^zJajU'. (^uicJo jeny,
Dušan j\finolaiev
piavšic,
VI «c5oj
yll
e
. >
^Pjicjat
■ ■—......n
Portrait Vasilija V. Vereščagina. Uvod.
Okovi...........................
U jutro i na večer .............
Cesarine........................
Marijana........................
Prosjakinja...................
Vasilij V. Vereščagin . , . . , 0 novejši slovenski literaturi .
0 magičnim svojstvima duše . Listak.
I# • .
............IVANOV.
. . . MILIVOJ JAVAND. . . CATULLE MENDES. ... TOMA KĆBOR. VASILIJ V. VEREŠČAGIN.
..........GUIDO JENY.
........FRAN VIDIC.
. . . Dr. GUSTAV GAJ.
Izlazi 1. i 15. svakoga mjeseca.
U komiss. nakladi knjižare Dioničke tiskare u Zagrebu.
Za Beč i austrijske zemlje u komissiji knjižare L. Hosner,
Wien. I. Franzensring.
Za Srbiju u knjižari Mite Stajica u Beogradu.
Uprava: Wien, IX. Tiirkenstrasse 23. II. II. 19.
f
Pojedini broj 40 nć.
Četvrt godi ne for. 2.—. Za djake „ 1.25.
0rŽAVNA
LIBEJwmm
\_____ <0^ ^
T ________^
fflBSBBBBBBBBfflBSBaBSBSfflBBSBBaBBHBBBBSBBBBfflfflffl
Poziv.
^ svih naroda vidjamo u novije doba živahan književni rad — samo u nas kao da prilike ne daju književnosti,	da proživi	snažnim životom,	samo u nas kao da nema živog,
slobodnog daha. Ako	i imademo	književnu povijest,	ako i imademo velikih književnika
— života bujnog, zanosnog, mladenačkog života danas nije. Katkad se samo poka-zuje u književnosti po koji pojav,	što odaje,	da imade ipak ljudi, koji ne spavaju, ne fantaziraju
samo o	prošlosti niti nemočno ne	pogrdjuju	svijeta — dokaz,	da imade ipak ljudi sa svjesnim i
ozbiljnim težnjam?., — koji pogledavaju ».dravhv očima u svijet, te nastoje, da ga upornadu i da stvore u nama što čišče pojimanje, da uspostave u nas moralne sile, primjerene modernonni životu.
Takova nastojanja hočemo da podupremo; hočemo da okupimo u kolo
ni
MLADOSTI'
ljude, koji tako rade; priznate borce a poglavito mladje sile, koje su bez središta, bez organa. Mi moramo da budemo mladi, hočemo li živjeti — duševno nas staraštvo vodi u propast. Mi moramo da si stvorimo mišljenje, pošto ono naših otaca nije za nas; oni su ga stvorili za sebe — za svoj svijet. Prema današnjim odnošajima — a bilo je valjada uvijek tako — samo ustrajnim radom oko napretka možemo da dokažemo naše pravo na život. Nama se ni najmanje ne pristoji, aa pogledava.no zadovoljno na do sada stečeno; za to če biti doba u starosti. Ne kanimo rušiti, što su oni sazdali. Dičimo se stvorenim. No ne demo gledati prekrštenih ruku, klanjajuči se prošlim vremenima. Novo doba — nove zadače.
U nas se več razvio donekle i sveudilj se razvija društveni život modernog oblika, prema tomu se razvija u trijeznih te ozbiljnih ljudi i mišljenje, što odgovara novim prilikama. 1 prosvjeta prodire napokon ovim ili onim putem medju ljude — a u nas nema književnosti, što bi svojim životom zastupala osječaje i misli ljudi novoga kova.
Ako čovjek hoče da čita pamflete na novije životne pokrete — toga ima u našim knjigama dosta. No malo imade do sada književnih proizvoda, koji su potekli iz pojimanja novih težnja, proizvoda, te bi odavali štovanje boli, što tište i uznemiruju današnjeg čovjeka.
Toj potrebi hočemo da zadovoljimo, donašajuči u »MLADOSTI« radnje što če pokazati, da duša ljudska nije opustjelo, iscrpljeno polje, iscrpljeno porastom dosadašnjih plodova, več da je ona plodno polje, na kom može da izraste bujno rašče novog života.
Što je mlado, što pokazuje istinito čuvstvo, to neka bude za nas. Što nije istinito, na duši istinito, to odbijamo. Ne trebamo surovosti, što no se licemjerno ogrče plaštem morala i konven-cijonalnih zakona; nama treba živog srca, istinitog čuvstva. Zastupat čemo život protiv nasilja pod kojim mu drago oblikom.
Kako nam je nastajanje umjetničko-kulturno, a ne političko, to se ne ogradjujemo proti ničemu, što vidimo u tudjih naroda — osobito slovjenskih — da je zdravo i cijelo. Donašat čemo izvorne i prevedene radnje iz svih svjetskih književnosti modernog smjera. U zapadnih i sjevernih kulturnih naroda stvorila su se u novije doba mnoga djela, koja svojim uplivom na publiku i književnike mogu da pobudjuju na razvoj mišljenja i ukusa. Ne treba da naši pisci oponašaju Strance, več da primu u se slobodu, kojom di.še nova književnost Zapada i Sjevera, koja treba da obodri i prosvijetli one, koji čute u sebi težnju, kako bi stvorih misli prema prirodnom nagonu.
Takova duševna sveža sa stranim narodima doprinijet če i suglasju te duševnoj zajednici s njima — zajednici, koju mora da odobrava i traži svak, koji zna, koliko je toga lijepa i dobra, što procvjetava u medjunarodnom saobračaju naobraženih duhova. Osobito u pogledu slovjenskih naroda, a po gotovo pako, što se tiče Srba, koji su nam najbliži svojim čučenjem, životom i jezikom.
Pošto če se »MLADOST« baviti oko pitanja modernog života, ne če pustiti s vida znanstveno nastajanje oko upoznanja istine čovječje duše i njenih kulturnih odnošaja prema prirodi i prema društvu. U nas se do sada u torn pogledu vrlo malo radilo, vrlo malo . . . Naša če biti skrb, da osvježimo zračište, zadimljeno i zamračeno nemaroin i neznanjem.
Osobitu čemo pažnju posvetiti tali važnom i zanimivom pitanju [oko naravi i društvenog položaja žene. U nijednoj stvari možda ne ima toliko presuda i protunaravnih nevaljalih nazora, kao što u pogledu potreba ženske naravi, dapače o toj naravi malo ko što pravo znade — to se bo vidi po društvenom životu. Do sada se u kulturnom radu obaziralo na njih malo ili nikako, več se samo nastajalo, kako tako da ih se pokori stanju, što ga one nijesu stvorile. Pozvali smo za to i spisateljice, da progovore i one u nas: žene same neka govore o svojoj stvari.
Pozivamo ovim sve ljubitelje lijepe knjige i prijatelje istine, te prave i neovisne umjetnosti, da nas podupru u našem nastajanju, podupiruči naš list. Osobito se obračamo na hrvatske i srpske žene, koje če u nas nači štivo prema svojim interesima i duševnu hranu, koja če im kri-jepiti dušu i razbistriti pojmove, da spoznadu stanje svoje.
Da se prokrči put slobodnoj misli, da se osvježe narodne sile — tomu je skrajnje vrijeme. Ako »MLADOST« ta po.»tigne, izvršila je prvu svoju zadaču.
Za upravu:
f0)uiiPe (veni/.
^Oušan cftifiefajev ^/<av>šie.
Do sada izvolješe obećati suradništvo slijedeće p. n. gospodje i gospoda: Gdja. Aleksič-Grgurova Milka, Beograd; Aleksej Nikolajev, Beč ; Aškerc A., Velenje; Bašagič beg Safvet, Beč; gdja Belović-Bernadzikovska Jelica, Sarajevo;~ Borota VI., Banjaluka; Brandes dr. G., Kopenhagen; gdja. Brod Betika, Beč; Bučar dr. Franjo, Zagreb; gdja. Čop Mara Marlet (barunica Berks), Beč; Dr. M. Dežman-Ivanov, Zagreb; Faller Nikola, Zagreb; profesor Franic Dragutin, Gospič; gdjica. Fiirst Ida, Sisak; Gaj dr. Gustav, Jaška; Gjalski-Šandor, Zagreb; Govekar Fran, Ljubljana; Grado Artur, Zagreb; Hranić Fran, Zagreb; Ilijč, J. Dragutin, Sr. Karlovci; Katalinič-Jeretov Rikard, Zadar; Kobor Toma, Budimpešta; Kozarac Josip, Vin-kovci; Krnic Ivan, Zagreb; profesor Kuhač Franjo Z., Zagreb; gdjica. Jambrišak Marija, Zagreb; Javand Milivoj, Beč; Jelavič Vjekoslav, Paris; Josović Fran, Stari; profesor Leger Louis, Paris; Lemaitre Jules, Paris; Leskovar Janko, Krapina!; dr. Livadič Branimir, Senj; Lovretič Josip, Djakovo; Matoš A. G., Beograd; dr. Miletič pl. Stjepan, Zagreb; profesor dr. Murko Matija, Beč; gdjica. Nadlišek Marica, Sv. Ivan kraj Trsta; Nazor Vladimir, Štajerski Gradac; Nikolič Mihovil, Zagreb; Nušič Branislav, Serez; Pilar Ivo, Beč; Podgornik Fran, Beč; Potočnjak dr. Franko, Zagreb; Prevost Marzel, Paris; prof. dr. vitez Rešetar Milan, Beč; gdja. Slankamenac Draga, Mitrovica; gdja. markizica Strozzi-Ružička, Zagreb; prof. dr. Subotič Kamenko, Mitrovica; Španič Stjepko, Zagreb; Špicer Mavro, Budimpešta; Teharski I. Vladimir, Prag; Tomič Jaša, Novi Sad: gdjica. Truhelka Jagoda, Zagreb: Weber Alberto, Zagreb; Vereščagin V. Vasilij, Moskva; prof. dr. Vesnič Milan, Beograd: Vidic Fran, Beč; profesor Vilhar Franjo, Zagreb; Vujič dr. M. V., Beograd; Zmaj Jovanovič dr. Jovani Beograd; Zola Emile, Paris.
»MLADOST« izlazi u najelegantnijoj opremi u velikoj osmini dva puta na mjesec ; svak, broj ima najmanje dva i po arka sa umjetničkim prilogom.
Cijena sa poštarinom na četvrt godine for. 2.—; za sve djake for. 1.25.
Svi se listovi, narudžbe i novci šalju na jednoga od potpisanih izdavatelja u Beču, a dopisnica je dovoljna, da se svakomu dostavi na uvid 1. broj, koji če izači prije Božiča sa obilnim sadržajem; ne povrati li se broj za 8 dana, smatra se dotični pretplatnikom za prvu četvrt.
Molimo sve hrvatske, slovenske i srpske listove, da izvole donesti ovaj poziv.
BEC, početkom prosinca 1897.
Mladosti".
Uprava: Wien IX. Tiirkenstrasse 23. II. II. 19.
Dionlflka tiskara a Zagreba




Izjava.
JVaprošen, prevzel sem odgovornost uredništvu novega lista „cMladost“ nasproti pol. gosposki; nimam pa ni kake odgovornosti glede programa in vsebine lista. Zajedno si pridržujem svobodo, vsak eas odložiti odgovorno uredništvo.
cNa cDunaju, I I. dćeembra 1897.
pran podgomik
44GC1


-/s^.
„MLADOST" Knj. I. Sv. 1.
4 iCOi
,
M LAĐOS
1. SiJEĆNJA, 1898.


? .ux,>mu OH nas, a i u đubm; dt:#* tkravog bočhgva jest. neka l	' ii:* sanjarenjem zabotavur i	■ twin. U tihom
; " i)est nevidliivo vrvi *	■■■ ’ .	■ rso hibori šap-
<■■■■•	;ajnaiiia duše naše i .<*veo >'.>•*	•• !<č ***' bodemo da




•Upat no ipak, 6m ;>revi.;iu»	-- cvo opet
•4i<- . okriju za. worn. tni> .'■viazao kfl ljudski hi d»ivo nufitojalo da ušmk.i u; flas borboin, realnosti. Izmučeno ljudstvo uvjjek 1 uvijek se ■hoje plaši i privlači, koje ga napunja strahom vd-	V (jekovi *iu prohisjilr a ljudstvo u pjesmi i
:>r; e-a daieku, uevidljivu sreču. Nagoituiano je v '«>ko Irik, no t srcu je nezadovoljstvo. Bilo * ■ d ••;.,> sna.-tmni mrkom pnhvatilo borbe u uadi.


•'*	dok sv oprt nije sve survalo u
'"■dpLes tori. putu: s vi *■., to vidjelt i očaj je .hnozmvavo uosii :-a- traže nove staže I ■■sPps* 'St,.',1 -vrtii, jvj nam :«}* vUniijelo isčekivanu &'•. ■	■ bi li tag! siji-' / ■ .’* t! raj, 0
■; ’ !
(iSWihM'i l.'T»(C sto da S', V- .j, lih,!' i,,	SV:,';,
(O više zainrr.ili v;
,k>< n«p>
, iaš i smo*se ^
»s«wa.> - s|atrei^.j|vv:a,'Mv.i ■ ■ • up«* -.krovišt«'











f
• *
„ML4D08T“ Kuj. I. Sv. 1.



Mladost.
1. SIJEČNJA, 1898.
svakomu od nas, a i u dubini duše čitavog ljudstva jest neka
težnja, da sanjarenjem zaboravimo na brige i boli. U tihom kutiču duše naše jest nevidljivo vrelo, što tajinstveno žubori šap-ćući nam o tajnama duše naše i svemira vječnog. Mi hočemo da zatomimo taj šapat, no ipak, čim prevlada šutnja — evo opet sjetnih želja, tihe čežnje za nečim, što nije prolazno ko ljudski život. Uzalud je ljudstvo nastojalo da ušutka taj glas borbom, očajno se prihvativ realnosti. Izmučeno ljudstvo uvijek i uvijek se vrača torn vrutku, koje plaši i privlači, koje ga napunja strahom i daje mu nove nade. Vijekovi su prohujili a ljudstvo u pjesmi i zbilji očajno se bori za daleku, nevidljivu sreču. Nagomilano je znanje, duh ljudski visoko krili, no u srcu je nezadovoljstvo. Bilo je epoha, kad se ljudstvo snažnom rukom prihvatilo borbe u nadi, da je na koncu svojih patnja — dok se opet nije sve survalo u prah. Dalje se ne može na torn putu: svi su to vidjeli i očaj je zavladao duhovima; svi su grozničavo pošli da traže nove staže - nove iluzije. Zabacimo staro, jer nam nije donijelo isčekivanu sreču, tražimo nove vidike, ne bi li zagledali žudjeni raj.
Kvo nas u takoj dobi. Ozlojegjeni, izmučeni, uzrujano tražimo. Kruti realizam umjesto da nas je izbavio dvojbe, još nas je više ogorčio i još smo više zamrzili na svijet. Preplašili smo se krute zbilje i utičemo se snatrenju, uvlačimo se u tajno skrovište duše naše.
Pojavila se legenda, vizionarna, niystidna. Kao da Swedenborg obilazi zemljom.
I mi prisluškujemo toj legendi — mi djeca sa staračkim licem. Sve patnje i kušnje ostavile su trag, sve boli i nade pri-jašnjih generacija sastale su se u nama. U zalud se opiremo. Tajne veze vežu nas sa sjenama otaca naših. •— A duša naša šapče.
U toj živčanoj trzavici, usred patnja i nade digla se nova umjetnost. Nije to stanoviti pravac teoretički konstruiran, — ne, nego je to odraz duševne borbe nove generacije. Borba protiv -materijalizma u umjetnosti je deviza. Još tapka po tmini, tek ovdje — ondje sine koja zraka novog sunca. Zvali se moderni: symbolisti, dekadenti, impresionisti itd. jedno im je zajedničko: traže nove ciljeve, idu neutrtim stazama; bježe svijet. Gube se u tihoj češnji za novim idealima. ! Sensitivni, sjetni, gotovo mystici 1 Na oko čini se slabi, kraj snažnih pojava naturalističnog smjera, no zavirimo li im dublje u dušu, vidimo, da to nije propadanje, nego da su to preteče nove snažne erupcije. Toliko puta je kušalo ljudstvo u titanskom prkosu da juriša svemir, da ga osvoji, i uvijek je pobijegjeno klonulo zemlji. I opet se diže da prodre u otajnost da osvoji sreču postigav — vječnu Ijepotu.
OKOVI.
Napisao
Ivanov (Zagreb).
Gle, cvijetna livada!
Djevojčice, u bijelo obučene pružaju ruke mladičima.
Smiješe se rumena usanca, a kosa leprši na vjetru. U kolo!
Tamo pod lipom sjede starci i gledaju iz prikrajka stra-stveni ples.
Čuj! veseli, obijestni hihot.
Sretnici.
Teška, sumoma magla vuče se ravnicom i pokriva sunce. Lijerovi, djevojčice moje male! Zar ste prozeble? Usta su vam nakrivljena. Za što tako grčevito plešete? A iz očiju vam plamsa požuda.
Nemojte, mladci moji! Što ste zadrli nokte svoje u tu bijelu put ? Ta evo krvi! Prestanite!
Vrže se kolo.
Sve bjesnije. —
Ovako do smrti.
U crvenom odijelu pleše. Što ne skočim, što se skrivam ?
Ta, ruke mi drhču, željne zagrljaja. Crveni plašt leprši. Po-lagano, zamamno se njiše o bokovima.
Moja krv, moja krv! umiri se. Ona me zove.
Jedan cjelov! da usišem požudnim usnama svojim sve biče njeno. U strasti je život. Oh jednom! tijelo njeno da zadrhče u naručju mom. Za što je bježat jer joj oči bliješte. Nasladu traže. Usne podrhtavaju. Ne, ne!
Porugljivi smiješak titra joj na usnama.
Pa što za to? Kad je zagrlim, stišati ču demona svoga. U besvjestici. A život neka prolazi mimo mene. U očima njenim je svijet, tamo je bol i slast. Tamo je nada.
Da se uzburka tiho čemerno jezero u tajnim stranama duše moje. Vihor neka zaurla klancima i gudurama želja mojih.
Ljepoto vječna! U vrtu tvom, kraj crvene ruže izdahnuti ču opojen raskošnim miomirisom.
A bijeda? Koja hrli noču ispred smrti, sjećajući patnike na daleke neznane krajeve, pračena demonima, koji urlaju u tamnu noč ; njihov divlji krik razliježe se nošen burom.
Ne čuje se slabi vapaj nesretnih žrtava.
Branite sej
Daleko na višini titra slaba luč.
Eno spas!
A ja?
Zar da zatvorim oči i usnem kraj crvene ruže cjelivajuči čašku njenu. U nižini.
Na vrh gore! kud ne dopire mukli šum ljudstva, koje izmučeno stupa bespućem. U višine! kud ne krile gavrani, kud ne dosiže magla, koja je prekrila zemlju. Tamo, na velebnim vrhun-cima uvijek sjaji sunce. Što če mi ljudstvo?
Okovima sputan gazio sam močvaru.
Mračnim nebom gonili se oblači. Evo djevojčica i mladiča! Ispod bijele odječe vire im verige.
Ne vidite li u smješku vašem očajni strah, u sreči vašoj neizmjernu bol?
Nad vama zviždi bič 1 Robije!
Puče lanac i zgrabiv to gvoždje tresnem njime o zemlju. Ispod nogu gubio se svijet.
Slobodo, o veličajna 1
Gordi ponos daje mi divsku snagu. Dižem se u višine.
Sam.
Ja sam svemir.
Nestalo je svega. Zamislio sam se.
Pustoš.
Kud okom krenem, svud bijela neprozirna maglica.
Što ne sjaji sunce na vršcima? Oh, kako je ledeno ovdje. Tišina.
Gdje ste duši, da pj e vate himnu velike sreče? Vi, koji bježite nižine, koji u velebnom lijetu krilite svemirom.
Evo! riešio sam zemlje, ljudstva.
Otale, otale, vi zemske sjene. Što me gonite svemirom ? Ja ne ću da se sječam.
Vi se smijete ?
Što režite na me, što tresete lancima?
Crvena ruža!
I ona me zove.
Ajde, šapče mi, donašam ti sreču.
Zagledam se u njene vlažne sjajne oči, u njene krasne usne. Ne ču. Ovdje je mir, sloboda, sreča.
Pustite me. Što me natežete ?
Studeno je ovdje, to je smrt, bježimo, silila ona.
Usne njene su drhtale, a meke joj ruke dirnule se mog čela. Cutio sam bol, a ipak, ipak očajno privinuh je na svoje grudi.
Bježimo, iz te samoče, megju ljude, da opet okusim boli, da se borim i nadam!
Vjetar je duvao. Silnom brzinom, nosio nas u — maglu.
I opet sam začuo šum, kao more da se baca na sure klisure. To su zvečali okovi.
U JUTRO I NA VEČER.
Spjcvao
Milivoj Javand (Beč).
Glavica ti iz jastučca ’j Plaho u sv’jet viri —
Sunce rano, rano jutro Sobicom se širi.
Lahor laki na prozorak Mami te i vuče,
A i ružica rumena Kroz okance luče.
Aj dvje ruže! Koja j’ Ijepša? — Jednu rosa krije —
O drugu se tanka, snježna Košuljica vije . . .
Ah, da mi je ubrat ružu — Ružiči je dati . . .
Aj, da mi je na tih grudih Ružu mirisati!
Ali ruža ima trnje — —
A u tvoga tate —
Batina je — nij’ mi za me Al se bojim za te . . .
bunce se je naljubilo Ovog b’jelog sv’jeta I sa bajnom rasko.ši Na počinak seta.
A i meni malašna Zadnji cjelov dala,
Sa sunašcem i ona Spremati se stala.
Aj da mi je gledati Na spremanju zlato,
Ko što motrim sunašce -Što bih dao za to !!
Pa da mi je čuvati Nočnih je sablasti I cjelovom vabit joj Čarnih snova slasti;
Branio bih pokoj njen Sakom do potrebe Ne bih predo ni pred kim — Al se bojim — sebe.
CĆS ARINE.
Francuski napisao
Catulle MiiNDte (Paris).
Autorizovani prijevod.
Ta je strašna drama istinita. To su stvari što se zbivaju nekom, nežna se kakovom, okrutnom i svemožnom voljom. Ima i zao Bog.
Poslije očeve smrti bile su vrlo siromašne, ona i mati joj, a imale su još dugova. Kako da ih plate ? Čim da živu ? Oskudica im bila tim mučnija, što su uvijek živjele u blagostanju, dapače raskošno; otac, slikar portreta, zasluživao bi mnogo novaca, brzo ih potrošio bez brige za sutrašnji dan; objedi, putovanja, slave u velikom atelieru, ostvaranje svih sanja; nije bilo prištednje u ladici, ali za to je bilo sitnarija po svem pokučtvu. Sad nikakove pomoči. Več je tomu bilo par nedjelja, što se zadnji nakit odnjco u zala-gaonicu; stalci za ure, japanske bronce, kineske vaze, venecijanski lustri, sve su odnijele umjetničkim starinarima. Svaki bi čas okolišni trgovci žestoko zvonili: Auvergnat, koji je donašao drva, filjarka, koja je dala na vjeru jaja, pošto su zaboravili novčarku. Driljim, driljim, driljim! Pralje su strašne; šalju male djevojčice u camisolu, koje jako zvone — pošto ih buka zabavlja, — i to često po ritmu kake pjesme, što je baš u modi. Driljim, driljim, driljim, po mjeri: »Je regardais ep 1’air!« Ništa to, ne če otvoriti. Čvrsto su odlučile, da ne otvore — pošto ne imadu novaca. Ali podvostručeno razjareno udaranje, draži te izaziva i savlagjuje nehaj, kome su bile odlučile. Otvore, da vide namrštena lica i čuju ljutite povike što im odgovaraju na isprike tihim glasom. Cesarina je bila usljed tih scena slomljena, te stidna, grizla ju savjest, što je navagjala krive razloge tim ljudima, koji napokon imadu pravo. Kad čovjek ne ima novaca, onda ne loži, ne jede i pere si rublje sam. »To je pravo«, mislila bi Cesarinina savjest. Ona ugje u atelier, nekad tako sjajan sa svojih tkanina, tako veseo sa čudnih
sitnjarija, a sada posvema gol i pust, hladan sa nesnosnim velikim prozorom, gdje je majka. Talijanka, nekadanji model, koja je od žalosti na jedanput ostarita, omlitavila, poništila se, — sprovagjala čitavo vrijeme grijuči na maloj peci kavu s mlijekom, punu kruha i jako zaslagjenu, što bi je proždrljivo gutala, upravo da se zaguši. Tada lijepu, dvadesetgodišnju, naobraženu i ponosnu Cesarinu zaboli u srcu i ona zajeca u kutu, okrenuvši lice prama zidu.
Pobuni se protiv sudbine! Ona če se boriti i slaviti pobjedu, Ona če zasluživati, od čega da živi mati, da živi ona sama. Malo, nista to, malo živjeti. Po malo slikarica, takodjer sviračica, tražila je učenice, i nagje ih više no što je htjela. Ljudi su se brzo odu-ševljavali za tu odvažnu djevojku, odgojenu u besposlici i veselju, koja se bez suza, muškaračkom energijom, podvrgla radu i nesreči. Megju svim mondainim ljepoticama, čije je portrete napravio otac, nastade modom, da uzmu Cesarinu svojoj djeci za učiteljicu glasovira ili risanja. Tu se pripovijedala unježena legenda o Ce-sarini, koja se od jutra verala po omnibusima, da ide na svoje sate, ili bi trčala pješke po blatu, i ne vratila se nego na večer, umorna, slomljena, vedra sa zadovoljene dužnosti. Hvalili su je, pazili su na nju. Plačali bi ju vrlo skupo i dodavali još darove. Blagostanje se povratilo. Nekoliko nakita, iskupljenih iz zalaga-onice i prodanih, dopustili su da se na novo uredi atelier, blago-valište, dvije sobe. Napokon, neka vrst sreče, što ne potraje. Kod majke neke njene učenice, vatreno se zanese za njom mladič, sin te obitelji i htjede da ju oženi. Je li ga ljubila? Možda. Ostavljene rado prihvačaju utjehu ljubavi; siroče rado bi, da ga sreča primi pod svoje. Bude grozna sablazan. Da je lovila muža, eto; što se o njoj mislilo. Imade tako silovitih obračaja mnijenja. Baš se bri-nula za svoje učenice! tražila je ludu, za cijelo; za to vozikanje na omnibusima, za to trčkanje pješke. Ah, kako se čovjek može da prevari u čijoj osobi! Junakinja? ništa od tog svega: spletka-rica. U ostalom, vrlo je zlo učila glasovir i risanje. Da se reče istina, bila je više umjetnica nego li učena, znala je bolje svirati Chopin-a, nego li protumačiti Carpentiera. Izgubi jednu lekciju, drugu, sve. Nesreča potpuna. Nije joj više trebalo da se vozi omnibusom, niti da trči po blatu, — Nije više imala učenica. Ništa više. Bijeda. U atelieru, što je po drugi put ostao bez po-kučstva, kuhala je mati, kojoj je bilo dozlogrdilo. Još zanemarenija, čučeč, neprestano je grijala kavu s mlijekom, punu slatkog kruha
ot’romljujuć se, trošna, ko kakova stvar. Ne bi se otresla svoje lijenosti, nego da kaže, debelini jezikom, nesnosne i okrutne riječi: da zlo jedu, da ne ima više rubenine u krevetu niti drvenog uglja, čim bi se grijala kava. Driljim, driljim, driljim! to su bile curice u camisolu, koje su na zvoncu igrale nekaku ariju iz operete, prateči ju prstima na drvenim vratima.
Kad su izgubile svu nadu — kad su bile posječene sve grane, o koje su se još držale — kad je filjarka uskratila jaja, trgovac drva, mesar meso; kad napokon mati, mršava, osušenom klepavom kožom, bude prisiljena, da se — razmažena — zadovolji hladnom juhom i hljebom, tada, u toj pustoši, pokaže se Leoka-dija Tripier; Leokadija Tripier, što ju još zovu Marnom, u istinu obscena mama svih mladih, nevoljnih sirotica, koja vreba na zgode, koje obečaju svega onima, koje ne imadu ništa. »Dignu svoju košulju, pa češ imati haljinu!« Dogje s ponudama: jedan gospodin, baš comme il faut, još skoro mlad, koji se s Cesarinom sastao u »svijetu« za života njenog otca. A ne če to biti za jedan put. On nudi stan, mjesečnu svotu, koju če platiti uredno, a u naprijed, a deset hiljada franaka na jedan put, da se urede male stvari. Nema mnogo ljudi, košto je taj! Sta je Tripier govorila, to nije bilo u njenom interesu, več u interesu Cesarine, koja bi učinila vrlo dobro, kad bi se okoristila torn zgodom. Ona, dobra žena, ne če dobiti nijednog soua od tih deset hiljada franaha. Ona radi iz čiste duševne dobrote ! Kašnje če vigjeti, sve če se narediti. Još nije bila dovršila svog razlaganja, kad ju Cesarine spopane za ramena i baci na stubište ko gadnu stvar, što ju vam je netko zlorad metnuo pred vrata. Ali mati iz druge sobe povikne: »Gle! deset hiljada franaka, i mnogo novaca«. Oskudica bivala sve strašnija, zahvali, zaguši Cesarinu. Zadnje prnje prodane, stolice polupane, da se može naložiti vatra, ispod oprave ne ima dolnje suknje, ne ima košulje. Posudi četrdeset sou-a od pjestinje iz trečeg kata, ne vrne ih, bude izgrdjena na otražnjim stubama. Mati, gledajuč peč, u kojoj se utrnula vatra, opetovaše, mičuč vratom poput gušave: »Deset hiljada franaka, deset hiljada'franaka!« Tako, da napokon Cesarine mahnita poteče Mami. »Neka bude, reče, hoču baš sjutra k tomu gospodinu. Ali danas dajte mi jedan louis, ništa više«. Leokadija Tripier dade joj dvadeset franaka, pošto u trgovini često treba susretljivosti, katkada na vrijeme.
Drugi dan Cesarine ode »gospodinu«, kako je obećala. Nije u istimi bio odveč star. Sladka lica, gledao ju strastvenom njež-nošću. Ona bijaše mirna, jako hladna, odlučna.
Reče:
— Deset hiljada franaka, nije li tako?
— Da, deset hiljada franaka.
— Gdje ih je?
— Evo.
Ona primi sveščič bankovnih naputnica, sjedne uzjedan stol, piše, turi papire u omot.
— Dozovite vašeg slugu.
— Sluga dogje.
— Odnesite taj list na adresu, odmah.
Kad su bili sami, htjede da joj se približi.
— Cekajte, reče mu.
On ne razumije, pogleda je začugjen, možda posramljen. Kad progje četvrt sata, ona če:
Bit če da je vaš sluga več stignuo mojoj majci. Sad me slušajte. Za me nije sad druge, nego li da biram med dvim podlo-stima: prostitucijom i kragjom. Volim kragji.
I, izvadiv iz džepa samokres, što ga je kupila za onih dva-desetak franaka od Mame, razmrska si mozag. Jedan krvavi komadič pane u mossulsku času na svjetlom, vedrom stolu, gdje je pred plamtečim kadama bio pripravljen lunch.
MARIANA.
Autorizuvan prevod iz magjarskoga od
Tome Kobora1 (Budimpešta).
I.
Mariana.
Mariana bijaše mojom zaručnicom, a sada je žena drugoga.
U Mljetcima su. Kao prave pravcate »spiessbiirgere« odnese ih svatbeni put u Mljetke. O bok bucmastog supruga šeče uzduž črne vode laguna, cincari sa varavim trgovcima i kupa se na Lidu. Bože moj — za tim če se povratiti i biti če po svoj prilici, kao nikada prije: bestidnom sloboštinom prislonjena uz supruga, bez rumenila u licu, frivolnom neusiljenošču govorec o svem i svačem na način lažnih žena; u klepavoj toaleti i hohotajuč vrištavim glasom.
»Moj suprug, moja kuča, moja služinčad . . .« Otkale samo mladim gospodjama za 24 sata onaj uvredljivi, frivolni način, kojim nakon povratka sa svatbenog putovanja razočaraju one, koje su
prije djevojačkim bojazni, stidnom čutljivošču očarale!.......O
Mariano, u prljavoj vodi laguna zrcali se tvoja slika, ali na toj slici nema onih ružičastih oblaka, što su plivali po dunavskom valovju, kada smo sa prikrajka ladje gledali u blištavu pjenu.
U ostalom, što me briga?
Čestitah Vam, štovana gospodjo, kad ste ono pošli s oltara a sada čestitam sebi, da Vam ja nijesam bio vjerenik. Onaj go-spodin, koji je, bedasto se keseč, primio čestitke svojih prijatelja, a kasnijih kučnih prijatelja, pristaje upravo uz Vas. Toga gospo-dina ne uznemiruje, što je oženio strastvenu mladu djevojku, dočim
1 Toma K6bor je jedan od glavnih zastupnika najmladje moderne mlinarske literature, koji si je za kratko vrijeme svojim slobodoumnim i duhovitim feljtonima i pripovijestima u magjarskoj literaturi stekao zvučno ime. Kako je Kbbor već davno poznat i u ostaloj Evropi, prikazujemo ga njegovom prckrasnom Marianom i našoj pul)lici. — Mi ćemo o modernim pojavama u magjarskoj literaturi do skora iscrpivo izvijestiti.	Op. ur.
sada imade suhoparnu, prozaičnu suprugu, koja če nakon prvih babinja posvema izgubiti formu. Ali ja bih bio nesretan i pro-klinjao bih bedaste, lahkovjerne, kratkovidne svoje oči, koje su u pustoj dekoraciji gledale divotni cvjetnik, a u rafinirano igranoj naivnoj ulozi od Boga blagoslovljenu, naravnu djevičansku čud. Hvala onomu zdepastomu gospodinu, što je još u pravi čas otvorio dučan, i tim načinom mene pretekao. Inače eto mene danas najnesretnijim čovjekom na čitavoj zemaljskoj kruglji.
A onako? — Hvala Bogu ... Ta me nevolja ne tisti. Dva puta na dan kitim si kaput svježim cviječem, a bilo bi mi i te kako lijepo, samo da nije ljeto. Ali ta me žega muči, da je strahota. Mlohavo se i lijeno vucarim kroz užarene ulice, izgorjelih se mož-djana bacam u valovje večernjeg korza. I gledam Dunav i motrim tamni otok u daljini, — »bajoviti« otok, kako vele novine — i kako sam u pijanoj ljubavi lani rekao i sam. Proklet bio otok taj, čarnim svojim hvojama, tihim, zavodljivim šetalištima; omamnim miomirisom, cviječem i fata-morganskim lažnim perspektivama!
A da je u Vas bar jedne črte od one slike, što sam uz-hitom duše obožavao, prokleo bih i Vas. Ali tako, bila sretna na svojoj toli prostoj životnoj staži, dugačkim rifom u ruci. Nije me briga za Vas, niti je Vas briga za moju nesreču. Nikada, ama nikada niste u meni gledali ino van čovjeka, koji če možda biti Vaš suprug. Laž bijaše Vaš drhtaj, laž Vaše rumenilo, laži bile Vaše suze, što ste ih prolijevali, kad smo ono jedne večeri šetali po prokletom otoku. Oh, tada ste od prirode ukrali boje i preda me slikali raj, u kojem čemo nas dvoje biti blaženi.
Taj ste si raj i onda pomišljali kano lijepo urcdjeno kučan-stvo, gdje če počam od zakpčača rukavica do zlatnog lustera biti svega, što Vam srce želi. No, Vaše če kučanstvo, nadam se, biti u redu. 1 dok sam ja u radnim nočima nastojao, da moj divni, poetični, zaljubljeni andjeo ne nosi samo ime podredjenog novinara, več da ga okružuju zrake veleštovanja i slave, dotle ste Vi jamačno snatrili o torn, da li če taj ludi mladič smoči toliku stalnu plaču, kolika je potrebna da se vodi gradjanska kuča.
Bože moj, kako može u tako sitno srce stati toliko nemilo-srdja? Kroz tričetvrt godine igrali ste samnom bezdušnu kome-diju ; lagali ste ljubav, vijernost, svim čarom ženske duše oviste svoje biče; sretnom, tajnom mojom zaručnicom se izjaviste, a onda, — onda dodje on, bucmati seladon, otvori pred Vama vrata
svojeg lijepog dučana u Dorotejinoj ulici i nenadmašivim kretom rifa u ruci umoli Vas, da unidjete. Vi pak bez oklievanja uhva-tiste dugi kraj rifa i razkinuste sveže, što ih je u ručastim no-čima plela moja ginuča ljubav. A kao da kažete najnaravniju stvar, besrdnim cinizmom mi poručiste, za što nijesam prije govorio s majkom, jer da bi ste radje pošli za mene. Imate pravo: bolji je danas rif, nego sutra ružin lanac.
Bože moj, zar je zaista tako naravno, da djevojka polazi za koga god, ako samo hoče, da ju uzme? Zar zbilja nema razlike izmedju djevojke i Ijetne toalete, kakovih imade po izbor u izlogu Vašeg poštovanog supruga, pa da je svaki može imati, komu se mili i komu nije odveč skupa? . . . Gospodjo, Vi čete se povratki i s Vašim suprugom izpod ruke izači na ulicu. Zar nema u Vas toliko stida, e Vas žaca javno pokazati, da običavate u naručaju toga čovjeka zaspati. Čovjek, o kojem ni vlastiti pas ne bi mislio, da ima trunka muževnosti i koji Vas je onako kupio, kao što je kupio i zlatni lanac, što sačinjava najdragocjeniju sasto-jinu čitavog mu biča!
Mariano, sav svoj vijek se možete podičiti pobjedom, što ju nad menom izvojštiste. Punim pravom možete reči, da samo svojom voljom ne postadoste mojom Ženom. Ja bih ludom svojom glavom zabasao bio u struju prevara, a možda se nikada nebih bio raz-trieznio.
Možda bih vječno u Vami nazrijevao onu dražestnu proljetnu pojavu, kano što prigodom prvog našeg sastanka i valjda se nikada nebih pokajao, da ste postala mojom. Ta nepraktičnim se ljudima toli lako pričinja gola istina onakvom, kako se pojavljuje u bedastom snu! Al kad je od Vaše volje okrenulo drugačije, ne budi Vas strah. Ja ču s Vama govoriti glasom najsavršenije be-dastoče, pohvaliti ču Vašu boju i kako dražestnom ste postali gospodjom. Toplo ču stisnuti ruku milog Vam supruga, zabavljati ču Vas zanimljivim razlaganjem o vremenu i trgovačkim prilikama. Ne če te ni opaziti, da sam ikada naš odnošaj drugačijim pomišljao i da ništa ne marini za Vašu klempavu, baš ni malo gracioznu pojavu. Jer gotovo, da čete biti klempava, lijena, bez ikakove forme. Stvorenje, koje se onako udaje, kao Vi, na svaki način mora izgubiti onu bajovitu, žensku dražest, koja je svoje učinila, čim Vam je domogla do željena cilja.
Ali ne daj Bože Mariano, da se 11 toj predmnjevi varam ! Koliko se god pretvaram, moj nehaj nije istinit. U dubini srca mog još sveudilj nešto plače za Tvojim miomirisnim, vilovitim stasom; još nikako ne mogu vjerovati, da si izčeznula, nestala za uvijeke. Ne dao Bog, da si kao žena ostala onako ljubezna, bajna, kao što si nekada bila. Tvoje bajno biče meni si dala, ja sam ga stekao bio uz cijenu bolne ljubavi i nemaš prava, da i njega daš drugomu kao što si dala sebe. Ako se vratiš poput divno pro-cvale ruže i ako je u Tebi još sveudilj ona Tvoja Ijepota, an-djeoska kretnja, onda neka nam se smiluje Bog, ja neodgovaram ni za što. U duši mi vrije, vrije, — užasna gorčina me jede, a ne če li se promijeniti u ledenu ogorčenost, onda če prigušena strast bubnuti silnim plamenom, koji če spaliti Vašu kuču i -Bog mi tako pomogao! — dosta sam več lud, da ču s kupa s Tobom pod njezinim razvalinama nači grob.
PROSJAKINJA.
Autobiograiija; napisao ju
V. V. VereSčagin (Moskva).
Autorizovani prijevod.
Kada su V. V. Vereščagina zapitali, što ga je ponukalo, da napiše »Autobiografije neznatnih ruskih ljudi«, odgovorio je: »O znamenitim se ljudima več toliko pripovijedalo i pripovijeda se još uvijek, da več znamo kako ustaju i kako se kod ustajanja protežu, kako se umi-vaju, kako zajutarkuju i ručaju i t. d. O neznatnim ljudima nasuprot nečujemo ništa, a ipak su cesto i osobom i životom svojim zanimiviji, nego li mnogi znamenit čovjek! Pričinilo mi se zahvalnom zadačom, ovu prazninu u književnosti popuniti. Bilo bi dobro, kad bi se i drugi književnici za mnom poveli i veču pažnju posvetili neznatnim ljudima«.
Vereščagin je konsekventan u svom načinu mišljenja. Buduč seje badava svojoj sudbini opirati, treba život uzeti kakav jest. Ostaviti svakom svoje, a nastojati svoj život mirno snositi, kako več dodje. Oprijeti se zlu, badava je, a udes svoj promijeniti čovjek ne može. Ne čini drugome, što ne želiš, da se tebi učini, i možeš mirno živjeti, a da ne dodješ u sukob ni s kim. Ova tiha resignacija, koja je prirodjena ruskoj duši provlači se kao crvena nit kroz sve ove Autobiografije i kroz sva ostala djela Vereščaginova. U svojim slikama i u književnom radu, koji upopunjujuč se tek posvema karakterizuje Vereščagina, nastojao je prikazati goli život, kakav jest, bez svakoga nimbusa, što mu ga po-daju pojedinci. U svom »Ratnom dopisniku«, i »Sa bojnog polja Asije i Evrope«, koji opisuju dogodjaje, što ih je V. orisao u slikama iz rusko-turskog rata, raskriva on nemilosrdno sve grozote besmislenoga ubijanja ljudi. U »Napoleonu I. u Rusiji« prikazuje nam čovjeka, koji se bori s elementarnim nepogodama, kojima nije dorasla čovjeČja snaga. Prema tome V. radnje i djeluju na čitaoca nekom svježinom i životom, jer su napisane po doživljajima i predajama, koje su se u narodu sačuvale. 1 njegove »Uspomene iz mladosti«, a osobito »Auto-
biografije« odlikuju se ose bitom naravitosti. Kad čovjek čita životopise ovih biednih ljudi, čini ti se kao da stoje pred tobom, da vidiš kako im se srce stišče pri sječanju proživjelih bijeda i kako im se obrazi vedre, kada mogu malo melema pristaviti.
Osim toga pisao je Vereščagin više estetičnih raspravica o svojoj umjetnosti, koje su umjetničkom svijetu našle mnogo priznanja. Danas prevedena su njegova djela na više jezika. — Mi donašamo ovdje u prijevodu jednu od njegovih autobiografija, da našoj čit. puhlici prikažemo V. i s ove Strane.	Op. prev.)
P r o s j a k i n j a.
Oče nebesni, ne lisi me carstva Tvojega!
Bila sam, bačuška, iz Jaroslavske gubernije, a kad sam pošla za muža, došla sam u Vladimirskii, iz Karaske opčine — bačuška; zaboravila sam, koji je bio svečenik.
Bila sam u gospode Lopirevih i još nedorasla djevojka, kada Lopirev proda našu djedovinu nekom polubojarinu, — bio je to Dimitrij Sergejevih. — Sada su več svi mrtvi, bačuška! O carice nebesna, presveta majko Bogorodice!
Poslije pokojne majke, morala sam mjesto nje, o hranitelju moj, u devetoj godini na robotu. Sam otac govorio je, — daj mu Bože mir nebeški —: »Ta to je mati, ostavi je dječici!« govorio je. Sedmero nas je bilo, — sječam se, bio je bijedan i težak život.
Ja pošla na robotu, da, a moj otac radio na konjima, da, tri dana za »njega«, a tri za sebe; da tako je bilo, bačuška! Citat i pisat nišam učila, a i gdje bi, — ta onda toga nije ni bilo! ali šit sam znala, hranitelju, da znala; — a i po seosku vezti i tkati, — to sam od pokojne matere naučila bačuška.
Danas, ako trebaš košulju, odeš, pa si je kupiš, a prije toga nije bilo; ako si je natkao, imao si je,' inače ne . . . Oh, premi-lostiva carice nebesna!
* *
*
Jednom smo pošli, da beremo jagoda, a pokojnica, mati moja, stala nam govoriti: »Djeco, govorila, moram se rastati s vama, govorila; sve bi po rublje, govorila, duplijere upalila, da nas Bog oslobodi!« Poslije ode s kumom i čula sam — govorili: kako je u Moskvi sve izgorjelo, a sve da su popalili Francuzi, i crkve pretvorili u štale — o, sve se je znalo kod nas na selu, da, bačuška! Onda sam čula, da je sve to bila kazna božja! a sve Sto je bilo bogato, odselilo se, da, pokupili se, bačuška! U
nas je bila velika, črna šuma i nijesi mogao vidjeti čovjeka; u toj su šumi, hranitelju moj, kopali, da jame i sakrili se, — bojat se bilo, bačuška, Francuza.
I blago su svoje zakopali; jedino naša porodica nije ništa sakrila — bili smo preveliki siromaši: taki lonac raži, da hljeba nije dostajalo. Oh, što smo mi sve preživjeli, Gospodi, kralju nebesni!
U ovo vrijeme, (bilo je u julu) poželi smo ono malo klasja, što ga je bilo, isušili ga i stukli, pa napravili kašu 1 — svaki smo dan sjeli uz pun lonac, bačuška, ti moj rodjeni! Kasnije smo sve založili: — naše kaftane, naše šubare, sve smo odnijeli bogatomu mužiku, — deset funti hljeba primismo — ali na koliko ga je moglo biti?
Otac izradjivao je u šumi levče, mučio se, bačuška, vozio ih u Karas — da za njih donese brašna. Podaj vam Gospodi milosti. Gospodi! Presveta Bogorodice!
* *
*
Dmitrij Sergejevih prodade me od oca i matere drugoj gospodi ; — gospodji Krzojedovoj, Uljani Ignatijevnoj. Onda su nas prodavali, bačuška, od oca i matere, oh kaki je to bio život! Poslije mene ostalo u kuhi još šestero. Ja sam još kao dijete bila velika; za to su me i kupili, mogli su me trebati: znala sam razlikovati gljive i jagode, da, i djecu čuvat.
Oh, svetitelju Nikola, čudotvorče, oh, što li sam sve pretr-pjela, jedan jedini Bog znade! Bila sam i gladna i žedna, zebla sam i bosa hodila, a ipak — živim još danas.
Bila to neudana gospojica, što me kupila a dala me sestri u Šuju. Sad je tek bilo teško! U te sestre bio muž zao; kad bi došao, a dva puta je došao, bio je pijan — a kandžijom je udarao, da kandžijom — ja sam plakala!
Sama gospoja bila je dobra, ali pošla je za pijanca. Ona me je žalila, hranitelju moj, da, žalila, ali njen muž bio je nesnosljiv, kako bi malo pio. Nije pazio, kamo udara: — lice mi je često bilo modro, a oči krvave, - još me i sad kadkada glava zaboli od njegovih udaraca.
Onda nije bilo smotčica, sve same lule. A on bi zavikao: Akulka, daj lulu! i kod tog me je tuko, tuko . . . Tako je bilo, hranitelju moj!
Da, i gospoju je prevario. Otišo u Kavkaz. Ja ču ti, govorio je, poslat novaca. Da, ni novčiča joj nije poslao. Tamo je i za-glavio, — sam Bog zna, u kakoj jarugi . . .
Onda sam, bačuška, molila staru gospoju, da me opet primi k sebi; i pokojna mati i otac molili su za me: »Smiluj joj se u ime Boga, smiluj i uzmi je k sebi«.
I uzela me. Sedam sam godina kod nje proživila, bačuška. Oh, život je moj teži no vojnički.... Gospodi Isuse Kriste Bože, Sine Božji, pomiluj mene grješnicu!
I ona mo prodala . . . Kupila me gospoja Voščakina, več sam joj ime zaboravila. Tako sam došla u Vladimirskii guberniju, u Pereslavsko okružje. Tu su me dali za udovca. Otac moj, tata, bio je onda več mrtav, nijesam ga prije smrti više vidjela; majku sam, hvala Bogu, još vidjela.
* *
*
Dok sam živjela u Šuji, pala sam dvaput u vodu! Jednoga dana, bila je bura, prala sam rublje i pala sam u vodu, ne znam ni danas kako. Osječala sam, da tonem! bila je duboka rijeka, a ja prizvala Majku Božju ! Žalili su me i liječili, tri sam mjeseca, bačuška bolovala.
Drugi put padnem pod led, u drugoj uvali . . . u istoj go-dini . . . Gospodi pomiluj!
Kad su me spasli, govorili doktori: u tebe, govorili, pro-mrzli živci, ne češ nikad djecu radjat — i nijesam ih nikad rodila. U moga muža bila več kči od devet godina; no on nije bio star, bilo mu tek 27 godina.
U Šuji sam se jednoin izvezla sa gospojom u kočiji, a uz put sve puno, puno malina! Akulina, govorila mi, sidji. Obori nekoliko! Punu sam kecelju nabrala, a gospoja se dotle i odvezla. Bježala sam kao bez daha, sve bježala 18 vrsta, — sve mi znoj samo tako curio! U to sretnem ljude što se vračahu spazara. Nijeste li vidjeli kočiju, zapitam ih? — Nijesmo, odgovore mi! Spopane me strah, srce mi samo tako udaralo, — a ja plačem i bježim, bježim. U to se i gospoja bila zabrinula, a nije ni čudo : s obiju strana druma bila gusta šuma; nijesam doduše bila lijepa, ali mlada. — A ona bila pošla drugim putem; kad sam iztrčala na polje, a ono kočija daleko iza mene.
U Vladimirskoj sam guberniji tkala i platno bijelila, nosila ga u Rostov na pazar, na prodaju; i u Perejaslavu sam bila, bačuška moj! Kod nas nije bilo robote, — davali smo 50 rubalja u obrocima. Bila je tu i šuma, a mogli smo si sječi drva, koliko smo trebali, samo prodat ih nijesmo smjeli. Sada su več i djeca te gospoje mrtva.
Gospoja je bila dobra. U 30 godina vidjela sam ju samo jedanput, kad je došla na selo u goste. Uvijek nas zvala: pereja-slavski trgovci. A veselila smo joj se, bačuška, u Perejaslavu, kada je došla. Svi smo joj bili dobri, a ona se vozila kao božica, da, u velikoj kočiji se vozila. Svi smo ju dočekali, svi — i muziki i mi, žene.
A kad bi otišla, sve nas je blagosljivljala, kao arijerej: Bilo Vam dobro, govorila, perejaslavski trgovci! Jedno nedjelju dana bila u gostima; četiri je kčeri imala, nijesu se udavale — sve su pomrle.
* *
*
S mužem sam živjela 32 godine, bačuška, da 32 godine. Kad on umre, ostanem još jedno godinu dana ondje, a onda mi Bog dade, da se preselim ovamo u guberniju;—ovdje je živjela moja sestra, što je bila za muža vojnika, bačuška; saa je več i ona umrla, bit če jedno osam godina.
Kad sam bila kod sestre, imali smo dvije krave; od kad je ona mrtva — koječime sam se prehranila: metle sam vezala, kadkada po 20 pari na dan i na ledjima sam ih nosila po mjestu, da ih prodam dobrim ljudima, nijesam htjela prosjačiti. Išla sam i u žetelice, 25 kopejaka dobila sam na dan; onda se slabo plačalo; he, sad dobivaju i po rublja, a govore, da se može i rubalj zaraditi ?
Bila sam i pralja i sobe sam spremala, bačuška; vazda sam služila, hranitelju moj, bačuška, po najboljim službama. Uvijek sam tražila, nebi li mogla što raditi. Bila sam žalosna, kad nijesam imala posla, bačuška, da žalosna, a sve sam radila, sve — a danas više ne mogu, bačuška, nista ne mogu!
* *
*
I hodočastila sam, bačuška, molila se i još bi htjela kamo na »sveto« ali su mi sile smalaksale; rado bi još u novi Jeru-solim*), — tamo mora da je prekrasno. Na dan ču Uzašašča,
*) U bližini Moskve.
ako Bog da, ipak u manastir sv. Trojice; — ta umrijeti mogu svagdje. LJ mužke manastire puštaju ženske samo jednom u go-dini; tako je odredjeno. Kraljice nebesna, presveta majko Bogo-rodice, moli se za me, pomozi mi!
Na putu u manastir sv. Trojice, polaziš najprije kraj neke kapelice, jedno 8 ili deset vrsta od manastira, no zaboravila sam, kako se zove.
Bila sam več u sv. Trojici, gospodi Bože moj i u Novom sam Jerusolimu bila, — a Bog je dao, baš na dan sv. Trojice. Krasno je tamo, prekrasno, bačuška, Oče naš nebesni!
Na uzašašče je veliki krsni ophod — ah prekrasno. Dvije sam noči htjela tu prenočiti, ali u okolici stao umirati narod, ah, kako smo se bojah smrti.
Crkva tamo nije največa. Kao u Novom Jerusolimu; i tu ima grobnica i visi kao ondje, u zraku, a može se vidjeti da visi!
1 na vrh su nas vodili: tamo leži kamen, širok kao u mlinu, a u njem udubina, a u udubini voda, — svim nama kaludjer dadne vode u naše Čuturiče, kao u starom Jerusolimu. Sedamdeset i sedam prijestola ima tamo, a na najvišem služba. Zaželjela sam poduže ostati, barem tri noči, da je bilo izbječi smrti, — a i danas još nijesam umrla. — Oh, Bačuško, Oče nebesni, istiniti Isuse Kriste!
U Perejeslavu bila sam kod mučenika Nikite; oh, kako se on mučio; u blatu je, a komarice i muhe ga grizu. Nikita je od svih največe muke mučio: u kake se je teške verige sapeo, a kako je kamenje nosio! U močvari iskopao je bunar, a sve u verigama i pod kamenjem. Dvije sam noči tu nočivala, na Nikitin dan — ah kakih je tu svetih mučenika bilo, bačuška!
Malo li sam hodočastila, — u slavu Oca nebesnoga!
I u Moskvi sam se pomolila. Kazali mi, da tamo ima čudo-tvorna ikona, no neznam gdje je, zaboravila sam, bačuška.
U Rostovu bila sam u svim manastirima. U Dimitrije čudo-tvorca, Avrama čudotvorca i u manastiru Djevice — svakamo me doneo Gospod naš, kralj nebesni, bačuška!
Kad sam odavde išla u Rostov, a ja opazim, leži neki čo-vek u močvari, ja odeni bliže, mislila sam, leži nemočan ? — A on, bačuška skoči, pa da če za mnom, da, za tunom; ja bježim, on za mnom. Majko Božja, pomislim, Kraljice nebesna, kraljice nebesna! . . . Slava Tebi Gospodi! U to dodje putem muzik, a
onaj okrene u šumu; vidjela sam ide i drugog svijeta! Kad je več bio daleko od mene, zamolim: Sveti ugodnici, rostrovski mučenici, obranite me! Što od Boga moliš, to on i daje, bačuška, oprosti mi grješnici! Od tog sam se časa bojala, ako tko gdje leži, pa ma bio poznat, mislim — bolje je iči mimo i ne pitati ništa, bojala sam se, bačuška, ja grješnica! no nije mi se više ništa dogodilo, Bog me je sačuvao,
Od požara — Gospodi Bože — spasila sam jednom starca slijepca. Na plečima sam ga iznijela, a on, pokojnik, Bog mu dao duši lalco, govorio mi: — »Akulino, govorio, ne nosi me, pusti da izgorim«. Bilo je teško držati ga ; krevet mu je bio pod plotom, dala sam mu jesti, no nije imao na čemu. Ja sam ga žalila, sama nijesam imala no jedinu košulju na sebi. Dok sam ga spasla, u nas sve pogorilo. Ah, što sam sve petrpila neda se izreči!
U mene bilo mnogo roda, mnogo, bačuška, bilo, da, same četiri tetke, hranitelju; a ipak od velikog roda, jedva da mi je gdjegod bilo poobjedovati. Još sam razdala sve od sebe, komu što za odjeti, komu što drugo, meni — je Gospod opet dao.
Svi su več umrli a ja još živim . . . Gospodi Isuse Kriste Sine Božji! Nijesam u slavu Božju sve razdala, hranitelju. No molili me: majčice Akulina — a ja sam dala.
Kod kuče bila sam 7 godina. Svi su mi pomrli. Jedno mi jedino kumče ostalo: Ja te neču ostaviti, tetice, govorilo mi, a ipak dade dušu Bogu .... Gospodi. Kralju nebesni, pošalji mi čuvara. Kraljice nebesna, Bogorodice!
Rado sam hodila, bačuška, rado sam radila, ali sad ne mogu više ništa, — proslo je vrijeme. Zdrava sam bila, nijesam ni noči štedila, — i noči sam radila, a sada više ne mogu ništa uraditi. Kraljice nebesna, Majko milostiva Ti i takim slabima i bezkučnima daješ zalogaja!
Ali staro je moje zdravlje! I što sam bila pala u vodu! — sada se pokazuje: i oglušila sam i oslijepila i daha mi nestaje . . . Gospod mi dao živjeti do danas ! Kralju nebesni, Bačuška, Oče nebesni! Dao Vam Gospod svaku želju od Oca nebesnoga i Kraljice nebesne.
VASILIJ V. VEREŠČAGIN.
Napisao
Guido Jeny (Beč).
Po svom umjetničkom uvjerenju, po svom vjerovanju Vereš-čagin je realista, ogorčen realista, koji je nezadovoljstvom sa kulturnimi odnošaji potisnut na djelovanje, kojim može da dokaže ispraznost i neistinost prilika, što ga okružuju u umjetnosti i u životu.
Svagdje je u povijesti slikarstva, na visokom stepenu razvoja, realizam bio reakcija protiva neistinitosti i protiva laži, što je zavladala tako zvanim idealizmom. Idealizam — lijepa stvar. No za idealizam nijesu sposobni svi ljudi, a niti svi umjetnici, dapače malo ih. Idealizam krije u sebi pogibelj, da čovjeka odvrati od »objektivnog« poimanja svijeta, a tko nije jaka duha, lako mu sve idealistično mišljenje i čudenje postane lažju, pustom i praznom formom bez života i istine.
Poslije idealističkih izgreda u prvoj polovici ovog stolječa počelo se to sve više osječati i smjeliji duhovi udariše, da rade proti toj tako zvanoj, umjetnosti, da razkrinkaju laži — idealizam, pokazujuč sliku svijeta »kakva jest« — vele, bez ikakvog ličenja. Ustvrdiše, da umjetnost ne stoji u stvaranju nemogučih biča i forma, niti u komplimentima — a napokon da je i priroda u zbilji ljepša i zanimivija, nego li umišljena, koja nikad ne može da imade onu toplinu života, košto zbiljna. Dakako: ti »realiste« borili su se protiv dogma, protiv pravila, kojima su nadrimudri estetičari-profesori htjeli da sapnu umjetničku šilu, — borili su se protiva tih dogma na temelju dogme o istinitosti i jedinoj vrijed-nosti onakove umjetnosti, koja je upravo vjerna slika prirode, kakovu ju možemo da upoznamo zdravim okom bez naočara. To je svakako napredak prema prijašnjem stanju i prema prijašnjim odnošajima.
Realizmu osobito je mjesto u Rusiji, gdje narod, gdje skoro svi staleži stenju pod srepovječnom organizacijom, a i slavenska melankolija odgovara mu, pošto nije kultura onako prefinjena, kao
u zapadnih naroda. Za novi mistički idealizam odviše imade neis-trošenih sila, pak si za to dosta primitivna čud traži oduška u divljem i snažnom prikazivanju svega onog, što djeluje na nju.
S realizmom i s naturalizmom usko je skopčano i kritičko promatranje i prikazivanje, socialnih, političkih i humanitarnih od-nošaja i to kritičko promatranje, to je realizam i naturalizam pre-nešen na polje filozofsko. Za to, gdjegod se pokazao u umjet-nosti realizam i naturalizam, ta se umjetnost upotrebljavala, da se prikazu moralni odnošaji u društvu, ne baš laskavo. Dakako, i to u onoj mjeri, što ju dopušta razvoj i naprednost društva: danas više nego li prije tri stoljeća. U literaturi znači realizam, a još više naturalizam forme, te oštra kritika tih moralnih odnošaja u ljudi koji čudoredno osječaju mal ne jedno te isto, pošto su i odnošaji predmet prikazivanja. U slikarstvu čini se, da savez nije tako uzak, pošto se kod slika misli u prvom redu na vanjsku »vidljivu«, osjetnu formu materijalnih predmeta. No, ako se kaže, da se realizam u slikarstvu upotrebljavao za kritičko prikazivanje moralnog stanja čovjeka, to nije dobro rečeno, pošto je Ovo poslednje, bit realizma i naturalizma, narav takove umjetnosti — u jur označenim granicama.
Pošto Vereščagin svojom osobnošču, spada čudoredno u tu vrstu ljudi, to je i njegova umjetnost, njegov realizam čudoredno sredstvo; on ga rabi u smislu svojih ideja i čovjekoljubivih težnja.
Za nje pun je strasti, u njihovom interesu koncentrira sve svoje sile, tim težnjama žrtvuje i umjetnost.
Sve njegovo slikanje dresirano je za prikazivanje tih ideja, za oživljenje i čutilno predočivanje njegovih misli i psychološkog dokazivanja.
Otišav iz Gerome-ove škole (Pariz), boreč se sam u rusko-turskom ratu, prebivajuč na Šipka-prelazu i kod Plevne, upoznao je dušu ratujučeg »junaka« i ta spoznaja dovela ga do odvrata od junakovanja i svu svoju moč upotrebljavao je, da prikaže i svijetu svoju spoznaju, da u ljudima pobudi ista moralna čuvstva, što mu ih je ta spoznaja udahnula.
Pošto je znao slikati, on je rat i slikao. Kad ne bi slikao, onda bi opisivao vještim perom*) grozote i prostotu, što no ih ragja borbom proizvedena i za borbu nužna demoralizacija.
'*) „Dopisnik s bojišta", „Sa bojišta u Aziji i Evropi".
On ne vidi rat u glorioli, kojom obično opkoljuju pisci i slikari, »požrtvovnost i junaštvo«, on je vidio rat i sam ga doživio oružjem u ruci u svoj istinitosti, u svoj golotinji, u brutalnoj go-lotinji, što nedopušta subtilnijem čovjeku, da si ga pomišlja u plaštu kakove ljepote i uzvišenosti. On je vidio tu neman iz odveč velike bližine, a da bi si mogao pomišljati pod njom piedestal državničkog i patriotskog opravdanja i nužde, te za to radije misli, da bi se patriotizam i znanje mogli upotrebiti za bolje što, nego li za nesreču massa, što ju proizvagja organizovano ubijanje. Slike njegove živi su odraz tih njegovih misli i čuvstava, vatrena filipika proti zloporabi svjetske moči u svrhu nekog osobitog pojma o ljudskim i državnim interesima, te neke šuplje slave, poslje-dice izmučenih i izmrcvarenih ljudi i usmrčena »cvijeta naroda«.
Do sad risale su se silne slike, gdje se vojnici bore — čovjek ne bi vjerovao, jer to je uvijek nekaka kazališna borba za gle-daoca, komu se pruža prilika, da opaža grandiozno lijepe geste, lavlju srčarost i snagu. Tim se u motrioca radja čuvstvo nekake ljepote i dapače zavisti spram onih, koji imadu ili su imali prilike, da se pokažu onako idealnim junacima, poput lavova, svjesnih svoje slave.
Za takove slike Vereščagin ne ima smisla. On je vidio, da to ne odgovara istini, on je sam iskusio, što je i kakovo to junaštvo.
To se mora uzeti u obzir prosugjujuč njegove slike, na taj način mogu se upoznati te im onda odrediti položaj i vrijednost u umjetnosti.
Njegove ratne i povjesne slike nijesu epopeje, no za to su istinite prema shvačanju historijske istine. Te su slike na neki način povjesni dokumenti, stvoreni i sabrani po individuu, u koga je oštro oko i jaka čuvstvena volja.
Ta volja i osjetljivo oko stvorih su Vereščaginovu umjetnost odrazom religioznih težnja, što no nastoje, da krščanstvo učine istinom, da krščansto — na ime Isusova nauka — predje u život. U novije doba šire se neke sekte i filozofske nauke, koje traže, da se Isusu — Čovjeku ne samo klanjamo, več da sami svojim djelima i čuvstvima dokažemo, da nam volja i težnje budu čiste, da ljubav sama vlada našim srcem.
Takovimi čuvstvi nadahnut, naslikao je Vereščagin spomenik mržnje; pyramidu lubanja žrtava njenih. »Posvečeno svim vojsko-vogjam — prošlosti — sadašnjosti — budučnosti«.
Ta slika označuje program njegovog rada.
U Tretjakovskoj galeriji u Moskvi dvije su slike, što u gle. daoca pobugjuju živu predstavil o ljudskoj borbi, svom bezobzir-nošču i nasiljem. Videči prvi put te slike, čovjek opaža, da je tu zbilja prikazan rat, ubijanje, a ne tek nekakova fantazija prenesena na platno, što nam onda uzbugjuje dojam kretanja i junačkog zanosa — ne, ovdje osječamo čin u svoj surovosti i bezhimbenoj nasilnosti. Jdealistične i patriotske slike te vrsti ne proizvagjaju tog dojma, one prouzročuju samo vrlo jeftinu emociju nešto tra-gično-uljepšane vrsti, slike te draže na gledanje i oko se zanaša za smjelim kretnjama i za smjelim, »lijepim«, krepkim linijama te se podražuje umjetnim efektima proračunane izmjene. Vereščagi-nove pako slike zadaju interesa, no u isto nas doba i odvračaju svojom proštom istinom i brutalnošču, kojom nas hvataju za srce i savjest. Istina njegovih slika to je ona istina, što ju nalazimo tako često u prirodi, a uvijek u prilikama, ko što ih on riše: istina silovita i nezgrapna.
tim dvijem slikama (»Neočekivani napadaj« i »Progonjeni — opkoljeni«) još se najmanje opaža porijetlo duha, misli. One su još najviše spontani izljevi — recimo, — tvorne sile umjetničke.
Tomu več nije tako, kad pogledamo onu ironičku sliku, gdje Skovelev jašuč ispred vojničkih redova maše šeširom i zahvaljuje Vojnikom u ime čara; a sprijeda po bojištu leže lješine palih.
Pa onda ona slika: svečenik ravnodušno kadi i posvečuje lješine, što no prekrivaju poljanu pred njim.
Slike odveč proračunane, da pobugjuju grozu najsilnijim i najogavnijim sredstvima, to su one, što prikazuju momenat prije sukoba i poslije sukoba s neprijateljem. Ondje leži četa mirno čekajuč neprijatelja, časnici stoječ izglegju za njim. Poslije: prostor ispred šatora, pun poluživih i polumrtvih, isprebijanih i izmrcva-renih, trzajnč se i prenemažuč od boli i nemoči.
Takove slike djeluju odviše — reko bi: — prosto. Prejak je i presilovit dojam onoga, što vidimo užasna tako rekuč na vlastite oči. Da se takovim slikama poluči utisak umjetnički do-/ stojan, tomu se hoče velike umjetničke sile, što je u Vereščagina nema, kax> što možda u opče ne u realista.
Realizam odveč je plitak, a da bi mogao obuhvatiti takav predmet na način umjetnički. Jedva može da zabavi oko, optičko oko, može da uzburka i moralnog čovjeka, no ne dohvača se one dubine ljudske duše, onog tajinstvenog svijeta, kud spadaju velike umjetnine, što nas savladaju onom čarobnom šilom životvorne volje.
Mislio bi, da je realizam najbolji umjetnički način za pro-fano-povjesne slike, pošto u »profanoj« povjesti vlada materijali-stičko-utilitaristički duh.
I odista, krepki realizam najprikladniji je, da nam povjest, prikaže kao istinitu stvar, te u torn pogledu najbolje shvača po-vjesni život. Vidi se to u Rjepina, koji može da prikaže dogogjaj svom šilom zbiljnosti. Dakako, da njegov realizam imade jak nu-tarnji korijen, čini se, a i ne čini se samo, da je nutarnji život proizveo formu onako istinitog i živo pobugjujučeg dojma.
No drugačije u Vereščagina. Realizam njegov nije porasao prirodno, njemu ga je narinulo mišljenje i filozofsko moralno čuv-stvo te škola, nije prorijekla čisto 'umjetničkog. Prema svjesnim motivima, koji su Vereščagina nagnali na bezobzirno »prirodno« prikazivanje, taj se realizam razvio formalno i vanjski. Študije njegove pokazuju zdravo i živahno čuvstvo za prirodnu pojavu, za boje, u njegovim slikama neživi predmeti čine utisak posvema istinit, no za prikazivanje čovjeka, čitavog živog čovjeka ne do-staju njegova sredstva, pošto tu nije dovoljan realizam vanjštine, več realizam nutrinje.
S toga slikar Vereščaginove vrsti može da slika ono, što je vidio, ili što vidi. Lati li se zadače, da naslika što udaljenijeg, onda dokaže, da toga ne može. Ovdje mu bo fali nutarnja po-kretna i tvorna sila.
U Austriji imamo sad prilike, da vidimo, kako je naslikao Napoleonovu povjest u Rusiji godine 1812. Do 5. o. mj. bile su te slike izložene u Beču, a sad če se valjda prenijeti u Prag.
Te slike sagragjene su istim tehničkim elementima, ko što i one iz rusko-turskog rata: (ne slikovita) tehnika, suhoparna istina činjenice, isticanje naravne strahote.
Mora se priznati, da heroične slike, što prikazuju junake kao neka viša biča, izvan saveza sa svijetom i životom, da takova prikazivanja ne odgovaraju ni najmanje istini, te ne mogu prema
tomu da zadovolje čovjeka, koji misli. Opiruč se takovom djelu, činio je Vereščagin pravo. Da! No zabrazdio je u torn nastojanju u drugi tako zvani »extrem«.
Napoleon bio je dakako čovjek, i kao takov bio je podvržen i čuvstvima i »slabostima«. To je istina. Ali uza sve to, ili bolje, baš za to, što je bio i još u večoj mjeri, nego li drugi podvržen jakim čuvstvima, bio je vanredan individuum neobične duševne moči, te, ako tko hoče da naslika Napoleona, mora da ga prikaže takovim individuom — bar u onim zgodama, gdje se takav pokazuje.
Praina svom programu Vereščagin je naslikao Napoleona, koji posvema odgovara »sličnosti« portreta, u neuspješnoj i ku-kavnoj borbi protiv elementarnih nesreča, što su ga zadesile u Rusiji: zima, moskovski požar, strašno, upravo nedohvatno ne-prijateljstvo. — Napoleon je dugo ustrajao u toj borbi, što je nedvojben dokaz vanredne osobnosti. A što nam od svega toga pokazuje Vereščagin? — Vereščagin, koga je proučavanje povjesti velikog čara naučilo diviti mu se?
On nam stavlja pred oči Napoleona, koji se drži prema fizičkim životnim okolnostima, kao i drugi čovjek, no inače car ne pobugjuje osobitog dojma.
Treča slika prikazuje Napoleona, kako gleda užasni požar u Moskvi: sve je na lijevoj strani ražareno, vidi se plamen tako blizu, da se od njeg žari carevo lice. Vatra divno je naslikana, čovjek kao da osječa žaru. A Napoleon? On stoji uspravno, drži se mirno, u licu mu se nešto trza od jeda i boli, stisnutih obrva upire oči u vatru. Nešto podalje iza njega stoje njegovi generali.
Više se ne može kazati. — Taj debeli čovuljak u bijelim hlačama, to dakle treba da bude Napoleon. Za oko dobro je naslikan, — a još bolje vatra. A ipak ta slika nikako ne ubjegjuje. Kako je god oku shvatljiva, vjerovatna i osjetna, čovjek čuti, da nije iscrpiva i uz sav »realizam« slika nije realna. Virtuozno naslikana vatra pobugjuje, osječa se ona strava i trzavica, što ju proizvagja takav pogled u prirodi, i pojmljivo je držanje »Napoleona«. Ali za njega vrijedi ta vatra mnogo više, nego li za drugog čovjeka; za Napoleona, koji misli na svoje ciljeve, na ne-sreču svoje vojske, na sudbinu svojeg i drugih naroda i napokon na svoju slavu i čast.
Kad bi tko bio, recimo, godine 1812 u bojama fotografisao Napoleona u onom mormentu, mo/da bi ta lotografija proizvela sličan dojam, kao što Vereščaginova slika, premda i to nije baš izvjesno. Ali ni na kaki način ne bi prisutni motrioc tu sliku osječao onako, kako se osječa Vereščaginova. Duševno stanje motrioca proizvelo bi u njemu, u njegovoj fantaziji, predstavil oso-bite phisične moči, pošto bi tu sliku doživio kao objekt gledanja, A to mora po svojoj naravi da bude zadača realizmu: prikazati lcoji predmet — objekt tako, kako bi ga doživjeli; staviti pred nas dogodjaj, kao da smo mu u istinu svjcdoei. Svaka subjebtiv-nija umjetnost prikazuje na objektu duševno stanje subjektivnog čovjeka — motrioca. —
Najviše možda vrijedi četvrta slika, gdje Napoleon sjedeč u svojoj spavaonici — u crkvi — drži u rukama list, što mu je doneo vrlo zločeste vijesti o uroti u Parizu. Ta slika poučava motrioca o brigama i o nemiru tog vanrednog čovjeka, koga nam prikazuje rek bi bratom. Bolje nam predočuje njegovo stanje, nego li slike onih dogadjaja, što su ga onesrečili, te se ovi vide kao tumač ovoj slid.
Slijedeča slika: U seljačkoj kuči drvenjari pred prozorom oduži stol. Na jednom kraju blizu prozora sjedi Napoleon, to jest, sjedi čovjek — toliko se vidi u tami — upiruč glavu o ruke, valjda u teškim brigama. U katalogu čovjek može da čita, da je u Gorodnji Napoleon zdvajao u dilemi, bi li se vratio iz Rusije, ili bi išao naprijed. Ono je dakle Napoleon. Oko drugog kraja stola stoje njegovi maršali, neodlučni, bojazljivi, a Murat sjedi. Ona čudna stvar na stolu, to je Muratov šešir. Kad čovjek ugleda sliku, onda mu se prvi pogled uhvati za to čudovište. Razumije se, da po zemlji leže papiri.
Ljudi koji se nešto »zanimaju za slike«, na njih djeluje ona tarna, što ju malo razsvjetljuje ono malo blijedog svjetla, što pro-dire krov prozor te se odrazuje na drvenom zidu iza Napoleonove stolice, ovdje, ondje blišti se komadič zlata po odorama generala. Zdvojni položaj Napoleonov, koji je — kako se vidi — glavna osoba i gospodar prisutnih, i to nesigurno držanje generala, prikazuje moč njegovu nad scenom. To je momenat, što znatno razlikuje tu sliku od prijašnje, gdje gospodari vatra, pred kojim dojmom izčezava veliki interes i znamenitost junaka.
Peta slika: Napoleon s pratnjom na povratku. Nije u odori, več u debeloj zelenoj bundi; ide pješke naprijed, nešto dalje iza njega pratnja, pa kola. Kad čovjek znade, da je to slika iz Napoleonove vojne u Rusiji, onda je onaj debeljakovič sprijeda nedvoj-beno Napoleon. Kroz snijeg putem vire snijegom zatrpani kotači, topovi, kola, te udovi smrzlih Napoleonovih vojnika, a povorka koraca preko njihovih trupla, što se baš mogu da opaže. Tu se opeta vidi Vereščaginov program za akciju protiv ratovanja.
Skroz je neslikovit predmet »Počinak na povratku iz Rusije.« Vojniči sjede i čuče stisnuti jedan uz drugoga, a snijeg mal da ih nije zameo. Nije mogao da naslika ono, stoje tu rekao u katalogu:
»Zapovijed, »da se imade sve naokolo popaliti«, oteo je vojsci i zadje počivalište, pak je sad morala svaku noč skoro na polju proboraviti. Sretniji, kojirn je bareui pošlo za rukom da nalože vatru, sjedili bi po nekoliko sati uz lomače, pohlepno pri-majuč toplinu u sr, a jadnici ni neopaziše, da im ne poče samo da gori odijelo, več i smrznuti udovi.
Često bi se noču podigle divlje sniježne vijavice; tad bi po-čivajuči sjedili uzko stisnuti, a usprkos zujanja i zavijanja bure čulo bi se uzdisanje, stenjanje i jauk smrzavajučih se častnika, generala i vojnika svih četa . . .«
One su druge slike po gotovo »histcrijski genro«. Uspen-skij-kathedrala pretvorena u konjušnicu, za primjer. Tu se vidi u svojoj vrsti dotjerana tehnika boja, marljivo i često suhoparno opažanje boja i svjetla, ali sve nekako odviše teško, neprozirno.
Cudan je dojam »osude triju seljaka«: tri nemočna starca zarobljenika, nemilo stegnuti i izbijeni, kleče gologlavi u cičoj zimi u snijegu pred Napoleonom. Grupa surovih vojnika i nesretnih staraca, koji samo vide, a za pravo ne razumiju, več naslučuju, što se s njima zbiva, moraju upravo okrutno da ganu gledaoca — a onamo do vatre stoji debeli bucmasti Napoleon razkročenih nogu, zamotan u smiješnoj pozituri. Tu je več i sama tehnika karikirana.
Vereščagin dao se i na slikanje religiozno-historijsko, na koje dakako uporabi svoje realistične principe: vjernost vanjštine likova, mjesta, dogodjaji te kretanja i razmještaji prema životu, »naravno«.
Slikao je n. pr. Golgothu. Isus sa razbojnici raspet na križu vidi se u pozadini. Na brežuljku pred križevima, nešto odaljeno,
Marija, što ju drže drugovi. A s prijeda massa puka dijelom fana-tizovana, glupo glegječ — tako šta čovjek može da študira pri modernim demonstracijama. Kostumi su prema znanosti vjerni. Slika nije zanimiva, osim ako se tko zanima za kostume prisutnih modela, a inače dojima se nekako odvratno, dosadno. Što tu hasni skropulozna »vjernost« prema naravi i povjesti. Videc ona tri križa napram gradskim zidovima, pa onu grupu pred njima, čovjek se lako dosjeti, da je ono Isus raspet, a ovo njegova mati s pratnjom. Slika ne sadržava nikakav psihički momenat, što bi čovjeka dublje dirnuo i ucijepio mu u dušu kakovu uspomenu, koje se ne bi mogao tako lako da riješi. Može se mnogim starijim slikarima, koji su obragjivali tu temu, može im se doduše spočitavati koješta kao umjetno, nenaravno i povjesno ne-istinito, i u zasnutku i u izvedbi. No u velikih slikara nalazimo uvijek neku pobudu, oni znadu da istaknu neko čuvstvo ili tragični momenat, te čovjek tako lako ne zaboravlja njihove slike. Vereš-čaginova slika pako daje u opče samo neku vanjsku predstavu — a dalje nista. Kad čovjek pomišlja na to, kako bi opisao onu grupu s Marijom, jedva se sječa, koliko je tu i kakovih osoba. Jer ni jedna kretnja njihova ne prodire onaj led, što opkoljuje obično ljudsko srce prama svim onim opaženim pojavama bez jakosti upliva na dušu. Dapače ne draži čovjeka, da stvar malo bolje pogleda i promotri.
Ako ikoja tema umjetnosti, to religiozna ne dopušta preveliki znanstveni i »prirodni teret«. Sto manje treba misliti gledajuč vjersku sliku, to bolji njen uspjeh. Ta religiozne slike ne rišu se za etnografsko ili historijsku pouku, niti za psycholosku analyzu, več se hoče njima da pobudi što čišče čuvstvo duševne kretnje, doživljaja ili mistične ljubavi. S toga mora slika da što manje pokažuje ili ističe vanjštinu, kao n. pr. odijelo. Za to je Michael-angelo na primjer risao figure što više gole, a slijedi ga u torn danas Saša Schneider, a drugi slikari, kojima je više na srcu boja i slikovitost, uzimali su i uzimaju odijela svojeg vremena, ili pako idealna odijela. To nedgovara povjesnoj istini, no pravo religiozno slikarstvo ne veže se na vanjsku znanstvenu istinu, niti baš na historijski dogogjaj, več mu je svrha da prikaže i da podraži religiozno-čuvstveni duševni pokret, što ga polučuje jedino slikovitimi sredstvi.
Što sc može vidjeti zdravim okom, to Vereščagin znade vrlo shvatljivo i realno da prikaže. S toga su njegove študije dosta zanimive. Dodušc one često izglegju poput fotografija, no odaju katkad vrlo živahno, dapače fino čuvstvo za boje u prirodi. Mnogo I se govori o načinu, kojim slika snijeg, »da bi čovjek mogao ozebsti, gledajuč ga«. Pomoču žutkastih, ervenkastih i modrih tonova znade proizvesti čitavu blištavu studen njegovu.
Za slikanje neživih predmeta to je izvršna tehnika. Samo da nije vrlo često onako krotka i odveč normalne topline. Katkad je opeta karikirana, pošto se boje mogli upravo tako karikirati, ko što i forme.
U ovoj izložbi vigja se velika slika Krenila, vidjena s druge obale rijeke, u magli. Slika je baš realistična, a magla na slici čini onaj isti musavi utisak, košto u zbilji. Kakovog pretjerivanja nema na toj slici, effekti su jako fini i prirodi primjereni: ništa se ne namiču oku, ništa nije hotomično iztaknuto, da možda gle-daoca upovori na kakovu ljepotu ili vjestinu.
No ta tehnika ne dostaje za žive osobe. Lica njegova čine se ukočena usprkos živim bojama. Slike i študije, koje prikazuje lica sama, dokazuju to. Tako glava nekog dvorskog, koji nešto šaljivog pripovieda — žive, krasne je boje, veseli izraz, ali čovjeka uplaši nešto sablažnjivo mrtvačko. Gdje slika ljude sa okolišem, ondje je ovaj potonji sve, i slikar kao da hoče da nam prikaže duševno stanje, što ga u nas proizvadja taj okoliš. Čovjek tek iz uljudnosti opaža osobu.
Naravno, da takova bezdušna tehnika mora da nekud i zagje: ili 11 suhoparnost, ili u isticanje boje kao takove, pa je onda i osoba kompozicija od ravnih boja i milja. Uz exotične njegove študije iz Azije dobro pristaje takav način, kad se radi o illustra-ciji — drugo i nijesu te slike.
Kada se naglašuju boje, onda to slikar čini s nakanom, da ili proizvede kakav dojam prema naravi svojoj i predmetu, ili da stvori dekorativnu harmoniju. Toga ne nalazimo u Vereščagina, pošto je odviše ovisan o »prirodi«, o modelu.
Zato je njegovo slikanje neslikovito, pošto riše ono šta misli prema onomu, što čutilno i znanstveno vidi.
Beč u studenu 1897.
O NOVEJŠI SLOVENSKI LITERATURI.
Spisal
Fr. Vtdic (Beč).
Slovenska literatura še ni stara; še le v zadnjem polstoletju se je vstvarilo to, kar smemo upravičeno imenovati literaturo. In vendar lahko govorimo o novejši slovenski literaturi. Razvijala se je povsem naravno. Jurčič je pisal »in usum« Mohorjeve družbe večinoma kmetske povesti. Kakor se je prerodilo umetno pesništvo iz narodnega, tako je tudi Jurčič posegel naravnost v narodno življenje in nam ustvaril začetek pripovednega slovstva, prvi roman! Jurčič je bil na svojem polju nedosežen mojster; pisal je v velikem slogu Waltera Scotta, ter nam podal v svojih umotvorih celo etnografijo našega naroda. Kedar pa se je podal med druge kroge, videlo se mu je takoj, da tam ni doma, in tedaj je bilo le njegovi ženijalnosti zahvaliti, da mu ni spodrsnilo. Tudi njegovi ženski značaji zaostajajo daleč za moškimi. Na svojem polju pa je nedosežen in ima zaslugo, da je položil temelj pripovednemu slovstvu.
Jurčič je imel mnogo naslednikov. Tavčar, ki je v svojih krasnih slikah »Iz loškega pogorja« krenil tesno za njim, se je pokazal v svojih zanimivih povestih iz reformacijske dobe (»Vita, vitae meae«, »V zali«) in zlasti v večjih povestih »Mrtva srca«, »Otok in Struga« i dr. popolnega — romantika. Detela se je poskusil v zgodovinskem romanu (n. pr. »Veliki grof«), pa je žal prerano umolknil. Mencingerjeve spise (zlasti »Abadon«) bi preje imenoval duhovite essaye nego romane, v katerih slika soci-jalne in politične razmere in razvija razne probleme. Neposredni naslednik in učenec Jurčičev pa je nedavno umrli Janko Kersnik, ki je šel za jedno stopinjo dalje kakor njegov uzor ; izbral si je naše meščanstvo. Kersnik je imel široko obzorje, dobro je pogodil miljeje, krasno opisoval naravo, in do dobra poznal kmeta, zlasti pa našo »jaro gospodo«. Kersnik je bil realist in res velik v svojem genru, a on ni bil dosleden realist. Daši si je napisal na svoj prapor »resnico«, kakor je to sam priznal v odlomku »Iz sodnih
aktov«, je vendar nekako prizanesljivo ravnal z našo inteligenco. Njegovi tipi so tržani in jara gospoda malomeščanska, kateri pa je milostno prizanašal. Opazoval in bičal je samo njene malenkostne napake i malomeščansko domišljavost, nadutost, blebetavost i t. d. A dalje ni maral iti. In samo dotle mu je sledil tudi njegov verni učenec Gestrin (»Iz Arhiva«).
Pri tem pa ni marala ostati naša literatura. Mali narod, ki je v svojem mišljenju povsem odvisen od duševnega življenja velikih in mogočnih narodov, jim je moral nehote slediti tudi v literarnem razvoju — ako tudi par desetletij pozneje.
Realizem, ki si je na Francoskem po Balsacu in Flaubertu osvojil literarno polje ter se razširil med vse druge narode, pro-uzročil je tudi v slovenski literaturi novo gibanje in življenje, ki bode postavilo viden mejnik v naši književni zgodovini. Na čelu novega gibanja stoji Fran Govekar, mlad, nadarjen in marljiv pisatelj, ki je nadaljeval in popolnil Kersnikovo delo.
Z Govekarjem se začenja v Slovencih dosledni realizem ali kakor ga pri nas imenujejo »nova struja«. Kakor povsod drugod, tako je zbudila tudi pri nas ta nova struja vihar, kakoršnega nismo imeli izza bojev o apostrofu in heksametru. Dalje nego leto dni se je bil srdit literarni boj po naših listih med nasprotniki realizma in njega privrženci in zagovorniki. Jedni — ne maram jih imenovati filistre — so zagovarjali idejo, da naj ostane vse pri starem; krčevito so se oklepali idejalnih proizvodov trdega klasicizma in neresnične in sanjarske romantike. Sredstva, s katerimi so pobijali nasprotniki realizma novo strujo, so bila stara. Proglasila se je znova že davno obrabljena, umetnosti nedostojna deviza, da je naloga leposlovnega spisa : poučevati, razvedrovati in blažiti, orožje, ki se je že davno skrhalo in vrglo med staro šaro. Zakaj dasi še ni rešeno prašanje o namenu umetnosti, vendar je toliko jasno, da učinek ne more biti kriterij umetnosti, ker je odvisen od objekta, na kterega upliva, in ker provzroča isti umotvor na raznih osebah prav nasprotne učinke. Glavni argument pa je bilo: pohujšanje, ki baje prihaja od realizma! »Morala je v nevarnosti !« — je donelo na vseh straneh, in ti bojni klici še do danes niso potihnili. Toda tudi morala se ne more upoštevati kot merodajno sredstvo proti realizmu, ker se delajo zaključki na napačnih premisah. O moralnosti ali nemoralnosti na sebi se pri
umotvoru sploh ne da govoriti, ker je nemoralnost le v človeku samem, ne pa v umotvoru.
Oni pa, ki so sicer priznavali veljavo in utemeljenost realizma, so zmajevali z glavami, češ: realizem je nastopil pri nas prerano; klasična in romantična hrana bi nam še nekaj časa zadostovala.
A tako slabo orožje in taki ugovori se niso upoštevali, in realizem se je razvijal preko njih ter korakal svojo pot. Tudi danes se še niso sprijaznili vsi z novo smerjo, a to nič ne de. Nasprotniki so sami priznali utemeljenost realizma stem, da so se začeli nagibati k njemu; sploh pa se producira od one strani jako malo in še to, kar se, je tako dvomljive vrednosti, da se obrača proti zagovornikom stare struje kakor n. pr. v najnovejšem času »roman« Pavline Pajkove: »Slučaji usode«.
Na čelu nove struje stoji torej Fr. Govekar, ki je dasi še mlad, že s precejšnjim številom del obogatil našo literaturo. Začel je z malimi novelicami v podlistkih naših dnevnikov in že tam je zbudil s svojo individualno pisavo splošno pozornost. Zmagovito pa je prodrl s svojim znamenitim romanom »V krvi« (Ljubljanski Zvon 1896.).
Govekar je strog in dosleden realist, ki si je vzel za devizo: resnico in nič druzega nego čisto resnico, neprikrito in neolepšano. Z neusmiljeno brezobzirnostjo razkrinkuje socijalno in moralno hinavstvo in farizejstvo naše družbe ter si išče svoje žrtve tudi v elegantnih salonih in parfumovanih budoarjih. In zato se je vzdignila tolika burja proti novi smeri. Zakaj ravno resnično slikanje naših razmer brez ozira na desno ali levo je nakopalo realističnemu romanu toliko sovražnikov, in vendar je princip dosledne resnice tudi v slovstvu znaten napredek. Dokler se je prizanašalo inteligentnim krogom, klicali so le tu pa tam moralo na pomoč; Govekar pa je odgrnil tudi zagrinjalo, ki je zakrivalo inteligentne kroge in hinc tolik vik in krik.
Govekar je učenec Francozov! Uzor mu je Guy de Maupassant; a očita se mu, da posnema tudi Zolo in njegov naturalizem. Meja med realizmom in naturalizmom je tako neznatna, da se lahko vsak trenutek prekorači; zlasti se to lahko zgodi pisatelju kakor je Govekar, ki je zastopnik skrajnega realizma, segajočega tu in tam v naturalizem. Omenjeni očitki torej niso povsem neutemeljeni. Kakor Zoli tako je tudi Govekarju priroda
in znanstvo torišče, na katerem se najsvobodnejše giblje. Zola se klanja vedi in znanstvu ter hoče vpeljati v slovstvo nekatere stroke znanstva. In kakor zavzema pri njem nauk o podedljivosti, katerega je posnel po Ribotu (»L’ heredite«) Taineu, Bernardu, Darwinu i dr. glavno mesto, tako je tudi Govekarju v njegovem glavnem delu »V krvi« vodilni motiv — dedičnost! Ugovor, da pride pisatelj pri takih problemih z vedo navskriž, ne more veljati. Ako veda sama ni eksaktna in še ni došla v tej stroki do zadnjega odločilnega izreka, se to tudi od romana ne more zahtevati, zato je roman in ne znanstvena razprava. Nasprotno! Pisatelj si vzame znanstven problem le za sredstvo svojega umotvora ter hoče v njem v popularni obliki predočiti ga n. pr. idejo atavisma stem, da kaže utemeljeno teorijo v povsem verjetnih eksemplarih.
Pri Govekarju je odmerjeno važno mesto poltnosti. Spolskemu življenju in njegovi strasti pripisuje neizmerno moč, ki premaga vse druge sile. A njegovi značaji zato niso morda lascivni temveč tragični, ki ne morejo vzbujati frivolnosti in strastij temveč so svareči in preteči izgledi . . .
Ker nam mora podati realizem verno sliko naših razmer in odnošajev, je naravno, da je realistično slovstvo demokratično in socijalno nadahnjeno. Proletarijat, ki se je začel zavedati svojih pravic in jih z vso energijo tirja, ni mogel ostati neznan skrbnemu opazovalcu in pisatelju. In Govekar je skozi in skozi demokrat, ki zajema snovi iz nižjih slojev (»Socijalist«) jih obdeluje z veliko ljubeznijo in čuti s proletariatom; zato veje tudi nekak pesimizem iz njegovih del, ki izvira iz ogorčenosti radi krivičnega reda človeške družbe. To je naravna posledica naših razmer. Življenje samo usiljuje pisatelju take probleme in vstvarja v literaturi nove smeri.
Prednosti Govekarjevega peresa so: verno in detailirano slikanje zunanjih stvarij in dogodkov, njegov elegantni, lahki uprav gracijozni slog in njegova dovršena tehnika; samo nečesa pogrešamo: Govekar je premalo filozof in psiholog! A to soglaša z njegovim lahkim naturelom in genrom.
V tem oziru ga je popolnila in nadomestila druga mlada literarna moč, Karol Dolenc (Orel, Nigrin). Priznati se mora vsekako, da je Dolenc v nekaterih ozirih stopil v stopinje Govekar-jeve, v drugem pa je umeril svojo pot. Dolenc je francosko-ruski realist; sedaj strog realist a la Govekar, potem zopet psiholog
a la Dostojevski, ki opazuje duševne pojave in analizuje razne položaje človeške duše. Kakor se je Govekar učil pri Francozih, tako se pozna pri Dolencu upliv Rusov; sedaj nas spominja Dostojevskega, potem Turgenjeva, Potapenka i dr. V njegovem večjem in najnovejšem delu »Kam plovemo ?'« (Ljublj. Zvon 1897) izraža n. pr. njegov junak pred smrtjo iste nazore kakor nihilist Basarov v Turgenjevem romanu »Otci in sinovi«, kar avtor sam priznava. Naslanjanje na Ruse je Dolencu samo v prid in se mora vsekako odobravati.
Dolenc je velik pisateljski talent, toda on ne pozna sveta; on je teoretik, in zato pogrešamo pri njem jednotnega naziranja. Ker je mlad, se je nadejati, da se tudi v tem popolni in nam poda še dela svetovne veljave.
Za Govekarjem je udarila vsa mlajša generacija, neznatnejši začetniki in feljtonisti, pri katerih se tu in tam vendar pojavljajo individualni znaki. Jeden najboljših je Premec, ki se odlikuje z nekim krepkim, naravnim pripovedovanjem.
Svojo pot hodi Marica, ki se je nagnila od klasičnega idealizma k realizmu in sicer k zmernemu ter se drži tesneje Kersnikove smeri, da si gre včasih tudi dalje nego on.
Ako omenim še mladega humorista Murnika, kojega humor pa temelji bolj v jezični rutini in besedni umetnosti nego v situ-vacijah in dejanju, in kateremu nedostaje potrebne tehnike, načrtal sem površno sliko našega novejšega prozajičnega slovstva, v kolikor se kaže v njem kaka markantna in določna literarna smer.
A tudi v pesništvu se je v zadnjih letih dokaj spremenilo. Vir poesaje, ki je grozil usahniti, se je znova pomladil in teče sedaj v tem obilnejši meri. Realizem je prodrl tudi v pesništvo, in tu se lahko ponašamo z genijalnim pesnikom, ki bi delal čast vsaki svetovni literaturi; to je Anton Aškerc!
Aškerc je pravi junak in velikan v svojih mislih in idejah. Zapustil je‘ ponavljanje starih, vedno jednako obdelanih motivov, odvrnil se je od sentimentalnosti in je postal pravi pesnik svojega časa. Aškerc, ki je v prvi vrsti epik in obdeluje v svojih baladah in romancah razne probleme, se je z vso ljubeznijo posvetil so-cijalnemu vprašanju. V njegovih delih se zrcali moderno življenje: obupni in brezvspešni boj trpina za pravico in svobodo!
Aškerc je realist in slika krivico in terpljenje vestno in natančno brez ozira na levo ali desno, brez prikrivanja, brez tožbe
in komentar a. Slika sama, tako črna in žalostna, govori dovolj in nas pretresa do dna duše. Pesnik se bori za pravice zatiranega proletarijata in za svobodo in jednakopravnošt tlačenih narodov. Vsebina Aškerčevih poezij je, kakor jo je kratko označil Cankar (»Anton Aškerc« — Ljublj. Zvon 1896.) z besedami: »Ljubezen! Ljubezen do vsega zatiranega človeštva, brez razločka stanov in narodov in vere, ljubezen čista, nesebična, kakor jo je učil le — Kristus!« Aškerc slika plastično, jedrnato krepko; on je junak v jeziku in idejah.
Nekoč je razvil Aškerc sam program modernega pesnika, pišoč: »Moderni pesnik zajemaj iz globočine svoje čuteče duše, iz svoje očiščene individualnosti, iz svojega »jaz«-a in iz realnega življenja. — Moderni poet poj in piši s stališča svojega časa in izobrazbe svoje ter z višine svojega sočasnega duševnega obzorja brez ozira na desno in na levo! Nad svojo pisalno mizo pa imej z zlatimi črkami zapisan ta-le program: »V imenu naroda, pravice, resnice, lepote in svobodne misli! V imenu vseh zatirancev, preganjancev in trpinov! V imenu vseobčega napredka človeškega!« . . .
In tega programa se je držal vestno in zvesto. Aškerc je pesnik — krepak in trd v besedah, a blag, nežen in plemenit v svojih čutstvih; on ima ogromno duševno obzorje in sredi penečih valov nasprotstva kipi višje in višje v svojih idejah in mislih.
Aškerc si je vzgojil celo vrsto mladih poetov: Aleksandrov,
1 Borut, Mihajlov, Nikolajev, Saveljev, Radič, ki ga pa ne posnemajo suženjsko temveč hodijo vsak svojo pot, in zato se je na-| dejati v slovenskem pesništvu najlepših uspehov!
Dočim se razvijajo druge literature že dalje v dekadente, simboliste, kabaliste, mistike i t. d. stoji slovenska literatura v znamenju realizma; morda ne na kvar mlademu slovstvu!
NEŠTO O MAGIČNIM SVOJSTVIMA DUŠE,
Piše
Dr. Gustav Gaj (Jaška).
Čini se, kao da če se obistiniti proročanstvo nekih medija, koji ustvrdiše, da če apriorni skepticizam službeuih prestavnika znanosti spram medijumističnih fenomena, kažnjen biti time, što če upravo oni doprinjeti ekzaktne dokaze o njihovoj mogučnosti.
Šomnambule tvrdiše i tvrde u t. zv. tranceu ili da upotrebim službeno-znanstveni, nu skroz nekorektni izraz, (što ču prigodomice dokazati) u hipnotskom, a pravo magnetskom snu, da vide u nutarnjost čovječjega tijela i drugih neprozirnih stvari t. j. da su te stvari njihovom oku za vrijeme tog sna prozirne.
Za podkrijepu te, modemom čitaocu svakako poznate tvrdnje, ne ču da se pozivljem na svoje iskustvo, pače niti na iskustvo svjetskih učenjaka dra. du Prela, de Rochasa. dra. Varleya, Crookesa, Vallacea, dra. Richtera, dra. Zbllnera, dra. Ochorovicza, Aksakova, Butlerova, Flammariona, Schiaparellia, Broferia i t. d., niti na iskustvo glasovitih pisaca kao Viktora Hugona. Viktoriena Sardou, Turgenjeva i t. d., jer su za neupučene osobe obzirom na svoje spiritističko uvjerenje, kako bih juridički rekao: sumnjivi svjedoci; več ču se radje pozvati na nedavni slučaj šomnambule Elle pl. Solymossy, koji je bio opisan u ve-černjem izdanju »Neue freie Presse« broj 10803. °d 10. rujna 1894.
T.iječnik g. dr. med. pl. Vragassy opisuje somnambulno stanje upitne gospojice na slijedeči način: »Iza kako je g. Neukom gdjicu. Ellu magnetizovao i ona pala u letargičan san, dogodi se nešto mistična, nešto, što nijedan lijeČnik ovog svijeta ne može da protumači, (Dosta žalosno ! Op. piščeva.) gospojica, koja se nikada ne bavi liječ-ničkim stvarima, koja nije nikada čitala liječničkih knjiga, razloži bolest Neukomovog brata (stanujučeg u drugom mjestu i njoj nepoznatog) takovim stručnim znanjem, kakovo bi služilo na čast svakom liječniku.
Ona opisivaše pluča mnogo milja udaljenog bole-snika, kao da pred njom na ta n jur u leže, upotrebljivaše tehničke izraze i tako najtačnije ustanovi stadij bolesti«.
Prema tomu se vidi, da se je i gdjica. Solymossy gerirala kao da upitna pluča vidi.
Članovi munchenskog psihičkog društva gg. dr. Karlo du Prel, dr. barun Schrenk-Notzing i barun Hornstein priopčuju, kako je som-
nambula gdjica. Lina čitala u magnetskom snu svaku stranu zatvorene knjige, koju bi oni naveli.1
Neka mi bude dozvoljeno, da navedem jedan slučaj iz svog djela »Iz tajinstvenog svijeta« priopčen na str. 12.
»Kad sam jednom prigodom Tomiča magnetizovao u potpunoj tami, izvadih iz džepa svoju novčarku i upitah ga, što li vidi u njoj ?
Akoprem je bila tarna, držah ju naravno zatvorenom.
Opiše mi tačno sve, što vidi u njoj. Tako i fotografiji! djevojke, što se je u istoj nalazila i to na vlas, akoprem on te djevojke nikada vidio nije.
Da moje novčarke nije nikad imao u ruci, naravno je, a osim toga ta je fotografija bila u tajnom pretincu.
Nadalje izvadih dva pisma, koja mogoh po torne razlikovati, što sam jedno več bio otvorio i pročitao, a drugo metnuo neotvoreno u džep, videči po nespretnoj adresi, da je pismo od kojeg seljačkog klienta.
On — Tomič — pročita doslovce posve različne adrese.«
Velika večina modernih liječnika i prestavnika službene znanosti potvrdila je apsolutnu nemogučnost stanja u kom bi za čovjeČje oko mogla da postane inače neprozirna tvar, prozirnom.
I nu to 1 Dr. Rontgen pronadje pomoču Crookesovih cijevi (tog znamenitog spiritiste) t. zv. X-trake i tako bude eksaktnim načinom dokazano, da postoje trači svjetlosti, koji proniču i inače neprozirna tje-lesa, naročito i tijelo čovječje, te ih čine za oko, koje te trake uhvati, prozirnima.
Stoji dakle, da su somnainbule istinu govorile i da one u tranceu imadu sposobnost Rontgenove ili X-trake — ili recimo — druge trake slične prirode i bez prava zamiječivati, te prema tomu, da im je čovječje tijelo, a i drugi neprozirni inače predmeti, u torn snu prozirno.
Somnambule se dakle u torn pogledu samo u toliko razlikuju od ostalih ljudi, u koliko dalekovidni od kratkovidnih, u koliko zamiječuju X-trake — ili trake sliče prirode — bez naočara, koje su u tu svrhu drugim ljudima potrebne.
Naravno, da tim načinom nije jošte posve rastumačen, naročito slučaj Solymossyjeve, nu dalnji dijelovi tumačenja tog slučaja ne spadaju u okvir ovog članka, pak se s toga u nj’ ne upuštam.
Da podjetno korak dalje.
U Engleskoj izdadoše znameniti učenjaci Garney, Myers i P odmore knjigu pod naslovom »Phantsms of the Living«, gdje priopćuju 700 pouzdano utvrdjenih slučajeva magičnog utjecanja jedne osobe na drugu, s njom vezom simpatije spoje nu o s o b u.
To se magično usjecanje pako opaža osobito cesto kod umirućih
osoba.
W. Gessmann: Magnetismus und Hypnotismus. Str. 200.
Jer mi se članak ne smije odviše oduljiti, navesti ču od nebro-jenih ovakovih sluČajeva, o kojima če sigurno svaki od čitalaca znati iz svog života ili kojeg člana obitelji po koj slučaj — samo primjerice radi četiri.
Znameniti prirodoslovac Linnč pripovijeda u svojoj knjiži »Nemesis divina« slijedeče: Od 12. na 13. srpnja 1765. u noči začu moja supruga, kako netko u mom muzeju teskim koracima šeče, te me probudi
I ja čuh te korake vrlo dobro, akoprem sam znao, da unutra ne ima nikoga, pošto bjeh vrata zatvorio, a ključeve spravio.
Za neko vrieme bude mi dojavljeno, da je moj intimni prijatelj Karlo Klerk upravo iste noči oko 12 sati preminuo i odista hod, što ga čusmo, bio je tako njegovom sličan, da bi ga bio mogao na istom prepoznati«.1
Na str. 169. po F. Feilgenhaueru prevedenog, a prije citovanog djela »Phantasms of the Living« upisan je slijedeči slučaj:
»Gosp. John Done, Stockley Cottage, Stretton, priopči nam ljeti 1885. slijedeče!
36. Moja snaha, Sarah Custance, Stretton, ležaše na umoru. Supruga mi putovaše iz I.owton Chapela, našeg boravišta (udaljena od Strettona 12—13 milja) do nje, da je još jednom vidi.
U noči pred njezinu smrt (12—14 sati) spavah sam u kuči i čuh tačno kako me neki glas zove.
Bij ah uvjeren da me zove nečakinja Rosana, jedina osoba, koja je osim mene stanovala u kuči, te misijah, da joj je pozlilo ili da se je inače čega strašila.
Podjoh u njezinu sobu i nadjoh ju uzrujanu i budnu. Upitah ju, da li me je zvala, na što mi uzvrati: Nijesam, nu nešto me je prebudilo, te mi se u isti čas pričini, k 6 da me tko imenom saziva«.
Kad se je moja supruga vratila iza smrti snahine, priopči, kako je ista živo željela, da me vidi prije smrti i molila da pošalju po mene
»O, kako li želim, da Donu još jednom vidim!« bijahu joj poslednje riječi.
Čudna je okolnost, da smo u isti čas i ja i nečakinja moja, kad je gornju želju izrazila, upitno sazivanje čuli.
John Done.
U shjedečem pismu, što nam ga pisaše na naše neke upitke, tvrdi, da je izmedju njega i snahe pbstojala vanredna simpatija. Nazivaše ga uvijek »ujakom« a one noči čuo je tri put upitni glas za-viknuti »Ujače, ujače, ujače!«, čega radi je upravo i bio uvjeren, da ga zove nečakinja. Kad je vidio, da tomu nije tako, obuzela ga urnah slutnja da mu je ljubljena snaha umrla«.
Na str. 251. iste knjige priobčuje se slijedeče:
119. Gospojica K. Gibson (3. Huntly-Gartens, Glagow) piše nam :
Dr. Carl du Prel: Monistische Seelenlehre str. 198.
U kolovozu 1867. podjoh sa sestrom k nekoj prijateljici na nekoliko dana na ladanje.
Bijasmo svi veseli i mladi. Brat naše prijateljice, koj se je pri-jašnje sedmice oženio, pošalje nam vjencani kolač Prema starom obi-čajn odlučismo na njem spavati i drugi si dan, imane sne, priopčiti. Četvrtkom u jutro probudih se rano, pa kad opet usnuh, nadjoh se u praznoj, neprijatnoj sobi. U jednom kutu ležaše na postelji neki mladič. Urnah npoznah prijatelja mog brata, vitkog, lijepog, vanredno zdravog i veselog mladiča Sad je bio zla izgleda. Lice upalo, oči nenaravno velike i sjajne; ruka, što počivaše na pokrivalu bje isušena ; vidjele se debele, modre žile po njima, a prstima držaše grčevito pokrivalo. Težak kašalj ne htjede da prestane. »Što Vam je g. M.? Kako li slabo izgledjete?« rekoh mu. »Umirem«, odvrati. »Prehladih se pre mjesec dana, zanemarih bolest i sad mi rekoše liječnici, da bolujem na upali pluča (galoppirende Schwindsucht), te da moram umrijeti«.
Teško se odlučih da drugi dan taj san priopćim. U subotu se vratismo kuči. Brata tek nedjeljom u jutro vidjeh Kod doručka nam rekne: »Jeste li čuli o smrti nebogog M-a ?« »Ne« odgovorismo »kada li je umro?« »Četvrtkom u jutro! Prehladio se je jur pre mjesec dana, bolest zanemario i tako umro na upali pluča (gal. Schw.)
K. Gibson.
Na str. 140. svoga djela »Iz tajinstvenog svijeta« priopčujem slije-deči telepatski san:
»U noči od 27./2.—28-/2. 1896. sanjao je vrli hrvatski pjesnik dr. A. Tresić-Pavičić, kako vidi gdje umire dr. Ante Starčevič. Čuvši mu posljednji teški uzdah, probudi se torn slikom u očima. Razabravši se malo, pogleda na sat, te ustanovi da je bilo 3 sata 20 časova. Živahnost ga je sna tako uznemirila, te više te noči nije mogao da usne. U jutro sazna, da je iste noči u 3 sata 20 časaka odista dr. Ante Starčevič, umro.«
I ove tolikim svjedočanstvima zasvjedočene fenomene, nazvane »telepatskima«, ne htjede službena znanost da prizna, s jedno-stavnog razloga, što ih ne mogaše protumačiti.
I nu to! Henrik Hertz dokazao je, da se elektro-dinamski i i induktivni učinci na sličan način zbivaju, kao što razprostiranje valova zvuka i svjetla. —
Znademo, da če žica na jednim guslama zazvučiti, ako li zagu-dimo na istoglasnoj žici na drugim guslama.
Hertz je dokazao, da električni valovi, što no ih prouzroči jedan aparat, prouzroče u udaljenom prihvatnom aparatu vrcanje električnih iskara, a da tomu učinku ne smetaju niti zidovi, niti druge materijalne zapreke.
Na tom se principu osniva Markonijev izum tele-grafisanja bez žica.
Dr. Carl du Prel: Die iibersinnliche Welt br. n. ex 1897.
K6 što pomenute žice, hočemo li da glas s jedne djeluje na drugu, mora da su akustično uskladjene, tako isto mora da su njegovi aparati električno uskladjeni.
Time je eto fizikalno u principu rastumačen pojav telepatije, te uzrok zašto li se takovi pojavi dogadjaju lih medju osobama vezom roda ili simpatije spojenima.
Naš mozag odgovara na ime električnom aparatu, pa ako je kojom mišlju taj električni aparat silno uzrujan, te ujedno misao uprav-ljena na stanovitu osobu, reagovat če moždjani dotične osobe, ako li su slučajno električno ili preciznije rekuč simpatično s dotičnim mozgom uskladjeni, te če onda percipientna osoba doživiti magični fenomen prije navedene vrsti.
Telepatija je dakle time rastumačena, a službena znanost ima da zabilježi i opet jednu pobjedu okultista 1
»Ta kako pobjedu okultista, doviknut če mi se, kad se eto telepatija može fizikalno protumačiti, kad je eto dokazano, da tuj o ka-kovom transcendentnom utjecaju govora biti ne može !«
Na to uzvračam: zar ne leži pobjeda več u tom, što su okultiste postojnost telepatskih fenomena priznavali, a službena ih znanost kao ne moguče, kao protuslovne prirodnim zakonima ignorovala ?!
Ili zar ne dokazuje telepatija, da su duševni utisci mnogo silniji od fizičnih, kad mogu na takovu daljinu — i preko svih materi-jalnih zapreka — na materiju — možak — djelovati, — ergo primarnost duha, a sekundarnost materije?!
Čim je pako to dokazano, srušena je zgrada materijalistične filozofije u svom temelju, pošto tvrdi primarnost materije, a sekundarnost duha. U tom i leži razlog, što se toliko bori proti mogučnosti tih fenomena !
Medjutim okultisti niti tvrde, niti tvrdiŠe, da su mistični pojavi, ma bilo koje vrsti, čudesa, več tvrde, da su činjenice, pa da je duž-nost znanosti, da ih istražuje, a ne da im mogučnost a priori niječe, te svaki izvještaj o mističnim fenomenima, proglašuje laži ili mistifi-kacijom.
Mi tvrdimo jedino to, da su sve vrsti mističnih fenomena činjenice, koje dokazuju, da ima mnogo službenoj znanosti nepoznatih pri-rodnih zakona, pa da joj je s toga dužnost baviti se proučavanjem tih fenomena.
Uzvračam nadalje, da telepatija uporavljena na spiritističke fenomene dokazuje, da ima telepatskih učinaka, koji se mogu protumačiti, jedino utjecajem misli jur preminulih ljudi, te prema tomu, da misao nije druge vrsti proizvod mozga, nego li simfonija proizvod glazbala.
Uzvračam, da telepatija dokazuje, da u nama ima magnetizma, što tvrde okultiste (t. z. životinjski magnetizam), a što službenu znanost još uvijek ne priznaje, akoprem je profesor dr. med. J o d k o N a r k i e v i c, pomoči Rontgenovih traka fotografisao trake svjetlosti, što izlače iz naših ruku, a prof. dr. med. L u y s dokazao,- da je svako živo tijelo polarisano. Iz lijeve Strane da proizlazi modro, a iz
desne crveno svjetlo, lijeva strana, da je negativno, desna pozitivno munjevna. S toga i obavljamo poslove desnicom i t. d.
Naravno, da su te činjenice okultistima jur od Mesmera t. j. jur od ioo godina znane.
Uz v racam, da je telepatija jedna etapa na putu ka spiritizmu, a tko prouči potonji, uvidjet če opravdanost te tvrdnje.
Medjutim tiije svrha ovom članku, da dokažem opravdanost spiri-tualističke nauke, več jedino da pokažem princip na kom se temelji gledanje somnambula kroz materijalne neprozirne tvari i telepatija, te po kojem nam ti mistični i sluŽbenoj znanosti neprotumačivi fenomeni, postaju razumljivima
Nadovezat mi je na ova razmatranja jošte slijedeče :
Profesor Ernesto Kap p, dokazao je u svojoj knjiži: »Filozofija tehnike« (Westerman, Braunschweig 1877.), da se u čovječjem organizmu zrcale različiti tehnički problemi, te da bi nam proučavanje organizma moglo pružiti riesenje tih problema.
Čovjek mogaše razumjeti organic-no djelovanje okatek o n d a, kad je pronašao tehnički uzorak istoga u »camera obskura!«
Tako je organic-no svojstvo somnambula gledanja u da-Ijinu i kroz neprozirne predmete riješeno tehnički pronalaskom Rontgenovih traka, tako jeorganički problem telepatije riješen tehnički pronalaskom Markonijevog telegrafi sanja bez žica i tako bi tehnici, kako to dr. Karlo du Prel tvrdi, koji bi se ujedno okultizmom bavili, mogli u okultnim fenomenima pronači mnogo pobuda za tehničke pronalaske.
Naravno da tim nije u svim tačkama rastumačen pojav telepatije, jer se pojavi psihične naravi ne če nikada moči u svojoj cijelosti fizikalnim načinom protumačiti, več je jedino rastumačen princip, po kojem mogu psihični pojavi djelovati na materiju, ovdje možak, tako, da stvore realne halucinacije.
Kad bi htjeli i onaj ne protumačeni ostatak protumačiti, morali bi se baciti na anamističko-spiritističko polje, a to čemo drugom pri-godom učiniti.
Tek kad če službena znanost shvatiti važnost ovih istina i ba-viti se njihovim proučavanjem pokročiti če orijaškim korakom u poznavanju prave bitnosti svih stvari i pojava ovog svemira.
Materijalizam — a uza nj službena znanost — vidi i proučava samo površinu pojava i stvari svemira, a okultizam njihovu bit.
Prema tomu je i materijalizam zavladao svijetom, a okultizam tek dusima, koji svojim umom misle.
Da ovo nije tek isprazna tvrdnja, kušat ču, da u slijedečim član-cima dokažem. Nastojat ču ujedno, s obzirom na list, koj nije baš na-mijenjen puhlici, koja se bavi okultizmom, da budem u svojim izvo-dima i dokazima što obširniji i jasniji.
U Jaški 19./XI. 1897.
L I S T A K.
Hrvatsko glumište. »J a d a c«, porodična šala iz bosanskoga života u jednom činu od D i mitri j e v i č a. Premijera 27. stude-noga 1897. — U središtu ove šale, u kojoj je vrlo dobro pogogjen ton porodičnoga života u Bosni, nalaze se dva prizora, koji su se dojmili općinstva posvema neobično Na svačijem si licu vidio smijeh, ali si i opažao, da je to samo smijeh tijela, koji ne prodire u dubine. Duh se u tim momentima bavio drugim mislima, bavio se tragikom života, koji u svim stvorovima uspi-ruje iskru ljubavi, a tolikima i tolikima uskračuje sva sredstva, ko-jima bi je ikad mogli polučiti. Pa onda one mrtve nade takovih ne-sretnika . . . To su prizori, u ko-jima Kir-Stavra, glumač i autor g. Dimitrijevič, pripovijeda svoju do halucinacije žarku ljubav prema ka-petanici Mari, koja ne može biti nikad njegova več za to, što je on suviše valjan trgovac, a da bi mo-gao biti i valjan ljubavnik. — Da j je g. Dimitrijevič tako dobro na- j pisao ovu šalu kao što je dobro | glumio u ovim prizorima, mi bismo j danas imali izvršno pozorištno djelo. I Ali ovako . . . U zatku pozornice nalazila se od početka ogromna skrinja brašnjara, kojoj su svi po-svečivali osobitu pažnju. Mene je obilazila »bijela« slutnja. 1 ne u zalud : komad se svršio u toj zlo- ! kobnoj škrinji. Stiglo ga je prekletstvo skoro svih naših pozorištnih šala.
Glumilo se vanredno dobro. G. je Dimitrijevič, kako več rekoh, nat-krilio samoga —- sebe. I ostali glu-mili su tako naravno i nepretjerano, da se čovjek zbilja mora pitati : čuvaju li naši glumci svoje ponaj-bolje samo za šalu ? — Kostimi bosanskoga muzeja bili su prekrasni. Osobito kostim, u kojemu je glu-mila gdja. Sram. Taj kostim, kojega je mogla stvoriti samo bujna ori-jentalna mašta megju haremskim zidovima, pjevao je na onome sa-vršenomu tijelu melodiju, koju bi čovjek samo slušao i slušao . . .
Da dan premijere ovoga, makar i malenoga pokuša na polju naše siromašne dramatike nije mogao proči bez obligatnoga »koncerta s plesom« (u »Kolu«), ne trebam ni spominjati.	1—
•%.
Bučka glumišta. Sadašnja je kazalištna sezona za bečki kazalištni život od velike važnosti. Same ka-zalištne prilike ostale su iste kao i prije. Halbeovu »Jugend« cenzura još uvijek nije prepustila. Bečki se spisatelji još uvijek badava trude, da stvore kako trajno djelo svoje škole ; Kadelburg i Schontan još dalje pišu a Josefstadtertheater još uvijek donaša loše francuzke n o-v i t e t e najniže vrsti. A ipak na-sraje veliki preokret. Bečka se na ime publika promijenila. Postala je moderna. Ona svoje dosadanje mi-ljenice : Kadelburgijade i Schonta-nijade otklanja, a regbi sa razu-
mijevanjem povladjuje modernim nastojanjima i mladim piscima. » Re-naisance«, šaljivu igru Schontana i Koppel-Ellfelda publika je odbila, a socijalnu dramu mladoga J.ang-manna: »Bartel Turaser« ushićeno primila. Čudnovat je pako dojam, što ga ostavljaju razna mnijenja o
\ Dbrmannovim :	»Ledige Leute«.
->( Dormann je jedan od »mladih Bečana«. Pokušao je i on napisati dramu iz društvenog bečkog života, dapače sa moralnom tendencijom. Svijet ide u kazalište, povladjuje komadu, a novine svejednako psuju. Dormann je na ime izvršno po-godio neke jako razvijene bečke mane. Opisao je majku, koja sa svojim kčerima živi od »ljubavi«. Bečani se čute pogodjeni, pa se »stide i viču« !
Interesantna je pojava u Beču direktor Burgtheatra dr. Max Burckhard. On upravlja Burgthea-trom, brine se za uredjenje »Thea-tergesetza« i obaljenja cenzure, predaje u ženskoj akademiji o gra-djanskom zakonu u pogledu žena, piše roman i debitira najednom u dva kazališta sa originalnim dramama. U razmaku od tri dana da-vala se u Volkstheatru njegova »Btirgermeistenvahl«, u kojoj oštro žigoše »pravne« odnošaje pri i z-b o r u seoskog načelnika, a u Rai-mundtheatru njegova »’s Katherl« u kojoj sa priličnom vještinom plaidojira za rehabilitaciju t. zv. p a 1 i h djevojaka. Burckhard dobro poznaje mane pravnih odnošaja u teoriji i u praksi, on poznaje bečku publiku i kazalište — pa je uspio. Pogodio je: svemu prilagoditi se. Hoče li njegov rad biti od zamaš-nije vrijednosti, za sad još nije nioguče ustanoviti.
Svakako do sad najveći uspjeh I
ove sezone polučio je Philipp Lang-mann. Kada je prije nekoliko go-dina kao nepoznat činovnik iz Brna izdao svoje prve novele : »Arbeiter-leben«, a za tim svoje »Reali-stische Erzahlugen« i »Ein junger Mann von 1895.« kritika ga je jednoglasno pohvalila. Odlikovao se on od drugih mladih pisaca soci-jalnih odnošaja time, što mu je sud objektivan, ne podvržen nika-kovoj tendenciji, a prikazivanje prodahnuto poštenim umjetničkim nastajanjem. Več onda istaknuo je Otto Julius Bierbaum, da če Lang-mann, uznapreduje li tako dalje, biti do skora sposoban, da njemačkoj literaturi podade pravi roman iz proletarskog života, u velikom stilu, dapače proletarsku dramu. Jednoj se od ovih nada Langmann prije godinu dana jako približio, napi-savši »Bartel Turasera«.
Majstor je Kleppl, u bojadisar-skom odjelu velike tvornice vune, napram svojim radnicima vrlo surov. Vlada opče nezadovoljstvo radi njega i radnici štrajkuju. Več četr-naest dana radnici ne rade; novaca skoro više nema u zajedničkoj bla-j gajni. Glad je velik, a jedina je nada radnika, da če na sutrašnjoj j sudb. raspravi Kleppl biti optužen, a u tvornici nastat novi život.
I Kleppl je naime jednu radnicu napastovao, te joj uz nepoštene uvjete obečao ponovni posao u tvornici. Sestra te radnice, Marija Zeller to razbrblja, a Kleppl je bio prisiljen, da ju tuži radi uvrede poštenja. Sutradan je rasprava. Jedina je nada radnika njihov sveopče po-štovani drug Bartel Turaser, koji je slučajno čuo Klepplove riječi i uvjete, pod kojima želi sestru Ma-rijinu nanovo primiti u posao. No u predvečerje dodje Kleppl Tura-
seru, na turne mu 200 forinta i obeea povišenje place, da se na sudu ne zaklinje, pa će onda on radi pomanjkanja svjedoka biti oslo-bodjen. Turaser je pošten čovjek, on odbija Kleppla. No u njega vlada veliko siromaštvo; jedno mu je dijete u povojima, a mati mora po čitave dane da radi izvan kuče, drugo mu je dijete tek prepatilo tešku bolest, te ne može da se do-voljno oporavi, jer mu manjka jaka hrana. U očigled svoje velike bijede, nakon neprestanih molba ženinih, da si spasi obitelj — a Turaser ljubi svoju djecu — a štrajk i onako nema smisla, jer su za nj radnici presiromašni, a Kleppl obe-čaje, da če svi opet dobiti posla — prevlada u Turaseru želja za boljkom i on uzme novce. Sutra dan su radnici preneraženi, kad dočuju, da ih je Turaser izdao, da je Kleppl oslobodjen, a Marija Zeller radi klevetanja osudjena. U njima se podigne gnjev i oni su nakani da Turaseru »hvale«. — JuriŠaju mu kuču. Turaser se spase pred kamenjem, a žena ga brani i zagradjuje vrata. A onda, kada se bura slegne — onda žena mora donijeti mesa, dobra mesa i figa i kolača i sve što mu djeca žele. Ta on je sve to samo za njih učinio. I Turaser sam igra sa svojim dečkom, da ga razveseli — i da zatomi savjest. No to mu ne po-lazi za rukom. Nakon deset dana umru mu djeca. Prejela se. Slabi im želudci više ni mesa ne pod-našahu. Sad svom šilom navali na Turasera njegov žalosni položaj. On je izmet! Izdao je braču! Svi su ga izbjegavali, a i on, njegov sin, u njega je posumjao, njegov sin u svoga ljubljenoga oca, a on je to samo za njega učinio, da mu spase
zdravlje. On ne ide ni na sprovod. Nakon velike muke odlučio se. Polovicu od još preostalog novca dade starom bojadisaru Adolfu, da se oduži brači, koju je izdao — Kleppl ih nije natrag primio u posao — a drugu polovicu dade ženi, a onda mu odlane, i on zove svoga branitelja, da javi sudu e je on krivo izjavio. — A sve to napisano je tolikom objektivnošču i mirnočom, bez svakog tenden-cioznog natezivanja, da drama iz-lazi kao pravo umjetničko djelo. Premda je sujet neizmjerno opor, a Lagmannov prvi dramatski pokušaj, uspio je posvema. Kad sam djelo bio pročitao, pobojao sam se za prvi i treči čin, u kojima ima nekih opasnih mjesta, no uz izvršim igru, osobito gospodje Schmitt-lein i dr. Tyrolda, djelovala su sva tri čina tolikom elementarnom šilom, da su za svakim činom burno iza-zivali pjesnika. No on se tek pokaže nakon dovršena komada, da se sa — dakako u tim zgodama neizbježivom nespretnošču, koja je mladim piscima kao permanentna, zahvali na burnim ovacijama. Ovo-liko pljeska u Volkstheatru več dugo ne bijaše. Langmann nakon ovoga uspjeha, koji je uz uspjeh Haupt-mannovih »Tkalaca« največi u torn genreu, opravdava velike nade.
dnp.
Glazba. Vrlo zanimivu i zabavnu večer proživismo 11. prosinca 1897. na koncertu »Slavenskog p jeva čkog društva«. U zadnje se doba u ovom društvu opaža po-voljan napredak. Pod izvrsnom upra-vom gosp. Matije Hubada. Slav. se je pjev. društvo toliko glazbeno usavršilo, da koncerti pobudjuju sveopću pažnju. I sam se djelokrug
društva znatno povečao i dobio gotovo kulturno značenje, od kad društvo kani izdati pred strani svijet nepoznata i još neštampana djela slavenskih kompozitora. Lani polu-čilo je društvo veliki uspjeh, pri-kazavši bečkoj publici u izvrsnoj izvedbi Dvoržakov »Te Deum»
Na spomenutom nedavnom koncertu izvojštilo si Slav. pjev. društvo po-novnu pobjedu. Muzikalne su se produkcije pod ravnanjem g. Hubada dovinule upravo do neočeki-vane savršenosti. Osobito su spo-mena vrijedni zborovi, koji su se od lane povečali i koji su, što se tiče glasovnoga jedinstva i sigurnosti prikladni, da i najvećim za-htjevima zadovolje, što kod pri-jašnjih zborova nismo mogli konsta-tovati. Od solista se osobito istaknuo ovaj put prof. Hlavač iz Petrograda, koji je sa svojom idealnom igrom na harmoniju, po vlastitoj konstrukciji sagradjenom, slušateljstvo upravo zadivio. Hvale je vrijedna nakana društva, da od sada veču pažnju posveti južnoslavenskim, oso- | bito i hrvatskim kompozicijama, koje su do sada, velikom krivnjom i samih Hrvata, bile kao zapostavljene. Več ovaj koncert donio je neke lijepe hrv. kompozicije, a med njima i Zajčev »Dolazak Hrvata«. Uz narodne komade, što ih je bosanska vojnička glazba izvela sa mnogo čuvstva i pojimanja, pre- } tvorio se ovaj koncert u pravu | slavu slavenske muzike, a dopusta mnoge nove nade za blagotvorno djelovanje ovog marljivog pjevačkog društva.	y. P.
5%
Conference Hermana Bahra.
U raznim dobama i u raznim naroda mogla se literatura pohvaliti
'osobite pazljivosti. Ako i kritika nije uvijek u torn pogledu učinila svoju dužnost, znale su lijepe i duhovite gospodje da u svojim salonitna, pod svojom zaštitom pro-bude interes za lijepu književnost i umjetnost. Historija nam spominje više ovakovih literarnih salona, u kojima su si ljudi, skupivši se oko dražesne domačice, pripovijedali šta je novoga u umjetničkom svijetu. Bilo je, da je kadkada tko i upozorivao na koji novi talenat ili na koju novh knjigu, dapače sam iz nje štogod pročitao, nebi li tako probudio interes za ovo ili ono štivo. I tako se često dogodilo, da se baš u ovim salonima rano-gomu pjesniku složio krug vjernih štovalaca; ovakav je pjesnik bio osiguran! No danas, kada su taj posao preuzele novine i kada se duhovita zabava više ne koncentrira u privatnim salonima, nego postaje sve više javna i opčenita, izgubili su i »saloni« svoju prijašnju vrijednost i zamašaj, te su prore-djeli; danas je mladima talentima teže uspeti se na površinu. Osobito novelistima i pjesnicima je upravo svako isticanje nemoguče. Interes za književnost prilično je slab, a i taj posve apsorbira kazalište, dok se štampane knjige slabo čitaju, a još slabije kupuju. Na taj način danas sve teži za pozorištem, a mnogi epski talenat, koji bi možda u noveli uspio, na pozornici propane, ne imajuči dovoljno snage za dramu. Time gubi i novela i drama. Več se više puta pokušalo, da se i novelama pribavi dolično im mjesto, no sve je bilo u zalud. U to napiše lani fini bečki novelista gosp. Rudolf Strauss brošira: »No-vellen-Premičren«, u kojoj predlaže da se kao sa dramama tako i sa
novelama prirede premiere, to jest, da se javno recitiraju. Time bi bilo pomoženo i samoj recitaciji, koja nemože da uspije ni dramom, radi tehničke manjkavosti ljudskoga grla, ni lirikom, koja u slušaocu predpostavlja barem neko odredjeno duševno raspoloženje, a kojoj je upravo pravo polje epika. Na taj bi se način novelisti mogli sami prikazati puhlici. Ovo je svakako dobar predlog, več radi toga, j er onemogučuje kojekakve izgrede današnje novinske kritike, koja če se morati podvrči jedino mjerodavnom sudu same publike. Gosp. Hermann Bahr, priznati vodja t. zv. bečke književne škole, koji vazda osobitom pripravnošču podupire mlade talente, pokušao je nedavno da sa-vjet gosp. Straussa zbilj a i izvede. U bečkoj dvorani Bosendorfer obdr-žavao je on nedavno ovake dvije »conference«, u kojima je uz duhovit uvod svojim slušateljima čitao najnovija djela nekih mladih austrij-skih novelista. Gosp. Bahr si predstavlja ove svoje conference na način literarnih salona. Nastupljuje svoja čitanja sa razgovorom u kojem razlaže svojim slušateljima što če i kako če. Pripovijeda im o novim knjigama i novim talentima, razlaže svrhu svojih čitanja, a sve to onom poznatom svojom lakočom u konverzaciji, kojom i ne čuteči pre-dobija svoje slušatelje za se. Bez sumnje je, nastavi li gosp. Bahr svoje conference, da če rasprostra-njenju literature jako koristiti. Nači če te njegove conference več i za to odziva, što gosp. Bahr djela ne recitira po kakoj šabloni, nego ih čita, pripovijeda sa neobično finim pointiranjem, ističuči samo ono, što je u cijeloj stvari najvažnije. On še naime posve podaje pjesniku, slije- [
I deči jedino njegovu intenciju, a da se nikada ni njegova osoba ni njegov glas ne ističe, i time se njegova čitanja ugodno razlikuju od svih ostalih recitacija.
Recitacija je do sada jedini način, kojim se može za novelistiku u puhlici probuditi interes, koji joj pripada prema njenoj važnosti u literaturi. Mi o ovom Bahrovom pokušaju izvješčujemo, ne bi li i naše mlade pisce upozorili na Straussov predlog.	dnp,
3%.
Heineovo.i stogodišnjici. U či-tavoj njemačkoj književnosti nema pjesnika, o kojega bi se Nijemci toliko ogriješili, kao o Heinea. A ipak su njegova djela za njemačku literaturo od neprocjenjive vrijed-nosti, te su polučila veči uspjeh, nego li djela i jednoga njegova suvremenika u Njemačkoj. Jedni ga odbaciše i pogrdiše iz kojekakih krivih predsuda radi njegova života, drugi ga uzljubiše radi njegova mučeništva. Čitali su ga pako svi. Ako su njegova djela bila od-bačena, njegove su pjesme u iz-danju sa slikom Heineovom ovjen-č a n o m t r n o v i t i m v i j e n c e m doživjele mnogo preko sto naklada. Tako je Heineu bilo učinjeno krivo i od prijatelja i od neprijatelja. 1 sami njegovi obožavatelji, uživajuči u njegovim djelima, uzgojiše si umi-šljenoga Heinea, o čemu nam najbolje svjedoči iscereni mučenički kip, što ga je isklesao Haselriis po j nalogu naše carice za njenu vilu j na otoku Korfu. Nikad si nijesu ni protivnici ni zagovornici uzeli toliko truda, da u njem upoznadu čovjeka u kome je ključao mladi život sa svim svojim čuvstvima i strastima. A ipak je Heine jedan
od najiskrenijih pjesnika svili vje-kova. Svaki je kritičar na njem našao štogod, da pokudi. Sudili su ga uvijek prema svojim željama i mislima. Jedni od njega tražiše krščanstvo, drugi patriotizam, a tre-čima je bio pre Slobodan. Svi pako propustiše, da u njem traže čo-vjeka, živo biče, koje živi prema svojoj naravi, za koju nista ne može. Njima bi bilo milije, da su i Hcinea vidjeli hodati svijetom pod istom onakom lažnom konvencionalnom kritikom, pod kojom su se i sami skrivali. Buduč su sami bili naučeni, da svoja čuvstta izjavljuju prema vanjskim okolnostima, bilo im je krivo, sto je pjesnik glasno vikao, kada su ga udaralt, što je plakao, kada ga je duša boljela i što se smijao, kada mu je bilo dobro. Tim više bila je ta njihova nezahvalnost neopravdana, što su sami uživali u vječnim njegovim poezijama, jer su sami uzdrhtali kod boli pjesnikove i nasladjivali sc njegovim uživanjem i veseljem. Boj proti njemu išao je dapače tako daleko, da ga neki ne pri-znaše Nijemcem i da mu ne do-zvoliše u Njemačkoj podiči spomenika. No sve to nastojanje nje-mačkih nadrifilistera nije pomoglo. Danas se Heine u Njemačkoj više čita no i jedan njemački pjesnik, ne izuzevši ovdje ni Goethea ni Schillera. Dapače u Njemačkoj možda nema čovjeka, koji čita, a koji nije proživio dobu, koja se mirne duše može nazvati Heine-ovom periodom. Ipak trebalo je evo sto godina da se navrši, dok se našlo ljudi, koji zahtijevaju, da se Heine cijeni prema djelima, a ne prema njegovom vanjskom životu. Premda još naukom nije utvrdjeno
je li se Heine rodio godine 1797., 1799. ili 1801.,večina je za god. 1797-» — veliki se broj ozbiljnih Heineovih štovalaca složio, da dostojno proslavi 13. decembra ove godine, Sa svih se strana čuju ponovno glasovi, koji rasvjetluju pitanje o Heineu i koji sve odluč-nije zahtijevaju, da mu se opre-dijeli dolično mjesto u svjetskoj literaturi. Francuz Jules Legras dokazuje Nijemcima, da je Heine i u Francuzkoj ostao Nijemac; duhoviti učenjak i pjesnik Oscar Pa-nizza u Ziirichu izdaje kao prvu u svojim slobodoumnim »Ziircher Diskussionen« raspravicu o Heine-ovoj bolesti, gdje ju prikazuje kao naravtiu pošljedicu njegove naravi, a nipošto kao nešto abnormalnoga, a kamo li nemoralnoga; mladi pjesnik Richard Schaukal izdaje prekrasno opremljeni Breviarium: Heineov život u njegovim pjesmama, a sa svih se strana po svim nje-mačkim odličnim listovima zahtjeva obaljenje svih krivih nazora i pravo za pravoga pjesnika. Današnji dan Heineu u Njemačkoj uskratiti spomenik, nije nego najsurovija nezahvalnost i tjesnogrudnost. Heine je u prvoj polovici ovoga stolječa bio svijetla tačka medju sentimentalnim Schillerovim epigonima i nasljedo-vateljima Goetheove prefinjene uko-čenosti. On je prvi probio granice j filistarskog konvencionalizma i nje-I mačkom narodu stvorio novu živu i svježu liriku neprolazne vrijed-nosti. Četrdeset je godina prošlo od Heitieove smrti, a još mu se u njemačkoj književnosti nije porodio premac; a da nije bilo Heinea, ne bi Njemačka danas u najmladjoj svojoj lit. školi imala onoliki broj finih savršenih lirika, nego bi se
možda još nalazila u stadiju suhoparnih Morikea, kojih je vazda u Njemačkoj bilo i suviše. dnp.
'm.
UMJETNOST.
Ponajprije da se sjetimo 70-go-dišnjice Arnolda B 6 c k 1 i n a, što se slavila 16. listopada 1897.
Jedina je »Nada« donijela tom prigodom kratku noticu. Sto više učiniti ili malo bolje poučiti pu-bliku o umjetnosti tog velikana tiijesu se potrudili hrvatski listovi, listovi »za literatura i umjetnost«. Ne bi čovjek vjerovao, da se elita inteligencije srednjo-evropske zemlje tako malo zanima umjetnikom ne samo svjetskog glasa, več u istinu jednim od najznamenitijih slikara njemačkih i devetnaestog stolječa. Dakako, kad se radi o tom, da se »sudi« današnja umjetnost, onda znadu gospoda raspredati na dugo i široko, da ta prokleta umjetnost, nije ni lijepa, ni zdrava, ni duboka — u opče »ništa«. Prema tomu poznavanju i prosugjivanju moderne umjetnosti bit če i Hocklin kaki slikar, koji jest ili je bio »u modi«, pa dosta. Pa ne če biti ni vrijedno, da se o njemu malo više porazgovori. To je loš znak ne samo za hrvatske listove, več i žalostan za hrvatsku publiku, prema kojoj se ti listovi uiti ne čute obvezani, da o ta-kovom pojavu više duševne kulture malo opširnije progovore, pa makar i osugjujuč ga. Do duše nijesu se ti listovi niti osobito trudili, da publiku odgoje, da se u istinu zanima za što ozbiljna. To su oni isti listovi, koji donašaju dosadne kojekakove njemačke i talijanske slike, što ih u onim zemljama donašaju listovi trečega reda, za koje
ozbiljni ljudi ne mare. Interes, što ga posvečuju naši časopisi tugjim slikama ni malo nije razmjeran njihovoj vrijednosti. Čini se, e njima patriotizam brani, da Hrvatima pri-opče tugje dobre stvari, a da im dopušta širiti tugje, što ne vrijedi skoro ništa.
Žalimo, da moramo tom prigodom ovako govoriti, da moramo kaljati umjetnika mišlju na žalosne okolnosti i nehaj, povlačiti ime njegovo po chronique scandaleuse naše literarne republike, ama baš republike.
U trečem čemo broju učinit svoje, da to po mogučnosti popravimo. —
Od jedno pol godine življi je umjetnički život u Beču. Sve se više publika zanima za nove umjet-ničke salone, a sve više šalju zna meniti slikari zapada svoje proizvode u Beč. Tako sada ovdje ima nekoliko izložba:
Kod Mithke-a izložene su Stu-ckove slike, u salonu »Gartenbau-Gesellschaft« Slevogt, kod Artarije Alfonso Mucha, dekorativni slikar, koji živi sad u Parizu a rodom je iz Moravske. Evo izvještaja o tim izložbama, no primječujemo e je taj izvještaj pisan najviše, u tu svrhu, da označi umjetnike, a ne toliko, da nabraja ovdje izložene slike.
Franz Stuck. Njegove slike dišu zdravim duhom antikne umjetnosti. Ne oponaša je, premda ju poznaje. Nije mu od potrebe, da je formalno oponaša, pošto je sam čovjek poput onih Grka, koji su stvorih ona neprolazna djela, što nam izdaju narav grčkog naroda, kakav je živio i rnislio pod onim vedrim nebom, što mu je omogu-čilo da sačuva prirodnost i za naj-
višeg procvata svoje kulture, što je s toga i bila onako vedra i živa, nepomračena kulama kineskog zida, što ih diže hiper-spiritualizam ka-snijeg svijeta, u koga nije mogla ni Isusova nauka da uguši surovost, ved je ova dapače od čiste religije učinila verige za dušu, koja je težila za slobodom i životom. — U najnovijim njegovim djelima megjutim ovaj je osje čaj prirodnog života »samo« elemenat jedan. Inače je Stuck posvema (lijete današnjeg doba.
Razvoj njegov u kratko je ovaj: U Mtinchenu učio je na umjetno-obrtnoj školi. Sredstava za študije nije baš imao u obilatoj mjeri, pa se s toga mučio noču, da risanjem kojekakovih stvari zaslužuje sredstva za opstanak. Taj intenzivni umjetno-obrtni rad odgojio je u njemu čuvstvo za forme i za stil te mu obogatio fantaziju, koja mu je postala neiserpivom, oslobodio mu sile, što sad vanredno lako stvaraju. Nu skoro se oslobodio akademičkih veriga, kako je to pri-lično pokuzao serijom risarija »Alle-gorien und Embleme« (Gerlach & Schenk, Wien 1882.), a još više u drugoj: »Karten und Vignetten« (u istoj nakladi). To su kojekakve prigodne risarije, pune humora i dosjetljivosti, što djeluju vrlo sigurno i neposredno. U osamdesetim je godinama mnogo radio za »Flie-gende Blatter« uz Oberlandera, Kauffmanna, Harburgera i dr. Tu imade briljantnih humorističnih i satiričnih slika ljudske ludosti i be-zazlenosti, a uvijek je lagan, siguran.
Koncem 80-tih godina napusti svijet novina, naklapanja, politike i društvenih komedija, pak se dade na sanjarenje. U torn je sličan Bocklinu, samo s torn razlikom, što
je to bavarsko dite naivnije i obično življe čudi, nego li Bocklin, koji je uvijek osobito ozbiljan, i dostojanstven. Stuck riše faune, kako se tuku i vesele. Smijeh, kako ga on riše, tako lako ne pogagja nijedan slikar. To je naivni, vrago-ljasti, nepomučeni smijeh, što ga nijesmo naučni da čujemo u današnjem svijetu. Tako njegova dva fauna, koji se tuku na način jelena — ili jaraca, za šalu iz obijesti; okolo stoje fauni, nimfe, smiju se smiješnim junacima. Na drugoj se slici bori takov svat sa jarcem, drugi glegju, jedan diže od veselja ruke u vis i smije se smijehom, što mora da sugestivno djeluje na gle-daoca. Tamo opet stari centaur nagovara nimfu. — Svi ti likovi kao da su izrasli iz naslikane okolice te su na neki način personifikacije njene poezije, ('ista i snažna narav tih slika oživljuje u nama djetinja čuvstva, što ih zatire »kultura« i »duh«.
Drugo lice pokazuju slike zadnje njegove dobe. To su djela dozrelog umjetnika, koji traži da prikaže naj-dublje probleme i sile životne pojave čovjeka-
Odveč je velik poganin, a da bi stvorio što ozbiljna na polju religioznog slikarstva, premda ga velika njegova sila goni, da se lati takovih problema. Tehnika je do-tjerana, rafinirana, imade krasnih i slikovitih boja, no slike su odveč dramatične, bez jake lirike. Megjutim djeluju prilično krepko.
Najsnažnije su pako Stuckove alegorije. Nijesu to alegorije ka-kove su slikali Rafaelovi epigoni kroz dva, tri stolječa, sa atribu-tima i personifikacijama. »Rat« prikazuje tamna slika, gdje mrki nemilosrdni jahač s napoleonskim
licem, držeč na desnom ramenu krvavo koplje, jaši na izmorenom konju preko golih mrtvih tjelesa, Sto plivaju u krvi, a horizont ra-svjetljuje crveno svjetlo požara. Ona gola tjelesa naslikana su go-lemom vještinom. Tko je tu strašnu sliku vidio, tako lako je ne zabo-ravlja; a još manje »Grijeh« : Gola žena, oko koje se vije velika zmija, što sikčuč pruža glavu iznad njenog ramena. Duboki i zavodljivi pogled te žene pobugjuje u nami čuvstvo svemožnosti prirodnih sila, Sto po-kreču »životom«.
Alfonso Mucha riše plakate, kakovi se sad produciraju u Fran-cuskoj, Belgiji, Engleskoj pa i u Njemačkoj. 'l'o je posebna umjet-nost i največi slikari ne zaziru od toga, da bar prigodice naprave ta-kove »stvari časovite trajnosti«. Mucha riše ilustracije i urese za knjige i t d.
Današnji plakati razvili su se pod uplivom japanskih sličica, što su se ondje rabile slično, kao što u nas plakati, več par stotina go-dina. Molitve sa slikama i bez slika vješale su se po hramovima i u njihovom okolišu; svečenici pravili su reklamu za svoje hramove, a trgovci širili su pomoču hodočas-nika cedulje i sličice, da pohvale svoju robu. Taj običaj prešao je najprije u Ameriku početkom ovog stolječa, gdje su rabili plakate u mnogo večoj mjeri, lijepili ih po zidovima kuča, dočim su u Japauu vješali plakate o drveče, na mostove i t. d. On da su najzad i za-padni Kvropljani slijedili Ameri-kance. No Evropljani uporabili su način risanja, što dolikuje pravom slikarstvu, risali su tjelesno i odveč komplicirano, što se promijenilo tek šezdesetih godina, kad su došle u
Paris japanske slike za reklamu, koje su bile risane prema princi-pima dekoracije ploštine, što je vrlo važno za shvatljivost značenja i svrhe affiche. U to doba vratio se iz Londona Jules Chčret, koji je počeo raditi u torn smjeru, no ne oponašajuč baš Japance, i po-lučio silan uspjeh, tako, da su ga nazivali »maitre de 1’affiche« što dakako danas nije više. Chčret je osobito rabio boju, što manje figura, da bi mu slike bile što ja-snije i napadnije a inače upotreb-ljavao je kojekakova sredstva, da podraži publiku. Njegovi oponaša-telji još su više zagrezli, pa kad se pojavio Mucha, sa svojom di-skretnom bojom, polučio je tim veči uspjeh.
Alfonso Mucha rodio se 24. srpnja i860, u Ivanciji (Moravska). U Miinchenu je posječivao akademiju lijepih umjetnosti, uz to je morao svakojakim radnjama zasluživati, da uzmogne živjeti. Iz Mtinchena pogje u Beč, pa u Paris svejednako zle sreče. Ceznuče za domovinom nagoni ga, da se vrati, no u maloni moravskom gradiču morade da prekine putovanje. Da si što zasluži, nariše slike iz okolice, što su posredovanjem pobudile interes grofa Khuena Emmasova, koji se baš bavio oko obnavljanja svojega dvora. Mucha mu je baš došao u zgodan čas i uredi mu jednu dvoranu. Grof mu postane prijateljem i pošalje ga u Paris, da tamo na njegove troš-kove dovrši svoje nauke.
Ondje mu slučajno ponudi Le-mercier, da napravi plakat za Saru Bernhard. Bio je naime baš pri-sutan, kad je I.emercier dobio tele-fonički nalog, da nabavi affichu za »Gismondu«. Izmegju predloženih načrta izabere Sarah sama Muchin
načrt, premda je bio u nekim stva-rima pogrješan, pošto se slikar žurio. I time je Muchi bila odre-gjena budućnost. Uspjeh je bio tako velik, da su ga več sporegjivali sa Chčret-om, Grassetom, i to tim više što se i Grasset izjavio povoljno o Muchinim radnjama, premila mu je iuače oprečan.
Muchini načrti vrlo su originalni, ne presenečuju samo, več pobugjuju udivljenje svojom raznolikošču i ukusom. Da upotrijebi svaku formu i liniju ženskog tijela na način orna-mentalan, u torn je vanreilno vješt, Slobodan i lagan, rasporegjaj je fin, ukusan, te ne smeta jednovitom, čistom effektu. On se ne žaca, da lasi prikaže u čudnovato-stilizovanoj formi: kao paralelne i križajuće se pruge. Veli se, da je to forma podražena žicama, što se toliko rabe u Muchinoj domovini. Da li se to smatralo u ideji ukusnim ili ne, svakako je to pomoglo Muchi do vrlo originalnih uspjeha, a može se ovakova stilizacija uzeti kao po-sljedak duha ornamentike. Hoje rabi vrlo delikatno, one mu nijesu orga-nički elemenat, več je to samo risarija. Boje rabi samo da ističe risariju, da joj odredi vrijednost. Za to ga je i nazvao Ch. Saunier »un afficheur blanc«. A isto je tako delikatan u pogledu kretnje, koje u njegovim likovima nijesu nikad pretjerane, več jednostavne i neu-siljene; lica su naravna i imade u njima nešto od prirodnog pogleda.
Snažna i bajna fantazija stvorila je njegove ilustracije i krajoreze. za priču Roberta de Flers »Ilsče«. Premda je tu silne izmjene raznolikosti i osebujnosti, nista se ne dojima, kao da je hotomično izmišljeno. Karla čovjek lista »Ilsče«,
onda kao da sanja o vilinim peri-vojima.
Njegove ilustracije za Seigno-bovu povjest Njemačke lijepe su, kako no se veli, ali se u njih po-kazuje formalnost Muchine umjet-nosti.
Max Slevogt riše po moguč-nosti n el ij epe ljude, pošto u njih nalazi veče i zanimivije izmjene u bojama. Njegov način slikanja vrlo je, kako no se veli, opor, u nuz-grednim stvarima čini se nemaran, mrljav. No polučuje svojim div-ljim načinom velikih uspjeha. Portreti njegovi pokazuju vanrednu rek bi do sad nevigjenu šilu za ka-rakterizovanje individualnosti, a njegova Šeherezada, koja pripo-vijeda tisuč i jednu noč te »Josipov san« od osobitog su i čudnog čara boje i poezije. Način i boje njegove vrlo su skromne; u toj skromnosti dopire do granice pro-stote. Svakako je to slikanje jako zanimivo.
'Pako je i Beč za kratko vrijeme razvio bujan umjetnički život, koji je pobudio najraznoličnije dojmove. Sada se u »Ktinstlerhausu« otvara ovogodišnja zimska izložba, koja če takodjer ilonijeti zanimivih novosti, o kojima čemo govoriti u budučem broju	G. 7.
Umjbtni obrt. U Hegelovoj ulici u Beču izloženi su umjetno-obrtni predmeti iz Bosne: posude, smot-kovnici i druge stvari za pušače, čilimi, sandučiči, stoliči i t. d. Srebrni urezani ornamenti vrlo su harmonični, ukusni te egzaktno izvedeni. To vrijedi i za čilime, koji su i po evropskim pojmovima van-redno elegantni, Citava izložba po-
kazuje, koliko u našeg naroda imade čuvstva i sposobnosti za umjetni obrt i za ornamentika
3%.	y.
O JAPANSKIM ženama. U dvorani dolnjo - austrijske obrtne zadruge predavala je 11. prosinca gospogja Julie v. Kreitner o ja-panskim ženama. Predavanje bilo je vrlo zanimivo, pošto ggja. v. Kreitner ne poznaje Japanke tek iz daleka poput mnogih putnika, koji su bili u kojoj čajnaji ja-panskoj, pak su mislili, da su upoznali »japanske žene«. Gospogja v. Kreitner proživila je u Japanu desetak godina te je mogla za to vrijeme da intimno opči sa ženama.
Dvorana bila je te večeri ure-šena japanskim sagovima, odije-lima i t. d., a kraj kathedre stojala je obučena lutka karikirane Japanke.
Predavačica je najprije opisala vanjštinu japanske žene. Ovalno lice; nakoso cjepljene oči; smjela, kosa črta obrva, sto stoje pod večim kutem, nego li u nas; dug, fin, zavinut nos; glatke lasi; duga haljina s prijeda zakopčana sa prostranim visečim rakavima, širok pas; cipele na visokim staleima. Mnoge žene briju obrve, da si bojom naprave onakove, kakove odgovaraju estetičkim pojmovima Japanaca; usne takogjer bojadišu crveno, a udate žene bojadišu i zube crnom bojom, k6 što i geishe (plesačice). V lasi moraju biti glatke, a da to budu, največa je skrb Ja-panka, pošto se kovrčaste lasi srna-traju znakom moralne propalice.
Socijalni položaj Japanke vrlo je žalostan. Odgoj ih čini lutkama bez ikake samosvojne volje, utuvi im, da nijesu biča, koja imadu
pravo na samosvojne težnje, več da su na svijetu samo radi mu-ževa. Svaka kretnja njihova, svako ganuče duševno ili inako propisano je do najsitnijih sitnica, sve su žene ondje na jedan kalup. Kroz stolječa tako odgojene, napokon su si prisvojile takovu vještinu u konveucionalizmu, da se skoro sve, što čine, pričinja naravno i neusi-ljeno tako da može u torn pogledu lako prevariti neupučenog čovjeka. Kako su Japanke svojim životom više mašine, nego li živa biča, to ih prema tomu i štuju, ili bolje: prema društvenom položaju, o kom ovisi onaj odgoj i držanje. Dočim Evropejac priznaje ženi neku sa-mostalnost biča, a vjera ju krščanska cijeni po savjesti ravnom mužu — u Japanaca još se više ističe društvena premoč, što se po-kazuje i u društvenim formama. Dogje li tko u kuču, pa hoče da pita, je li domačina kod kuče, onda digne palač; ako li pako pita za domačicu, tad digne mali prst.
Pri sklapanju braka ne ima žena nikakova prava odluke, a često niti muškarac. Brak se sklapa bez pitanja nevjeste po obitelji, pri čem je nužno posredovanje provodadžija, pošto inače brak nijc pravovaljan. Država pako ne brine se za brakove, koji se sklapaju pred onim provodadžijama, koji su tu svje-doci. Pravni i materijalni odnošaji u braku odregjeni su konzekventno prema duhu čitave japanske civilizacije: muž ili njegova obitelj kupi Ženu ili se pako — ako je muž siromašan, a obitelj vjereničina bogata — onda se muž — udaje, kako bi rekao; onda je mužu teže u braku.
Kako japanska žena nije tu za sebe, več za obitelj i za muža, to
je interes obitelji ili muža šiboleth, koji ju bez pitanja ili razmišljanja prisili na svaku, i najokrutniju žrtvu. Ako li iziskuje dobrobit muza ili obitelji, žrtvovat če Ja-panka i svoju spolnu čast, a slavit be ju onda kao mučenicu ljubavi.
U novije doba nastao je pre-okret u ekonomičkim i privrednim odnošajima u Japanu, razvija se moderni industrijalizam, a to stanje nije u suglasju sa dosadanjim položajem žena. S toga je nastala jaka reformatorska struja, s kojom simpatizuje i car. Nedavno se pri
jednoj svečanosti vozio u istim ko-lima s caricom.
Radi prostora samo još riječ jednu o geishama (plesačicama). Kao mladu djecu prodaju ih roditelji kojem imprezariju, koji ih poučava u muzici, plesanju, ponašanju i t. d. do šesnaeste godine. Mnoga si stekne velik imetak durovima svojih prijatelja, mnoge se udaju i postaju najboljim supru-gama. Ples im nije onakav, kako si ga pomišljaju Evropejci, več da-pače vrlo decentan.
G. J.
Želeči pr.ema svojoj zadači unaprediti našu književnost, raspisuje ovime »MLADOST« svoj prvi
NATJEČAJ
za najbolju novelu iz narodnog života.
Malo ali dobro! Samo pet stranica našega lista i ne više, neka hude opseg novele, što ju piše zdrava mladenačka krv, a ne črnilom zamazano pero, da se što više osjeti zrak svježa života, nego li prah pisačeg stola i folijanata estetike. Tko misli, da je živ i tko čuti, da što zna, neka nam se pokaže — ne čemo žaliti truda da čitamo.
Čija novela bude najbolja, nagradit če se sa 5° (sl. pedeset) for. Doduše malo, ali pravedno! — Za ostale dobre radnje pridržaje si uredništvo pravo, da ih smije uz običajni u nas honorar u »MLADOSTI« odštampati.
Rukopisi i imena pisaca pod istom oznakom neka se dostave upravi »MLADOSTI« najkasnije do prvoga ožujka g. 1898. Rezultat natječaja i nagradjena radnja objelodaniti če se u 7. broju »MLADOSTI«.
BeČ, u prosincu 1897.
UREDNIŠTVO.
Odgovorni urednik: Fran Podgornik.
Administrator: Otto Krauss. — Tisak : Dioničke tiskare, Zagreb.
Poziv na pretplatu!
„MLADOST"
smotra za modernn književnost i umjetnost
stupa ovim brojem u svoje prvo polugodište, te se uslobadja p. n. hrvatsko, srpsko i slovensko čitateljstvo najuljudnije pozvati na pretplatu.
„Mladost" izlazi polumjesečno na 3 štainpana arka sa umjetničkim prilogom. Donaša najbolje domače i strane beletristike radnje, bavi se svestranom objektivnom umjetničkom kritikom i objelodanjuje znanstvene članke iz svih grana moderne znanosti. U listku prati „Mladost" savremeni europejski, osobito pako slavenski znanstveni, književni i umjetnički život.
„Mladost/1 če svojim čitateljima prikazati savremene literature svih evropskih naroda i nastojati, da naša narodna literatura steče pred stranim svijetom priznanje koje zaslužuje. Prema tome raspisat če „ Mladost “ od vremena do vremena natječaje za razne struke naše književnosti i nastojati, da se nagrada dopita objektivno prosudjenom najboljem djelu.
„Mladost" je do sada jedini časopis, koji stoji posve na slobodoumnom temelju, koji ne pripada nijednoj Stranci, a koga vode jedino umjetnički i znanstveni eiljevi.
Pretplate primaju se u svim domačim i stranim knjiža-rama i direktno kod uprave „Mladosti": Beč IX., Tiirken-stras8e 23.
Pretplata iznosi:
za Austro-Ugarsku na četvrt godine 2 for., na po godine 4 for., dočim pojedini brojevi stoje 40 nč.; za Srbiju na po godine 9 dinara, a pojedini brojevi 90 para; za ostale zemlje na po godine 12 franaka, a pojedini brojevi
l-25 franaka.
Herbalmy-ev
fosforasto-kiseli vapneno-željezni syrup.
Taj več od 28 godina s najboljim uspjehom uporabljeni, najbolje odobreni i preporučeni syrup zn prša raslabljuje slinu, utažuje kašalj, umanjuje znoj, te pomaže probavu i hranidbu. Zeljezo sadržaje taj syrup u formi, u kojoj se lako asimilira, te je korisno tvorenju krvi, sadržinom topivih, fosfornih, vapnenih soli. Pospješuje kod slabe djece tvorenje kostiju.
Oijena jedne boce for. 1.35, uz dopremu poštom za 20 nvč. više za opremu.
Molimo, da iščete vazda llerbabny-ev vapneno-žel jezili syrup. Znak je porijekla ime „Herbabny“ na staklu i na kapici izbočenim slovima, te je svaka boca providjena uredovno zapisanim zaštitnim biljegom, na što molimo da se pazi.
Središno skladište i pošiljaonica:
Wien, Apotheke zur „Barmherzigkeit“
VII. I. Kaiserstrasse 73. i 75.
Skladišta u večini beekih i pokrajinskih Ijekaina.
Poznajete li bečki tjednik „Die Zeit“?
„Die Zeit“ izdaju Prof. Dr. J. Singer, Hermann Bahr i Dr. Heinrich Kanner.
Ppvoga siječnja počela nova pretplata.
„IMe Zeit“ izlazi svake subote na dvadeset stranica vel. četvrtine, te je sadržajno najpotpuniji i najsavršeniji njemački časopis.
„Die Zeit“ dosljedno objavljuje svojim čitateljima o svim pitanjima politike, narodnog gospodariva, znanosti i umjetnosti, te objelodanjuje beletristične radove znamenitih svjetskih autora.
„Die Zeit“ je jedini časopis u Austriji, koji je svestrano neovisan i koji proti svima zastupa istinu.
V politic! zastupa „Die Zeit“ nazore demokratizma, te izvješčuje svojim čitateljima o političkim odDOŠajima svih zemalja. U naroclnom pitanju su stupci u „Die Zeit“ otvoreni svim narodnostima naše monarhije, da pred Širokim svijetom rasprave svoje odnoSaje, nazore i težnje. U iiarntlnoin )|OS|)»darstvn zastupa „Die Zeit“ u smislu moderne socijalne politike prava slabijih proti jačima. U znanosti upoznaje „Die Zeit“ svoje čitatelje sa svim novim stečevinama iz svih njenih grana. U umjetnosti nastoji probuditi razumijevanje i interes za najnovije umjetničke proizvode. IzvjeSčuje o znamenitim novim knjigama, a u „Revue der Revuen“ upoznaje svoje čitatelje sa najboljim člancima svjetskih časopisa.
09" ,,Die Zeit“ se preporuča za oglašivanje. *90
Cijena je za četvrt godine 3 for. — Pretplate primaju sve domače i Strane knjižare, poStovne postaje i administracija „Die Zeit“ (Beč, IX., Giinthergasse 1). — Pojedini brojevi na uvid badava.
NOVO DOBA
List sjedinjene hrvatske, srpske 1 slovenačke omladine, za književnost, politiku 1 soeljalna pitanja.
Izlazi na početku svakoga mjeseca osim 11 praznike. Pretplata na godinu for. 3’50, s postom for. 3'6o, za djake, radnike i tnale obrtnike for. 2-50, s postom for. 2'6o. U Srbiju i Njemačku for. 3‘8o, resp. for. 2-8o, a u druge zemlje for. 4-—, resp. for. 3-—.
Jedan broj 35 nč., za djake 25 nč.
Pretplata i sva pisma na: Uredništvo »NOVOG DOBA«, Prag, Kr. Vinohrady, Stretova ulice č. 15.
Za nabavu se preporučuju slijeđeće tvrtke austro-ugarske
monarkije:
Bicikli (Bhuhkjih) : Georg Herbst, Bež, VI., Gumpendorferstrasse 88.
Cacao (Kaicao): Jos. Kiifferle & Co. Bež, XII., Eichenstrasse 60—62.
Cognac (Koma«): Ruda & Blochmann, Bež, I., Seilerstatte.
Elektrotehniške sprave (EaeKTpOTex-HHUKe cnpaBe): Deckert & Ho-molka, Bež, IV., Favoritenstr. 34.
Fesovi ('Feconu): Russo & Finzi, Troppau.
Galanterijska roba (l'a.iaHTepnjc.Ka po6a): Kohn & Low, Bež, I., Esslinggasse 15.
Glasoviri (r.iacoBnpn): F. Schmidt & Kunz, Bež, VI., Landwirth-gasse 2.
Gombalalke sprave (I'oMŽa^ia'iKe cnpaBe): Alois Singer, Bež, I., Franz Josefsquai 13.
Gusle (Pyc.ic): Ignatz Lutz, Bež, I., Rothenthurmstrasse.
Higienička roba (Xni'HeHu'iKa po6a): Sigi Ernst, Bež, I., Karntnerstr. 45.
Jagerovn rublje (JerepoBo py6jbe): W. Benger Sćihne, Bregenz.
Kalodont (Kajio^oHT): F. A. Sarg’s Sohne & Cie, Wien, Liesing.
Kasse (Kacel: S. Berger, Bež, I., Wipplingerstrasse 39.
Kolonjska voda I Ko.ion.cica 1104a): Joh. Maria Farina, Bež, L, Kiirnt-nerring 3.
Koinagalanterijska roba (KoJKHa ra-.laHTepnjcKa po6a): Limbach & Co. Wien, VII., Lindengasse 6.
KoSaralka roba (Koinapaniea po6a): S. Benedict, Bež II., Praterstr. 50.
Matoni kise lica (Mn 1 o uit Knce^nna): Heinrich Mattoni, Giesshiibl-Sauer-brunn blizu Karlsbada.
Nakitna roba (HaKHTHa poda): Ge-briider Mahla, Gablonz a/N.
Optičke sprave (OnTnuice cnpaBe): Neuhofer & Sohn, Bež, I., Kohl-markt 8.
Ovoji (Oboj'b): Sans & Peschka, Bež, IX., Garnisongasse 22.
Papir (Ilannp): Leykam-Josefsthal, Bež, I., Maximilianstrasse 12.
Pisaći Strojevi (Ilncahn CTpojeBn): H. Bunzel, Bež, I„ Rothenthurmstrasse 26.
Pera za pisanje ([lepa sa nncame): Karl Kuhn & Co„ Bež, IV., The-resianumg. br. 7.
Prah za stoku , (Ilpax sa CTOKy): Joh. Kwizda, Korneuburg.
Pokučtvo (IIoKyhTBo): August Knob-loch’s Nachfolger, Wien, VII/2, Breitegasse 10 u. 12.
Pokučtvo iz sved. drva (IIoKyhTBo hb esefl. 4pna):	Gebriider Thonet,
Bež, Thonethof.
Poslovne knjige (IlocjtoBne Kibnre): Briider Bodanzky, Bež I., Salz-gries 10.
Pletivo od Uca (II.ieTHBo 04 >Knita): Hutter & Schrantz, Bež, VI., Windmiihlgasse 18.
Poudre ravissante:	Mme. Rosa
Schaffer, Bež, IX., Maximilians-platz 4—5.
Pisaie sprave (Ilncahe cnpaBe): Theyer & Hardtmuth, Bež, I., Karntnerstrasse 9.
Katarski Strojevi (PaTapcicn crpojeim): R. Czermak, Teplitz.
Rublje (Pyini.e.i: Leopold Landeis, Bež, VI„ Wallgasse 16.
Kukavice (PyKaRHpe): I. R. So-bitschka, Prag
Sagovi (CaroBn): S. Schein, Bež, I., Bauernmarkt 12
Srebrnin (Cpe/ipimuc): Goldberger & Sbhne, Bež, VI., Gumpendorferstrasse 87.
Staklena roba ((’Taic.ie.Ha po6a): S. Reich & Co„ Bež, II., Czernin-gasse 3 i 5.
Šokolada (II IoKoaa4a): Gebr. Stoll-werk, Pressburg.
Sviječe (C Buj eh e): Ant. Himmelbauer & Co„ Bež, I., Wollzeile n.
Ssjetiljke (CBjeTH.i,Ke):	Gebriider
Briinner, Bež, VI., Magdalenen-strasse 10.
Tirolski loden (Tnpo.icnn .i<>4eH): Rudolf Baur, Innsbruck, Rudolfstr. 4.
Tkanine (Chenille) (TuaHHHe): Hackl & Sohne, Bež, I., Karntn rstr. 15.
Ure (ype): Wilhelm Kbllmer, Bež, IX., Servitengasse 1.
Ventilatori (BeHTtijiaTopn): E. Munlc Nachf., Bež, II., Praterstrasse 15.
Zeljeznine (>Ke.'t,e8HHHa): Vogel & Noot, Wartberg-Miirzthal.
Željezno pokučtvo (7Ke.T.eBHo no-KyhTBo): Aug. Kitschelt’s Erben, Bež, VIII., Laudongasse 36.
Zigice (>Knrn)(e): Fl. Pojatzi & Co., Deutsch-Landsberg.
Cesarski i kraljevski dvorski dobavljač zlatne i srebrne predje i tvornica pozamentirane robe
JAKOV SAUCZEK
Beč VII., Zieglergasse 41 Filialka: Budimpešta IV., Sttt6-uteza 5.
proizvadja svake vrsti
------ pozamentiranih radnja za crkve --------------------
vojničke i veteranske odore svake vrsti
kao Sto i sve pozlačene, prave i legi rane
orijentalne predje
uz najniže cijene.
Za crkve 1 manastire. Fabrikacija svake pozamentirane robe za črkovne nakite, pluviala, levita, obruba od srebra, vrvca, kita, čipaka, uzica i svib potrepština za vezenje zlatom i srebrom, svilenih obruba svih mogučih uzoraka.
Za vezenje zlatom i za „ltlasoli“. Veliko skladište svake vrsti predje od srebra i zlata, frisee, ondree, brillant, masif, vavour itd. Bouillon, police (Flitter), kovanih kovnih lističa (folie) u nekoliko stotina dessina, pravili i patvorenih uz uajjeftinije cijene.
Proizvadja se najbolji zlatni i srebrni „Blasch“ za vezenje pravim zlatom i srebrom, pozlačen, jednostavno i dvostruko posrebren, Saren, jednovit ili tišten.
Za činovuike i za e. k. vojsko. Bogato skladište svake vrsti odora za vojništvo i činovništvo, kao što i porteepea, pripasaka, zvijezda, vrvca, obruba. vojniških tkanica (pojasa), pletciča itd. uz naj-jeftinije cijene.
Vlastiti proizvodi,
NB. 8ve narudžbe 1 komisije te struke obavljaju se brzo i savjcsno za naj- I
jeftiniji račun.
Za tvornice bfelina i tkanina. Vlastiti proizvod svih zlatnih i srebrnih konaca i končiča, „Platt“-a, „Blascha", pravog i pa-tvorenog. Osobito lijepo posrebrenog finog „Platt“-a za plesne haljine i za bjeline; jednovitog, sukanog ili tištenog.
Zn giitdarc i graditelje glazbala. Skladište pravih i patvorenih, te lino posrebrenih žica i struna, svijetlog srebra, sukanih I uzica za lukove te žice za predenje.
Za kltuičarc 1 perjanlćare. Skl udi št e raznih zlatnih i srebrnih tkanina (Toque), francuski pozlačenih i posrebrenih gajtana i uziea, resa, bouillona, flitter-a (pulice), zvjezdica, žica i raznih sre- } brnih končiča prema narudžbi.
Za Kospojinake i modne salone. Fabrikacija najnovijih francuskih modnih nakita od zlata, srebra i oejeli, nadalje zlatnog i srebrnog cviječa, t. zv. „Aufputzflitter11, Suitas, Fonjas i zlatnih gajtana svake debljine za ženske šešire.
Za tapetare 1 dekoratere. Najbrže i uajjeftinije obavljaju se narudžbe. Skladište svake vrsti leonskib obruba, rojta, čipaka, cre-! pina i gajtana itd. za dekorativne opreme i pokučtvo. Izradjuju se svake vrsti radnje prema risarijama i po naputku.
Za društva i zborove. Uzimaju se sve radnje u štruci odora za c. k. veteranske zborove, seminare, za šumarske i gospodarske škole, za društva, za pogrebne družbe, osobite solidnosti i čvrstoče.
Društveni, odborski i plesni znakovi, emblemi svake vrsti, vrlo ukusni.
Važan je za izvažatelje
i uvažatelje
„Export-Compass11
godišnjak za interessente austro-ugarske iz-vanjske trgovine.
X. godište
sadržaje: adrese svih izvoznih tvrtka, pore-danih prema zanimanju i trgovačkim komorama, savjete konsularnih oblasti, tablicu medjunarodnih vrijednota, miera i težina, otpremničke tvrtke svih zemalja Evrope itd. Cijena: eleg. uvezano for. 6.— Šalje se uz pouzeče ili za unaprijed poslani novae.
„Volkswirthschaftlicher Yerlag“
Alexander Dorn
Beč, IX. Llchtenstein8trasse 11.
gtolhjOerkoua gokolada i (focao
Odlikovan sa
63 zlatne i drugim kolajnama,
26 diploma raznih dvorova.
Priznano izvršno!
Dobiva se svagdje!
Adamek & Čejka
Prag 111. Oujezd 408. Mckanička radionica i tvornica kuhinjskog i stolnog posudja. Zastupstvo za Beč i Budimpešti! !
S. Schak, Beč VII. Schottenfeldgasse 76.
Izvoz u sve zemlje.
Solidna tvrtka u Berlinu
preporuča se za nabavu svih njemačkih proizvoda. Listovi pod ,,T. O. 2134“ na ad-ministraciju lista.
'i' * * Sudionike, A‘ A’ *
prodaju poduzeća, izmjenu akcepta solventnih tvrtka posreduje solidan trgo-vac u Hamburgu. Listovi pod: ,,F. F. 268“ na administracij u lista.
ijJ ijC ijC JjC JjC Jji JjC »ji I
Za škole i odgojne zavode!
Proma stilu udešene
školske klupe i ino pokućtvo za školske svrhe.
Za urede, klice, kavane itd.!
Svake vrsti
pokučtva starog i novog sloga,
najsolidnije izvedeno, dobiva se savršeno jedino kod tvrtke
Josef Novak, Beč,
Wahring, Schumanngasse 27.
:j:	:j; :j; :j;
Važno za gg. liječnike!
Greosotai
(Creosotcarbonat) i
total
(Guajacolcarbonat) prepisuju liječnici sviju zemalja kao izvršno sretstvo protiv
sušice i boljetice pluća.
Nema nikakovih škodljivih posljedica, jer se može uzimati u večoj mjeri, i umanjuje znatno trajanje bolesti. Valja paziti na tvornički znak i na ime, jer se uspjeh postizava samo originalnim preparatima ,,HEYDEN“, o čemu dovoljno govori medicinska književnost.
Dobiva se u svim Ijekarnama.
Književne izvadke šalje badava
Kemička tvodnica „HEYDEW"
Radebeul-Dresden.
U kinjižari
M.. F. STRMECKI
u Zagrebu
mogu se dobiti još ova književna djela:
Sienkiewitz, Ognjem i mačem, svezei po 15 nvč. u 4 knjige. Broširano for. 6.—, u originalnoin vezu uve-zano for. 8.—.
Dumas, Grof Monte Cristo, svezei po 13 nvč. u 3 knjige. Broširano for. 4.50, u originalnom vezu uve-zano for. 6.—.
Dumas, Tri mušketira, svezei po 15 nvč. u 1 knjiži. Broširano for. 2.—*, u originalnom vezu uvezano for. 2.50.
Djela E. Jorgovaniča, Mlinarska djeca, Stella i Baion, Iz penzionata, Ga van, Čovjek bez srca, Ženske suze, Ljubav na odru, Na jezeru, Črne niti, Žena i ljubovca, Divlja djevojka, Za jedan časak radosti, Sabrane pjesme. Ova djela mogu se dobiti u svezcima po 20 nvč. Oijelo djelo for. 5.—, 7 knjiga lijepo vezano for. 7.—.
Nadalje dobijusejoš: Deželic, Zulejka, broširano for. —.60; Freudenreich, Graničari, for. —.60; Udmanić, for. —.60; Š i r o 1 a, Miraz, for. —.60; Stanley, Putovanje, for. —.60, i mnogo još raznih knjiga, koje su u mojoj nakladi izašle.
Ova djela mogu se dobiti i na mjesečnu odplatu.
Preporučam najtoplije
veliku zalihu raznih finih i prostih molitvenika
uz vrlo jeftinu cijenu.
Hrv. antikvarna knjižara
M. F. STRHECKl-a, Zagreb
Duga ulica br. 9.
Naklada: Zabavne knjižnice, Jorgovanićevih djela i muzikalija, akladište pisaćih i risaćih stvari.
lieč, u prosincu 1897.
Našim napadačima!
Premda se kod nas u domovini još nije ni znalo, što hočemo, ipak se na nas i privatno i javno navaljivalo. Ne demo se na sve ove navale osvrnuti, da ih oprovrgnemo, jer smo uvjereni, da če ih oprovrgnuti sama »Mladost«. Obračamo se samo na gosp. fra Ch. Šegviča, koji nas je u 10. broju »Novoga Vijeka« općinstvu osobito lijepo preporučio. U velikoj ljubavi svojoj za razvitak hrv. lijepe knjige posvetio nam je gosp. Šegvič pet stranica »Novoga Vijeka«, koje je napunio navalama. Kori nas, što smo zabavili »Novom Vijeku«, pročitav prvi broj, a on sam na-valjuje na nas, a da »Mladost« nije ni vidio, a kamo li čitao. Gosp. Šegvič si uobražava, da smo »Mladost« ustrojili kao ustuk »Novome Vijeku«, da se s njim natječe i da ga utuče. A šta če gosp. Šegvič reči, ako čuje, da je ideja »Mladosti« ako ne sta-rija, a ono barem tako stara, kao ideja »Novoga Vijeka«! ?
Več prije d vij e godine pogovarali smo mi, neki mladi Hrvati u Beču, da ustrojimo modemu hrv. smotru, koja bi zadovoljila našim potrebama. Nijesmo si doduše prisvajali prava, da smijemo jednom za vazda opredijeliti pravac u kojem se mora razviti hrvatska književnost, ali smo itnali najbolju nakan u, da prema svojim silama hrv. književnosti pripomognemo u njenom razvitku. Taj bi list sigurno lani i ugledao svjetla, da se u Zagrebu nije bio desio onaj slučaj, koji je poslije skupio u Pragu nekoliko mladih Hrvata, koji su pokrenuli »Hrvatsku Misao«. Nadah smo se, da če »Hrv. Misao« zadovoljiti osječanoj potrebi, pa smo napustili naš naum. Kada smo poslije vidjeli, da se »Hrv. Misao« bavi jedino politikom, a ne može da prema svojim okol-nostima unapredi i književnost, primismo se ponovno naše nakane, no toliko preudešene, da smo namilili od vremena do vremena izdavati Almanahe, u kojima bi hrv. opčinstvu prikazali modemu hrv. književnost. No i tu smo ideju napustili doznavši, da če »Novi Vijek« sigurno iziči, a nadali smo se, da če biti doista
moderni revue u evropskom smislu te riječi. Nama nije bilo do natjecanja, nego do stvari. No »Novi Vijek«, ako i počiva na temelju »stupova, na kojim su vječiti zakoni etike i estetike ukle-sani«, nije zadovoljio sveopčoj potrebi, premda mu se mora priznati, da si je postavio i literarnu zadaču. »Novi vijek« je organ stranke istomišljenika dra. Tresic-Pavičida i fra Ch. Šegviča, a buduč se ta stranka još ne prostire svim hrv. zemljama, te ne obuhvača sve Hrvate, to je i iza »Novoga Vijeka« ostalo u Hrvatskoj još dosta ljudi, koji nemaju lista, koji bi njima odgo-varao. Prema torne je po našem uvjerenju program »Novoga Vijeka« preuzan i presapet kojekakovim predsudama, a da bi doista mogao blagotvorno djelovati za napredak c ij e 1 e mlade hrv. književnosti. S toga smo uvidjeli, da je skrajnje vrijeme, da izdamo našu neovisnu smotru, pa da dopunimo ogromne praznine, što su preostale uz »Novi Vijek« i uz »Hrvatsku Misao«.
Mladost je list za modemu književnost i umjetnost, te umjet-ničku kritiku. Sto smo pako pisali, da demo se politikom baviti jedino znanstveno, znači, da ne demo odbijati znanstvene ras-prave iz sociologije, nacionalne ekonomije, praktične filozofije i t. d., a da se ne demo baviti »političkom kronakom«, o čemu se gosp. Šegvid ved iz ovoga prvoga broja može uvjeriti.
Što gosp. Šegvid zabada, da smo pustili s 1 o b o d u pisanja, to se ne čudimo, jer njega zbilja vežu land zaprašene estetike i etike, dapače dopuštamo, da on zbilja ne shvada, da umjetnik ne podnaša propisa u svom umjetničkom stvaranju i, da je zaboravio, da Preradovid pjeva:
Ne razumie pjesma zapoviedi,
Slobodna je — svome glasu sliedi! *—
premda je gosp. Segvic pisao »o odgojnom elementu« u Prera-dovidevim pjesmama. (Odama.) Budud u okviru »Novoga Vijeka« ne može nitko pisati, tko je prešao Šegvicevim autoritetom postavljene g ranice s lob od e, »Novi Vijek« ne odgovara svim hrv. piscima, jer imade u Hrvatskoj ljudi, koji su tako osorni, te se usudjuju ne priznati tih g rani ca gosp. Šegvica. Za to je »Mladost«, da i tim po gosp. Šegvidu nepriznatim ljudima dade kucišta, uzela u svoj program, da svatko piše kako misli, da je najbolje, (jer 'kad ima gosp. Šegvid pravo da kaže svoju, valjda imadu to i drugi?) a tko se te slobode boji, neka slobodno ode »Novome Vijeku«.
Mi želimo, da novim smjerovima književnim prokrčimo put i da opcinstvo upoznamo sa modernim književnim strujama stranih naroda. Ciljeve, za kojima teži moderna umjetnost, kaže uvod »Mladosti«. No	da	ih	dostigne, morala je umjetnost prodi	sve
struje do danas,	za	to	demo i realizam i naturalizam i t. d.	pri-
kazati našoj puhlici u najboljim svjetskim zastupnicima, te se na-damo, da de opcinstvo o njima doskora drugačije suditi nego gosp. Šegvid, koji te struje jednostavno ne pojima ili ne de da pojima, jer inade o njima ne bi mogao onako govoriti. Ali gospoda boluju od megalomanije.
Prema torne, vidi li gosp. Šegvid, da mi idemo drugim putem, nego »Novi Vijek« i da ne želimo s njim konkurirati? Ali za što se gosp. Šegvid	u	opce proti nama bori? Je li se boji? —	Ne
treba! On neka	samo	ostane i nadalje »klasidan«, mi demo	biti
moderni, a ako hode — — dekadenti.
Konačno gosp. Šegvid tvrdi, da smo mi izrodi. Na to ne odgovaramo, jer gosp. Šegvidu ne priznhjemo prava, da može rasuditi izmedju Hrvata. A u koliko demo mi uzraditi za odna-rodjenje hrv. književnosti, pokazat de naši natječaji, koje demo redovno svake po godine raspisati! Ex ungue lqonem.
Uprava „Mladosti'1.
NOVO DOBA
List sjedinjene hpvatske, srpske 1 slovenačke omladlne, za knji ževnost, politiku i socijalna pitanja.
Izlazi na početku svakoga mjeseca osim u praznike. Pret-plata na godinu for. 3-50, s postom for. 3’6o, za djake, radnike i male obrtnike for. 2’50, s postom for. 2'6o. U Srbiju i Njemadku for. 3‘8o, resp. for. 2'8o, a u druge zemlje for. \—, resp. for. 3-—.
Jedan broj 35 nd., za djake 25 nd.
Pretplata i sva pisma na: Uredništvo »NOVOG DOBA«, Prag, Kr. Vinohrady, Stretova ulice d. 15.