REGIONALNA ILI NACIONALNA I OPĆA ETNOLOGIJA Branimir Bratanić U današnje vrijeme pojačala se i postala upravo neodgodiva po- treba modernog etnološkog istraživanja u oba njegova glavna smjera: n 'kulturnohistorijskom stoga, što u današnjim prilikama svagdje ra- pidnom brzinom u nepovrat nestaje -dragocjen i nenadoknadiv doku- mentarni materijal, a u sociološko-ipsihološkom stoga, jer današnje nagle i goleme kulturne i društvene promjene nužno zahtijevaju ne- pristrano znanstveno proučavanje njima izazvanih aktualnih kulturnih procesa. Unatoč tome etnologija često i svagdje nailazi u svome razvoju na velike zapreke. To je ne samo posljedica njene relativne mladosti (bar u usporedbi s nekim drugim znanostima), nego dobrim dijelom izlazi i iz samoga njezina predmeta i načina rada. Zbog prvog razloga i zbog toga, što u današnjim prosvjetnim sistemima etnologija rijetko ima funkciju općeobrazovnog predmeta (premda bi to bilo vrlo potrebno i premda je ona za to neobično pogodna), njezine specifičnosti i moguć- nosti, njezin opseg i njezine granice prema srodnim strukama još uvijek nisu dovoljno jasne, kako široj obrazovanoj javnosti;, tako i mnogim znanstvenim radnicima. Radi toga se u mnogim zemljama još uvije'k susreće nedovoljno razumijevanje za rad etnologa, pa prema tome i čest nedostatak potrebne atmosfere, društvenih mogućnosti i materijalnih sredstava, bez čega se nijedan znanstveni red ne može vršiti sistematski i uspješno. K tome dolazi i druga — još veća — teškoća, koja se ni s vremenom ne će moći posve ukloniti, a sastoji se u tom, što se etnologija, naročito etnologija vlastitog naroda, prouča- vajući neposredno ljude i njihov život, redovno na neki način jwvezuje s vrlo širokim krugom nestručnjaka. Ona — kako kaže jedan suvre- meni njemački etnologa — »poziva laika, upravo viče za njim, pa ga znanstveni radnik u mnogim slučajevima i nužno treba«. Ta direktna povezanost etnologije sa životom ljudi — koja je ujedno njezina jaka i njezina slaba strana —, oni dobro poznati i često svakome pristupni izvori njezina materijala (dijelom i sam taj materijal), uz to potpuno nepoznavanje metode i tehnike znanstvenog etnološkog rada, pa prema H. Dölker, Was ist Volkskunde? — U: Arbeitstagung »Volkskunde und ; Rundfunk«, Stuttgart, 30. Januar — 1. Februar 1953. Tagungsbericht (mehanič- \ ki umnožen izvještaj), str. 7. i 7 : Branimir Bratanić tome i prividna jednostavnost i pristupnost etnologije kao znanosti, dovodi redovno do sasvim krivih predodžbi. Ove su uzrokom, da se vrlo često znanstveni rad u etnologiji brka s, inače potrebnom i hvale- vrijednom, djelatnošću amatera i sakupljača materijala. To ohrabruje nastručnjake, koji svojim diletantskim shvaćanjima, pisanjem i javnim nastupima te krive predodžbe ponajviše pojačavaju, ozbiljan znan- stveni rad često kompromitiraju i koče, a katkad dolaze i u položaj, da odlučuju o (posve stručnim ili znanstvenim pitanjima. No i na samom užem znanstvenom području — ostavivši po strani sve ostalo, s čime je etnologija povezana u svom praktičnom radu — ima još nekih nejasnoća, koje u svijetu nisu potpuno riješene, iako je u tome smislu za nekoliko posljednjih godina učinjen značajan na- predak. Ovdje nas zanimaju samo ona pitanja, koja imaju svoje zna- čenje i za naiše prilike. Uglavnom se tu radi o odnošajima između evropske regionalne ili nacionalne etnologije, koja proučava pK>jedine evropske narode, s jedne sérane i opće etnoloigije, dotično regionalne vanevropske etnologije, s druge. Posdbno je pitanje znanstvene termi- nologije, naročito ispravne upottrebe naziva »etnologija«, »etnografija« i »fölMor(a]. O jednom i o drugom pitanju postoje još uvijek kod po- jedinih naroda razilična shvaćanja, često zapravo samo različna tradir- cijom ustalljena praksa, a u pogledu teirminologije doista prilična zbrlka, opet zbog raziličnih tradicija. Kod toga su najvažniji utjecaji jednom s njemačke, a drugi puta, u novije virijeme, s ruske strane. Kod slavenskih naroda i Madžara uglavnom se nije nikad pravila nikakva principijelna razlika između etnologije evropskih i vanev- ropskih naroda. Praktično je tako bilo i kod nekih drugih evropskih naroda, 'kod kojih je domaća tradicionalna kultura bolje sačuvana (na pr. kod sikandinavskih naroda i Portugalaca), a slično u praksi postupaju i Englezi, pa u novije vrijeme i neki Francuzi. Naprotiv je kod Nijemaca evropska etnologija (»Volkskunde«) ne samo praktično redovno posve odijeljena od opće etnologije (»Völkerkunde«), nego uglavnom od njih potječu i pokušaji, da se te dvije discipline i teo- retski odvoje kao dvije posebne znanosti.^ Takav stav, koji mnogi Nijemci (s Austrijancima, Svicarima i nekim Holanđanima), u prvom redu predstavnici njemačke nacionalne etnologije (»Volkskunde«), za- stupaju i danas, posljedica je različitog postanka i obično uzajamno nezavisnog razvoja svake od spomenutih disciplina, a očito je neku ulogu kod toga imala i sposobnost njemačkog jezika, da lako stvara nove riječi (»Volkskunde«/»Völkerkunde«), pa i izvjesni ideološko- politićki momenti.Danaspretstavnici opće etnologije (»Völkerkunde«), i u Zapadnoj, i u Istočnoj Njemačkoj i u Austriji, takve teoretske razlike ponajviše ne priznavaju, a jednako ni predstavnici nacionalne njemačke etnologije (»Volkskunde«) u Ist. Njemačkoj, povodeći se u - Isp. naročito A. Haberlandt, Volkskunde und Völkerkunde. — U: Spa- mer, Die Deutsche Volkskunde, I. Band, Leipzig-Berlin 1934^. 8 Regionalna ili nacionalna i opća etnologija toni očito za ruskim uzorom.^ Kod nas je redovno prevladovalo isto shvaćanje, kao kod Rusa i drugih slavenskih naroda, samo što se možda kod Slovenaca katkad osjećao jači utjecaj njemačke literature. Još veće šarenilo pokazuju nazivi za etnologiju. S njenim razvojem i s postepenim učvršćivanjem njena položaja kao znanosti pomalo se sve Vilše širio i naziv »etnologija«. To se dogodilo i u Sovjetskom savezu (i u Rusiji i u Ukrajini), gdje se taj naziv poslije revolucije vrlo često upotrebljava u stručnoj literaturi, gdje postoji etnološka' sekcija Ruskog geografskog društva, etnološke stanice i komisije u pokrajini, pa neko vrijeme i poseiban (jedini na svijetu!) Etnološki fakultet^ 1. moskovskog državnog univerziteta. To se promijenilo iz- među god. 1929. i 1,932., kad je zbog posebnih tadašnjih prilika u Sovjet- skom savezu i pod pritislkom, koji nije došao iz redova etnologa, uveden naziv »etnografija« kao jedini ispravan i obvezatan. Taj je naziv ostao i dalje, premda su se prilike u sovjetskoj etnologiji odonda promije- nile.* Nakon drugog is\ jetskog rata taj se sovjetski naziv bez ikakve stvarne potrebe i bez teoretskog opravdanja nažalost počeo širiti po svim zemljama istočne Evrope, a i kod nas je to imalo izvjesnog odjeka." Ima i 'kod nas ljudi, 'koji misle, da. je naziv »etnografija« nešto »marksističko«, za razliku od »etnologije«, koja je navodno nešto »buržoazno«. Bez obzira na to, što ti ljudi mogu naći potvrdu za svoje mišljenje i u Velikoj sovjetskoj enciklopediji, treba istaći, da je ovakav kriterij za imenovanje jedne znanosti ne samo vrlo neobičan, nego je po svoj prilici pravi unikum u povijesti znanstvene termino- logije. Jer fizika, kemija, biologija i historija ostaju fizika, kemija, biologija i historija bez obzira na smjerove mišljenja, teorije i rezul- tate, koji u njima postoje, i bez obzira, da li su ti smjerovi mišljenja, teorije i rezultati više ili manje ispravni ili posve krivi. U Jugoslaviji je u stručnoj upotrebi naziv »etnologija« potpuno ustaljen, to je od početka bio službeni naziv za ovu znanost na svim našim univerzite- tima, pa ga naši etnolozi i danas redovno upotrebljavaju. U posljednje vrijeme čini se, da se i u Sovjetskom savezu pokazuje sve veća tole- rancija prema tome izrazu." ' Ove tvrdnje se osnivaju na razgovorima s mnogim istaknutim nje- mačkim etnolozima i na njihovim izjavama na međunarodnim kongresima i drugim sastancima. , * Pravac, koji je doveo do obvezatne upotrebe naziva »etnografija« ubrzo je bio likvidiran, a danas se u sovjetskoj literaturi za nj kao najblaži izraz upotrebljava »antinaučna, pseiudomarksiistička škola Pokrovskoga«. ^ Vidi o tom više u članku B. Rusića, Etnografija, ili etnologija?. Zbornik Matice srpske, sv. 8, serija Članci i rasprave, 1955. " Tako se u sovjetskoj literaturi ta riječ danas citira već bez navodnih znakova, a mene je godine 1955. neobično radovalo čuti iz usta jednog od najistaknutijih današnjih sovjetskih etnologa, da »ime nije odlučno, ako mi samo pod tim mislimo na istu stvar«. A koliko ja mogu vidjeti, činjenica je, da ne samo sovjetski i jugoslavenski etnolozi, nego i velika većina svih ostalih, i na Istoku i na Zapadu, misli na istu stvar, kad sa stručnog stanovišta govori o pojmu »etnologija«/»etnografija«. 9 Branimir Bratanić Ipak će biti korisiio, da se neke stvari ponovno ogledaju u svijetlu današnjeg stanja etnološke teorije. Kod toga je dobro imati na umu ove činjenice: a) Veze između pojedinih znanosti neobično, su zamršene, a po- kušaj, da se točno ograniče pojedine discipline — što je poželjno osobito zbog praktičnih razloga — nailazi uvijek na znatne teškoće. Razvoj znanosti — a to je jedno od njenih bitmih obilježja — ne- prestano donosi sa sobom, u neprekinutom toku, neizbježivo suža- vanje i specijaliziranje s jedne strane, a s druge strane isto tako ne- ophodno proširivanje i sjedinjavanje (integraciju). Široka granična područja mogu pri tom biti predmet istraživanja različnih disciplina (granična istraživanja). Ipak kod toga nije na korist, kako je to već god. 1898 istakao osnivač hrvatske etnološke znanosti Antun Radić,' ako pojedine grane znanosti »prelaze svoje granice samo zato, što smo jasnije spoznali njihovu srodnost po objektu i metodi s drugim gra- nama znanosti«. b) Različito postavljeni ciljevi u istraživanju mogu iziskivati i različite metode. Ali teoretsku i praktičnu vrijednost jedne znanstvene metode me smijemo zamjenjivati s načinom njene primjene kod po- jedinih znanstvenih radnika ni s tako dobivenim rezultatima. Jednako ne treba zaboraviti, da se realnost sastoji i od statičkih i od dinamičkih pojava, od kojih su jedne i druge jednako opravdan predmet znan- stvenog proučavanja, premda često traže zasebnu i različitu metodičku obradu. c) Terminologija je pretežno stvar konvencije. Ona je kojiput možda nastala i sasvim slučajno, ali s vremenom ipak stvara neku tradiciju. Ne bi je prema tome trebalo mijenjati bez velike nužde, ali ako se takva nužda pojavi, treba da kod usvajanja piojedinih na- ziva odlučuju samo znanstvenli, teoretski razlozi. d) Svaka znanost je manje ili više internacionalna. Stoga kod raspravljanja njene teoretske podloge treba uzimati u obzir sve te- kovine, postignute na linternacionalnom polju i primjenjivati inter- nacionalna mjerila. Nakon ovih nekoliko općenitih napomena moglo bi se ono, što je najhitnije za razumijevanje modeme etnolog'ije, sažeti ukratko u ovih nekoliko točaka:* I. S obzirom na problematiku i metodu nema nikakve razlike iz- među regionalne evropske etnologije (»Volkskunde«), vanevropske etnologije i opće etnologije (»Völkerkunde«). A i razlika u objektu. ' Vidi Radić, Sabrana djela I, Zagreb 1936, str. 289. * Činim to ovdje na želju redakcije Slovenskog Etnografa uglavnom onako, kako sam to iznio u svom koreferatu na Međunarodnom kongresu za evropsku etnologiju u Arnhemu godine 1955. (štampanom na njemačkom jeziku u Actes du Congres International d'Ethnologie Régionale, Arnhem 1956). 10 Regionalna iii nacionalna i opća etnologija koja između njima po&toji nije bitna, nije teoretske, nego posve prak- tične naravi. Činjenicu, što su dvije grane iste znanosti u nekim zemljama danas odvojene, laiko je oibjasniti prema različitu postanku svake od njih i prema kasnijoj tradiciji, koja se osniva na tom, što su se te dvije grane — na veliku štetu i jedne i druge od njih — praktički često razvijale samostalno, ibez uzajamne veze. Ipak je to jedna znanost, i prema tome treba je i označivati istim imenom. Većina razloga, po logici, etimologiji i po analogiji s drugim zna- nostima, govori odlučno za izraz »etnologija«. Osim toga taj naziv ima dovoljno jaku tradiciju kod mnogih naroda, a u novije vrijeme upo- trebljavaju ga za obje discipline redovno i internacionalni kongresi i stručne linternacionalne organizacije." U pojedinim jezicima mogla bi se uz to zadržati, naročito izvan strogo znanstvene upotröbe, i druga imena, koja su već postala tradi- cijom, kao na pr. njemačko »Volkskunde« i »Völkerkunde« (što je oboje zapravo prijevod riječi »etnologija«). U slavenskim jezicima Takve kovanice nikad nisu stekle prave tradicije, ali su se od vremena do vremena ipak pojavljivale (na pr. rus. narođooedenie, bug. narođonauka, hrv. narodoznanstvo, polj. ludoznawstmo, češ. lidoveda, lidozpyt, nâro- dozpyt), pa bi se i danas mogle upotrebljavati uz naziv »etnologija« onako, kako se uz internacionalni izraz »historija« upotrebljava i domaći »povijest«, »zgodovina«. Dok je za cijelu znanost, naročito za njezin eksplikativni i inter- pretativni dio na mjestu jedino ime »etnologija«, mogao bi se također zadržati poznati naziv »etnografija«, ali jedino u danas najobičajnijem smislu, t. j. samo za opisni dio znanosti i za praktičnu djelatnost na nakupljanju znanstvenog materijala^" (isp. »historija« : »kronika«, »anali«). Riječ »folklor[a]« danas pretežno označava samo jedan dio tra- dicionalne duhovne kulture i ne bi se trebala upotrebljavati kao ime za znanost, koja istražuje taj ili koji drugi dio kulture. Za užu znan- " Na primjer Congres International des Sciences Anthropologiques et Ethnologiques (naročito na zasjedanjima u Beču 1952 i u Philadelphiji 1956), International Congress of European and Western Ethnology (Stockholm 1951), Congres International d'Ethno ogie Régionale (Arnhem 1955) ; Union Inter- nationale des Sciences Anthropologiques et Ethnologiques, CIAP (= Commis- sion Internationale des Arts et Traditions Populaires, najveća internacionalna organizacija za evropsku etnologiju, koja je unatoč svom historijskom imenu u svoja nova pravila godine 1954. uvela na prvom mjestu naziv »etnologija«) ; napokon je upotrebu naziva »etnologija« i za evropsku etnologiju preporučila i posebna konferencija stručnjaka iz 10 zemalja, koja je na poziv Nizozemske akademije znanosti u Amsterdamu formulirala rezultate raspravljanja na kongresu u Arnhemu 1935 (v. Actes du Congres Int. d'Ethnologie Régionale, Arnhem 1955, publicirano u Arnhemu 1956). ^* Poseban naziv za ovu praktičnu djelatnost svakako je poželjan u zna- nosti, koja je toliko vezana uz pomoć i suradnju nestručnjaka, kao etnologija. Kod Hrvata su se kao najbolji etnografi pokazali sami seljaci, a oni ipak nisu nikakvi etnolozi! 11 Branimir Bratanić stveiui disciiplinu, koja se bavi kao grana etnologije tim specialnim dijelom kulture, na mjestu je naziv »foikloristika« (ili Folklore Study, Folklore Science i si.). II. Iz toga, što smo naprijed pod zajedničkom imenom potpuno izjednačili regionalnu evropsku, vanevropsku :i opću etnologiju, izlazi, da i evropska, kao i svaka druga, etnologija ima ove karakteristike: a) Prema svofn predmetu to je znanost o kulturi (cijeloj kulturi, koja dbuhvaća cijeli ljudski život, materijalni, socijalni i duhovni, o njenu sadržaju i njenoj formi, pa i o t. zv. realijama) i o ljudima kao kulturnim hicima (ili *kao stvaraocima i nosiocima kulture). Kulturu ne smijemo izjednačivati s druištvom ili sa zajednicom, Lili bez zajednice nema ni kulture, a socijalni odnošaji ljudi fiksirani su u kulturnim pojavama, koje sa svoje strane utječu na njih u velikoj mjeri. Na taj način socijalni odnošaji i sami postaju posebnim dijelom kulture. Jedna je — premda ne jedina — takva ljudska zajednica, koja ima naročito veliko značenje za postanak i razvijanje kulture, narod, što i etimološki opravdava naziv »etnologija«. b) S obzirom na svoj predmet i svoju proiblematiku to je neobično kompldksna znanost (isp. biologiju), što čini mogućim, da se ona (u sadašnjosti ili u budućnosti) razgrani u nekoliko, manje ili više samo- stalnih, disciplina. c) Dalje — prema različitim kriterijima klasifikacije — ta je znanost u isti mah: deskriptivna i, prije svega, komparativna, opser- vacijSka (historijska, neeksperimentalna; isp. geologiju, meteorologiju); sistematska, fenomenološka i genetska (isp. biologiju); apstraktna (t. j, takva, koja traži pravilnosti, ali, kako je Lowie rekao god. 1952.: »generalizacije, koliko se one mogu pokazati i koliko se uzdižu nad razinu plitkosti«)^^ i konkretna (isp. biologiju); teoretska osnovna znanost, ali s mogućnošću primjene (isp. biologiju prema medicini, agronomiji .. .). III. Nasuprot takvoj etnologijii kao cjelini svaka je regionalna etnologija (»Volkskunde«) samo jedna njena grana, jedna specijalna etnologija, a njena se podjela osniva na prostornom i naročito na etničkom (kako to već samo ime kaže) principu. Ako se pokaže. potrebnim, može se jedna specijalna grana etno- logije označiti prikladnim atributom, dakle: regionalna, nacionalna; evropska, srednjeevropska, švicarska etnologija; retoromanska, finska, francuska, njemačka, abhaska, kineska, hotentotska i t. d. etnologija. (Isp. opću i nacionalnu povijest, pa povijest Staroga, Srednjega i No- voga vijeka i t. d.) " Vidi Tax-Eiselev-Rouse-Voegelin, An Appraisal of Anthropologv Today, Chicago 1953, str. 223. 12 Regionalna ili nacionalna i opća etnologija IV. Za područje evropske etnologije (a sve više i za ostala područja pod utjecajem Evrope) naročito je karakteristična jedna stara kulturna podvojenost: dvije vrste kulture postoje usporedo, jedna kraj druge, medusobno utječu jedna na drugu, miješaju se i prožimaju u vrlo različitim omjerima. Na jednoj strani jednostavne, u sebi izjednačene, domaće, tradi- cionalne, nepismene kulture, kako su se naročito na selu još djelomično održale i koje čine prave temelje različitih narodnih kultura; na drugoj strani gradska cioUizacija, jednostrano razvijena, tuda (u odnosu prema starim seljačkim kulturama, A. Radić^^), unificirajuća kultura, koja sa svojom tehničkom premoći, sa svojom ekstremnom podjelom rada, svojom organizacijom vlasti (država), s modernim niašinizmom, industrijalizacijojn i komercijalizmom čini, u izvjesnom smislu, već kvalitativno različnu pojavu. Prva raste »odoizdo« i održava se usmenom tradicijom, bez planski smišljenih obrazaca i direktiva iz naročitih centara, bez škola i knjiga, dok se druga širi »odozgo«. Te razlike nisu samo sociološke prirode (recimo »seoske klase« na- suprot gradskim »višim slojevima«, kako se to katkad kaže), premda se kod te podjele sociološki aspekt s vremenom sve više ističe. Ne daju se sasvim razjasniti ni psihološki (recimo stvarnom prevagom tradi- cije na selu, još manje stavljanjem tobožnje »iracionalne tradicije« nasuprot logici i »racionalno stečenom znanju«), premda psihološko- tradicionalni faktori ovdje imaju znatnu ulogu. Prvobitni uzrok te podvojenosti treba naprotiv tražiti u kulturnoj različitosti (ne samo formalnoj, nego i sadržajnoj, ne samo kvantitativnoj, nego i kvali- tativnoj) između kultura, o kojima se ovdje radi, iako se u toku (dugogodišnjeg) procesa civiliziranja pojedine kulturne kategorije stare narodne kulture sve više sužavaju i nestaju, tako da u nekim slučajevima preostaju samo još mršavi ostaci tradicionalnog folklora (odatle valjda potječe tatkad i prevladavanje folklorističkih i psiho- loških načina promatranja u evropskoj etnologiji). — Radi se dakle o historijski nastaloj podvojenosti na kulturnoj osnovi, s jakim socio- loškim i psihološkim aspektima, koji u toku vremena dobivaju sve veće značenje. Budući da je civilizacija predmet istraživanja mnogih drugih znanstvenih disciplina, bavi se etnologija starini domaćim kulturama, njihovim odnosima jedne prema drugoj i prema izvana unešenoj civilizaciji. Stoga je razumljivo i opravdano, da je evropska etnologija držala i još uvijek drži za svoj prvi zadatak istraživanje starih seljačkih kultura, naročito ako se stavi težište na kulturmi i sadržajni moment. Isto je tako opravdano, da se takva istraživanja protegnu i na druge slojeve stanovništva, ako se u novije vrijeme počinje naglašavati važnost psihološkog faktora (usmena tradicija). U Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, II, Zagreb 1897. 13 Branimir Bratanić Izvjesni izvodi iz ovog razniairanja imat će svoje značenje za etnološko istraživanje evropskih kultura, jednako u historijskom, kao i u sociološko-'psihološkom smislu. V. Prema različito postavljenim ciljevima (ili prema različitom postavljanju problema ili prema smjerovima istraživanja) dolazimo do ove podjele etnologije: a) kao prva predradnja i preduvjet za svako dalje znanstveno istraživanje (pribavljanjem materijala i obogaćivanjem problematike) opisna etnologija (= etnografija), zatim u prvom redu b) historijska etnologija i konačno c) iistraživanije suvremenog kulturnog života u smisliu socioloških i psiholoških aspekata (struktura, procesi, funkcija), što čini polaznu točku za nove samostalne discipline (»etnosociologija«, >etno- psihologija«). Druga podjela — bez teoretske podloge — odnosi se na uži i najuži predmet istraživanja. Ovalkva su uža područja etnološkoga rada na pr. : foikloristika, ergologija, etnološka tehnologija, sociologija, muzikolo- gija, etnološko istraživanje gospodarstva i religije; istraživanje kuća, lončarstva, igara, pripovjedaka i t. d. Analogne podjele imamo i u drugim znanostima, na pr. u biologiji: a) sistematika (klasifikacija, taksonomija), morfologija, horologija, b) kronologija, genetika, c) fiziologija, cenologija, pa specijalna po- dručja, kao zoologija, omitologija, entomologija, bakteriologija i t. d. VI. Zadatak je historijskog istraživanja u evropskoj etnologiji, da rekonstruira znatan dio evropske kulturne povijesti. Ovamo ide na- ročito: a) kulturna povijest pojedinih etničkih zajednica, b) etnogeneza pojedinih naroda (u suradnji s drugim disciplinama), c) utvrđivanje i povijest pojedinih formi ili tipova kulture, d) povijest pojedinih kul- turnih pojava (geneza, evolucija) i e) doprinos evropske etnologije općoj kulturnoj povijesti čovječanstva. Koliko etnologija pri tome radi s pisanim dokumentima (arhiva- lije) — što svakako sačinjava samo vrlo ograničen i netipičan dio njena izvornog materijala — ona ostaje iposve u okviru (kulturne) povijesti u užem smislu. No pravi je i specifični put etnologije — i po tome se ona razlikuje od historije — da iz sadašnjosti »unatrag« re- konstruira prošlost. Pri tome direktne predaje (i stari informatori) dopuštaju samo neznatno prodiranje u vremensku dubinu, pa se naj- veći dio zJbivanja u prošlosti mora mučno otkrivati uz pomoć naročite metode i tehnike kulturnohistorijske etnologije. Pravilno postavljena tipologija (isp. klasifikaciju pripovjedaka Aarne-Thompson) i geo- grafsko rasprostranjenje pojedinih pojava (etnološka kartografija!) imaju u tom postupku važnu ulogu kod pronalaženja i utvrđivanja kulturnih veza, a materijalno-ekonomski, sociološki i psihološki mo- menti kod njihova kauzalnog objašnjenja. 14 Regionalna ili nacionalna i opća etnologija Neophodno je, da se ovakvo istraživanje protegne preko granica samog jednog naroda, pa prema potrebi i preko granica jednog kon- tinenta. VII. Sociološki i psihološki usmjereno etnološko istraživanje da- našnjeg života obuhvaća studij društvene strukture i različitih soci- jalnih grupacija u njihovu kulturnom održavanju; međusobne funk- cionalne odnošaje između samih kulturnih pojava na jednoj strani, i odnošaja između njih i zadovoljavanja elementarnih potreba na drugoj; studij akxilturacije, kulturnih obrazaca (patterns), kulturnih konfiguracija; proučavanje bitnih psiholoških osobina naroda (»na- ixxlni karakter«, »narodna duša«); odnošaje između kulture i ličnosti i slično. Metodika za tu vrstu istraživanja još je nerazvijena, a nove metode moraju se još pronaći ili učvrstiti. VIII. Rezultati svih tih smjerova etnološkog istraživanja mogu se primijeniti kod rješavanja modernih kulturnih, odgojnih, socijalnih, političkih i ekonomskih problema. Iz njih se mogu izvesti praktični zaključci o najboljem načinu za očuvanje kulturnih vrednota (»kul- turna baština«) ili kulturne aktivnosti i stvaralačke sposobnosti na- roda, za sprečavanje kulturne degeneracije u pasiivno-receptivnom smislu, pretvaranja naroda u puku masu. Ako se naša znanost specijalno bavi takvim pitanjima, onda ona postaje primijenjena etnologija. Pri tome ona daje znanstvene rezultate, ali poduzimanje i provođenje prak- tičnih mjera nije više stvar znanstvenih radnika. IX. Budući da »svaka duhovna znanost... ima i jedan etnološki aspekt« (Dittmer*^), etnologija ima minogo pomoćnih i sesitrinskih zna- nosti. Ekološku problematiku etnologije obrađuje danas antropo- geografija. Vrlo blizu su joj prehistorijska arheologija (isp. biologiju i paleobiologiju) i izvjesni dijelovi lingvistike, što se sve zajedno s etnologijom katkad obuhvaća nazivom »kulturna antropologija« (»cul- tural anthropology«). Kao granične znanosti, kojih se područje katkad presjeca s etnologijskim, treba spomenuti povijest, opću kulturnu po- vijest u običnom smislu (naročito neke od njenih grana, kao povijest književnosti, umjetnosti i t. d.), sociologiju, psihologiju i (fizičku) antropologiju. X. Kao praktična konsekvencija ovih razmatranja vrlo je poželjno: a) konačno ti vođenje naziva »etnologija« i za evropsku ili regionalnu etnologiju (»Volkskunde«) svagdje u internacionalnu, a po mogućnosti i nacionalnu jezičnu upotrebu kod pojedinih naroda, i b) čvršće pove- zivanje opće i regionalne etnologije (»Völkerkunde« i »Volkskunde« u pro- fesionalnom obrazivanju na onim univerzitetima, gdje to još nije prove- " K. Dittmer, Allgemeine Völkerkunde, Braunschweig 1954, str. 17—18. 15 Branimir Bratanić deno.^* Pri svemu tome treiba uvažavati sipecijabie potrebe za puni razvoj svaike od te dvije grane etnologije (samostalne katedre, posebne istra- živačke institucije^"' ili posebni odjeli u njima, onako, kako to danas većinom postoji za pojedine dijelove historije, geografije, biologije, kemije, fizike i t. d.). Résumé ETHNOLOGIE RÉGIONALE OU NATIONALE ET ETHNOLOGIE GÉNÉRALE Apres avoir mentionné la confusion qui existe encore toujours — surtout parmi les non-spécialistes, mais quelquefois aussi dans les travaux scientifiques spéciaux — en ce qui concerne la qualification et la notion meme de l'ethno- logie régionale européenne (dite.aussi Volkskunde, folklore, ethnographie etc.). de l'ethnologie régionale des autres continents et de l'ethnologie générale, l'auteur fait rappeler les faits suivants: a) les connexions entre de différentes sciences sont extremement brouillées et changent constamment a l'égard a la spécialisation et l'intégration indispensables des disciplines particulieres; b) pour de différents buts de recherche les différentes méthodes sont possibles dans une meme science; c) une terminologie est, pour la plupart, une chose de convention; d) il est nécessaire, en parlant de premiers principes d'une science, de tenir compte de toutes les acquisitions théorétiques dans le cadre inter- national. Ainsi l'auteur parvient aux constatations suivantes: I. Il n'y a point de différence entre l'ethnologie européenne (Volkskunde en allemand, dite aussi quelquefois folklore ou ethnographie) et l'ethnologie générale ou non-européenne (Völkerkunde en allemand), a l'égard de leurs pro- blemes et de leur méthode. De meme la différence dans leur objet n'est pas d'une nature théorétique, mais completement pratique. C'est une science et, par conséquent, elle doit etre qualifiée par le meme nom. Toutes les raisons d'ordre logique, étymologique et analogique concourent a cela que cette science, en entier, et surtout dans sa partie explicative et interpretative, soit designée par le terme «ethnologie». L'usage de cette expression a. de plus, une tradition suffisante parmi plusieurs nations; elle est employée, dans ce sens, par de congres et organismes internationaux et elle fut recommandée, récemment, par un Symposion spécial des experts de dix nations (Amsterdam, 195y). — Le terme «ethnographie» ne doit pas etre employé cpie pour la partie descriptive simple de la science et pour collectionner du matériel (cf. «histoire»; «chronique», «annales»). — Par le «folklore» on qualifie, aujourd'hui, dans la plupart de cas une partie de la culture traditionelle, sa partie spirituelle, ce qui ne permet . Ispravno kaže J. Dias: »Isto onako, kao što liječnik mora studirati nekoliko godina opću medicinu, prije nego se specijalizira bilo u kojoj grani medicinske znanosti, treba da se i mi počnemo specijalizirati tek nakon godina studiranja svih onih predmeta, koji su, općenito uzevši, potrebni za naše poznavanje čovječanstva. Radeći tako izbjeći ćemo mnogo zbrke i (suvišnog) raspravljanja, koje je vrlo često bez temelja« (Actes du Congres Int. d'Ethn. Rég., Arnhem 1933, str. 9). " Ovu neophodnu potrebu posebnih istraživačkih institucija uz pojedine katedre etnologije naglašavaju u posebnoj točci i preporuke one naprijed spomenute internacionalne konferencije u Amsterdamu 1953. 16 Regionalna ili nacionalna i opća etnologija pas de désigner par cette expression la science traitant cette ou une autre partie de la culture. (Pour une telle discipline le nom «folkloristique» ou nscience de folklores serait juste.) II. a) A l'égard de son objet c'est une .science de la culture (de la culture entiere, embrassant toute la vie materielle, sociale et spirituelle de l'homme, son contenu et sa forme, de meme qu'ainsi nommés realia) et des liommes, memes, comme les etres culturels. La culture ne doit pas etre con- fondue avec la société ou la communauté, mais sans société il n'y a pas de culture, et les relations sociales des hommes sont fixées dans les phénomenes culturels et influencées par ceux-ci de sorte qu elles forment une partie spéciale de la culture. — b) Correspondant a son objet et a ses problemes c'est une science extremement complexe, ce qui fait possible sa division en plusieurs disciplines, plus ou moins indépendentes. — c) Correspondant a de différents critériums de classification c'est une science a la fois: de.'icriptive et, devant tout, comparative, observante (historique, non-experimentale); systéma- tique, phénoménologique et génétique; abstraite et concrete; une science théo- retique de base, mais avec la possibilité d'une application pratique. III. En face d'une telle ethnologie, en entier, l'ethnologie européenne n'est qu'une branche, une ethnologie spéciale. En cas de nécessité, une telle branche peut etre qualifiée par un attribut convenable: régionale, nationale; européenne, française etc. Il . Pour le domaine de l'ethnologie européenne une situation particuliere est caractéristique, qui est d'une importance spéciale pour la recherche ethno- logique des cultures européennes: une existence côté a côté, une influence et une pénétration mutuelle et ancienne de deux especes de la culture — des cul- tures traditionelles paysannes et de la civilisation urbaine qui est étrangere a celles-ci. Cette division en deux sur la base culturelle, résultée des événements historiques, a ses forts aspects sociologiques et psychologiques qui gagnent, au cours du temps, de plus en plus de l'importance. V. Selon les buts différents (la différente position des problemes, les dif- férentes directions de recherche) résulte la division suivante de l'ethnologie: a) l'ethnologie descriptive (= ethnographie), comme le premier travail préparatoire ciui est la condition pour chaque recherche scientifique ultérieure, b) ethnologie historique et c) la recherche sur la vie culturelle contemporaine a l'égard aux a s p e c t ss o c i ol o g i qu e s et psychologiques. (Une division analogue existe par ex. aussi en biologie.) VI La tâche de la recherche historique dans le cadre de l'ethnologie euro- péene consiste dans la reconstruction d'une partie considérable de l'histoire culturelle de l'Europe, dont: a) l'histoire des différentes communautés ethniques, b) l'ethnogenese des différents peuples (en collaboration avec d'autres disci- plines), c) l'établissement et l'histoire des formes ou des types différents de culture, d) l'histoire des différents phénomenes de la culture (genese, évolution) et e) sa contribution a une histoire culturelle générale de l'homme. — Une méthode comparative rigoureuse pour reconstruire le passé en partant du temps actuel «a la renversa, avec une juste typologie des phénomenes concrets, et une étude de leur distribution géographique (cartographie ethnologique!), est indispensable pour ce travail. Il faut qu'une telle recherche dépasse les confins d'un seul peuple et. si c'est nécessaire, meme les limites d'un continent. VU. La recherche ethnologique de la vie contemporaine au point de vue sociologique et psychologique embrasse l'étude de la structure sociale et de différents groupements sociaux dans leur réflexion culturelle; les rapports 2 Slovenski etnograf ¦[^ Branimir Bratanić fonctionnels des phénomenes culturels, entre eux-memes, et les rapports entre ces phénomenes et la satisfaction des besoins élémentaires; l'étude de l'accul- turation, des olicliés culturels («patterns»), des configurations culturelles; l'étude des qualités psychiques des peuples (