Pravna znanost. 139
Pravna znanost.
(Govoril') na slavnostni skupščini, „pravničkoga društva" v Zagrebu dne 3. marcija t. 1. njega podpredsednik vseuč. prof. dr. Fr. J. Spevec.)
Slavna skupštino!
Naše pravničko društvo živi evo več 25 godina za svrhu, sto je § 2. društvenih pravila označuje kao »promicanje i razvoj prava u teoriji i praksi«. Mnoga juristička funkcija isključena je iz njegovoga djelokruga več po naravi same stvari: naše društvo ne može da docira, niti da pledira, niti da sudi, stvara presude. Sredstvima, što ih navodi § 2. pravila, nastoji ono, da riješi svoju zadaču i postigne svoju svrhu. Glavna mu je zadača, da njeguje pravnu znanost, pa tako unapreduje ono, što pravni život dobiva od pravne znanosti. U tom poslu natjecahu se i naši praktični pravnici i oni, koji se bave teorijom. Mnogi članovi našega društva, koji se posvetiše pravnoj praksi, obradivali su i znanstveno mnogobrojna pitanja našega prava te obogatili našu pravničku literaturu mnogim znanstvenim radnjama, kako to svjedoči gotovo svaki broj »Mjesečnika«.
A što dobiva život pravni od pravne znanosti? Što je u opče pravna znanost?
Vrijedno je, da se ovom zgodom pozabavimo malko tim pitanjem, da ugledamo nešto iz bližega, što je to pravna znanost, pa da tirne, ako moguče, još više uzbudimo ljubav napram njoj i pravničkomu društvu, ne bi li ovo buduču dvadesetpet-
') VeleuCeni g. govornik je to svojo „sveCano besjedo" priredil tudi za tisek in jej pri tem dodal dolgo vrsto literarnih beležek in citatov, kojih pa, kakor bi radi, ne kaže priobčiti na našem tesnem prostoru.
Ured.
140 Pravna znanost.
godišnjicu slavilo s još večim brojem za pravnu znanost odu-ševljenih članova.
Kako je znanost u opče sistematična spoznaja predmeta, kojini se bavi, tako je pravna znanost sistematična spoznaja prava. Po tom, što je sistematična spoznaja, razlikuje se znanost od pukoga »agregata«, od puke »kumulacije« opažanja, koja su spojena samo slučajno, ne po svojem odnosu prema cjelini, kao istovrsni njezini dljelovi. Prijegled cjeline i poznavanje onoga saveza, u kojem se nalaze svi dijelovi prava, važni su za razumijevanje pojedinih pravnih pravila. U tom stoji pretega znanstveno naobražena pravnika nad jurističkim »routinier-om«; »nur im System licgt die Burgschaft fiir die sichere Beherrschung des von Tag zu Tag in seinen Einzeln-heiten umfangreicher ansch\vellenden Stolfes« veli Liszt u svojem nastupnom predavanju, što ga je držao u berlinskom vseučilištu 27. listopada 1899. (Zeitschrift fiir die gesammte Strafrechtwissenschaft XX. 2. u. 3. str. 163.)
Da je pravo poput mnogih drugih pojava u životu naroda prikladan i dostojan predmet znanstvene spoznaje, pravna znanost dakle prava znanost, o tom se ne može razložito sumnjati.
Pravna znanost grana je znanosti o čovjeku, i to o čovjeku kao društvenem biču, aoov •;ro),frtx.6v; pripada dakle medju društvene znanosti, a s ovinia skupa sačinjava jednu granu znanosti duha, ili kako ih drugi zovu, znanosti poli-tičkih i moralnih, znanosti, kojima je predmet djelovanje ljudskega duha u .različitim smjerovima.
Pravo jedna je od tvorina ljudskega duha, produkt usadjene u ljudima težnje za poretkom u medjusobnom životu, razumnega shvačanja životnih odnošaja.
Tim produktom ljudskega duha bavi se pravna znanost, ona ga tumači, ustanovljuje mu sadržaj; zatim gradi od toga sistem, jedinstvenu cjelinu logički spojenih pojmova i pravila, poredanih prema njihovoj srodnosti i prema njihovem opče-nitijem ili specijalnijem sadržaju. No iza logične cjeline juri-stičkih pojmova i pravila nalaze se realne moči, do kojih najzad stoji sadržaj, snaga i vrijednost onih pojmova i pravila. Pravna znanost ima da istražuje narav tih moči, njihov utjecaj
Pravna znanost. 141
na pravo i uvjetc, pod kojima biva, da sad vrijede ovi sad oni pojmovi i pravila; drugim riječima: pravna znanost ima da pokaže psihološki i historički savez, kojemu pripada pravo po svojim uzrocima i po svojim učincima, te da po tom savezu uči razumijevati pravo. U tu svrhu treba prije svega pravno-povjesnih i. komparativnih istraživanja, ali je ujedno upučena ovdje pravna znanost na pomoč ostalih znanosti: narodnega gospodarstva, etike, etnologije, opče histerije itd. Sve to po-kazuje, kako je teška pravna znanost i koliko znanja pret-postavlja.
Pravna se znanost može njegovati radi nje same.
Kao što svaka druga znanost, tako je i pravna znanost sama sebi svrha. U čovjeku je usadjena težnja, da spozna, što se dade spoznati, kolikod je to moguče, s toga bi bilo ne-osnovano poricati opravdanost čiste jurisprudencije, istraživanja, koje ne ide za ničim drugim, nego da proširi naše znanje.
Na pored toga ima pravna znanost da služi i praktičnim svrhama, pa ako je lijepo »ljuljati se u etiru čiste spoznaje, još je Ijepše raditi za dobrobit čovječanstva«, kaže Windscheid u svojem rektorskom govoru o pravu i pravnoj znanosti (1884).
Pravna znanost pripada medu praktične znanosti.
To su one, koje ne teže samo za istinom, bez toga ne bi bile znanosti, več osim toga i za korišču; odgvorne su dakle ne samo za istinitost, nego i za upotrebljivost.
Praktične zadače pravne znanosti jesu imenito promicanje primjene prava i sudjelovanje kod stvaranja prava.
Pravna se znanost posvuda bavi u največoj mjeri pozitivnim pravom, t. z. dogmatika. I naše pravničko društvo najviše se zanimalo pitanjima našega pozitivnega prava. Ovdje, na polju dogmatike, pribavila si je pravna znanost takodjer najviše prigovora. Ovdje osobito cvate ona t. z. jurisprudencija pojmova (Begriffsjurisprudenz), kojoj je više do stvorenih ili prihvačenih pojmova i njihovih konsekvencija, nego do potreba života; pak što se neda strpati pod one pojmove, to se zabacuje, makar da to iziskuju potrebe života.
Tako se n. p. neposredno zastupstvo, zastupstvo z neposrednim učinkom za zastupanika, dugo smatralo kao logično nemoguče, isto tako djelotvorna sposobnost juri-
142 Pravna znanost.
stičkih osoba, imenito njihova odgovornost za povrede prava; tako se pobijala moguc-nost pravnih posala u prilog trečemu, kao što i moguenost, da se ostavi imovina zakladi, osnovanoj u oporuci; isto tako se naučalo, da se kosi s naravju i bičem obveze, da prede ona na drugega putem singularne sukcesije itd.
Takodjer poznati prijepori o kaznenopravnim teorijama pripadaju ovamo i mnoge druge stvari.
No prigovora, što se dižu ovdje protiv pravne znanosti, ne zaslužuju sami pojmovi kao takovi, bez njih ne može pravna znanost biti, ne zaslužuje ih ni sam predmet, več više način shvačanja i metoda, kojom se taj predmet obraduje.
To vrijedi i za prigovore, kojima se u najnovije vrijeme nabacio na pravnu znanost dr. Anton Menger u svojem inau-guralnom govoru: »Ueber die socialen Aufgaben der Rechts-wissenschaft (1895). Menger priznaje doduše veliku važnost dogmatičnoj pravnoj znanosti ondje, gdje vrijede tudja pravna vrela ili pisana tudjim jezikom, ili vrlo zastarjeli domači zakoni; tamo ima dogmatična pravna znanost za primjenu prava vrlo veliku važnost, jer se tamo eksistencija i sadržaj pojedinih pravnih pravila može ustanoviti samo teškim znanstvenim putem.
No u večini modernih kulturnih država ima redovno za svako važnije područje prava izvanredno specijalizovanih zakona, a »zakonotvorna mašina«, što nikad ne miruje, zadovoljuje svaku potrebu i svaku pojavilu se struju stvaranjem novih zakona.
Kod takovih prilika biva položaj dogmatične pravne znanosti kao znanosti nužnim načinom vrlo nepovoljan. Glavna njezina djelatnost stoji u tumačenju odredjenih tekstova. Ako joj se i ne može poreči svaka tvorna snaga, ipak svakoliki juristički detail — a do ovoga je primjeni prava najviše stalo — stoji do odgovora na pitanje, koji su smisao pojedinim ustanovama zakona davali sastavljači zakona, koji prečesto dolaze do tog položaja tek slučajno. Stoga daleko pretežnji dio dogmatične jurisprudencije ima čisto individualni, slučjijni karakter, i za to je posve naravno, što se na dogmatičnu literaturu, kad se promijeni zakonodavstvo, brzo zaboravlja (cit. str. 32-34).
Iz pravosodne prakse. Civilno pravo. 143
Ovo i slično malouvažavanje dogmatične pravne znanosti osniva se na krivom shvačanju njezine zadače i zadace tu-mačenja.
Sigurno je poznato slavnoj skupštini, kako se još uvijek pretežno nauča, da zadaca tumačenja stoji u tom, da ustanovi, što je zakonodavac liotio, dakle misli zakonodavca, što ili je on izrazio upotrebljenim riječima. S tim u savezu precjenjuje se i vrijednost prethodnili radnja, materijalija, u kojima se nazire najbliže i najsigurnije vrelo za razjašnjenje dvojbenih pitanja. (Dalje prih.)