So czalt 3.
J z Jaju: C^uicJo jer^, )Dušan j\fiHo)ttiev	
pla	v • t	! VSIC,
! )\\ MKmT f 1 ^	A u\	TTTr ^ / /1}
			
ARNOLD BOCKLIN. Slika samoga umjetnika (1878).
„Saldirano!“............................FRAN GOVEKAR.
M3 npepaAOBHlieBHX „Lina-Lieder“ Moja necivia . . 3MAJ0BA.
Ja Metam po tom svietu..................MIHOVIL NIKOLIČ.
Marijana....................................TOMA KOBOR.
Jabuka...........................GABRIELE D’ANNUNZIO.
Arnold Bocklin..............................GUIDO JENY.
Agrarna pretresivanja...................MIŠA ZEMLJANIĆ.
O telepatiji . .........................Dr. GUSTAV GAJ.
Listak.
Izlazi 1. i 15. svakoga mjeseca.
U komiss. nakladi knjižare Dioničke tiskare u Zagrebu.
Za Beč i austrijske zemlje u komissiji knjižare L. Rosner, Wien. I. Franzensring.
Za Srbiju u knjižari Mite Stajica u Beogradu.
Uprava: Wien, I. Wollzeile 20.
Pojedini broj 40 nć.
Četvrt godine for. 2.—. Za djake ,, 1.25.
Ta najstarejši in najodličnejši slovanski mesečnik za leposlovje in znanost, čegar sotrudniki so pesniški, pripovedni in znanstveni prvaki, stopa v XVIII. letnik. „Lj. Zvon44 zastopa napredek in svobodo v poeziji in vedi ter je radi tega najčistejše zrcalo slovenske umetnosti. „Lj. Zvon44 izhaja na 4 polah mesečno, ima najelegant-nejšo zunanjo obliko ter stane za vse leto 4 60 gold., za dijaštvo in učiteljstvo pa 4 gold. Za izvenaustrijske dežele 5-60 gold.
Naroča se: Upravništvo „Ljub. Zvona“ v Ljubljani, Kongresni trg, št. 12.
[im« £ J Poboljšana Kneippova Methoda

UANI
protiv
glavobol je i izpadanja vlasi.
P08jedujem priznavajuća pisma onih, kojim su se opet povratlle vlasi.
Jedna bočica bilinskog soka po veličini for. 1, 2 ili 3.
Tvornička skladnja
P. FROTSCHER
specijalista za bolesti vlasi.
Beč IX, Porzellangasse 53.


ARNOLD BOCKLIN.
Portrait samoga umjetnika (1878).
,MLADOST“ Kuj. I. 8v. 8.
Mladost.
1. VELJAĆE, 1898.
„SALDIRANO!"
Črtica. — Spisal
Fran Govžkak (Ljubljana).
Ženske! Moj Bog, solnce mojega življenja se že nagiba v zaton, .slana je oparila moje nekdaj toli bujne črne lase, hrbtišče se ,mi hoče kriviti, a vendar — vendar, prijatelj, še vedno prešine moje trhle ude in moje osuhele žile sladka, blagodejna toplota, kadar vidim pred seboj zdravo, jedro, stasito, polnokrvno žensko telo.
Ah, mladost, prekmalu si minula! Tolažim se le s tem, da sem vedno poslušal modrega Horacija, sprejemši njegovo geslo: »Carpe diem!« za svoje. Človeško življenje je neprestana težnja za srečo. In ženske ženske so mi bile vsekdar neizčrpljiv vrelec prave sreče in blaženosti. ljubil sem jih in žal mi je za vsak hipec, kateri mi je potekel brez njih . . .
Tužen je umolknil; po njegovem bledem, inteligentnem, s sivo melirano, gosto brado obkroženem obrazu pa je švigala bolest; njegove ostre, temne oči pod košatimi obrvimi so se zaiskrile kakor bi jih vsak hip hotele zaliti solze.
Vidiš, dragi moj, je začel iznova, tega nisem mogel nikdar razumeti, da sodijo možje večinoma toli strogo o ženskah, svojih dobrotnicah. Sami smo jim vsak trenotek nezvesti, izdajamo jih z vsakim pogledom okoli sebePfod slabotne ženske pa \ cndar-le zahtevamo, da bodi vedno živa zbirka in utelešenje vseh človeških eednostij. Kolika nedoslednost, kolika krivica! Hvaležnosti moški • poznamo. Na tragične žrtve lastne strasti mečemo kamenje
ARNOLD BOCKLIN,
Portrait samoga umjetuika (1878).
„MLADOST" Knj. I. 8v. 8.
Mladost.
1. VELJAČE, 1898.
„SALDIRANO 1“
Črtica. — Spisal
Fran Govžkar (Ljubljana).
Zenske! Moj Bog, solnce mojega življenja se že nagiba v zaton, slana je oparila moje nekdaj toli bujne črne lase, hrbtišče se mi hoče kriviti, a vendar — vendar, prijatelj, še vedno prešine moje trhle ude in moje osuhele žile sladka, blagodejna toplota, kadar vidim pred seboj zdravo, jedro, stasito, polnokrvno žensko telo.
Ah, mladost, prekmalu si minula! Tolažim se le s tem, da sem vedno poslušal modrega Horacija, sprejemši njegovo geslo: »Carpe diem!« za svoje. Človeško življenje je neprestana težnja za srečo. In ženske — ženske so mi bile vsekdar neizčrpljiv vrelec prave sreče in blaženosti. Ljubil sem jih in žal mi je za vsak hipec, kateri mi je potekel brez njih . . .
Tužen je umolknil; po njegovem bledem, inteligentnem, s sivo melirano, gosto brado obkroženem obrazu pa je švigala bolest; njegove ostre, temne oči pod košatimi obrvimi so se zaiskrile kakor bi jih vsak hip hotele zaliti solze.
Vidiš, dragi moj, je začel iznova, tega nisem mogel nikdar razumeti, da sodijo možje večinoma toli strogo o ženskah, svojih dobrotnicah. Sami smo jim vsak trenotek nezvesti, izdajamo jih z vsakim pogledom okoli sebe, od slabotne ženske pa vendar-le zahtevamo, da bodi vedno živa zbirka in utelešenje vseh človeških čednostij. Kolika nedoslednost, kolika krivica! Hvaležnosti moški ne poznamo. Na tragične žrtve lastne strasti mečemo kamenje
zaničevanja sami najrajši. Kako podlo! Ženske navadno niso take. Za najkrajši hipec sreče nam ostanejo zahvalne vse žive dni, in ako nas morajo sovražiti ali zaničevati, boli jih same pri tem srce najbolj . . . Koliko mož poznam, ki so postali veliki, slavni, srečni po ženskah! A v svoji sreči so povsem pozabili svoje dobrotnice, kakor slepci stopajo mimo njih, kadar jih srečajo, ne poznajo jih več. O prijatelj, priprosta sobarica osramoti s svojo kavalirsko zahvalnostjo celo vrsto mož, katere vidiš dan za dnem z redovi in naslovi, ki imponirajo vsemu svetu, a so pri tem vendar-le črni nehvaležneži. . . .
»O kateri sobarici pa govoriš ? Pripoveduj vendar, jako me zanima!« sem silil vanj, poznajoč njegovo navado. Moj prijatelj, zavarovalni agent slovanske banke, je ob kupi dobrega vina najrajši oživljal svoje bogate spomine in vesel je bil, ako mi je le mogel zaupati kak nov doživljaj. Mej pripovedovanjem je preživel nekako vnovič vse one srečne hipe iz davno minole mladosti.
In tako je dvignil tudi sedaj kupico proti luči ter napol mižeč napravil previdno, globoko zamišljenega obraza par požirkov, osnažil z mezincem smodko, naslonil se komodno v svojem širokem stolu ter začel počasno, z dolgim uvodom pripovedovati:
Zola pravi nekje: Človek je najkonservativnejša žival. In prav ima. Ako moram zavreči ponošen, izmoden klobuk, obračam ga na vse strani, otipavam mu krajce, poravnavam mu štulo, devam ga na levo pa zopet na desno uho ter na tihem računam, koliko bi stalo, ako bi ga poslal h klobučaiju, da mi ga iznova zlika in očedi, da bi ga vendar-le mogel nositi vsaj še par mesecev. Ko pa izprevidim, da je vse pomerjanje zaman, da je ubogi dosluženi klobuk zares toli umazan, obdrgnjen in zmučkan, da ni nikakor več raben, tedaj mi postane ob srcu prav tako mehko in tužno, kakor na kolodvoru po drugem zvonenju, ko me loči samo še nekaj hipov od slovesa s prijateljem, s katerim sem preživel toliko blaženih hipov, s katerim pa se ne bova videla nikdar — nikdar več. Za roke, za obe roke ga držim ter strmeč v njega bledo, otožno se smehljajoče lice, molče iščem v njegovih, z rahlo meglico skaljenih očeh dokaz, da je i njemu hudo, neznansko hudo. . , .
Da pa si olajšam vsaj nekoliko slovo od predrazega mi klobuka, ki ne bo nikoli več na moji glavi, obesim ga v predsobi na klin, da se ondi praši in praši, dokler ne izgine končno iz mo-
jega spomina pa po zaslugi moje žene tudi s klina . . . Smešno, kaj ne?! — a vendar je tako.
Človek je rojen filister. Vsaka novost, vsaka izprememba ga žali in vznemirja — z vso bistroumnostjo se upira novotarijam, ki so nepotrebne — ter se poslavlja s tiho togo, ako že ne more in ne sme ostati pri starem. Seveda je ta filistroznost, ta konservativnost pri različnih ljudeh tudi različna. Kakoršen je pač temperament in značaj! Nekateri ljudje prodado vsakih deset let svoje pohištvo ter si nakupijo novo; nekateri razstavijo omare, mize, zofe in stole vsakega pol leta drugače, nekateri ne more nositi suknje več, ko vidi, da ji ovratnik ni več novomodno vrezan; drugi pa se ne loči vse življenje od postelje, katero si je kupil, ko se je ženil, pohištvo mora ostati neizpremenjeno in neprestav-ljeno, če pa je suknja starošegna, nosi jo še tolikanj rajše, saj se počuti v nji najboljše in najkomodnejše.
Vidiš, prijatelj, taka konservativna žival, tak filister sem tudi jaz. Čudil se boš in smejal, ko stremim sicer vedno za novim in najnovejšim. In vendar je tako.
Usoda me meče po svetu, da ležem skoraj vsak dan drugej kakor sem se zbudil. A to nič ne de. Kar morem, vse storim, da mi je potreba čim najmanj novega. Vozim se že petnajsto leto če možno le dopoldne . . . vedno v isto barvni potovalni čepici, v istem plašču . . . pijem mej potjo isto slivovico ter prigri-zuiem vedno le eno ali poldrugo žemljico s svinjino. Mej potjo čitam vedno le duhovite laži Julesa Verneja. Ako pa mi manjka le jedna teh podrobnostij, čutim se naravnost nesrečnega.
Umevno je torej, da se ustavljam tudi že šesto leto — odkar ima naša banka v tem kraju svoje ljudi — vedno v hotelu »Mi-ramare«, kadarkoli me pripelje pot v G.
Hotel »Miramare« je priprosta, dvonadstropna hiša brez vsakega nepotrebnega konforta. Tu dobim mirno, svetlo sobico, široko, neprevisoko postelj s svežim perilom, soliden, nedrag obed, ki mi ne skvari nikdar želodca, pa prijetno družbo samih starih znancev. Hotelier, hišnik, voznik, glavna sobarica in načelnik natakarjev, vsi so že šest let vedno isti, vedno jednako postrežljivi in neusiljivi.
Ah, v hotelu »Miramare« sem se počutil vedno kakor doma. Vsak kotiček mi je bil znan, vedel sem za vse običaje in hišne zahteve, zato pa ne bi hotel nikdar od njega.
V hotelu »Miramare« so imeli, odkar sem zahajal tjakaj, lepo sobarico Lino. Bila je skoraj majhna, jedrovita, sila živa in šegava, rudečelična mucika kakor oglje črno se svetlikajočih, bujnih, ob sencih in za vratom kodrajočih se las ter velikih temnih očij. — Ah, te oči! Kako so bile vabljive, kako čarobne, kako skrivnostne, globoke, nežne, strastne in otožne! Samo jedno žensko poznam na svetu, ki ima tako krasne oči, gospo odvetnika Matije Dobrina. Nu, menda pa so Linine oči še lepše!
In ta poredna mucika mi je vselej pospravljala sobo, postiljala, donašala pisma, mi čedila obleko pa kramljala z menoj, kadar je videla, da me ne moti. Vsa hiša je bila polna Lininega smehu in petja. Pravi škrat je bila! Smejati se je znala, ah, kakor zaljubljena grlica, da ti je postalo toplo, kakor bi sedel v parni kopeli ter bi ti gladil život s četjo iz samega gosjega perja!
Ta Linica pa je stopila nekega dopoldne tiha in mirna v mojo sobico ter začela prav tako tiho in mirno zlagati rjuhe, blazine in odeje. Začudil sem se, vznemirjen sem postal, saj sem bil vajen doslej vedno, da se je v sobo prismejala ter mej neprestanim pripovedovanjem, vpraševanjem in pjevuckanjem brzela iz kota v kot. Ozrl sem se in evo, Linine oči so bile objokane, obrazek pa bled in prepaden.
»Ali moj Bog, gospica Lina, kaj se vam je pripetilo ?« sem nehote vzkliknil.
»Ah, gospod!« je vzdihnila, povesila glavico, »umrla bom od jada«.
Lina, kaj tacega! Umrla od jada! — Moj Bog, sam nisem vedel, ali čujem, ali se mi sanja.
»Govori, govori vendar, dušica, kaj te boli, da ti je toli strašno hudo!«
Lina pa je omahnila na mojo postelj ter se premilo izjokala. Blazina, na kateri je ležala še pred pol ure moja glava, je postala v hipu vsa premočena od Lininih solz, ki so ji drle nevzdržno. Po tem pa mi je pripovedovala.
»Saj ste poznali Jeana . . . Jeana Viscontija . . .«
»Ne spominjam se, Linica«.
»I Jeana, prvega markerja v kavarni »Mercur« . . .
»Tistega dolgega, kozavega?«
»Da, tistega . . . pred dvema letoma je zapustil »Mercurja« ter začel svojo kavarno v Trstu«.
»Da, da, spominjam se, priden mož je bil. A kaj je žnjim ?«
»Moj zaročenec je že tretje leto«.
»E, e, Jean tvoj zaročenec! Šmentana reč, kdo bi si bil to mislil! — Dolgi, kozavi Jean in mala, poredna mucka . . . oh, oh, kako čudno!«
»I zakaj pa ne? Jean je priden, delaven, soliden, varčen mož . . . prav dobro bi se mi godilo pri njem, ali . . . ali . . . Hu, hu, hu!«
Nova vrelca solz sta pridrla iznova iz Lininih očij, in iznova se je napajalo perje moje zglavne blazine.
»Nu, ne plakaj vendar, ubožica!« sem jo tolažil. »Jean ima sedaj čedno kavarnico v Trstu, vzel te bode in dobro . . .«
»Ah, ne, ne! Pozabil je na-me! Dokler je bil revež, sem mu bila dobra; pisaril mi je, pošiljal šopke, verižice, prstane . . . sedaj, sedaj se pa ozira za bogato kramarjevo hčerjo iz Št. Ivana. Hu, hu, hu!«
»A kdo ti je to povedal? Saj ni res, Linica; zvest ti je in vzel te bo prav gotovo!«
»Potovalec tvrdke J. C. Mayer mi je sinoči pravil, da ga je sam videl v Št. Ivanu, kako se je dobrikal kramarici. In kramarica je potovalcu sama povedala, da se Jean poteza za njeno roko. Oh, moški so vsi jednaki! — Hu, hu, hu!«
Smilila se mi je Linica. Morda je izviralo to usmiljenje bolj iz egoizma, rad bi jo videl zopet veselo, šaljivo, pevaje skakljajočo, ne pa tako izpremenjene — obupane. Ta izprememba me je delala nervoznega, slabovoljnega. Moj Bog, celo v hotelu »Mi-ramare« se dogode taki preobrati! Ne, ne, to ne sme biti, to se mora takoj poravnati!
»Lina, draga, lepa, sladka moja Linica, tu imate roko, da bo Jean zopet vaš in ves vaš!« sem vzkliknil pristopivši k njej. Kakor dober oče, sem ji položil roko na kodravo, cigansko ku-štrasto glavico ter jo sočutno vprašal: »Lina, ali ljubite zelo Viscontija?«
»O, seveda, gospod! Prav hudo ga imam rada. Se nobenega tako. In odkar sem njegova, ne zmenim se za nikogar . . . — ah, in kakšni gospodje so silili za menoj! Toda ne in ne, Jean je tako blag in pošten! Zdi se mi, kakor bi ga skrivaj okradla, ako bi ga le za jedno minuto pozabila ter se le za hip udala
drugemu. O, gospod, dve leti, odkar sva se poslovila, sem mu ostala zvesta, sedaj pa vidim, kako sem bila neumna!«
»Ne govorite tako, Lina! Čista vest je tudi veliko vredna, in če more biti komu žal, je ta samo Visconti. Sicer pa — bodite mirna — še letos bodeta svoja! Črez dve uri se odpeljem v Trst, kjer poiščem Jeana, potem pa bode vse zopet dobro«.
Ta obrazek, ko je čula moje besede! Lice se ji je napolnilo s krvjo, oči pa so ji žarele v ognji sreče in blaženstva; neka tajna moč ji je napolnila vse ude, da se je napelo njeno zdravo, jedro telo kakor cvetka, kateri sem zalil ravnokar v suhi, peščeni prsti gineče korenine. V naivnem zaupanju je sklenila roki na prsih ter vzdihnila: »Hvaležna Vam bom nepopisno — brezmejno!« — Srečen smehljaj se je razlil po njenem obrazu, v očeh sta se zaiskrili dve solzi in še ni minulo četrt ure, ko je odmeval po hodnikih hotela »Miramare« zopet razkošni smeh in prelestno po-pevanje iznova vesele in zadovoljne Line . . .	(Svršit će se.)
M3 IT PE I' A 4OBHT1EBHX »L1NA-1 JEDER
Moja n e cm a.
(TaKo jy je Ahwl nani:;ijia.)
Ilpeneo 3MAJOBA (Beorpafl).
Th 6a y CBjeT, y ^a.i.miy,
Ox a ja 6hx c to6om, 3Haj.
He 6a 6ajia to Ty^HHa,
Bho 6a mh 3aBHiiaj.
^a^e, /i,a.i>e hb Te Bpese, y CTeBH je JKHBOT K^eT.
TaMo, i’^je Hac hhko He 3aa,
Tu 6a MeHH 6ajia CBjeT.
Xaj^Mo, xaj^,MO Mapa TpasKHT’, y ,4,aa>HHy, MaKap ny^, —
Ta 3eM^.a je CByr^je uom.i.h,
A mu Moje hc6o cBy^.
JA LIETAM PO TOM SVIETU . . .
Spjevao
Mihovil Nikolič.
Ja lietam po tom svietu i sunčanom na traku Lepršam kao leptir, ogrievam dušu svoju,
Ja nosim toplo srce, u njemu pjesmu jaku, Pripoviedam ju ljudstvu, da čuje poviest moju . .
Pa vidim kadkad posmieh, a kadkad suzu vruču I mnogi sneni pogled i čar u njemu mio —
Ja ljubio bih, pjevo i šapto u čeznuču,
U boli bih pregaro, tek umriet ne bih htio!
Al’ viekovima gledam, gdje črna avet leti I u prah ruši sne sa sunčanoga traka,
I ljubavi gdje trne u dušam plamen sveti,
A suza joj je i bol i šapat i rieč svaka . . .
Pa vapim tužan milost, ko biedna duša sreču,
U beskrajnih nebesa i stoljetnih vremena,
Za nečim silnim čeznem, što nikad znati neču,
A nada mnom se smije tek hladna vaselena —
I dalje lietam svietom i sunčanom na traku Lepršam kao leptir, ogrievam dušu svoju,
Ja nosim toplo srce, u njemu pjesmu jaku, Pripoviedam ju ljudstvu, da čuje poviest moju . .
Pa dune 1’ jednoč tamo sa prekogrobne strane Dah sverazornog vjetra i sruši mladost moju,
Ja kliknut ču ko ptica, kad zahvati ju tane,
I bol i bies i ljubav i zadnju pjesmu svoju . . .
MARIANA.
Autorizovan prevod iz magjarskoga od
Tome Kobora (Budimpešta).
III.'
Mariana se povratila.
Šteta, što se čovjek ne umije učiniti nevidljivim.
Kad i kad bilo bi tako dobro da možeš prodi mimo najboljih prijatelja, a da im ne moraš stisnuti ruku i odgovoriti na pitanja
0	stvarima, koje ih ni malo ne z an i maju. »Kako je, kako je?« glasi u hitrini mehaničko pitanje. — »Vrlo dobro«, glasi odgovor, sve da te u duši jede paklenska muka.
Zadnjih sam dana skoro svisnuo s ovog pitanja. Poput ne-sretnika, kojeg je udes bez ikakova razloga prevario, spopala me manija, da me svak proganja, a iz onog bedastog, glupog »kako je — kako je?« čitam	zloradost,	lažnu	sučut i	uvredljivo saža-
ljenje. Utvaram si, da svaki čovjek, kao i ja, neprestano misli na onu moju ludu stvar a znajuči, da me ubija bol, hoče tek da me prisile, e bih na glas zakukao.
A slučaj hoče, da če ti baš onda, kada želiš biti na samu, sjesti za vrat najnesnosnije društvo. I)a se s nikim ne sastanem, pošao sam u kraljevsku	ulicu u večernju	šetnju.	Tamo nema ni-
koga od mojih dobrih	znanaca.	Nije li	me s	mjesta uz veliku
radost spopao stari moj i ljubljeni drug iz početne škole, šepavi Pinter, koji risarijama providja majoliku Fischerove tvornice, gdje si na tjedan zaslužuje	dvadeset,	pače	gdjekad i dvadesetipet
forinata? Nijesam ga vidio, otkad svrših elementarnu školu, nu za to smo dobri prijatelji, pače bez mojeg znanja bijah mu vazda jedinim prijateljem. A nesretnik nema nikakova, ama baš nikakova posla i'rado če me otpratiti kuda god. Namrgodjeno stupam uza nj
1	rastreseno, zlovoljno odgovaram na njegova pitanja. Nu moj prijatelj Pinter nije odveč zvjedljiv i voli pripovijedati o vlastitim
1 Vidi: Mladost sv. i. i 2.
poslovima. A vanredno je to inteligentan čovjek, koji zna, što govori i koji sve, prije nego uradi, valjano promišlja. Mene drži vrlo pametnim i voli čuti moje nazore. I nakon svake gluposti, što kaže, pita: »Što misliš ti?« A ja, da ne moram govoriti, velim :
— Imaš pravo.
Onda če tražiti savjet:
— Što bi ti bio učinio ?
— Isto to.
Ili:
— A što ču sada?
— Ne znam.
— Bi li ovako činio?
— Jest.
— Ili onako ?
— Sve jedno.
— Kako bi ti postupo?
— Po prvom načinu.
— Koji je to?
— Što si najprije spomenuo.
— A ne bi bio bolje drugi?
— Svakako.
— Zašto?
— Napokon sve jedno je, ovako ili onako.
Tada sam več zgrčio pjesnicu, čelo mi nabreklo od nestrp-ljivosti i jedva mogu istisnuti pojedine riječi. A onaj nesretnik ne vidi ništa, več svejednako nastavlja strašno dosadljiv govor i pita: »Je li tako?«
— Prijatelju, ovdje nam se valja dijeliti, rekoh mu na korzu, moram u kiosk, čekaju me.
On žali, što ne može sa mnom, jer ne voli ljude, koji posje-čivaju kiosk. A rado bi bio još sa mnom govorio. Na neprestano pitanje označim mu svoj stan i doba, kad me nikada nema doma i ostavim ga. Vidio sam, gdje gleda za mnom pa tako morao sam sjesti onamo, gdje je sjedilo više znanaca, da jadan ne vidi, kako sam ga se samo htio riješiti.
Podmukli njihov posmjeh s mjesta mi odao, da i oni znadu: Mariana se povratila. Niko mi ne reče, ali kad sam se jutros iz tcškog, napornog sna probudio, mrmljah u sebi: »Mariana se po-
vratila.« Osjetio sam po zraku, što sam ga dihao, po prahu, što je u sunčanom sjaju titrao; pokučtvo, prozor, sve mi šaptalo: »Mariana se povratila.« I čim sam unišao bio u kiosk, znao sam, da če i ona domala doči i da ču je vidjeti.
Što če biti? Kakova če biti? Da ju pozdravim? Da joj se približim? Na smrt ranjenom dušom da slušam potankosti svatbena puta, bi li se smijao, šalio se, kada se radi o gadnom izdajstvu? Da se pričinjam nesebičnim, ravnodušnim prijateljem, kada bih najradije ubijao? A ipak znam, da mi je preboljeti tu torturu, ne jedan put, več mnogo puta. Vrlo mnogo se puta moram š njima sastajati, inače porugljivu zadirkivanju dobrih prijatelja ni kraja ni konca.
Ta eno več počimaju. Nekom važnošču tiskaju mi ruku i uvredljivim posmjehom na usnama podmuklo gledaju mi ispod obrva u oči. Osječam, kako mi se s ovog uhodarskog, nametljivog pogleda diže žuč, a moram šutjeti.
I več počimlje podmuklo zabadanje — bumbačama.
— Lošeg si danas zdravlja, ko da nijesi spavao.
— I onako si se u zadnje vrijeme znatno promijenio. Gdje ti je tvoja veselost ?
— Rijetko te vidimo. Ta ono nije razlog, da se zapustiš!
— Ubogi prijatelju!
I tako dalje.
Pričinjam se ravnodušnim, cinikom. O čem god govorio, njima je sve, kano da se odnosi na moju nevolju.
— Ove je godine kiosk dosadan, rekoh konačno.
— Istina, lani ti je bilo ovdje još lijepo.
I to je bumbača. Lani bi svaku večer ovdje sjedio sa Marianom.
— Kakove inače novosti?
— Ništa osobita, česa i sam ne znaš.
Sad me uloviše. Na vrhuncu smo prijateljskog izmučivanja na smrt. Ako sam ne povedem riječ o torn i ako sam ne ispri-povijedam sve, što oni kane reči, tada moram poginuti od smrtnih im uboda.
— Da zbilja, počmem, nije li tu bio junački gospodin Steinitz sa suprugom?
To je djelovalo. Hvala Bogu!
Čas jedan drugog gledao, poraženi, konačno se ipak izvukli iz škripca.
— Vidio sam ih na korzu.
— Domala evo ih ovdje. Hej, prijatelju, sretan si, vrlo sretan. Ženica je dražesna, a suprug ko stvoren, da čitav dan čuči u dučanu.
— Ja bih na tvojem mjestu bio š njim skupa putovao.
— Kada ti je pisala, da če doči?
— Jesi li ih čekao na kolodvoru?
— Prijatelji, rekoh konačno, ko želi, da mu razbijem lubanju, taj neka ovo izpitivanje nastavi. U ostalom pak izjavljujem, da se ma u čiju, pa makar i Steinitzevu korist odričem svih svojih prava.
Ni ovo nije koristilo.
— Drugačije ne bih ni sam govorio.
— Šteta je pred nama tajiti!
I sada uslijedio najnemilosrdniji udar, filantropski predlog:
Ta za Boga miloga, ne dirajte ga, zar ne vidite, da ne voli o njoj govoriti ?
Več se mašim žigičnjaka, da ga ošinem po glavi, nu u taj tren čujem za ledjima štropot stolica. Krv mi se stine, žile prestale kucati. Ne vidim je, ali osječam, da je došla. Dobri prijatelji se uzvrpoljili i stali me gurkati.
— Gledaj samo, več je ovdje. Bog i duša, dražesna.
Mirno pušim dalje svoju smotku.
— Ne ideš li k njoj ?
— Imam časa. Nije tako prešno.
Ni za čitav svijet ne bih se bio obrnuo. Bojao sam se pogledati je, tako sam bio uvjeren, da je Mariana postala grdom, bezdušnom Ženom, koja nije vrijedna, da ju čovjek pogleda. »Dražesna!« I ovi dečkiri imadu ukusa. I zaštrepim, da če i po drugi put mahnito, bez nade u meni usplamtjeti ljubav, koja mi se je teškom mukom pretvorila bila u apatiju, pak ču ili počiniti nešto luda ili ču sam poludjeti.
Isti onaj podmukli pogled, isti onaj frivolni, bezobrazni po-smjeh na usnama dobrih prijatelja, kao pri dolasku mom.
— Ne češ ni da se obrneš?
— Nijesam zvedljiv.
I zametnu se smiješan razgovor o ženama. Nema podlije, gadnije stvari, več kad muškarci medju sobom stanu razgovarati
0	ženama, naročito o stanovitoj ženi. Kano da umaču jezik u blato, u kojem im duša gnjili, tako je blatna, tako ogavna svaka riječ, što ju izgovaraju. Nema one ljepote, nema one svježosti, one netaknute nevinosti, nema čiste ljubavi, kojoj bi se gnjusoba muškaraca smilovala. Pa isti se ovi ljudi duboko klanjajuč, biranim slatkim riječima približavaju kasnije gospodjam .... Zaista nema na svijetu gnjusnijeg stvora od muškarca.
I ja moram da redom sve to slušam o Mariani, ta nemam prava, da ih ščapim za grkljan. Jedna je korist od tog razgovora: tako su se udubili, da su na me posve zaboravili. Pripušten sam samomu sebi i mogu da mislim na nju. I opet me spopane manija utvaranja.
Ona me je za cijelo spazila. Što misli o meni? Za cijelo zna, da je griješila i osječa prezir, kojim sam joj obrnuo ledja. Jest, neka zna, kako ju ne držim vrijednom, da se za njom okrenem, da nijesam zvjedljiv, vidjeti je.
Smijeh. Poznat mi je. Stari, mili, djetinji smijeh! Zar je dakle moguče, da je iz moje ubojite tragedije ona neozledjena spasila svoju veselost? Ona se smije! I smijala se čitavim putem
1	najmanja briga njena bijaše veča od brige za mnom. Idi, skrij se u svoju špilju, bedače, odrpanče, ta umreš li, ljudi če se dalje smijati nad tvojim grobom.
Ili možda baš mene ismjehava? Nekomu nesretnomu risaču baš ovih je dana palo na um, da me karikira. Na toj sam slici užasno smiješan. I osječam, znam za stalno, da Mariana taj čas baš onu sliku gleda i da joj se smije.
Skoro sam proplakao, osječajuč se tako poniženim. I do nje sjedi gospodin Steinitz, sklopiv ruke na drempavu trbušinu i on mi se smije š njom skupa, tako, kako sam se ja s Marianom smijao njemu — jedva je tomu godina dana.
— Nečeš li s nama ?
Pitanje baš u dobar čas. Jest, idem, nikada više ovamo, gdje je ona. Nu kakogod hodu da idem, ne mogu. Tu mi valja ostati i dalje trpjeti paklenske muke. Osječam, da sam smiješan plam-tečom čeznjom za njom, a opet prkosno, poput jogunasta djeteta, pokazujuč joj ledja. Tu ču ostati, moram ostati.
— Još nijesam progledao novine.
Dobri prijatelji odoše. Bar njih sam se oprostio.
Udubim se u večernje listove. Marianina me bližina pali. Osjećam, kad na me svrača pogled. I čutim, kako sada o meni razgovaraju. Opet se smije.
I kano da je sa mnom započela boj, kano da je samo voljna pokazati, kako sam za nju zrak, prodje tik mene i sjedne baš naspram mene pod staklen krov k starijoj gospodji, s kojom se je izljubila i upustila se u živahan razgovor. A gospodin Steinitz trupka za njom i mene ni ne gledajuč, priljepi se uz stolicu, kano dobro ugojena pijavica. Zar i to da je čovjek? Ni on mene vidi? Zaista daleko sam došo!
Žene stopile glave i govore sve u šestnaest, svakom miškom lica, svim rukama, prstima. Gospodja Steinitz postala van-redno temperamentnom. I vidim — gotovo se tomu veselim — na čitavom biču joj frivolnost običnih žena! Na licu joj se opaža neka smiješna ozbiljnost, uglovi ustiju savijeni su, kano da če reci: »čuda golemoga!« A gospodin Steinitz se izvali u naslon, ispruži ruku daleko od sebe i maše njome, položiv ju na srebrnu glavu u pod zataknute batine. Tako sjedi poput proždrljivca uz ostanke dobra ručka, kad mu više ne podražuje teka. Bravo, gospodke Steinitzu, Vi ste se najeli, bilo Vam u zdravlje!
Samo da nije tako plava! Oh, ono svileno valovlje kosa i sada se djevičanski spušta s cbijuh strana i pozlačuje njeno lice. A kad i kad gledaju i modre oči snatreč časomice u vis i tuda se odrazuje duša stare Mariane, ona duša, koja je postala mojim labirintom i koja i sada u meni probudjuje ljutu gorčinu, da bih mogao zaplakati i glasno uzkrikn; ti, za što, za što si me tako unesrečila!
Nu stara se Mariana ukazuje s, mo na časove. U ostalom čitavo joj je biče onakovo, kano da g >vore o ukiseljivanju kra-stavaca. Mora, da o torn razgovaraju, j :r stvar počimlje zanimati i gospodina Steinitza. Uporiv se o lijevi lakat, izvali se na stol poput izlivene ledene kave.
Cvileči sentimentalizam izmijenila potištena, pogažena taština. Je li moguče? Napokon bijah joj ipak ono isto, što ona meni! Ona je u meni upravo toliko izgubila, koliko ja u njoj. A ja se pečalim na smrt, ona pak misli na ukiseljivanje krastavaca!
A da nije tako ?
Ta tko gleda moje nehajno, dosadno držanje, kako — iz-pruživ se na stolici — ravnodušno tjeram od sebe dim, taj ne če
znati, da mi ovaj čas duša vrije. Pa kako, ako i ona na sebe pazi, ako i nju vrijedja moj nehaj i ako mi se pričinja? Oh, da je tako! Za mene je na vijeke izgubljena, ali bi to bio melem na moju ranu, da i ona malko žali za onim, što je prošlo, ili da bar misli na me.
Bilo ma kako, moram se o torn osvjedočiti.
Platini i idem. Kucajućim se srcem približujem njihovomu stolu, onda — ko da če mi stinuti krv — gledam joj u oči i udvorno, izmjerenom formalnošču dižem šešir. Gospodin Steinitz nepatvoreno bedastom srdačnošču zgrabi moju ruku i pita: »Kako je? kako je?« A Mariana — silno prijatno, ljubeznim iznenadje-njem mi namiguje i pruživ mi rukavicom skrivenu ručicu, reče:
— Ah, Vi ste to? Zaista se radujem. Baš Vam lijepo poslužuje zdravlje.
Kraj je, zaista kraj svakoj iluziji. Na otu izjavu poče se neko u meni smijati i mahnito veseliti i taj neko bijaše vrlo dobre volje i reče mjesto mene:
— I Vi ste, milostiva gospodjo, krasne boje. Po svoj prilici nije gospodin suprug na svatbenom putovanju štedio troška.
— Zaista mnogo je stojalo, nu ne žalim, opazi gospodin Steinitz blagohotno.
— Gdje ste Vi bili? — upita milostiva gospodja.
— Ove sam godine ostao doma, bijah preokupljen poslom.
— Oh, zbilja žalim, što morate toliko raditi. U ostalom kako Vam je?
— Hvala na ljubeznom pitanju, Bogu hvala zdrav sam, a to je glavno.
Več je onomu veseljaku u meni bilo odviše šale i napustio je. Hitro se oprostim u nadi skorog vidjenja.
Podjoh kuči i baciv se na postelju, zamislim se, za što se mora čovjek zahvaliti, kad ga tko pita: »kako je?«
JABUKA (»RURALI«).
Spjevao
Gabriele d’Annunzio.
Prereo XeRES DE LA MaRAJA.
Plodovi zreli vise na ružičnoj toplini sunca, drhtajuč: još netaknuti, Hebi posvećuju sladkoću svoju nutarnju.
Rumeni svojom težinom ogranke i svojim množtvom prigiblju.
Iz njih se diže miomir čarobni, da mi se sva posmjehuje
duša, da mi se u glavi radjaju prekrasne misli, dražestne ljubavi slike — a moja duša se kano u vinu raduje.
Dolazi u vrt Hebe i vesela zaviknu meni, smiešeč se:
—	Oj, ti što sjediš pod stablom jabuke, daj jedan plod uberi mi! —
—	Ne ču ti ubrat — neg ču te dignuti gore do grane zelene,
na mojim rukam, o Hebe sladjana!
A ona reče: — Digni me
na tvoje ruke! —: I ja ju prihvatih da segne vode viseče i sladko — isto kano što govori priča o kralju Tantalu.
Diže se tielo Hebe ko amfora iz mojih mišica — pohlepne ispruži ruke do grane jabučne, a njoj na golim prsima
dvie ružične se grude posmjehuju i dva gniezdašca ružična, u koja ja bih još jače zagrizo neg li u plod nedostižni.
-	Još! — ona kliknu. — Još jedan zamahaj i Tantal je pobjedio! —
Digoh ju više, sve više plamteči od želje, čuteč podrhtaj
njezina tiela. I kliknu: — Pobjeda! —
Iz mojih ruku skočivši pobježe hitro i mene ostavi.
—	Pobjeda! — vrtom odjeknu.
Zatim se vrati — jerbo je milostna njezina duša — nudeč mi milena usta, sva još omrljana od soka, s kojih mirisni
uzdah se dignu, kao iz kaleža cvjetnog — i reče: — Cjeluj me! —
Ja ju cjelovah dugo — nenavidna stabla su, rek’ bi, drhtala.
ARNOLD BOCKLIN.
Piše
Guido Jeny (Beč).
Mnogi su današnji umjetnici ovjenčani lovorom slave, no slave, rekao bi premišljene, dokučene po kritici prema umišljenim veličinama. To su večinom umjetnici, koji ne slikaju, davši oduška nužnim nutar-njim porivima i težnjama, več koji teže za nekim presvjesnim ciljem i na taj se način ograničuju. Upoznade li čovjek jednu, dvije njihovih slika, čine mu se možda pojave naravne, čine mu se napitkom iz čista, živa vrela — upoznade li ih više, opazi jadan, da to nije nista živo poraslo, več da je to promišljeno nagjen i sastavljen umjetan proizvod iz nečista vrela ljudskog uma.
Malo imade danas umjetnika, koji se usugjuju da iznose život, život svoj, što ga nijesu ni najmanje patvorili po kakovom cilju ili uzoru. Može se iznijeti taj život i u formi, kojoj se čini da ima uzora, no sadržina mora da joj bude istinita; srce, kako kuca u grudima, kad nije pod paskom i kontrolom svjetskih zakona i obzira.
Megju slikare, koji nam pokazuju čovječju narav jakih osjećaja sa težnjama za užitkom i stvaranjem života, megju te umjetnike spada kao jedan od prvih i največih Arnold Bocklin.
16 listopada 1897. slavio je umjetnik 70-godišnjicu svoju, koju su slavili svagdje, kud je doprla njegova umjetnost. Ta prilika ponovno je podražila duhove, da se bave oko promatranja Bocklinove umjetnosti. Svaki list i časopis bio je jekom prigodnih i drugih čuvstava, bilo je tu kovanja u zvijezde i anekdota, komplimenata i blagohotnih želja. Ta ljudi su dakako uljudni, — večinom ljudi, koji su ga prije pregonih, dočim ga sad slave.
Mi bi sada sa komplimentima došli kasno, post festum. I dobro je tako. Bit čemo ozbiljniji.
Arnold Bocklin rodio se kao sin trgovca 16. listopada 1827. u Haselu. U povjesti umjetnosti slovi Basel kao grad, koji je od švicarskih gradova najrevnije podupirao i gojio umjetnost, — valjda po do-ticaju sa švabskim gradovima i sa Flandrijom, — koji je po kojem ba-selskom bankiru pružio priliku, da upozna umjetnost. No Bocklinu malo je to prudilo. Trgovac ima doduše smisla, da uloži novae u slike, odavna poznate i tradicijom patentirane. No pomagati novcem umjetnika u razvoju — to je druga stvar. Osobito pako mora da povrijedi ljude te vrsti, kad se mladi slikar ne če da povagja za iskušanom mu-drošču. Naš otpadnik doživio je, da su ga mjerodavni krugovi počastili
materijalnim boykottom, dijelom radi umjetničkog smjera njegovog, a dijelom uslijed nezadovoljstva, što ga je u njima pobudila njegova že-nidba sa katoličkom Rimljankom. Grof Schack iz Miinchena spasio je obitelj iz skrajnje neprilike, knpiv od Bocklina tri slike za cijenu od hiljadu franaka. Od sada je grof Schack — štedljivo doduše — po-dupirao Bocklina i zaslužio time zahvalnost naobraženog svijeta. Taj je mecena stekao vanredne zasluge podupirajuč umjetnike, u kojima je pronicavim pogledom spoznao pojave, kojima vrijednost ne prolazi bas danima mode; Bocklinu, Feuerbachu, Genelli-u, Uenbachu i dr. bio je djelotvornim prijateljem.
Študije Bocklinove nijesu baš išle urednim tokom. U svemu je učio dvije godine u Diisseldorfu i u Bruselju. Onda je opet otišao u Italiju, na svoj spas, pošto je prije več ostavio profesuru na umjetničkoj školi u Weimaru.
U Italiji se posve razvio poput drugih Nijemaca, koji su u inozemstvu stekli slavu. Tu je u Italiji Bocklin neumorno radio oko svoje naobrazbe u svakom pogledu; bavio se oko svakojakih klasičnih nauka, oko arheologije, da steče što bolje znanje u pogledu stare umjetnosti, što mu ali nije smetalo slobodnoga pogleda u prirodu, k6 Što obično drugima. Priroda mu je bila največom i ljubljenom uciteljicom. Uz to je nastojao da usavrši i tehniku slikanja te da nagje što jednostavnija sretstva, da prikaže u naravi vigjeno. U tom se odlično razlikovao — kb što i Feuerbach — od drugih slikara one dobe, koji nijesu umjeli slikati i koji nijesu bili sposobni da izrabe moč kista i boje.
Študije po naravi ne izvagja Bocklin, kako to običavaju slikari: kopirajuči kakovu prirodnu sliku olovkom ili bojom. On rabi samo oko i ucjepljuje si u pamet, što vidi; a kada slika tvorine svoje mašte, onda slobodno slaže motive, kojim se ali za to ništa ne gubi od ose-bujnog im života.
1885. god. ostavi Bocklin Italiju — neuspješna žrtva, što ju je prineo budučnosti svojih mladih sinova, koji su trebali da pogju na polytehniku u Ztirich. Tu je doživio svakojaka razočaranja i zadesile ga nesreče. Umre mu na njegove oči prijatelj pjesnik Gottfried Keller. Prigodom natječaja za medalju jubileja švicarske udruge zabacila je komisija Bocklinov načrt u prilog »artista«, koji je risao reklame. Uz to mu smrt Helmholtza i W. Siemensa, te druge nepovoljne prilike onemoguče da privede kraju i uspjehu konstrukciju zrakoplova. Na-pokon još teško oboli, no gorostasna mu narav prevlada i to; tek što se mogao malo da miče, povrati se u Italiju da se tamo stalno udomi.
Stvar sa jubilejskom medaljoni nije bila jedina prilika, kojom bude Bocklin zapostavljen. 1880. god. radilo se o tom, da Bocklin naslika freske u vratislavskom muzeju. Imao je za temu pobjedu krščanstva nad poganstvom (»Fertur lux in tenebras«) i procvat umjetnosti (»In luce florent artes«). Nije se ljudima svigjalo, što je Bocklinov načrt po-kazivao Isusa gola, kao da je sišao s križa, dozivajuči svijet u svoje
naručje. Konačno propadne načrt u t. zv. »Landes Kunstkomission« u Berlinu; i u stvari arehitektoniČkog naregjenja htjela je ta komisija da bude mudrija.
Sada živi Boklin slavljen u svojoj villi u San Domenicu blizu Firence.
Stvar je povjesti i specialnog študija iztraživati savez izmegju ži-votnih prilika Bocklinovih te njegove umjetnosti — osobite vrijednosti ne ima »znanje« tih prilika. S toga je opravdana opaska C. Neumanna: da su i drugi bili u Diisseldorfu, u Bruselju, u Parizu i u Italiji, u isto doba i uz slične prilike, no nijedan od njih nije postao ono, što Bocklin. Nas zanima pojava njegova i njegove umjetnosti, kao kulturni znak, što nam obilježuje stanje života u njegovom višem razvoju u zapadnih kulturnih naroda.
Usred razvoja realizma i naturalizma u umjetnosti Zapada pojavilo se nekoliko ljudi, koji su ne pazeči na umjetnost za veliku publiku, na razvoj njen i na razvoj ukusa te publike, tražili da idu svojim putem, preziruči nauke svijeta, koje bi im propisivale, kako da gledaju, čute i misle. Bocklin, Gleyre, Feuerbach njetili su u sebi plamen čiste ljubavi i promatrali su narav i njene pojave zdravim okom i podatnom dušom, tražeči da ljudem kažu, što priroda objavljuje pogledu samo-svojnog umjetnika, koji ju priznaje majkom svojih težnja i čuvstava.
Da podadu izražaja silama a životu pojave, za tim ^u težili umjet-nici, a prema nutarnjem nagonu, premu duši stvorila se forma umjetnine.
Protivnim putem kreče se realista i naturalista: on polazi od forme prirode, kakova je pojmljiva i shvatljiva oku svakog smrtnika, on polazi od opažanja vanjštine naravnih pojava, od boja i linija, ka-kove vidi izobraženo oko, i za to je shvatljiv massi, za to mu se ova divi i njegovoj »naravnosti«. No, to je smjesa i spoj boja i forma, u kojih ne ima pokretne sile, tijelo bez duše. Sve je prema umu ispravno i dosljedno — kao u lješine. Um može da stvori makinu, no ne može da uloži dušu.
Um barata s poznatim veličinama i formama pojava. Vidi li uman čovjek do sada nepoznatu mu životinju iz dubina daleka mora — onda se mora da začudi. Začugjenje dokaz je njegove nemoči; on nije u stanju da shvati životnu potrebu, več samo s vana poznaje do sada opažene pojave, kojim ali ne pojmi zadnjeg uzroka niti nužde obstanka njihove objave.
Tvorna sila, sila života proizvagja čudesa, kojih ne može da pojmi siromašni um, koji je samo upriličivanje prema doživjelom poznatom. Bili su to ljudi, kojima je um pomračio vid, koji su se smiješili Bockli-novim »ludostima«, ljudi, koji ne mogu da prepoznadu Proteja u drugoj formi, no što su naučni, te za to (ili jer) ne znadu tko je išto je.
Za Bocklinova pregnuča i nagone treba posebna vanjska objava. Ako je njegova pojava i porasla iz prirode, ne mora za to da bude cigla slika njezina, slika, kako se prvobitno shvaća. I ne smije da to
bude, ako je umjetnik zbilja umjetnik, t. j. biče sa voljom i tvornim težnjama. Podati sliku svijeta, to je stvar znanosti, ako se ta slika načini fizičkim bojama, onda je to znanost u bojama. To je dakako nužna stvar, ta znanost i vještina prikazivanja temeljem je umjetničkog stva-ranja ili bolje: škola promatranja prirode i sretstvo, kojim umjetnik donaša pred publiku nutarnje svoje tvorine.
Ako od slike ne tražimo drugo, več samo da u njoj kao u zrcalu vidimo lice svijeta, — onda je dakako to bolja slika što je vjernije oponašanje prirodnih forma. No ako nam slika treba da prikazuje pri-rodu u svom čitavom bitisanju i čitavom biču, to mora slika sama da bude Čitavim bivstvom svojim nešto u nama živo, tvorno — jer priroda je živa, tvorna. Ogledalo prirode — to je nešto mrtva, nesamostalna, ovisno o vanjskoj prirodi, a samo za se ne znači nista — jedino lažnom je formom bez života, bez samosvojnog uzroka i bez razloga nutarnjeg. Prava slika prirode to je pojava života.
Ako nam slika, umjetnina treba ' da podade svijest bitnosti prirode, to ona mora da bude sama rezultat životne sile, što u prirodi djeluje, rezultat tvorne sile u umjetnika, koji hoče da njome udovolji svojoj duši, potrebi srca svog, ne možda samo u težnji za kakovom fan-tazijom, za pustim idealom, več za izražajem u duši doživjelog djela, onoga, što	nije samo želja	duše,	več	gotova činjenica njena života.
Malo	ima umjetnika,	koji	živu	na taj način i koji znadu	za	to,
te koji nam daju prilike, da u djelu kista vidimo pravo djelo duše. Od tih je jedan Bocklin.
Ljudi pojme, da se u prirodi mijenjaju boje i forme prema naravi biča i životne potrebe, no druga im je stvar, priznati umjetniku pravo, da se prema svojem nagonu i prema svojim čuvstvima služi bojama, kakove i kako ih drugi ne vigjaju. U tome su prama Bocklinu mnogi bili nepravedni, jednostavno su ga proglasili ludim; drugi su izjavljivali,	da nedvojbeno	nije	sposoban da raspoznaje boje,	da	je
manjkavih	očiju. Koliko je	često	bio	opravdan takav sud, može	se	iz-
mjeriti po tomu, što su o boji vode govorili ljudi, koji nijesu nikad za života vigjeli južnog mora.
Slično opirali su se proti Bocklinu ljudi realističnog smjera, što se on usudio da slika bajna biča »nemoguče« konstrukcije, n. pr. ken-taure, tritone, paniske i sl. Ti se ljudi nijesu potrudili da malo bolje razmotre te fantastičke likove, jer ih inače valjda nebi tolikim uvjere-njem i tolikom odlučnosti »odsudili«. Dakako da je čudno pomisliti čovječji trup na životinjskim nogama. Ali u Bocklina to nije samo me-kanički spoj životinjskih i ljudskih tjelesnih česti, te se — kako su rekli neki njemački kritici — ne dade kazati pri takovim tvorinama njegove mašte, gdje u njih prestaje čovjek a počima životinja. 1 zbilja, pogleda li čovjek njegovog kentaura u kovačnici, dobije takav utisak toga lika, koji ga osvjedočava o prirodnosti i mogučnosti njegovog biča. Taj kentaur pričinja se tako jednovitim organizmom, kako ga često ne prikazuje portret. I to sve, premda je kentaur s anatomskog i bio-loškog stanovišta najlošiji primjer, pošto ima dva trupla.
126
JENY.
Zašto da čovjek ne dopusti umjetniku pravo, da upotrebi slične spoje ve kao symbol stanovite naravi i stanovi tih typova ? A u Boc klina to je više nego li symbolizam. On umije da takovim bićima udahne dušu, a ta se duša ni najmanje neprikazuje kao nemogučna i protu-slovna, več puna nagona tako, te nam se čini da osječamo njene po-krete i da možemo shvatiti svaki njen titraj. Sugestivna sila njegovih tvorova te vrsti upravo je neponjatna, a pani njegovi proizvagjaju u nama čuvstvo, kao da su biča, poznata nam odavna i svaka črta na njima čini nam se, kao da pojmimo posvema njeno značenje i da osječamo funkcij u svakog im nerva.
U zapadnom se svijetu pomalo počima da budi svijest, da opsto-ječe prilike i kulturne forme ne mogu zadovoljiti dublju čovječju narav. Jedni uvigjajuč ispraznost nazora, da postoječi i do sada gojeni ideali ne mogu da obuhvate današnje potrebe, ostavljaju idealizam, da se podadu materijalizmu — kako na ime misle — a onamo za pravo opet grade kule, no da se upravo ko i prije guŠe u materijalizmu. Pomaljaju se sada duhovi, koji traže, da u nutarnjem biču čovječjem nagju ono, što žude, doduše ne raj, več život, koga ne vide ni na nebu, ni na »zemlji«.
Bocklin traži svoj život po putevima, kojima se ne kreče mišljenje obične vrsti, zabrinuto za stvari neposredno osjetne u čutilima i u duhu, koje ljudi nazivaju materialnim i duševnim potrebama i idealima. Ne može se doduše reči, da Bocklin nije »idealista«, osobito uzev ideali-stičnom umjetnosti onu, što nam prikazuje svijet »drugačijim — kako se veli — nego što ga vigjamo u zbilji«. No čini se, da je on od idealizma tako udaljen kao što od realizma, pošto težište njegove umjetnosti nije niti u formi prirode kao u naturalista, niti u umu i svjesnim željama kao u idealista, več u čuvstvu nagona i neposrednog djelovanja duševnih sila. Da tim porivima dade oduška, služi se doduše Često formama i bojama ne dokazanim u prirodi. No to je samo neka forma t. zv. idealizma, kojoj ali nije dušom nagon »popravljanja« i stvaranja moralnih oblika, več samo izražaj čisto naravnih čuvstava; ne toliko uticaj u svrhu preobrazbe vanjskih odnošaja, več više očiščenje i oži-vljavanje upliva prirode na nas.
Uživati Bocklinovu sliku i razumjeti je, to znači ili preobraziti se ili biti dušom podatnom tvoriteljici-prirodi, dušom, u kojoj ne ima mjesta frivolnoj duhovitosti, več koja samo osječa svetost života prirode.
Naravno, da umjetnost te vrsti ne može da bude dramatična niti epska, ona pojima samo lyriku. Drama je doživljaj u vanjštini — u Bocklina podaje nam se nutrinja, forma se podvrgava tražbinama nu-tarnjeg života, a za pravo je nuzgredna.
To je ono, što podaje Bdcklinovim slikama onu elementarnost u djelovanju na dušu motrioca.
Lyrika Bdcklinova, to je neka moralna sila, koju nam umjetnik pokazuje u prirodi. Impressionizam njegov nije toli fizičan, koli moralan.
Sto znači umjetnost Bocklinova, najlakše je spaziti u njegovim figurama (ljudskih likova). Te figure nijesu ni najmanje izmišljene, makar one prikazivale i t. zv. »idealna biča« ili personifikacije, nijesu to nika-kove psycholoske kompozicije. Odnosi se to i na nutrinju i na vanjštinu. Klasična umjetnost Raphaela i onih slikara, koji su se povagjali za grčkom umjetnosti, težila je, da prikaže ljepotu čovječjeg lika. No, činili su to odveč formalno i znanstveno. Tek što nije doŠlo do toga, da je koji stvorio kanon — zapreka takovu pothvatu, bio je odviše osvješčen krščanski duh i skepsa renaissance.
Gleda li čovjek koji od njihovih likova, to mu skoro svaka čest tijela svrača pozornost na se tražeči priznanje »svoje ljepote« i savr-šenosti. To isto vrijedi — u manjoj mjeri doduše — za slikare, koji u boji vide sve, pošto je i boja elemenat, koji teži za lokalizacijom. Ove potonje tek se lišavaju slikari svjetla.
U slikara forme raspadaju se figure usprkos svoj harmoniji — što vrijedi donekle i o samom Raphaelu, dočim Michelangelova sila nadvlagjuje i to. Živom biču nije potrebna takova računska harmonija — vigjamo to u prirodi. Bocklinovi ljudi i fantazije živa su čeda duše njegove — njima takodjer nije treba te harmonije, u njima vlada živa sila. Ljepotu tjelesnih česti ne traži taj umjetnik — ali im ona za to ne manjka: to je ljepota istine i više: to je Ijepota tvorne volje — prirode.
Za to, kad gledamo u oči Bocklin ovih stvorova, tad nas obuzima čuvstvo kao da gledamo u duboko more puno dražesnih tajna, koje nas mami — mami da se sklonemo u okrilje njegovo, da zaroniv unj’ zaboravimo pustoš osjetnog i razumnog svijeta.
Sto Bocklin objavljuje, to se ne može riječima formulirati — to se dade jedino naslikati. Sto čovjek doživi promatrajuč sliku njegovu, o torn se ne može pripovijedati. Vršni pisci pokušali su da riječju pri-kažu slike njegove — no ta pjesnička prikazivanja upravo su rugoba, prispodobiv ih njihovim originalima. Bocklin bo nije pjesnik, on je slikar.
AGRARNA PRETRESIVANJA.
Piše
Miša Zemljanić (Vinkovci).
I.
Brodar vazda mirne sviesti Mari u svoj Čamac sjesti.
Trnski.
29. listopada 1897. pokosi smrt čuvenu medjunarodnu ličnost, načelničkog kandidata grada Newyorka, Henry G e o r g e - a !1 Bilo mu 58 godina.
Iz prostih se radničkih okolnosti dovine — zanatom bijaše slagar — neumornom radinošču i željom za znanosti do naobrazbe uslijed koje je svojim idejama jednom dijelu generacije opredijelio sta-noviti smjer mišljenja. — Remek-djelo toga autodidakta »Napredak i siromaštvo« podalo je socialnoj teoriji stanovito individualno obilježje! Teorija je uslijed te jednostranosti izolovana — rekli bi polovična —, pošto joj je svrha da odstrani samo »jedan dio« uzroka današnje socialne bijede.
U agrarno političkoj publikaciji dužni smo barem u glavnom opredijeliti razliku te teorije od one »modernoga znanstvenoga materializma«, koja posljedna i dosljednije rješava sva socialna pitanja — koja su uslijed ljudskih značajeva, najnužnijega pri-vrednoga života i organizacije društava u n e p o-srednom dodiru.
Henry George-u jedino je prihod individualne zemljišne svojine izvor modernoga zuluma i oskudice i siromaštva, izvor zaduženosti a za to uzrok svijuh kriza i zakona nadnice (Lohngesetz)! Obrana ga ove ideje kadkada čini pjesnikom 1 Slušajmo ga što veli: »Posjednik bez-brižno spava, a renta njegova raste uslijed samoga porasta populacije, ona raste uslijed razvitka proizvodnje. Radne sile nadničare jedino prihodu 1 — Svaki udar batom, svaki udar tkalčeve ladjice, svaki udar osovine, svako gibanje parnoga stroja — plača svoj tribut 1 Prihod krade od nadnice onima, koji duboko pod zemljom robotare, i onima, koji se danomice bore protiv mora; krade ogrijev, gladnom hranu, bolesnom lijek, brižnom mir. Renta ukazuje sve mane i nevolje, a
1	Čita se Henri Džordž, (1839—1897.); njegovo je remek-djelo „Progress and poverty“, Napredak i siromaštvo (Newyork 1880, njemački prijevod Berlin 1893); — osim toga poznato je još djelo „Social problems" (Ny. 1883, mjemačko zadnje izdanje Berlin 1880).
osvedočen sam (George), da se divlji siou-indijanac2 nebi mijenjao sa modernim s lob o dni m radnikom. Renta uništuje, ponižuje, ogorčuje, podivljuje!
Ukinućem individualne svojine zemlje — pomoćju single tax, stanovitog progresivnog poreza od zemlje — komunizira se ta svojina, koja iz ruku pojedinaca prelazi u imanje zajednice ljudskog društva. Za tim se zemljište daje u zakup pojedincima na odredjeno vrijeme, koji se zakup po isteku vremena mora obnoviti, odbivŠi torn prigodom prihod (pridošav vremenom), cime se zakup povišuje. Prihod je od zemljišta, po riječima George-a, prosta nagrada posjednika bez uloga radne sile, kadkada i neznatna kapitala. Potonje opažamo pri osobitoj varijaciji gradjevnih gruntova. Zadača se države dakle koncentrira u ekspropriaciji zemljištnog prihoda, a to biva na taj način, da se prihod kontribuira* *. — Uslijed ovog se procesa zemljište samo od sebe komunizuje, što se je vrijednost zemljišnog prihoda uništila, izjednačivanj em zemljištnog dohotka sa dohot-kom radnje. — Pokusi populizacije ove ideje u nekojim se državama sjevero-američke unije razkršišel — Naravna stvari — Nasilna eksproprijacija, ma u kojem smislu, ne može da urodi dobrim plodovima .... Strihninom ne liječimo bolesti. — Zemljišni prihodnjaci, po-ljodjelci, uskratiše naprosto prihod . . Ove protivnike prihoda nazvaše »antiprihodnjacima« !
Djelo George-ovo bijaše u toliko glavno, što je prvi pokus oslobadjanja od stare preživjele ortodoksne liberalno-mančestarske političko-ekonomske škole, kojoj je najvruča težnja »golo samodržanje«.
U koliko je moguče, pokušat čemo da dokazom protumačimo zabune ove teorije na temelju glavne tendencije poljoprivrede — a k tomu pridodat čemo današnju sliku poljoprivrede sa pogledom u budučnost . . .
*
* *
Savez, što ga je čovjek sklopio sa grudom zemlje na kojoj živi, močno je podpomogao svaki dalnji razvitak kulture, jer ga je novo obitava-lište i poljoprivreda sama od sebe prisilila da napusti svaku pasivnost; — čovječji se duh nije više zadovoljio s onim što mu je pružila narav, več je svjesnom djelatnošču na temelju motrenja prirode pri proiz-vodjenju raznoga žita, unapredjivao djelomice samu narav. Poljoprivreda je Čovjeka prisilila na stanoviti red, ostrila mu um za borbu proti nepogodam vremena, — i naučala ga, da kadkada pričeka po više godina plod muka — n. pr. kod vinogradarstva. — Ali zakon potvrdjen nizom činjenica i pojava veli, da je čovječje djelovanje pri-rodan proizvod materijalnih prilika društvenoga života onoga vremena u kojemu čovjek živi, i za to stvara društvena proizvodnja — neodvisno od ljudske volje — po nesavladivim zakonima proizvodne od-
2	piše se sioux-indijanci; žive oko Missourija.
* = oporezuje (Op uredništva)
nose, što odgovaraju stanovitom stupnju razvitka proizvodne snage3 4 * * * 8, a skup svijuh proizvodnih odnosa stvara ekonomsko obličje društva, na kojern se osnovu dogradjuju socialni, politički, juridički i religiozni društveni oblici spoznaje, — kojoj spoznaji jedino društveno stanje služi podlogom 1 . . .
Promjenom ekonomske osnove, —- u ovom slučaju u p 1 i v o m poljoprivrede — znatno se promjenila čovječja djelatnost, modi-fikujuč ujedno etički i moralni princip mišljenja, jer se čovječja narav več u toliko ublažila, što pojedinac nije više danomice kao divlji lovac ubijao raznu divljad, radi hrane, več je sam gojio, njegovao i liječio razne životinje. Poljoprivreda je čovjeka čkučila i dovela ga do prve velike diobe društvenoga rada, a cilj uza jam-noga rada bijaše riješiti se ovisnosti od s p o 1 j a š n e prirode . .
Ali poljoprivreda rodila je nov ljudski pojam »privatne, lične svojine« kojoj se početak več pojavljuje u našoj »zadruzi«, u ruskom »miru«, u germanskoj »marki«1, kojima je svima temelj občinska ili porodična svojina. Ti oblici ljudske zajednice još su uvijek zasnovani na materinskom pravu, koje se tim više gubi, što više napreduje dioba rada i tijem zbirštine muške lične privrede, koje su u torn pupo-ljastom stanju samo pokretnine! Ali konstatujemo ovdje, da je na u r a n k u napretka ljudstvo živjelo u komu n isti Č n oj zajednici u braČnim grupama (— Gruppenehe)’', a moralni principi bijahu ustanovljeni na temelju mater in skog prava, koje se tim više gubi, što više izčezava komunizam, — jer privatna svojina muškaraca, razvijajuč se, trebala je izvjesnoga nasledja. Za to je razvitak svojine, — ovo novo privredno stanje — oborio materinsko pravo, zahtijevajuči po prirodnoj organizaciji društva novi oblik ljudske porodice, odgo-varajuči ovom novom privrednom stanju -— a to je obitelj mo nogam ij e ili poligamije kao ekonomska osnovica »kulturne svojine« kroz 4000 godina, pa do danas . . .
Poljoprivrednik, ratar je u principu onaj azijatski ormuzd, — ljubitelj čovječanstva — što ga vabi na rad, — grudi! — Ova ormuz-
3	Karl Marx (1818	1883) definuje proizvodna snagu stanovitog vre-
mena skupinom svijuh stvarnih i ljudskih snaga, koje stvaraju životna sredstva istoga vremena.
Životna sredstva nekog stanovitog vremena nijesu samo predmet hrane, več sva uporabiva sredstva istoga vremena nužna za tjelesni i duševni život, dakle fiziološki: stan, odjeda baš kao što i hrana, a psihološki: umjetnost, literatura i znanost.
4	Život je zadruga i u Grka, Rimljana, Jevreja itd. praoblik društva.
6	Lessingovom bistrinom i rijetkom jasnošču tumači razvitak društva Fr i e ri-
nk Eng Is (1820	1895) u svom djelu „Der Tlrsprung der Familie, des
Privateigenthums und des Staats. Im Anschluss an Levin H. Morgan’s Forschungen. 7. Aufl. 1896, Verlag von Dietz, Stuttgart. — Djelo ovo i zlatno pero Marxovo udariše temelj modemom materialističkom tumačenju po-
vjesti.
dova ideja neumrla je, te se u svim oblicima, kod svijuh naroda pojavila u pjesnika fi, velikih reformatora7, političara1 itd.
Ratarstvo je kultura! — Cultura — agricultural — Ako su ti pojmovi toli srodni, to je sloboda obijuh napredak, no sloboda što se temelji na ekonomskoj mogučnosti života, koja močno razvija osječanje . . .
Sto veči stupanj razvitka svojine — koji se danas približaje skrajnosti — tim su stalnije krize, kojih su žrtve uvijek bili mali i parcelni vlasnici. Malo imade vremena u povjesti individualne svojine, koje bi se moglo označiti znakom mira u ekonomskom boju izmedju poljo-privrednika, kamata i latifundija (kao cvata kapitalističkog gospodarenja). — Danas je borba opet na vrhuncu, pošto je današnje društvo slika privrednoga rastrojstva i konflikta izmedju glavnice i rada. Prole-tarac svake vrste, ili radio u tvornici, ili težio polje, prodaje danomice svoju radnu snagu za nadnicu, koja varijira poput druge robe — prema tražnji i ponudi na tržištu — po proizvodnim troškovima, a nadnica mu je roba, kojoj se cijena uvijek kreče oko »recimo« latentnog minimuma, za podmirivanje predmeta prehrane i odgoja posjednika radne sile . . .
U torn faktu leži koncentracija kapitala, makar da nije jedini; svi su drugi fakti manje više pomagala prvoga, principielnoga fakta! Nad-ničaru, radniku nadoknadjuje se samo dio njegovog čitavog rada, ostali dio ostaje nenadoknadjeu; potonji nenadoknadjeni rad stvara bogatstva pojedinaca poduzimača, stvara »višak v r i j e d n o s t i«'1, prisvojen po najmodavcu, preduzimaču, — koji je opet prisiljen da povrati pomaga-čima dio tog profita : »Državi poreže, bankiru — kamate, trgovcu — provizije, posjedniku zemljišta — prihod (u formi najma i cijene pro-
G Naš slavni Preradovič pjeva u pjesmi „Kraljevič Murko" da u ra-tarstvu leži narodno preporodjenje; čuvetii Napoleon Spun-Strižič pjeva u pje-sraici „Sela“
Malenu ste i uboga (sela),
Al kad god nas jad pohodi,
Velika se iz vas mnoga Pomočnica duša rodi.
Gdthe veli „Nimm Hack’ und Spaten, grabe selber, die Bauernarbeit macht dich gross". — Schillerov „Wilhelm Tellw govori riječi, naperene proti gordom tlačitelju :
„Wir haben diesen Boden uns erschaften Durch unserer Hande Arbeit !w
7	Mojsije, Likurg. Solon, svi rimski reformatori, Hus, Luter, moralista Jean
de la Bruyčre (1645	1696) koji se prvi sjetio feudalnoga seljaka, Rousseau itd.
8	Grakova brača Karlo Veliki, političari reformacije, Matija Gubec. Turgot, Mirabeau, Robespierre, Maria-Teresia, Friedrich H., Aleksander II. itd.
9) Izraz što ga nalazimo več u pretječe moderne socialističke škole, kod Simon de Sismoudi-a u djelu: „Nouveaux principes d’čconomie politique ou do la richesse dans rapports avec la population-. Paris 1819. Sismondi nazivlje višak vrijednosti „mieux value**, danas vele „plus value**. Po William Thompsonu (1820) „unearned increment'*, a njemački se veli „Mehrwert“.
izvodnje zemljišta.) Sam višak vrijednosti opet je uzrok interne borbe izmeđju posjednika glavnice, - - ideal je industrijalaca i agraraca obranska carina, proti kojoj se bore trgovac i potrošitelj; agrarac sam je opet protivnik burze, itd. — Ali se n i k a k o ne množi glavnica u štednji, več otmicom od nadničarske zasluge...
No imade još uvijek ljudi, koji tvrde, zemljišno gospodarenje nema kapilalističkog značaja 1 Zemljišni je prihod sasvijem identičan prihodu pokretne svojine, jer poljoprivreda nosi kao svako drugo industrialno poduzeče kapitalističko obilježje, — i ona materializuje i z-vjesno vrijeme nenadoknadjenoga rada, — a obima je do viška vrijednosti. Označit čemo slovom »v« višak vrijednosti, što ga stvara jedna čovječja radna sila; slovom »n« dio promjenljivoga'0 kapitala ili
.	.	V
lsplačenu nadnicu radne sile ; to predstavlja količnik » « : dio sveukup-
n
noga viška vrijednosti. Ako je slovom »V« označena skupina vrijednosti, stvorena proizvodnjom; slovom »N« skupina promjenivog kapitala ili isplačene nadnice, to postoji jednadžba
V — N X V
n
što kaže da je skupina višaka vrijednosti jednaka produktu skupine promjenljivog kapitala i dijela viška vrijednosti. Mogli bi jednadžbi dati i ovu formu:
n
riječima: da je skupina višaka vrijednosti jednaka višku vrijednosti pro-duciranom od jedne radničke sile, pomnožen sa brojem radnika; — a N
za to što količnik predstavlja skupinu nadnice, razdijeljenu jedinicom nadnice, — ili broj radnika.
Kapital utjelovljuje svu količinu radnoga vremena ili svu količinu potrebnoga rada socialnoga društva, a ti su pojmovi njihove jednobistrenosti radi jednaki i matematički medju se djelivi. Covječji rad nije samo utjelovljen u surovinama, Strojevima i tvornicama industrijalne glavnice, več isto tako i u oranju, sjetvi, spravama, sta- 10
10 Marx razlikuje kapital stalne (constantne) vrijednosti i kapital promjenljive (varijable) vrijednosti. Prva vrsta kapitala ulazi u produkciju, ukazuje se u produktu, a da nije svoju vrijednost promijenila; takvi su predmeti konstantne vrijednosti n. pr. surovine. Potonja je vrsta ona, koja stvara višak vrijednosti, to je nadnica koja se takodjer ukazuje u produktu, nu povečana za višak vrijednosti; — za produkciju dakle je od vrijednosti samo varijabla glavnica, dočim je množina cbn-stantne glavnice irelevantna, jer čim više radnika, tim veči profit. — Politička je konsekvencija ovoga procesa progresivna akumulacija glavnice, koja se tim brže koncentrira u rukama pojedinaca. Jači kapitalista opet je uslijed slobodne konku-rencije u stanju da uništi slabijega. Čim veče bogatstvo pojedinaca, tim veča koncentracija radnika oko istih, koji če, bude li kriza stacionarna, šilom preokrenuti društveno obličje.
jama itd. — u kanalizaciji, gradjevinama itd. — Agrarne glavnice, kod kojih postoje isti uslovi kao što kod prve vrste glavnica i što još više »zemljištni prihod ili renta«11 poljoprivrede nadmašuje u velike profit mobilne glavnice uslijed jeftinoće radne sile. Ako su na zem-ljištu gradjevine, to je najam istih čista dobit glavnice — koja je služila za izgradjenje gradjevina — a uz to plača najamnik za spretan položaj zemljišta, što je uzrok onoj ogromnoj varijaciji cijene zemljišnoga grunta ... U principu nema ni zemljišno proizvadjanje neprekoračive granice — kao ni industrija —, koju neograničenost imademo da razumijemo u relativnom smislu, t. zv. kvantitativnog odnosa prema ljudstvu, a to je značajno, jer podjeluje i — osobito velikim — vlasnicima zemlje, silan upliv na carinu, te su ti vlasnici manje više močni opredijeliti cijene zemljišnih proizvoda i najma i upli-visuju tijem na razvitak ili stagnaciju industrije. — Ali to je značajno, čega se dotači htjedosmo, da je i ova vrsta dohotka — radjajuč vrstu viška vrijednosti — kapital is tičkog karakter a.
Jasan nam je cilj i karakter svakoga poduzeča, ali to nije jasno Henry George-u, jer njemu je samo poljoprivreda kapitalistička. Henry George je veliki stilista, originalan, za to tolikog upliva, al je slab teo-retičar; oponašatelji njegovi zaostaju daleko za majstorom, nose znak Kainov po vječnom zakonu svih tvornih i lijepih umjetnina, politike i socialnoga života: »da je opasno oponašati«, jer oponašanja pretjerivaju pogrješke originala a zaboravljaju dobre Strane njegove. — Hoče li se poboljšati stanje radništva, bude li otstranjen prividni uzrok nevolje ? — Tvorničar bi rentu zemljišta plačao iznimno državi, a prije ju je davao pojedinim vlasnicima zemlje, — ali radništvo bi nadalje bilo prisiljeno raditi za nadnicu premalenu za život; u torn ne vidjamo zapreka dalnjem razviku kapitalizma, i nadalje bi ostalo bogataša i siromaka . . .
Hermann Bahr dokazuje poznatom oštrinom istu stvar sa marxističkog stanovišta u Pernerstorferovim »Deutsche Worte«. Bahr-u je stvar jednostrano rješenje socijalnih ideja u korist mobilne glavnice, jer bi veliki dio naroda štetovao pri ovakovoj reformi, jer umjesto mnogih vlasnika zemlje imao bi jednoga. Značajnost Bahrovog članka koncentrira se u misli, da je narodu — puku — boj izmedju agraraca i kapitalista uviek bio od sad manje sad veče koristi. Jednostrano rješenje krize — napereno proti jednom od tih razreda — mora da je štetno za narod; uslijed popuštanja poreza na temelju fakta, da je država posjednik zemljišnog prihoda, n a d n i c e bi pale za svotu poreznog popusta — i društvena kataliza opet ne bi preobratila stare socialne prilike obezbijedjujuč opstanak radničkoga svijeta ....
Bahrovo umno kritizovanje ove jednostrane reforme rješavanja socijalnog pitanja do sada nijedan nije mogao da pobije . . . 11
11 ZemljiStni je prihod višak vrijednosti poljoprivrede.
Henry George-ova je teorija moguče agitativno spretna, da se izrabi u boju proti vlasnicima zemlje i spahiluka, a što još pogubnije, teorija govori o »uzajamnom interesu« poduzetnika i r a d n i k a. Taj, »rekli« bi agrarci, socijalizam Henry George-a imao bi vrijednosti za vremena, gdje je masa još bila potisnuta feudalizmom,
—	za vremena močnoga upliva fiziokr atije14 — kad je buržoazija prvi puta uzdrmala život feudalizma, dakle u 18. stolječu, gdje je n. pr. u Ffanceskoj absolutni kralj, svjetovno i duhovno feudalno plemstvo posjedovalo 7/, „ neotudjivoga zemljišta čitave Franceske, a uz to bijahu prva dva staleža oproštena od plaćanja poreza, a opterečeno bijaše gradjanstvo, seljak u opće, sveukupni treći stalež. Jedna od prvih zadaća revolucije od 1789. bijaše razdioba konfisciranih kraljevskih i feudalnih dobara; tim činom uvedoše na novo u državni sustav parcelno vlasništvo; nikada moguće u povijesti ne bijaše toliko prilike, do li u ono vrijeme, pretvoriti sveukupno zemljište u državno vlasništvo, davši tijem podlogu ekonomskoj jednakosti, na čijem bi se temelju moglo govoriti i o drugim idealima; no zastupstvo bijaše odveč bur-žoasko, koje je to prepriječilo . . .
Po Henry George-u zemljište je svačije i svaki pojedinac imade na nj prirodno pravo, kao što pravo disanjal Ali kapital mu je svetinja, — »ovaj se mora« takodjer uslijed zakona prirode umnožavati uslijed reprodukcije priroduih sila koncentriranih u materiji, što producira glavnicu. Je li oranica direktni proizvod naravi? — A gradjevine ?
—	Uplivom čovječje volje i nužde radja oranica plodovima potrebnim za život — a isti uzroci djelovahu i u drugom slučaju, jer je spoljašna priroda stacionarna, dočim je čovječja djelatnost progresivna i uslijed nje možemo djelovati na oblike prirode; zemljište kao takvo vrijedi samo u slučaju, kad je na nj potrošen rad. Odkričima raste poljopri-vreda u velike i ne samo to, več sama pomagala moderne agronomije dokazuju temeljito i reproduktivnost zemljišta. Gdje je uzrok da se baš društvo proti jednom privrednom udruženju bori, a da nadalje, — što je još više — j a č a moč druge lige ? Potištene te klase bore se istodobno proti svakom ekonomskom pritisku, te če svu križu istodobno riješit uništenjem konkurencije i nadničarenja industrialnih i agrarnih radnika. Te zajedničke težnje svijuh, ekonomski prisiljenih da se udru-žuju, posljedak su materialne neophodnosti, teže za otstranjenjem sva-koga pritiska individualne svojine i vjere u svemoč novca . . . Več je Aristotel13 rekao: nema druževnije životinje do čovjeka; druževniji je od pčele i svijuh drugih životinja; a Darwin veli: svako se društvo
■a Fiziokratski sistem smatra poljoprivredu za podlogu blagostanja, što omogućuje ne samo opstanak samim ratarima. već uslijed dovoljne produkcije ob-država i obrtnu privredu. Naglavniji i otac fiziokiata jeste Francois Quesnoy (1694.—1774.)
I slavni isusovac Rugjer Josip Boškovič (1711 —1787.), filozof, astronom i fizičar bijaše fiziokrat. Vidi: Život i ocjena djel& R. J. B.“ „Rad jugosl. akad.“, 87, 88, 90., god. 1887.—88.
ia Aristotel, Politika, knj. I. gl. 2.
osniva na diobi rada, a uzajamnim radom savladjujemo prirodu. Sto je veča dioba rada, to je veča i sjajnija budučnost i ono što na-zivljemo višjom duševnom kulturom. Život je organskoga biča produkt uzajamnoga rada milijuna atomnih stanica, koje to biče stvaraju; a ustroj našeg društva direktan je ili indirektan produkt našeg rada . . . Individualistička borba uništuje humanitetska čuvstva; napredujuča solidarnost radja »altruizam«, koji če liječiti rane razlučivanja, potekle s diobe rada. Solidarnost leži u osviještenoj radnoj masi, t a če odstraniti i agrarnu i industrialnu privredu individua, koja je porijeklo svojine zemlje i glavnice, — a svojina stvara prihod!	(Nastavit će se.)
JKeaetin iipeiua cuojoj aa,\ahn yHanpe^HTH iiamy KHiHjKeBHOCT, paciiHcyje omiMe nMJlA/^OCT“ citoj npnn
HATJEHAJ
aa Haj6ovty Honejiy H8 napo^Hor jkhbotu.
Majio ajin ^o6po! CaMo neT cTpaHHija Hatuera AHCTa h He itnuie, neica 6yf\e oncer HOBejie, ihto jy iiHiue 8,\paB.t MAa^eHauica KpB, a He up h u.to m aamaaaHo nepo, ^a ce ihto bh me ocjerM apaic cnjenca jkhbotu, nero ah upax imcaher CTOAa h <i>oAHjaHarra ecre-THKe. Tko mhcah, ,\a je hchr h tko hym, ,i,a ihto aHa, Heica HaM ce noKaace — He Komo jkbahth xpyya /\a 'iHxaMo.
Hnja HOBeAa 6y/\e Haj6oA>a, iiarpa/i,HT he ce ca 50 (ca. ue-.tecex) <i>op. 4o,tyme mhao, hah upane,i,Ho! — 3a ocraAe ^odpe pa/\H.e npH.tpjKaje ch ype^HHim’Bo npaBo, ^a hx cMHje ya ooh-uajuH y hhc xonopap y „MJIA^OCTH- o^uiTaMiiaTH.
Fvkoiihch h HMeHa iiHcapa no/( hctom oaHaKOM Heica ce /(ocTaiie ynpaBH „IVLAA^OCTH" mijicacHHje 40 npBora oiicyjica r. 1898. PeayATar naTjenaja n narpatjena patina o6jeAOA»HHTH he ce y 7. 6pojy „M-AA^OCTM".
Ben, y iipocnnny 1897.
yPE4HHOITBO.
O TELEPATIJI.
PiSe
Dr. Gustav Gaj (Jaška).
(Nastavak.)
Najjednostavnija vrst takove mentalne sugestije jest, da si agenat nariše čvrstim potezima na artiju, a da to percipienat nikako ne vidi, kakovu jednostavnu sliku, te se stavi za ledja percipientova, koj če na papiru narisati prvu sliku, koja mu se u pameti odrazi.
Dok se ne nauče obje osobe na koncentraciju misli, bit če naravno neuspjelih pokušaja.
Reprodukovat ču ovdje nekolicinu takovih eksperimenata:1 i. Izvorna slika	i. Reprodukcija
g. Guthria	bez doticaja gospojice Edwards.
2. Izvorna slika
2. Reprodukcija
g. Guthria	bez doticaja
gosp. Edwards.
3. Izvorna slika
3. Reprodukcija
g. Guthria	bez doticaja
gosp. Edwards.
4.	Izvorna slika
4. Reprodukcija
g. Guthria
uz doticaj
g. Relph.
Iz djela: Phantasms of the living.
5.	Izvorna slika
P
gosp. Turneya hez doticaja 6. Izvorna slika
hez doticaja
g. Birhalla
7.	Izvorna slika
5.	Reprodukcija
1?
gosp. Relph.
6.	Reprodukcija
S
gosp. Relph.
7.	Reprodukcija

g. Hughesa	bez doticaja
Iz vlastita izkustva:
g. Edwards.
8.	Izvorna slika
O
dra. Gaja
9.	Izvorna slika
hez doticaja
H
dra. Gaja
10.	Izvorna slika
hez doticaja
8.	Reprodukcija
O
njegove supruge.
9.	Reprodukcija
njegove supruge. 1 o. Reprodukcija
•'}
konjska glava

dra. Gaja	bez doticaja	njegove supruge.
Na upit Sto li je htjela narisati uzvrati: konja.
II.	Izvorna slika	11. Reprodukcija
©
dra. Gaja
©
njegove supruge.
bez doticaja
Osim misli i slika mogu se i osjećaji prenijeti, naročito osječaji ukusa, mirisa i opipa.
Agenat uzme neopazice malenu dozu stanovite substancije u usta, prime ruku percipienta, te mu isti ima da kaže ime dotične tvari ili bar ukus.
Takove su pokuse uz vrlo povoljan uspjeh pravili g. Guthrie, Myers, dr. H y I a G r e v e s, g. dr. R. C. Johnson i dr.
U Liverpoolu eksperimentovahu od studenoga 1884. do srpnja 1885. gg. Guthrie, prof. H er d m an , dr. Hicks, dr. Hyla Greve s, Johnson, član aziatskog učenog društva gosp. B i c h a 11 i gdjica. Redmond u pogledu prenosa boli.
Od 20 pokušaja pogodi u 10 slučajeva gospojica Redmond tačno mjesto boli (što ju osječaše agenat), u 6 slučajeva bila je oznaka malo ne tačna, a u ciglom jednom slučaju bje odgovor pogrješan.
*
* *
Držim, da je ovim eksperimentima nedvojbeno dokazano, kako se može intenzivna misao, upravljena na koju osobu, pre-uijeti na istu bez ikakova doticaja, znaka, riječi ili pisma.
Kako se iz gornjih slika vidi kušao sam i sam u torn pogledu eksperimentovati, te su mi pokušaji uspjeli.
Kad sam pako bio pročitao gore citovano djelo o telepatiji t. j. u studenom 1897., pokušao sam jedne večeri, a da svoj oj supruzi nišam prije ništa o torn kazao, da prenesem na nju stanovitu koju misao. Ona je u taj čas bila zabavljena oko našeg djeteta, a ja ju počeh ne-opazice fiksovati misleč u to, da popije čašu vode.
Doskora se uznemiri, digne glavu, te opaziv, da ju fixisem, reče mi: »Ti nešto hočeš«. — »»Da«« — uzvratih »»želim, da na tebe svoju mis6 prenesem««. »Ti želiš, da vode pijem« bje njen precizan odgovor. »»Pogodila si«« — uzvratih iznenadjen.
Nastavili pokušaj. Pomislih da poljubi moju fotografiju viseču na zidu, a za čas mi supruga rekne: »Ti želiš, da poljubim tvoju fotografiju«.
Sad pomislih, da uzme sa zida fotografiju naše kčerke, te da mi ju donese, da ju poljubim.
»Ti želiš, da poljubim sliku Vandičinu«,1 bje njen pogrješan odgovor.
Moram istaknuti, da ovakovo intenzivno mišljenje vrlo u m a r a, pak je s toga naravno, da je kod posljednje sugestije bila intenzivnost moje misli jur oslabljena, pa tako nije misao mogla u svojoj cijelosti preči na percipienta
'Pom prigodom se sjetih, kako sam jur prije više od godine dana, čitajuči o posthipnotskim mentalnim sugestijama, nekolicinu takovih uspjelih pokušaja sa svojom suprugom proveo, od kojih ču da navedem
1 Ime naše kćerćice.
jedan, koj mi se sa raznih stanovišta čini najinteresantnijim. Baveči se okultnom literaturam naišao sam vrlo često na opis, kako su starovjeci sazivači duhova, da se zaštite od pogibelji pred zlim duhom, oko sebe označili (idealni) krug, koj je bio kao magična ograda, preko koje nije navodno mogao nijedan duh da predje.
Da se osvjedočim ima li to njihovo mnijenje kakovu podlogu, magnetizovah svoju suprugu (kojoj o svom naumu niti slovca ne spo-menuh), te prije nego li ju probudih, označih rukom oko sebe krug, intenzivno misleči, da neče moči, kad se probudi, — dokle joj to — bilo mislima, bilo riečima — ne dozvolim, — preko toga idealno ozna-čenog kruga, da prodje.
Probudiv ju, pozovem ju, da me poljubi i ona podje do mene, al došav u blizinu od nekoliko centimetara, trgne se, k6 da se je u nešto lupila i pogledav ustrašeno i začugjeno, pokuša da s druge Strane do mene dogje, al istim uspjehom ili bolje rekuč neuspjehom.
Vidivši ja na to, kako se je njekako zbunila, zasramila i ustrašila, dozvolih joj u mislima, da predje preko okruga i rekoh joj: »što to radiš, zašto li me ne poljubiš?«
Nekim ustručavanjem pokuša po treči put da dodje do mene i sada joj odista podje za rukom, što ju očito razveseli.
Upitah ju, što li je oko mene obilazila, na što mi ona reče, da če mi kazati, al da se srami, j er se boji, da ju ne držim ludom.
Na moju ponovnu pobudu, priopči mi, kako je prvi i drugi put, kad se je na nekoliko centimetara k meni približila, glavom i tijelom lupila kao u nekakovu nepomičnu, tvrdu kao drvenu ogradu, koja joj je apsolutno zapriječila, da dodje posve do mene. Naročito ustvrdi, da ju je dotični udarac i zabolio.
Vidim kako se je mnogi od štovanih čitalaca, pročitav ove retke, nasmješio, gdjekoji dapače naljutio, što se usugjujem ovakovim izmišljotinama zalugjivati ga, al mene tješi uvjerenje, da istina mora pobijediti, a njena če me pobjeda opravdati.
Prije nego li se upustim u navagjanje slučajeva spontane telepatske manifestacije, t. j. slučajeva, gdje si agenat nije svijestan svog telepatskog djelovanja, niti percipienat takovo očekuje, navest mi je prelaznu vrst telepatskih fenomena, gdje agenat nastoji, da prouzroči telepatski učinak, dočim percipienat o takovoj namjeri agentovoj nije informiran.
Poznato je, da se i Tesla i Edison bave mišlju, kako bi eksaktno-znanstvenim načinom prenašali misli s jedne osobe na drugu t. j. oni nastoje, da izume stroj takove vrsti, a fenomeni, što ču ih sad da navedem, dokazuju, da taj fenomen kao faktični prirodni pojav jur po-stoji. O tom ne ima dakle dvojbe, da su ovim veleumima poznati telepatski fenomeni, jer čovjek može samo ono nastojati da izumi, što zna, da je po prirodnim zakonima moguče ili bolje rekuč, za što drži, da je moguče.
Elektriciteta i vrcanje električnih iskara postojalo je prije leydenske hoče i umjetnog ili znanstvenog proizvadjanja elektricitete, pa tako i postoji i mora postojati prenos misli u naravi, da hude rnoguoe znanstveno taj problem riješiti.
Slijedeči slu čajev i, što ih iz množine u okultnoj literaturi navedenih, reprodukujem, dokazuju, da odista postoji ne samo nesvijesno, več i svijesno prenašanje misli megju udaljenim i eventualno raznim materijalnim preprekama rastavljenim osobama, pa prema tomu da je Teslino i Edisonovo nastojanje moguče. Rev. John Lawson Sisson, rektor u Kdingthorpu, North-Valsham, opisuje slijedeči experimenat, što ga je na nekoj nevjerujućoj gospodji izveo:
Kod večere u prijateljskoj kući, naložih u mislima gospojici Cooke, da neče moči ispiti čašu vina, što si bje natočila. Ona odista podiže nekoliko puti čašu, da ju ispije, al svaki put metne čašu opet na sto. Na moj upit zašto li ne pije, odvrati mi: »Pit ču, kad mi vi jednom več dozvolite«.1
Gospojica F. I,. S., kuzina g. Henrija Thompsona, sjedjaše jednog dana u knjižnici, kad li joj dogje za njezino pojimanje čudnovata, intenzivna želja, da svog kuzena poljubi. On je sjedio na drugoj strani dvorane. Ona želju svlada, a kasnije joj priopči g. H. Thompson, kako je pokušao, da joj sugeruje, te ga poljubi, nu da mu to nije pošlo za rukom, na što mu ona prizna, kako je tu sugestiju osjetila.2
Gospojica Verity pisala je slijedeče pismo S. H. B-u: »Sto ste u srijedu u veČe izmegj 10 i 11 sati mislili. Nikako ne mogoh, da ostanem u sobi, jer mi se je činilo, kao da me vi mišlju silite, da idem gore, te nešto na toaletnom stoliču metnem u red. Ne znam što, nu uvjerena sam, da ste vi nešto na mene mislili. Bilo mi je, kao da ste vi sam ovdje.
Dotični je pako gospodin u označeno vrijeme živo mislio, da do-tična gospodjica na pomenutom stoliču pomakne fotografijo gosp. G-a.
Čitao sam u okultnoj literaturi više sličnih experimenata, pa sam prije nekoliko dana i sam kušao, da takav fenomen izvedem.
Bilo je to mjeseca studenoga u noči od jedne subote na nedjelju. Mišljah živo, da me neka gospodja, stanujuča pol kilometra daleko od moje kuče, vidi, kako stojim pred njezinom posteljom.
Tek u ponedjeljak sastah se s istom i ona mi reče: »Ah, gospo-dine, sanjah o vama!« Upitah, nije li to možda bilo u noči od subote na nedjelju, a ona to potvrdi time, da je sanjala, kako sam došao u njezinu kuču da spavam, a ona mi je svoju postelju za ležište spremila.
Ne ima o tom dvojbe, da je izmedju sna i moje misli neka sličnost, nu nije isključena mogučnost Čudnovata slučaja, čija vjerojatnost postaje tim manja, čim se više ovakovih slučajeva konstatiše.
1	Phantasms of the Living. Str. 78.
2	Ibidem. Str. 82.
Neke noči (prije 4 godine) sanjah u Novom, da sam neku lijepu gospojicu poljubio, te joj drugi dan rekoh, kako sam uvjeren, da je nočas sanjala o meni, da je poljubih.
Ona me začudjeno pogleda, nijekajuči u početku, al konačno ipak prizna, upitav me, kako li sam to mogao saznati, kad ona nije nikomu san priopčila.
Naravno, da ovaj potonji slučaj spada u red nesvjesne telepatije.
Nisi li štovani čitaoče opazio, da su osobe, s tobom vezom simpatije spojene, Često počele baš o onom govoriti, na što si upravo mislio ?
Nisi li zamijetio, kako si se, pomisliv slučajno na neku osobu, češče osobu, koju možda godine nisi vidio, — doskora s njom sastao?
Ne dogadja li se vrlo često, da pred nama osvane iznenada baš ona osoba o kojoj govorimo? Ta poznata je i odnosna hrvatska poslovita: »Mi o vuku, a vuk na vrata«.
Nisi li opazio, kako si često zadubljen u misli, nenadano a bez svakog zamjetnog razloga, okom na neku tačku svrnuo i sreo se sa pogledom osobe baš te sa te tačke motreče ?
Koliko li je puti to vrlo neugodno za jednu ili drugu osobu — često i obratno.
Nisi li čuo, kako li se u velikoj masi, koja počinja bilo s kojih razloga nedjela, dogadja da i najbolji, najmirniji, najdobročudniji inače čovjek počini teško zločinstvo, dapače bestijalan čin !
Ne znaš li iz povjesti, kako u takim prilikama baš žene, koje su notorno osjetljivije za mentalne sugestije, najviše bjesne ?
Sjegurno si i sam opazio, da svi ti, i mnogi drugi slični, a do-sele nepojmivi pojavi dokazuju opstojnost mentalne sugestije, da su uz dokazanu opstojnost iste, posve naravni i nužni njeni posljeci.
(Nastavak slijedi.)
L I S T A K.
Slovensko gledališče. Dočim stojita slovenska proza in poezija na primeroma jako visoki stopinji, dočim so pesni Prešerna, Jenka, Levstika, Cimpermana, Gregorčiča, Aškerca, Cankarja, Zora in Aleksija Nikolajeva po svoji vsebini, izvirnosti in zunanji obliki take, da morejo stopiti Slovenci brez strahu v vrsto modernih svetovnih literatur, dočim je dospela slovenska novelistika in slovensko romanopisje po zaslugi Jurčiča, Stritarja, Kersnika, Tavčarja in nekaterih »novostrujnikov« do tolike popolnosti, da se Slovencem kar niČ ni treba skrivati pred Nemci, ostala je slovenska drama-| tična književnost še doslej docela nerazvita. Razen nekaterih preprostih poskusov in neokretnih »knjižnih dram« ne premorejo Slovenci ničesar, s čimer bi mogli stopiti pred svet. Kje tiči temu vzrok ? — Res je pred vsem, da Slovenci nimajo
—	v nasprotju s Hrvati ali Srbi
—	nikakih junakov, za katere bi se mogli dramatiki ogreti; Slovenci nimajo v svoji zgodovini nobenih svojih kraljev, knezov, vojskovodij in plemenitnikov, ki bi podali dramatiku s svojimi dejanji poetičen sujet. Razen turskih navalov, reformacijskih nemirov, francoske okupacije in kmetskih uporov ne pozna slovenska zgodovina nikakih znamenitih dogodkov. Tekom omenjenih viharnih prizorov pa so igrali Slovenci vedno le pasivno ulogo, vedno le ulogo nakla,
nikdar ne kladiva. Njihovi vodje so bili redno tujci, navadno Nemci. Zgodovina Slovencev je zgodovina izrabljevanih, kulturno zanemarjenih hlapcev, ki so poznali do nedavnih časov le troje »vzorov« : Boga, cesarja in — želodec. Igrača nemških plemičev ali duhovščine so bili Slovenci do 1. 1848. Čudno torej ni, da stika pisatelj brez-vspešno za junakom, katerega bi mogel postaviti na gledališki oder v ponos in navdušenje sedanjemu rodu . . . Navzlic vsej zgodovinski ubožnosti Slovencev pa bi mogla krepka dramatična individualnost vendar - le izkresati iz pustega kamena iskrico, bi užgala srca. Primož Trubar, Jurij Kobila, Kaci-janar, Herbat Turjaški, grof Ureh, Veronika Deseniška, Vodnik-Coiz, Rokovnjači, kmetski punti ... to so vendar imena, ki bi mogla postati sreda prav znamenitim narodnim dramam, ako bi jim bil oče dramatičen talent. Zal, da tega Slovenci nimajo, in tako ostanejo še te pičle snovi mrtve in neizrabljene. — Toda — poreče kdo — če Slovenci že ne morejo imeti zgodovinskih dram, zakaj jim ne napišejo njihovi mnogoštevilni in nemalo nadarjeni pisatelji socijalnih, društvenih, iz sočasja zajetih dram ? Saj se vendar v Slovencih prav tako ljubi, sovraži in greši, kakor n. pr. v Francozih; saj poznajo i Slovenci politične, družbinske in družinske žaloigre in slovenski
proletarijat ima prav iste bolezni, kakor n. pr. dunajski. In slovensko filistarstvo izziva prav tako k satiri in veseloigri, kakor rusko ! Skratka: slovensko društveno življenje ponuja prav toliko hvaležnih snovij dramatičnemu pisatelju, kakor katerokoli drugo, — in vendar, zakaj nimajo Slovenci še prav nobene drame? — To je vprašanje, o katerem bi bilo možno napisati obširno in zanimivo, pa tudi has-novito obravnavo. Tu se omejimo le prav kratko na konstatiranje — menda — glavnih uzrokov.
Prvi je pasivnost narodnega značaja, ki nagiba bolj k refleksijam in govorjenju oziroma pisanju, kakor k odločnemu delovanju. Slovenec je miren, tih, ponižen, skromen, ki ne ljubi velikih strastij, hrupnih dejanj in dramatičnih nastopov. Kot kmetovalen narod Živi bolj notranje kakor zunanje ; njegova krv vskipi le redkokdaj, a še takrat le za hip. Tekom vekov se je privadil trpljenj, razočaranj, izdajstev in sramočenj tako zelo, da ga ne vznemiri skoraj nič več. Ko divja v srcih drugih, tudi sorodnih narodov najgloblja bolest, najdivjiša jeza in največja strast, ko škrta ves svet z zobmi in bije okoli sebe, tedaj je v Slovencih na zunaj mirno in idilično pokojno. Po glavi mora skakati Slovencu nesreča, da vzdihne ter zarohni na glas 1 Da v takem narodu ni »junaških« značajev, kdo se temu še čudi ? — Drugi vzrok ubožnosti dramatičnega sloven, slovstva pajenedostatek gledališč. Jedva par let imajo Slovenci v Ljubljani vsak teden 2—3 predstave, prej so imeli k večjemu vsak mesec diletantsko predstavico;
I »Krojač Fips« in »Mlinar in nje-I gova hči« pa sta bila najpriljubljenejša. Slovenski pisatelji niso dobivali od nikoder navduŠevanja, a nikjer se nisu tudi mogli ničesar naučiti. V velikih mestih dobiva pisatelj vsak čas novih idej, novih
spodbudil, novih sredstev....
vedno napreduje, se lika, bistri,
uči.....vsak dan si pridobi'
kaj umetniških nostranjih in zunanjih, pripomočkov — slovenski pisatelj, ki ne vidi nigdar prave drame, resničnega igralca, umetnika, pa je navezan le na se in na čtivo. Posledica temu so tehnično okorno skrpane »knjižne drame«, ki se morda lepo bero, a na odru ne vspevajo. — Velik vzrok, da Slovenci nemajo dramatičnega slovstva, je tudi ta, da ne premorejo skoraj nobenih svojih igralcev-umet-n i k o v. Diletantje, ki šivajo po dnevi črevlje ali hlače, ki črez dan prodajajo gumbe in kravate, ali pa delajo bukete, taki diletantje igrajo zvečer na slovenskem odru. Da nedostaje tem ljudem i čuta i duha, i okusa i tehnike, to se razume. Taki igralci mo-rajd pokopati najvzornejše delo, akflt je igrajo le dvakrat. Slovenci v svoji masi še nedavno niso vedeli, kakšen je resničen domač umetnik na odru, kakšne vžitke more imeti človek v gledališču, — ne, slovenski narod toga ni poznal, in le maloštevilna je inteligenca, ki se je vsaj tekom svojih akade-mičnih let intenzivnejše zanimala za veliko dramatično umetnost. Le sence, spake, karikature vidi sloven, pisatelj na domačem odru, nauči pa se ničesar. Da bi imel posebno veselje pisati za take
144
"*lU4et
»umetnike«, kdo more to pričakovati ? — Končni a izredno važen vzrok nerazvitku sloven, drame pa je dejstvo, da premorejo Slovenci jedno barem gledališče, t. j. ljub-I Ijansko. Posledica temu je, da se I morej^ igrati slovenske drame le v Ljubljani; ljubljansko občinstvo je jedin kritik, kar propade v Ljubljani, propade za vse Slovence. Drugih narodov dramatični pisatelji vprizore svoja dela na mnogih gledališčih. Ako je propadel tak pisatelj na Dunaju, žanje uspeh v Berolinu — ali v Hamburgu ali v Lipsiji — ali v Gradcu, ali v kakem drugem nebrojnih nemških mest. Pri Slovencih je izročen pisatelj Ljubljančanom na milost in nemilost, ape-lacije na kako drugo občinstvo ni nobene. Tak isto pa se zatre še tisto malo dramatičnih začetnikov, ki bi se sicer razvijali in izpopolnjevali že v kali. Tako se je godilo dr. VoŠnjaku, prof. Funtku, Pircu, Borštniku in drugim, ki so po jedni dveh izjalovljenih poskusih popustili vsak nadaljni napor.
To bi bili samo glavni vzroki, a je izvestno še mnogo drugih, manjših, toda važnih.
Par let sčm imajo Slovenci svoje lepo gledališče, imajo tudi že par dobrih igralcev Čehov in Hrvatov; par let sčm veje krepkejša sapa po polju slovenske književnosti. Mnogi lepi in zdravi talenti so na-0 stipili ter — kar črez noč — otmdili največjo pozornost. Vsi ti mladi literati žive večinoma v duševnem središču Avstrije, ob viru avstrijske kulture, na Dunaju. Odon-,{ do^pričakuje sedaj slovensko gledališče mnogo. Naj bi novostruj-j niki obračali vso svojo pozornost
na neizorano polje slovenske dramatike, kjer se jim ponujajo največje zasluge !	—v—
Hkvatsko glumište Prva predstava hrv. dramatske škole (i. veljače). — O tome nema sumnje, da svatko, kome je stalo do hrv. dramatske umjetnosti, poslije ove predstave nekako vedri-jim pogledom gleda u budučnost njezinu. Bilo je vremena — a nije torne baš davno, što ih je nestalo — kad su tu budučnost prepuštali posvema na volju slučaju i sreči pojedinaca. Današnja uprava našega glumišta je vidjela, da je taj položaj vrlo nesiguran i da bismo se nekoga dana mogli posve ne-nadano nači u neprilici. Ona je osnovala dramatsku školu, pobri-nula se za podmladak, a danas več može javno vidjeti, da joj trud ne če biti uzaludan.
Predstava sama nije bila savr-šena. Kod ljudi, koji prvi ili drugi put glume pred širim opčinstvom, pojmljiva je ona uzrujanost, koja čini da je govor mjestimice pre-brz, drugdje opet prepolagan, glas nesiguran i neobičan, kretnja ne-opredijeljena ili nespretna. Ali uzrujanost kao da te večeri nije ostala samo na pozornici. Ona se polagano spuštala u gledalište i počela se hvatati i gledaoca. U torne raspoloženju čutjeli smo nekako bliže osobama na pozornici. Njihov način mišljenja, njihova radnja postajala je za nas shvatlji-vijom, nego li to biva često kad gledamo pred sobom gotove glumce. Onaj govor, čas prebrz, a čas prepolagan, činio nam se govorom, kojega uvijek susrečemo u životu. One neopredijeljene kretnje — ja-
tnačno se je mnoga od njih drukčije uvježbala u školi, nego li smo vidjeli one večeri — i onaj ne-obični glas kao da nam je kazivao stvari, koje su nam pružale dublji pogled u nutarnji život osoba, koje rade na pozornici. Pribrojimo li k ovim časovitim stečevinama i trajni dobitak, onaj zdravi duh realizma — rekao bih Dimitrije-vičevoga realizma, — koji provijava mladom družbom, pomislimo li, da su uloge bile čestito naučene, a izgovor čist i korektan, postaje nam jasno ono, Sto smo čutjeli svi kod ove predstave: da češe u ovome podmlatku okajati mnogi teški grijeh naše stare garde.
Glumila se ponajprije Scribe-Legouvčova vesela igra »Borba gospogja«. Groficu Antreval glumila je ggjica Vavrova. O finoj i plemenitoj igri ove gospo-gjice dalo bi se pisati mnogo. Čovjek u opče teško vjeruje da je ona početnica, tako potpuno i zaobljeno je njezino shvačanje ove uloge. lmade u njezinoj igri mo-menata (prizori s Leonijom: pri-kriveni ljubomor i prigušena strast), koji pokazuju upravo umjetnički študij uloge; to su momenti, na koje čovjek ne zaboravlja tako lako. — Ggjica Konradova glumila je Leoniju dobro. Moguče je, da joj uloga nije dopuštala, da pokaže nešto, Sto bi bilo iznad običnih produkata ove ruke. — Gospodin Bach se je istaknuo osobito svojim slobodnim kreta-njem na pozornici, te slobodnim i originalnim shvaćanjem svoje uloge. Fijanova uloga (Grignon) izgledala je u njegovim rukama onako, kako bi je glumio Drag. Freudenreich, kad je vrlo šaljive volje. Valja samo spomenuti, da
Fijanova elegencija kod toga nije pošla po zlu. — Svojim mirom i ozbiljnošću pokazao je gosp. Stefa n a c (Baron Montrichard), da u njega imade valjane podloge za uloge, kod kojih je to potrebno, Kretnje njegovih ruku nijesu estetične. — Gosp. Prejac je bio ljubavnik (Flavigneul), ali ljubavnik »sramežljiv«. Čini se, da ta po-grješka leži u sferama, u kojima nije u vlasti g. Prejca da ih ispravi. Svakako je kraj toga njegova uloga izgledala ponešto nevjerojatna. — Gg. Raič i Horvatič nijesu imali zgode da se istaknu.
Druga tačka predstave bila je Prčmaryeva vesela igra »D o k-tor Robin«. Ova zastarjela šala bila je stavljena na repertoir ove večeri očevidno samo za to, da učenici dramatske škole uzmognu na njoj pokazati svoje lošije Strane. Jedmi je g. Prejac mogao pokazati obratno. Kao Garrik nije bio doduše ni bolji ni gori nego li kao Flavigneul, ali je za to bio upravo izvrstan kao doktor Robin i kao »pijani« Garrik. — G. Stefa n a c bio je vrlo nehajan otac, koji je samo hinio da ljubi svoju kčer, što se sasma protivi ulozi. — Ggjica Konradova (kao Mary) izgubila se je u pustoj patetičnoj deklamaciji, što je kraj ovakove uloge sasma pojmljivo i zbilja bi se htjelo vrlo jake volje i posve samostalnoga shvačanja, kad bi se iz ove uloge htjelo učiniti štogod bolje. — Ni gosp. Raič nije se snašao u svojoj ulozi. Nego pokazao je taj gospodin svakako, da imade u njega dara za uloge ove vrsti. Samo : manje patosa! — Naj-gore kod svega je prošla ggjica Gizela S r a m o v a. Njezina posve suvišna uloga dala joj je prilike,
da pokaže jedino, kako bi ona imitirala glas stare, pedantne usi-djelice, a to je zbilja malo, vrlo malo.	—i -
5%
Zacconi - Želazowski. Dugo su napram glumcima vladale u svijetu, a osobito u nas neke čudne pred-sude. Ljudsko im je društvo dugo uskračivalo odredjeno mjesto medju staležima. Ne čemo kazati, da oni tome nijesu štošta doprinijeli, no ima se uvažiti i njihov položaj, prema kojemu im se mnogo upisivalo u grijeh, što se drugim umjetnicima opraštalo, dapače dozvoljavalo. Danas istražena je historija i razvitak glumačke umjetnosti, i ona se isto onako kritički promatra kao sama dramatska književnost.
Glumačka umjetnost ne ostavlja iza sebe ni pisanih ni slikanih direktnih tragova, ona djeluje u momentu; čim je glumač nešto od-glumio, njegovo je djelo prestalo da bivstvuje, ono ostavlja u duši gledalaca tek neki dojam, osječaj, neku uspomenu. Ako je u opče namijenjeno umjetnosti da djeluje, to je pogotovo namijenjeno glu-mačkoj umjetnosti. Ostale grane umjetnosti mogu računati ipak i na budučnost, glumač može da računa samo na sadašnjost. Ako tražimo od ostalih umjetnosti, da nam vazda podaju nešta nova, nešta svježega, neku izmjenu, ako tražimo od njih da budu odraz sadašnjeg društva, sadašnjeg duševnog i kulturnog života, tada moramo da to u još večoj mjeri tražimo od glumišne umjetnosti. Kao što ima literatura razne faze razvitka, tako ih ima i glumišna umjetnost. I glumač mora da svojom’i'umjetnosti daje izraza težnjama svoje dobe Prema tome možemo da i u glumačkoj umjet-
nosti označimo razne epoke, kojc su se razvile razmjerno sa razvojem samih struja u umjetnosti. Tako se je iz hladnoga klasicizma, iz šablonskih stalnih pravila, postavljenih od teoretičara estetika na temelju dobrih djela prošlosti, prešlo u romanticizam, u kome se je umjetnost otela spona i nastojala tražiti svoje gradivo u prošlosti, u mašti, a priudesivši ih prema subjektivnim nazorima i nagnučima. 'Pako se je prešlo u realizam, tra-živši sujete prikazivanju u ozbiljnom životu, prikazujuči opčeniti značaj srodnih vriednosti i pojava, neki dojam i obilježje. Dublje istraži-vanje i orisavanje pojedinih predmeta i pojava dovelo nas do naturalizma, upoznavši pako u najtanje tančine same predmete a podavši im u život neko stanovito preneseno znamenovanje i smisao dogjosmo do simbolizma. Prema tim strujama u umjetnosti u opče razvila se i glumačka umjetnost.
Realizam i naturalizam osnivaju se na proučavanju života. Realizam teži da stvori tip, da prikaže opče-nitosti, a naturalizam ili verizam nastoji da iznese neki individuum u svim detailimaj realizam slaže iz više srodnih pojava jedan treči pojav, po torn je više pod uplivom piŠčeve maŠte, a naturalizam se temelji na analizi, na iskustvu, na eksperimentu; realizam črta, pa je po tom jasan, prijegledan, a naturalizam slika, pa je po torn življi, puniji.
Glavnu razliku izmedju Zacconia i Želazovvskoga (svakoga smo vidjeli ove sezone u Zagrebu u četiri večeri) mogli bi odrediti ovako: Prvi je naturalista ili kako vole Talijani verista, a drugi je realista. Zacconi ne stvara tipove, njegovo
detailiranje je sasma individualistično ; on nam to sam priznaje. Smrt junaka proučavao je u tam-nici, Osvalda u »Sablastima« u bolnici, u Keanu je za cijelo iznio dio svojih uspomena, a u »Tudjem kruhu« pogotovo da ima pred očima stanovit model. Zacconi prikazuje jednog čovjeka, a Želazowski črta jednu klasu ljudi. U Zacconia vidimo fizične boli, vidimo pato-logiju, u njega imade više živosti, uzrujanosti, a u Želazowskog više mira, ali dublje duševne boli. Zacconi djeluje na nas silnom plasti-kom več u onom času, kada ga gledamo, on nam je jasan, a Žela-zowski nam ostavlja na prvi mah neku prazninu, i tek ga kasnije osjetimo kako je prikazao duboku jednu bol. Zacconi naliči Zoli, koji djeluje svojim veličajnim nagomi-lavanjem pojedinosti, ali koji i umara, a Želazowski je sličan Ibsenu, koji nam pokazuje duboku tragiku običnoga života običnim riječima, koje djeluju tek onda, kada se dovoljno uživimo u situaciju. To se opaža kod »Hamleta«. U monologu »Bit il ne bit . . .« Zacconi-eve su oči razkolačene, poplašene, krvave, ludjačke, izraz mu je lica bolesnički, strašan, kretnje grčevite, mišice napete; on djeluje na naše živce; Zelazowskijeve oči bulje u svijet više zamišljeno, nekako tromo, mutno, satrto, kretnje su mu oble, lijenive, on nije ni malo strašan kao Zacconi, on je više bolan.
A ipak obojica prikazaše Hamleta po modemom shvačanju, po shvačanju našega vremena.
Čisti naturalizam, sam još nije sposoban da nam poda veliko umjetničko djelo, a tako biva, da uvijek ni Zacconi nije velik umjet-nik. Manjka mu koji puta duša,
kao što čistom naturalizmu u književnosti ideja i cjelovitost. A ipak treba da se umjetnost bavi i oko duše čovječje. Cjelovitost uzdrži Zacconi time, što nam prikaže jedan jedinstveni individuum, a Želazovvski, što nam prikaže jednu jedinstvenu dušu. Ali kako treba da si realista što šta nadopunjava maštom, tako zavadja i Zelazow-skoga koji puta na teatralnost. Često se može kazati, 'da Želazowski premalo pozna svoje junake, a Zacconi da premalo čuti sa svojim ju-nacima. Ali kada kod ovoga pro-bija duša, a kod onoga djelovanje duše na tijelo, tada su oni upravo silni i veliki umjetnički geniji.
Zelazowski i Zacconi označuju dvije etape u glumačkoj umjetnosti. A danas se opažaju več početci još daljega razvoja prema vremenu. Glumačka se umjetnost razvija prema drugim umjetnostima, i ona če u bu-duče donijeti još mnogo zanimiva. Ali kao što kritika prati i proučava razvijanje i djelovanje drugih umjetnosti, mora da prati i glumačku, tim više, što je njena važnost i veča nego li se misli. Glumište direktno djeluje na puk, koji si u njem stvara sudove o mnogim stva-rima, kojih inače nebi ni upoznao. On ponese iz glumišta sa sobom često i više no što se misli, m,
3%.
Kriza u Burgtheatru. Brije jedno osam do devet godina vladali su u bečkom Burgtheatru ža-losni odnošaji. Stara tradicionalna umjetnost i slava prvoga njemačkoga pozorišta, kao da se u novoj zgradi nije mogla udomiti. Kao da je ulazak u novu, prema modernim nazorima sagradjenu zgradu za-uvjetovao i novu epoku u historiji
bečkog Burgtheatra. Nije dakle čudo, ako su prijatelji stare estetike, romantici i klasicisti, na čelu im L. Speidel, zahtijevali da se napusti nova zgrada, hoče li se sačuvati tradicionalna slava Burgtheatra. Mladi, napose pako Hermann Bahr (u jednom pismu iz Pariza) zahtije-vaše, da se novom zgradom poprime i novi nazori estetike, nova dramatska umjetnost, da se Burg-theater preporodi i da si u novoj dobi novom snagom ponovno iz-vojšti prvo mjesto medju njemačkim pozorištima. Onda su bo več bili poznati uplivi, što su ih na mladju generaciju imali Ibsen, Zola i Tolstoj, budila se u Njemačkoj danas več procvala najnovija literarna perioda, koja nam je dala Ger-harda Hauptmanna, Sudermanna, Schlafa i ostale nade njemačke dra matične književnosti, a Baumeister, Mitterwurzer i Kainz več udariŠe temelj novoj glumačkoj školi. U torn boju stare i nove škole, a sve-opčoj stagnaciji u razvitku Burgtheatra i neodlučnosti mjerodavnih faktora, isprazni se stolica ravnatelja u Burgtheatru. Nakon mnogo savje-tovanja i mnogih manje ili više sposobnih kandidata, dodje u Burg-theater za ravnatelja dr. Max Burckhard, profesor na juridičkom fakultetu bečke univerze. Čovjek bez kazališne rutine i bez literarna imena.
U početku bilo je sve presenečeno na to imenovanje. Stari i mladi složiše se proti Burckhardu i činilo se, kao da mu neče biti moguče održati se. No Burckhard se je održao. A danas, nakon osam-godišnjeg djelovanja, kada je postao žrtvom nerazumijevanja i intrigua, danas za Burckhardom sve žali, preroda na njegovo mjesto dolazi
možda najsposobniji od svih sadanjih kandidata.
Taj toliko omraženi čovjek, koji je sa učenjačke katedre došao u kazalište, nije poznavao intrigue, koje se pletu iza onih kulisa, koje nam se sa gledališta onako dostojno prikazuju, ali on je došao sa poštenim nakanama i svojom energijom i neumornim radom dotjerao je dotle, da je danas jedan od glavnih stu-pova bečkog kulturno-naprednog pokreta.
Burckhard je čovjek skroz demo-kratičkog mišljenja, naprednjak ali nipošto vikač, i premda je u početku svoje uprave mnogo griješio krivim rasporedjajem partija i ne-razumijevanjem glumača, i ne uspjelim dramatskim novitetima, danas nakon njegova odstupa moramo njegov rad nazvati uspješnim. Burckhard je Burgtheatru povratio Mittenvurzera, predobio Sandro-ckovu i Kainza, i našao Medelskyevu ; Burckhard donio je u Burgtheater Ibsena, Anzengrubera i Hauptmana, i s njima modemu literaturu; Burckhard je taj stari hram klasika učinio pristupnim i mladim Beča-nima Ebermannu i Schnitzleru; Burckhard je uveo u Burgtheater važnu instituciju popodnevnih sa-vršenih predstava uz snižene cijene. Tako je Burgtheater, prije ne-pristupan budučoj umjetnosti i budučim ravnopravnim staležima, a danas zapostavljenima, otvorio svoje dveri najzahvalnijoj publici. Ako danas nedjeljom vidjamo, kako se siromašni puk na stotine gura pred Burgtheatrom, nebi li uhvatio malo mjesta, da se poda uzvišenoj umjetnosti, zar ne moramo Burckhardu biti zahvalni — tim više, što je pristup puka k Burgtheatru značio boj 1 Pa
ako se sječamo, koju je djelo-tvornu akciju započeo lani Burck-hard prigodom borbe protiv ka-zališne cenzure, da je on sam napisao prvi »Theatergesetz« i obradio »Pravo glumača«, zar da se čudimo, ako je on danas miljenik puka i naprednih ljudi A uz sve to, Burckhard si je za to vrijeme stekao i književno ime, i to rad-njama, koje ostro žigošu naš lažni društveni moral, narisav u romanu »Simon Thums« činovničkog štre-bera, au »Biirgermeistenvahl« nedostojno postupanje današnjeg sudstva. —• Ali uzevši sve to u obzir, zar nam nije i jasno, da taki čovjek, pravednik medju pravednima, nije mogao ostati u Austriji na dugo ravnateij Burgtheatera
Danas se cieli rad Burckhardov i joŠ i ne može za pravo ocijeniti, | ali za neko vrijeme, kada če nje- i govo doba postati historičnim, kada če se jasno vidjeti plodovi, što ih je on posijao, kada če se znati, da je doba Burckhardovo za Burg- | theater značilo važan prelaz, iz ko-jega če procvast novi život, onda če se uvidjeti, koliko je on toga uradio i njegovo če se ime spominjati. — Mnogima je pad Burckhardov upravo nerazumljiv, a nije posve opravdano prikazivati ga samo žrtvom Burgtheaterskih intrigua. Pad Burckhardov je posljedica sve-ukupnih reakcionarnih odnošaja austrijskih i njegov se pad sprema več sve vrijeme njegove uprave. Intrigue njekih glumača i intendanta samo su taj pad uskorile. No u koliko je taj pad sposoban da Burckhardu naškodi, pokazali su nedavno najmladji bečki kulturni pregaoci, umjetnička secessija, iza-brav ga uz Bahra, kao literarnog savjetnika za »Ver Sacrum«.
Za sam Burgtheater odstup Burckhardov po svoj prilici neče biti od loših posljedica. Težnja k preporodu, koja je za njegove uprave uhvatila u Burgtheatru korijen, neda se više zatomiti. A nasljednik Burckhardov, Dr. Paul Schlenther, uvaženi berlinski kritičar, izjavio se, da če rad Burckhardov djelomice nastaviti u istom smjeru.
Dr.. Paul Schlenther neporočna je literarna života, te je tek nedavno pobudio pažnju svojom iscrpivom študijom o Gerhardu Hauptmannu. Reakcionaran on biti ne če. Ali hoče li on svoja četiri mjeseca, koja si je za provisorium izmolio, predurati, a da se u nadama ne prevari, to če pokazati najbližja budučnost.	dnp.
5%.
Bečka opera. D j a m i 1 e h. Komična opera u jednom činu od L. Galleta. Glazba od Georges Bizeta.
Bizetu, koji je kao 19-godišnji mladič dobio Prix de Rome, bile su 34 godine, kad se je 1872. davala njegova »Djamileh«. Nije tu bilo bučnih demonstracija, več ju je publika hladno odbila.
Nepravedno. Za cijelo to nije epokalno djelo, več prije čedna slika dubokih strasti en miniature — od prilike kao slika od Meis-sonier-a. Uza to je glazba tako nježno sadjelana, tako sitno fina. Nosioci čina tri su osobe. Djamileh (gdjica. Renard), robinja Harunova, Harun (Schrodter) i njegov odgojitelj Splendiano (Schit-tenhelm). — Djamileh ljubi Ha-runa, no Harun, komu je otac nesretno ljubio, neče da se sveže ni s kojom Ženom, te svakog mjeseca izmijeni robinju. I Djamileh treba da ode, ali ona žrtvuje lju-
bavi slobodu, te moli u nju zaljub-ljenog Splendiana, da ju privede Harunu preobučenu kao novu robinju. Ona pleše pred Harunom i ponudi mu se, na što je Harun, prepoznav ju, dirnut tolikom lju-bavlju, zagrli te se zaklinje, da ju neče nikad ostaviti.
Vidjamo dakle specifično orijen-talne karaktere. Neki k ritičari beck ih dnevnika naklapali su o pravoj orijentalnoj glazbi. No to je posve krivo, a Bizet toga možda nije ni htio. Pojedine su doduše figure na guslama » teatralno orijentalne «. Ali cijelost kao takova melanko-ličkog je obilježja, te s toga može lako — uz djelovanje scene — da izgleda orijentalna. T jjepa je glazba uz ples, kojim Djamileh hoče da predobije Haruna: tiho umiljato počima, malo po malo divlje se uzburka, da onda — poput vatre od triješča — slegne u vlastiti pepeo, polagano da zamre. — Gdjica Renard divno je to plesala. Ta ona svakako i vrlo dobro pjeva, — to barem veli cijeli svijet. No katkad joj je glas tako otvoren, a onda zvuči toli neplemenito 1 Gospodin Schrodter napravio je svojim krasnim, sjajnim glasom od tromog Haruna simpatična figuru. Njegov je pijev poput obmamlju-jučeg, na sanjarenje zavodečeg hašiša A u pogledu njegovog umječa u pjevanju ne treba valjda ništa kazati!
Komičnu ulogu Splendiana igrao je g. Schittenhelm. Oh, ali je to žalostan komičar 1 — Kad se na-šali, nije šala 1 I o njegovom pje vačkom umječu — bolje je šutjeti.
Opera sama jedva da če se dugo uzdržati na repertoaru. Ona nije za veliku publiku, samo za
gurmane. Ali je moguče, da je u manjoj kuči djelovanje intimnih scena intenzivnije	ok.
•%v
IZLOŽHA Kl.UBA AQUARELLISTA U HRČKOM »KfrNSTI.ERHAUSU«. Tko če očekivati, da ču štogod govoriti
0	slikama, taj če se prevariti. Da bi mogao što pisati o njima, to bi istom morao što znati. Ali moram da kažem, da na žalost svoju ni-jesam očutio za pravo ništa. A to za to, što je ta izložba tako zgodno rasporegjena. — To je doduše kod večine takovih izložba, ali toga nikad još nijesam tako očutio, kao što ovom prigodom. Tu je i starog
1	novog, i jedno i drugo vrlo je raznovrstno, a — unatoč razdiobe starog i novog u razne dvorane — tako je pobrkano, da čovjek jedva može da što vidi, da očuti, a po-najmanje da razumije. Covjek jedva znade, kud da gleda isto, a napokon ga sve to tako uzruja. — To se onda naziva »umjetničkim užitkom«. Ipak se vidi, da imade vrlo zanimivih stvari, osobito slika (i radiranih) od umjetnika »Kiinstlerbund Karlsruhe« : od Kalckreuth-a, Grethe-a, Volkmann-a, Heine-a, Kallmorgen-a, i t. d.
5%.
Secessija i »Ver Sacrum«. Oni bečki slikari, koji čute, što treba da pokreče umjetnika, uje-dinili su se i stvorih »Vereinigung bildender Ktinstler Oesterreichs«. Toj se secessiji ne radi za pravo niti o kojem smjeru umjetnosti, več su se razdvojili od »Kiinstler-genossenschaft«-a jedino s toga, Što članovi potonjega ne shvačaju umjetnost s gledišta umjetničkog, več skroz s gledišta trgovačkog.
Ta udruga hoče da sjedini sve
austrijske umjetnike, i one, koji živu u inozemstvu. Udruga prire-gjuje izložbe, jhry sastoji od svih redovitih članoma udruge, koji su prisutni u Beču. Članovi sudjeluju pri bečkim izložbama, sto ih pri-regjuju slične korporacije, dočim se ne brani sudjelovanje kod privatnih izložba.
Počasni je predsjednik »Verein-igung«-a 85-godišnji Rudolf Alt, predsjednik Gustav Klimt. Od redovitih članova spominjemo: Ber-natzika, Hellmera, Hynaisa (Prag), j Beneša, Kniipfera (Rim), arhitekta Mayredera, Mosera, Alfonsa Muchu (Paris), Frh. v. Myrbacha, Szyma- \ nowskog (Paris); od dopisujućih j članova: Aman-Jeana (Paris), Bar- i tholomč-a (Paris), Waltera Crane-a j (London), Dagnan-Bouveret-a (Paris) , Dettmanna (Charlottenburg), Eugenea Grasset-a (Paris), Maxa Klingera, 1 .'Hermitte-a (Paris), Maxa j Liebermanna (Berlin), Carla Marr-a j (Monakov), Puvis de Chavannes-a (Paris), Jean Francois Raffaellis-a (Paris), Giovanni Segantinia (Soglio di Val Bregaglia), Franz Stuck-a (Monakov), Fritz v. Uhde-a (Mo- j nakov), V. Vallgrena (Puris).
Secessija pokrenula je i umjet- J niČki mjesečni list iste tendencije: »Ver Sacrum«. Taj list imade za-daču, da publiku odgaja, te da umjetnost postane svojinom sto sirih krugova, i to ona umjetnost, koja bo jedino može da bude u istinu: umjetnost našeg vremena, i to u svim oblicima, bila to viša umjetnost ili umjetni obrt.
Prvi broj tog lista je izišao. Uvod (od Maxa Burckhard-a) oprav-dava ime »Ver Sacrum«, što je ime žrtve u starom svijetu, prinesene od naraštaja rogjena za svetog prolječa. U drugom članku govori
Herrmann Bahr o uzroku i o svrsi izdavanja lista. Slijedi študija o počasnom predsjedniku, slikani Rudolfu Altu (Hevesi), referati o izložbama i o njemačkim listovima, objava »Vereinigung «-a i popis članova.
»Ver Sacrum« vrlo je ukusno štampan prema modernim umjet-ničkim principima, urešen je slikama i uresima, od kojih su skoro svi vrlo lijepo i slobodno kompo-novani. Svakako je obličje i sadržaj tog lista najbolji dokaz, da ljudi oko njega svojski nastoje, da im se u istinu radi o umjetnosti. A to je u Austriji prvi list te vrsti, preračunan i za representaciju pred ttigjim svijetom.	n, 7.
NOVE KNJIGE.
»Nova Nada«. Zbornik zabave i pouke.
Pred menom leže 4 priliČno omašna sveska ovog zanimivog pojava u životu hrvatske i slovenske omladine, što ga izdaje gosp. Vladimir J. Teharski.
Pogledamo li sve ono, što je tu skupljeno neobičnim u nas marom
0	Tolstoju i Zoli, Boborykinu, Su-dermannu, Zacconiu, Michelangelu Buonarrotiu, Asnyku, Sologubu, Whitmanu, Lisinskom, Emersonu, Govćkaru, d’Annunziu, Finciu, Kiel-landu, Jonasu Lie-u, Swiftu i još drugim piscima —, pa one izvorne radnje : pjesme, pripovijetke, drame
1	drugo — na Što čemo se sgodom opet svrnuti, možemo reči mirne duše, da nas nije strah za knji-ževnu budučnost Mlade Hrvatske.— Njoj če dosta dostojno uz bok sta-jati i Mlada Slovenska — a kad se tomu pridruži još i Mlada Srbija
— nestat će trvenja, što danas vlada na srednjim školama, čiji su uče-nici — horibille dictu 1 — osnovali »Novu Nadu«.
Kad ima i u nas več mladeži, koja se mirno razvija u duši svojoj, a ne bavi se djetinjarijami nit ne ubija badava dane čitanjem »Indijanskih priča c — tad možemo i opet reči, da nas nije strah. Svi su znaci du-ševnog preporoda i pokreta dokazani takovom šilom, da u nje može ne vjerovati samo slijepac ili zagrizeni konservativni natražnjak. U to ime pozdravljamo od srca pojav »Nove Nade«.	^
*
Malo se culo kod nas o jednom djelu, koje najnapredniji narodi preporučuju za prevod. To su »11 a-•tejia naporne e koii o m nje« 04 /tp- Mhx. B. R y j n h a. Vrieme za kritiku prošlo je, no prisiljeni smo da upozorujemo našu čitalačku publiku na to remek-djelo, koje je napisano u duhu prave demokracije. Djelo napojeno je duhom moderne znanosti u svakom pogledu i po-kazuje duboko svačanje našega doba, te je puno bogatog znanstvenog materijala. Nauka iz ovog djela udaljena je za sviet od one, crp-ljene iz praznih i bombastičnih prijevoda naše literature i malo imade knjiga nar. ek., koje pred-očuju tolikom jasnošču sveukupno polit. ek. znanje, — a osobito današnje njezino stanje —, te je knjiga pisana jezikom narodne pjesme. U svem prikazivanju zr-
cali se čisto osvjedočenje, u toliko samo što se modernoga znanstvenoga materijalizma tiče moramo reči, da kritika istoga originalna nije i mislimo da je i ko-lektivizam znanstveno opredieljen i da nije rodjen rivalstvom ili iz želje za novotarijom.
Vujič je učenjak, koji je učio i od principielnoga znanstvenoga pro-tivnika, a moramo konstatovati, da se Srbi baš odlikuju živahnim duhom u ispitivanju neizbježnih socialnih problema. Najbolje su preporuke ovomu djelu vlastite rieČi učenjaka, koji veli: »pri svoj rastrojenosti ekonomskih pravaca i njihovih političkih predstavnika ipak se nauči nar. ek. neosporno sa svih strana priznaje, da je ona nauka od največeg značaja po sav društveni život i politički život naroda«.
D R A.
*
Le Nu ancien et moderne. Ta kolekcija slika, što ju izdaju Bernard & Cie i Didier et Mčricant, sada je dovršena. Sadržaje 179 velikih reprodukcija slika najznamenitijih slikara starih i novih škola, koji su se istaknuli slikanjem golog tijela, Tiziana, Rubensa, Correggia, Rembrandta i t. d. Dakako da imade i mnogo manje vrijednog, ali u svemu je krasna zbirka i dobiva se uz jeftinu cijenu (for. 3.60). Zanima nas, što su izdavatelji uvrstili i dvije slike V. Bukovca: »Cvijet« (»Une Fleur«) i »Povjerljivost« (»Confidence«).	G. J.
Odgovorni urednik: Fran Podgornik.
Administrator: Otto Kraus s. — Tisak : Dioničke tiskar e, Zagreb.
najintimnije misli poznate. Jedno stoji. Mi se ne slažemo u shva-čanju odnošaja umjetnosti prama moralu i vjeri.
Za nas nema moralne i nemoralne umjetnosti nego dobre i loše. Da je ovo zelotsko shvačanje pisca u »K. L.« o umjetnosti zbilja bilo mjerodavno u crkvi, ne bi danas čovječanstvo imalo svih onih krasnih tvorevina, kojima se diči i crkva i čovječanstvo. Kad bi u Hrvatskoj prevladalo njegovo shvačanje, rušila bi se akademija, spaljen bi bio i Preradovič. Srečom ima prosvijetljenih umova u crkvi, koji shvačaju umjetnost.
Vjerovanje i klerikalna reakcija su dvije stvari. U prvo ne diramo, protiv drugoga demo se boriti.
Toliko stvarno. Da gg. od »K. L.« nemaju za pravo pojma
0	čem pišu, dokaz su nesmislice, koje su napisali. Vele, da bi se Jokai i Petofi okrenuli u grobu, da čuju za Koborovu duhovitost. Ta Jokai nije ni uinro. A da Petofi nije reakcionarac, pokazat čemo im, priopčivši jednu njegovu slobodoumnu pjesmu. Za njih je Heine samo »prijavi Židov«. Književnu naobrazbu nijesu time pokazali, ali su dokazali, da nemaju pojma niti o prijašnjoj književnosti a kamo li o modernoj. Još jedno. Na mirisavo cviječe
—	da smo i drski i obijesni cinici, pornografi, blazirani individui, jadnici glupi i smiješni, da je »Mladost« nedonošče, koje spada na dvorište i da se »iza legja »Mladosti« sakriva druga tajna sila, kojoj je zadača u život hrvatskoga pomlatka, a po torn i našega naroda, provagjati misli i rad jednog Zole, Mendesa, Vcreščagina itd.« — Na to nemarno odgovora. Držimo, da to nije dostojno jednog svečenika, koji bi, ako misli, da smo na krivom putu, drugim načinom morao pokušati da nas svrati, a ne ovakim po-grdama i insinuacijama. Na nedelikatno pitanje, otkuda nam novaca, odgovorit če mu naši pretplatnici.
Drugi važniji prigovor iznaša »Narodna misao«. »Da smo se predali na milost i nemilost tugjim uzorima, i da smo ne pazeči na naše narodne potrebe i naš narodni život, pošli uvlačiti tugjin-štinu. Da tomu nije tako, dokazuje poziv na hrvatske, slovenačke
1	srpske pisce i njihov odziv, dokazuje proglas i raspis natječaja. Dapače mi imamo malo ne isti program kao i »Narodna misao«
—	ona u politici mi u umjetnosti. Što smo se mi obratih i na Strane književnike, to je za to, jer ne čemo da se opašemo kineskim zidom. Ili im je zazoran n. pr. dodir sa ostalim slaven-skim svijetom? Što se u ova prva dva broja to još dovoljno ne
razabire, nijesmo mi krivi, nego odziv, koji je vedi sa zapada nego sa istoka. Razlika izmegju nas i »Narodne misli« je tolika, koliko recimo izmegju ruskih liberala i konzervativaca. Na Hrvatsku ne zaboravljamo ni mi. Toliko da razjasnimo naše naume. Na neke pokuse, da se nas povuče na političko polje, ne demo reagirati. Umjetnost može biti narodna, ali ne smije biti stranačka, jer tim postaje pamflet. O pitanju u koliko je književnost nacijo-nalna, govorit demo prigodom.
Na »literarne« kritike o radnjama u »Mladosti« nije naša da repliciramo, samo se čudimo, kako je kod nas malo književno i umjetnički naobraženih ljudi — megju kritičarima. Naturalizam i pornografija su im synonimi (ne znamo, da li su n. pr. ikad čitali »1‘jesmu nad pjesmami«) oni još uvijek misle, da je naturalizam premočan u modernoj književnosti. O pojedinim modernim strujama i autorima ne znaju ništa, jer da znadu, ne bi sve to pobrkali. Fraze nas ne de smesti.
Uprava „ Mladosti*.
Primili smo zahvalno slijcdećc listove:
Wiener Rundschau — 15./1. 1898. Svež. 3, br. 5. Uefi. Neuland — sijefianj 1898. Berlin.
Vienac — br. 1, 2. Zagreb.
Prosvjeta — br. 1, 2. 1898. Zagreb.
Revue des deux Mondes — sijefianj 1898. Paris.
Preporod — sijefianj 1898. Zagreb.
Novo doba — Hobo flo6a — br. 2. Prag.
Svobodni glasovi — br. 1, 2, 3, 4, 5. 1898. Celje. Stenograf — sijefianj 1898. Zagreb.
EpaHKOBO ko/10 — sijefianj 1898. Cp. K.i|uohhh.
Škola - sijefianj 1898. Karlovac.
Licht,— br. 1, sijefianj 1898. Befi.
Molimo uredništva snih modernih časopisa i listova, da stupe s nama u zamjenu.
Nous prions toutes les administrations des revues modernes de nous envoyer en echange un exemplaire de leurs publications.
The administrations of the magazines and rewiews are requested to send us in exchange a number of their publications.
Uredništvo „Mladosti".
Wien I., Wollzeile BO.
Dlonička tiskara u Zagrebu.