Dr. Marijan Derenčin f. 117
Dr. Marijan Derenčin f.
Nekrolog. (Konec.)
Najznamenitiji Derenčinovo zakonodavno a i znanstveno djelo jest njegova osnova kaznenoga zakona od godine 1879., koja na žalost nije nikada postala zakonom, ali jasno dokazuje sposobnost našega naroda za samostalnu kodifikaciju i ovako zamašnih zakona kao što je kazneni i znači jednu važnu etapu u razvoju hrvatskog zakonudavstva i pravne znanosti.
Cilj, koji si je postavio i sredstva, kojima ga je polučiti nastojao, označuje Derenčin ovim riečima:
»Nastojao sam naime, da moju osnovu dovedem u sklad s obče priznanimi novijimi rezultati znanosti, a u pitanjih, u kojih znanost nije još izrekla jednodušnoga suda, pomnjivo, nepristrano sam proučavao razna mnienja, ter prigrlio ono, koje mi se je činilo najpravilnijim. Trudio sem se na dalje spojiti načelo stroge pravice sa zahtjevi humaniteta, nu o tom nastojanju čuvao se ekstrema i vazda ocjenio kulturno stanovište našega naroda, čudoredne njegove nazore, običaje, krieposti i mane. Upotrebio sam savjestno ogromni zakonotvorni materijal drugih naroda ter crpio iz predradnja oko austrijskih, ugarskih, njemačkih, talijan-skih i inih osnova kaznenih zakona, imajnči vazda pred očima osobite obstojnosti naše domovine.«
118 Dr. Marijan Derenčin f.
1 u našoj domovini i u inozemstvu ocjenili su osnovu kriminalistički stručnjaci veoma povoijno. Spomenuti ču samo sud pokojnog svog predšastnika na akademskoj stoiici kaznenog prava dra. Janka Čakaniča.
U svojoj kritici osnove (Mnienje profesorskog zbora pravo-i državoslovnega fakulteta o osnovi novoga kaznenoga zakona) kaže dr. Čakanič:
»Kako je uobče poznata nesavršenost i manjkavost dosa-dašnjega, te upravo uslied toga potreba novog kaznenog zakonika, nije ni čudo, da se fakultet ovaj osobito uzradovao, kad mu je u ruke stigla osnova, izradjena velikom pomnjom, te odgovarajuči s jedne strane stanju današnje kriminalne znanosti i novijem razvitku kaznenoga zakonodavstva, s druge strane pak obaziruči se na potrebe, na stanje i položaj našega naroda.
Fakultet ovaj rado izjavljuje, da u spomenutoj osnovi in njenom obrazloženju, u tom proizvodu dugotrajnoga, napornoga i savjestnoga študija, nazire znamenitu polugu napredka našega kaznenoga zakonodavstva, kao i zametak i klicu razvoja literature hrvatske na polju kaznenoga prava.
Istinitost temeljnih principa, shodnost razredbe materijala te opravdanost pretežne večine pojedinih ustanova osnove osi-gurava joj odlično mjesto medju novim proizvodima kaznenoga zakonodavstva, domovini pak našoj pruža valjan temelj, na kom če se sagraditi toli nuždna zgradba novoga kaznenoga zakona.«
1 doista zauzema Derenčinova osnova odlično mjesto medju novijim proizvodima kaznenoga zakonodavstva, što se najbolje vidi iz činjenice, da se sve komparativne kriminalističke študije kulturnih naroda na nju obaziru, njezine ustanove citiraju i kritici podvrgavaju. Ovom je osnovom, koju je Tauffer zajedno sa kritikama o njoj izdao na njemačkom jeziku (Gesammelte VVohlmeinungen iiber den kroatischen Strafgesetzentwurf, Wien 1882) zadužio Derenčin narod svoj i time, što mu je ime kao zakonodavcu pronio cielim kulturnim svietom.
Buduč da je od sastavka osnove prošlo 29 godina, a kroz to je vrieme znanost kaznenog prava i kriminalne politike ori-jaški napredovala, ne če ju buduči naš zakonodavac moči više naprosto recipirati, ali če mu ona, kako dobro ističe prof. Čakanič, služiti svakako temeljem za njegov kodifikatorni rad.
Dr. Marijan Derenčin f. 119
Posljednje dvie zakonodavne radnje Derenčinove bijahu »Osnova zakona o ograničenju ovrhe na seljačke posjede«, predložena hrvatskemu saboru godine 1898. i »Izborna reforma«, predložena hrvatskom saboru godine 1899. Predaleko bi me vodilo, da se upustim u analizu ove krasne študije, prem bih to vrlo rado. Ali ovdje moram upozoriti na nju svakoga, koji se bavi ovim tako važnim i aktuelnim pitanjem. Napose upozo-rujem na nju naše mladje pravnike i slušače prava, koji če se iz nje najlakše uputiti u novije stanje kodifikatorno i znanosti ovoga pitanja, čija se važnost još ni danas kod nas dovoljno svestrano ne shvača.
Na polju civilnog prava napisao je Derenčin u kratkom razdoblju od godine 1877. do 1883., dakle za vrieme, u koje je bio odjelni predstojnik, i uz sav ogromni rad taga resorta, tri djela: »Tumač zakona o maličnom postupku«, »Ovršni pustupak« i »Tumač k občem austrijskom gradjanskom zakonu«. Od ovog potonjeg su na žalost izašle samo dvie knjige.
Ni u analizu ovih djela se ovdje ne mogu i ne ču upustiti, samo izričem opravdanu nadu, da če se s njima u »Mjesečniku« napose pozabaviti koji stručnjak. Ne mogu ali, da ne izvadim nekoliko redaka iz »Tumača k zakonu o maličnom postupku«, da se vidi, kako je Derenčin znao svoje misli predočiti jasno kao kristal i kako je odvažno i muževno uzeo u ubranu naše siice protiv nepouzdanja, koje se je u raznim izjavama protiv njih pokazivalo. Na str. 15 i. si. kaže: »Govoreči o temeljnih načelih o bagatelnom postupku, moram još konačno nave.sti načelo neprizivnosti osuda bagatelnoga suca.
Ovo če načelo imati žestokih protivnika, koji če črnimi slikami opisivati žalostne posljedice vlasti, kojo zakon daje sucu, te zahtievati, da se i proti bagatelnim osudam pridrži uredba apelacije.
Na prvi se mah i obilja čini, da če, naročilo u našoj domovini gdje se tek od najnovije sudbene organizacije nastoji odgojiti samostalne suče, provedba ovoga načela biti skopčana sa posljedicami nepovoljnimi, koje če opravdati vapaj za ape-lacijom. Ja ne mogu ove bojazni dieliti, pak makar u nas i zavladala moda susretati nepouzdane reforme, koje su u zadnje doba uvedene, makar u nas bilo mnogo   ljudi, koji  se baš
120 Dr. Marijan Derenčin f.
nasladjaju grditi sve što je naše, poricati kotarsi<im našim sucem sposobnosti, huliti pravosudje naše u obče i pred tudjim svietom, valjda iz patriotizma i u interesu kredita naše zemlje; nišam još izgubio nade, da ima u nas trieznih ljudi, koji če o stvari hladnije suditi i uviditi, da če se bagatelni postupak i kod nas kao u Cislitavi, pokazati pravom blagodati i da če ga pučanstvo obljubiti.
Ja poznam, veli Derenčin u opazci na st. 16., iz vlastita izkustva njeke cislajtanske kotarske sudove i o djelovanju tamošnjih kotarskih sudova nije težko biti obaviešten, pa ja tvrdim, da naši kotarski sudovi niso puno lošiji, a da ih ima, koji su ravni najboljim cislajtanskim.«
Za »ovršni postupak« kaže profesor dr. Šandor pl. Bresz-tyenszky u svojoj ocjeni, štampanoj u »Mjesečniku« od g. 1877. na str. 199. i si., da je ovo djelo obogatilo pravoslovnu književnost hrvatsko.
Profesor dr. K. Vojnovič, u svojoj ocjeni prvoga svezka »Tumača k občemu gradjanskom zakoniku«, štampanoj u »Mje-sečniku» od g. 1879 na str. 427 i si., priznaje, da je pisac preduzeo zamašno djelo, kojim če udovoljiti največoj potrebi pravničkoga hrvatskoga svieta i njegovom ugledu pred inozemstvom on če opravdati slutnju, koju če svaki nepristrani štioc crpiti iz prvoga njegovoga svezka, da je on naime dorasao svojoj zadači. A vas pravnički sviet, dapače zemlja bit če mu na tom zahvalna.
Na žalost Derenčin nije nastavio ni dovršio svog velikog djela. Po mom bi mnienju vrlo dobro uradio civilistički naš stručnjak, koji bi ove dvie knjige nadopunio prema današnjem stanju nauke i zakonodavstva, te ih tako nadopunene izdao, a onda djelo nastavio i kraju priveo.
Još mi je samo koju reči o Derenčinu kao branitelju u kaznenim stvarima, o njegovom forenzijskom radu.
Kad sam se godine 1887. vratio kuči iz Italije, gdje sem učio kazneno pravo na sveučilištima u Bolonji, Rima i Napolju i vrlo cesto slušao prve talijanske branitelje, te u Zagrebu na glavnim razpravama slušao Derenčina, osobito u stvarima juridički interesantnim, nisem mu se mogao dosta nadiviti. Tada sam došao do uverjenja, da ne zaostaje za najglasovitijim svojim kolegama u Italiji, koji su u svietu na glasu sa svoga govorničkog dara.
Dr. Marijan Derenčin f. 121
Derenčin je ne samo slušače, nega i nas suče zanio svojim piaidoyer-ima, i<oji bijahu sa gledišta faktičnog i jurističnog tako zanimivi, da smo ga največom pozornoču slušali. Njegovi obram-beni govori su prava remek-djeia govorničke vještine, puni duha i jurističkog oštroumija. Zadužio bi narod, a napose naš juri-stički podmladak, koji bi te govore sabrao i tiskom objelodanio, premda tiskani govori nisu nego vrlo slab odsjev govora, jer im manjka glas, gesta — jednom riečju život, kojim ih je pokojnik oživljavao.
Derenčin bijaše prototip branitelja, koji izpravno shvača svoj uzvišeni poziv, koji zna, daje svečenik pravde i pravednosti, da ne brani lopova ni krivica, več da iznoseči fakta, koja govore na obranu okrivljenikovu, samo omogučuje pronalazak materijalne istine, jer sačinjava protutežu javnom tužiocu, koji po svom položaju iznosi sve ono, što tereti okrivljenika.
Kada je Derenčin bio uvjeren, da mu je branjenik nevin, on se je zauzeo za njegovu sudbinu svim žarom duše svoje, svom oštrinom uma svoga, te mu je bila najljepša nagrada i priznanje, kada je bio riešen od obtužbe.
Smrču Derenčinovom izgubilo je pravničko družtvo jednoga od najstarijih članova svojih, jer mu je pokojnik bio članom od družtvenog postanka, pa neprekidno do svoje smrti; izgubilo je bivšeg svoga predsjednika od godine 1881. do godine 1886, a »Mjesečnik« izgubio je jednoga od svojih najboljih prijatelja, jer ga je pokojnik pomagao savjetom, a i zamjenjivao je po-kojnog urednika dra. Lorkoviča, kad je bio zapriečen.
Ime če se Derenčinovo spominjati sa zahvalnošču i pije-tetom dok god bude hrvatskog naroda; onu če služiti budučim pravničkim generaciiama kao uzor radinosti i savjestnog iz-punjavanja dužnosti.
Vječna slava i čast uspomeni njegovoj!