Broj 7-8 • Ljubljana, juli-avgust 1934 • Godina XVI Naraštajski dani u Sarajevu dne 16 i 17 juna Sarajevo, prekrasan grad uz Miljacku, ma podnožju Trebevića, već je u petak oživelo od mnoštva naraštaja i dece, koji su dolazili redovitim i izvanrednim vlakovima iz svih krajeva naše drage domovine. Vreme nam nije bilo baš naklonjeno, jer je već navečer počela da pada kiša. U subotu u 7 sati bila su takmičenja obojega naraštaja i vojske. Kako je čitavu noć ipadala kiša, pa još i ujutro, prebacili su takmičenja naraštaja sarajevske župe za posle podne, bude li lepo vreme. Vojnici su pak takmičili uza svu kišu i slabo zemljište. Pokusi vojske, muškog i ženskog naraštaja vršili su se posle podne. Vežbalište je bilo usled obilne kiše prilično raskvašeno, bilo je prilično hladno, ali su ipak pokusni nastupi pokazali, da je naraštaj i muški i ženski prilično uvežban. Takmičenja, koja su bila odgođena za posle podne, nisu se mogla niti sada da održe, jer je bilo tlo i suviše mokro. Jedino takmičenja u poznavanju sokolske ideje izvršila su se pre podne. Naraštaj je na sva pitanja odgovarao točno i jasno, što dovoljno jasno govori, kako su se zbiljski udubili u bistvo sokolske ideje. Navečer bila je na vežbalištu prijatna sokolska akademija. Pomislite nastupio je samo ženski naraštaj i ženska deca. Gde su ostali muški odeljci? Moralo bi se na koji način dati prilike mladićima da i oni pokažu što znaju i što mogu! Iz drugih župa nastupilo je Sokolsko društvo Zagreb IV, ženski naraštaj, inače su sve točke izvodila odeljenja sarajevske župe. Vrlo dobre bile su obe točke ženske dece iz Pala pri Sarajevu, naročito se pak svideo ženski naraštaj Sokola Sarajevo s točkom »Novo pokoljenje« te naraštajke Sokola Vratnik. Za drugu točku velika je šteta da je nisu izvađala uz pratnju glazbe, jer bi tako došla do jačeg izražaja. — Nekoliko puta je još glazba zaigrala narodno kolo, nato se je naraštaj vratio u svoje domove, da se naspava, otpočine za nedelju — dan povorke i nastupa. Sa željom u srcu i na ustima, da bi nam nastalo lepše vreme pošla je omladina na počinak. I zaista kao da su bile uslišane želje ovih tisuća! Već rano ujutro počelo je vreme da se popravlja, oblaci počeli su da se razbijaju, tu i tamo pojavilo se je i sunce. Iza pokusa muške i ženske dece, formirala se je na sletištu povorka, koja je u 10 časova krenula na put. Sve je postajalo veselije. Sunce je počelo jače da obasjava lepo Sarajevo, mnoštvo na ulicama sve se je više množilo, postajalo j-e sve življe i življe, dok nije bio izvršen zbor čitavog naraštaja pred magistratom. U prekrasnom govoru nagovorio je sakupljeno sokolsko mnoštvo starosta sarajevskog Sokola br. Vidovič, pozivajući omladinu da junački čuva i brani domovinu, za čiju je slobodu palo toliko junaka. S najlepšim utiscima u srcima ova se je sokolska armada razišla. Zastupnici saveznog starešinstva i načelništva sa sletskim odborom 1934 Vlada Tratar, Ljubljana i naraštajem Sokolske župe Tuzla otišli su do Košova, gde su se poklonili seni junaka Principa, a naraštajci su njegov grob obasuli cvećem. Te nedelje bilo je Sarajevo nairočito živahno. Ovde mnoštvo ljudi — tamo brojni naraštaj i deca u sokolskim krojevima i narodnim nošnjama. Zagrnjene muslimanke iščezavaju u tom mnoštvu crvenih košulja i belo-plavih odela naraštajki. Sve hita još mnogo ranije od zakazanog vremeina prema sokolskom vežbalištu. Točno u određeno weme stupe na sletište muška i ženska deca, odmah iza njih vojnici - takmičari, od kojih su najbolji primili krasne darove. Mladići i devojčice, njih 1600 na broju, izveli su svoje vežbe, .srazmerno lake, vrlo dobro. Vojnici - takmičari pokazali su nam još jednom svoje bojno takmičenje. Dobro i skladno izvodile su svoje vrlo slikovite vežbe nara-štajke, njih 950 na broju, 'samo prelaz k četvrtoj vežbi nekoje su slabo izvele. Živahna točka bile su igre muške i ženske dece. Muški naraštaj —-1900 -— vrlo lepo građeni mladići, izveo je svoje srazmerno teške vežbe vrlo dobro. Kao nekakva izmena 'rasporeda bilo je izmenično trčanje muškog i ženskog naraštaja. Vrlo je bilo prijatno gledati kako su pobednici Sokola Vratnik pružali jedan drugome ruke i ponosno napustili vežbalište. Nara-štajsko vežbanje na spravama pokazalo je priličnu izvežbanost vežbača, samo je moglo da bude više virsta ženskog naraštaja. U poslednjoj tački nastupili su vojnici II vazduhoplovnog puka iz Rajlovca, koji su nastupili u vežbama s puškama. Iza telovežbe bila je prijatna zabava na vežbalištu sarajevskog Sokola. Uz zvukove glazbe narodnih kola naraštaj se je — po svršetku svog rada —-bratski zabavljao. U ponedeljak pak počelo se je Sarajevo da prazni, mnoštva iz svih krajeva naše države počela su se razilaziti s naj lepšim utiscima iz prekrasnog Sarajeva. Nekoje su skupine otišle na razne izlete u bližu i daljnju okolinu Sarajeva. Po krasno uspelom sletu ne prestani radom, omladino, već smelo dalje, dalje! Sestra Renata Tirš navršila je osamdesetu Sestra Renata Tirš, udova dra Miroslava Tirša, osnivača Sokola, slavila je dne 31 jula t. g. u punoj dušc,vnoj i teles'noj snagi 80 godišnjicu svog života. Sestra Renata Tirš velika je ‘pobornica sokolske ideje i vrlo požrtvovna u radu oko procvata Sokolstva među slovenskim narodima. Jugoslo-venski sokolski naraštaj žoli s dubokim (poštovanjem velikoj časnoj Sokolići prigodom njenog životnog jubileja još mnogo godina srećna života. Naraštajski slet u Zagrebu dne 10 juna 1934 god. Vlada Tratar, Ljubljana U subotu, đnć 9 juna, vršila su se takmičenja muškog i ženskog naraštaja Sokolske župe Zagreb. Naraštaj je bio razdeljen u dva odeljenja: viši i niži, da bi se mogli svi što bolje da pripreme. Članovi uprave zagrebačke župe sakupili su novac i naručili krasan barjak. Dobije ga ono društvo koje se na takmičenjima pokaže kao najbolje. Nestrpljivost takmičara je stoga još veća; svaka odbijena točka bolela je takmičara. Konačno je pobe dio naraštaj Sokola Zagreb II. U nedelju posle podne primili su ovaj barjak na čuvanje do narednog takmičenja. Međutim pak. dok su se vršila takmičenja, počeli su da stižu u Zagreb brojni vlakovi sa sokolskom omladinom, koja je došla na slet da pokaže plodove svoga rada, da pokaže svoje oduševljenje lepome Zagrebu. Brojne čete dece i naraštaja sve su se više množile, ovde u prekrasnim narodnim nošnjama, onamo u lepim sokolskim krojevima. Tu i tamo pratila ih je glazba, grad je oživeo, ne, nije samo oživeo, već se upravo pomladilo primajući u se tolika jaka jata sokolske omladine. U subotu navečer bila je svečana akademija u velikoj dvorani Zagrebačkog zbora. Velika dvorana i unatoč svoje velike prostranosti bila je gotovo dupkom puna gledalaca. Nastupala su pojedina odeljenja zagrebačkih društava. Dobro su se iskazala muška deca iz Virovitice, mnogo marljivosti i volje pokazali su naraštajci iz Belog Manastira. Naročitu spretnost i izvežbanost pokazale su naraštajke Sokola II i Sokola IV iz Zagreba. A gđe je ostali muški naraštaj? Iza pokusa, koji su se vršili u nedelju ujutro od 7 časova dalje, formirana je na sletištu povorka, koja je krenula u 11 časova. Po svim ulicama bilo je vrlo mnogo sveta, naročito na Jelačićevu trgu, koji su posmatrali povorku i pozdravljali je. Jedan sat pred samim nastupom bio je prolom oblaka pomešan s tučom, što je onemogućilo sam nastup u pravo vreme. Kada je kiša prestala počeo je javni nastup. Kao prva točka bila je predaja župskog barjaka pobedniku na takmičenjima. U tu svrhu stupio je na sle-tište sav naraštaj na čelu s takmičarima pobednicima Sokola II Zagreb. Skupni nastup muške i ženske dece morao je izostati zbog prilično hladnog vremena. Sledio je nastup župe Sušak-Rije’ka; naraštajke su izvodile u svim mogućim slovenskim narodnim nošnjama razne slovenske plesove. Lepe vežbe, koje su naročito došle do punog izražaja usled jedinstveno lepih narodnih nošnja izvodile su naraštajke i deca iz Virovitice. I mlađa muška deca bila su nagrađena zbog svojih lepih vežbi s obiljem odobravanja. U međužupskom trčanju Beograd, Karlovac, Osijek i Zagreb, pobeđila je župski starešina br. dr. O. Gavrančić beogradska četvorka. Jedna od najlepših razvija naraštajski barjak slika na čitavom nastupu bio je nastup ženskog naraštaja, koji je svoje vežbe izvodio zaista vrlo lepo, osim prelaza k četvrtoj vežbi. Istovremeno, kada su one napuštale sletište, ispunili su priličan deo sletišta jaki naraštajci. I oni su izviršili svoju zadaću vrlo dobro. Počelo je ponovno da sipi, ali 12 jakih naraštajaea pokazalo nam je na konjima svoju spretnost i odvažnost. Mnoštvo se je zadovoljno razilazilo, još zadovoljnije se je vraćala svojim domovima sva sokolska omladina, s prekrasnim utiscima, koji neka im ne budu poslednji, koje treba da tumače svim onim tisućama, kojima nije bilo moguće da učestvuju ovim krasnim sokolskim danima u našem krasnom Zagrebu. Naraštajska povorka gradom Nakon Sarajeva Joso Matešić, rekrut, Ogulin Odmakao se već slet našega Sokolstva u Sarajevu po datumima, ali je ostao još uvek svež u sećanju, iz kog neće tako lako da se izbriše. Ко' god je učestvovao na njemu, taj neće nikada zaboraviti onih dana — dana pobede jugoslovenske sokolske misli. Čoveku prosto i sad staje pamet kada pomisli na one izleve narodne i sokolske svesti. Sarajevo, ono divno Sarajevo iskrsava nam pred očima sve ovijeno u more zastava. Svaka kuća je visoko izdizala steg svog uverenja, uverenja Sarajlija, koji nisu nikad i ni za časak prestali se ponositi sa svojim gradom u kome vrcnu prva iskra slobode, u kome se rodi preteča zora našeg Mesije, ali i u kome krv mučenika za slobodu poli svaki pedalj zemlje jugoslovenske... Pa one priredbe, one svečanosti, one manifestacije. I kod otvorenja izložbe, i na proslavi 25 god. župe, i u povorci i na vežbalištu i akademijama i t. d.. — ma upravo na svakom koraku imali ste prilike da vidite, da se uverite kako je jaka narodna svest našega naroda, osobito na selu. Nikad se još nije video na okupu toliki broj seljaka — Sokola kao u Sarajevu, gde je jedna župa (Mostar) izvedbom posebne tačke pobrala krunu priznanja za jad svojih sokolskih četa. Seljaci Sokoli gospodovali su i u povorci, naj-lepšoj sokolskoj povorci dosad kod nas i drugde, dokazavši opet našu snagu i jakost u narodu našem, pred kojom uzdrhtaše dušmani naši. Iako rekrut, prisustvovao sam i ja tome sletu, pesmom pozdravljenom. I sada ne mogu drugo, nego da svu braću i sestre, koji su bili i koji nisu bili u Sarajevu, pozovem klikom Sokola: Dođite u beli Zagreb, u drugo Sarajevo naše! Do viđenja i Zdravo! Po mračnim odajama Ljubljanskog Grada, peli smo se u društvu dvojice braće Crnogoraca, obučenih u njihovim bogatim nošnjama. Kada smo razgledali okolinu, iznenada nam priđoše tri sestre, tri Češkinje, držeći u ruci po jedan fotografski aparat. — Na zdar!, reče nam jedna od njih. Svi kao u jedan glas odgovorismo joj: Na zdar! — Da li će nam braća dozvoliti da ih snimimo, zapita nas jedna na svom maternjem jeziku. Mi se u početku za trenut zgledasmo ne razumevši, ali na kraju saznavši za inameru, pristanemo vrlo rado. Posle ovoga krenemo na samu kulu. Bilo nas u grupi 6. Svako nas je zagledao. Divna nošnja Crnogoraca, milozvučni glas naših sestara Češkinja i grubi glas seljaka Banaćana, činio je jednu mešavinu koja je zaista bila upadljiva. Pri prolazu pored kakve grupe, i nehotice sam se osvrtao da bi video da li nas neko posmatra, toliko sam bio gord! Srce mi je kucalo, ali nisam mogao da mu dam oduška, jer lnisam govorio njihovim jezikom. A ja bi imao toliko mnogo da govorim ... Tražio sam u mislima način, da im otkrijem svoje srce, ali uzalud. Najednom se setih da sam sa sobom poneo fotografije iz svog društva. Izvadim ih i izaberem jednu. Bila je to fotografija našeg »Zulumćara«, što ga je davalo naše društvo. Seljaci — diletanti u turskom odelu! Napišem na poleđini nekoliko reči, i pridem jednoj sestri. — Sestro, molim Te primi ovu fotografiju od braća iz Banata. Na njoj je komad iz doba patnje jednog dela našeg naroda pod turskim ropstvom. Primi je kao našu uspomenu. Ona me brzo pogleda ne razumevši me. Ja se uplaših, da me nije možda rđavo razumela, te brzo ponovih: Spomen, spomen. Ona me razume i radosno uzvikne: »Spomenki«! Ja potvrdim glavom, a one mi sve tri u znak zahvalnosti, stisnuše ruku. Dadosmo im svoje adrese i rastadosmo se. Prošla je godina dana od toga dana, a meni je cela ta slika pred očima. Ne mogu je nikada zaboraviti. Verovao sam da smo jedno drugom blizu, ali ne ovako. Ovde su mogle samo oči da govore. To je bio govor duša. Duše koje jedno te isto osećaju, koje su vezane jednim te istim lancem: — jedinstvom i bratstvom da se na kraju veže karikom Slovenstva! U tom smo lancu svi mi. Tek u ovakvim prilikama vidimo koliko smo jaki i snažni. Razvijanje naraštajske zastave u Subotici U nedelju, dne 10 juna, bile su priređene u Subotici velike sokolske manifestacije u kojima je sudelova'lo 2037 Sokola -ica svih kategorija u povorci. Ere podne na sportskom igralištu »Bačke« bilo je razvijainje naraštajske zastave, što je prigodnim govorom izvršio starešina društva br. Ante Tadić, koji je iz- među ostaloga u svom Društveni starešina raivija barjak govoru kazao ovo: »Ovo }e šesnaesta zastava u Subotici, šesnaesta kula oko koje se skuplja naša zdrava nacionalna omladina, koja hoće da radi za ideale Sokola. Uzdignite ponosno i visoko ovu zastavu i kada bude ustrebalo borite se predano za ideju, kojoj na čelu stoji dinastija Karađorđevića! — Kao što ovog momenta razvijam zastavu, koju ćete večiito ljubiti i poštovati, tako neka se u vama razvija velika ljubav za Sokolstvo, koje ćete uvek vole'ti.« Zastavu je poklonio grupi naraštajaca iz Muške građanske škole, čija je ova nastava, br. Mija Novakovič, zanatlija. Posle toga predavane su nagrade najboljim društvenim naraštajcima, koji su kroz celu godinu bili u svakom pogledu najbolji, a i koji su u natečaju napisali najbolji pismeni rad »Korist od gimnastike i Sokolstva«. Na grade su naraštajska zastava i srebrni pehar. Naraštaj stupa subotičkim ulicama Emil Veselinovič bio je najbolji kroz celu ovu godinu i najbolje je izradio pismeni *rad prilikom utakmica, te je prema tome dobio prelazni srebrni pehar i tako postao zastavnik naraštaja. Posle podne na javnoj vežbi, na kojoj je u deset raznih tačaka sudelo-valo 3710 vežbača -ica svih kategorija, vežbalo 307 muškog i ženskog naraštaja. Pikec in mesec Gustav Strniša, Ljubljana Mladi kuža Pikec je nekega večera prvič zagledal polno luno. Obšlo ga je divje sovraštvo, sam ni prav vedel zakaj, pričel je lajati iin bevskati v mesec, ki se mu je samo prijazno smejal in se ponosno peljal po večernem nebu. Pikec je postal kar besen in bevskal je toliko časa na luno, da je bil že ves hripav. Kuža je bil zelo vztrajen. Ko je drugi večer spet zagledal luno, jo j« spet oblajal. Tulil je nad njo, skakal in jo podil. In tako je delal Pikec večer za večerom. »Pa jo bom vendarle prepodil, vedno bolj se skriva in kmalu je ne bo več na spregled!« se je hvalil svojim malim bratcem, ko je opazil, da je lune vedno manj. Še in še je lajal vsak večer in cvilil na vse pretege ter podil mesec, ki je postajal manjši in marnjši, dočim je Pikcu glas vedno bolj pešal. Nazadnje je nekega večera Pikec ponosno prikorakal v pasjo kočo in sporočil pasji družinici, da je luna zbežala, ker se ta večer sploh ni več pokazala na nebu, saj se je morala enkrat že zbati njegovega neprestanega laježa. Prav tedaj je prišel mimo koče Pikčev gospodar, ki je slednji večer opazoval njegovo početje in se mu je smejal. Pikec je vesel pritekel iz pasje koče, prepričan, da ga bo gospodar pohvalil. Skrivaj je še celo upal, da mu je prinesel kako poslastico, ker je prepodil mesec z nebes. Gospodar je kužka samo prijazno potrepljal po rami in mu dejal: »Pikec, zakaj se pečaš s takimi nepomembnostmi! Nikar ne oponašaj tistih trmastih bedakov, ki mlatijo prazno slamo do konca, pa če tudi jih kdo pouči, da je (njihovo nehanje neumno! Glej, da boš vztrajal pri pametnem in smotrnem delu, ne pa pri neumnem igračkanju, kajti takih junakov ne potrebujemo!« In ko je kuža opazil, da je mesec polagoma spet rastel, se ni več razburjal, raje je ostal v svoji koči in mirno počival. Naša sokolska vrsta u Opavi i Ustju Na velikim pokrajinskim sokolskim sletovima češkoslovačkog Sokolstva u Opavi i Ustju, koji su se održavali dne 1 jula u Opavi i dne 6 jula u Ustju, a koji su odlično usipeli, nastupili su i naši sokolski takmičari koji su imali da se takmiče na međunarodnim takmičenjima u Budimpešti. Naša delegacija sastojala se je iz sledeče braće: vođa bio je br. Josip Jeras, a članovi delegacije braća: Buda, Forte, Ivančević, Pristov, Vadnov i Vukičević. Kao izvestilac bio je delegaciji dodeljen br. Poharc. Naši sokolski borci bili su svuda gde god su se pojavili srdačno dočekivani i pozdravljeni. Njihov put po bratskoj češkoslovačkoj zemlji bio je pravi triumf sokolske i bratske ljubavi i međusobnog razumevanja. Još je jednom potvrđeno staro prijateljstvo, još je jednom bratstvo između našeg i češkoslovačkog naroda manifestovano bratskim vezama" i pravom slavenskom srdačnošću. Svi dočeci, svi prijemi, svi govori i prigodne priredbe, koje su priređene u čast naše delegacije, jasno govore da smo jedno, da smo jednih misli, jednih težnja i da nam je jedan konačni cilj. Naši sokolski borci, koji nisu imali prilike da pokažu i široj stranoj javnosti plod svog smotrenog rada i pregnuća osvetlaii su lice sebi i svome Sokolstvu na ovim javnim priredbama među bratskim narodom. Njihovi nastupi kako u Opavi tako i Ustju pokazali su da su vredni svakog priznanja i svake pohvale. Pa i češkoslovačke novine tako su se pohvalno izrazile o ovim našim mladim takmičarima, da su dorasli visokoj zadaći i velikoj organizaciji, koju zastupaju. Čak da su i najozbiljniji takmaci starim češkoslo-vačkim takmičarima, koji su proneli ime Sokolstva u sve strane kulturne zemlje. Nastupi naših Sokola tako su se isticali, tako su otskakali da su požnjeli buru povlađivanja i pohvale od brojne publike, koja je tih dana zauzela velika sletišta u Opavi i Ustju. Bilo nas je maleni broj, ali i to je znak Doček jugoslovenske sokolske delegacije na kolodvoru u Opavi jedne ogromne ljubavi, koju gaji naše Sokolstvo prema severnoj našoj braći, koji svakom prilikom hitaju u naše krajeve da budu uz