O NEKIM NACIONALNO-POLITIČKIM PITANJIMA HRVATSKE 
ISTRE U XIX. i XX. STOLJEČU 

Petar STRČIČ 
dr., član suiadnik HAZU, znanstveni savjetnik, upravitelj Arhiva HAZU, 
41000 Zagreb, Stroismaverov trg 2, CRO 
ctottore, membro coilaboratore delTAccademia Croata deile Scienze e deiie Arti (HAZU), 
direttore deiTArcMvio HAZU, 41000 Zagabria, Strossraaverjev trg 2, CRO 

IZVLEČEK 
Istarski poluotok - uobičajeno sveden na pojam Istra - u XIX. i XX. st. bio je u svojini Pariza, Beča i Rima, največi njegov dio i u posjedu Beograda (preko Zagreba i Ljubljane), a danas je uokviren državnim medama republiki Hrvatske, Italije i Slovenije; u meduvremenu, osim navedenih sila, znatno su na nacionalno-političku sudbinu Istre utjecale i neke druge vanjske državne snage. Uunutrašnjem pogledu, bitno su na nacionalno-političku sudbinu djelovali snažniji činioci - talijanski iredentizam i fašizam, hrvatski narodni preporod i jugoslavenska odnosno hrvatska (i slovenska) varijanta komunizma!socijalizma. S obzirom na to da je u Istri u rečenome razdoblju u apsolutnoj prevagi večinski hrvatski narod (i slovenski, na njezinu sjevernom dijelu), a gospodar je sve do 1945, god. tanak talijanaško-ta Itjanskt sloj, stalno je ostajalo otvorenitn nacionalno-političko pitanje. Ono je i danas aktualno, ali u novim, uvjetima stvaranja samostalmh država Hrvatske i Slovenije te jugosrpskocrnogorske oruiane agresije na te dvije republike. Držeči se tih globalnih okvira, autor ulazi u analiza poj edinih povijesnih pokreta u Istri i značaj nih momenata vanjskih utjecaja. 
1, 
Snažna nacionalna kreianja ti gotovo cijelome a osobito u evropskom svijetu obilježja su bitnog utjecaja na razvoj svekolikoga Čovjecanstva u XIX. i XX. stolječu. Tako je bilo i sa Istrom, ili istarskom poluotokom, koji je danas največim dijelom u okviru Republike Hrvatske, a manjim dijelom u okviru Republike Slovenije i Republike Italije. 
Ta konstatacija u vremenskom pogledu na prvi pogled ne zvuči niti proturječi opče poznatoj činjenici: počeci svih bitnih procesa u čovjekovu životu leže u znatno ranijem vremenu od onoga u kojem su u punome zamahu i naj vidljivi] i. Tako je odavno uoČeno da je novije i stivremeno doba živo započeto još u XVIII. stolječu, s jedne strane u za Evropu tada još uvijek znatno tidaljenom dijelu Sjeverne Amerike, koji se odupro uštogljenim, zastarjelim engleskim imperijalnom-kolonijalnim shvačanjima slobo­
Psia r STRČI 6 O NEKI M N ACION A LNO-POLmČK I M PITAN Ji MA H R VATS K B IS TR E..., iS 7-130 
de/nesiobode, a s drage strane s osobito vidljivim prijelomnicom - s velikom francuskom gradanskom revolucij o m. Slijede skori, siloviti i grubi Napoleonovi imperijalni ratovi sirom Evrope (uz afrički "izlet"). Ti sn ratovi, izmedu ostalog, nasilno dokidali i pojedine več do tada gotovo uobličene nacionalne države (pa i one starijega podrijetla), a nositelji tih ratova pokušali su stvori ti i sasvim nove cjeline, pa čak i prostorno veoma veliku transnacionalnu državnu zajednicu monarhijskog oblika, koja je imala centar u Parizu. 
Ta višedesetijetna silovita kretanja na prijelomu XVIII, u XIX. siolječe, koja su snažno budila i manje, uglavnom evropske narodnosne cjeline, nastavljena su, izmedu ostaloga, s definitivnim uobličavanjem Britanskoga Carstva, koje je išlo prema vrhu moči čak i u interkontinentalnim razmjerima, aH isto tako valja iraati u vidu i stvaranje novoga, njemačkog imperija, kao i - u Evropi još uvijek nedovoljno poznatoga - diva na sjevernoameričkom kontinentu. Istodobno, očito su prema kraju kretaia dva carstva ­osmanlijsko i kinesko, dok su se vječnima črnile prostorno takoder goleme i stoljecima stare višenacionalne državne cjeline dinastije Romanova i Habsburgovaca. Na temelj ima drugih razmišljanja istodobno je stvorena i internacionalna Marx-EngeIsova ideološka koncepcija koja je propagirala medunarodno revolucionarno bratstvo po radu a ne po nacionalnom osječaju, oslanjajuči se na novo, proletersko, tadašnjedno još uvijek strogo izdiferenciranoga postfeudainog društva. No, ta če ideologija u nacionalno-političkom pogledu mnoge zemlje i društva snažno i bitno potresati u idučem stolječu. U evropskim nacionalnim kreianjima XIX. i XX. st. čvrsto rojesto i dalje drži milenijska duhovna i svjetovna internacionalna snaga - rimokatolička crkva, koju ne slabi ni gubljenje njezine šire državno prostorne baze u Evropi. 
Tijekom ta dva stolječa došlo je tako do razpada navedenih te niza drugih državnih tvorevina, ali i ideologija - osim onih na bazi duhovnosti/religije, što je bitno utjecalo na nestajanje nekih starih i nastajanje nekih novih nacionalno-političkih pitanja. U jstoj mjeri, medutim, dolazilo je i do stvaranja novih tvorevina i ideologija. Stoviše, u naše dane dolazi do ponovnoga, i to veoma snažnogbujanja nacionalnih pa i nacionalističkih i šovinističnih težnji, i to u prvome redu s osloncem na danas D dalj ena stremljenja XIX. stolječa. Takva se stremljenja Čine neskladnim u odnosu na istodobno iznenadujuče krupne korake u tehniško-industrijskoj oblasti ljudskega života, učinjene osobito u XX. stolječu. To vračanje unatrag nerijetko je vezano čak i na težnje o praktičnem vračanju nekih teritorija susjednih država, ili se, pak, razmišlja čak i o povratku na neka teritori­jalna riješenja iz davnoga, rniimlog srednjovjekovlja; doduše, takva se htijenja kreču u kontekstu današnjih - više - industrijskih a manje civilizacijskih tekovina, te u nacional­nom kontekstu. 
2. 

U svim tirn burnim povijesnim kretanjima XIX. i XX. st. svoje - i to ne baš beznačajmo - mjesto nalazi i istarski poluotok. S jedne je strane njegova situacija opterečena značajnim geop ol it i čkim položajem, ali s druge strane i tirne što se suviše ne 
Peter STRČIČ: O NEKIM NACIO NA t,N0-PQUTiČKI M PITAN JIMA HRVATSKE [STRE..., 117-130 
koriste njegove prednosti. No, s obzirom na sadržaj našega razmatranja, ovdje posebno treba uzeti ti obzir hrvatsku, narodnostno apsoiutnu večinu na največjem dijelu Istarsko­ga poluotoka, ali takoder i apsoiutnu večinsku slovenski! populacija na njegovi! manjem, sjevernom području; tu je i niz etničkih manjina danas razsutih gotovo po cijelom poluotoku, ali niti jedna od njih nije toliko bitno obilježavala istarsku sudbinu koliko je to činila talijanska narodnost u rečenome razdobij u. 
Tu j e značajno i pitanje državne pripadnosti te inače jedinstvene zemljopisne cjeline, koja je u razmatranome razdoblju u nekoliko navrata mijenjala državnu vlast - ona je bila francuski, austrijski, talijanski i jugoslovanski posjed, a jedno vrijeme, u jednome dijelu i pod neposrednem angloameričkom kontrolom. Danas Istarski poluotok uokvi­ruju/dijele hrvatske, slovenske i talijanske državne mede. Unutar navedenih državnih zajednica u XIX. i XX. st. sam poluotok nije imao status jedinstvene administrativne a ni gospodarski zaokružene cjeline, večje upravno redovito bio uključen u siru adminis­trativno-prostornu pokrajinu, ili je pokrajinu činilo s nekim drugim susjednim krajem, ili je, pak, bio rascjepkan « manje ili veče upravne tvorevine. 
Hrvatsku Istru, dakle največi dio poluotoka, tijekom ova dva zadnja stolječa na nacionalno-političkom polju obilježavaju, usto, i četiri snažno uobličena politička pok­reta. od kojih su dva u glavno m nacionalno, a dva ideologijski obojena. Rezultati njihova razvoja i praktičnog djelovanja nisu se, medutim, do sada prerasli i u trajnije procese, iako su oni pokazivali. očite tendencije u tome pravcu, a njihovi nosioci smatrali da se procesi za ista odvijaj u i trajno uobličuju. No, ta četiri p ovije sna fenomena bitno su omedili vrijeme u kojemu su djelovali kao i sudbineniza naraštajau njemu, a povremeno su privlačili znatnu pažnju i izvan Istre. Usto, te su pojave ostavile i više ili manje trajne posijedice. na nacionalno-političkom polju, a one se produžuju i u naše dane, pa se čini kao da su u živom kretanju i danas. Imamo u ovom slučaju u vidu talijanski iredentizam, fašizam, hrvatski narodni preporod odnosno hrvatski narodni pokret, te komunistički pokret. Ti nas pokreti ovdje posebno zanimaju, a osim njih i peti momenat - utjecaj vanjskih faktora na postavljanje nekih nackmalno-politickih pitanja u Istri XIX. i XX. stolječa. 
3. 
Prvi je povijesni momenat na nacionaino-političko polju Istre u XIX. i XX. st. ujedno i najbitniji sve do danas, a obilježen je veoma snažnim talijanskim pokretom koji uobičajeno nazivamo iredentizmom i koji se politlčki počeo organizirati od revolu­cionarne gradanske 1848. god. dalje. Iredentizam j e bitno - i to: negativno -opterečivao nacionalne, državne i druge odnose na ovome prostoru, a snažnije, pa i življe odjeke ima i sada. To je ono nacionaino-političko usmjerenje koje cijeli istočnojadranski obalno­otočni pojas vidi isključivo kao talijansku svojinu. Na čemu se temelji takvo s tajal iste? Bazira se na tvrdnji da su ti teritoriji nasljede Rimskoga Carstva iz daleke antike te vremenski nešto bliže Mletačke Republike iz srednjega i početka novog vijeka; njegovi 
PeSarSTKCld O NEKIM NACIONALNO-POUTiČKiM PITANJIMA HRVATSKE ISTRE..., 117-130 
nositelji i zastopnici drže i smatraju te dvije višestoljetne državne tvorevine temeljem samo talijanskog nadonalnog sadržaja a talijanstvo čvrstom, neprijepornom njegovom baštinom. Ukratko - po njima je Jadran samo unutrašnje talijansko more, koje okružuje samo talijanska obala. Najznačajnijt ideolog talijanskoga iredentizma uopče je veoma sposoban, marljiv i agilan Istranin - dr, Carlo Combi iz Kopra, a praktični je provoditelj ideja dr. Francesco Vidulich, iz talijanaško-talijanske obitelji u Velom Lošmju; oba su djelovali u XIX. stolječu, u poČecima organ iziranog djelovanja iredentističkog pokreta. Hrvatski (i slovenski) narod na tome istarskom prostoru talijanski iredentisti smatraju gotovo sve do naših dana samo amorfnom, narodnosno nezrelom, barbarskem, samo privremeno/došljačkom, u ljudskom smislu i rnanje vrijediiim, nekultumom masom, koja bi se - da bi se civilizirala i dostigla kulturni nivo Talijana ~ u prvom redu morala denacionalizirati, u konkretnom slučaju i na konkretnem zemljopisnom prostoru asimi­lirati u Talijane. Za istarske nosioce iredentizma dtigo vremena gotovo i nije postojao hrvatski večinski narod u Istri, več se držalo da se on sastoji od nacionalno nepovezanih rodova, plemena, medu njima čak i od Srba, bez vlastitoga zajedničkog jezika. 
Nosilac takvih htijenja, pa i sustavnoga, praktiČkog djelovanja bio je tanak ali politički i gospodarski veoma snažan vladajuči talijanaško-talijanski sloj, sa snažnim uporištem u nekoliko gradiča, uglavnom na zapadnoj obali Istarskog pol uo toka. Taj je tanak sloj imao tradicionalne, stare, srednjovekovne privilegije zasnovane još na feudal­nim i polufeudalnim odnosima. No, talijanski nacionalni korpus Istre brojčano je stalno u znatnoj manjini, iako je neprekidno popunjavan u večem broju odnarodenim Hrvatima i Slovencima te talijanskim doseljenicima s apeninskih prostora. Taj tanak upravljački sloj kampanilističkih vidika, bitno je oslonjen na podršku i pomoč središnje, carske vlasti, dakle - Beča i Nijemaca, koji u Istri u XIX. i u početku XX. st. imaju ipak zadnju riječ. 
Iredentizam u Istri, rekosmo, počeo se organizirati tijekom gradanske revolucije u Habsburškoj Monarhiji 1848/49. godine, ali pune organizacijske forme dobiva u kasni­jim desetlječima. Poučen spomenutim naglijim promjenama Evrope u XIX. stolječu, imajuči u vidu i industrijsku revoluciju s naglim rezulfatima, ali uglavnom ite primje­njujuči njezine tekovine u Istri, te koristeči samo najniže oblike prvobitne akumulacije kapitala, svoju perspektivu daljeg održanja na gospodujučem kormilu nacionalno-poli­tičkoga, gospodarskog, kulturnog i prosvjetnog života taj j e tanak talijanaško-talijanski sloj vidio samo u ujedinjenju Istre s nekom od apeninskih državica, a od 60-ih godina s ujedinjenom talijanskom nacionalnom državnom zajednicom oko Pjjemonta - Kraljevi­nom Italijom. Procijenio je da mu u protivnom prijeti prirodno iščeznuča u masi hrvatskoga i slovenskog stanovništva - onom brzinom kojom je to pučanstvo sazrijevalo za modeme tekovine ubrzanoga povijesnog razvoja u XIX. i XX. stolječa, koristilo ih i tako se pretvaralo u suvremeni politički subjekat svjestan svoje snage. 
Talijanski je iredentizam u Istri imao korijene u prvobitnim, relativno romantičnim i manje-više idealnim rodoljubnim zanosima, samo s tanašnim osloncem na velik, znača­
f 
Peiar STRČIČ: O NEK i M NACIONALNO-POUTiČKlM PITANJJMA HRVATSKE [STRE..., U7-B 0 
jen i plodan talijanski Risorgimento. Risorgimento u Istri, medutim, nije imao dubljih odjeka znatnim dijelom upravo zbog kampanilističke ograničenosti vladajuče tanke talijanaško-talijanske grupacije i njezina pretjeranoga, preživjsloga osionca samo na stare feudalne i polufeudalne povlastice. Iredentizam je, stoga, izrastao u nacionalizam, pa u šovi nizam, te, konačno, završio u fašizmu o kojemu, medutim, smatramo da ne treba ovdje ni govoriti jer je dovoljno obraden kao povijesni fenomen svoje vrsti. S ovim zadnjim ideoiogijskim i političkimpokretom dobio je iredentizam - konačno - apsolutnu vlast i u Istri, osnaženu i veoma čvrstom državnom podrskom, u koju su se inkorporirali njegovinosioci. Izmedu dva svjetska rata na djelu je pokazao što praktično može učiniti 
- tada je, pored ostaloga, birno pridonio gospodarskoj propasti Istre, iako su tada, konačno, bile ostvarene nekadašnje stare iredentističke težnje - ujedinjenje s Kraljevi­oom Italije. Tada je, npr., čak i cvatuča Pula - iznikla pod vlašcu Austrije iz malenoga, zapuštenog mletačkog naselja u največu ratnu luku goleme centralno-evropske Habsbu­rške Monarhije, sa snažnom industrijom i popratnim oblastima života - ponovno pretvo­rena u periferni gradič, ovaj put jednenove mediteranske imperije, Savojske Monarhije; po značaju i vrijednosti vračena je gotovo na nivo razdoblja u kojem je bila beznačajan posjed Mletačke Republike. 
Istodobno, dio je nacionalno-političkog problema brzo, sistematski i radikalno rješa­van u dva egzodusa. Naime, iz Istre su 1918/19. god. najprije - gotovo odjednom ­otjerani redom kvalificirani stručnjaci i radnici - pripadnici češkoga, njemačkog, madar­skog, slovačkog i drugih naroda, koji su se doselili ovamo u drugoj polovini XIX. i u početku XX. stolječa. Potom je započeo i drugi prisilan veliki egzodus, ovaj putznatnoga dijela večinskega, hrvatsko« i slovenskog autohtonog pučanstva. Započinje proces doseljevanja/useljavanja znatnoga broja Talijana iz Italije (o pitanju govorimo i kasnije). 
4. 
Treči od bitnih povijesnih monienata što smo ih apostrofirali leži u nacionalno-poli­tičkom pitanju večinskoga dijela Istre - orioga hrvatske provenijencije. U zadnjih dvjesto godina obilježen je - po najprije - hrvatskim narodnim preporodom, čiji je vrhunac u matici (Banskoj) Hrvatskoj trajao 30-ih i 40-ih godina XIX. stolječa (ali pretpreporodi­telja ima i Istra). U cislajtanijskoj, zapadnoj, habsburskoj pokrajini Istri s Kvarnerskim otocima (što je formirana 20-ih godina XIX. stolječa) - s obzirom na posebnu situaciju u kojoj se nalazio tamošnji večinski, hrvatski, gotovo samo seljački puk - preporod se rasplamsao u drugoj polovini XIX, a produžio i u XX. stolječe, U revolucionarnoj 1848. god. iznjedrio je prve proplamsaje hrvatskoga poKtičkog pokreta, kada se javljaj u - kako je rečeno - i počeci organiziranog iredentističkoga talijanskog politickog pokreta u Istri i na Kvarne rs ki h otocima. 
U personalnom pogledu, do 70-ih godina XIX. stolječa hrvatski narodni preporod oslonjen je samo na niz rimoka to ličkih svečeničkih intelektualaca, jer je hrvatski narod Istre živio tada uglavnom na selu, bez svoje laičke inteligencije, bez škola na materin­
Peiar STRČIČ : O NEKIM NACIONALNO-POLITIČKIM P1TANJIMA HRVATSK E ISTRE..., 117-130 
skom jeziku, a osobito u gradičima izležena žestokom denacioiizacijskom procesu. Taj je narodni preporod tijekom druge polovine XIX. ŠE. omogučio večinskom stanovništvu stvaranje snažnijega političkog i gospodarskog pokrela, u suštini u znatnoj mjeri baziran na višestoljetnoj izvorno j, hrvaiskoj glagoljaškoj kulturi Iste - temelj ima brvatstva uopče u Hrvatskoj (uz one na o bližnjem o. Krku i u dijelu Dalmacije). U počecima je čvršče oslonjen na odjeke iiirskoga kulturnog i političkog pokreta pod vodstvom Ljudevita Gaja u matici-Hrvatskoj, odnosno na potenju hrvatsku varijantu narodnjačkoga južnoslaven­siva/jugoslavenstva biskupa dr. Josipa Jurja Strossmavera tafcoder iz Banske Hrvatske. U drugoj fazi razvoja znatnim je dijeiom orijentiran na pravaškom hrvatstvu dr. Anta Starčeviča, takodder iz matice - domovine (ovdje treba upozoriti na to da su Starcevič i njegove pristalice, pa i oni u Istri, u početku negirali slovensku nacionalnu posebnost, smatrajuči Slovence Hrvatima). Voda prve generacije i nosilac prvospomenutoga na­cionalno-ideologijskog usmjerenja jest porečko-puljski i tršcansko-koparski biskup dr. Juraj Dobriia iz Veloga Ježenja u Fazinštini, a drugi naraštaj predvodi pravnik/odvjetnik dr. Matko Laginja iz Klane (Kastavščina). Oni su na čelu hrvatskog narodnog pokreta Istre uspjeli oživjeti i snažno aktualizirati hrvatski nacionalno-politički problem čak i do te mjere da se hrvatski narod Istre kao austrijske pokrajine (s Kvarnerskim otocima), jasno pojavio kao odredena i to ne beznačajna snaga i na političkoj pozornici, sada svjestan i svoje apsolutne brojčane premoči i odličnih političkih mogučnosti te prevage. No, u skladu s opčim povijesnim procesima, očito uspješan napredak narodnog prepo­roda medu toni apsolutnom večinom istarskogpučanstvaodjednomje i to nasilno, 1918. godine prekinut talijanskom državnom okupacijom. 
Bilo je to u trenucima kada se Austro-Ugarska raspala (1918. godine), a teritorij uključen u tek formiranu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba (sa sjedištem u Zagrebu), na teritoriju razpadnute Habsburške Monarhije (iste se godine ta Država SHS udružila s Kraljevinom Srbijom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, sa sjedištem u Beogradu). U doba pod talijanskom okupacijom odmah se započelo s totalnim uništavanjem svega onoga sto se javno iskazivalo hrvatskim. Bilo je to najprije u skladu s talijanskom državnom kraljevskom liberalno-demokratskom, a potom isto takvom fašističkom drža­vno-kraljevskom veoma oštrom represivnem politikom. S obzirom na to daje, uz slabije zanimanje Karadordevičeve Kraljevine SHS, Istra 20-ih godina medunarodnim i drža­vnim ugovorima ostala u okviru Kraljevine Italije, nastavlja se s radikalnim rješavanjem nacionaino-političkog problema - uspješnim po mišljenju vladajučih starih lokalnih snaga u Istri i državnih o Rimu: tada je, izmedu dva svjetska rata, istjeran u valovirna još jedan dio tamošnjega etnosa - kako je več rečeno, ovaj put iz večinskoga naroda, čak stotinjak tisuča Hrvata (i Slovenaca), Oni su se iseljavali uglavnom u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno (od 1929. god.) u Kraljevinu Jugoslaviju. U Istru su istodobno, planski i sustavno useljavani Talij sni iz Italije, i to znatnom broju. 
S vanjske, formalne strane čini se da više nema nikab-oga nacionaino-političkog problema: stranome se namjerniku Istra mogla činiti mirnom i zapuštenom talijanskom 
Pstar STRČIČ : O NEKIM NACIONALNO-POLITIČKIM PITANJIMA HRVATSKE ISTRE... , 117-130 
pokrajinom; to se, medutim, uskoro, pokazalo pogrešrtirn videnjem situacije izmedu d vaju svjetskih ratova. 
5. 
Četvrti značaj an momenat započet je s odazivom i starskih Hrvata i Slovenaca pozivu naustanak 1941. godine,koji jeuputila Komunistička partija Jugoslavije (KP J), odnosno 
- u okviru nje - Komunistička partija Hrvatske (i Komunistička partija Slovenije), a u trenucima nacifašističkog napada i razbijanja Karadordevičeve Kraljevine Jugoslavije. Bio je to pomalo iznenadujuči odaziv s obzirom na to da ta politička stranka do tada nije djelovala u Istri, stoje bilo u skladu s obvezujučim stajalištima moskovske Kominterne. Naime KPJ (odnosno KPH) ni je ovdje imala partijsku ingerenciju, jer je tu - na tadašnjem državnom teritoriju Kraljevine Italije - nadležnost imala samo Komunistička partija Italije; medutim, u počecima40-ih godina njezin je utjecaj bio beznačajan. KP Hrvatske (i KP Slovenije) shvatila je značenje zaista rijetkoga velikog povijesnog trenutka i preuzela inicijativu. 
Kada se govori o hrvatsko j Istri. - KP Hrvatske znalački se oslonila na hrvatsku narodno-preporode u prošlost, a što je osobito zanimlj ivo - uglavnom ne i na socijalističke radničke nacionalne i internacionalne tradicije Istre koje do 1918. god. nisu bile bezna­čaj rie. KP Hrvatske s uspjehom se snašla i odgovorila na očekivanja i nadanja goleme večine Hrvata Istre, koji su u okviru Italije - uz stanovnike slovenskih i nekih drugih hrvatskih obalnih krajeva - bili i prvi koji su iskusili nedače II. svjetskog rata več i prije 1941. godine, dakle prije proširenja rata na ostali dio Hrvatske. Hrvati Istre povedeni su najprije u oružanu borbu za nacionalno oslobodenje; a to je istovremeno, automatski, značilo i za socijalao oslobodenje. Poziv u borbu bio je utoliko uspješniji što ga nitko drugi nije tiputio, a kvislinška - njemačko-talijanska (ustaška) Nezavisna Država Hrva­tska več se 1941. god. ugovorom sKraljevinom Italijo m odrekla kvarnersko-dalmatin­skoga dijela- kolijevke hrvatstva; sdruge si ran s, Istru - čijijesjeverni dio takoderkorijen hrvatstva - nije ni potraživala. Istodobno, pozivom KPH odgovoreno je i na socijalna nadanja manjeg broja Talijana Istre - njihova najnižega društvenog sloja. Na tim temeljima postupno se razvio narodrvooslobodilački pokret, a do 1943. god. i takvoga intenziteta da se upravo ovdje javio i prvi presedan - prvi istup državnopravnoga i medunarodnopravnog značaja i vrijednosti narodnooslobodilačkog pokreta čak i u jugoslovanskim razmjerima; štoviše, dogodilo se to i bez znanja hrvatskih odnosno jugoslavenskih komumsiičkib vodečih tijela. To se zbilo upravo u samo} hrvatskoj Istri. Naime, u trenucima kapitulacije Kraljevine Italije pred zapadnosavezničkim udarcima, rujna 1943. god. u Pazinu su donesene odluke o kidanju veza s lialijom i uključivanju Istre u matici Hrvatsku; nova Jugoslavija - koja je tada u procesu stvaranja - u tome se dokumentu ne spominje (nešto slično istodobno se zbiva i u Frimorskoj Sloveniji za slovensku Istru). Nikakva odjeka u hrvatskoj Istri nije imao istodobni proglas Nezavisne 
P«a r STRČIČ: O NEKIM NACIONAi.NO-PO LITlČKf M PITANJIMA HRVATSKE ISTRE..., 117-130 
Države Hrvatske o uključivanju Istre u tu kvislinšku tvorevinu, kao ni kasniji zahtjev Mussolinijeve Republike Salo da joj Nijemci prepuste istru. 
Narodnooslobodilački pokret sirih ciljeva, koji su u znatno] mjeri obuhvačali i nacionalno oslobodenje pod staroga ili novoga okupatora, postu pno se, medutim - zbog uloge KP.T, odnosno KPII (i KPS) kao vodecih i nositeijskih snaga narodnoosiobodilač­kog pokreta, borbe i rata za istjerivanje stranoga okupatora - sve više i u Istri pretvara u revoluciju komunističko/boljševičkoga, sve staljinističkijskega dogmatsko« oblika i sadržaja, što je dovelo i do unutrašnjih nacionalno-političkih lomova več potkraj II. svjetskog rata. Zbog takvog razvoja, izmedu ostaiog, osobito poslije 1947. godine, kad je mirovnim ugovorom Istra pripala Titovoj Jugoslaviji, a naroči to u razdobij u snažnog i dugog poslijerataog diplomatskog-državnog jugoslavensko-talijanskog sukoba, došlo je i do trečeg pokušaja radikalnog rješavanja nacionalno-političkog problema u Istri u 
XX. st. nasilnom seobom dijela stanovništva - ovaj put do odlaska stotinjak tisuča Talijana - prema talijanskim tvrdnjama, te talijanaša, autoiitonih stanovnika i došljaka s Apeninskog poluotoka. Mnogi su i neposredno primorani na iseijavanje, uglavnom u Italiju, kamo su se, medutim, uputili i mnogi Hrvati iz ovog kraja, pa i susjednoga kvarnerskog teritorija, bježeči pred sovjetizacijom cjelokupne duhovne i društvene atmosfere, a tražeči mogučnost lakšega života nego što se moglo očekivati u ratom teško oštečenom zavičaju. Istodobno započinje postepeno doseljavanje znatnog broja Hrvata iz drugih kiajeva Hrvatske, a potom intenzivnije i pripadnika drugih naroda iz središnjih i istočnih krajeva tadašnje Jugoslavije - iz Bosne, Hercegovine, Srbije, Kosova, Vojvo­dine i Makedonije. Ne treba mimoiči činjenicu daj e Istra u Jugoslaviji, a pogotovo ti Hrvatskoj, u početku znatno gospodarski zapostavljena, ali da je ipak do 90-ih godina postala najrazvijeniji hrvatski kraj, pogotovo od šesloga deseti ječa dalje. Tada su domače snage u Istri preuzele kormilo u svoje ruke, uobličene u prvoj generaciji izrasloj i školovanoj poslije rata, pa je možda i ta okoinost dijelimice, uz veoma visok standard koji je postignut i gospodarski prosperitet, utjecala na to da se u prvi plan, u tolikoj mjeri, više ne postavlja nacionalno-političko pitanje. No, ono je - očito samo prigušeno ­ponovno posta vljeno na početku 90-ih godina s prvom veli kom krizom, s jugosrpskom i crnogorskom agresijom na Republiko Hrvatsku i njezimm domovinsko/obrambenim ratom, te je u toku traženje odgovora na njega. 
6. 
U svemu tome, tijekom dvjestogodišnjeg razvoja, ne treba zanemariti ni presudne utjecaje močnih vanjskih fakiora. Zapostavljena več i ranije od centra lagunske Repu­blike, a osobito potkraj mletačke vladavine, stradala za napoleonskih ratova, Istra je u prvoj polovini XIX. st. zapušten kraj gotovo u svakom pogledu, osim u kreativnoj snazi narodnoga života i običaja. Do 1918. god. Beč forsira samo razvoj Trsta na sjeveru te Pule na jugu, a Budimpešta (tadašnju) Rijeku na istoku - dakle samo tri emporije na samim rubnim točkama istarskog trokuta. No, razvoj ta tri grada podreden je samo 
Pcvsr STRČSČ: O NEKIM NACIONALNO-POLITIČKIM PITANJIMA HRVATSKE ISTRE..., 117-130 
interesima veoma udaljenih čislaj tanijski h i translajtanijskih imperij al nih središta cen­tralne i panonske'Evrope; sama, pak, Istra od tih rubnih gradova gotovo i nij e imala koristi, ali je zato upotrebljena uglavnom kao stalan i bogat izvor veoma jeftine, klasično kolonijaine radne snage. Zbog širih svojih državnih razloga smirujuči tenzije - od u razponu od ratnih do mirnodobskih poličkih sukobljavanja - Austrija i Italija su od vremena trocarskog saveza 80-ih godina (s Njemačkom) ionako samo taktički igrale relativno dobrosusjedsku igru, ali razmišljajuči o sukobu na duži rok. U toj je igri širih imperijainih interesa Istra povremeno bila važan ulog, ali više za oko nego u stvarnosti (koliko je vladajučima u Italiji i austrijskom dijelu Habsburške Monarhije bilo do stvarnoga interesa za Istru, govori, npr., i medudržavni ugovor kojim je 90-i h godina jeftinim vinom iz Italije poplavljena i Istra, pa je - pored ranijih boleština - definitivno upropašteno vinogradarstvo, do tada veoma važna grana gospodarstva, u prvom redu hrvatskoga sela). Tu su politiku nebrige jednako nastavile i pobjedničke sile 1918. godine, pa je Italija, koja se bila iznenada tijekom I. svjetskog rata smjestila u njihov krug, te godine brzo okupirala Istru. Tuj e hrvatsku i slovensku pokrajinu (kao i susjednu, Tadašnju Rijeku), s malim brojem autohtonih Talijana, slobodno upotrebila uglavnom kao propagandni i praktični nacionalno-politički materijal za smirivanje snažnih soci­jalno-buntovničkih napetosti na samome Apeninskom poluotoku, a posebno na njegovu sjevernom dijelu. Potom su i fašisti te iste istočnojadranske krajeve vješto iskoristili za svoj brzi uspon na vlast te učvrščenje na toj poziciji i u samom Rimu. Nakon toga Istra je - zaboravljena. 
Na nacionalno-političkom poligonu dvije kratkovremene kvislinške tvorevine tije­kom II. svjetskog rata - fašistička Mussolinijeva republika Salo, osnovana 1943. god. na sjeveru Italije, i ustaškaPaveličeva Nezavisna Država Hrvatska osnovana 1941. na dijelu Hrvatske, Bosne i Hercegovine - niša imale nikakvu šansu. Hrvatsku Istru do 1943. god. čvrsto je držala Kraljevina Italija, a nakon njezine kapitulacije nacistički Hitlerov Treči Reich iste j e godine zaposjeo Istru te ju j e namijenio samom sebi, držeči se u njoj i dalje domačih, otprije vladajučih talijanaško-talijanskih struktura. 
Jedino je habsburški Beč - u sukobu s Napoleonovim Parizom - samo jednom, posegao za Hrvatima Istre da bi istjerao Francuze; ali, od tada bi - i sam u strahu od hrvatske seljačke mase - samo verbalno njome kojiput priprijetio Pijemontu odnosno Italiji, te talijanaško-talijanskome vladajočem sloju Istre, ukoliko bi ovaj - takoder, samo koji put- pokazao neposlušnost središnjoj njemačkoj vlasti. Hrvatsko nacionalno pitanje, medutim, za službeni Pariz, Beč, Rim i Berlin - sva četiri glavna nosioca vlasti nad Istrom u XIX. i u XX. stolječu - gotovo da nije ni postajalo - toliko su malo držali do apsolutne večine pučanstva. Fašistički je Rim na to pitanje odgovarao istjerivanjem stotinjak tisuča ljudi, te, pored ostalo ga, povremenim strijeljanjima u miru (npr., Vladimir Gortan) i u ratu, uništavanjem materijalnih dobara, a i nacistički je Berlin za rata nastojao sužbiti otpor isto tako strijeljanjima i paljenjima sela, te uništavanjem drugih materijalnih dobara. Nije jasno da li su komunistički organi za rata i neposredno poslije rata iz istih 
Petat STRČIČi O NEKIM NACIONALNO-POUTIČKIM P1TANJIMA HRVATSKE iSTRE..., 117-130 
razloga vršili likvidacije, jersu u ti m represalijama nasilom srnrču stradavali i talijanski i netaiijanski pripadnici iz Isire. 
Poslije 0, svjetskog rata peti nosilae vi asi i u dva stolječa - Beograd preko Zagreba a i neposredno, nije zaboravio nacionalno-političko pitanje u hrvatskoj Istri. Medutim, zaigravši na kartu - po njemu - smirujuče i humane uloge samoupravnog socializma i ­za njega - ipak naglijega, relativno neočekivanog, značaj nega gospodarskog prosperiteta Istre, javno je proklamirao da nacionalno-politički problem u hrvatskoj Istri - jednostav­no - više ne postoji. Isticalo se da je bratstvo i jedinsivo - ovaj put ne samo s preostalim, malim brojem talijanske manjine več i s novodožlim pripadnicima jugoslavenskih naroda iz drugih krajeva - svetinja iznad svega, da tako mora biti, pa je bilo kažnjivo i samo javno izricanje sumnje u nju. 
7. Jugosrpskocrnogorska oružana kratkotrajna agresija na Sloveniju 1991. god. a oso­bito dugotrajno, smrtonosne posljedice njezina nastavka u Hrvatskoj, nisu neposredno fizički - ratom bitnije ugrozile Istru, tu najbogatiju hrvatsku pokrajinu, ali je, naravno, pogodena nizom ljudskih žrtava i znatnim u gospodarskim potresima. Kao najrazvtjenija hrvatska pokrajina, to na nivou bilo koje razvijene strane, zapadno evropske regije, Istra je sada na sebe preuzela i znatne troškove Hrvatske u cjelini, a osobito velik broj izbjeglica iz ostalih dijelova napadnute Republike Hrvatske te prognanika iz Republike Bosne i Hercegovine. Usto, ratne su neprilike otkrile da postoje problemi u hrvatskoj Istri i u nacionalno-političkom pogledu, kojima se u razdobij u. od kraja II. svjetskog rata do početka jugosrpskocrnogorske agresije - iako se za njih moralo znati - nije povečivala suviše javna pažnja. U Italiji se, medutim, življe javljaju politiČke snage, pa i iz redova službenog establishmenta, koje otvoreno posižu za Istrom, smatrajuči je još uvijek gotovo ili izključivo talijanskom, iako službeni Rim fvrdi da i dalje stoji iza Ostmskih sporazuma s nekadašnjom SFR Jugoslavijom, barem onih njegovih dijelova koji se tiču državnih granica (u tome se, dakle, drži medunarodnih stajališta o nepromjenjivosti granica i u Evropi, a osobito ne i nasilnim sredstvima). U Srbiji su se, medutim, več tijekom dužeg vremena - još dok je postajala SFR Jugoslavija - javljali više nego čudni 
glasovi koji govore daj e Istra srbska zemlja ili da je talijanska, ali po njima sve manje je - hrvatska; u tome je bio več odavno jasan i srbijanski akademik/književnik Dobrica Cosič, sadaŠnji predsjednik tzv. Savezne Republike Jugoslavije (sastavljene samo od 
Srbije i Črne Gore). Več tada su se na ovorae prostoru pokušavaie potaknuti i nesuglasice izmedu Slovenije i Hrvatske na ovome prostoru. Postkomunistički službeni Zagreb i Ljubljana najprije su uglavnom Šutjeli, ali daju do znanja da uzajamno ne postavljaju nacionalno-politička pitanja te da nema ni nerjeŠivih uzajamnih teritorijalnih pretenzija kompliciranije naravi, koje bi se mogle odraziti na nacionalno-političko pitanje u hrvatskoj i slovenskoj Istri. Medutim, u zagrebačkom, ljubljanskom te drugom hrva­tskom i slovenskem tisku relativno se često javljaju napisi koji ipak i u pogledu Istre 
Petar STRČIČ: O NEKIM NAaONALNO-POUTIČKJ M PITANJIMAHRVATSKE ISTRE,,,, 117-130 
zadiru u teritorijalni integritet j edne ili druge Republike, doduše, za sada samo u pogledu nekoliko stotina, možda i nešto više hektara ili kvadratnih meiara zemlje ili mora; sve to još uvijek ulazi više u rubriku humora nego li u rubriku ozbiljnijih državnopravnih pitanja, ali je ipak dovoljno da se i nacionalno-politička pitanja započnu naglašavati kao problem. (Voda jedne od sadašnjih političkih parlamentarnih stranaka u Republici Sloveniji postavio je pitanje čak i o. Krka, s obražlonjem, da je nekada bio u posjedu Grofova Celjskih! To je, naravno, netočno i bezsmislica, ali odraža stanje duhova u odredenim sredinama). Naravno, tuje i talijanska nacionalna manjina u Hrvatskoj Istri, čiji predstavnici izražavaju bojazan u pogledu razdvojenosti manjine u dva dijela zbog eventualnog pretjerivanja u osnaženju slovensko-hrvatske državne mede u Istri (takav slučaj hije rijedak u novijoj povijesti i u Evropi; prtmjer: Gradiščanski Hrvati koji su razdvojeni 1918. god. izmedu Avstrije i Madarske). U zadnje vrijeme predstavnici talijanske narodnosti u hrvatskoj Istri traže i sve šira prava, no i na hrvatskoj se strani počelo postavljati pitanje nekoliko desetaka tisuča Hrvata u Italiji. 
Na nacionalno-politicko pitanje negativno su se odrazili rezultati zadnjega popisa stanovništva (1991. godine) u hrvatskoj Istri jer se neočekivano smanjio broj Hrvata, povečaobroj Talij ana, a javilo se i vise lokalno označenih pripadnika. Počinje se govoriti i o sve značajnijem gospodarskom egzodusu najvitalnijega dijela pučanstva u pravcu Italije i dalje. Nerijetko se počelo čuti od Hrvata/poslijeratnih došljaka u hrvatsku Istru iz drugih krajeva Republike Hrvatske te izvan nje kako se u Istri ne osječa i ne ističe u dovolj noj mjeri hrvatstvo kao u ostaloj Hrvatskoj (i u nekim kraljevina bivše Jugoslavije u kojoj žive Hrvati). Takva stajališta, medutim, zanemeruje bitna mjerila: apsolutni, večinski postotak u glasovanju za samostalnu i suverenu Republiku Hrvatsku, odaziv muškaraca iz Istre u njezin domovinski/odbrambeni rat, prihvat ogromnoga broja izbjeglica iz ostalih dijelova Hrvatske i prognanika iz Bosne i Hercegovine te znatna materijalna podrška koju Istra daje ostalim krajevima Hrvatske. 
Eventualno snaženje državne slovensko-hrvatske mede u Istri poprijeko gledaju i gospodarstvenici u hrvatskoj Istri, jer na nju u zadnjih četrdesetak godina nisu bili naviknuti, i to utoliko više što se zadnjih desetlječa nije osječala kao neka značajnija prepreka čak niti državna talijansko-jugoslavenska granica u ovome slovenskem pod­ručju, a ni one na hrvatskome i slovenskom moru. Medutim, pri tome se zaboravlja (vjerojatno iz neznanja i nepoznavanja povijesnih činjenica) da je granica u državnom pogledu u Istri do 1945. godine, pa i ranije, u XIX. stolječu, Čak i u unutrašnjem pogledu, pa i (prema ostalom dijelu Slovenije, odnosno) prema ostalim dijelovima Hrvatske, itekako postojala te da je bila ometajuči a ne integralni faktor u uzajamnim hrvatsko­hrvatskoistarskim (i slovensko-slovenskoistarskim) odnosima te dalje, u gospodarskim i drugim odnosima s drugim zemljama. 
Devedesetih se godina ovdje - sa začecima liberalno-clemokratskog ozračja u novoj Republici Hrvatskoj - odjednom pojavilo više političkih stranaka i grupa organiziranih i na čisto nacionalnoj bazi; osim tradicionalno Talijanske unije za Istru i Rijeku, sada je 
Peiar STRČIČ: O NEKIM NACIONALNO-POLITIČKIM PITANJIMA HRVATSKE ISTRE-,.., U7-130 
prisu in o i više hrvatskih, pa albanska, muslimanska; dok je srpska, doduše, zamrla. Sve je snažnija, medutim, višenacionalna politička stranka koja tvrdi da je usmjerena u pravcu uobličavanja regionalnih osobitosti, uvjetovanih povijesnim razvojem u drugim hrvatskim regijama, ali s otvorenošču tih regija, u skladu s aktualnim evropskim stremljenjima u toj oblasti. Takva staja] ista u biti su u neskladu s današnjom politikom nacionalne integracije koju provode hrvatska i slovenska metropola Zagreb i Ljubljana. 
U hrvatskoj Istri taj se snažrdji regionalistički politički pokret oslanja na primjer "Evrope regija", a oštrije se suprostavlja nizu poteza središnjih hrvatskih vlasti u Zagrebu, čiji ga predstavnici - povremeno - negativno ocjenjuju za državne i nacionalne interese Repu­blike Hrvatske. 
8. 
Nacionalno-pol itičko pitanje u Istri u XIX. i u XX. st. uglavnom je u skladu sa sadržajima sličnih pitanja koja su bila otvarana ili su još uvijek otvorena u nekim drugim dijelovima Evrope, pa i izvan nje; dakle. nisu pretjerano specifične naravi, Ona su unutrašnje i vanjske provenijencije ili se, pak, u zajemno prožimaju. 
Na otvaranje i postavljanje tih nacionalno-političkih pitanja bitno su utjecali vanjski činioci - istarski gospodari: Beč, Rim i Beograd, krače vrijeme Pariz i Berlin, a povremeno presudnije i neke druge svjetske sile. Na unutrašnjem planu, bitnija je činjenica da u Istri sve do II. svjetskog rata apsolutnom moči vlada tanak talijanasko-ta­lijanski sloj, sve do 1945. god. s osloncem na relikte društvene podjele čak iz srednjega vijeka, dajeautohtonihTalijanaveoma malo, dajeuapsolutnoj večini sve do 1945. god. u največem dijelu Istre hrvatsko pučanstvo, te u manjem dijelu, na sjeveru slovenski puk. Uglavnom je u hrvatskoj Istri taj puk bio seljačke strukture, a iako je bio apsolutno večinski, nije imao u praksi priznata ni ona prava koja su bila osigurana pozitivnim austrijskim propisima. Nakon šlo je Istra prestala biti dio austrijske polovine Habsburške Monarhije, apsolutno večinskom puku pod Italijora ukinuta su i ta prava, te Hrvati (i Slovenci) kao narodi službeno više ne postoje. Ta se politika praktično i ideologijski oslanjala na iredentistički pokret, nastao još u XIX. stolječu, koji je smatrao da su sva istočnojadranska hrvatska i slovenska obalna podmčja talij anska samo zato jer su nekada ovdje vladali (anitčko) Rimsko Carstvo i (srednovjekovno-novovjekovna) Mletačka Republika, te zbog činjenica da ovdje živi i dio Talijana. No, u hrvatskoj se Istri u XIX. st. razvio snažan hrvatski narodni preporod, u poČetku nošen i predvoden gotovo samo rimokatoličkim nižim svečanstvom jer drugoga hrvatskoga pismenog svjeta do 70-ih godina gotovo i nije bilo; taj pokret je do 1918, god. udario takve temelje daj e hrvatski korpus izdržao i stražne udarce fašizma izmedu dva svjetska rata. Te je temelje vješto iskorisfila K? Jugoslavije preko svoje KP Hrvatske, te i ovdje pokrenula narodnooslo­bodilački rat (iako je ovdje imaia partijsku ingerenciju samo - inače veoma slaba - KP Italije), sa znatnim odazivom. Več do kraja rata ta narodnooslobodilačka borba pretvo­rena je u komunističku revoluciju boljševičko-staljinističkog tipa. 
PciarSTRČiČ: O NEKIM NACIONALNO-POLiTIČKlM PITANJ IMA HRVATSKE ISTRE..., 117-130 
Talijanska liberalno-demokratska vlast večj e 191.8. god. nasilno pokrenuia veče egzoduše sianovnistva, od kojih je drugi zdušno nastavila fašistička talijanska državna kraljevska vlast; u prvome su istjerani Cesi, Nijemci, Slovaci, Madari i drugi, a u drugome 'stotinjak tisuča autobtonili Hrvata i Siovenaca. jugosla venska, pak, vlast poslije 1945. god. istjerala je stotinjak tisuča autohtonih Talijana i došijaka te talijanaša, a medu njih su se ubadli i Hrvaii u nastojanju da izbjegnu sovjetizadju duha i odnosa. 
Osamostaljivanje Republike Hrvatske i nadolazak liberalno-demokratskog ozračja, te jugosrpskocrnogorska agresija na tek rodene Republike Sloveniju i Hrvatsku, osobito krvav idugratprotiv Hrvatske, pridonijelisuoživljavanju te javljanju nekih novih pojava u Istri, osobito onih s regionalnim težnjama. 
U suštini - sve spomenuto u razvoju Istre u XIX. i XX. st. omogučuje postavljanje nadonalno-poiitičkih pitanja i traženje odgovora na njih; putovi do njih kretali su se uz upotrebu demokratsko-! jberalnih i totalitarističkih metoda a njihovo skidanje s dnevnog reda, čak i ratno-oružanitn načinima odgovor na pitanje što če biti dalje - nije stvar povjesničara jer i na prirnjeru Istre može važiti stara uzrečica: nitko iz povijesti ni.kada 
•ništa nije naučio. Da K če to biti i sada? 
RIASSUNTO 
La questions político - nazionale in Istria nel XIX e XX secolo e in linea di massima in armonía, con quelle che si aprirono o continuarlo a rimanere aperte in altreparti d'Europa e anche fuori di essa; non sono, quindi, di natura eccessivamente particolare. Hanno una provenienza interna ed esterna, owero si compenetrano appresso a vicenda. Ad aprire e a porra tali questioni hanno contribuito soprattuttofattori. esterai -padroni dell 'istria: Vienna, Roma e Belgrado, per un breve periodo Parigi e Berlino e, temporáneamente, anche la volonta di un'altra potenza mondiale. Sul piano inter.no, l'aspetto fondamentale e rappresentato dall'autorita assoluta esercitata in Istria dal ceto italofilo - italiano fino alla seconda guerra mondiale, sino al 1945, al cospetto dei residui di una divisione sociale addirittura medievale, di un note.vole numero di italiani autoctoni, di una maggioranza che anche sino al 1945 nella maggior parte dell'Istria e rappre^entata da popolazione croata, e in una parte minore, a settentrione, da popolazione slovena. La popolazione dell'Istria croata era caraiterizzata da una stnatura prevalentemente rurale e. benché rappresentasse la maggioranza assoluta non vedeva attuati nermneno quei diritti garantiti dalla legislazione positiva austríaca. Quando nel 1918 l'Istria cessé di far parte délia meta austríaca délia Monarchia asburgica, la popolazione di maggioranza assoluta si vide cancellati dall'Italia anche quei diritti e i croati (e gli sloveni) sparirono ufficialmente corne popolo. Ideológicamente e nella prassí, tale política faceva riferimento al movimento irredentista sorto gia nel XIX secolo, che considerava italiane tutte le regioni croate e slovene délia costa orientale adriatica solo perché nel passato erano staîe. governate (nell'antichita) dall'Impero Romano e (nel Medio Evo e nell'Evo Moderno) dalla Repubblica di Venezia, ed erano abítate in parte anche da italiani. NelVIstria croata si ebbe nel XIX secolo una vigorosa rínascita nazionale croata, condolía e guidata inizialmente soltanto dal basso clero 
PerarSTRČiČiONEKIMNACIONALNO-POLITIČKIMPITANJIMA HRVATSKE ISTRE..., 117-130 
cattolico. Fino agli anni Settanta, infattí, non esisíeva aítro ceto istruito poiché non era permessa l'istruzione scolastica in lingua croata. !I movimento riuscl a creare sino al 1918 lefondamenta chepermlsero al corpo croata di resistereai terribili colpi infertigli tra le due guerre mondiali dal regíme monarchico e fascista italiano. II Partito comunista jugoslavo, attraverso il suo Partito comunista délia Croazia, ne approfittó abilmente, awiando in quest'area la lot ta papóla re di liber a .tone (benché la regio ne fosse zona di mgerenza esclusiva del Partito comunista italiano, del resto molto debole) che incontrd notevoli adesioni. Gia prima della fine della guerra la lotta popolare di Uberazione si trasformo in una rivoluzione comunista di tipo bolscevico - stalinista. Intanto, gia nel 1918, le autorita liberal - democratiche italiane avevano dalo il via all'esodoforzato dellapopolazione, azione proseguita poiscmpolosamente dalpotere statale monarchico -fascista italiano. Dappruna furono cacciati cecki, tedeschi, slovacchi, ungheresi ed altri, e in seguito un centinaio di migliaia di croati e sloveni üutoctoni. Dopo il 1945, seconda asserzioni italiane, le autorita jugoslave cacciarono un centinaio di migliaia di italiani, immigrait e italofilL Tra loro si infilarono anche croad, nelVintento di evitare la sovietizzazione dello spirito e del rapporti. E, per finiré, l ' indipendenza della Repubblica di Croazia e l ' avvento di un 'atmosfera liberal 
-democrático, quindi l'aggressione jugo - serbo - montenegrina alie neonate repubbliche di Slovenia e Croazia e soprattutto la lunga e sanguinosa guerra contro la Croazia, hanno contribuito alla nascita e all'espressione in Istria di alcuni nuovi fenomeni, particolarmente di quelli caratterizzati da aspirazioni regionalistiche. In sostanza, quanto ricordato sullo sviluppo del!'Istria nel XIX e XX secolo permette di impostare questionipolítico - nazionaü e di ricercarne le soluzioni. Le vie percorse a tale scopo sono andate dall'uso di metodi liberal -democratici e totalitaristici finança al ricorso alie armi e alia guerra. Non e compilo dello storico rispondere alia domando cosa accadrá in futuro; anche nel caso deü'lstria vale il vecchio adagio: nessuno ha mai imparato nulla dalla Storia. Accadrá lo stesso anche ora?