Saša Horvat
heideggerovo poimanje odnosa istine i zaborava
103-125
teologija u rijeci katolički bogoslovni fakultet sveučilišta u zagrebu omladinska 14, 51000 rijeka horvat.sasa@gmail.com
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
izvirni znanstveni članek	iheidegger m.:iii:ič>5.023.i
::SAžETAK
Potreba postavljanja pitanja odnosa istine i zaborava u Heideggera utemeljena je u jednom pojmu - dXq0sia. Cilj ovoga rada jest pokazati kako je odnos istine i zaborava jedan od temeljnih za Heideggerovu misao jer se tim odnosom omogucuje nov način pristupa temeljnom pitanju zaborava bitka. Metodom sinteze i komparacije prikazuje se razvoj odnosa, a potom se pokušava novim svjetlom obasjati dogadaj zaborava bitka.
Ključne riječi: Heidegger, istina, zaborav, neistina, bitak.
ABSTRACT
HEIDEGGER'S CONCEPTION OF THE TRUTH-OBLIVION RELATIONSHIP
Fundamental impulse to challenge question about relation between truth and oblivion in Heidegger is allocated in term - dX^Qsia. The relation and construction has been outlined by Heidegger himself, but however it hasn't gained any significant role in studies of scholars. Aim of this paper is to show how relation between truth and oblivion is of fundamental relevance for understanding Heidegger's thought. With method of synthesis and analogy we will try to show how this relation is developed in his thought and then try to bring new light to the Oblivion of Being.
Key Words: Heidegger, truth, oblivion, untruth, Being. UVOD
Mogučnosti pojma dX^Qsia Heidegger je naslutio za vrijeme seminarskog rada sa starijim studentima pri analizi Husserlova djela Logička istraživanja} Shvatio je kako je "ono što se za fenomenologiju akata svijesti (tj. Husserlovu fenomenologiju) zbiva kao samopojavljivanje fenomena, daleko iskonskije, pr-vobitnije mišljeno u Aristotela, tj. u čitavom grčkom opstanku, kao dX^0sia, neskrivenost onoga što je prisutno (Unverborgenheit des Anwesenden)"1 • U središtu dogadaja istine i samoga pojma istine otkriva se zaborav - No, postavlja
1Vec je u mladosti Heidegger bio zaokupljen pojmom istine kao nečega što se ne može zadobiti lako, što nas izaziva i mijenja. Usp. Rüdiger SAFRANSKI, Martin Heidegger. Between Good and Evil, Cambridge, 1998., 21.
2Vanja SUTLIC, Kako čitati Heideggera, Zagreb, 1989., 60.
104
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
se pitanje: Otkud uopče zaborav u istini? Kako se nešto može zaboraviti u istini? Očito je kako nam pojmovi ne odaju detalje odnosa, ne uklapaju se i protive se dovodenju u vezu. Nešto nije kako treba s razumijevanjem pojmova istine i zaborava. Uz pomoč metode sinteze i komparacije, cilj rada je dokazati kako razvoj odnosa fenomena istine i zaborava omogučuje nov način pristupa temeljnom pitanju zaborava bitka.
Valja nam zadobiti jedan presjek razvoja Heideggerova razumijevanja istine, koje je uvijek bilo u uskoj vezi s načinom pristupa pitanju bitka kao njegovu glavnom pitanju: "O istini bytka, jest i ostaje moje pitanje i moje je jedino, jer se i odnosi na ono najjedincatije."3 Pitanje istine za Heideggera jest pitanje svih pitanja, kao osnovno i rukovodno pitanje filozofije.4
Ukoliko želimo pružiti jedan skračeni prikaz Heideggerova poimanja dX"q9sia, tada je pregledan način kako to čini Thomas Sheehan, koji razlikuje tri razine5: a) d^q9sia - istina u uobičajenom smislu kao adaequatio propozicije suda i onoga što jest; b) dX^9sia - istina u smislu neskrivenosti, otvorenosti i mislivosti biča, prema Aristotelovu stavu "kako se koja stvar odnosi prema bitku tako i prema istini"6, a koji odzvanja u srednjovjekovnoj misli verum et esse convertuntur; c) dX^9sia - istina kao generator otvorenosti (Da, Lichtung), koja omogučava i neskrivenost biča i ispravnost suda.7
Za Heideggera biti istinit jest biti-otkrivajuci, što je najstarija tradicija antičke filozofije izvorno slutila i predfenomenski razumjela. "Istinitost Xoyo^-a kao dno^avoi^ jest d^n^susiv na način dno^atvsoSai: dati vidjeti biče - vadeči ga
'Martin HEIDEGGER, Prilozi filozofiji (Iz dogodaja), Zagreb, 2008., 25.
4Usp. Martin HEIDEGGER, Nietzsche, I, u: Gesamtausgabe 6.1., Frankfurt am Main, 1996., 143-144. (dalje: GA).
5S obzirom da nam je pojam ä^f|ösia od presudne važnosti u razmatranju fenomena zaborava, preferiramo ovu podjelu pred podjelom što ju je sam Heidegger iznio u spisu Vom Wesen des Grundes, koje je nastalo 1929. godine, dakle, prije okreta i početka dominacije ä^f|ösia u njegovu mišljenju. U tom se spisu, ovisno o kojem području biča govorimo, razlikuju: 1) istina postoječih (materijalnih stvari) zove se otkritost (dieEntdecktheit), 2) potom istina biča kojoj sami pripadamo - izvorna istina ili razotkritost (dieErschlossenheit), 3) ontologijska istina samoga bitka koja omogučuje ostale, a zove se objavljenost (die Enthülltheit). Usp. Martin HEIDEGGER, Vom Wesen des Grundes, u: Wegmarken, GA 9, Frankfurt am Main, 1976., 130-131. Usp. Vesna BATOVANJA, O bitstvu istine, u: Martin Heidegger. Mišljenje koje se više ne razumije kao metafizika, Zagreb, 2007., 157. Brojni su autori pokušali iz različitih kutova promatranja sustavno poredati Heideggerovo poimanje istine, pa tako Friedrich-Wilhelm von Hermmann predlaže kako bi u Heideggerovom poimanju istine trebalo razlikovati tri razine tumačenja i utemeljenja: a) istina kao predikativna otkrivenost bitka (istina iskaza, iskazna istina); b) istina kao predpredikativna otkrivenost bitka u njegovu bivanju (ono „s obzirom na što", „u pogledu na što" se ispituje istinitost iskaza, prethodna raskrivenost bitka u njegovu bivanju); c) dokučenost bivanja uopce (razumijevanje bivanja koje podrazumijeva cjelovito razumijevanje kako nas samih tako i bivanja bitka). Usp. Nebojša GRUBOR, Hermeneutička fenomenologija istine. O pragmatičkom jezgru problema istine na putu izrade fundamentalne ontologije, u: Theoria, 51 (2008.) 1, 35.
6ARISTOTEL, Metafizika, Zagreb, 1992., 993b 30-31.
7Usp. Thomas SHEEHAN, Nihilism: Heidegger/Jünger/Aristotle, u: Burt C. HOPKINS (ur.), Phenomenology: Japanese and American Perspectives, Dordrecht, 1998., 288.
105
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
iz skrivenosti."8 Več Aristotel, prema Heideggeru, izjednačava Xoyo^ s npay^a, 9aivop,sva, drugim riječima - samo s onim što se pojavljuje. Ipak, iz najstarijeg filozofskog učenja koje se bavi Xoyo^-om, u Heraklita, istina proviruje u smislu otkritosti (der Entdecktheit) i neskrivenosti (Unverborgenheit)? Na tom mjestu dolazimo do izvornog spoja dX^9sia i zaborava, a iz čijeg če vrela Heidegger kasnije crpiti odlučujuče misli. Navedimo prvo izvor: "Taj logos, koji jest uvijek, ne razumiju ljudi niti prije nego što o njemu čuju niti nakon što su čuli. I mada se sve zbiva po tom logosu, slični su neiskusnima iako se okušavaju u takvim riječima i djelima kako ih ja objašnjavam razlučujuči svako prema njegovoj prirodi i tumačeči kako stvar stoji. Drugim ljudima ostaje nepoznato (Xav9avsi) što budni čine kao što zaboravljaju (¿niXavQdvovxai) ono što u snu čine."10 Imamo dvije vrste ljudi: oni koji razumiju i kazuju Xoyo^ te oni kojima to ostaje nerazumljivo - Nerazumni (die Unverständigen), u hrvatskom prijevodu - Neiskusni. Kako Xoyo^ kazuje kako se biče ponaša - ^pa^rov ÖKro^ 8%si, Nerazumnima ostaje u skrivenosti (Xav9avsi) ono što čine; oni zaboravljaju - sniXavQavovxai - jer im djelovanje tone nazad u skrivenost.11 "Tako Xoyo^-u pripada neskrivenost, d-X"q9sia."12 U razvoju filozofske misli dolazi do prijevoda pojma dX^9sia kao "istina" te njegovo teoretsko odrede-nje sakriva ono što su Grci, kao jedno predfilozofsko razumijevanje, mislili pod tim pojmom. Skrivenost (Xav9avsi) ovdje je tek naznačena, a kasnije če postati temeljna oznaka odnosa dX^9sia i zaborava, koji je ovdje izražen kao 8niXav9avovxai. Borba otkrivanja i skrivanja i otimanje biča od skrive-nosti kako bi se izborila istina, označava dvostruku mogučnost čovjeka: biti u istini i neistini. Fenomen zaborava če u toj dvostrukoj mogučnosti imati odlučujuču ulogu.
Zašto Heidegger, kako sam kaže, več gotovo na kraju svojega misaonog puta, uporno prevodi dX^9sia s 'neskrivenost'? Nije riječ o etimološkom naporu, več zbog same stvari koja je u jednu ruku zahvačena kao "element u kojemu tek 'ima' bitka i mišljenja, te njihove supripadnosti"13. Za Heideggera dX^9sia postaje ono što jamči istinu, istinu koja je mišljena od početka filozofije, od trenutka kada je sama dX"q9sia postala ono nemišljeno. Mi smo naslijedili
8Martin HEIDEGGER, Bitak i vrijeme, Zagreb, 1988., 250.
9"Neskrivenost je za mišljenje ono najskrivenije u grčkom opstanku, ali ujedno ono što vec najranije odreduje svu prisutnost prisustvujuceg", Martin HEIDEGGER, Izvor umjetničkogdjela, Zagreb, 2010., 81.
10HERAKLIT, Fragment B 1, u: Hermann DIELS - Walther KRANZ, Predsokratovci, I, Zagreb, 1983., 149.
nUsp. Martin HEIDEGGER, Bitak i vrijeme, 250.
12Isto, 250.
13Usp. Martin HEIDEGGER, Kraj filozofije i zadaca mišljenja, u: Martin HEIDEGGER, Kraj filozofije i zadaca mišljenja, Zagreb, 1996., 412.
106
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
dX^Qsta, ali smo je i zaboravili.14 U konačnici, Heidegger če kazati: "Pitanje o dX"q08ta, o neskrivenosti kao takvoj, nije pitanje o istini."15
::NEISTINA I ZABORAV
U Heideggerovu pokušaju drugoga početka (der andere Anfang), u kojemu se pitanje bitka preusmjerava na pitanje o istini bytka,16 fenomen zaborava dodatno se odreduje izrazom "napuštenost biča od bytka" (die Seinsverlassenheit). Napuštenosti od bytka pripada zaborav bitka i istodobno raspad istine.17 Kako je došlo do raspada istine? Što znači to da se istina raspala?
Heidegger kaže kako su potrebni veliki lomovi i prevrati kako bi se biče vratilo u istinu bytka. Ipak, ukoliko je riječ o neuspješnim lomovima i prevratima, biče če se sve više zapletati u napuštenost od bytka što "čini zaborav bitka jedinim oblikom istine, naime neistine bytka (der Unwahrheit des Seyns)"18. Kako je sada zaborav oblik istine? I to jedini? I to kao neistina bytka? Očito, tu nam se krije fenomen zaborava koji proviruje iz same riječi dX^08ta. Heidegger u tekstu koji slijedi nakon citiranog mjesta tu misao dalje ne razlaže. Krenimo zato u potragu za neistinom. Odlomak 228. Priloga filozofiji naslovljen je "Bit istine je ne-istina", a motiv toga naslova Heidegger obrazlaže željom "da se takvim začudenjem približi začudna bit istine"19. Ovom se rečenicom želi izraziti kako istini pripada ono ništavno, ali ne kao nedostatak, več "kao ono što pruža otpor, ono sebeskrivanje koje dolazi u krčevinu kao takvu"20. Riječ je o prijeporu u samom bytku kao dogadaju. Potraga za neistinom sada se mora okrenuti prema drugim Heideggerovim djelima na temu fenomena istine.
U predavanju "Vom Wesen der Wahrheit" za Heideggera istina bytka ra-stvara, krči i omogučuje otvorenost u kojoj se biče pojavljuje i tek tako stoji u bitku. Istodobno, kada čovjek ulazi u otvorenost i istinu, ulazi i u neistinu. Otvorenost je tako ograničena onim što nije otkriveno, što je još sakriveno. "To je pravi smisao neistine. (Dies ist der eigentliche Sinn der Unwahrheit)'"11 Riječ neistina je ambivalentna: a) ne-otvorenost, skrivenost; b) skrivenost koja je istodobno na neki način otkrivena. Ovo potonje je bit pričina - nešto
14Usp. Martin HEIDEGGER, Prilozi filozofiji (Izdogodaja), 304.
15Martin HEIDEGGER, Kraj filozofije i zadaca mišljenja, 413.
16Usp. Martin HEIDEGGER, Temeljni problemi fenomenologije, Zagreb, 2006., 22.
17Prikaz razumijevanja tubitka u prvom i drugom početku te kako tubitak sve više zaboravlja d^Ö8ia vidi u:
Martin HEIDEGGER, Prilozi filozofiji (Iz dogodaja), 247-248.
18Isto, 203.
19Isto, 295.
20Usp. Isto, 295.
21Martin HEIDEGGER, Vom Wesen der Wahrheit, u: Sein undWahrheit, GA 36/37, Frankfurt am Main, 2001., 225.
107
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
što izgleda kao nešto drugo, jer dok izgleda kao nešto drugo, prikriva ono prvo, ono skriveno. To je način, tvrdi Heidegger, kako mi danas poimamo neistinu.22 Grci, pak, poimaju neistinu u bliskoj vezi s istinom. "Istina je za Grke napad na neistinu."23 Heidegger dokaz za to pronalazi u samoj tvorbi riječi d-X"q9sia, koja je negativna, privacijska složenica, što nas upucuje na to da je istina nešto za što se moramo izboriti. No, kako Grci imenuju neistinu? Ukoliko traženi odgovor promatramo u užem smislu krivoga i krivotvorenoga, onda je odgovor ysüSo^. Iako je taj pojam izražen pozitivno, za razliku od d-X^9sia, koja je izražena negativno, to ipak nije pojam koji bi bio suprotan istini. Heidegger zaključuje kako ysüSo^ izražava stanje kada se bice izokrece na takav način da se ne može vidjeti kakvo ono uistinu jest - ysüSo^ je ono što izokrece i unereduje.24 Suprotan grčki pojam od ysüSo^ jest dxpsK^, što označava ono što nije izokrenuto.
No, ima li ipak riječ dX^0sia sebi suprotnu pozitivnu riječ? I sada dolazimo do pojma zbog kojega smo i poduzeli ovaj prikaz. Heidegger tvrdi da takva riječ postoji, ali da se oblik riječi ne podudara s pojmom istine. "Odnos prema pozitivnom suprotnom pojmu trebao bi pokazati kako istina i neskrivenost za Grke nisu vlasništvo iskaza, niti spoznaje, vec objektivni dogadaj u koji stvari same ulaze."25 To se pokazuje upravo na riječima koje su suprotne riječi dX^9sia - Xa9ro, Xav9avro 'skriven sam, ostajem skriven'. Sada treba biti pažljiv, jer analiza koja je pred nama pokazuje temeljno razlikovanje pojma	Xa9ro, Xav9avro izmedu suvremene i grčke misli. Heidegger
primjer za to pronalazi u Tukidida koji opisuje tijek rata i strahote kuge koja je zahvatila Atenu. U razlici prema uobičajenom prijevodu: "A neke je, kad bi prizdravili, obuzimao časoviti zaborav svega jednako, te nisu poznavali ni sebe ni svojih rodaka."26, Heidegger ovako prevodi drugi dio navedene reče-nice: "Das Verborgenbleiben von allem Seienden in gleicher Weise."27 "Das Verborgenbleiben' u doslovnom prijevodu znači 'ostajanje skrivenim'. U čemu je stvar? Heidegger želi naglasiti kako se das Verborgenbleiben promatra kao dogadaj koji je nasilno prekrio ljudska bica, kao oblik sudbine. To skliznuce u das Verborgenbleiben ima posljedicu da ljudi kao pojedinci nisu ništa znali o sebi i o drugima. Tako se pokazuje kako ayvoia (neznanje) za posljedicu
22Zanimljivo, i Brentano slijedi grčku misao koja ono što je neistinito smatra ne-bicem te analizira postavku
kako se istina i ne-istina posebno donose na čovjeka. Usp. Franz BRENTANO, On the Manifold Senses of Being
in Aristotle, Berkeley, 1975., 4. i dalje.
23Martin HEIDEGGER, Vom Wesen der Wahrheit, 226.
24Usp. Isto, 227.
25Isto, 228.
26TUKIDID, Povijest Peloponeskog rata, Zagreb, 2009., 125.
27Martin HEIDEGGER, Vom Wesen der Wahrheit, 228.
108
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
ima upravo (skrivenost, zaborav).28 Način na koji se to obično izražava je jednostavan: 'oboljeli ljudi izgubili su svoje pamcenje'. No, Heidegger smatra kako je to subjektivan izraz koji ne odgovara onome što Grci žele izraziti. Glagol s^aPs znači 'zgrabi, prekri' te ukazuje kako je objektivna moc koja obuzima i svladava ljude kao ^oPo^, akyoq, vnvog (strah, bol, san). Heidegger zato drži kako je potreban poseban proces subjektivizacije kako bi zadobila subjektivno značenje zaboravljanja. Stoga za Heideggera postaje uopce upitno može li se zaboravljanje objasniti na subjektivan način. Naime, riječ Xav0avro, u Heideggerovoj interpretaciji 'skriven sam', traži odgovarajucu konstrukciju u grčkom jeziku kao što je XavQavro ^Krov - 'ostajem i skriven sam kao onaj koji dolazi' (ich bleibe und bin verborgen als ein Kommender).2 Zato Heidegger napominje kako je biti skriven svojstveno samom bitku, a nije nekakvo "vlasništvo utemeljeno na nemogucnosti drugih da shvate što se dogada"30. Sada smo dobili pregled nad onim prema čemu se Heidegger kretao od početka analize neistine do uvida kako su neskrivenost i skrivenost za Grke 'objektivno' dogadanje. To omogucuje Grcima da bitak zamijene s onim istinitim - ono što je neskriveno je ono što jest. "Biti istinit i bitak su opcenito sinonimi u jeziku Platona. S jedne strane, bitak znači za Grke biti prisutan, a ne odsutan, neskriven; s druge strane, istina znači neskrivenost. Ova izjednačenost se očuvala u zapadnoj misli, i još se poučava danas, ali u drugačijem smislu. Danas se kaže: ono što je, ono je što je stavljeno u propoziciju kao bice."31 Zato je došlo do toga da se pitanje neistine i krivosti tretira kao drugorazredno, napominje Heidegger i drži kako se više ne posjeduje logika greške jer se greška uvijek uzima kao negativna - što je temeljna greška koja je dominirala kroz cijelu povijest pojma istine.32
::GRCI I ZABORAV - IZVOR HEIDEGGEROVA POIMANJA ZABORAVA
Misaono prevodenje onoga što je rečeno u fragmentima antičke filozofije skok je preko ponora od dvije i pol tisuce godina.33 Druga strana ponora na-lazi se u djelima Anaksimandra, Heraklita i Parmenida, gdje se neskrivenost
28Usp. Martin HEIDEGGER, Vom Wesen der Wahrheit, 228.
29Usp. Isto, 229.
32Usp. Isto, 231.
33Usp. Martin HEIDEGGER, Der Spruch des Anaximander, u: Martin HEIDEGGER, Holzwege, GA 5, Frankfurt am Main, 1977., 329.
109
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
(aX"q08ta) očituje u imenovanju bitka, koji je pojmljen kao 9U0K;. Izgleda kako Heidegger upravo tu smješta odlučujuči početak zaborava bitka u povijesti ontologije kao metafizike.34
Ono što je grčko nije stvar odredenog naroda, več je to zora sudbine u kojoj bitak osvjetljava samog sebe u bičima i tako nudi odredenu bit čovjeka. "Ono grčko, krščanstvo, ono novovjekovno, planetarno i u naznačenom smislu Zapad - mi sve to mislimo iz temeljnog karaktera bitka koji je više sakriven u nego otkriven u ÄX"q08ta."35 Upravo to skrivanje njegove biti i izvora njegove biti, karakteristika je početnog samo-osvjetljavanja bitka i u takvom intenzitetu da ga mišljenje jednostavno ne slijedi, jer je postalo zaokupljeno bičima koja su dostupna upravo u svjetlu bitka. "Kako otkrije samog sebe u bičima, bitak se povlači."36 Biča tako osvijetljena tonu u zabludjelost (die Irre). "Zaborav bitka je zaborav razlike izmedu bitka i biča."37 Heidegger upozorava kako nije riječ o naivnom zaboravu, tj. kako zaborav razlike nije rezultat za-boravnosti mišljenja (einer Vergeßlichkeit des Denkens). Zaborav bitka pripada samo-prekrivenoj (selbst verhüllte) biti bitka i pripada tako temeljno sudbini bitka da se zora te sudbine uzdiže kao otkrivanje onoga što je prisutno u posto-janom prisutnom.38 "To znači da povijest bitka započinje sa zaboravom bitka, s obzirom da bitak, zajedno sa svojom biti i razlikovanjem od biča, ostaje sebi zadržan. Razlikovanje propada. Ono ostaje zaboravljeno."39 Zaborav bitka nije nekakav nedostatak, nego najbogatiji i nevjerojatno potencijalan dogadaj u kojemu se povijest Zapada rodila i to kroz metafiziku. "Ono što sada jest stoji u sjeni več prošlog usuda zaborava bitka."40 Kako prevladati početni zaborav? Jedino kroz samo-otkrivanje razlikovanja prisutnoga i postojano prisutnoga. Dolazak bitka nalik je provali u kontinuitet zablude i to u obliku istine. On nam se pojavljuje kao zahtjev mišljenju, koje mora odgovoriti tako da spozna "zahtjev usuda", a to znači da mu čitava epoha postane "usudno prisječanje" (dasgeschickliche Eingedenk), a ne da se gubi u pojedinostima ljudske svakida-šnjice.41 Sada čemo prikazati na konkretnim Heideggerovim analizama grčke misli kako se pojavljuje odnos istine i zaborava.42
34Usp. Franci ZORE, Početak i smisao metafizičkihpitanja, Zagreb, 2006., XIII (Predgovor).
35Martin HEIDEGGER, Der Spruch des Anaximander, 336.
36Isto, 337.
37Isto, 364.
38Usp. Isto, 364.
39Isto, 364.
40Isto, 365.
41Usp. Zvonko POSAVEC, Povijest kao lutnja, u: Zvonko POSAVEC - Davor RODIN (ur.), Bitak ipovijesnost, Zagreb, 1982., 14.
42Naznačimo kako je Heidegger mišljenja da Parmenid, Anaksimandar i Heraklit pripadaju izvornim mislioci-
110
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
:: Anaksimandar
Pokušavajuči proniknuti u Anaksimandrove misli, Heidegger navodi kako se ono što je prisutno, uprisutnjuje u otkrivenosti. Iako dX"q9sia pripada biti bitka, A^9n ostaje potpuno nemišljena te posljedično i ono što je "prisutno" (gegenwärtig) i ono što je "ne-prisutno" (ungegenwärtig)4 Cjelokupnost biča postala je jedan objekt volje koja ga želi osvojiti. "Jednostavnost bitka je zastrta u jednom jedinom zaboravu."44 Kako čovjek može prevladati ponor te zbrke? Ukoliko zatvori oči, ono neče nestati, a ni prirodne znanosti45 i povijesne discipline ne mogu riješiti tu konfuziju. Stoga se Heidegger pita: "Ima li uopče spasa?"46 Odgovor odzvanja u riječima svetoga Pavla - tek tamo gdje ima opasnosti, ima i spasenja. Opasnost je kada se bitak udalji do svojega najudaljenijeg ekstrema (das Letzte) i kada se zaborav, koji dolazi iz njega, preokrene. U što se zaborav preokreče u toj opasnosti? Upravo u puni-nu mogučnosti zaborava koja svoj temelj ima u skrivanju. Temeljna opasnost odlikuje se skrivenošču bitka u zaboravu zaborava.
::Heraklit
U Heraklita se, podsjetimo, fenomen istine pokazuje se u smislu otkritosti i neskrivenosti. Heidegger navodi kako se Aoyoc misli polazeči od glagola Xsysiv - kao ono koje omogučuje sabiruče zajedno-ispred-ležati-dopustiti (lesendes beisammen-vor-liegen-Lassen). Aoyo^ je stalnost, ono što se zbiva, što dolazi u bitak, kao ono zajedničko. Aoyo^ ne znači 'smisao' ili 'riječ' ili 'nauk', več "stalno u sebi prebivajuču izvorno sabiruču sabranost"47. Nije riječ o pukom gomilanju, več o sabiranju koje zadržava u medusobnom pripadanju ono što se želi raziči.48 Tako Xsysiv omogučuje da se sva (ndvxa) saberu, a ndvxa je ono što je prisutno u neskrivenosti. I sada smo opet u blizini dX^9sia. Način na koji Xsysiv sve sabire i otkriva u neskrivenosti jest dX^Qsia. Heidegger ih dovodi u, na prvi pogled, zbunjujuču blizinu kada
ma jer misle ono istinito. Stoga nas želi poučiti kako misliti misli koje su izvorni mislioci mislili. Usp. Martin HEIDEGGER, Parmenides, GA 54, Frankfurt am Main, 1992., 1-3, 9.
43Usp. Martin HEIDEGGER, Der Spruch des Anaximander, 370.
44Isto, 372.
45Za Heideggera znanost je uvijek izgradnja več otkrivenog i otvorenog područja istine. No, ako znanost prodre do istine, do bitnog raskrivanja biča, tada više nije znanost nego filozofija. Usp. Martin HEIDEGGER, Izvor umjetničkog djela, 105.
46Martin HEIDEGGER, Der Spruch des Anaximander, 373.
47Martin HEIDEGGER, Uvodenje u metafiziku, Zagreb, 2012., 142.
48Usp. Isto, 148.
111
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
tvrdi kako su oni isto.49 Asysiv pušta dX^9sia, neskrivenost kao takvu, da se polegne pred nas. Svako otkrivanje iz skrivenosti dopušta ono što je prisutno. "Otkrivanje treba skrivenost. A-Zq9sia počiva u Aq9n, vuče iz njega i polaže ispred nas što god je ostalo pohranjeno u A^9n."50 Za Heideggera je Aoyoc sam u sebi istodobno i otkrivanje i skrivanje. On je AZq9sia. A^9n se, pak, opet promatra kao spremište iz kojeg Xsysiv može crpiti. Spomenimo i kako u istom tekstu, pitajuči se jesu li Aoyoc i Zeus isti, Heidegger navodi kako je to pitanje kojega se misao kasnijih stolječa riješila kao nepotrebna tereta uz pomoč "uvijek spremnog zaborava"51.
Razumjeti ono u što se zaborav bitka skrilo, može se preko onoga što nam se cijelo vrijeme nabacuje - preko neskrivenosti. Ono je glavna oznaka biča koje je istupilo u pojavnost i ostavilo iza sebe skrivenost - zato "d" u d-X^9sia. Povezanost s (skrivenost) i sama skrivenost nisu ništa manje važni za naše mišljenje, jer je neskrivenost neposredno iskušena samo kao nešto što je stupilo naprijed u pojavnost iz skrivenosti.52 Postaje nam jasno kako čemo zaborav u sklopu fenomena istine s Heideggerom promisliti u uskoj vezi s fenomenom skrivanja. Ključni je Heraklitov fragment broj 16 koji kaže: "Kako bi netko mogao ostati skriven pred onim što nikad ne zalazi?"53 Riječ Zd9oi stoji na kraju rečenice i prema njoj se cijela Heraklitova misao kreče. Prividno ju je lako prevesti ukoliko slijedimo da Xav9dvro, u aoristu sXa9ov, znači 'skriven sam'. To nam ne pokazuje kako su Grci mislili tu riječ. Primjera za put prema izvornoj misli ne nedostaje. Heidegger citira Homera i trenutak kada Odisej pred Feničanima skriva svoje suze: sv9' o.žžouc |isv ndvia.c sXdv9avs SaKpua Zasipov. Za Heideggera sXdv9avs ne znači 'on je skrio' (er verbarg), več 'on je ostao skriven' (er blieb verborgen). "'Ostati skriven' vladajuča je riječ u grčkom jeziku."54 Za još jedan primjer staroga poimanja skrivanja Heidegger uzima epikurovsku izreku: Ad9s Pirooa^ (Živi u skrivenosti). Skrivanje označava način na koji bi čovjek trebao biti prisutan medu drugima. Tako nam grčki jezik govori kako je skrivanje i neskrivanje odredujuče za uprisutnjenje prisu-tnoga. Zato se, kada pogledamo primjer Odiseja, ne polazi od premise kako su nazočni gosti označeni kao subjekti koji u svojem subjektivnom ponašanju ne uspijevaju uvidjeti Odisejevo plakanje i to kao objekt njihove percepcije.
49Usp. Martin HEIDEGGER, Logos (Heraklit, Fragment 50), u: Martin HEIDEGGER, Vorträge und Aufsätze, Frankfurt am Main, 2000., 225.
50Isto, 225.
51Usp. Martin HEIDEGGER, Logos (Heraklit, Fragment 50), 227.
52Usp. Martin HEIDEGGER, Aletheia (Heraklit, Fragment 16), u: Martin HEIDEGGER, Vorträge und Aufsätze, 267.
53HERAKLIT, Fragment B 16, u: Hermann DIELS - Walther KRANZ, Predsokratovci, I, 151.
54Martin HEIDEGGER, Aletheia (Heraklit, Fragment 16), 270.
112
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
"Naprotiv, ono što vodi grčko iskustvo je skrivenost koja okružuje onoga u suzama, skrivenost koja ga izdvaja od ostalih."55
Druga riječ koju Heidegger analizira jest sniXav9dvso9ai, čiji prijevod glasi 'zaboraviti' i čini se kako je sve ispravno s takvim pristupom. "Ponašamo se kao da je zaboravljanje najjasnija stvar na svijetu."56 Unatoč preuzetom načinu govora i mišljenja o tom fenomenu, otkriva nam se na trenutak kako ipak ima nekog odnosa prema grčkom poimanju 'ostati skriven'. S tim Heidegger zadobiva dovoljnu motivaciju i uvjerenost da poduzme daljnje korake u smjeru zaborava. Pitanje glasi: No, što 'zaboravljati' znači? Moderan čovjek koji sve svoje napore ulaže u što efektnije zaboravljanje pitanja na koja nema odgovor trebao bi znati što znači 'zaboravljati', no on to ne zna. "On je zaboravio bit zaboravljanja, pretpostavi li se da ju je ikad dostatno mislio, tj. promislio ju unutar bitnog područja zaboravnosti."57 U ovom ključnom odlomku Heidegger pokazuje kako kontinuirana ravnodušnost prema biti zaboravljanja nije jednostavno rezultat površnosti suvremenog života. Ravnodušnost svoj izvor ima u samoj biti zaboravljanja. "Njoj je svojstveno da se povlači i dospijeva u vlastito skrivanje. Grci su iskusili zaborav, kao sudbinu skrivanja."58 I tu nam je poveznica izmedu zaborava i skrivanja, zbog čega smo i navodili prethodne primjere. Aav9dvopai sada za Heideggera znači: "Ja ostajem - s obzirom na odnos prema nečemu što mi je inače nesakriveno - sebi skriven." Zato čovjek treba a-^n9susiv, otkrivanje kao način bivanja, kako bi sam sebi ostao transparentan i umakao opasnosti skrivanja. Riječ je o borbi za neskriveno - aX^9sia.59 Neskriveno postaje, pak, u zaboravu skriveno, dok sam ja sam sebi skriven u odnosu prema njemu. "Ono što je prisutno tone u skrivenost na takav način da ja, pri takvom skrivanju, ostajem skriven samom sebi kao onaj kojemu ono što je prisutno uzmiče."60 Za Heideggera je to opis onoga što se dogodilo kada kažemo kako smo "zaboravili nešto". Naglasak je na tome da nije nešto u zaboravu jednostavno skliznulo od nas, več i da sam zaborav kliže u skrivanje, i to na način da i mi sami, zajedno s našim odnosom prema zaboravljenomu, padamo u skrivanje.61 Zato Grci, prema Heideggeru, govoreči u srednjem licu, pojačavaju riječ: sniXav9dvopai. Tako oni prepoznaju skrivanje u koje čovjek klizi s obzirom na odnos s onim što
"Martin HEIDEGGER, Aletheia (Heraklit, Fragment 16), 270.
56Isto, 271.
57Isto, 272.
58Isto, 272.
59Usp. Martin HEIDEGGER, Platon: Sophistes, GA 19, Frankfurt am Main, 1992., 51.
60Martin HEIDEGGER, Aletheia (Heraklit, Fragment 16), 272.
61Usp. Isto, 272.
113
ANTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
se uz skrivanje povlači od čovjeka. "I na način kako Grci koriste Xav9avsiv, ostati skriven, kao noseči i vodeči glagol, isto kao i u iskustvu zaborava po-lazeči od ostajanja skrivenim dovoljno se jasno pokazuje: Xav9avro 'ostajem skriven' ne označava neki način ljudskog odnošenja medu mnogim drugima, več imenuje osnovnu karakteristiku svakog odnošenja prema onome što je prisutno ili odsutno - ako ne čak i osnovnu karakteristiku prisustvovanja i odsustvovanja samog."62
::Parmenid
U djelu Parmenides Heidegger analizira Parmenidov spjev "nspi ^uosro^" ("O prirodi") sa središnjim likom božice imenovane AX^9sia. No, temeljna nit analize jest osvrt na prema kojoj se aX^9sia odnosi. Zato je za Hei-deggera svaki govor o aX^9sia bez uzaludan.63 Stoga valja brusiti tu riječ i to na takav odlučujuči način da če nam se naša hrvatska riječ 'zaborav' očitovati kao riječ koja zavodi u krivo mišljenje.64
Opet pitamo: Koja je riječ nasuprotna riječi a^q9sia? Sama a^q9sia prevodi se kao istinito, što doslovno znači neskriveno. No, još nije dovoljno jasno zašto bismo aX"q9sia uopče prevodili s 'neskrivenost'? Suprotno od neskrivenog jest skriveno, do čega dolazimo u samoj riječi razmjerno jednostavno - uklonimo privacijsko "a", čime poništavamo poništavanje skrivenoga, i time nam ostaje samo skriveno. Ostaje nam -X"q9s^, no, problem nastaje jer u grčkom jeziku ne nalazimo ovu riječ za krivo, več to	- krivost.65 No, onda bi istina bila
ne-krivost, što nije. Dakle, nemamo pravu riječ koja izvire iz korijena Xa9-, a koja bi bila suprotne biti od aX^9sia. Heidegger drži kako je to neimanje primjera samo privid koji nastaje jer grčku riječ Xav9avopai, koja ima korijen Xa9-, a koja pripada aX^9sia, prevodimo sa 'zaboraviti', što prekriva samu bit riječi. I sada nas ključno pitanje usmjeruje: "Svatko razumije što to znači. Svi svakodnevno iskušavaju 'zaboravljanje'. Ali što je to? Što Grci misle kada riječju Xav9avso9ai iskazuju ono što mi imenujemo 'zaboraviti'?"66
Prvi korak na putu odgovora na pitanje jest prijevod riječi Xav9avsiv. Početni oblik Xav9avro znači 'skriven sam'. Particip aorista ovoga glagola je Xa9rov,
62Martin HEIDEGGER, Aletheia (Heraklit, Fragment 16), 272-273.
63Usp. Martin HEIDEGGER, Parmenides, 16.
64Heidegger napominje kako napor u traženju početnoga značenja neke riječi često vodi do krivih zaključaka. Misli se kako su izvorne forme riječi sadržavale čisto značenje, a koje se potom izgubilo tijekom vremena i izo-krenulo, pa stoga izvor i značenje ostaju skriveni te se pojavljuju tek u derivacijama. Ova teorija vodi na krivi trag. Usp. Isto, 31-32.
65Usp. Isto, 30.
66Isto, 33.
114
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
XaQov. U ovom obliku Heidegger tvrdi kako je pronašao riječ koju je tražio, protu-riječ za	"Aa0ov je biče koje je skriveno (das Verborgenseiende)"67
Ono označava ono što drži samoga sebe skrivenim. Put Heideggerova istraži-vanja sada se krece u smjeru pokazivanja "kako i u kolikoj je mjeri XavQdvsiv, biti skriven, u svakom pojavljivanju bitno za grčkoga čovjeka"68. Potom navodi nekoliko primjera, od kojih smo neke u radu več pokazali, pa cemo ih sada samo navesti: Homerova Odiseja, VIII, 8. pjevanje (plakanje i skrivenost Odiseja); Homerova Ilijada, X, 22. pjevanje (skrivenost božice Atene dok je Ahileju vračala oružje); epikurovska izreka: Ad9s ßirooa^.69 Cilj primjera jest istaknuti važnost skrivanja za Grke, a Xav6dvop,ai za Heideggera poprima sljedecu puninu: skriven sam od samoga sebe u odnosu prema nečemu koje bi mi u suprotnom bilo neskriveno (Ich bleibe mir verborgen in dem Bezug eines sonst Unverborgenen zu mir)JQ Pojednostavljeno rečeno: biča nam tonu u skrivenost na takav način da u toj skrivenosti biča ja samome sebi ostajem skriven. I sama skrivenost je skrivena.
Pripazimo sada na nijanse, jer se sprema okret. Naime, Heidegger kaže kako se "nešto slično", ali ne identično, dogada i kada nešto zaboravimo. Napušta-nje suvremenog razumijevanja riječi 'zaboraviti' pomalo dolazi do izražaja. "U zaboravljanju ne samo da nam nešto promiče, več i zaboravljanje pada u skrivanje takve vrste da i mi sami u našem odnosu prema zaboravljenome dospijevamo u skrivenost. Zato Grci zaoštreno kažu 8TCiXav0dvop,ai, kako bi zahvatili skrivenost u koju čovjek dospijeva, ujedno s obzirom na njen odnos prema onome što se zbog nje čovjeku uskračuje. Teško je zamisliti nezgodniji način promišljanja biti zaboravljanja (das Wesen des Vergessens) nego taj od jedne riječi ('zaboraviti', o.a.)."71 Primijetimo kako je došlo do okreta od suvremene riječi 'zaboraviti' prema grčkome X^Q^. Ujedno se iz toga nazire kako je Grcima bit skrivanja bila jedna od temeljnih misli, što za Heideggera čini dovoljno opravdanje za prijevod a^qQsia riječju 'neskrivenost'.
: :MY0OE KOJI GOVORI O AH0H
Heidegger ironično komentira kako čovjek gotovo nikad nema vremena za analizu zaborava te se pita: Je li zaborav, u koji nešto pada i tone, samo posljedica činjenice da mnogi više ne razmišljaju o tome nečemu što pada, ili
67Martin HEIDEGGER, Parmenides, 33.
68Isto, 34.
69Usp. Isto, 34-35.
70Usp. Isto, 36.
71Isto, 36.
115
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
je, pak, riječ da je to što ljudi više ne misle o tome več posljedica toga što su gurnuti u zaborav i stoga ne mogu znati što posjeduju i što su izgubili? "Što je onda zaborav? To nije samo ljudska tvorevina i nije samo ljudski propust."72 Heidegger odgovor nalazi u i nanovo prodire u grčke tekstove. Hesio-dova Teogonija (V, 226 f) govori o tome kako je Erida, boginja razdora, rodila i	(Glad). Heidegger napominje kako učinci zaborava i gladi na
tijelo i duh, gledano kroz moderne psihičke i fizičke pretpostavke, nisu ono što je zanimalo Grke, več njihova vlastita bit. Aq9n je zaborav, skrivenost koja povlači ono što je bitno i tako otuduje čovjeka od samoga sebe, od mogučnosti da promišlja unutar vlastite biti.73 Hesiod navodi kako je Eridina majka bila Nuč, - božica noči, a koja je uzrokovala velike štete. Ipak, takav pristup nam ne otkriva bit onoga što Grci žele izraziti. Heidegger u tome što božica Nuč, uništava vidi mogučnost oduzimanja bitka, oduzimanja prisutnosti. Ona je noč jer omogučuje prisutnome nestajanje u skrivenosti. Heidegger drži kako je ono što je Hesiod izrekao o Aq9n Grcima bilo dovoljno, dok je nama odnos prema a^q9sia prekriven. Iako pjesnici često spominju to nije na odlučan način kao kad mislioci govore o aX"q9sia. "Možda to odgovara biti da se preko nje prelazi u tišini."74 Ipak, kada Grci šute, to znači da nešto bitno imaju reči - jer je istinska šutnja rodena iz mogučnosti govora.75 Heidegger kao primjer navodi Pindara i njegov Xa9a^ aiSK^apia vs^o^ (Olimpijske ode, VII, 43 f), u doslovnom prijevodu: 'ne-upučujuči oblak skrivanja'. Prema Heideggeru, Pindar imenuje prekrivajuču bit onoga što je imenovano zaboravom. "Oblak koji prolazi ili stoji ispred Sunca, skriva jasnoču neba, svjetlost i uskračuje jasnoču. On donosi tamu i zatamnjenje preko stvari kao i preko čovjeka, tj. preko njihovog medusobnog odnosa, preko onoga u čemu taj odnos biva. Uslijed toga zatamnjenja, stvari same, izgled koji one pružaju i pogled čovjeka koji promatra taj izgled, stvar i čovjek više ne stoje i ne kreču se u izvorno iskrslom svjetlu."76 Na taj način odnos i ono planirano, ono što je otkriveno u svjetlu i nije skriveno, biva zaklonjeno. Tako zbog oblaka čovjek stoji izvan neskrivenoga. Oblak na taj način prikazuje bit zaborava. U tom opisu bitna je &TSKp,apTa karakteristika. To što je oblak bez znaka, mi smo preveli s ne--upučujuči, znači da ne pokazuje na sebe. Stoga oblak, kao onaj koji skriva uz zatamnjenje, drži sebe u skrivenosti. Heidegger upučuje na zanimljivost koju nije dalje razvio - spomenuto zatamnjenje uvijek ostavlja jedan oblik
72Martin HEIDEGGER, Parmenides, 106.
73Usp. Isto, 107.
74Isto, 108.
75Usp. Martin HEIDEGGER, The Concept of Time, London, 2011., 21.
76Martin HEIDEGGER, Parmenides, 117.
116
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
svjetlosti koji se, uzet na taj način, pojavljuje kao jedini oblik svjetlosti. "U tome da oblak zaboravljajučeg skrivanja skriva samoga sebe kao takvog, izlazi na vidjelo nezgodan karakter zaboravljanja. Samo zaboravljanje dogada se več u zaboravu (Das Vergessen geschieht selbst bereits in einer Vergessenheit). Ako nešto zaboravimo, nismo više s time, več smo 'na putu', 'odvučeni sa strane'. Ako smo u zaboravljanju još sa stvari, onda bismo uvijek mogli povratiti ono što je zaboravljeno, ali onda uopče ne bi ni došlo do zaborava."77 Heidegger ovdje čini jasno razlikovanje izmedu dvije vrste zaborava: jedne koja u biti nije zaboravljanje, i druge, koja jest zaborav, ali kao takav više ne pozna prvotni zaborav koji je skriven. Zaborav nas je izgurao iz mogučnosti zdvajanja nad onim što je zaboravljeno. Upravo ne-upučivanje oblaka pokazuje bit skrivanja zaborava koji prekriva time što ne pokazuje samog sebe i ne upučuje dalje od samoga sebe. To što skrivanje prekriva odnos stvari i čovjeka utječe i na vremensku dimenziju, koja ne prekriva samo prošlo nego i ono što je sadašnje te, kako ističe Heidegger, i ono o čemu mislimo unaprijed, ono u čemu smo več začrtali smjer.78 Smjer prema neskrivenom, smjer unutar neskrivenoga, dogadaj je bez zaborava. Zaboravljanje je za Grke ne-biti-više-tamo-s-nečim (Nicht-mehr-dabei-sein), što če reči da više nije više-se-ne-sječati (Sich-nicht-mehr-erinnern), u smislu nedostatka nekakve reprezentacije nečega.
Heidegger zaključuje jednim oblikom "definicije":	zaborav, je ono
skrivanje koje pušta da prošlo, sadašnje i buduče ispadnu na put odsutnosti koji i sam odsustvuje (einer selbst abwesenden Abwesenheit) i time usmjeruje samog čovjeka na put skrivenosti u odnosu na ovo povlačenje, upravo na ta-kav način da se samo skrivanje kao takvo u cjelini uopče ne pojavljuje. Aq9n skriva dok se povlači. Ona se povlači time što se sama ne daje i pušta da ono neskriveno i njegovo otkriveno propadne na put prekrivene odsutnosti."79 Sada kada se postavila "definicija" i kada imamo novu poziciju, valja se pitati u kakvom je odnosu prema dX"q9sia. Heidegger ističe da kada se dX^9sia i pojavljuju u jednom mislečem sklopu, onda je riječ o izvornoj kazi -Upravo se u tom odnosu suprotnosti pokazuje bit bitka.80 No, gdje se pokazuje mit u kojem može doči do odnosa dX^9sia i	U povijesnom
dovršenju grčke misli kod Platona. Kao da je, prije kraja grčkog mišljenja, taj način izražavanja želio progovoriti o samome sebi i prikazati izvorni odnos koju riječ uživa kada je čovjek u neposrednom odnosu s dX^9sia.
Platonov največi dijalog bavi se temama vezanim uz nokic,. Heidegger ističe
77Martin HEIDEGGER, Parmenides, 120-121.
78Usp. Isto, 121.
79 Isto, 123.
80Usp. Isto, 131.
117
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
kako Rimljani kažu res publica ili res populi - ono što se tiče organiziranih ljudi. Danas se obično taj dijalog zove Republika ili Država. Zašto je Heide-ggeru to bilo važno istaknuti? Zato što su upravo razlike u imenovanju toga djela za njega usporedne s odnosima prema istini: rimski rectitudo i grčka dX|9sia. Grčki utemeljen je u dX|9sia, jer ukoliko ona utemeljuje sva biča u njihovoj neskrivenosti, onda utemeljuje i	Njime se imenuje ono
u čemu grčko čovještvo ima svoj bitak.	je za Grke mjesto oko kojega
se sve pojavljuje, oko kojega se sve vrti i to na način da se pokazuju svi uvjeti te vrtnje ili pokazivanja.81 Isto kao i kod dX|9sia, i u dolazi do sukoba s protu-biti. Ukoliko je tako, onda su nered i nepogode u noXi^-u videne u tom svjetlu. "To pripada noXi^-u jer svaka neskrivenost biča stoji u sukobu sa skrivanjem, pa prema tome i s iskrivljenjem i poremečajem."82 Ukoliko, pak, dijalog govori o neskrivanju i skrivanju, onda se rješava i pitanje dX|9sia, što pronalazimo u alegoriji o pečini. No, ono što je za naše istraživanje od značaja, jest činjenica kako Platonov dijalog o noXi^-u završava s pu9o^-om koji govori o X|9n (6i4b2 - 62ib7). Heideggerova analiza usredotočena je na prikaz odnosa cjeline pu9o^-a prema X|9n.83 Život čovjeka odvija se kao dio	dok ga dogadaj smrti prebacuje odavde - tamo. Smrt stoga nije
kraj bitka. Postavlja se pitanje kakvo okruženje čeka čovjeka nakon smrti?84 Heidegger ostavlja po strani svaku primisao na raj, pakao, limb ili čistilište. Prije nego krenemo dalje, popratimo Heideggera dok izvodi na čisto dva pojma: i 5aipoviov. Prvo što kaže jest da se ne može prevesti, ali se može približiti: je temelj i način odnosa prema bičima, kao i odnos prema samome sebi. Odnos se realizira preko riječi, jer se samo u riječi može samo-otkrivati biče. Taj odnos ujedno je i odnos prema samome sebi u ne-skrivenom.85 Na kraju života odlazi na demonsko mjesto - Saipoviov.86 Nakon pokušaja oduzimanja toj riječi onoga "demonskog" prizvuka, što je danas u temelju odreduje, Heidegger zaključuje kako se Saipoviov možda može prevesti s 'nezgodno, neobično, nesvakidašnje'. Aaipoviov je ono što okružuje svakidašnje, ali kao takvo nije ono svakidašnje. Ono se otkriva dok
81Usp. Martin HEIDEGGER, Parmenides, 132.
82 Isto, 135.
83Usp. Isto, 136.
84Usp. Isto, 143.
85Usp. Isto, 147.
86Na ovom čemo mjestu ukratko prikazati o čemu Er pripovijeda. Riječ je o ratniku Eru, koji je na smrt stradao u ratu. Prilikom obreda posljednjeg oproštaja, na samoj lomači, on je oživio i počeo pripovijedati što mu je duša, kada je izašla iz tijela, vidjela s druge strane. Nakon nekoliko „postaja" kroz koje su duše prošle, došle su i na Letino polje (to rf|C A|9r|C nsSiov). preko kojeg teče rijeka Ameleta (A^e^n™ nora^ov), a iz koje sve duše moraju piti. Voda, pak, čini da duše zaboravljaju ono što su proživjele, ali u omjeru ovisnom o razumnosti koju su stekle za vrijeme zemaljskog života.
118
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
upucuje i pokazuje na svakidašnje, stoga je ono na neki način svugdje prisutno kao savršeno svakidašnje.87
Prethodna analiza bila je potrebna kako bi se zahvatila bit kao onoga "tamo". Heideggerov cilj jest pokazati kako je najekstremnije i vrhovno mjesto u tom "demonskom" gdje se duša našla nakon smrti. Dakle, se zahvaca preko Saipoviov.88 Ukoliko je Satpovtov ono što se pokazuje u pokazivanju bica u odnosu prema bitku, onda se poveznica prema dX^9sia, jer istina je u hodu s bitkom, namece sama od sebe. Zaključak se nudi - za Grke otkrivanje i pojavnost prevladavaju u biti svakoga bica koje se pojavilo na izvoran način. Ukoliko bitak dolazi u pojavnost iz dX^9sia, onda mu pripada samo-otkrivajuca pojavnost. Heidegger to imenuje samo-otvaranje i osvjetljavanje, a koje svoj izvor ima u izvornom mišljenju. Ono što je otkri-veno (das Gelichtete) pokazuje se kao svjetlost i otkrivenost. "Samo ukoliko je dX^9sia povezana, dovodi se ono otkriveno u neskrivenost. Stoga što se otkrivanje dogada u skrivenoj biti dX^9sia, pojavljivanje i prisustvovanje, tj. bitak, iskušava se 'u svjetlu' svjetline i 'svjetla'. Osvjetljujuce samo-otkrivanje pokazuje se kao sjajenje. (Sunce sja). Ono što sja je ono što se pokazuje za gledanje."89
Zašto je Heidegger na ovaj način zahvatio dX^9sia? Mora nam biti jasno kako se cijelo vrijeme, od počeka teksta, kako je i naznačeno, krecemo prema dX^9sia. Ona je sada dovedena u vezu s pojavnošcu bica. Zašto je to bitno za Zato što je suštinska suprotnost pojavnosti. Gdje se nalazi polje zaborava? Ni na nebu ni na zemlji, ono je polje bez ^uoi^.90 Razlog tome je to što ne dopušta da bilo što izbije u pojavnost, da se bilo što pojavi.91 Ono zaustavlja svako otkrivanje bica, sve uobičajeno - zato Saipoviov. A^9n je protubit naspram ^uoi^. Heidegger stavlja naglasak da ono "na putu" onoga povučenoga, samo dolazi u prisutnost kroz bit povlačenja. U mjestu gdje se Er našao praznina je. Nema ničega uobičajenoga. Upravo je praznina ta koja dolazi u prisutnost. Polje je ono mjesto gdje Saipoviov biva u posebnoj ekskluzivnosti. "Polje je u jednom izvrsnom smislu 'demonsko'."92
Jedino što se pojavljuje u tom prostoru rijeka je bezbrižnosti. Voda te rijeke, koja pripada ne zna za brigu o istinitosti, o neskrivenosti. No, buduci da je moguce krivo shvacanje te i takve brige, kaže Heidegger, kako u domeni
87Usp. Martin HEIDEGGER, Parmenides, 151.
88Usp. Isto, 156.
89 Isto, 158.
90Usp. Isto, 175.
91Usp. PLATON, Država, 621 a 3, u: Martin HEIDEGGER, Parmenides, 175.
92 Isto, 176.
119
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
bitnog mišljenja, gdje se misli bitak, kao i neskrivenost, kada se pojavi riječ "briga", nešto se drugo misli nego iritantnost ljudskog subjekta koji bdije u onome ništa u samom sebi, u proživljenom iskustvu, objektivirano u prazno ništa.93
Čemu ta kritika? Ponovno se želi istaknuti razlikovanje dvaju načina mišljenja. Ne smijemo zaboraviti kako Heideggerovo mišljenje napreduje u kružnom kretanju. Sada se, pak, može istaknuti moment pravednosti unutar dimenzije zaborava, koja se očituje u polju u kojemu se Er našao. Prije povrat-ka na zemlju, svaka duša mora piti iz rijeke. Naime, onaj koji pije razumno, taj se brinuo o neskrivenosti (aX^9sia) biča za vrijeme života i sada mu neče biti skriveno ono neskriveno. Takav je spašen u odnosu na bitak. Oni, pak, koji su bez filozofije, neče biti spašeni. "Filozofija ovdje znači biti oslovljen samim bitkom."94 Oni koji nemaju uvid u otkrivenost i bit biča, izručeni su skrivanju i povlačenju biča te piju preko mjere iz rijeke bezbrižnosti i gube bit čovjeka.95 Riječ je o dušama koje su bile zadovoljne time što nisu brinule da budu filozofi ili pjesnici.
Heidegger podvlači crtu:	govori o čovjeku koji dolazi iz nezgodno-
ga, iz božanske oblasti uzmičučeg skrivanja. S obzirom na to kako se odnosi prema biti aXq9sia, neskrivenost kao takva ne može biti jednostavno poništenje skrivanja. Zato "a" u aXq9sia nije neko "ne". "Prije je očuvanje i skladištenje neskrivenog nužno u odnosu prema skrivanju, razumljenom kao povlačenje onoga što se pojavljuje u pojavnosti. Očuvanje je utemeljeno u stalno obnavljajučem spremanju i zaštiti. Ova zaštita neskrivenog dolazi se pokazati u svojoj čistoj biti kada čovjek slobodno teži prema neskrivenom i čini to redo-vito kroz svoj smrtni život na zemlji. Slobodno težiti prema nečemu i misliti samo na to grčki se kaže pváopai; stalno izdržavanje na putu i pravcu je na grčkom avá-; stalno mišljenje na nešto, čisto spremanje u neskrivenost onoga što je mišljeno jest avápvnoi^."96 Kod Platona se biče koje se samo-pokazalo i došlo u neskrivenost opisuje kao ono koje je došlo pod pogled i u svoj izgled. To je si5o<;. Izgled i vid pod kojim se nešto nudi čovjeku za pogled jest Í5sa. Kroz sí5o<; i Í5sa ono neskriveno se dogada kod Platona, a Í5sa je prisutnost onoga što je prisutno: bitak biča. "No, kako je aXq9sia nadvladavanje ono što je neskriveno mora biti sačuvano u neskrivenosti i zaštičeno u njoj. Čovjek se može odnositi prema biču kao onom neskrivenom samo tako da stalno misli na neskrivenost neskrivenoga, tj. na Í5sa i sí5o^, i na taj način
93Usp. Martin HEIDEGGER, Parmenides, 177.
94/sto, 179.
95Usp. Isto, 179, 183.
96 Isto, 184.
120
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
spašava biče od povlačenja u skrivenost."97 Za Platona je tako odnos prema bitku biča dvapvnoi^, što se prevodi kao 'sječanje' ili 'prisječanje', no takav prijevod ne otkriva odnos prema iSsa. Naime, misli se u smjeru novog zado-bivanja nečeg zaboravljenoga. No, kako je Heidegger pokazao da Grci misle zaborav kao dogadaj skrivanja biča, takozvano sječanje ili prisječanje, temelji se upravo na neskrivenosti i otvorenosti. Za Heideggera se tako dogadaju tri obrata kod Platona: Bit dX"q9sia se obrče u opoirooi^. Uslijed toga A^9n se od uzmičučeg skrivanja pretvara u ljudsku mogučnost zaboravljanja; tako se dvapvnoi^ okreče u nešto što označava nanovo dohvačanje nečega od strane čovjeka.98 Upravo zato i dvapvnoi^ zadnji put isijavaju kod Platona i Aristotela (noch einmal sein letztes Licht verstrahlt). Razlog zašto cijeli teži prema jest taj što je dX"q9sia utemeljena na "I tako je, Glau-kone, priča sačuvana i nije izgubljena. A ona če i nas sačuvati, ako joj budemo vjerovali, i sigurni u sebe prebrodit čemo Letu, rijeku zaborava, i dušu svoju nečemo ukaljati."99 Heidegger upozorava na sačuvanost pu9o^-a koji govori o X"q9n, kao uzmičučem skrivanju. "To što	u cjelini treba upravo tu
netom iskazanu bit skrivanja skloniti u neskriveno, razabiremo po tome što Platon iz bogatog sadržaja pu9o^-a na koncu još jednom spominje tov t^ A^ noTapov - rijeku koja teče u polju Zaborava."100 Heidegger napomi-nje kako nije riječ o tome da se rijeka prikazuje kao	ni da je zaborav
simboliziran rijekom. "A^9n je nsSiov, polje, oblast, bit mjesta i boravišta iz kojeg je iznenadni prijelaz na mjesto i boravište koje kao neskrivenost biča zaokružuje smrtni tijek? čovjeka."101
U praznini i napuštenosti tog polja sve-uskračujučeg skrivanja samo rijeka može opstati, jer njezina voda odgovara biti mjesta, upravo zato jer povlači sav sadržaj iz svakoga tko je popije. Ta oblast prevladava se samo ako se prijede ono jedino što postoji na tom mjestu, a to je rijeka. No, prijelaz nije stvar pješačenja preko nje, jer u tom slučaju ona ne bi dotaknula bit onih koji je prelaze, več se prijelaz mora dogoditi i dogada se samo kada voda postaje piče i tako ulazi u čovjeka. Ulazak u čovjeka na taj način omoguče odredivanje njega samoga iz najintimnijeg dijela njegove biti.102 Ono što se odreduje u ispijanju vode jest čovjekov buduči odnos prema neskrivenom, koji je sudbi-njen prema neskrivanju, uz održavanje odnosa prema uzmičučem skrivanju.
97Martin HEIDEGGER, Parmenides.
98Usp. Isto, 184-185.
99PLATON, Država, Zagreb, 2009., 621 b 8 - c 3.
100Martin HEIDEGGER, Parmenides, 187.
101Isto.
102Usp. Isto.
121
ÄNTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
Bit je popiti pravu mjeru, a bit čovjeka, ne gledajuci samo pojedinca u svojoj sudbini, spašena je samo kada čovjek pažljivo sluša mit o skrivanju. "Samo tako može on slijediti ono što otkrivanje neskrivenog i sama neskrivenost zahtijevaju u svojoj biti. Bez uvida u 5aipóviov same Xf9n nikada necemo moci cijeniti ono začudujuce da je 'majka muza' a time i bitni početak pjesni-štva Mnemozina, početno slobodno spašavanje i očuvanje bitka, bez kojega bi pjesništvo posvuda moralo biti bez onoga što se ima opjevati."103 Zato i kada Parmenid imenuje božicu AXf9sia, onda to nije zbog pjesničke figure, vec kako bi imenovao izvorno mjesto gdje mislitelj misli - 5aipóviov tótco^.
Mü9o^ koji govori o Xf9n zadnja je grčka riječ o skrivenoj protubiti a^f 9sia. "Af|9n, Zaborav kao uzmičuce skrivanje, ono je povlačenje kroz koje bit aAf9sia jedino može biti sačuvana te tako ostaje nezaboravljena i nezaboravna."104 Držimo kako je nešto očuvano tek kada nam je stalno mišljenju na dohvatu i u upotrebi. No, u neskrivenosti, sebe-uskracujecem skrivanju kao biti istine Heidegger čovjeka postavlja na najviši način u dispoziciju za očuvanje. Za Grke je povlačenje i samo-uskracujuce skrivanje najjednostavnije od jednostavnoga, sačuvano u iskustvu neskrivenoga. Zato Platon, drži Heidegger, nije mogao izmisliti	koji govori o Xf9n, jer	nikada nije izmišljen ili naden
kada se traži. "Mitska riječ je odgovor na riječ zahtjeva u kojem bitak samog sebe odašilje čovjekovoj biti i time istom ukazuje na putove traženja u okružju onoga što je unaprijed otkriveno."105 Mu9o^ koji govori o Xf9n je sjecanje na Xf9n Pindara i Homera te razumije nužnost aXf 9sia i izvornog odnosa prema Xf9n na temelju izvornog mjesta i sudbine čovjeka. Upravo taj okret prema čovjeku, označava početak metafizike i završetak izvorne mogucnosti grčke povijesti. Af9n se tako više ne misli kao dogadaj, vec kao čovjekov odnos prema nečemu u smislu zaboravljanja.106
::ZAKLJUCAK
Sada nam se postavlja pitanje: Je li nam se iz skrivenosti zaborava otvorila prva mogucnost od koje je filozofsko mišljenje istine moralo poteci?107 Poka-zuje li nam	koji govori o Xf9n trag koji nam valja slijediti kako bismo
zadobili ono nešto s početka filozofije, misleci pritom na aXf9sia? Ukoliko veliki mislioci uvijek misle jedan skok izvornije nego što neposredno kažu,
103Martin HEIDEGGER, Parmenides, 187-188.
104Isto, 189.
105Isto.
106Usp. Isto, 192.
107Usp. Martin HEIDEGGER, Kraj filozofije i zadaca mišljenja, 403.
122
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
onda naš vlastiti proboj u nepoznato mora pokušati izreči ono što Heidegger nije kazao.108 Uvidjeli smo kako je	koji govori o kao grčka misao
koja nam u otkriva skrivenu protubit od dX"q08ta, vrhunac Heidegge-rova poimanja ne samo zaborava, več i dX"q08ta. Pokazali smo kako se od tek početnih napomena pa sve do dalekosežno razvijenog mišljenja probio na ključno mjesto iz kojeg se još nazire mogučnost razumijevanja dX^08ta. Cijelo to kružno mišljenje u konačnici dobiva oblik savršenog kruga neskrivenosti - dX^08ta. Voden Parmenidom, izvornim misliocem, onim koji je mislio o onome o čemu grčki pjesnici ne misle i ne pitaju, Heideggerov savršeni krug dX^08ta ne pozna zaborava. Ne samo da ga ne pozna, nego nema nikakve mogučnosti za njega.109 Za Heideggera dX^08ta tako ne samo da daje jedno novo značenje istine nego postaje ono što jamči bitak i mišljenje. Ipak, kako to da je dX"q08ta ostala ono nemišljeno od početka filozofije? "Iskušava se i misli samo ono što ÄX"q08ta kao prosvjetlina jamči, a ne što ona kao takva jest."110 Zbog zaokupljenosti bičem ne primijetiti neskrivenost nije stvar subjektivnog promašaja, nije nešto što je samo do čovjeka da zahvati pa da ga tako ima. Stvar je u samoj dX^08ta. To što ona jest kao takva ostaje skrivenim. I sada vidimo kako naš fenomen zaborava u tom "momentu" ulazi u svoju punu moč. Heidegger ne daje afirmativni odgovor na sljedeče pitanje, več ga osta-vlja nama u nasljedstvo: "Ili se to dogada zato što samoskrivanje, skrivenost, A^0n pripada k Ä-X"q08ta, ne kao puki dodatak, ne kao sjena svjetlu, nego kao srce ÄX^08ta? I vlada li u tom samoskrivanju prosvjetline prisutnosti (Sichverbergen der Lichtung der Anwesenheit) čak neko skrivanje i čuvanje iz kojega se tek jamči neskrivenost te se tako ono prisutno može pojaviti u svojoj prisutnosti?"111 Sada se prosvjetlina pokazuje kao prosvjetlina sebeskrivajuče prisutnosti. Ako bi bilo tako, oprezan je Heidegger, onda bismo prethodnim pitanjima "dospjeli na put zadače mišljenja na kraju filozofije"112.
Odakle zaborav u srcu dX^08ta? Zar ga dosad nismo zahvačali kao neku tamnu postojanu nepostojanost koja je obitavala na granici otvorenoga, kao zaborav u koji tonu odnosi čovjeka i stvari, kao što bi u zaborav tonuo i čovjek samome sebi s obzirom na taj odnos? Skliznuče bi završilo u skrivenosti, a iz koje bi se onda, kao iz nekakva skladišta, izvlačilo ponovno na svjetlo otvorenosti to očuvano u zaboravu. Ali kako je sada to nešto s granice otvorenosti došlo u srce dX^08ta? Je li se ono cijelo vrijeme skrivalo tu, a granice svjetlosti i tame
108Usp. Martin HEIDEGGER, Nietzsche, I, 136.
109Usp. Martin HEIDEGGER, Kraj filozofije i zadaca mišljenja, 411.
1110Isto, 414.
111 Isto, 415.
112Isto.
123
ANTHROPOS 1-2 (237-238) 2015, STR. 103-125
SAŠA HORVAT
nikad nije ni bilo? Je li zaborav temeljna oznaka prosvjetline sebeskrivajuče prisutnosti i kao takav temeljni način prisutnoga? Koje je pitanje hitnije: ono s kojim Heidegger završava predavanje "Kraj filozofije i zadača mišljenja", a koje pita kako to da ima prosvjetline?113 Ili je, pak, pitanje kako to da isprva nema, pa onda ipak ima prosvjetline; kako to da se pokazuje u neskrivenosti pa se skriva u zaboravu? Ili su oba pitanja početna, kao ona koja pitaju o istom savršenom krugu, samo s druge točke gledišta? No, može li i smije li biti druge točke gledišta kruga osim sredine iz koje je sve jednako udaljeno i zato je krug kao takav savršen? Ali zar sredina, srce kruga nije	Zar se
onda ono prisutno može promatrati samo iz točke zaborava? Ali kakav je to okret? Odakle nam se on daje? Iz same dX^9sia?
Ako nam se tako daje, zar onda točke koje su jednako udaljene od sredine nisu ono neskriveno, ono privacijsko "d" koje daje da dX^9sia bude upravo ne-skrivenost? Nema drugih točaka izmedu sredine i krajnosti kruga. Zašto su one na vrhu one koje su neskrivene? Zato jer nam se krug kao krug daje prvo od njih vidjeti, a ne od sredine. Tek kada se ono vidljivo pokaže svojim izgledom, mišljenju se pruža mogučnost zaustavljanja u točki prema kojoj se sve upučuje. Sve točke na rubu "savršene okruglosti" imaju jednaku mogučnost skliznuča u zaborav: s vrhunca pokazivanja u neskrivenome skliznuti prema skrivenome. Sve što je neskriveno može skliznuti u zaborav, ali i sve što je več skliznulo može se opet otkriti. Govori li to o konačnosti našeg znanja i svijesti?
0	jednom konačnom broju točaka koje se vide i znaju, i tek kada jedna sklizne u zaborav, druga može doči u pojavnost? Nameče li nam se to pitanje kao posljedica Platonovih dijaloga, kao mjesto rodenja drukčijeg poimanja
1	dvapvnoi^? Ukoliko sada doživljavamo okret prema čovjeku i njegovim mogučnostima, što se odražava i na poimanje spomenutih fenomena, te nam se točke nameču kao one koje se mogu i trebaju prebrojati, onda moramo biti svjesni, kako nam je Heidegger pokazao, da smo se več udaljili od dX^9sia. Ovdje ne pitamo ono što dX^9sia jamči, u vidu brojnosti i odlika točaka, več što dX^9sia jest kao takva. Što Heidegger nije promislio, što je prešutio, iz Parmenidova fragmenta koji smo citirali i analizirali u našem istraživanju? Napomenu "al' sve treba da iskusiš"114, kao i zadnja dva stiha: "Ipak, naučit češ i to kako je mišljenja takva / nužno ispitati brižljivo posve kroz sve u svemu."115 Dakle, središnju točku, srce dX^9sia, ono što smo naslutili kao
113Usp. Martin HEIDEGGER, Kraj filozofije i zadaca mišljenja, 416.
114Naveden je Brkičev prijevod Heideggerova prijevoda u: Martin HEIDEGGER, Kraj filozofije i zadaca mišljenja, 411. Prema hrvatskom prijevodu Dielsa stih glasi: „Potrebno je sve da spoznaš", PARMENID, Fragment B 1, stih 28, u: Hermann DIELS - Walther KRANZ, Predsokratovci, I, 207.
115PARMENID, Fragment B 1, stihovi 31-32, u: Hermann DIELS - Walther KRANZ, Predsokratovci, I, 207.
124
HEIDEGGEROYO POIMANJE ODNOSA ISTINE I ZABORAYA
zaborav, kao i točke koje su jednako udaljene od zaborava, kao one koje su prisutne, valja brižljivo promisliti "kroz sve u svemu". Jedno i drugo u svo-joj punini, u dX^9sia. Od Platona pa nadalje metafizika se bavila bicima i prisutnim - vidljivim točkama na rubu, ali ne i bitkom. Ukoliko je dX^9sia ono što jamči bitak, sada nam se na izvoran način otkriva veza bitka i skri-vene središnje točke dX^9sia. Otkriva nam se način hoda d-X^9sia i bitka. I to kao zaborav bitka, kao početno i jedino Heideggerovo pitanje. Zaborav bitka je sada, kada je njegov izvor koji ga omogucava naslucen, na korak do neskrivenosti, no sada mišljen iz kao srca dX^9sia. Taj put je temeljno drukčiji put, koji dosad nije mišljen i kao takav se pokazuje kao neprohodan. Nužnost sljedeceg koraka je izborena - otkrivanje skrivenog puta koji vodi iz prema neskrivenome.
125