Received: 2016-10-16 Original scientific article
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
DOI 10.19233/AH.2017.23
GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE TRADICIJE O RANOSREDNJOVJEKOVNIM DOSELJENJIMA U DUBROVNIK IZ SLAVENSKOG ZALEBA
Irena BENYOVSKYLATIN
Hrvatski institut za povijest, Opatička 10, 10000 Zagreb, Hrvatska e-mail: irenabenyovsky@yahoo.com
SAŽETAK
Rad je posvečen dubrovačkim narativnim vrelima srednjeg i ranog novog vijeka koja opisuju doseljenja stanovništva iz slavenskoga zaleda. Iako podaci iz narativnih vrela nisu pouzdani, oni ipak pokazuju sliku koja se o došljacima oblikovala tijekom dubrovačke povijesti.
Ključne riječi: Dubrovnik, narativni izvori, slike mjesta, doseljenici, Slaveni
LA CITTÀ E IL SUO HINTERLAND NELLE FONTI NARRATIVE: LA COSTRUZIONE DELLA TRADIZIONE DEL PRIMO INSEDIAMENTO MEDIEVALE A DUBROVNIK DALL'ENTROTERRA SLAVO
SINTESI
L'articolo espone la narrazione presente nelle fonti medievali e dell'Età moderna per descrivere l'arrivo della popolazione dall'entroterra slavo. Sebbene i dati provenienti da queste fonti non sono affidabili possiamo ritenere che ci mostrano un'immagine degli im-migrati di origine slava che venne a crearsi nei secoli della storia di Dubrovnik (Ragusa).
Parole chiave: Dubrovnik (Ragusa), fonti narrative, immagine della città, immigranti, slavi
473
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
UVOD1
Migracije i mobilnost ključni su fenomeni za urbani razvoj srednjovjekovnih gradova. Došljaci su oblikovali urbana društva od njihovog formativnog razdoblja, ponekad pred-stavljajuči vitalni element opstanka, a često izazivajuči velike društvene transformacije. Srednjovjekovne urbane zajednice prema došljacima su imale različit stav, što je prvenstveno ovisilo o statusu došljaka - društvenom, imovinskom, vjerskom i/ili etničkom. Prema tome ključu ograničavalo se, toleriralo ili poticalo njihovo naseljavanje unutar teritorija grada odnosno njihovo asimiliranje s domačim stanovništvom. Politika prema doseljenicima bila je uvjetovana demografskim prilikama i ekonomskim potrebama grada, a provodila se pod kontrolom gradske uprave. Sigurno se i Dubrovnik se od svojih početaka oblikovao pod velikim utjecajem došljaka iz raznih smjerova. Velikim dijelom stanovništvo je pristizalo iz bližega odnosno daljega (slavenskog) zaleda. Grad je došljacima prvenstveno pružao sigurnost - prilike u okolnim zemljama često su bile politički ali i ekonomski nestabilne. Neki su dolazili da bi se nastanili stalno, a drugi privremeno, neki kao individualci, a drugi s obiteljima ili odredenom društvenom skupinom. Dubrovnik je u pravilu primao useljenike, osim u slučaju ako bi oni ugrozili opstanak njegovih gradana (Janekovič Römer, 1993., 28; Diversis, 2004., III., gl. XI., XIV.; Dinič, 1964., 212; Dinič-Kneževič, 1995.). Prije sustavnih notarskih dokumenata, čije zapisivanje počinje u posljednjim desetlječima 13. stolječa, proces migracija i/ili slavenizacije Grada teško je pratiti. Dosadašnja povijesna, llingvistička i arheološka istraživanja pokazuju da su ti procesi počeli več u ranome srednjem vijeku.
Narativna vrela srednjovjekovnoga i novovjekovnoga razdoblja, koja detaljnije spo-minju izgradnju Grada i prve doseljenike (iz zaleda), prilično su nepouzdana - osobito podaci vezani uz ranosrednjovjekovno razdoblje (a i oni kasniji bili su pragmatičnoga karaktera jer je njihova proizvodnja bila vezana uz sustave koji su odredivali što i kako treba zapamtiti, a što zaboraviti). Na temelju tih izvora ipak možemo iščitavati sliku koja se o najranijim imigracijama slavenskoga stanovništva stvarala do vremena autorova pisanja (Benyovsky Latin, 2017.). U dubrovačkoj historiografiji srednjega i ranoga novog vijeka najranija je povijest Grada velikim dijelom fokusirana na objašnjavanje tko je i kako oblikovao prostor Grada i njegovoga okolnog teritorija, što je u konačnici rezultiralo specifičnim položajem Dubrovnika. Taj se diskurs razvio kako bi se konstruirala slika o Gradu. Privilegiran status, autonoman položaj, ali i rivalitet prema drugim gradovima legitimirali su traganje za vlastitim urbanim identitetom ali i subjektivno zapisivanje slavne povijesti.
Najstariji (strani) narativni izvori sadrže fragmente tradicije o ranoj povijesti Grada i njegovim stanovnicima su: De administrando imperio (DAI) iz 10. stolječa (Basič, 2010.; Vedriš, 2010.), i manje je poznat Chronicon salernitanum (Westerbergh, 1956.; Lučič, 1972., 22; Matijevič Sokol, 2001., 117; Živkovič, 2007.) iz istoga razdoblja. Od 12. stolječa nadalje naseljavanje gradskoga teritorija opisano je u lokalnoj ili regionalnoj historiografiji:
1 Ovaj je rad financirala Hrvatska zaklada za znanost projektom „Gradovi hrvatskog srednjovjekovlja: Urbane elite i urbani prostor", broj IP-2014-09-7235 (http://urbes.s2.novenaweb.info/hr/).
474
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
veliki trag ostavili su takozvani Ljetopis Popa Dukljanina (LJPD) vjerojatno iz 12. stolječa (Peričič, 1991.), te u heksametrima napisana kratka povijest Dubrovnika domačega autora, takozvanoga Milecija iz 12. ili 13. stolječa (Jovanovič, 2012., 32).2 Pod utjecajem talijanskih komunalnih historija pisane su povijesti Grada: Historia Ragusii Giovannija Conversinija iz Ravene (1350.-1410.) i „Povijest" dubrovačkoga liječnika Giovannija Marije Filelfa (1426.-1480.) (Arhiv HAZUZg, Historia Ragusii, d. 55;Blaževič, 2010.; Jovanovič, 2012., 31;3 Rački, 1885.; Picchio, 1973, Pelicelli, 1902.-1903., 5-33, 139-176). U okviru pohvala gradova (laudes civitatum) najpoznatiji je Opis Dubrovnika Filipa de Diversisa, dubrovačkoga učitelja iz Italije, koji donosi (svoju) sliku Grada 15. stolječa (Janekovič Römer, 2007.a; Janekovič Römer, 1999., 287-288; Baron, 1968.; Božič, 1955., 11).4
Od razdoblja kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka najvažnije „dogadaje" u povijesti grada od „najstarijih vremena" do trenutka zapisivanja nači čemo uglavnom sažeto uobličene u tzv. analima i kronikama grada.5 Takozvani „kroničari" pišu o svome Gradu i njegovome stanovništvu legitimirajuči njihov status i teritorijalni opseg prema okolnim gradovima i zemljama, ali i opravdavajuči vlastitim gradanima postoječi ustroj i društvene razlike. Oni su čuvali memoriju grada s ciljem da predaju, ali i rastumače „znanja" o gradu suvremenicima, a potom i budučim generacijama. Ujedno se stvarao važan kontinuitet izmedu prošlosti grada i vremena autorova pisanja (Goetz, 2013.; Ivič, 1992.; Geary, 2013.). Za dubrovačku povijest najpoznatije su gradske povijesti tzv. „starijih kroničara" - takozvanog Anonima (oko 15. stolječa),6 Nikole Ragnine (oko 1553. godine), Ludovika Cerve Tuberona (Rezar, 1999.)7 i Serafina Razzija iz 1595. godine (Razzi, 2011.). Potom slijede kronike nešto mlade skupine historiografa: najpoznatije su one Jakova Luccarija8 (iz 1605. godine) i „ideologa sveslavenstva" Mavra Orbinija (Orbini, 1999.; Blaževič, ur., 2011.; Cosič, 2011., 42, 47-48, 51).9 Često je istraživana i skupina erudita i polihistora
2	Ima mišljenja da su De administrando imperio, Ljetopis Popa Dukljanina i Milecije koristili neki stanji (domači) predložak za opis najstarije „povijesti" Grada (Katičič, 1997., 45-46, 49-50; Rezar, 1999., 47-94). I splitski Toma Arhidakon 1266. godine u svojoj poznatoj Salonitanskojpovijesti spominje detalje iz najranije „prošlosti" Dubrovnika.
3	Vidi i: http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/.
4	Autori prvih komunalnih historija bili su stranci (uglavnom iz talijanskih gradova) koji su u Dubrovniku stanovali, privremeno ili stalno, u službi opčine, ali kasnije se pojavljuju i njihovi domači pandani. Pisana komunikacija postaje sve kompleksnija (osobito pojavom tiskane knjige), što je uvelike utjecalo na sadržaj komunalnih povijesti.
5	Najčešče se ne radi o jasno definiranome žanru nego o raznim varijantama odnosno kompilacijama, čiji su sastavljači prepisivali dostupna narativna vrela i nadopunjavali ih prema potrebama. (Zato če i u ovom radu pojmovi „kronika" i „anali" biti korišteni tek uvjetno). U nekim kronikama se prepoznaju i ruke više sastavljača, a neki su naslovi sačuvani u različitim, prilagodenim lokalnim prilikama, redakcijama.
6	Pisanje Anonimovih Anala datira se u razdoblje od 11. do 15. stolječa, a pisalo ga je vjerojatno od pet do šest ruku.
7	De origine et incremento urbis Rhacusanae izvadak je iz spisa Commentarii de temporibus suis, a objavljen je kao samostalna cjelina tek 1790. godine.
8	On (perosnaliziranu) povijest Grada bilježi u djelu Capioso ristretto degli annali di Ragusa.
9	Orbini je pisac poznatoga djela 1l regno dagli Slavi (iz 1601. godine), a Luccarijeva povijest fokusirana je na prošlost Grada te predstavlja, prema S. Cosiču, „lokalnu inačicu Orbnijevih misli". Zanimljiv je i dje-lomičan prijepis Kraljevstva Slavena, knjige pod naslovom Memorie scarse di Ragusa Cavate dell'Istoria celebre Di Don Mauro Orbini Raguseo AbbateMelitense in cui si vede la sua origine, la guerre che fece, il
475
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
18. stoljeca, koje je ponovno zaokupljala antika te preporoden lokalni latinizam. To su: Ignjat Giorgi, Serafin Cerva,10 Ivan Marinov Gondola i Junije Resti11 (Kurelac, 2003., 301-314; Antoljak, 2004.; 165; Appendini, 1802.-1803., 20; Lučic, 1972., 23; Seferovic, 2008).12 Znatan je broj još nedovoljno istraženih i/ili nedostupnih narativnih vrela, od kojih su neka tek varijante ili prijepisi vec spomenutih13 (Medini, 1935., 9, 11).
Osim privatnih i javnih isprava (koji se u Dubrovniku sustavno sastavljaju i čuvaju od konca 13. stoljeca) unutar odredenoga kruga korisnika cirkulirali su i stanji narativni tekstualni predlošci. Kao autoritativni izvori svojom su formom, motivima i odabirom tema utjecali na nove zapise o Gradu. Iako se prisutnost suvremenih isprava osjeca u zapisima koji se odnose na razdoblje od razvijenoga srednjeg vijeka nadalje, dio tema koje nalazimo u kasnijim kronikama i dalje su opca mjesta preuzeta iz starijih narativnih vrela i nadopunjena prema potrebi - kao ona o podrijetlu grada i njegovoj lokaciji, o do-seljenju i podrijetlu stanovništva, o patronu koji je osiguravao sigurnost, o postignucima gradana, neprijateljima i ratovima te o važnijim gradevinama. Primjerice, Ljetopis popa Dukljanina rado se koristio kao obrazac jer je legitimirao željeno vladarsko podrijetlo slavenskih došljaka (koji se nisu mogli povezati s antičkim podrijetlom). Ne manje važno, Ljetopis je sadržavao i legendu o kolonizaciji izravno iz Rima, što je naglašavalo republikansku tradiciju Grada i njegovih stanovnika (Rezar, 1999., 95, 136, bilješka 9).14 Ranohumanistička dubrovačka historiografija i dalje sadrži različite imaginarne povijesne konstrukcije o prošlosti Grada. Mitovi se koriste u političke svrhe kao sredstvo stvaranja identiteta, ali to je mogao biti i rezultat želje da se taj kulturni kapital prenese zajednici obrazovanih (Jovanovic, 2010., 11; Blaževic, 2011., 93-95; Kurelac, 2014., 7).
progresso del suo dominio, i nomi degli antichi Re. Di Rascia, Bosna, Croazia, Servia, Zenta, Chelmo, Spis je vjerojatno prepisao neki domači autor koristeči samo dijelove Orbinijeva djela koji se odnose na Grad (a donosi i karte dubrovačkoga područja).
10	Serafin Cerva napisao je vrlo važna djela za povijest dubrovčke Crkve - osobito Prolegomena in sacram metropolim Ragusinam, rukopis br. 35-IV-13 i Sacra metropolis Ragusina, I-V, rukopis br. 35-IV-14/1, oba u Knjižnici dominikanskog samostana u Dubrovniku (Seferovič, 2011., 2012).
11	Resti je uvelike koristio, preradio i dopunio Gondolinu povijest.
12	Ivan Marinov Gondola svoju je kroniku pisao na temelju arhiva i izvora koje je skupio njegov predak Frano. Rukopis se čuva u Knjižnici Male brače u Dubrovniku i u prijepisu iz 1860. godine pod naslovom (Annali ossia Notizie dell'origine della Republica di Ragusa e delle cose piu cospicue occorse in diversi tempi della medesima, raccolte da varii manuscriti antichi Arhiv HAZU u Zagrebu, 1893. N. Nodilo Cro-niche ulteriori di Ragusa probabilmente opera di Giovanni di Marino Gondola). Natko Nodilo objavio je 1893. godine u Zagrebu publikaciju pod naslovom Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451.—1484.).
13	Primjerice varijante ili prijepisi več spomenutih kronika čuvaju se u Državnom arhivu u Dubrovniku (Memoriae, 1; Memoriae 8; Memoriae 18; Memoriae 24). Isusovac Ivan Marija Matijaševič (Mattei) napisao je više djela, a za najraniju povijest Grada osobito je zanimljiv Zbornik dokumenata i spisa zvan Zibaldone I.—III., koji se čuva u Knjiženici Male brače u Dubrovniku pod brojem 433, 434 i 435. Izmedu ostaloga, Matijaševič u svome spisu donosi prijepis nekih dubrovačkih kronika: primejrice, jedne pod naslovom Principio della cronica la piu antica di Ragusa scritta per quanto pare nel XIV sec. Ricopiata da un ma-noscritto molto antico e consumato. Prema Nodilu radi se o sažetome rukopisu Anonimovih Anala.
14	Tuberon pokušavao biti objektivan te kritizira korištenje mita, ali ipak daje puno povjerenje LjPD-u (kojemu je kao benediktinac imao pristup). Orbini je, takoder benediktinac, isto obilato koristio LJPD, dapače, cijeli Ljetopis donosi u svom djelu Il regno degli Slavi.
476
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Prilikom čitanja narativnih vrela valja poznavati struktura fonda izvora koji su bili čuvani u gradovima iako oni nisu svima bili jednako dostupni zbog ograničenosti širenja informacija, nesustavnosti čuvanja podataka, tajnosti podataka i nedostatka pismenosti.15 Primjerice, Ljetopis popa Dukljanina u različitim je redakcijama i prijepisima cirkulirao na prostoru Dalmacije odnosno zaleda te utjecao na historiografske opise dogadaja ka-snoga srednjeg i ranoga novog vijeka.16 S druge strane, De administrando imperio prvi je puta tiskan tek 1611. godine iako se kao rukopis kod nekih dubrovačkih autora pojavljuje i ranije (Živkovic, 2006., 151; Lučic, 1997., 36, 39; Zlatar, 1992.; Kurelac, 2011.).17 Osim iščitavanja tradicije, nasljeda ili utjecaja nekoga izvora u narativnome vrelu važno je i razumijevanje recepcije tih izvora u danom vremenu i prostoru - koji su bili postupci izbora i ponovne uporabe dostupne grade i kakvo značenje ona ima u suvremenome kontestu? Uz veliki utjecaj antičkih i srednjovjekovnih tekstova naglasak se u kronikama stavljao i na ekspoziciju povijesnih dogadaja autorova vremena. U istraživanju slike grada u narativnim vrelima važno je zato poznavanje lokalne sredine te političkih, društvenih i kulturnih prilika u razdoblju u kojemu je narativno djelo pisano, ali i u razdoblju o kojemu narativno vrelo govori.
Komunalne historije tipičan su žanr za historiografiju kasnoga srednjeg i ranoga no-vog vijeka. U njihovim se kronološki linearnim povijestima karakterističnim narativnim strukturama povezuje socijalno-politički identitet s teritorijem grada i gradske okolice (Blaževic, 2010.). Hvaljenje grada, što je bio jedan od ciljeva tih urbanih biografija, uključivalo je i mit o osnutku grada, njegovoj izgradnji i proširenju teritorija. To je po-drazumijevalo i konstrukciju prostora i okolnosti kao i pojavu raznih likova - antičkih, psedudoantičkih ili neantičkih (Jovanovic, 2010., 4). U dalmatinskoj humanističkoj historiografiji regionalna je povijest opisivana iz vrlo lokalnoga kuta pa se tako odnosila i prema slavenskome okolišu projicirajuci svoje političke poglede i potrebe (Kurelac, 2014., 18; Kolumbic, 1991.). Najčešce, opisi dogadaja vežu se uz susjedna ili druga područja ako su direktno utjecali na povijest Grada, kao neka ratna zbivanja ili crkvene prilike. U narativnim se izvorima svakako naglašavala velika razlika izmedu uskoga obalnog prostora Grada i gradskoga teritorija, njegovoga razvijenog i bogatog društva (kulturno i materijalno srodnoga drugim urbanim zajendicama na istočnome Jadranu) te
15	U djelu Serafina Cerve (Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recen-sentur, I—IV) dug je popis dubrovačkih pisaca i njihovih djela, a do danas nisu svi sačuvani. Trend sakuplja-nja knjiga i rukopisa te oblikovanje knjižnica bio je osobito popularan u 18. stolječu. U ovim djelima sadr-žani su naslovi djela dostupnih autorima u ckrvenim ili državnim arhivima, samostanskim knjižnicama, a koja nisu sva danas sačuvana.
16	U Dubrovniku je tekst kronike moguče postojao več od 13. stolječa i to kod benediktinaca, koji ga prvi izrijekom i spominju u svojim djelima (Orbini, Tuberon).
17	Primjerice Ragnina, koji se obilato koristio Milecijem (čiji prijepis upravo on i donosi) te podacima iz Anonimove kronike, referira se na još neobjavljeni rukopis DAI-a, osobito uz prču o osnutku Grada. Njega spominje i Mavro Orbini: „[...] primi fondatori di Ragusa, secondo l'opinione di Constantino Porfirogene-to". Moguče je takoder da je DAI (ili bar neki njegovi dijelovi) u rukopisu koristio i humanistički pisac Tuberon Crijevič (1459.-1527.) uz ostale narativne izvore (Tomu Arhidakona i Milecija). Tuberon se koristio i Ragnininom knjižnicom u kojoj je moguče da je naišao i na DAI (Rezar, 2001., XXXVIII; Rezar, 1999., 84, 136, bilješka 8, 142, bilješka 33).
477
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
zaleda gdje je započinjao drugi svijet - druga vjera, druga kultura i običaji (Janekovic Römer, 2011.). Dubrovačka je granica bila specifična: za razliku od dalmatinskih gradova u čijemu je zaledu bilo Hrvatsko, to jest Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, u zaledu Grada bile su srednjovjekovna Srbija i Bosna. Sukobe s bosanskim i srpskim velikašima zbog teritorija i traženje zaštite ugarsko-hrvatskih kraljeva Dubrovčani su predstavljali u kontekstu borbe protiv shizmatika i nejvernika (Kunčevic, 2010.a, 192). Dubrovačka je granica bila razdjelnicom izmedu „mi" i „oni" (usp: Wolff, 2002.).
ORIGO URBIS I SLAVENSKO STANOVNIŠTVO
U narativnim izvorima nalazimo legende o prvim doseljenicima odnosno stanovnici-ma Grada. Poznati su takozvani „romanski" i takozvani „slavenski" prikaz osnutka Grada (Janekovic Römer, 2011.; Kunčevic, 2015.a; Skok, 2011.). Često citirani izvor DAI osnu-tak pripisuje romanskome stanovništvu iz Epidaura: nabraja šest važnih osoba koje su napustile Epidaur, a čija su imena očekivano grčko-rimska. Pretpostavlja se da taj popis upucuje da su novi došljaci iz Epidaura utjecali na oblikovanje ranosrednjovjekovnoga ustroja grada i bili jezgra prvotne elite u koju se kasnije uklapaju i drugi (slavenski i romanski) došljaci, prvenstveno oni imucni (Janekovic Römer, 1999., 41-42; Vekaric, 2011., 15-16). Romanski prikaz osnutka Grada u kojemu su uz Epidaurane bili ključni i došljaci iz Rima, može se naci u Chronicon salernitanum iz 10. stoljeca. Prema toj kronici neki su Rimljani na putu u Carigrad doživjeli brodolom i spas našli na slavenskome kopnu. Tamo su dobili dozvolu da se nasele, nakon čega su sudjelovali u izgradnji Dubrovnika (Živkovic, 2007.).18 I Ljetopis Popa Dukljanina u pripovijest o osnutku uključuje doseljenike iz Rima, ali dodaje i Slavene odnosno doseljenike romansko-slavenskoga podrijetla. Prema njemu Grad je osnovao mitski lik Pavlimir Bello, unuk „bosanskoga kralja Radoslava", koji je došao na jadransku obalu s pet stotina vojnika i njihovih obitelji (Šišic, 1928., 319; Katičic, 1993., 50; Živkovic, 2007., 21-22).19 I Pavlimir i vojnici bili su slaven-sko-rimskoga podrijetla. Splitski Toma Arhidakon u 13. stoljecu, očekivano, izostavlja Slavene kao sudionike u osnivanju Grada, a u osnivanju Dubrovnika ključnu ulogu daje romanskome stanovništvu dijelom iz Epidaura, a dijelom iz Rima (Lučic, 1972., 21-22; Peric, Matijevic Sokol, Katičic, 2003., 40; Matijevic Sokol, 2001., 115-117). Prema Mileciju izbjeglice iz Epidaura i Rima zajedno su sagradili kaštel i utvrdu, a potom i crkvu Sv. Stjepana položivši relikvije u njoj. Slavenski se element uopce ne spominje (Matas, 1882., 9-10).20 Romanski je prikaz osnutka Dubrovnika i u „Povijestima" Grada dvojice Talijana - Giovannija iz Ravenne i Giovannija Marije Filelfa. I kasnija narativna vrela koja na različite načine miješaju dvije priče o nastanku - „Konstantinovu" i „slaven-sku" - kompilatorski i eklektički razjašnjavaju početke Dubrovnika (Janekovic Römer,
18	Nakon nekoga vremena Rimljani, jer su ih Dubrovčani progonili, potajno napuste grad i sklone se u Amalfi.
19	„[...] ljudi iz grada Epidaura [...] sagradili su grad na moru na strmenitoj morskoj obali, kakvu Epidaurani na svojem jeziku zovu Laus [...]." Živkovic vezu s Rimom i relikvijama vidi u tradiciji iz Amalfa (Kronici iz Salerna), koju je navodno kasnije koristio Dukljanin.
20	Katičic, 1988.a, 15.
478
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
2011.; Janekovic Römer, 2015., 65-79).21 Očito je bilo medusobnih utjecaja u zapisima o postanku Grada ali se ne može uvijek odrediti filijacijski odnos.
U konstrukciji zapisa Origio urbis korišteni su i neantički mitovi, što je mogao biti trend odredenog vremena (Borchardt, 1971., 177).22 U dubrovačkome slučaju uporaba antičkih i neantičkih mitova, osobito kada se radi o urbanome, regionalnome ili kasnije nacionalnome identitetu,23 vrlo je specifična s obzirom na povijesno nasljede i kompleksne političke i kulturne prilike (Trencseny, Zaszkaliczky, 2010., 46; Kurelac, 2014.). Mitski opis „slavenske teorije" o postanku grada projicirao je suvremenu etničku i kulturnu stvarnost autorova vremena - ujedinjavao je slavensku stvarnost i želju za romanskim identitetom kasnijih stoljeca (Rezar, 1999., 137, bilješka 16). Poznata bajka o Pavlimiru Bellu, preuzeta iz Ljetopisa popa Dukljanina, ostavila je duboki trag u humanističkoj i baroknoj dubrovačkoj književnosti i historiografiji upravo zbog toga jer je sažimala tri važne tradicije: rimsku, epidaursku i slavensku (Seferovic, 2011., 165).24 Vec Anonimova kronika donosi priču o kralju Bellu slavensko-romanskoga (to jest „bosansko-rimskoga") podrijetla, koji u 5. stoljecu sa svojom družinom (odpetsto velikaša) dolazi na jadransku obalu i utemeljuje chastel Lave (a tek koncem 7. stoljeca dolaze izbjeglice iz Epidaura) (Annales, 3, 4, 10). I Ragnina spominje kralja Radoslava zvanoga Bello, koji 457. godine odlazi iz Rima con 500 Romani (Annales, 173-176, 180; usporedi Muljačic, 1962.a).25 Razzi takoder piše da je Pavlimir Bello, po majci Rimljanin, došao sa svojim drugovima „od kojih neki bijahu rodeni u Rimu, a neki su došli iz Bosne", na mjesto na obali gdje se nalazi luka Gruž te je odatle došao u Trebinje gdje ga proglasiše kraljem (Razzi, 2011., 24-25).26 I Tuberon navodi da se „Pavlimir zvani Belo, po majci rimskog podrijetla, a po ocu praunuk Radoslava, nekoc bosanskoga kralja, kao prognanik sklonio u Rim. Došavši u „Ilirik" kako bi povratio djedovsko kraljevstvo, prvo je brodovljem stigao u Dalmaciju, te se iskrcao „zajedno sa svojima" (koji su prema opisu „bili Rimljani ali porijeklom iz
21	O diskursu o porijeklu Grada vrlo iscrpno vidi: Kunčevič, 2015.b. Zahvaljujem kolegi Lovri Kunčeviču na uvidu u (prilikom pisanja ovog rada) još neobjavljen rukopis njegove knjige.
22	Smatra se da je i ponovno otkriče Tacitove Germanije u ranome 16. stolječu rezultiralo takozvanim „barbarskim obratom" odnosno pojavom barbarskih, (i Slavenskih) naroda kao legitimnih rodonačelnika i pre-daka u komunalnim histerijama; Madunič, 2010., 181.
23	Humanizam je utjecao na obalno područje, dok je zalede več dobrim dijelom bilo zahvačeno osmanskim osvajanjima.
24	V. Rezar smatra da se u osobi Pavlimira Bella kod Dukljanina stapaju dvije starije tradicije: jedna moguče dubrovačka, a druga „neka trebinjska priča". Živkovič misli da je Dukljanin koristio Chronicon salerni-tanum kombinirajuči je sa slavenskim legendama. Za usporedbu, takozvana Memoriae 18 donosi dvije legende o osnutku Dubrovnika - jednu o osnivačima iz Epidaura koji su pobjegli na Spilan i Gradac te kasnije naselili kaštel Lave. Autor donosi i drugu legendu prema kojoj je osnutak Grada vezan uz Rim iz kojega kralj Radoslav dolazi preuzeti Bosansko Kraljevstvo.
25	Ragnina citira Milecija i DAI (za razliku od Anonima) objašnjavajuči nastanak imena.
26	Prema njemu temelje Gradu Pavlimir je položio 526. godine. Razzi piše: „Buduči da su se njegovi pratioci iz Rima radije željeli „uzdržavati trgovinom, ploveči morem, negoli živjeti od obradivanja tako neplodne zemlje [...]", odlučio je izgraditi novi grad u blizini gdje se, došavši iz Rima, usidrio s ladama. Učini mu se bolje mjesto tamo gdje je danas Dubrovnik: „[...] osim što je rečeno mjesto na uzvisini, a sa svih ga strana okružuju stijene i hridi, u to vrijeme bijaše još, poput nekog poluotoka, gotovo sa svih strana okruženo i opkoljeno morem. Povrh toga još je i onaj dio trga koji se danas vidi bio more. Ali pošto je grad sagraden i voda uklonjena, taj dio posta javnom ulicom i tržnicom."
479
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEDE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Ilirika") u luci Gruž blizu koja je od Dubrovnika27 (Rezar, 1999., 97, 99).28 Svakako, osnutak Grada ovi ljetopisci žele vezati uz pretke dubrovačke vlastele.29
Orbini osnutak Grada ipak pripisuje Epidauranima. Iako on donosi prijepis Ljetopisa popa Dukljanina, smatra da Pavlimir Bello nije osnovao Dubrovnik jer je u njega došao tek u 10.-11. stoljecu quando Ragusa era in buon stato.30 Citirajuci Mihovila Solinjani-na,31 Filippa iz Bergama i DAI, Orbini zaključuje da su (nakon navodnog dolaska Gota u 3. stoljecu i razaranja Epidaura 453. godine), izbjeglice oko 500. godine sagradile utvrdu na mjestu Grada. Dolazak Slavena u Dalmaciju Orbini datira u 6. ili 7. stoljece. Slično nalazimo i kod S. Cerve (Seferovic, 2012., 261-262, 266-267).32 Ni Chronica Ragusina „Slavenima" ne daje ulogu osnivača Grada.33 Dapače, vec se u uvodu Kronike napomi-nje da Dubrovčani nisu slavenskoga podrijetla (Chronica Ragusina, 1, 13; Appendini, 1802.-1803., 80-86).34 U tome se kontekstu opisuje i osnutak Grada i njegovi prvi naseljema, prvenstveno temeljeno na vijesti iz DAI-a. Epidauranima se daje ulogu osnivača, koji dolaze s utvrda Spilan i Gradac na mjesto buducega Grada (Chronica Ragusina, 16).35 Resti Pavlimira ne negira kao povijesnu osobu nego ga, kao i Orbini, povezuje
27	Iako je uporaba Ljetopisa Popa Dukljanina ,jedan od najvecih izleta Tuberona u domenu legendarne histo-riografije", upravo mu je to bio temelj za podatke o legendi o osnutku grada.
28	Tuberon „kritički" zaključuje da „ima onih koji smatraju da tu utvrdu Belo nije izgradio iz temelja, nego da ce prije biti da ju je obnovio uz pomoc bizantskoga cara Mihaela, pod čiju je vlast tada Dalmacija potpada-la". Naime, takvi drže da je tu utvrdu „isti onaj neprijatelj uništio zajedno s Epidaurom". Prema Tuberonu prvi naseljenici Grada bili su upravo pratioci Pavlimira Bella: osim uz rimsko podrijetlo Tuberon ih veže i uz snalažljivost i trgovačke sposobnosti (Rezar, 1999., 99).
29	Postoje teorije koje ovaj dogadaj (dolazak Pavlimira Bella iz Rima) objašnjavaju memorijom na dolazak franačke vojske preko Jadrana u Ilirik. Toj tezi argumenti su i spomen relikvija koje dolaze u Dubrovnik (Katičic, 1998., 217-220; Rezar, 1999., 142, bilješka 30).
30	U posebnome izvadku Orbinijeva djela nepoznatoga autora donosi se prijepis legende o Pavlimirovom utemeljenju Dubrovnika i unose bilješke da se Castello Lave iz te legende treba čitati kao Castello Leoni. Prema tome opisu Pavlimir je iz Italije došao u grušku luku 1000. godine kada je dubrovačkoj crkvi Sv. Stjepana ostavio relikvije. S. Cerva smatra da su Orbini i Gondola pravilno Pavlimira smjestili u 10. stoljece, a kritički se osvrce na mišljenja Tome Arhidakona i Tuberona (Seferovic, 2012., 291).
31	Autor izgubljenog djela Trattato della Dalmatia.
32	Pozivajuci se takoder na starije pisce (Solinjanina, Prokopija i dr.) Cerva bilježi da su sredinom 3. stoljeca, nakon pustošenja Gota, izbjeglice iz Salone i Epidaura pobjegli u utvrdu u župskom polju (Burnum). Cerva opisuje da se dio kasnije preselio „96 stadija zapadno, do podnožja brda koje se zove Brgat", gdje su sa-gradili domove „na strmoglavoj hridi okruženoj morem, nazvanoj Lave". Cerva utvrdu Lave prikazuje kao utočište i za izbjeglice tijekom dolaska Slavena u 6. i 7. stoljecu. Navodi da su izbjeglice iz Salone i Epidaura tada proširili naselje za 4 stadija i podigli kulu na mjestu sv. Marije de Castello (Navodi uglednike iz Salone Grgura, Arsacija, Vitala, arhidakona Valentina, Favetina, oca protospataija Stjepana, koji su utočište našli kraj izbjeglih Epidaurana).
33	Resti je bio republikanac staroga kova, kojega je zaokupjala antika i lokalni latinizam (Vukovic, 2012.; Bersa, 2002).
34	Tu tvrdnju slijedi i Appendini, koji kaže da je Dubrovnik odavna pripadao romanskome, a ne „barbarsko-me" dijelu.
35	Chronica Ragusina opisuje bijeg Epidaurana pred Slavenima i zapisuje da su od 550. počeli živjeti na Spi-lanu i Gracu, ali su nakon nekoga vremena trebali naci sigurnije utočište. Zatim se opisuje navodna gradnja utvrde 568. godine, u koju su se postupno uselile izbjeglice iz Epidaura, ali i iz Salone. U priči o osnutku Chronica Ragusina spominje i „druga mišljenja" s kojima se ne slaže (slično kao i Tuberon) (Chronica Ragusina, 14-18).
480
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
s 10. stoljecem (Chronica Ragusina, 16-17). Iako su ove konstruirane legende služile su starijoj historiografiji u teorijama o nastanku grada, posve su reinterpretirane nakon arheoloških istraživanja u kasnoantičkome sloju Grada (Fiskovic, 1958.-1959., 53-57; Žile, 1988.; Šiljeg, 2007.; Ničetic, 2005.; Stošic, 1988.; Beritic, 1956.).36
NAJRANIJA DOSELJENJA IZ ZALEBA
„Kronike" i „anali" nakon osnutka Grada opisuju kontinuirana doseljenja u Grad iz bližega i daljega zaleda. Anonimovi Anali vec u 468. godini (odnosno 528. prema redakciji Annali Storani) datiraju dolazak velikoga broja doseljenika „iz Bosne" (homeni Bosnesi) u novoosnovanu utvrdu - Chastel de Lave (Annales, 5). Ragnina pak opisuje dolazak doseljenika „iz Bosne" u castello di Lave 462. godine. Oba opisa ovo doseljenje vežu uz vrlo nestabilnu situaciju u zaledu i tiraniju vladara. Takva slika zaleda, nasuprot stabilnome Gradu, Utočištu koje prihvaca izbjeglo stanovništvo, ponavljat ce se i u daljnjim opisima doseljenja. I Razzi navodi da se nakon osnutka Grada „povečalo stanovništvo, stižuci u novi grad sa svih strana [...]."37 Za razliku od siromašnoga, neplodnog zaleda u Gradu su, prema Razziju, vladali zakoni i slijevalo se bogatstvo. Iako ni dubrovački kraj nije obilovao plodnom zemljom, Razzi naglašava da su „dosjetljivost i marljivost stanovnika ublažili neplodnost kraja" (Razzi, 2011., 27). Ovakvu konstataciju donosi vec i Diversis tvrdeci da su Dubrovčani „trgovačkom umješnošcu i poduzetništvom uspjeli siromaštvo svoga kraja pretvoriti u prednost" (Janekovic Römer, 2007a.). Anonim i Ragnina opisuju dolazak novoga stanovništva iz zaleda tijekom 6. i 7. stoljeca.38
I Chronica Ragusina opisuje proširenje utvrde (Chronica Ragusina, 17) ali o dose-ljenju prvih stanovnika piše neodredeno - Slavene/Bosance uopce ne spominje. Bilježi da pridošlice dolaze stalno i odasvud, a da je Grad prihvacao i gradane i strance. (Ponovno se naglašava stabilnost i tolerancija Grada kao savršenoga Utočišta.) Chronica Ragusina vec u 6. stoljecu opisuje i organizaciju (naravno savršene) uprave Grada i republikanske uzore, što je anakronizam autorova vremena. Naglašava se kontrast
36	Danas se smatra da je utvrda sagradena u ranokrščanskome razdoblju na mjestu nekoga još starijeg naselja. Ipak, nakon razaranja Epidaura krščansko naselje doživljava svoj znatan uspon i rast pa se, bez obzira na ranije faze života na tome prostoru, dolazak izbjeglica iz Epidaura smatra prekretnicom kada se počinje razvijati u važnije gradsko naselje (Žile, 1997.; Beritič, 1962.; Fiskovič, 1980.; Ničetič, 1996.; Budak, 1994.).
37	„(Oni) u roku od 27 godina izgradiše vrlo veliko naselje izvan grada, kojime se ipak vladalo po zakonima grada".
38	Prema Anonimovim Analima 529. godine u Grad dolaze došljaci raznoga podrijetla i oni „iz Bosne" ali i oni romanskoga podrijetla (Annales, 5). Ragnina i 587. godine „u vrijeme Stjepana, unuka Radoslava Bella" spominje nerede „u Bosni" te posljedično naseljavanje došljaka odasvuda „buduči da je castello Lave bio jedino mjesto sigurnosti i neupletanja tude uprave". I godine 591. Ragnina bilježi dolazak ljudi iz Bosne, koji su bježali prema Gradu zbog rata u svojoj zemlji. Potom ponovno 596. godine navodi izbjegle „iz Bosne i Albanije", a koji dolaze radi sigurnosti Grada u odnosu na okolno područje (Annales, 177-179). I u 7. stolječu u Anonimovim i Ragninovim analima spominju se ključne godine kada dolazi mnoštvo izbjeglica iz „Bosne" i „Albanije" - Anonimovi anali bilježe 687. i 689. godinu (Annales, 6-7). U godini 620. Ragnina navodi da u Dubrovnik dolazi mnoštvo izbjeglica iz Bosne, koji su bježali od tiranije kralja Radoslava („koji je zavladao cijelom Bosnom i Albanijom").
481
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
izmedu nestabilnoga zaleda te uljudenosti i naprednosti Dubrovčana koji se bave trgo-vinom i pomorstvom, a koje su im donijele bogatstvo i slavu i to bez obzira na neplodnu zemlju.39 Uz 592. godinu, Chronica Ragusina naglašava vezu Grada i Epidaura te kulta koji su iz Epidaura prenijeli u Grad nakon što su ga razorili barbari. Dubrovački gradani sačuvali su tako vjeru u svome gradu te bili vjerni Rimskoj crkvi, za razliku od barbara Slavena (Chronica Ragusina, 18, 592). Kronika na tome mjestu bilježi i osnivanje dubrovačke metropolije.40 U tome kontekstu Chronica Ragusina prvi puta spominje doseljenike iz slavenskoga zaleda kao one koji su za vrijeme tiranije nevjernih slaven-skih vladara, „neprijatelja kršcana", natjerali kršcane iz Bosne i Albanije da utočište potraže u Dubrovniku. Dakle, Slaveni se spominju kao izbjeglice koje su bili spremni prihvatiti običaje Dubrovčana: katoličanstvo i red (Chronica Ragusina, 18-19). Stanja, pak, skupina kroničara dolazak Epidaurana u Grad datira tek u 7. stoljece: Anonimovi anali u 691. godinu (Annales, 7-8; Memorie, 21, 12-13),41 a Ragnina u 601. godinu.42 I Ragnininovi kao i Anonimovi anali opisuju da Epidaurani dolaze iz Spilana i Graca, koji su bili sotto la custodia delli Bosnesi, a kamo su bili izbjegli nakon rušenja Epidaura „od strane Saracena".43 Ragnina naglašava da su došljaci iz Epidaura i vec domicilni stanovnici Kaštela Lave (ponajviše podrijetlom „iz Bosne" odnosno „iz Rima") uvijek živjeli u slozi te da su medusobno gradili rodbinske i poslovne odnose, što je autoru oči-to bilo važno s obzirom na različito podrijtlo kasnijih rodova. I Tuberon bilježi naknadni dolazak Epidaurana, koji su kasnije živjeli u slozi s prvim utemeljiteljima Pavlimira Bela (Rezar, 1999., 103, 143, bilješka 35).
Iako varijante legendi o Dubrovniku i prvim naseljavanjima imaju ista ishodišta i zajednička opca mjesta u starijim vrelima i usmenoj memoriji, vidimo da su se različito primjenjivale, kronološki nekonzistentno, a ponekad i kontradiktorno, što je samo jedan od elemenata njihove nepouzdanosti. Bez obzira na podrijetlo utemeljitelja u svim se kronikama i analima naglašava dobar suživot svih naseljenika, što je imalo za cilj harmo-nizirati odnose medu vlastelom različitoga podrijetla u kasnijemu (autorovom) vremenu. Preci vlastele morali su biti dobroga podrijetla (patricijskog, rimskog) a ako slavenskoga, onda i vladarskoga. Dolazak ostaloga stanovništva vezuje se uz želju za za mirnim životom unutar dubrovačkih zakona i običaja (i vjere). Pripovijesti o valovima doseljenika odraz su vece prisutnosti slavenskoga identiteta u kasnijemu razodoblju razvijenoga
39	Chronica Ragusina Dubrovčane naziva maritima nazione (Chronica ragusina, 17-18). Činjenica je da je pomorstvo Grada cvjetalo, izmedu ostaloga i zbog povezivanja s trgovinom robe uz zaleda.
40	Koja je imala jurisdikciju nelle treprovincie di Zaculmia, Servulia e Tribunio, delle qualli era prima metropoli la chiesa diocleziana. Činjenicu da je taj prostor morao doči pod jurisdikciju Dubrovačke nadbiskupije, a ne Barske nadbiskupije Chronica Ragusina opravdava time da su te zemlje bile u rukama nevjernika te je važno da budu pod Crkvom koja je u rukama vlade koja je prave vjere (čime se, naravno, legitimizira širenje gradskoga teritorija) (Chronica Ragusina, 18).
41	Pisac kronike Memoriae 18 u 699. (kasnije ispravljeno u 691.) godini bilježi priču o dolasku Epidaurana koji su prethodno tražili pristanak Dubrovčana da se usele na Pustijernu te da su usvojili zaštitnike Sergija i Bakha.
42	Vjerojatno se radi o krivome prijepisu.
43	Naselili su prostor zvan Custiera, koja se, kako Ragnina objašnjava, danas naziva Pustijerna (Annales, 179).
482
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
srednjeg vijeka nadalje. U imaginarne priče naknadno se uključuju zamišljeni dogadaji smješteni u kasniji politički kontekst ranosrednjovjekovnoga Balkana.44
RASLOJAVANJE STANOVNIŠTVA POD UTJECAJEM SLAVENA, UDIO U PODRIJETLU
Narativna vrela donose tradiciju o naseljavanju slavenskoga stanovništva i tijekom 8. stoljeca. U tome je razdoblju zabilježena pripovijest o utjecaju doseljenika na raslojavanje stanovništva Grada. Anonimovi anali bilježe da je 743. godine gente de Bosna, s mnoštvo imovine nastanilo dubrovačko područje bježeci od „tiranije kralja Radoslava". Uz njih spo-minje i da dolaze Vlasi s gornjega dijela Neretve s velikim brojem ljudi i stoke te velikim blagom (Annales, 8; Medini, 1935., 100-101).45 Oni su sa stokom zauzeli padine Srda i tamo sagradili drvene nastambe. Dolazak tih obitelji popracenje kompliciranim opisima političkih previranja zbog kojih izbjeglo stanovništvo bježi na obronke Srda gdje im je bilo dopušteno puštati stoku. (O tome prostoru u ranome srednjem vijeku vidi: Prelog, 2003., 60-62; Planic--Lončaric, 1984., 28-32; Planic-Lončarič, 1990., 165.). Došljacima natione Bosnese Anonim 744. godine pripisuje i sudjelovanje u razdiobi stanovnika iz Grada na tri staleža. Doseljene „bosanske" obitelji navodno su imale i svoje svece zaštitnike.46 Ragnina, kao i Anonimovi anali, godine 743. zapisuju da, kao izbjeglice, vensero a Ragusa gente assai di Bosna, con loro donne e fioli (Annales, 180).47 I prema Ragnini ovi došljaci ponajprije naseljavaju padine Srda sa svojim obiteljima i životinjama.48 Chronica Ragusina navodi da su u 8. stoljecu neki Slaveni u zaledu bili pokršteni, ali da je zalede i daje bilo nemirno. Godinu 743. i Chronica Ragusina navodi kao vrijeme kada se društvo raslojava (Chronica Ragusina, 19-20), ali i objašnjava (u duhu autorova promicanja republikanizma) da Gradom trebaju vladaju oni „bolji" jer kod vecine „ne postoji dovoljno mudrosti". Oni koji su podrijetlom bili iz Epidaura, istaknuti su kao prirodni upravitelji grada i članovi vijeca odnosno novoformirani stalež plemstva 49 (Chronica Ragusina, 19-21; Medini, 1935., 18).50
44	Danas se pretpostavlja da je Grad u ranome razdoblju razdoblju imao više zajedničkoga sa sličnim urbanim naseljima na Apeninskome polutokou nego sa životom u slavenskome zaledu. Stavnovništvo Dubrovnika vjerojatno je bilo „konglomerat (romanskih?, ilirskih?) starosjedilaca i epidaurskih Romana" (Vekarič, 2011., 82; Lučič, 1970., 43).
45	Isto nalazimo i u takozvanoj Kronici koju je prepisao Mattei.
46	IMemoriae 18 za 744. godinu upisuje raslojavanje stanovništva (Memoriae, 18, 14-15).
47	Oni su živjeli a suo modo, a takoder su doselili da basso deMurlachi, sopra Narente, piu signori et catuna-ri, fra li quali era uno capo sopra de tutti; et menorono gran copia di diversi bestiami, piu de 1300.
48	Bosanci koji su stigli bili su imučni, što je dovelo do raslojavanja stanovništva (Annales, 180). Uz njih Ragnina spominje i dolazak Vlaha (katunara) s gornjega dijela Neretve s velikim brojem ljudi i stoke te velikim blagom (Murlachi, da baxo sopra Nerente, piu chatunari [...] con gran multitudine de bestiame de diversa raxon; et a tali hano dati per sua pastura). Prema Razziju od godine 774. Dubrovčani su bili podijeljeni na tri dijela: plemiči, gradani i pučani (Razzi, 2011., 28), što je očito odraz društvenoga rasloja-vanja nakon 15. stolječa.
49	Godinu 782. Chronica Ragusina spominje i trgovinu s Bosancima i okolnim zemljama.
50	Medini smatra da je Kronika (koju nalazimo u prijepisu kod Matijaševiča) zaseban izvor koji je ušao u Anonimove Anale funkcionirala kao zasebno djelo ubačeno u Anonimovu kroniku. Prema istraživanjima N. Vekariča i Z. Janekovič Römer, bez obzira na nepouzdanu dataciju o ovim dogadajima, doseljenje imu-
483
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Od ovoga vremena narativni izvori sve više sadrže i vlasteosku tradiciju koja je čuvala „sjecanje" na svoje podrijetlo uključujuci i legende o kolonizaciji Dubrovnika iz Epidau-ra, Rima ili slavenskoga zaleda (Janekovic Römer, 2011.). Anonimovi i Ragninini anali vec u 8. stoljecu datiraju dolazak vlasteoske obitelji Ovčarevic/Pecorario (kasnije Goge) iz Huma, na čelu s katunarom Vukom Ovčarevicem. Upravo je ova skupina iz Huma prema tradiciji uspostavila običaje a modo della nation Bosnese i uspostavila slavensku vecinu u Dubrovniku (Vekaric, 2012., 91; Annales, 180). Anonimovi anali spominju da su 744. godine došli de Chelmo diMurlachia s mnoštvom ljudi i stoke (Annales, 152; Cerva, 1980., 280), a prema Ragnini su bili da Hlievno di Bosna (Annales, 183). 51
ŠIRENJE TERITORIJA I NOVO STANOVNIŠTVO
Odnos prema Slavenima iz zaleda u komunalnim se historijama morao objasniti i s obzirom na pitanje podrijetla stanovnika koji su naseljavali grad i okolicu, ali i s obzirom na teritorijano širenje Grada (Lučic, 1997., 40). Kroničari pokušavaju objasniti koji su Slaveni okruživali Grad u najranijemu razdoblju, koji su djelovi teritorija stečeni, kakvo je stanovništvo zatečeno, a kakvo doseljeno. Gradska komuna stvara svoj kolektivni identitet oslanjajuci se na teorije o podrijetlu, oblikovanju teritorija i definiranju granica, oblikovanju društva i uprave pune vrlina (Blaževic, 2011., 99). J. Lučic smatra da se u kronikama ne spominje stjecanje prvoga teritorija koji je bio „od samoga početka" u sa-stavu Grada. Pri tome on misli na prostor koji je obuhvacao Lapad, Lokrum i južne padine Srda (od Kantafiga do Višnjice).52 Sačuvani arheološki i lingvistički izvori dokazuju da se naselje širilo u prvim stoljecima razvoja grada, ali prvenstveno romanskim običajima i krščanstvom. Smatra se da je na tome području, kao i na otocima, slavenizacija sporije prodirala (Harris, 2006., 27; Lučic, 1972., 37-49).
Ipak, Dubrovnik je bio okružen slavenskim stanovništvom od ranoga srednjeg vijeka, a njegovi su neposredni susjedi bili Zahumljani (od donje Neretve do granice dubrovač-ke komune) i Travunjani s Konavljanima (od dubrovačkih meda do Kotora), a koji su živjeli priznajuci bizantsku vlast. Prema Lučicu vjerojatno vec u razdoblju 7. i 8. stoljeca dolazi do prvih trgovačkih kontakata i širenja kršcanstva. Grad je postupno obuhvacao i okolno područje: kopneno (od Epidaura/Cavtata do Zatonskoga zaljeva) te elafitske otoke (Lučic, 1972., 35-44, 84). Činjenica je da i dijelovi Astareje nisu u kontinuitetu pripadali Dubrovniku (Vekaric, 2011., 25-26). Prema J. Lučicu i N. Vekaricu kroničari se najviše bave tim prostorima jer su oni pripali Gradu u vrijeme za koje autori nisu imali vjerodostojnih isprava (a koje moguce nisu ni postojale). Prema narativnim vrelima Astareja je bila stečena negdje u razdoblju od 9. do 11. stoljeca. Primjerice, DAI opisuje
enih došljaka iz zaleda moguce je prouzročilo socijalnu diferencijaciju medu gradanima. Dakle, na kasnije društvene strukture Dubrovnika mogli su utjecati i došljaci iz ranosrednjovjekovnih balkanskih država. U tome je procesu odlučujucu ulogu imalo bogatstvo došljaka, koje je rezultiralo društvenim rascjepom (Vekaric, 2011., 17; Janekovic, 1999., 47).
51	I prema kasnijoj genealogiji roda Pecorario rodonačelnik je navodno došao u prvoj polovici 8. stoljeca, ali ne možemo biti sigurni u njezinu pouzdanost (Vekaric, 2012.b, 92, 94).
52	Pri tome misleci i na otočice Mrkan, Bobaru, Supetar i Daksu.
484
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
da je prostor Astareje pripadao Gradu u 10. stoljecu (Živkovic, 2007., 14). Razzi piše (kronološki neodredeno, negdje u 7. stoljecu) o proširenju teritorija na neke otoke i dio kopna (Razzi, 2011., 27). Serafin Cerva navodi 932. godinu kada je Astareja došla unutar dubrovačkoga teritorija. I Chronica Ragusina spominje širenje duborvačkoga teritorija 932. godine. Prema Krivošicu taj je podatak povezan je s proširenjem teritorija na elafit-ske otoke Šipan, Lopud i Koločep (Krivošic, 1990., 50).53
Kroničari ne konstruiraju priče vezane uz stjecanje teritorija iz 13., 14. i 15. stoljeca jer za njih postoje isprave, odnosno svježa memorija (Vekaric, 2011., 24, 29-30).54 Ipak, način na koji su stjecani teritoriji u kasnome srednjem vijeku, odnos s vladarima iz zaleda i stanovništvom koje se doseljavalo prema gradskome teritoriju, sigurno su se zrcalili u opisima ranijih širenja teritorija (Foretic, 1980., 169-172). Grad se iz relativno malene gradske opcine pokušavao konstituirati u teritorijalnu državu, za što je proširenje bilo uvjetom. Vec u 12. i 13. stoljecu zemlja u Astareji i na Elafitima bila je podijeljena medu vlasteoskim rodovima (Vekaric, 2011., 26, 29-30; Grujic, 1926., 17), a koncem 14. i tijekom 15. stoljeca dolazi do nagloga širenja dubrovačkoga teritorija. Grad je koristio sve načine da bi uspio u teritorijalnome širenju svog područja koje je za razliku od drugih obalnih gradova početno bilo vrlo maleno.55 Dubrovnik je na različite načine stvarao sliku Grada kao utočišta, ne samo u ekonomskom i političkom, nego i u vjerskome smislu (antemurale christianitatis) (Lučic, 1966., 274-275, bilješka 27).56 Vec u 14. stoljecu, što je sigurno utjecalo na zapise u dubrovačkim kronikama, osjeca se retorika o Gradu kao središtvu krščanstva (= katoli-čanstva) (Kunčevic, 2010.a, 181; Janekovic Römer, 2007.b; Lučic, 1972., 21). Teritorijalno širenje bilo je opravdano nužnošcu pokrštavanja okolnih "heretika" i "patarena", što je vidljivo i u diplomaciji 14. i 15. stoljeca (Kunčevic, 2010.a; Kunčevic, 2015.a; Janekovic Römer, 2007.b; Luccari, 1605., 55; Chronica Ragusina, 185).
Širenje teritorija često je uklapano u priču o darivanju od strane slavenskih vladara iz zaleda i vezano uz pružanje utočišta nekome iz vladarske obitelji. Cerva Tuberon zaključuje da su darovatelji zemlje morali biti oni koji su vladali zaledem („slavenskom zemljom"). U objašnjavanju okolnosti i vladara na prostoru Astareje prije priključenja Dubrovniku Anonimovi anali navode „bosanskog vladara Stjepana" (Re Stiepan de
53	Serafin Cerva opisuje kako je do sredine 11. stoljeca Dubrovnik imao granice „na istoku maslinik gdje je sada samostan Sv. Jakova; na zapadu suhozidi na putu prema Gružu koje nazivaju debelima; na sjeveru brdo Brgat, kasnije nazvano brdo sv. Srda; na jugu more koje ga i sada oplakuje. Čini se da su Dub-rovčani u svojoj vlasti imali i mali otok Lokrum jer su ga u to isto vrijeme dali redovnicima u posjed." (Seferovic, 2012.).
54	Lastovo se predalo početkom 13. stoljeca, a Stonski Rat Dubrovnik je stekao godine 1333. Godine 1357. i 1362. počinje razdioba vracenoga teritorija Astareje; Primorje stječu 1399. godine, Konavale 1416. i 1427. godine, a Mljet je postao dubrovački de facto u prvoj polovici 14. stoljeca, a de jure početkom 15. stoljeca.
55	Novčanim sredstvima, gospodarskim utjecajem, diplomacijom, ali i historiografskim konstrukcijama Dubrovnik je u konačnici stvorio velik teritorij koji mu je osiguravao opstanak u prilično nestabilnome i često neprijateljskome okruženju (Janekovic Römer, 1998.; Stulli, 1982., 29-33, Lučic, 1968.-1969.).
56	Prostor i stanovništvo koje je postupno stjecano unificiralo se ujednačavanjem vjerske strukture podanika, izgradnjom sakralnih i javnih zgrada te simbolima gradskoga patrona (Belamaric, 2001.; Marinkovic, 2009.). Teritorij se pomno kontrolirao: svi posjedi na graničnome području smjeli su biti prodani ili darovani jedino uz privolu vijeca, a vlastela nije smjela primati posjede od slavenskih vladara u blizini granice (Janekovic Römer, 1999., 87; Lučic, 1968.-1969., 112; Nedeljkovic, 1984., 212).
485
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Bosna), koji 817. daje Dubrovčanima Astareju odnosno područje Župe, Brgata, Šumeta, Rijeku i Zaton (Annales, 16-17; Lučic, 1997., 41). Njegova je žena prema legendi bila Dubrovkinja Mara de stripe Romana rodena Croce, koja je dala sagraditi crkvu Sv. Stje-pana u Pustijerni 819. godine57 (Annales, 16-17).58 Kralj Stjepan, prema Anonimu, umro je 871. godine bez nasljednika, što je prouzročilo nerede u zaledu (Annales, 20). Iste godine on opisuje doseljenje stanovništva raznoga podrijetla u Grad (Annales, 20, 197).59 Prema Ragnini, nakon smrti bosanskoga kralja Stjepana 871. godine došlo je do nereda „u Bosni".60 I Ragnina navodi kraljicu Maru koja je kao udovica došla u Dubrovnik per habitare, a s njom je došla i velika pratnja sa znatnom imovinom (Annales, 194-195). U pripovijesti o kraljici Mari koja ce „trajno pratiti dubrovačku historiografiju" opet se povezuje slavensko i romansko u povijesti grada (Lučic, 1997., 41). Tuberon priču o crkvi Sv. Stjepana i obitelji Croce veže uz osnutak Grada i Pavlimira (Rezar, 1999., 101, 141, bilješka 29, 142, bilješka 31). U svakome slučaju, ubačena obiteljska tradicija povezivala je rod Croce s vladarskom (slavenskom, bosanskom) obitelji ali i gradom Rimom, čime su se isticali unutar vlastele.61 Razzi spominje vladara iz zaleda Stefana Nemanju, koji navodno 817. godine daruje Dubrovniku velik dio područja Stona. Naziva ga „bosanskim knezom" (Principe de Bossina), a žena mu se zvala Margarita. Ona je, ostavši udovica, prema Razziju ostala živjeti u Dubrovniku te dala sagraditi crkvu Sv. Stjepana. Ostavila je svoj imetak Gradu, nakon čegaje došlo do sukoba s Bosancima (Razzi, 2011., 33).62 Orbini je zaslugu za stjecanje Župe, Rijeke i Zatona dao kralju Krešimiru, čija je žena Margarita bila pokopana u crkvi Sv. Stjepana (Orbini, 1999., 347). Prema J. Lučicu od Orbinijeva vremena dolazi do promjene u shvacanju darovanja Astareje i Elafita Dubrovčanima. Neposredna se unutrašnjost (kao i kod Ljetopisa popa Dukljanina)63 nazivala Crvenom
57	Prema toj priči kralj je odredio da se na svakome darovanom području podigne crkva u čast sv. Stjepana. Prema arheološkim istraživanjima, pretpostavlja se da je crkva sv. Stjepana u Pustijerni izgradena u 9. stolječu, a da je pregradena u 10./11. stolječu (Pekovič, 2012., 360).
58	Katičič, 1988.a, 15. Milecije je primjerice izgradnju crkve sv. Stjepana vezao uz utemeljitelje grada, izbje-glice iz Epidaura i Rima, Matas, 1882., 9-10.
59	Anonimovi anali i Ragnina spominju i dolazak drugih (romanskih) došljaka u Grad u 9. stolječu. Primjerice, godine 842. Anonimovi anali spominju dolazak stanovništva iz Venecije - e molti rimasero qui a Ragusa per habitare. Anonim, 19. I Ragnina spominje dolazak hodočasnika iz Venecije 842. godine. Anonimovi anali i 871. godine spominju doseljenje romanskoga stanovništva u Grad.
60	Prema kroničaru tu je zemlju okupirao Berislav un grand' uomo delle parti di Crovatia (occupd tutta la Bosna bassa, et .si fece re), zbog čega na dubrovačko područje dolazi mnoštvo ljudi „iz Bosne" 871. godine. (Anales, 20, 199).
61	Sličnu tradiciju gradile su i druge vlasteoske obitelji, osobito u 15. stolječu, vezuči svoje podrijetlo uz osnutak Grada i prva stolječa. Uz bosanske vladare i legendu o Pavlimiru veže se i tradicija obitelji Urso i Deodati. Neke su obitelji, kao Georgio iz Kotora, svoje podrijetlo vezali uz Pavlimirovu skupinu koja dolazi kasnije (Janekovič Römer, 1999., 46; Mankhen, 1960., 179-180).
62	Legenda o kraljici Margariti (Mari) vezana uz crkvu Sv. Stjepana u Pustijerni, stara je gradska tradicija podržana i činjenicom da je do konca 16. stolječa tu postojala i crkva Sv. Margarite (kasnije je tako nazvan i bastion) (Lučič, 1972., 34).
63	U Ljetopisu se razlikuju teritorijalni pojmovi Donje i Gornje Dalmacije (Dalmatia inferior i Dalmatia superior), a Dubrovnik pripada crkvenome području Donje Dalmacije, što kasnije prihvača i ChronicaRa-gusina. Donja Dalmacija obuhvača crkveno područje Splita, Trogira, Skradina, Zadra, Nina, (Knina), Raba, Osora, Krka i Dubrovnika. Gornja Dalmacija obuhvača crkveno područje Bara, Budve, Kotora, Ulcinja,
486
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Hrvatskom, a darovatelji s bili bosanski ili hrvatski vladari (Lučič, 1997., 43). Chronica Ragusina navodi da je crkvu Sv. Stjepana u Dubrovniku dao popraviti, kao zalog nakon teške bolesti, Stjepan, kralj onoga dijela Bosne koji se naziva Bijela Hrvatska. Stjepanova žena Margarita, romanskoga podrijetla, ostavlja sredstva crkvi, ali s dvorjanima dolazi a Breno ed a Canali jer je grad bio malen za njezinu svitu. Prema Restiju Stjepan je Dubrovniku prepustio teritorije: Breno, Vergato, Ombla, Gravosa, la valle di Malfi, ed unaparte di quella di Gionchetto pod uvjetom da ondje moraju sagraditi crkve posvečene sv. Stjepanu (Chronica Ragusina, 27). Chronica, pozivajuči se na Luccarija, nadalje opisuje da je Margarita, postavši udovicom, ostavila Gradu veliko bogatstvo, odlučila se za redovnički život u Gradu i osnovala crkvu Sv. Margarete (Chronica Ragusina, 27-28).64 Slično piše i S. Cerva (Sacra Metropolis Ragusina, sv. I, 47).65
Dakle, dubrovački historiografi zadržavaju osnovni obrazac priče, ali imena i etno-nimi se mijenjaju s obzirom na razdoblje pisanja te se prema potrebi dodaju detalji - ili izmišljeni ili iz mnogo kasnijega razdoblja. S. Cerva pak navodi da je 1050. godine dalmatinsko-hrvatski kralj Stjepan darovao Dubrovčanima Župu, Rijeku, Gruž i Zaton, a sinovac toga kralja Silvestar darovao je Gradu 1080. godine elafitske otoke Koločep, Lokrum i Šipan (Lučič, 1972., 34; Seferovič, 2012., 315). Ni Anonim ni Ragnina ne spo-minju da su elafitski otoci Lopud, Šipan i Koločep pripali Dubrovniku (tek) u 11. stolječu, kao što to navodi „mlada" skupina kroničara. Tuberon prvi bilježi da su Slaveni te otoke Dubrovčanima djelomično poklonili, a djelomično prodali, dok Orbini taj dogadaj veže uz legendarnoga kralja Silvestra, sina dalmatinskoga kralja Pavlimira. Slično opisuje i Luccari, koji napominje da su Dubrovčani kupili otoke za malene novce. S. Cerva se oslanja na Orbinija i Luccarija (Sacra Metropolis Ragusina, sv. I, 66).66 J. Lučič smatra da je konstrukcija mladih kroničara posve neutemeljena jer su ti otoci pripadali Gradu od najranijega vremena (Lučič, 1972., 44-50; Lučič, 1970., 42-43).
Dubrovačke okolnosti 15. i 16. stolječa, razdoblje stjecanja samostalnosti i zaokru-ženja teritorija, okolnosti u zaledu (balkanski vladari, kasnije Osmanlije) bile su neki od razloga što su se u ime propagande i dalje prihvačali stariji tradicionalni opisi naseljavanja grada. Osmansko zauzimanje pravoslavnih zemalja opravdava se krivovjerjem pravosla-vaca i „suradnjom s Turcima" (Rezar, 2001., 117, 139, 272; Chronica Ragusina, 13, 178, 267, 287; Luccari, 1605., 103). I Orbini, koji naglašava kontakte i veze sa susjednim zemljama, odnos vladara iz zaleda prema Turcima smatrao je pogrešnim: patareni su pri-kazivani kao heretici koji su lako prelazili na islam (Orbini, 1999., 414-415, 429-430). Naravno, u interesu širenja teritorija, Dubrovačnima se daje uloga onih koji su bosanske heretike mogli izvesti na put pravovjerja (Janekovič Römer, 2007.b; Luccari, 1605., 54, 89-90; Chronica Ragusina, 185, 290; Orbini, 1999., 413-414, 430, 435). Sliku branitelja
Svača, Skadra, Drivasta, Poleta, Srbije, Bosne, Travunje i Zahmlja (Peričič, 1991.).
64	Nakon toga došlo je do rata s Bosancima, koji su zahtijevali kraljičinu ostavštinu.
65	Prema S. Cervi 1050. Dubrovčani su od kralja Stjepana „kralja Dalmacije i Hrvatske" dobili na dar dolinu Župe, Rijeku dubrovačku, Gruž i Zaton (Seferovič, 2012., 315).
66	S. Cerva zapisuje i da je 1100. slavenski kralj Bodin, sin Mihajla, darovao Dubrovčanima Šumet, 1151. Deša, otac župana Nemanje, gospodara Huma, darovao je prema Cervi otok Mljet, a 1164. „plemeniti muž Dekusije" posjed Plat ili Žrnovicu, izemdu Župe i Cavtata (Seferovič, 2012., 315).
487
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEDE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
krščanstva Dubrovnik je često stvarao i da bi priskrbio privilegije ili opravdao svoj odnos s Osmanlijama (Božič, 1973., 20-24).
„TIRANIJA" OKOLNIH VLADARA - „UTOČIŠTE" U GRADU
Grad se percipirao kao sigurno i stabilno Utočište okruženo tiranskim vladarima. Poznata je priča o Bodinu koji je progonio svoje suparnike (rodake) do Dubrovnika u kojemu su se oni sklonili. Bodin je nakon toga podigao utvrdu pred Gradom i prijetio zauzečem. Ova je priča preuzeta i dijelom izmijenjena iz Ljetopisa popa Dukljaniina i Milecija (Annales, 207). Historiografija se uglavnom ne oslanja na te podatke iako neki smatraju da ima pouzdanih elemenata (Živkovič, 2005., 45-59; Prlender, 2011., 9). Anonimovi anali godine 1004. spominju „bosanskoga kralja" (Re Stiepan de Bosna) koji je uništio okolicu Dubrovnika i Astareju, te opkolio Grad i utaborio se u utvrdi „na obali" (Annales, 26).67 Anali ovaj opis vezuju uz podrijetlo nekih vlasteoskih obitelji. Navodi se da je 1016. godine kapetan utrde Utivugo (Vucho) Gradiense (Vuk Gradič) s Dubrovčanima bio u dobrim odnosima pa su ga oni uvjerili da preda utvrdu (ostavi otvorena vrata), nakon čega su srušili kulu na obali (Annales, 27).68 Anonimova kronika na ovu pripovijest nadovezuje i priču da je 1017. godine suhozidom bio okružen cijeli grad te da je srušen most i počelo nasipavanje zemljišta izmedu obale i hridi (Annales, 28-32). Ragnina, citirajuči djelomično Milecija, sličnu priču opisuje 1004. godine, kad je bosanski kralj i bugarski car (!) nazvan Bodin, širio svoje kraljevstvo i krenuo prema Gradu (Annales, 206).69
I Tuberon piše o Bodinu koji se smjestio podno Brgata kraj grada (Rezar, 1999., bilješka 25; Rezar, 2001., 91-92).70 Zanimljiva je poruka Utočišta koju, prema Tuberonu, Dubrovnik daje Bodinu ne želeči izručiti njegove rodake: Grad „nikada neče izdati one koji su se predali njihovoj vjeri". Bodin se tada, prema Tuberonu, sljedečih sedam godina utaborio ispred Grada, u selu koje su Slaveni - po obližnjemu šumarku kojim je tada brdo bilo ogrnuto - svojim jezikom nazivali Dubrava (Rezar, 1999., 115). U ovoj priči opet se naglašava kontrast stanovnika iz zaleda i onih unutar Grada: u obrani se računalo na dubrovačku vojnu moč jer je su dubrovački mladiči bili „odani trgovini i zbog toga neratoborni", za razliku od Bodinovih rodaka. Ipak, u konačnici su, prema Tuberonu,
67	Tradicija govori kako su Dubrovčani poslali novac u Albaniju te tamo unovačili veliki broj vojnika, pre-bacili ih u Bosnu, pobijedili i opljačkali Bosance te proširili teritorij. Nakon toga je, prema ovome opisu, bosanski kralj napustio opsadu Grada, ali je ostavio dvadesetoricu ljudi za upravu utvrdom nad mostom (Annales, 26).
68	Gradič je navodno za nagradu primljen medu dubrovačku vlastelu (rodonačelnik obitelji Grade).
69	On je, „zbog nagovora svoje žene", proterao svoje rodake koji su bježali prema Dubrovniku con circa 400 homeni della sua corte. Bodin je, prema Ragnini uništio i spalio teritorij oko Dubrovnika i utaborio se kod crkve Sv. Nikole sljedečih sedam godina pokušavajuči napasti Grad. Tu je sagradio utvrdu. Nadalje, opis (srušenoga) mosta i opkoljenoga grada izgleda kao onaj kod Anonima, ali s nekim dodacima (Annales, 206, 207).
70	On opisuje da je „u Iliriku kod Bosanaca" kraljevao Bodin, a koji je podrijetlo „vukao od Pavlimira Bela". Takoder, „na ženin nagovor" lažno je optužio svoga rodaka koji je „držao maleni dio Ilirika uz rijeku Dri-nu" te progonio ostale sve do Dubrovnika gdje su oni našli utočište.
488
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Dubrovčani (ali i uz pomoč saveznika) „silom protjerali slavenske stanovnike Dubrave" nakon što im je porastao „duh i poduzetnost". Osvojen prostor slavenskoga naselja i polja tada je, prema Tuberonovome pripovijedanju, bio opasan bedemima i „spojen s gradom".71 Razzi pak priču o ratu s „bosanskim kraljem" datira 999. godinom, u kojemu je, kao i u prethodnim opisima, poginulo mnogo vlastele pa su se neke obitelji ugasile.72 I Luccari spominje izgradnju kule Sv. Nikole koju je izgradio Bodin, a čiji su zapovjednici bili Vuk Gredich i daMaskogna (kasnije primljeni u redove vlastele) (Luccari, 1605., 15). Ovi su Slaveni su prikazani kao oni koji su se odmetnuli od svoji tiranskih vladara i prešli na „civiliziranu" stranu što im je omogučilo da postanu Dubrovčani, neki i pripadnici vlastele. Orbini donosi priču o Bodinovoj potjeri za bračom i opsadi Dubrovnika. Napominje da su Dubrovčani srušili utvrdu. Chronica Ragusina sličnu priču o Bodinu stavlja u 1088. godinu (Chronica Ragusina, 43; Beritič, 1955., 17).73 Slično piše i S. Cerva (Sacra Metropolis Ragusina, sv. I, 68-69). Ova tradicija moguče je vezana i uz nestabilnu astarejsku granicu. Od 11. stolječa raški vladari iz kuče Nemanjiča osporavali su Dubrovčanima više dijelove Astareje - pod njihovom su vlašču tada bila okolna područja (Vekarič, 2011., 29-30; Foretič, 1951., 93-94; Foretič, 1980., 31; Lučič, 1975., 29-30, 40).
Okolni vladari u kronikama se često opisuju kao kao neprijatelji koji pokušavaju osvojiti Grad i pljačkaju njegov okolni teritorij, ali i kao tirani prema vlastitome stanovništvu. Društveni i politički stereotip tiranina iz zaleda provlači se kroz opise povijesti Dubrovnika. Primjerice, Diversis opisuje bosanske velikaše kao nasilne i pune „zlobe, arogancije, glupo-sti ili pohlepe", ljude koji su bili „više podložni impulsu nego razumu"74 (Harris, 2006., 77). Osim toga, vladari iz zaleda prikazivani su kao prevrtljivci jer su se u 15. stolječu često sami okretali Turcima u borbi za prevlast nad teritorijima (Harris, 2006., 77; Chronica Ragusina, 9, 71, 196). S druge strane, čest je motiv azila vladara iz zaleda, kojima je Dubrovnik predstavljao stabilnost za njihovu obitelj i imovinu. Zauzvrat, Dubrovčani su dobivali povlastice i proširenje svoga teritorija. I taj je opis projekcija iz kasnijega razdoblja (Tadič,
71	Kod Tuberona se miješaju legende o „bosanskome kralju" s urbanom memorijom o izgradnji grada. Tuberon širenje na sjeverno predgrade (kasnije i seksterij) Sv. Nikole pripisuje pobjedi nad slavenskim elementom: „Dubrovčani (su) Dubravu Slavenima preoteli uz veliku borbu" (Rezar, 1999., 115).
72	Bosanski je kralj i prema Razziju opkolio grad koji je osloboden nakon regrutiranja vojske u Albaniji (Razzi, 2011., 41, 63).
73	Tada je Bodin navodno uzurpirao vlast svojega ujaka Radoslava (nel qual tempo dominava nella Dal-mazia superiore, nella Croazia Rossa e nella Zenta Resti opisuje i zauzimanje i rušenje Bodinove kule koja se nalazila negdje kraj crkve Sv. Nikole. Nakon toga progonio je svoje rodake koji su se sklonili u Dubrovnik (Chronica Ragusina, 43). Godine 1089. utaborio se pred Gradom i ostao ondje sedam godina. Nakon njegove smrti, prema Restiju, Dubrovačni su nagovorili dva kapetana utvrde da utvrdu predaju gradu (rodonačelnici obitelji Grade i Mlascogna). Resti ih u popisu podrijetla navodi kao Diocletiani, a godinu njihova dolaska 1116. (Chronica Ragusina, 1; Vekarič, 2012.a, 274-276; Vekarič, 2012.b, 70).
74	Diversis pokazuje sliku koju su o „Bosancima" imali Dubrovčani u 15. stolječu: „Možda če se netko za-pitati zašto ovi [bosanski] gospodari prodaju [Dubrovniku] svoju zemlju? Odgovorit ču mu: zbog ljubavi i zbog velike i trajne usluge koju im dubrovačka vlastela iskazuju u svakoj prilici [...] jer u slučaju da ih zadesi neka nesreča, a sigurnost Dubrovnika nije u pitanju, taj je grad njihovo najmirnije i sigurno sklonište, njihovo najpouzdanije utočište [...]. Čuo sam da je tako nastala izreka medu Slavenima: 'Kada zec kojega gone lovci traži sigurno mjesto, on ode u Dubrovnik'." (prema: Harris, 2006., 70).
489
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
1939., 40-41; Stojanovic, 1929., 11-12).75 Pisanje kronika podudara se i s razdobljem kada neki vladari okolnih zemalja nalaze utočište u Gradu, pravo gradanstva i reprezentativnu nekretninu u zamjenu za teritorij (Grujic, Zelic, 2012., 51-52).
DOSELJAVANJE STANOVNIKA SLAVENSKOG PODRIJETLA U 12. STOLJECU; PROMJENE U 13. STOLJECU
Kao posljedica teritorijalnoga širenja i migracija iz zaleda, ali i drugih smjerova, mi-jenjala se struktura stanovništva na području dubrovačkoga teritorija. Cijelo 12. stoljece bilo je obilježeno borbom Grada i Bara za crkvenu prevlast, a Dubrovnik je pod svojom jurisdikcijom imao Trebinjsku, Bosansku i Zahumsko-stonsku biskupiju (Lupis, 2001., 203).76 Kako su u srednjemu vijeku politička i crkvena pitanja često tijesno povezana, dolazilo je do sukoba sa susjednim vladarima. Moguce da je val izbjeglica iz tih krajeva povezan s tim dogadajima (Lučic, 1972., 87). Osim privremenoga utočišta zbog vanjskih opasnosti, Dubrovnik je predstavljao i stalno odredište za skupine došljaka koje su bje-žale zbog političkih, vjerskih i ekonomskih (ne)prilika. Migracije iz zaleda u razdoblju izmedu 11. i 13. stoljeca bile su rezultat dubrovačke politike prema zaledu, sukoba s vladarima susjednih zemalja, ali i trgovine i gospodarskih veza sa zaledem77 (Lučic, 1972., 93; Lučic, 1966., 306-307; Prlender, 2011., 22; Prlender, 1993.; Prlender, 1996., 63-64; Foretic, 1980., 46). Anonimova kronika spominje 1147. godinu kada nakon sklopljenoga mira „s Bosnom" u Dubrovnik dolazi mnoštvo bogatih izbjeglica (Annales, 31).78 Stalno naglašavanje bogatstva koja donose izbjeglice odraz je želje da se imucni sloj došljaka poveže s kasnijom vlastelom slavenskoga podrijetla, ali i kasnije trgovine Grada sa zale-dem79 (Ničetic, 1996., 12; Cirkovic, 1981., 52-53; Krekic, 1997., 661).
U kroničarskim zapisima o podrijetlu nekih vlasteoskih dubrovačkih rodova zapisana je 1147./1157. godina kao godina kada su u Grad doselile mnoge vlasteoske obitelji. Njihovo se podrijetlo veže uz širi prostor zaleda: ponajviše Bosnu i Hum.80 Kroničari spominju i 1172.81 kao godinu doseljenja drugih vlasteoskih obitelji.82 Iako je bijeg stanovništva moguce povezati i s vjerskim prilikama i Nemanjicevim pretenzijama (Jiri-
75	Primjerice, Nemanjiči su predstavljali permamentnu opasnost za Grad, a ipak je nekim njihovim predstav-nicima, Grad je poslužio kao utočište u vijeme skuoba i obiteljskih nesuglasica. Dubrovčani su zaštitu znali dobro iskoristiti dobivanjem povlastica.
76	Raška, koja je ojačala nauštrb Duklje u ovome razdoblju, zavladala je Zahumljem i Dukljom polovicom 12. stolječa (oko 1149.-1150. godine).
77	Grad u 12. stolječu uspostavlja dobre trgovačke veze ne samo s talijanskim gradovima nego sklapa i prve ugovore i privilegije sa silama u zaledu - Bosnom i Srbijom.
78	Sličan opis, ali 1157. godine, nači čemo kod Ragnine (Annales, 215).
79	Dubrovačko je zalede - Bosna i Srbija - bilo je rudarski kraj (zlato, srebro, ali i bakar i olovo).
80	Zahumlje podrazumijeva zemlju koja se nalazi s lijeve strane Neretve sa središtem u Stonu. (Desno je Hum.); o toponimima vidi: Ančič, 2011.; Budak, 1987.
81	S dolaskom „iz Huma" 1172. godine tradicija povezuje rodove Gleda, Balislava (iz kojih se kasnije razvi-jaju ogranci Ribija i Palmota), Gerduso, Proculo, Bocinolo, Zamagno (Vekarič, 2012.a, 73, 77).
82	Primjerice Matessa („iz Huma") (Vekarič, 2012.b, 30), obitelji Muto (iz Klobučca u Srbiji) (Vekarič, 2012.b, 67), Niculi („iz Bosne") (Vekarič, 2012.b, 82), roda Pisino („iz Grčke") (Vekarič, 2012.b, 155), roda Škariča („iz Bosne") (Vekarič, 2012.b, 308).
490
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
ček-Radonic, 1978., 151-154; Lupis, 2001., 204; Prlender, 2011., 17),83 pitanje je koliko je predaja utemeljena, a koliko rezultat konstrukcije nastale u narativnim vrelima nakon 15. stoljeca. N. Vekaric naglašava da je datacija dolaska obitleji iz zaleda u kronikama upitna, kao i točno podrijetlo, ali smatra da u 12. stoljecu doseljava dio stanovnika koji predstavalju takozvani „mladi vlasteoski sloj slavenskih rodovskih skupina".84 Svakako, u razdoblju izmedu 11. i 13. stoljeca dolazi do intenzivnije simbioze slavenskih i romanskih elemenata, a u tome procesu slavenstvo postaje sve dominantnije da bi u 14. stoljecu taj proces slavenizacije bio završen (Vekaric, 2011., 88-89).85
Trinaesto pak stoljece donosi velike političke, društvene i gospodarske promjene u dubrovačkoj povijesti.86 Bez obzira na uspostavljenu mletačku vlast i u 13. stoljecu (zbog teritorijalnih granica i pitanja metropolije) dolazilo je do čestih sukoba s vladarima iz zaleda. Osobito je bilo opasno razdoblje Stefana Uroša I. (1243.-1276.), koji je područje svoje vlasti širio prema jugu. Polovicom 13. stoljeca Nemanjici su bili prisiljeni priznati prostor dubrovačke „djedovine" (hereditas): Župe, Šumeta, Rijeke, Zatona i Gruža, odnosno područja Astareje, a Dubrovčanima se omogucava trgovina i obrada zemlje u zaledu (Vekaric, 2011., 87-90; Lučic, 1969., 98-107; Mankhen, 1960., 83). Svakako, od ovoga je razdoblja znatno lakše pratiti kretanje stanovništva iz zaleda jer je od 70-ih godina sustavno vodena gradska administracija (MHR, I.; MHR, II., MHR, III., MHR, IV; Benyovsky Latin, Zelic, 2007.).87 U 13. stoljecu dolazi do nagloga povecanja stanovništva i vece potrebe za stambenim prostorom i proširenjem granica staroga grada. Dubrovački narativni izvori svjedoče da se povecava broj stanovnika grada te da se prostor predgrada pretvara u stambene čestice. Prema kroničaru Ragnini godine 1277. u Grad dolazi mnoštvo novih stanovnika iz Bosne, imucnih i s obiteljima (Annales, 222). Tada se „vrtovi" koje je grad koristio u predgradu počinju izgradivati u kuce za stanovanje (Annales, 222). Chronica Ragusina takoder navodi 1277. godinu i povezuje dolazak Bosanaca s reguliranjem središnjega burgusa 1269. godine (Chronica Ragusina, 98). Od ovoga vremena, bez obzira na daljnje miješanje prostornih i kronoloških kategorija i ste-reotipe, sadrže nešto pouzdanije podatke jer su djelomično temeljeni i na arhivskoj gradi.
POVEČANJE GRADA I NOVO STANOVNIŠTVO
Uz tradiciju o doseljenju novoga stanovništva iz različitih smjerova često se vežu i opisi povecanja gradskoga prostora. Interesi kroničara bili su velikim dijelom odredeni
83	Godine 1172., prema Ragnini, Nemanja je (doduše bezuspješno) pokušao osvojiti i sam Dubrovnik (Annales, 218).
84	Jedan od bitnijih čimbenika u nastanku dubrovačkoga nobiliteta jest, prema N. Vekariču, upravo stjecanje zemlje na području Astareje i na Elafitima (Vekarič, 2011., 25-26).
85	Vekarič, 2011., 82, 93; Muljačič, 1962.b, 308. Prema Z. Janekovič Römer došljaci su imali veliku ulogu u genezi vlastele (Janekovič Römer, 1999., 41-42).
86	To je razdoblje obilježeno razvojem institucija i pravnoga sustava te početkom mletačke vlasti u Dubrovniku (1205.-1358.) kada grad postaje važna pomorska baza i gospodarsko sjedište na južnome Jadranu sa širenjem tržišta i na zalede. U 13. stolječu dolazi i do nagloga povečanja gradskoga stanovništva.
87	Za razdoblje prije 70-ih godina 13. stolječa mogu se koristiti samostalne isprave i spisi.
491
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
i prostorno i vremenski. Prostor Grada, a potom gradskoga teritorija, u narativnim je djelima neizmjerno važniji od prostora koji ih je okruživao. U literaturi je odavno poznat opis koji donosi De administrando imperio, a koji tri puta spominje proširene gradskoga prostora do 10. stoljeca.88 Dugo je u historiografiji bilo uvriježeno mišljenje da je prvo proširenje bilo ono s predjela Kaštela na Sv. Petra, a trece na područje Pustijerne. Ta je teza u posljednje vrijeme reinterpretirana pa se kronologija i redoslijed širenja grada opreznije tumače (Ničetic, 2005.; Zelic, 2014.). I drugi srednjovjekovni izvori donose sličan opis proširenja gradskoga prostora - u svima je naglašena je postupnost, to jest faznost gradnje. Kasnosrednjovjekovni i ranonovovjekovni autori uz vijesti o doseljenju novih stanovnika redovito donose i opise proširenja gradskoga prostora koristeci se stari-jim predlošcima ali i vlastitim zaključcima. Vec kod opisa osnivača Grada konstruirana je slika položenih temelja novome Gradu (Katičic, 1997., 39-74).89 Prema Ljetopisu popa Dukljanina Pavlimir Bello, unuk „bosanskoga kralja Radoslava", osnovao je prvu utvrdu na mjestu današnjega Dubrovnika, a tek onda su došli i Epidaurani s kojima su zajedno podigli grad (civitas) na obali (et una cum ipsis aedificaverunt civitatem supra mare in ripis marinis) (Rezar, 1999., 137, bilješka 16).90 Anonimovi Anali utemeljitelju Radosla-vu Bellu pripisuju izgradnju prve utvrde 457. (potom i 525.) godine (torre o vel chastelo, pose nome Chastel Lave).91 Slično piše i Ragnina: Radoslav Bello dao je 457. godine sagraditi lo castello nello piu eminente loco sopra le ripe chiamata Lave, u koji ulaze 50 persone nobili delli baroni Bosnesi. Ragnina ipak kombinira ovu priču i s podacima iz Milecija, DAI-a (Annales, 173-175) i Filelfa92 te navodi da se Belo odlučio za izgradnju utvrde na mjestu vec postojecega grada Raguse (Annales, 173).93 I Razzi Pavlimiru daje ulogu utemeljitelja „jake utvrde" na vrhu visoke hridi u 6. stoljecu na mjestu „gdje je danas samostan redovnica sv. Marije zbog toga nazvanu od Kaštela".94 On napominje da „ima nekih" koji tvrde da je ta utvrda postojala i ranije „ali je bila uništena kada i
88	„[...] grad, pošto su ga sagradili, prvo malen, i opet poslije veci, i poslije opet, a pri tom su povečali opseg njegova zida tako da je grad imao [...] jer su se pomalo širili i množili [...]" (Katičic, 1997., 40).
89	Milecije ovako zapisuje: „Kad je Epidaur bio tako razoren, neki su Rimljani bježeci od gradanskog rata slučajno uplovili u dalmatinsku luku koja se zove Gruž. Tu su zajedno njima siromasi što su pobjegli iz Epidaura na mocnim obalnim straminama, gdje je sada grad Dubrovnik, sagradili utvrdu na poticaj i pod djelatnim vodstvom Ivana, koji je vec bio nadbiskup spomenutoga grada [...]".
90	V. Rezar smatra da se u osobi Pavlimira Bella kod Dukljanina stapaju dvije starije tradicije - jedna moguce dubrovačka, a druga „neka trebinjska priča". Živkovic misli da je LJPD koristio Chronicon salernitanum kombinirajuci ju sa slavenskim legendama.
91	U nju su se nastanili 50fioli de li Baroni Bosnesi [...] venuti con Re Radosav de Roma (Annales, 3-4, usp: Memoriae, 18, 2-5. Zibaldone, II, 1). Mattei donosi gotovo isti opis. Takoder se spominje da je grad Dubrovnik (terra deRagusa) sagradio Radoslav Bello 526. godine. U Memoriae 18 takoder se spominje 525. godina kada je Bello došao iz Rima te podigao utvrdu preko puta kaštela di Lave i donio relikvije Petronile i Domicelle te dio križa. Prema toj priči, ostavio svojih pedesetak ljudi kao stražu i relikvije sv. Srda, Nerea i Pankracija te podigao kapelu sv. Sergija i Bakha te sljedece godine krenuo u Bosnu.
92	Filelfo improvizira svoj mit o osnutku Grada, tek se djelomično temeljeci na Mileciju i LJPD-u (Jovanovic, 2012., 29). Iako Senat nije odobravao rad Filelfa, neki su ga kasniji kroničari ipak citirali (Picchio, 1973.; Janekovic Roemer, 2006., 11).
93	Ragnina opisuje i izgradnju crkve Sv. Sergija i Bakha u utvrdi, a izvan nje crkvu Sv. Stjepana prvomučenika.
94	Pavlimiru Belu Razzi pripisuje i izgradnju prvih gradskih bedema te mosta koji je spajao grad s kopnom (Razzi, 2011., 26-27).
492
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Epidaur" (Razzi, 2011., 27). I Tuberon, oslonivši se na LJPD, u vezi osnutka Dubrovnika opisuje i prvu izgradnju Grada i osnivača Pavlimira. Donosi i druga mišljenja o ranijemu osnutka Grada i utvrdi koja je bila uništena kada i Epidaur (Rezar, 1999., 99, 101).
Anonimovi Anali bilježe da je 460. godine, kao posljedica doseljenja stanovnika iz zaleda, oblikovano predgrade (Annales, 5). I Ragnina slično, uz dolazak večega broja stanovnika 462. godine, veže priču o oblikovanju predgrada i izgradnji bedema (Annales, 176-177). Anonimovi Anali nakon opisa navodnoga dolaska izbjeglica 687. i 689. godine ponoovno opisuju formiranje predgrada, a potom i izgradnju bedema oko njega 690. godine („kako bi se sklonili došljaci koji su useljavali i sa morske strane i kopnene iz „Bosne i Albanije") (Annali, 6-7). Ragnina vrlo sličan opis veže uz 596. godinu navodeči gdje su se navodno naselili došljaci iz Bosne i Albanije (Annales, 179). I Anonimovi i Ragninini anali dolazak Epidaurana u Grad datiraju 7. stolječem te opisuju da su oni (nakon što su stolječe i pol živjeli u utvrdama Spilan i Gradac) naselili prostor zvan Custiera, koji se „danas naziva Pustijerna" (Annales, 179; Marovič, 1956.).95 U svakome slučaju, naglašava se činjenica da su ovi došljaci i več domicilni stanovnici kaštela Lave uvijek živjeli u slozi te da su medusobno gradili rodbinske i poslovne odnose, što je očito bilo važno s obzirom na razli-čito podrijetlo rodova u kasnijim stolječima. Chronica Ragusina opisuje da su izbjeglice iz Epidaura (i Salone) 568. godine sagradili utvrdu (il castello) i kasnije ju utvrdili zidom (Chronica Ragusina, 17). Ova kronika napominje da izbjeglice (krščani) stalno dolaze iz slavenskoga zaleda, što je navodno prouzročilo (prema njemu drugo, op. a.) proširenje grada izvan utvrde „uz obalu oko koje je izgraden i suhozid" (Chronica Ragusina, 17-19).
Opisi proširenja gradskoga prostora vezuju i godine navodnih doseljenja u 8. stolječu: Anonimovi anali u 754. godinu stavlja navodnu izgradnju druge utvrde na prostoru reče-noga predgrada, sagradene i zbog saracenske opasnosti (Annales, 10). I Ragnina godine 754. opisuje da su gradani svoj grad opkolili bedemom (Annales, 187). Godine 771. Anonimovi anali opisuju navodnu izgradnju bedema koji je štitio Grad od Kaštela de Lave do Kaštela de Chustera i oko luke.96 Novu izgradnju zida (muro de pali) od Pustijerne do prijelaza kojim se ide prema obali, Anonimova kronika datira u 781. godinu. (Tim je zidom navodno bio obuhvačen i prostor do „močvare" koja je dijelila Grad od Srda.) (Annales, 11). Uz godinu 754. Resti pak navodi „treče proširenje grada", referirajuči se očito na DAI (Chronica Ragusina, 20). Resti i prvu polovicu 10. stolječa (925. godinu), oslanjajuči se na Orbinijevu tezu o Pavlimiru, povezuje s dolaskom vlasteoskih obitelji iz zaleda („iz Bosne") i iz drugih krajeva (Kotora, Italije), te s početkom širenja grada na novo predgrade, odnosno na „zapadni dio poluotoka koji se danas zove Garistie" 932. godine (Chronica Ragusina, 26-27).97
95	Ragnina naglašava da došljaci iz Epidaura feceno la habitatione nellaparte di Custiera sotto lo castello de Lave.
96	Taj ujedinjeni prostor, prema ovome opisu, nazivao se la terra Raguxa ili samo Ragusa, a u njemu su stanovali „došljaci iz različitih krajeva". Anali ističu i razlike izmedu ta dva dijela grada (posebne straže) te izgradnju cisterni na području Pustijerne jer se do tada „voda morala dovoziti u grad izdaleka" (Annales, 10-11). I Razzi zapisuje da su od godine 771., kada su završene gradske zidine, tu bile postavljene i nočne straže (Razzi, 2011., 28).
97	Godine 901. Anonim spominje da je Grad pogodila neka epidemija (una mortalita crudele) (Annales, 20).
493
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Dakle, u narativnim vrelima predaja o postupnome širenju gradskoga prostora, koja je postojala vec u srednjovjekovnim izvorima, bilježi se i šire razraduje kroz priču o spajanju dva kaštela - Lave i Custere/Pustijerne (castrum, castellum) u gradsku cjelinu (civitas, urbs),98 odnosno predgrada prema sjeveru, i gotovo uvijek se veže uz doseljenje novoga stanovništva (Katičic, 1997., 58-59). Širenje gradskoga prostora obuhvacanjem različitih prostornih cjelina, ponekad i drukčijega karaktera i razdoblja nastanka, bila je karakteristika i kasnijega razdoblja za koje imamo više sačuvanih dokumenata - osobito razdoblja do kraja 13. stoljeca. Tada se predgrada podno bedema staroga grada postupno povezuju u cjelinu. Podaci iz narativnih vrela sadrže tradiciju koja oslikava složenost oblikovanja gradskoga prostora: njegov izazovni teren, kontinuitet i diskontinuitet, demografske promjene te spajanje različitih cjelina u jednu još od najranijih vremena. Iako su neki istraživači pokušavali u ovim podacima tražiti istinite podatke, na njih se ne možemo osloniti.99 Prostor grada se opisuje ne samo kao fizički prostor, vec i kao društveni prostor koji u naglašava utočište, prostor slobode i obnove, prostor blagostanja, zakona, harmonije ali i krize.
I opisi koji se odnose na 9. i 10. stoljece poslužili su za razne konstrukcije razvoja gradskoga prostora. Deveto je stoljece obilježio napad Saracena na Dubrovnik 866. godine (Vekaric, 2011., 205; Foretic, 1980., 20-24). Prema J. Lučicu moguce je da je zbog nekih oštecenja opisanih u narativnim vrelima grad obnovio svoje fortifikacije te bio sposoban oduprijeti se nasrtaju Saracena (Lučic, 1972., 29). Resti opisuje da je tada obranjen ogni palmo di terreno (Chronica Ragusina, 22).100 Jedna od neobičnijh vijesti koju donose narativna vrela vezana uz 9. stoljece jest ona o nekoj poplavi, velikome valu koji je navodno uništio niže dijelove grada. Mletački kroničar Ivan Bakon u 10./11. stoljecu (Ortalli, 2004.; Koščak, 1997.) prvi piše o velikom nevremenu koje je pogodilo Dubrovnik 850. godine i jako ga oštetilo (Lučic, 1972., 29). Neki domaci kroničari nadopunjuju priču o poplavi i stvaranju naplavine koja je dijelila Grad od Srda, a koja ce se kao urbana memorija provlačiti tijekom cijeloga srednjeg i novog vijeka u raznim opisima mostova, močvarnoga terena, isušivanja zemljišta i tako dalje. Anonimovi anali opisuju da je Grad 803. godine preko noci zahvatio neki val i uništio polje podno bedema (koje je prije služilo kao tržnica, a djelomično i kao poljoprivredno zemljište) (Annales, 14). I Ragnina piše o podizanju mora koje je uništilo područje podno Pustijerne (Annales, 188-192). Ragnina opisuje da se vec 788. godine u grad prelazilo preko mosta, na kojemu je navodno bio mramorni Orlandov kip (Annales, 188). (Detalje o Orlandu treba dovesti
98	Primjerice, Anonim piše da je proširenje grada bilo potpomognuto dolaskom stanovnika iz Župe Dubrovačke gdje su u dva kaštela (Spilan i Gradac) živjele neke izbjeglice iz Epidaura te navodno koncem 7. stoljeca naselili se kraj Castel de Lave, na prostor zvan Custera odnosno „kasnije Pustijerna".
99	Dapače, na temelju ovih i sličnih podataka vjerojatno je u 18. stoljecu izraden crtež Grada iz navodnoga 12. stoljeca, koji je nekim istraživačima, kao autentičan prikaz izgleda Grada, poslužio u nalazima urbanoga razvoja Grada u ranome srednjem vijeku (o tome kritički: Zelic, 2012.).
100	Neki pretpostavljaju da se Dubrovnik ne bi mogao obraniti od saracenskoga napada da u 9. stoljecu Pu-stijerna nije bila omedena bedemima i kulama koje su branile pristup luci (Grujic, kuca, 60.) Dubrovnik je tada ponovno prigrlio bizantsku zaštitu.
494
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
u vezu s kasnijom tradicijom) (Kunčevic, 2008.; Mitič, 1966.; Fiskovič, 1993., 91-95).101 Govoreči o čudima sv. Hilarija i Razzi u 802. godini opisuje poplavu (Razzi, 2011., 31; Janekovic Römer, 1998.; Lučič, 1982.).102
Mlada skupina kroničara „kritičnija" je prema ovim legendama.103 Tako Chronica Ragusina, spominjuči samo opsadu grada 866. godine, uopče ne spominje poplavu. Ipak, Dubrovnik se na drugome mjestu opisuje kao grad smješten na poluotoku (Chronica Ragusina, 16). Topografija opisana u Bodinovoj opsadi Grada ponovno je prikazana na način da je Grad bio odijeljen naplavinom od kopna. Kroničari opisuju da se Bodin s vojskom utaborio u nekoj utvrdi „na obali", to jest padinama Srda (na mjestu crkve Sv. Nikole) (Rezar, 2001., 91-92), što je preuzeto i dijelom izmijenjeno iz Ljetopisa popa Dukljaniina i Milecija (Luccari, 1605., 15). Anonim opisuje Grad opkoljen morem (naplavinom) te srušeni most zbog kojega su Dubrovčani bili izolirani od kopna i komunicirali morskim putem (Annales, 26). Sličnu priču donosi i Ragnina citirajuči Milecija (Annales, 209) nakon što je (prema opisu) utvrda srušena (Annales, 27).104 I Tuberon piše o Bodinu koji se smjestio podno Brgata kraj grada, a i Chronica Ragusina opisuje da se Bodin 1089. godine utaborio del monte Vergato pred Gradom sagradivši utvrdu. Chronica Ragusina opisuje da se do grada prelazilo samo preko mosta, te da se naplavina nasipala nakon rušenja Bodinove (Chronica Ragusina, 47-48).105 Očito je da su tijekom stolječa promjene morske razine - i s time vezana potreba za sustavnim nasipavanjem terena - bile duboko ukorijenjene u urbanu memoriju grada. Kroničari pokušavaju objasniti ove procese pričama o topografiji Grada i njegovu položaju u odnosu na more.106 Simbolična slika Grada okruženoga morem (i „nevjernicima") mogla je biti i dio retorike koja se javlja koncem 14., a razvija tijekom 15. i 16. stolječa (Kunčevič, 2010.a).107 U literaturi nalazimo i na
101	Orlando je u kroničarskim zapisima (kao i sv. Vlaho), prema istraživanjima L. Kunčeviča, slao poruku „slo-bode" grada - ovim se simbolima i mitovima autonomija grada legitimizirala prema susjedima i vlastitome stanovništvu daleko u prošlost te osiguravala politička neovisnost i aristokratska konstitucija Republike
102	Sv. Hilarije (koji je oslobodio stanovnike Epidaura i okolice od strašnoga zmaja) mora se promatrati u kontekstu odnosa Dubrovnika (kao nasljednika Epidaura) prema jačanju samostalnosti i teritorijalnoga ši-renja. U 15. stolječu dolazi do izgradnje Cavtata, obnavaljanja „imaginarnoga" antičkoga grada. Temeljem povijesti Dubrovnik je, kako ističe Janekovič Römer, polagao prava i na nekadašnji ager Epidaura - od Konavala do mora.
103	Pisac Memoriae 18, opisujuči dogadaj 802. godine, komentira da je pisac kronike koju prepisuje ignorant i da se zna da je sv. Hilarion umro 372. godine.
104	Prema Anonimu je 1017. godine počelo nasipavanje zemljišta izmedu obale i staroga grada te je suhozidom okružen cijeli prostor. Od tada je prema kroničaru strana oko Prijekoga puta nakon toga služila opčini za gospodarske sadržaje. I Ragnina bilježi 1017. kao godinu kada je grad bio povečan i omedem zidom oko predgrada Sv. Nikole te da je most bio srušen (Annales, 28-32).
105	S. Cerva, pak, citirajuči Cedrenu i Luciusa, opisuje i neki „saracenski napad" u 1032.-1033. godini (Sacra Metropolis Ragusina, sv. I, 29-30).
106	Tuberon tako tipično opisuje u urbanoj memoriji ucrtanu sliku ranosrednjovjekovnoga Grada: [...] mjesto gdje je Dubrovnik smješten danas učini se prirodno utvrdenijim, iako nije bilo veoma prikladno za širenje grada: naime, osim što se radi o večim dijelom strmoj uzvisini, u to je doba, povrh svega, poput poluotoka bilo gotovo sa svih strana oplakivano morem. Naime, poznato je da je ravan, koja je danas trg pun trgovina, nastala isušivanjem mora i nastiranjem tla nakon osnutka grada (Rezar, 1999., 99).
107	U diplomaciji i retorici 15. stolječa Dubrovnik se predstavlja kao grad okružen susjedima nevjernicima, krivovjercima koji su ga često napadali, ali su se Dubrovčani uvijek oduprli potpomognuti Božjom milošču.
495
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
dugogodišnje teze, temeljene na narativnim vrelima, da je stari grad od obale na Srdu dijelila morska naplavina (primjerice Koščak, 1997., 35; Pekovič, 1997., 171-172), ali u novijoj historiografiji nudi se objašnjenje o postupnom podizanju morske razine (Ničetič, 1996., 15, 18; Ničetič, 2005.; Žile, 1988.-1989.).108 U kronikama se daje dosta prostora stvarnim ili konstruiranim negativnim dogadajima koji su se urezali u urbanu memoriju, kao što su poplave, glad ili epidemije. Pisci, prema potrebi, kombiniraju vremenske kategorije prošlosti i sadašnjosti, a mitovi su imali funkciju stvoriti konceptualni prostor, likove i radnju. Treba biti svjestan da su ti elementi kroničarima ponekad bili važniji od samih povijesnih činjenica, koje su, uostalom, često i njima bile i nepoznate.109
Konstruirana topografija ranosrednjovjekovnoga Grada može se pratiti i u zamršenim opisima izgradnji crkve/crkava sv. Vlaha, utvrdama i mostovima koje kroničari datiraju 10. stolječem. Tu su pomiješane činjenice o izgradnji prve crkve Sv. Vlaha, o novoj crkvi istoga titulara iz sredine 14. stolječa, tradicija o naplavini kao i opisi (idealnih) institucija kasnoga srednjeg vijeka. Sve je to još i utkano u legende kojima se legitimiraju sloboda i neovisnost grada od najstarijih vremena. Primjerice, Anonim navodi da je 972. godine, nakon tri godine, sagradena crkva Sv. Vlaha zajedno s trgom (campo de lugia), na mjestu gdje je bio sagraden i most koji je povezivao grad s obalom, ,jer se nije inače moglo uči u grad zbog močvarnoga terena". Na pola mosta navodno se nalazila i utvrda u kojoj je stolovala dubrovačka uprava i na kojemu je bio lik viteza Orlanda.110 I Ragnina donosi sličnu priču (Annales, 201). Neki od ovih opisa takoder su bili prihvačeni kao pouzdani izvor.111 Ipak, ova je priča prvenstveno trebala čitateljima dati poruku o Gradu i njegovim stanovnicima - asocijacijama na odredene simbole o slobodi, hrabrosti, Božjoj zaštiti i tako dalje. U njoj se korištenjem historiografskog legendarnog i hagiografskog diskursa zasigurno miješaju elementi realnog i imaginarnog prostora (Brkovič, 2009., 255-276; Fališevac, 2013., 281-296). Pitanja vezana uz najraniju urbanu topografiju Dubrovnika otvorena su i izazivaju brojne (često proturječne) interpretacije. Grad je od najranijega razdoblja pogodio velik broj prostornih promjena, rušenja i obnavljanja kojima se ne mogu uvijek pratiti razlozi i za čiji je točan tijek potrebno još arheoloških i povijesnih istraživanja (Fiskovič, 1958.-1959., 53-57).
108	Najnovija istraživanja A. Ničetiča pokazala su da su razlike u razinama rezultat postupnoga rasta morske razine. Različite razine terena potvrdene su arheološkim istraživanjima. Razzi piše da je več u 8. stolječu „vladala nestašica slatke vode; dovožena je iz daljine od oko četiri milje barkama u bačvama i drugim posudama. Bijaše to iz Župske doline, gdje iz padine visokoga brda izviru vrela slatke, bistre vode takvom snagom i u takvu obilju da pokreču mnoge mlinove".
109	U razdoblju humanizma sve se više uspostavljaju standardi prema kojima se historija poima kao reprezen-tacija povijesti te dobiva izraženu utilitarnu dimenziju kojoj je cilj pripovijedati o gradskoj zajednici, a za tu istu zajednicu.
110	L. Kunčevič priču o sv. Vlahu, koji več u 10. stolječu postaje zaštitnik grada, veže uz negativnu sliku Mleta-ka koja se stvara u 14. i 15. stolječu. Prema njemu je u Dubrovnik iz navodnoga 10. stolječa zapravo opisan kao aristokratska republika kasnoga srednjeg vijeka jer se crkvena hijerarhija, važna i u stvaranju kulta i uopče u politici, ne spominje prije 14. stolječa nego se spominju samo viječe i vladari. Nadalje, napominje da Venecija sigurno ne bi tolerirala taj kult u 13. stolječu da je on bio toliko promletački kako ga opisuju kroničari.
111	O interpretacijama na temelju ovih opisa vidi: Zelič, 2012.
496
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEDE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Doseljenja stanovništva iz zaleda, uglavnom iz smjera Huma, uzrokovani dogadajima u 12. stolječu, sigurno su utjecali na promjene u gradskome prostoru. Njih je več lakše pratiti prema sačuvanoj suvremenoj pisanoj gradi i kroz promjene u prostoru. Činjenica je i da se od 12. stolječa grad počinje intenzivnije širiti prema gradskim predgradima, što je jasan pokazatelj povečanja stanovništva (Planič-Lončarič, 1980., 18-19; Planič-Lonča-rič, 1990., 164-165). Zanimljivo je da rodove koji su povezani s tradicijom o doseljenju 1157. godine nalazimo, prema notarijatu 13. stolječa, u susjedstvu na području Kaštela. I one obitelji koje su prema tradiciji doselile iz Zahumlja 1172. godine takoder nalazimo u susjedstvu. Vezu izmedu doseljenja i socijalne topografije tek treba istražiti.
ZAKLJUČAK
Razvoj Dubrovnika znatno je bio obilježen prilikama u zaledu, u kojemu je bilo više etničkih skupina i vjerskih smjerova, a koji su se „mijenjali ovisno o odnosu snaga feudal-nih država i feudalnih gospodara" (Vekarič, 2011., 89-90). Posljedice tih prilika i odnosa Grada i zaleda bile su različite: od širenja dubrovačke trgovine u zaledu do migracija slavenskoga stanovništva u Grad - kao izbjeglica zbog političkih ili vjerskih okolnosti, ali i kao privremenih ili stalnih useljenika radi gospodarskih mogučnosti Grada. Dubrovniku su odnosi s okolnim zemljama bili važni ne samo zbog širenja tržišta nego i kao kao ja-mac sigurnosti Grada. Naime, okolne zemlje predstavljale su permantentnu potencijalnu opasnost radi pretenzija srpskih i dukljanskih vladara na njegovo područje. Osim izgradnje fortifikacija Grad je svoju sigurnost osiguravao i dugotrajnim postupnim proširenjem vlastita teritorija. Time je osigurao i prosperitet temeljen i na zemljoposjedu, a ne samo na trgovini (Vekarič, 2011., 24). Dubrovnik je gradio svoj identitet temeljen na nekoliko čimbenika - konfesionalnom, pravnom i etničkom vežuči se uz uže ili šire imaginarne zajednice, od krščanske do opčinske odnosno teritorijalne (Kunčevič, 2010.b). Dubrov-čanin je mogao imati i slavensko i romansko podrijetlo, ali je to uključivalo i druge važne kriterije: stanovanje unutar teritorija, podložnost političkoj jurisdikcijii, katoličanstvo i tako dalje. „Slaveni" su pak pripadali znatno široj zajednici koja je uključivala i znatno širi teritorijalni opseg (Kunčevič, 2010.b, 163, 165-166). Odnos prema Slavenima u narativnim je vrelima uvelike ovisio o okolnostima u kojima je djelo pisano. Dubrovač-ka historiografska tradicija stanovnike iz daljeg zaleda najčešče povezuje s nestabilnim prilikama u okolnim zemljama te „siromašnom, nepolodnom zemljom".
Pisanjem povijesti gradova u prednacionalnome razdoblju autori su tragali za identitetam svojih stanovnika pa se konstruirao odnos i prema široj slavenskoj zajednici s kojom je stanovništvo bilo vezano jezikom, ali i udjelom podrijetla medu stanovništvom (Kurelac, 2014., 8). Nisu svi stanovnici slavenskoga podrijetla u kronikama percipirani na isti način nego se prvenstveno razlikuju prema kriterijima imučnosti, društvenome statusu, podlož-nosti dubrovačkoj jurisdikciji te vjerskoj orijentaciji. Oni podobni i poželjni postaju Du-brovčani, što ih distancira od negativnoga pojma stanovnika iz zaleda koji su napadali grad. Svijest da je dio vlastele slavenskoga podrijetla povezivao ih je odredene obitelji s pričama o vladarskome ili rimskome podrijetlu. U nedostatku sačuvanih isprava, na kroničarske opise masovnih doseljenja u najstarijim vremenima, preslikala se i slika Grada i zaleda iz
497
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
kasnijega vremena, a za koje su postojale sačuvane isprave (Vekarič, 1993., 240; Tadič, 1939.; Dinič-Kneževič, 1974.; Harris, 2006., 76). U kronikama se spominju i masovna doseljenja radi ekonomske i političke sigurnosti, a novi su stanovnici prhvačali urbani način života i vjeru. Dubrovčani su stanovništvo ipak prihvačali kontrolirano (Mijuškovič, 1961., 117; Krekič, 1995., 326-327; Janekovič Römer, 1999., 229-230).
Pojam stanovnika iz zaleda i njihovih teritorija često se u narativnim vrelima rede-finirao s obzirom na obrazovanje, motiv i razdoblje pisca, što je rezulitralo različitim nazivima i interpretacijama. Okolni narodi nazivani su ovisno o perspektivi autora čija polazišta ne možemo uvijek dokučiti. Autori kronika imali su kontrolu nad diskursom, a bili su uglavnom pripadnici vlastele i/ili crkvene osobe te su prema položaju i potrebama odredivali i imena naroda, zemalja, podrijetla. U ranonovovjekovnim kulturnim konstrukcijama i percepcijama stav prema Drugome i drugačijemu vrlo je često percipirao Drugoga samo u odnosu na sebe (Blaževič, 2006., 4, 12; Pohl, 1998., 1-15).
Slavenstvo se ponekad vezuje uz tradiciju o rušenju Epidaura. Tako Ragnina spominje rušenje Epidaura od Slavena odnosno Gota (Annales, 175; Rezar, 1999., bilješka 14). Serafin Razzi govori o „Slavenima i Gotima" pristiglim s Dunava (Lučič, 1997., 35).112 Antički likovi koji simboliziraju neku od važnih karakteristika Grada ponekad su stavljani u prostor antičke civilizacije, odnosno legendarni likovi slavenske provinijencije stavljani su u prostor i unutar „dogadaja" zemalja u zaledu (Jovanovič, 2010., 4, Kurelac, 2014., 7). Anonimovi i Ragninini anali, oslanjajuči se na Ljetopis popa Dukljanina u Legendi o kralju Bellu, Radoslava nazivaju bosanskim kraljem (iako je u Ljetopisu on nazvan „slovenskim"). Taj je anakronizam projekcija njihova vremena, to jest odnosa Grada i bosanske države u zaledu Dubrovnika (Janekovič Römer, 1999., 43). Orbini pak Pavlimira, kao i Ljetopis, naziva slavenskim vladarem. Orbinijevo Kraljevstvo Slavena različitim humanističkim konstrukcijama objedinjuje sliku o „slavenskome narodu", dok Bosanci prema njemu „potječu od tračkoga naroda Besa" (Blaževič, 2010., 103; Rezar, 1999., bilješka 161, 294).113 Tuberon područje dubrovačkoga zaleda naziva slavenskom zemljom (Slovinorum terra) (Lučič, 1997., 41).114 Chronica Ragusina vladare iz zaleda takoder naziva slavenskim, oslanjauči se na Orbinija (Janekovič Römer, 1999., 43; Chronica Ragusina, 16, 20-21, 24-26).115
112	Vezu izmedu Gota i Slavena več konstruiraju Toma Arhidakon i Ljetopis popa Dukljanina, miješajuči gotsku invaziju iz 5. stolječa i slavensku migraciju u 6. i 7. stolječu. Prema I. Kurelac „nedostatak na-prednijih historiografskih rješenja" vidi i u djelu Mavra Orbinija, koji Gote smatra rušiteljima Epidaura u 3. stolječu, a što podupiru i Luccari i S. Cerva (Kurelac, 2011.).
113	Isto piše i Tuberon referirajuči se na ugraske povjesničare koji pogrešno interpretiraju priču o Pečeniezima. Rezar zaklučuje da ih Tuberon povezuje s Besima („Bosima") na temelju sličnosti dvaju etnonima. Tuberon objašnjava i podrijetlo opisanih „Bosanaca" navodeči da su to „potomci tračkih Bosa koji su, protjerani nekoč od Bugara iz Trakije, zaposjeli krajeve Ilirika obuhvačene rijekama Savom, Unom i Drinom te Jadranskim morem, koliko se ono pruža uz obale Dalmacije".
114	Tuberon zastupa tezu da su Slaveni doselili iz prekodunavskih područja na Jadran oko 600. godine. Večina humanističkih pisaca smatrala je da su Slaveni autohtoni na ovome području (Rezar, 1999., bilješka 12). Predoddba Grada kao središta „šireg slovinskog prostora" opče je mjesto u književnosti 17. Stolječa, ali uz širi prostor identiteta katoličke Europe (Brkovič, 2009., 262-264). Tuberon neke narode i teritorije naziva antičkim etnonimima i toponimima (Rezar, 1999., 134, bilješka 3).
115	Mnoge pojmove preuzima i od Ljetopisa popa Dukljanina.
498
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Pojam ilirsko za stanovnike slavenskoga podrijetla pojavljuje se u 15. stolječu kao rezultat obnovljenoga interesa za antiku (Katičič, 1988.b, 677; Kuntič-Makvič, 1984., 155-64; Cochrane, 1985., 3-9).116 Medutim, čak i iste kronike neke su pojmove primje-njivale na različite prostore - pogotovo one koje je pisalo više ruku, ali i one koje je pisao isti autor jer se često primjenjivalo načelo „izreži" i „zalijepi" iz raznih izvora koji su sadržavali različite (pa i kontradiktorne) navode. Tako je, primjerice Ilirik, mogao imati značenje Dalmacije i neposrednoga zaleda ili se odnositi na sav prostor nastanjen slavenskim stanovništvom (Rezar, 2000.; Kunčevič, 2010.b, 163, 165-166; Vrandečič, 1998.). Pod utjecajem vrlo složenih povijesnih okolnosti vjerskih pitanja, političke nestabilnosti zaleda i kasnijeg osmanskog osvajanja, pojam ilirskoga ili slavenskoga ponekad se vezao samo uz teriotorijalno, etničko ili vjersko značenje, a gubio je primarno lingvističku funkciju (Kurelac, 2014., 9; Iovine, 1984., 102). Romanstvo se isto tako koristilo kao kulturološki a ne etnički pojam, osobito u odnosu na okolne velikaše. Rimska tradicija, romanstvo kao i katoličanstvo bili su znakovi razlikovanja od zemalja iz zaleda (Janekovič Romer, 1999., 30-34).
Usporedimo li različite narativne izvore vezane uz prostor Grada, primječuje se nesustavnost i proturječnost kronologije ili dogadaja bez obzira na zajednička ishodišta. Pokušaj da se u tim opisima nade neka povijesna realia zapravo je na samome početku problematičan jer je na temelju danas poznatih izvora nemoguče razlučiti točan tijek dogadaja. Kada u drugim vrstama izvora nedostaju podaci, a što je osobito slučaj u raz-doblju ranoga srednjeg vijeka, narativni izvori mogu se činiti vrlo privlačnima jer pružaju bar neku sliku u kojoj se, uz „kritičku metodu", skidanjem slojeva legendi, izmišljotina i dodataka možda mogu nači zrnca povijesne istine. Rekonstrukcija slike grada na temelju narativnih vrela tako postaje moderni narativ koji popunjava horror vacui i osigurava „potreban" kontinuitet dogadaja i procesa. Tako neka narativna djela ili neki njihovi podaci mogu dobiti na večoj vrijednosti ili autentičnosti nego što zaslužuju (Ivič, 1992.). Čini se da - bez obzira na njihov karakter - narativna vrela često ostaju voditelji logike rekonstruiranja povijesti. Kombiniranje podataka iz narativnih izvora ipak ne može koristiti kao čvrsto polazište za rekonstrukciju slike grada prema potrebi. Činjenica je da mnogi ranosrednjovjekovni izvori do nas dolaze u kasnijim prijepisima pa se ne možemo osloniti na paleografske analize, a ni one jezične ne mogu lako doči do izvornih oblika pripovijesti. Kasniji su pisci često starije predloške preobražavali u tvorbe u kojima su izvorni detalji posve izgubljeni. Termini korišteni u opisu ranijega razdoblja često su iz piščeva vremena tako da se realnost suvremenoga konteksta projicira u starije situacije. Neki su pak pojmovi preuzeti iz opčih rječnika i priručnika te nemaju nikakve veze s lokalnom gradskom tradicijom. Narativna vrela i sama su povijesna činjenica - u njima se historiografska predodžba grada stvara u relaciji s kontekstom njihovoga vremena te namjerama njihova pisanja. Ono što se nama čini važnim sasvim je različito od onoga što je bilo važno piscima narativnih djela; pojmovi od kojih mi polazimo za njih imaju po-
116 Taj je pojam poslužio da se riješi pitanje diskontinuiteta koji je uzrokovao slavenski prodor u 6. i 7. stolječu, a podupirao je i nastojanje za presizanjem kulturne baštine na prostore antičke Dalmacije i Ilirije (Madunič, 2010., 180-181; Breisach, 1994., 154).
499
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
nekad drugačija značenja. Ta su djela stvarana mentalnim orudem i u svrhu interesa koji nama nisu uvijek posve razumljivi. Ipak, podaci iz narativnih vrela mogu se usporediti s poznatim povijesnim dogadajima odnosno s drugim vrstama izvora, osobito za razdoblja nakon razvoja pismenosti. Čak i u vrelima ranoga srednjeg vijeka, u kojima nečemo nači čiste povijesne činjenice, na temelju nekih narativnih elemenata i motiva može se prepoznati identitet gradskih zajednica. U narativnim izvorima možemo prepoznavati i odredene uzročno-posljednične procese kao što su: povečanje grada, planiranje gradsko-ga prostora, konstatni priljev došljaka i tako dalje, koji su bili odraz kolektivne memorije prošlih generacija. Ako narativna vrela i nisu rudnik više ili manje pouzdanih podataka o srednjovjekvonome gradu, oni su svakako prvorazredan izvor koji nam otkriva kontekst piščeva vremena i sliku Grada i njegova stanovništva koju on želi prikazati (Benyovsky Latin, 2017.).
500
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
THE CITY AND ITS HINTERLAND IN THE NARRATIVE SOURCES: CONSTRUCTION OF THE TRADITION OF EARLY MEDIEVAL SETTLING IN DUBROVNIK FROM SLAVIC HINTERLAND
Irena BENYOVSKY LATIN
Croatian Institute of History, Opatička 10, 10000 Zagreb, Croatia e-mail: irenabenyovsky@yahoo.com
SUMMARY
Data from the medieval and early modern narrative sources, which referr to the construction of Dubrovnik and the immigrants of different origin, reflect the image of the earliest Dubrovnik settlers that was created in the time when those sources were written. In the historiography of the Middle Ages and Early Modern Period the earliest history of the City was mainly focused on explaining who and how shaped Dubrovnik and its surrounding territory, which ultimately resulted by its specific position. The foundation of Dubrovnik was attributed to „Roman" and / or „Slavic" population form the immediate and distant hinterlands. Various stories about waves of immigrants of Slavic origin reflect the greater presence of Slavic identity in the later periods form the High Middle Ages on. The attitude towards the Slavs was constructed related to the territorial expansion of the City. Not all residents of Slavic descent were perceived in the same way - it depended on the criteria of wealth, religious and socially status, susceptibility to Dubrovnik jurisdiction. A tradition on newcomers from different directions was often related to the descriptions of increasing the urban space. Although different variants of the legends on Dubrovnik and its first inhabitants often relied on the same older sources and urban memory, they were applied differently, chronologically inconsistent and sometimes even contradictory, which is only one element of their unreliability.
Keywords: Dubrovnik, narrative sources, image of the city, immigrants, Slavs
501
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
IZVORI I LITERATURA
Annales - Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina. Nodilo, N. (ur.): Mo-numenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 14. Zagrabiae, JAZU, 1893.
Arhiv HAZUZg, Historia Ragusii - Arhiv HAZU u Zagrebu (Arhiv HAZUZg), Ioannis de Ravenna, Historia Ragusii. sign. II, d. 55.
Benyovsky Latin, I., Zelic, D. (ur.) (2007): Knjige nekretnina Dubrovačke opcine (13-18. st.) / Libri domorum et terrenorum communis Ragusii deliberatis ad affictum (saecc. XIII-XVIII). Sv. 1. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Cerva, S. (1980): Seraphinus Maria Cerva, Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scrip-tores eorumque gesta et scripta recensentur. Krasic, S. (ur.). Dubrovačka biblioteka u kojoj se prikazuju dubrovački pisci, njihova djela i spisi, sv. IV. Zagreb, JAZU.
Chronica Ragusina - Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451-1484). Nodilo, N. (ur.). Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, 25 Zagreb, JAZU, 1893.
Dinic, M. J. (1964): Odluke veca Dubrovačke republike. Beograd, Naučna Knjiga.
Diversis de, F. (2004): Opis slavnoga grada Dubrovnika. Janekovic Römer, Z. (ur.). Zagreb, Dom i svijet.
Luccari, G. P. (1605): Giacomo Pietro, Copioso ristretto degli annali di Ragusa. Ragusa.
Memoriae, 1 - Memorie scarse di Ragusa cavate dall'istoria di don Mauro Orbini. U: Državni arhiv u Dubrovniku (DAD), Ms. 32, 283.
Memoriae, 8 - Brevi notizie sulla fondazione di Ragusa estratte da un antico anonimo (usque a. 1771). U: DAD.
Memoriae, 18 - Origine della citta di Ragusa, estratta da certe scritture antichissime, con agginuta di alcune cose piu memorabili costumate in Ragusa. U: DAD, I. Giorgi Ab. Melitense, 1507, 255.
Memoriae, 24 - Dell'origine della citta di Ragusa. U: DAD, Ms.
Memorie, Zibaldone - Memorie Storiche su Ragusa raccolte dal P. Gian-Maria Mattei (Zibaldone), rukopis br. 433. U: Biblioteka franjevačkog samostana u Dubrovniku.
MHR, I. - Spisi dubrovačke kancelarije: Zapisi notara Tomazina de Savere 1278-1282. Monumenta historica Ragusina. Knj. 1. Čremošnik, G. (ur.). Zagreb, Historijski institut JAZU, 1951.
MHR, II. - Spisi dubrovačke kancelarije. Monumenta historica Ragusina. Knj. 2. Lučic, J. (ur.). Zagreb, JAZU, 1984.
MHR, III. - Spisi dubrovačke kancelarije. Monumenta historica Ragusina. Knj. 3. Lučic, J. (ur.). Zagreb, JAZU, 1988.
MHR, IV. - Spisi dubrovačke kancelarije. Monumenta historica Ragusina. Knj. 4. Lučic, J. (ur.). Zagreb, JAZU, 1993.
Nedeljkovic, B. (ur.) (1984): Liber viridis. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, knj. 23. Beograd, SANU.
Orbini, M. (1999): Kraljevstvo Slavena. Šanjek, F. (ur.). Zagreb, Golden marketing.
502
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Rački, F. (1877): Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia. MSHSM, VIII., Zagreb.
Razzi, S. (2011): Povijest Dubrovnika. Krasic, S. (ur.). Dubrovnik, Matica hrvatska, Ogranak Dubrovnik.
Peric, O., Matijevic Sokol, M., Katičic, R. (2003): Historia Salonitana: Toma Arhida-kon, Povijest salonitanskih i splitskih prvosvecenika. Split, Književni krug.
Sacra Metropolis Ragusina - Serafin Maria Cerva, Sacra Metropolis Ragusina, sive ragusinae provinciae pontificum series variis ecclesiarum monumentis atque histori-cis, chronologicis criticis commentariis ... U: Biblioteka dominikanskog samostana u Dubrovniku, sign. 36-IV-14.
SD - Statut grada Dubrovnika. Šoljic, A., Šundrica, Z., Veselic, I. (ur.). Dubrovnik, Državni arhiv u Dubrovniku, 2002.
Seferovic, R. (ur.) (2008): Seraphinus Maria Cerva, Prolegomena in Sacram metropoli-nam Ragusinam. Editio princeps. Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, Zagreb, Dubrovnik.
Seferovic, R. (ur.) (2012): Prolegomena za Svetu dubrovačku metropoliju. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Stojanovic, Lj. (ur.) (1929): Stare srpske povelje i pisma, I. Beograd, Srpska kraljevska akademija.
Šišic, F. (ur.) (1928): Letopis Popa Dukljanina. Beograd, Zaklada tiskare Narodnih novina. http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/croala/
Ančic, M. (2011): Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani: Tragom zabune koju je prouzrocilo djelo De administrando imperio. U: Lučic, I. (ur.): Hum i Hercegovina. Zbornik radoval, 1. Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 217-278.
Appendini, F. M. (1802-1803): Notizie istoricho-critiche sulle antichita storia e littera-tura de' Ragusei, divise in due tomi e dedicate all'eccelso Senato della Repubblica di Ragusa, 1-2. Ragusa, Martecchni.
Antoljak, S. (2004): Hrvatska historiografija do 1918. Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske.
Baron, H. (ur.) (1968): From Petrarch to Leonardo Bruni. Studies in humanistic and political literature. Chicago, University of Chicago Press.
Basic, I. (2010): Gradovi obalne Dalmacije u De administrando imperio: najstarija povijest Splita u svjetlu dvaju pojmova Konstantina VII Porfirogeneta. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42, 65-82.
Belamaric, J. (2001): Sveti Vlaho i dubrovačka obitelj svetaca zaštitnika. U: Studije iz srednjovjekovne i renesansne umjetnosti na Jadranu. Split, Književni krug, 165-190.
Benyovsky Latin, I. (2013): Murus versus montem: construction of the Dubrovnik fortifications around the suburbs up to the end of the thirthteenth century. Review of Croatian History, 8, 1, 7-36.
Benyovsky Latin, I. (2017): Introductory Study: Towns and Cities of the Croatian Middle Ages: Medieval City in Narrative Sources: Reality and/or Fiction? U: Towns and
503
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Cities of the Croatian Middle Ages: Medieval City in Narrative Sources: Reality and/ or Fiction? Zagreb, Hrvatski institut za povijest, u tisku.
Beritic, L. (1955): Utvrdenja grada Dubrovnika. Dubrovnik, Društvo prijatelja dubro-vačke starine.
Beritic, L. (1956): Ubikacija nestalih gradevinskih spomenika u Dubrovniku. Priloži povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 10, 67-68.
Beritic, D: (1962): Još jedan kasnoantičkni kapitel u Dubrovniku. Peristil, 5.
Bersa, J. (2002): Dubrovačke slike i prilike. Dubrovnik, Matica hrvatska.
Blaževic, Z. (2006): Osmanistički diskurs kao polje de/stabilizacije kulturalnih inskrip-cija Drugoga. Kolo, Časopis Matice hrvatske, XVI, 2, 211-232.
Blaževic, Z. (2010): Izmedu komunalnog patriotizma i protonacionalnog univerzalizma: identitetski modeli u ranomodernoj dalmatinskoj historiografiji. U: Potthoff, W. et al. (ur.): Dalmatien als europaeischer Kulturraum: Beitraege zu den Internationalen wissenschaftlichen Symposien „Dalmatien als Raum europaeischer Kultur synthese" und „Staedtische Kultur in Dalmatien. Die Genese eines europaeischen Kulturraums". Split, Filozofski fakultet, 93-129.
Blaževic, Z. (ur.) (2011): Intertekstualni odnosi izmedu Orbinijeva Kraljevstva Slavena i latinskih historiografskih djela Pavla Rittera Vitezovica. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 43, 1, 97-111.
Borchardt, F. (1971): German Antiquity in Renaissance Myths. Baltimore. Johns Hopkins University Press.
Božic, I. (1952): Dubrovnik i Turska u 14. i 15. veku. Beograd. SANU.
Božic, I. (1955): Pojava humanizma u Dubrovniku. Istorijski pregled, II, 1, 6-18.
Brkovic, I. (2009): Vrijednosne konotacije povijesnih prostora u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeca. Dani Hvarskoga kazališta. Grada i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, 255-276.
Brlek, M. (1994): Rukopisi knjižnice Male brace u Dubrovnikul Hrvatska bibliografija. 3, Zagreb.
Breisach, E. (1994): Historiography Ancient, Medieval and Modern. Chicago, London University of Chicago Press.
Budak, N. (1987): Prilog valorizaciji humsko - dukljanskog kulturnog područja u prvim fazama njegova razvitka (do 12. st.). Starohrvatska prosvjeta, III, 16, 125-138.
Budak, N. (1994): Prva stoljeca hrvatske. Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada.
Cochrane, E. (1985): Historians and Historiography in the Italian Renaissance. Chicago, University of Chicago Press.
Cirkovic, S. (1981): The production of Gold, Silver and Cooper in the Central Parts of the Balkans from the 13th to the 16th Century. U: Kellenbenz, H. (ur.): Precious Metals in the Age of Expansion, Beiträge zur Wirtschaftsgeschichte. Stutgart, KlettCotta, 41-69.
Cosic, S. (2011): Mavro Orbini i raskol dubrovačkog patricijata. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 43, 37-56.
Dinic-Kneževic, D. (1974): Migracije stanovništva iz bližeg zaleda u Dubrovnik u XIV veku. Jugoslavenski istorijski časopis, 1-2, 19-40.
504
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Dinič-Kneževič, D. (1995): Migracije stanovništva iz južnoslovenskih zemalja u Dubrovnik tokom srednjeg veka. Novi Sad, SANU.
Fališevac, D. (2013): Slike starog Dubrovnika. Zagreb, Matica Hrvatska.
Fiskovič, C. (1958-1959): Starokršcanski ulomci iz Dubrovnika. Beograd, Starinar.
Fiskovič, I. (1980): O ranokršcanskim spomenicima naronitanskog područja. Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 5, 213-256.
Fiskovič, I. <1993): Povijesni biljezi dubrovačkog identiteta. Dubrovnik, 4, 79-99.
Foretič, V. (1951): Jakov Lukarevic, dubrovački povjesničar. Dubrovački vjesnik.
Foretič, V. (1980): Povijest Dubrovnika do 1808, I. Zagreb, Matica Hrvatska.
Geary, P. (2013): Chronicles, annals and other forms of memoria. U: Bäk, J. M., Jur-kovic, I. (ur.): Chronicon. Medieval narrative sources. A chronological guide with introductory essays. Turnhout, Brepols Publishers, 13-25.
Goetz, H-W. (2013): The „methodology" of medieval chroniclers. U: Bäk, J. M., Jur-kovic, I. (ur.): Chronicon. Medieval narrative sources. A chronological guide with introductory essays. Turnhout, Brepols Publishers, 25-35.
Grujič, N., Zelič, D. (2010): Palača vojvode Sandalja Hranica u Dubrovniku. Anali Zavoda za povijesne znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 48, 47-132.
Grujič, R. (1296): Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka. Spomenik, Srpska kraljevska akademija, 66, Zemun, 3-123.
Harris, R. (2006): Povijest Dubrovnika. Zagreb. Golden Marketing.
Ivič, N. (1992): Domišljanje prošlosti: kako je trinaestostoljetni splitski arhidakon Toma napravio svoju salonitansku historiju. Zagreb, Zavod za znanost o književnosti Filo-zofskoga fakulteta.
Janekovič Römer, Z. (1993): Stranac u srednjovjekovnom Dubrovniku: izmedu prihva-cenosti i odbačenosti. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 26, 27-37.
Janekovič Römer, Z. (1998): Stjecanje Konavala: Antička tradicija i mit u službi diplomacije. U: Stipetic, V. (ur.): Konavle u prošlosti, sadašnjosti i buducnosti. Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 31-45.
Janekovič Römer, Z. (1999): Okvir slobode. Dubrovacka vlastela izmedju srednjo-vjekovlja i humanizma. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Janekovič Römer, Z. (2007a): Čast i glas grada Dubrovnika i njegova slavitelja Filipa de Diversis. U: Janekovic Römer, Z. (ur.): Filip de Diversis, Sabrana djela. Opis Dubrovnika. Govori u slavu kraljeva. Zagreb, Dom i svijet, 11-33.
Janekovič Römer, Z. (2007b): Osmanlis, Islam and Christianity in Ragusan Chronicles (16th-17th centuries). U: Tolerance and Intolerance on the Triplex Confinium. Approaching the "Other" on the Borderlands. Eastern Adriatic and beyond, 1500-1800. Ivetic, E., Roksandic, D. (ur.). Padova, Cleup, 61-79.
Janekovič Römer, Z. (2011): Slavensko i romansko tkanje dalmatinskog i dubrovačkog identiteta. U: Micanovic, K. (ur.): Povijest hrvatskoga jezika: Književnost i kultura devedesetih: zbornik radova 40. seminara Zagrebačke slavističke škole. Zagreb, Filozofski fakultet, 207-226.
Jiriček, K. J., Radonič, J. (1978): Istorija Srba. Beograd, Slovo ljubve.
505
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Jovanovic, N. (2010): Mit i humanističke pohvale gradova na istočnoj obali Jadrana, predavanje. Predavanje u: Dani Cvita Fiskoviča, „Metamorfoze mita". Pomena (Mljet).
Jovanovic, N. (2012): Dubrovnik in the Corpus of Eastern Adriatic Humanist Laudationes Urbium Dubrovnik Annals, 16, 23-36.
Katičic, R. (1988a): Aedificaverunt Ragusium et habitaverunt in eo. Starohrvatska pro-svjeta, 18, 5-38.
Katičic, R. (1988b): Ilirci i ilirski jezik. Forum, 56, 12, 675-688.
Katičic, R. (1993): Uz početke hrvatskih početaka: filološke studije o našem najranijem srednjovjekovlju. Split, Književni krug.
Katičic, R. (1997): Aedificaverunt Ragusium et habitaverunt in eo. Tragom najstarijih duborvačkih zapisa. Dubrovnik, 4, 39-74.
Katičic, R. (1998): Litterarum studia. Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjo-vjekovlja. Zagreb, Matica hrvatska.
Kolumbic, N. (1991): Humanistički krugovi kao čimbenici nacionalne i europske duhovne integracije. Hrvatski humanizam, Dubrovnik i dalmatinske komune. Dani hvarskog kazališta, 17, 17-27.
Košcak, V. (1997): Od Epidaura do Dubrovnika. Dubrovnik, 4, 5-39.
Krivošic, S. (1990): Stanovništvo Dubrovnika i demografske promjene u prošlosti. Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Krekic, B. (1995): On the Latino-Slavic cultural symbiosis in late medieval and renaissance Dalmatia and Dubrovnik. Viator, Medieval and Renaissance Studies, 26, 326-327.
Krekic, B. (1997): Le port de Dubrovnik (Raguse), entreprise d'état, plaque tournante du commerce de la ville (XIIIe-XVIe siècle). U: Krekic, B.: Dubrovnik. A Mediterranean Urban Society. Aldershot, Hampshire Ashgate, 653-673.
Kunčevic, L. (2008): O dubrovačkoj libertas u kasnom srednjem vijeku. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 46, 9-46.
Kunčevic, L. (2010a): Retorika granice krščanstva u diplomaciji renesansnog Dubrovnika. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 48, 179-211.
Kunčevic, L. (2010b): Civic and ethic discourses of identity in a city-state context: the case of Renaissance Ragusa. U: Trencsényi, B., Zaszkaliczky, M. (ur.): Whose Love of Which Country? Composite States, National Histories and Patriotic Discourses in Early Modern East Central Europe. Leiden, Brill Academic Publishers, 149-177.
Kunčevic, L. (2015a): Dubrovačka slika Venecije i venecijanska slika Dubrovnika u ranom novom vijeku. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 50, 9-37.
Kunčevic, L. (2015b): Mit o Dubrovniku. Diskursi o identitetu renesansnoga grada. Zagreb-Dubrovnik. Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Kuntic-Makvic, B. (1984): Tradicija o našim krajevima u antičkom razdoblju kod dalmatinskih pisaca XVI i XVII stolječa. Živa antika, 34, 155-164.
Kurelac, M. (2003): Hrvatska historiografija. U: Hrvatska i Europa, 3, Barok i prosvjeti-teljstvo (XVII-XVIII stolječe). Golub, I. (ur.). Zagreb. HAZU, 301-314.
506
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Kurelac, I. (2011): Funkcija svjedočanstva i konstrukcije u tradicionalnoj i predkritičkoj historiografiji hrvatskog humanizma: od Jurja Šižgoriča do Dinka Zavoroviča. Acta Histriae, 19, 1-2, 263-280.
Kurelac, I. (2014): Writing about the Past of a Country from the Communal Viewpoint: Features, Models and Examples in Croatian Humanist Historiography. U: Mostert M., Adamska, A. (ur.): Utrecht Studies in Medieval Literacy: Uses of the Written Word in Medieval Towns: Medieval Urban Literacy II. Turnhout, Brepols, 251-268.
Lonza, N., Janekovic Römer, Z. (1992): Dubrovački „Liber de meleficiis" iz 1312-1313. Godine, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 173-228.
Lučic, J. (1966): O pomorskim vezama Dubrovnika sa Zadrom i ostalim gradovima Dalmacije u XIII st. Pomorski zbornik, 4.
Lučic, J. (1968-1969): Stjecanje, dioba i borba za očuvanje dubrovačkog Primorja. Arhivski vjesnik, 11-12, 135-141.
Lučic, J. (1969): Etnički odnosi na dubrovačkom teritoriju u XIII stolječu. Dubrovnik, XII, 4, 98-107.
Lučic, J. (1970): Prošlost dubrovačke Astareje: Župe, Šumeta, Rijeke, Zatona Gruža i okolice. Dubrovnik, Matica hrvatska.
Lučic, J. (1972): Povijest Dubrovnika, 2. Od VII stolječa do godine 1205. Zagreb, JAZU.
Lučic, J. (1975): Dubrovčani na jadranskom prostoru od VII stolječa do godine 1205. Rad JAZU, 17, 5-38.
Lučic, I. (1982): Kroz konavosku prošlost. Konavoski zbornik, I, Dubrovnik, 13-28.
Lučic, J. (1997): Dubrovačko povijesno iverje. Dubrovnik, Matica Hrvatska.
Lupis, V. (2001): Pregled povijesti Stonske biskupije od osnutka do 1541. godine. U: Pu-ljič, Ž., Ančič, N. A. (ur.): Tisuču godina dubrovačke (nad)biskupije: zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuču godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije/ metropolije: (998.-1998.). Dubrovnik, Split, Biskupski ordinarijat Dubrovnik, Crkva u svijetu, 197-217.
Madunic, D. (2010): Strategies of distinction in the work of Vinko Pribojevič. U: Tren-csenyi, B., Zaszkaliczky, M. (ur.): Whose Love of Which Country? Composite States, National Histories and Patriotic Discourses in Early Modern East Central Europe. Leiden, Brill Academic Publishers, 177-202.
Mahnken, I. (1960): Dubrovački patricijat u XIV veku. I. Beograd, SANU.
Marinkovic, M. (2009): Territorial expansion of the Ragusan commune/Republic and the churches of its patron saints. Dubrovnik Annals, 13, 7-23.
Marovic, I. (1956): Arheološka istraživanja u okolici Dubrovnika. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 4-5, 930.
Matas, A. K. (1882): Miletii versus: iznovice na svjetlo dao i razjasniti pokušao. Dubrovnik, Biblioteka za povijest dalmatinsku tiskom J. Flori.
Matijevic Sokol, M. (2001): Toma Arhidakon i uspostava Dubrovačke nadbiskupije. Tisuču godina dubrovačke (nad)biskupije: zbornik radova znanstvenoga skupa u povodu tisuču godina uspostave dubrovačke (nad)biskupije/metropolije: (998.-1998.). Puljič, Ž., Ančič, N. A. (ur.). Dubrovnik, Split. Biskupski ordinarijat Dubrovnik, Crkva u svijetu, 113-125.
507
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEDE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Mažuranic, V. (1934): Izvori dubrovačkog historika Jakova Lukarevica. Narodna starina, 3, 8, 121-153.
Medini, M. (1935): Starine dubrovačke. Dubrovnik, Štamparija Jadran.
Mitic, I. (1966): Orlandov stup. Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 10-11, 233-254.
Muljačic, Ž. (1962a): O imenu grada Dubornvika. Zadarska revija, XI, 2, 69-92.
Muljačic, Ž. (1962b): Dalmatinski elementi u mletački pisanim dubrovačkim dokumen-tima 14. st.: prilog raguzejskoj dijakronoj fonologiji i dalmatsko-mletačkoj konver-genciji. Rad JAZU, 12, 237-380.
Ničetic, A. (1996): Povijest dubrovačke luke. Dubrovnik. Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Pomorski fakultet.
Ničetic, A. (2005): Nove spoznaje o postanku Dubrovnika, o njegovu brodarstvu i plo-vidbi svetoga Pavla. Dubrovnik, Sveučilište u Dubrovniku.
Ortalli, G. (2004): Petar II. Orseolo - dux Veneticorum et Dalmaticorum. Rad Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, 46, 65-76.
Pelicelli, N. (1902-1903): Due opere inedite di G. M. Filelfo: La Raguseide e Storia di Ragusa. Rivista Dalmatica, 5, 1-2.
Pekovic, Ž. (1997): Urbani razvoj Dubrovnika do 13. Stoljeca. Dubrovnik, 4, 166-212.
Peričic, E. (1991): Sclavorum regnum Grgura Barskog. Zagreb. Krščanska sadašnjost.
Picchio, R. (1973): Povijest Dubrovnika prema interpretaciji humanista Giovana Maria Filelfa. Zbornik Zagrebačke slavističke škole 1/1, 15-22.
Planic-Lončaric, M. (1980): Planirana izgradnja na području Dubrovačke Republike. Zagreb, Centar za povijesne znanosti, Odjel za povijest umjetnosti.
Planic-Lončaric, M. (1984): Blok izmedu Polača; analiza razvoja i stanje. Elaborat centra za povijesne znanosti. Zagreb, Odjel za povijest umjetnosti.
Planic-Lončaric, M. (1990): Ceste, ulice i trgovi srednjovjekovnog Dubrovnika. Prilozi povijesi umjetnosti u Dalmaciji, 29, 157-167.
Popovic, T. (1973): Turska i Dubrovnik u XVI veku. Beograd, Srpska književna zadruga.
Prelog, M. (2003): Tekstovi o Dubrovniku. Zagreb, Institut za povijest umjetnosti.
Prlender, I. (1993): Sve opsade Duborvnika. Zagreb, PEN centar.
Prlender, I. (1996): Korčula i Dubrovnik u XIII. Stoljecu. U: Padovan, I. (ur.): Marko Polo i istočni Jadran u XIII. stoljecu. Zagreb, HAZU, 63-68.
Prlender, I. (2011): Rimska kurija prema rubnim prostorima Zapada na istočnojadran-skoj obali tijekom XI. i XII. Stoljeca. Historijski zbornik, 62, 1-27.
Rački, F. (1885): Prilozi za poviest humanisma i renaissance u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj, Rad JAZU, 74, 135-191.
Rezar, V. (1999): Dubrovački humanistički historiograf Ludovik Crijevic Tuberon. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 37, 47-94.
Rezar, V. (2000): Kako su Pečenezi postali praocima Bosanaca. Vijenac, 167, 28.
Rezar, V. (2001): Latinitet Ludovika Crijevica Tuberona. U: Rezar, V. (ur.): Ludovik Crijevic Tuberon, Komentari o mojem vremenu. Zagreb, Hrvatski institut za povijest, VII-LXXXVIII.
508
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Seferovič, R. (2011): Fantazija povijesti: legenda biskupa Antuna Primija o kralju Pavli-miru. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 49, 133-137._
Skok, P. (2011): O podrijetlu Dubrovnika. Dubrovnik, 4, 81-128.
Stošič, J. (1988): Prikaz nalaza ispod katedrale i Buniceve poljane u Dubrovniku. Zagreb, Hrvatsko arheološko društvo.
Stulli, B. (1982): Dubrovačke odredbe o Konavlima. I. Konavoski zbornik I, Dubrovnik, 29-43.
Šiljeg, B. (2007): Ranokršcanski mramorni korintski kapiteli iz Dubrovnika. Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 24, 257-261.
Tadič, J. (1939): Promet putnika u starom Dubrovniku. Dubrovnik, Izdanje Turističkog saveza u Dubrovniku.
Trencsenyi, B., Zaszkaliczky, M. (ur.) (2010): Whose Love of Which Country? Composite States, National Histories and Patriotic Discourses in Early Modern East Central Europe. Leiden, Brill Academic Publishers.
Vedriš, T. (2010): Razgovor ugodni: Konstantin VII Porfirogenet i percepcije najranije hrvatske povijest. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42, 13-33.
Vekarič, N. (1993): Opsade Dubrovnika i broj stanovnika. Dubrovnik, 4, 2, 240-244.
Vekarič, N. (2009): Nevidljive pukotine: Dubrovački vlasteoski klanovi. Zagreb, Dubrovnik, HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Vekarič, N. (2011): Vlastela grada Dubrovnika. 1: Korijeni, struktura i razvoj dubrovač-kog plemstva. Zagreb, Dubrovnik, HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Vekarič, N. (2012a): Vlastela grada Dubrovnika, 2. Vlasteoski rodovi (A-L). Zagreb, Dubrovnik, HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Vekarič, N. (2012b): Vlastela grada Dubrovnika, 3. Vlasteoski rodovi (M-Z). Zagreb, Dubrovnik, HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku.
Vrandečič, J. (1998): Dalmatinski gradovi izmedu regionalizma (ius soli) i hrvatskog nacionalizma (ius sanguinis): (teritorij kao čimbenik samoidentifikacije u dalmatinskim protonacionalnim ideologijama). Glasje, časopis za književnost i umjetnost, 5, 52-79.
Vukovič, G. (2012): Dubrovački klasicistički krugovi. Adrias: zbornik Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Splitu, 18, 35-60.
Westerbergh, W. (ur.) (1956): Chronicon Salernitanum, A Critical Edition with Studies on Literary and Historical Sources on Language. Acta Universitatis Stockholmiensis, Studia Latina Stockholmiensia, 3, Stockholm - Lund.
Wolff, L. (2002): Venice and the Slavs: The Discovery of Dalmatia in the Age of Enlightenment. Stanford, Calif., Stanford University Press.
Zelič, D. (2012): O crtežu Prospetto della Citta di Ragusa nel Secolo XII. kao "izvoru" za najstariju povijest Dubrovnika. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 36, 27-34.
Zelič, D. (2014): Arhitektura starih katedrala. U: Horvat Levaj, K. (ur.): Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku. Dubrovnik, Zagreb, Gradska župa Gospe Velike, Institut za povijest umjetnosti, 31-68.
Zlatar, Z. (1992): Our Kingdom Come. The Counter Reformation, the Republic of Dubrovnik and the Liberation of the Balkan Slavs. New York, Columbia University Press.
509
ACTA HISTRIAE • 25 • 2G17 • S
Irena BENYOVSKY LATIN: GRAD I ZALEBE U NARATIVNIM VRELIMA: KONSTRUIRANJE ..., 473-510
Žile. I. (1988): Spolia i ostali nalazi skulpture i plastike u Dubrovniku do pojave romanike. Arheološka istraživanja u Dubrovniku i dubrovačkom području. Izdanja Hrvatskog arheološkog društva, 175-188.
Žile, I. (1988-1989): Rezultati arheoloških istraživanja u Domu Marina Držica. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 12-13, 49-57.
Žile, I. (1997): Naselje prije Grada. Dubrovnik, 4, 97-119.
Živkovic, T. (2003): Legenda o Pavlimiru Belu. Istorijski časopis, 50, 9-32.
Živkovic, T. (2005): Dva pitanja iz vremena vladavine kralja Bodina. Zbornik radova Vizantološkog instituta, 42, 45-59.
Živkovic, T. (2006): Constantine Porphyrogenitus and the Ragusan authors before 1611. Historical Review, 53, 145-164.
Živkovic, T. (2007): On the Foundation of Ragusa: The tradition vs. Facts. Istorijski časopis, 54, 9-25.
510