dražbi zemljišč, in vendar je še možna ustavitev prisilne uprave glede potrebne razveze med zemljiščem samim in zaseženimi in porabljenimi pridelki z ustavitvenim izbrisom zaznambe prisilne zemljiške uprave. »Prisilno upravo je ustaviti uradoma, kadar so vse terjatve s pripadki vred, za katere se je dovolila, prisilna uprava, poravnane (§ 1291)«; glede uradnega izbrisa zaznamovane uvedbe prisilne uprave po pravomočnosti ustavitvenega sklepa ima § 130. i. r. izrecno določbo.
Razveza med upravno izvršbo na dosežene pridelke in zemljiščem samim pa bi se oblikovno dala doseči istotako dognatvenim potom po pravomočnosti razdelbnega, terjatev vseh izvršiteljev poravnajočega sklepa in po tozadevnem nakazu, kakor pri prisilni dražbi nepremičnin (§ 237. i. r.), toda pri tem potu bi bilo sodišče vezano na poseben izkaz poravnanja dotič-nih terjatev, dočim je pri obliki ustavitve merodajna samo pra-vomočnost ustavitve, ki se da vsak čas dognati uradoma brez vdeležbe strank.
S tem je izvršbeni značaj vsega postopanja po domiku pri premičninski in nepremičninski dražbi vsestransko izkazan in s tem je izkazana tudi možnost izvršbenih stroškov po domiku, ako je njih neizogibna potrebnost v zmislu §-a 741 i. r. res dognana.
Zemljišnička zabilježba tužbe na isplatu hipotekarno osigurane tražbine.
Napisao M. Muha, c. kr. sudac.
Prije svega valja dobro razlikovati tužbu, kojom tražimo ostvarenje založnog prava — hipotekarnu tužbu — od tužbe, kojom se traži samo isplata tražbine, što no je obczbijedjena založnim pravom — t. j. tužbe na isplatu duga (Schuldklage).
Prva ide za ostvarenjem stvarnoga prava (§§ 307, 308, 447 o. g. z.) što pripada vjerovniku na temelju založnopravnog odnošaja, dok ova potonja smjera na realizaciju osobnog prava, što izvire iz obveznopravnog odnošaja, koji postoji medju dvije odredjene osobe, medju dužnikom i vjerovnikom; predmetom one prve kao što nijed-
342  Zemljišnička zabilježba tužbc na isplatu hipotckarno osigurane tražbine.
nog jus in re uopče ne može da bode pozitivna činidba (vlasnika za-loženog objekta), dok je to kod ove potonje moguče.
Hipotekarnom se tužbom, koja se naravno može podiei koli protiv osobnog dužnika, koji je ujedno vlasnikom založene nekret-nine, toli protiv tzv. hipotekamog dužnika, t. j. onoga koji je doduše vlasnikom založenog predmeta, a nije ujedno i osobni dužnik (§§ 461, 466 o. g. z., § 91 pr. sudb. vi.), smije založili vjerovnik tražiti jedino to, da tuženik kao vlasnik zemljišnički od opterečene nekretnine do-zvoli realizaciju založnog prava.
Takodjer u ovršnom stadiju razlika je izmedju te dvije tužbe očevidna: jer dok tjerajuči vjerovnik smije presudom izrečenom na osnovi tužbe, kojom je tražio platež duga (Schuldklage), povuči u ovrhu čitav imetak obvezanika, dakle i založili objekat, no svakako bez obzira na svoje založno pravo, dotle se osudom izrečenom na temelju hipotekarne tužbe smije voditi ovrha jedino na založenom predmetu i jedino obzirom na pripadajuče nam pravo zaloga.
Tko pak tvrdi, ko što je to pisac imao prilike citati u njekojim rješidbama, da je tužba na platež duga šira od hipotekarne tužbe, pače da sadržaje u sebi ovu potonju, taj mješa ekonomske momente sa pravnima; ekonomski je bez sumnje takvo mnijenje opravdano, ali se juridički ne može održati, jer su te dvije tužbe vrlo različite i što se tiče pravnog temelja i obzirom na njihov objekat.
Takodjer § 91 prav. sud. vlasti potvrdjuje tu razliku, netom od-redjuje, da se kod suda, što no je nadležan po § 81 prav. sud. vlasti, smije spojiti s tužbom na ostvarenje založnog prava takodjer tužba na platež duga, osiguranog pravom zaloga, ako obje te tužbe idu protiv iste osobe.
Kad bi dakle bilo ispravno mnijenje, prema kojem juridički ona potonja sadržaje u sebi i onu prvu, bilo bi suvišno, da ih spajamo.
Mislilo se medjutim, da se opravdanost nazora, što ga pobijamo, može izvesti iz § 59 zakona od 25. julija 1871 L. D. Z. br. 95, ali taj paragraf govori izričito o zabilježbi hipotekarne tužbe, dakle isključuje zabilježbu tužbe na isplatu duga.
U prilog protivnog nazora uticalo se i razpoložbi § 3 nar. min. prav. od 19./9. 1860 br. 212 L. D. Z. (vidi Stubenrauch ad 466 o. g. z.).
Ustanova se § 1. spomenute naredbe, što u njemačkom tekstu glasi: »Der Hypothekarglaubiger kann seine »Forderung« (tražbinu) gerichtlich nur mittelst Klage geltend machen« — tumačila onamo,da
Zemljišnička zabilježba tužbe na isplatu hipotekarno osigurane tražbine.  343
založni vjerovnik mora prije svega likvidirati svoju tražbinu (ex obligatione), pa pošto § 3 iste naredbe govori o zabilježbi tužbe spo-menute u § 1. iste naredbe, došlo se do zaključka, da se može tražiti i postiči zabilježbu tužbe na platež duga (Schuldklage).
No ja ne mogu, da pristanem na tako tumačenje, buduči da več sam naslov naredbe: »Verordnung des Justizministeriums vom 19. September 1860, wodurch die §§ 461, 466 des A. B. G. B. erklart und Vorschriften zur Wahrung der Rechte sowohl der Hypothekar-glaubiger als der Eigentiimer verpfandeter Giiter erlassen wer-den«, te početak naredbe »zur Behebung vorgekommener Zweifel iiber die §§ 461 und 466 des A. B. G. B. und zur Wahrung . . .«, do-kazuju očito, da naredba govori o tužbi, kojom se traži ostvarenje založnog prava, a ne o onoj na utjeranje (uknjižene) tražbine, pošto §§ 461 i 466 o. g. z. rade o pravima, što pripadaju založnom vjerov-niku na temelju založnopravnog odnošaja i pošto je do tada bilo sporno, da li založni vjerovnik ima da traži realizaciju pripadajučeg mu založnog prava, t. j. prodaju zaloga, tužbom ili bez nje.
Naredba je u svom prvom paragrafu učinila kraj toj kontro-verzi, odredivši. da se sudbena prodaja zaloga može tražiti jedino putem tužbe.
Ta ista odredba isključuje mogučnost, da se riječ »Forderung« tumači u svom običnom tehničkom značenju, t. j. kao tražbina, jer bi bilo suvišno normirati, da se tražbina mora ostvariti putem tužbe, pošto se nikada nije ni sumnjalo, da se tražbine moraju utuživati.
Dakle niti spomenuta naredba ne opravdava protivni nazor.
U ostalom, pošto su ustanove §§ 50 i 60 zak. od 25. julija 1871 br. 95 L. D. Z. identične s ustanovama spomenute naredbe od 19. septembra 1860 br. 212 L. D. Z., bila je dotična naredba, koliko se tiče zabilježbe tužbe, postavljena izvan kreposti členom VI. novog zem-ljišničkog zakona.
Branitelji oprečnog nazora ne mogu se s uspjehom pozivati ni na § 20 istoga zakona, koji odredjuje, da mogu uslijediti zemljišničke zabilježbe, da se njima postignu stanovite pravne posljedice, što ih s time spajaju ustanove civilnog postupka ili zem. zakona, pošto zabilježba tužbe na platež duga ne radja nikakvim pravnim poslje-dicama in prema ustanovama jednoga ni drugoga zakona.