Sanja Žaja Vrbica
slikar marko rašica u ljubljani na POCETKU 20. stolje(]a
Hrvatski slikar Marko Rašica svojim je formativnim i slikarskim pocecima višestruko vezan za slovenske začetnike moderne umjetno-sti. Za vrijeme studija na bečkoj Akademiji 1903. do 1907. g. član je grupe Vesna, a pored zajedničkih umjetničkih ciljeva sa slovenskim sli-karima vežu ga i prijateljstva nastala u studentskim danima, a potom intenzivirana u sljedecem desetljecu. Završetkom studija Rašica se do-selio u Ljubljanu i sudjeluje na brojnim izložbama slovenskih umjetni-ka, pracen nizom likovnih kritika. Jedan je od organizatora slovenske povorke osmišljene za proslavu careva jubileja održanu u Beču 1908. g., a prisutan je u druženjima mladih intelektualaca u kavani hotela Union u Ljubljani. Danima provedenim u Ljubljani i prijateljstvima sa slovenskim umjetnicima Rašica je posvetio veci broj stranica autobio-grafije napisane tijekom nekoliko posljednjih godina svog života, a te su uspomene dragocjeni uvid u prilike i okolnosti koje su pratile mlade umjetnike u osvit 20. st. Pored te biografije napisane na tristotinjak stranica, Rašica je 1923. g. Isidoru Kršnjaviju napisao kratku biografiju na šest stranica gdje takoder navodi dogadaje iz ljubljanskog razdoblja i susrete sa slovenskim umjetnicima.. Taj tekst poslužio je Kršnjaviju za članak o Rašici napisan povodom četrdesete obljetnice života i dvadese-te godišnjice umjetničkih aktivnosti.
Marko Rašica rodio se u Dubrovniku 1883. g., gdje dobiva prve slikarske poduke u povremenim druženjima sa stranim slikarima koji borave u gradu. U Beč na Akademiju likovnih umjetnosti odlazi uz po-tporu dubrovačke opcine 1903. g., nakon uspješno izvedenih scenografija za predstavu Iva Vojnovica Ekvinocijo postavljenu u dubrovačkom kazalištu. Godine 1905. izlaže jedno djelo na izložbi Hagenbunda u Beču, 1906. više radova na izložbi u Londonu, a nakon završetka studija, 1912. g. predstavlja se na 40. izložbi Secesije s dva djela. Tijekom drugog desetljeca 20. st. često mijenja boravišta, a nekoliko dužih razdoblja provodi u slovenskom glavnom gradu. Od 1917. g. stalno je nastanjen u Zagrebu, zaposlivši se na mjestu profesora u Obrtnoj školi.
Stilski Rašica svojim pocecima pripada domeni plenerizma i secesijskog izraza, a kasnije, tijekom treceg desetljeca njegova djela nose obilježja art decoa i magicnog realizma. Izveo je niz sakralnih kompozicija za crkve u Zagrebu i okolici, ali su vrhunci njegova stvaralaštva pejzaži. Opus mu obilježava iznimna tehnicka raznolikost (zidne slike, ulja na platnu, akvareli, mozaici, grafike, reljefi iskucani u metalu, vitraji, gra-ficki dizajn, tekstilni dizajn, ilustracije, karikature, ^), a izlagao je na niz medunarodnih, domacih, samostalnih i skupnih izložbi tijekom gotovo šest desetljeca. Njegova djela nalaze se u brojnim privatnim zbirkama i fundusima muzeja u Hrvatskoj. Umro je 1963. godine na otoku Kolocepu kraj Dubrovnika.
U jesen 1903. godine Marko Rašica dolazi u Bec i uspješno položivši prijemni ispit postaje student A^^ademije likovnih umjetnosti. To je razdoblje i pocetak druženja sa slovenskim studentima u austrij-skoj metropoli, opisano u Rašicinim memoarima. U poglavlju naslovlje-nom Drugovanje sa slovenskim umjetnicima i književnicima^ prisjeca se studenata okupljenih u umjetnickom društvu Vesna: >>Vec pocetkom moga naukovanja u Becu god. 1903. sastali smo se sa Slovencima i osnovali Hrvatsko-Slovensko umjetnicko društvo „Vesna," kojemu su bili clanovi od Hrvata: ja, Krizman, Meštrovic, Kerdic, a od Slovenaca: Saša Šantel, Gaspari, Klemencic, Koželj, povjesnicar umjetnosti Gaber, dvije djevojke kojih imena ne pamtim, itd. Putem novina publicirali smo osnutak „Vesne" i program rada. Narocito perspektivno smo se obratili župnicima i crkvama obavješcujuci ih da cemo preuzimati sve vrste radova za crkve, kao oblikovanje oltarskih i inih religioznih slika, te plastičnih predmeta u sakralne i profane svrhe. Išlo se za time, da izguramo šablonske i neukusne mazarije, kojima je zemlja bila poplavljena. Sastajali smo se u III. okružju, na „Rennwegu" kod Richtera (gostionicar) bar jedanput sedmicno. Raspisali smo medju nama konkurenciju za izradbu patriotskih motiva za dopisnice. Spominjem se da sam izradio nacrt u peru: „Na grobovima nice sloboda". Motiv groblja, nadgrobnih
1 Marko Rašica, Sjecanja (rukopis, Arhiv Ivana Boškovica, Split 1959), Rašicin autograf nastao je na poticaj Ivana Boškovica koji je posjecivao Rašicu na otoku Kolocepu tijekom posljednjih godina slikareva života. Tekst nije objavljen, a cuva se u arhivu obi-telji Ivana Boškovica u Splitu koja mi je ljubazno dozvolila uvid u memoare. Na tristo-tinjak stranica slikar se prisjecao raznih dogodovština iz svoga života, koncentrirajuci se pretežno na ranija razdoblja. Neke dogadaje opisuje više puta, a ceste su i netocne datacije, koje je trebalo usporedivati s drugim izvorima, no štivo ipak obiluje zanim^ji-vim pricama koje rasvjetljavaju odnose i okolnosti brojnih umjetnickih manifestacija. Rukopis je numenirao Rašica, a neki segmenti imaju podnaslove, poput poglavlja na-slovljenog Drugovanje sa slovenskim umjetnicima i književnicima, pp. 266-269.
ploca, uzeo sam čini mi se, po jednome mome nacrtu izradenom u Konavlima, gdje je debljina ploča sezala do koljena - ^Predsjednik udruženja „Vesna" bio je kroz niz godina Saša Šantel istarski Slovenac vrlo simpatična osoba, miran, tih, razborit, tolerantan. On je studirao na bečkoj „obrtnoj" umjetničkoj školi (srednjoj školi) u koju se je ulazilo bez prijamnog ispita na osnovu svjedodžbe niže srednje škole, koju je i Krizman polazio.«
Rašičino participiranje u aktivnostima Vesne potvrduju nam i brojni sačuvani zapisnici sa sastanaka Društva.2 Obavijesti o novom umjetničkom društvu hrvatskih i slovenskih studenata osnovanom u Beču donose na svojim stranicama Ljubljanski zvon i Dom in svet iz 1903. g. Društvo nazvano prema slavenskoj božici proljeca, po uzoru na secesijski časopis Ver Sacrum vec je izborom imena nedvojbeno sugeriralo svoj program. Intencija osnivača bila je kreiranje djela po uzoru na narodnu umjetnost, istraživanje i korištenje originalnih fol-^dornih motiva izraženih u ornamentima, arhitekturi, vezovima i ke-ramici, a figuralne kompozicije trebale su se bazirati na dogadajima iz nacionalne povijesti.3
U pravilniku Društva definirani su uvjeti redovnog, izvanrednog i počasnog članstva, koje je dodjeljivano za izuzetne usluge razvoja hrvatske i slovenske umjetnosti. Redovni članovi mogli su postati svi studen-ti umjetničkih disciplina u Beču, a izvanredni svi sličnih umjetničkih sklonosti s adresom izvan Beča, no članstvo je bilo dostupno i svima zainteresiranima za placanje članarine.4
»Vesnani«, kako su se nazivali članovi tog umjetničkog društva, razvili su živu društvenu i umjetničku aktivnost sljedece četiri godine provedene na studijima u Beču. Mladi umjetnici željeli su u hrvatskoj i slovenskoj umjetnosti afirmirati osobine nacionalne baštine i približiti umjetnost širem krugu publike služeci se narativnim, književnim temama, ali i afirmirati zapostavljene tehnike: grafiku, ilustraciju i ka-rikaturu. Umjetničko djelo smatrali su sredstvom podredenim svom programu i publici, kojem se ograničavaju i umjetnički istraživački procesi. Stil im je temeljen na plenerizmu koloritom nadahnutim paletom
2	Beti Zerovc, Vesna ob izviru umetnosti, Potlačena umetnost (edd. Barbara Borčic,
Jure Mikuž), Ljubljana 1999, p. 57.
3	A-r [Josip Regali], Novo umetniško društvo, Ljubljanski zvon, XXIII/8, 1903, p.
521.
umetniško društvo, Dom in svet, XVI/10, 1903, p. 631.
baštinjenom iz autohtonog narodnog izraza. Ilustracije književnih djela inspirirane su secesijskom stilizacijom s uzorima u casopisima Jugend, Ver Sacrum i Simplicissimus, a na polju graficke umjetnosti ostvaruju znacajne rezultate.5
Tendencija članova Vesne, konstituiranje nacionalnog izraza, bliska je nastojanjima brojnih umjetnika i evidentna je na čitavom srednjeeuropskom prostoru krajem devetnaestog i početkom dvadese-tog stoljeca. Umjetnost je pružala mogucnost izražavanja nacionalnih osjecaja. Medutim, pokušaji ostvarivanja nacionalnih idioma u različi-tim umjetničkim disciplinama početkom dvadesetog stoljeca bili su am-bivalentnog karaktera: isticali su tradicionalne elemente s nacionalnim obilježjima i paralelno demonstrirali poznavanje suvremenih likovnih postupaka. Primjeri traganja za autohtonim likovnim izrazom javljaju se i u češkoj, poljskoj i madarskoj umjetnosti, a umjetnost rezultira prožimanjem tradicionalnih, narodnih ornamenata s odjecima moder-nizacijskih procesa.6 Ta ce preokupacija ostati jedna od karakteristika Rašičina djelovanja tijekom čitavog njegovog života, a autohtone elemente pronalazio je u fol^dornoj baštini Konavala, predjela u blizini Dubrovnika iz kojeg je potjecala njegova obitelj.
Bečki, studentski dani za Rašicu su razdoblje intenzivnog druženja s kolegama iz Slovenije, a u svojoj autobiografiji prisjecao se pojedinih scena i zajedničkih trenutaka:
»Navracajuci se kolegama u A^^ademiji, spominjem se da su Gaspari i Klemenčic bili naknadno primljeni u Akademiju nakon započete obuke, na osnovu samostalnih radova sobom donesenih. Gaspari je govorio prilično dobro talijanski, bio je feš dečko i dobar kolega, pjevao je male lirske pjesmice, za koje bi izradio ilustraciju, dekleta, rožica, fantička" itd. Bile su to „srčkane" stvarce, mala ali mila „muzika". Klemenčic se zanašao portretom, te je virtuoznim linijama nastojao da na vlas imitira Lenbacha, poznatog njemačkog portretistu, naročito Bismarkovog. Bio je „jednook", t.j. corav na jedno oko - 'da vidi kod drugoga dva oka', kako reče talijanski kritičar izložbe u Veneciji: 'Guai a imitarlo!' (Jao mu ga se, ko bi ga htio imitirati!). Bio je Klemenčic siromašan djak. Jedan „fajnmušter" (kako Slovenci nazivaju svecenika) slao mu je 3 /tri/
5	©pelca CoPIČ, Počeci slovenačkog modernog slikarstva, Poceci jugoslovenskog moder-nog slikarstva, 1900, 1910, 1920 (Beograd, Muzej savremene umetnosti, 1972-1973, ed. Miodrag B. Protic), Beograd 1972-1973, p. 56.
6	Petar Prelog, Strategija oblikovanja >našeg izraza«: umjetnost i nacionalni identitet u djelu Ljube Babica, Radovi Institutapovijesti umjetnosti, XXXI, 2007, pp. 268-269.
1. Marko Rašica, oko 1907.g. Ljubljana, Narodna in univerzitetna knjižnica
2. Razglednica upucena Flori Jakšic 2.7.1907 g Ostavština Flore Jakšic, RO 168.
Državni arhiv Dubrovnik,
forinte na mjesec, i to je sve što je imao stalnoga prihoda!...
God. 1904. Na samo Badnje vece, sretnem ja njega u centru Beca kod neke
pucke kuhinje. Bio je vrlo blijed, upalih obraza i dubokih kolobara pri očima.
Dešperatno je zurio u prostorije pučke kuhinje u kojoj se dobivao objed ili
večera za par novčica - kao da bi se mirisa iz iste htio najesti!
'Sto radiš ovdje?' - zapitam ga, a on umjesto odgovora reče:
'Znaš, tri (3) dana nijesam niš jeo!' - Ja se stresem!
'Zar ni danas na Badnjak?"
Ne!
'Hodi samnom!' Odvedem ga u pučku kuhinju, naručim mu porciju fažola (graha, „Koka"), biva punu krcatu vojničku šalju „ešalu") te on nagne proždirat ustima i očima. Kad je istrusio jednu, pitam ja bi li on još jednu? O, da!
Dobije i drugu šalju i očisti je, za tren oka! Lice mu se razvedri i prosja. Nasmjehne se moj Klemenčic! Odvedem ga na pivo. Sjetim se da i sutra na Božic treba jela i piva, te se oprostimo.-
Cujem da je Klemenčic ostavio portret, te je ustanovio u Ljubljani marionetsko kazalište, za koje da sam izraduje lutke i da mu dobro ide.-Naukovanje ove dvojice naime Gasparija i Klemenčica na bečkoj akademiji nije dugo trajalo. Vec druge godine ostaviše obojica školu, po svoj prilici iz ekonomskih razloga.
Negdje u to doba pada i izložba dvojice istaknutih slovenskih slikara impresionista, i to: Jakopica i Grohara, u privatnom umjetničkom salonu Mitke koju sam posjetio u društvu sa povj. umjetnosti Gaberom.«7
Spomenuta izložba održana je u veljači 1904. g., salon Miethke ugostio je Klub Sava, a bečkoj publici predstavljaju se: Grohar, Jakopič, Jama, Sterner, Ferdo Vesel, Peter Zmitek, kipar Franz Berneker i su-pruge Sternera i Jame. Bečki likovni kritičar Franz Servaes s entuzijaz-mom ocjenjuje nastup, smatrajuci njihova djela segmentom suvremene bečke likovne scene u koloristički bogatoj i raznolikoj koncepciji „au-strijske umjetnosti".8
U jesen 1907. g. Rašica je uspješno završio svoj studij, a vec nekoliko mjeseci ranije doselio se u Ljubljanu, na adresu Rimska cesta 7.9 Nije moguce pouzdano utvrditi točne datume Rašičinih boravaka u gradu na
7	Rašica 1959, cit. n. 1, 273-276. Rašica pogrešno piše imena Klemenčiča, Jakopiča i umjetničkog salona Miethke.
8	Elisabeth Clegg, Art, Design & Architecture in Central Europe 1890-1920, New Haven, London 2006, p. 138.
9	Državni arhiv Dubrovnik, Ostavština Flore Jakšic, RO 168. Svojoj prijateljici, du-brovačkoj amaterskoj slikarici i pokroviteljici umjetnosti Flori Jakšic iz Ljubljane šalje razglednicu datiranu 2. 7. 1907. g.
Ljubljanici, jer period od 1907. do 1914. g. za Rašicu predstavlja doba cestih selidbi: u Ljubljanu, Dubrovnik, München, Prag, Pariz, Nizozem-sku. Čini se da su povratci u Ljubljanu i Dubrovnik rijetka konstanta tog razdoblja, a likovne kritike i privatna korespondencija jedini su pouzda-ni pokazatelj brojnih promjena boravišta. Rašica boravi u slovenskom glavnom gradu od 1907. do 1909. g., zatim krajem ljeta 1909. odlazi u Dubrovnik, a u studenom je iznova u Ljubljani. Ondje je ponovo tijekom 1910. g., zatim krajem 1911. i izlaže petnaestak svojih djela zajedno sa slovenskim umjetnicima na VII. izložbi u Jakopicevom paviljonu.10 Potom je do ljeta 1912. u Ljubljani pa odlazi u Prag, Pariz i Nizozemsku. U Sloveniju se vrača u lipnju 1914., pred sam pocetak I. svjetskog rata, da bi je potom zauvijek napustio, vrativši se u Dubrovnik.
Mladom slikaru u Ljubljani su se nudile brojne profesionalne mogučnosti, a druženja iz studentskih dana nastavljena su i proširena novim poznanstvima iz kruga slikara i književnika, protagonista likovne scene i najznacajnijih umjetnickih aktivnosti tog doba. Tu je živio sa svojom obitelji i slikarev stariji brat, Duro Rašica, direktor Zemaljske banke, koji je financijski pomagao Marka tijekom studija kad mu je uki-nuta opčinska stipendija. Sječanjima na te dane ostarjeli slikar posvetio je veči dio svoje biografije:
>>S Gaberom sam se kasnije cesto sastajao u Ljubljani skoro svaki dan, u kavani „Union," gdje bi se za stolom našli: Jakopic, Grohar, Sternen, Dr. Regali, kipar Berneker, pisac Levstik, pjesnik Cvetko Golar, Cankar, slikar Vavpotic, pisac Milan Pugelj, Gavckar, pjesnik Oton Zupančič i još neki drugi. Zupančiča sam več na Bledu upoznao kod jedne odlicne obitelji, ciju kčerku je kasnije oženio. Mnoga umjetnicka pitanja bila su kod tog stola ventilirana, književna i umjetnicka, a znalo se pronači i ponegdje koje pametno rješenje. Nakon moje izložbe u „Kat. Bukvarni" (knjižari), posebno se ukazala potreba oživotvorenja nekog stalnog izložbenog prostora, pa se je pomalo zagrijalo Jakopica, da on ostvari tu misao. On je doista dobio u parku „Tivoli" komad zemljišta na kojemu je dao sazidati lijepi umjetnicki paviljon, cini mi se po nacrtima arh. Plecnika. Stalo ga je to žrtava, i ja ne znam kako se je i da li se je uopče iskopao iz dugova. U tome paviljonu su se svake godine priredjivale izložbe domačih i stranih umjetnika. Ja sam participirao na ovima kao gost. Čitao sam u tamošnjim (slovenskim) clancima da me nazivaju 'naš domači umjetnik' -
10 P[eter] Zmitek , Sedma umetniška razstava v Jakopicevom paviljonu, Ljubljanski
zvon, XXXI/1, 1911, p. 604.
valjda iz razloga što u Sloveniji postoji: mjesto Rašica gdje se rodio Trubar, selo Rašica, željeznicka štacija Rašica kao i jedno brdo Rašica^ Zalibog stanoviti krugovi nijesu onda imali, opcenito, poštovanja prema likovnim umjetnicima, krivnjom nekojih neodgojenih tipova koji su u vinjenom stanju pocinjali ekscese na javnim mjestima. Tako se dogodilo da su se svu^kli nasred grada kod Prešernova spomenika i kupali goli u Ljubljanici bez kupaceg kostima. Dabome da je to izazvalo sablazan, radi dvojice, trojice pijanih. „Zganje" - (rakija) i „cvicek" (kiselo vino) izazivali su katkada takove neugodne posljedice, ali to se nikako nije smjelo generalizirati i prenašati na sve likovne umjetnike. Valjda je bilo tu i idealno cestitih lica, koja su bila dostojna svake pažnje i poštivanja, a ta se cinjenica nije smjela ignorirati ili prezrijeti! Golema je to bila zabluda da se likov. umjetnike poradi toga, ili poradi sirotinjskog ruha smatra fukarom ili protuhama. To je bio teški prestupak, cak zlocin, prema najvecim, najzaslužnijim neimarima kulture jednog naroda, biva Slovenskog, koju ljagu teško da je taj narod i do danas ispaštao!«.11
Godine 1907. Jakopič zapocinje gradnju umjetnickog paviljona vlastitim sredstvima prema projektu Maxa Fabianija. Dvije godine ka-snije gradnja je završena i u lipnju 1909. g. otvorena je I. umjetnicka izložba u paviljonu.12 Iste godine tu je organizirana izložba hrvatskog umjetnickog društva Medulic na kojoj je participirao i Rašica s nekoliko djela.13 Medutim, Rašica se predstavlja ljubljanskoj publici vec od
1907.	g. priredivši dvije izložbe. U knjižari D. Hribara u Selenburgo-voj ulici predstavio se pleneristicki radenim kompozicijama, pretežno marinama poznatim prema likovnoj kritici objavljenoj na stranicama casopisa Ljubljanski zvon, a kriticar pozitivno ocjenjuje izložena djela pronalazeci i nekoliko nedostataka.14 U Katolickoj knjižari Rašica se po-novo predstavlja na Božic, a sada pored marina izlaže pejzaže i figuralne kompozicije, od kojih pisac kritike najuspjelijim ocjenjuje krajolike, dok marine smatra neprostudiranim i tehnicki lošije izvedenim.15
Brojne aktivnosti i Rašicino dobro poznavanje umjetnickih prilika u Sloveniji najbolje ilustrira clanak koji Marko Rašica upucuje dalmatinskim zastupnicima i umjetnicima na stranicama Hrvatske krune
1908.	g. U otvorenom pismu apelira na odgovorne u svojoj domovini, saznavši da je inicijativa umjetnickog društva Hagenbund urodila plo-
11	Rašica 1959, cit. n. 1, 276-278.
12	Clegg 2006, cit. n. 8, pp. 137-140.
13	Beti Žerovc , Rihard Jakopič - umetnik in strateg, Ljubljana 2002, p. 152.
14	A. H. O, Marko Rašica, Ljubljanski zvon, XXVII/9, 1907, p. 575.
15	A. H. O, Marko Rašica, Ljubljanski zvon, XXVIII/1, 1908, p. 59.
3. Marko Rašica, Lesce, 1908., ulje na platnu, 55 x 63 cm, sign. d.l. MARKO RAŠICA 08. Split, Galerija umjetnina, inv. br. 1714
dom te su sredstva namijenjena umjetničkim djelatnostima u državnom proračunu za 1909. g. povecana s 305 000 na 1 000 000 Kruna. Ne-zadovoljan je dosadašnjim stanjem i umjetničkim prilikama, te je želio na vrijeme aktivirati odgovorne i zainteresirane krugove da dotadašnju svotu od 6 000 Kruna namijenjenih umjetnosti u Dalmaciji, a koju su do tada koristili Nijemci povecaju u novom proračunu. Za pozitivan primjer navodi Sloveniju gdje se taj fond rasporeduje na umjetnička društva, restauracije umjetnina, otkupe slika za crkve i otkupe umjetni-na suvremenih umjetnika, žaleci što u Dalmaciji umjetničku stipendiju uživa jedan kemičar.16
16 Marko Rašica , Nekoliko riječi dalmatinskim zastupnicima i umjetnicima na uvaženje, Hrvatska kruna, XV1/16, 1908, p. 18.
MARKO RAälCA: .PO TKNJU DÜ ZVIJEilUA".
4. Marko Rašica, Po trnju do zvijezda
Rašica je iznimno aktivan u Ljubljani, a neke od privatnih narudžbi zabilježio je u svojim Sjecanjima:
>>U Ljubljani sam, nakon što sam se ponešto odmorio, portretirao godju. Gavckar suprugu pisca te još petoricu drugih lica iz Kranjske i Trsta kao gdju. Corneliu v. S. koji portret je bio izložen kod Schwendtnera - bukvarni - i pobudio opcu pažnju. Bio je apartan i to sivo i bijelo u sivom, tek je lice bilo ružicasto, a uskog formata slika u narav. veličini opcenito se svidjela.«17
Slike koje navodi Rašica danas nam nisu poznate, a to ce biti česta pojava za slikareve radove iz prvih desetljeca 20. st. Medutim, iz ljubljanskog razdoblja sačuvale su se brojne likovne kritike s opisima izlaganih djela, ali i poneko djelo što mu nedvojbeno pripada. Jedan od primjera je Lesce iz 1908. g., vlasništvo Galerije umjetnina iz Splita, a
17 Rašica 1959, cit. n. 1, 265.
po^don je dr. Ive Tartaglie, splitskog gradonačelnika i jednog od inicija-tora osnutka Galerije.
Na ljubljanskoj adresi nastale su i Rašičine slike Per aspera ad astra i Arkadija,^^ izložena na 40. izložbi Secesije održanoj 25. 1.-18. 2. 1912. g. U katalogu je navedena Rašičina adresa u Ljubljani, jer je s te adrese slao djela u Beč i ondje su mu vracena nakon izložbe. Njegov na-stup izmedu 145 izlagača zamijetio je i povoljno ocijenio likovni kritičar Franz Servaes, u članku objavljenom u bečkom listu Neue Freie Presse.^'9 Danas nam nije poznato gdje se nalaze dvije kompozicije izlagane na toj značajnoj medunarodnoj izložbi, medutim kompozicija Per aspera ad astra reproducirana je u Hrvatskojprosvjeti,^^ dok se za drugo djelo, Arkadija, sačuvao samo slikarev opis.
U listu Slovenec izaci i jedina čestitka slikaru na postignutom uspjehu na bečkoj izložbi Secesije. Autor članka prenio je laskavu kritiku Franza Servaesa, koji Rašičina djela kvalitetom stavlja medu djela Gustava Klimta i Wacika, te nabraja značajne umjetnike s djelima na istoj izložbi (Toulouse-Lautrec, Klinger, Stuck i dr.).21
No, pored privatnih narudžbi Rašica izvodi i djela za različite institucije. U svojoj biografiji napisanoj 1923. g. naveo je nekoliko drago-cjenih podataka o ljubljanskim zadacima:
>>God. 1907 do 1909 sam boravio u Ljubljani gdje sam u više navrata izložio kolektivno^ U Ljubljani sam radio za razne institucije (kao i za ljublj. muzej) te privatnike (Dr. Krisper posjeduje čitavu galeriju mojih slika medju kojima „Mrtvo more" izloženo u „Hagenbundu")^ 1910. sam crtao za Zem. Banku u Ljubljani Pfandbriefe i Komunalscheine pa sam sa zasluženim honorarom otišao u Italiju (Veneciju, Firenzu, Rim, Bari) - i konačno natrag u Dubrovnik, gdje sam (u Dubrovniku) dobio narudžbu da naslikam na stropu „Tri crkve" sv. Gjurgja u naravnoj veličini a fresco.«22
U svom rukopisu iz 1959. g. detaljnije opisuje zadatak izveden za Kranjsku zemaljsku banku u Ljubljani:
18	Secession, Vereinigung bildender Künstler Wiener Secession, Ausstelungshaus, Archiv, 1897-2000 (edd. Bärbel Holaus, Margarethe Szeless, Josef Wöss), Wien 2000 (CD ROM).
19	F.S.A., Secession, Neue Freie Presse, 17034, 1912, p. 12.
20	Marko Rašica: >>Po trnju do zvijezda«, Hrvatskaprosvjeta, IV, 1917, p. 286.
21	V dunajski >>Secesiji«, Slovenec, XL/21, 1912, p. 3.
22	Marko Rašica, Marko Rašica (rukopis, ostavština Izidora Kršnjavija, Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Zagreb, 1923.), pp. 5-6.
>>Cim sam dovršio ovaj golemi posao, bio sam pozvan od uprave „Kranjske zemaljske Banke" u Ljubljanu da izradim nacrte za „Zemaljske založnice". Ove nacrte se moralo izradjivati u klauzuri, t.j. u prostorijama u koje nitko od nepozvanih nije smio ulaziti. Bio sam u neku ruku interniran. A, pipav je inače taj posao i vrlo minuciozan kao da izradjuješ banknote. Obavio sam u redu.«23
Medutim, dogadaj iz 1908. g., proslava 60. godišnjice vladavine Franja Josipa I., najzahtjevniji je zadatak koji Rašica realizira u Ljubljani. Organizacija slovenske povorke povjerena je upravo Rašici i novina-ru Ivanu Stefeu:
>>Bilo je to god. 1908. kad je zemaljski poglavar u Kranjskoj bio prof. Su^klje. Tada su se upravo vršile pripreme za proslavu 50. godišnjice vladanja austrijskog cara Franje Josipa I. na kojoj svečanosti su imale prisustvovati sve pokrajine Austro-Ugarske monarhije sa svojom svečanom povorkom. Organizacija svečane povorke Slovenskoga naroda bila je povjerena slovenskim likovnim umjetnicima u Ljubljani, ali su se ovi brzo „sprli" to jest posvadili i medjusobno i sa nalogodavcem, pa je zemaljski poglavica Dr. Suklje („deželni glavar") zamolio mene da preuzmem organizaciju svečane povorke - uz asistenciju jednog novinara, naime Stefea, urednika „Slovenca"_Bilo se je teško odlučiti na taj golemi pothvat jer nas od poslova dijelio kratak rok od mjesec dana. Ipak sam preuzeo pothvat uz pomoc urednika „Slovenca" Stefea i proputovao cijelu Sloveniju: Kranjsko, Gorensko, Dolensko i Bjelokranjsku. U svako smo selo ušli, u svaku kucu ušli, odabrali osobe i predmete, našli smo prekrasnog starinskog pokucstva ručno bojadisanog i dekoriranog ornamentom, uz stoljetnu patinu. Sve je bilo dopremljeno u Beč kao „bala" (miraz) nevjeste. Našli smo i pravcate zaručnike, koji su se upravo imali vjenčati u Metliki u Bjelokrajini, ali su taj čin pustili za Beč, gdje im je kumovao sam Kralj Franjo Josip i prstene vjenčane sa svojim monogramom poklonio. Našli smo tamo - što sam vec spomenuo -skoro bi rekao i prehistorijska kola, čiji kotači nijesu bili okrugli, vec zbiti od dasaka osmerokutno te su po Bečkom „Ringu", vučeni od 4 para volova, golemu galamu dizali. Na nekoliko kola bila je naslagana sva prčija, (miraz), nevjestina kao: ormari, škrinja, kolijevke, itd.itd. Na kolima su se vozili zaručnici dok su iza kola slijedili tamburaši, te drugovi i družice, njih čitava regimenta, pjevajuci pjesme uz svirku tambura. Našu povorku je otvorio jedan pastir, čoban, sav obučen u odijelu od like, dakle trave, koje odijelo je sam načinio, satkao i sašio. Tako isto i veliki šešir i pelerinu iz crvene i zelene trave lika, da su bečani držali da je - Indijanac^ Nakon njega slijedio je simbol proljeca „Zeleni Jurij", to jest tri mladica koji medjusobno vode jednog svega u lancima od lišca i cvijeca. Na to slijedili kola sa zaručnicima i mirazom, te tamburaši i drugovi i družice. Kola su bila iskicena, upravo preobucena u stotine zastavica, slijedila je Gorenjska svečana povorka ili velika grupa Gorenjaca u narod. nošnjama. Ova grupa vodi
23 Rašica 1959, cit. n. 1, pp. 129-130.
po sredini „Kozoroga" sa „zlatnim rogovima", koji prema puckom vjerovanju i
Baumbachovom eposu živi u Triglavu, a ovima je - tobože - uspjelo da ga ulove,
a da nijesu platili životom, kako to pjesma nalaže.
Lepršaju zastave, udaraju tamburaši, ori se pjesma i klicanje!
Stari Franjo Josip ustaje i plješce!
On je sjedio na tribini pred Dvorom (Burgom) na Ringu. S lijeve i desne strane tribina bili su podignuti visoki slavoluci s trojim vratima^ «.24
Godine 1908. u Becu je organizirana svecana proslava jubileja careve vladavine zapocete davne 1848. g. Svecanost se održavala 12. lipnja, a objedinila je razlicite manifestacije s kulminacijom u ceremo-nijalnoj procesiji sa sudjelovanjem oko 12 000 kostimiranih izvodaca koji su hodali, jahali konje ili se vozili na razlicitim varijantama kola koje su vu^kli konji. Državna manifestacija bila je pretežno sponzorirana iz privatnih izvora, a rezultat je organizacijskih vještina i dekorativnih talenata umjetnika, dizajnera i arhitekata Monarhije. Procesija je organizirana snagama osvjedocenih modernista, suradnika Gustava Klimta, clanova Wiener Werkstätte, a posebno Hagenbunda aktiviranih u službi konzervativnog „retrospektivizma".
Kolona sudionika bila je duga oko sedam kilometara, a krecuci se preko tri sata kružila je centrom Beca od Ringstrasse do kanala Dunava. Promatralo je oko milijun i petsto tisuca gledatelja, a glavni cilj bio je isticanje slave Cara. Vladar je procesiju gledao na sredini ophoda, gdje je par pilona sužavao ulicu i usporavao napredovanje fokusirajuci pažnju na svaku grupu. Procesija je ujedno velicala povijesne datume i etnicku raznolikost austrijskog dijela Carstva. Prikaz evolucije habs-burškog carstva prezentiran je u dvadeset segmenata, ilustrirajuci naj-znacajnije povijesne datume od 1848. g., a potom je slijedila povorka od oko 8000 clanova posvecena Caru, sastavljena od pripadnika petnaest zemalja Carstva. Koordinator te koncepcije bio je pripadnik Hagenbunda Raoul Frank, a nacionalne koncepcije povjerene su umjetnickim društvima iz svih provincija. Carstvo je predstavljeno pretežno nacionalnim kostimima i nošnjama ruralnih zajednica s mnoštvom pripadajucih jezika. Kulturno bogatstvo razlicitih provincija ponudeno je za dokaz o brizi imperijalnog sistema za baštinu sastavnica, što je i polucilo uspjeh
Rašica 1959, cit. n. 1, pp. 281-284.
24
koncepcije, a tek se nekoliko komentatora zapitalo o ispravnosti te interpretacije i utemeljenosti sugeriranog optimizma.25
Entuzijazam kojim je Rašica pristupio zadatku organizacije slovenske povorke prožima i stranice rukopisa napisanog pedesetak godina kasnije. Njegova s^donost fol^dornoj baštini potencirana tendencijama studenskog umjetničkog društva Vesna tu je prvi put realizirana za javnost, a kasnije ce se izrazitije manifestirati njegovim radovima u duhu art decoa. Pri osmišljavanju povorke uočljiva je predanost kojom se slikar angažira i obilazi sve dijelove Slovenije tražeci najreprezentativ-nije primjere narodnog umijeca. Otkrivanje autohtonih predmeta koji su reprezentirali narodno stvaralaštvo i predaju, s kojom je takoder bio upoznat za njega evidentno nisu predstavljali teškocu, vec iznimnu pri-liku za demonstriranje nacionalnih vrijednosti milijunskoj publici prije-stolnice. Pritom, uloženi trud i predanost nisu prošli nezamijeceni. Za svoju organizaciju slovenske povorke Marko Rašica i Ivan Stefe dobiva-ju pohvalu na stranicama bečkog lista Neue Freie Presse. Komentator svečanosti u svom detaljnom opisu povorke naveo je nekoliko puta i slovensku skupinu, naglašavajuci svijetli i optimistični kolorit odora sudionika,26 zatim scenu prikaza lova na zlatoroga i mitsku sagu o „ze-lenom Juriju" koji utjelovljuje budenje proljeca.27
Marko Rašica redovito je pracen i od slovenske likovne kritike, a u Ljubljani je izlagao na čak devet samostalnih i skupnih izložbi. Pored ranije navedenih dvaju izložbi iz 1907. g. i izložbe društva Medulic iz 1909., 1911. izlaže na skupnoj izložbi u Paviljonu Jakopiča, zatim 1913. g. u istom paviljonu na Slovenskoj umjetničkoj izložbi. Sljedece godine, nekoliko dana prije početka I. svjetskog rata prezentira svoja djela u izlogu trgovine Kettes. Godine 1921. jedan je od izlagača na Ceško-jugoslavenskoj grafičkoj izložbi priredenoj u Ljubljani, a ta manifestacija održana je i iduce godine u Jakopičevom paviljonu. Poslje-dnji put predstavio je svoja djela s primorskim motivima na Velesajmu, 1935. g.28
Likovni kritičari izrazito mu su s^doni na prvim izložbama u Ljubljani, dok ce kasnije pronalaziti brojne nedostatke djela. Uvažavanje
25	Clegg 2006, cit. n. 8, p. 146.
26	Wien, 12. Juni, Neue Freie Presse, 15737, 1908, p. 1.
27	Wien, 12. Juni, Neue Freie Presse, 15737, 1908, p. 3.
28	Podaci iz Arhiva likovnih umjetnosti HAZU, Zagreb, Marko Rašica.
Rašicinih djela s izložbi 1907. g. izneseno u slovenskim novinama prenosi i dubrovacki tjednik Prava Crvena Hrvatska naglašavajuci uspjeh sugradanina nastanjenog u Ljubljani te na^donost kritike, bez obzira na politicke predznake lista.29 Na izložbi Hrvatskog umjetnickog društva Medulic 1909. Rašica je imao zasebnu dvoranu u Jakopicevom paviljonu, a Vladimir Levstik, komentator izložbe na stranicama Ljubljanskog zvona akcentira njegove slike unutar citave grupe hrvatskih umjetni-ka. No, istice i nejednaku razinu kvalitete njegovih djela, smatrajuci krajolike i karikature najuspjelijim segmentom.30 Rašicine uspjehe s izložbe prenosi i dubrovacki list Prava Crvena Hrvatska citirajuci Slovenec: 'Naš stari i dragi znanac, koji se je skoro megju Slovencima a^dimatizirao, Marko Rašica je izložio kako smo spomenuli, kolekciju preko 50 stvari^ Sto Rašicu pred svima odlikuje jest njegova iskrena jednostavnost i lakoca u izradbi, što oznacuje pravoga bogonadarenoga umjetnika.'31
Iduci nastup je bila skupna, VII. izložba u Jakopicevom paviljonu, održana 1911. g., a tu je uz Lojzea Dolinara, Pavela Gustincica, Antona Severa i Antona Stefica, svoja djela prikazao i Marko Rašica. Kritike osciliraju u ocjenama Rašicinih radova, a primjer negativne recepcije izlazi u Vedi, gdje pisac Rašicu smatra neukusnim privjeskom izložbe.32 Autor clanka u Slovenecu ocito od ranije poznaje Rašicina djela i žali što se nije predstavio s više svojih boljih radova.33 Komentator Edinosti takoder naglašava da Rašicin rad poznaje od ranije i ne uocava promje-ne u njegovoj umjetnosti. Pronalazi niz kvaliteta u prikazanim dubro-vackim pejzažima, no smatra da bi autor bio uspješniji pri^danjajuci se više prirodi, a manje fantaziji.34 Medutim, kritika Maksima Gasparija prožeta je otvorenom prijateljskom prisnošcu, koja ne sputava objektivnost. Pasus o Rašici Gaspari zapocinje us^klikom: >>Sada o Ragusa
29	Akademski slikar g. Marko Rašica, Prava Crvena Hrvatska, IV/152, 1908, p. 3.
30	Vlad. Levstik, II. umetniška razstava v paviljonu R. Jakopica: Hrvatsko umetniško društvo „Medulic", Ljubljanski zvon, XXIX/12, 1909, pp. 759-763.
31	Hrvatska umjetnicka izložba u Ljubljani. Uspjesi g. Rašice, Prava Crvena Hrvatska, V/248, 1909, p. 3.
32	I[van] H. Z[orman], VII. razstava v paviljonu R. Jakopica v Ljubljani, Veda, II, 1912, pp. 103-104.
33	M. S., VII. umetniška razstava, Slovenec, XXXIX/231, 1911, p. 1.
34	I. [Kvet], VII. razstava v Jakopicevem umetniškem paviljonu v Ljubljani, Edinost, XXXVI/307, 1911, p. 5.
Benedetta, moj stari prijatelj Marko Rašica!«, ocjenjujuči njegov rad ne-promijenjenim, mora smatra dobrim, a stijene neuspjelim. Potom kvali-tetnijim djelima smatra Masline na Lokrumu i Crkvu medu cempresima na Lapadu i za^djucuje: >>Brate, dovidenja na proljetnoj izložbi!«35
Nakon te izložbe kritike su rijetke, a Rašica u ljeto 1912. g. odlazi u Prag, potom u Nizozemsku, a 1913. g. ponovo je na kratko u Ljubljani, no njegovo prisustvo na izložbi 1913. ne prati nekadašnja pažnja kriticara. U lipnju 1914. g. za dvije izložene slike na prodaju u izlogu trgovine Franz Kobal piše prikaz na stranicama Laibacher Zeitunga. Pejzaž iz dubrovacke okolice izveden postimpresionistickim duktu-som secesijskog predznaka autor smatra uspjelim, no naglašava i slabu recepciju djela kod publike. Uspjelom smatra i drugu izloženu sliku, mrtvu prirodu harmonicnog kolorita.36 Po izbijanju I. svjetskog rata Rašica se vratio u rodni Dubrovnik, uskoro je mobiliziran, a 1917. g. zaposlio se na Obrtnoj školi u Zagrebu gdje živi do 1945. g., tako da se više ne vrača u Ljubljanu, no ondje izlaže još nekoliko puta.
Medutim, 1959. g., u godini obilježavanja 50. godišnjice otvore-nja Jakopicevog paviljona novinar Rudimir Roter intervjuirao je za Slovenski poročevalec Marka Rašicu. Pri tom se slikar prisjetio beckih druženja sa slovenskim umjetnicima, studentskog udruženja Vesna, svog dolaska u Ljubljanu po završetku studija, te dodao da su to bile najljepše godine njegova života. A^^centirao je svoja intenzivna druženja s Jakopicem, Sternenom i Groharom, izdvojivši Jakopica kojeg je iz-nimno cijenio kao iskrenog prijatelja i velikog umjetnika, te je ostao u kontaktu s njim i nakon svog odlaska iz Ljubljane. Da u Ljubljani Rašica nije zaboravljen ilustrira upravo taj razgovor, kojim je evocirana uloga ostarjelog umjetnika u najznacajnijim umjetnickim akcijama u Sloveniji na pocetku 20. st.37
Prijateljske i obiteljske spone dovele su Marka Rašicu, ondašnjeg diplomanta becke likovne akademije u Ljubljanu, 1907. g. Mladi i ambiciozni Rašica iza sebe je imao več nekoliko znacajnih i primiječenih
35	Maksim Gaspari , Razstava v paviljonu R. Jakopica (L. Dolinar, P. Gustincic, M.
Rašica, A. Sever, A. ©tefic), Slovenski narod, XLIV/235, 1911, p. 1.
36	F[ranz] K[obal], Ausgesstellte Kunstwerke, Laibacher Zeitung, CXXXIII/140, 1914,
pp. 1186-1187.
37	Rudimir Roter, Stari slikar na dubrovniškem otocku, Slovenski poročevalec, XXXIII, 10. 2. 1959.
javnih nastupa, a Dubrovnik mu nije nudio zadovoljavajuce profesionalne mogucnosti. Druženja i prijateljstva sa slovenskim progresivnim umjetnicima započeta u Beču, gdje su se mladi polaznici umjetničkih studija okupljali u bečkim kavanama, poput prvaka Secesije ili Hagen-bunda, privukla su ga u Ljubljanu. Okupljanja su nastavljena za stolovi-ma kavane Union gdje su preispitavana umjetnička i aktualna pitanja, te provodilo vrijeme u društvu istomišljenika, a pored slikara i kipara tu navracaju pjesnici, književnici i povjesničari umjetnosti. No, pored zajedničkih umjetničkih stavova Rašicu i slovenske moderniste povezi-vala su i iskrena prijateljstva, začeta u mladosti i održana tijekom dugog razdoblja koje je slijedilo. Prijateljske spone evidentne u Rašičinim biografskim zapisima uočljive su i u brojnim likovnim kritikama koje mu na stranicama ljubljanskih novina upucuju slovenski umjetnici poput Gasparija. Veliki broj Rašičinih izložbi priredenih u Ljubljani, zatim brojne kritike koje ih redovito prate govore u prilog Rašičine afirmacije u toj sredini. On je u Sloveniji iznimno aktivan; tu nastaju nova djela, mediteranske pejzaže zamjenjuju planinski krajolici i njegova djela za izložbu Secesije. Slikar bilježi i brojne privatne narudžbe, što takoder ilustrira dobru recepciju Rašičinih djela u Ljubljani. Značajni su i rado-vi za javne institucije poput zadatka realiziranog za Zemaljsku banku i uspješna organizacija slovenske povorke povodom carevog jubileja. Uo-čljivo je i njegovo dobro poznavanje umjetničkih prilika u Sloveniji, u otvorenom pismu upucenom dalmatinskim zastupnicima. No, članak u Slovenskomporočevalecu napisan povodom 50. godišnjice Jakopičevog paviljona iz 1959. g. te činjenica da je i Rašičina uloga bila prepoznata u tom razdoblju stvaranja moderne umjetnosti jasno govori u prilog da je Rašica bio aktivni sudionik umjetničkih akcija na početku 20. st., a ne povremeni gost. Ti su dogadaji odredili tijek razvoja moderne umjetnosti u Sloveniji, a Rašica je svojim djelovanjem takoder dao svoj doprinos afirmaciji suvremenih stilova. Istodobno, razdoblje provedeno u Ljubljani jedno je od najznačajnijih u Rašičinoj bogatoj umjetničkoj biografiji, tu su mu se otvorile brojne profesionalne mogucnosti, koje su mladog i ambicioznog slikara kontinuirano privlačile i ostale trajno zabilježene u njegovom sjecanju.
Viri ilustracij: Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana (sl. 1); Državni arhiv Dubrovnik (sl. 2); Split, Galerija umjetnina (sl. 3); arhiv avtorice (sl. 4).
UDK 75(497.4Ljubljana)"19":929Rašica M. izvirni znanstveni clanek - original scientific paper
slikar marko rašica v ljubljani na ZACETKU 20. stoletja
Povzetek
Hrvaški slikar Marko Rašica je odšel leta 1903 s pomocjo štipendije obci-ne Dubrovnik na študij slikarstva na Akademie der Bildende Künste na Dunaju. Med študijem na Dunaju se je družil s slovenskimi sodobnimi umetniki in postal clan študentskega umetniškega društva Vesna. Po koncanem študiju slikarstva je s kratkimi prekinitvami prebival v Ljubljani od leta 1907 do leta 1909 ter obcasno prihajal tudi med leti 1910 in 1914. Druženje iz študentskih dni se je nadaljevalo v kavarni Union, kjer so se zbirali mladi in napredno usmerjeni slikarji, kiparji, pisatelji in umetnostni zgodovinarji. Rašica je v tem casu ustvaril vrsto del za zasebne zbirke in narocila za Deželno banko. Skupaj z Ivanom Štefetom, urednikom Slovenca, je zasnoval podobo in organiziral povorko slovenskih udeležencev procesiji ob 60-letnici vladanja Franca Jožefa I. na Dunaju junija 1908. V casu bivanja v Sloveniji je Rašica razstavljal na devetih samostojnih in skupinskih razstavah in stalno ga je spremljala slovenska umetnostna kritika, clanki o njegovem delu in sodelovanju v dejavnostih na zacetku 20. stoletja pa so izhajali še po petdesetih letih. Ljubljanski dnevi niso samo eno najpomembnejših obdobij v biografiji Rašice, ampak tudi obdobje, zaznamovano z intenzivnimi prijateljskimi odnosi s slovenskimi modernisti v zacetku 20. stoletja.
Slikovno gradivo:
1.	Marko Rašica, o. 1907. Ljubljana, Narodna in univerzitetna knjižnica
2.	Razglednica, poslana Flori Jakšic 2. 7. 1907. Državni arhiv Dubrovnik, Ostavština Flore Jakšic, RO 168
3.	Marko Rašica, Lesce, 1908, olje na platnu, 55 x 63 cm, sign. MARKO RAŠICA 08. Split, Galerija umjetnina, inv. št. 1714
4.	Marko Rašica, Po trnju do zvijezda