čovjek promisli na umove onoga pokoljenja, koje možemo nazvati pokolenjem od god. 1830.; na Lamartina dakle, na Victor Huga, na Alexandra Dumasa, na Alfreda de Musseta, na George Sanda, na Balzaca, na Saint-Beuve i na mnoge druge, mora se pitati, što li još preostaje. Nije li sve ipcrpljeno? Ne, francezki je duh neizcrpiv; u njega ima uvijek originalnosti; a Daudet je bio baš originalan. Njegova se originalnost vidi osobito u opisivanju ličnosti. U društvu čovjek svaki čas nailazi na tipove o kojima mora reči: ovo je Daudetova ličnost. Nu koji su n,egovi tipovi najbolji ? Jesu li oni, koji su kreacija njegove satire? Ne. Njegovi najbolji tipovi — razumije se, najbolji u književnom i umjetničkom pogledu - nijesu Tartarin, Roumestan, Fromont jeune, Sapho; njegovi su najbolji tipovi oni kao Jack, kao Rissler, u kojima se odsijeva njegovo srce i njegova dobrota. Istina, Daudet šiba šibom svoje karikature samo one, koji su zločesti, koji govore bedastoče, koji zlo rade; ali ipak po mom mnijenju, karikatura nije njegova slava, ne čini ga velikim : njegova slava nije njegov posmjeh, njegova je slava njegova duša. Za to ja volim njegova Jacka nego njegov Im-mortel i ne računajuč, da je u ovom romanu bio možda odviše subjektivan, odviše strastven.
Daudet bio je nagle čudi, osjetljiv i često je pisao pod neposrednim dojmom; ali kako je bio po duši dobar, umio je kasnije da uvidi svoju pogrješku i da ju opozove. Tako je za opsade pisao žestok članak proti Gambetti, a poslije ga je opozvao i iskreno ispovjedio svoju pogrješku. Kritika proučavajuči djela Daudeta istražuje, razumije se, spisatelja; a kad tamo, na svakom koraku nalazi dobra čovjcka. To je mislim največa pohvala, što se može izreči o jednom spisatelju. Daudet je veliki učitelj sloga i jezika; Daudet je duboki mislitelj; Daudet je oštrouman, ali povrh svih tih hvala ističe se ona, da taj umjetnik ljubi ljudstvo, i da su oni koji trpe i koji oskudijevaju, mezimčeta njegove lju-bavi. Odakle to ? Je li od bujne prirode, u kojoj je bio uzgojen,
kad su zvijezde bile njegove pouzdanice; a cviječe njegovi prijatelji? Je li za to što je i on trpio, što je iskusio siromaštvo? To stoji, da i u pariškom društvu, koje je razkinulo tolike njegove iluzije, koje nije bilo onakovo, kako si on to umišljao u prvim svojim godinama, u godinama snova, on je ipak u duši i u jezgri ostao onaj koji je bio; a osobito kao da je duša njegova dje-tinstva oživjela i uskrsnula zadnjih godina njegova života, za njegove bolesti. U svom radu toli plodnom, imao je osobito dva suradnika: ljubav i bol. Ljubav personificirana je bila u njegovoj drugarici; umjetnici kao i on, tješiteljici i savjetnici. Mnogo njegovih stranica ona je napisala; veliku večinu nadahnula i oživjela svojim posmjehom. Bol bila je personificirana u njemu. Živčana njegova bolest, koja grize i ruši čitav fizični organizam zadavala mu je teških jada. Shrvan fizičnom bolešču, prištedila mu je njegovo srce i njegov talenat. Srce ostalo je uvijek isto; pače kao da je u bolesti osječao potrebu, da ga dade ljudstvu, da ga svojim knjigama i svojim djelima čitava pokloni. Dobar uvijek, u bolesti kao da je postao bolji. Bolest sama pak, koja običaje i moždjane zahvatiti u Daudeta bilo bi se reklo, kao da je nekim čuvstvom počitanja sustala pred njegovim talentom i nije unj ni najmanje dirnula. Tako, dok je zlokobna bolest čitavo njegovo biče trovala, sjedište uma i sjedište čuvstva ostadoše ne taknuta. U onaj čas, u koji se je srca dotakla, Daudet je prestao živjeti, pa je nekako i sama smrt htjela dokazati, da je u srcu bila največa njegova moč, najkrepčija njegova životnost.
Da je Daudet bio prvi izmedju najnovijih francezkih spisa-telja, to se ne bi moglo reči. I u malenih naroda ne da se spi-satelje razrediti i opredijeliti im neko izvjesno mjesto, a kamo da bi se to moglo u zemlji najbogatijoj umom i duhom, u narodu, koji je u tako kratkom vremenu zakopao Dumasa, Renana, Taina, Maupassanta, Comte L’isle, Jules Simona, a koji i danas može pokazati, da druge ne spomenemo na Paula Bourgeta, na Copeea, na Lotia, na Marguerita, na Cherbuliera itd. Ali ako se ne može reči, da je bio prvi, može se reči, da ima mnogo čitalaca, ljubitelja krasote, koji izmedju svih spisatelja, njega najviše vole. Daudet če se čitati sve dok bude franceskoga jezika. Buduča po-koljenja vidjeti če u njemu pravi tip latinca; ali takova latinca, koji nije znao za rimsku ozbiljnost, a južnim dahom marseljske okolice upio je svu grčku dražest.
DVIJE TRI RTJEČI O NOVIJOJ MAGJARSKOJ KNJIŽEVNOSTI.
Napisao
Mavro Špicer (Budimpešta).
I.
Na drugom mjestu u ovim brojevima naći če vrijedni čitatelj roman od Tome Ko bora, koji si je u magjarskoj literaturi svojim novelama i duhovitim feljtonima izvojštio časno mjesto. U njem čemo upoznati pisca, koji ne drhče nervozno za nuancama i čuv-stvima, nego kojemu su živci mirni i samosvjesni, jasni u osje-čanju, sjegurni u prosugjivanju. Ne možda s toga, što mu manjka umjetnički duh, nego za to, što je Kobor vazda prije svega soci-jalni moralista, koji ljude i okolnosti na originalan način shvača i opisuje. »Mariana« nije Koborovo najbolje djelo, jer pisac danas još nije dorasao velikim konceptima, kako ih roman iziskuje, ali nam bolje no ijedno drugo magjarsko djelo karakterizuje realistični smjer, koji je zavladao u magjarskoj literaturi, što ju kanimo bar u krupnim črtama predočiti hrvatskoj publici. Hvalim naum »Mladosti«, da se riješi kobnih predsuda i da stupce svoje otvara čitavoj svjetskoj literaturi. Ta stečevine ljudskoga duha zajednička su baština čovječanstva, pa je tim vrijednije, da se pozabavimo sa literaturom Magjara, koji spadaju medju naše najbliže susjede.
Strani je svijet več odavna upoznao vrijednost mnogih književnih proizvoda magjarskih i u svim svjetskim jezicima nalazimo po koje prevedeno djelo. Nepregledna četa pjesnika, pisaca i učenjaka probudila je bo magjarsku knjigu na nov, sjajan život, pak je vrijeme, da se odkrije debela koprena, kojom je za čudo baš za Hrvate još sveudilj zastrta literatura najbližih nam susjeda.
Moglo bi se doduše prigovoriti struji, kojom je u najno-vijoj dobi pošla magjarska literatura. Današnji bo literarni na-raštaj kano da nežna o blagoglasju Aranyevu, o estetičnim pra-vilima učenjaka Gyulaia. A promatra li čovjek ono dvadesetak i više svezaka originalne beletristike, kojima se magjarska knjiga godimice obogačuje, jedva je u njima nači narodnog ideala, težnje za ljepotom. Danas vrijedi geslo: gola istina, grdoba u životu i
pisanju. U riječ: i magjarsku je mladež spopao materijalizam, a dok je duševno svjetlo na zapadli tek zaplamtjelo — u Parizu bo zavladala nekako nova, bolja struja — k nama će na istok njegova zraka tek kasnije doprijeti.
Proizvodi današnje literature Magjara nisu u opče više ono, sto su bili nekada: izraz čuvstva usko spojen sa političkim raz-vitkom. Ispod novije magjarske beletristike nestalo je tla, na kojem je nekad srasla bila sa narodnim interesima. Današnja se ma-gjarska literatura jedva i može nazvati narodno m, a nova struja, koja se u torn pogledu opaža, vrlo je opasna: ta narod i literatura nerazdruživi su pojmovi. Duša, svijet, ideali svakoga naroda zrcale se u njegovoj literaturi, a psihologija književnosti ujedno je i psihologija naroda. Iz duše pjesnikove govori njegov rod, a bez traga če izginuti ona književnost, koja ne služi idealima naroda. Društvene promjene Magjara prošloga vijeka naišle su na krepku potporu u literaturi, a to je bivalo sve do novijeg Vremena. Uz Berzsenyi-a eno državnika Nagy-a, uz Vdrosmarty-a velikog Szecheny-a, uz Petbfi-a Kossutha, uz Arany-a Deaka. Danas kano da se je magjarska vila otugjila politici, a javni poslovi lcano da su isključeni iz domače književnosti.
Jedan jedini muž iz stare dobe, sijedi starac od 73 godine, znao si je usčuvati mlado srce i ideale dvadesetgodišnjeg mladica. Mavro J 6 k a i, taj narodni div, piše i danas još istom mladenačkom vatrom, kao što je pisao prije po stolječa. Mnogo ih je propalo, koji su š njim bili pošli, mnogo je bogato vrelo usahnulo, što je mnogo kasnije briznulo; a u Jokaievoj duši još uvijek ključa plodno vrelo, tako bujno, da nitko ni ne misli, da bi jednom moglo usahnuti. Neodoljivi čar njegova sloga još uvijek udivljuje i očarava nedoglednu povorku njegovih vijernika, a u dvadesetak jezika prevedeni pjesnik slovi danas prvakom svjetske literature. Unatoč tomu, što su junači Jokaievih romana ponajviše eksotični stvorovi, u kojima je najmanje nači čovjeka, mašta pjesnikova pokraj sve obmame zanaša čitatelja, predvodeči nam toliko krasnih epizoda, da rado zaboravljamo na svaku manu i rado vjerujemo u nevjerovatne stvari.
Uz to posjeduje Jokai rijedak dar: sjajan humor, kojim za-odijeva svoje junake, dok silni polet često prebujne fantazije posvečuje največim idealnim ciljevima.
Na granici izmegju starije i mlagje generacije stoji Koloman Mikszath, koji je prije desetak godina uveo modemu, anekdo-
92	DVIJE TRI RIJEČI O NOVIJOJ MAGJARSKOJ KNJIŽEVNOSTI.
tičnu crticu. Njegove pripovijetke, crtice, causerije i feljtoni odlikuju se vazda svježim koloritom, duhovitom sadržinom, dra-žesnim humorom, gracijoznim stilističkim pointiranjem, finom ironijom i sjajnim sarkazmom, prožetim moralnom oštrinom.
Nitko prije njega nije županijski i seoski život tako pjesnički obragjivao, te je već prvim črticama osvojio čitalački svijet, a doskora je uz Jokaia postao najmilijim pripovjedačem. Tamjan ipak, što su sa svih strana Mikszathu u počast palili, nije bio toliko od moralne, koliko od materijalne koristi za autora, jer štogod dalje piše, to je sve slabijo i na najnovijim proizvodima vidi se obilježje zakaparenog posla, kojim ga nakladnici i uredništva opterečuju.
Bolje nam se svakako mili Franjo He rez eg, premda se i njegovim radnjama s vida estetike može štošta prigovoriti. Herczeg nas ne muči kojekakvim problemima, nepojmivim umjetničkim hirima ili moralnim tezama. Kao što rado slušamo ptičin poj, ne pitajuč otkle i zašto, tako rado čitamo Herczegove stvari, jer su lijepe i jer nam ugodno umiju kratiti vrijeme. Ako piscu i manjka onaj tajinstveni fluid, što no književnika diže nad običnu mjeru, on je zato vazda ljubezan, ugodan i zabavan, a pripovijetke kano »Gjurkovičeve lcčeri« i pendant k ovima »Gjurkovičevi sinovi« očituju svojstva, po kojima se dade slutiti na budućeg izvornog pripovjedača.
Izmegju mladih pisaca uvažen je Stjepan Szomahazy; u njegovim radnjama nalazimo finih, suptilnih poteza, kojima se odlikuje od svih mlagjih drugova, jer rijetko koji od njih umije da kao on zaokruži vješto svoje pripovijetke i finim ih humorom iskiti. Njegove novele pod naslovom: »dvadeset i četiri sata« i »Clairettin valčik« služile bi svakoj literaturi na diku.
Briijantnijeg hutnora od njega, ali zato čestokrat odveč ba-nalan jest Viktor Rakosi, poznatiji pod pseudonimom »Sipu-lusz«, dan danas bez sumnje najduhovitiji šaljivdžija svojeg roda: magjarski Mark Twain. On opaža sve, što je naopako; što je glatko, izvrača sam na smiješno, oku njegovu ne če izmaknuti nijedan komični kontrast. A jer navijeke pobugjuje veselost, ovija — rado podnosivim — nimbusom sve, što bi inače bilo nelijepo, plitko i prosto.
Kraj ovog neiserpivog humoriste najmlagje magjarske literature ističe se Stjepan Barsony, koji moderno prirodoznanstvo odijeva u beletristično ruho. Prirodu, tu velebnu našu majku,
nikada nijesu toliko žarko obožavali, ali nikada ni toliko zlorabili, koliko baš naše doba. Barsony tu majku našu visoko štuje, on sluša svaki i najtiši kucaj njena srca i nastoji, da jezikom do naj-različitijih nuanca oponaša njenu mnogoličnost. Zdrav je to naturalista, koji u istini ne traži samo grdobe. Njegova knjiga »Šumom i poljanom«, u kojoj bajovitim načinom črta četrdeset i dvije slike iz prirode i sa lova, spada megju najsavršenija djela ove vrsti, a u magjarskoj je literaturi gotovo bez primjera, jer nema magjar-skog pisca, koji toliko obožava narav, koji ju tako oštro umije da motri i tako majstorski riše, kao Barsony. Što okom vidi, to dušom osječa. Svemir mu je crkva, šuštaj lišča su orgulje, ptičji poj molitva. A u knjiži, što je tek ovih dana pod naslovom »Veseo svijet« izašla ispod štampe, gdje opet slobodnoj prirodi, šumi, pusti, selu izmamljuje tajne, svaki pojedini oris liričan je stih, prodiruči iz pjesničke duše, koju jedino ispunjava božanstvo naravi.
Osebujan duševni pravac nalazimo u novelama Julije Pekara, koji je po franceskom primjeru stao u službu simbolizma i misticizma, tražeč u najobičnijim svakdanjim dogagjajima simbole velikih ideja, opčenitih pojmova, društvenih preokreta itd. U svojim dosadanjim djelima — spominjemo samo »Probleme nat-poručnika Dodona«, »Lavinu«, »Romancu slijepe djevojke« imade mnogo više mana, nego li prednosti; pisac je još odveč mlad, nezreo; traži, tapa, ali jedno mu se ne može poreči: umjetničko nastajanje i težnju za originalnošču, — istina — na rovaš logike i čestoputa zdrava razuma.
Manje mističan od Pekara, ali zato do skrajnosti realističan je mladi pisac Skender Brody, čija sabrana djela izigjoše u 16 svezaka. Gotovo u svjema njegovim romanima očituje se polagani proces čiščenja savjesti. Tako u »Doktoru Faustu«, koji če se zaljubiti samo zato, da uzmogne proučiti, kakove če promjene, kakove li bolesti i koje ine osobite pojave prouzročiti u ženi moralna zdrava ljubav. Tim pokusom pak upropaščuje i sebe i svoj medij, dok ga skrušen ne privede u naručaj svomu asistenti.
Tako biva u »Gospogji sa dvije duše«, koja ubije bivšeg svog ljubavnika dan prije dvoboja izmegju njega i njenog muža, kojemu je bila izdala svoj mladenački grijeh. Tako napokon i u »Snjeguši«, majstorski izragjenoj priči. Liječnik Balassa zavolio Snjegušu, te če je uzeti. Megju tim se upozna sa drugom pre-
94	OVIJE TRI RIJKČI O NO VI JO J MAGJARSKOJ KNJIŽEVNOSTI.
krasnom djevojkom, a da uzmogne ovu uzeti za Ženu, otruje Snje-gušu. Ipak ga grize savjest, te ne može, da se naužije sreče uz ljubljenu zenu. Prijavi se sudu, Snjegušu dignu iz groba, nu tako je krasna, da je mogučnost nasilne smrti posve isključena. Balassa konačno i sam vjeruje, da je lagao i sada je tek kadar, podati se blaženstvu sretna i mirna braka.
Brody piše slogom bezobzirno realističkim. Motivi proletariata, slobodne spolne ljubavi, okrutnog društvenog fatuma traže u njega svoja prava, a pisac u svirn svojim djelima neodoljivom šilom djeluje na štioca. Prototip je to čovjeka, koji osječa, a iz osje-čaja zrcale mu se misli, kao žar i svjetlo od vatre.
Brodya smatraju početnikom novoga genrea, a za njim se doskora poveo Desiderije Szomory, sljedbenik Maupassantove škole.
Tko hoče da shvača Szomorya, mora zaboraviti, da je Arany, največi i najmoralniji magjarski pjesnik, umro tek prije jednog de-cenija i da Jokai još danas piše čarobne bajke.
Szomory osugjuje društveni red, koji slabiča podjarmljuje sretniku, te koji čitave generacije bilježi Kainovim znakom.
Šteta za darovitog pisca, koji bi znao svoju pripovjedalačku vještinu bolje upotrebiti, nego nagomilavanjem svakovrsnog tje-lesnog i duševnog jada. Pločemo li vjerovati Szomory-u, tada su za uvijeke prošla vremena čiste poezije, a svijet se je na sve vije-kove otugjio idealima. Da li je sbilja tomu tako? — Nije! Svi putevi vode natrag k idealu, koji iz borbe sa realizmom vazda još čišči proizlazi. Samo če krivi ideali pasti; a sebe sama, kano dijete neograničene, vazda savršenije budučnosti, čovjek radi sa-dašnjosti od kratkoga časa ne može, ne smije zapustiti nikada!
Još je čitava legija mladih prozaista, kojima se svako novo djelo željno isčekuje. Imena Bela Lazar, Slavoljub Kabos, Aleksije Benedek, Stanislav Tim ar, Robert Tabori, Geza Gardonyi uživaju u svojoj domovini lijep glas, a i u ženskim krugovima nailazimo na junakinje pera, — spominjemo samo Jelenu Benitzky-Bajzu i Anu Tutsek — koje su si takogjer osjegurale odlično mjesto u magjarskoj literaturi.
U opče su magjarski prozaisti mnogo plodniji od lirika, a mogu se podičiti boljim uspjehom od dramatika. O jednim i drugima progovoričemo u narednom članku.
O TELEPATIJI.
PiSe
Dr. Gustav Gaj (Jaška).
Kad sam čitao školske knjige, iz njih učio, slušao predavanja svojih profesora, (kojim budi od mene svaka hvala i čast), te vidio, kojim li se autoritetom govori o svim granama znanosti, bio sam pod dojmom sugestije, da je znanost iscrpila sve tajne prirode i da ću, kad sve te propisane knjige proučim, znati i poznavati bitnost sv ih prirodnih zakona.
I odista svršivši sve propisane nauke bio sam duboko uvjeren, da je moderna znanost sve protumačila, sve proučila, što se u prirodi dogadja i prema tomu, da ono, o čem ta službena znanost ne govori, što više, česa ne priznaje, u opče ne postoji.
Uvjeren sam, da je istog mnijenja malo ne svaki mladič, netom što svrši svoje nauke.
I dugo, vrlo dugo se nalazih u tami te nazovi-svjetlosti, što nam ju pruža ta službena znanost, koja ne pozna drugo no materiju.
Slučaj, kako bi rekao moderni čovjek, udes, kako velim ja, htjede, te se upoznah sa fenomenima spiritizma, koji me svojom ne-protumačivošču teorijama poznatim službenoj znanosti, upravo prene-raziše.
Gledajuči te fenomene, reprodukujuč ih u najintimnijem obitelj-skom krugu, gdje no je svaka opsjena isključena bila, a uvjerivši se, da ne samo, što te fenomene službena znanost ne tumači, nego dapače niti ne priznaje, izgubih velik dio svog rešpekta pred njom.
Ona mi se pričini u torn obziru kao noj, koji je uvjeren, da je izbjegnuo lovcu, kad je zarinuo glavu u jamu i tako ga izgubio s vida.
Dogmatsku joj nepogrješivost upoznah kao ograničenost horizonta, kao neuvidjavnu tvrdoglavost.
Kad sam se tako raskrstio sa dogmama službene znanosti i počeo proučavati baš one nauke, koje su po njoj anatemisane, otvorio mi se novi, dosele ne slučeni svijet.
Nebrojeni povjesni dogadjaji, što no ih ta znanost mora obzirom na svoje nerazumijevanje najbitnijih — duševnih pojava — bilo poricati, bilo tumačiti kao iluzije ili halucinacije, postadoše pod ovim novim vidikom pojmivi, protumačivi, posve prirodni.
Padoše mi službeno-znanstvene mrene sa očiju i ja se uvjerih, da sam tek sada na onom putu, koji jedini vodi do — i s t i n e 1
Kako li sam se uvjerio o opstojnosti spiritskih fenomena i oprav-danosti spiritske teorije razložih u svom djelu »Iz tajinstvenog svijeta.«
Ovim člankom pako želim, da štovanog čitaoca uvedem u pojave nazvane »telepatskim«, da mu te pojave po mogučnosti rastumačim i da ga o njihovoj opstojnosti uvjerim.
Prije svega treba da protumačim, što li imamo razumijevati pod pojmom »telepatije«.
Najnovija (službeno naravno dosele nepriznata) znanost ustanovila je i egzaktno-eksperimentalnim načinom i savjesno-rigoroznim istraživa-njem stanovitih pojava u ljudskom životu, da može duh živučeg čovjeka djelovati na duh drugog čovjeka bez ikakova bilo u s m e n a, bilo pismena posrestva, bilo vidljiva znaka t. j. nekim drugim putem no posrestvom običnih o s j e t i 1 a.1
Taj način djelovanja duha nazvan bje po engleskim učenjacima E. Garneyu, F. W. H. Myersu & F. Podmore-u »telepatskim« u njihovom epohalnom djelu »Phantasms of the living«, popračenom prekrasnim, po znamenitom francuskom učenjaku dru. med. Karlu Richetu sastavljenim, predgovorom, u kojem se sasvim identi-fikuje sa nazorima tih pisaca.
Oni sakupiše po svim pokrajinama velike engleske države 2000 takovih skroz vjerodostojno zasvjedočenih slučajeva, te ih 700 naj-vjerodostojnije zasvjedočenih reprodukovaše u torn djelu.
Oni istraživači pako, koji telepatiju konstatovahu egsaktno-ekspe-rimentalnim načinom, nazvaše ju »mentalnom sugestijom«.
Pošto nas pojavi mentalne sugestije kao jednostavniji i egzaktnije utvrdjeni uvadjaju u razumijevanje spontanih telepatskih slučajeva, to ču ponajprije, da se njima pozabavim.
Najednostavniji pojav mentalne sugestije poznat je več odavna j)o engleskoj društvenoj igri zvanoj: W i 11 i n g-g am e — Willensspiel, u kojoj se ima jedna osoba iz društva udaljiti, a društvo označi, što ta osoba ima da učini, kad se vrati.
Dužnost je pako članova društva, da intenzivno misle na ono, što ta osoba ima da čini.
Da bude uspjeh jošte sigurniji, to biva, da se koj član društva sjedne uz glasovir te svira i to tim jače, čim je dotiČna osoba bliže ispunjenju svoje zadače, a tim slabije čim je dalje.
Sječam se vrlo dobro iz svog djetinstva, da se je u kuči mog pokojnog djeda ovom igrom društvo vrlo često zabavljalo i da su do-tične osobe pogadjale najkompliciranije stvari.
Naravno, da nijedan od Članova društva nije niti slutio, da se tuj nalazi pred zametkom duboka znanstvena problema.
1 Phantasms of the Living. Gurney, Myers, Podmore — prevedeno u prosincu 1896. po F. Feilgenhaueru na njemački jezik pod naslovom: Gespenster lebender Personen. Str, I.
Na istom se principu osnivaju poznate produkcije Cumber-landove, Bishopove, de Gentryce itd.
0	ovoj vrsti telepatije predavao je u jeseni godine 1876. prof. Barett* u sjednici znanstvenoga društva »British Association« u Glas-govu, a dr. Mac Graw napisao je u amerikanskom medicinskom časopisu (u kolovozu 1875.) »Detroit Rewiew of Medicine« o tom predmetu znanstveni članak.1 2
1	poznati francuski učenjak dr. med. profesor Karlo Riche t, nadalje, monakovsko psihološko društvo, dr. S c h r e n c k - N o t z i n g, Charcot, dr. Karlo du Prel i mnogi drugi učenjaci ustanoviše nedvojbeno opstojnost mentalne sugestije.
Osobu koja misao prenaša nazvaše »agentom«, a koja ju prima »percipientom«.
Dr. Karlo du Prel opisuje u svom djelu »Studien aus dem Ge-biete der Geheimwissenschaften« (str. 1—42. II. dio) o posthip-notskim mentalnim sugestijama izvedenim u njegovom društvu i množine druge inteligentne gospode, po dru. S c h r e n k-N o t z i n g u sa gospojicom iz njegova poznanstva, imenom »Lina«.
Od 24. tamo navedenih slučajeva reprodukovat ću slijedeće:
Na zelju jednoga od prisutne gospode, priopčenu mi u pokrajnoj sobi, napisah (dr. du Prel): »Tuna neka se na čelu, ustima i grudima prekrsti«.
Kao što se je često dogadjalo, nije ovu želju pročitao sam baron dr. Notzing, več i neki gledaoci, koji su stojali u bližini, a to je možda bilo uzrokom, što u početku nije stvar glatko uspjela.
Lina se uznemiri, uzalud pokuša, da ruku uzdigne, koja joj svakiput teško padne na stolac. Konačno uzdigne ipak ruku do čela, nu pusti ju kao u dvojbi. Prekasno se dosjetismo, da ima dvije vrsti krsta, pak da prema tomu djeluju na Linu raznovrsne sugestije. Sad se brzo spo-razumismo, na što Lina teško ruku uzdignuv učini znak krsta na čelu, ustima i grudima«.
U jednom slučaju napisa jedan od prisutne gospode slijedeču želju: »lana neka uzme, iza kako se probudi, Lichtenberga, otvori 100. stranu, te prepiše modrom olovkom prvi redak«.
Da se hipnotizer osvjedoči, da li je Lina po njemu u sebi pro-čitani i intenzivno mišljeni nalog razumjela, upita ju, što joj je naloženo. Ona stavi ruke pred lice, kao da ima knjigu da čita, te reče : »Či-či-čitati«, pokazav ujedno na Lichtenbergovu knjigu, nalazeču se uz ostale na pisačem stolu, nastavi: »pisači sto«. — Što valja dalje da radite ? — Či-či-. — Možete li mi koju brojku označiti? »Stra-stra-stranu«. Prstima micaše ko da knjigu lista. Na nalog da broj stranice prstom u zraku napiše, digne kažiprst te povuče energično kratku crtu, mucajuč:	»sto-sto-stotu stranu!« Dalje! »Stotu či-či-tati,
1	Profesor expcrimcntalne lizike na Royal College of Science, Dublin.
2	Phantasms of the living. Str. 64.
Magnetismus und hypnotismus. W. Gessmann. Str. ]88—20Q,
pi-pi-pisati gore«. Piše prstom u zraku. »Ol-ol-olov-.« Kakove boje? »Mo-mo-modre«. Kuša da se podigne, kao da hoče te več u snu nalog ispuni. Bude joj naloženo, da se bez glavobolje probudi. Pomalo se probudjivaše, na što nas upozna. Na pitanje može li govoriti, zanijeka glavom. Jer je naime kod prijašnjeg pokuša odviše govorila, to joj bje hipnotizer zapovijedio, da šuti, te je taj nalog kao posthipnotska sugestija djelovao.
UstavŠi podje po sobi te pristupi pisačem stolu na kom bješe arak papira te tri raznobojne olovke. Ona uzme modru, te pogledav šiljak rekne: »ta je modra«, pa ode dalje.
Doskora se nagne nad Lichtenbergovu knjigu, uzme ju u ruke te me (dra. du Prela) zapita: »Dozvoljavate li da pogledam ?« Dozvolih joj po volji. Ona otvori knjigu te listajuč stane na stotoj strani, po-kucav istodobno trired po stolu. »Smijem li i pisati? Smijem li time utvrditi?« i da utvrdi knjigu na otvorenoj strani metne na istu kutijicu sa ključem.
Pokaže prvi redak riječima: »To ču da prepišem«. Gospodin dr. W. ju zamoli, da radje prepiše koj redak na drugoj strani, nu ona ne pristane.
Sada prepiše brzo i čitljivo prvi redak, čitajuči ujedno glasno: »U čovjeka je neodoljivi nagon, da vje«. I.jubazno zamoljena da dalje piše uzvrati: »Ne ču više da pišem«.
Dr. W. ju zamoli, da bar dovrši nedopisanu riječ, nu ona uzvrati: »Ne, sad ne ču više da pišem!« nu ipak uzme olovku, te uz ne-dovršenu riječ »vje« pridometne prenosni znak, ko što je bio i u knjiži, u kojoj se je takodjer ovom nedovršenom riječi svršavao prvi redak. Na to metne knjigu na ono prijašnje mjesto«.
U ostalom, da takova sugestija može da djeluje, mora agenat sve svoje misli intenzivno obratiti na nalog, koji se ima izvršiti.
Kako medjutim jur rekoh, mentalna sugestija djeluje i bez hip-notskog sna.	(Nastavuk slijeiii.)
L I S T A K.
Hrvatsko glumište. Onim brzim tempom, koje je jedno od karakternih obilježja ere Miletič, iza-gjoše prošli mjesec na našu po-zornicu dva interesantna dramska noviteta vrlo različite inače vrijed-nosti: »Trilby« (po Maurierovu romanu napisao M. Potter — 8. decembra) i »Atenjanka« (spjevao L. Eberman — 16. decembra). — Kako god je svijel, s kojim se su-srečemo u jednoj od ovih drama barem na oko dalek i različit od svijeta, kojega vidimo u drugoj, to imade ipak nekoliko dubokih doj-mova, koji nam kod obih drama ostaju isti. Jednom i drugom dra-mom provijava neki dekadentni duh, obilježje vijeka, u kojem su one nastale. Neka besvijesna sila je nad voljom čovječjom; čovjek joj se nemočno opire, bori se protiv nje, ali ona ga vuče bezob-zirno dalje svojim putovima. Sva je borba u zalud. Čovjek podlijeŽe i propada. U »Trilby« nadvlagjuje tamna sila, neponjatne za nas moči, hipnotizam. Sebični muškarac učini premoču svoje volje nad voljom slabe djevojke sebe sudbinom nje-zinom. Ona stoji samo s njime, a s njime i propada makar i nema u n j o j ničega, što bi je vezalo s tim muškarcem, kojega mora da slijedi. U »Atenjanci« izmjenjuje drevna Atena moderni Paris, dru-
štvo bonvivanta izmjenjuje društvo bohčmiena. Pod žarkim ovim i vedrim nebom je sila, koja kreče udesima ljudi, ljubav. Ovdje postaje žena sudbinom muškarca. Pod neodoljivim uplivom Frininih čara mijenja se Agis u dubini svoga biča kao što se mijenja i Trilby pod satanskom šilom Svengalijeve volje. U torne je klica njihove propasti. Ali i nosioci sile u obim dramama trpe pod svojim udesima. Frina poslije teške borbe med lju-bavlju i željom za sjajem skupo plača sjaj gubitkom svoje ljubav i. Svengali, koji je tako savršen lopov, da potpuno kompromitira umjetničku ozbiljnost svoga autora, nema dovoljno čuvstava da ih žrtvuje svojoj pohlepi za bogatstvom. On mora odkidati od svoje životne snage, a to je za njega smrt.
Nego u prvi je mah jasno, da autoru drame »Trilby« nije baš mnogo stalo do umjetničkih ciljeva. Pobuditi u motriocu neočekivane senzacije, to je njegova misao. U tu je svrhu čitava drama nakrcana raznim nevjerovatnostima i sluČaj-nostima, koje su tako naivno po-redane jedna do druge kao u ka-kovome opernome libretu. Kraj svega toga, glavna je svrha — pobuditi senzaciju — uspjela izvršno i zbilja se je teško, vrlo teško oteti direktnome djelovanju toga komada.
U torne je i razlog tolikim uspje-sima ove drame u svijetu; s toga gledišta gledana, i »Trilby« je umjetnina.
Na »Atenjanci« se opaža odmah da je djelo tankočutna umjetnika. Da postigne svoje ciljeve Eber-manu nije trebalo ni črnih duša kao što je Svengali ni nevinih dje-vica kao što je Trilby; on je kao čovjek modernoga ukusa stvorio dramu i s jednostavnim i lakim prelazima polusvjetla u polusvjetlo. Moderni su i motivi obragjeni u »Atenjanci«. Ne bi bilo teško pogoditi gdje je pisac studirao tu zamamnu djevojku, koja koleba izmed siromaštva i sjaja, izmed lju-bavi i nečega drugoga, i onoga mladiča, koji dolazi neiskusan iz provincije u velegrad da ovdje pod-legne u borbi svojih strasti s bašti-njenim tradicijama. Za što li je pisac stavio te molitve u antiku, u kojoj nijesu mogli biti ni iz da-leka tako razvijeni kao što su u našemu fin de sičclu, za što li ih je zaodjenuo u gdjegdje prepate-tične Štihove — to je njegova stvar. Svakako odatle izlaze dva velika zla : prvo ona tiha disonanca, koja sili čovjeka da posumnja da li je pisac shvatio ono što je htio da prikaže — a drugo ta okolnost, da je revna uprava našega glu-mišta »Atenjanku« več nakon premiere smjestila u red »klasičnih« pučkih pretstava, protiv čega bih ja na Ebermanovome mjestu od-lučno protestirao.
Glumilo se obje večeri dobro, ne suviše dobro. Kod »Trilby« imali su se prilike istaknuti samo supruzi Borštnik. Ggja je kao Trilby bila u prvome činu nešto nesi-gurna, ali kasnije je prikazivala izvršno i najfinije nuance svoje uloge.
G. je Borštnik shvatio Svenga-lija više kao karakter brutalan nego li kao demonski, a to mi se čini pogrješno. U »Atenjanci« spo-menuti mi je na prvome mjestu ggju Sram (Frina). Njezina je pojava več sama po sebi tumačila sve pokretne momente u drami i činila ih ne vjerovatnima nego pravom istinom. Nešto malo manje patosa u momentima strasti ne bi škodilo. Epikur g. Dimitrijevi č a bio je u svakome pogledu prava umjetnina i jamačno jedna od najboljih figura toga izvrsnoga glumca. Na svojoj višini je stajao i g. F i j a n kao blazirani arhon Trasilo, dok g. Raškovič (Agis) nije ni iz daleka zadovoljio zahtje-vima, koji su se stavili na njega.
Na 31. prosinca, u onoj brzini, kojom se svatko žuri u veselo društvo da dočeka novu godinu, vi-djesmo Schontanovu i K o p-pel-Ellfeldovu komediju »Renaissance« — Stvoriti komediju, u kojoj kreču radnju motivi, koji su prouzročili divnu renais-sancu, prikazati triumf svjetla nad tminom, pobjedu sjajnoga i vese-loga nazora o životu nad tamnim i turobnim, predočiti ragjanje i preporod ljubavi, nije ni najmanje loša misao pa makar se ona rodila i u glavi samoga Schontana. Nego da iz te misle postane komedija, mislim valjana komedija, jedno je potrebno: potrebno je, da se prikaže razvoj svih tih prekrasnih stvari u dušama i srcima ljudskim. Gg. Schontan & Co. oda-braše lakši put. Oni jednostavno puštaju da njihove osobe u lijepim, glatkim, rimovanim Štihovima pu-nim svakojakih fraza referiraju puhlici o svim tim promjenama. Da se publika mora kod toga posve
neobično dosagjivati, to je više nego jasno i jedina je sreča, što je Vittorino (Hosenrolle!) bio u »rukama« ggje. Sram. Na koncu drugoga i na početku trečega čina, gdje su gg. pisci zamijenili refera-torski ton živim prikazivanjem, zabavljali smo se dobro. Pomanjkanje duha u toj komediji, u kojoj imade toliko prilike biti duhovit, kao i nenaravnu sentimentalnost ne tre-bam posebice spominjati: to su kroničke bolesti svih njemačkih komedija. — Prikazivanje je bilo posve — i suviše! — prema inten-cijama gg. pisaca. Kod Schontana & Cie. nije grijeh ako se glumač i ne drži njihovih propisa. —f.—
5%
Bsčka gi.umišta. Stara je stvar, da je publika u pogledu umjetnosti veliko nestašno dijete. Iskusio je to gosp. Hermann Bahr prigodom premiere svoje zadnje kazališne igre. Zna on, da je tcško hirovitoj djeci zadovoljiti i da ju treba poučiti o vlastitim željama. Več jedno dva mjeseca, što se publika koleba medju starim nazorima i novim težnjama, pokušava gosp. Bahr, da joj se približi.1 Pozvao ju, da bude pravedna i da se odluči, hoče li starom ili novom školom, jer oboje priljubiti ili odbaciti nije moguče, ili najmanje nepravedno. Ona (publika) valjda zna, što hoče? — No bečka publika ne zna što hoče! Kaže li joj se is tin a, kao u »Le-dige Leute«, ona psuje, ali dnevno puni kazalište; udvara li joj se prema njenim prijašnjim željama, i la Kadelburg i Schdntan, tad se namrgodi; jesi li slobodouman ona viče — i dok komad najpro-stije vrsti: »Le Dindon« u »Josef- J
stadtertheateru« doživljuje več oko 60 predstava, odbija ona"' finu i duhovitu razuzdanost gosp. Bahra.
Bio je upravo pravi škandal, kako se nedostojno ponijela publika prigodom premiere Bahrove »Josephine«.1 A ipak bi Beč morao prama Bahru biti najmanje pra-vedan, ako mu več nije zahvalan;
- da Bahra nije, danas Beč nebi imao svoju literarnu školu, na-s toj an j e, koje je u čitavoj histeriji bečkoj prvi pokret kulturne vrijednosti.
*
Brije jedno 3 godine izašao je u Bierbaumovom Almanaku modeme njemačke literature jedan čin Bahrove drame »Bonaparte«. Prema ovome činu napisao je Bahr svoju »igru« »Josephine«. Htio je Bahr, da prikaže Napoleona, č o-v j e k a, podvržena ljudskim čuv-stvima i strastima i prikazao nam ga u intimnom životu. Prikazao nam vatrenoga Korzikanca, koji je, ro-djen pod palmama i vedrim nebom, ako i surov, obdaren onom juž-njačkom bujnom fantazijom i pje-sničkom dušom,kojom se ljubi imrzi, kojom se uzljubljeno diže u nebesa, a zamrženo satare. — Ali Napoleon živi u našoj »historičkoj« spoznaji, opkoljen nimbusom nepobjedivog vojskovodje — i bečka publika nije mogla, da se otrese one mrke, ne-pristupne pojave, onog diplomatič-nog hladnog račundžije i nije vje-rovala — č o v j e k u.
U prva tri čina prikazuje nam se mladi još neslavni general Bo-j naparte, koji je uz svu svoju lju-bomornost nemočan prema Jose-phini, koja ga u ljubavi predobija za sve. Otme mu obečanje, da če
Vidi: „Die Zeit“ broj 162 i 163.
Dne 22. prosinca 1897.
poči u Italiju k vojsci. »da zadovolji svojoj dužnosti« i da joj se povrati slavan. Dok se Josephina u Parizu ugodno zabavlja i uživa slobodu, Bonapartea izjeda u Italiji ljubomornost i on ne mari ni za Sto, nego nestrpljivo iščekuje pa-riškog kurira, koji mu ima donijeti pisamce od nje. A kad mu Jose-phina radi »pomanjkanja vremena« ne napiše nego tri retka, on se pred njenim vlastitim sinom, mladim Bauharnaisom, koji ga prati u boj, ogriješi o svoju zenu i u zdvojnosti i ogorčenosti, opkoljen neprijateljem primi u ruke poslije slavnu zastavu od Arkole i poleti na neprijatelja, da ga satre. Kad se Bonaparte, slavan, opet sastane sa Josephinom u Milanu onda joj se prikaže zanimivim i ona ga ponovno uzljubi. U četvrtom nam se činu prikazuje Bonaparte kao prvi konsul. Ohol diplomata, u kojemu je preotela mah taština. On više ne mari za Josephinu, koja sada za njim pogiba, nego ju muči eti-ketom ; on želi da vlada, da impo-nuje masi i veliki ga Talma podu-čaje u dostojanstvenom — možda kraljevskom držanju.
Prva su dva čina najbolja; pri-kazuju nam intimne scene, u ko-jima je Bahr imao prilike, da razvije neizmjerno duhovit dialog. (Uvijek se govori o oporosti dialoga u njemačkim dramama; sada ima njemačka literatura u dialogu dva Francuza: Hartlebena i Bahra. Oni su prvi, koji su u njemačku dramu uveli dialog franc, stila.) U trećem činu, koji je najslabiji, morala je nakon prve predstave radi publike izostati fina scena medju Josephinom i pukovnikom, koji joj pomaže preobuči se i time je taj čin mnogo izgubio. Cetvrtom
I je činu dopala prevelika zadača: da nam pokaže opreku medju Bona-partom čovjekom i taštim diplomatom, te je radi rastegnutih scena malo suhoparan.
U svemu »Josephine« nije uspjela radnja, ali ona je pošteno nastajanje nadarenog čovjeka. Htio je Bahr, da napravi satiru na Napoleona, kakav se djeci prikazuje u školi i kako ga prikazuje »histerija«. No Bahr nam je skupio iz memoira nekoliko scena, koje po-kazuju, da su i veliki ljudi podvrženi naravnim »slabostima«, on nam te sve scene prikazuje najednom zajedno i — izlazi drugi extrem, satira Napoleona, čovjeka. Tako ta prema historiji napisana igra postaje nehistoričnom. Bahr je do duše »Josephini« dao naslov »igre« i time napokon oznaČio, da nije ni htio prikazati historijski lik, nego dokazati, da i veliki ljudi ostaju ljudi, ako i »u večim dimenzijama«. Publiku je Bahr o svojoj nakani obavijestio u vrlo du-hovitom prologu,1 što ga je publika popratila pljeskom, ali ga nije ra-zumjela. Gospodja Odilon, ova je-ditia umjetnica svoje vrsti, prikazala je i muzu pjesnikovu u prologu i Josephinu poznatom svojom vir-tuoznošču. Njen partner, koji ovaj put ne bijaše gosp. Christians, nego gosp. Kramer, sazdao je uz nepo voljan organ i uz stas, koji možda toj ulogi ne odgovara, čitavoga čovjeka, kojemu smo u momentima vjerovali i budučega Napoleona.
No čini se, da dosadašnjim iz-gredima publike i bečke kritike stvar oko »Josephine« još nije rije-šena. Podigao se poznati berlinski
1 Vidi: „Die Zeit“ broj 169
književnik Carl Bleibtreu, te optu-žuje Bahra, da se ogriješio o njegova autorska prava i citira ga pred časni sud njemačkih spisatelja. — Stvar je ova. Bleibtreu napisao je neke nove zaključke i postavio nove kombinacije o Napoleonu u viže svojih znanstvenih i pjesničkih djela. Bahr je kod pisanja »Josephine« upotrebio Bleibtreuove hi-storičke podatke, što je svakako slobodno, te o plagijatu, kao što i Bleibtreu sam priznaje, ne može biti govora, — jedino možda o kopiji, a i u to bi se, koliko poznam odnošaje, usudio posumnjati.
dn p.
)%
BečK a opera. Evgenij O n j e-g i n, lirska opera u 7 slika od Čaj-kovskoga.
Milozvučno pjevanje i sviranje, prožeto slatkim i strastvenim uzbu-djenjem — mnogo cella i gusala, malo truba; sve jako široko zasnovano, lagano i bezazleno — to vam je »Evgenij Onjegin«. Roman Puškinov, po kojem je brat skladateljev sastavio libretto, dovoljnoje poznat Puškinova se prostodušna nježnost i vatra slabo izrazuje iz libretta, koji nosi jasno biljeg svih drama-tizovanih romana. Sve isčezava u ovim slatkim prizorima. Šteta samo, J što je ušljed raznježene radnje šte-tovala i glazba. Nesigurno prelazi iz teme u temu, — katkada se po-vadja za Wagnerom, katkad opet za Massenetom. Dvopijev u drugom činu sječa na Lohengrina. Sam ras-poredjaj prizora potkrepljuje tu sličnost.
Najsjajnija su mjesta, u kojima se Čajkovski povadja za narodnim motivima. Osobito se dobro doimlje zbor dolazečih Seljaka na početku
opere, koji počimaju iza scene u strogom pianissimu. U zborovima Čajkovski rabi mnogo duboke muške glasove.
Sveukupni dojam nekako ne za-dovoljava. Da je opera stegnuta na dva, najviše tri čina, povečao bi se jako dramatski efekt. Tako se zbilja snažna mjesta gube u prevelikoj širini.
Čajkovski je u svojim ostalim ne-opernim kompozicijama mnogo bolji i od snažnijeg dojma.
Onjegina je pjevao gosp. Ritter. Osobito nas je osvojio u zadnjem činu. Krasno je pjevao ovaj put g. Schrddter. U prizoru na plesu bio je upravo nedostiživ. Izvršni inače gosp. Hesch, ovaj put malo je ipak premašio u svojem realističnom shva-čanju pjevanja. Htjeti karakter intri-ganta izraziti i glasovima ipak je malo opasno. Gospodja Renard pje-vala je lijepo kao uvijek. A šta se tiče gospodjice Michalek, koja je sa konservatorija tek stupila u operu, moramo reči — da je jako lijepa žena.	ok.
'm
Božična izložba u »Kunstler-haus-u«. Izložene su slike iz ostav-štine Theodora Alphonsa i Carla Hasch-a, te kolekcija slika Carlosa Grethe-a (Karlsruhe) i A. L. Mie-lich-a, te kiparske radnje Jos. Kas-sin-a i Ottona Koniga. Veči interes zaslužuju slike Grethe-ove, koje svom šilom teže za bojom i svjet-lom. On prikazuje pomorske motive, lagje, mornare i t. d. Impresija je često nejasna, a svjetlo i boje često gube specifičnu vrijed nost, te im je djelovanje slabo u s p r k o s silnim sretstvima. — Nadalje imade slika od raznih austrijskih i inozemskih slikara, što
nas ne mogu zanimati osim dviju j sličica Ludwiga Dettman n-a [ (Berlin); te se slike sjaju rek bi j poput alema megju onim drugim dosadnim produktima lcista. Dett-mann riše svjetlo, što se i zbilja svijetli, a sjene mu nikad nijesu teške ili neprozirne, več lahke i zračne. U ostalom pokazuju te slike i mnogo veču harmoniju, nego li one, što su lane bile izložene u Beču.
Nikolaj Lun d (Kijev). U jednom kutu austrijskog »Kunst-vereina« može sad čovjek da vidi radnje ruskog slikara T.unda. Riše predjele kojim udahnjuje neku tihu poeziju. Za to i traži prirodu on-dje, gdje je mirna i tiha, slika noč, predjelnu sceneriju prije bure itd. Blijedo svjetlo mjeseca, čudno znade da oživi i krasno prikazuje tamu, kako djeluje na oko. To nije samo uporaba tamnih boja, več čovjek gledajuči predmete nehotice na-pinje oko, da bi možda jasnije vidio. Krasno je pogodio u slici »Prije bure« one tamne ljubičaste i musavo žučkaste oblake i tešku, žutu svjetlost. Čovjek kao da osječa munjevnu napetost i zaparu. — Jako je harmonična slika »Motiv blizu Kijeva«. Inače mu svjetlo baš ne uspijeva, prehladno je i mrtvo a opažaju se često boje, što ih čovjek bez osobite štete može zaboraviti.	G. J.
%.
NOVE KNJIGE.
Pierre Loti: Figures et Cho-ses qui passaient. — Pierre Loti je izmedju svih pisaca franceskih
za mene najčudniji, premda nigda ne opisuje čudnih stvari. Ili, možda ipak opisuje čudne stvari! On je od svoje mladosti putovao svim krajevima svijeta, svagdje je sabirao utiske i stavljao ih na papir onako, kako ih je očutio, nastoječi, da i nam inducira onaj osječaj, što ga je on očutio. On je pisac-impre-sionista u najvišem stepenu. U svojim se on slavnim putopisima malo brine, da nam opiše zemlje i narode, u koje zalazi; njemu je uvijek stalo da ono, što u stano-vitom momentu očuti, napiše. Kad je zasjedao svoju stolicu pod Ma-zarinovim kubetom, on je cijelom svijetu (a i svojim drugovima aka-demičarima) rekao, da nije čitao djela akademičara, ni u opče knjiga. Tko zna dakle, postupa li on s me-todom, kad piše knjige ?
U zadnjoj svojoj knjiži, koju imenovasmo u natpisu, svrstao je on dvadesetak ovakvih utisaka. Veoma priprostim sredstvima po-stizava on kod čitatelja velik efekt. Neka se samo za primjer pročitaju crtice »Papillon de Mite«, »Mur d’en face«, »Le vieux Missionaire d’Annam« i dr. Večih kontura, i upravo sjajnih boja je posljednja crtica: »Trois journčes de guerre d’Annam«. Sabiruči od časa do časa sve dogadjaje rata, koji su mu pali u oči, on doista dolazi do toga uspjeha, da čitatelju poda pravi utisak rata. Bez sumnje Loti je izvrstan pisac, ali nije velik možda baš radi toga, što ga ne zanima kretnja i radnja, nego ono, što Stoji i miruje.	Ivan Krnic.
Odgovorni urednik: Fran Podgornik.
Administrator: Otto Kraus s. — Tisak: Dioničke tiskar e, Zagreb.
P. n. gg. književni ci i sv e hrvatske, srpske i slovenske nakladne knjižare umoljavaju se, da nam blagohotno dostave svoja djela na ocjenu. II „ Mladosti“ ocijenit če se bez iznimke sv e priposlane knjige i svi časopisi.
Do sada primili smo na prikaz slijedece knjige i časopise :
1.	Mn/ma Ayiencnti-rprypoBa: DpunoBOTKe. I. aeo. Bepa,'Bep^aH OA čncepa. Beorpa^, Kp. apn-caima nrraivinapHa 1897.
2.	Nikola T. Gjurič, učitelj: Mali pripovijedač. Zbirka priča za djecu. Iz engleskijeh pisaca preveo. II. popravljeno izdanje. U komiss. nakladi knjižare Vilima Lorschy-a u Brodu n. S.
3.	Nova Nada. Zbornik zabave i pouke. Knjiga I. Svezak 1., 2., 3. i 4. Izdao Vladimir J. Teharski. U Zagrebu 1897.
4.	Novo doba. Hobo flo6a. Nova doba. List sjedinjene hrvatske, srpske i slovenačke omladine za književnost, politiku i socijalna pitanja. Zlatili Prag 1897. God. I. broj 1. Urednik i izdavač V. Iljadica Grbešič.
5.	Bihač — hrv. družtvo za iztraživanje domače povjesti, u Splitu. II. izvješče. Zadar 1896.
6.	Izvještaj 3. glavne skupštine „Bihača“ držane u Splitu 30./XII. 1896. Zagreb 1897. (Tiskom 0. Albrechta.)
7.	Oesterreichische Musik und Theaterzeitung. Herausgeber B. Lvovsky. Wien—Leipzig 1898. X. Jahrgang.
8.	Wiener Rundschau. Band III. No. 4 Wien. Januar 1898.
9.	Glasnik zemalj. muzeja u Bosni i Hercegovini. Urednik Kosta Hermann. IX. 4. Sarajevo 1897.
10. Sastanak hrv.-slav. trgovačko-obrtničkih komora obdržavan dne 8. i 9. listopada 1897. u Osijeku. Tiskom Drag. Laubnera. Osijek 1897.

Dionička tiskara u Zagrebu.