Mala fides steCnika, napose dostalca. 333
Mala fides stečnika, napose dostalca.
Napisao dr. Dane Marinič.
(ZvrSetak.)
Ovršna sudbena dražba još više potiskuje malam fidem dostalca u zadak.
Kod obične privatne prodaje hoče onaj gruntovni samo figurant, da realisira neko pravo, koje mu po materijalnom pravu niti nepripada (§§ 824., 1500. o. g. z.). Pošto je taj ma-njak kod prednika stečniku poznat, zato se uskračuje zaštita njegovu sticanju; sticanje mu se sodilo u iztočnom griehu, a on taj poznati mu grieh izcrpljuje u svoju korist, stoga sam grieši.
Kod ovršne dražbe je sasma inače. Tuj nerealisira vlast-nik (ovršenik) svojeg prava vlastnosti. čin odsvojenja — draž-bovanje — dogadja se bez njegove privole; dapače proti nje-govoj volji. Vlastnik neradi u tom odsvojenju niti za njo, dapače on radi sve moguče proti tomu. On nije aktivan u positivnom smjeru odsvojenja, več u negativnom, ili je u naj-boljem slučaju miran, pasivan. Njega se nista nepita. S njim se nista neugovara. Njega kod samog odsvojenja niti netreba, a redovito ga niti neima. Njega dostalac netreba niti poznovati, a mnogo puta ga niti nepoznade.  Odnošaj ovršenika prema
334 Mala fides stečnika, napose dostalca.
ovršnom objektu nikoga nezanima niti treba zanimati; nitko nepita, kako je ovršenik došao do ovršnog objekta; dostalcu je to ravnodušno, jerbo on sa ovršenikom neutanačuje nika-kog pravnog posla.
Ovdje kod dražbe radi se s nečem sasma drugom i sa o sobam i sasma drugimi.
Ovdje založni vjerovnik pomoču suda a po stanovitih pravilih realisira svoje založno pravo. Pravo zaloga se realisira odsvojenjem zaloga. Bio ovdje kod dražbenog odsvojenja odsvojitelj tko mu drago, bud: svrhovoditelj, hud: sud, bud: obojica zajedno, to je svekako stalno, da ovršenik — makar je vlastnik — nije odsvojitelj. Odnošaj ovršenika prema ovršnom objektu stupa u zadak.
Kod dražbe mjesto ovršenikovog prava vlastnosti stupa na poprište pravnih promjena svrhovoditeljevo založno pravo kano uzrok i temelj tih promjena. Gin, kojim se na zahtjev vjerovnika realisira njegovo založno pravo, taj isti čin pri svojem koncu, pri koncu realisiranja i iz njega samoga porodi dostalčevo pravo vlastnosti. I ovdje — kano gore kod izvansudne prodaje — realisiranje u rukah vjerovnika (ovrhovoditelja) i sticanje u rukah dostalca stoje si medjusobno u uzročnom savezu kano pater et iilius. Ovdje kod dražbenog odsvojenja vidimo, da je — prispodobiv ga sa privatnim odsvojenjem — odsvojiteljevo pravo vlastnosti svoju ulogu prenielo na ovrhoviteljevo založno pravo. Stoga u gornjem generalnom pravilu o pri-vatnom odsvojenju na mjesto glumca »prednikovo pravo« možemo i moramo staviti novos glumca »ovrhovoditeljevo založno pravo«. I uz promjenu glumca ostaje ista pravna uloga, ostaje isti pravni princip. Gornje pravilo za privatna odsvojenja glasi — mutatis mutandis — za dražbu: substrat malae fidei dostalca jeste posvemašnjema-t e r i j a 1 n o - p r a v n o pomanjkanje ovrhovodite-Ijevog založnog prava, realisiranjem kojega hoče dostalac svoje  pravo da stekne.
Kontrolirajmo ovo pravilo ustanovom §-a 824. o. g. z. Ako vjerovnik radi nasljednikova duga bona lide obtereti njegovu pogrešno nasliedjenu nekretninu, on ju uz §-a 824. o. g. z. —
Mala fides stečnika, napose dostalca. 336
argunrientum a majori ad minus — može dati za taj dug dražbovati, makar nasljednikova uručbenica i njegova na nje-zinom temelju upisana vlastnost bile po materijalnom pravu bez krieposti. Vjerovnik to može činiti zato, pošto u njegovem založnom pravu, koje se dražbom realisira, neima ma-terijalnopravne mane. Dok založno pravo, oboružano podpunom svojom pravnom snagom, hoče da se realisira, kako se onda može dozvoliti, da znanje treče izvan zalogopravnog od-nošaja stoječe osobe (dražbovatelja), i to znanje opet o nečem treče m, izvan zalogopravnog odnošoja stoječem, nerealisira-jučem se (o pogreški uručbenice i upisa) — kako, pitamo, te okolnosti mogu zapriečiti realisiranje tog založnog prava? Dok kriepost založnog prava po materijalnom pravu nezavisi u ničem od ovih okolnosti, odakle onda ove okolnosti crpe svoju legitimaciju za obezkriepljenje tog istog založnog prava? Ako je vjerovnik po materijalnom pravu vlasten založenu stvar dati dražbovati, zašto da ne bude svadko vlasten tu stvar kupiti, pa i onaj, koji je znao za manu uručbenice? Ta bo mana i znanje dražbovatelja o njoj nisu po materijalnom pravu naslov za utrnuče založnog prava. U založnom bo pravu — koje se realisira — neima onog potrebnog substrata, neima one materijalno-pravne mane, koja bi to eventualno znanje dražbovatelja i dostalca kvalificirala kano za-konsku relevantnu malam fidem.
Obavimo kontrolu sa ustanovom §-a 1500. o. g. z. Ako vjerovnik radi duga gruntovnog vlastnika obtereti založnim pravom nekretninu upisanu jošte na tog dužnika, a neznajuč, da je ta nekretnina več prije toga dosjelošču postala vlast-ničtvom treče osobe, on tu nekretninu po §-u 1500. o. g. z. može dati za taj dug dražbovati, makar dužnikova vlastnost radi nastupivše dosjelosti bila po materijalnom pravu bez krieposti. Niti ovdje, kano niti gore kod § 824. o. g. z., neima substrata za malam fidem dostalca.
Isti je resultat, ako je založno pravo nastalo uz okolnosti §§ 430., 440 o. g. z. Gruntovni vlastnik založi svoju nekretninu, koju je več prije nekomu prodao, ali je još ostala na njem upisana. Založni vjerovnik može dati tu nekretninu dražbovati, jerbo njegovo pravo zaloga nije u protuslovju sa materijalnim
336 Mala fides stečnika, napose dostalca.
pravom makar on znao za ono ranije odsvojenje — a u protuslovju nije tako, jerbo niti pravo vlastnosti njegovog prednika nije u protuslovju sa materijalnim pravom, pa stoga materi-jalno pravo neima niti uporišta, s kojeg bi protuslovilo onom založnom aktu još upisanog vlastnika. U pravu vlastnosti za-ložitelja neima onog potrebnog substrata, neima one materijalno-pravne mane, stoga je stečnikovo pravo zaloga po materijalnom pravu korektno; a pošto opet u ovom založnom pravu neima materijalno-pravne mane, to neima niti za dostalca substrata za malam fidem, pa može bez svojeg uštrba dostati i onaj, koj je znao za okolnosti §§-ov 430., 440. o. g. z.
Po tom kod sudbene ovršne dražbe u nijednom slučaju nije od važnosti ničiji pravni odnošaj prema dražbovanoj stvari več samo odnošaj ovrhovoditelja; naročito nije od važnosti odnošaj ovršenika, te manje dostalca ob odnošaju ovršenika nije po zakonu postavljeni substrat za malam fidem dostalca. To sve iz jednostavnog tog razloga, šta dostalčeva vlastnost nedobiva svojeg života iz ovršenikove vlastnosti, več jedino iz ovrhovoditeljevog prava zaloga.
Po tom bez obzira na odnošaj ovršenika prema ovršnom objektu može svatko, komu neprieči osobna kakova vlastitost nadbijati, dostati, nemože mu se predbaciti mala fides.
Rečeno je, da je za malam fidem dostalca substrat u materijalno-pravnoj mani ovrhovoditeljeva prava zaloga. U čem bi ta mana tog založnog prava prigodom dražbe imala da po-stoji, koje bi ju naime činjenice imale da tvore; tko bi onda na temelju tih činjenica imao i mogao da reagira proti založnom pravu ili kasnije proti dostalcu; u kojem vremenu, kojom procedurom — to se ovdje mimoilazi; to sve nebi bilo nezanimivo, dapače i od moguče praktične vriednosti.
To je mala fides stečnika, napose dostalca po zakonu.
B. Logika života takodjer neodobrava naše prakse, osobito glede dostalca.
Upravo je drastična stvar, kada se dostalcu prigovori mala fides. Dovoljno je imati pred očima tečaj činjenica, ko-jimi dostalac dodje do vlastnosti. Farna putuje selom od kuče do kuče, čuje se urbi et orbi, da sud prodaje susjedovu zemlju.
Mala fides stečnika, napose dostalca. 337
Znade, da je tu zemlju drugi susjed kupio i da ju posjeduje, nu nije je na sebe prepisao, ili znade, da tu zemlju netko drugi več preko 30 godina drži. Pa ipak čuje občinskog gla-sonošu i čita na ovršenikovih vratih, da sud zemlju prodaje. Ide pitati sudca. On mu potrdi taj glas; kaže mu dan i mjesto dražbe; protumači mu dražbene uvjete i pokaže gruntovnicu; pročita mu dražbeni oglas, po kojem če zemlja biti onoga, koji najviše dade. Nigdje niti čuje niti čita, da baš on nebi smio kupiti; a da mu tko i reče, to mu nikako nebi išlo u glavu, da baš on nesmije kupiti a sav ostali sviet smije. Dodje na dražbu; čuje dražbene uvjete, sluša ponudu sudca i iz-klicatelja, sve osbiljno, službeno, sudbeno. Upozori sudca na prijašnju prodaju ovršenika ili na dosjelost koga trečega. Šta če sudac, nego: »To se mene ne tiče; tražbina je dosudjena, i mora biti plačena: danas je dražba, i zemlja mora biti prodana; tko dade najviše, njegovo je.« Šta če na te sudčeve rieči dražbovatelj, nego da nadbija: dostane uz sudčev refren: »i treči put!« Sluša sudčevu sankciju, kako ju diktira u zapisnik na glas coram puhlico: »Time je dražba zaglavljena, a nekret-nine N-a N-a upisane u zemlj br. x. obč. y. dosudjuju se N-u N-u, kojih je kupio za 7 for. te se isti proglašuje do-dostalcem«. Svoju dostalačku sojedočbu (zapisnik) hiljeguje biljegom od 1 krune, podpiše i ode kuči in optima fide. Posije u ruke onog istog sudca plati kupovninu. Dobije uručbenicu podpisanu po onom istom sudcu. Obavi još gruntovni prepis na svoje ime, a bez tereta: sretan čovjek, sve pod sudbenim auktoritetom sudčevom uredovnom djelatnošču obavio.
Nu onaj susjed nepušta posjeda. Putuje dostalac po svoju novu sasma čistu gruntovnicu. Putuje s njom k onum istom sudcu. Isti onaj sudac uzme tužbu u zapisnik. Parnica se vuče kano gladna godina. Tuženik prigovara malam fidem. Isti onaj sudac izriče osudu.
Kakovu?
Onaj isti sudac, koji je kod dražbe rekao : »zemlja mora biti prodana; tko dade najviše, njegovo je«, koji je u zapisniku konštatirao, da je dostalac tu zemlju kupio, koji mu je u -zapisniku dražbenom tu zemlju jednom več »dosudio«, koji je u svoje vlastite ruke primio od tužitelja kupovninu —
22
338 Mala fides steCnika, napose dostalca.
taj isti sudac zar da sada tu istu zemlju uzkrati tomu dostalcu y
Zar je dostalac kupio pustu slavu, da paradira samo u gruntovnici a ne u posjedu?
Kako bi ovakov odbijeni dostalac nazvao tog sudca?
Šta bi ovakov odbijeni dostalac mislio o sudu i ob oblasti u obče?
Šta bi ovakov odbijeni dostalac držao do prava i pravice, do zakona i države?
Zar je čudo, da ovakov odbijeni dostalac frazi nadripi-sara, da tog sudca »tuži na cara i bana?«
Zar je čudo, da ovakov odbijeni dostalac gubi svaku vjeru u zakon i u sud?
Zar je čudo, da se ovakovom odbijenom dostalcu primitivna povjerljiva pravna sviest uzburka do skrajnjeg ogorčenja, te mu postaje anarhičnom?
Neima rimskog pravnika, neima riečitog Isusovca, koji bi mogli utaložiti valove ogorčenja ovakovog odbijenog dostalca!
I zar se tko može tomu svemu čuditi?
Uvažujuč malam lidem dostalca oštečuje se sve interesente. Smanjuje se broj dražbovatelja, smanjuje se kupovnina; tim trpi ovršenik, trpe vjerovnici, trpi dostalac.
Neuvažujuč prigovor malae lidei, neoštečuje se nikoga. Niti onog trečeg posjednika. Jednom če se bo dražba ipak provesti, makar sa jednim dražbovateljem, i onaj posjednik če ipak jednom morati napustiti posjed prije ili kasnije, milom ili šilom; a za njega je bez ikakva interesa, na čiju če ga korist napustiti.
Uvaženjem malae fidei dostalca i smanjivanjem broja dražbovatelja i kupovnine može štetovati i sam onaj treči posjednik. On je tu zemlju privatno kupio i platio. Večim brojem dražbovatelja poskoči kupovnina, pa bi si onaj treči posjednik mogao doči do povratka svoje plačene kupovnine (ij 1435. o. g. z.).
Dostalac plati kupovninu. Parnicom radi malae fidei padne. Zar on sbilja mora da ostane i bez zemlje i bez kupovnine? Zar neima barem kondikciju na plačenu svotu (condictio causa linita § 1435. o. g. z.)?  Nu od koga da kondicira?  Od ovr-
Iz pravosodne prakse. Civilno pravo. 339
senika? od ovrhovoditelja? od hipotekarnog vjerovnika prime locoV ultinno locoV od hipotekarnog vjerovnika, koji je zadnji ostalak kupovnine pobraoV Nu: ([uo tituloV Krgo od sudca, koji je prodavao i kupovninu primio! Bili sbilja naša praksa kano izumiteljica dostaičeve malae lidei sudca osudila? Zar se jo sudac obogatioV Nitko nije nista bez pravnog naslova dobio, ali dostalac je ipak osiromašio! Svi pošteni, ali dostal-čevib novaca neima! Ovo pitanje imali bi da rieše izumitelji dostaičeve malae fidei.
Jednodušna takodjer nije ova sudačka praksa. Viši sudovi ju konsekventno usvajoju, Nu prvomolbeni sudci, stoječ pri izvoru životnih odnošaja i prisluškujuc shvačanju koli u vrtlogu praktična života živuuih pravnika toli razumnih pravno neizopačenili laika, nisu prijatelji te prakse viših sudova, nu oni joj se morajn pokoravati. To znade svatko, tko sa prvimi molbami posla imade. Kadkada tuženik niti nemisli na svoj prigovor, ali mu ga viši sud u usta tura.
I čistoči prakse bi odgovaralo, i sigurnosti prometa bi bilo uharnije, i broj parnica bi se umanjio, da se pomenuta to-božna praksa viših sudova u ovom pitanju jednom zabaci.