m m.

MODERNA KNJIŽNICA

SVEZAK I. CIJENA K 1-.

„MODERNA KNJIŽNICA"

izlazi u mjesečnim svescima, te donosi u prijevodu n^jzanimivije
romane i pripovijesti iz svih svjetskih jezika.

-^ojedjai. broj kod uprave ili u knjižarama stoji

1 KRUNU,

postom 10 filira više. Pretpiate na godinu K 12'—, na pol i
četvrt godine razmjerno.

Slijedeča sveska, koja izlazi početkom studena donijeti če
glasovito Stepnjakovo djelo:

PODZEMNA RUSIJA.

Zatim če se nizati:

Emile Zola:  LURD;

D Annunzio:  GIOVANNI EPISCOPO;

Vsevolod Garsin:  NADEŽDA NIKOLAJEVNA;
Octave Mirbeau:  SEBASTIAN ROCH.

MODERNI RUSKI PISCI. (Izabrane pripovijesti od Gorkoga,
Andrejeva, Arcibaševa, Skitalca, Cirikova itd.)

NORDIJSKE PRIPOVIJESTI;

Tolstoj:  ANA KARENJINA.

UPRAVA »MODERNE KNJIŽNICE"
ZAGREB, Marovska ulica 30.

aOQDClDaQaaOOaC3C3C10DQODOOOaaDC]DOcJOOanDaOC)OnDaClDnaoaaDaaDQOC]OnD □□□□□□

KOD UPRAVE »MODERNE KNJIŽNICE" DO-
S BIVA SE UPRAVO IZAŠLO DJELO

S laži

g PRIPOVIJESTI O RATU U TRIPOLISU.

□ .... . . .

° U ovoj knjiži autor umjetničkim načinom opisuje osva-

□ janje Libije po Talijanima. a uz to iznosi život i običaje
B tamošnjih arapskih plemena i njihovu borbu za slobodu.

B Ovo su najumjetničkije moderne antimilitarističke pripovijesti.

§ Knjiga obasiže I I štampanih araka, a stoji broširano K I '50,

§ u lijepom platnenom uvezu K 2'— postom 20 filira više.

□aoDDaaoDaDaaDDaDDaDDanDDDDaDoaooaDDaDaaaDaaDoooaDDaaDaDaanDaDDDGO

□□□□□oanoaaoaanaDaaaaaaDanpaanannnnDi

MODERNA KNJIŽNICA

NAJBOLJE

SLOVENSKE

NOVELE

PREVELI ZOFKA KVEDER I MILAN VRBANIČ

SVEZAK I. 1913. CIJENA I K.

TISKOM PUČKE TISKARE D. D. U ZAGREBU, MAROVSKA ULICA

4171

JL

NASLOVNU STRANU »MODERNE KNJIŽNICE"
UMJETN1ČK1 JE UKRASIO TOMISLAV KRIŽMAN

O SLOVENSKOJ NOVELISTICI

S lovenska je novelistika, kao 1  čitava slovenska literatura, još
veoma mlada. Upravo je čudo, kako se u nepovoljnim prili¬
kama jednoga malenoga i na razne zemlje rastrganoga naroda, a
ugrožavanoga od brojno, materijalno i kulturno jačih susjeda,
Nijemaca i Talijana, razvila snažno i osebujnoJ Zapravo bijaše
prvi slovenski literat-umjetnik tek Prešeren.  Sve što je bilo
pred njim, nosi obilježje diletantizma. Doduše ima to za razvitak
Slovenaca, kao naroda, veliko značenje, ali ne može današnjem
čitaocu pružiti druge, osim historijske vrijednosti. Izmedju godine
1840.— 1860. imali su Slovenci razmjerno dosta novina, ali veoma
malo spisatelja. Ono što se tada štampalo, lijepo je vršilo zadaču
narodnog odgajanja i poučavanja u praktičnim, kao i u nacijo-
nalnim stvarima, ali nikako nije bilo umjetnički dotjerano. Izmedju
ovog korisnog štiva dizale su se Prešernove pjesme visoko, kao
svetionik; i po sadržini kao i po formi djelo izvanrednog talenta.

Slovenska novela, danas tako bogata i bujna, rodila se zapravo
tek godine 1858., kada je Fran Levstik,  poeta, kritičar i
filolog slovenski, napisao svoga „Martina Krpana".  Tada je
bila slovenska proza nespretna, jezik hrapav, primitivan, grub,
kao seljačke cipele. Upravo je čudo, kako je Levstik stvorio iz
tadašnjeg vulgarnog narječja taj jasni stil, sočan i zdrav, karak-
terističan i jak, kojim čvrsto i široko riše svoga onginalnoga Seljaka,
tako slovenskoga u njegovom širokom humoru i njegovoj jedroj
samosvijesti.

Kada sam prije par godina prevadjala ove novele s pokojnim
Vrbaničem, upravo sam uživala, kako su sve čisto slovenske,
pa bih željela, da i čitaoci osječaju u njima tu slovenštinu.
U njima se, barem za mene, zrcali sav historijski razvitak Slovenaca,
pa se u njima nalaze i one črte slovenskog narodnog karaktera,
koje više ili manje ovise o geografskom položaju jednoga kraja.

3

Slovenac je bezazlen, srdačan i veseo, cesto i ponešto grub ali
uvijek prirodan; realista je i mističar u isto vnjeme, te nenad-
mašivi fabulista; on če i najobičniji dogodjaj u svojoj masti
iskititi i upotpuniti u zgodnu historiju. Nije pokvaren i njegovo
srce je mekano, ma da je uz to veliki tvrdoglavac.

Karakteristično je za slovensku predmodernu literaturu, kao
možda i za hrvatsku, da njezini predstavnici pisahn same duže
stvari. Kao sto Senoa nema skoro niti jedne krače pripovijesti,
tako niti njegov slovenski pendant Josip Jurčič  (umro 1881.)
nije pisao kračih stvari. On je još i danas gotovo najpopularniji
slovenski pripovjedač. Nema zabitnog seoca, nema u njem zabo-
ravljenog postolara, a da nije čitao njegovog „Desetog brata“,
prvi slovenski roman, pa „R o k o v n j a č e“, koje je poslije
Jurčičeve smrti svršio Janko Kersnik. Josip Jurčič bio je klasičan
pisac seljačkog miljea i gospode, u koliko su ona dolazila u
dodir sa Seljakom. Ali njegovi su sujeti još dosta romantični.
Kersnik  je bio savremeniji (umro 1897.). On je u svojim
romanima i pripovijestima crtao razvitak slovenske inteligencije,
te početak političko-nacijonalnog života kod Slovenaca.

Jurčič, Kersnik i Tavčar, ta klasična trojica slovenske lite¬
rature obogatiše siromašnu slovensku pripovijedalačku umjetnost
sedamdesetih i osamdesetih godina čitavim bogatim nizom knjiga,
romana i pripovijesti. Dr. Ivan Tavčar,  jedini je još na životu
od ove trojice, načelnik bijele Ljubljane, mlad i ratoboran, kao
uvijek. Ovai, danas več sjedokosi lav, tipičan je Kranjac, pravi
tip rase. Advokat, žurnalista, veliki lovac, sokolaš, političar,
uvijek agilan, u borbi, u radu, upravo je isto toliko interesantan,
kao literat i kao čovjek. Napisao je Slovencima čitavu pravničku
literaturu, stajao je kroz desetke godina u najžeščoj političkoj
borbi, bio je znamenit advokat, starosta Sokola, prijatelj siromašnih
študenata, predsjednik raznih društava, a našao je uz to još i
vrijeme da bude spisatelj. Napisao je nekoliko historijskih romana,
par zgodnih utopija, lijepi niz pripovijedaka, od kojih „Kuzovci“
dosta dobro prikazuju vrline njegovog zdravog i jedrog talenta.

Pisati štogod o stovenskoj literaturi a ne spomenuti Josipa

4

S tritara, upravo je nemoguče. On imade za slovensku literaturu
goleme zasluge, kao inicijator i kritičar, ma da, čudnovato, njegova
pripovijedalačka djela danas več spavaju mirni san u raznim
biblijotekama. On je godine 1870. osnovao „Zvon“,  koji je
još danas stjecište savremene slovenske literature, koja ide drugim
putevima, nego ju je htio voditi Stritar, gospodski i ukočeni,
sentimentalni pesimista.

Takodjer Janez Trdina  je u osamdesetim godinama
nastupio sa svojim „Bajkama i povjestima iz Gor¬
jancev"  u „Zvonu“, ali tada je pobudio interes više kod nekih
literata, nego u široj puhlici. Skoro svi naši mladji talenti, pa i
sam Cankar, učili su se na njegovom prekrasnom i čistom jeziku.
Ali njegove osebujne pripovijesti iz Belokranjske i sa slovensko-
hrvatske medje postale su tek sada svojinom najšireg slovenskog
puka, kad je ljubljanski nakladnik Schvventner počeo izdavati
njegove „Zbrane spise",  od kojih je izašlo dosada več oko
deset svezaka. On je duge godine živio kao penzijonirani srednjo-
školski profesor u Novom Mestu, pa je u okolici i po Gorjan¬
oma imao medju seljacima šilu poznanaca. Vjerno je pobilježio
naše seljačko pričanje, njihove bezbrojne pripovijesti, onu originalnu
mješavinu zbiljskih dogadjaja i bujne seljačke mašte, začinjeno
originalnim praznovjerjem, koje još danas nije iščezlo iz slovenskih
sela: „Gospodin Sveznadar"  je tipičan primjer njegovih
pripovijesti. Napisao je takodjer puno sličnih zgodacija, koje se
zbivaju u Zagorju, Zagrebu, na Rijeci, svuda naokolo, kuda je
nosila sudbina njegove Kranjce i Kranjice, koji su uvijek junači
sviju pričanja. Njegovi „Bahovi Huzarji",  tužni memoari o
prilikama medju činovništvom u Hrvatskoj za Bahova apsolutizma,
pobudiše prije nekoliko godina i u hrvatskim novinama dosta
pažnje.

Godine 1896. izišao je u istom „Ljubijanskom Zvonu"
roman „V krvi" od Frana Govekar  a, koji je prouzrokovao
žestoku hterarnu svadju izmedju starih i mladih. Govekar je
dignuo tada kod Slovenaca zastavu naturalizma, te je u onome
romanu ocrtao propadanje i konačni potpuni moralni krah mlade

5

gospodje, koja je svoju narav baštinila tobože od svoje majke
(„u krvi“). Poslije je napisao Govekar i više drugih pripovijesti
i novela, te par drama. Osobito je postao popularan svojom
dramatizacijom Jurčičevih romana. Bio je i više godina intendantom
Ijubljanskog slovenskog kazališta, što je kod omedjenih novčanih
prilika tog kazališta svakako bio prilično težak posao. Uredjivao
je i „Slovana“,  ilustrovani slovenski mjesečnik, koji je bio u
njegovo vrijeme dosta zanimiv. Kao literata-umjetnik Govekar
nije baš na glasu, premda zauzima u slovenskoj literaturi jedno
sasma posebno i časno mjesto.

Zanimivo je promatrati, koliko su obogatili slovensku literaturu
slovenski svečenici. Prva slovenska knjiga bijaše Trubarjevo
Sveto Pismo,  prvi slovenski pjesnik Vodnik  bio je fratar,
prvi pedagog i uzgajatelj širokih masa naroda, učitelj praktičnog,
čestitog i zdravog života bio je biskup Slomšek,  najomiljeniji
i najpopularniji slovenski liričar jest još danas svečenik Gre¬
gorčič, a Aškerc,  prvi slovenski poeta socijalnih problema,
kasniji raspop, pjevao je najsnažnije pjesme, kao seoski kapelan.
Slovenski klerikahzam nije tek plod političke agitacije, njegova
velika sila u narodu pojmljiva je barem donekle onima, koji
poznaju slovenskog seljaka i njegovu dušu, željnu nadnaravnosti
i mistike. Ma da je sada politička borba u Kranjskoj prevršila
sve mjere i razvila se tako, da je i papa neke svoje zabrane
svečenstvu, glede miješavanja u političke i ekonomske organizacije,
za Kranjsku opozvao, što znači, da je sudar u Kranjskoj izmedju
stranaka kud i kamo žešči i bezobzirniji nego drugdje — ipak
ne bi bilo pravedno ne priznati ono, što su slovenski svečenici
slovenskome narodu učinili dobro. Slovenaca analfabeta osobito
u Kranjskoj gotovo da i nema. Slovenac rado čita, a to je donekle
svakako zasluga „Družbe sv. Mohorja", koju je još god. 1851.
osnovao biskup Slomšek i koja za 2 krune daje godišnje šest
knjiga svojim članovima, kojih je več dugi niz godina oko 80.000.
Premda je društvo klerikalno te izdaje više nabožnih knjiga, nego
je potrebno, ipak je ono rasturilo i puno dobrih, osobito praktično-
korisnih knjiga, medju svijet. Navika pak čitanja več je sama po

6

sebi neki napredak, te olahkočuje agitaciju i drugim strujama pa
i popularizaciju literature uopče. Tako izlazi kod Slovenaca
razmjerno dosta novih knjiga svake godine.

Kao u svemu i u literaturi su se klerikalci odijelili od
drugih elemenata. Oni izdavaju svoj list „Dom in Svet“ i tu
suradjuje par dobrih pripovijedača, ne baš bogzna kakvih talenata,
ali sasma pristojnih predstavnika zabavne literature. Fr. K s.
Finžgar  napisao je tamo nekoliko dobrih pripovijesti i zanimivi
veliki historijski roman „Pod svobodnim  s o ln  c e m“ o
Balkanu i starim borbama naroda za Bizant. Ovaj je roman
izašao prošle godine i u posebnoj knjiži. Pjesnik Medved,
poeta ne bez kvalitete, umro je več, a Silvin Sardenko,
odviše je katolički za laika. F. K s. M e šk o ne suradjuje u
„Dom in Svetu“, a niti u „Zvonu“ ; njegove su novele izašle
kod „Slovenske Matice" i u zbirci kod Kleinmayera. On je od
ove sveceničke grupe najliterarniji, senzitivan i otmen u sadržini
i u formi, pisac sunčanih zapada, prolječa i jeseni, polusutona,
čežnje i odricanja. Nikada ne dira u pravi, vruči život, ne buni
se, njegov ton je ton melankohčne sanjarske čudi.

U slovenskom puku imade puno humora, zato je upravo čudo,
da Slovenci nemaju baš puno humorista. Dr. Rado Murnik
od njih je najpoznatiji. Njegov humor leži više u riječima, koje
su cesto pomno poredane, proračunane na efekat, isfinjene i
obradjene, dok je humor puka neposredniji, grub i donekle
suhoparan.

Prije kojih 10—15 godina počeo se kod Slovenaca dizati
ženski pokret, koji baš nije urodio velikim plodom. Ipak je izlazio
ženski list ,.Slovenka" punih pet godina, a u njemu su se ras-
pravljala mnoga moderna ženska pitanja. Urednica bijaše Marica
B a r t o 1-N a d 1 i š k o v a. Oko lista se okupilo dosta mnogobrojno
kolo mladih učiteljica i drugih inteligentnih Slovenkinja, od kojih
su mnoge kašnije, poudavši se, sasma zašutile, druge opet javljahu
se tek sporadično, a tek njih nekolicina predjoše u hteraturu.
Pravih propagatorica nije bilo ni u početku puno, nego su to
bile večinom spisateljice i pjesmkinje, koje osječahu u sebi neku

7

moralnu dužnost da pišu i leminističke članke. Slovenci imadu
sada priličan broj literatkinja. Vida  je poetkinja, koja zaslužuje
pažnju i bez obzira na svoje žensko ime, isto i Nataša pa
Marija Kmet. Minka Govekarjeva  poznaje izvršno
moderne Ruse, Lea Fatur  napisala je par duljih originalnih
pripovijesti u živahnom stilu. Spomenuti treba iElviru Dolinar
pa Manicu Komanovu  a prije, za vrijeme romantike, pobu-
dila je Pavlina Pajkova svojim dosta brojnim romanima i pripovije-
stima veliki interes. Razumije se, da su glavni talenti imali, kao svuda
tako i kod Slovenaca, svoje sljedbenike, koji i ako nisu otkrivali
novih puteva, ipak su našli svoje čestite stazice po rodnim livadama.
Jedan od njih je i Josip Kostanjevec.  Nije baš originalan
ali svakako čestit radnik. Dr. Ivo Šorli  bio je u svoje vrijeme
Nietscheanac te je htio u prvom svom romanu „Clovek in pol“
stvorih nešto novo. Nije održao što je obečao, ne radi puno,
ali ono što napiše ipak je uvijek zanimivo. Dr. Ivan  Lah
specijalista je u seljačkim priprostim pripovijestima, koje imadu
na sebi nešto toplo, rusko. Bez pretenzija riše svoje ljude te im
umije otkriti srce i dušu. U ovakvim njegovim stvarcama sadržan
je miriš slovenskog sela i slovenske seljačke duše. Daleko mu
je misao bilo na kojekakve tendencije i na literaturu, a to baš
čini možda ovakve pričice toliko milima i blizima.

Imade još u slovenskoj novijoj literaturi nekoliko interesantnih
tipova. Etbin Kristan,  vodja slovenskih socijalnih demokrata,
izvrstan govornik i predavač, koji istom vervom govori u slovenkom,
hrvatskom, češkom i njemačkom jeziku. Napisao je čitavi niz
socijalnih novela i pjesama ali u literaturi je zapravo njegovo
mjesto, kao piscu drama. Par od njih bilo je prikazivano u Ljubljani
i Trstu sa velikim uspjehom.

Sudbeni viječnik Milčinski  objavio je interesantne
literarno pisane portretiče iz svoje prakse u sudnici. Velik je
prijatelj zanemarene djece i ljubljanska zapuštena mladež imade
mu se zahvaliti za mnogu dobrotu. Možda je baš iz ove simpatije
došao u svojim zrelim godinama na misao, da piše pripovijesti za
djecu. U prikazu slovenske novelistike treba, da spomenem i sebe.

8

Slovenska literatura ne bi bila ono, što danas jest, da se
izbriše iz nje ime Ivana Cankar  a. Njime mogu da se
Slovenci mjere sa svjetskom savremenom literaturom. Dao je
svome narodu preko dvadeset knjiga dubokih, bogatih i krasnih
umotvora, koji su u deset do petnaest godina slovensku književnost
upravo epohalno unaprijedili. Njegova svestranost odaje genija.
U bisernom nakitu svojih novela takao se sviju problema,
koji danas muce modernog čovjeka, prikazao je savremenu dušu
u svim njezinim patnjama, u cijeloj njezinoj ljepoti a i bijedi.
Predbacivali su mu, da je kosmopolita, visoki Evropejac, kada
je u prvom razmahu mladoga čovjeka pohrlio u široke svjetske
dvore tražeči čovječnost. Kad mu se ponešto umiri burna krv,
zaboli ga u srcu čežnja za domom, za rodnom grudom. Pohrh
kuči i tu otkrije bolnu istinu, da je umjetnik svuda tudjinac, a
i kod kuče. Divne su se pripovijesti vile iz njegovog trpečeg
srca, a kako je duševno rasao, tako mu se upinjao pogled i na
tudje patnje. On napiše svojoj majci, tipičnoj slovenskoj majci
— patnici, spomenik, kakvog danas nema ni najslavnija žena
Evrope. Divna ta knjiga dobije kasnije svoj muški pendant u
„Hlapec  (seljak) Jernej in njegova pravica."  Napisao
je u početku svoje literarne kanjere knjigu pjesama „Erotika“, čiju je
prvu nakladu biskup Jeglič, tada upravo došavši u Ljubljanu,
kupio i u biskupskom dvoru spalio . . . Medjutim Cankarovom
razvitku nije taj čin škodio ni najmanje. On je uvijek išao svojim
putem umjetnika, koji vizijonarno slijedi svoje ciljeve. Kao što
je Cankar najbolji slovenski romancier i novelista, tako je i najbolji
slovenski dramatski" pisac. Njegov umjetnički instinkt nije ga
nigdje izdao, nigdje nije malaksala njegova snaga, nigdje potamnila
divna dikcija njegova stila. Večinom lirično mekan i rastužen,
zna katkada neočekivanom oštrinom vladati bezobzirnim oružjem
satiričnih strjelica. Par puta mu se prohtjelo u komedijama izvrgnuti
ruglu špiserske slaboče, pa mu je gotovo svaka rečenica bila
toliko puna žuči, kao i blještave duhovitosti.

Naravno, da takova pojava nije mogla ostati bez upliva
na literarne adepte, pa je razumljivo, da su Cankara osobito neko

9

/ M/

vrijeme mladi literati upravo silno kopirali. Ipak se mora reči, da
su se dosta brzo snašli. Tako Vladimir Levstik, Milan
Pugelj, Cvetko Golar, Novačan, Prenk  i drugi, o
kojima više slijedeči put u drugoj svesci slovenskih novela.

Nadam se, da če hrvatska publika ove slovenske novele
simpatično primiti, čijim prevodom želim i ja nešto pridonijeti
medjusobnom upoznavanju i zbliženju Jugoslavena.

U Zagrebu početkom oktobra 1913.

ZOFKA KVEDER.

10

FRAN LEVSTIK: MARTIN KRPAN

u

/

/' 1 -

Notranjskom stoji selo, koje se zove Vrh. U tom seocu
živio je u staro doba Krpan, golem i snažan čovjek. Bio je,
veli se, tolik, da ga daleko nije bilo takovoga. Za rad nije mario.
Ali tovario je s mora na svojoj kobilici sol, sto je bilo vec tada
strogo zabranjeno. Pazili su na nj stražari na granici, ne bi li ga
gdje neopaženi zatekli; otvorene su se borbe s njime bojali bas
tako kao poslije sa Stempiharjom. Krpan se opet uvijek umio
da izmakne, da mu ne dodju do živoga.

Bilo je u zimi i okolo na okolo ležao je smjeg. Od sela
do sela vodila je samo uska prtina za ljude, jer tada još nije
bilo toliko cesta, kao danas. U naše doba, danas, razumije se
da je posve drukčije ; mi imamo, hvala Bogu, cestu do svakog
£ /- f .  kupusišta. Krpan je tovario uskom prtinom na svojoj kobilici ne¬
koliko centi soli, kad mu u susret dojure saonice ; na njima je
sjedio car Janez, koji se baš vozio u Trst. Krpan je bio seoski
čovjek, zato ga nije poznavao; a nije bilo ni vremena da se
ogleda, niti skinuti šešir nije dospio, nego je brzo pograbio kobilicu
i tovar, te je prenio u stran, da je ne bi voz pregazio. Mislite
li, da je Krpana to nešto smetalo ? Njemu je to bilo, koliko
drugomu prenijeti stolicu.

Videči to car, zapovijedi kočijašu, da ustavi konje. A kad
se konji ustavili, upita silnog čovjeka : „A ko si ti?“

Ovaj mu odgovori: „Krpan mi kažu, a iz Vrha sam, kod
sv. Trojice, dva sata hoda odavle“.

„A što to tovariš ?“ pita car dalje.

Krpan se naglo snadje i reče: „E, što? Gubu za kresanje
sam naložio i nekoliko brusova!"

Na to se car začudi i kaže: „Ako su brusi, zašto su u
vrečama?"

Krpan mnogo ne razmišlja, več brzo odgovori, kao svaki

I I

čovjek, koji zna, što kaže: „Bojim se, da od studeni ne popucaju;
zato sam ih zamotao u slamu 1 strpao u vreču".

Silna ljudeskara svidjala se čaru i on reče: „Ta ti znaš,
kako se barata s ovakvim stvarima. Ali kako to, da si konjiča
tako lako prenio? Mesa doduše nema mnogo, ali ima barem kosti".

Krpan malo raširi usta i reče : „Znam, da vaši konji imadu
više mesa; ali svoje kobilice ne bi dao za sva četiri, što ih
imate pod kolima. A što se tiče prenašanja, gospodine, usudio
bi h se i dvije ovakve kobile nositi dva sata daleko i još dalje,
ako bi bilo treba".

Car pomisli: „To valja zapamtiti" — i zapovijedi kočijašu,
da potjera.

Prošla je onda godina i još koji dan. Krpan je uvijek tovario
po brdima i dolinama. U to se dogodi, da je u Beč došao silan
orijaš, Brdavs po imenu. Taj je pozivao, kao nekoč Pegam, sve
junake našega carstva u boj. No car mje imao tako plašljivih
ljudi, da bi kazao : Niko se mje usudio na nj; ali tko je pokušao,
da se s njime ogleda, bio je sigurno svladan. I taj orijaš nije
bio čovjek milosrdnoga srca, nego je svakog ubio, kojega bi
svladao. — To se počelo vrzati čaru po glavi: „Gledaj ! Sto če
biti, što če biti, ako se Brdavs ne ukroti ? Pobio mi je več svu
najvišu gospodu!" Tako se car tužio, a kočijaš ga je čuo. Pri-
stupi dakle k njemu s velikom ponižnosti, kako i pripada velikom
gospodinu i reče: „Svijetli čare, zar se ne sječate, što se je
dogodilo preklane u zimi blizu Trsta?"

Car zapita zlovoljno što.

„Eno onaj Krpan, što je tovario gubu za kresanje i bruse,
zar ne znate, kako je kobilu i sve zajedno prenio u snijeg, kao
da nosi zdjelu na stol ? Ako Brdavsa ne svlada Krpan, drugi ga
ne če, to vam velim".

„Pa zbilja" reče car „moram odmah da pošaljem po njega".

Poslali su lijepu, veliku kočiju po Krpana. On je baš tada
natovario nešto soli pred svojom kučom, a stražari s granice
nanjušili su več, da se sprema na trgovinu. Dodjoše dakle nad
njega, te ga se late. Bilo ih je petnaest. Ali on ih se nije pre-

12

plašio ; šaro je pogledao i pograbio prvoga 1 namlatio ostale
njime, da su svi okrenuli potplate. Baš se je to zbivalo, kad se
u četveropregu doveze nova, lijepa kočija. Iz nje stupi carski
poslanik, koji je sve vidio, što se je dogadjalo i naglo reče:
„Sad več znam, da sam pravo pogodio. Ti si Krpan, iz Vrha
od sv. Trojice, zar ne?'

„Jesam Krpan" reče taj; „iz Vrha takodjer, od sv. Trojice
takodjer. A što biste htjeli ? Ako mislite što zbog soli, savjetujem,
da mirujete ; petnaest ih je bilo, pa ih se nijesam bojao, hvala
bogu ; a tek jednoga se valjda ne ču bojati".

Poslanik opet, koji sigurno nije znao, zašto spominje sol,
kaže na to: „Samo brzo zatvori kobilu u staju, pa se brzo
svetačno obuci, idemo u Beč k čaru".

Krpan ga nepovjerljivo pogleda i odgovori: „Kdor če iti na
Dunaj 1 , mora pustiti trebuh zunaj 2 , to sam čuo od starih ljudi;
ali ja ga mislim nositi sobom, dok god budem tovario i gdje
god budem tovario.

Poslanik mu zatim reče: „Ne moj ti misliti, da ja zbijam šalu".

„A ne bi bilo ni zdravo" odgovori Krpan.

Na to opet reče poslanik : „Sve je istina, što sam ti kazao.
Zar više ne znaš, kako si predlanjske zime maknuo kobilu kočiji
s puta. Onaj gospodin u saonicama bio je car, a niko drugi,
da znaš!“

Krpan se začudi i reče: „Car — ta nije valjda ?“

„Car, car! Samo slušaj. Došao je sada u Beč Silan orijas,
kojemu kažemo Brdavs. Takav je, da ga niko ne utjera u strah.
Potukao je več dosta vojnika i gospode, pa smo rekli: Ako ga
nijedna krštena duša ne pobjedi, Krpan ga hoče. Vidiš, ti si
posljedna nada careva i grada Beča".

Krpana je to uspješno utješilo. Cinilo mu se vrlo dobro,
što je čuo i reče: „No, ako nema drugoga, nego taj Brdavs,
slušajte, što vam kažem. Petnaest Brdavsa za malu užinu, to je
meni toliko, koliko vama baciti kamen preko mlake, koju preskoči
dijete od sedam godina; samo pazite, da me ne vodite za nos !“

1  U Beč. 2  Narodna poslovica.

13

To reče i brzo snimi sol s kobile, kobilu odvede u staju, ode
u kuču i svetačno se preobuče, da ga ne bude stid pred carem.
Kad se je preobuo, istrči napolje, sjede u kočiju i brzo odjure
prema Beču.

11 .

Kad dodjoše u Beč, bijaše cijeli grad zavijen u črno; ljudi
su žalosno gmizili okolo poput mrava, kad im se upali mravinjak.

Krpan pita: „A što vam je, da sve žali?"

„0 Brdavs, Brdavs!" vice malo i veliko, muiko i žensko;
bal danas ubio je carevoga sina, kojega je duboko u srcu pekla
sramota, da kruna nema pod sobom junaka, koji se ne bi bojao
orijaša. Išao je da se s njime ogleda, ali koja korist ? Kako
drugima, tako njemu. Doslije se još niko nije vratio iz borbe".

Krpan naloži, da se brže potjera i tako dodjoše u carski
dvor, za koji kažu, da je silno velik i vrlo lijep. Tamo stoji
straža uvijek na vrati noč i dan, Ijeti i zimi, pa ma bila još
kakva studen; i odmah je zavikala pri Krpanovom dolasku, kao
što je običaj, kad se ko od carske porodice doveze. Bilo je
naime več četrnaest dana, što je izdana zapovijed, da straža
nikoga i nikada ne javlja, osim kad se doveze takav i takav
čovjek. Toliko su se radovali Krpanu u Beču. A kako mu se
i ne bi? Vraški im več dogorilo do nokata! Kad je car začuo
viku, znao je odmah ko dolazi i istrčao u susret, da vodi Krpana
u gornje odaje. Čudo od ljepote je tamo, još ljepše nego u
crkvi. Krpan je samo zjao, jer mu se sve tako krasno učinilo.
Car ga upita : „Krpane iz Vrha, da li me još poznaš?"

„Kako vas ne bih poznao" odgovori on „ta nije više od
dvije godine, što smo se vidjeli. No vi ste još uvijek lijepo
zdravi, kako se vidi na vašem licu".

Car reče: „Sto koristi drago zdravlje, kad sve drugo ide
naopako. Ta valjda si več čuo za orijaša? Kako misliš ti, što
če biti iz toga, ako se nekako ne promijeni ? Sina mi je ubio,
vidiš !“

14

Krpan odgovori: „Što bi bilo ? Glavu čemo mu skinuti,
pa eto“.

Car mu žalosno odvrati: „Dobro bi bilo, samo kad bismo
mogli. Oh, ali nema, mislim, pod suncem junaka, koji bi Brdavsu
skinuo glavu“.

„Zašto ne? Cuo sam“, kaže Krpan „da svi ljudi sve znadu;
u cijelom svijetu ima svega; pa kako da ne bi bilo junaka nad
Brdavsa? Kako sam siromašan, tako ču ga pakleno izlemati, da
mu se nigda više ne vrate zle želje, da izazivlje po Beču; dao
bog, da bi to bila istina! “

Tko bi bio čaru više ugodio, nego ove riječi! Samo nešto
ga je Ijoš zabrinjavalo, zato i reče: „Da si jak, o tom si me
uvjerio, ali pomisli ti: on je vikao oružju od mladih dana; a ti
si doslije tovario samo bruse i gubu po Kranjskoj; koplje i mač
nijesi valjda vidio još nigdje drugdje, nego na križnom putu u
crkvi. Kako češ ga se latiti ?“

„Ne bojte se vi ništa“, odgovori Krpan, „kako ču ga i
cime ču ga, to je moja briga. Ne bojim se ni mača ni kopija,
ni drugog orijaševog oružja, što mu ni imena ne znam, ako ga
mnogo ima na sebi“.

Sve je to bilo čaru po volji i brzo naloži, da se donese
polič vina, hljeba i sira rekavši: „Na Krpane, pij i jedi, zatim
idemo da izaberemo oružje!“

Krpanu se sve to činilo vrlo malo: polič vina na takvog
junaka ! Pa ipak je šutio, što je preveliko čudo. Sto je i htio ?
Valjda je čuo, da sva gospoda malo jedu, jer jedu kad hoče i
koliko ko hoče, sama dobrih jela. Ali seoski čovjek, kao što je
bio Krpan ima dugo za brijegom. On dakle pojede kao da bi
gore pogledao, te naglo ustane. Car je sve vidio, a pošto je bio
dosjetljiv čovjek, odmah je uvidio, da za ovakvo tijelo treba
mjeriti večom mjerom; zato su od toga časa davali Krpanu dan
na dan dok je bio u Beču dvoja pleča, dvije četvrti janjca, tri
kopuna, a pošto nije jeo sredinu od kruha, dobivao je koru od
četiri bijele pogače, miješane maslacom i jajima; vina je imao
toliko, koliko je htio.

15

Kad dodjoše u oružaru, t. j. u zgradu, gdje je oružje, naime
sablje, mačevi, ocjelni oklopi za prša, šljemovi i kako se sve to
zove, Krpan prebire i prebire, pa sve, što rukama uhvati, zdrobi,
jer je bio silan čovjek. Čara prodjoše srsi, kad to vidje, pa opet
se junački držaše i upita : „No, hočeš li več što izabrati?"

„Pa odašta, da što izaberem?" odgovori Krpan. „To su
same igračke, to nije za orijaša, kojemu se kaže Brdavs, a nije
to ni za mene, kojemu kažete Krpan. Gdje imate što boljega?"

Car se čudi i govori: „Ako to nije za tebe, sam ne znam
kako bi! Večeg i boljeg nemarno".

Na to kaže ovaj: „Znate što ? Pokažite mi, gdje je kakva
kovačnica!“

Vodi ga brzo sam car u kovačnicu, koja je takodjer bila na
dvoru; jer ovakvi ljudi imadu svu pripremu i kovačnicu, da je
kladivo i nakovalo pri ruci, ako obosi konj ili ako treba što drugo,
da se popravi ili prekuje. Krpan uzme komad gvoždja i najteže
kladivo, koje je kovač uvijek obadvjema rukama vijao, a njemu
je u jednoj ruci pjevalo, kao da kosu klepa. „Oj, ti vražji dečko"
rekoše svi, kad to vidješe. 1 čaru se mililo, da ima takvu ljude-
skaru u kuči. Krpan kuje i kuje, tjera mijeh iz petnih žila, i
izradi napokon veliku stvar, koja nije bila slična nikakvom oružju;
bila je još najviše slična mesarskoj sjekiri. Kad je to svršio, ode
u vrt, posječe mladu, krošnjatu lipu nad kamenitim stolom, kud
su ljeti dolazila gospoda, da se hlade. Car, koji mu je uvijek
bio za petama, priskoči brzo i zaviče : „Krpane, ta što to radiš,
djavo te odnio, zar ne znaš, da bi carica radije dala sve konje
iz kuče nego ovu lipu nad stolom. A ti si je posjekao! Sto če
biti sada?"

Nego Krpan se iz Vrha nije poplašio, več odgovori: „Sto
je, to je! A zašto mi nijeste pokazali drugu, ako vam je ove
toliko žao ? No pa što ? Drvo je drvo ! A ja moram imati baš
onakvo drvo, kakvo trebam u boju".

Car šuti, jer vidi da ne hasni zvoniti, kad je tuča več pobila;
ali ipak je bio zabrinut, kako če se opravdati pred caricom. Krpan
dakle načini najprije toporište za sjekiru, zatim odsiječe pol hvata

16

dugi, na jednom kraju silno debeo kij, pa podje pred čara: „Oružje
imam, ali konja nemam. Ta valjda se ne čemo pjeike čupati!

Car, radi lipe još uvijek malo zlovoljan, reče: „Idi, pa
uzmi konja, kojega hočeš, ta ja znam, da se samo razmečeš.
Kad ču biti ja papa u Rimu? Tada, kad ti svladaš orijaša.
Ako misliš, pograbi ga, pa mu odrubi glavu, ako si zašto, da
ima moja država mir od njega, a ti veliku čast 1 slavu za njim t
Krpan je bio malo srdit, ali opet proguta gnjev 1 kaže.
„Što se tiče Brdavsa, to nije igrarija, kao kad bi tko iz grma
poplašio zeca, koji se boji svake cjepanice i kamena. Koliko
junaka imate, koji bi se ufali na nj ? Zapamtite carski gospodine!
Sto sam obečao, izvršit ču, ma da svi opadači puknu od gnjeva,
koji me mraze kod vas. Kad bi se samo svi ljudi uvijek držali
svoje riječi, kao što se kanim ja, ako me Bog ne udari, tad
ne bi niko znao, što znači laž na zemlji ! Ali svijet je zao, te
ne misli, da je Bog velik, a čovjek malen. Sad samo dodjite,
idemo, da izberemo konja. Ne ču takvog, koji bi poda mnom
pred orijašem počučnuo na sve četiri noge vama na sramotu,
meni na nepriliku. Bečlije bi se smijali, a vi biste kazali: gle-
dajte, još i konja mi je nakazio!"

Car je samo okamenio, slušajuči mudrost Martinovih ustiju,
a onda je pošao za njim. Kad dodju u konjušnicu, pita: „A
po čem češ poznati konja, je li dobar ili nije? 1 " Krpan odgovori:
„Po tom, da ga ne ču moči potegnnti za rep preko praga.

Car kaže : „Samo pokušaj ! Ma da si mi, prevejani lopove,
načinio dosta neprilika pred caricom, opominjem te, čuvaj se,
da te koji ne ubije, konji su vatreni".

Martin Krpan pak izvuče prvog i posljednjeg i sve druge
preko praga, a dapače i onog, kojega je sam car jašio dva puta
na godinu, najme o Uskrsu i o Tijelovu; to se je valjda čaru
osobito zadimilo pod nos. Onda reče Krpan : „Ovdje ga nema
za moje sedlo ! Idemo drugamo !“

Car odgovori čemeran: „Ako nijesu ovi za te, moraš se
boriti pješice. Ti nijesi pravi čovjek! Znam, da u carstvu nemam
takvoga, kojega ti, klipane, ne bi izvukao!“

2

17

/

„Ta je prazna !“ reče Krpan. „Ja imam kod kuče kobilu,
koju ne izvuče nijedan od vaših junaka, ako nije drukčije, evo
moje glave, da ne reknu Bečlije zajedno s Brdavsom, da lažem.“

„Valjda nije ona“ reče car „s kojom si plesao po snijegu?"

„Ona, ona!“ odgovori on.

Car se razljuti i reče : „Sad več vidim, da si luda, lli da

mene činiš ludjakom. Čuvaj me se, Krpane, moja je ruka duga!“

Krpan mu u smijehu odgovori: „Ako je još dulja, opet

orijašu ne seže ni do pojasa, a kamo li do brade, da bi ga
malo oskubla i očupala. Ah pustimo šale za zabavu ljudima,
koji nemaju drugog posla, več da peckaju njima svoga bližnjega;
razgovorimo se radije o Brdavsu, koji još i sada nosi glavu.
Saljite brzo po moju kobilu! Ili da sam idem po nju, ali onda
ne znam. . . Kad mene ne bi više bilo natrag ? Bogu je sve
moguče“.

Kad car to začuje, pošalje brzo na Vrh po Krpanovu
kobilu. Kad je dovedoše u Beč, reče Krpan: „Sad samo na

kup, bečki delije, kolikogod vas ima ! Moje kobile, ma da je
vidjeti slaba, ipak niko ne potegne do praga, a nekmoli preko
praga !“

Kušali su jahači i konjari i svi oni, koji su učili, kako se
ima u strah natjerati konja, pa bio zao ili krotak. Ali kobilicu
nije nitko premakao s mjesta; svakoga je bacila na gnojište.
„Vrag te odnio“ reče jedan i drugi, „malo kljuse, velika moč!“

m. ' , i Wl

Došlo je vrijeme borbe s orijašem. Bio je baš dan sv.
Erazma. Krpan uzme kij i sjekiru, zasjedne kobilu i jaše iz
grada na livadu, gdje se borio Brdavs. Martina je bilo čudno
pogledati; njegova je kobila malena a noge je imao dugačke,
tako, da su se skoro po tlu vukle za njime; na glavi je imao
stari šešir, širokih krila, a na sebi debeli kaput iz domače vune:
ipak se nije nikoga bojao, što više i sam ga je car rado slušao,
kad je kazao koju paprenu.

18

Kad Brdavs ugleda konjanika, svog neprijatelja, počne se
grohotom smijati i reče: „Zar je to onaj Krpan, kojega su

pozvali na me iz takve daljine, tamo iz Vrha od sv. Trojice?
Da si radije ostao kod kuče uz peč, da ne ucviliš svoju staru
majku, ako je još imaš i da ne rastužiš svoju Ženu, ako ti ju
je Bog dao. Idi mi ispred oči, da te ne vidim, ali samo brzo,
dok mi je srce milosrdno. Ako me pograbi gnjev, ležat češ na
zemlji krvav, kao sam carev sin i sto drugih!"

Krpan mu odvrati : „Ako nijesi još smiren s Bogom, svrši
brzo, što imaš ; ja ne kanim dugo čekati, žuri mi se kuči na
peč. Tvoje su riječi pobudile u mome srcu živu želju za mojom
kučom i mojom peči, ali prije ipak ne idem, dok tebi ne skinem
glavu. Ali ne zamjeri! To mi je naručio moj gospodin car. Ja
mjesam znac za tebe ni za tvoje orijaštvo ni za sve krvave
borbe. Prijaši bliže, da si pružimo ruke, nikad si ih ne čemo
kasnije; ali kažu, da Bog ne voli, ako dodje ko s gnjevom u
srcu pred njegov sud.“

Orijaš se nekake^- začudi, kad to začuje. Naglo dojaši i
poda mu svoju krupnu ruku. Krpan mu je tako stisnu, da mu
odmah briznu krv iza nokata.

Brdavs malo zareži, ali opet nista ne reče, več pomisli :
taj je oštar i silan; ali što če — seljak je seljak, ta ne zna se
boriti, kako se bore junači.

Zurno potbode svaki svoga konja i zatrče se opet iz
daljine jedan protiv drugoga. Brdavs podigne visoko mač, kako
bi več prvim zamahom odsjekao neprijatelju glavu, ali on mu
žurno podstavi svoj kij, da se je mač duboko zasjekao u meku
lipovinu, i prije nego ga je orijaš mogao izvuči, sjaši Krpan
s male kobile, stegne Brdavsa na zemlju i položi ga, kao da
dijete stavlja u kolijevku, te mu stane za vrat i reče: „No a
sada samo brzo izmoli jedan očenaš ili dva i pokaj se malo za
svoje grijehe, ispovijedati se više ne češ, nemam kada da
odgadjam, žuri mi se kuči za peč, znaj da jedva čekam, da
začujem zvon, što pjeva na Vrhu kod sv. Trojice". To reče i
uzme lagano sjekiru, te mu odsiječe glavu i vrati se prema gradu.

19

Bečlije, koji su doslije samo iz daleka gledali, prijure
k njemu ; i sam car dodje mu u susret, zagrli ga pred svima
ljudima, koji su vikali iz svega glasa: „Krpan nas je spasao!
Hvala Krpanu, dok god bude Beča!“

Krpanu se vrlo mililo, da je postigao toliku čast i držao se
na svojoj kobilici, kao da ide pozivati goste. Ta i mogao je;
još tu medju nama, ako ko sljepiča i bjeloušku ubije, ne zna
na koji bi je grm objesio, da je vidi više ljudi.

Kad dodju u carski dvor svi knezovi i vojskovodje i sva
prva gospoda s Krpanom, progovori najprije sam car i reče:
„A sad si samo izaberi! Dam ti što želiš, jer si svladao takvog
neprijatelja i oslobodio zemlju i grad velike kušnje i nesreče.
Nema takve stvari u carstvu, za koju bih rekao : ne dam ti je,
ako je hočeš“.

Na to pristupi ministar Gregor, koji je imao ključe od carske
blagajnice, jer ovakva gospoda imadu za svaku stvar posebnoga
slugu. Ministar se oglasi: »Veličanstvo, znate što, vaš ludjak
Stefan je umro, jučer je prošlo osam dana iza njegove smrti,
bog mu dao nebeško svijetlo ! [ Štefan i Krpan nekako su vrlo
slični./Što mislite ? Možda bi ovaj preuzeo njegovu službu ?
Ništa se ne zna. Lukavac je, debeo je, smiješan takodjer, je-
zičav baš tako, čitavo krščanstvo nema ovakvog". /

Krpan odgovori: »Magister Gregor, znate što. Jedanput •
sam bio vaša luda, dva puta ne ču da budem. Smijalo bi se
malo i veliko meni i mojoj kralkoj pameti, kad bib to učinio —
a sad dobro, da mi je palo na pamet! Skoro bih bio zaboravio,
što več dugo imam na jeziku. Carski gospodine, nekoč ste me
sastali s kobilicom u snijegu, zar ne?“

Car: »Bilo je tako, bilo!"

Krpan : »A što sam imao u tovaru ?“

Car : »Bruse i gubu za kresanje 11 .

Krpan: »To je bilo onda, kad ste vi išli u Jeruzalem 11 .

Car: »Bosa je ta! U Trst sam išao, za Jeruzalem znam
baš toliko, koliko za svoju zadnju uru“.

Krpan: „A ja baš toliko za bruse i gubu. Tada, znate,

nijesam vam rekao istine, pa mi je zato još i danas žao.
Englesku sol sam tovario. No ali nijesam se bojao zapravo vas
ni vašeg kočijaša. Ali tako je : kad čovjek sidje s pravoga puta,
opet se boji, pa da je još jači, ako grana udari o granu“.

Na to reče ministar Gregor: „ Ali zar ne znaš, da je to
zabranjeno. To je pogibeljan čovjek, državi čini štetu. Pograbite
ga, zatvorimo ga!“

Krpan odvrati: „Ko če me ? Možda vi krakonja, koji ste
mršavi kao ražanj, kad je vas i vašeg magistrovanja jedva za
punu šaku ? S jednom vas rukom gurnem preko krova sv. Stje-
pana, koji stoji posred grada! Ne razdirite praznih riječi."

Car reče: „Samo ti meni reci, ako možda još što želiš.
Nas dvojica ne čemo ostati u neprijateljstvu, ako Bog dade. A
ti ga ministre Grogore samo ostavi! Ja več znam, kako je !“

Krpan odgovori: „Slušajte me dakle! Moje rvanje s Br¬

davsom, znam, da je vrijedno spominjanja. Ko če znati ? Možda
če dangube sastavljati pripovijesti i pjesme i govorit če se, kad
ne bude više ni vas ni mene, kosti ni črne zemlje, ako ne dade
magister Gregor drugačije zabilježiti u knjige. Ali neka učini,
kako hoče, meni se ne če time ni prilaskati ni zamjeriti, a ipak
je svaki radnik vrijedan svoje nagrade, to sam čuo u crkvi.
Ako je vaša draga volja, dajte mi dakle pismo, koje če vrijediti
pred svom duhovnom i svjetskom gospodom; a i svoj pečat
morate udariti, da mogu bez brige nositi englesku sol po svijetu.
Ako mi dadete, neka sam nevrijednik, kolikogod me ima pod
šeširom, budem li vam što spočitavao, dok tovarim“.

Čaru je odmah bilo to s voljom, a ministar Gregor nije
nikako htio da pristane. Ali car ga nije slušao, več je dapače
zapovijedio: „Gregore, uzmi pero, pa zapiši, kako je kazao
Martin!“

Ministar Gregor držao se kiselo, ali branio se ipak nije,
jer čara se ipak svaki boji. Kad je pismo bilo gotovo i zapečačeno,
reče car Krpanu: „Martine, bili mi prodao pogače i vino i što
je još drugih stvari, caričinih darova? Najlaglje če biti ovako,
gledaj! S caricom ču več ja govoriti, da bude u redu. Dat ču

21

ti kesu cekina, a ti češ ostaviti stvari. Ko bi to nosio iz Beča
do sv. Trojice!“

Krpan odgovori: „Kesu i pol, i još koju škudu povrh toga,
znam da vrijedi, pa da ih brat bratu daje. Ali neka je. S vama
ne ču za malo gledati. Samo da ne bi kod carice imao radi
toga kakvoga posla, ne obilazim rado oko gospode! Ali ja
imam svjedoke, da ste vi preuzeli sve neprilike, koje bi nastale
iz toga jedanput ili drugi put, dobro me poslušajte!"

Car mu odgovori: „Ne boj se ništa, to ču ja sam bez
tebe izravnati. Evo ti kese, a tu evo još i pismo. Ta nočas i
onako ne češ otiči iz grada, ma da i kaniš, dan se več naklomo
i noč se približava".

Ali Krpan odgovori: „Lijepa vam hvala najprije za pisamce,
da ga mogu u ruke baciti svakome, ko bi me zaustavio na
putu, a i radi kese ne ču skupariti. Ko zna, što može još
čovjeka stiči ? Možda če mi još doči na korist. Uvijek se kaže:
bolje drži ga, nego lovi ga ! Ali kod vas ne ču nočiti, ako vam
se time ne zamjerim. Več me je primilo da budem opet na
Vrhu kod sv. Trojice. Samo bih vas još molio, da mi dadete
čovjeka, koji bi me ispratio do ceste. Grad je velik, kuča ima,
koliko ih još nišam vidio, otkako tovarim sol, ma da sam bio
več na Rijeci i u Kopru, na Vrhučki i u Ljubljani, ali toliko
ulica nije nigdje. S kočijašem smo se brzo vozili, pa kuda sam
došao, znam toliko, kao da sam imao zavezane oči, ma da sam
gledao lijevo i desno ; ali nije dano svakom čovjeku, da uvijek
znade, gdje je.“

Car mu obeča svoga slugu, zatim mu pruži ruku a i Gre-
goru zapovijedi, da mu je dade. Ministar se nije branio, ali je
opet bio radi pisma sav zelen od gnjeva.

Krpan zadjene kij i sjekiru i ovo su bile njegove zadnje
pred carem : „ Ako bi se opet javio kakav Brdavs ili koji drugi,
vi znate, gdje se kaže na Vrhu kod sv. Trojice. Ostajte zdravo!"

„Sretno pošao !“ reče car, a ministar Gregor ništa.

22

JANKO KERSNIK: OTAC

T amo dolje pod dvorcom Kompoljsko činila je seoska cesta
malen klanac u uvali avaju malih dolina, koje se protežu
na sjever i istok.

Nad cestom duž klanca protezale su se dvije uske staže.
Svi dvorski i seljački lovci pripovijedali su, da je tu na
raskršču izvršno lovačko mjesto za svakojaku divljač.

Zec, tjeran i gonjen od pasa, mora dobježati cestom —
kako su govorili lovci — bilo s desna lli s lijeva ; lisica doplazi
i privuče se uskom donjom stazom, te na nju treba naročito
paziti. A srnjak dolazi uz prasak grmlja kroz šikaru, obraslu
kupinjem ; čak ga na dvjesta koraka lako čuješ ; mora na cestu
pred pušku izači.

Izvršno je bilo to mjesto ! A takodjer i za srne, lakonoge,
živooke srne!

No na te je bilo strogo zabranjeno pucati. Gospodari dvora
čuvali su svoju divljač.

Bilo je mjeseca rujna, kada se rano za hladne rose otpu-
tilo nekoliko lovaca iz dvora Kompoljskoga na lov dolje u uvalu.

Bila ih je mala četica. Gospodar dvora htio je imati
nekoliko zeceva, a sam nije dospio da ide u lov na nje. Poslao
je svoje lugare, četiri njih, a pridružio im se još učitelj iz dvora,
odgajatelj gospodarevih sinova. Znao je, da če dva mlada ba-
runčiča spavati do deset sati, a do toga vremena htjeli su se
več svi povratiti. Kasnije se pak rosa posuši i izgubi trag.

Učitelj bio je po svojem službenom položaju najodličniji
medju današnjim lovcima. Postavili su ga stoga na najbolje
mjesto, tamo na raskršče na seoskoj cesti.

Nista zato, ako baš ne pogodi svakoga zeca. Ima ih do-
voljno tamo po bregovima, a lugari imaju bistre oči, da čak na
ležaju lako ugledaju dugoušenca.

23

Tamo na obronku doline sa istočne Strane svitalo je, kad
je učitelj iz dvorca dokoracao na svoje mjesto.

Lijep čovjek bio je taj učitelj, a i mlad.

Dugo nije bio još na dvoru, a nije tu ni htio ostati dugo,
jer je kanio študirati dalje. Samo ferije, možda nekoliko mjeseci,
htio je provesti ovdje. Pa što! Ta, ovdje je bilo na dvoru
dugočasno, no u gradu je druga zabava.

Lov, to je bilo jedino, to je bilo sve tu u tim brdinama.
On je pomagao zaboravljati na nekoliko tih barunovih derana.

Gorak je kruh to učiteljevanje kod visokih ljudi. Hvala
bogu da se lako zasladi, dokle smo u gradu. Ali na selu!

Dobar sat je več stajao učitelj tu na svojem mjestu, i
ustrijelio je jednoga zeca, a dva je promašio. Ubitoga je ali
ponosno objesio o suhu granu u obližnoj borovoj sumici.

Goniči su se sa psima okrenuli na drugu stranu, te je učitelj
morao čekati, dok se vrate okolo brežuljka opet prema njemu.

Sjedio je zato kraj ceste na odvaljenom kamenu.

Tad ga upozore na se laki korači, koji su pridolazili po
seoskoj cesti prema vrhu.

Mlada seoska djevojka prolazila je mimo. A bilo je vrijedno,
da si je čovjek pogleda i da je nagovori, pa da baš i nije bio
tako mlad kao dvorski učitelj.

Potonje nije bilo ni potrebno, jer je djevvjka sama stala
pred zecom i znatiželjno je upitala:

„Jeste li ga ovdje ustrijelili ?*'

Učitelja je pogledala tek samo površno.

„Ovdje, ovdje!“ reče on, koji nije mogao od nje skinuti
očiju. „Kamo pak ideš ti?“ pridometne, jer ga je ona večma
zanimala, nego li zec.

Sad je i djevojka uprla svoj pogled u lovca.

„U polje!" rekla je brzo i htjela je dalje po cesti.

„Cekaj malo, čekaj!“ reče on i stupi nasred puta pred nju.
„Kako ti je ime ?“

Govoreči htio ju je primiti oko pasa.

No ona mu se izmakne.

24

„Svaki dan Uršika!" reče smijuči se i pohiti prema dolu.

No on je opet naglo kod nje, te je pridrži za ruku.

„Uršika? Cija si Uršika?" pitao je.

„ Pustite me, meni se žuri! “ reče ona malko zlovoljna, no
ipak joj je silio smijeh u zarudjeli obraz.

„Reci mi, čija si, pak du te pustiti, a prije ne!“

Govorio je to naglaskom kao da kaže istinu, te se vidjelo,
da doista misli ispuniti svoje obečanje.

Djevojka je amo i tamo izvlačila svoju ruku, koju je držao
krepko, te je pogledavala po cesti dolje i gore, da li tko ne
dolazi.

Stidjela se.

„Kad ste tako dosadni", reče naposljetku, „Tolstovršnikova
sam. A sad me pustite u miru!“

On ju je doista ispustio.

Ali ju je još prije brzo primio oko pasa i strjelimice je
poljubio na malene crvene usne.

Odrmula ga je zlovoljno i držeči ruku na ustima odbježala
je po cesti.

Za malo bila je iza zavoja, a učitelj je jos uvijek stajao
na istome mjestu i gledao za njom.

„Tolstovršnikova Uršika!" govorio je sam sebi, „to demo
si zapamtiti. Nijesam još vidio ijepše djevojke. Možda če biti
ipak malo zabave u tim bregovima!"

* * *

Kakvih četrnaest dana kasnije počeo je učitelj često izlaziti
na večer na šetnju, kako je sam govorio, a kasno se vračao
natrag.

Barun nije se mnogo brinuo za nj, jer je on imao večeri
slobodne. Ni druga služinčad nije se brinula za učitelja. A i
ako li je ovaj ili onaj sluga izrazio kakovu sumnju o tim nočnim
učiteljevim šetnjama, ipak nije nitko znao štogod pripovijedati.

Znalo se, da v dvorski učitelj ide obično tamo u dolinu,

25

gdje se na kraju, dobra pol sata daleko, nalazila samotna Tol-
stovršmkova kuča.

Iza dva mjeseca otišla je barunova obitelj u grad a i učitelj
s njome.

Otada nije se više medju služinčadi govorilo o njemu.

II.

Kričao je i derao se preko svake mjere, kad su ga nosili
na krštenje. U crkvi pak su mladi župnik, gospodin Janez, grdo
gledali, kad su ga polijevali vodom i kad su mu stavljali malo
soli na jezičak.

»Pankracij neka bude, Pankracij!“ govorili su zatim go¬
spodin Janez, „ta, nema oca, da bi mu ime izbirao, a danas je
dan svetoga Pankracija!"

Ni kum ni kuma nijesu htjeli protusloviti, ma da je kum
več bio zinuo, da bi predložio drugo ime. Tako je dečko bio
krsten Pankracijem.

A gospodin Janez su iznova grdo pogledali pitajuči kuma
malo kasnije u župnom dvoru: »Koga pak da zapišem za oca?“

„Ta, več če se oglasiti, bude li se htio !“, rekao je kum,
a gospodin Janez su po tom pustili onu stavku u krsnom listu
praznu, gdje se ima zapisati očevo ime, prezime i zvanje.

I kričečega su Pankracija odnijeli kuči.

No ni tu nije bio veseo dan. Stari Tolstovršnik je več od
jutra samo kleo i ljutito se vrzao oko kuče, a kad mu je več
bilo svega dosta, metnuo je sjekiru na rame i otišao u šumu
kljaštriti crnogoricu. Nije htio čekati, dok donesu maloga unuka
iz crkve. Zelio mu je i prorokovao sve, samo ništa dobro.

Stara pak Tolstovršnikovica je brisala potihoma suze i
kuhala je juhu za bolesnu kčerku. Ovoj je bilo slabo, silno
slabo.

»Evo Uršika", rekla je mati, ušavši s malenim loncem u
sobu, »ispij ovu juhu. Anžiška mi je poslala kokoš, tako lijepu
kokoš, da je bilo šteta zaklati. Pij Uršika, dobro če ti činiti".

26

U tom su času donesli kumovi krštenoga maloga. Položili
su ga u zipku i njihali su je amo tamo, jer je on snažno kričao.

„Da li su gospodin što rekli?", upita stara majka potiho
kuma.

„Puno nisu rekli", reče on, „ali su ga krstili imenom da¬
našnjega sveča!"

„Sto velite?" oglasi se bolesno djevojče, „kako su ga
krstili ?“

,.Pankracij je, Pankracij, danas je njegov god! Gospodin
Janez su tako htjeli!“

„Oh, moj bože!" zaplače mlada majka i suze ju obilju.

„Ta, što bi plakala! U nebo lako dodje, pa da je Joža,
Juro ili pak to, što je. S gospodinom se nijesmo mogli svadjati!"
reče kuma, zibajuči neprestano dijete.

I stara mati brisala je suze, ali nije rekla ništa.

„Oca su htjeli takodjer znati!" nadoda kum, te pogledje
na svoje umjetno sašite cipele.

„Oh, ti dragi bože !“ uzdahne Tolstovršnikovica.

Djevojče pak u krevetu sakrilo je obraz. Tako slabo joj je
bilo, a i tako joj je bilo teško kod srca

Kumovi su zamalo otišli, a oko podne povratio se i stari
Tolstovršnik kuči. Sjekiru zasjekao je u panj pred stajom, a
zatim je ogledavao voz pod sušom i nekoliko borovih dasaka,
koje su se tamo sušile. Naposljetku je ušao u kuču; za bolesnu
kčerku nije ni upitao.

Kod objeda su svi šutjeli: gospodar, sluga i služavka;
matere nije bilo.

Drugi dan je zvonilo kod župne crkve za mrtvacem. Tol-
stovršnikova Uršika bila je umrla.

Kad su je zakapali, bio je i stari Tolstovršnik tamo, te
si je nekoliko puta potegao desnim rukavom preko lica.

A stara mati je kod kuče sjedjela i plakala te zibala ma¬
loga Pankracija.

27

III.

Prošlo je trideset godina.

Na Tolstovršnikovu domu gospodario je Pankracij.

Iza staroga oca, koji je prvi otišao s ovoga svijeta, gospo¬
darila je stara mati. Umrla je za jednu godinu, nakon što se
Pankracij oženio.

On je sada gospodario tako, kako su pred njim gospodarili
drugi. Cio tjedan bilo je dosta posla i muke, a nedjeljom si je
rado katkada priuštio čašu vina, ako li je bilo toliko drobiža u
kudi, da se ovi krajcari nisu baš poznali. Jer on je bio marljiv
i itedljiv čovjek.

Njegov posjed bio je nešto po strani, tako da se tu malo
kada oglasio koji putnik. No ako bi tkogod došao, Pankracij
nije nikoga otjerao od kuce. I jesti i prenočiti mu je dao pod sušom,
a po zimi u staji. A sve je to činio tek za koju dobru riječ.

Bilo je oko Božica. Tako hladno je bilo, da je snijeg
škripao pod nogama.

Kod Tolsto vršnikovih su povečerali, kad li dodje sluga
javljajudi gospodaru, da se na kraju staje stišde uza zid čovjek,
koji prosi prenodište, jer je tako oslabio da ne može dalje.

„Tko je to?“ upita gospodar.

„E, nekakav odrapanac mora biti, podrapan je i skoro bos“,
odvrati sluga zlovoljno.

„Neka bude što hode, pokaži mu mjesto na slami u staji!“

Za nekoliko časaka odloži Pankracij svoju kratku lulicu i
reče ženi, koja je spremala djecu na počinak :

»Pogledat du ipak, kakav je to odrapanac tamo u staji,
ako li je pravi, još mi ukrade kravu".

U staji, tamo u zadnjem kutu, ležao je na slami pružen
stari čovjek. Sluga je bio metnuo rastrgan kožuh na nj, i u toga
se zavijao stari odrapanac, jer po vanjštini svojoj je tako uistinu
izgledao. Iz cipela, koje su visile ispod kožuha, uz palce su
izlazili i drugi prsti van.

28

Crveni njegov nos pokazivao je, da nije crven samo od
zime. Na glavi imao je još malo kose, a i te su bile sijede.

„Taj ne če krasti krave", pomisli si Pankracij, kad je
pogledao starca.

„Da li vas zebe?" upita zatim glasno.

»Sada je več bolje!" reče on, „samo sam gladan, gladan!"

„Podji k majci, Bolt", reče gospodar sluzi, »neito večere
je ostalo !“

»Jeste li Vi gospodar?" upita sada onaj na slami.

»Jesam !“

»Jeste li tu takodjer doma?"

»Dakako !“ odvrati Pankracij, gledajuči, da li je marvi dobro
nastrto.

»A gdje je Tolstovršnikova Uršika?" upita opet onaj polako
i stenjuči.

»Uršika?" odgovara Pankracij osupnuto, jer se nije mogao
odmah sjetiti. »Ja je ne poznam — a Uršika! Tako je bilo ime
mojoj majci".

Čudno mu se činilo, što ispituje stranac.

»Je li več umrla mati?" zapita opet onaj.

»Upravo kad sam se ja rodio!"

Stranac je malo zamučao i uzdahnuo, a zatim započe opet:

»A gdje je Vaš — otac?"

»Sto do vraga ispitujete to?“ otrese se Pankracij.

U to je došao sluga i donio nešto ričeta u zdjeli.

Stranac se nešto podigao i nekoliko je puta pogutnuo, a
zatim je opet odložio žlicu, te legao natrag.

»Ne mogu, slabo mi je" reče stenjuči.

»Umrijet če !“ klikne sluga.

Pankracij se nagne nad starca.

»Trči po gospodina", reče sluzi, »sad če doista umrijeti".

Bolt prokune nešto kroz zube; u selo do župnoga stana
bilo je daleko, a vani je ležao debeo snijeg. Ipak išao je žurno.

Iza nekoliko časaka odlanulo je onome tako, da je opet
započeo :

29

„Pa gdje je Vaš — otac?“

Pankracij se nije mogao više ljutiti. Sjeo je na jasle kraj
bolesnika i rekao je:

„Nismo ga ni poznali, ni ja, ni stara mati! Trideset godina
je od toga!“

Odrapanac se nakon tih riječi napola uzdigao i zajaukao:

„Ja sam tvoj otac!“

Pankracij je odskočio k zidu. Te su ga riječi preplašile.
Mislio je, da se starcu miješa.

No stari odrapanac mu je stao pripovijedati polako i ispre-
kidano, te stenjuči u isti mah, dugu, dugu povijest, a Pankracij
ju je slušao i nije progovorio ni riječi. Svega — sve lakoumnosti
i nesreče — nije baš shvačao.

A kada je starac svršio, izašao je Pankracij šutke van iz
staje u kuču, te je zovnuo Ženu.

Spremili su u sobi krevet i s velikim su trudom dovukli
bolesnika iz staje.

Ženi je Pankracij rekao nekoliko riječi, a na to ona nije
više ništa ispitivala.

Kad su došli gospodin Janez — oni su još uvijek pasli
duše u toj fari — ležao je stranac več u čednom krevetu u sobi.

Sluga Bolt je debelo gledao tu promjenu.

Prema jutru doista je umro — Pankracijev otac.

Za pogreb se pobrinuo i platio sin. Nekoliko dana kasnije
pristupio je k župniku, gospodinu Janezu, položio je škudu na
stol i rekao:

„Za jednu svetu misu, gospodin plebanuš, za mater i za
— onoga, ta, znate za koga !“

30

DR. IVAN TAVČAR: KUZOVCI

(SLIKA IZ NARODA)

P red pedeset a i više nego pred pedeset godina bila je Po¬
ljanska dolina na Gorenskom zaboravljen i zapušten komad
slovenske zemlje. O bijeloj cesti, što se vije sada tik uz vodu,
nije još bilo ni govora; no odmah kod Škofje Loke počimao
je seoski put, koji se onda vukao prema Poljanom i još dalje
prema Žirom. Tolminci i Čiči prevažali su tim putem robu na
svojim konjičima. Visoko hrastovlje i guste smreke zasjenjivale
su taj nesretni put i gledale premnogo puta, kako su se kola,
što su ovamo slučajno zalutala, prevračala, cule su oštru kletvu
komisara, kojega je činovnički usud bacio u tu puštoš, da se
prebija i prebacuje po daskama.

Osobito u noči bio je taj put vrlo pogibeljan. Sikarjem vukli
se dosadljivi gosti, koji su u isti mah bili kriomčari, tati a ako
je ustrebalo i razbojnici. Tudjemu imetku dušmanska ova četa
sastojala se od vojničkih bjegunaca i drugih loših i pokvarenih
ljudi. Ravnali su se po nekakovom vojničkom zaptu. Vodja tom
očajnom i drskom društvu bio je Petar Smuk, koji je još i sada
tu i tamo u poljanskom kraju u živoj uspomeni. Iza njega bili
su zapovjednici Grga Rohnač, šepavi Martin Goščavec i črni
Tinač Sust, koji je svoga poštenoga oca, Marka Susta sveto-
volničkoga zvonara, prerano posijedio. Nosili su duhan iz Primorja
uz to plijenili goniče i vozove, te takvim načinom zaradjivali
novac. Kadšto lovili zečeve po planinama, te krali janjad
s paše. Pod kapelicom na Bukovom vrhu, visoko nad poljanskim
selom, na podnožju planine, koja se zove Pasja ravan, imadjahu
svoje zaklonište, gdje stanovahu u velikoj drvenoj kolibi, a zemlja
na kojoj stajaše, zove se još i danas „Na Kuzovom“. Zato su
ih Polj anci zvali Kuzovcima.

S Poljancima živjeli su Kuzovci u lijepom miru ; ne ustavljahu
ih na putevima i ne otimahu im ni blago ni novce. Kadikad

31

bi došli u Poljane na desetu misu. 1 dolazili bi iz Hotavelj
preko načelnikovog mosta pjevajuči i jujukajuči, da se sve strčalo.
Imadjahu raskošno seljačko odijelo, oko njih su lijetale svilene
i čipkaste marame, te su ih djevojke tako željno proždirale očima.
A najsnažniji medju njima bio je Petar Smuk, čovjek orijaškog
tijela i rumenih obraza. Volio je da sjeda kod crkve na zidu
uz groblje, i to tako, da je sjedio baš iza financa, koji su božju
riječ slušali takodjer radije vani, nego u crkvi. Klepetao je no¬
gama, te cijelu stvar udesio tako, da je kadšto zadeo nogom o
financa. Otrovni pogledi bili su mu kao hvala, a njemu se smijalo
cijelo lice, pa tko bi ga takvog vidio, rekao bi nehotice u
sebi: u istinu krasan čovjek.

Moglo bi se reči, da su Kuzovci kroz tri godine bili gospo¬
dari poljanskih brdina. Radili su, sto su htjeli. Svjetovna oblast
javljala se u toj dolini samo u obliku bojazljivih financa i plahih
revizora. Ali svi se ti bojali Petra Smuka, te su mu se izmicali,
gdjegod bi se s njime sreli. Toliko su se od njega bojali, da
se nijesu usudili javiti njegova zlodjela. Napokon učinila se cijela
stvar tadanjim oblastima tako pogibeljnom, da su napele sve svoje
sile. Jednog jutra domašira u Poljane kumpanija Ceha s jednim
časnikom. I razidjoše se vojnici po planinama, te u istinu rastepu
i pohvataju Kuzovce, a to tim laglje, jer je Petar Smuk več
prije svršio svoj život. Njegove su kosti več tada trunule na
žalu „U Kotu", kud ga je voda izbacila na suho. A sada,
kad je voda promijenila svoj tok, leži taj grob posred struge, a
studeni valovi pljuskaju preko ubogog ljudskog biča, koje je nekoč
za života imalo goruče srce i sposobnosti, koje bi za svoj raz-
vitak bile zaslužile bolju sudbinu.

I.

■Ne cijelu uru od Poljane na sadašnjoj cesti u Loku leži
selo na Logu. Kraj toga sela uzdiže se nevisok bnjeg. Na po¬
dnožju je obrasao živicom i trnjem a na vrhu, koji se na najvišem
mjestu splosnio u ravnicu, pokriven je zelenom travom. Na toj
ravnici podigoše naši djedovi za ovaj kraj veliku crkvu sa dva

32

zvonika i posvetiše je svetome Volbenku ili kako Poljanci mekše
izgovaraju svetomu Volniku. I tko se vijugastom cestom s vrelim
srcem žuri u Poljane, javljaju mu svetovolmčki zvonici več. iz daleka,
da se primiče domačemu kraju, domačemu zraku 1  šumečim do¬
mačim vodama. Baš pred svetovolničkim brijegom imao je za
vrijeme naše pripovijesti Janez Premetavec, prepredena i lukava
tikva, svoje gnijezdo. Brojio je u svoju imovinu staru drvenu
kolibicu s tako tijesnim prozorima, da se kroz njih nije nitko
usudio pomoliti glavu od straha, da je više nikada ne izvuče
natrag. Premetavec je tada počeo krčmariti. Prodavao je kiselo
vino i rakiju, pazario kojekakovim načinom, što mu baš nije
donijelo lijep glas. Imanje njegovo stajalo je i još sada stoji
(a imade druge vlasnike) od prilike dva puškometa od sela, udaljeno
od susjeda. Na gornjoj strani koči se svetovolnički vrh a skoro
tik uz kuču teče rijeka, koja se na tom mjestu svija ili lomi
tako, te je plitka i lako se pregazi. Premetavčeva kuča imala je
s ceste a osim toga i s druge Strane posebni ulaz, i svatko je
znao, da tim ulazom Kuzovci ulaze u krčmu. Isto tako bilo je
svuda poznato, da je Premetavec podržavao s Kuzovcima živu
trgovinsku svezu, kojom se od dana do dana sve više obogačivao.
U subotu na večer prije kvatrene nedjelje u rujnu g. 1828. gorila
je u Premetavčevoj gostionici luč na stijeni kraj peči, ali se na
prvi pogled u zadimljenom prostoru nije moglo vidjeti ni jednoga
gosta. Kad se od vremena do vremena ne bi s klupe iza stola
podigla ruka, niko ne bi znao, da je živi stvor u sobi. Ali za
črnim stolom ležao je osamljen gost, koji je posizao rukom za
časom na stolu, da iz nje gučne rakije.

Vani je u veži bilo nešto više života. Janez Premetavec
imao je sa svojom Ženom dosadne brige. Otkako je otvorio
gostionicu, znao je pouzdano, da mu ta žena kradom pije vino
i rakiju. I danas su joj se plele noge, kad je nalagala vatru na
ognjištu. Odmah se Janez užasno razljutio, uzavro i vikao, kao
da se vatra porodila u kuči.

— Opet si se opila, stara vještice ! Ti češ me dovesti na
prosjački štap! Ti mi izjedeš sve! Ti, ti!

3

33

I zašutio je Premetavec od samog jeda.

— A ti si izjeo moj miraz — okosi se ona — i miraz i
sve, na što si me mogao uknjižiti.

To je morao biti osjetljiv predmet, jer je Janez porumenio
kao kuhan rak. Gledao je svoju nepokornu Ženu i u prvi mah
nije mogao nista da odgovori. U bijesu podiže nogu i udari
poplatcm o pod.

— Ti bi mi iz kuta i Boga s križa ukrala, kad ne bi bio
pribit! Ti — i prijetio joj piješču — ti si mi izjela milijone.

I čako je Premetavec odahnuo kao da mu se kamen od-
valio sa srca, kad je tu groznu riječ bacio svojoj ženi u dušu.

I šutio je. A ušutio je i radi toga, što je neko iz sobe
glasno pozvao : „Janez!"

Požurio se u sobu. Pospani se gost podigao iza stola,
šešir je natukao na čelo i nadvio se nad sto.

— Janez! — rekao je još jedamput i streljao tamnim po-
gledima.

— Sto, što! — upita Janez i uslužno pritrči.

Ovaj ga mrko pogleda a zatim odlučno reče: „Budimiran!“

Onda se opet svalio na klupu. Premetavec se osupnu te
ponižno odgovori: „No kad ti zapovijedaš, šutit ču. Baš ču
šutjeti“.

Tužno i uzdišuči vratio se Janez u vežu.

— Gledaj, Marušiča, sad se več niti svadjati ne smijemo.

U to se i smračilo. Baš u to vrijeme dolazile su putem iz
Poljana dvije osobe prema Premetavčevoj kolibi. Bili su to na¬
čelnikov Tomaš i Matevžetov Matijče iz Volč. Ovaj je po-
sljednji služio tada u Kuzovaca, te je u kradji bio osobito spretan.
— Ti si dakle čvrsto odlučio, da dodješ k nama? — upita
Tomaša. — Dobro če ti u nas biti.

— Da, čvrsto — odgovori Tomaš. — Kod kuče postupaju
sa mnom kao s blaščetom! A kod vas ne ču zgriješiti više
nego kod kuče, kad sam kleo, da se sve nebo rušilo.

Udjoše u Premetavčevu vežu. Več prije na putu zbacio
je Matijče sa sebe u živicu breme, što ga je nosio na ramenu.

34

U veži je namignilo gostioničaru, koji je izmiren sa svojom
Ženom sjedio na ognjištu i zapitao tiho: „Je li več došao?"

— Samo ajde unutra, Matijče ! Leži za stolom i da istinu
kažem, vrlo je dosadan.

Matijče udje u sobu i reče Tomasu, da ga slijedi. Onaj
se iza stola odmah podiže i promjeri došljake.

— Ti si to, tate — rekao je prežimo, izvukao svoje
orijaško tijelo iza stola i ušetao se sobom,

— Koliko si kokoši danas ugrabio — zapitao je Matijčeta
smijuči se. A onda je skoro strogo nastavio: „Ti nam praviš
sramotu, Matijče! Kad bi bilo na moje, moralo bi ih nekoliko
iz Kuzovog, a ti, Matijče, najprije! Ali koja korist? Ni najbolji
konj ne može da se obrani od prljavih muha!“

Pri torne je Matijče mirno šutio. Kad je pak ovaj svršio,

reče hladnokrvno: „Ovo je Zupanov Tomaš ! Htio bi k nama!

Dobra dlaka! Tomaše, ovo je Petar Smuk, pa nemoj da ga
se suviše bojiš".

Ali usprkos te opomene stajao je mladi čovjek bojazljivo
pred glasovitim Kuzovcem i plaho obarao oči.

— Jedna muha više ili manje! reče Smuk. Ostani ako

hočeš, ali kažem ti, u znoju češ jesti kruh u nas. Ali gdje je

ostao Goščavec i Rohnač?

S malom kletvom svalio se opet za sto. Ova dvojica
naručise piča, sjedoše za drugi sto i stadoše medjusobno tiho
da razgovaraju. U to pridje k njima i gostioničar Janez Pre-
metavec.

— Janez — reče iza nekog vremena Matijče, tamo sam
na polju ostavio komad’ platna. Gdje sam došao do njega, neka
te nije briga. Nego kao da sam več pnje slutio, da češ ga ti
kupiti!

Matijčevo lice poprimi nedužan izražaj i on mirno ispije
čašicu rakije.

— Znaš, Matijče, odgovori Janez — ukradene su stvari
vrlo pogibeljna trgovina ! Ja ih ne kupujem — dodao je junački,
te lstrusio čašicu rakije.

35

— No dobit češ ih zato jeftinije!

— A tako več, tako! Možda če ipak nešto biti. Ali robu
moram ipak da vidim. Brige su, brige s ukradenim stvarima.

Janez Premetavec pokrio je lice rukama i uzdahnuo. Matijče
je ispao iz sobe i za časak donio komad obijeljenog platna.
Poštenjaci se odmah dogovoriše, da lakat ne če dati niže od
četiri groša, što je bilo več i za ono vrijeme smiješno niška
cijena. S primjetljivom radosti pokupio je Premetavec platno i
odnio ga u hambar, koji se otvara odmah iza pivničkih stuba.
U trenutku, kad je htio zaključati, pridahtao je Matijče, te mu
utisnuo u ruku veliku staklenku s nalogom, neka je obzirom na
sretnu trgovinu napuni rakijom, koju če platiti on Matevžetov
Matijče.

Premetavec je mislio : mogu zaključati i kad se vratim ; otišao
sa staklenkom u pivnicu i ostavio ključ u vratima. U taj par
otvori Matijče hambar, pograbi platno, zatvori za sobom, te kao
strijela otrči na polje, baci platno u živicu i vrati se natrag u
kučič Kad se je čako Janez vračao iz pivnice, mimogred zaključa
hambar, turi ključ u džep, donese zadovoljna lica staklenku u
sobu, i postavi je na sto, gdje je več Matevžetov Matijče sjedio
miran i željan piča. Kad su več nešto ispili, pogleda Matijče
domačinu nedužno i reče : Janez, kad si več kupio jedan komad,
mogao bi i drugi ?

— Ukradenu robu, Matijče, za boga, ukradenu robu!
Kako mogu!

— Istina, kradeno je — odgovori Matijče studeno, ali zato
kupuješ jeftinije.

— A tako da, tako ! Samo donesi, Matijče!

Matijče žurno donese komad platna i položi ga na sto.
Dogovoriše se, da če biti lakat po četiri groša. Matijče spremi
kao i prije novac u džep a Premetavec pokupi platno, da ga
spremi u hambar.

— Baš dobro, — govorio je sam sobom, prelazeči sobu —
barem ču imati dva jednaka komada. Za stalnp, da si ih ukrao
jednom te istom gospodaru, Matijče.

36

— To ne! Ali čut češ več, da su bila dva gospodara.

Premetavec zatvori vrata i udje u vežu. Za malo začuje
se iz hambara kao plaču slično ridanje i uzdisanje. Za čas pokaže
Premetavčev Janez blijedo svoje lice u gostionicu i reče drhtavim
glasom : Meni si ga ukrao, Matijče !

— Gdje sam ga uzeo, nije te briga, Janez, ta kupio si ga
jeftinije! odgovori Matijče i nasmije se grohotom svojim širokim
ustima.

Petar Smuk i njegovi drugovi zaboravljeni su več skoro
posvema i malo tko znade što o njima. Ali o torne, kako je
Janez Premetavec kupovao platno, o torne živi svježa uspomena,
jer humor imade i u gorama svoju moč.

11 .

Još se je Matijče smijao, kadno stupiše u sobu trojica
sumnjivih ljudi. Jedan od njih spotakao se o kabao, sto je
stajao usred veže. Još prije nego se otvorila vrata, derao se i
vikao iz svega grla: „Ako budete u veži ostavljali kable, slomit
ču ti, Premetavče, kosti, da češ biti kao svinja, kad joj ispuste
krv! A tebe, Maruša, objesit ču za pete nad ognjište, da se
nagutaš dima, kao klobasa, kad se suši! Vrag! Vrag! Vrag!"

Covjek je govorio tako brzo, kao da guta riječi i čulo se
kao udaljena grmljavina za gorama. Zato su ga okrstili Rohnačem.

Udje u gostionicu a za njim Martin Goščavec, šepavi i
podbuhli čovjek s lisičjim pogledom, te crnokosi, ramenati Tinač
Sust, svetovolničkoga zvonara pokvareni sin. Robnač je bio
gnjevan, jer ga je boljela goljenica, o koju se udario na kabao.
Čvrsto je stupao po daskama, da su žvečile čaše na stolu.

„Ne če biti ništa, Petre" reče, stupivši pred Smuka.

„Ništa?“ začudi se ovaj. „A čekao sam čitavu noč! No,
srest čemo se drugi put!“

„Za Stefarskim Križom stajasmo ja i Rohnač" oglasi se
Goščavec. „Kadno ugledasmo Brentača, gdje gura po cesti kola
i konja. Stisnemo se medju hrastiče i pustimo ga, da prodje

37

mimo nas. Rohnač ti je došao medjutim javiti a ja sam klipsao
za njim po Loki cijeli dan i gledao, kako je tovario voz. Upregoie
pod noč i umakoše konačno kroz Selca 1 Davče, vragu u trbuh! “
Smuk ustane, šutke plati, što je popio i ode iz kuče. Napolju
zakrenuo po brijegu i pregazio vodu u koritu. Na drugoj strani
popostao je pred šumicom i tiho zazvižnuo. U brzo se iz
smrekovlja izvila črna osoba i zaustavila se pred Smukom.

„Jernač“, reče ostro Smuk „uzmi sa sobom Miku, Lovru i
Tonu ! Cekajte me o ponoči kod višoškog mosta. K jutru proči
če ovuda Brentač od Cerknoga s vozom robe iz Loke i mislit
če, da spavamo ! I spavali bismo, kad bismo svi bili takve klade
kao Goščavec i Rohnač !“

Nasmijao se tiho i nestalo ga s drugom u guščari.

U Premetavčevoj se gostionici u to vrijeme pilo i glasno
vikalo.

„Sto ima s Brentačem ?“ pitao je bojažljivo Zupanov Tomas.
„Proljetos izdao je Smuka, kad je kriomačario duhan tako,
da su mu financi učinili velike štete“ odgovorio je Rohnač. „No
oni če se več ogledati, ah nočas ne!“

„A što mi“ javio se Goščavec „zar ne čemo nočas ništa
zaraditi ?“

„Ja bih nešto rekao“ predloži Sust i udari čašom o sto.
„Ja bih nešto rekao, ali čete se vi, ovce, bojati“.

„Ja sam na sve spreman" uleti Matevžetov Matijče. „Sto
je to?" prodere se Rohnač. „Sto se ufaš ti, Suste, ufamo se svi.“
„Tarno gore" započne Sust „tamo gore ima sv. Volmk
lijepu, bogatu riznicu! Neka samo nešto nabrojim ! Ima tamo
zlatan kalež, kojemu je držak obložen biserom, misnih haljina,
izvezenih srebrenim žilama i drugih kojekakovih krpa ima čitave
rpe! One vezenine, mogu reči imadu na funte srebra u sebi. I
sviječnjacii svjetiljke i kadionice, sve je iz srebra. Srebro mora
da je, jer je sve to došlo iz mekinskog samostana, gdje su duvne
imale srebra na pretek! Kad bi se to sve šalilo, sabrala bi se
lijepa rpa škuda ! No, ali vi se ne čete usuditi. Ja to sve dobro
znam, jer sam zvonarev sin i ja sam cesto kod mise dvorio. Ali

38

vi ste plašljive koze! 1 škrabice nijesu nikada prazne! Stvar je
vrlo zgodna. Vrata su u sakristiju sasvim trula, pa ako se kolčem
malo podignu, otvore se kao nista. “

Zagledao se u stijenu. Sutjeli su neko vrijeme.

„Crkvu okrasti?" zastenjao je Zupanov Tomas.

„Crkvu?“ vikao je Sust „zar je to nešto neobično ? U boga
ima i bez toga svega dosta! A ako nema, neka si stvori!“
zahihotao je užasno i svi se za njim grohotom nasmijaše . . .

Moglo je biti dva sata po ponoči, kad se je probudio
Marko Sust, svetovolnički zvonar. Pričinilo mu se kao da čuje
buku. Več je iz kreveta opazio, da je crkva rasvijetljena. Tresuči
se od straha zbacao je brzo na sebe odijelo.

„Hvala ti budi, blažena Djevice Marija" uzdisao je, snimajuči
staru kremenjaču, „da je sve u Poljanana! Plaštevi, kaleži, kadionice
i sve drugo ! Zaista je i Tinač s njima! Oče naš !“ ... I počne
starac da moli. Požurio se iz kuče i došuljao se do lipa, što su
bile uz crkvu. Stisnuo se uza stablo i pripravio pušku, da svaki
čas odapne. U crkvi je vidio svjetlost. Pred postranim oltanma
bile su drvene sviječe, koje se nijesu nikada užigale. I to je bilo
drago staromu zvonaru. Nešto su razbijali, jer nijesu mogli nista
da nadju. Opustiše hram božji i proklinjahu Tinača, koji ih je
na to naveo. Kao pčele izletiše iz cikve i spustiše se niz brijeg.
Premda je svijetlio mjesec, odmagliše tako brzo, da Marko od
samog iznenadjenja mje mogao da puca. Svi mi utekoše —
mislio je. Ali gle, tu je još jedan ! I ovaj se polagano šuljao iz
sakristije. Kad je bio na otvorenom prostoru pred crkvorn,
zajaukne i spusti se stazom uz ljeske niz brdo. U taj par odapne
crkvenjak kokota i silan se trijesak razliježe nad krajem. Kad se
dim podigao, nije bilo vidjeti više ništa. Starac se uplaši i pobježe.

Brentač iz Cerknega stigao je medjutim u vječitom strahu
s vozom i robom k sv. Volniku. Znao je dobro, da ga je u
Loki shjedio Goščavec, zato je okrenuo kao da ide preko Davča
kuči, a medjutim je skrenuo na seoski put i došao kasno u noči
na poljansku cestu. Več je ostavio iza sebe crkvu sv. Volnika
i vidio pred sobom zvonik poljanski, kadno mu „U Kotu"

39

zaustave voz pet črnih osoba. Isprazniše mu voz a njega samog
pošteno nalemaše . . .

Drugog jutra ustade več zorom zvonar Marko i drhtajuči
podje crkvi. Pred sakristijom na staži uz Ijeske ležalo je ljudsko
truplo, pod njim se crvenila zgrudana krv. U mrtvacu prepoznao
je nesretni otac svoga sina Tinača !

III.

Tužna se novost širila selom. Bilo je nevjerojatno, ali opet
istinito, da je Zupanov Tomaš pobjegao od svoga bogatoga oca
i pobjegao u Kuzovce. Iz početka ne btjedoše ljudi vjerovati, ali
poslije kad se vidjelo, da je ipak istma, smijalo se cijelo selo i
priuštilo bogatom Zupanu tu nesreču, koji je svakoga gulio i
tjerao prosjake sa svoga praga. Bio je tvrdica čako Zupan i
lakom za novac. Govorilo se da u gornjem spratu ima željeznu
škrinju s čvrstim verigama prikovanu uza zid. A kad je Zadurnikov
Miha jednom zgodom prolazio kraj otvorenih vratiju, stajao je čako
Zupan pred otvorenom škrinjom. Miha je nehotice od samog
iznenadjenja kriknuo. Stari je naglo zatvorio škrinju i progonio
kroz stube neočekivanog gosta, da se sve prašilo. I od tada se
govorilo selom, da je Zupan tako bogat, te ni sam ne zna, koliko
ima. Ali bio je škrt, kao da nema mšta. Pa i svome sinu mje
dao ništa, ma da bi se, kao sin bogatašev, morao pokazati i
plačati vino. Zato je sin krao svog oca i pravio dugove, što je
staroga silno ljutilo. I vječno su se svadjali, te prepirci i vikanju
nije bilo ni kraja ni konca. Konačno je sin u subotu na večer
prije kvatrene nedjelje u rujnu prebjegao u Kuzovce i ostavio
kuču vike i svadje. Tek za dva dana se to doznalo. Od gnjeva
i sramote valjao se stari Zupan po podu i preklinjao se sa svim
svecima, da ne če sinu ostaviti ni filira. Bio je udovac i tako
je sin odrastao bez mekane materine ruke. Očeva je opet ruka
bila petvrda i zato je do toga došlo. U kuči je gospodarila jedina
kči Lenčika, dvadesetgodišnja djevojka. Bila je slavnoga imena
sa svoje ljepote a još više zbog svoje — prevelike tjelesne

40

snage. Dizala je silne terete, a kad je trebalo podiči nešto vanredno
teško, zatjerala je i mnogoga momka u kozji rog. Kad bi Tomas
kadšto podigao pijesti na oca, pobojao se nje, jer je dobro znao,
da bi ga ona Iako svladala. No svejedno bila je Zupanova
Lenčika mekane duše, volila je sav svijet a zbog toga volio
je i nju svatko. Brata Tomasa ljubila je nada sve, a pošto je
bila jača od njega, postupala je s njime kao s djetom. Bila je
žena tvrdog značaja i brzih odluka, pa ako se smije reči, bila
je Lenčika prvi i pravi gazda u Zupanovoj kuči, bila je središte,
oko kog se sve vrtilo. Cako je Zupan redovito vazda popustio,
kad bi k njemu došla stasita djevojka i kad bi se mazila oko
njega. S Tomašem je bila oštra, a ako joj se na njem ne bi što
svidjalo, govorila bi i svojim dlanom, da se čulo pljuskanje, kao
kad se daskom udara po vodi. Obojicu, oca i brata, imala je u
svojoj vlasti. Kako smo več kazali, bila je brzih odluka, pa je
i ovoga puta znala, što joj je činiti.

Jednog lijepog jesenskog jutra, vrlo rano, čim je svanulo,
otputila se Lenčika, svetačno odjevena, po jednom visokom
grebenu nad Hotavljama prema Bukovom vrhu. Brzala je. Kad
se primakla do Kožuhove kuče, pomicalo se sunce iza gora i
s prvim svojim tracima obasjavalo užareno djevojčino lice. Pod
Platiševom kučom pristigla je staroga čovjeka, koji je s malom
culom polagano klipsao uz brijeg. Bio je to stari Kosem iz Griča.

„Kud češ ti tako rano?“ zapita on.

„Na Kuzovo“ odgovorila je svježe „po Tomaša“.

„Na Kuzovo?" začudi se starac. „Onda čemo zajedno!
Prije četrnajst dana poslije ponoči zakucaše mi na prozor četiri
Kuzovca i naručiše pun rubac lula. Sada ih nosim".

Citatelju valja pripomenuti, da je tada u Poljanama cvala
industrija s malim lulama, o kojoj sada nema skoro ni traga.

Djevojka i starac uspinjahu se žurno po grebenu uz brijeg,
kadšto otpočinuše i zagledaše se duboko u dolinu, gdje se vidjela
orijaška poljanska crkva medju niškim kučama, kao brižna koka
medju piličima. Ostaviše bukov vrh na lijevoj strani i zakrenuše
pod „Pasju ravan", dok ne nestade doline pod njima, te se ne

41

vidje nista osim brijegova na sve Strane, i lijevo i desno, gore
i dolje a nad svim jasno jesensko nebo. U bukovoj šumi bila
je skoro sasvim sakrita kuzovska kuča, a iz nje se je, baš sada,
kad su se naši putnici približavali silno dimila. A što su najprije
opazili, bio je red pušaka, prislonjenih vani uz drvenu stijenu.
Na vršku iza kuče čučio je stražar, koji se nije ni maknuo,
ugledavši rani posjet. Stražar se pričinjao kao da došljake i ne vidi.

Prolazili su kraj nekakvog svinjca, u kojem je kruljilo i
beketalo sitno blago. Odmah iza svinjca tukao je Kuzovec
komadom drva po glavi, u željezu ulovljenu lisicu, koja je kod
svakog udarca užasno zavijala. Na bukvama sjedjelo je jato vrana,
te se kao črni oblak podiglo u zrak, osjetivši Strane goste. Kuzovci
su bacali u šumu otpatke od zaklanih životinja, pa zato se
ugostilo u njih toliko črnih ptica.

„Jesu li kod kuče" zapita ponižno Kosem. Gadni se stražar
na to ni ne osvrne.

„Ako ne odgovori, unic čemo sami" reče Lenčika oštro. I
u istinu udjoše u široku vežu, nad kojom se ravno vidjeli začadjeni
tramovi. Na desnoj strani veže stajalo je ogromno ognjište, na
kojemu je gorjela vatra. Oko vatre stajalo je deset ili dvadeset
velikih lonaca, u kojima je šumjelo i vrelo. Medju njima cvrčala
je pečenka na željeznim pločama, pod kojima je prštala živa
žeravica. Oko ognjišta skakao je zaprljani kuhač te suvao s još
više zaprljanim kolčem sad u ovaj sad u onaj lonac i vikao:
„ Dobro se kuha!" „Lijepo vrije!" „ Dobro če to biti žderilo,
Ha, ha!"

Kad je opazio došljake, povjesio je svoj kolac-kuhaču, otvorio
usta i oči, da je bilo jasno opaziti, kako se je poštenjak usupnuo.
Ali odmah mu se raširila radost po ugojenom licu, obrisao prste
o hlače i pobrzao: „Djevojče, djevojče, a otkuda ti?" Slatko
se nasmijao, malo zazviždao i iznova se derao: „Djevojčice

djevojčice! Fuč, fuč“.

Kao strijela pritrčao je do nje i svojim zaprljanim prstima
tražio nešto oko njezinog cvatučeg lica. Neizmjerna srčba zalila
je sve mišljenje djevojčino, te sa svom svojom šilom — koja

42

je bila teika i velika — položila mu je ruku na čeljusti. Upliv
udarca bio je vidan 1 brz. Udarem je malo zajecao, zatim Ijosnuo
kao posječeni hrast medju lonce i zdjele, razložene po podu
oko ognjišta. Sve se pod njime lomilo a lice je napravio, kao da
mu je dosao zadnji čas. Djevojka je srdita ostala stajati posred
veze; lice joj se zalilo krvlju, ruke zgrčila u pijest, te je užarenim
očima gledala u onoga na podu.

„Kod vas nije ni žena sigurna" rekla je ponosno. Baš u taj
par stupi iz sobe u vežu Smuk, uznemiren bukom, te mirno
prisloni svoje visoko tijelo uz vrata. Odmah je shvatio položaj,
te se lagano smješkao, gledajuči, gdje se kuhač diže iz črepovlja.

„Nemoj ga ubiti Lenka" nagovorio ju je piijazno „jer nema
nikog drugog, tko bi nam kuhao".

Ona se još više raspalila — jer ju je prepoznao. Srdito
je odgovorila : „Ubiti ga ne ču, premda ne bi bila škoda, kad bi
vas sve poubijali. U ostalom ne znam, zašto me poznaš?"

On joj ne odgovori ništa, niti mu krv ne udari u lice na
to osorno pitanje. I mirno se okrenuo prema djedaku s lulicama,
da ga upita, što želi.

„Dobro je, da ste došli, reče ljubazno. Skoro ni jedne lule
nije bilo u kuci“,

Udjoše u sobu. Tamo je Lenka sjela šutke uz peč, a Smuk
je otvorio ormarič u stijeni, odbrojio na sto novac za lule i bez
riječi ispao iz sobe.

iv;

Djevojka sjedjela je tiho uz peč, niti govoriti joj se nije
htjelo. Kosem je bio zadovoljniji. Sjedio je za dugim stolom,
pio rakiju iz čaše i sjekao dugim nožem veliki hljeb, što ga
položiše preda nj. Brojio je primljene novce i glasno hvalio Kuzovce
i njihovo poštenje. Doskora dopro je u sobu ugodan miriš pečenke,
što je Lenki bilo vrlo neugodno: bila je gladna, jer je u žurbi
pošla od kuče bez zajutarka.

Kuzovci dolažahu u sobu te pitahu staroga, što je novo u

43

Poljanama — ali djevojku ne pogleda nijedan. Skoro svaki od
njih uzme po lulu iz hrpe, što ju je Kosem istresao na sto.
Odmah su punili lule duhanom i zapaljivali ih. Konačno je uletio
i Tomašek. Stupio je nedužno i mirno u sobu. Opazilo se, da
mu nije niko kazao, kakva ga hura očekuje. Ne sluteči nista
zla, ušavši vikne veselo: Hoj Kosem! Zar ste i vi k nama
došli? Tu gore je ljepše, nego kod vas dolje u kiselim Poljanama.
Ako vidite koga od Zupanovih, recite mu, da mi nije žao, što
sam ovdje. Tamo me više neče vidjeti“.

„ 0 , vidjet če te još, vidjet" rekla je hladno i kao strijela
postavila se preda nj. „1 to smjesta čemo iči“.

„Lenčika, ti si to?“

Srce mu je urnah smalaksalo, silno je problijedio a na
čelu pomolio mu se niz debelih kaplji znoja. Niti pogledati se
nije usudio rodjene sestre.

„Odmah smjesta, velim! A ako ne češ, odvuč ču te kao
tele u mesnicu“.

„No, idem, idem! Ali moram prije da jedem. Gladan
sam“ odgovorio je kratko i plaho. Prisjeo je k stolu. U isti tre-
nutak sjela i ona uza nj, da joj ne bi pobjegao. Tomašek je
tiho podnosio neposrednu ovu kontrolu i bilo ga stid, da ni
govoriti nije mogao. Brzo svi napuniše sto a izlemani kuhač
donašaše žurno ogromne zdjele i postavljaše ih pred gladnu
družinu. Do vrha bile su pune a iz njih se prema stropu ugodno
pušilo. Žlice su zazvečale, te neprestano putovale stazom od
zdjele k ustima. Kao što se posuši kasni snijeg u prolječe, tako
brzo isprazniše se zdjele. Donesoše zatim druge a na drvenim
pločama pečene divljači. Smuk je sjedio baš uz Lenčiku. Ponudio
joj jesti, ona odbije. I nije joj više nudio. Tomašek je stoga
sve marljivije gnjeo u želudac i srcu mu bude tužno, kad se
sjeti mršavih zdjela, koje su kod Zupanovih dolazile svaki dan
na sto. Poslije jela otputiše se Lenka i Kosem. Tomašek se
pridružio starom Kosemu i odbrzao naprijed tako, da je djevojka
nekoliko koračaja zaostala. 1 Smuk je snimio pušku sa stijene
te rekao: „Idem malo s vama 1 .

44

Nije mu rekla, da ne ide a on je šutke stupao uz nju.
Baš pod crkvom na Bukovom vrhu kružio je soko nad livadom,
pravio okrug za okrugom, sve manji i manji a onda kao munja
siknuo medju jato divijih golubova, koji su ležali na pašnjaku.
Pograbio jednoga i digao se s njima u zrak. Kao snijeg prosulo
se perje, dok su se drugi golubovi plaho raspršili na sve Strane.

Djevojka je zastala.

„Gledaj sokola” progovori Smuk hladno. „Kad ga je
gospodin Bog stvorio, rekao mu je: eto ti slobode, živi i brini
se sam, kako dugo češ živjeti. A kad ti jednoč polome krila,
onda je to tvoja stvar. A meni čete reči, da je soko više
nego ja, koji sam čovjek ?! I meni je rekao Bog — evo ti
slobode ! Ako ti je uskračuju, živi, a kako dugo, staraj se sam!
A ko sokola zatvore u željeznu krletku, ko če tvrditi, da nema
prava uteči ? A kad su mene htjeli godine i godine ukovati u
željezo, ko če reči, da nijesam imao prava razbiti verige i živjeti,
dok mogu. Vi, koji grijete svoje lijene kosti uz peč, mislite da
ste bolji od mene. Ali Bog zna ! Sudit če več jednoč, a vas
če tada biti mnogo osramočenih, jer Petar Smuk nije ubijao,
nije krao, te je u znoju svoga lica zasluživao hljeb. A što rade
moji drugovi, o tom se ne staram ; svaki je sam gospodar svoje
duše! Sada idi! Tu dolje ne če te niko uznemirivati, što bi se
gore moglo dogoditi".

Ustavio se- Skinuo pušku s ramena i naslonio se na nju.
Djevojci je udaralo srce. Kad ]e govorio, morala mu je više
puta pogledati u raspaljeno lice i — grozno — svidjeo joj se.
Otrčala je poput srne. Daleko 'dolje, morala je, a da i sama
nije znala zašto, da se obazre. Visoko nad njom stajao je nepo-
mičan kao iz kamena isklesani kip, te gledao za njom, Brzo
se opet okrenula i požurila se u dolinu. Tomašek je od straha
protrnuo, kad je ugledao bijele zidove rodjene kuče medju
vočkama. Ustavio se usred sela, htio da zamakne za Prodovski
ugao. Ali ga ona pograbila za uho — na radost silnoj dječurliji
na seoskom mostu — te ga tjerala kao školskog dječarca
pod kučni krov. 1 teškom mukom otresao je tek poslije Tomašek

45

prokletstvo smiješnosti sa sebe i još u godinama visoke starosti
znao se razljutiti, kad bi ga ko upitao, kako je od Kuzovaca
došao kuči.

V.

Nad dolinom plovilo je prolječe s rascvjetanim svojim
krilima. Cviječe povješalo se po drveču i po sivim pečinama.
Cviječe je nicalo i u srcu čovjekovom, koje se preporadjalo
svakog prolječa. A u Poljanskoj je dolini lijepo piolječe, da ga
malo tako lijepog ima u našim krajevima. Zimus probiše ispod
snijega nebrojeni izvori, koji brzaju sada po svim brijegovima u
zeleni dol. U najukritijem kutu cvate svaki komadič zemlje. U
bistrim vodama ženi se tanka pastrva te strijelja kao bljesak
s crvenim svojim perajama po bijelom pijesku. A sve oba-
sjavaju mekanog sunca mekani trači, te se iz zelenih livada i
preoranih njiva puši onaj drhtavi zrak, kao sretne, prolječem
ukrašene zemlje sretni uzdisaj!

1 one godine bijaše krasno prolječe. Toga prolječa bilo je
malo tužmb ljudi, a medju njima bila je i bogatog Zupana jedrna
kči. Otkako je dovela brata iz Kuzovog obarala je tešku glavu,
postala je zamišljena, šutljiva, pa i na najprijazniji nagovor ostade
osorna. Lice joj je htjelo sasvim poblijediti, a služavke su
pogadjale, zašto domačinova kči proplače cijele noči i zašto u
jutro ima crvene oči. U istinu bila je djevojka nesretna. Vazda
je hotice ili nehotice morala pomišljati na nj, koji je bio skoro
hajduk i nije imao druge budučnosti osim zlokobne smrti. A i
on, koji u svome hajduštvu ne bi do nje smio podiči ni pogleda,
ponašao se u svojoj zaslepljenosti ludo i griješno. Pa da je i
deset puta blagdanom kroz dan prošla Zupanova Lenka kraj
njega, deset bi se puta pričinio, kao da je ne pozna. Ali u
noči bilo je sasvim drukčije ! U noči dolazio je kao sjena pod
njezin prozor i čekao, dok je nastala kasna noč, kad je mislio,
da spava čitavo selo. Tada bi se naslonio na šljivu, koja je
bila u punom cvijetu i gledao nepomično u njezin prozor, a
onda počeo iz tiha i medenim glasom da je zove imenom. Kad

46

ga je začula prvi puta, stinula joj krv oko srca — čudovita
slatkoča napunila joj dušu, koju je odmah zamijenila užasna
bol. Nigda mu se nije javila, samo je rukama zatiskivala uši i
sakrivala se pod pokrivalo, da ne čuje riječi zavodljivih. A on
je skoro čitave noči prostao pod njezinim prozorom, te odlazio
ispod cvatučih drveča, kad je jutarnja zora pucala na vršcima
gora. Dao ju je u usta zlim ljudima i uništio joj sreču za sva
vremena. Jednoč u noči probudi Lenčiku vika u selu. Kričalo
se i klelo, a konačno se čuo i hitac. Uplašena požurila se
k prororu.

„Isuse i Marija! Kuzovce hvataju" vrisnula je. Kroz vrt
dotrčao je zbilja Petar Smuk, bez šešira. Zaustavio se pod
šljivom i opazio djevojku.

„Lenčika“ reče „ako ne otvoriš, imat če me!“ Brzo je otvorila
prozor. On se uhvatio za zid i za granu od šljive te skočio u
sobu. Grana je zapraskala, odlomila se i pala na zemlju. Smuk
je tiho zatvorio prozor i pun očaja sjeo na stolac uza sto. Ona
se bijaše več davno vratila u krevet. Odmah iza loga dolete
financi užasno proklinjuči. „Ovamo je ušao! Ovdje mora da
je! Ako nije vrag, imamo ga“, vikali su, ali nadjoše samo cvatuču
granu u travi. Trčali su dalje po vrtu i izgubili se u tami. Smuk
je sjedio oslonjen o stol, uzdisao i rukama stiskao lice. Djevojka
se u krevetu nije ni ganula.

„Ljutiš li se, Lenčika P“ zapitao je ponižno.

„Morala bi se ljutiti“ zaplakala je u mukama. U tren oka
bio je kod nje, te joj prstima gladio kestenjaste vlasi na umornoj
glavi. A ona onda podigla svoje bijele ruke, obujmila ga oko
vrata i privukla k sebi. Kad je njegovo lice počivalo na njezinom
obrazu, osjetio je Smuk vruče suze, koje su joj tekle iz očiju.

„Bog te neka čuva, djevojko moja!“

Otvorio je prozor i spustio se na tratinu. Neizmjerna sreča
vladala mu je u duši i bio je zbog nje ponosan, da je iz golog
prezira prema financima usred sela iz svega grla zavikao. Pošao
lagano prema kuči. Zora je pucala. Nasred Zupanovog mosta
zajujukao je ponovno, neka švatko znade, da je to sretni Petar

47

Smuk. Ali bas u taj čas začuje se oštar: „Stani!“ a iz jednog
i drugog kraja mosta bile su uperene na njega puške. Financi,
sakriveni doslije u vrbinju, stadoše mu na put, jer su znali, da
mora prelaziti most. Voda je bila velika. Malo dana prije toga
kišilo je i struga je bila nalita do vrha. Smuk je shvatio položaj,
pogledao je dolje, smedjo-crveni valovi gonili se neprestano dalje.

„Zašto bi stajao, kad mogu iči!“ reče prežimo, te se kao
munja baci preko ograde. U mutnoj je vodi zapljuskalo. Za čas
pojavio se Kuzovac na površini i plivao snažnom rukom. A sada
počeše kukavice pucati s mosta, te ga obasuše tanetima u vodi.
— Za nekoliko dana nadjoše ga u istinu mrtva na žalu „U
Kolu". Zupanovo] Lenčiki dolazili su prosci za proscima, ali
ona se ne htjede udati.

I umrla je još mlada.

48

FRAN GOVEKAR: „SOCIJALIST“

SLIKA IZ RADNIČKOGA ŽIVOTA

• . . Und hart stand plotzlich vor der Seele mir

Der Unzahlbaren Los, die Jahr um Jahr

Sich muh’n und werken, emsig wie die Bienen

Und ihres Lebens ganze Ernte doch

In fremden  Speicbern oder Stuben finden

Zuletzt. Wenn heut’ sie kamen, angelockt

Von HaucK des eig’nen Schweisses, wie die Bienen,

Wer šahe sie im Recht ? Und doch begehrten

Sie mehr nicht als das kleine Thierchen hier:

Ein Teil von dem, was ihre  Miih’ gesch af fen!..
Mein Blick ward triib, ich lachelte nicht mehr.

De le Grazie.

I.

B aš sretno i zadovoljno živjela je obitelj Ružička. Bogati
doduše nijesu nipošto bili, prizemni stan u Hernalsu u Beču
takodjer nije bio prostran, jošte manje svjetao; ali brižljivosti
neumorno radinoga oca, odana vjernost žene i ljubav te mar¬
ljivost djece bile su zvijezde, koje su tako blagotvorno rasvje-
tljavale tijesni dom, da ga ne bi strojar Ružička zamijenio ni
za najluksurijozniju palaču, u kojoj gore žarka električna svijetla,
te u kojoj inozemno cviječe i rasline sire raskošni miriš po
krasnim, širokim dvoranama, čije su stijene i podovi pokriti
najtežim i najdragocjemjim sagovima, te gdje ugadjaju očima i
razvesfcljuju dušu krasne slike i kipovi iz mramora i bronce .
no gdje često, dapače obično, kraljuje pomno prikrivena podlost,
pretvaranje, sebičnost, besčuvstvenost i prevara . . .

Kada se večerom vračao Ružička kuči, dočekivala ga svagda
njegova obitelj tolikim veseljem, takovim poklikom, kao da se
ne bi vidjeli po cijelu godinu, a minulo je samo — dvanaest
sati od rastanka.

Medjutim dok je žena Neža hitila da priredi skromnu

49

4

večeru, donio je sin Janko u ilovastoj zdjeli mrzle vode, pet-
godišnja Nanka trčala je po sapun i obrisač, a trogodišnja
Marica, koja je upravo počela govoriti, klopkala je svojim punim
ručicama po očevim koljemma, hoteči se 1 sama umivati, te
pljuskajuči po vodi na sve je Strane poput racice pravila
mokrinu . . .

A po tom su sjeli k stolu da večeraju.

Mati je molila glasno, a otac 1 djeca su joj tako isto
odgovarali.

Ej, pa kako im je na to išlo u slast priprosto jelo! Ni
riječce nije nitko progovorio za vrijeme jela, jer otac nije trpio,
da bi se govorilo, dok je bila zdjela na stolu. „Sve u pravo
vrijeme" govorio je. „Brzo jedi, pa brzo radi! — Kakav jelac,
takav radnik".

Tim živahniji počeo je razgovor poslije večere, kad su opet
odmolili zahvalnicu.

Janko, koji je več išao u pučku školu, morao je sve po¬
drobno pripovijedati, da li je bio i što je bio pitan, koliko je
znao, što je rekao gospodin učitelj i što je danas naučio novo...

Ružička je obično pohvalio darovitoga sinčiča, koji je bio
zauzet za učenje, a u školi i kod kuče uzorno poslušan. Na
žalost bio je radi svojega nagloga rasta za svoje godine veoma
slabašna tijela; no ipak je bio mirni i dobri Janko s tamno-
hrdjavim očima, crnokudrastim vlasima, okruglim obrazom i finom
bijelom puti vrlo lijep dječak. Otac ga je ljubio više, nego li
zjenicu svojega oka! Bio je njegov ponos, njegova nada. Nikada
mu nije dosadilo raspravljati u granicama mudrosti maloga uče¬
njaka. Ali Janko je bio takodjer i majčin ljubimac, ta, sav je
Jankov obraz bio sve do posljednje crtice takav, kakav je bio
njen u prvoj mladosti. Tako ju je često uvjeravao njen ljubeči
je suprug, a „on“ nije nikada lagao !

Pokraj izvanredne ljubavi prema najstarijemu nijesu ipak
roditelji zanemarivali manje djece ; takodjer i s njima su se bavili
velikom pozornošču, brigom i ljubavlju — ali ipak prvoro-
djenac imao je u svemu prednost!

50

Kad su se otpremila djeca sve jedno za drugim u svoje
krevetiče, kod čega su im pomagali otac i majka, blagosivljuči
ih i križajuči preko čela, ustiju i prsiju, te škropeči ih blago¬
slovljenem vodom, ostali su sjedjeti oboje još neko vrijeme u
važnom razgovoru.

Cio dan nijesu bili skupa, a oni, koji se ljube, imadu si vazda
mnogo toga reči, i kad ponestane predmeta za razgovor, usre-
čuje ih bližina ljubljena biča, pa makar i u šutnji . . .

Neža je pripovijedala suprugu svaku večer, koliko je izdala
taj dan, što je kupila, što radila, što li je saznala novo — a
muž joj je opet kazivao novosti iz tvornice, te joj je naručivao
ovo i ono, i davao joj potrebit novac za nabavu najvažmjih stvari.

Za tim je oboje pokleknulo, izmolilo svako za sebe potiho
večernju molitvu i pošlo spavati . . .

Drugo jutro za rana počelo je sve opet nanovo. Neža je skuhala
mužu zajutrak, još jednom joj je isporučio, što je bilo treba, da
ne bi zaboravila i oprostili su se do večera. Kad su se djeca
probudila, otac je bio več dva sata na poslu. Buduči da nije
dolazio kuči objedovati poradi udaljenosti svojega stana od
tvornice, koja je bila na periferiji mjesta, to je obitelj ostajala
kroz dan sama . . .

Tako je živjela obitelj Ružička sretno i zadovoljno več
osam godina. Otac je zasluživao nešto više, nego li su trebali
za plačanje stanarine, za oblačenje i skromno prehranjivanje, a
bili su zdravi. Posebnih još briga nije baš poznavala obitelj
Ružička.

Ali neke večeri nije bilo Ružičke neobično dugo kuči. U
velikim brigama bila je Neža poradi toga, ta, toliko i toliko puta
je čula o nesrečama kod Strojeva. Možda se baš o n unesrečio
— možda je baš njega  zgrabilo kolo ili ga udarila os, pak
mu slomila koje udo, ili ga čak — oslobodi bože! — ubila!
Tko če se tada skrbiti za nju i za nedužnu neopskrbljenu djecu!?
Osim nekoliko petica u štedionici, osim pokučstva i odječe
nemaju nista, od čega bi se dalo živjeti! Oh, tko bi se brinuo
za nje, ako li više ne bi bilo njega  medju živima ! Glad, si-

51

romaštvo, bolest i tko sve zna, kakve teškoče i bolesti bi po¬
klicale na njihova vrata ! . . .

Silna je briga stezala Neži srce. Svaki trenutak polazila je
da pogleda pred vrata, da li on več ne dolazi! A razmišljanje
joj je dozivalo sve gore i groznije slike o nesreči, koja se možda
dogodila suprugu . . .

Buduči da nije mogla od kuče sama zbog malene djece,
poslala je Janka u susjednu kuču da se popita kod Zajčka,
koji je radio u istoj tvornici. Dječak se vratio s viješču, da
takodjer ni Zajčka nema kod kuče, te da njegova žena plače.

Uboga Neža malo da nije od brige i straha zdvojila!
Djeca su počela uzdisati da su gladna; dala im je jesti. Po tom
su iznova čekali.

Ružičke nije još uvijek bilo.

Marica je zaspala Neži u naručju, Nanka je drijemala kod
stola, a Janko je nemirno trčao svaki čas na ulicu, da prisluškuje,
ne približuju li se poznati mu očevi korači. Konačno je svladao
san i Janka. Mati je tada položila djecu u krevete, te su ona
brzo tvrdo zaspala. Sama je sjela uza stol, kušala šivati, ali
briga se u toj osamljenosti pojavila još silnije. Počela je moliti,
no usred molitve je prestala i tiho govorila sama sobom : „Moj
bože, gdje je, što se dogodilo ?“

Kazalo na uri je pokazivalo blizu jedanaest, kad su se
začuli brzi i krepki korači mimo prozora kuče. Odmah ga je
prepoznala — malo iza toga je stupio Ružička u sobu živ i
zdrav, ali smrtno blijed.

„Zašto mi praviš tolike brige?" upitala ga odmah napola
pitajuči, a napola s bojazni.

Ali Ružička je odgavorio osorno : „Doči če još gore".

Na to je sjeo na stolac kraj stola, navukao široki šešir još
dublje na čelo, te naslonivši bradu na lijevu ruku gledao šutke
pred sebe.

„Oh, moj bože", zaječala je Neža, „što se zaboga dogodilo?
Ne muči me svojim strašnim mukom ... ta, vidiš da umirem od

52

straha . . . govori! Priznaj mi sve, ta i dosada sam kao tvoja
vjerna žena sve strpljivo podnosila s tobom“.

„Ništa, nista, Nežo i Pusti me — samo sam lose volje . .
ta vidiš, ne uznemiruj se, donesi mi večeru, pa idimo spavat,
sutra če več biti dobro, da li čuješ! “

Ružička je ustao i okrenuo lice na stranu od žene, počeo
nervozno svlačiti radno odijelo i oblačiti kučno. Zena ga je
pažljivo promatrala. Kad je posegnuo za vrčem, da bi si natočio
u zdjelu vode, kojom če si oprati ruke, tresla mu se desnica
tako, da je polio pod.

Sad se više nije mogla Neža svladati. Prišla je mužu i
obujmiv ga oko vrata objema rukama, molila ga jecajuči: „Jan,
Jan, zašto mi tajiš? Zar nijesam više vrijedna potpunoga tvojega
povjerenja? Ta, maločas si rekao, da če doči još teže brige
doskora! Jan, nekakvo ti se zlo dogodilo — reci! — zašto ne
kažeš ?“

I žena je stala opet trpko plakati.

„Nežo, tiho budi, Nežo !“ mirio je i tješio suprug. „Gledaj.
djeca spavaju — ne budi ih, ne plaši ih! Da li čuješ ? Ne
plaši ih! Sve ču ti povjeriti, ta, ljubim te jednako kao i onaj
dan, kad su se združili naši putevi — da, još večma te ljubim
sada radi ovih tu“ — pokazao je na dječje krevetiče, gdje su
več spavala mirno nedužna stvorenjica — „samo mi se ne
plači, jer svaki tvoj uzdah britki mi je nož u srce i zdvojio bib,
kad ne bib vjerovao u Boga!“

„No počni, počni — reci brzo, jer mi je neizvjesnost gora
od smrti!" — silila je Neža, te sjela kraj muža i gledala naj-
pozornije u suprugovo zabrinuto lice.

„Nežo, moja ženo, moja prijateljice", počeo je primiv je
ljubezno za ruke, „ti znaš, da je svrha mojega života tvoja i
naše djece sreča. Kad sam te upoznao, — ti si bila obična
služavka mučenica — odmab sam te zaprosio, jerbo sam te

ljubio, želeči, da ti ostvarim ljepšu i ugodmju budučnost Tada
sam služio u našoj tvornici kao obični radnik. Više se diči, do
uglednijega mjesta, do bolje plače, to je bila jedina moja

53

namjera, kad sam se združio tobom. Učio sam po noči, jer
po danu nišam dospio, i napt^vio sam ispit za strojara. Plača
mi se povisila, lakše sam disao, slobodnije, mirnije sam gledao
u budučnost. Lose nam baš mje išlo. Niti kad je naša obitelj
narasla na pet glava, nismo se mogli tužiti, da trpimo nestašicu.

Skromno ali pristojno smo živjeli ... Ti si gospodarila dobro,
brižno i razumno, a ja sam činio svoju dužnost. . .“

„Ti si napravio sve, dragi moj, a ja sam te jedva malo
podupirala!“ dobacila je Neža.

„Ne smanjuj svojih zasluga bez potrebe, draga moja ženo“,
rekao je iskreno Ružička. „Ako nigdje drugdje, kod nas se
gotovo poistinila narodna poslovica : Zena drži tri ugla od kuče,
a muž jednoga. Kad bi ti bila lijena, rasipna, nespretna, sav bi
moj rad bio bez uspjeha — bio bi prosjak ja, bili bi siromaši
mi svi! Tako je, Nežo! — A gle, prosjači, siromaši možda
čemo ipak sad naskoro postati, možda smo več poradi mene,
samo poradi mene“ . . .

„Jan, da li buncaš? — Sto to govoriš? — Radi tebe
siromaši? — Ne govori....!“

„Suti, Nežo, i poslušaj ! — Prije nekoliko tjedana govorio
sam ti, da je tvornica „Sonnenstern und Sohne“ bankrotirala, te
da je time naša tvornica izgubila prvu i najopasniju konkurentkinju.

Naša tvornica, naša firma je time poskočila na ugledu zbog svoje
solidnosti — naručivatelji kod propale tvornice prešli su k našoj
i tako su se skoro potrostručili dohoci gospodara naše tvornice.
Razumljivo je, da su uslijed toga znatno poskupili svi artikli,
koje zbog bankrota konkurentne firme u Cislitaviji sada izvadja >

jedino naša tvornica, te da je baš poradi toga promet što ga
naš gospodar sprema u džep, za nekoliko stotina tisuča veči.. .

Buduči se stvar ima tako, smjeli smo spravom očekivati, da če
naš gospodar dijeliti svoj dobitak s nama, ta, mi mu baš po¬
mažemo do bogatstva — nadali smo se, da če nam od dobre
volje povisiti barem za nekoliko desetica našu zaslužbu, što se
na njegovom golemom bogatstvu ne bi skoro nikako poznalo . . .

Nu prevarih smo se ljuto ! Mjesto poboljšanja dobili smo za

54

is tu zaslužbu još više rada, jer tvornica sada odašilja i izvozi
svoje proizvode brže i u večoj množini, nego li dosada — a mi
smo samo večma napregnuti“.

„Cinilo mi se, da u posijednje vrijeme dolaziš kuci doista
vecma utrudjen, nego prije, no mislila sam da si slučajno pro-
lazno malo boležljiv. Zašto mi nijesi to prije rekao ?“

„Ta, zašto bih ti makar što rekao! Pomoči mi ipak ne
bi mogla!“

„istina je, ali . .

„Ništa, ništa, draga moja — samo žalostila bi se i srdila!
Zato ti mjesam ništa rekao. No konačno je nama radnicima
dodijao takav postupak, pomoči smo si htjeli sami“.

„Štrajk? — Moj bože, Jan . . . !“

„Ne, ne, štrajk je dandanas još uvijek opasno sredstvo.
Htjeli smo najprije pokušati s lijepim. Sporazumjeli smo se mi
radnici, da pošaljemo deputaciju k šefu s molbom, da ima obzira
u svojoj sreči i prema nama".

„Tko bi mogao tvrditi, da mje naša želja po božjem i
ljudskom pravu umjesna, pravedna!?“

„Naš šef, draga Nežo, bio je drugoga mnijenja. — Danas
prije početka rada sporazumjeli smo se do kraja, da podje de-
putacija k tvorničaru o podne za vrijeme počinka. U deputaciju
su bili izabrani: susjed Zajček, Beneš, Bouhal, Dvorak i •— ja“.

„Ti takodjer? — Doista, ti takodjer — stariji ugledniji
radnici!“

„Da, radnici, koji znadu takodjer nešto reči! — Kad smo
bili dakle slobodni izmedju 12—1, pošli smo nas petorica k šefu.
Sluga nas nije najprije htio ni najaviti; a kad smo mu dokazali,
da smo došli na korist same tvornice, posao je osorna lica tamo
u pisarnu . . . Odmab nas je šef pustio pred sebe. Stupili smo
tada u njegov komptoar, koji je po svojem bogatom uredjenju
spodobniji spavaonici kakve pozorišne „božice“, i več iz daljega
uagovorio nas je šef: „Kakav pas vas je doveo, da me baš u
to vrijeme bunite! ?“ Gospodin šef je ležao — zavit u svilen
šlafrok — protegnut na baršunastom divanu i možda je baš —-

55

drijemao . . . Doista, bunili smo ga ! — Ponižno smo tada pri-
stupili i poklonili mu se skoro do zemlje; a po tom počeo sam go¬
voriti ja u ime sviju. Najprije sam ispričao svoje drugove i sebe,
što dolazimo u to vrijeme, buduči da ga u drugo doba ne možemo
nači kod kuče. Zatim sam mu izrazio skromnu zelju tvorničkih
radnika : da nam obzirom na sadanji dobar položaj svoje tvornice
povisi placu ili da nam otpusti dva sata rada. — Vidiš dakle,
da su naše molbe bile veoma malene. U nijednoj tvornici ne
rade za našu zaradu punih dvanaest sati! — No i to je bilo
šefu odviše! — „Besramna bagaža!“ je uzviknuo na nas —
„što vam je to palo na pamet! Ha, ha! Veču plaču, a manje
rada — ha, ha! — komu nije pravo, neka ide! Radnika je
dandanas svuda previše, da se sve nudjaju !“ — Primijetio sam
neka bi radnici i poslodavac bili jedna obitelj, koja se medjusobno
podupire, da bude uspjeha i koristi na objema stranama — da
po pravu ne teče zapravo sav dobitak tvorničaru, nego i rad-
nicima — da če imati tvornica od toga koristi, ako li se škrati
radnicima rad za dva sata, jer če ostalih devet sati biti toliko
više čiliji i marljiviji, dok sada posljednja dva sata prolaze u
opčoj iznemoglosti zapravo skoro bez svake koristi — No govorio
sam gluhim ušima. Razjario sam ga još više. A kad je Dvorak
izrekao riječ štrajk, bilo je sve izgubljeno. Raskoračio se pred
nama, te nas motrio i mjerio kao pse:

„Marš, poberite se — buntovnika ne mare nigdje — soci-
jalisti nemaju kruha u mojoj tvornici — izdirite odmah, da mi
ne nahuškate još i ostale! — marš, marš!“

Pozvonio je, i dotrčao je blagajnik, kojemu je naložio, neka
nas odmah isplati. Badava smo dokazivali — badava smo ga
prosili — isplatili su nas, izbacili na ulicu, i bez rada smo,
ozloglašeni kao buntovnici, kao socijaliste, bez kruha, bez za-
službe . . .“

Ružička je ušutio i srdito gledao u Zemlju. Zatim je zgrčio
šaku u pjest, te udario po stolu, da je poskočila svjetiljka,
veleči: „Proklete pijavice !“

„Ne kuni zaboga, ne kuni!" tješila ga Neža. „Probudit češ

56

djecu! — Ne boj se, još imamo nešto u komorici, — poznat si
kao spretan strojar, rada češ dobiti drugdje, Jan ! Ne zdvajaj, ta,
nisu svi tvorničari takovi".

„Da, da, nisu ne, ali što to koristi radnicima! — Hej,
draga moja, i ja sam do danas živio u slijepoj vjeri, da su
krščanski poslodavci bolji, pravedniji prema nama, nego li Zidovi.
Ali danas sam se uvjerio, kako je istinita riječ, da vrana vrani
očiju ne ispija, da su svi kapitaliste jednaki sebičnjaci i isisavatelji
siromašnih radničkih slojeva. Svi su jednaki, Nežo, svi, pa
makar bili katolici, protestanti, bezvjerci ili Zidovi. . . Novac im
je bog, a radnik sredstvo, orudje, kojim što više udebljavaju toga
svojega boga! “

„Pa kako si došao do toga uvjerenja? — Jesi li tražio . .

„Dakako da sam odmab tražio novu službu! Pomisli, da
su nas oko jedan sat popodne protjerali . . . što smo htjeli
drugo početi?!"

„Zašto nijesi došao kuči?“

„Kuči? — Ha, stid me je bilo i srce mi je pucalo od
prevelike brige, što češ ti reči! — Htio sam se vratiti kuči
s novom službom, ako je moguče več večeras ... no prevario
sam se, prevario strašno, strašno !“

Ružička je skočio i pogurenom glavom — stisnuv obje
pjesti u džepove od hlača, divlje zureči pred sebe — brzao je
gore dolje po sobi.

„Danas, danas sam spoznao sasma svu zlobu svijeta —
danas se razderala koprena pred mojim očima, te sam odmah
spoznao svu nečovječnu nepravdu, koja nam se radnicima nanaša
več toliko i toliko godina, a koju naši odlučujuči krugovi ne
mogu, ne če odstraniti, jer su takodjer isto tako u pandžama
kapitalista! — Da, do danas sam bio unatoč svojih četrdeset
godina još naivan dječak, koji je sudio ljude po svojoj glavi, po
svojemu srcu — mislio sam, da sve ono, što mene gane, što
se smili meni, što mene veseli, što opterečuje moju savjest, tako
isto osječaju i drugi ljudi. Ali danas sam providio, da se često
zbiva baš protivno ! Ha, ha! Ja, luda!“

57

„Dakle te nijesu htjeli, Jan?" pitala je Neža.

„Nigdje, nigdje, Nežo! — Svuda su mi pokazali vrata,
boječi me se kao gubavoga čovjeka ! Oh, poludio bih .. . L“

„Pa kako je to moguče ? — tvoje su svjedodžbe izvršne...
več si četrnaestu godinu služio neprestano u prijainjoj tvornici,
pouzdan si, dobar radnik...!“

„Da, sve je to istina, Nežo, ali baš to mi je škodilo ! —
Ti se čudiš, zar ne ? — Ha! — i baš su kadsto čovjeku dobra
svojstva na štetu. — Slušaj, da ti kažem sve do kraja!"

„Kad smo dakle ostali bez službe pred tvornicom, pošli
smo u prvom jadu u suprotnu gostionicu. Ondje smo si doista
dali pošteno oduška! Dvorak je predlagao, da pričekamo, -dok
se svrši radni dan, te dodju takodjer naši drugovi iz tvornice.
Htio je, da odmah priredimo veliki sastanak sviju tvorničkih
radnika našega bivšega šefa, na kojemu bi se zaključio opči
štrajk, ako nas petoricu ne uzme natrag, a podjedno ako ne
udovolji našoj želji, to jest ako ne če ni povisiti plače, a ni
skratiti broj radnih sati . . . Ispočetka smo bili svi složni za taj
predlog; sporazumjeli smo se več o svim potankostima. No
zamalo smo se umirili, te smo stali takodjer misliti na moguče
posljedice, ako nas tvrdoglavi šef prisili na štrajk. Najprije je
moguče, da večina ne bude s našim predlogom zadovoljna, tada
čemo se njime jošte bolje očrniti; drugo je moguče, da šef za¬
dovolji radnike kakovom malenom mrvicom, a nas unatoč toga
ne uzme natrag; treče se lako dogodi, da zadobijemo večinu za
štrajk, a na to bi se možda odazvao šef time, da bi namjesto
nezadovoljnih radnika primio otpuštene radnike propale tvornice
„Sonnenstern und Sohne", koji isto tako bez rada i hrane lutaju
okolo, tražeči službu; ovi bi bili več zadovoljni i s manjom
zaslužbom, nego h smo je mi dobivali naposljetku . . . Počeli
smo premišljavati o svim mogučim strašnim posijedicama našega
huškanja — počeli smo razmatrati, koliko bi drugova uslijed
toga izgubilo kruh, koliko bi obitelji zbog toga zapalo u siro¬
maštvo — počeli smo si predstavljati svu golemu odgovornost,
te smo u duhu vidjeli blijede, upale obraze djece i žena svojih

58

drugova, i slušali smo kletve, koje se siplju na nas, Zavodnike...
Zgrozili smo se, izgubili smo srčanost. . . Spoznali smo, da če
si petorica radnika lakše i brže potražiti nove službe, nego njih
stotine — i predomislili smo se . . . Ostavili smo na to gostionicu
i odmah smo se uputili u razna posredovališta za izdavanje
služba. Razdijelili smo medju sebe okružja, da ne bi jedan
drugome smetao, i rastali smo se, želeči jedan drugome uspjeh . ..
Ja sam pretrčao i pretražio dosada več tri okružja; za sutra mi
preostaje samo još jedan. No nade više nemam nikakove . . .
Kamo god sam došao, svuda su me najprije pitali, zašto sam
napustio prijašnju službu ? — Rekao sam im po istini, a oni su
nepovjerljivo mahali glavom. Obično je pristupio šef k telefonu,
te stao zvoniti i zvati broj telefona u našoj tvornici. A na to
je počeo ovakav razgovor:

„Halo, Halo ! — Tko tamo?"

V

„Ovdje šef firme X. — Molim vas, gospodine kolego, da
mi kažete, zašto ste otkazali službu bivšemu strojaru Ružički?“

_ i<

»

„Što velite?"

_M

»»

„S o cij a 1is t?“

„Huškar? —Ah,  hvala vam lijepa za ljubezne informacije:
upravo se nudi meni!"

_ U

»»

„Da, da, nije moguče; takve ljude treba radikalno! —
Sluga! — Hvala! — Konac!"

„1 opet je zazvonilo; a šef je pristupio k meni i rekao;
„Sami ste culi večinu razgovora s bivšim vašim gospodarom.
Opisao vas je kao opasnoga s o c i j a 1 i s t u, dapače komu¬
nistu,  koji bi najradije razdijeliti cio njegov imetak na jednake
dijelove medju radnike — huškar ste pravi, koji je štetan po
disciplinu u tvornici . . . žalim stoga! — Socijalistu pustiti medju
radnike bilo bi: staviti ščuku medju pastrve . . . Zbogom !“

59

,1 pošao sam. Tako mi se dogodilo svuda . . . Kadšto
sam pokazao najprije svoje dobre svjedodžbe i rekao, koliko sam
godina služio kod jednog te istog gospodara“.

„Pa zašto ne služite dalje ondje?“ pitali su me.

„Dvanaest sati skoro neprestanoga rada bilo je za mene
odviše, odgovorio sam. Molio sam svojega bivšega šefa, da me
ponešto otereti; a šef me je otpustio, jer da dobije lako drugoga
radnika za istu plaču i za isto radno vrijeme".

„Hm, čudno! hm! — Po svjedodžbama ste izvrstan, veoma
izvrstan radnik — kako da vas je samo tako otpustio? —
Čudno, sumlnjivo!"

„1 pustio me nekoliko časaka čekati .-. . Opet je počeo
pjevati telefonski zvonac — a za nekoliko časova se povratio
šef k meni, slegnuo ramenima i rekao:

„Doista, doista . . . mislio sam si . . tako izvrsnoga radnika
ne otpušta se bez teškoga uzroka . . . doista, doista ... s oči¬
ja  1 i s t, huškar, nezadovoljnik . . . žalim . . . Zbogom! — Po¬
kušajte u Francuskoj, Engleskoj, Svicarskoj ili pak u Americi . . .
tu u Austriji teško čete dobiti službu . . .“

„Tako podrugljivo i nemilosrdno su me odbili posvuda. -—■
Obletio sam sve firme, molio, obečavao — uzalud . . . Sutra ču
još jednom pokušati, možda . . .“

Neža je plakala dugo u noč ... A Ružička se premetavao
bez sna gotovo do jutra, kad je umoran od tjelesnoga i duševnoga
umora, malo zadnjemao.

II.

Ružička je ostao bez rada, bez službe. Kolikogod se trudio,
sve je bilo bez uspjeha. Svuda su ga odbijali, kadšto sa prezirom,
a kadšto sa strahom.

Strojara je zbog toga neopisivo boljelo srce. Ne samo da
ga je mučila briga noču i danju, što če biti u buduče, kad im
se izadje prištedjeni novac; takodjer sama besposlenost ga je
kinila. Jer čovjeku, koji je naučen, da svaki dan ide vesele duše

60

na rad, nema nista teže i gore od posijedanja 1 postajkivanja
bez nade, da če mu se opet skoro nadati prilika, da če moči
upotrijebiti svoje sile.

No Ružička nije mirovao ni sada. Neumorno je išao od
poslovnice do poslovnice, nadajuči se, da če se namjeriti na što-
god zgodno. A kad je minulo tako mjesec dana, počeo je tražiti
svaku službu, pa bila ona i netvorničarska, te bila zarada i manja
od dosadašnje. Mislio si je: neko vrijeme ču se ustrpiti — a
tada če mi poči za rukom, da dodjem opet na bolje mjesto. No
ni toga takodjer nije postigao. Približavala se zima, radničke
službe bile su več izdane; a gdje se koja ispraznila, tu je bila
za nju cijela vojska prijavljenih. — Ružička je išao takodjer
k svojim prijateljima, radnicima raznih tvornica, te ih molio,
neka izvide, gdje ima štogod prazno, te ga preporuče. Obečali
su mu svi i imali su takodjer iskrenu volju, da mu pomognu, ali
ipak Ružička nije dobio službe . . .

Tako je več prolazio treči mjesec, otkako je bio otpušten;
zima, kruta, ostra zima je nastala. Ispočetka je sniježilo dan za
danom, a po tom se razjasnilo i pritisnula je zima, da je bilo
i u toplo naloženoj sobi brzo opet hladno.

Obitelj Ružička počela je osječati tvrdi, gorki i ubitačni
kruh bijede i nestašice. Sto su imali prištedjeno, polako su
potrošili — i stali su uzimati na vjeresiju. Ali takodjer ni to
nije moglo trajati dugo; trgovac je počeo mrmljati, a novaca ni
od kuda. Tada su počeli nositi u zalagaonicu sve, što baš
nijesu najnužnije trebali, samo da preživu. Zajček, susjed, koji je
dobio službu kod nekoga svojega rodjaka, posudjivao mu malene
svote; drugi drugovi, neženje, raspršili su se na sve Strane —
u mjestu nije ostao nitko.

Djeca su trebala novu, toplu odječu ; jer ljetna je bila prelagana
da bi štitila od ostre zime. Ali otkuda uzeti novaca ? — Stiskala
se oko željezne peči, koju su naložila po dvaput na dan; kad
je postala hladna, zavukla su se u krevet, gdje ih je mati pokrila
do vrata.

A otac i mati su se smrzavali!

61

Mali Janko išao je još uvijek u školu, koja je bila tek par
puškometa udaljena od njihova stana. Mjesto zimske odječe
mati mu je zavezala svoj veliki rubac okolo vrata i prsiju. Roditelji
bili su veseli, da je barem Janku cio dan toplo u naloženoj školi.

Jeli su po triput na dan, no svakiput več veoma malo.
Djeca naviknuta, da dobiju prije podne komad kruha, jabuku ili
punu zdjelicu kave, sada su se cesto plačuči tužila, da su gladna
Roditelji su stradali sami, otrgavali si od ustiju, koliokgod su mogli,
da bi spriječili dječji plač, koji ih je tjerao u zdvojnost, unatoč
torne im je virio glad iz očiju tako očito, da ga je morao opaziti
svatko.

Ružička nije znao, što da učini. Svoje cipele več je posve
razderao vječno trčeči i leteči po mjestu za službom. Sada je
bio spreman, da postane obični težak, obični nadničar, kad bi
ga ko htio. Pokušao je sve, ali svuda je bilo več prenapunjeno,
ili su ga odbili iz istog vazda ponavljanog razloga: „Socijalista ste !“

Jednoga je dana Janko dostenjao kuči. Tužio se, da ga
strašno zebe, da ga grozno glava boli, zamalo opet da mu je
neopisivo vruče.

Prestrašeni roditelji položili su ga brzo u krevet. „Dragi Bog
ne če htjeti, da iz te bolesti postane što zlo!“ molili su potiho
u svojemu srcu.

„Daj mu još moju juhu, Nežo!“ rekao je Jan.

„Ne, ne, ispij ti svoju, Jan — ja ču mu dati svoju“ od¬
govorila je žena.

„Nežo, molim te — ja sam muž; krepčiji sam, lakše mi
je bez objeda, nego tebi, slabašnoj ženi!"

„0 Jan, kako si dobar! — Ipak poslušaj me taj puta —
vidim da si slab“.

„Ne, nišam, uistinu nišam, Nežo !“

„Ta, jučer si na večer takodjer razdijelio sav svoj dio medju
djecu — gladan si, da se sve nišeš ! — Jan, popij sam popij!
Danas ču mu ja dati . . .“

„A sutra opet ja . . . dobro."

I žena, koja je bila isto tako, kao i njen suprug, več ne-

62

koliko dana zaredom razdijelila skoro sav svoj dio medju djecu,
otrgnula si je još i taj tanjur juhe i komad kruha na korist svojega
bolnoga sinčiča.

No njihova briga, njihova utakmica u ljubavi bila je brzo
za Janka bez koristi. Još prvu noč se onesvijestio i zbunjeno je
govorio o školi, o snijegu, o ocu, o Nanki, pa opet o zimi i
silnoj viučini. Hvatala ga groznica, pa opet vručina. Nekoliko
časaka se tresao, kao da leži gol medju samim ledom, a zamalo
bi se opet znojio, pario i kuhao, kao da leži u razbijeljenoj peči.
Poznao nije nikoga, ni mamice.

Bile su to strašne ure, koje su preživljavali gladan otac i
gladna majka u hladnoj, nenaloženoj sobi kraj kreveta svojega
ljubimca.

Neža je ječala, suprug ju je tješio i hrabrio, ali i njegove
su oči bile vlažne, a ruke, koje su stavljale sinu hladne obloge
na užareno čelo, tresle su se.

„Idem po liječnika" rekao je prema ]utru Ružička.

„Da, da, moraš iči . . . možda mu pomogne . . . inače ga
izgubimo . . .“

„Mama, mama, zašto se ljutiš ? — ta bio sam dobar . . .
Samo me je zeblo ... huj! Taj snijeg . . . Dvaput sam pao —
ah, Nanko, Nanko, kamo si metnula moju knjigu ? — Daj je
natrag! — Ata se budu ljutili! — Ata, ata, kako me peče . . .
tu u glavi, u prsima . . . Ah, Marice, zašto se smiješ ? — Zar
ti se ništa ne smilim?"

Sinčič je govorio gotovo neprestano; malo je na časove
utihnuo, pa je iznova poceo, mahao je rukama okolo sebe, te
je kao bezuman ležao.

Jedva se malo razdanilo, več je Ružička pošao po liječnika.
Ulice su bile još prazne, samo su mljekarska kola hitila ulicama,
snijegom posutima.

Ružička je stao pred visokom lijepom kučom, na čijim je
vratima bilo pribijeno mnogo malenih i velikih, črnih, bijelih
i šarenih pločica s natpisima. Največa medju njima — bila je
črna s crvenim pismenima — imala je natpis : M e d i c i n a e

63

et chirurgiae Doctor Samuel S i 1 b e i s t e i n, or d.

0 d 3—4 poslije podne.

Pokraj vratiju bila je žuta ručka, a nad njom okrugla črna
pločica s riječima : „Zvonce za liječnika S. Silbersteina."

Za tu ručku primio je Ružička, te je dvaput krepko povukao.

Dugo nikakova odziva.

Joi jednom je povukao smrzavajuči Ružička i — čekao
je. Poderana obuča malo ga je branila od hladne sniježne mo-
krine i ostra zimskoga vjetra; prsti su mu zamirali. Stupao je
na jednu pa na drugu nogu, puhao si je u ruke i naposljetku
je počeo trčati amo tamo pred vratima. Suze su mu zalile oči,

1 po svemu je tijelu drhturio kao šiba na vodi.

Konačno se otvorio u prvom katu prozorčič, a kroz njega
je pogledala bradata črna glava.

„Tko je to ? — Sto želite?" pitala je glava.

„Gospodine liječniče, molim da mi oprostite, što dolazim
u to rano vrijeme — ja sam Jan Ružička, strojar, sin mi je
nenadano opasno obolio — bulazni, bojim se, da —“

„Da li imate fijaker? — Ta strašna bura!“

„Ne gospodine liječniče, nemam ga — ne mogu ga platiti
— a i bez toga nema nijednoga —“

„Tako? — Dakle pješice neka podjem s vama po tom
prokletom vremenu, kad ne bi niti svojega psa potjerao na ulicu I
Što mislite!"

„Gospodine doktore — siromak sam — dijete mi umire —
platit ču vam odmah, čim dobijem službu . . .“

„Sto, što ? — Službu ? — Sto niste vi strojar u tvornici
Lowy i nečaci ?“

„Ne, gospodine liječniče — otpušten sam bio bez povoda
prije više mjeseci, ali —“

„Oh, oh, dakle tako?! Gle, čovječe, što ste si izmislili!
Ja sam liječnik samo za radnike tvrtke Lowy i nečaci — znali
ste to sami — pak ste me probudili i izvukli iz topla kreveta
na tu vražju zimu. Bogami zaslužujete, da vas dadem zatvoriti!
Marš !“

64

Prozor se u prvom katu bučno zatvorio, a Ružička se spo-
tičuči otpravio kuči.

Srce mu je htjelo puči. Zajecao je i počeo je plakati —
plakati, kako još nije plakao, otkad je bio mladič 1  muž.

Dakle siromah se nikome ne smili? Siromak, poradi nesmi-
ljenosti drugih, koji se valjaju u milijunima, ne nalazi nigdje
pomoči ? Njegovo dijete neka pogine kao pseto na smetištu, jer
nema novaca, da bi pošao po liječnika s kočijom, jer nema zlata,
da bi mu kraljevski nagradio „muku“, što je ustao sat prije
ispod perine, te se pet časaka zadržao kod ležaja trpečeg crviča ? I

Ružička se ustavio časom usrei ceste i podigav ruku prema
nebu, gdje je blijedio mjesec i gasile se zvijezde, jecajuči je
uzdahnuo: „Moj Bože, tu gledaj pravednost, tu gledaj ljubav!
Umrijeti mi mora sinčič, jer sam prosjak — prosjak — prosjak!"

Riječ „prosjak“ govorio je sve glasnije, dokle je nije u
silnoj zdvojnosti na sav glas zakr.čao ...

U istom su času nadošla iza ugla četiri muikarca. Baš
su otpjevali tiho, pridušeno, a lijepo i razgovjetno četveroglasno
slovensku narodnu pjesmu :

„Sinoč je pa slanca* pala
Na zelene travnike
Je gotovo pomorila
Vse prežlahtne** rožice . .

Još su čuli Ružičkin krik „prosjak“ i odmah su utihnuli.

Jedan izmedju četvorice pristupi k strojaru, koji se jedva
micao i nagovori ga:

„Prijatelju, vi ste Slaven! Sto se Ijutite? Da li vas je tko
uvrijedio ? Recite, mi smo slovenski visokoškolci".

»Gospodo, ja sam Ceh“ odgovorio je Ružička, veseo, da
se ipak netko zanima za njegov položaj.

„0, Ceh, Ceh, naš brat!" veselo mu odgovorio Slovenac.

»Zivjela češko-slovenska uzajamnost!" prihvatila su ostala trojica«

* mraz.

** plemenite.

5

65

pa brže bolje jednodušno intoniraše i započeše opet tiho, pri¬
dušeno, a lijepo i razgovjetno četveroglasno pjevati češku narodnu
himnu ;

„Kde domov mUj ?

Kde domov mflj ?

Voda huči po lučinach*,

Bory šumi po skalmach** . . .

Zeme češka domov milj !-

1 pjevajuči uzeli su Ružičku u sredinu izmedju sebe, te su
pošli dalje svojim putem. Tada je ipak opazio jedan od vese¬
ljaka, da ih Ružička jedva dostiže.

„No brate Ceh, bole li te noge? — Stupaj, stupaj junaški!"

„Gospodo Slovenci" rekao je Ružička, „ne mogu, ne
mogu; sav sam zamro — jedva osječam prste na nogama u
svojim poderanim cipelama".

„Sto vraga, Vas zebe! A mi pjevamo, jer nam je toplo u
Srcu i —— želucu. Pa što ste, brate Ceh?"

„Ubog, prezren i proganjan radnik sam, gospodo, kojemu
umire doma jedinac!" počeo je pripovijedati Ružička, te im
ukratko rekao sve.

„Ti jadni, jadrn SlavenuP rekao je ganut onaj, koji je
nagovorio Ružičku. „Takova je kapitalistička čeljad — evo vam
jedne tužne slike izmedju stotine i stotine slučajeva! 1 onda se
svijet čudi, da se stvaraju socijalističke, anarhističke i druge
takove prevratne urote!" „Gospodine Ružička" — okrenuo se
prema strojaru ljubeznim glasom — „vodite nas u svoj dom!
Brat če kušati bratu pomoči! Gledajte, baš sam jučer bio pro¬
moviran na doktora svega zdravstva — ovu noč sam preživjeo
zadnji put u Veselom krugu svojih mladjih prijatelja-rodjaka
— iduči kuči sreli smo se — vodite me k svome sinčiču, neka
mi on bude prvi pacijentP

„0, hvala, hvala vam, gospodine doktore!" promucao je
ganuti Ružička; riječi sučustvujučega, prijaznoga mladiča čudno-

* livade.

** pečine.

66

vatom su mu dragošču napunile dušu. „Da, žurimo se, žurimo,
možda ga još spasite!"

Okrepljen novim pouzdanjem stupao je Ružička sada jači
sa svojim znancima, koji su malo prije veseljački i bezbrižno
pjevali, a sada su postali ozbiljni.

Ušli su u Ružičkin stan.

„Da li si došao ? — Liječnik?"

„Da, Nežo — četiri liječnika! Kako je Janku ?“

„Slabo, slabo!“

Mladi je liječnik pristupio sa svojim drugovima k bolesniku,
te ga odmah stao pretraživati i ispitivati roditelje o ovome i
onome. No kad je vidio suho, propalo, tanko tjelešce dječakovo,
zakimao je glavom.

„Dječak je veoma slabašan — preslabo ste ga hranili —
prehladio se . . . hm ! siromaček !“

Kad je liječnik izrekao te riječi, znali su roditelji, da je
svaka nada besmislena. Plačuči su se primili i grčevito su
plakali.

„Gladan je bio — slabo obučen — moj Bože — moj
Bože!“

Blijeda lica stajali su po strani mladji Slovenci, gledajuči
taj prizor; oči su im se orosile, te potresem do dna srca okrenuli
su se prema vratima. No liječnik je rekao:

»Stanite, prijatelji! Okrutnost bezdušnog kapitaliste krivac
je toj žrtvi smrti. . . Glad, zima je uzrok bolestima i večini
smrtnih slučajeva u najubogijim radničkim slojevima... Evo vam
primjera! Ne zaboravite ga, zapamtite ga za sav život i za vaš
rad — naročito ti, jurista Frane!"

Zatim je posegao u svoju lisnicu, te ju je gotovo posve
ispraznio.

»Zadržao sam si samo za vožnju do Ljubljane, ondje če
mi švogor pozajmiti" rekao je.

Drugovi su ga razumjeli.

Jedan za drugim pristupali su k stolu i ispražnjivali svoje
džepove.

67

„Evo sve!“ rekao je jurista Fran; „malo je, afi sve’*.'
Drugovi su ga slijedili. Na to su se oprostili od očajnih roditelja.

„Bog vas blagoslovio, gospodo!" zahvaljivala im Neža,
zadržavajuči plač. „Bog vam stostruko vratio, gospodine doktore!"

Ružička nije progovorio niti riječce. Samo im je stiskao
ruke i prekrivajoči si desnom rukom oči jecao je i jecao . . .

Mladi slovenski Iiječnik govorio je istinu.

Janko je bulaznio neprestano; zalim je utihnuo, te je sa
široko i tupo zurečim očima ležao mirno, duboko soptajuči.

Nikoga nije više poznao. Badava mu je mamica gladila
upaljena lisca, te ga dozivala najljupkijim riječima; groznici mu
je doduše popustila, ali srce mu je sve više i više slabilo. ’

Kad su se sutradan probudile Nanka i Marica, več su
mati i otac ležali uz Jankov krevetič, a pokraj, na stolcu je
drhtala sviječica — bratac je umirao. Plačuči skočila su djeca
iz krevetiča, videči zaplakane roditelje i čudno Jankovo lice, te
sluteči, da mu je zlo — zlo.

Brzo ih je mati odjenula; kad su pristupila k trpečemu
bratu, baš je uzdahnuo — zadnjiput . . .

"1  I

III.

Maglovit, tužan bio je dan. Snijeg se polagano topio, a
po ulicama, koje su bile nakrcane gomilama nerastopljena i ne
još izvezena srnjega, pravile su se gadne, zamrljane lokve.

Iz jedne kuče u Hernalsu izašao je muškarac, noseči na
desnom ramenu bijeli nepoblanjam liješ.

Plačljivo se obazro naokolo i brzim je koracima krenuo
prema hernalskome groblju. Brzo je stupao čovjek, ugibajuči se
ljudima, koji su se radoznalo zagledali u njegovo čudno, blijedo,
upalo lice, te je svaki čas zagazio u gadnu bljuzgavicu na cesti.

„Cudan sprovod!“ primijetio je netko. „Koga li nosi? — 1
Samoubojicu? — Nitko ga ne prati, ni otac ni mati . . .“

No dotičnik se prevario.

Siromaček, što je ležao tvrd i hladan u onom lijesu, bio je’

68

dobri, valjani i poslušni Janko, a njegov je nositelj bio —
njegov otac.

Ružička nije mogao najmiti i platiti drugoga grobara, takodjer
ni svečeniku nije mogao platiti pripadajuču pristojbu, da bi
došao blagosloviti kod kuče truplo sinčiča — sam ga je morao
nositi na vječni počinak — a doma je plakala žena s dječicom,
jer nije mogla poči s njime poradi siromašne ljetne odječe . . .

Daleko je hernalsko groblje i teškim je postajao liješ, te
se nosač morao nekoliko puta počivati i uzeti breme sad na
lijevo, sad na desno rame, brišuči si obilan znoj.

Kad je dospio do mrtvašnice, bilo je ondje več nekoliko
ljudi, koji su čekali duhovnika, da blagoslovi truplo neke djevojčice,
što je umrla od zarazne bolesti. Ružička je stupio u mrtvačnicu,
gdje je mirisalo po voštanim sviječama i gnjilom cviječu, te je
položio na kamenit stol svojega Janka. Na stolu pokraj njega
bio je lijep, zlatno oličen liješ one djevojčice; na lijesu su ležala
dva velika vijenca iz svježih cvjetova s dugim vrpcama i zlatnim
natpisima. A okolo stola stajale su goruče sviječe, debele voštanice
— na svakoj strani po tri.

Jankov slabo poblanjan liješ nije imao ni vijenca, ni cvijetka,
ni vrpce, ni natpisa, i nijedne voštanice.

Ružička se maknuo na stranu i tamo sjeo na stolac. Ljudi
su pristupali, poškropili djevojčin liješ, pomolili se i počeli glasno
razgovarati, kako lijepa i prijazna je bila Amalija, kako dobru
je imala glaviču, kako rado je molila; zatim su stali hvaliti
vijence i natpise, te nagadjati, koliko stoje sviječe.

Na to su se obazrli na Jankov liješ.

„Koliko siromaštvo!“ rekla je jedna gospodja u crnoj odječi
sa koprenom, što je sizala do tla.

„Valjda radnikov sin“ nadodala je suha žena živih, oštrih
očiju. ..Siromak bio bi jadnik — bolje je da ga je oslobodila smrt!“

„Oh, istina je, istina! Sto je taj naš život — pijeva —
sanje — ništa" potvrdila je okrugla, tusta žena crvenog i pod-
buhlog obraza, te je prekrižila ruke.

69

„Pa niti jedne sviječice nema siromaček -— oh, ti bijedo!"
rekla je ponovno ona suha žena.

„Oh, zbilja je istina, niti jedne svijecice — to su ipak
čudni roditelji! — Zaista radnici nemaju osječajnoga srca! — Oh!“

„Tu imam malen komadič — dobar je za ubogoga!" rekla
je gospodja sa koprenom i segnula u džep, iz kojega je
izvadila komad svijecice. Pripalila ga na voštanici i postavila
pred Jankov liješ na stol.

Iza toga su otišle. Ružička je ostao sam u mrtvačnici. Nije
plakao, ni uzdisao nije. Samo je tupo zurio pred sebe sagnute glave.

Pa što je mislio?

Pred dušom su mu se vrzli prizori . . . divni, čarobni, sretni
prizori od Jankova rodjenja, pa do njegove bolesti; pred dušom
su mu se ponovile sve zlatne nade, sva zlatna ufanja, što ih
je gajio još nedavno o svome vrijednome, veoma darovitome
sinčiču — po tom je strjelimice prošao svu dobu otada, otkako
je dojurio kuči bez rada, pa do danas, kada je svojom rukom
zabio zadnji čavao u sinov liješ . . .

Dubok uzdah prodro mu je iz grudiju, objema rukama
obuhvatio je glavu i hropčuči je govorio: „Je li moguče ? — je
li sve to istina ?“

Na to je nekako obamro, ništa više nije mogao jasno misliti;
zurio je u zemlju i sanjao otvorenih očiju... Niti duhovnika
nije čuo, kad je stupio s crkvenjakom u mrtvačnicu; nije se
brinuo za ljude, koji su stajali okolo njega i okolo lijesova —
nepomično je sjedio na svojem stolcu, držeči glavu medju dlanima
i upiruči oči u zemlju.

Tek kad ga je crkvenjak potreptao po ramenu, namignuv
mu glavom prema nepoblanjanom lijesu, digav se, plaho obazro
po sprovodnicima i uzdahnuo. Nije znao, što mu valja činiti.
Tad se duhovnik okrenuo prema vratima, dva u črno odjevena
nosača sa srebrnim resama dignula su djevojčin liješ, a treči je
uzeo u svaku ruku po jedan vijenac, i ljudstvo je pošlo za njima.
Tad se istom dosjetio, da takodjer mora za njima. Brzo je dakle
pristupio k lijesu, nagnuo se nad njega i obujmio ga objema

70

rukama. U istom se času dosjetio, da je zadnjiput tako blizu
svojega Janka, da če mu ga za nekoliko časaka zakopati tamo,
u duboku jamu i srce mu je uzdrhtalo; svi živci su mu popustili;
obubvatajuči liješ, ležao je na njem i jecajuči je hroptao —
hroptao ...

Sam je bio u mrtvačnici, tišinu je bunilo samo njegovo
grčevito, na prekide ponavljano ječanje. Od kapelice sa groblja
začulo se zvonjenje dvaju drobnih glasiča, koji su se ozvanjali medju
križevima i spomenicima tako slabašno, ali tako milovito, kao
plač dvaju sirota.

To zvonjenje ga je probudilo. Slušao je harmonično odgo-
varanje pogrebnika na molitvu duhovnika i sjetio se, da je sada
krajnji čas. Poljubio je dakle liješ brzo i toplo, kako bi poljubio
svojega sinčiča, te ga prihvatio desnicom.

Malo kasnije stajao je pokraj sinove jame. Upravo se pri-
bližavao duhovnik. Takodjer neito ženskinja išlo je za njim, a
medju njima one, koje su Janku napalile komadič sviječice . . .

Duhovnik je poškropio i blagoslovio jamu, zatim je pristupio
crkvenjak te ovio liješ na svakom kraju debelom vrpcom . . . Kad
je to bilo gotovo, namignuo je Ružički, neka prime za konac.
Ružička je to mehanično učinio. A kad mu je crkvenjak na¬
mignuo, neka digne, dignuo je, i položili su liješ pelako u
dubinu. Odmah na to počeo je duhovnik opet škropiti, kaditi i
moliti, sipajuči na liješ malom lopatom Zemlju, te je govorio
glasno: „Iz zemlje si ga načinio, kostima i mišicama si ga sastavio,
probudi ga, o Gospode, na sudnji dan. U ime Isusa Krista,
Gospodina našega. Amen . . .“ ..Na to su opet počeli ljudi har¬
monično odgovarati na duhovnikovu molitvu; zatim su nekoji
bacili lopaticom nekoliko pregršti zemlje na liješ i — otišli su.

Ružička je sjedio na prevaljenom nadgrobnom kamenu, te
zurio u napola zakopanu gomilu. Vidio je dvije sivkasto-žute
lubanje s velikim očnim i nosnim šupljinama ; jedna je imaia još
sve zube u gornjoj čeljusti, a druga samo tri prednja. Lubanje
su bile okrenute tako, da se činilo, kao da se rugaju onome,
koji ih je gledao svojim krvavo-obrubljenim mrkim očima. Ružička

71

je upirao nepomično svoj pogled u jamu, i u tom mu se času
činila lubanja sa svojim bijelim zubima, što duže, tim više slična
glavici pokojnoga Janka. Zatim je stao sam sebi prigovarati, da
je takovo domišljanje ludo i nemoguče; ta, Janko je još cio i
lijep, a ta lubanja je sprhla, prazna, posvema izjedena . . .

„Da, da, moj Janko je bio lijep, pametan dječak — i nema
ga više! Otišao je — tamo — tamo — gore nad zvijezde,
medju andjele i sada več moli, moli za atu, kojega je tako
ljubio, a koji mu sada — fali.. . Sinko, sinko moj, i meni je teško
za tobom — takodjer moje oči čeznu za tvojim ljupkim, ne-
dužnim posmjehom — takodjer moje srce žudi za tvojim društvom,
za tvojim glasičem! Vidiš, Janko, odmah bih pošao s tobom ;
btio bih leči pokraj tih dvaju lubanja, da me zakopaju kraj tebe,
da bismo bili opet skupa sretni tamo gore — tamo gore. —
Ali mama me zove kuči, Nanka i Marica su gladne te plaču —
a ja im nemam da dadem ni korice kruha — niti jednoga filira
nema več u mojoj novčarki. Vidiš Janko, sinoč mi je posudio

Zajček forintu . . . Rekao mi je : To je zadnje, što ti mogu dati

— kasnije si potraži drugdje — sam nemam. Tako je rekao
Zajček, dobar prijatelj, blaga duša. Dužan sam mu več mnogo
desetača. I vidiš Janko, s darom Slovenaca i forintom Zajčekovom
kupio sam ti mali liješ, jednostavan, kao što si i ti bio jedno-

stavan, kad si još živio ubogo, kao i mi — kupio sam ti ovu

jamicu, da u njoj počivaš mirno i sigurno, duhovnika i crkvenjaka
sam platio — mrtvozorniku sam ostao dužan. — Sam sam te
morao nositi Janko ovamo na groblje, — i rado, tako rado sam
te nosio, kao što sam te rado pjestovao i prenosio, dok si još
bio maleno, kudravo stvorenje. Bili smo zadnjiput skupa jedan
s drugim! — A sad se moramo dijeliti, Janko! Ne boj se —
često ču te doči potražiti, pa mama, Nanka i Marica... Zbogom
Janko! — Do vidjenjal“

Ustao, je s kamena i rukom je slao poljupce do gomile . . .

Medjutim se smračilo ; mje više mogao ni lučiti lubanja u
tamnoj jami, samo su se oni bijeli, lijepi zubi još svijetlili.

Ružička je išao polagano i spotičuči se kuči. Glava mu

72

se spustila duboko dolje na grudi. Slabost ga je obuzimala
gladan je bio i zeblo ga je.

Bura je stala brijati, magle je nestalo, a nebo se razjasnilo.

Po ulicama su več nažigali plinske svjetiljke.

Ružička se dovukao kuči. No kad je otvorio vrata od
svojega stana, udario mu u uho plač.

„Ata — gladna 1“ vapila je Nanka.

„Ata — zebe!“ tužila se Marica.

„Gladna — gladna — kruha, mama!" molila je opet Nanka.

Sa strahom i očajem ogledala se žena prema suprugu ; ali
Ružička je slegao ramenima, te još dublje sklonio glavu.

Djeca su ležala zajedno u krevetu, a do njih je sjedila
Neža, zavita u razne krpe.

Ružička je stao blijed i propao usred sobe, stiščuči obje
pjesti u hlačama. Odječa njegova bila je več rastrgana i poderana
iz lijeve cipele mu je virila slama . . .

Bura udarala oknicama, zaletavajuči se u nje svom šilom.
Vani je opet bilo ledeno, zima.

„Jan, djeca če nam se smrznuti i poginuti od glada“ pro-
govori za nekoliko časaka Neža. „Naloži“.

Ružička je čudno pogledao i slijedeči njene oči zgrabio
je stolac te ga stao kidati. Zatim je naložio.

Ostao još samo stolac i stol, te dva kreveta.

Ali za par časaka je rekao : „Premalo je — peč je sasma
hladna, i bura zavija u njoj.“

Polomio je i zadnji stolac te ga turio u peč.

Zamalo se stala širiti po sobi ugodna toplina; djeca su
prestala drečati, da ih zebe, i tužila se samo, da su gladna.

Ružička je stojao ledjima naslonjen kraj peči, te si grijao
zamrle udove.

„Kada su zadnji put jela djeca ?“ pitao je Ženu.

„Rano sam im dala zdjelicu kave“ odgovorila je.

„Gdje si je dobila?"

„Namolila sam Zajčkovu.“

„Što je rekla?"

73

»Zlovoljna je bila — rekla je, da je več sita toga vječnoga
prosjačenja i da bi več bilo vrijeme . .

Zena je stala iznova ječati.

„ A trgovac ? — Ne da li ti više nista na vjeresiju ? —
Svojedobno bili smo mu dobri kupci. “

„Ne, nista više — danas sam bila opet dvaput kod njega.
Potjerao me — rekao je, da če nas sutra iči tužiti“.

Zamuknula oba supruga.

»Mama — kruha, gladna!“ oglasi se Marica.

»Počekaj, Marice, zamalo češ ga dobiti — zaspi malo!“
tješila je mati.

Dijete se opet utišalo.

»I još nešto Jan!“ počela je iz nova Neža. »Pazikuča bio je
prije tu“.

»Pazikuča? — Sto je htio ?“

»Več prije tjedan dana morali bi platiti stanarinu, rekao
je, da smije čekati samo još do sutra o podne —“.

»A zatim?“

»Zatim če nas baciti na ulicu!“

„Ah!“

I opet su zašutjeli. /Toplina je počela popuštati. Ružička
je prevrnuo stol, te mu odlomio noge i ložio dalje.

Kad je prestao, upitala je opet Nanka: „lmate li več

kruha, mamo? Zašto li ga ne ide kupiti tata? Oh, tako sam
gladna!“

»Mama — gladna, gladna!" oglasi se Marica, i djeca su
počela glasno, bezutješno plakati.

»Nežo podji leči... ja ču poči tražiti . . . možda do-
bijem štogod !“

Ružička je ostavio sobu, a žena je legla kraj djece, te ih
tješila.

Silna, ledena bura brijala je ulicama. Rijetko je Ružička
susretnuo čovjeka, koji se žurio kuči u toplo.

Ružička se ustavio na uglu kuče i čekao. Kad je prolazio

74

mimo visoki gospodin u teškom, krznom podšivenom kaputu i
zlatnim cvikerom, otkrio se Ružička i zamolio ga :

„Gospodine, par novčiča... kupit ču kruha".

Niti obazro se nije na nj. I došao je drugi. Ljevicom je
držao cilindar, da mu ga ne odnese bura, a desnicu je držao u
širokom ogrtaču.

„Gospodine, lijepo molim , . . imam djecu . .

„Vrag te odnio ! U takvoj buri! Prosjačenje je posve za-
branjeno . . . pazite se policije!"

I otišao je dalje svojim putem.

Išao je mimo treči. I opet- je zamolio milostinju drhčuči
radnik od zime.

„Sto? tako mlad, pak prosjači? Sram vas bilo! Pijanica
ste valjda".

I pobrzao je dalje svojim putem.

Ružička je zamolio još četvrtoga, petoga . . . zamolio ih
mnoge — ali dobio nije ni pare. Nije mogao više izdržati od
silne zime; tresao se, zubi su mu cvokotali — vukao se kuči.

Dovukavši se do vratiju svojega stana, poslušao je. Duboko,
jednakomjerno disanje je čuo . . . Spavaju . . . Tiho je otvorio
vrata te stupio u sobu. Vidjeo je, gdje žena leži na uznak, a
na svakoj strani ležalo je dijete . . . rukama ih je stiskala na
svoje grudi i grijala ih . . .

Dugo ih je gledao Ružička; suze su mu kapale na tle, i
tiho je uzdisao.

Zatim je oprezno uzeo dva velika željezna lonca i izišao
iz sobe . . . Vrativši se s loncima, postavio ih je tik kraj kreveta.

Oba su bila puna užarena ugljena . . .

Kad je to učinio, pristupio je zadnjiput k svojoj ženi i
svojoj djeci. Prekrižio ih po redu i lagano poljubio. Zatim se
zario u svoj krevet i počeo moliti .. .

Slijedečega dana došao je opet pazikuča da utjera dužnu
stanarinu. Ni ne pokucav stupio je ljutit u sobu ; zagušljiv zadah
prisilio ga na uzmak.

75

Na krevetima ležala su četiri mrtvaca. A svi večernji ve-
likokapitalistički listovi donijeli su istu noticu, koja je glasila:

(Samoubojstvo ili nesreča?)  Socijalista Ružička,
kojega je prije par mjeseci poradi bezdušnoga huškanja otpustila
firma „Lowy i nečaci“ zadušio se plinom od ugljena ovu noč
Zajedno sa svojom Ženom i dvoje djece . . .

76

JANEZ TRDINA: GOSPODIN
SVEZNADAR*

■ . i

■ - ■■ , i. / v!

:• •. o:.l

N ijesam se više morao da sastajem sa starom Jerom na
dalekim pašnjacima. Kad se je nešto porječkala sa svojom
gazdaricom, pogodila se s njom moja žena i uzela je za sluškinju.^
Ispunila je pošteno svoje obešanje, pričala mi je mnogo zanimivih
bajka i dogadjaja iz staroga i novoga vijeka. Za objedom smo
jednoč razgovarali o napretku našega naroda. Jera nas je šutke
slušala. Kad nam je ponestalo riječi, ozvala se i ona. Rekla je:
Slovenština je dan danas svakidanja hrana. Kud god se dodje, 1
svuda se pita, ko je narodnjak, a ko nemškutar, što zamišlja i
snuje naša, a što protivna stranka. A ja još sasvim dobro pamtim
ona vremena, kad ni najpametniji ljudi nijesu znali ništa o slovenštini,
kad su se dapače svečenici razgovarali medjusobno njemački,
kad se je domačeg jezika stidio svatko, ko je na sebi nosio,
gospodski kaput, bez razlike, da li je bio plačen ili na dug.

1 gradjani se kočili i šepirili s njemštinom, osobito majstori i
bogataši. A ovih nije bilo malo za moje mladosti. Tada se dobro
živjelo, ali i mnogo zaradilo. Novac se kotrljao sa svih strana,'
da čovjek nije znao otkuda i zašto. Prije g. 1848. bio je samo
seljak krvavi patnik, a gradjanin nije znao ni za kakvu potrebu.
Kuča mu bila čista, bez novčiča duga, a na dnu škrinje ležala
je široka kožnata kesa ili stara čarapa, nagnjetena pljesnivim
škudama, marijanskim talirima i peticama. Zanatlija je bio tada
gospodin, a ne ubogi prosjak kao sada. Glasovih se postolar
Rozman češče pohvalio: kako bih izlazio, da nemam večih'
dohodaka od kakvog c. činovnika ili kakvog župnika. 1 nije lagao.
Pomočnici njegovi živjeli su po grofovski, jeli piliče, pili staro

* Sveznadarom — u slov. originalu V e d e ž — smatralo se, a i danas jos
prosti puk smatra onoga čovjeka, čije posve pozitivno znanje nadmašuje primitivrio ;
sKvacanje u ljudi. , . {

vino i vukli debelu plaču, da je nijesu mogli ni potrošiti. Ne
možete skoro ni zamisliti, kako velika gospoda su bili u ono
sretno doba trgovci. Novaca je bilo na svijetu koliko i blata,
panije čudo, da se obogatio svatko, ma da je trgovao samo iglama,
koncem, gubom i vrpcama. Prvi medju trgovcima u Novom Mestu
bio je poštenjak stare korenike, Marin. U svojim magazinima i
dučanima sakupio je toliko robe, da bi lako njome podmirio
skoro polovicu kranjske zemlje, a novaca si je privrijedio više nego
ima sada sve Novo Mesto zajedno s pet susjednih župa. Jednu
je kčer dao Pilpohu, koji je bio milostivi gospodin, a drugu
doktoru Rozinu. Od doktora dan danas sve vrvi. Tko ne zna,
kako bi nagovorio kojeg kaputaša, reci mu: doktor, i vrlo rijetko
češ se prevariti. Prije četrdeset godina nije bilo ovakve obilnosti.
Gospodin Rozina bio je prvi i jedini doktor na čitavom Dolenskom.
Kad je došao ovamo čudili se ljudi i propitkivali, što znači ta
riječ. Saznali su, da su doktori velika gospoda i učenjaci, koji
poznaju sve carske i crkvene zakone i svu pravicu. Cuvši tu
novost, gledali su gospodina Rozina i klanjali mu se takvim
počitanjem kao velikom županu ili kanoniku. Sto je on kazao,
bilo je kao pribito. Svuda je njegova riječ bila prva i najglavnija.

Došla je čudovita god. 1848., koja nam je bez kraja i konca
donijela vojske, bune i smutnje. Sa svib su strana vikali ljudi,
da se cijeli život mora preinačiti, ali je malo tko znao kako.
Osobito gospoda bila su sva omamljena i zbunjena. Ali doktora
Rozinu nije ostavio bistar razum i odmah je u početku shvatio,
što valja učiniti. On nije mislio na svoju korist, več na korist
svoga naroda, mislio je na blagostanje zanemarene i zapuštene
dolenske krajine, dokazao je Novomeščanom i drugim svojim
rodjacima, da su Slovenci i poučio ih, kakva prava im to daje,
a i kakve dužnosti im to nalaže. Sa svojim prijateljima osnovao
je časopis, u kojem je svemu svijetu najavio da je mrtva Slovenija
opet oživjela i pridigla se iz tisučljetnoga groba. Osnovao je i
slovensku družbu, ali koja se nije zvala Citaonica, več nekako
drugačije. U časopis nije dospjevao pisati sam, pošto je bio
preopterečen svojim poslovima, ali je našao za nj čovjeka, koji

78

je bio baš kao stvoren za ovakav posao. Ime mu je bilo, čini
mi se, France. Pbsve dobro pamtim, da se je pisao Polak. Bio
je glavica, da ih je malo takovih. Gospoda, koja su dolazila u
našu gostionicu, nijesu ga se mogli dosta nahvaliti. U jedan glas
govorili su, da se u čitavoj naioj zemlji ne nalazi niti petorica
činovnika, koji bi se s njime mogli da mjere u oitroumnosti,
spretnosti i učenosti. Usprkos ovim sposobnostima imao je dosta
nisku službu na sudu. K nama je često dolazio piti. Svakiput
smo mu se obradovali, jer nam je pričao mnogo koju i razgovarao
rado sa svakim čovjekom. Gospoda mu spočitavahu da je pijanica.
Vino je možda u istinu volio više, nego se smije. Ali bez štete
za sebe i za druge: on nije propio ni zdravlja ni pameti
ni poštenja. Kad ga je iscijedio tri ili četiri stare mjerice, iz-
vukao je papir i olovku i pisao, dok je bilo što praznoga.
Za pola sata, kadšto i prije, počrčkao je čitave četiri stranice.
Olovka mu je tekla, kao da pleše; tako zgodno nije umio
baratati perom nijedan drugi pisar. Sto je napisao uz vino, odnio
je u tiskaru za svoj časopis. Mi krčmarevi govorili smo Polaku
gospodin Vedež zato, jer su mu bile poznate sve novosti, svi
dogodjaji i tajne cijeloga grada i cijele zemlje. Sam bog znade,
ko mu ih je otkrivao. Neki su držali, da dobiva sa. svih strana
od poznatih i nepoznatib ljudi pisane poruke, da ih priopči u
časopisu. A i ja sam više puta vidjela, gdje bi došao kakav
mladič i stisnuo mu u ruku pisamce. Kad sam ga pitala, čiji je,
pokazao mi je dugi nos i ispao iz kuče. Ali ja mislim, da na
taj način nije mogao sve da sazna. Travnovka, vrlo razumna
žena, je tvrdila, da ima kod kuče čarobno zrcalo, u kojem se
vidi svaka tajna, koja se dogadja na svijetu. Više puta sam
čula, da silazi učenjak, koji slaže pučke koledare, u duboku rupu.
Iz ovog ponora opaža zvijezde, koje lako razaznaje i po danu
Po micanju planeta nagadja vrijeme za buduču godinu i svoju
znanost objavi onda u pratiki.* Mislila sam: što, kad bi i Polak
ispitivao na ovaj način dogodjaje i tajne ? Svoj je časopis punio
dakle bez teškoče, pošto mu novosti nijesu nikada izašle, ali

* Pučki koledar.

79

se cesto puta tužio, da ne smije otisnuti ni desetinu toga, što
bi znao i što bi želio. Oblast je na nj ostro pazila, činio joj
se odviše glasan i pogibeljan. Časopis su držale skoro sve kuče,
čitao ga je u slast svaki gradjanin, koji je znao njemački. Go-
spodin Vedež budio je njime goruču ljubav za slovenštinu. Trud
njegov i trud doktora Rozine urodio je tako dobrini plodom, da
za nekoliko mjeseci nije bilo u gradu ni jednog poštenog gra-
djanina, koji-bi se stidio slovenske matere i krvi i jezika našega.
Dandanas umiju rodoljubi ljepše i spretnije da govore slovenski,
nego tada. Njemački govor ne čuje se tako cesto iz njihovih
ustiju. A i pjevaju po narodnu mnogo više i umjetnije i skladnije,
nego se je pjevalo godine 1848. Ali vjerujte mi, da smo bili
tada u mnogočemu sretniji, nego danas. Medju narodnjacima
nije bilo prepiraka ni neprijateljstva, nikakvih sporova i nikakvih
stranaka. Gradjane vezalo je takvo prijateljstvo, takva sveopča
zlatna sloga, da ne mogu opisati. Zivjeli smo kao u raju. Ako
se spremila kakva skupna šetnja na ladanje, uzeli su slovensku
zastavu, pa hajde na Tršku goru u Otočac ili opet bliže na
Trate u Portovu šumicu ili kuda druguda. Kod ovih krasnih
zabava učestvovali su uvijek svi gradjani, kao da su jedna družina,
jedna rodbina. Medju ovom pšenicom rasao je razumije se tu
i tamo kakav kukolj, ali tako rijetko, da je nije mogao mnogo
iskvariti. Taj su kukolj mračnjaci i dangube. Bez njih nema ni
jednog večeg grada. Nešto takvog izmeta nalazilo se i u Ru-
dolfovom. G. 1848. skitahu se najjače dvije protuhe, koji su
imali imučne i čestite roditelje. Zvali su se Grgič i Korliček.
Grgič je bio silan dugonja, užasno surov i besraman čovjek.
Bio se skoro svaki dan, i teško onome, ko bi ga se bojao.
Ali ako mu se protivnik krepko opro, brzo ga prošla srčanost.
Dobivši dvije tri vruče čuške, pobjegao bi. U razuzdanosti je
Grgiča Korliček još pretjecao. Za dragu si je izabrao, ha, ha, ha
— crnu ciganku ! Vrlo rado se uzdizao i prčio s kanonikovom
naklonošču. Hvalio se, da ga kanonik pozivlje k sebi na južinu
i na objed, kadgod ga vidi. Zapravo je pak trčkao kanoniku,
da tužika i izdaje svoje prijatelje i znance. Jednu nedjelju skup-

80

ljali se gradjani"u »Vragovom Logu“ na veliku zabavu, na kojoj
su pjevali same slovenske pjesme. Stoječi straga medju drugovima
počeo je Korliček zadirkivati. Več sam sit toga seljačkoga na-
klapanja, idimo tamo gore na brežuljak i zapjevajmo njemački
kakvu pjesmu, da se Slovenci razljute. Danas ih moramo peckati,
inače bi mislili, da ih se bojimo. Pustopašno krdo uputilo se
na brežuljak a iz radoznalosti ili gluposti, pridružile im se
i nekoji gradjani bolje klase. Počeše pjevati njemačku pjesmu,
u kojoj su se ponavljale više puta riječi, da se naše carstvo
mora podati i podložiti Njemcima. Pjevače nije nitko smetao.
Halabučili su i ludovali slobodno, koliko su htjeli. Za volju mira
nije im ni g. Vedež kazao ni riječi, ali ih je kasnije u časopisu
vrlo pošteno obrisao i operušao. Korliček i njegova svojta se
urotiše, da se moraju osvetiti, i dogovorile se, da če g. Vedeža
čekati na crkvenom proštenju kod sv. Roka Na večer, kad se
ljudi razidju, zaskočit če ga, strpati u vreču i izmlatiti. Tako ne
če nitko doznati, ko ga je mlatio, a oni se ne če bojati nikakve
tužbe ni kazni. Ljepše zavjetne crkve i svečanosti ja ne poznam,
nego je proštenje kod sv. Roka u šmiheljskoj župi. Ko se želi
upoznati s Dolencima i njihovim običajima, neka dodje tamo i
bit če sigurno zadovoljan. Nači če ljude svake vrsti: Podgorce,
Belokranjce, dolinarje, gradjane, Seljake, obrtnike i gospodu svake
vrste: i pravu i srednju i šilom gospodu. Brežuljak, na kojem
stoji crkva, tako je nizak, da nikoga ne umori i tako blizu
Novog Mesta, da zdrav čovjek ne treba do njeg ni pol sata.
Citavi sat potroši kakav devedesetgodišnji starac ili kakav hromi
čovjek. Dosada išla sam svake godine sv. Roku i nije mi nikada
žao. Kako umiljato diže se bijela crkvica na zelenom brežuljku
i kako se jasno razabire otuda svaka kuča, svako stablo, svaka
cesta i staža u gradu i okolici. Ako pripeče sunce, stanem pod
lipu ili u gusti gaj, što se širi iza crkve. Ako nemam sobom
kišobrana, čuva me šumica za šilu i od kile, Kudgod se obazrem,
svuda veseli ljudi i njihovom se pogledu moradoh radovati.
Kažu, da Gorenac, dok je trijezan šuti ili vrlo mudro govori o
vremenu i o svojoj Čuhi; kad se opije, pograbi kolač ili komad

6

81

drva i udara po glavama. Nas Dolence opet ne ostavlja dobra volja
ni onda, kad smo trijezni. ni kad smo vinski. Cim ugledamo
pred sobom punu čašicu, več nam zakipi srce, te moramo pje-
vati. Ako se slavi kakva veča svečanost, razumije se, da tražimo
i glazbu i ples. Kod sv. Roka vidi se takvom prilikom svaka
zabava i ugodnost, koju si naš čovjek samo poželjeti i misliti
može. Majke vode sobom djecu, dečki drage, prijatelji prijatelje.
Gospoda, seljaci, zanatlije, služinčad, djaci, svi se raduju i za-
bavljaju po svoju, kako mu je drago: iduči, stoječi, sjedeči ili
ležeči. Za darove brinu se licitari, za tjelesne potrebe krčmari,
mesari i kuharice. Skupoča nije prevelika, za pol forinte otjera
svaki, ko nije baš pijanica ili požderuh, i žedju i glad. Piju ga
svi, a najviše seljaci i prosti puk. Više puta se dogodilo, da se
kod sv. Roka istočilo preko sto vedri vina. Osobito prije, kad
još nije bilo tako teško doči do novca. Pred tako obilnom
pijačom stao je mnogi dosadni kaputaš i zamrmljao : seljak se
ne če nikada podiči, kad potrati sve svoje krajcare za vino na
takovim nepotrebnim proštenjima. Nesreča njegova su sveči,
koji ga odvračaju od posla, ali i od vode, koja mu se za ovakovih
dana, čini otrovana. Taj sud čini mi se odviše strog i krivičan
Radnih je dana u godini deset puta više nego crkvenih zborova.
Prekrasno, svuda brižno obradjeno naše polje, rasprostiruči se po
brijegovima i dolinama, priča glasno i jasno, da dolenski ratar
savjesno i marljivo vrši svoje dužnosti. Niko mu ne smije za-
mjeriti, ako kadšto zaboravi svoje brige i terete i ako se ra¬
zveseli i razvedri koji sat u društvu svojih susjeda i prijatelja.
Dobre je volje potreban a i vrijedan, jer si je bogme krvavo
zasluži. Kad slušam ovako glupe prigovore, dodje mi na um
stara naša pjesma, za koju ne velim, da je pametna, ali ima u
sebi nešto istine :

Bratje pijmo vince

Naj voda tam stoji,

Naj pijejo gospoda

K’ za vince ne trpi.

Ni to se ne smije zaboraviti, da svaki seljak ide sv. Roku

82

i na svako proštenje u prvom redu radi službe božje, a na vino
misli tek poslije sv. mise i propovijedi. Ali gospoda vide crkvu
obično samo iz vana, a k sv. Roku dolaze iz puke radoznalosti,
da zjaju u djevojke i da mogu poslije kod kuče pričati, čije je
vino najsladje. G. 1 848. slavilo se ovo naše proštenje još s mnogo
više buke i radosti nego drugih godina. I to sasvim pravo. Sa
Seljaka je za uvijek spao teški jaram tlake i desetine. Novoj
slobodi veselio se sasvim djetinjski, jer tada još nije nitko mislio,
da če morati platiti onu vražju „odštetu“, koja je tolikim do¬
lenskim gospodarima zaustavila dah. Djaci i drugi rodoljubi bili
su oduševljeni radi slovenštine, kojoj se i zakonom priznala va-
ljanost. Cijeli se brijeg pokrio sretnim ljudima. Na svim plesištima,
u svim društvima razlijegale se pjesme, zdravice, šale, smijeh i
vrisak. Vlastelin iz bližnjega gradiča napajao je svoje nekadanje
podanike i nije se mšta ozlovoljio, kad je 'pustopašna seljačka
čeljad počela mu grohočuči se puzati na koljenima oko njega i
vješati mu se oko vrata. Kad je ugledao postolara, koji je u
godinu dana jedva jedanput izašao i grada, podao mu je ruku,
natočio dvije čaše i pio s njim bratimstvo ! Plemeniti Pilpoh šetao
je ljubazno s krčmaricom Kočijaškom. Zenica je bila još mlada,
pristala i zgodna, da se nije bojala ni jedne djevojke. U tom
beskonačnom i sveopčem viru lsčeznula je, kako vidite, svaka
razlika izmedju staleža. Neko se sjetio „brače Hrvata 11 , koji su
se baš krvavo borili protiv silovitih Madjara i zamolili poznate,
da bi se skupljali za nje darovi. Ljudi su kriknuli: Živio!. i u
četvrt sata sabralo se pol šešira krajcara, groša i večeg novca.
U to se pojavi na brijegu g. Vedež. Mladiči kliknu od radosti,
da je prosjeklo kroz uši. Djak Tršinar, visok, ljudeskara, koji je
više godina stanovao kod .susjeda, i još nekoji drugi mladi po-
digoše ga na ramena i ponesoše amo i tamo. Kadgod bi s njime
došli, zaorilo je od pozdrava: Živio, živio g. Polak! Zivjela
Slovenija ! Pametni ljudi potresali su glavama i govorili: to ne če
dobro svršiti. Polak ima još malenu službu. Njegovi pretpostav-
ljeni su ovdje. Njega časte, da ne mogu više, a za njih se niko
ne brine. To im se doista ne mili. Bože daj, da smo mi krivi

83

proroci, ali strah nas je, da ga danas godinu dana ne demo
n  idjeti kod sv. Roka Stoječi na nasipu pod lipom, g. je Vedež
dobra pola sata pripovijedao, razgarajuči u svojim slušateljima
dosmrtnu ljubav za majku Sloveniju. Svojim iskrenim govorom
tako je ganuo i oduševio ljude, da su plakali, grlili se medjusobno
i podignutim rukama prisizali vjernost slovenskoj domovini. Vrlo
se lijepo zahvalio mladičima, koji su ga nosili, onda im je kazao
smiješeči se : današnji če mi dan ostati u uspomeni do zadnjeg
mog časa, ali več je na svijetu tako, da uvijek uz sreču dolazi
nesreča. Sad, kad me vi slavite više nego zaslužujem, čekaju iz
zasjede na mene nedaleko odavle moji neprijatelji s vrečom, u
Loju me kane nočas strpati i izbatinati, jer sam im u svojem
časopisu rekao istinu. Djaci se zgiedali, njihov vodja Tršinar se
zakune: mi vam jamčimo, da se to ne če nikada dogoditi, ali
vas molimo, da nam svoje neprijatelje imenujete. G. Vedež ne
htjede nikoga da izda, a otpustivši rukom dečke, pomiješao se
medju drugove i stare prijatelje. Djaci su se dogovarali, kako bi
pronašli lopove, koji su htjeli njihovog ljubimca da osramote.
Sumnjali su na petoricu nevaljanaca, osobito na Grgiča i Korlička,
pošto su njih dvojica bili u gradu prvi medju buntovnicima.
Nije bilo treba dugo tražiti urotnike. Tršinar ih je našao u
tijesnom jarku, kojim se ide od sv. Roka prema Šmihelu. Korliček
je nosio u rukama svežnjič, u kojemu je bila vreča. Pošto se
\ eč spuštala noč, nijesu opazili, da se je sakrio u obližnje grmlje,
odakle ih je slušao. Dogovarali su se, da če napasti g. Vedeža
u jarku, kad če po svome običaju proči medju posljednima ovuda
kuči. Strpavši ga u vreču zazviždnut če tri puta na prste. Na
ovaj če se znak sakupiti svi ostali drugovi. Gosp. Vedeža odnijeti
če u šikarje i mlatit če ga ondje, tako dugo, dok se ne utrude.
Tršinar ustane i vrati se k djacima, da im javi što je saznao.

Spustila se noč, koja je bila lijepa i svijetla. Ljudi se otputiše
kuči več popodne, u mraku se prostor oko crkve ispraznio skoro
sasvim. Samo je još jedan krčmar točio, a kod njega su pili
Korličkovi drugovi. Tu i tamo stajala je rpa mladiča, pjevajuči
zaljubljene gluposti i ludorije. Kakva pijanica zaletao se i gegao

84

mimo, dok ga „vino nije svalilo na tvrdu zemlju. Pod crkvom je
rasla velika, stara lipa, koju su več davno posjekli. Pod njom
je g. Vedež zbijao šale s gucima i mladim gradjanima, svojim
obožavateljima i prijateljima. Tršinar prišapne djacima, da treba
iči na posao. Podjoše u jarak i zatekoše obojicu urotnika. Grgič
im se istrgao i pobjegao, a Korlička strpa Tršinar u vreču i
oprti ga na rame. Breme ga nije mnogo tištilo. Trčaoje s njime
kroz jarak niz dol, a onda zakrenuo lijevo putem, koji vodi pod
brdom u šikarje. U toj guščari nije se bilo bojati nikakvih svjedoka.
Dečki objesiše čvrsto svezanu vreču o jaku granu visokog stabla,
ali vrlo niško, niti lakat od zemlje. Korliček, loš junak kao i
Grgič, prepao se neprijateljskog zaskoka tako silno, da je pao
u nesvijest, i nije znao, što se s njime zbiva. Kad se je osvjestio,
več se je ljuljao na grani. Cuo je poluglasnr razgovor, ali ra-
zumjeti nije mogao ni riječi. Vreču je počela opipavati mrzla
ruka, Korliček ju je osječao na ramenu, na glavi i za vratom,
onda mu se činilo, da se porniče polagano po hrptu dolje prema
nogama. Kad je opipala kraj, koji je tražila, zaviče neko gromkim
glasom : Udri! Sad počeše padati po ugrabljeniku sa svih strana
udarci kratki, oštri i gusti kao uglasta suha tuča. Badava je
jaukao i zvao u pomoč, badava se svijao i koprcao u svojoj
vreči. Bacanje mu nije olakšalo položaja, več povečalo i pomnožilo
muke. Prije su batine padale samo na jedno i to na ono mjesto,
koje je za nje odredila priroda i običaji svih naroda, ali sad su
padale i po nogama i rukama i čak po glavi. Još četrnaest dana
iza toga bilo mu je lice cijelo lisasto, a ruke pune iskrižanih
črnih i plavih pruga. Kad su djaci mislili, da je dosta kažnjen,
isčeznuše tiho kao sjene ; u šumi je ostao Korliček, sam; bio je tako
isprebijan, da se neko vrijeine nije mogao ni maknuti. Ali batine
nijesu bila največa bijeda, što ga je ove noči snašla. Jedva su
ga pustili dušmani, več su mu se počele prikazivati užasne
sablasti, sačuvaj nas bog i majka božja ovakvih grozota ! Strašilo
ga je neprestano cijelu dugu noč do sunčanog izlaza. Covjek se
mora čuditi, da je ostao živ i zdrav. Najprije se oglasio nad
njim čuk. 1 na bližnjim stablima derali se čukovi i sove. Ovih

85

se ptica bojao več odavna, jer je čuo, da su zlovjesnice, koje
javljaju smrt, vatru, tuču ili kakvu drugu veliku nesreču. Kad je
utihlo kukanje, začula se tužna mrtvačka pjesma. Korličku je
strah potresao udove. Kao da se osvježio. Izvadio iz žepa nožič,
da raspara vreču i pobjegne. Izrezavši malo okarice, trže se
natrag. Kraj njega prolazio sprovod, bijeli muževi bez glava nosili
su otvoren liješ, a u njemu je ležao krvav i lsječen mrtvac.
Kotliček stisnuo oči, da ne vidi te strahote. Kad ih je opet
otvorio, zurio je u njega ogroman vol, a iz nozdrva sukljao mu
plamen. Za njim se pokazao krilati, ognjeni zmaj, još sto puta
grozniji od vola. Zatim su doletjele duge crvene zmije. Zadnja
je bila bijela, a na glavi je imala svijetlu krunu. U njoj je bio
dragocjeni kamen, koji se svijetho kao sunce. Zmije su strašno
siktale, plazile prema njemu otrovne jezike, da ga izbodu. Sad
došumi silna rijeka. Iz nje dizale su ogromne ribe svoje nakazne
glave. Zalijetale se u njega sa svih strana, da ga proždru. 1 tako
je zamjenjivala jedna nakaza drugu. Prema jutru su - iščezle
sablasti, a onda je zasumila oluja, kakve još Korbček nije doživio.
Polomila je sve drvlje oko njega i zalijetavala se u brijeg, da se
je tresao kao grozničav bolesmk. Vihor je lomatao vrečom gore
i dolje, na sve Strane, da su jadnome Korličku sve kosti pucale.
Udario njime svaki čas o zemlju ili o grane i deblo. Te je
noči divljala oluja i u Novom Mestu. S naše kuče bacila je
više od sto opeka, a spreda je potukla sve prozore. Medju
vihorom je grmilo i bljeskalo bez prestanka. Strijela je zapalila
dvije suše. Uplašenom se Korličku učinilo, da se tresao cijeli
svijet i da se je vrtio oko njega. Najprije mu je došao pred oči
ljubenski brijeg, zatim Rasno, Mihovo i Gorjanci. Još se više
ukočio i zadrhtao, kad se je upalila gora za gorom, selo za
selom, a konačno Novo Mesto. Njegova rodjena kuča stajala je
cijela u plamenu. Očaj ga napunio odvažnošču, i on proreže vreču.
Kad se izvukao iz vreče i sišao na zemlju uvjerio se, da to, što
je vidjela njegova zbunjena glava, nije bila vatra, več svjetlost
izlazečeg sunca. Tako skupo platio je lakoumni danguba svoju
zlu nakanu! Kuči je došao blijed kao smrt. Kazan, koju je

86

pretrpio, ostala je ljudima dugo vremena skoro nepoznata. D]aci
su iutjeli, pošto su se bojali profesora, koji bi za taj prestupak
bili bez sumnje otjerali mnogo koga iz škole. A niti Korliček
nije htio da pripovijeda svoju užasnu sramotu. Majci je kod kuče
nalagao, da su ga uhvatili razbojnici, da su ga svezali i odvukli
u šumu, tamo da si je oslobodio ruke i bramo se tako junački,
da su ga morali pustiti. U tami je zabludio, prenočio u šumi i
vidio one prikaze, o kojima sam vam pričala.

Sto su prijatelji gospodina Vedeža nagadjali, obistinilo se
več za dobra četiri mjeseca. Oblasti ga premjestiše iz Novog
Mesta g. 1848. Dobio je službu, ako me pamet ne vara, u
Ribnici. Ubogoj Sloveniji dadoše njezini neprijatelji piti omamnoga
piča, te je položiše na krevet, na kojem je spavala tvrdo i bez
prestanka do god. 1865. Te godine prekrstiše Novo Mesto u
Rudolfovo. Tu svečanost došli su slaviti prekrasni junači u
crvenim košuljama. Stupivši spavajučoj Sloveniji, kriknuli su : noč
i tarna je nestala, opet nam svijetli jasan i prijazan dan, vrijeme
je, da ustaneš i da se veseliš svojoj djeci i prijateljima. Slovenija
se podigla i od tada se nije dala više omamiti. U prvom redu
onih, koji su je oduševljeno pozdravili bio je Korliček, kao primjer
svima gradjanima i kao očevidan dokaz, da nekim ljudima ne
treba baš usmenih pouka, nego da ih može opametiti i vreča.

8 /

JOSIP KOSTANJEVEC: BISKUP

S jedio je na svome tronožnome stolčiču u niskoj i zagušljivoj,
smolom i starom mokrom kožom odvratno zaudarajučoj sobi,
dan za danom, od rana jutra do kasne noči.

Prije nego je sunce radoznalo pogledalo kroz široke, niško
spuštene grane starog oraha pred njegovim stanom, več je čučio
za četverouglastim stolom na niškim, krivim nogama, na kojem
su bili porazbacani postolarski noževi i drugi alat. A kad je
sunce več davno zašlo, još je čvrsto pritiskao kalupe na svoja
uska prša i strugao, gladio i rezao, da su ga pekle male sive
oči od mutnih trakova začadjene, na stolu pričvrščene svjetiljke.

U jutro i na večer donosila mu žena skromno jelo u radionicu,
samo o podne pozvala ga u kuhinju, gdje su zajedno sjedjeli na
niskom, kamenitom ognjištu. Ona je primakla okrugli stolčič,
položila na nj žutu, crvenim ružama urešenu zdjelu, iz koje su
stidljivo virili debeli žganci. Polag je stajala tronoga, crnom žicom
svezana, na rubu malo otučena kozica, iz koje se pušila črna
prežgana juha. Grabili su drvenim žlicama čas iz zdjele, čas iz
kozice, dok jedna i druga nije bila čista i izlizana. Onda glasno
odmoliše molitvu, on ustade, istegne ruke, zamahne nekoliko
puta u vazduhu i protegne se. Zatim bi sjeo na klupu pred kučom,
ispružio preda se noge, zapalio malu lulicu i čekao, dok s bližnjeg
zvonika odbije prva po podne. Odmah je skupio noge, ustao,
otresao lulicu i brzo je opet natezao dretvu, namakao, tukao i
krpao.

Ali nedjelja bijaše zato njegova. Odmah po podne zasao
je u krčmu „Kovaču“, gdje su uvijek s njime još trojica zanatlija
sjedjeli, s kojima je bacao „sličice“ za vmo do u kasnu večer.
Nije bilo dakle čudo, ako su ga kadšto zanašale noge u takvim
zgodama, kad se je vračao kuči. Zena mu nije mkada ništa
kazala, a on je ravno ušao u sobu, gdje je nad niškim uzglavljem
nad krevetom visjela stara slika sv. Josipa, njegovog patrona.

88

Pred ovom se slikom obično ustavljao. Gledao je dugo,
s umornima na pola pritvorenima očima svečevu kudravu, smedju
bradu i bijeli, od muha vas išaran liljan — i glava mu je padala
prema zidu.

„Oh, predragi moj sv. Josip", cesto je uzdisao „reci mi po
istini, jesi li i ti bio kada pijan ? Kaži mi! — Jer ako si bio,
razumjet češ Iako, kako to, da sam i ja više puta opit! Oh,
zar ne da znaš, kako je slatko vince ? I ako si ga ikada srkao,
zar ne, da ti nije bilo nikada žao i da ti se več činilo tu na
zemlji isto tako lijepo kao gore u raju. Oprosti mi dakle ti
predragi moj sveče, ta ja ga i onako ne ču piti do druge nedjelje !
Ah, ti predragi moj sv. Josip!"

Kleknuo je u krevet i počeo moliti, dok nije zanijemio,
povalio se po krevetu i usnuo.

Drugo je jutro u pravo vrijeme sjedio za svojim stoličem..
No, postolarski majstor Josip Medved nije imao samo nedeljne
svoje radosti na ovome svijetu. Još nešto sasma drugo je bilo,
što mu je zasladjivalo duge, naporne satove u tjednu, da nije
osjetio njihove težine.

To čudo činio je njegov sin Jakec, koji je bio tada več u
drugoj latinskoj školi u Gorici. Za nj, za svojega jedinca, kojega
mu je žena povila tek sedme godine iza svatbe, za nj se je
mučio, za nj radio, za nj trgao od usti, da ga iškola.

„Sto če biti iz tvoga dečka ?“ ispitivali ga ljudi.

„A što bilo, bilo!" odgovarao je.

Ali onima, koji su njegovome srcu bili bliži, odgovarao je
često puta:

„Bit če biskup! Biskup mora biti ! — Njegov stari stric
je bio doktor sv. pisma i samo mu je još jedna godina manjkala,
da postane biskup. Ali ga je kap udarila prije, nego je doživio
tu radost. Njegova strica stric bio je stolni kanonik i cijeli niz
visokih svečenika poteklo je iz naše porodice. Dakle nikako ne
sumnjan, da če jednoga od naših zapasti čast i to mora da
bude moj Jakec !“

„Oh, kako si nerazuman" karala ga žena „što si ti sve ne

89

umišljaš? — Bože moj ako bude od njega i kapelan, možemo
biti zadovoljni!"

Ali vidjelo se, da su to samo tiječi, a da joj u srcu najviše
prija to, što tvrdi muž.

Brzo se po cijelom trgu raznijelo, da Medvedov Jakec uči
za biskupa.

I kad se je pojavio dugi i tanki crnokosi študent o praznicima
i zalazio za vručih Ijetnih dana u sjenu krošnjatih hrastova šaptali
su ljudi po trgu :

„Biskup ide! Gledajte, biskup ide!"

* * *

Tako je tada prolazio život postolaru Medvedu dan za
danom, jednolično u neprekidnom radu i u brigama za sina.
Svaki je mjesec zaslužio toliko, da je poslao u grad za hranu i
stan i da je uopče opskrbljivao sina sa svim potrebnim. Ljudi
su mu rado davali zaradjivati, jer nije bio preskup i jer je bio
dobar postolar. Jakcu tada nije išlo zlo, i nimalo nije poznavao
one bijede, koja je družica tolikim i tolikim djacima. Brige je
imao samo s knjigom. I bio je zbilja medju boljim djacima . . .

Ali se za kratko vrijeme sve izmijenilo.

Jednog zimskog dana vozio je neko drva kraj Medvedove
kuče. Jz nespretnosti ili bogzna kako, zaveo je zadnjim krajem
u jarak kraj ceste i voz se nije nikuda mogao maknuti. Tada je
ušao kočijač u Medvedovu kuču i zamolio postolara, da mu
pomogne izvuči voz u pravu kolotečinu. Medved se nije skanjivao.
Kočijaš pridje konjima a straga su postolar i njegov susjed podizali.
Tada je Medvjed napeo sve svoje sile — pridigao — i odmah
opet spustio. Sva mu krv iščezla iz upaiih i blijedih lica i osjetio
je, kao da je u njemu nešto puknulo. Sguno se i otpuzao u
kuču, gdje je odmah legao.

Od tog dana nije se više taknuo alata. Prve dane iza toga
sjedao je još uz peč i hodao nekoliko sati svojom radionicom,
ali za kratko vrijeme nije više ustajao. Pritisla ga sušica. Nije
ga bilo više za poznati! Nije ga mučila samo bolest, več i

90

briga za sina, koji je tada bio u trečoj školi. Skupa sa Ženom
plakao je i uzdisao, da bi se srce od kamena moralo smilovati.

Prvog je još mjeseca nekako išlo, pošto je bilo nešto prištedje-
nog novca, ali drugog mjeseca mje bilo više ni novčiča, koji bi
se mogao poslati u grad. Liječnik, ljekovi, sin -— otkuda sve
to namaknuti ?

Postolar je ležao na niskom, smedje oličenom krevetu i
teško disao. Sline su mu neprestano silile na usta, kašalj ga je
gušio i mučno se dizao, da lspljune. Ruke su mu bile skoro
prozirne, a čelo na sljepočicama odrto. Uši su mu bile odijeljene
od glave i skoro se vidjelo kroz nje.

Nad njim je visjela slika sv. Josipa i u nju je upirao bolesnik
svoje oči i uzdisao iz dna svoga srca:

„Oh predragi sv. Josipe moj, oprosti, što sam te toliko
puta uvrijedio 1 Vrati mi zdravlje i nigda te ne ču zaboraviti; na
golim koljenima iči ču na sv. Goru, da se osim tebe zahvalim
i tvojoj nevjesti preslatkoj majci Mariji. Oh, predragi sv. Josipe
smiluj se mome sinu, ako sam ja preveliki griješnik! Oh ti
predragi sv. Josipe!"

* * *

Medvedov Jakec stavovao je u Gorici kod nekog daljnjeg
rodjaka svojega oca. Kad je ovaj doznao, da je Medved tako
teško bolestan, sažalio mu se zapušteni djak i rado bi mu
pomogao. Ali sam je bio siromak i teško je preživljavao sebe i
svoju porodicu. Hrane mu nije mogao davati badava, ali stan
mu je besplatno prepustio i savjetovao mu, da si potraži u gradu
milosrdna srca, da se barem jedanput na dan može najesti.

„Koliko ih se več tako probilo kroz škole, a sada su u
dobrim službama" tješio je Jakca.

No i on nije odmah očajao i išao je u lov za dobrim srcima.
Prvi dan nije našao ništa. Umoran i gladan vratio se na večer
kuči, a tada je morao uzeti knjigu u ruku i pripravljati se za
drugi dan.

„Možda če sutra biti bolje" mislio je i nije klonuo. U

91

želucu mu je užasno kruljilo, kad je drugi dan išao u školu.
Imao je nešto novaca još iz boljih vremena, ušao u pekarnu i
kupio za dva novčiča žemlju- Polagano i samo malene komadiče
je trgao od te žemičke, žvačuči polagano, kako bi dulje vremena
okušao njihovu slast. Poslije škole kupio je opet žemičku a
poslije podne uputio se opet „u lov“ te mu uspjelo, da je
tjednom dva puta dobio hranu kod kapucina. Ali, bože moj,
gdje če dobiti hranu za drugih pet dana u tjednu ? !

Prvi tjedan išlo još kako tako, ali drugi tjedan nikako!

Upao i blijed, tresučih nogu, praznog želuca i na pola
smrznutih udova stupao je gradskim ulicama prema gimnazijskoj
zgradi.

Pod boltama u „Raštelju“ prodavale su stare ženice za
malo novaca slabu, gustu, zaprljano-smedju kavu. Oj, kako željno
se Jakec ogledao za njom! Kako požudno bi prinio čašu na
suhe usnice; kako dug i dubok bio bi prvi gutljaj. Ali več
jučer je izdao zadnji novčič — okrenuo se na stranu i zažmirio
da ne vidi zamamnoga pica.

I stupao je dalje i sve više mu klecale noge i sve polaganiji
mu je bio korak.

A gle opet napast!

Tamo, gdje prestaju bolte, bila su vrhu dviju stuba otvorena
vrata u pekarnu, a iz raznih pretinaca i polica ljeskale se štruce
i štručice, hljebovi i hljepčiči, kifle i žemičke, maslenke i pereči!
A sve je bilo svježe i toplo, sve je širilo tako ugodan, tako
omamljiv miriš.

Vrhu stuba, baš kod ulaza bila je košara puna dugih,
lijepih, visoko naraslih žutih i svijetlih štruca.

Jakec se nehotice ustavio a onda opet zažmirio. U tom
mu času prišapnuo nekvi unutarnji glas:

„Zašto gladuješ ? Zar je grijeh, ako uzmeš toliko, da ne
pogineš kao pas na cesti ?“

Stresao je glavom, hoteči se riješiti ove misli, ali mu u
tom času tako silno zavilo u želucu, kao da mu se unutri
nešto otkinulo.

92

„Ili ukrasti -ili umrijeti" sapnuo mu opet onaj glas.

I sa strahom pošao je Jakec za korak naprijed. U trgovini
nije bilo vidjeti nikoga, samo iz druge sobe, straga, culi se
nekakvi glasovi.

Cestom vrvili su ljudi gore dolje i niko se nije brinuo
za njega.

„Radi toga mogu još uvijek da ostanem pošten“ rekao je
sam sebi. Obazro se naokolo, naglo stupio preko stuba i več
mu je štruca bila pod kaputom. Pocrvenilo mu je lice od
uzbudjenja, zasvijetlile mu se oči i neka nova sila gonila ga, da
je naglo brzao dalje mimo prodavaonica, preko livade, mimo
jezuitske crkve, ne obaziruči se ni desno ni lijevo.

Samo to mu je bilo pred očima: kako če se opet nasititi.

Več je htio da udje u školsku zgradu, kadno ga se taknu
teška ruka. Dva lukava oka promjere ga od glave do pete i
ista tvrda ruka posegne mu pod kaput i izvuče ispod njega
ukradeni bljeb.

„Ha, ha, imamo ga ptiča! Imamo ga, ha, ha!' 1  Odurno
se lice nasmijalo gnjusno i nesmiljeno.

A Jakcu se činilo, da se na njega srušila cijela školska
zgrada, da se stamnio i polomio cijeli nebeški svod i — bez
svijesti srušio se na prag.

* * *

„Ah, kako su me nočas mučile teške sanje. Snilo mi se
o našemu Jakcu, ali ništa dobra. Moj bože, što to znači“ ?

Tako se tužila drugi dan poslije onog dogadjaja u Gorici
žena postolaru Medvedu, koji je nepomično ležao na tvrdom
krevetu i upirao svoj pogled u sv. Josipa.

Bila ga samo kost i koža.

„Ne boj se za Jakca ništa" rekao je tiho. „Ovaj gore
moj patron, očuvat če ga. O torne sam uvjeren ! Svršit če sve
škole i bit če nam na diku u stare dane!"

Gorak osmijeh prešao je ženi preko usana. Opazilo se, da
ona baš u to tako ne vjeruje.

93

Oboje zašutjelo. On je teško disao i zatvarao oči a ona
je sjela kraj njega i nijemo gledala u njegovo mrtvačko lice.

Jedno do podne izaila je Medvedovka pred kuču po drva.
1 več je složila nekoliko komadiča u naručaj, kad začuje na
cesti iza sebe trkanje konjiča i ropot maloga voza.

Obazre se — a tada joj lspadnu drva, ruke joj se svjesiše
tvrde i istegnute a oči joj iskočiše. Kao da su joj se toga časa
napunile žile olovom i željezom — tako se je ukočila. Mimo
se vozio njezin Jakec u uzničkom vozu.

Ugledao je očevu kuču, ugledao ljubljenu majku i neizreciva
sramota, sav gnjev i sva tuga nad samim sobom u tom mu
se času podvostručila.

Kuča Medvedova stajala je na početku trga. Još ga nije
niko opazio, još se može sačuvati od največe sramote ! Naglo
se baci u vis i jednom je več nogom stupio na zemlju.

Ali ga tada potegne snažna ruka provodičeva na prijašnje
mjesto.

Jakec je zastenjao i kleknuo pred provodičem,

„Pustite me, samo tu sramotu mi prištedite, da se ne moram
preko trga voziti i vječna če vam biti moja zahvalnost" — molio
je i sklapao ruke.

Ali ovaj nije znao za smilovanje. Pognao je konjiča i kola
su naglo projurila mimo prvih kuča . . .

Medvedovka je još uvijek stajala na istom mjestu i gledala
za kolima. . . .

„Haj, haj, dodjite, da vidite kako Mevdedovog Jakca voze
na izgon“, oglasio se netko u tržnoj ulici.

Kao vatra išla je novost od usti do usti i sve je trčalo na
ulicu i sve je upiralo prstom za kolima.

Nekoji su zlobnici i zavidnici ciničkim osmijehom uzdisali:

„Biskupa voze; Medvedovog biskupa vozel". . .

* * *

Medvedovka se povukla u kuču. Opirala se o zid i pola-
gano se šuljala do bolesnika, koji je još uvijek razgovarao sa sv.
Josipom. Obazro se na nju i rekao :

94

„Gdje si bila tako dugo ?“

Nije mu odgovorila. Teško se spustila na stolicu i zastenjala.

„Ah moje sanje, moje sanje!"

Bolesnik se uznemirio. Obuzeo ga neki čudni, tjeskobni
osječaj i napunila ga neka doslije nepoznata groza.

Pridigao se u krevetu, podupro se dugom, košdatom de-
snicom, te se činilo, kao da je baš sada ustao od mrtvih i pitao
je drugi put hroptavim, na pola nerazumljivim glasom:

„A što je, za volju božju, što je?“

Ona je još uvijek jaukala.

„Moje sanje, moje sanje! Moj Jakec!"

„Gdje je ?“ zapita bolesnik otegnuto i malo glasnije.

Ona pridigne glavu i bolesnik je vidio svu nesreču, urezanu
strašnim znakovima na njezinom smedjem i navoranom licu.

„Tamo dolje u — sudbenoj kuči“ viknula je očajno, te se
opet zgurila.

U istom se času svalio bolesnik natrag u krevet. Široko su
mu se razvalile oči i upiljile u sv. Josipa. 1 zajauknuo je tako
grozno i tako tužno :

„Predragi sv. Josipe, zašto si mi to učinio?"

I provalila mu na usta tamnocrvena krv.

Zena otrčala po blagoslovljenu sviječu, zapalila je drhtavom
rukom i držala bolesniku. U ruke mu utisnula malo raspelo . .

Tada se naglo otvorila vrata i Jakec je stupio u sobu. Na¬
čelnik ga odmah pustio.

Priletio do kreveta, podigao očevu glavu i ljubio ga u stu-
deno čelo.

Bolesnik je još otvorio oči, ali bile su več staklene. Ipak
se vidjelo, da je još prepoznao Jakca.

Položio mu suhu desnicu na glavu, htio mu nešta da reče,
ali ruka se lagano skliznula po glavi sinovljevoj, sve više hlad-
njela i hladnjela i — Medveda više nije bilo . . .

* * *

Medvedovka i Jakec teško su preboljeli ovu sramotu, a opet

95

su je preboljeli! Jakec je počeo da misli, kud bi krenuo, pošto
nije htio, da ga majka hrani svojim rukama, kad bi moralo bit i
baš obratno. Tada mu je tržni notar ponudio mjesto pisara u
svojoj kancelariji. S ovom malom zaslužbom prehranjivao je neko¬
liko godina sebe i majku.

Ali se drukčije okrenulo !

U Americi je umro Medvedovkin brat. Več davno se odselio
tamo i mislili su da je mrtav, jer nije dao od sebe m črne ni
bijele. Prištedio je tamo nekoliko hiljadarki i taj imetak baštinila
sada, poslije njegove smrti, Medvedovka. Odmah si popravili
kuču, Jakec je ostavio notara i njegovu pisarnu, te s majkom
otvorio krčmu, koja je sada jedna od najboljih i najčešče posje-
čivanih gostionica.

Svaku se večer pitaju činovnici:

„U koju čemo gostionicu ?“

„Pa kud bismo druguda, nego — k biskupu" . . .

I dobro im ide, a on kadgod priča gostima tu svoju historiju
„iz mladih dana".

Na jesen, kažu, da če se oženiti.

96

DR. RADO MURNIK: IZ DNEVNIKA
NADOBUDNOG DRUGOREDAŠA

ad smo bili gotovi sa čestitanjem, dala mi je majka cjelov.

novu forintu i djački koledar s ovim dnevnikom. Tata
nakupovao mojoj sestri Slavici najljepših stvari za Novu godinu,
a meni je obečao trstiku.

Poslije službe božje čučio sam kod kuče i listao „Slovana“,
ali nišam uživao nikakvib osobito ugodnih čuvstava, jer sam se
ponovno i ponovno sječao naše puste škole. U mojoj duši radjale
se zle slutnje, da moje opčenje s profesorima ne če uroditi dobrim
plodom. Neque enim ignari sumus ante malorum, tcov ngiv yc.ay.wv

Kad sam se najeo kolača, duh mi se nešto razvedrio i
historičkim mi redom dolazili na misao pokojni ideali od prošloga
ljeta: Milka, Anica, Tončka. Kako ludo sam bio zaljubljen!

Posjetima nije bilo ni kraja ni konca. Do jednog sata nije
bilo mira. Kod objeda izrazio mi je tata nepovjerenje, tobože
napale ga gadne sumnje, kako se ja osječam u školi, kada me
ispituju. Naš dosadni razrednik profesor Akuzativ tužio me je
naime tati i pričao mu do podne u čitaonici, da ne znam ni
najkrače latinske rečenice piavilno napisati. Na ovakovo ogovaranje
mora se oprezno šutjeti. Osobito me pak srdilo, što su mi roditelji
kao uzor postavljali Slaviču, slatku dušicu, koja svaki filir nosi
slastičaru za kolače, akoprem je ja vazda opominjem, da ne če
dobiti muža, ako bude imala črne zube.

Poslije podne išao sam se sklizati na „Kezu“. Tamo sam
naišao na novi ideal! Živio!

Na večer bio je k nama pozvan Davorin Plečnik. Udvarao
je našoj teti Ivanki iz petnih žila. Ovaj čovjek, trgovac, imao je
duge brkove i kremeniti značaj. (Dao mi je deset novčiča, kad

Na Novu godinu. Srijeda.

7

97

sam mu išao po smotke.) Uopče on je izvrstan čovjek, odličan
Slovenac, izvanredan govornik. Mene strašno voli i razumije se
mnogo u znanstvene stvari. Svira i glasovir. Nadam se, da ga
se teta ne če braniti, ta grof i onako ne če po nju. O ovoj
dvojici — mislim — morat ču još tijekom vremena mnogu koju
reči. Sto se mene tiče, zovem več danas gospodina Plečnika
stricem. (Ali ne da bi možda ko pomislio, te je to zbog ovih
deset žutaka.) Ali tata, taj je zbilja lijepo ispunio svoje obečanje,
no — medju res gestae.

Stid me je, da moram ovakve stvari zabilježiti odmah na
prvoj stranici! Ali pošto sam nepokolebivo odlučio, da ču bilježiti
golu istinu, ne smijem več prvog dana zanemarivati načela ; laži
i himbe neka ostanu onima, koji pišu romane i više od polovice
uzimaju ispod pazuha; za svoje sljeparske spise.

Dakle: tata mi za Novu godinu nije darovao ništa takvoga
što bi moglo razveseliti dušu četvrtoškolca; več mi je dapače
gurnuo — novu šibu pod nos, kad smo išli spavati, i razjasnio
mi tamni položaj kratkim tumačenjem, rekavši:

„Gledaj, to je in usum Delphini. Samo je dobro pogledaj !
To je onaj slavni španjolski kontrafagot, koji pjeva novu misu!

2. Cetvrtak.

Ah joj škola je opet počela!

Priznati opet moram s pohvalom, da niko od gospode nije
pitao za red. Onih smrtonosnih kataloga nijesu danas izvukli na
svijetlo. Tako su na pristojan način pokazali, da još nije ugasla
posljednja iskrica u šivom pepelu profesorskih duša. Zato ih na
glas hvalim sve skupa. Izvršno ! Gaudeamus igitur!

Za sutra ne ču večeras ništa da učim, pošto sam previše
privikao na praznike.

7. Utorak.

Več su počele dosadne sitnice.

Odmah prvu uru iza Sv. tri kralja prigovorio mi je Akuzativ,
što sam malo nogama postrugao po podu. Izderao se na mene,
da cesarsko-kra Ijevska gimnazija nije konjska kasarna. Ipak me

je pogledao nekako zahvalno, kad sam se štedljivo nasmijao
zardjaloj njegovoj dosjetci.

Od devete do desete pisali smo matematiku. Pereat! Profesor
Iks premjestio me odmah na ladanje, u posljeanju klupu. Preda
mnom sjedio je poštovani prijatelj Janez Prepisavček. S njime
išao sam zajedno u bitku. Uvijek se bratski potpomagasmo,
obojica jedne krvi i jedne misli. Zalibože savjetovali smo se
odviše glasno: Iks je brzo spoznao politiku naše slovenske
uzajamnosti i moj saveznik morao je otputovati u daleke krajeve,
u pustinju za katedru.

Šteta. Prepisavček ima sokolovo oko i žirafin vrat. Bez
velikog naprezanja može da se istegne preko tri klupe, a za šilu
može da prepisuje čak i iz četvrte. Na manšetama imade polovicu
Močnika, zato mu ni osamljenom ne ide suviše zlo. Osim toga
je izvrstan glazbenik. Fučkati može u dva glasa., Kod nedjeljne
mise vodi djačko pjevanje u uršulinskoj crkvi.

U deset sati išli smo na dvorište, da se grudamo snijegom,
te smo neprijatelja za dvije minute pobijedili na svim linijama.
Onda smo se dogovorili, da čemo prevariti zaboravljivoga profesora
povjesti Notabenu za šest stranica ponavljanja. I tu pobijedismo.
Fino!

Poslije podne smetao mi je profesor Cirkumfleks miran
život sa sičušnim pitanjima o grčkim aoristima, koji se mojemu
duhu pričinjahu nada sve odvratni. Odgovarao sam rijetko, da
ga ne uvrijedim. Ali ni to mu se nije svidjalo. Cijenjeni susjed
Mande Klopigula šaptao mi je neustrašivo i razarao Cirkumfleksu
radost. Spasao me je prijetečeg trečeg reda. Dobio sam samo
drugi red. Čast i slava Mandetu !

Ove godine je to prva kvaka.

Žgaravica me hvala, kad pomislim, kako ču mnogobrojne
rodjake dobiti od jutra do mraka!

Ideala nema ni otkuda. Mojoj je duši dosadno.

14. Utorak.

Pod slovenskim satom pozvao me je doktor Trojkosip i

99

dao mi „skoro sasvim nedovoljno". Prepisavček barem tvrdi,
da je vidio, kako je profesor zapisao 6 /o. Zatim nam je vratio
domače radnje. Pisao sam „skoro pohvalno". To godi. Ali kod
kuče ne smijem pokazati zadačnicu, jer bi me tata ščepao za
uši, da bi Veneciju vidio, što samo takove redove ne nosim kuči.

Primili smo takodjer matematičku skolsku zadaču. Profesor
Iks imade rdjavu naviku, da dobre redove zapisuje drobno i
maleno, ali lose naprotiv tako krupno, da se več iz daleka
svijetle kroz korice. Meni je upravo narisao brojku 7, s užasnim
trbuhom i strašnim repom.

lspravak raditi ču na tavanu.

Mome je idealu ime Mira.

20. Ponedjeljak.

O, Mira, dobro je, da ne znaš, koliko moram da trpim !
Još sada sam cio pofuren, Konferencija . . . Tamo sjede pro-
fesori, lijepo sami, sude nas nemilosrdno sve popreko, a mi se
niti braniti ne možemo. Protiv ovakvih odnošaja odlučno pro-
svjedujem! Svi su me ružili! Gospodin Akuzativ posvetio mi
je još posebnu prodiku, rekavši:

„ Vi drugoredaš ! Vi se odviše zanemarujete. Sto zapravo
mislite ? Sa svih strana moram da slušam samo tužbe na
vas . . . Svuda je, gdje ga ne treba. Ne može mirovati ni
pet minuta. Zadirkuje svakoga, do koga dodje, a neprestano
brusi dugi jezik. Učenje mu ne miriše .. . To može imati vrlo
loše posljedice. Upamtite moje riječi i popravite se! Sjednite !“
Živa je istina: za odlikaša nemam prave mjere. Ali tko
nije bio nigda opsovan, taj nije pravi djak. Ko zna što je sve
počinjao i sam naš mudri Akuzativ, dok se još znojio u kvarti.
Najviše se ljutim na Trojkosipa, ali ni sa Iksom ne čemo se
bratiti! Samo profesor vjeronauka držao je vjerno sa mnom te
me možda zagovarao protiv neprijateljske čete. Zato ču ga po¬
zdravljati i poslije mature, dok si zbog drugih ne ču kvariti
šešira. Iz sedam predmeta dregaju me:„Bolje, bolje" —
ih je svih.

100

a osam

O, ako to'saznadu kod kuče!

Mira, Mira ! Kakve note svirat če onda — kontrafagot!

31. Petak.

Moja krasotica ima žučkastu kosu i zeleno odijelo. U školu
ide k Uršulinkama, te je najljepša puca u Ljubljani. Danas sam
tek vidio, kako su zlobni moji mučitelji. Sva tri sata jutros
prozivali me redom, a ni jedan da bi me pitao ono, sto znam!
Za privagu spotakao se još i Notabene o mene. Pod njegovim
sam naime tumačenjem urezivao u klupu početno slovo ljubljenog
imena, a pn tom mislio: „Još Ijepše nego u ovo drvo, urezana
je Mira u moje srce!“ Profesor je samo planuo. Badava sam
se branio. Zatim se još silnije ražestio, te me radi nepazljivosti
i nepristojnog ponašanja zabilježio u razredni album.

I. Februar. Subota.

Meni se sve čini, kao da Mira još dosada nije opazila moje
žarke ljubavi.

Ta na ledu sam ipak cijelo vrijeme oko nje. Koliko puta
bih htio, da joj se približim. Ali svaki put smalakšem, jer me
ostavi kuraža.

Skliže se uvijek sama ili s prijateljicom. Danas po podne
pala je dva puta. Svaki put došao sam žalibože u pomoč pre-
kasno. Kad je pala drugi puta, podigao ju nekakvi realac, koji
se zatim držao nje sve do mraka kao klop. Kakve muke trpjelo
je moje srce ! Okrenuo sam „Kernu“ ledja ; kad sam se ožaloščen
i na po prozebao vračao kuči, bilo mi je tako težko, da sam
posred Trnovskoga mosta skoro očajao. Tek na Kongresnom
trgu počela je !  lampica mojih nada nešto živahnije plamsati —
a u Zvijezdi, iza Radeckijevog spomenika prisizao sam Miri
vječnu vjernost!

Samo šteta, da drage nije bilo polag.

4. Utorak.

Teta Ivanka i gospodin Plečnik zabavljaju se vrlo dobro.
Lako se oni smiju, kad ne moraju u školu. Uhadjam ih vrlo

101

marljivo. Danas prije podne svirali su četveroručno na glasoviru.
Kad je na čas mama otišla u drugu sobu, mišljahu da su u
sobi sami, jer sam se ja tako tiho ukriomčario za veliko zrcalo.
Smjesta su zasvirali posve nešto drugo. On ju je zagrlio oko
vrata i naravnao joj tako lice, da su si točno mogli mjeriti
usnice. Zakasnile najmanje šest taktova, a još im ne bje dosta.
Baš su spremali, da ponove tu vježbu, kad začuše, da dolazi
mama. Urnah sjedoše pristojno kao i prije. Brzo je Ivanka sni-
mila jednu dugu vlas s njegovog rukava, te prišapnula: „Ti
zločo, Ti!“

Dakle več se i tikamo! Sad mora svaki čas da pukne.

Jučer je bila zadnja konferencija. I taj top je nabijen.

5. Srijeda.

Poslije objeda žurio sam se na led. Jedva jedvice sam
čekao.

S vremenom sabralo se mnogo krasnog spola. Ali izmedju
sviju mojim se očima najviše svidjela lijepa Mira. Osobito me
očarala, kad smo se nas dvoje medju množinom sklizača strknuli.
Več dugo vremena zirkao sam za zelenim odijelom i divio se
dragoj iz daleka. Kad mi je to več dosadilo, razmišljao sam
ozbiljno, kako bi joj se na lijep način približio.

U to joj ispade maramica iz mufa! A ja poput divljega
jelena za njom!

Več sam ispružio ruku, da svome idealu uslužno predam
izgubljenu maramicu i pričinim se sebi velikim junakom, kadno
mi se u taj par ispodmaknu noge i ja se strjelimice po ledjima
s dragocjenom bijelom maramicom doskližem pred Miru!

Sva obradovana prijazno mi se nasmiješi.

Poslije burne vožnje počivao sam još uvijek na ledu, ali
usprkos toga ipak je oduševljeno nagovorim :

„Dobar dan, gospodična!"

„Dobar dan" odzdravi mi. O, kako mio je taj glasič i kako
krhko podrhtava ! Siromašna Mira, za stalno ju zebe! Muf pri-

102

tiste takodjer uvijek na usta. A ja sjedim pred njom na ledu i
uživam i mislim, da sam u malom nebu. Fino !

Konačno se ispravim na halifaks, te joj veselo pružim
nadjenu maramicu i rečem :

..Gospodična, ovo ste izgubili. Molim".

1 ona je za stalno izvršne volje Neprestano se smije. A
kad joj je smijeh prešao, reče sučutno:

..Jeste li se možda udarili ?“

..Posve nista", odgovorih zahvalno, „što više imam čast,
da vam se sasvim čitav ovdje predstavim : Dragutin Drugoredaš,
za sada gimnazijalac.

„Hvala" reče ona, te se jedva primjetljivo nakloni. Zatim
polagano i kao hladno doda: „Koji razred?"

Muževno se raskoračim te joj iskreno priznam : „U četvrtom
patim muke učenoga života. Dozvolite molim, da se zajedno
malo skližemo. Sretnijeg čovjeka od mene ne če tada biti na
nijednom ledu !“

Držim, da sam se izrazio dosta birano i dostojno, kao što
se i pristoji izobraženom mladiču i kako sam to na primjer čuo
od gospodina Plečnika. Ali gle, što učini moja obožavana
ljepotica!

„A tako?" odvrati mi hladno. „Hm — za nižu gimnaziju
se nista ne brinem. Sbogom 1“

Mira! Mira! Petoškolci ne padaju iz oblaka. Samo to me
tješi, da ne znaš, kako sam te vjerno ljubio pet tjedana. Ali
sada moram, da te temeljito -istrgnem iz svoga srca i da te
izbrišem crnom spužvom vječne zaboravi iz svoje uspomene;
mjesto prijašnjih rajskih osječaja puše u meni gorka osveta !

Zaletim se na drugi kraj leda, gdje se na lijevoj noži skliže
uz vrbe moj poštovani prijatelj Prepisavček. (Desnom se nogom
samo odbija, pošto ima samo jednu sklizaljku.) Razložim mu u
kratko najnoviji roman i obečam mu dati sutra u jutro pol
žemlje, ako mi brzo pomogne, da zajedno potkurimo/preuzetnoj
naprčenki, koja je uvrijedila polovicu naše gimnazija. Prepisavček

103

/

I

se zamišljeno oblizne, zaskliže se nekoliko puta od mene, po-
digne povisoko desnu nogu i zaviče : „Heureka!“

A kad je ohola / puca /iduci kuči prolazila mimo nas, uči-
nismo joj špalir. Prepisavček skine pred njom šešir i reče:

„Dozvolite gospodična, da vam čestitam jedanaestoga stu-
denoga."

»Jedanaestoga studenoga?“ preseneti se ona. „Zašto?“

„K veselom imendanu" odgovori Prepisavček ledeno.
„Samo pitajte kod kuče, ako ne znate sami, koju ptiču osobito
slavimo — o MartinovomP

Tada je silno pocrvenila od samog gnjeva.

Aha ! Servus ideal!

7. Petak.

Sutra dobivamo — svjedodžbe.

Poslije škole odoh do brice i dadoh se ošišati do kože.
O, kad bi to isto mogao učiniti i sa ušima !

8. Subota.

Dies irae! Sudnji dan.

Cijelu sam noč imao užasne sne. Profesori i naš ravnatelj
Ablativus apsolutus prijurišali su preda me i prometnuli se u
tigre i krokodile. Htjedoh se braniti pipcom, ali ga nikako ne
mogoh ■ otvoriti. Najdivlji je bio Iks u spodobi proždrljivog
aligatora. Konačno se prometnuo u sablasnog zmaja i odnio me
vazduhom na Grintavec. Tamo me ispitivao matematiku. Rep
mu je sizao upravo do Šiške. Konačno naumila je ta zvijer da
mi odgrize nos, ali ja sam se, hvala bogu, još za vremena
probudio.

Zatim sam obukao dvoje zimske hlače. Taj sam oklop
dobrano odebelio s ustrajnom servijetom, koju sam oprezno
zgurao na ono mjesto, gdje je moja Ahilova peta. Nadam se,
da ču pod ovim trostrukim pokroviteljstvom laglje podnositi
brutalne .udarce okrutne sudbine.

Več u šenblavskoj crkvi postalo mi je vruče. Zelio sam,
da misa potraje vječno. Došlo mi na pamet, kako bi sjajno
bilo, kad bi koji dobrostivi tat ukrao svjedodžbe.

104

Ali odvile* brzo zapjevaše kraljeviču.

1 došao je sat rastanka. Svaki je dobio svoj arak papira.
Umalo da ne padoh, kad pročitah kratku ali uništujuču kritiku
svojih protivnika. Smračilo mi se pred očima. Skrenuh u dvo-
rište, gdje u samoči malo zaplakah.

9. Nedjelja.

Tri druga reda. Iz matematike i grčkoga neka bi i bilo,
ali da me je i Akuzativ pritisnuo, to je malo prekisela krivica!
Nikada se više ne ču smijati njegovim dosjetkama. Pred gimna-
zijom nadjoh Prepisavčka, mirno mi je kazao, da je sretno
prošao izmedju Scile i Karibde. Mande Klopigula pogorio je
iz fizike.

U lokaciji sam predzadnji; ali zastavu nosi za mnom Cere
Rogovila, Golijat našega razreda. Na godinu ide na stavnju.
Cene tvrdi, da svjedodžbe nemaju nikakve važnosti; o, kad bi
i tata ovako mislio!

Unesrečenih nas je svih skupa devet.

Na trnovitom putu prema kuči zviždao sam onu; „Slovan
brate ima!“ Veselo sam gledao u svijet i ljudi, koji su me
susretali, sigurno su mislili: ovaj dečko mora da je sjajno prošao,
kad tako veselo fičuka! Ipak su mi se noge počele nekako
zaplitati, kad sam se približavao kučnim Penatima.

Slavica je bila več kod kuče. Kad sam ušao u sobu, baš
ju je tata poljubio i pohvalio. Donijela je odliku.

„No, a što ti ?“ obrati se prema meni. Predam mu svoju
osudu i oprezno pogladim svoj, oklop. Sve je u redu. Zatim
počnem plakati.

„Pa odmah tri na jedanput!“ izreče srdito. Meni su curkom
kapale suze sve na cipele i jedva sam mogao izustiti: „Pre-
variše me“.

„Tako, tako“ nasmije se srdito. „Sta ti to meni pripo-
vijedaš ! A i drugo sve samo dovoljno. Samo iz pjevanja imaš
vrlo dobro. No, pokušajmo odmah, ako imadeš zbilja tako
talentirani glas. Samo pričekaj!“

105

O jezum ! O jezior, ježius, jezzime !

On po šibu, ja pod krevet!

Ali me brzo izvukao za nogu, stisnuo me medju koljena

— i sada je premišljenim naglaskom slijedila konstrukcio : Kara

avvsai.v . .  . Viseči izmedju neba i zemlje bio sam prisiljen pred¬
stavljati protivnu ulogu trpnih oblika. Derao sam se, da je
ozvanjalo u ušima, a u sebi sam brojio. Dvanaest ih bijaše. Tata
pokazivao je što dalje to više vježbe i spretnosti, a posljednja
bila je tako vruča, da mi ni trostruka podloga nije koristila!
Mama i Slavica prosile su za mene, da me pusti. Moj oklop
nije nanjušio, inače bi bilo drukčijeg plača i škripanja zubi. Ko-
načno sam morao poljubiti šibu (!) i obečao mi : „Nastavak

slijedi!“

Teta Ivanka zaručila se s gospodmom Plečnikom. Ta
muž je zbilja gentleman : škole nigda ni ne spomene. Zamotit
ču ga, da svojim izvanrednim govorničkim darom spriječi obečanu

— drugu nakladu.

1G6

MARICA BART0L-NADL1ŠK0VA:
PORTRETIČ IZ ŽIVOTA

N e vjerujem, da je još nijeste susreli u svome životu. Susreli
ste je možda več mnogo puta, ali samo mimogred na ne¬
koliko časova. Milila vam se, sto više možda vam se i vrlo milila, jer
se zanimala baš za to, što je zanimalo vas i o čem ste najvoljeli
govoriti. Ali ja je poznam bolje i mogu lako reči, da je to
najsretnije ljudsko biče na zemlji, naime ravnodušna, hladnokrvna,
flegmatična žena.

Zabavlja se svuda.

Kad joj kažete: idemo u crkvu, gdje se pjeva nova ili jedna
najstarija misa, rado če iči i milit če joj se, ako pjevanje ne, a
to barem ljudi ili sve skupa.

Ako joj kažete: „Ne idemo večeras u kazalište, Ibsen je
od više . . . odviše naturalističan, odviše otvoren . . .“ Kazat če:
„Istina.je; ne znam, kako mogu nešto takovo donijet na daske“.

Ali kad ide na ovakve predstave, mile joj se nada sve.
Kažite joj: ne idimo na te naivne igre, kakva je engleska „Nioba“
ili „Charlova tetka", to je djetinjasto!

„U istinu djetinjasto", reči če vam, „ja ne pojmim, kako
se može za ovakvih večeri napuniti kazalište". Ali ako ide,
zabavljat če se kao nikada prije.

Govorilo se o „Cafes chantanes". Ovaj ili onaj osudjivat
če nedostojnu tu zabavu, gospodje i gospodjice, koje zalaze tamo
dignut če graju. Ona je u ovakvim moralnim razgovorima imala
glavnu riječ i ko bi je čuo, mislio bi sigurno, da ona za čitavi
svijet ne bi išla gledati i slušati ovakve stvari. A zalazila je sama
u takve „Cafes chantanes", smijala se tako sretno i uživala tako
slasno u onim pikantnostima; onome, koji bi joj rekao, da je ta
zabava sasvim prirodna, potvrdila bi riječima : „Razumije se,

107

samo naivni ljudi mogu da se zgražaju nad ovako nedužnim
stvarima".

„Ove godine idemo kroz ljeto u morske kupelji, to je vrlo
zdravo". A ona, koja nam uvijek priča, kako je nervozna, iči
če vrlo rado s nama.

„Ali ne, tamo na sjeveru, u planinskom vazduhu, visoko
na gorama, tamo je lijepo, tamo je prijatnije" kažete vi — a ona
če vam kazati, da voli s vama, nego na jug.

Kad je vrijeme, da se uda — lijepa je u istinu — sasvim
joj je svejedno, dobije li kakvog ozbiljnog učenjaka ili kakvog
lakoumnog leptiriča — ta ona i onako ne ljubi iz srca. Njoj je
do toga, da dobije muza, odijelo i nakit; jer za modu — samo
za modu — nije ravnodušna.

Kakvi lakoumni čovjek bit če s njome sretan, jer če biti
bez straha, da mu pripravi ljubomorne prizore ili da pred njim
toči suze ili da mu spočitava — samo da joj pribavi odijelo i
što joj treba.

Ali ako bi njezin muž bio sanjar, koji bi si slikao i zamišljao
divan život uz lijepu Ženu, a ako je uz to još i poeta, jao njemu,
jer ne če biti nesretnijeg čovjeka od njega. A baš sanjari i
učenjaci se vrlo lako uhvate, pošto im se ovakve žene pnčinjaju
vrlo mudre, jer o stvarima, koje ne razumiju ili oprezno šute ili
opet sve popreko potvrdjuju.

Na narodnost se ona ne obazire. U slovenskom društvu
kaže doduše, da je Slovenka, te je uz druge povrijedjena, kad
se govori o krivicama, koje se nanose slovenskom narodu; i više
puta usklikne: ubogi, tlačeni i bijedni naš narod!

Ali kad je medju Njemcima i Talijanima, koji nas Slavene
smatraju barbarima, držeči, da smo za stolječa zaostali za njima,
potvrdi im to sama i doda, da su Slovenci mnogo inferiorniji
od Talijana i Njemaca.

Sloyenski govori vrlo rdjavo, u dialektu, pošto joj se nije
činilo nikada vrijednim, da nauči književni jezik. Učila je mnoge
druge jezike, a nijedan ne zna.

U njemštini, za koju tvrdi, da joj je najmilija i da je zna

108

najbolje — govorila je 1 pisala n. pr.: „sage ihn“ 1 „scc’hau lhm
ahn“ ; i talijanskog pravopisa nije poznala a francuski je ispitivala
vrlo rado: „Comment va-tu-il?“ i svrnula odmah na njemački.

Vole je svi — osim njeztnog muza — pošto se slaže
s mislima i činima svakoga. Ostala je mlada dulje nego druge,
pošto je ne uznemiruje nijedna stvar, ne žali ništa i nijedna joj
briga ne čini nabora na licu . . . Ona nema ni srca ni žuči.

Ipak se umije da razljuti, kad joj ne uspije, da se počešlja,
kako bi željela, ili kad joj po želji ne bi bilo sašito novo odijelo.
Inače se ne uznemiruje nikada. Sretna žena!

109

DR IVO ŠORLI: DR SKALA
U GORAMA

D ruštvo se teško i polagano pomicalo prema vrhu. Sasma
okomito vodio je put preko ostrog kamenja, a noge su svakog
časa postajale sve teže. Jedan se nije brinuo za drugoga, svaki
je vidio samo tu visoko, visoko u vis stršeču stijenu, te puzao
skoro životinjskom ustrpljivošču i ustrajnošču a skoro i životinjskom
tupošdu po njoj gore. Tako se ova šarena, živahna rpa, koja
je tako junački prevalila prvi pedalj puta iz doline gore, polagano
sasma raspršila, te je ostala ogromna pojava doktora Skale tamo
dolje kao uzao na kraju duge, posve potrgane niti.

Ne možda, što doktor Skala ne bi mogao da ide, što više,

velikom je radosti opazio, da su mu noge skoro same silile

naprijed i da mu disanje nije činilo baš nikakvih teškoča; ali
učinilo mu se ludo, da čovjek samo koraca, koraca, a ne smije
se ni obazrijeti, kao da ide samo radi hodanja a ne zbog čega
drugoga. Konačno je svejedno, dodješ li pola sata prije ili
kasnije na goru. A uostalom osječao je sve večma što više se
širio tamo dolje svijet pred njim, kako krasno bi bilo, kad bi se

bio sam uputio u ove gore, kako bi se sada mogao, slobodan i

nesmetan podati svojim čuvstvima. Jer ako se ustavio samo za
časak, več se bojao, da se obazre koji od onih na vrhu i da
ga pozove.

Ali razumije se . . . sam se ne bi bio uputio. Nikada nije
mogao shvatiti, kako je ovo samovanje u kojem gorskom selu
i ovo puzanje po strminama i pečinama ljepše nego prebivanje
u sjajnom svjetskom kupalištu, gdje se otkrije čovjeku, koji mora
da čitavu godinu čuči u malom gradu, medju malim ljudima,
najednom sav čar istinskog života, gdje i on sam ispije barem
čašicu one raskoši, koju drugi imadu svaki dan na vrčeve. „Kad
bi mi se sa tjemena Triglava otvorilo ne znam kakvo veli-

110

čanstvo, ipak bi sve to bilo samo slika smrti, a šačica živog
života, za kojom se treba samo sagnuti i pokupiti je, milija mi
je nego sve nijeme, mrtve harmonije tamo nada mnom“, tako
je mislio i odvezo se svakog proljeda k moru, čim se i malo
mogao otresti svojih mnogobrojnih posala.

A tako bi bio učmio i ove godine. Samo ozbiljna opomena
njegova liječnika, da je za njegove prenapete živce mirno,
planinsko ljetovalište a ne ona vreva na morskoj obali, dovele
ga do toga, da se odlučio za ove krajeve. A trebalo je još i
to, da ga je čitava družba ved tjedan naprijed oblijetala, dok
je obedao, da de se i on pridružiti prvoj turi na vrhove.

A sada je bio tu. 1 sve češde se ustavljao i obazirao
natrag u doline. A onda je pogledao opet gore, gdje su se
oni gore uspinjali u jednakoj udaljenosti, s vazda istim, tupim
koracima više i više. Prvi je bio ved sasma gore na vrhu. Sada
ima tobože samo još četvrt sata po ravnici do lijepe male dolinice,
a onda još pola sata strmog puta i stidi de i on gore.

Doktor se Skala nasmiješio i znao je, što de udiniti. Do
na vrh staže idi de polagano i po ravnici oko brda, a kad
izmakne svima s vida, zaostat de toliko, da de oni biti vec
visoko na gori, prije nego on stigne na tratinu. Tamo ce se
lijepo uvaliti u travu i čekat de, oni ce polagano svi doci na
vrh i ukočeno gledati samo oko sebe; onda ce se tek neko
dosjetiti, kako to da doktora nema i polagano zabrinut ce se
sve više, nije li možda smalaksao ili dak možda kuda pao i ne
de se zadržati ni dva sata na vrhu, baš dosta, da se do sita
nagledaju, kad de njega da potraže. Tu de ga onda nadi —
ved de se nadi kakov izgovor, z^što je zaostao — a za stalno
ne de biti niko tako lud, da se zbog njega vrati opet gore.
Tako ce podi lijepo sam i imat ce zbilja nešto od toga.

Učinio je tako i zbilo se, kako je očekivao. Začuo je
najprije, kako su pjevale teško okovane čizme, onda uplašeno
dovikivanje a dasak kasnije stajali su jedan za drugim iznenadjeni
pred njime.

Htjedoše znati sve, što i zašto, a on ih je otpravio sa

111

nekoliko ravnodušnih riječi, neka idu mirno do kolibe i neka
ga tamo počekaju, kud če odmah doči; ali kad tri mlade dame
ne htjedoše da ga ostave u miru, tobože da če ga one sprovesti
do vrha, da nijesu još nista umorne i da on sam ne bi znao
imena nijednog brijega oko sebe, ako nema koga, ko bi mu
razložio, što je ovo i ono, tada im je bezobzirno kazao, da je
baš zato ostao ovdje, jer želi da bude sam i ne može pojmiti,
što ulaze ovamo imena brijegova.

„Zamjeravaju mi več“ nasmijao se, kad su otišli. „U srcu
mi naime zamjeravaju, jer iz vana teško da bi mi ko to pokazao,
pošto su svi skupa kukavice. A od ovih ljubaznih damica ni
jedna ; što više im stupaš na glavu, to se više bacaju za tobom.
No konačno . . . ako zamjere, slobodno im !“

1 nije se brinuo dalje za te ljudske puzavce, koji su bili
duboko dolje pod njim ; koracao je krepko uz brdo, a da se ni
časkom nije ustavio i obazro; htio je, da se pred njegovim
očima, koje če danas prvi puta ugledati prirodu s jednog njezinog
kraljevskog prijestolja, otvori najedanput i cijelo njezino veličanstvo.

1 tako je došao poniknute glave, slijedeči mekanično cijelo
vrijeme crvene mrlje, tamo, gdje nije bilo ništa više dalje. I
sada je tek podigao lice i polagano dugim pogledom oko sebe po-
gledao. I zapiljio pogled dolje u dubine pod sobom i divio se. Ukočio
se kao kip. Tiha drhtavica obišla ga tijelom, a glava mu se
opet nekako sagnula.

Nije ga potresao beskrajni prostor, što je ležao pred njim
u beskonačnim daljinama, več ga je zahvatila silna, ogromna
tišina ... I kad bi iz svih sila počeli zvoniti u svim smiješno
malenim crkvicama tamo dolje, kad bi u isti čas lspalili stotine
topova, kad bi odriješili sve željeznice, od kojih se pojavila
koja, sada s ove, sada s one Strane, kao da dječija igračka
trči preko ravnice i kad bi spojili sve svoje glasove i buke,
da bi njima napunili sav onaj svijet dolje, ovamo gore ne bi
došla 'ni najtanja jeka. Sto je čovjek prema ovim svijetovima ?
Kao mrav! A svi su ovi gradovi i sela dolje kao mravinjaci!

„Ovamo gore neka dodju svake godine carevi i kraljevi!“

Nasmiješio se i sjeo, duša mu se sada smirila a glava mu počela
da gori, — „ovamo gore neka dodju, da vide, kako su i oni ubogi
i maleni! To je baš najbolji dokaz, da smo svi ljudi ipak
jednaki, kad nam iznenada spadne s pleča sva ta sila, kojom
smo se sami ogrnuli, kad stupimo pred vječnost. Kad bi sada
bio uz mene i najsilniji vladar i kad bi bili sami, kao prijatelji
bi razgovarali. Kad bi se putujuči zanatlija sjetio, da radi
promjene udari preko gore, mjesto po cesti oko nje, i prisjeo
k meni, ko bi još mislio na stališke razlike ?“

„Dok bi naime bili tu gore na vrhu !“ prišapnuo mu zloban
glas ... I on je sasvim mirno zakimao glavom, onako mirno,
kao što je glavom potvrdio seljaku, kad je tvrdio, da nema
pravice na svijetu, kad su mu prodali kuču na bubanj, Razumije
se, socijalne razlike postoje, i najviše gore ih ne mogu odstraniti.
Covjek tek nešto tako zahvati, ako se razgrne nešto veličajno
pred njim, ali u istinu su to samo sanje; a pobjednica nad
svim i svuda bila je i bit če samo tvrda, kruta realnost, suhoparna
pozitivnost. Jer i ako bi došao sam kralj ovamo gore i još kako
duboko osjetio, da je čovjek i ništa drugo nego siromašan
čovjek, tamo dolje bi ga očekivale stotine plahih slugu i tisuče
u prahu pred njim klečečeg ljudstva: a sve bi mu to govorilo,
da je onaj osječaj sveopčeg ništavila tek trenutačna zabluda, a
istina ovaj strah pred njegovom šilom.

Pa kad bi onaj zanatlija tamo gore na časak i zamislio, da
je kralj, podsjetio bi ga njegov žej^tdac brzo, kakav je kralj . . .

1 Skala je za časak pomislio, zašto je tako, da veličajnost
prirode njega, koji stoji visoko dolje na svijetu, ponizi, a zatim
povisi, ali sirotinju najprije padigne a onda tek baci natrag u
njeno siromaštvo . . .

Ali zašto bi si čovjek s ovim stvarima razbijao glavu . . .
Dosta mu je lako, da mu se više dogodilo kao kralju, nego kao
prosjaku .. . Jer je samo za trenutak planuo, samo za časak
zaboravio, da ipak nije posljednje na svijetu .. . A i njega očekuje
dolje mnogo i mnogo njih, koji se moraju do zemlje klanjati
pred njim . . .

8

115

Teško leži njegova ruka na stotinu ledja a tek pritisnuti bi
mu trebalo, da se baci čitavi red prestrašenih lica preda nj . . .
Da, zapravo je tek prava sila novac ! .. . Sto če svi ovi silnici
i dostojanstvenici, — ljudi iskazuju im časti, kad im se prohtije,
a ako ne ču, sakriju se kuda, kad prolaze mimo i niko me ne
može šilom tjerati natrag. . . Ali njegovi podanici, podanici
njegova žezla, neka ovi tako učine, ako on ne če! ... Zazvižda
im kao psima i odmah dotrče čitave hrpe, da preda nj pokleknu.

A sve je to njegov rad, plod njegove muke! Sto slute one,
koje je slijepa sudbina več sama postavila nad druge ljude, i
koji nijesu osjetili nigda gorkog ropstva, kakva je slast vladati!
Samo tako stiči na vrhunac: korak za korakom, teško opterečen,
preko oštrih pečina i trnja, te stajati odjednoč nad svima i davati
im svoje zakone, dijeliti milost i nemilost, kako mu se prohtije
ili barem moči rugati se svemu oko sebe, što nije pod njegovim
nogama, — samo to je pravo, istinsko kraljevanje.

No, koliko ih nije pod mojim nogama ? 1 onakovih koji
baš ne bi morali da budu. Dobri Bog stvorio je i bez toga skoro
sve tako, da se otimlju za svoje mjestance pod teškom čižmom,
ako vide, da ih je samo deset pod njom, — nama svima drugima
na radost i korist, koji volimo ovakovu čižmu na noži nego na
glavi. . . Sto tjera, na primjer, ove ljude tamo dolje, kojim sam
ponovno pokazao, kako su mi nesnosni, ako mi se ne čini
vrijedno, da kratim svoje vrijeme s njima — što ih tjera, velim,
da se bacaju svom šilom za mnom ? . . . Ove nedužne djevice
bi još možda i razumio, jer se nadaju, da ču koju od njih
povesti do svojih punih jasala, što baš nije loša misao, pošto
sam ja trebao skoro dvadeset godina, dok sam ih napunio, —
ali to bih htio da znadem, što drugi imadu od mene, kad za
nikog ne platim ni filira.

Eto zato: doznali su, da sam bogat! To je riječ to je čar.. .
O, kad to čovjek dobro razmisli, ipak se isplatilo raditi u
prijašnje vrijeme, dan za danom, kasno u noč, štediti i tražiti,
gdje bi zahvatio, da podje brzo uz brdo . . . Gdje bi inače bila
pravica, kad čovjek, koji je tako dugo tek po strani stajao i

114

gledao, kako su drugi uživali, ne bi imao nista od svih svojih žrtava
pred ovako veselom gospodom, kao ovi dolje, koji zatuku krunu
prije, nego je imadu ! . . . „Idemo amo ! Idemo tamo“ samo tako
kao da im novac pada sam pred noge, pak tek treba sagnut
se i pokupiti ga. Ej, prijatelji, dok nije rpe pred vama, koja se
množi sama od sebe, i ako oduzimlješ, koliko ti drago, ne
smijete samo grabiti, nego morate misliti, otkuda nadoknaditi!
Sto više i ja ogledam svaki filir, prije nego ga izdam . . . Hm,
ali zapravo mi to več ne bi trebalo . . . Sada več mogu reči, da
imam čarobnu, zlatnu kruglju, koja na svome putu pokupi sama
od sebe svaku zlatnu mrvicu . . .

U ostalom, zašto ne bi priznao, kad sam sam tu gore,
da ova kruglja ne kupi samo zlato, več i suze. Covjek, ako
nije baš zla srca, ne bi mogao lako da gleda ovo okretanje čitavi
život . . . A što bi to meni bilo, kad bi se prstom taknuo moje
zlatne ove kruglje, pa da se počne okretati polaganije ? . . .

Kako bi me pogledale one plahe, tužne oči mojih dužnika,
kad bi im sam, od svog srca olakšao teško breme... Ja, tiran,
proklinjan od toliko ljudi . . . Tiran nijesam bio doduše nikada,
i uzimao sam samo svoje. Ali mogao bih od sada biti ipak
s njima malo mekamji . . .

Glava mu nehotice duboko klonula. I niz slika pojavi mu
se pred očima.. . Ona suha, zgrbljena Stariča, koja je zadnji
put podigla svoju štaku na nj: „Ti nemaš smilovanja s ljudima,
ali ni bog ga ne če imati s tobom ! ..."  I onda opet lane onaj
djedak, koji mu je doveo tvoje polunage djece u sobu. Čovjek
doduše ne mora da bude- budala ovakovih špekulanata i obično
su ljudi sami krivi, ako su od -ovog ili onog bačeni na ulicu,
ali gadan je to posao ipak.

Brzo je skočio na noge, te se obazro oko sebe. Citavi
svijet žario se u čudnovatom svijetlu, kao nasmijano lice gledalo
je sve gore u njega. „Gledaj, kako je sve lijepo i blago, —
neka bude i tvoje srce ovakvo! Nije potrebno da ideš i siplješ
oko sebe, kad bi toliko toga palo u neprave ruke, — samo
tada, kad budeš vidio, gdje skromna bol stoji pred tobom i

115

gdje molečim očima gleda u tvoje oči, samo tada se sjeti, da je
i tvoje srce dio toga prekrasnoga božjega djela i pusti, da se
razlije sve čisto i lijepo u harmoniju svemira!"

Čudno i slatko zaboli ga u grudima i suza mu zaigra u
vlažnom oku. I mekanim, blaženim osmjehom gledao je daleko
pred sebe.. . Pričinilo mu se, da je sam božji duh, kraljujuči
ovdje gore u svijethm višinama, zagrlio njegovo obmanuto srce,
da je upoznalo pravu ljudsku sreču i zagledalo bijeli, ravni put
pred sobom. I otvorio je suncu svu svoju dušu, da ono izbriše
i posljednju mrlju iz nje.

Najednoč se spomenuo i onih, koji ga čekaju dolje u kolibi,
pa je i za njih osjetio u srcu ljubaznost. „0, kako sam vam
zahvalan", prošaptao je „ne znate doduše, što ste mi dali, ne
slutite, što ovdje gore osječa puna ljudska duša, ali stvoreni
smo tako, da čovjek ljubi i slijepo orudje dobrohotne sudbine.. “

I osjetio je silnu potrebu, da popravi svoj prijašnji postupak.
Još jedanput se je ogledao na sve Strane, još jedanput je udahnuo
ovaj čisti zrak u svoje grudi, još jedanput se sjetio onogaprijašnjega,
samilosti vrijednoga čovjeka, kojega za uvijek ostavlja tu gore, a
onda se lagano okrenuo i pošao niz brdo. Tu i tam o utrgao je
mali cvjetič s bajnih sagova, koji su se bili razastrli izmedju
sivih pučina, i zakitio si šešir.

Društvo ga je več teško očekivalo i skoro na svim licima
opazio je mrku zlovolju. Ali previše snage bilo je u njega, a
da ih odmah ne pobijedi, osobito kad im se je zahvaljivao, što
su mu šilom pripravili toliki užitak.

11 .

U dolini čekao je doktora Skalu brzojav od koncipijenta,
da u hitnoj stvari odmah dodje u grad. Brzojav je čekao več
četiri sata. Srdito je mrmljao, da če zbog ovog ludog izleta imati
još i štete, a onda je izračunan, da bi još u pravo vrijeme stigao
kuči, kad bi sjeo na brzovlak.

116

Kad je sjedio na mekim foteljima u prvom razredu, spoznao
je, da je nepopravljiv ludjak, koji se radi ovakvih posala dade
smetati u svom miru. Odmah čim stigne, naložit če, da ga pod
nikakvim uvjetom ne uznemiruju! U ostalom krivo je tomu to,
što je njegov koncipijent ovakova nesamostalna plašivica.

Ali več se udobrovoljio i nasmiješio : „No zaista, teško je
kod mene biti samostalan ! Ja sam vladar u svojoj kancelariji i
niko drugi! Pa ipak me gleda ovaj ljubazni dečko s poštivanjem,
kao da sam mu bog ... I on me drži za beščutnog tirana, ali
mu moja željezna volja, moja neumoljiva dosljednost ipak imponira!
Cita Nitzschea i isporedjuje . .. Ali pokazat ču i njemu, da
nijesam tako jednostavan . . . Neka i on živi, kad je taki siromak,
a konačno zaslužio je, da mu bude bolje.

Zadovoljan sam sobom i ovom lijepom promjenom, koja se
zbila s njime gore u brdima, a zadovoljan i time, sto se nije
dogodila prije, dok bi mu još mogla biti od štete, otišao je ravno
iz kolodvora u svoj ured.

Kad je stupio u kancelariju, duboko mu se svi pokloniše.
Koncipijent je stajao kraj svoga stola i razgovarao s mladim
čovjekom u zanemarenu odijelu i s djevojkom, koja je baš
brisala suzne oči.

Skala je lagano odzdravio i pitao koncipienta, zašto ga je zvao.

„Jutros bio je ovdje jedan gospodin i čini se da želi kupit
vaše imanje u dolini". Skala je zadovoljno zakimao glavom.

„A što je s ovima ovdje?" pitao je ravnodušno, kad je
več ušao u svoju sobu i kad je odlagao svoje stvari.

Koncipijent je brzo stupio za njim, te mu tiho ispripovijedao
cijelu žalosnu historiju. Ono dvoje vani bijahu brat i sestra. Brat
je bio pijanica, i do skrajnosti nemaran čovjek. Sestra ga morala
svojom prištednjom uzdržavati. Ovih je dana učinio jednu sljepariju,
i ako se danas sve ne izravna, bit če prijavljen policiji. I opet
se smilio siromašnoj sestri i ona je donijela cijelu svotu ovamo,
da se uruči čovjeku, koji mu prijeti prijavom. Ali sestra zabtijeva
barem to, da joj brat pismeno potvrdi primitak ovoga novca i
obeča, da če joj vratiti cijelu svotu u mjesečnim obrocima. A on

117

gleda samo mrko u tla i šuti. A i kad bi potpisao, mnogo to
vrijedilo ne bi. Ali opet. . .

To je bilo Skali dosta. Srdito je otišao u drugu sobu,
oborio se na čovjeka svojim tvrdim riječima, sav drhčuči od
istinskog gnjeva. Ima Ii još sto ljudskoga u njemu, da mu se ne
smili uboga sirotica, koja svaki novčič zasluži u krvi. A onda
joj ga ovaj lopov izjede. A sada još taj mladi gospodin diže nos
i promišlja, bi li potpisao! Možda blagoizvoli pričekati, dok
dodje policija? Alo! Ako odmah ne sjedne i ne potpiše, pokazat
če mu on, doktor Skala, kako se postupa s ovakvim ptičicama!

„U ostalom bilo bi za Vas mnogo bolje, da ga zatvore",
obrati se ljubazno prema sestri. „Vi čete raditi i raditi poput
životinje, a ovaj če vas krasti. Valja da pomislite na svoje stare
dane! Kad ne budete nizakakvi posao, ne če vas niko pitati,
kud ste s prištednjom. Eb, draga moja, svijet više danas nema
srca i pozna samo novac. Još če vas ismijati, što ste se dali voditi
od svog odviše dobroga srca. Ništa ne pomaže!" Doktor je
Skala duboko odahnuo.

Onaj je medjutim več sjeo, te polagano i sporo potpisao
svoje ime.

„Tako!“ rekao je Skala i uzeo mu papir ispod ruke „Sad
ste u mojim rukama ! Ovu listinu ostavite, gospodjice, kod mene,
a ako ne bude točno ispunjavao svojih obveza, zakrenut čemo
mu vratom. Sto me, mjerite /kao razbojnik?" planuo je srdito
kad je opazio taman pogled mladog čovjeka. „Da, prijatelju,
sad čemo nas dvojica plesati zajedno! Ako nemate srca vi,
imam ga ja, pa ne ču dopustiti, da još i dalje zlorabite toliku
dobrotu".

„Ne če više, gospodine doktore, on nije .. .“ Djevojka je
odjednoč opet silno zaplakala, i morala si svaki čas otirati suze
kad je banku za bankom polagala na stol. O, vidjelo se, da su
teško, teško zaslužene. Gorke i teške bile su suze, koje su jedna
za drugom kapale na nje i ruku, koja ih je davala; bila je žu-
Ijevita i izglodana.

„GIedajte, krvniče, napasite svoje oči!" Doktor je Skala

118

zadrhtao, htio je. reči još nešto, ali nije mogao . . . Bilo mu je
suviše drago oko srca, a u očima je osjetio toplu vlagu, te se
morao okrenuti na stranu.

Zatim je polagano spremio novac u smedju lisnicu.

„Tako dakle!“ kazao je. „Sad bi još samo trebalo . .
Zagledao se u zrak i zamislio se.

,.Hočemo li što računati?" pitao je koncipijent tiho i u
tudjem jeziku.

Doktor ga Skala naglo pogleda, kao da ne razumije, zašto
pita: a onda kao da ne zna, reče lagano :

„No, nešto moramo, več radi principa. Koliko ste vremena
izgubili s njima?"

„Preko jednog sata sada, a jutros pola sata s njom".

„Ali s onim, što je htio stvar prijaviti, takodjer ste več
prije raspravljali, je li ? Ko je zapravo oštečen ?“

„Ah, da, pardon! Gospodin Gorkič došao je zajedno
s djevojkom"

„Dalje ova izjava, izrudžba novaca . . .“ mrmljao je Skala i
upisivao svako za sebe.

„ Recimo sasma skromno petnaest kruna. To ne če biti
odviše, zar ne ?“

„Ne ... ali opet obzirom na . . .“

„Ovaj „obzirom na“ več sam uračunao, jer inače se ne
svadjamo cijeli dan za petnaest kruna!" uskliknuo je Skala zlo¬
voljno. „Ali neka bude u ime božje deset kruna".

„Deset kruna platit čete za sve skupa!“ obrati se k djevojci.

„Deset kruna ..."

„No, što je i to odviše? Zar i ja da vam još nešto poklonim?"

„Ne rekoh, gospodine, da je odviše, ali sam do zadnjeg
filira ostavila ovdje ..."  promuca djevojka i otvori novčarku. Ni
za krunu ne bje u njoj sitniša.

„Eh, toliko čete još imati. Samo malo bolje pogledajte!"
nasmiješi se Skala, koji pozna ovakve manevre.

„Ne, u istinu nemam, gospodine doktore . . . Ali ako biste
me mogli počekati..."

119

„Ah, idite, ko bi čekao za ovakvu malenkost i pisao u
knjige. Posudite radije, pa mir!“

Djevojka se malo zamislila i zakimala glavom.

„Jedna bi mi prijateljica možda posudila . . . Molim, idem
odmah da pitam, pa cu donijeti . .

Skala je slegao ramenima. »Predajte ovomu gospodinu“.
Pokazao je činovnika i uputio se prema svojoj sobi.

I kad je stajao več na pragu, zaustavio se.

„Uzmite još i ovo sa sobom! Ovdje bi se još možda i
izgubilo. Vaš brat i onako ne če nista platiti!“

Bacio joj listinu i zatvorio vrata za sobom.

Ali kad je sjeo za stol i otvarao inventar i procjenu svojih
stvari na imanju u dolini, sjetio se časkom svojih namjera tamo
gore u planinama.

»Čudno, koliki upliv ima okolica na nas !“ začudio se.

120

IVAN LAH: BAŠTINA

B rača Miha i Joža voze kuči baštinu od svoje majke. Od kuda
i kamo voze? pitaju naši čitaoci. Voze od brata Arnejca,
iz bratova doma, odanle, gdje su se rodili i gdje je umrla
majka — ali kamo voze, to je napočetku ove pripovijesti još
nepoznato. Voze bijelom, lijepom cestom kroz dolinu ; okolo na
okolo zazelenilo se več prolječe, polja mirišu daleko uokolo,
tiho šume prolistale šume po obroncima, goli vrhovi planina
svijetle se na proljetnom suncu. Neka čudna, vesela sila kipi
odnekud ...

Na kolima leže tri stare, potamnjele škrinje, na kojima se
jedva razaznaje prvobitna boja. Jedna ima poklopac, občen bijelim
i crvenim ružama, a na svakom je kraju srce, optočeno vijencem
drobnih cvjetova. Ta je još najljepša. Druge dvije su prevučene
smedjom bojom i jedva se na njima razaznaju crvene mrlje
tamo, gdje su nekoč bile crvene ruže.

Brača Miha i Joža sjede na skrinjama visoko na kolima, a
pod njima ziblje se mršavo kljuse, črne boje s neobično dugim
ušima. Ljudi su govorili, da je taj konj u srodstvu s magarcem,
što je njegov gazda odlučno suzbijao i skoro se na svakom
sajmu tukao s ljudima, koji su to tvrdili iz zloradosti.

Brat Miha - to je vlasnik konja — silan je i debeo čovjek,
podbuhloga lica, na kojem se čita bezbrižnost i zadovoljstvo.
Brat je Joža droban čovuljak, ima mu trideset godina, ili tri
križa, i nije baš ništa sličan svome bratu. Obojica sjede šutke
na svojim tvrdim sjedalima; škrinje ropoču i udaraju, da se
jedva čuje vlastita riječ. A njima i nije do toga da govore,
pošto je do krčme još dosta daleko. Zato Miha podbada konja
i priteže ga uzdama. Nije bilo sve u redu, kod razdiobe baštine.
To su osječala obojica, zato nijesu govorili, t. j. više je to
osječao Joža i zato nije govorio, jer je znao da je brat Miha
nagle krvi, te bi ga mogao jednim udarcem zbaciti s kola.

121

Bilo je to ovako. U sredini korizme umrla je stara Arnejka.
Umrla je kod brata, koji je bio oženjen u rodnoj kuci i gdje je
ona imala samo jednu komoricu. U gore je došla prosjakinja
s ovom porukom. Tamo su živjeli Miha i Joža. Miha se priženio
u jednu kudicu, kirijao je po svijetu s konjem i mešetario na
sajmovima. Kad je bio kod kude, ležao je na širokoj klupi kraj
pedi i spavao. Za zabavu tukao je svoju Ženu, ali bez gnjeva i
svadje. I tada je ležao kraj pedi, kad je došla novost, da je majka
umrla. Odmah je ustao i otišao u dolinu. Brat je Joža takodjer
živio u gorama. Bio je dobra duša taj Joža, radio je cijelom
selu i sve je radio, što drugi nijesu htjeli. Kad brata nije bilo
kod kude, pomagao je ženi u bratovoj kuci. A kad se brat vratio,
otišao je Joža tiho raditi drugamo, jer bi made brat za zabavu
tukao i njega. Pa i tada, kad je stigla vijest, da je majka mrtva,
nije Jože zatekla u bratovoj kuci, radio je u selu. Ali on je
odmah ostavio posao i otišao u dolinu. Rukavom obrisao je
jedno i drugo oko, jer je volio majku. Ali brata Arnejca nije
volio. I zato ne htjede ostati kod kude, ved je radije otišao u
gore k bratu, pošto je bio brat Miha dobar dovjek, premda ga
je radi zabave htio kadgod izbiti. Volio je svoga brata, a ni sam
nije znao zašto i sretan je bio, da smije biti pod njegovim
krovom. Brat Arnejac imao je naime Ženu, koja nije voljela ni
majke ni ukudana; ali brat je Miha imao Ženu, koja je doduše
bila uz njega velika sirota, ali je bila dobra srca i s Jozom se
dobro slagala. Obavili su sav poljski posao, dok se Miha skitao
po svijetu, a ona je Jozin rad napladivala dobrom hranom. Ali
Joža je volio nju još više zbog toga, jer je imala sestndnu Agatu,
koja je bila i vlasnica kolibe, te se Joži dinila, ma da je bila
ved u godinama, vrlo mlada, te ju je vrlo rado vidjao. Pomagao
joj kod težeg posla i tako se jedanput porodila u Jože misao,
koja se nije dala otjerati: Kad bi ovako, umjesto da radi za
Agatu — radio na istom mjestu za sebe i imao svoj dom, kako
ga ima brat Miha. Radio bi marljivo sve dane i noči, ne bi
tukao Agate i vrlo bi Iijepo s njome živio. Zato je Joža strpljivo
podnosio sve i čekao, da dodje čas, kad de postati živa istina

122

to, sto sada u mislima prosnije svake noči. Zato je volio da
radi u bratovom domu, rado pomagao ženi a još radije Agati . ..

I tako je stigla vijest, da je majka umrla. Joži se pričinilo,
da je sada nadošlo novo doba. Znao je, da majka čuva još nešto
vrijednosti — rado ga imala — 1 tako bi mogao reči Agati:
gledaj, ja imadem ovo, ti imaš ono, pa neka bude. Kad je više
skupa, bolje je. S tom misli uputio se prema dolini.

Na putu je dostigao brata, zakašljao nekoliko puta a onda
se zajedno šutke uputili dalje. Tako dodjoše u dolinu, do bratova
doma. Prosjači su sjedjeli po veži, djeca se valjala oko peči a
za stolom sjedjeli su komšije. Na sredini sobe bio je bijel odar,
a na njemu je ležala mrtva majka. Joža si otro rukavom oči,
načinio veliki križ i počeo se poluglasno da moli. A Miha je
samo poškropio, malo još stajao a onda sjeo uz komšije. Malo
poslije prisjeo i Joža i počeše razgovor o svakidanjim stvarima.

Poslije večere namignuo je brači brat-gazda Arnejac. Otidjoše
sva trojica u komoricu i tamo poče brat Arnejac:

„Mnogo nije imala, ostalo nije skoro nista Tri su škrinje;
dvije neka su Mihi a jedna Joži, kazala je. Ako ih Miha ne bi
htio, neka sve tri uzme Joža. I pojas sam mu nekoč obečala, i
njega mu daj! To je dakle vaše, pa dodjite po to kadgod vam
se prohtije".

Time je Arnejac svršio.

Joža se otro rukavom na obje Strane, rado je imao majku,
ali tako kao sada nije je volio još nikada. Kako je mislila na
mene, mislio je. — Miha je samo kimnuo glavom a zatim se sva
trojica vratiše u veliku sobu. Tamo sjedoše u društvo i razgovor
se nastavio.

Joži se majčino lice učinilo tako milo i dobro, da se je
neprestano brisao; kadgod je pogledao nezino lice puno dobrote.
Ništa nije čuo, što su drugi razgovarali, zaveo se u svoje misli.

Baš je tako dobro, mislio si, imam pojas i škrinju. Pojas
ču dati Agati i reči: gledaj, ovo je od majke i nikome ga ne
bi dao do tebe. i ona če razumjeti. A i škrinju ču joj pokazati
i reči: Gledaj i ja imam nešto, što je moje, ne dolazim praznih ruku.

123

Tako je Joža mislio cijelu noč. Usnuo je uz peč i sanjao

0 pojasu i skrinji. Kad se probudio, pogledao je zahvalno mrtvu
majku i obrisao se rukavom na obje Strane kod pomisli, kako ga
je volila, kako ga se sječala. I u srcu je tiho i zahvalno iaptao
molitvu za njezinu dušu.

U jutro je bio pogreb. Joža je klečao na smedjem grudju

1 sanjao samo o pojasu i skrinji i plakao iz zahvalnosti, kad niko
drugi nije plakao. Poslije pogreba bile su karmine. Pila se rakija
i jeo hljeb, ali Joža je mislio samo na dobru majku, na pojas i
škrinju. Cinilo mu se, da bi dao sve, kad bi joj mogao riječima
kazati, kako je voli i kako joj je zahvalan.

„Pojas može! več danas uzeti“, kazao je brat Arnejac i
Joža je odmah otiiao za njim u komoricu, gdje mu je brat
uručio lijepi stan pojas. Ma da ga nije volio, u tom bi času bio
Joža zagrlio brata Arnejca zbog njegovog poštenja. Ta mogao
je pojas i prešutjeti. Zamotao ga je u rubac i oprezno spremio
u žep.

Kao što je običaj kod pijače, Miha se na karmicama opio
i tako se brača tek na večer uputiše kuči. Kad je Miha bio
opit, nije znao drugo, nego pjevati i biti se za zabavu. Ali
danas je bio dobar i ljubazan.

„Majka je umrla“ govorio je. „Bog joj dao duši lako.
Lijepo je, da nas se sjetila, ali meni baš nije do škrinja. Možeš
uzeti sve tri, ako hočeš".

„Kako god hočeš", odgovorio je Joža, znajuči dobro, da
se brat vrlo rijetko drži onog, što obeča. „Ali konja češ posuditi,
da idemo po nje".

„Kadgod hočeš, kadgod hočeš" pristao je Miha.

Tako su išli kuči. A pošto je danas Miha bio dobar, kao
još nikada, kazao mu je Joža sve, što misli s pojasom i škrinjom.
Obečao je, da če mu i buduče pomagati kod posla, ako mu
pomogne kod uprosa i ženitbe.

„Kako hočeš, kakogod hočeš" mrmljao je Miha.

Tako stigoše do kuče. Bio je več mrak. Miha. se zavalio
uz peč i usnuo. A Joža je objesio kaput na čavao uz peč,

124

uspeo se na peč, sanjao dugo o majci i pojasu, o skrinji i
Agati, te kanačiro umoran usnuo. Kad se drugog jutra probudio
več je bio Miha otišao. Kadgod je naime opit s večera došao
kuči, drugog je jutra odmah izrana otišao u krčmu.

Prvo, na što je Joža pomislio, bio je pojas. Htio ga je
sada sam za bijelog dana točno da pregleda i ocijeni. Ali kad
je posegao u žep od kaputa, mje bilo ni rupca, ni pojasa. Joža
je pogledao sve oko peči, pretražio sve žepove, ali nigdje nista.
Pitao je bratovu Ženu, ali ni ona nije znala nista. Joža se
domislio, da je možda pojas izgubio putem. Otišao je i hodao
cijeli dan putem kroz dolinu i natrag, ali pojasa nije bilo nigdje.
Znao je dobro, da ga je sinoč imao još u žepu, kad je svlačio
kaput, ali tražio je svejedno. A kad je došao kuči tražio je
dalje. Sve badava, pojasa nije bilo nigdje. Joža je bio vilo
žalostan, ali pomoči se nije moglo.

Tek za nekoliko dana vratio se Miha vrlo zle volje a tada
je Jožu obuzela teška misao : Miha je ukrao pojas i zapio ga...
I zbilja se za nekoliko dana svuda govorilo, da je Miha u krčmi
zapio materin pojas.

Joža je bio vrlo žalostan, ali reči nije smio ništa, jer je
Miha bio jak čovjek. Otišao je u dolinu i kazao krčmarici, što
je na stvari. Ali krčmarica nije htjela ništa da čuje. Joža je bio
tužan, jer su njegove sanje bile porušene. Ali za malo se utješio
i govono:

„Još nije sve propalo. Imat ču tri škrinje, a Agati ču kazati,
kako sam mislio s pojasom". A kadgod mu se črnilo, da bi
pograbio brata i ščepao ga za vlasi : gdje je materin pojas? Ali
Miha je bio jak čovjek, a on- je bio prema njemu bez snage.

To je bilo u korizmi, kad još nije okopnio snijeg i kad se
još teško vozilo po seoskim putevima.

Ali onda, kad je svanulo prolječe i kada se približio Uskrs,
sjetio se odjednoč Miha, da su se osušili putevi i rekao je :

„ldimo po skrinje!"

„Pa bajdmo !“ rekao je Joža, koji je več jedva čekao, da
se brat opet udobrovolji. Korizma, zabranjeno vrijeme je prošlo.

125

I tako su išli, naložili su skrinje i sada voze baštinu po majci
lijepom bijelom cestom kroz dolinu.

Dobra je duša brat Arnejac. 1 danas im je dao rakije i
hljeba. Joža je s velikom radoznalosti ogledao skrinje. Najviše
mu se milila najmanja, pošto je bila lijepo urešena, veče dvije
bile su več na pola strule, pošto su ležale u podrumu.

Sve ču uzeti ja, mislio je Joža, što bi Miha s njima. Da-
saka ima dosta a drvi mu ne manjka. Pa rekao je i sam, da
mi ib prepušta. Umjesto pojasa, bit če tri škrinje . . . Kad bi
još i pojas bio . . .

I prohtjede mu se, da zagrebe prste bratu u lice: gdje je
pojas ? Ali pomislio je, da se bratu o takvim stvarima ne može
govoriti ni iz lijepa, jer je Miha jak čovjek i radi što ga volja.

Tako se dovezoše u selo. Kola skrenuše pred krčmu.
Miha sveže konja za drvo i odoše obojica u krčmu. Unutri je
bilo veselo društvo, koje ih je pozdravljalo.

„Sto vozite ?“

„ Baštinu".

„No dobro, onda če poplatiti vina“.

Miha je prikimao. Kadgod bi okusio piča, nije onog dana
imao mira, dok se ne bi opio. Tako se govorilo. Svi su pili.
Joža je razmišljao o majci, o škrinjama, o Agati. 1 pio je veselo.
Sve toplije bilo mu u duši. I tako su pili cijeli dan, dok je na
polju bilo vedro prolječe. 1 približila se večer. Miha je najstariju
škrinju prodao krčmaru, a kad su taj novac propili, prodao je i
drugu. Bio je njegov običaj, da proda sve, što ima, samo konja
i kola nije prodao nikada. A kad su zapili i drugu škrinju,
pitao je Miha krčmara:

„Koliko daš i za treču?“

Joža se upropastio i začudjeno pogledao.

„Ta je moja“ rekao je.

„Misliš li, da ču ti ja badava voziti** rekao je Miha.
„Koliko' daš, krčmaru ?“

Krčmar je ponudio dva groša više, nego za one prve.

„Tvoja je“ reče Miha i zapjeva pjesmu.

126

Tada je u Joži uzavrjelo. Rakija mu dala Čudnu šilu, pri-
činjao se sam sebi silno jak. Nasrnuo je na brata i zasiktao na
pola kroz plač :

„Gdje je pojas, majčin pojas ?“

Miha je snažnom desnicom odgurnuo brata od sebe. Poput
tvrdog kamena sjedio je dalje za stolom i pjevao svoju pjesmu.
Joža se prepao sam svoga čina, jer je znao, kako velika je
bratova snaga.

,.Volim te, vidiš, Miha“ počeo je i obujmio bratovu ruku.
„Ali tako opet baš ne bi smio: to je baština od majke i ne
sniije se to tako. Ukrao si pojas, a sada si prodao i škrinju."

Miha ga odrinu od sebe i opet nastavio pjesmu. A u Joži
je ponovno uzavro gnjev.

„Gdje je pojas, majčin pojas ?“ vikao je i grčevito istezao
ruke prema bratu. Miha ga je odrinuo i pjevao dalje.

„Vidiš, rado te imam, dragi brate" počeo je opet Joža,
„ali rekao sam ti . . .“

Miha ga odrinio od sebe i pjevao. A za neko vrijeme, kad
je oko stola sumilo društvo, planuo je Joža ponovno i tražio
rukama bratove debele obraze.

Tada se Miha podigao, obuhvatio Jožu oko pojasa i jednom
ga rukom iznio na vrata.

„Ta ja te volim, dragi brate" govorio je Joža. Ali Miha
je pjevao svoju pjesmu i tek kad je bio na sred ceste pustio
ga i kazao :

„Ja hoču, da mi je mir, kad pijem". I vratio se u krčmu.
Gudan je bio taj put do kuče. Joža ni sam nije znao, kako i
kuda je išao. Probudio se drugi dan na svom starom ležaju na
podu i sječao se svega samo napola. Znao je tek, da nema
ni pojasa ni škrinja. Cinilo mu se, da je prije sve bilo tako
lijepo kao na blagdan. Išle i spavale su s njime ovake svetačne
sanje. Živio je lijepim životom, kao da je sve istina, što je
mislio, pošto bi sve moglo da postane istina. A sada je bio
najednoč prazan i pust dan. Išao je i bludio okolo do večera
onda je ušao u kučicu k Agati. Sve joj je rastumačio, kao pjan

127

i sanen je govorio. Agati je bilo vrlo žao dobroga Jože i sku¬
hala mu slatke mliječne kaše.

Na večer dovezao se Miha kuči bez skrinja, pjevao je
svoju pjesmu, ušao bez brige u kudu, legao i usnuo.

Zato smo i rekli, da ne znamo, kuda Joža i Miha voze
škrinje, jer su sve tri ostale kod krčmara.

I danas, kad Joža i Miha piju zajedno, dogodi se isto.

„ Volim te, dragi brate" govori Joža i grli brata a najednoč
ga spopadne gnjevna misao i slabim rukama hvata po velikom
bratovom tijelu : gdje je pojas, majčin pojas . . , ? Miha pjeva
svoju pjesmu i gura ustrpljivo svoga brata od sebe tako dugo,
dok ga na koncu ne iznese kroz vrata napolje.

A ipak Joža ljubi svoga brata, a i Miha njega voli. Drugi
se dan više ne svadjaju. Miha spava kod peči a Joža radi
mjesto njega i neprestance razmišlja :

„E, to su bila vremena, dok je bilo baštine. Dao bih joj
bio pojas i škrinje bih joj bio dovezao. 1 sve bi bilo drugačije
na svijetu. Ali sada je ovako. Neka bude, kako je“.

Tako je s baštinom, dragi moji. Jednom nista ne zaleže,
jer je zapije, drugome bi puno zalegla, da je dobije. Ali ako
je ne dobije, živi i bez nje.

128

FR. KS. MEŠKO: PUT POKA-
JAN1KA

C esto se sječam one prelesne noči i onoga čudnovatoga
dogodjaja. U nejasnim obrisima dokzi mi iz dale kačarobna i
zagonetna ona tajne puna noč : Kao da me se dotakla bijela,
mekana ruka i kao da me hvata san pod njenom baršunastom
mekočom i omamljujučom toplinom, uznemirljiv napola a na
pola raskoian i omamljiv. IH kao da bi se pomicala ta ruka
prema dolje i pokrila mi napola oči, a napola mi ih ostavila
otkrite. I kada tako s napola otvorenim očima gledam preda se,
otvori se preda mnom sasvim novi svijet, kakvoga još nikada u
životu nijesam vidio. Takav svijet mora da je negdje u devetom
carstvu. Sve drhče u čudnovatim bojama, sve gleda u blještečem,
ružičastim obrisima, doline, brda i gore, mirno selo i zamišljenu
crkvu. Na drveču vise srebrni cvjetiči, koji zvone prolječu, kao
da su zadrhtale nevidljive strune napete od stabla do stabla . . .
Gledaj, vila sjedi na grani, jednom rukom gladi zlatne kose,
drugom dira jedva osjetljivo čarobne strune — ali ne vjeruj,
samo srebreno cviječe zvoni. — Na drugom več zori plod a iz
čistoga je zlata. Valovi u potoku su sami blješteči diamanti, što
se ziblju po plitkoj strugi u krasnoj harmoničnoj melodiji. Zvijezde
na nebu su same djevojačke oči a tako beskonačno krasne,
sijevajuči u tako rajsk^j čistoči, da im poznam na čitavom svijetu
samo jedne slične — sve, sve kao u pričama iz devetog carstva,
sve kao začarano od mogučne'" vile u času velikog pjesničkog
nadahnuča.

Te se noči sječam više puta i onog izvanrednog dogodjaja
se sječam, a ne znam pouzdano, da lije to bila istina ili je sve
bilo tek fantom iza raspaljenosti fantazije u danima bolesti ili je
bio čudoviti san još čudovitije noči. .. Sve kao u ružičastom
svijetlu u kaleidoskopu, kao u istočnim bajkama . . .

Zvalo me usred noči tajinstvenim glasom. Nepoznat glas

129

9

je bio i nijesam znao, što hoče. A kad sam se u polusnu čudio
i krzmao, zazvalo me ponovno. Osjetio sam, da me zove snažan
glas, koji moram sluiati i moram slijediti.

Ustao sam usred noči. Obukao sam talar. Zašto, nijesam
si bio svijestan, a osječao sam, da mora biti tako. Obukao sam
ga kao da mi je poči u crkvu. Ali kad sam izišao iz kuče,
nijem išao u crkvu — zazvalo me nešto iza ugla i krenuo sam
za glasom na brijeg za selom.

Noč je bila mirna, nešto hladna. Zastao sam i dubokim
sam pogledom pogledao u nju, daleko sve naokolo, kako daleko
je plovio pogled i daleko gore prema nebu. I začudio sam se.
Kao da gledam u tamno djevojačko oko. Mirno je to oko, a
gle treperi u njemu jedva vidljiva suza, daleko tamo struga,
daleko tamo dolje — suza, tajinstvena kao oko samo.

Mirno je to oko i beskonačno je duboko. Ono je ponor
tajinstvenosti: baci se u nj i ispituj ga stolječa i tisučlječa, do
dna tim tajanstvenostima ne češ doči nikada. Mirno je oko,
mirno je lice, i nebeška se čudesa gube pod ovim mirom.
Covjeku uskipi srce od čeznje, da vidi i shvati ta čudesa.
Istegnuo bi ruku u drhtavom nemiru i odgrnuo bi koprenu
s ajšku  i pogledao bi u dubinu — svejedno je kuda, u dubine
takve čudesne noči ili u dubinu oka djevojačkoga. U jednom je
i u drugom dosta čudesa i zagonetki, odviše za kratke dane
ljudskog života, odviše da ih možeš razumjeti pa i ako bi ih
razumjelo, ipak je odviše, da ih nosi u sebi slabašno srce
smrtnoga čovjeka. . . Cudio sam se, a u velikom začudjenju
nijesam ispružio ruke, da odgrnem koprenu. Udivljen sam šutio
usred gluhe noči, svetogrdje bi bilo, kad bi svagdanjom ništetnom
riječi rušio mir bajoslovne tajanstvenosti. . .

Nad kučom sam se ustavio i obazro se natrag. Selo poda
mnom bilo je zavijeno u mirnu, blijedu polutamu. Sve je
spavalo, prozori su bili tamni i pričinjali se iz daleka u mraku
kao velike oči, zastrte dugima, tamnima trepavicama. Spavale su
kuče, uz njih drijemale su vočke — mirno sve i bezbrižno —
usred povjerljive noči, koja je držala sve u mekanom zagrljaju.

130

Samo je izvor žuborio, jednolično padanje vode glasalo se kao
jednozvučna melankolična pjesma, što dolazi iz daieka. Ko je
pjeva ? Noe ? Nebo nada mnom ? Dolazi li iz srca zemlje ?
Ili je možda dugi, žalosni njezin uzdisaj? A možda nije pjesma,
plač je možda ? Plače li život tamo vani u velikom svijetu ?  II
je jeka bolesnog mukotrpnog jauka sveopčeg čovječanstva ?  —
To je tamo daleko jauk i plač, ovdje je noču mir, danju pouzdanje
bez ogorčenja i tužbe. Sretno mi se učini čitavo selo. U srcu
probudi mi se želja, da bi spavalo tako do u vječnost. A ja
bih sjedio u snivajučem selu na klupi pod lipom, i snivao i
sanjao isto tako spokojno bezbrižno čitavu beskonačnu vječnost.
Nikad više ne bi htio da se probudim ... Tako sam umoram,
tako željan mira i pokoja.

Na brijegu se nešto ganulo, uzdahnulo je dugim uzdahom.
Smrekova šuma snivala je na brijegu. Na rubu bijelile se breze.
— Bogzna, ko ih je zasadio tamo, na medji izmedju šuma i
njiva. A šuma ih postiva i ne usudjuje se istegnuti svoje ruke
do njih, i preko njih dolje na njive. Samo im se klanja i šapuče
u večerima, punima poezije, mekane riječi, pune odanosti i
udivljenja i obožavanja .. .

Tko zna, možda je u selu živio seljak pjesničke duše, koji
je razumio moč djevičanskih breza i zasadio ih na medji, da
zapriječi put šumi. Preko njih mu ne dolazi na njive

Nježno lišče ganulo se kadikad. Nije trepetalo o vjetru,
bilo je potpuno bez vjetra. Čudne sanje je sanjalo i zadrhtalo
je u snu, uzdahnulo i zaječalo. Nada sve čudovite sanje sanjaju
takva nježna biča u tako bajnim nočima . . .

Smreke su stajale ponosne i mirne. Na vrhu brijega doticale
se nebeške modrine. Rezale su je, te se rub nebeskog baldakina
pričinjao rasporen i rastrgan.

Uspinjao sam se polagano uz brdo.

Svaki put, kadgod idem ovim putem, čini mi se strmim,
ali tako strm nije bio nikada kao te noči

Stupao sam polagano i teško, kao da se nevidljive ruke.
istežu iz zemlje, hvataju me za noge i vuku me u zemlju. Na

131

srce mi leglo nešto tjeskobno. Pomišljao sam, ne idem li ipak
možda drugim putem, nego kamo me zvao tajni glas. 1 tajna
sila stavlja mi se na put.

Zastao sam i ogledao sam se po brijegu i prepao se:
mnogo više mi se pričinjao nego inače ; neizmjerno visok je b o
i skoro okomito strm a put se je vijao okomito visoko gore do
jedva doglednih višina.

Nad čitavim brijegom visjela je polutama — kao da je bila
umorna i da je sjela na brijeg i legla na nj i uhvatila ga se
silnim rukama tijesno i krepko, da ne spadne po okomitoj strmini.
Visjela je po čitavom brijegu, a gore na vrhu bila je čudovita
svjetlost. Ljeskalo se kao da tik za grebenom gori ogromno
sunce, a ne plamenom vručim i žarkim več mekanim, srebrenim,
koje začarava oči i omamljuje ih svojom mekočom, da ga ne¬
prestano gledaju i nigda ga se ne zašite.

Gledao sam ukočeno i nije to bila radost samo mojim
očima, več i duboko u srcu ganulo mi se iznenada nešto pr
pogledu na čudovitu svjetlost. Budilo se u njemu, što je spavalo
več godine i godine. Oči mi se širile od nemira i začudjenja,
srce mi se širilo od začudjenja i nemira. Zatreptalo je u neiz-
mjernoj čežnji, zaželilo je tamo gore.

Upiruči oči sa žudnjom u visinu, pohitio sam gore velikoj
svjetlosti.

Ali samo moja čežnja je hitila, noge su se micale polagano
polagano, kao da me nevidljive ruke vuku natrag u dolinu.

A čežnja je bila velika, neutaživa. Bila je to čežnja za
hladnim gutajem, čežnja uapšenika za slobodom i suncem,
čežnja slijepca za svjetlosti i za bijelim danom, čežnja prognanika
za domovinom i rodjenim domom. Beskonačna bila je ta čežnja.

„Onamo, onamo — tamo je svjetlost, istina, sreča i mir“.

Cijelo mi srce ispunila slutnja, da nema svjetlosti nigdje, nego
tamo gore. A nigdje drugdje sreče, radosti i mira, nigdje drugdje.
Sve lijepo, dobro i sveto, je samo tamo gore, tamo gore sve,
što je vrijedno našega čeznuča.

Onamo gore, k svjetlosti, k sreči!

132

Beskonačno je bilo čeznuče, neugasivo, neutaživo. Prkosilo
je umornosti i klonulosti, branilo se junački protiv ruku, koje
su se istezale iz doline, iz zemlje i hvatale me se da ne podjem
tamo gore.

Beskonačna je bila moja čežnja a neizmjerno strm bio je
put, a moji korači postajali su umorni, teški i polagani.

„Duhovni oče!“

Tih je bio glas, što ga nenadano začuh za sobom, tih,
izmučen i plah.

Okrenuo sam se napola. Za sobom sam ugledao čovjeka
u hodočasničkom odijelu. U lice mu nišam mogao točno vidjeti,
jer je glavu sklanjao duboko na prša, a učinilo mi se staro i
izmučeno.

„Kuda, dobri čovječe?"

„Onamo gore, k svjetlosti, gdje je spas i mir ... A možda
ne ču nikada stiči tamo, tako teiko idem. Nešto me pritiite u
prah k zemlji".

„Sto vas pritiite?"

„Grijesi, duhovni oče".

Uzdahnuo je. Zavrtio je glavom ali je mje podigao. Govorio
je uvijek istim, tihim i plahim glasom, kao od straha ili od stida.

„Grijesi, duhovni oče. Zato sam se žurio za vama. Znao
sam, da ču vas dostiči. Kazalo mi nešto — bogzna, što je
bilo . . . Oduzmite mi moje grijehe".

Bilo mi je odmah jasno, što me to zvalo u tihoj noči i zašto

„lspovijedajte se".

Uzdahnuo je i počeo. Polagano je išao kraj mene klonulom
glavom i ispripovijedao je tihim, drhtavim glasom. Bila je duga
ispovijed . . .

Ušutio je i odahnuo.

„Sve?“

„Sve, duhovni oče".

„Dugo ste bludili u tami zabluda. A čežnuli ste uvijek za
svjetlosti i istinom. Otpušteni su vam grijesi — idite s mirom".
— Jedva što sam to izgovorio, bio je več mimo mene i daleko

133

preda mnom. Zurio se uz brdo kao da ide kakvom bijelom lijepom
cestom, vijuči se preko ravnog polja, a ne u neizmjernu visinu.
Korači su njegovi bili laki i mladenački. Glave više nije obarao,
išao je uspravno i gledao ravno preda se prema vrhu u bajnu
svjetlost.

Radost mi je usplamtila u srcu, što sam ga riješio velikoga
bremena i što može sada da hiti brzim, čilim koracima k svjetlosti,
koja je cilj i njegove i moje čeznje.

Kad sam ga vidio, gdje se dalje i dalje udaljuje, te kad sam
zaostao umoran sve više i više, leglo mi na srce nešto teško i
žalosno.

„Kako se žuri! A moje su noge umorne, i cilj je tako dalek“.

Osjetio sam se velikim griješnikom pred njim, iskajanim i
čistim. Poklomo sam mu se iz daleka u ponižnosti i molio sam
se pokajnim srcem.

»Oprosti Bože milosrdni meni, kao što si oprostio njemu".

»Duhovni oče . . .“

Ozbiljan je bio glas, što me pozva posve iz bliža, ozbiljan
i tužan. Obazro sam ise napola i ugledao krepka čovjeka, koji
je stupao tik za mnom. Glavu je sklonio na grudi, te sam vidio
samo njegovo lijepo lice, ozbiljno i tužno.

»Zar gore k svjetlosti, prijatelju?"

»Gore. Ali doči ne ču zaista nikada. Na srcu nosim breme
i oteščava mi srce i oteščava mi dušu i zaustavlja mi noge i
brani mi u visinu".

»Kakvo breme?",

»Grijesi, duhovni oče"'

Ušutismo. Oko nas šutila je tajanstvena noč, šutilo je selo
pod nama, kraj nas šutile su tamne šume, a nad nama se svijetlila
velika čudovita svjetlost i mamila je iz tamne noči k sebi i
budila je žarke čežnje.

»Nesnosno je to breme — oduzmite mi ga, duhovni oče".

»Kazujte, prijatelju".

Duga je bila ispovijed, teška i mračna. Teško je bilo breme,
koje mu je tištilo dušu i spriječavalo put k svjetlosti.

134

Ušutio je i duboko odahnuo.

„Griješili ste mnogo, a mnogo ste i trpjeli . . . Otpušteni
su vam grijesi — idite s mitom".

Jedva sam izustio, več je prošao kraj mene i stupao daleko
preda mnom. Stupao je iako, mladenačkom šilom i čilosti. Išao
je uspravno i gledao ravno prema cilju, gore k svjetlosti, koja
se zove čudesnom šilom.

Gledao sam za njim, čistim i iskajanim, i osjetio sam se
pred njim velikim griješnikom. Poklonio sam mu se u ponižnosti
iz daleko i molio sam u duhu s pokornoiču:

„Oprosti Bože milosrdni meni, kao ito si oprostio njemu".
Stupao sam polagano za njim . . .

„ Duhovni oče ..."

Bojazljivo me zazvalo i bolesno.

Obazro sam se i ugledao sam mladu Ženu. Lice je sklanjala
duboko i učinilo mi se, da je lijepo, premda blijedo i upalo.

„K svjetlosti, neznanko?"

„K svjetlosti, a ne mogu u visinu. Pomozite, duhovni oče".

„Tište li vas zablude i grijesi?"

„Tište!“

„Ipovijedajte“.

Bila je duga ispovijed.

„Griješili ste mnogo. Ali pošto ste mnogo ljubili i vruče čeznul
za istinom i pravim putem, oprošteno budi vam mnogo . . .
Idite s mirom".

I več je brzala kraj mene i udaljivala se u visinu.

„ Oprosti premilosrdni meni, kao što si oprostio njoj".

Dolazili su jedan za drugihi, stari i mladi, bogati r siromašni.
Saslušao sam sve, tješio sve, oduzimao svima terete, oterečujuči
im srce i dušu.

„Idite s mirom . . . Idite s mirom . ..“

Pred svakim sam se osječao velikim griješnikom, kad je
odlazio iskajan i očiščen i svakog sam se puta molio :

„Oprosti Bože meni, kao što si oprostio njima".

„Nikoga više?"

135

Ogledao sam se i nijesam vidio više nikoga.

„Idem za njima, za pokajanicima".

Kleknuo sam, sklonio se k zemlji i poljubio stope onih,
koji idu preda mnom oprani i očiščeni.

»Oprosti Bože meni, kao što si oprostio njima“.

Podigao sam se i uputio za njima. Stupao sam mnogo
laglje nego prije. Osječao sam: sve grijehe, koje sam oprostio
nočas pokajanicima i koje sam učinio nekoč sam, oprostio je bog
i meni. — A tako naglo nijesam hitio kao pokajanici i pokornici
preda mnom.

Još mi nešto tišti savjest.

Glava mi klonula i zamislio sam se.

„Duhovni oče . . .“

Mekan je bio taj glas, nježan kao zvuk srebrene strune, i
plah i žalostan je bio. Samo malo sam se obazro i površno
pogledao : dugački red išao je več mimo. Bio sam umoran.

Vitku sam djevojku ugledao za sobom. Glaviču je sklanjala
duboko, bujni, zlatni uvojci sipali se preko čela i sljepočica na
lice, da ga u naglosti i polutami nijesam vidio skoro ništa.

„Zar i tebe tište grijesi“.

„1 mene, duhovni oče . . . Budite milosrdni. . .“

„Bog je milosrdje . . . Kazuj!“

Bilo je malo. Optužila se zapravo samo jednom tajnom.
Ali ta ju je morala peči i tištiti neizmjerno : plakala je nepre-
stance i iz svake je riječi odzvanjao bol i patnja.

..Ljubila si? — I sve si kazala?"

„Sve, duhovni oče".

„Onda nije bilo ništa griješno u tvojoj ljubavi".

„Savjest mi nije spočitavala ništa, ali spočitavali su mi ljudi
i sudili i osudjivali".

„Mnogo li si patila radi ove ljubavi ?“

„Neizmjerno. Ta bila je bez svake nade. — Pregor je bila
več onoga časa, kad mi se začela u srcu i kad sam osjetila, da
ne če nikada više ugasnuti. 1 da ne če nigda postiči cilj svog
čeznuča, znala sam u istoj uri".

136

Zamislio sam se. Pogledao sam u svoj život i svoje srce i
neizmjerna tuga legla mi na misli i dušu.

„Ubogo dijete! — Ako je bilo što zla u toj ljubavi, oprošteno
je sve ... Idi s mirom".

A ona je stajala još uza me i obarala glavu. Osjetio sam
n  velikim griješnikom pred njom i poklonio sam se duboko.

„Neka dobrostivi bog oprosti meni, kao što je oprostio tebi"

Još je stajala preda mnom. Pogledao sam joj u lice. Mekan°
je bilo i neizmjerno Iijepo. Prepoznao sam je u trenu i stresao
sam se.

„1 vi meni oprostite, Zenica", zamolio sam ]e drščučim
glasom.

Kriknula je tiho, podignula glavu naglo i uprla u mene svoje
čarobne oči.

„Vi?“ Pokrila je oči i zaplakala.

„Oprostite, što sam se prokrao u vaše srce i bio uzrok
vaših patnja".

„Ništa nemam, da vam oprostim. Ta i vi ste patili radi
mene kao što i ja radi vas".

Lako mi je bilo oko srca, kao da mi je veliki teret pao
s njega.

To je bilo, što mi je tištilo srce posljednje vrijeme nepre-
stance: prokrao sam se u djevičansko srce, u djevičanske sam
misli nepromišljeno prodro svojim likom i uznemirio sam to sveto
srce i te sunčano čiste misli. A danas sam spoznao, da nikada
nije bilo grijeha u njima i ako je bio grijeh za mene, što sam
se prokrao u tajno svetište djevičino, oprošten mi je ove noči.

Osjetio sam se lakim bez svake mrlje i bez svake krivnje.

Ozro sam se tamo gore prema svjetlosti. Pričinila mi se
posve blizu, brijeg nije bio više strm, a put je bio lijep i gladak.

„Ajde, podjimo zajedno. Sav život išli su putevi naš
rastavljeni".

Pošao sam i korak mi je bio čil, mladenački i gibak. Više
me nijesu držale nevidljive ruke i nijesu me vukle natrag.

137

„Dajte mi ruku, draga, da idemo. Bez grijeha smo, vrijedni
vječne svjetlosti, i neka nas svijet osudjuje , .

Pred nama se ljeskala nadzemska svijetlost dolazila sve
bliže i bliže i uvijek u krasnijem žaru. S radosti upirali smo oči
u nju, s mladenačkim, lakim koracima stupali smo jedan uz
drugoga, i zaboravljeno je bilo sve dosadašnje življenje i sve
dugo čeznuče bez nade i ufanja.

Cesto se spominjem te prelesne noči i toga čudn vatog
dogodjaja. Spomenem se ga i ne znam sigurno, da li je to bila
istina ili samo slika fantazije u danima bolesti, ili opet čudan
san bajne ljetne noči.

138

IVAN CANKAR: KRIŽNI PUT

U pet sati izjutra probudio se Marko, ustao i obukao se.

U želucu bilo mu pusto, večerao je dan prije vrlo rano —
lest sati —• i to samo komadič kruha. A Marko je bio svega
vijeka gladan ; otkako je znao za sebe, izvirale su sve njegove
misli iz silne žudnje za dobrim stvarima. Bilo mu je deset
godina. Njegovo je lice bilo široko, ali nezdravo i vodene boje,
a oči je imao velike i začudjene. Kad se umivao i odijevao,
prisluškivao je pazljivo, da li ropoču lonci u kuhinji; ali čuo
nije nista, majka ga probudila, otišla i joi se nije vratila. U

velikoj sobi bilo je tiho, vazduh bijaše težak i smradljiv. Otac

je spavao na krevetu; lice uznojeno, brada raskuštrana,, usta
otvorena. Marku je bilo mučno, kad je gledao očevo lice; joi
i u snu bilo mu je čelo sve popreko razbrazdano, a obrazi suvi
i sivi. Na podu, koji je bio pokrit praznim vrečama, spavale su
Markove četiri sestre. Svi su teško dišali poput bolesnika.
Usnice im bijahu mokre i nabrekle.

Majka se vratila. Donijela je bijela hljeba; morala je dugo
čekati, dok je piljarica otvorila, a dala joj nerado i ljutita na

prosjake. Tužila se, da daje milostinju, jer zna, da novac ne

če nikada dobiti. Majka je slušala i tek razmišljala, bi li joj
rekla još i za kavu i šečer; bilo joj je teško zbog Marka, koji
je čekao ; konačno joj ne reče ništa.

Marku se nešto tužno sleglo na srce : opet ništa. Gledao
je majku, gdje reže hljeb. Risala je nožem po hljebu i ne
usudi se narezati — šest glava, pa još i za večeru, a hljebac je
malen i kao spužva. A i Marko je računao i još tužnije mu
bude, kad je vidio, kako malen komad ostaje za njega. Mislio
e več i na objed i na večeru, na drugi dan i bio bi se rasplakao.
„Vrijeme je, Marko, več zvoni“.

1 Marko se otputio ; majka je stajala na pragu i gledala za

139

njim. Kad je zamakao lz.a ugla, vratila se u sobu, pogledala
oca i djecu, prišla k stolu, oštipnula droptinu hljeba, tako da
se nije ni poznalo. Zatim je sjela na klup uz peč, sjedjela je
zgurena, glavu sakrila u dlane.

Brlo je tek pola šest a sunce je palilo kao u podne ; nebo
je bilo svijetlo, raspaljeno, kao da se sunce rastopilo i razlilo
po njemu. Na cesti sizala je prašina do gležnjeva. Drveče uz
put stajalo je mirno, ni list se nije maknuo. Trava je bila
žučkasta i posušena.

Več četrnaest dana nije daždilo. Na polju bijaše sve
izgorjelo. 1 onda je župnik obznanio procesiju k maloj, na pola
porušenoj kapelici sv. Nikole; ta kapelica stajala je na visokom
brijegu, skoro dva sata od sela, ako je čovjek išao brzo, a skoro
tri sata, ako je hodočastio s procesijom. U župnoj crkvi nije se
sabralo mnogo svijeta, došle su večinom stare žene a samo
nekoliko seljaka bilo je medju njima ; drugi su bili zaposleni na
polju i u ciglani.

Kad je Marko ušao u sakristiju, več je zvonar bio unutri
i opsovao ga, što dolazi tako kasno. Marko se bojao zvonara,
bio je ramenat čovjek, odvratnog, smedjeg, širokog lica, iz kojega
su virila dva malena, zlobna oka. Drijemao je skoro neprestance,
iz ustiju izlazio mu je silan smrad i pljuvao je črno.

„Obuci se sada!“

Marko je svukao kaput i navukao na sebe ministrantsku
haljinu iz debelog črnog sukna, koja mu je sizala sve do peta.
Preko nje ustegnuo je bijelu košulju, obrubljenu čipkama a onda
ješ veliki, crveni ovratnik od istog debelog sukna kao i haljina ;
vrata se bučno otvoriše, velečasni udje naglim, teškim kerakom,
da je ozvanjalo po sakristiji.

Velečasni je bio visok i krepak, još mlad; obrazi bili su
mu puni i crveni, usnice bile mu izbočene zlovoljno i strogo.
Mjesto dugog talara imao je sada kratak kaput do koljena ; talar
bio bi ga smetao na strmom putu. Kad je ušao u sakristiju,
pokleknuo je jednim koljenom pred križem, koji je visio na
stijeni, poklonio se glavom, navukao košulju i pobrzao pred

140

ru

žrtvenik; zvonar nosio je pred njim škropionicu i škropionik.
Blagoslov svršio je brzo; velečasni zamahnuo je škropionikom
po sredini i na obje Strane i procesija se uputila prema velikim
vratima.

Marko je stajao s križem blizu žrtvenika a onda ga obu-
hvatio snažno obim rukama i stupao snažnim korakom pred
svečenikom i zvonarom. Križ je bio iz hrastova drva, dug skoro
dva metra ; na njemu je visio Krist, noge i ruke bile su pribite
jakim čavlima; na obrazu, na grudima i na nogama bile su
velike crvene mrlje; pod koljenima i pod pazuhom bila je na
liku pukotina, koju je zvonar za šilu pokrpao.

Križ je bio težak, ali Marko to nije osječao; držao ga je
visoko, tako, da su ga vidjeli i posljednji u procesiji.

Išli su cestom kroz stari dio sela. Tu i tamo virila su djeca
kroz prozore, a gdjegdje sjedjela je žena na pragu ; sve kuče b le
su skoro zaključane a prozori zatvoreni. Za procesijom vukao
se oblak prašine. Za malo skrenuše uz brdo. Kuce su bile sv e
bijednije i bijednije, na pola zidane, na pola drvene, slambm
pokrivene. Sve su bile prazne, izumrle ; muževi su bili u ciglani
a žene u poljima. Isčeznule su posljednje kolibe, po obim se
stranama razgrnuli jednolični pašnjaci, ogradjeni kamenjem,
lijeskama i kupinjem^/ Za čas pukao je pogled u dolinu na naj-
ljepši dio sela. Tamo dolje bila je cesta široka i čista; na trgu
stajala je sudbena zgrada, sve bolje kuče, dučani i gostionice
bile su ondje. Put je zavio na lijevo uz klanac dalje. Nisk
brijeg obrašten papradi i šikarjem sakrio je vidik na desno u
dolinu. A na lijevo bio je otvoren svijet, pust, tužan svijet.
Valoviti brijegovi, kamenih i 'neplodni. Put je vijugao po ra-
sjecima izmedju brijegova, sad gore, sad dolje ; po obim stranama
kao čovjek visoko, nagomilano kamenje, preraslo živicom i
trnjem. Čudno i samotno odjekivale su daleko uokolo litanije,
koje su bodočasnici molili pjevajučim glasom.

Sunce je stajalo visoko i žega je pripicala. Marka je palilo
u lice, ali se nije znojio. Bilo mu skoro ugodno, kao da za
zimske večeri sjedi toplo zamotan kraj ugrijane peči. Išao je

141

‘eškim, jednoličnim koracima; odrvenjele ruke nijesu osječale
teikoga tereta; joi uviiek zibao se križ visoko nad procesijom,
dizao se i spuštao prema Markovom hodu. Glava bila mu puna
lijepih misli.

Bilo mu deset godina. Svršio je pučku školu i buducnost
mu se otvarala. Bio je najbolji učenik u razredu. Hvalili su ga
učitelj i velečasni. Kod kuče se još nije nista govorilo, ali je
znao, što misle otac i majka. Da če poči u latinsku školu več
na jesen, za dva mjeseca . . . Koliko slatkog bilo je u tom
čekanju! Na jesen, za dva mjeseca — još samo dva mjeseca
tog strašnog, strašnog života ! Još samo dva mjeseca! I pričiniše
mu se kratki kao dvije minute. A onda u grad. Ondje ima
velikih kuča, taruo je biskup, tamo je svega dosta. Ljudi su
tamo lijepo obučeni i jedu bijeli bljeb, kolače i pečenku. Kolače,
pečenku . . . Ugledao je veliki, bijelo prostrti stol, a na stolu
sve puno slatkih i dobrih stvari, tanjur do tanjura a svi puni,
prijatno mirišuči; pušilo se iz njih, dizalo se, draškalo u ustima
i u nosu ; a polag je bilo voče, crvene, studene, sočne jabuke.
Ispružio je ruku, zagrizao . . .

Silno je zažedjao. Usta su mu bila posve suha, jezik tvrd
i nepomičan kao iz tvrde kože. A sunce je pripicalo. Isčeznuo
je bijelo prostrti stol, zaželio je vode. Obazro se uokolo i tek
sada je opazio pustu, pustu krajinu; kameniti pašnjaci svud
i tamo ogradjeni komadič polja, svuda kamenje, trnje,

Leglo mu nešto na srce, osjetio je umornost; ruke su ga
zaboljele, križ mu se učim vrlo težak, zazibao mu se i polagano
se spustio na rame.

„Moli Boga za nas!...  Kako to držiš?" izdere se zvonar
straga.

Marko pograbio križ te ga podigao visoko, još više nego
prije. Krist gledao je daleko po samotnom kraju.

Zvoriarev glas pričinjao se Marku strašan; svega ga je
potresao tako, da mu je bilo skoro hladno. Tek sada se jasno
sjetio, kuda i zašto ide. Za njim ide velečasni i zvonar, a zvonar

uokolo, tj
; kup inje.

142

škropi škropionikom puste pašnjake, koji nijesu rodili nikada i
nikada ne če. Za velečasnim i zvonarom vuče se dugi red
žena, starih, istrošenih, odviše slabih za rad na polju i seljaka,
koji nemaju ni polja ni što drugo. Oni lako ldu u procesije,
Sama sirotinja, sam odmet ... A on ide pred njima i nosi
visoko križ, na kom je pribit Krist. Po pašnjacima razliježu se
pjevajuči glasovi i samotne ptice uzliječu u vis, bježe pred ovim
mrtvaškim glasovima.

Probio mu znoj na čelo, puzao po obrazima, oko usta;
Marko je htio otrti lice o ovratnik, ali ako bi se nagnuo, na-
krenuo bi se križ, možda pao ; skupljalo mu se na obrvama,
kapalo s brade i curilo za vrat. Osjetio je mokrinu na čitavom
tijelu; kao od vručeg željeza ležala je na njem ministrantska
haljina od teškoga sukna.

A sunce je neprestano palilo, rezalo u obraze kao nožem.

Kad bi sada imao kaplju vode . . . Ne kaplju, več pun vrč,
nagnuo bi i ispio ga; vrč bio bi studen, kapalo bi ugodno
s njega, razlijevalo bi se hladno po ustima, možda bi palo
nekoliko kapi studenih, veselih, za ovratnik i po prsima.

U želucu ga tištilo, jeo bi i kruške i jabuke, spomenuo se
svijetlih, žutih / marelica,/ koje je dan prije vidio na trgu kod
piljarice. Stajao je tamo sigurno četvrt sata; još nikada nije okusio
marelica. Došao jedan gospodin iz suda i kupio ih puno. Marko
e stajao i gospodin je prolazio kraj njega. Uzimao ih je, posrkao
najprije, utaknuo u usta i ispljunuo košticu na cestu; kad je
prošao mimo, pogledao mu Marko u oči a i gospodin se obazro
na njega. Marka je nešto streslo, skoro mu se zamaglilo i čuo
je riječi: „Na, dečko, jedi“ — Ali gospodin podje dalje i ne
reče nista . . .

Onda mu je došlo na pamet . . . piljarica se dašto okrenula
da, dapače je ustala i ponešto se udaljila. Tada bi prišao po-
lagano, ravnodušno, kao da če tek pogledati, i uzeo bi onu,
koja je sasvim na rubu ... ali se nije usudio. Sada mu je žao,
da se nije usudio . .

Spotakao se o dugu haljinu, križ je tresnuo na kamenje i

Marko je udario čelom o hrastovo drvo. Zvonar ga uhvatio za
ruku, podigao ga i prodrmao.

„Zar kaniš razbiti križ ? Ili ču te učiti još kako se ide ?.
Poberi!“

I velečasni se straga oglasio :

„Ti, dečko, ti si zbilja nespretan ! Zar ne znaš, da Krista
nosiš u rukama?“

Marko nije pogledao ni zvonara ni velečasnoga, ali je ipak
vidio dva debela, srdita, nemilosrdna lica. Tresao se i znoj, što
mu je curio po licu i po svem tijelu, ohladio se smjesta.

Primio je križ i digao ga visoko; Krist se malo zazibao,
nagnuo se, zadrhtao a onda se opet dizao i spuštao, kako je
Marko stupao.

Ljudi su strašni, siloviti i zli. Marko se silno bojao ljudi.
Sada, kad se zvonar proderao na nj i kad se svečenik razljutio,
najvolio bi bio, da se nekuda sakrije, da pobjegne, a nikoga nije
bilo, ko bi ga pomilovao i rekao : „Ubogi Marko !“ .. . Onaj je
gospodin prošao kraj njega, i nije mu bacio marelice: „Na,
dečko, jedi!“ A što je gospodinu jedna marelica! Marko bi ga
zavolio; kadgod bi ga susreo. zaigralo bi mu srce, kadkog bi
mu se što dogodilo, kad bi recimo što izgubio, Marko bi mu to
odmah donio. A kad bi se poslije vratio iz latinskih škola, velik,
učen i lijepo odjeven, stajao bi gospodin na trgu i Marko bi ga
pozdravio. Gospodin bi ga pogledao, začudio se, a Marko bi
se nasmiješio i rekao; „Vidite, gospodine, ja sam onaj, komu
ste dali marelicu!“ .. . Kad bi imao samo jednu svijetlu, žutu,
sočnu marelicu ? — Bilo mu, kao da mu leži u želucu kamen ;
a taj se kamen prevračao i poskakivao kod svakoga koraka.
Vrlo težak bio je taj kamen — i činilo mu se da mu sisa krv
iz ruku, iz nogu. Bio je umoran i rado bi nekuda da sjede,
samo na časak, da se odmori; križ bi položio kraj sebe, i ruke
bi ugodno, slatko pale na ko ,: ena.

Put se za malo raširio i razbrazdanu i prašnu cestu, koja
se uzvijala prema zaprljanom, gorskom selu. Uz cestu su rasle
tamne tepke, a blizu sela stalo je nekoliko visokih praznih

144

:Iova J  Onda su prolazili "kraj starih, slamom pokrivenih kuča;
prozori su bili crveno ili zeleno oličeni, pri svakoj kuči stajala
je po rpa djubra, a kod neke dapače ležale su rpe pred vratima,
da se je moralo ulaziti oko njih. Djeca u zaprljanim košuljicama,
debela, plaha i radoznala pojavljivala se na pragu ; izišlo iz kuča
nekoliko zgurenih žena u zelenim svetačnim odijelima, u šarenim
rupcima i velikim čislima u rukama, te se pridružilo proceciji.
Kroz selo spuštao se put vazda dolje; na desnoj se strani
zemlja u tili čas prolomila kao u dubok ponor; tamo dalje
počimala uska dolina, a iz brijega pod selom probijao je izvor,
koji je u dolini namakao polja i livade, da se napokon izgubi u
močvarnoj zemlji. Procesija je krenula na lijevo uz brijeg. Selo
je ostalo straga i opet su se rastezali pola sata daleki neplodni
pašnjaci. Kukuruz je rasao tu i tamo, pojavila se skupina krušaka
i šljiva, sjena krošnjatog oraha je kadito pala preko puta.

Polagano se uspinjahu dalje po lomnim kamenitim putevima.
Molili su tiše; svečenik, koji je molio prvi, duboko odisao; s lica
mu se točio znoj kao ispod strehe, kad kisi. Lica žena i mu-
škaraca bijahu tupa, oči su gledale bez izražaja, jezik je ponavljao
lijeno i pospano: „Moli Boga za nas!“ Sunce je nemilosrdno
palilo, njegovi su trači rezali kao svijetle britve. Trnje uz put i
staro, posušeno stabalje i dosadni, dosadni, razrovani pašnjaci
— sve je bilo tiho, mirno; nije dišalo, nije se ganulo. Imena
svetaca, koja su pjevali hrapavi, žedni glasovi, umirala su u
raspaljenom vazduhu i nije bilo vjetra, da ih nosi u daljinu i da
se tamo negdje probudi drveče, da zasumi i posluša . . .

Marko je bio žedan, gladan i umoran, mislio je, kako če
još dugo to potrajati. Ta duga, mrtvačka procesija... Ovo
uboštvo, taj dugi, mrtvački, pusti život, bez radosti, bez hljeba.
Kad bi se samo jedanput do sita najeo . . . Kad bi mu ko
otvorio veliku smočnicuj/ s policama na sve strane, a na policama
uskršnji kolači, medeni, orahovi, od groždjica, te bi kazao : sada
jedi do mile volje! Uskršnji kolači i uskršnje naranče, velike,
crvene naranče, da bi mu se cijedilo medju prstima, kad bi ih
gulio. Napunio bi njima žepove i razložio bi ih po stolu, kad bi

10

145

došao kuči. Majka bi pritrčala: „Za miloga boga, Marko, gdje
si do tog došao?“ A sestre stajale bi oko stola, gledale bi, čak
i otac bi se ogledao iz kuta, gdje sjedi i krpa ... krpa . . .
neprestance, ma da več čitavi mjesec nema rada. Za Marka bio
sav užas života u nječima: „Otac nema posla!" Znao je, kakvim
je glasom mati izgovorila ove riječi. Kad bi ih začuo, sve bi u
njemu klonulo, sjeo bi na prag i plakao. Kad je dolazio iz škole,
gledao je iz daleka, da li stoji na pragu sestra. Ozbiljnog, tajan-
stvenog lica sklonila se k njemu i zašaptala: „Otac ima posla!“
Ušao e u kuču lakim koracima, srce mu se slatko smijalo i
slatko se culo, gdje otac nabija potplate . . .

Več toga dugo nije bilo, sve je prošlo, kao ugaslo je, bog-
zna kako. Marko se još sječao žuto pečenih uskršnjih kolača;
lijepo je bilo, ali je minulo; daleko u prošlosti Ijeskalo se to
kao san. Siromaštvo je svuda, govorio bi otac. Seljaci nemaju
novaca, a gospoda naručuju u gradu. Kad bi bio mlad, otišao
bi nekuda, govorio je. Ovdje sve propada kao u pakao. lli
gospodin ili bogac, trečega nema . . . Za Marka bilo je to sve
strašno. Sve je tek napola razumio. Znao je, da to znači glad,
glad, vječiti glad . . , Sjetio se na mladu misu, u kapelici visoko
u gorama na planini. I on, ministrant, lšao je tamo s domačim
župnikom. Velečasni se vozio po duljem putu, a on je presjekao
preko brda. Bio je užasno dugi put, tako da nije čutio nogu.
Bio je i gladan i žedan. Posluživao je kod mise, a poslije mise
otišla su gospoda u župni dvor i čulo se, kako su zvečale vilice
i žlice; a i čaše zvečahu glasno i veselo, i gospoda svečenici
bučno se smijahu. Marko je stajao pred župnim dvorom i
strpljivo čekao. Konačno mu prostrujilo mozgom: „Zaboravili su
na mene!“ Gledao je čeznutljivim očima u prozore, prisluškivao
požudno, ako bi ko silazio niza stube ili ako bi se u veži/začuli
korači. Bio je gladan. Težak mu kamen ležao u želucu i prevračao
se . .. Žlice više nijesu zvečale, čulo se samo kako čaše zvone:
cvenk-cvenk-cvenk. Niko nije dolazio. Marko se držao za ogradu
— malen vrtič je bio pred župnim dvorom — i rado bi bio da
sjedne, ali nije imao kuda ; a kad bi otišao u stran, došao bi

možda baš u taj čas nekg i zapitao: „ A gdje je ministrant,
zaito nije došao gore, da jede i pije ?“ — I zbilja je došao
jedan mladi svečenik i opazio Marka: „A što ti dečko?" —
„Ja sam ministrant" odgovorio je Marko i u grlu ga stegnulo.
„Tako, tako... na, evo ti deseticu pa ajde kuči!" Marko je
išao kuči i plakao cijeloga puta; pošto je šuma bila uz put,
plakao je na glas, da su se vjeverice plašile Prije nego je ušao
u selo, otro je lice, da se ništa ne pozna.

„No što si sve jeo i pio Marko?" zapitala je majka.

„Ta svega" odgovorio Marko „kolače . . . meso . . . Zatim
je sjeo, jer su noge pod njim klecale i jer mu se maglilo pred
očima. „1 još deseticu su mi dali povrh svega..." Zavidno su
ga gledale sve četiri sestre a i otac se obazro iz kuta.

Sad se sječao svega toga i urnah je spoznao, da tomu ne če
biti nikada kraja. Da, uvijek, uvijek bez kraja, kao kolo vrtjet če
se dani: u jutro komadič hljeba, o podne krumpir, na večer
komadič hljeba . .. Kad bi sada imao komadič hljeba i čašu
vode! . . . Da, uvijek, uvijek, a majka če sjedjeti u kuhinji, s
glavom utisnutom u ruke, a kroz prste točit če joj se neprestano
kruppe suze . . .

Sam nije znao, kako se to dogodilo . . . udario je čelom
o hrastovo drvo, križ ležao je pred njim na kamenju.

Tako je Marko pao drugi put pod križem.

U obraz mu udario smrad iz zvonarevih usti.

„Dečko, ako te uhvatim za uši? Zar imaš oči straga ?„

I zadro mu prste u ruke, da je Marka silno zaboljelo, te
ga prodrmao.

„ Poberi!“

Straga se oglasio velečasni;

„ Dečko, mogao si ostati kod kuče! Moralo bi te se uhvatiti.
za vlasi, da zapamtiš, koga nosiš".

Marko je podigao križ visoko, visoko, da je Krist s njega
gledao daleko po pustoj krajini. Obazro se nije ni na svečenika,
niti na zvonara, ali je osjetio dva užasna lica, koja su ga gledala
poput bijelih očiju, koje se približavaju u noči, kad je sve tiho.

147

O/

Studeni ga znoj oblio po svem tijelu, kao da mu je ko vodu
sasuo za vrat. Drhtao je.

Procesija se vukla uvijek dalje, sve uz brdo; primicala se
šuma. Ali umjesto, da se je put suzivao, da se ukrio u sjenu,
još se više raširio tako, da je preko njega sizala samo tu i tamo
sjena smrekovog vrha. Zemlja je bila ilovnata, razrovana i raspucana.
Crvenkasto crvena prašina dizala se iza procesije. Suma je bila
rijetka, široki proplanci bili su obrasli papradi i pokriveni pedalj
visokim, požutjelim kupinjem. Tanke sjene smreka risale su čudne
ornamente. Put je uzlazio strmo, tako da su išli polagano, svi
zgrbljeni i umorni. I pripecalo je, rastaljen dažd lio se na zemlju;
put je bio pokrit žeravicom. Sunce je stajalo sred neba u straho-
vitom veličanstvu.

Marko je drhtao, ali umornost ga prošla; odlanulo mu:
Stupao je ravnodušno, križa nije u rukama skoro ni osječao —
kao da ga je tko ponopcem svezao oko pasa i vukao ga za
sobom. Išao je — kud bilo — svejedno je. I onako ne če nikada
biti kraj. Samo naprijed, kud bilo. Zedjao je. Ali što če čovjek
ako nema vode i ako je nikada više ne bude. Bio je gladan — ali
što može čovjek, ako mu je ovako sudjeno. Uvijek samo dalje,
bez konca.

Tamo straga ide zvonar i svečenik, prijete mu škropionikom
i breviarom. Ali zašto ga gone, ta on sam ide. Ide neprestano
naprijed, žedan i gladan, neprestano naprijed i ne misli više na
latinsku školu. To je bilo tako ludo, kao kad je, vračajuči se
iz škole, mislio: „Moždaje sada cijeli stol pun dobrih zakusaka;
majka se smiješi od radosti a i ocu se tresu brci. U tren se
sve promijenilo, — netko je došao i donio svega. Tako slatka
je bila ta misao, da se je prometnula u očekivanje i da je otvorio
vrata nemirnim srcem i suzdržanim dahom. Majčino je lice bilo
uplakano, otac je sjedio mirno za stolom, a na stolu je bila
zdjela kukuruzne kaše . . .

Latinska škcla i sve to, — same ludorije. Nigda torne kraja.
Svečenik i zvonar straga sa škropionikom i breviarom, strasan
dug put, kamen u želucu . . . Kad bi čovjek umro. Zar je zatim

148

konac? Pakao je, vječna vatra, vječna žedja za časom hladne
vode . . . U dnu srca /mrzio/ je Marko boga. Nije mu mogao
da oprosti, što ga je nekoč uzalud molio cijelu noč. Nije bilo
sto večerati, nije bilo vode ni rada. Na oca se iznenada nešto
sleglo, hodao je tvrdim koracima dolje i gore i užasno proklinjao,
da je majka drhtala u kutu i da su djeca plakala. Marko nije
mogao da usne, vidio je gdje majka u noči ustaje, gdje pokleče
uza krevet i gdje plače i moli sve do jutra. A i Marko je molio
svu noč, ali plakao nije. Ležao je u krevetu silno razvaljenih
očiju i razgovarao s bogom, kao nikada prije; činilo mu se, da
je sasvim blizu njega, osjetio je skoro na čelu njegov dah, njegovu
blagu ruku. I toplo, slatko povjerenje ispunilo ga svega; znao je
da če drugog jutra biti sve drukčije i usnuo je. Ali u jutro nije
bilo hljeba, bio je to strašan dan; tek u deset sati donijela je
mati hljeba i samo je klonula na klupu; opsovali su je prosjakinju.
Ali ona nije plakala radi toga; plakala je zato, što ju je varao
bog, kojega je prosila i zaklinjala svu noč na umornim koljenima.
Od tada je Marko mrzio boga . . . Znao je, da če zato doči u
pakao, gdje je vječiti oganj, vječna žedja za časom hladne vode..
Tako se vuče put neprestance, u žedji i gladu, u užasnoj tuzi,
vuče se prema paklu a vuče se uz brdo. Čudno je, da se uspinje
uz brdo. Ili se možda Marko vara? Put se spusta, jer gore je
nebo a pakao je dolje. Kako si je mogao misliti, da put ide
gore ? . . .

„Kako to ideš, zar si pijan ?“

Marko je čuo zvonarev glas a odgovorio je samo u mislima.

„Ta idem, zaboga, idem ;• zašto me gonite. Ta ja ne tražim
nista, ni marelica, ni naranča, samo me nemojte biti, zaboga,
ta ja idem!“

Kako ga proganjaju, krvnici!

Smilila mu se majka, koja je tako slaba i boležljiva i koja
nikada nista ne jede. Svoj hljeb čuva za Mimicu, koja je još
glupa, a za sebe odštipne mrvicu. nakvasi je vodom — i to je
njezina večera ; Marku je pucalo srce, kad ju je vidio, kako je
zaplakana i sva u strahu gledala, kao ptiče, koje pograbi tvrda


149

ruka i guii za vrat. Marko bi joj bio štogod kazao, ali kad bi se
pritisnuo uz nju, zaplakala bi još više i suze kao od olova
padale bi Marku na lice i na ruke, A sada mora majka ici po
ovom tvrdom kamenju, po tom nemilosrdnom suncu. Smilile mu
se i sestre. Francka je več pametna, još veča od njega, zato
hoda snažno i ako je gladna, a plače tek radi drugih i rad
majke. Marku se smilila još više, pošto je plakala radi drugih.
Ali uboga Mimica, dijete — Marko je sada osjetio, kako mu
je Mimica blizu srca. Malena je još i glupa, a mora svake
nedjelje mimo naranča, mimo marelica, medenih lutaka pred
crkvom, sirotica. Kad bi je mogao uzeti barem u naručje, ali u
rukama ima križ, a Francka je preslaba, pala bi, kad bi nosila,
Mimicu u naručju. A što tek majka! Tako se drže za ruke,
Mimica u sredini a Francika uz mamu, da joj se što ne dogodi.
A i otac se sažalio Marku. Stupao je snažno, pogrušen u sebe,
lica suva, obrve skupljene, rekao nije ni riječce niti je uzdahnuo,
a kadšto pogledao bi do strani majku, četiri sestre, Marka,
koji je nosio križ pred procesijom i još se više stisnuo. Išli su
neprestano dalje, gladni, žedni, umorni beskonačnim kamenitim
putem, po nemilosrdnom suncu a otraga gurali su ih i proganjali
zvonar sa škropionikom i svečenik s breviarom.

Nigdje nema spasa, ni slatkog odmora, ni čaše vode, ni
mrvice hljeba. Zli ljudi jedu naranče i marelice, a niti se ne spo-
menu, da bace komadič njima, ubogima, gladnima. Bog ima
svega dosta, on treba samo da zamisli, pa je kraj gladi i žedji,
ali on sluša pobožnu molitvu i samo se smješka.

Proklet! Proklet! prodrmalo je Marka na čitavom tijelu.
Oči mu iskočiše: strašno težak je bio križ, da je zaglavinjao
pod njim, a sunce je pripicalo s neba Čudnom dugom, zlatnom
iglom, bolo ga najprije u oči a onda mu se lagano kroz čelo
zapiljilo u glavu.

Podigao se najviši brijeg, tamo straga iza smreka vidjela
se več jabuka na zvoniku kapelice. Ali Marko ju nije vidio.
Obuhvatio ga silan strah, kad je ugledao strašnu strminu
strašan ponor. Ispunila ga posljednja nada — da bježi!

150

„Majko, majko! Ne tilda gore, ne tamo dolje! Bježite
majko na ovu stranu, ti Francka na onu! Vuci Mimicu sobom!
Majko, da nas ne uhvate!“

Tražio je njezinu ruku, zaljuljao se, križ je pao na cestu,
pod strminom, a Marko se spotakao na nj i udario čelom o
drvo. Bilo je prekasno . . .

Odniješe ga do Seljaka, koji je imao kuču uz crkvu. Na
večer ga dovedoše kuči i ondje je umro.

151

SADRZAJ:

Strana

Zofka Kveder:  O slovenskoj novelistici. 3

Fran Levstik:  Martin Krpan ....  . 11

Janko Kersnik:  Otac.* . 23

Dr. Ivan Tavčar:  Kuzovci.   31

Fran Govekar:  „Socijalist“. 49

Janez Trdina:  Gospodin Sveznadar. 77

Josip Kostanjevec:  Biskup. 88

Dr. Rado Murnik:  Iz dnevnika nadobudnoga drugoredaša ....  97

Marica Bartol-Nadliškova:  Portrerič iz života. 107

Dr. Ivo Šorli:  Doktor Skala u gorama. 110

Dr. Ivan Lah:  Baština. 121

Fr. K s. Meško:  Put pokajanika. 129

Ivan Cankar:  Križni put. 139