Narodna in univerzitetna knjižnica v Ljubljani V';, &780O tHrvatfko-jrbjke Tlarodnepejmi HRVATSKA KNJIŽNICA MATICE SLOVENSKE KNJIGA VI. NARODNE PESMI HRVATSKO-SRBSKE L JUNAŠKE ■a LJUBLJANA 1913. IZBRANE NARODNE PESMI HRVATSKO-SRBSKE L JUNAŠKE PESMI STAREJŠIH ČASOV PRIREDIL Dr. BRANKO VODNIK G" TISKALA TISKARNA BORANIČ I ROŽMANIČ V ZAGREBU O junačkim narodnim pjesmama. 1. Postanje i razvitak narodne epike. S tari Slaveni bit če da nijesu imali junačke narodne pjesme, več se ona razvila kasnije, pa je prema torne nijesu ni Hrvati i Srbi sa sobom donijeli na jug, več su je tek ovdje stvorili. Od svih Slavena razvili su na- rodnu epiku na sjeveru Rusi, a na jugu Hrvati, Srbi i Bu- gari. Junači, o kojima pjevaju ruske narodne pjesme, redjaju se oko kijevskoga kneza Vladimira (980—1015.), a nepri- jatelji, s kojima se biju, jesu Tatari, Litavci i Poljaci. Za- jednički biljeg i sadržaj narodne epike južnih Slavena jest borba s Turcima. Kako su se širili valovi ove dugovjeke borbe, tako se razvijala i širila naša junačka narodna pjesma, a jamačno je s njome i postala, ili ako je postojala pred dolaskom Turaka u Evropu, onda su je novi do- gadjaji preobrazili i podali joj svoja obilježja. U narodnoj našoj epici razabiramo dva glavna skupa, od kojih svaki ima svoje biljege. Prvo je opčeno narodna epika, kojoj pripadaju pjesme, što se pjevaju u svim ili bar u mnogim hrvatskim i srpskim krajevima, a gdješto su po¬ znate i Bugarima i Slovencima. U ovim pjesmama ima malo historičkoga sadržaja, te je mjesto historičkoga dogadjaja obično neki konvencionalni motiv sadržaj pjesme. Junači, o kojima čitav narod pjeva, živjeli su u XIV., XV, i XVI, stolječu, Hajduci i uskoci jesu posljednja historička imena, o kojima se pjeva nesamo u kraju, gdje su živjeli i borili se, nego i po čitavu narodu, kod Hrvata i Srba. U ovim 6 pjesmama ima i najviše sačuvane starine, te ih zovemo i pjesmama starijih vremena. Drugo je pokrajinska narodna epika, koja pjeva o pojedinim junacima i dogadjajima, što i nijesu imali opčeno narodno, več više pokrajinsko značenje. Tako imamo ciklus narodnih pjesama o slavon¬ skim vojnama u XVIII. stolječu, črnogorski ciklus vladike Danila o oslobodjenju Črne Gore od Turaka (1707.), ciklus Karadjordjev o ustanku srpskom za oslobodjenje Srbije (1804—1813.), veoma bogat i lijep ciklus muhamedovskih narodnih pjesama, što ih pjeva naš narod Muhamedova zakona o svojim junacima i t. d. Ove su pjesme poglavito historičke, često su samo kronika dogadjaja, pa zato obično i nemaju osobite pjesničke vrijednosti, a nastale su u novije doba narodne epike i pjevaju se redovno samo u onim krajevima, gdje su i nikle. Narodna epika u pravome smislu riječi jest samo ona, koja je zahvatila čitav narod. Ona je najstarija i najljepša, a junači, o kojima pjeva, jesu doista narodni junači. Nji¬ hova su imena narodu tako omiljela, da je oko njih kroz stolječa razvijao epsku gradju, pa se ova epika sama sobom raspada u nekoliko ciklusa, od kojih je svaki vezan o neko vrijeme, dogadjaj ili o neki skup junaka. 1. Ciklus pretkosovski, u kojem se izdiže car Dušan Silni, car Uroš, kralj Vukašin i njegova brača Uglješa i Gojko; 2. ciklus kosovski, koji pjeva o boju na Kosovu, te mu je pozadina historička, a po Ijepoti pjesama, obilju i etičkoj višini motiva i s mnoštva junaka to je klasičan ciklus na¬ rodne epike; 3. ciklus Marka Kraljeviča, koji je sadržajem najobilniji, najrazličniji i najrašireniji; 4. ciklus despota Brankoviča, koji pjeva o despotima Srbije i Srijema (1427 — 1502.); 7 5. ciklus brače Jakšiča, koji pjeva o Mitru i Stjepanu Jakšiču, junacima iz Srijema; 6. ciklus junaka Hrvačana i Ugričiča, u kojem se ističu Sibinjanin Janko, Sekula i Svilojevič, pa hrvatski banovi Mirko Derenčin, Ivan Karlovič i Nikola Zrinski, junak sigetski; 7. ciklus hajdučko-uskočki, u kojem su najvidjeniji ju¬ nači Starina Novak, Stojan Jankovič, Mijat Tomič, Ilija Smiljanič i uskok Ivo Senjanin. Pored ovih ima u opčeno narodnoj epici i ciklus legen¬ darni, što čini osobitu cjelinu po svome sadržaju, koji je legendaran. Ove su pjesme veoma lijepe i duboke, a sabi- rači narodnoga blaga obično ih meču na prvo mjesto u zbirkama narodnih junačkih pjesama starijih vremena. U narodnoj epici valja razlikovati dva elementa: hi- storički dogadjaj i motiv. Malo ima pjesama u opčeno narodnoj epici, koje bi pjevale o historičkom dogadjaju bez motiva ; poviše imade pjesama, gdje se motiv veže s nekim historičkim dogadjajem; a najviše ima pjesama, kojima je sadržaj sam motiv. Ovakve epske pjesme, kojima je motiv jedini sadržaj, ne pripadaju uvijek i u svim krajevima nekim odredjenim junacima; sveža je izmedju imena i mo¬ tiva veoma slaba : što stara bugarštica pjeva o Svilojeviču, to se pjeva u jednoj Vukovoj pjesmi o Janku Jurišiču, a ima u Bogišičevoj zbirci i pjesma, gdje se isto pjeva o Sekuli. U krasnoj pjesmi „Zenidba Gjurdja Smederevca" motiv jest ovo: Gjuradj prosi djevojku u kralja dubrovačkoga, i ovaj mu je daje, ali snuje prijevaru. Kad su došli Gjurdjevi svatovi, kralj ne da Jerine, več traži, da svatovi izvrše junačke zadače: dvoje Latinčadi poziva kuma na megdan (izvršio Grujiča Novak), zatim treba da netko preskoči tri konja viteza i na njima tri bojna kopija k nebu okrenuta 8 (izvršio Relja Krilatica), a treča je zadača: strijeljanje ja- buke na kuli (izvršio Miloš Obilic). Poslije toga više šilom nego milom odvodi djever Marko Kraljevič Jerinu Gjurdju. O sim imena glavnih lica u ovoj pjesmi nema ništa histo- ričko, i čitava je fabula pjesme osnovana na motivu, koji nije vezan baš na ove junake. U pjesmi „Zenidba čara Dušana" pjeva se jednako o čaru Dušanu, gdje sve tri zadače izvršuje Miloš Vojinovič. U XVIII. je stolječu čuo Fortis u Dalmaciji istu pjesmu o Sibinjaninu Janku, gdje izvodi tri junačke zadače mladi Sekula (Viaggio in Dal- mazia, I. 71—73.), a to je ona ista pjesma, što ju je u „Razgovoru“ zapisao Kačič dodavši, da je „opčenito pi- vaju Dalmatinci, Bošnjaci, Ličani". Ovo svojstvo slobodna kretanja, promjenljivosti i prilju- bljivanja čini motive narodne epike konvencionalnima po upotrebi, a po svome postanju oni su ponajčešče inter¬ nacionalni. Tako je na pr. pomenuti motiv o ženidbi najr vidjenijih junaka naše opčeno narodne epike našao ruski naučenjak Halanski u starom njemačkom epu „Nibelungen- lied", gdje se jednako črta ženidba Guntera sa Brunhildom. Tako je dokazano, da su i drugi najznatniji motivi u našoj narodnoj epici internacionalni, a mogli su k nama doči: 1. kroz sredovječnu književnost, i to bizantinsku i zapadno-evropsku; 2. dodirom našega naroda s drugim narodima; tako su k nama došli na pr. preko Turaka mo¬ tivi perzijski i arapski; 3. poneki motivi zajednička su ba- ština svih indoevropskih naroda iz onoga doba, kad su oni živjeli zajedničkim životom, pa su sačuvani do danas kod različitih najudaljenijih naroda, što pripadaju porodici Indo- evropljana. Tako se na pr. motiv o zmiji mladoženji, koji se nalazi u staroindijsko j Panjčatantri, najvjernije sačuvao u našoj narodnoj pjesmi, gdje se priča, kako je kraljica budimska rodila zmiju, a kralj joj isprosio kčerku čara od 9 Prizrena; kad se kraljica noču dokrala do odaja mlade- naca, opazi na jastuku od zmije košulju, a na dušeku krasna junaka uz Prizrenku, pa ukrade zmijsku košulju te je spali, a ujutro nadjoše mrtva junaka, i majka ostade bez svoga sina. Kakogod su konvencionalni motivi najjači. faktor u našoj opčeno narodnoj epici, i po njima ona je postala onakva, kako je danas poznajemo, ipak narodna epika ima svoj izvor u historičkim dogadjajima. Oni su pokretalo narodne epike. U njoj svuda pretežu konvencionalni motivi, ali ipak kulturno-historijska pozadina istinita je tu i vjerna: na¬ rodna epika starijih vremena ogledalo je feudalnoga doba, našega srednjega vijeka, sa svim obilježjima viteštva, i gdje je viteški život bio bujniji, tamo je ona u nas Ijepše cvje- tala, a kako je iz kojega kraja našega feudalizam nestajao, tako je i ona iščezavala. Romantičari, potkraj XVIII. i početkom XIX. stolječa, sma¬ trali su narodnu poeziju tvorbom prostoga naroda. Uistinu narodna je epika izašla iz feudalnih dvorova i kula naše gospode, pa onda ušla u narod. U idilskom eposu ,,Ri¬ banju" Petra Hektoroviča (1487—1572.), patricija u Starom gradu na otoku Hvaru, dva pjevača pučanina za zabavu pjesniku, svome gospodaru, pjevaju lirsku narodnu pjesmu, jamačno vrlo staru: Naš gospodin poljem jizdi, Jizda da mu je; Na glavi mu svilan klobuk, Sinca da mu je. U ruci mu zlatne knjige, Družba da mu je; Prid njim sluga pisan poje, Na čast da mu je. U ovoj pjesmi sačuvana je vjerna kulturna slika iz na¬ šega feudalnoga života: sluga iduči pred svojim gospo- 10 darom pjeva mu u čast pjesmu, a uistinu, najstariji gu¬ slar! i pjevači, o čemu u slijedečem poglavlju posebice govorimo, jesu u feudalnom odnošaju prema svome gospo- daru: jedan guslar pjeva na dvoru Vladislava Jageloviča, drugi begu lipovskemu, Hektorovičeva dva pjevača puča- nina pjevaju u čast pjesniku, vlastelinu hvarskomu, 1 na- pokon spominju se vojnici, koji pjevaju plemičima i svojim časnicima. Na dvorovima naše feudalne gospode medju različitim dvoranicima, koji su gospodara pratili u ratu i s njim vo- jevali, ima i književan čovjek, koji se zvao „dijak“. On je pisao povelje, pisma i obavljao sve slične poslove za svoga gospodara. U listini Kulina bana od god. 1189. spominje se „Radoje dijak“, a još u XVI. stolječu vidimo „dijaka“ u Sigetu kod Zrinskoga, gdje čita vojnicima prisegu vjernosti prema gospodaru uoči boja. Ima razloga, te držimo upravo ove „dijake" u prvom redu osnivačima narodne epike. Riječ „dijak“ ima značenje: literatus i poeta (književan čovjek i pjesnik). Petar Zrinski u predgovoru „Adrianskoga mora Sirene 1 * ispričava se vitezovima, da nije svoje djelo pisao „kako dijak, nego kako krajinski vaš tovariš“, hoteči da kaže, e mu nije pjesma zanat, kao „dijaku“. U Zrinskoga, u prvoj pjesmi njegove knjige, „ptičice dijače 11 , dakle „di- jačiti** znači pjevati. U ugarskih Hrvata zovu se narodne pjesme, što ih je sabrao Fran Kurelac, „jačke“ (riječ po¬ stala od „d'jačke“), pa u Bunjevaca još i danas „jačiti“ znači pjevati. Fran Krsto Frankopan (umr'o god. 1671.) u svom „Gartlicu“ zabilježio je ili spjevao na narodnu nekoliko pjesama, i on ih za razliku od drugih zove „dijačke junačke 1 *, a Senjanin Pavao Ritter Vitezovič (1652 — 1713.) jednu svoju pjesmu, u kojoj pjeva o boju, zove „Senjčica aliti d'jačka od sejnskoga na moru junačtva". Feudalizam, a s njime i narodna epika, najduže se za- 11 držala u Bosni, naročilo u njenoj Krajini, današnjem bihač- kom okružju, na dvorovima aga i begova, i tu je nauka još u najnovije doba našla u pjevača ova obilježja. Pjevač Avdo Karabegovič, starac od 85 godina u Travniku, kazivao je, da nigda nije pjevao u kavani, dakle širokoj publici, več bijaše pjevač kod Hadži Rustambega Biščeviča u Bihaču, kojega je svuda pratio; zalim je služio kao pjevač u Trav¬ niku, kod različitih begova, kod jednoga 25 godina. On je pjevao kod njih na domu ili na poziv kod njihovih prija¬ telja. U prijašnja vremena imao je uopče svaki beg, aga ili dizdar uz barjaktara i pjevača, koji mu je ratnike zabavljao pjesmama. Dedaga Cengič, sin čuvenoga Smail-age Čengi- jiča, imao je osobitoga pjevača, koji mu je i na putu pjevao. Naročilo bijaše pjevačima sklon Husein beg Kulenovič Sta- roselac. On je pjevače k sebi pozivao, i po dvojicu u isti čas držao u sebe, više mjeseci, pače po godine; slušao je i ispravljao njihove pjesme, prepirao se s njima ili im pjevao svoje pjesme, i onda ih otpremao sa bogatim daro- vima. O Ljuboviču u Nevesiriju i o drugima je riječ, da se o njima pjeva, jer su držali svoje vlastite pjevače. 1 U ovakvim feudalnim krugovima treba da zamišljamo postanje narodne epike. Zato je ona i sačuvala feudalna obilježja naših kula i dvorova, tradicije naše feudalne go¬ spode, od rijeke Marice do Drave, duh njihove okoline, i gdje je taj život bio bujniji, tu je Ijepše i dublje cvala narodna epika, ogledalo' kulturne povijesti svoje sredine, iz koje je izašla, i svoje okoline, u kojoj je živjela. 1 Dr. M. Murko: Bericht iiber eine Bereisung von Nordwestbosnien und der angrenzenden Gebiete von Kroatien und Dalmatien behufs Erforschung der Volksepik der bosnischen Mohammedaner. Sitzungs- berichte, 173. B., 3. Abh. Beč, 1913. 12 2. Najstariji glasovi o narodno) epici. Iz XV. stolječa, kad je naša narodna epika bila ja- mačno več potpuno razvijena, sačuvana je o njoj samo jedna jedina vijest: na dvoru poljskoga kralja Vladislava Jageloviča i kraljice Jadvige spominje se god. 1415. srpski guslar. Popularnost je naših guslara domalo kod Poljaka bila tako velika i razvikana, da su se protiv njih morale izdavati osobite odredbe. Naših guslara bilo je i poslije u Poljaka. Poljski pjesnik Miaskowski (1549—1622.) črta nam u Štihovima srpskoga guslara, gdje je tužan nakrivio glavu i vuče dugačko gudalo, pjevajuči staro junačku pjesmu, „kako su pred godinama bili Turke Poljaci i hrabri Hrvati". Tako prvi glasovi o našim guslarima, dakle i o narodnoj našoj epici, dolaze iz Poljske, a neki utjecaj njezin u tim krajevima sačuvan je do danas u narodnoj epici gali¬ cijskih Rusina. Rječitija su svjedočansva Slovenca Benedikta Kuri- pešiča, koji u njemačkom potopisu „Itinerarium“, opisujoči svoj pot iz Beča u Carigrad (1531.), izrijekom kaže: da o Hrvatskoj i Bosni mnogo pjevajo o Malkošiču i njegovim čestitim djelima; da Bošnjaci i Hrvati pjevajo još mnoštvo pjesama o Radosavo Pavlovičo, a o Kobilovičo da se još i sada mnogo pjeva o Hrvatskoj i u Krajini. Jedno izvješče grada Spijeta mletačkome senata god. 1547. spominje, da je neki slijepi vojnik pjevao pjesmo o Marku Kraljeviču, a čitav ju je puk pratio, jer su je svi znali. To je dakle prvi pučki naš pjevač. Malo zatim spominje madžarski kronik Sebastijan Tinodi, u svojoj latinskim Štiho¬ vima pisanoj kronici, nekoga Dimitriju Karamana kao naj- boljega guslara, koji je svojim pjesmama bio toliko uznio bega lipovskega, da ga je ovaj obasuo darovima. 13 Nedaleko Spijeta, na ostrvu Hvaru, zabilježene su prve poznate nam junačke narodne pjesme. Petar Hektorovic, iz Staroga grada na Hvaru, zapisao je u „Ribanju“, idilskom epu, što ga je spjevao god. 1555., dvije epske pjesme: prvu o Marku Kraljeviču i bratu Andrijašu, a drugu o Radosavu Siverincu i Vlatku, vojvodi udinskom. Ove su dvije pjesme veoma znatne nesamo zato, što su najstarije poznate nam narodne junačke pjesme, več i zato, što ih je pisac točno iz usta pjevača zabilježio — kako sam veli — „ne priloživ jednu rič najmanju“, i što je sačuvao takodjer njihov napjev. U XVI. je stolječu zabilježena samo još jedna narodna epska pjesma: o majci Margariti u „Vili Slovinci' 1 zadar- skoga pjesnika Jurja Barakoviča (1548 — 1628.), što ju je — kako veli pjesnik — „jadovitno“ bugarilo „dite mladolitno" na nekom piru. Sve tri pomenute pjesme jesu bugarštice, t. j. junačke narodne pjesme dugačkoga stiha. Ovakve se pjesme nijesu pjevale samo u Dalmaciji, več ima potvrda i za Hrvatsku. Zadranin Brno Karnarutič, koji je, sva je prilika, bio kao vojvoda u službi Jurja Zrinskoga, sina junaka sigetskoga, u „Vazetju Sigeta grada“ (1584.), u drugom dijelu, spo- minje, da su se za gozbe u Sigetu, prije opsade, pjevale ,,bugarkinje“. U XVII. je stolječu zapisao bugaršticu o Svi- lojeviču pjesnik Petar Zrinski, a jezik ove pjesme svjedoči, da ona potječe iz kraja, gdje se štokavsko narječje miješa s kajkavskim. Napokon je Juraj Križanič Javkanica (rodjen u Ribniku kraj Karlovca 1617.), otac sveslavenske ideje, bivši prognanik ruski u Sibiru, napisao o hrvatskoj na- rodnoj epici ove riječi: „Vidi enim convivio assidentes nobiles ac militares viros et post terga ipsorum stantes milites, qui canebant praedictas maiorum laudes. Omnia autem illa cantica continent laudes Marci Cralevitii, Novači 14 Debeliaci, Milossi Cobilitii et aliorum quorundam heroum". 1 Križanič je zabilježio i dva narodna stiha, iz kojih vidimo, da su to bile bugarštice, kojih se on sječao iz svoga dje- tinstva ,,oko Kupe rijeke, u okolini gradova Dubovca, Ozlja i Ribnika". Iz XVI. i XVII. stolječa sačuvate su nam od junačkih pjesama narodnih samo pjesme dugačkoga stiha, a desete- račkim nema nigdje ni traga. Po našim svjedočanstvima pjevao je ovake bugarštice hrvatski narod u Dalmaciji, Hrvatskom Primorju, Krajini, pače — prema Karnarutiču — bugarštice pjevale su se i u Medjimurju. Pomenuti glasovi nijesu jedini tragovi naše narodne poezije u ovo doba. Narodna pjesma, epska i lirska, bila je naročito u Dalmaciji tako bujna i jaka, da je živo utje- cala i na umjetnu književnost. Trubadurska erotika, što se u Dubrovniku i Dalmaciji razvila potkraj XV. i početkom XVI. stolječa, imajuči kao svuda i u nas značaj pučke poezije, odaje tijesne veze s narodnom našom poezijom, pa se utjecaj narodne lirike opaža u pjesmama Šiška Men- četiča (1457—1527.), a još jače Gjora Držiča (1461-—1501.) i Hvaranina Hanibala Lučiča (umr'o 1553.). Lucičeva ,Bo¬ hinj a“, najstarija hrvatska drama svjetovno-romantičkoga sadržaja, postala je na osnovu narodne tradicije iz suvre- mene narodne epike. U ,,Osmanu" Ivana Gunduliča (1588 — 1638.) takodjer se spominju narodne junačke pjesme, i to izrijekom bugarštice. U sredini XVIII. stolječa javio se fra Andrija Kačič Miošič, (1696—1760.) iz Brista u Dalmaciji, sa svojom pjes- maricom ..Razgovor ugodni naroda slovinskoga" (1756.), koji 1 „Vidio sam naitne, gdje kod gozbe sjede plemiči i vojnički časnici, a za njihovim ledjima stoje vojnici, koji su pjevali o pomenutim slavnim predjima. A sve njihove pjesme sadrže slavu Marka Kraljeviča, Novaka Debeljaka, Miloša Kobiliča i drugih nekih junaka.“ 15 preokreče dotadašnje odnošaje izmedju umjetne i narodne poezije. On se u širem smislu povodi za pjesmom narod¬ nem. Kačič sam sebe zove narodnim slijepcem guslarom, starcem Milovanom, skitajuči se, kako veli ,,s guslam od Skadra do Zadra, od Mostara do Kotara“. Poznavajuči na- rodnu epiku u cjelini, iz različitih krajeva, on je usvojio njezin duh feudalnoga doba, u kome je ona postala i pro- cvala, služio se njenim oblikom. čitavim pjesničkim pribo¬ rom i motivima. Pjesme, o kojima on govori i za kojima se povodi, jesu deseteračke; bugarštice on nigdje ne spo- minje. Kačič je tako dobro pogodio ton narodne epike, da su njegove pjesme ušle u narod iz knjige, bile poznate u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, pače i u Srbiji, te su se pjevale kao prave narodne pjesme. Ako on i nije još sa- birač narodnih pjesama, ipak u njegovu „Razgovoru** tri su deseteračke pjesme zabilježene s usta narodnoga pje- vača: jedna o ženidbi Sibinjanin-Janka, druga o Sekuli, treča o gradu Zadvarju. U slavonskoj književnosti XVIII. stolječa opaža se jak utjecaj Kačiča i narodne poezije, pa se i tu bilježe narodne pjesme. Matija Antun Reljkovič, u drugom izdanju ,,Satira“ (1779.), zabilježio je prekrasnu narodnu pjesmu „Jakšiči kušaju ljube* 1 , a pored toga imamo jedan požeški zbornik, u kome su od največe cesti ženske narodne pjesme, da¬ tiran iz godine 1798., a prešao je iz ostavštine Vj. Babu- kiča u vlasništvo Matice "Hrvatske. U XVIII. stolječu nastala je u Dubrovniku prva zbirka narodnih pjesama, i to bugarštica i deseteračkih. Osnovu je toj zbirci udario Dubrovčanin Gjuro Mattei (umr'o 1728.), a njegov je rad nastavio pjesnik Josip Betondič (umr’o 1764.) i još jedan po imenu nepoznat nam sabirač. U ovom du- brovačkom zborniku sačuvane su 33 bugarštice. I u arhivu Jugoslavenske akademije u Zagrebu sačuvana su nam dva 16 rukopisa bugarštica, takodjer iz XVIII. stolječa. Teško je pouzdano reči, što je ove sabirače več sada navelo na taj posao. Kako je dikcija dubrovačke umjetne poezije postala prenatrpana, prenakičena, apstraktna i prazna, javio se u Dubrovniku u ovo doba književni pokret, tražeči prostotu, konkretnost, jedrinu, pa su možda prvi sabirači u sveži s ovim pokretom; a moguče je, da su oni htjeli i spasiti od propasti ovu staru vrstu narodne epike, koja se več početkom XVIII. stolječa nalazila u opadanju, a potkraj XVIII. stolječa več je iščeznula iz naroda, te je svuda zamjenjuju deseteračke pjesme. 3. Šahiranje narodnih pjesama u XIX. stolječu. Novo je doba za našu narodnu poeziju nastalo, kad se ona dostala ugleda u Evropi, jer smo je onda i mi počeli večma poštovati, pomnjivije sabirati i bolje se njome kori stovati. Ovo doba pada potkraj XVIII. i u početak XIX. stolječa. Prvi je upoznao Evropu s našom narodnom pjes- mom talijanski naučenjak Alberto Fortis. On je izdao god. 1771. u Mlecima knjigu: „Saggio d’Osservazioni sopra 1' Isola di Cherso ed Osero“, pa več ovdje spominje hr- vatsku narodnu poeziju po našim ostrvima i donosi u tali- janskom prijevodu jednu junačku pjesmu, što ju je čuo u narodu, ali to je bila nažalost — Kačičeva poznata pjesma o Vuku Brankoviču i Milošu Obiliču. God. 1774. izašlo je u Mlecima novo njegovo djelo u dvije knjige: „Viaggio in Dalmazia 1 *. Tu pisac potanko govori o životu i običajima naših ljudi (zove ih „Morlaci“) u Dalmaciji, po ostrvima i na kopnu, te ga i opet zanima narodna pjesma. U ovome se djelu nalazi divna prava narodna pjesma: „Zalosna pjesanca plemenite Asan-aginice" u hrvatskom originalu i u talijanskom prijevodu, — i ona je prva osvajala umne 17 naučenjake i velike pjesnike za našu narodnu poeziju i pronosila slavu njezinu u stranome svijetu. Ova prva svijetla zraka hrvatske narodne pjesme pro¬ drla je u Evropu baš u najzgodnije vrijeme. Upravo sada tražilo se iza proživjela pseudoklasicizma u čitavoj evrop- skoj književnosti nešto svježe, novo, prirodno. Jednostav- nost Homerovih vremena („la semplicita de' tempi Omerici"), koju spominje i Fortis, govoreči o našoj Hasan-aginici, bila je opčena težnja ovoga vremena. U to je doba več bila izašla zbirka staroengleskih i škotskih balada od biskupa Tome Percya [(1765.), Macphersonove bardske pjesme i njegov Ossian. Dojam ove poezije bio je svuda golem, osobito u njemačkoj književnosti, a i Talijanac Fortis sam veli, da iznosi naše narodne pjesme zato, da se porede sa škotskima. Fortisovo djelo „Viaggio in Dalmazia" prevedeno je odmah na njemački jezik (1775.), a u ovome se izdanju več nalazi pjesma o Hasan-aginici u njemačkom prijevodu: „Klaggesang von der edlen Braut des Asan-Aga“. Malo zatim izašlo je ovo zanimljivo djelo i u francuskom prije¬ vodu (1778.). Hasan-aginica tako se snažno dojmila, te ju je sada i Goethe preveo, a njegov je prijevod objelodanjen u prvome svesku Herderove zbirke narodnih pjesama „Volkslieder“ (1778.), kojoj su potonji izdavači dali natpis: „Stimmen der Volker in Liedern". Sada je bilo več svuda poznato, da naš narod ima krasnu narodnu poeziju, a zanimanje za nju je poraslo, kad je njemački filolog F. A. Wolf izdao knjigu: „Prole- gomena ad Homerum" (1795.) i probudio homersko pitanje. Wolf je iznio teoriju, da Ilijadu i Odiseju nije spjevao jedan pjesnik, več da su različite narodne pjesme sastav- Ijene u ove dvije cjeline u doba atenskoga tirana Pisistrata. Naša je narodna epika utvrdjivala tu teoriju te je obra- Dr. B. Vodnik Izbrane narodne pesmi. 2 18 čala na se pažnju naučenjaka. Johannes Miiller pisao je u tom poslu Dubrovčaninu Gjuri Feriču, i dubrovački mu je pjesnik doista poslao 38 narodnih pjesama (1798.), ali u njegovu latinskom prijevodu izgubila se poezija originala. Kad je zanimanje za našu narodnu epiku bilo največe, pojavio se u Beču — Vuk Stefanovič Karadžič. Od njega je učeni slavist Slovenac Jernej Kopitar doznao, da nemaju narodnu epiku samo Hrvati, nego da njome obiluju i Srbi. Vuk je prvi srpski, a najbolji — možemo reči — slavenski sabirač narodnih pjesama. On bijaše čovjek bez školskoga obrazovanja, samouk, pa nije mogao učenošču izopačiti narodnu pjesmu, a buduči od prirode veoma nadaren te imajuči uza se uvijek desnu ruku Kopitara, mogao je shvatiti i riješiti veliku zadaču, koja ga je čekala. Vuk je došao u Beč god. 1813. i tu se upoznao s Kopitarom, koji ga skloni, da napiše narodne pjesme, što ih pamti, upravo onako, kako ih narod pjeva. I tako izadje več godine 1814. prva mala zbirka Vukovih pjesama. To je bila prva zbirka, s kojom je naša narodna poezija stupila pred strani svijet. Naskoro je Vuk izdao i drugu knjigu (1815.), a time je opet poraslo zanimanje za našu narodnu pjesmu. Malene ove zbirke obratile su na se pažnju tadašnjih velikana: Goethea, Dobrovskoga, Jakova Grimma i drugih. Ove su se pjesme prevodile na njemački. Mnogo ih je preveo sam Kopitar, nešto Jakov Grimm, a najviše gospodja Therese Albertine Luise von Jacob, koja se po početnim slovima svoga imena nazivala Talvj, a Vuk je zove gospodja Talfija. Ona je izdala 1825. i 1826. god. u dva sveska „Volkslieder der Serben". Nju je na taj rad potakao Goethe, a pomagali su joj pri prevodjenju Vuk i Kopitar. Talfijin je prijevod točan, čist i lijep, te je postao ubrzo popularan. Ovim prijevodom prokrčila je sebi naša na¬ rodna pjesma put u siru čitaču publiku. 19 Vuk je sada putujuči sistematički sabirao narodne pjesme po različitim hrvatskim i srpskim krajevima. On je izdao „Srpske narodne pjesme" : knjigo I. — IV. u Beču i Lipskom (1824 — 1833.), a poslije opet knjigu I.—VI. u Beču (1841 — 1866.). U I. knj. jesu ženske pjesme, u II.—V. junačke, a u VI. opet ženske. U njegovoj ostavini našlo se još mno¬ štvo pjesama, ali Vuk je za života izdao samo ono, što je najbolje i najljepše, pa zato i jest njegova zbirka još danas najbolj a. Vukove izdane pjesme i sva njegova ostavina upotrijebljena je za veliko državno izdanje „Srpskih na¬ rodnih pjesama" u devet knjiga (Beograd 1887. 1902.) Za Vukom se povelo mnogo sabirača narodnoga blaga, medju kojima spominjemo ove: B. Petranovič: „Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine", knj. I. — III. Beograd, 1867—1870. Jukič-Martič: „Narodne pjesme bosanske i hercego- vačke". Osijek, 1858., II. izd. Mostar, 1892. L. Marjanovič: „Hrvatske narodne pjesme" (iz Bosne i gornje Krajine). Zagreb, 1864. K. Hbrmann; „Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini", knj. I.—II. Sarajevo, 1888—1889. Zbirke bugarštica izdali su : Fr. Miklošič: Volksepik der Kroaten. Beč, 1870. V. Bogišič: „Narodne pjesme iz starih, najviše primor¬ skih zapisa". Beograd, 1878. Največu i najpotpuniju hrvatsku zbirku narodnih pjesama izdala je „Matica Hrvatska". Ona je godine 1877. objelo- danila „Poziv za šahiranje hrvatskih narodnih pjesama", a odziv bio je neočekivan. Za deset godina imala je Matica više od stotinu zbornika narodnih pjesama iz svih hrvat¬ skih krajeva, Matičina je rukopisna zbirka največa zbirka naše narodne poezije, muške i ženske. Matica je doslije izdala pet knjiga „Hrvatskih narodnih pjesama", i to: 20 I. knj. Junačke pjesme (starih vremena), uredili Dr. L Broz i Dr. Stj. Bosanac; II. knj. Junačke pjesme (o Kraljeviču Marku), uredio Dr. Stj. Bosanac. III. i IV. knj. Junačke pjesme (muhamedovske), uredio Luka Marjanovič. V. knj. Zenske pjesme (balade i romance), uredio Dr. Nikola Andrič. Narodne se pjesme sabiraju kod Hrvatu i Srba s ti- jekom cijeloga XIX. stolječa, sad jače, sad slabije, a izlaze u osobitim zbirkama i časopisima. Ovaj je rad blago- sloveno utjecao i na umjetnu književnost. U Srba i nije bilo umjetne književnosti na čistom narodnom govoru prije Vuka, pa su upravo njegove narodne pjesme stvorile knji¬ ževni jezik i živo utjecale na zametak mlade srpske knji¬ ževnosti. Kod Hrvata je ideja jedinstvenoga književnog jezika došla sama od sebe, jer su Hrvati imali staru dubro- vačko-dalmatinsku, bosansku i slavonsku književnost na govoru narodnom, ali u doba hrvatskoga preporoda ipak utječu i na mlade naše preporoditelje najviše — Kačičev ..Razgovor ugodni" i Vukove narodne pjesme, pa mi ne možemo shvatiti poeziju Stanka Vraza, Ivana Mažuraniča, Grge Martiča, Luke Botiča i drugih, ako ne poznajemo naše narodno pjesništvo. 4. Bugarštice. Bugarštice (katkad „bugarštine“ ili „bugarkinje“) zovu se narodne pjesme dugačkoga stiha, što su izumrle negdje potkraj XVIII. stolječa, a pjevale su se, koliko zacijelo znamo, po čitavoj Dalmaciji i njenim ostrvima, po Hrvat- skom Primorju i unutrašnjoj Hrvatskoj. U bugaršticama najobičniji su stihovi šesnaesterac i pet- 21 naesterac, pa je u prvome odmor iza osmoga, u drugotne iza sedmoga sloga, rastavljajuči stih u dva dijela: Tu je njega črna zemlja | i bez duše dočekala. Dva su brata jezdili | planinome konja dobra. Pored petnaesterca i šesnaesterca ima u bugaršticama stihova sa još više ili manje slogova. U tom slučaju drugi dio stiha iza odmora ima redovito osam slogova, a u prvom dijelu, ispred odmora, može biti najmanje pet, a najviše deset slogova. Prvi je dakle dio stiha veoma promjenljiv, a drugi se gotovo nigda ne mijenja. Osobina u metrici bugarštica jest pripjev, koji imade gotovo redovito šest slogova. Pripjev ima svoje odredjeno mjesto: on dolazi iza prvoga stiha u pjesmi, dalje iza svakoga drugoga, a pjesma se svršava jednim stihom bez pripjeva. Bugarštica „Kraljevič Marko i brat Andrijaš" ima pripjev iza svakoga šestoga stiha, a ima bugarštica, koje i nemaju nikakva pripjeva. Pripjevi imadu sasvim muzikalni, lirski značaj: oni ne donose ništa novo, ne porniču radnju ili dogadjaj, več izriču obično drugim riječima ono, što je u stihu več izrečeno, ili pjevač apostrofira lice, o kome pjeva, izriče mu svoju pohvalu, kudi ga ili ga žali. Osim rijetkih izuzetaka svi pripjevi u pjesmi mogu izostati, a ona ipak ostaje čitava. Bugarštice pjevaju o junacima opčeno narodne epike i o istim velikim dogadjajima, one obradjuju istovetne mo¬ tive i imadu neke iste osobine pjesničke dikcije sa dese- teračkim pjesmama. Istina, o pretkosovskim junacima ima u bugaršticama malo spomena, o Ivi Senjaninu i nema bu¬ garštica, ali ne valja smetnuti s uma, da nam je danas od ove bogate vrste narodne epike, koja je cvala najmanje puna tri stolječa, sačuvato i poznato tek oko stotinu pjesama. Bugarštice su našemu ukusu bliže od deseteračkih pje¬ sama, i ako su one pobilježene u doba, kad ih je več nesta- 22 jalo, pa su izgubile svoju prvobitnu svježost. One su ne¬ kako otmjenije, osobine feudalnoga života sačuvane su u njima jače, uopče odaju veču kulturu od deseteračkih pje- sama. Sam stih svojom duljinom lijepo obilježava epsku mirnoču i dostojanstvo, a pored toga je sam sobom razno- ličniji i slobodniji od deseterca. Bugarštice se odlikuju jedrinom i kratkočom. Epsko ponavljanje, koje često bes- krajno razvlači deseteračku pjesmu, u bugaršticama se uopče rijetko javlja. Bugarštice imadu obično 50—100 stihova, a deseteračke pjesme veoma su rijetko ovako kratke, nego obično imadu više od stotinu stihova, a često po nekoliko stotina, katkada pače hiljadu i više. Bugarštice obično se smatraju specifičko hrvatskom na¬ rodnem epikom, jer su zatečene na hrvatskom području, od južne Dalmacije do gornje Hrvatske, pa se misli, da su deseteračke pjesme, dolazeči s istočnih krajeva, na ovome području u XVIII. stolječu potisnule starije pjesme dugač- koga stiha. Ali jednako je vjerojatno i mišljenje, da su bugarštice živjele na čitavu području Hrvata i Srba, i da su ih svuda, najkasnije u Dalmaciji, zamijeniie mladje de¬ seteračke pjesme. U Hektorovičevu „Ribanju“ kaže pjevač Nikola Zet, da bugaršticu pjeva „srpskim načinom". Misli se, da „način" znači napjev, kojim se pjevaju dvije bugarštice u „Ri- banju", ali napjev je u sveži s oblikom pjesme, pa „srpski način" uistinu znači isto što bugarštica. Iz XVII. stolječa imamo jednu prigodnu pjesmu Jurja Križaniča, koju on zove „davorija“, latinski „epos heroieum", a počinje: Kliknite mi silna para, mila bratjo i družino: Načni, more, davoriju, ili ču ja zapeti. Križanič se dakle poveo za oblikom bugarštica, što ih sam, kako vidjesmo, spominje u svom kraju, i on dodaje uz ovu davoriju riječ „srpski“ uz latinski dodatak „modi 23 et styli Sarbiaci"'. Prema torne vidimo, da stara narodna pjesma uz ime bugarštica ima atribut „srpski način", i to u XVI. i XVII. stolječu, u Dalmaciji i Hrvatskoj. Zanimljivo je pitanje, zašto se ove pjesme zovu „bu- garštice" i „bugarkinje“, Ova riječ još danas znači; tužna pjesma, jadikovka, i onda uopče pjesma; a bugariti znači; tužno pjevati i onda uopče pjevati. Te se riječi nalaze samo u krajevima, gdje su nam zabilježene stare bugar- štice. Prema torne ove bi nam riječi ostale od starih pje- sama, ali odakle njima to ime? V. Bogišič veli, da Ar- nauti, Turci i Cincari zovu bugarsku tanboru (to je naša tamburica) bulgarina, te pjevaju uz nju pjesme, a i u nas se jedna vrsta tambure za pratnju zove bugarija, pa bi bugarštica bila u sveži s ovim imenom, t. j. bugarštica prvobitno znači; pjesma, koja se pjeva uz bugariju. Ruski naučenjak N. Petrovski oslanjajuči se na činjenicu, da po- menute riječi ne poznaju Srbi i da ona živi samo u hrvat- skom narodu, gdje on stoji u dodiru s Italijom, izrekao je drugo mnijenje. On veli, da je riječ bugarštica došla k Hr- vatima iz taiijanskoga ; poesia volgare, kojoj bijaše suprotna: poesia latina. Po glasovnim zakonima hrvatskoga jezika to je doista moguče, te bi prema torne riječ bugarštica značila ono, što ona i jest; pučka, narodna pjesma. Ovim dvjema možemo dodati i treče, naše tumačenje: pjesme dugačkoga stiha zovu se bugarštice, ali ovom je nazivu stalni atribut „srpski način", a ta dva naziva nijesu se mogla sastati slučajno, bez sveže s imenom bugarskim i srpskim; prema torne bi bugarštica bila prvobitno pjesma, koja pjeva 1 Pjesma štampana u knjiži „Triumphus Caesareus-Polyglotus (Rim, 1655.), koja je izdana u slavu čara Ferdinanda III., sa prigodnim pje- smama na različitim jeziciina. U zbirci ima pored ove „davorije“ po jedna Križaničeva pjesma latinska, „staroslovinska“ i „hrvatska" („illyrice moderne"); posljednja poput „davorije“ na štokavskom narječju, ali u čisto lirskom obliku (carmen Pindaricum). 24 o junacima iz bugarskih i srpskih strana, jer najstariji krug junaka naše opčeno narodne epike izlazi doista iz Mace- donije i Stare Srbije, a poslije zvala se bugaršticom s atri¬ butom „srpski način", i svaka narodna pjesma dugačkoga stiha. 5. Narodni guslari i pjevači. Medju najstarijim vijestima o narodnoj poeziji našoj ima več pomena o narodnim guslarima i pjevačima. No mnogo više saznajemo o junačkim narodnim pjesmama, gdje se pjevaju, kako se pjevaju i tko ih pjeva, tek iz Vukova doba. U to su doba narodne junačke pjesme u običaju u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ali najživlje i najviše se pjevaju po Bosni, Hercegovini, Crnoj Gori i po južnim brdovitim krajevima Srbije. Ovuda su gotovo u svakoj kuči po jedne gusle, a po jedne osobito na stanu kod čobana, i teško je nači čovjeka, da ne zna gudjeti, pa i mnoge žene i djevojke znadu. „Pjesme junačke po narodu najviše raznose slijepci i putnici i hajduci. Slijepci radi prošnje idu jednako po svemu narodu, od kuče do kuče, i pred svakom kučom ispjevaju po jednu pjesmu, pa onda ištu, da im se udijeli, a gdje ih tko ponudi, ondje pjevaju i više; a o praznicima idu k manastirima i k cr- kvama na sabore i napanadjure' pa pjevaju po čitav dan. Tako putnik, kad dodje u kaku kuču na konak, obično je, da ga uveče ponude s guslima, da pjeva, a osim toga putem po hanovima-’ i po krčmama svud imaju gusle, pa putnici uveče pjevaju i slušaju; a hajduci zimi na jataku danju leže u potaji, a po svu noč piju i pjevaju uz gusle, 1 panadjur, m. sajam. 2 han, m. gostionica. 3 jatak, m. mjesto (kuča), gdje se sakrivaju i zimuju hajduci. 25 i to najviše pjesme od hajduka.“ Iz Predgovora k I. knj. Vukovih nar. pj.j. Vuk Karadžič od svih pjevača, što ih je čuo, najviše hvali Tešana Podrugoviča i Filipa Višnjica. Tešan Podrugovič bio je rodom odnekud izmedju Bosne i Hercegovine. Iznajprije bio je trgovac pa poslije ubije nekaka Turčina, koji je njega htio ubiti, i tako prospe kuču i otide u hajduke, a kao hajduk prebjegne u Srbiju (1807.). Vuk ga je našao u Karlovcima (1815.) u največem siromaštvu, gdje siječe trsku i na ledjima donosi u varoš i tako se hrani. Tu je Vuk od njega urnah zabilježio dva- desetak pjesama, a znao je Podrugovič i više, ali uto se u Srbiji podigne buna na Turke, a Tešanu kao da udje sto šiljaka pod kožu i prijedje u Srbiju, da se nanovo bije s Turcima. On je znao još najmanje sto junačkih pje¬ sama, osobito o primorskim, bosanskim i hercegovačkim hajducima i četobašama. „Nikoga ja do danas nijesam našao — piše Vuk o Tešanu — da onako pjesme zna, kao on što je znao. Njegova je svaka pjesma bila dobra, jer je on pjesme razumijevao i osječao, i mislio je, šta go¬ vori." (Iz Predgovora knj. IV. Beč, 1833.). „On je vrlo lijepo znao udarati u gusle, ali pjevati nije znao (ili nije htio) nikako, nego je pjesme kazivao kao iz knjige; i za skupljanje pjesama taki su ljudi najbolji, jer oni osobito paze na red i na misli, a pjevači (osobito koji su samo pjevači) mnogi pjevaju i ne misleči šta, i znadu redom samo pjevati, i kazivati ne znadu," (Iz Predgovora knj. L). Filip Višnjič bio je slijepac pjevač rodom ispreko Drine iz sela Medjaša u nahiji zvorničkoj. Oslijepio je u mladosti od boginja, te je kao guslar bogoradeči prošao čitav bo¬ sanski pašaluk i došao do Skadra. I on je u doba ustanka prebjegao u Srbiju (1809.) te je živio u srpskim logorima kao pjevač pjevajuči o dogadjajima, koji su se zbivali. 26 Tešan Podrugovič umio je najljepše pjesme iz starijih vre¬ mena, a slijepac Višnjič pjevao je najbolje o ustanku za oslobodjenje pod Karadjordjem, dakle o suvremenim doga- djajima, i Vuk bijaše uvjeren, da je sve one pjesme Višnjič sam ispjevao. Od Vukovih vremena do danas opel se znatno izmi- jenio život narodne epike. Pjevanje svuda je trglo unatrag, jer i u krajevima, gdje je Vuk našao narodnu epiku još u cvjetanju, nestali su danas ostaci staroga feudalnog, epskog života. Najživlje čuva se epika danas u sjevero* zapadnoj Bosni t. j. bivšoj Krajini, današnjem bihačkom okružju, naročito medju Muslimanima, i tu ima najviše pjevača, o kojima več bijaše govora. Muslimani ne pjevaju uz gusle, več kucajuči u tamburu. U knjižnici Matice Hr- vatske ima zbornik muhamedovske epike pjevača Salka Vojnikoviča, sa 90 pjesama, koje imadu više od 80.000 stihova. Ali i medju muhamedovskim pjevačima danas sve se više javljaju pjevači, koji su naučili svoje pjesme iz knjiga, a to nije rijetka pojava ni u drugim krajevima, što je najjasniji znak, da se epika gubi. Ipak, izim Bosne i Hercegovine, narodna epika u ovome stanju opadanja još uvijek živi, naročito u sjevernoj Dalmaciji, u ravnim Kota- rima, u Lici, osobito gdje graniči sa Dalmacijom i Bosnom, pa gdješto i po ostaloj Dalmaciji i ostrvima, ali gotovo iz dana u dan opaža se, da narodna epika iščezava i iz ovih posljednjih svojih skrovišta. LITERATURA (najvažnija): Dr. N. Anadrič: Izabrane narodne pjesme. II. Ženske. Predgovor „0 ženskim narodnim pjesmama". Za¬ greb, 1913. — B. Bornumh: „IIapo^He njecMe na CTapnjux, najunnie npn- MopcKnx aaunca. Beorpa,,, 1878. (Predgovor o bugaršticama). - — M. Čur- čin: Das serbische Volkslied in der-'deutschen Literatur. Leipzig, 1905. — M. Xa.iancitiii: lO>KHocjiai3HHCKia cnasaHia o Epa^eanui Napni. Var¬ šava, 1893. Opsežna objava T. Marelica o djelu, Rad, knj. CXXXII. 27 V. Jagič: Gradja za slovinsku narodnu poeziju. Rad, knjiga XXXVII. (1876.). — J. Macha): O bohatyrskem epose slovanskem. Prag, 1894. — T. Maretič: Naša narodna epika. Zagreb, 1909. — T. Marelic: Ko¬ sovski junači i dogadjaji u narodnoj epici. Rad, knj. XCVII. (1889.). — Dr. M. Murko: Bericht iiber eine Bereisung von Nordwestbosnien und der angrenzenden Gebiete von Kroatien und Dalmatien behufs Erfor- schung der Volksepik der bosnischen Mohammedaner. Sitzungsberichte, 173 B., 3. Abth. Wien, 1913. — Dr. M. Murko: Die serbokroatische Volkspoesie in der deutschen Literatur. Archiv, XXVIII. (1906). — UaB^e IIoiiobmI,: Uperjiefl cpncice KBHiKeBHoerii. II. izd. Beograd, 1913. Poglavlje: llapo^Ha KU>nateBH0CT,— Dr. F. Rački: Boj na Kosovu. Uzroci i posljedice. Rad, knj. XCVII. (1889.). — St. Novakovič: Die serbischen Volkslieder iiber die Kosovo-Schlacht. Archiv III. (1879.). — I. Scherzer: Bugarštice. Rad, knj. CLXXXII. (1910.). — A. Soe- r e n s e n : Beitrag zur Geschichte der Entwickelung der serbischen Hel- dendichtung. Archiv, XIV — XX. (1892 — 1898.). — M. Teršakoveč: Beziehungen der ukrainischen historischen Lieder zum siidslavischen Volksepos. Archiv. XXIX. — J. H. TomhL : O cpncKiiM napo^HUM eiicKHit necMaMa. Beorpa#, 1907. — St j, Tropsch: Njemački prijevodi narodnih naših pjesama. Rad, knj. CLXVL (1906.) — L. Zima: Figure u našem narodnom pjesništvu, s njihovom teorijom. Zagreb, 1880. JUNAČKE NARODNE PJESME. I. Ciklus legendarni, Sadržaj je ovoga ciklusa legendaran, Ove su legende ponajviše preko crkve došle u narod, gdje su se iz njih izvile narodne priče i pjesme. U njima se ističe narodno vjersko shvačanje, koje rado naginje k sujevjerju i fanta¬ ziji. U ponekim se takvim pjesmama čuva možda i koji trag negdašnjega našeg neznabožačkog života. Kao lica javljajo se u legendarnim pjesmama ponajviše narodu omi- Ijeli sveči (Krstitelj Jovan, sv. Sava, sv. Nikola, sv. Ilija), ah je legendarno pjevanje prionulo i za neka lica iz pravih junačkih pjesama („Marko Kraljevič i sv. Nedjelja"). I ime rimskoga čara Dioklecijana živi do danas u ovakvoj narodnoj pjesmi („Car Duklijan i Krstitelj Jovan"), kako u narodnim pričama živi ime rimskoga čara Trajana („U čara Trojana kozje uši"). Car Trojan po jednoj narodnoj priči živi na planini Ceru, u bližini Trojanova grada, u okolini Sapca. Svake noči on bi razvio krila i letio u Srijem, a odlažaše odavle prije sunca, jer se bojao, da ga sunčane zrake ne oprže. Jednoč odocni. Sunce ga stiže na putu, dohvati ga i sprži. Trojan je dakle zao duh, koji se boji sunca. I čara Duklijana učinio je narod krilatim zlim duhom: on je car djavola, koji je s neba skinuo sunce, pa ga čuva na pržini morskoj, dok mu ga ne otme Krstitelj Jovan. U Hrvata, Srba, Bugara i Rusa sftčuvata je uspomena na Trajana, jer se najznatnije ruševine u podunavskim zemljama pripisuju njemu te još i danas gdjegdje noše nje¬ govo ime: a narodna mašta najradije naseljava ruševine sotonama, pa tako je i Trajan postao neka utvara. Rimski car Dioklecijan, koji je živio u našim krajevima te je u Spljetu sagradio veličanstvenu palaču, što je još danas jedan od najljepših sačuvanih spomenika rimskoga gradi¬ teljstva, mogao je na isti način uči u našu narodnu poeziju kao neko polumitičko biče. 32 Car Duklijan i Krstitelj Jovan. Vino piju do dva pobratima Na pržini nakraj mora slana ; Jedno jeste čare Duklijane, A drugo je Krstitelj Jovane. Pošto su se napojili vina, No da reče Krstitelj Jovane: „Hodi, pobro, da se posigramo, Ti korunom, a ja ču jabukom.” Pa skočiše te se posigraše: Sveti Jovan otisnu jabuku, Ona pade moru u dubine. Tople su ga suze propanule, No mu čare riječ progovara: „A ne plači, dragi pobratime! Nemoj meni ugrabit korunu, Ja ču tebi izvadit jabuku.“ Jovan mu se Bogom kunijaše, A da mu je ugrabiti ne če. Tade čare u more upliva, A poletje Jovan na nebesa, Pred Gospodom te je izlazio Pa je pred njim riječ govoric: „Bože vječni i presveti oče! Hoču li se tobom zaklet krivo ? Hoču 1’ čaru ugrabit korunu?” Gospod njemu riječ govorio: „0 Jovane, moja vjerna slugo! Zakuni se mnome triput krivo, Teke nemoj mojijem imenom.” Sveti Jovan sletje na pržinu. Tade čare iz mora izide 10 15 20 25 30 33 I iznese u zubma jabuku; Pa su opet igru zametnuli: Sveti Jovan otisnu jabuku, Opet pade moru u dubine, A Jovana suze propanule; No mu zbori čare Duklijane: „A ne boj se, mio pobratime! Nemoj meni ti ukrast korunu, Ja ču tebi izvadit jabuku.“ Jovan mu se Bogom kunijaše, Kune mu se Bogom po tri puta, A da mu je ugrabiti ne če. Car korunu vrže pod kapicu, Kod nje stavi ptiču zloglasnicu Pa u sinje more uronio. Sveti Jovan more zaledio, On zaledi dvanaest ledova, Pa ugrabi od zlata korunu I poletje k nebu u višine, A zakrkta ptica zloglasnica, U dno mora čare opazio Pa se zagna moru iz dubine; Tri je leda glavom prolomio Pa se natrag opet povratio I na glavu kami dohvatio, Mali kami od hiljade oka, I prolomi dvanaest ledova, Pa je svoja rasklopio krila, Za Jovanom u potjeru podje, Dostiže ga na nebeškim vratma, 40 45 50 55 56. kdmi, po jugozapadnim krajevima rnj. kamen. 57. dka, f. mjera, Oka ima četiri litre. U Srbiji se mjeri na oku sve, pr. hljeb, meso, brašno, vino, rakija i t. d. B Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 3 34 Za desnu ga nogu uhvatio, Sto dohvati, ono i okide. Suzan Jovan pred Gospoda dodje, Sjajno sunce na nebo donese, I Bogu se Jovan požalio, Kako ga je čare nagrdio. Gospod mu je tade govorio: 65. Dosad svuda bješe koruna (corona, krana), a ovdje sunce. Ovaj se dogadjaj i pripovijeda u narodu ovako : „Kad su djavoli otpali od Boga i utekli na zemlju, onda su i sunce odnijeli sa sobom, pa ga djavolski car nabio na koplje i nosio na ramenu. Kad več zemlja pro- tuži Bogu, da hoče sva da izgori od sunca, onda Bog pošlje svetog Arandjela, da gleda, kako da uzme sunce od djavola. Kad sidje sveti Arandjeo na zemlju, on se udruži s djavolskim carem; ali se djavolski car osjeti, šta on hoče, pa se dobro uzme u pamet Hodajuči tako po zemlji njih dvojica zajedno dodju na more i stanu da se kupaju; a djavo udari koplje sa suncem u zemlju. Pošto se malo prokupaju, onda reče sveti Arandjeo: „De da ronimo, da gledamo, koji može dublje." A djavo mu odgovori: „Hajde de." Onda sveti Arandjeo zaroni i iznese u zubima pijeska morskoga. Sad treba i djavo da zaroni, ali se boji, da mu sveti Arandjeo ne odnese sunce. U torne mu padne na um, te pljune, i od njegove pljuvanke postane svraka, da mu čuva sunce, dok on zaroni i iznese u zubima morskoga pijeska. Kako djavo zaroni, sveti Arandjeo prekrsti rukom more, te na njemu postane led od 9 aršina debeo ; pa onda spopadne sunce i pobjegne Bogu, a svrake stane kreka. Kad djavo čuje svračji glas, onda več vidi, šta je, pa se brže bolje vrati natrag. Kad gore, ali se more zaledilo, ne može napolje! Onda se brže bolje vrati opet na dno mora te uzme kamen i njim probije led, pa onda poteči za svetim Arandjelom! Onaj bježi, a ovaj za njim! Taman kad sveti Arandjeo korači jednom nogom k Bogu na nebo, djavo ga stigne te mu noktima iz tabana u druge noge iščupa velik komad mesa. Kad sveti Arandjeo dodje sa suncem onako ranjen pred Boga, onda zaplače : „Što ču, Bože, ovako grdan ?" A Bog mu reče: „Čuti, ne boj se; ja ču narediti, da svi ljudi imaju tako na tabanu kao malu dolinu." I tako Bog uredi, te u svijeh ljudi postane na tabanima u obadvije noge kao mala dolina. I tako ostane i do danas." 35 „A ne boj se, moja vjerna slugo! Svakome ču tako učiniti." To je bilo, a Bogu za slavu. Marko Kraljevič i sv. Nedjelja. Podranio Kraljeviču Marko, Podranio u nedjelju svetu Prije zore i bijela dana, Podranio u lov u planine. Nit se krsti, nit se Bogu moli, Več on ide u lov u planine. A kad dodje u lov u planine, Lovi lova po gori zelenoj; Nista mu se ulovit ne dalo. Sjede Marko pod jele zelene, Vedro bilo, pa se naoblači, Iz oblaka tiha rosa pada. A u rosi zmija šarovita, Pade ona Marku na grlašce Pa se Marku oko grla vije, Uz obraz mu glavu naslonila. Kad to vid j e Kraljeviču Marko, Prepade se, kako nikad nije. Hoče Marko da je skine s vrata, Al se zmija ni krenuti ne da. Kad to vidje Kraljeviču Marko, Još se gore junak prepanuo, Pa prihvati debela Sarina I njemu se baca na ramena Te potjera dvoru bijelome. A kad dodje pred bijele dvore, Bijeli mu dvori zatvoreni. 5 10 15 20 25 36 Vice Marko iza svega glasa: „Otvor’ dvore, stara majko moja!" A kad li ga majka razumjela, 30 Išetala na prozor od dvora. Kad vidjela svoga sina Marka I na njemu zmiju šarovitu, Teško se je stara prepanula Pa pobježe u bijele dvore. 35 Kad to vidje Kraljeviču Marko, Da je njemu majka pobjegnula, Da mu dvore otvoriti ne če, On je svoju ljubi dozivao: „0 Jelice, draga ljubi moja! 40 Otvori mi dvora bijeloga, Oli sada oli več nikada. Sada ču se dijeliti dušom. A kad li ga ljubi razumjela, Išetala na prozor od dvora. 43 Kad ugleda gospodara Marka I na njemu zmiju šarovitu, Teško se je mlada prepanula, Pa zatvori prozora od dvora I pobježe u kamare male. 50 Kad to vidje Kraljeviču Marko, Da je njeg'va ljubi pobjegnula, Cvili Marko iza svega glasa 39. ljubi, f. indecl. (po jugozapad. krajevima) mj. ljuba. U narodnoj pjesmi muž svoju Ženu uvijek zove ljubom, a ona njega gospodarom, u ženskim pjesmama običnije vojnom, a u starijim pjesmama dolazi i riječ hrabar i hrabro. 42. oli (po jugozap. krajevima), ili, ali, da li. 49. prozora, veoma često dolazi ovako u narodnim pjesmama genetiv mj. akuzativa poradi potrebe stiha (da izadje deseterae). 37 I dozivlje selu Andjeliju: „Andjelijo, draga moja šele: 55 Ako spavaš u dušeku mlada, Skoči mlada na noge lagane, Otvori mi dvora bijeloga, Oli sada ol veče nikada. Evo ču se dijeliti dušom.“ 60 A kad ga je mlada razumjela, Još je ona u dušeku bila, Hitro skoči na noge lagane Pa otvori prozora od dvora. Kad sagleda svoga brata Marka, 65 Sto mu se je jutros dogodilo, Od žalosti jadna pocmilila I ona se teško prepanula. A Marko je seli govorio: „Andjelijo, draga moja šele! 70 Uzmi, šele, sa grla mahrame Pa omotaj desnu tvoju ruku, Diži meni zmiju šarovitu. Evo ču ti preminuti sada." A kad li ga šele razumjela, 75 Pa pošeta niz bijele dvore. Od dvora je vrata otvorila, Diže ona sa grla mahrame, Pa je desnu ruku omotala I ona je zmiji govorila: 80 „Zaklinjem te, zmijo šaro vita! Sto se jesi na Marka uspela? 01 si, zmijo, od Boga poslana, 54. Andjelija; Marko Kraljevič uopče nije imao sestre. 71. mahrama, f. rubac, koprena. 38 01 si došla iz zelene trave?" Tiho njojzi zmija odgovara: 85 „Andjelijo, Markova sestrice! Sto me pitaš, pravo ču ti reči! Ja nijesam iz zelene trave, Niti stojim u travi zelenoj, Nego jesam od Boga poslana. 90 Ja nijesam zmija šarovita, Nego ja sam sveta Nedjeljica. Zašto junak Kraljeviču Marko, — Silan junak, nikog se ne boji — On je jutros rano podranio, 95 Nit se krsti, nit se Bogu moli, Nego ide u lov u planine, Da bi Marko lova ulovio. Da se Marko nije prepanuo I vratio dvoru bijelome, 100 Smrti bih ga umorila bila." Pa je zmija Marku govorila: »Hajde bolan Kraljeviču Marko! Ti odskoči Šarca konja tvoga, A prelomi sjajna džeferdara 105 Pa ne rani u nedjelju svetu, Ti ne rani u lov u planine, Neg se krsti i Bogu se moli." To izreče zmija šarovita Pa se Marku sa grlašca digne, no Pade ona u zelenu travu. Kad to vidje Kraljeviču Marko, On se skoči sa konja svojega. 105. džeferdar, džeferdara, m. puška, u koje je cijev od Čelika da- mascenskoga (dževera). 39 Sele mu je Šarca prihvatila Pa ga vodi u konjske podrume, 115 Uzme Marko sjajna džeferdara Pa ga lomi na dvoje i troje, Pa se vrati u bijele dvore. On se krsti i Bogu se moli, Posti Marko svetu nedjeljicu: 120 On ne pije vina crvenoga, Niti ije mesa debeloga, Neg fjelicu kruha ječmenice I kupicu studene vodice. Tako junak Kraljeviču Marko, 125 Tako Marko teško zapostio Do starosti i do smrti svoje. Brača i sestra. Hrani majka devet milih sina I desetu kčerku mljezinicu; Hranila ih, dok ih othranila, Dokle bili sini na ženidbu, A djevojka bila na udaju ; 5 Nju mi prose mnogi prosioci: Jedno bane, drugo dženerale, Treče prosi iz sela komšija. .. Majka daje u selo komšiji, Brača daju spreko mora banu, * * * * 10 Još su brača sestri besjedila : 115. podrtim, m. u zgrade, koja je gradjena na kate, donji dio pri zemlji; konjušnica. 123. ffelica, f. kriška, zalogaj. 8. komšija, m. susjed. 10. „spreko mora" mj. ispreko mora. 40 „Ja ti podji, naša mila sejo, Ja ti podji spreko mora banu, Mi čemo te često pohoditi: U godini svakoga mjeseca, 15 U mjesecu svake nedjeljice." To je sestra braču poslušala, Ona podje spreko mora banu. Al da vidiš čuda velikoga ' Ja Bog pušta od sebe moriju, * * 20 * * * Te pomori devet milih brata, Sama osta samohrana majka. Tako stade tri godine dana. Ljuto pišti sestrica Jelica: „Mili Bože, čuda velikoga 1 25 Sto sam vrlo brači zgriješila, Te me brača pohoditi ne če ?“ Nju mi kore mnoge jetrvice : „Kučko jedna, naša jetrvice! Ti si vrlo brači omrznula, 30 Te te brača pohoditi ne če.“ Ljuto pišti sestrica Jelica, Ljuto pišti jutrom i večerom. Al se milu Bogu ražalilo, Pa on posla dva svoja andjela: 35 „Id’te dolje, dva moja andjela, Do bijela groba Jovanova, Jovanova, brata najmladjega; 12. ja; na ovome mjestu i češče u narodnim pjesmama ne znači nista, nego se dodaje, da izadje čitav stih. 20. morija, f. kuga. 28. jetrvica, f. dem. od jetrva; žene dvojice brače jetrve su jedna drugoj. 29. kučka, f. kuja. 41 Vašijem ga duhom zadahnite, Od groba mu konja načinite, 40 Od zemljice mijes'te kolače, Od pokrova režite darove ; Spremite ga sestri u pohode." Hitro idu dva Božja andjela Do bijela groba Jovanova, 45 Od groba mu konja načiniše, Njinijem ga duhom zadahnuše, Od zemljice mijese kolače, Od pokrova rezaše darove; Spremiše ga sestri u pohode. 50 Hitro ide nejačak Jovane; Kad je bio dvoru na pomolu, Daleko ga seja ugledala, Malo bliže pred njeg išetala, Od žalosti vrlo zaplakala, 55 Ruke sire, u lice se ljube; Pa je seja bratu besjedila: ,,Jeste 1' mi se, brate, zatjecali, Kad ste mene mladu udavali, Da čete me često pohoditi: 60 U godini svakoga mjeseca, U mjesecu svake nedjeljice ? Evo danas tri godine dana Nijeste me jošte pohodili!" Još je njemu seja besjedila: 65 ,,Sto si tako, brate, potamnio Baš kanda si pod zemljicom bio?“ Besjedi joj nejačak Jovane: „Suti, sejo, ako Boga znadeš! Meni jeste golema nevolja: 70 Dok sam osam brata oženio 42 I dvorio osam milih snaha; A kako se brača iženiše, Devet b'jelih kuča načinismo; Zato sam ti pocrnio, sejo.“ I on bio tri bijela dana. Oprema se sestrica Jelica I oprema gospodske darove, Da daruje braču i snašice : Brači reže svilene košulje, A snahama burme i prstenje. Al je Jovo vrlo ustavljaše: „Ti ne idi, moja mila sejo, Dok još brače u pohode dodje.“ Al Jelica ostanuti ne če; Ona spremi gospodske darove. Otale se Jovo podigao I sa njime sestrica Jelica. A kad blizu dvora dolaziše, Kod dvora je prebijela crkva, Pa besjedi nejačak Jovane: „Ti počekaj, moja mila sejo, Dok ja odem za bijelu crkvu: Kad smo srednjeg brata oženili, Ja sam zlatan prsten izgubio, Da potražim, moja mila sejo.“ Ode u grob nejačak Jovane, A ostade sestrica Jelica Cekajuči nejačka Jovana. Cekala ga, pa ga potražila, A kod crkve mnogo novo groblje: Tu se odmah jadu osjetila, 75 80 85 90 95 100 81. burma, f. gladak prsten bez kamena. 43 Gdje j' umro nejačak Jovane, Hitro ide dvoru bijelome; Kad je blizu dvora dolazila, 105 Al u dvoru kuka kukavica; To ne bila sinja kukavica, Veče njihna ostarjela majka. A Jelica na vrata dolazi, Ona viče iz grla bijela: 110 „Jadna majko, otvori mi vrata.“ Stara majka iz dvora besjedi; „Id’ odatle, od Boga morijo, Devet si mi sina umorila, I men’ hočeš ostarjelu majku?“ 115 A Jelica bila besjedila: „Jadna majko, otvori mi vrata, Ovo nije od Boga morija, Več Jelica tvoja mila kčerka,“ Pa joj majka otvorila vrata, 120 Zakukaše kano kukavice, Rukama se b’jelim zagrliše, Obje mrtve na zemlju padoše. Bog nikom dužan ne ostaje. Dva su bora naporedo rasla, Medju njima tankovrha jela; To ne bila dva bora zelena, Ni medj’ njima tankovrha jela, Več to bila dva brata rodjena: 5 Jedno Pavle, a drugo Radule, Medju njima sestrica Jelica, 6. Ova se pjesma pjeva i o bradi Jakšičima. 7. Ovo je osobita vrsta poredjivanja, što je narodni pjevači najra- dije upotrebljavaju na početku pjesama. Ovakva je poredba sastavljena 44 Brača seju vrlo milovala, Svaku su joj milost donosila, Najposlije nože okovane, Okovane srebrom, pozlačene. Kad to vid'la mlada Pavloviča, Zavidjela svojoj zaovici Pa doziva ljubu Radulovu: „Jetrvice, po Bogu sestrice! Ne znaš kaka bilja od omraze, Da omrazim brata i sestricu?" Al govori ljuba Radulova: „0j Boga mi, moja jetrvice! Ja ne znadem bilja od omraze, A i da znam, ne bih ti kazala: I mene su brača milovala I milost mi svaku donosila." Kad to začu mlada Pavloviča, Ona ode konjma na livadu Te ubode vranca na livadi, Pa govori svome gospodaru: „Na zlo, Pavle, seju milovao, Na gore joj milost donosio! Ubola ti vranca na livadi. “ od tri dijela: prvi je dio tvrdnja pjesničkoga prividjaja kao da je zbi- Ijom, drugi je dio poricanje prividjaja, a treči je tvrdnja zbilje. Prividjaj (dva su bora naporedo rasla — medju njima tankovrha jela) u narod¬ nega pjevača tako je jak, te mu se pričinja zbiljom, pa radi velike sličnosti izmedju dva predmeta on u prvi čas zamjenjuje ono, što se poredjuje, s onim, s čime se poredjuje. Ovakve poredbe jesu osobina naše narodne poezije, no ima ih i u ruskoj narodnoj pjesmi, ali tu nema prvoga dijela poredbe, več samo drugi i treči, na pr. Ne zabijelili se ono snijezi bijeli, Zabijelila se u staroga sijeda brada. 13. ziiovica, i. dem. od zaova, muževlja sestra. 45 Pavle pita sestricu Jeliču: „Zašto, sejo, da od Boga nadješ!" Sestrica se bratu kunijaše: „Nisam, brate, života mi moga! Života mi i moga i tvoga! “ 35 To je bratac seji vjerovao. Kad to vidje mlada Pavloviča, Ona ode noču u gradinu Te zaklala sivoga sokola, Pa govori svome gospodaru; 40 „Na zlo, Pavle, seju milovao, Na gore joj milost donosio I Zaklala ti sivoga sokola. “ Pavle pita sestricu Jeliču: „Zašto, sejo, da od Boga nadješ!“ 45 Sestrica se bratu kunijaše: „Nisam, brate, života mi moga! Života mi i moga i tvoga!" I to bratac seji vjerovao. Kad to vidje mlada Pavloviča, 50 Ona ode veče po večeri Te ukrade nože zaovine, Njima zakla čedo u koFjevci. Kad ujutru jutro osvanulo, Ona trči svome gospodaru .. 55 Kukajuči i lice grdeči: „Na zlo, Pavle, seju milovao, Na gore joj milost donosio! Zaklala ti čedo u koFjevci; Ako li se meni ne vjeruješ, 60 Izvadi joj nože od pojasa." Skoči Pavle, kanda se pomami, 38. gradina, f. bašča, vrt; isp. stih 73. „u zelenoj bašči". 46 Pa on trči na gornje čardake, Al još sestra u dušeku spava, Pod glavom joj zlačeni noževi; Pavle uze zlačene noževe Pa ih vadi iz srebrnih kora, Ali noži u krvi ogrezli; Kad to vidje Pavle gospodam, Trže sestru za bijelu ruku: „Sejo moja, da te Bog ubije I . Bud mi zakla konja na livadi I sokola u zelenoj bašči, Zašt' mi zakla čedo u kol'jevci?“ Sestrica se bratu kunijaše: „Nisam, brate, života mi moga! Života mi i moga i tvoga! Ako li mi ne vjeruješ kletvi, Izvedi me u polje široko Pa me veži konjma za repove, Rastrgni me na četiri strane." Al to bratac seji ne vjerova, Več je uze za bijelu ruku, Izvede je u polje široko, Priveza je konjma za repove Pa ih odbi niz polje široko. Gdje je od nje kaplja krvi pala, Ondje raste smilje i bosilje; Gdje je ona sama sobom pala, Ondje se je crkva sagradila. Malo vr'jeme zatim postajalo, Razbolje se mlada Pavloviča, Bolovala devet godin’ dana, Kroz kosti joj trava pronicala, 65 70 75 eo 85 90 64. dušek, m. blazina. 47 U travi se ljute zmije legu, Oči piju, u travu se kriju. Ljuto tuži mlada Pavloviča Pa govori svome gospodaru: „Oj čuješ li, Pavle gospodaru! Vodi mene zaovinoj crkvi, Ne bi li me crkva oprostila. “ Kad to čuo Pavle gospodaru, Povede je zaovinoj crkvi; Kad su bili blizu b'jele crkve, Al iz crkve nešto progovara: „Ne id’ amo, mlada Pavloviče: Crkva tebe oprostiti ne če.“ Kad to začu mlada Pavloviča, Ona moli svoga gospodara: „0j Boga ti, Pavle gospodaru! Ne vodi me dvoru bijelome, Več me veži konjma za repove Pa me odbi niz polje široko, Nek me živu konji rastrgaju." To je Pavle ljubu poslušao: Priveza je konjma za repove Pa je odbi niz polje široko. Gdje je od nje kaplja krvi pala, Ondje raste trnje i koprive; " Gdje je ona sama sobom pala, Jezero se ondje provalilo, Po jezeru vranac konjič pliva, A za njime zlačena koFjevka, Na koFjevci soko ptica siva, U koFjevci ono muško čedo, Pod grlom mu ruka materina, A u ruci tetkini noževi. 95 100 105 110 115 120 125 II. Ciklus pretkosovski. Najstarija historička lica narodne epike padaju u doba prije pogibije na Kosovu polju (1389.). Ovome pretkosov- skome krugu epskih junaka pripadaju: car Stjepan Dušan Silni, njegov sin Uroš, kralj Vukašin Mrnjavčevič i njegova brača Uglješa i Gojko. I knez Lazar, središte ciklusa ko¬ sovskega, javlja se ovdje, ali samo kao dvoranin čara Dušana. Pretkosovski dakle ciklus obuhvača dvije poro- dice: Nemanjiče i Mrnjavčeviče. Stjepan Dušan sio je na prijesto 1331. god. On se vješto služio neprekidnim nemirima istočnorimske carevine, šireči tako naglo medje svojoj državi. Osvojio je svu za- padnu polovinu Mačedonije te je dopr'o do Egejskoga mora; zatim osvoji srednju Arbanasku, te mu pripade istočna obala Jadranskega mora od Epira do Dubrovnika. Poslije nastavi osvajanje Mačedonije te zauze sve pokra¬ jine osim Soluna i okoline. Tada se u Skoplju (1346.) sve¬ čano okrunio i prozvao se carem i samodršcem Srbalja, Grka, Bugara i Arbanasa. Prijestolnica mu bijaše Prizren. Uto je tako osilio, te je izašao na javu sa svojom velikom osnovom: da obori istočnorimsku carevinu, pa da Nema- njiči zamijene dinastiju Paleologa. To je najsmjelija misao u povijesti južnih Slavena, a Dušan Silni mogaše da je u onim prilikama i izvede. On udari dalje te osvoji čitav Epir i pridruži ga svojoj državi, koja je sada zahvatila i dio Jonskoga mora. Medjutim umrije Stjepan Dušan (1355.), ostavivši osamnaestgodišnjega sina Uroša i majku mu Jelenu, a njegovu je osnovu izvodio polako turski sultan, koji je s istočne strane azijske strane u isto doba radio o glavi Paleolozima i Carigradu. U Dušanovo vrijeme vladali su pojedinim zadobljenim pokrajinama odličnici i velikaši njegovi. Za vlade mladoga i slaboga Uroša vlastela su se odmetala i pretvarala prim- 49 Ijene pokrajine u samostalne državice. Vukašin Mrnjav- čevič bijaše savjetnik Urošev, ali je radio najviše za svoju korist, a tako i njegova brača despot Ivan Uglješa i voj¬ voda Gojko. God. 1366. proglasio se pače Vukašin kraljem srpskim. Uroš ostade doduše carem, ali vladao je Vukašin. Medjutim su se Turci sve više primicali k Srbima. Kralj Vukašin, da predusretne njihovu navalu, podje s vojskom od 60.000 momaka u Trakiju, da izagna Turke iz Evrope (1371.). Na čelu vojske bio je sam kralj sa svojom bračom. Ali blizu Crnomena na rijeci Marici malobrojna turska vojska ametice potuče vojsku kraljevu, i tu padoše sva tri Mrnjavčeviča. Poslije ovoga dogadjaja još iste godine umrije car Uroš, posljednji potomak Nemanjiča. Ženidba kralja Vukašina. Knjigu piše žura Vukašine U bijelu Skadru na Bojani Te je šalje na Hercegovinu Bijelome gradu Pirlitoru, Pirlitoru prema Durmitoru, Vidosavi, ljubi Momčilovoj; 1. žura, f. malen i mršav čovjek; pripovijeda se, da je kralj Vu¬ kašin takav bio. 4. Pirlitor, m. u Hercegovini zidine od staroga- gradiča. 5. Durmitor, m. brdo u Crnoj Gori. 6. Momčil, ili Momčilo; ovaj je junak historičko lice, a njegovo djelovanje pada u prvu polovinu XIV. stolječa. Momčilo bio je rodom Bugarin, a suvremeni grčki pisac zove ga Momitzilos. On je osno- v ao u Rodopskim gorama svoju kneževinu, koje glavni grad bijaše Periteorion na obali Egejskoga mora. Pod zidinama ovoga grada, kome danas više nema traga, poginuo je 1345. god. Momčilo u juna- čkom boju proliv vojske, što ju je na nj poveo bizantinski car Kanta- kuzen, združivši se s Turcima. Momčilo je doista poginuo s izdaje, ali nije ga izdala žena, kako narod pjeva, več njegovi podanici, gra- Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 4 50 Tajno piše, a tajno joj šalje, U knjiži joj ovako besjedi: „Vidosava, Momčilova ljubo! Sta češ u tom ledu i snijegu? Kad pogledaš s grada iznad sebe, Ništa nemaš lijepo vidjeti, Več bijelo brdo Durmitor a Okičeno ledom i snijegom Usred Ijeta kao usred zime; Kad pogledaš strmo ispod grada, Mutna teče Tara valovita, Ona valja drvlje i kamenje, Na njoj nema broda ni čuprije, A oko nje borje i mramorje; Več ti otruj vojvodu Momčila, II ga otruj ili mi ga izdaj, Hodi k meni u primorje ravno Bijelomu Skadru na Bojanu, Uzet ču te za vjernu ljubovcu, Pa češ biti gospodja kraljica, Presti svilu na zlatno vreteno, Svilu presti, na svili sjedjeti, djani Periteoriona. Bitka se naime bila izvan grada, a gradjani su čekali, kako če se ona svršiti, pa kada su jači neprijatelji potisnuli Momčila k samim gradskim zidinama, oni mu ne htjedoše otvoriti vrata, i tako u očajnom boju izginu pod zidinama grada Momčilo i sva njegova vojska. O Momčilu pjevaju i bugarske narodne pjesme. Naš je narod Momčila smjestio u Pirlitoru u Hercegovini jamačno radi sličnosti ovoga imena s Periteorionom. 17. Tara, f. jedna od obadvije rijeke, koje sastanuvši se zovu se Drina. 19. čuprija, f. most, koji se može dizati i spuštati. 51 A nositi divu i kadivu I još ono sve žeženo zlato. 29 30 31 * * 34 A kakav je Skadar na Bojani! Kad pogledaš brdu iznad grada, Sve porasle smokve i masline I još oni grozni vinogradi; Kad pogledaš strmo ispod grada, 35 Al uzrasla pšenica bjelica, A oko nje zelena livada, Kroz nju teče zelena Bojana, Po njoj pliva riba svakojaka, Kadgodj hočeš, da je taze jedeš.“ 40 Dodje knjiga ljubi Momčilovoj, Knjigu gleda ljuba Momčilova, Onu gleda, drugu sitnu piše: „Gospodine, kralju Vukašine! Nije lasno izdati Momčila, 45 Ni izdati, niti otrovati: U Momčila sestra Jevrosima, Gotovi mu to gospodsko jelo, Prije njega jelo ogleduje; U Momčila devet mile brače 50 I dvanaest prvobratučeda, Oni njemu rujno vino služe, Prije njega svaku času piju; 29. diva, ili djiba, f, teška svilena tkanina zlatnim i srebrnim cvje- tovima protkana. — kadiva, f. velud (der Sammet). 31. Ruski naučenjak Hilferding veli, da vjernije, življe i otmjenije slike prirode od ovoga opisa Durmitora i Skadra nema u narodnoj Poeziji ni u kojega drugog naroda, a sam pisac bio je preneražen, kad l e putujuči ovim krajevima rodjenim očima ugledao vjernost ovih slika. 34. grozan, adj. pun groždja. 40. taze, prijesan. 51. prvobrdtučed, m. prvobratučedi su djeca od dva brata. 52 Momčil ima konja Jabučila, Jabučila konja krilatega; 55 Kudgodj hoče, preletjeti može; U Momčila sablja sa očima; Ne boji se nikoga do Boga. Več me ču li, kralju Vukašine! Ti podigni mnogu silnu vojsku, 60 Izvedi je na Jezera ravna Pak zasjedni u gori zelenoj; U Momčila čudan nauk ima, Svako jutro u svetu nedjelju Rano rani u lov na Jezera, 65 S' sobom vodi devet mile brače I dvanaest prvobratučeda I četr'est od grada levera; Kada bude uoči nedjelje, Ja ču spalit krila Jabučilu, 70 Britku ču mu sablju zatopiti, Zatopiti onom slanom krvlju, Da se ne da izvadit iz kora; Tako češ ti pogubit Momčila." Kada kralju taka knjiga dodje, 75 Te on vidje, što mu knjiga kaže, To je njemu vrlo milo bilo, Pa on diže mnogu silnu vojsku, Ode s vojskom na Hercegovinu, Izvede je na Jezera ravna 80 Pak zasjede u gori zelenoj. 57. sablja sa očima; to je sablja, na kojoj je naslikano oko; ovakve su sablje bile u XIV. stolječu u običaju kod Turaka. 61. Jezera, n. pl. polje u Crnojgori blizu Durmitora. Ima preko 40 jezera, stoga se taj cijeli kraj zove Jezera, a ljudi Jezerci. 68. lever, m. vojnik, koji ima carsku plaču; plačenik. 53 Kad je bilo uoči nedjelje, Momčil ode u svoju ložnicu Pa on leže u meke dušeke; Malo prodje, i ljuba mu dodje, 85 Ali ne če u meke dušeke, Več mu roni suze više glave; A nju pita vojvoda Momčilo: „Vidosava, moja vjerna ljubo! Kaka ti je golema nevolja, 90 Te mi roniš suze više glave?" Al govori mlada Vidosava: „Gospodaru, Momčilo vojvoda! Meni nije nikake nevolje, Več sam čula jedno čudno čudo, 95 Cula jesam, al nišam vidjela,” Da ti imaš konja Jabučila, Jabučila, konja krilatoga; Ja ne vidjeh tvorne konju krila, Te ne mogu mlada vjerovati; 190 Več se bojim, hočeš poginuti." Mudar bješe vojvoda Momčilo, Mudar bješe, al se prevario, Svojoj ljubi tako besjedio: „Vidosava, vjerna moja ljubo! 105 Za to ču te lasno utješiti, Ti češ lasno vidjet Čilu krila: Kada prvi zapjevaju p'jevci, Ti otidi u nove ahare, Tad če čile popustiti krila, 110 Tad mu možeš krila sagledati." 107. čile, m. čilaš, čilaša, bijeli konj (Schimel). 109. ahar, m. konjušnica. 54 Pak on leže sanak boraviti. Momčil spava, ljuba mu ne spava, Veče sluša mlada u dušeku, Kad če prvi p’jevci zapjevati; A kad prvi p'jevci zapjevaše, Skoči mlada iz meka dušeka, Zapalila fenjer i sviječu Pa uzima loja i katrana, Ode pravo u nove ahare; Al istina, što Momčilo kaže, Jabučilo krila popustio, Popustio krila do kopita; Tade ona krila namazala, Namaza ih lojem i katranom, Pa sviječom krila zapalila Te sapali krila Jabučilu; Sto ne mogla vatrom sagorjeti, To pod kolan pritegnula tvrdo. Onda mlada ode u riznicu, Dohvatila sablju Momčilovu Te je slanom zatopila krvlju, Pak se vrnu u meke dušeke. Kad ujutru zora zab’jelila, Poranio vojvoda Momčilo Pa govori ljubi Vidosavi: „Vidosava, moja vjerna ljubo! Ja sam nočas čudan san usnio, Gdje se povi jedan pramen magle Od proklete zemlje Vasojeve, 115 120 125 130 135 140 118. fenjer, m. lampa, vidjelica. 129. kolan, m. pas, pojas na konju. 140. Zemlja Vasojeva, isto što i Vasojeviči, kraj i pleme izmedju Črne gore i Lima, od Durmitora k istoku. 55 Pak se savi oko Durmitora; Ja udarih kroz taj pramen magle Sa mojijeh devet mile brače I s dvanaest prvobratučeda I četr'est od grada levera; U magli se, ljubo, rastadosmo, Rastadosmo, pak se ne sastasmo; Neka Bog zna, dobra biti ne če.“ Veli njemu ljuba Vidosava: „Ne boj mi se, mili gospodaru! Dobar junak dobar san usnio; San je laža, a Bog je istina." Opremi se vojvoda Momčilo Pa on sidje niz bijelu kulu, Dočeka ga devet mile brače I dvanaest prvobratučeda I četr'est od grada levera, A ljuba mu izvede čilaša; Dobrijeh se konja dohvatiše, Otidoše u lov na Jezera. Kad su bili nadomak Jezera, Opteče ih ona silna vojska. Kad Momčilo opazio vojsku, On poteže sablju od bedrice, Al se pusta ne da izvaditi, Kao da je za kore prirasla. Onda reče vojvoda Momčilo: „Cujete li, moja bračo draga! Izdade me kuja Vidosava, No dajte mi sablju ponajbolju." Hitro su ga brača poslušala, Dadoše mu sablju ponajbolju, Pa je Momčil brači besjedio: 145 150 155 160 165 170 56 „Čujete li, moja brado draga! Vi udrite vojsci po krajima, Ja č’ udarit vojsci po srijedi." Mili Bože, čuda velikoga! Da je kome pogledati bilo, Kako s'ječe vojvoda Momčilo, Kako krči druma niz pianinu; Više tlači konjič Jabučilo, Neg što Momčil britkom sabljom s‘ječe; Al ga losa sreča susretnula: Kad izidje prema Pirlitoru, Susrete ga devet vranih konja, A na njima brata ni jednoga! To kad vidje vojvoda Momčilo, U junaku srce prepuknulo Od žalosti za bračom rodjenom, Bijele mu malaksaše ruke, Te ne može više da siječe, Več udara konja Jabučila, Udara ga čizmom i mamuzom, Da poleti gradu Pirlitoru, Al mu konjič poletjet ne može; Kune njega vojvoda Momčilo: „Jabučilo, izjeli te vuci! Iz šale smo odavde letjeli, Bez nevolje, tek od obijesti, A danas mi poletjeti ne češ!“ Al mu konjič njiskom odgovara; „Gospodaru, vojvoda Momčilo! Nit me kuni, niti me nagoni, Danas tebi poletjet ne mogu; 175 180 185 190 195 200 193. mamuza, f. ostruga. 57 Bog ubio tvoju Vidosavu! Ona mi je sapalila krila; Sto ne mogla vatrom sagorjeti, To pod kolan pritegnula tvrdo; Veče bježi, kuda tebi drago!‘" Kad to začu vojvoda Momčilo, Proli suze niz junačko lice Pa odskoči od konja čilaša, Triput skoči, do grada doskoči, Ali gradu vrata zatvorena, Zatvorena i zamandaljena I Kad se Momčil vidje na nevolji, On dozivlje sestru Jevrosimu’ „Jevrosima, moja mila sejo! Pusti meni jednu krpu platna, Ne bih li ti u grad utekao." Seja bratu kroz plač odgovara: „A moj brate, vojvoda Momčilo! Kako ču ti pustit krpu platna, Kad je meni snaha Vidosava, Moja snaha, tvoja nevjernica, Savezala kose za direke?" Al je sestra srca žalostiva, Zao joj je brata rodjenoga, Ona ciknu kako ljuta guja, Mahnu glavom i ostalom snagom, Iz glave je kose iščupala, Ostavila kose na direku, Pa dohvati jednu krpu platna, 205 210 215 220 225 230 215. zamdndaliti, prevuči mandal preko vrata; niandal, m. velika ključanica preko cijelih vrata. 226. direk, m. greda. 58 Preturi je gradu niz bedene. Momčil hvati onu krpu platna Pa se penje gradu uz bedene, Gotov bješe u grad uskočiti: Al doletje ljuba nevjernica, Oštru sablju nosi u rukama, Pres’ječe mu platno više ruku: Momčil pade gradu niz bedene, Kraljeve ga dočekaše sluge Na mačeve i na kopija bojna, Na nadžake i na buzdovane; A dopade kralju Vukašine, Udari ga onim bojnim kopljem, Udari ga posred srca živa. Al govori vojvoda Momčilo: „Amanet ti, Vukašine kralju: Ti ne uzmi moju Vidosavu, Vidosavu, moju nevjernicu, Jer č' i tvoju izgubiti glavu. Danas mene u tebe izdala, A sjutra če tebe u drugoga; Več ti uzmi moju milu se ju, Seju moju milu Jevrosimu, Ona če ti svagda vjerna biti, Rodit če ti, ko i ja, junaka." To govori vojvoda Momčilo, To govori, a s dušom se bori, 235 240 245 250 255 260 244. nadžak, m. nadžak je s jedne strane kao mala sjekirica, a s druge strane ima dugačke uši. — buzdovan, m. (tur. buzdogan), topuz, bat od gvoždja (kadšto zlatan ili pozlačen), na kome su pera; stariji junači prije vatrena oružja biju se ponajviše buzdovanom. 249. amdnet, amaneta, m. ostava, što se kome da na vjeru, da čuva, pak po torne u zaklinjanju kao vjera, kad se kome što naručuje. 59 To izusti, lako dušu pusti. Kad pogibe Momčilo vojvoda, A gradu se otvoriše vrata, Pak izidje kuja Vidosava Te dočeka kralja Vukašina, 265 Odvede ga na bijelu kulu, Posadi ga u stolove zlatne, Ugosti ga vinom i rakijom I gospodskom svakom djakonijom, Pa otide u riznicu mlada, 270 Iznese mu ruho Momčilovo, Momčilovo ruho i oružje; Al da vidiš čuda velikega: Sto Momčilu bilo do koljena, Vukašinu po zemlji se vuče; * 275 276 * * * Sto Momčilu taman kalpak bio, Vukašinu na ramena pada; Sto Momčilu taman čizma bila, Tu Vukašin obje noge meče; Sto Momčilu zlatan prsten bio, 280 Tu Vukašin tri prsta zavlači; Sto Momčilu taman sablja bila, Vukašinu s' aršin zemljom vuče; Sto Momčilu taman džeba bila, Kralj se pod njom ni dignut ne može, 285 Tad govori kralju Vukašine: „Avaj meni, do Boga miloga! 269. djakbnija, f. gospodska, skupa, slatka hrana (grč. riječ; zapravo znači: djakonova hrana). 276. taman, upravo. — kalpak, m. visoka kapa, naokolo pokrivena krznom, a u srijedi suknom ili svilom ih kadifom. 283. aršin, aršina, m. mjera za dužinu, lakat. 284. džeba, i. nekakav oklop. 60 Nuto kuje mlade Vidosave! Kad izdade ovakog junaka, Koga danas u svijetu nema, 290 To li mene sjutra izdat ne če!“ Pa poviknu svoje vjerne sluge, Uhvatiše kuju Vidosavu, Svezaše je konjma za repove, Odbiše ih ispod Pirlitora, 295 Te je konji živu rastrgoše. Kralj pohara dvore Momčilove, Pa on uze sestru Momčilovu Po imenu dilber-Jevrosimu, Odvede je Skadru na Bojanu 300 I vjenča je sebi za ljubovcu, S njom lijepi porod izrodio, Porodio Marka i Andriju, A Marko se turi na ujaka, Na ujaka, vojvodu Momčila. 305 Zidanje Skadra. Grad gradila tri brata rodjena, Do tri brata tri Mrnjavčeviča: Jedno bješe Vukašine kralju, Drugo bješe Uglješa vojvoda, Treče bješe Mrnjavčevič Gojko; Grad gradili Skadar na Bojani, .Grad gradili tri godine dana, 299. dilber, lijepi, lijepa, Ijepotica. 299. Jevrosima. Žena kralja Vukašina zvala se Jelena. 304. turiti se (na ujaka), vrči se. 61 Tri godine sa trista majstora, Ne mogoše temelj podignuti, A kamoli sagraditi grada : 10 Sto majstori za dan ga sagrade, To sve vila za noč obaljuje. Kad nastala godina četvrta, Tada vice sa planine vila : „Ne muči se, Vukašine kralju, I 5 Ne muči se i ne harči blaga ; Ne mož, kralju, temelj podignuti, A kamoli sagraditi grada, Dok ne nadješ dva slična imena, Dok ne nadješ Stoju i Stojana, 20 A oboje brata i sestricu, Da zazidješ kuli u temelja; Tako če se temelj obdržati, I tako češ sagraditi grada." Kad to začu Vukašine kralju, 25 On doziva slugu Desimira : „Desimire, moje čedo drago I Dosad si mi bio vjerna sluga, A odsade moje čedo drago, Hvataj, sine, konje u hintove 30 I ponesi šest tovara blaga, Idi, sine, preko b’jela sv'jeta Te mi traži dva slična imena, Traži, sine, Stoju i Stojana, 16. hdrčiti, trošiti, tratiti. 17. mož mj. možeš; ovo nije pokračeno, več je to osobiti stari oblik, koji se do danas sačuvao u narodnim pjesmama, a i u običnom govoru. 30. hintov. hintova (madž. hinto) m. karoca, karuce; u pjesmama Ponajviše dolazi pl. hintovi. 62 A oboje brata i sestricu; 35 Jali otmi, jal za blago kupi, Dovedi ih Skadru na Bojanu, Da zidjemo kuli u temelja, Ne bi 1' nam se temelj obdržao, I ne bi li sagradili grada." 40 Kad to začu sluga Desimire, On uhvati konje u hintove I ponese šest tovara blaga, Ode sluga preko b'jela sv'jeta, Ode tražit dva slična imena; 45 Traži sluga Stoju i Stojana, Traži sluga tri godine dana, Al ne nadje dva slična imena, Al ne nadje Stoje i Stojana, Pa se vrnu Skadru na Bojanu, 50 Dade kralju konje i hintove I dade mu šest tovara blaga: „Eto, kralju, konji i hintovi, I eto ti šest tovara blaga, Ja ne nadjoh dva slična imena, 55 Ja ne nadjoh Stoje i Stojana." Kad to začu Vukašine kralju, On podviknu Rada neimara, Rade viknu tri stotin' majstora, Gradi kralju Skadar na Bojani, 60 Kralju gradi, vila obaljuje, Ne da vila temelj podignuti, A kamoli sagraditi grada; 36. jali, jal, veznik ili, ali. 43. tovar, m. ono, što se ujedanput natovari na konja (obično 100 oka), zove se tovar. 58. neimdr, neimara, m. graditelj. 63 Pa dozivlje iz planine vila : „More, ču li? Vukašine kralju! 1 Ne muči se i ne harči blaga, Ne mož, kralju, temelj podignuti, A kamoli sagraditi grada; No eto ste tri brata rodjena, U svakoga ima vjerna ljuba, Čija sjutra na Bojanu dodje I donese majstorima ručak, Zidjite je kuli u temelja, Tako če se temelj obdržati, Tako čete sagraditi grada/ Kad to začu Vukašine kralju, On doziva dva brata rodjena: „Čujete li, moja bračo draga! Eto vila sa planine viče, Nije fajde, što harčimo blago, Ne da vila temelj podignuti, A kamoli sagraditi grada; Još govori sa planine vila: Ev' mi jesmo tri brata rodjena, U svakoga ima vjerna ljuba, Čija sjutra na Bojanu dodje I donese majstorima ručak, Da j' u temelj kuli uzidamo; Tako če se temelj obdržati, Tako čemo sagraditi grada. No je 1', bračo, Božja vjera tvrda, Da nijedan ljubi ne dokaže, Več na sreču da im ostavimo, Koja sjutra na Bojanu dodje?" 65. more, interj. ovom se riječi pokazuje kao neko starješinstvo. 80. fajda, f. korist, hasna, probitak; nije fajde: uzalud. 64 I tu Božju vjeru zadadoše, Da nijedan ljubi ne dokaže. U tom ih je nočca zastanula, Otidjoše u bijele dvore, Večeraše gospodsku večeru, Ode svaki s ljubom u ložnicu. Al da vidiš čuda velikoga! Kralj Vukašin vjeru pogazio Te on prvi svojoj ljubi kaza : „Da se čuvaš, moja vjerna ljubo; Nemoj sjutra na Bojanu doči Ni donijet ručak majstorima, Jer češ svoju izgubiti glavu, Zidat če te kuli u temelja." I Uglješa vjeru pogazio I on kaza svojoj vjernoj ljubi: „Ne prevar' se, vjerna moja ljubo! Nemoj sjutra na Bojanu doči Ni donijet majstorima ručak, Jera hočeš mlada poginuti, Zidat če te kuli u temelja." Mladi Gojko vjeru ne pogazi I on svojoj ljubi ne dokaza. Kad ujutru jutro osvanulo, Poraniše tri Mrnjavčeviča, Otidoše na grad na Bojanu. Zeman dodje, da se nosi ručak, A redak je gospodji kraljici, Ona ode svojoj jetrvici, Jetrvici, ljubi Uglješinoj: „Cu li mene, moja jetrvice! 121. zeman, zemana, m. vrijeme. 95 100 105 110 115 120 125 65 Nešto me je zaboljela glava, Tebi zdravlje! preboljet ne mogu; No ponesi majstorima ručak.“ Govorila ljuba Uglješina: „0 jetrvo, gospodjo kraljice! I 30 Nešto mene zaboljela ruka, Tebi zdravlje! preboljet ne mogu, Več ti zbori mladjoj jetrvici." Ona ode mladjoj jetrvici: „ Jetrvice, mlada Gojkoviče ! 135 Nešto me je zaboljela glava, Tebi zdravlje! preboljet ne mogu; No ponesi majstorima ručak.“ Al govori Gojkoviča mlada: „Cu li, nano, gospodjo kraljice! 140 * * * Ja sam rada tebe poslušati, No mi ludo čedo nekupato, A bijelo platno neisprato." Veli njojzi gospodja kraljica: „Idi,“ kaže, „moja jetrvice, 145 Te odnesi majstorima ručak, Ja ču tvoje izaprati platno, A jetrva čedo okupati." Nema šta če Gojkoviča mlada. Več ponese majstorima ručak. 150 Kad je bila na vodi Bojani, Ugleda je Mrnjavčevič Gojko, Junaku se srce ražalilo, Zao mu je ljube vijernice, 140. ndna, f. majka; ovdje mladja jetrva stariju naziva od mila lanom. 154. vijernice, mj. vjernice, poradi potrebe stiha. Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 5 66 Žao mu je čeda u koFjevci^ Gdje ostade od mjeseca dana, Pa od lica suze prosipaše; Ugleda ga tanana nevjesta, Krotko hodi, dok do njega pridje, Krotko hodi, tiho besjedjaše: „Što je tebi, dobri gospodam, Te ti roniš suze od obraza?" Al govori Mrnjavčevič Gojko: „Zlo je, moja vijernica ljubo! Imao sam od zlata jabuku, Pa mi danas pade u Bojanu, Te je žalim, pregorjet ne rnogu." Ne sječa se tanana nevjesta, No besjedi svome gospodaru: „Moli Boga ti za tvoje zdravlje, A šalit češ i bolju jabuku." Tad junaku grdje žao bilo Pa na stranu odvratio glavu, Ne htje više ni gledati ljubu; A dodjoše dva Mrnjavčeviča, Dva djevera Gojkoviče mlade, Uzeše je za bijele ruke, Povedoše u grad da ugrade, Podviknuše Rada neimara, Rade viknu do trista maj štora; Al se smije tanana nevjesta, Ona misli, da je šale radi. Turiše je u grad ugradjivat, Oboriše do trista majstora, Oboriše drvlje i kamenje, 155 160 165 170 175 180 185 176. djever, djfivera, m. mužev brat. 67 Uzidaše dori do koljena, Još se smije tanana nevjesta, Još se nada, da je šale radi. Oboriše do trista majstora, Oboriše drvlje i kamenje, Uzidaše dori do pojasa, Tad oteža drvlje i kamenje, Onda vidje, šta je jadnu nadje, Ljuto pisnu kako ljuta guja, Pa zamoli dva mila djevera: „Ne dajte me, ako Boga znate! Uzidati mladu i zelenu!“ To se moli, al joj ne pomaže, Jer djeveri u nju i ne glede. Tad se prodje srama i zazora Pake moli svoga gospodara: „Ne daj mene, dobri gospodam! Da me mladu u grad uzidaju, No ti prati mojoj staroj majci, Moja majka ima dosta blaga, Nek ti kupi roba il robinju, Te zidajte kuli u temelja." To se moli, no joj ne pomaže. A kad vidje tanana nevjesta, . Da joj više molba ne pomaže, Tad se moli Radu neimaru: „Bogom brate, Rade neimare! Ostavi mi prozor na dojkama, Isturi mi moje b'jele dojke, Kada dodje moj nejaki Jovo, 186. d'dri, do (po istoč. krajevima) ča, čak, tja. 201. pdke, mj. pak. 204. prdtiti, poslati, slati. 190 195 200 205 210 215 68 Kada dodje, da podoji dojke.“ To je Rade za bratstvo primio, Ostavi joj prozor na dojkama Pa joj dojke u polje isturi, Kada dodje nejaki Jovane, 220 Kada dodje, da podoji dojke. Opet kužna Rada dozivala: „Bogom brate, Rade neimare! Ostavi mi prozor na očima, Da ja gledam ka bijelu dvoru, 222 * * 225 Kad če meni Jova donositi I ka dvoru opet odnositi. “ I to Rade za bratstvo primio, Ostavi joj prozor na očima, Te da gleda ka bijelu dvoru, 230 Kada če joj Jova donositi I ka dvoru opet odnositi. I tako je u grad ugradiše, Pa donose čedo u kobjevci, Te ga doji za nedjelju dana, 235 Po nedjelji izgubila glasa; Al djetetu ondje ide hrana, Dojiše ga za godinu dana. Kako tade, tako i ostade, Da i danas ondje ide hrana 240 Zarad čuda i zarad lijeka, Koja žena ne ima mlijeka. 222. kužan, ktižna, adj. 1. što je okuženo, 2. jadan, tužan. 242.' Kažu, da i sad iz onih prozora teče nekaka mokrina, koja se niza zid hvata kao kreč, i žene, koje nemaju mlijeka, noše ono te piju u vodi. U narodu se i sad pripovijeda, da se nikakva velika gradjevina ne može načiniti, dok se u nju kakvo čeljade ne uzida; zato se ta- kovih mjesta klone svi, kojima je moguče, jer kažu, da se i sjen čelja- deta može uzidati, pa ono poslije umre. — U Arbanasa takodjer do 69 Uroš i Mrnjavčeviči. Sastala se četiri tabora Na ubavu na polju Kosovu Kod bijele Samodreže crkve: Jedno tabor Vukašina kralja, Drugo tabor despota Uglješe, * 2 * * 5 * * * * Treče tabor vojevode Gojka, A četvrto carevič-Uroša; Carevi se otimlju o carstvo, Medju se se hoče da pomore, Zlačenima da pobodu noži, 10 A ne znadu, na kome je carstvo. Kralj Vukašin veli: „Na meni je“; Despot Uglješ: ,,Nije, neg na meni"; Vojvod’ Gojko: ,,Nije, neg na meni" ; Čuti nejak carevič Urošu, 15 Čuti d'jete, ništa ne besjedi, Jer ne smije od tri bratijenca, Bratijenca, tri Mrnjavčeviča. Piše knjigu Vukašine kralju, dan as se priča o Rosi, koji je gradio Skadar, a nije mogao da ga do¬ gradi, pa uzidao svoju sestru Fa, i ona ga zamoli, da joj ostavi rupu u z >du, da doji svoje čedo, i tako na zidu grada ostade jedno mjesto osobite bjeline kao trag ovoga dogadjaja. Lovro Mihačevič : Po Al¬ baniji, str. 67. 2. K'osovo, znamenito polje radi bitke od g. 1389.; protiče ga ri¬ lska Sitnica, a glavni mu je grad Priština, sa manjim mjestima Vuči- trnom i Mitrovicom, i sa gradom Zvečanom, danas pustim, na jednoj v isokoj stijeni. 5. despot, m. (grč. riječ) gospodar: tako su se neko vrijeme zvali v ladaoci srpski. 17. bidtijenci, brttjenaca, m. pl. brača. Ne misli se ovdje, da bi carevič Uroš bio brat Mrnjavčevičima, več da su Mrnjavčeviči medju sobom bratijenci. 70 Piše knjiga i šilje čauša 20 Do Prizrena grada bijeloga, Do onoga protopop-Nedjeljka, Neka dodje na Kosovo ravno, Da on kaže, na kome je carstvo; On je sv’jetla čara pričestio, 25 Pričestio i ispovjedio, D njega su knjige starostavne. Piše knjiga despote Uglješa, Piše knjiga i šiije čauša Do Prizrena grada bijeloga, 30 Do onoga protopop-Nedjeljka; Treču piše vojevoda Gojko 1 on šilje ognjena čauša; A četvrtu carevič Urošu, Piše knjigu i šilje čauša. 35 Sva četiri sitne knjige pišu I pošilju ognjene čauše Sve potajno jedan od drugoga. Sastaše se četiri čauša U Prizrenu gradu bijelome 40 Kod dvorova protopop-Nedjeljka, Ali prota doma ne bijaše, 20. čauš, m. 1. stražar dvorski, i u vojsci starješina nad nekolici- nom Vojnika; 2. u svatovima, starješina nad njima. 21. Prizren, m. grad u Metohiji podno Šare planine; nekoč prije- stolnica čara Dušana. 22. protopop (prota) m. prvi pop. 27. knjige starostavne, u nekim pjesmama: staroslavne i carostavne. Pravi je izraz carostavne knjige ili caro stavnici. U staroj srp- skoj književnosti tim su se imenom zvale historičke kompilacije, u ko- jima se govorilo o carstvima, kako su nastajala i propadala; narod je mislio, da se u tim knjigama ne govori samo o prošlosti več i o bu- dučnosti različnih carstva i da su te knjige iz velike starine (a doista su tada bile posve mlade), te ih je nazvao starostavnim i staroslavnim. L 71 No u crkvi bješe na jutrenji, Na jutrenji i na leturdjiji. Kol’ko s' silni ognjeni čauši, Koliko su silni od silnijeh, Te ne htješe konje odjahati, No u crkvu konje nagoniše, Potegoše pletene kandžije, Udaraju protopop-Nedjeljka: „Brže hajde, protopop-Nedjeljko, Brže hajde na Kosovo ravno, Da ti kažeš, na kome je carstvo ; Ti si sv'jetlog čara pričestio, Pričestio i ispovjedio, U tebe su knjige starostavne; Jal češ sada izgubiti glavu." Suze roni protopop Nedjeljko, Suze roni pa njima govori: . „Odbijte se, silni od silnijeh, Dok u crkvi zakon savršimo, Znati če se, na kome je carstvo/ 1 Tako su se oni uzmaknuli. A kad zakon Božji savršiše, Izljegoše pred bijelu crkvu, Tad govori protopop Nedjeljko; „Djeco moja, četiri čauša! Ja sam sv'jetla čara pričestio, Pričestio i ispovjedio, Al ga nišam pitao za carstvo, 43. jUtrenja, f. ili jutrenje, n. u crkvi pravoslavno; obred i molitve, sto se čine ujutru (prije dana). 44. leturdjija, f. grč. riječ, služba, misa. 49. kdndiija, f. korbač, bič. 72 Več za gr’jehe, što je sagr'ješio; No idite u Prilipa grada Do dvorova Kraljeviča Marka, A do Marka, do mojega djaka; Kod mene je knjiga naučio, Kod čara je Marko pisar bio, U njega su knjige starostavne, I on znade, na kome je carstvo; Vi zovite na Kosovo Marka, Hoče Marko pravo kazivati, Jer se Marko ne boji nikoga, Razma jednog Boga istinoga.“ Otidoše četiri čauša, Otidoše ka Prilipu gradu, B'jelu dvoru Kraljeviča Marka. Kad su bili pred bijele dvore, Udariše zvekirom na vrata; To začula Jevrosima majka Pa doziva svoga sina Marka: „Sine Marko, moje čedo drago! Tko udara zvekirom na vrata? Baš ko da su babovi čauši." Usta Marko te otvori vrata, Čauši se pokloniše Marku: „Božja t' pomoč, gospodaru Marko!“ A Marko ih omilova rukom: „Dobro došli, moja djeco draga! Jesu 1' zdravo Srbiji vitezovi I čestiti carevi i kralji ?“ Čauši se smjerno pokloniše: 75 80 85 90 95 100 72. Prilip, varošica u Macedoniji od Monastira k sjeveru. 82. razma, osim, do. 87. zvekir, zvekira, m. halka, gvozden kolut na vratima, biočug. 73 „Gospodaru, Kraljeviču Marko! Sve je zdravo, ali nije mirno: Gospoda se teško zavadila Na Kosovu polju širokome Kod bijele Samodreže crkve, I oni se otimlju o carstvo, Medju se se hoče da pomore, Zlačenima da pobodu noži, A ne znadu, na kome je carstvo; Tebe zovu na Kosovo ravno, Da im kažeš, na kome je carstvo." Ode Marko u gospodske dvore Pak doziva Jevrosimu majku: „Jevrosima, moja mila majko! Gospoda se jesu zavadila Na Kosovu polju širokome Kod bijele Samodreže crkve, I oni se otimlju o carstvo, Medju se se hoče da pomore, Zlačenima da pobodu noži, A ne znadu, na kome je carstvo; Mene zovu na polje Kosovo, Da im kažem, na kome je carstvo," Kol'ko Marko težio na pravdu, Tol'ko moli Jevrosima majka: „Marko sine jedini u majke! Ne bila ti moja hrana kleta, Nemoj, sine, govoriti krivo Ni po babu, ni po stričevima, Več po pravdi Boga istinoga; Nemoj, sine, izgubiti duše; Bolje ti je izgubiti glavu, Nego svoju ogr’ješiti dušu." 105 110 115 120 125 130 74 Uze Marko knjige starostavne Pa opremi sebe i Sarina, I 35 Sarinu se na ramena baci, Otidoše u Kosovo ravno. Kad su bili kraljevu šatoru, Reče tade Vukašine kralju: „Blago meni do Boga miloga! 140 Eto meni moga sina Marka, On če kazat, na meni je carstvo, Od oca če ostanuti sinu." Marko sluša, nista ne govori, Na šatora ne okreče glavu. 145 Kad ga vidje Uglješa vojvoda, Tad Ulješa riječ govorio: „Blago meni! eto mi sinovca, On če kazat, na meni je carstvo’; Kaži, Marko, na meni je carstvo, 150 Oba čemo bratski carovati." Suti Marko, nista ne besjedi, Na šatora ne okreče glavu. Kad ga vidje vojevoda Gojko, Tade Gojko riječ govorio: 155 „Blago meni, eto mi sinovca, On če kazat, na meni je carstvo; Kad je Marko još nejačak bio, 135. Sarin, Šarina, Šarac, m., tako se zvao šaren konj Marka Kra¬ ljeviča. Za njegova Šarca jedni pripovijedaju, da mu gu poklonila ne- kakva vila, a jedni opet, da ga je kupio u nekakih kiridžija. Prije Šarca, vele, da je mijenjao mnogo konja, pa ga nijedan nije mogao nositi; kad u nekakvih kiridžija vidi šareno gubavo muško ždrijebe, učini mu se, da če od njega dobar konj biti, i uzme ga za rep, da omahne oko sebe, kao što je ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni s mjesta pomači; onda ga kupi u kiridžija, izliječi ga od gube i nauči vino piti. 75 Ja sam Marka vrlo milovao, U svilena njedra uvijao 160 Kano krasnu od zlata jabuku; Kud sam godje na konju hodio, Sve sam Marka sa sobom vodio; Kaži, Marko, na meni je carstvo, Ti češ, Marko, prvi carovati, 165 A ja ču ti biti do koljena." Suti Marko, nista ne govori, Na šatora ne okreče glavu, Pravo ode bijelu šatoru, Ka šatoru nejaka Uroša, 170 Dogna Šarca čaru do šatora, Ondje Marko Šarca odsjednuo. Kad ga vidje nejaki Urošu, Lako skoči sa svilna dušeka, Lako skoči pake progovori: ^ 75 „Blago meni! eto moga kuma, Eto kuma, Kraljeviča Marka, On če kazat, na kome je carstvo." Ruke šire, u grla se grle, U bijelo cjelivaju lice, 180 Za junačko pitaju se zdravlje, Pa sjedoše na svilna dušeka. •• Tako malo vrjeme postajalo, Danak prodje, tavna nočca dodje; Kad ujutru jutro osvanulo, 185 I pred crkvom zvona udariše, Sva gospoda došla na jutrenje, U crkvi su službu savršili, Izljegoše iz bijele crkve, U stolove pred crkvu sjednuli, 190 Šečer iju, a rakiju piju; 76 Marko uze knjige starostavne, Knjige gleda, a govori Marko: „A moj babo, Vukašine kralju! Malo 1' ti je tvoje kraljevine? Malo 1' ti je? Ostala ti pusta! Več s’ o tudje otimate carstvo. A ti, strice, despote Uglješa! Malo 1’ ti je despotstva tvojega? Malo 1' ti je? Ostalo ti pusto! Več s' o tudje otimate carstvo. A ti, striče, vojevoda Gojko! Malo 1' ti je vojvodstva tvojega? Malo 1' ti je ? Ostalo ti pusto! Več s' o tudje otimate carstvo. Vidite li, Bog vas ne vidio! Knjiga kaže, na Urošu carstvo, Od oca je ostanulo sinu, Djetetu je od koljena carstvo. Njemu carstvo čare naručio Na sasmrti, kad je počinuo. 1 * Kad to začu Vukašine kralju, Skoči kralju od zemlje na noge Pa potrže zlačena handžara, Da ubode svoga sina Marka. Bježi Marko ispred roditelja, Jer se njemu, brate, ne pristoji Sa svojim se biti roditeljem, Bježi Marko oko b’jele crkve, Oko b'jele crkve Samodreže, Bježi Marko, a tjera ga kralju, Dok su triput kolo sastavili Oko b'jele Samodreže crkve, Gotovo ga bješe sustigao, 195 200 205 210 215 220 77 Al iz crkve nešto progovara: „Bjež' u crkvu, Kraljeviču Marko! Vidiš, gdje češ danas poginuli, Poginuli od svog roditelja, A za pravdu Boga istinoga." Crkvena se otvorila vrata, Marko bježi u bijelu crkvu, Za njime se vrata zatvorila. Kralj dopade na crkvena vrata, Po direku udari handžarom, Iz direka krvca pokapala, Tad se kralju bio pokajao Te je riječ bio govorio : „Lele mene do Boga jednoga, Gdje pogubih svoga sina Marka!" Al iz crkve nešto progovara: „A čuješ li, Vukašine kralju! Ti nijesi posjekao Marka, Več pos'ječe Božjega andjela." Na Marka je vrlo žao kralju, Te ga ljuto kune i proklinje : „Sine Marko, da te Bog ubije! Ti nemao groba ni poroda! I da bi ti duša ne ispala, Dok turskoga čara ne dvorio!" Kralj ga kune, car ga blagosilja: „Kume Marko, Bog ti pomogao! Tvoje lice sv'jetlo na divanu! Tvoja sablja sjekla na mejdanu! Nada te se ne našlo junaka! Ime ti se svuda spominjalo, Dok je sunca i dok je mjeseca!" Sto su rekli, tako mu se steklo. 225 230 235 240 245 250 255 78 Ženidba kneza Lazara. Vino pije silan car Stjepane U Prizrenu gradu bijelome, Vino služi vjeran sluga Lazo, Pa sve čaru času preslužuje, A na čara krivo pogleduje. 5 Čare pita vjerna slugu Laza: „Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo! Što te pitam, pravo da mi kažeš: Što ti meni času preslužuješ? Što 1’ na mene krivo pogleduješ? 10 Ali ti je konjič ološao ? Ali ti je ruho ostarjelo? Al t' je malo golijemna blaga? Šta t' je malo u dvoru mojemu?" Njemu veli vjeran sluga Lazo : 15 ,,Voljan budi, čare, na besjedi! Kad me pitaš, pravo da ti kažem: Nije meni konjič ološao, Niti mi je ruho ostarjelo, Nit je malo golijemna blaga; 20 Svega dosta u dvoru tvojemu; Voljan budi, čare, na besjedi! Kad me pitaš, pravo da ti kažem: Koje sluge poslije dodjoše, Sve se tebi sluge udvoriše, 25 Sve si sluge, čare, iženio, A ja ti se udvorit ne mogoh, Mene, čare, ne htje oženiti 5. pogleduje, u govoru bilo bi priličnije (od pogledati) pogleda. 13. gdlijeman, mj. golem. 79 Za mladosli i Ijepote moje.“ Besjedi mu silan car Stjepane: „0j Boga mi, vjeran slugo Lazo! Ja ne mogu tebe oženiti Svinj aricom ni govedaricom, Za te tražim gospodju djevojku I za mene dobra prijatelja, Koji če mi sjesti uz koljeno, Sa kojim ču hladno piti vino. No ču li me, vjeran slugo Lazo! Ja sam za te našao djevojku I za mene dobra prijatelja U onoga stara Jug-Bogdana, Milu seju devet Jugoviča, Baš Miliču milu mljezinicu; No se Jugu pomenut ne smije, Nije lasno njemu pomenuti, Jer je Bogdan roda gospodskoga, Ne če dati za slugu djevojku. No ču li me, vjeran slugo Lazo! Danas petak, a sjutra subota, Prekosjutra svijetla nedjelja, Poči čemo u lov u pianinu, Pozvat čemo stara Jug-Bogdana, S njim če poči devet Jugoviča; Ti ne idi u pianinu, Lazo, No ostani kod bijela dvora Te gotovi gospodsku večeru; Kad dodjemo iz lova planine, 41. Jug Bogdan; o ovome junaku i o njegovim sinovima ne zna s e iz historije nista pouzdano, pače ne može se dokazati, ni da su hi- storička lica, premda narodna pjesma o njima toliko pjeva. 57. iz lova planine, u govoru bi se kazalo: iz planine iz lova. 80 Ja ču svračat Juga na večeru, A ti svračaj devet Jugoviča. Kad sjedemo za stolove zlatne, 60 Ti navali šečer i rakiju Pa donosi crveniku vino. Kad se hladna napijemo vina, O svačem če Juže besjediti, Kako koji dobar junak jeste, 65 Iznijet če knjige staroslavne, Da kazuje posljednje vrijeme; Ti kad čuješ, vjerna slugo Lazo, A ti trči na tananu kulu Ti donesi onu čašu zlatnu, 7° Stono sam je skoro kupovao U bijelu Varadinu gradu Od djevojke mlade kujundžijnke, Za nju dao tovar i po blaga; Nasluži je crvenijem vinom, 75 Pokloni je staru Jug-Bogdanu, Tade če se Bogdan zamisliti, Cim če tebe, Lazo, darivati, Te ču njemu onda pomenuti Za Miliču čercu mljezinicu." 80 Prodje petak i prodje subota; Rano dodje svijetla nedjelja, Čare podje u lov u pianinu, I pozvaše stara Jug-Bogdana, S Jugom podje devet Jugoviča, 85 Otidoše u lov u pianinu. Lov loviše po gori zelenoj, Ni dobiše, ni šta izgubiše, 73. kujundžijnka, f. žena kujundžijina; kujundžija, m. zlatar. 81 No se svome povratiše dvoru, Preda njih je išetao Lazo; Čare svrača Juga na večeru, Lazo svrača devet Jugoviča. Kad sjedoše za stolove zlatne : Uvrh sofre silan car Stjepane, A do njega stari Jug Bogdane, A do Juga devet Jugoviča, Njima služi vjeran sluga Lazo; On navali šečer i rakiju Pa donese crveniku vino. Kad se hladna napojiše vina, O svačemu staše besjediti, Kako koji dobar junak jeste; Jug izvadi knjige staroslavne Te kazuje posljednje vrijeme: „Vidite li, moja bračo krasna! Vidite li, kako knjiga kaže: Nastanut če posljednje vrijeme, Nestanut če ovce i pšenice I u polju pčele i cvijeta; Kum če kuma po sudu tjerati, A brat brata zvati po megdanu.“ Kad to začu vjeran sluga Lazo, On otrča na tananu kulu Te donese onu času zlatnu, Nasluži je crvenijem vinom, Pokloni je staru Jug-Bogdanu. Bogdan primi zlatnu kupu vina, Kupu primi, a piti je ne če, Misli Bogdan, šta je i kako je, 94. sOfra, f. sto, kod kojega se sjedi, kad se jede. 95 100 105 110 115 Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 6 82 Cime li če darivati Laza. Jugu veli devet Jugoviča: „0 naš babo, stari Jug-Bogdane! Sto ne piješ zlatnu kupu vina, Stono ti je poklonio Lazo?" Veli njima stari Jug-Bogdane: „Djeco moja, devet Jugoviča! Ja ču lasno piti kupu vina, Nego mislim, moja djeco draga, Cime ču ja darivati Laza.“ Jugu veli devet Jugoviča: „Lasno češ ga darivati. babo: U nas dosta konja i sokola, U nas dosta pera i kalpaka." Tad govori silan car Stjepane: „Ima Lazo konja i sokola, Lazo ima pera i kalpaka; Lazo toga ne če nijednoga, Lazo hoče Miliču djevojku, Baš Miliču milu mljezinicu, Milu seju devet Jugoviča." Kad začuše devet Jugoviča, Poskočiše na noge lagane, Potegoše mače kovrdine, Da pogube čara u stolici. Moli im se stari Jug Bogdane: „Nete, sinci, ako Boga znate! Ako danas čara pogubite, Na vama če ostanuti kletva; Dok izvadim knjige staroslavne, 143. kovrdin, m. nekakav mač. 146. nete, mj. nemojte. 120 125 130 135 140 145 i 83 Da ja gledam, sinci, u knjigama, 150 Je 1' Milica Lazu sudjenica.“ Knjige uči stari Jug Bogdane, Knjige uči, grozne suze roni: „Nete, sinci, ako Boga znate I Milica je Lazu sudjenica, 155 Na njemu če ostanuti carstvo, Sa njome če carovati Lazo U Kruševcu kod vode Morave." Kad to začu silan car Stjepane, On se maši rukom u džepove 160 Te izvadi hiljadu dukata I izvadi od zlata jabuku, U jabuci tri kamena draga, Obilježje Milici djevojci. 151. Stari Jug Bogdan iz proročkih „knjiga staroslavnih" čita bu- dučnost: Milica, posljednji potomak vladalačke kuče Nemanjiča, sudje- ® lc a je Lazareva, i na njemu če ostanuti carstvo. A suze roni Jug ®°gdan, jer vidi u knjigama „posljednje vrijeme" (stih 67.), što če skoro n adoči, i propast carstva. Ovaj je motiv upotrijebljen i u pjesmi „Uroš 1 Mrnjavčeviči", gdje Marko Kraljevič uzima „knjige starostavne" i čita, je carstvo na Urošu. U jednoj varijanti ove pjesme (Petranovič, IT. 155 — 171.) baca Vukašin na Kosovu tri puta krunu pod oblake, a °na je uvijek pala na glavu Urošu, i na njemu ostane carstvo; isti ovaj ■hotiv dolazi i u pjesmi „Izbor Matijaša za budimskog kralja" (vidi: c Klus junaka Ugričiča i Hrvačana). Oba motiva izlaze iz krščanskega ^■šljenja, da vladarska vlast dolazi od Boga, što je jedno od najbitnijih °bilj e žj a kulture srednjega vijeka. III. Ciklus kosovski. U največem metežu poslije smrti čara Uroša javiše se dva pretendenta za prijesto : Lazar i Marko. Ovaj bijaše najstariji sin kralja Vukašina, pa je na torne osnivao svoje pravo. Vladaocem postade ipak Lazar, ali on se nije nazvao ni carem ni kraljem, več knezom. Lazar, sin Pripca Hrebe- Ijanoviča, rodom od grada Prilipca u Kosovu, bijaše dvo- ranin na dvoru čara Dušana, koji ga oženi Milicom, kčerju kneza Vratka iz roda Vukanova. Milica bijaše Nemanjine krvi, i to ga podiže na prijesto. Lazarev prvi pomočnik bijaše Vuk Brankovič, kojemu je knez dao svoju najstariju kčer Maru za Ženu. Vuk bijaše odlična roda: otac njegov Branko Mladenovič bio je sevastokrator 1 za čara Dušana; sam Vuk bio je pašanac čara bugarskoga Sišmana i hrvatskoga bana Nikole Gorjanskega, a vladao je upravo Kosovim po¬ ljem sa gradovima Vučitrnom i Prištinom, i uz to Prizrenom i njegovom okolinom. Knez Lazar bio je isprva sretan u boju s Turcima, te je razbio čara Murata kod mjesta Pločnika na Toplici i na- tjerao ga u bijeg. Ovo bijaše prva krščanska pobjeda nad turskim oružjem na Balkanu, ali taj turski poraz bijaše samo povod biči na Kosovu. Bitka na Kosovu bila je na Vidov dan (15. juna) god' 1389. U početku boja krščanska je vojska nadjačala ne- prijatelja. Uto se iznenada javi u turskome taboru Miloš Ko- bilovič. On reče Turcima, da je prešao na njihovu vjerul da želi biti primljen u pobjedonosnu tursku vojsku. „1 kada je po. molbi svojoj propušten bio, da noge svijetloga car® cjeliva, on je, umjesto da to izvrši, otrovni handžar, koji m 11 je bio u rukavu sakriven, neustrašivo na dično tijelo presvi' jetloga čara upravio i zadavši mu tešku ranu napojio ga mU' čeničkom medovinom . . . Kako je rečeni Miloš ovo djel° ‘sevastokrator, grčka riječ, znači: uzvišeni vladalac, cesar. 85 izveo, stao je bježati ispred vojnika, koji su se kao zvijezde na nebu blistali, no od hrabrih vojnika bi stignut i na ko¬ made isječen.* 1 Tako je ocrtao ovaj dogadjaj sam sin Mu- ratov, novi sultan Bajazid, koji bijaše takodjer na Kosovu. Poslije toga razvila se tek krvava bitka. Turci, žedni osvete, nadvladaše i uhvatiše kneza Lazara, koji bi na zapo- vijed Bajazidovu posječen. Tu izgibe sva srpska vojska, ali i Turci pretrpješe teški poraz, te je Bajazid morao odu- stati od namjere, da Srbiju sasvim podjarmi, pa je sklopio sa starijim Lazarevim sinom Stefanom Lazarevičem mir s pogodbom: da mu plača danak, a u vrijeme rata da mu dolazi u pomoč sa svojim četama. Stefan je i dalje kao tur¬ ski vazal nosio naslov kneza te je dijelio vlast s mladjim bratom Vukom i materom kneginjom Milicom, koja se po¬ slije zakaludjerila i uzela ime Evdjenija. Glas o porazu na Kosovu rasprostr'o se čitavom Evro- pom, i sad je tek krščanski svijet osjetio opasnost, koja mu Prijeti, a naš narod stvorio je čitavu tradiciju o ovome do- gadjaju, koja bijaše tako jaka, da su se za njom povodih i bistorici. Najljepše svoje pjesme ispjevao je narod o kosov¬ skim junacima i tu je pokazao največu svoju snagu pje- sničkoga stvaranja. Narodni pjevači nijesu s imenima kosov¬ skih junaka združili poznate več konvencionalne motive, što mače pretežu u čitavoj narodnoj epici starijih vremena, a niti je narod pjevao o pojedinostima historičkoga dogadjaja, več J e sam stvarao motive, pače i nova lica. Knez Lazar, ca¬ rica Milica, Vuk Brankovič, Miloš Kobilovič, Stjepan Musič, bistorička su lica, ali Kosovka djevojka‘idealni je lik na¬ rodne mašte, a historija nista ne zna o starcu Jug-Bogdanu, 0 devet brače Jugoviča i o majci Jugoviča, a to su naj- s vjetlija lica kosovskih pjesama, na koja je pala sva tragika dogadjaja. Najdalje pošla je narodna tradicija, kad je uči- pila Vuka Brankoviča izdajicom kneza Lazara na Kosovu, su Ijagu s njegove uspomene skinuli tek noviji historici. se odlikovao medju najhrabrijim borcima na Kosovu, a b nije poginuo; on kao vazal turski vlada još nekoliko go- dina svojim zemljama, dok mu god. 1385. sultan Bajazid ne yzme državu i baci ga u tamnicu u Plovdivu, gdje je umr'o (1398.). 86 I o kosovskom boju pjevale su se isprva pojedine pjesme o pojedinim junacima, ali tu se jedan motiv izvijao iz dru- goga, jedna je pjesma nastala iz druge, i tako se razvio čitav niz pjesama o jednome dogadjaju, koje ako i nijesu U tako jakoj uzročnoj sveži, kakvu traži jedinstveno epsko djelo, ipak su slike, koje se redjaju jedna za drugom, a veže ih jedan dogadjaj i jedna ideja. Ni u jednom drugom ci¬ klusu narodne epike nema ovoga pojava; narodni pjevač veže uz imena junaka različite konvencionalne motive, koji nesamo što ne izlaze jedan iz drugoga, več se često i pro- tive jedan drugome, i što je ciklus veči, to više ima ovakvih protivština. U kosovskom ciklusu narod je naprotiv sam stvarao motive, i svima je osnova kosovski poraz, a pjesme su prema njemu morale stajati bar u nekom vremenskem odnošaju: pitalo se, što se dogodilo prije bitke, što na po- lasku, što na razboju, a što poslije toga. Ovo su najjače spoljašnje spone medju kosovskim pjesmama, ali se i gradja pjesama prema torne dotjerivala. Kosovski junači dodjoše u narodnoj epici i u rodbinsku svezu : Miliču, Ženu Lazarevu, učiniše narodni pjevači kčerju Jug-Bogdana i sestrom brače Jugoviča, a Miloša Kobiloviča, protivnika Vuka Brankoviča, učiniše takodjer zetom Lazarevim, premda on to nije bio, a ime njegovo, da bude Ijepše, okrenuše u ime Obilič. Kad se ovako razvio čitav ciklus kosovskih pjesama, mogli su narodni pjevači pjevati jednu pjesmu za drugom prema razvitku dogadjaja, a tu nije bila daleko misao, da se o čitavu dogadjaju stvori jedna pjesma. I doista imamo nekoliko pokušaja, gdje se veže poviše kosovskih motiva U jednu pjesmu: takova je jedna bugarštica u Bogišičevu zbor¬ niku iz XVIII. stolječa i jedna pjesma iz XIX. stolječa u Pe- tranovičevoj zbirci, koja ima 1600 stihova. Ovakvu pjesmu narod zove : lazarica, ali ona je u narodu nastala jamačno tek u XVIII. stolječu, kad je več prošlo doba stvaranja prave narodne epike. Od srpskih književnika novijega vremena pokušao je svesti kosovske pjesme u jednu cjelinu Stojan Novakovič, a od hrvatskih fra Grga Martič (po uputama Armina Paviča). 87 Vuk Brankovič i Miloš Kobilovič. Na prozoru sjedjaše Milica Lazara kneza, I š njom bjehu na prozoru dv'je rodjene kčerce svoje. Podje ti im Milica kčercam svoj'jem govoriti: „L'jepo ti je Lazara medju žetim pogledati, Ma bih dala Milica moje u glavi črne oči, 5 Da je Vuče Brankovič ko i Miloš Kobilovič." A Vukova vjerenica majci svojoj odgovara: „A1 je Vuka rodila 1’jepa od grada vladika, A Miloša Kobiliča jedna mlada Vlahinjica, Vlahinjica rodila, pod kobilom othranila." 10 Ali njome govori Miloševa vjerenica: >Jstina je, sestrice, što govoriš svekoliko, Da je Vuka rodila l’jepa od grada vladika, A mojega vjerenika jedna mlada Vlahinjica, Vlahinjica rodila, pod kobilom othranila, 15 A zato se on zove Milošu Kobiloviču; Ma bi ona kobila do dva vuka priskočila I njemu bi izbila zadnjem nogom sprednje zube; On se Vuče podnosi kuninam i risovinam, A Kobilovič Milošu l'jepom svilom i skerletom." 20 Dješe jom se mladjahnom na te r'ječi ražalilo, Rukom je ju udrila uz rumeno b'jelo lisce; Koliko je bješe nemilosno udarila, Na ruci jom bijaše diomanat zlatni prsten, Prstenom je sestrici b'jelo lisce izgrdila; 25 2. kčerce svoje mj. njezine; ova je zamjena veoma obična u bugar- sticama, a to je prema duhu talijanskoga jezika (na pr. I s njom bjehu prozoru dv'je kčerce svoje Anche con essa erano alla finestra due figlie sue). 11. njome, u bugaršticama cesto dolaze za dativ ženskog roda ° Ve zamjenice instrumentalni oblici, na pr. njome, njom i jom mjesto n >°j, joj. 88 Krvca je je polila djevojku niz b’jelo lisce; Ona mlada pošeta u zelene perivoje I otide cmiliti pod zelenu pod naranču; Grozne suze proljeva, a otire crnu krven. Uto Lazar dohodi u svoje b'jele dvore. 30 Konja mu je primila Milica, ljubovca svoja, Mladu Vuku Brankoviču svoja mlada vjerenica; Niko konja ne prima Milošu Kobiloviču, Ter se ide Milošu oko sebe obzirati. Tadar podje Milica, da mu primi konja dobra, 35 Ma jom ne da Milošu na konjiča ni gledati; Dalo mu se pogledat u zelene perivoje, Pod narančom ugleda svoju mladu vjerenicu, Dje mi suze proljeva, a otire crnu krvcu. Brzo bješe Milošu konja svoga odsjednuo, 40 Tere junak otide u zelene perivoje, I on podje uprašat svoju mladu vjerenicu: „Sto ti je, mlada djevojko, što proljevaš grozne suze, Grozne suze proljevaš, a otireš crnu krvcu? Sto li ti je črna krvca lišce tvoje izgrdila?" 45 Ali podje Milošu ta djevojka odgovarat: „Hoču tebi istinito svekoliko povidjeti: Jutroska smo sidjele na prozoru od b’jela dvora, I s nami se Milica, majka naša, razgovara: L'jepo ti je Lazara medju žetim pogledati! 50 Da je Vuče Brankovič ko i Miloš Kobilovič, Ja bih dala Milica moje u glavi črne oči. Ali moja sestrica majci svojom odgovara: Ma je Vuka rodila od grada l'jepa vladika, A Miloša Kobiliča jedna mlada Vlahinjica, 55 Vlahinjica rodila, pod kobilom othranila, 31. ljubovca svoja mj. njegova. 32. svoja mlada vjerenica mj. njegova. 89 A zato se on zove Milošu Kobiloviču. A ja njome ovako na te riječi odgovaram: Istina je, sestrice, što govoriš, svekoliko, Da je Vuka rodila l'jepa od grada vladika, 60 A Kobilič-Miloša jedna mlada Vlahinjica, Vlahinjica rodila, pod kobilom othranila; Ma bi ona kobila do dva vuka priskočila, I njemu bi izbila zadnjom nogom sprednje zube; Tvoj se Vuče podnosi kuninam i risovinam, 65 Moj vjerenik Milošu l'jepom svilom i skerletom. Njom se bješe tadara na te r'ječi ražalilo, Rukom me je udrila uz rumeno b'jelo lišce, Koliko me bijaše nemilosno udarila, Krvca me je polila niz moje niz b’jelo lišce, Zato suze proljevam, a otirem crnu krven.“ Kada ti je Milošu tu djevojku razumio, On se vrlo smutio u svojemu srcu živu, Skokom je skočio iz zelena perivoja I Vuka je uhitio za junačko tanko grlo, 75 I njega je metnuo na junačku crnu zemlju, Ter ga ide Milošu desnom nogom udarati, I dva mu je zdrava zuba izbio iz ruše glave. Ma mi bješe Lazare ka Milošu priskočio: »Nemoj, zete Milošu, ne ubio te Bog veliki, Kemoj kavge činiti ni s Vukom se posvadjati!" Jedva mu se bijaše knez Lazare umolio. 90 Slava kneza Lazara u Kruševcu. Slavu slavi srpski knez Lazare U Kruševcu mjestu skrovitome, Svu gospodu za sofru sjedao, Svu gospodu i gospodičiče: S desne strane starog Jug-Bogdana, 5 I do njega devet Jugoviča; A s lijeve Vuka Brankoviča, I ostalu svu gospodu redom; U zastavu vojvodu Miloša, I do njega dv'je srpske vojvode: 1° Jedno mi je Kosančič Ivane, A drugo je Toplica Milane. Car uzima zlatan pehar vina Pa govori svoj gospodi srpskoj: „Kome č' ovu čašu nazdraviti? 15 Ako ču je napit po starještvu, Napit ču je starom Jug-Bogdanu; Ako ču je napit po gospodstvu, Napit ču je Vuku Brankoviču; Ako ču je napit po milosti, 20 ču je mojim devet šura, 2. Kruševac, m. prijestolnica kneza Lazara; od staroga grada i od dvorova njegovih nema danas gotovo nista; grad je več do zemlje po¬ rušen, a od Lazarevih dvorova ostao je još jedan jedini ostatak, kula kneza Lazara, ali je i ona veoma opala. 9. z&stava, f. mjesto na dnu stola, prema gornjemu čelu. 11. Kosančič, m. u narodnoj pjesmi spominju se redovno zajedno Kosančič Ivan i Toplica Milan; stariji historički izvori ne znadu o njima nista, pa je sva prilika, da je narod ta dva junaka blizanca stvorio prema dvjema rijekama južne Srbije: Kosajnici i Toplici, od kojih prva utječe u drugu, a druga u Moravu. U bližini izvora Toplice još su danas stare zidine, za ko je narod priča, da su bili dvori Toplice Milana. 91 Devet sura, devet Jugoviča; Ako ču je napit po Ijepoti, Napit ču je Kosančič-Ivanu; Ako ču je napit po višini, 25 Napit ču je Toplici Milanu; Ako ču je napit po junaštvu, Napit ču je vojvodi Milošu. Ta nikom je drugom napit ne ču, Več u zdravlje Miloš-Obiliča: 20 Zdrav, Milošu, vjero i nevjero! Prva vjero, potonja nevjero! Sjutra češ me izdat na Kosovu I odbječi turskom car-Muratu; Zdrav mi budi, i zdravicu popij: Vino popij, a na čast ti pehar!" Skoči Miloš na noge lagane Pak se klanja do zemljice črne: „Hvala tebi, slavni knez-Lazare! Hvala tebi na tvojoj zdravici, 40 Na zdravici i na daru tvorne; Al ne hvala na takvoj besjedi; Jer, tako me vjera ne ubila! Ja nevjera nikad bio nišam, Nit sam bio, niti ču kad biti, 45 Nego sjutra mislim u Kosovu Za hriščansku vjeru poginuti; Nevjera ti sjedi uz koljeno, Ispod skuta pije hladno vino: A prokleti Vuče Brankoviču. 50 Sjutra jeste lijep Vidov danak, Vidjet čemo u polju Kosovu, Tko je vjera, tko li je nevjera, A tako mi Boga velikoga I 92 Ja ču otič sjutra u Kosovo 55 I zaklat ču turskog car-Murata I stat ču mu nogom pod gr'oce; Akoli mi Bog i sreča dade, Te se zdravo u Kruševac vratim, Uhvatit ču Vuka Brankoviča, 60 Vezat ču ga uz to bojno koplje, Kao žena kudjel' uz preslicu, Nosit ču ga u polje Kosovo." Car Lazar i carica Milica, Car Lazare sjede za večeru, Pokraj njega carica Milica; Veli njemu carica Milica: „Car-Lazare, srpska kruno zlatna! Ti polaziš sjutra u Kosovo, 5 S’ sobom vodiš sluge i vojvode, A kod dvora nikog ne ostavljaš, Čare Lazo, od muškijeh glava, Da ti može knjigu odnijeti U Kosovo i natrag je vratiti; 10 Odvodiš mi devet mile brače, Devet brače, devet Jugoviča: Ostavi mi brata bar jednoga, Jednog brata sestri od zakletve." Njoj govori srpski knez Lazare: 15 „Gospo moja, carice Milice! Koga bi ti brata najvoljela Da t' ostavim u bijelu dvoru?" — „Ostavi mi Boška Jugoviča." Tada reče srpski knez Lazare: 20 „Gospo moja, carice Milice! 93 Kada sjutra bijel dan osvane, Dan osvane i ograne sunce, I vrata se otvore na gradu, Ti išetaj gradu na kapiju, Tud če poči vojska na alaje: Sve konjiči pod bojnim kopljima, Pred njima je Boško Jugoviču, I on nosi krstaša barjaka; Kaži njemu od mene blagosov, Nek da barjak, kome njemu drago, Pa nek s tobom kod dvora ostane. “ Kad ujutru jutro osvanulo I gradska se otvoriše vrata, Tad išeta carica Milica, Ona stade gradu kod kapije, Al eto ti vojske na alaje: Sve konjiči pod bojnim kopljima, Pred njima je Boško Jugoviču, Na alatu vas u čistom zlatu, Krstaš ga je barjak poklopio, Pobratime, do konja alata; Na barjaku od zlata jabuka, Iz jabuke od zlata krstovi, Od krstova zlatne kite vise, Te kuckaju Boška po plečima; Primače se carica Milica Pa uhvati za uzdu alata, Ruke sklopi bratu oko vrata 25. kapija, f. vrata. 26. alaj, alaja, m. dio vojske u svom redu. 29. krstaš, krstaša, m. što ima na sebi znak krsta; krstaš barjak. 40. alat, m. crven konj; složenica od dvije turske riječi ul. (crven) i at (konj); isp. d6r-at. mrk konj, djog-at, bijel konj. 94 Pak mu poče tiho govoriti: „0 moj brate, Boško Jugoviču! Car je tebe meni poklonio, Da ne ideš na boj na Kosovo, I tebi je blagosov kazao, Da daš barjak, kome tebi drago, Da ostaneš sa mnom u Kruševcu, Da imadem brata od zakletve.“ Al govori Boško Jugoviču: „Idi, sestro, na bijelu kulu; A ja ti se ne bih povratio, Ni iz ruke krstaš barjak dao, Da mi čare pokloni Kruševac ; Da mi reče družina ostala: Gle strašivca Boška Jugoviča! On ne smjede poči u Kosovo Za krst časni krvcu proljevati I za svoju vjeru umrijeti." Pak protjera konja na kapiju. Al eto ti starog Jug-Bogdana I za njime sedam Jugoviča, Sve je sedam ustavljala redom, Al nijedan ni gledati ne če, Malo vrjeme zatim postajalo, Al eto ti Jugovič Vojina, I on vodi careve jedeke Pokrivene sa suhijem zlatom, Ona pod njim uhvati kulaša I sklopi mu ruke oko vrata, Pa i njemu stade govoriti: „0 moj brate, Jugovič-Vojine! Car je tebe meni poklonio, I tebi je blagosov kazao, 50 55 60 65 70 75 80 95 Da daš jedek', kome tebi drago, Da ostaneš sa mnom u Kraševcu, Da imadem brata od zakletve." 85 Veli njojzi Jugovič-Vojine : „Idi, sestro, na bijelu kulu; Ne bih ti se junak povratio, Ni careve jedeke pustio, Da bih znao, da bih poginuo; 90 Idem, sejo, u Kosovo ravno Za krst časni krvcu proljevati I za vjeru s bračom umrijeti." Pak protjera konja na kapiju. Kad to vidje carica Milica, Ona pade na kamen studeni, Ona pade pak se obeznani. Al eto ti slavnoga Lazara, Kada vidje gospodju Miliču, Ud’riše mu suze niz obraze; 109 On s' obzire s desna na lijevo Te dozivlje slugu Golubana : „Golubane, moja vjerna slugo! Ti odjaši od konja labuda, Uzmi gospu na bijele ruke 105 Pak je nosi na tananu kulu; Od mene ti Bogom prosto bilo' Nemoj iči na boj na Kosovo, Več ostani u bijelu dvoru." Kad to začu sluga Golubane, 110 Proli suze niz bijelo lice Pa odsjede od konja labuda, Uze gospu na bijele ruke, 83. jedek, m. konj, što se vodi u paradu u povodu. 104. Icibud, m. ime konju (valjada koji je bijel kao labud). 96 Odnese je na tananu kulu; Al svom srcu odoljet ne može Da ne ide na boj na Kosovo, Več se vrati do konja labuda, Posjede ga, ode u Kosovo. 115 Carica Milica i Vladeta vojvoda. Pošetala carica Milica Ispod grada bijela Kruševca, S njome šeču dvije mile kčeri: Vukosava i lijepa Mara; K njima jezdi Vladeta vojvoda Na doratu, na konju dobrome; Vladeta je konja oznojio I u b'jelu pjenu obukao. Pita njega carica Milica: „0j Boga ti, kneževa vojvodo! 10 Sto si tako konja oznojio ? Ne ideš li sa polja Kosova? Ne vidje li čestitoga kneza, Gospodara i moga i tvoga?“ Al besjedi Vladeta vojvoda: 15 »Oj Boga mi, carice Milice! Ta ja idem sa polja Kosova, Al ne vidjeh čestitoga kneza, Več ja vidjeh kneževa zelenka, 4. Vukosava. Knez Lazar uopče nije imao kčeri Vukosave. — Mart 1 bila je uistinu kči Lazareva, a žena Vuka Brankoviča. 5. Vladeta ove pjesme bit če istovetan s historičkim Vlatkon’ Vukovičem, bosanskim vojvodom, kojega je bosanski kralj Tvrtk 0 poslao u pomoč knezu Lazaru na Kosovo. 91 Tjeraju ga po Kosovu Turci, A knez, mislim, da je poginuo.“ Kad to začu carica Milica, Proli suze niz bijelo lice Pak još pita Vladetu vojvodu: „ Još mi kaži, kneževa vojvodo ! Kad si bio na Kosovu ravnu, Ne vidje li devet Jugoviča I desetog starog Jug-Bogdana?“ Al besjedi Vladeta vojvoda: „Ta ja prodjoh kroz Kosovo ravno I ja vidjeh devet Jugoviča I desetog starog Jug-Bogdana: Oni bjehu u pola Kosova, Krvave im ruke do ramena I zeleni mači do balčaka; Ali su im malaksale ruke Sijekuči po Kosovu Turke. 11 Još mu reče carica Milica: „Stan’, počekaj, kneževa vojvodo! Ne vidje li još dva zeta moja: Brankoviča, Miloš-Obiliča ?“ Al besjedi Vladeta vojvoda: „Ta ja prodjoh kroz Kosovo ravno I ja vidjeh Miloš-Obiliča: On stajaše u polju Kosovu, Na bojno se koplje naslonio, Bojno mu se koplje prelomilo, Pak na njega Turci navališe, Dosad mislim da je poginuo; 20 25 30 35 40 45 35. zelen mač znači isto što i sjajan; tako se jednoj vrsti bijelih konja kaže: zelenko, zelen konj. — balčak, m. u sablje ili u mača ono, gdje se drži rukom. Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 7 98 Al ne vidjeh Vuka Brankoviča, Ne vidjeh ga, ne vid'lo ga sunce! On izdade čestitoga kneza, Gospodara i moga i tvoga.“ Kosovka dievojka. Uranila Kosovka devojka, Uranila rano u nedelju, U nedelju prije jarka sunca, Zasukala bijele rukave, Zasukala do belih lakata, Na plečima nosi hleba bela, U rukama dva kondira zlatna, U jednome hladjane vodice, U drugotne rumenoga vina; Ona ide na Kosovo ravno 10 Pa se šeče po razboju mlada, Po razboju čestitoga kneza, Te prevrče po krvi junake; Kog junaka u životu nadje, Umiva ga hladjanom vodicom, 15 Pričeščuje vinom crvenijem I zalaže hlebom bijelijem. Namera je namerila bila Na junaka Orloviča Pavla, Na kneževa mlada barjaktara, 20 4. bijele rukave; ovo je ekavska pjesma, a gdjekoji ijekavski oblici dolaze poradi potrebe stiha. 7. kbndir, kondira, m. pehar, vrč. 19. Orlovič Pavle. Histerija o njemu ne zna nista, bit če daklc nehistoričko, izmišljeno lice. 99 I njega je našla u životu, Desna mu je ruka osečena I lijeva noga do kolena, Vita su mu rebra izlomljena, Vide mu se džigerice bele; 25 Izmiče ga iz te mnoge krvce, Umiva ga hladjanom vodicom, Pričeščuje vinom crvenijem I zalaže hlebom bijelijem; Kad junaku srce zaigralo, 30 Progovara Orloviču Pavle: „Sestro draga, Kosovko devojko! Koja ti je golema nevolja, Te prevrčeš po krvi junake? Koga tražiš po razboju mlada ? 35 Ili brata ili bratučeda? Al po grehu stara roditelja ?“ Progovara Kosovka devojka: ,.Dragi brato, delijo neznanaI Ja od roda nikoga ne tražim: 40 Niti brata, niti bratučeda, Ni po grehu stara roditelja; Mož li znati, delijo neznana,.. Kad knez Laza pričeščiva vojsku Kod prekrasne Samodreže crkve 45 Tri nedelje tridest kaludjera? 36. bratučed, m. stričev sin, meni brat od strica, stričevič. 37. po grehu stara roditelja; po grehu roditelj znači pravi otac; ° v dje se pokazuje znak narodnoga mišljenja, da je grijeh i ženiti se te r °diti djecu. Bit če, da je ovo mišljenje poteklo iz nauka bogumilskoga. ^ v a je vjera bila nekoč raširena u nekim krajevima našega naroda, a Najviše u Bosni. Bogumili nijesu priznavali sakramenat ženidbe („nullus ln matrimonio salvari potest“, Starine, I. 139.), držeči ženidbu preljubom Umatrimonium carnale esse adulterium", Starine, XIV. 17.). 100 Sva se srpska pričestila vojska, Najposlije tri vojvode bojne: Jedno jeste Milošu vojvoda, A drugo je Kosančič Ivane, 50 A treče je Toplica Milane; Ja se onde desih na vratima, Kad se seta vojvoda Milošu, Krasan junak na ovome svetu, Sablja mu se po kaldrmi vuče, 55 Svilen kalpak, okovano perje, Na junaku kolasta azdija, Oko vrata svilena marama; Obazre se i pogleda na me, S' sebe skide kolastu azdiju, 60 S’ sebe skide pa je meni dade: Na, devojko, kolastu azdiju, Po čemu češ mene spomenuti, Po azdiji po imenu mome : Evo t' idem poginuti, dušo, 65 U taboru čestitoga kneza; Moli Boga, draga dušo moja, Da ti s' zdravo iz tabora vratim, A i tebe dobra sreča nadje, Uzet ču te za Milana moga, 70 Za Milana Bogom pobratima, Koj' je mene Bogom pobratio, Višnjim Bogom i svetim Jovanom; Ja ču tebi kum venčani biti. Za njim ide Kosančič Ivane, 75 55. kaldrma, f. put kamenem napravljen. 57. kolast, adj. šaren na kola. — azdija, f, vrsta dugačke gornje haljine. 101 Krasan junak na ovome svetu, Sablja mu se po kaldrmi vuče, Svilen kalpak, okovano perje, Na junaku kolasta azdija, Oko vrata svilena marama, Na ruci mu burma pozlačena; Obazre se i pogleda na me, S ruke skide burmu pozlačenu, S ruke skide pa je meni dade: Na, devojko, burmu pozlačenu, Po čemu češ mene spomenuti, A po burmi po imenu mome : Evo t' idem poginuti, dušo, U taboru čestitoga kneza; Moli Boga, moja dušo draga, Da ti s' zdravo iz tabora vratim, A i tebe dobra sreča nadje, Uzet ču te za Milana moga, Za Milana Bogom pobratima, Koj' je mene Bogom pobratio, Višnjim Bogom i svetim Jovanom; Ja ču tebi ručni dever biti. Za njim ide Toplica Milane^ Krasan junak na ovome svetu, Sablja mu se po kaldrmi vuče, Svilen kalpak, okovano perje, Na junaku kolasta azdija, Oko vrata svilena marama, Na ruci mu koprena od zlata; Obazre se i pogleda na me, S ruke skide koprenu od zlata, S ruke skide pa je meni dade: Na, devojko, koprenu od zlata, 85 90 95 100 105 102 Po čemu češ mene spomenuti, Po kopreni po imenu mome : Evo t’ idem poginuli, dušo, U taboru čestitoga kneza; Moli Boga, moja dušo draga, Da ti s' zdravo iz tabora vratini, Tebe, dušo, dobra sreča nadje, Uzet ču te za vernu ljubovcu. I odoše tri vojvode bojne. Njih ja danas po razboju tražim." Al besedi Orloviču Pavle: »Sestro draga, Kosovko devojko! Vidiš, dušo, ona kopija bojna Ponajviša a i ponajgušča, Onde j' pala krvca od junaka Ta dobrome konju do stremena, Do stremena i do uzendjije, A junaku do svilena pasa, Onde su ti sva tri poginula. Več ti idi dvoru bijelome, Ne krvavi skuta ni rukava.“ Kad devojka saslušala reči, Proli suze niz bijelo lice, Ona ode svom bijelu dvoru Kukajuči iz bijela grla: „Jao jadna! hude ti sam sreče! Da se, jadna, za zelen bor hvatim, I on bi se zelen osušio." 110 115 120 125 130 135 125. uzendjija, f. stremen; ono, na čemu jahač drži noge. 103 Smrt majke Jugoviča. Mili Bože, čuda velikoga! Kad se sleze na Kosovo vojska, U toj vojsci devet Jugoviča I deseti star-Juže Bogdane; Boga moli Jugoviča majka, Da joj Bog da oči sokolove I bijela krila labudova, Da odleti nad Kosovo ravno Ovo je jedna od najljepših narodnih pjesama, a možemo pače reči, ledna od najljepših pjesama u čitavoj svjetskoj književnosti, što pjevaju 0 domoljublju i o ljubavi materinskoj. Ali ima u zbirci Martič-Jukičevoj )oš jedna jednako lijepa narodna pjesma o majci Jugoviča. Tu se pjeva, kako su sa Kosova poletjela dva vrana gavrana krvavih nogu do ko¬ lena i krvava kljuna do očiju, te se ustaviše na dvorima Jugoviča, doseči staroj Jugovički črne glasove o kosovskoj pogibiji. Ali ona ne °tište suze od obraza, več uze konja lastavicu, posjede ga i ode na r azbojište. Tu prevrče ona konje i junake, dok se ne namjeri na devet v ranih konja, devet bijelih hrta i devet sokolova, gdje trče i traže svoje gospodare. Oni doletješe k majci Jugoviča, ali ona ni tu nije od srca s uze pustila. A kad nadje devet mrtvih Jugoviča, ona je djecu izgrlila 1 oprala suzama od obraza, pokopala ih redom i nakitila zelenim busom, ®li nije žalila, što su svi mladi izginuli na Kosovu, braneči zemlju od dušmanske ruke, i krene svojemu bijelom dvoru, a za njome devetoro konja, za njima devet mladih hrta, za hrtima devet sokolova. A kad to vidjelo devet nevjesta, one procviliše kao ljute guje, proklinjuči Turke 1 >zdajicu Vuka Brankoviča, ali majka Jugoviča ni u torne času ne oča- lava, več ovako divno tješi svoje nevjestice: ludujte, moje nevjestice! bogu hvala na njegovu daru, ba ih mlada ni rodila n'jesam, ba mi leže na meku dušeku, Več da brane zemlju od dušmana. Ne plačite, moje kčerce drage, Ak' i jesu odletjeli ždrali, Ostali su ptiči ždraloviči; Hranit čemo ptiče ždraloviče, Naše pleme poginuti ne če, Naši dvori ostat pusti ne če. 104 I da vidi devet Jugoviča I desetog star-Juga Bogdana. Sto molila Boga, domolila: Bog joj dao oči sokolove I bijela krila labudova, Ona leti nad Kosovo ravno, Mrtvih nadje devet Jugoviča I desetog star-Juga Bogdana, I više njih devet bojnih kopija, Na kopljima devet sokolova, Oko kopija devet dobrih konja, A pored njih devet ljutih lava. Tad zavrišta devet dobrih konja, I zalaja devet ljutih lava, A zaklikta devet sokolova; I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila, Več uzima devet dobrih konja, I uzima devet ljutih lava, I uzima devet sokolova, Pak se vrati dvoru bijelome. Daleko je snahe ugledale, Malo bliže pred nju išetale; Zakukalo devet udovica, Zaplakalo devet sirotica, Zavrištalo devet dobrih konja, Zalajalo devet ljutih lava, Zakliktalo devet sokolova; I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila. Kad je bilo noči u ponoči, Al zavrišta Damjanov zelenko; Pita majka Damjanovu ljubu: 10 15 20 25 30 35 40 105 „Snaho moja, ljubo Damjanova! Sto nam vrišti Damjanov zelenko? Al je gladan pšenice bjelice, Ali žedan vode sa Zvečana?" Progovara ljuba Damjanova: „Svekrvice, majko Damjanova! Nit je gladan pšenice bjelice, Niti žedan vode sa Zvečana, Več je njega Damjan naučio Do ponoči sitnu zob zobati, Od ponoči na drum putovati; Pak on žali svoga gospodara, Sto ga nije na sebi donio." I tu majka tvrdog srca bila, Da od srca suze ne pustila. Kad ujutru danak osvanuo, Ali lete dva vrana gavrana, Krvava im krila do ramena, Na kljunove b'jela pjena trgla; Oni noše ruku od junaka, I na ruci burma pozlačena, Bacaju je u krioce majci; Uze ruku Jugoviča majka, .. Okretala, prevrtala s njome, Pa dozivlje ljubu Damjanovu: „Snaho moja, ljubo Damjanova! Bi 1' poznala, čila j' ovo ruka?“ Progovara ljuba Damjanova: „Svekrvice, majko Damjanova! Ovo j' ruka našega Damjana, 50 55 60 65 45. Zvečan, m. grad u Kosovu blizu Mitroviče na nekakom brijegu, s * d a pust. 106 Jera burmu ja poznajem, majko, Burma sa mnom na vjenčanju bila.“ Uze majka ruku Damjanovu, Okretala, prevrtala s njome, 75 Pak je ruci tiho besjedila: „Moja ruko, zelena jabuko! Gdje si rasla, gdje 1' si ustrgnuta! A rasla si na kriocu mome, Ustrgnuta na Kosovu ravnom!" 80 Koliko se ražalila majka, Od tuge joj živo srce puče Za svojijeh devet Jugoviča I desetim star-Jugom Bogdanom. IV. Ciklus Marka Kraljeviča, Marko, sin kralja Vukašina i kraljice Jelene (u nar. Pjesmi: Jevrosima), vladao je poslije smrti svoga oca za- Padnim dijelom Mačedonije od rijeke Vardara do arba- ftaskih gora, dijeleči valjada vlast sa svojom mladjom mačorn Andrijašem i Dmitrom. On je vladao isprva ostatkom svoje očevine kao samostalan kralj. Prijestolnica njegove državice bijaše Prilip. Ali kad je doskora turska '«oč tako porasla, da nijesu mogli ni pomišljati na otpor, Priznadoše se pored drugih i Vukašinoviči turskim vaza- hma (1372.). Najbliži susjed Vukašinoviča bijaše velikaš Bogdan, ^oji je u isto doba samostalno vladao svojom državicom južnoj Mačedoniji, izmedju Seresa i Vardara, pa je za¬ ledno s Vukašinovičima postao turskim vazalom. Napokon vladao je u isto vrijeme u Mačedoniji i despot Kostadin, Dušanova sevastokratora Dejana i carice Teodore, koja le poslije smrti svoga muza otišla u manastir i primila ime b-vdokija. Prijestolnica Kostadina Dejanoviča bio je Velbužd, •S°ji poslije Turci po njegovu imenu prozvaše Kiistendil. 'm je dijelio s kraljem Markom sve zlo ovih teških vremena, Pa ih i narodna pjesma prikazuje kao pobratime („Marko kraljevič i beg Kostadin“). Kad je sin Muratov Bajazid osvojio Bugarsku (1393.), ^renuo je godinu dana zatim na Vlašku, kojom je vladao ‘ v an Mirče (u nar. pjesmama: vojvoda Mirčeta). Sultana ? u pratili sa svojim četama kao vazali: srpski knez Stjepan J-azarevič, kralj Marko Vukašinovič i despot Kostadin u ejanovič. Oni dakako podjoše protiv krščana samo od ’?, e volje. Stari srpski životopisac veli, da je Marko rekao ^°stadinu prije bitke: ,,Molim Gospoda, da bude krščanima P Pomoč, a ja prvi da budem u ovome boju medju mr- v >ma!" U biči na Rovinama u Vlaškoj doista razbiše Vlasi 108 Turke, i tu padoše Marko i Kostadin (1394.). Markova državica postade sasvim turska, a njegova se brača raz- bjegla, pa se Dmitar spominje u Dubrovniku (1400.), poslije u Ugarskoj, gdje ga je kralj Sigismund učinio velikim žu¬ panom, a o Andrijašu ne zna se ni toliko. Naš narod spominje Marka Kraljeviča kao dobar danak u godini. O njemu se najviše priča i pjeva. On je ljubimac Hrvata, Srba, Bugara i Slovenaca, a slava mu je doprla do Turaka, Grka, Arbanasa i Rumunja. Ali njegovo je pravo mjesto u hrvatsko-srpskoj narodnoj epici: iz nje on izlazi kao prvi junak našega naroda. Marko živi i dijeli meg- dane kroz trista godina i javlja se u društvu narodnih epskih junaka, koji su živjeli u XIV., XV. i XVI. stolječu. S njime kao da nastaje i nestaje prava narodna epika. U pjesmama o Marku Kraljeviču skupili su se najra- zličniji konvencionalni motivi, što su bili našemu narodu poznati; u njima je sve blago narodnoga duha, njegove prosvjete i njegova života. Ali se medju svim motivima najjače ističu motivi junačkoga sadržaja, jer je posve pri- rodno, da če prva bitna oznaka prvoga narodnoga heroja biti junaštvo. A druga njegova bitna oznaka, koja se počesto združuje s prvom, jest: opčena ljudska vrlina- Marko brani pravdu, zakon i čast („Uroš i Mrnjavčeviči“)> služi crkvi i narodnim običajima, traži čovječnost, pošto- vanje roditelja („Marko Kraljevič i beg Kostadin"), voli pri¬ jatelje i drugove (,,Marko Kraljevič i vila Ravijojla"), štiti ženskinje, slabe i nejake, pomaže nište i uboge. No kako je o Marku narod pjevao po svim krajevima, prosvijetljeniiu i divljim, u svako doba, pitomo i divlje, a pjesma o njemu pronosila se s usta junaka i običnih hajduka, to su kadšto gdjegdje nastajale i pjesme, koje nam prikazuju Marka 11 gruboj nečovječnoj slici, što se protivi pomenutim njegovi« 1 vrlinama; ali takovih pjesama nema mnogo. Ciklus pjesama o Kraljeviču Marku jest največi, i ako je historijsko njegovo djelovanje bilo doista neznatno, je f historija malo o njemu znade. Narod je ipak u pjesrnam 3 dobro upamtio, da je Marko bio vazal turski, pa se i n e spominje u kosovskim pjesmama, jer ga nije bilo na Kosovu- Kako je lik Marka Vukašinoviča u povijesti bez velikog a 109 Značenja, moramo se pitati: koji je uzrok, da je narodna e pika obašla druge otvorenije narodne borce i junake onoga v remena te je slaboga kralja Marka, vjernoga turskog Vazala, učinila središtem epskoga pjevanja svih južnih Sla¬ tna? Na ovo zanimljivo pitanje ne može se ništa pozi¬ tivno reči. Možda je Marko bio doista čovjek goleme tje- iesne snage i neobične hrabrosti, pa mu se ime nadaleko Pročulo. A možda je narod u njegovoj državici pod mudrom I opreznom upravom sretno i zadovoljno živio, jer su Turci u ovo doba sa svojim vazalima živjeli u najboljem prija¬ teljstvu, a u drugim krajevima, koji se podigoše na otpor, n arod je doživio teški poraz i največu bijedu, pa je i to pronesti ime sina Vukašinova nadaleko i široko, toga, ako su motivi iz narodnih priča prelazih u epiku, a to držimo sigurnim, naročito u ovorne ciklusu, koji Je od svih najkonvencionalniji, mogli su oni najlakše prionuti Za ime Markovo. U narodnim pričama nema historičkih 'mena: tu su najmilija lica kraljice i kraljeviči. U heroičko epsko doba, kad su konvencionalni motivi iz priča tražili historička lica, da se pretoče u epsku poeziju, mnogo se I1 narodu spominjalo ime kraljeviča Marka, najstarijeg s ina Vukašina, kralja srpskoga, pa su za ime jednoga kraljeviča najlakše prionuli motivi iz narodnih priča. U ^arodnu epiku ušao je Marko doista kao kraljevič, premda t>i mu ovo ime pripadalo samo u onim nekolikim pjesmama, gdje se javlja uza svoga oca. Narodna pjesma uopče ne Poznaje kralja Marka, več uvijek pjeva o kraljeviču tako, te je ovo ime postalo njegovim prezimenom i on se n e zove u pjesmama Marko Vukašinovič, kako bi trebalo, yeč uvijek samo Marko Kraljevič. Napokon, da kažemo još ). e dnu mogučnost pored pomenutih: kako je narodna epika 'zlazila iz feudalnih središta, iz dvorova vladalaca i velmoža, a nii smo u uvodu označili „dijake" njihove prvim pokre- tačima ove poezije, to je moguče, da je upravo Vukašin jnrnjavčevič i njegov sin Marko imao jednoga ili više ,,di¬ jaka", koji su se kao pjesnici isticali nad drugima, i da Irri je on bio osobito milostiv, pa su mu oni stvorih velik $as, koji je onda pjesma pronosila u sve krajeve naroda. moglo tored 110 Rodjenje Marka Kraljeviča. Lov lovio Vukašine kralju, Lov lovio tri bijela dana; Kad četvrto jutro osvitalo, Sjede kralju na studenu sfjenu, Kraj sfjene mu koplje udareno, Za koplje je konja privezao Pa se svojim konjem razgovara: „Nu nesrečni Vukašine kralju, Ne da mi se ptica ni vidjeti, A kamoli danas uloviti. Ja gladujem i žedjom i gladom." Al je kralju dozivala vila: „Mudar jesi, al govoriš ludo. Niže tebe jezero zeleno, Kod jezera vila Mandalina, Kazat če ti, kako češ loviti, Ali tešku uzimala plaču, Od junaka ruku i mišice." A kad čuje Vukašine kralju, On posjede dobra konja svoga, Ide kralju kroz goru zelenu, Dobra ga je sreča namjerila: U zelenoj gori kod jezera, Kod jezera vila Mandalina, Al je vilu sanak prevario, Privuče se Vukašine kralju, Ukrade joj krunu i košulju, Ode kralju b’jelu dvoru svome. Kad se vila od sna razabrala, Tužna vila u zlu se vidjela, Jer ne ima krune ni košulje. 111 Leti ona kroz gora zelenu, Sretala je Vukašina kralja Pa je kralju tiho besjedila: „Daj mi, kralju, krunu i košulju, 35 Čestita ču tebe učiniti." Odgovori Vukašine kralju: „Ne ču, vilo, nijednoga dara, Neg ako češ meni ljuba biti." Tužna vila u zlu se vidjela, 40 Ide za njim b'jelom njeg'vom dvoru, Vjenča vilu Vukašine kralju, Dva je njemu porodila sina, Prvoga je Kraljeviča Marka, A drugoga Andriju nejaka. 45 A kad bilo devetnaest godina, Ženi Marka Vukašine kralju, Pred dvorom mu divno kolo igra. Al govori vila Mandalina: „Daj mi krunu, Vukašine kralju! 50 Otič ču ti razigrati kolo." Prevari se Vukašine kralju Pa joj dade krunu i košulju. Ode vila kolo razigrati, Dvaput se u kolu okrenula, 55 A treči put u oblake skače, Iz oblaka vila podvikiva: „Ostaj s Bogom, Vukašine kralju! Mož me čuti, al ne češ me vidjet." Tad govori Vukašine kralju: 60 „Vrati mi se, vilo Mandalino! Kom ostavi Andriju nejaka, Ludo mlado od pol godinice ?“ Odgovori vila Mandalina: 112 „Ne brini se, Vukašine kralju! 65 Andriju če odgojiti majka, Jutrom rano i večeri kasno." Pa odleti visokoj planini. Nazad se je često povračala, Jutrom rano, a večeri kasno. 70 Andriju je othranila majka, Hranila ga jedanaest godina. Ne vidi je Vukašine kralju, Nit je vidi Kraljeviču Marko, Neg Andrija i ljuba Markova. 75 Marko Kraljevič i Andrijaš. Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala, Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala, Lipo plinke dilila i lipo se razdiljala, I razdiliv se opet se sazivala. Več mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje, dva siromaha, Tere sta dva konjiča mnogo lipo razdilila. O tretjega ne mogoše junači se pogoditi, Neg li su se razgnivala i mnogo se sapsovala. Ono to mi ne bihu, družino, dva siromaha, * 10 1 * Da jedno mi biše vitez Marko Kraljeviču, Vitez Marko Kraljeviču i brajen mu Andrijašu, mladi vitezi. Tuj si Marko potrže svitlu sablju pozlačenu I udari Andrijaša brajena u srdašce. 15 I. sta, starohrv. oblik za 2. lice duala od glagola: biti. 5. tri junačke dobre konje, mj. tri junačka dobra konja. I1. da, interj. u bugaršticama se veoma često upotrebljava ka° uzvik u čudu, ali i u žalosti, a ima ga i u deseteračkim pjesinama. 113 On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku -ere knezu Marku potihora besijaše: »^eda mi te mogu, mili brate, umoliti, Nemoj to mi vaditi sabljice iz srdašca, mili brajene, 20 Ookle ti ne naručam do dvi do tri beside! Kada dojdeš, kneze Marko, k našoj majci junačkoj, Nemoj to joj, ja te molim, kriva dila učiniti; i moj dil češ podati, kneže Marko, našoj majci, Zašto si ga nigdar veče od mene ne dočeka. 25 Ak’ li te bude mila majka uprašati, viteze Marko: Sto mi ti je, sinko, sabljica sva krvava? Nemoj to joj, mili brate, sve istinu kazovati, Ni naju majku nikako zlovoljiti; 30 Oa reci to ovako našoj majci junačkoj: Susrite me, mila majko, jedan tihi jelenčac, Koji mi se ne hti s drumka ukloniti, junačka majko, Ni on meni, mila majko, ni ja njemu. 35 * tuj stavši potrgoh moju sablju junačku, ■' udarih tihoga jelenka u srdašce, ! kada ja pogledah onoga tiha jelenka,.. Odi se htiše na drumku s dušicom razdiliti, ^ide mi ga milo biše, kako mojega brajena, 40 tihoga jelenka, I da bi mi na povrate, ne bih ti ga zagubio. 1 kada te jošče bude naju majka uprašati: —— 17. potihora, adv. složenica od po-tiho-ra; potiho. besijaše, Štok, ^sjedjaše; u čakavskom narječju zamjenjuje se glas dj glasom j. 26. uprašati, glagol, koji se danas više ne govori, a značio je: pitati. 30. naju, starohrv. oblik za genetiv duala zamjenice za prvo lice. 40. uide, starohrv. glagolski prilog prezenta; danas videči. Dr. B Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 8 114 Da gdi ti je, kneže Marko, tvoj brat Andrijašu? Ne reci mi našoj majci istine poništore; Ostao je, reci, junak, mila majko, u tujoj zemlji, Iz koje se ne može od milinja odiliti, Andrijašu; Onde mi je obljubio jednu gizdavu devojku. I otkle je junak tuj devojku obljubio, Nikad veče nije pošal sa mnome vojevati, Sa mnome nije veče ni plinka razdilio. Ona t' mu je dala mnoga bilja nepoznana I onoga vinca junaku od zabitja, gizdava devojka. Ii u skori mu se hočeš, mila majko, nadati. A kad na te napadu gusari u crnoj gori, Nemoj to se prid njimi, mili brate, pripadnuti, Da iz glasa poklikni brajena Andrijaša; Bud da me češ zaman, brate, pri potribi klikovati, Kada mi te začuju moje ime klikujuči kleti gusari, Taj čas če se od tebe junači razbignuti, Kako su se vazda krat, brajene, razbigovali, Kada su te začuli moje ime klikovati; A neka ti vidi tvoja ljubima družina, Koji me si tvoga brata bez krivine zagubio!“ 45. poništore, nikako. 49. devojku; u ovoj čisto ikavsko; pjesmi dolazi ova riječ uvijek 11 ekavskom obliku. 54. vince od zabitja, to je vino, od kojega ako tko pije, zaboravi sv® 1 što je prije bilo; u novijim deseteračkim pjesmama spominje se mjesto toga zaboravna voda triisovina od nekakva bilja. 56. li, veznik mj. današnjega: ali. 66. ljubima, (geliebt), ostatak negdašnjega part. prež, pasiva. 115 Marko Kraljevič i vila. Pojezdiše do dva pobratima Preko krasna Miroča planine; Ta jedno je Kraljeviču Marko, A drugo je vojvoda Milošu; Naporedo jezde dobre konje, Naporedo noše kopija bojna, Jedan drugom belo lice ljubi, Od milošte do dva pobratima; Pake Marko na Šarcu zadrema, Pak besedi pobratimu svome: 10 „A moj brate, vojvoda Milošu 1 Teško me je sanak obrvao, Pevaj, brate, te me razgovaraj." Al besedi vojvoda Milošu; „A moj brate, Kraljeviču Marko! 15 Ja bih tebi, brate, popevao, Al sam sinoč mnogo pio vino U planini s vilom Ravijojlom, Pak je meni zapretila vila, Ako mene čuje da popevam, Hoče mene ona ustreliti I u grlo i u srce živo.“ Al besedi Kraljeviču Marko: „Pevaj, brate, ti se ne boj vile, Dok je mene Kraljeviča Marka 25 I mojega vidovita Šarca 2. Miroč, Miroča, m. planina na Dunavu izmedju Poreča! Brze Palanke. 26. vidovit, adj. dijete, koje se po pričanju rodi u košuljici, zove se vi- d 0 v i t o; takovi poslije čovjek i žena, pripovijedaju, ide s vilama i zna više ® e go drugi ljudi. Šarac naziva se u pjesmi vidovitim ili zato, što ga je Marko kraljevič po priči dobio od nekakve vile, ili što on ima takovih spo¬ sobnosti, kakovih nemaju drugi konji. 116 I mojega šestopera zlatna." Onda Miloš poče da popeva, A krasnu je pesmu započeo Od svih naših boljih i starijih, Kako j' koji držo kraljevinu Po čestitoj po Mačedoniji, Kako sebi ima zadužbinu ; A Marku je pesma omilila, Nasloni se sedlu na oblučje, Marko spava, Miloš popijeva; Začula ga vila Ravijojla Pa Milošu poče da otpeva, Miloš peva, vila mu otpeva, Lepše grlo u Miloša carsko, Jeste lepše nego je u vile. Rasrdi se vila Ravijojla Pak odskoči u Miroč pianinu, Zape luka i dve bele strele, Jedna ud'ri u grlo Miloša, Druga ud'ri u srce junačko. Reče Miloš: „Jao, moja majko! Jao, Marko, Bogom pobratime! Jao, brate, vila me ustreli! A nišam li tebi besedio, Da ne pevam kroz Miroč pianinu?" A Marko se trže iza sanka Pa odskoči s konja šarenoga, Dobro Šarcu kolane poteže, Šarca konja i grli i ljubi: „Jao, Šaro, moje desno krilo! mi vilu Ravijojlu, 27. šestoper, šestoperac, m. buzdovan od šest pera. 35. oblUčje, m. u sedla, što je ispeto na prednjoj strani. 117 Čistim ču te srebrom potkovati, Čistim srebrom i žeženim zlatom; Pokrit ču te svilom do kolena, Od kolena kite do kopita; Grivu ču ti izmešati zlatom, A potkitit sitnijem biserom; Akoli mi ne dostigneš vile, Oba ču ti oka izvaditi, Sve četiri noge podlomiti, Pa ču t' ovde tako ostaviti, Te se tuci od jele do jele, Ko ja Marko bez mog pobratima.“ Dohvati se Šarcu na ramena Pak potrča kroz Miroč pianinu. Vila leti po vrhu planine, Sarac jezdi po sredi planine, Ni gde vile čuti ni videti. Kad je Šarac sagledao vilu, Po s tri kopija u visinu skače, Po s četiri dobre u napredak, Brzo Šarac dostigao vilu. Kad se vila vide na nevolji, Prhnu jadna nebu pod oblake; Poteze se buzdovanom Marko Pustimice dobro neštedice, Belu vilu medj pleči udari, Obori je na zemljicu čarnu Pak je stade biti buzdovanom: Prevrče je s desne na lijevu 65 70 75 80 77. dobre, adverb mj. dobro; proteže se na glagol skače. 82. pustimice, adv. baciti (na pr. buzdovan) tako, da se u zraku °krene. 84. čarni, adj. crn. 118 Pak je bije šestoperom zlatnim: „Zašto, vilo, da te Bog ubije! Zašt' ustreli pobratima moga ? Daj ti bilje onome junaku, 90 Jer se ne češ nanositi glave. “ Sta ga vila Bogom bratimiti: „Bogom brate, Kraljeviču Marko ! Višnjim Bogom i svetim Jovanom! Daj me puštaj u pianinu živu, 95 Da naberem po Miroču bilja, Da zagasim rane na junaku.“ Al je Marko milostiv na Boga, A žalostiv na srcu junačkom, Pusti vilu u pianinu živu; 100 Bilje bere po Miroču vila, Bilje bere, često se odziva: „Sad ču doči, Bogom pobratime!’* Nabra vila po Miroču bilja I zagasi rane na junaku: 1(lJ Lepše grlo u Miloša carsko, Jeste lepše nego što je bilo, A zdravije srce u junaku, Baš zdravije nego što je bilo. Ode vila u Miroč pianinu, 110 Ode Marko s pobratimom svojim, Otidoše Porečkoj krajini, I Timok su vodu prebrodili Na Bregovu selu velikome, Pa odoše krajini Vidinskoj; 112 113 114 115 112. Poreč, m. ostrvo na Dunavu, što pripada Srbiji. 113. Timok, Timoka, m. voda na granici medju Srbijom i Bugarskoffl- 114. Bregovo, n. selo na lijevom brijegu rijeke Timoka u Srbiji. 115. Vidin, Vidina, m. varoš u Bugarskoj. 119 Ali vila medj vilama kaže: „0 čujete, vile drugarice! Ne streljajte po gori junaka, Dok je glasa Kraljeviča Marka I njegova vidovita Šarca 120 I njegova šestopera zlatna; Sto sam jadna od njeg pretrpila! I jedva sam i živa ostala." Marko Kraljevič i Ljutica Bogdan. Poranile tri srpske vojvode Od Kosova uz kršno primorje : Jedno bješe od Prilipa Marko, Drugo bješe Relja od Pazara, Treče bješe Miloš od Pocerja; 2 * 4 5 2. Kosovo uz kršno primorje; to nije Kosovo polje, gdje je poginuo Kn ez Lazar, več jedna dolina u Dalmaciji kod Knina, opkoljena kame- n 'tijem planinama, u kojoj je devet sela, Ovo je Kosovo znamenito u Mvatskoj povijesti, jer tu je prema kronici popa Dukljanina „u petih Cr >kvah u Kosovi" prigodom sabora poginuo kralj Zvonimir, 4. Novi Ptizdr, m. grad u vilajetu kosovskom u Staroj Srbiji, na r ’)eci Raški. 5. Pocerje ili Pocerina, m, kraj oko planine Cera u šabačkom okrugu u Srbiji. U ovome kraju smjestila je narodna pjesma kosovskoga junaka Miloša Obilica te ga zove „Miloš od Pocerja“. Priča se, da su dvori Miloševi bili u Pocerini u selu Dvoriš tu. Tu ima još i danas "Miloševa Banja", gdje je on, pripovijedaju, nehote ustrijelio pusti- n )aka Zosima, te da to pokaje, načinio je manastir Tuma n. U selu ^vorištu ima i jedan grob s velikim kamenom čelo glave, a narod Priča, da je to grob Miloševe sestre, koja je, vele, tu pljela pšenicu, a Miloš misleči, da je to košuta, ubio je buzdovanom pustimice s Troja- n °va grada. I druga neka izokolna mjesta u Pocerju vežu se pričom ime Miloševo, ali mi ipak ne znamo, da li u tom bogatom narodnom 120 Udariše pokraj vinograda, Vinograda Ljutice Bogdana. Igra konja Relja od Pazara, Nagoni ga preko vinograda, Pa on lomi grozna vinograda; 10 Veli njemu od Prilipa Marko: „Prodj' se, Relja, grozna vinograda; Da ti znadeš, čij' su vinogradi, Daleko bi konja obgonio: Vinograd je Ljutice Bogdana. 15 Ja sam jednom ovuda prošao I lomio grozna vinograda, Pripazi me Ljutica Bogdane Na kobili tankoj bedeviji; Ja ne smjedoh ščekati Bogdana, 20 Več pobjegoh uz kršno primorje; Potjera me Ljutica Bogdane Na njegovoj tankoj bedeviji; Da mi ne bi Šarca od mejdana, Doista me uhvatiti ščaše; 25 Več mi Šarac stade odmicati, A kobila poče ostajati. Kad to vidje Ljutica Bogdane, On poteže tešku topuzinu, pričanju ima trunak istine, jer historija o njemu do njegova junačkog djela na Kosovu ne zna nista. U starijim pjesmama nigdje se ne spo- minje, da je Miloš iz Pocerja (u Kačičevu ,,Razgovoru ugodnom“ vek se za nj, da je „od Novoga Pazara"), pa če to biti tvorevina novijega vremena. U doba ustanka Karadjordjeva živio je doista junak Miloš Pocerac, vojvoda pocerski, što ga je Karadjordje veoma milovao 1 nazvao svojim posinkom poradi njegova junaštva, pa je i narod o njem 1 - 1 pjevao. Bit če, da je u to doba prešao nadimak ,,od Pocerja 1 * s ovog a Miloša na vojvodu kneza Lazara. 19. bedevija, f. kobila arapska. 121 Pusta za mnom uz kršno primorje, 30 Dohvati me po svilenu pasu, Pobratime, sapom od topuza, Stjera mene za uši Sarinu; Jedva mu se u sedlo povratih I utekoh uz kršno primorje. 35 Ima otad sedam godinica, Več ovuda nijesam prošao." Istom oni u besjedi bjehu, Dok se pramen zapodjede tame Vinogradu uz ravno primorje. 40 Pogledaše tri srpske vojvode, Al eto ti Ljutice Bogdana I sa njime dvanaest vojvoda! Kad to vidje Kraljeviču Marko, On besjedi Relji i Milošu: 45 „Cujete li, do dva pobratima! Eto nama Ljutice Bogdana, Sva tri čemo izgubiti glave, Več hodite, da mi pobjegnemo." Al govori Miloš od Pocerja: 50 „Pobratime, Kraljeviču Marko! Danas misle i govore ljudi, Da tri bolja ne ima junaka Od nas ove tri srpske vojvode; Bolje nam je sva tri poginuli, 55 Neg sramotno danas pobjegnuti." Kad to začu Kraljeviču Marko, On im onda drugu progovara: „Cujete li, do dva pobratima! A vi hod'te, da ih dijelimo: 60 II volite na sama Bogdana, 32. sap, sapa, m. držalje, držak; ono u orudja, što se drži rukom. 122 II njegovih dvanaest vojvoda?" Veli njemu i Miloš i Relja: ,,Mi volimo na sama Bogdana." To je Marko jedva dočekao. U to doba i Bogdan dopade. Trže Marko tešku topuzinu Pak potjera dvanaest vojvoda; Dok s' okrenu nekolika puta, Svih dvanaest od konja rastavi I bijele saveza im ruke, Potjera ih oko vinograda; Al eto ti Ljutice Bogdana, Gdje on goni Relju i Miloša, Obojici savezao ruke. Kad to vidje Kraljeviču Marko, Prepade se, kako nikad nije, Pak sta gledat, kud če pobjegnuti, Ali njemu odmah na um pade, Gdje su s’ jedan drugom zavjerili: Gdje se jedan u nevolji nadje, Da mu drugi u pomoči bude; Pak poteze dizgene Sarinu, Samur-kalpak na čelo namače Te sastavi samur i obrve, A poteze sablju okovanu, Na Bogdana pogleda popreko. Stade Bogdan ukraj vinograda, 65 70 75 80 85 83. dizgen, m. od uzde ono, što se drži u rukama, kad se jašei uzdice, vodjice. 84. sdmttr-kdlpak, m. kalpak od samurovine; samur, m. zvjerka zerdav ; samurovina, koža njena. 87. popreko, m. poprijeko; ekavski oblik u ijekavskoj pjesmi, da stih ne izadje predugačak. 123 Kad sagleda črne oči Marku, I kakav je na očima Marko, 90 Pod Bogdanom noge obumreše. Gleda Marko Ljuticu Bogdana, Bogdan gleda Kraljeviča Marka, A ne smije jedan na drugoga; Dockan reče Ljutica Bogdane: 95 „Hodi, Marko, da se pomirimo: Pusti meni dvanaest vojvoda, Da ti pustim Relju i Miloša.“ To je Marko jedva dočekao, Pusti njemu dvanaest vojvoda, 100 Bogdan pusti Relju i Miloša. Skide Marko mješinu sa Šarca, Pak sjedoše piti rujno vino, Mezele ga groznim vinogradom; A kad a se vina nakitiše, 1° 5 Ustadoše tri vojvode srpske, Dobrijeh se konja dohvatiše ; Reče Marko Ljutici Bogdanu : „S Bogom ostaj, Ljutica Bogdane! Da s' u zdravlju opet sastanemo 110 I crvena vina napijemo!" Veli njemu Ljutica Bogdane: „S Bogom poš'o, Kraljeviču Marko! Več te moje oči ne vidjele ! Kako si me danas prepanuo, 115 Nikada te poželjeti ne ču.“ Ode Marko uz kršno primorje, Osta Bogdan ukraj vinograda. --- 91. obumreše, mj. obumriješe. 104. mezetiti (zubeissen), na ovome mjestu mezeti se vino, t. j. ju- piju vino, a k torne jedu grozdje. 124 Marko Kraljevič i beg Kostadin, Konje jašu do dva pobratima, Beg Kostadin i Kraljevič Marko; Beg Kostadin besedio Marku: „Pobratime, Kraljeviču Marko! Da ti meni o jeseni dodješ, O jeseni o Dmitrovu danku, A o mome krsnome imenu, Pa da vidiš časti i poštenja, A i lepa, brate, dočekanja, I gospodske djakonije redom.“ Al besedi Kraljeviču Marko: „Ne hvali se, beže, s dočekanjem! Kad ja tražih brata Andrijaša, Ja se desih u dvoru tvojemu 0 jeseni o Dmitrovu danku A o tvorne krsnome imenu, Vidio sam tvoje dočekanje I videh ti do tri nečoveštva." Al besedi beže Kostadine: „Pobratime, Kraljeviču Marko! Ta kakva mi nečoveštva kažeš ?“ Veli njemu Kraljeviču Marko: „Prvo ti je, brate, nečoveštvo: Dodjoše ti do dve sirotice, 7. krsno ime; svaki Srbin (upravo svaka kuča) ima po jedan da 11 u godini, koji on slavi, i to se zove krsno ime; ponajviše slave Nikoli' dan, Jovanj-dan, Gjurdjev dan, Arandjelov dan i t. d„ i to se ne ffl 1 ' jenja, nego ostaje od koljena do koljena. Krsno ime slave i Hrvati 0 nekim krajevima Dalmacije, i to se spominje več od najstarijih vremena' 13. 0 torne, kako je Kraljevič Marko tražio brata Andriju, sač°' vane su dvije narodne pjesme o Vukovu zborniku, knj. VI. br. 16 i D' 125 Da j' nahraniš hleba bijeloga I napojiš vina crvenoga; A ti veliš dvema sirotama: Id' odatle, jedan ljudski gade I Ne gad'te mi pred gospodom vina! A meni je žao, beže, bilo, Žao bilo dveju sirotica, Pa ja uzeh do dve sirotice, Odvedoh ih dole na čaršiju, Nahranih ih hleba bijeloga I napojih vina crvenoga, Pa. pokrojih na njih čisti skerlet, Cisti skerlet i zelenu svilu, Pa ih onda poslah dvoru tvorne, A ja, beže, gledim iz prikrajka, Kako češ ih onda dočekati; A ti uze jedno siročadi, Uze njega na lijevu ruku, Drugo uze na desnicu ruku, Odnese ih u dvore za stole; Jed'te, pijte, gospodski sinovi! Drugo ti je, beže, nečoveštvo: Sto su bili stari gospodari, - Pa su svoju haznu izgubili, I na njima stari skerlet beše, One mečeš u donju trpezu; A koji su novi gospodari I odskora haznu zametnuli I na njima novi skerlet beše, 25. hleba bijeloga mj. beloga, poradi stiha. 33. čaršija, f. pijača, poljana, trg. 48. hazna, f. blagajnica, blago. 50. trpeza, f. sto. 25 30 35 40 45 50 126 One mečeš u gornju trpezu, Pred njih nosiš vino i rakiju I gospodsku djakoniju redom. Treče ti je, beže, nečoveštvo : Ti imadeš i oca i majku, Nijednoga u astalu nema, Da ti pije prvu času vina.“ Marko Kraljevič poznaje očinu sablju. Rano rani Turkinja djevojka, Prije zore i bijela dana, Na Mariču bijeliti platno. Do sunca joj bistra voda bila, Od sunca se voda zamutila, Udarila mutna i krvava Pa pronosi konje i kalpake, Ispred podne ranjene junake; Pa nanese jednoga junaka, Uzela ga voda na maticu, Okreče se niz vodu Mariču. Vidje junak kod vode djevojku Pa je poče Bogom sestrimiti: „Bogom sestro, lijepa djevojko! Bači meni jednu krpu platna, Izvadi me iz vode Marice, Cestitu ču tebe ostaviti.“ 59. astdl, astala, m. sto; Madžari su uzeli našu riječ sto i načinil* asztal, a tako pomadžarenu riječ prihvatio je natrag naš narod u nekif 1 krajevima. 3. Marica, rijeka, što izvire ispod gore Rila, protječe kroz istočn u Rumeliju uz gradove Plovdiv i Drinopolje, a ulazi u Egejsko more. 127 Djevojka je za Boga primila: Bači njemu jedan kraj od platna, Izvadi ga vodi na obalu. 20 Na junaku rana sedamnaest; Na junaku čudno odijelo; O bedri mu sablja okovana, Na sablji su tri balčaka zlatna, U balčacim' tri kamena draga; 25 Valja sablja tri careva grada. Veli junak Turkinji djevojci: „Sestro moja, Turkinja djevojko! Koga imaš kod bijela dvora?" Reče njemu Turkinja djevojka: 30 „Imam jednu ostarjelu majku I imadem brata Mustaf-agu.“ Progovara dobar ranjen junak: „Sestro moja, Turkinja djevojka! Idi kaži bratu Mustaf-agi, 35 Da me nosi dvoru bijelome; Kod mene su tri čemera blaga, U svakome po trista dukata; Ja ču jedan tebi pokloniti, Drugi tvorne bratu Mustaf-agi, 40 A treči ču sebi ostaviti, Da ja vidam moje grdne rane; Ako Bog da, te rane izvidam, Cestitu ču tebe ostaviti I tvojega brata Mustaf-agu.“ 45 Ode cura dvoru bijelome Te kazuje bratu Mustaf-agi; 32. aga, m. gospodin; kaže se samo Turčinu. Kad se agi kaže i lrr| c, tada riječ aga ide za imenom; tako ovdje Mustaf-aga. 37. čemer, m. pojas, u kome se noše novci. 128 „0 moj brate, aga Mustaf-aga! Dobila sam ranjena junaka Na Marici na vodi studenoj; Kod njega su tri čemera blaga, U svakome po trista dukata: Jedan hoče meni pokloniti, A drugi če tebi, Mustaf-aga, A treči če sebi ostaviti, 55 Da on vida svoje grdne rane; Nemoj mi se, brate, prevariti, Da pogubiš ranjena junaka, Donesi ga dvoru bijelome." Ode Ture na vodu Mariču. A kad vidje ranjena junaka, Uze gledat sablju okovanu: Mahnu njome, ods'ječe mu glavu, Skide s njega divno odijelo, Pa on ode dvoru bijelome. 63 Pred njega je sestra izlazila, A kad vidje, šta je učinio, Ona reče bratu Mustaf-agi: „Zašto, brate, da od Boga nadješ! Zašto zgubi moga pobratima? 70 Na što si se, bolan, prevario? A na jednu sablju okovanu! Eda Bog da, odsjekla ti glavu!" To mu reče, uz kulti uteče. Malo vr'jeme za tim postajalo, 75 Dodje ferman od čara turskoga Mustaf-agi, da ide na vojsku. Ode Mujo na carevu vojsku, 76. ferman, fermana, m. pisana zapovijed ili naredba od čara tur- skoga. 129 Pripasao sablju okovanu; A kad dodje u carevu vojsku, 80 Gleda sablju malo i veliko; Nikome se izvaditi ne da. Ode sablja od ruke do ruke, Dodj’ u ruke Kraljeviču Marku, Sama mu se sablja izvadila. 85 Kad je Marko sablju zagledao, Al na sablji tri slova hriščanska: Jedno slovo Novaka kovača, Drugo slovo Vukašina kralja, Treče slovo Kraljeviča Marka. 99 Pita Marko Ture Mustaf-agu: „Oj Boga ti, tursko momče mlado! Otkud tebi ova britka sablja ? Ili si je za blago kupio ? Ili si je u boju dobio ? 95 Ili ti je od baba ostala? Ili ti je ljuba donijela, Donijela ljuba od miraza?“ Veli njemu Ture Mustaf-aga: „Oj Boga mi, kaurine Marko! 100 Kad me pitaš, pravo ču ti kazat.“ Sve mu kaza, kakono je bilo. Veli njemu Kraljeviču Marko: „Zašto Ture, da od Boga nadješ! Nijesi mu rane izvidao ? 105 Danas bili ti dao agaluke Kod našega čara čestitoga.'* Veli njemu Ture Mustaf-aga: 100. kau rin, m. nevjernik; tako Turci nazivaju krščane. 106. agaluk, m. aginska vlast i aginsko dobro. Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi 9 130 „Be ne luduj, kaurine Marko ! Da ti možeš dobit agaluke, Najprije bi sebi izvadio; Več daj amo sablju okovano." Mahnu sabljom od Prilipa Marko, Skide glavu Turčin-Mustaf-agi. Otidoše čaru kazivati, Car po Marka opravio sluge; Kako koji Marku dolažaše, Marka zove, Marko ne govori, Več on sjedi, pije mrko vino; Kad se Marku veče dosadilo, On prigrnu čurak naopako, A uzima tešku topuzinu Pa otide čaru pod čadora; Koliko se razljutio Marko, U čizmama sjede na serdžadu Pa pogleda čara poprijeko; Krvave mu suze iz očiju. Kad je čare sagledao Marka I pred njime tešku topuzinu, Car s' odmiče, a Marko primiče, Dok dotjera čara do duvara; Car se maši u džepove rukom Te izvadi stotinu dukata Pa ih daje Kraljeviču Marku: „Idi, Marko, napij mi se vina; 110 115 120 125 130 135 109. be, uzvik, kojim se govor utvrdjuje, i to prema drugotne četnU protivnom. 111. izvaditi; u pjesmi (i na ovome mjestu) dolazi u značenju: izmo¬ liti, iziskati. 121. čiirak, curka, m. haljina krznom postavljena. 125. serdžada, f. sag, na kome se sjedi i klanja. 131. duvar, m. zid. 131 Sto su mi te tako razljutili?" —- „Ne pitaj me, čare poočime! Poznao sam sablju baba moga; Da sam Bog do u tvojim rukama, I ti bi me 'vako razljutio." 140 Pa on usta i ode čadoru. Marko Kraljevič i Filip Madžarin. Vino pije tridest kapetana U Karlovcu bijelome gradu, Medju njima Filip Madžarine, A do njega Zmaj-despote Vuče. 2. Karlovac stoji ovdje mjesto Karlovci, grad u Srijemu, na Du- na Vu; tako se kaže Drobnjak i Drobnjaci, Križevac i Križevci, Met- kovič i Metkoviči i t. d, 3. Filip Madžarin; ovaj junak, o kome dosta pjevaju naše narodne Plesme, istovetan je s jednim madžarskim velikašem, koji je živio potkraj XIV. i na početku XV. stolječa. Rodom bio je Firentinac te se zvao ^hilippo de Scolaris, a došao je kao mlad čovjek u Budim na dvor kralja Sigismunda, koji ga je osobito zavolio. U povjesnim izvo- r,r na on se obično zove Pipo de Ozora, po imanju svoje žene, Bar- Arbe Ozorske, kraj Temišvara, i Pipo Spano, jer bijaše veliki župan krnišvarski. Negdje oko 1394. god. pobune se 32 velikaša i plemiča Madžarska protiv Sigismunda i zavjere se, da če ga ubiti. Filip udje u Vag zavjeri i za vremena pozove kralja u svoj sigurni grad Ozoru i P°tnalo okupi oko kralja vjerne njegove i pritisne urotnike, te se pre- 'bdu kralju. Po savjetu Filipovu dade ih Sigismund sve poubijati i nji- ^°Va tijela izložiti za nekoliko dana na strah i trepet nemirnoga madžar- Aog a plemstva. Ovoj historičkoj činjenici sačuvao se trag u našoj Plesrni, gdje Filip Madžarin veli, da u gradu Karlovcu ima trideset i tri kule, a on je svaku glavom nakitio, samo nije kule na čupriji, a nju če s koro nakititi rusom glavom Kraljeviča Marka. 4. Zmaj despot Vuk, m. o junaku ovome bit če govora u ciklusu ^ es pota Brankoviča. 132 Dokle su se vina napojili I od vina čeif zadobili, Pa se hvali tridest kapetana, Sto je koji roblja narobio, Koliko li glava odsjekao; Ali veli Filip Madžarine : „Bračo moja, tridest kapetana! Vidite li bijela Karlovca I u njemu tridest i tri kule? Ja sam svaku glavom nakitio, Do nijesam kulu na čupriji, A i nju ču skoro okititi Rusom glavom Kraljeviča Marka. “ To govori Filip Madžarine, A mišljaše, nitko ga ne čuje Od Markovih vjernih prijatelja; Al ga čuje Zmaj-despote Vuče, Pobratim je Kraljeviču Marku, Pa se skoči od zemlje na noge, Dohvatio divit i hartiju, Te je sitnu knjigu napisao Ka Prilipu gradu bijelome Pobratimu Kraljeviču Marku, 'Vako Vuče Marku govoraše: „Cuješ li me, Bogom pobratime! Evo imaš grdna dušmanina U Karlovcu Filip-Madžarina, On se jeste, brate, zarekao, Da če tvoju ukinuti glavu, Njom bijelu nakititi kulu; No se čuvaj, Bogom pobratime, 6. čeif, čef, m. dobra volja, veselje, sloboda. 24. divit, m. sprava za mastilo. 133 Od Filipa kake prijevare.“ Pa mu Vuče knjigu opravio. On se skoči na noge lagane, 40 Opremi se na bijeloj kuli I pripasa sablju okovanu I prigrnu čurak od kurjaka, Pa se skide u arove donje Te opremi Šarca debeloga: 45 Pokri njega surom medvjedinom, A zauzda djemom od Čelika, Objesi mu tešku topuzinu I gadare s obadvije strane; Pa se Šarcu na ramena baci, A uprti koplje ubojito. Ode pravo niz Kosovo ravno, Od Pazara lomnim Vlahom Starim, Pa se spusti Valjevskoj nahiji, Ode pravo preko Mačve ravne 55 Dokle dodje seru Dmitrovici, Tuna Marko Savu prebrodio, Ode pravo preko Sr'jema ravna. A kad dodje ka Karlovcu gradu, Ode Marko niz novu čaršiju, 60 Dokle dodje dvoru Filipovu, 47. dfem, m. gvoždje na uzdi, što stoji konju u zubima i oko usta. 49. gadar, gadara. m. sablja, što se nosi pod kolanom. 53. Stari Vlah, m. dio južne Srbije. • 54. Vdljevskd ndhija, f. okrug u Srbiji, kojemu je središte grad Va¬ ljevo. 55. Mačva (ravna), f. jedna knežina šabačke nabije izmedju pla- Cera i voda Save i Drine. 56. šer, m. varoš. — Dniltrovica, f. varoš u Srijemu, na Savi. 57. tuna, adv. složeno od tu-na; cestice -na i -no dodaju se i dru- ^ lrn prilozima, na pr. ovdje-no, ovdje-na. 134 Ugna Šarca u mermer-avliju Pa ga dogna pred bijele dvore, Al Filipa doma ne bijaše, Več otišo u lov u pianinu, No mu stoji ljuba Andjelija, A oko nje četiri dvorkinje Te joj drže skute i rukave. Kada dodje Kraljeviču Marko, On joj Božju pomoč nazivao: „Božja pomoč, moja snaho mila! Je 1' kod dvora Filip pobratime?" A veli mu ljuba Filipova: „Id' otale, gola dervišino! S takijem se Filip ne bratimi." Kad to čuo Kraljeviču Marko, Udari je dlanom po obrazu, Na ruci mu burma pozlačena, Načini joj ranu na obrazu I tri zdrava pomjeri joj zuba, Pa joj skide tri niza dukata Te ih baci u svilne džepove, Pa govori ljubi Filipovoj: „Pozdravi mi Filip-Madžarina, Kada dodje ozgo iz planine, Neka dodje u novu mehanu, Da se rujna nakitimo vina, Ni za moje ni njegovo blago, 62. mermer, m. mramor, ali i svaki tvrdi kamen; mermer-avlija kamena avlija. 66. Andjelija, f. žena Filipova bila je Barbara, grofica ozorska. 74. dervišina, f. augm. od derviš, turski kaludjer. 86. mehana, f. krčma. 135 Več za tvoga zlačena djerdana." Pa okrenu pomamna Sarina, Ode pravo u novu mehanu; Odja Šarca, sveža pred mehanu, A on sjede piti rujno vino. Malo bilo, zadugo ne bilo, Dodje Filip dvoru bijelome, A srete ga ljuba Andjelija, Roni suze niz bijelo lice, Drži krvav jagluk u rukama, A pita je Filip Madžarine: „Sto je tebi, moja vjerna ljubo? Te proljevaš suze od očiju, Držiš krvav jagluk u rukama?" Ode njemu ljuba govoriti: „Gospodam, Filip-Madžarine! Ti kad ode u lov u pianinu, A ja stajah pred bijelom kulom, Vrag donese jednu dervišinu, Na njemu je čurak od kurjaka, Pa po čurku sablju pripasao, Uprtio koplje na ramena, Pa on jase konja šarenoga, Pa ga dogna pred bijelu kulu, Meni Božju pomoč nazivao: Božja pomoč, moja snaho mila! Je li doma Filip pobratime ? A ja njemu Boga ne prihvatih, No ovako njemu pregovorih: 95 100 105 110 115 89. djerdan, djerdana, m. ogrlica; djerdane noše žene i djevojke 0 Vratu; oni su od različnijeh novaca ili od bisera. 92. odja, stegnuto mj. odjaha. 98. jagluk, m. vezen ubrus za utiranje znoja. 136 Id' otale, gola dervišino! S takijem se Filip ne bratimi! A on dogna konja šarenoga, Udari me dlanom po obrazu, Na ruci mu burma pozlačena, Nagrdi mi prebijelo lice, A pomjeri do tri zdrava zuba; Skide s mene tri niza dukata Pa otide u novu mehanu, A tebe je 'vako pozdravio: Da otideš u novu mehanu, Da se rujna napojite vina, Ni za tvoje ni njegovo blago, Več za moga zlačena djerdana/ Kad to začu Filip Madžarine, A on reče ljubi Andjeliji: „Muč', ne plači, moja vjerna ljubo! Sad če njega Filip uhvatiti, Dovest ču ga dvoru bijelome, Nek ti njiha u bešici sina." Pa okrenu suru bedeviju, Ode pravo niz novu čaršiju, Doke dodje pred novu mehanu, Ali Sarac vezan pred vratima, Filip nagna suru bedeviju, Da unidje u novu mehanu, Ali ne da Sarac od mejdana, Več kobilu bije po rebrima; Naljuti se Filip Madžarine Pa potrže perna buzdovana, Ode biti pred mehanom Šarca; 120 125 130 135 140 145 137. bešika, f. kolijevka. 140. doke, mj. dokle. 137 Al propišta Šarac pred mehanom: „Avaj meni do Boga miloga! 150 Gdje pogiboh jutros pred mehanom Od silnoga Filip-Madžarina A kod moga slavna gospodara!" No mu reče iz mehane Marko: „Propusti ga u mehanu, Šarce!“ 155 Kad je Šarac saslušao Marka, Propusti ga u novu mehanu, A kad Filip udje u mehanu, A on Marku Boga ne naziva, Veče trže tešku topuzinu 160 Pa udari Kraljeviča Marka, Udari ga u pleči junačke, Ali Marko ni habera nema, Veče veli Filip-Madžarinu: „Sjedi s mirom, madžarsko kopile! 165 Ne budi mi po kožuhu buha, Več odjaši, da pijemo vino, Pa još ima dana za mejdana.“ Al to Filip ne slušaše Marka, Več ga ud'ri u desnicu ruku 170 Te mu razbi času pozlačenu, A prosu mu crveniku vino. Kad to vidje Kraljeviču Marko, A on skoči od zemlje na noge, Na Madžara juriš učinio, 175 Njegovu mu sablju ugrabio Te ga njome Marko udario, Udari ga po desnu ramenu, Razdvoji ga na sedlu bojnome, 163. haber, m. glas; ni habera nema, t. j. nije mu ni brige. 138 Pa kroz njega Marko dohvatio 180 Na vratima mermera kamena I njega je pola presjekao, Pa je oštru sablju zagledao, Pa govori Kraljeviču Marko: ,,Mili Bože, čuda velikoga! 188 Dobra gvoždja u loša junaka!“ Njome mahnu, ods'ječe mu glavu Pa je Šarcu baci u zobnicu, Ode pravo dvoru Filipovu Te mu obi bijelu riznicu, 190 Iz nje Marko povadio blago, Pa otide drumom pjevajuči. Osta Filip nogom kopajuči, A ljuba mu mlada kukajuči. Marko Kraljevič i Musa kesedžija. Vino pije Musa Arbanasa U Stambolu u krčmi bijeloj; Kad se Musa nakitio vina, 1. Musa Arbanasa, ovako zvahu Mojsiju, kapetana Jurja Kastriotie a Skenderbega, o kome govori Kačič u snom ..Razgovoru ugodnom". Musu se Kastriotič najviše pouzdavao, jer je bio prvi medju njegovii” junacima, a baš poradi toga nastojao je i sultan Mehmed sklonuti Musu obečavši mu kraljevstvo Albanije, da se odmetne od svoga gospodar®' Musa se doista odvrže i dodje u Carigrad, polakomivši se za sjajm 111 obečanjima, te podje na čelu turske vojske protiv Skenderbega (1454-)' ali ovaj ga potuče. Musa se vrati smučen u Carigrad, a sultan ga istjer a iz svoga dvora. Nesretni Musa uhvati prvu zgodu te pobježe u Albanil 11 i došavši skrušeno pred Skenderbega s lancem oko vrata moljaše g a ' da mu oprosti, a ovaj ga primi natrag i vrati mu predjašnju čast i ugled' 2. Stambol, m. Carigrad. 139 Onda poče pijan besjediti: ,,Evo ima devet godinica, Kako dvorim čara u Stambolu, 5 Ni izdvorih konja ni oružja, Ni dolame nove ni polovne; Al tako mi moje vjere tvrde! Odvrč ču se u ravno primorje, 10 Zatvorit ču skele oko mora I drumove okolo primorja, Načinit ču kulu u primorju, Oko kule gvozdene čengele, Vješat ču mu hodže i hadžije." 15 Stogodj Ture pjano govorilo, To trijezno bješe učinilo : Odvrže se u primorje ravno, Pozatvora skele oko mora I drumove okolo primorja, 20 Kud prolazi carevina blago, Na godinu po trista tovara, Sve je Musa sebi ustavio; U primorju kulu načinio, Oko kule gvozdene čengele, 25 Vješa čaru hodže i hadžije, Kada čaru tužbe dodijaše, Posla na njga Cuprilijč-vezira I sa njime tri hiljade vojske ; 8. dotama, f. narodna duga donja haljina, po kojoj se pas opasuje. 11. skela, f. na vodi ono mjesto, gdje se prevozi preko nje. 14. čengel. m. gvozdena kuka. 15. hbdža, m. muhamedovački duhovnik. — hadžija, m. koji hriš- čanin otide na Jerusolim, a Turčin na Meku, onaj se poslije zove i piše hadžija, dok je živ, na pr. Hadži-Prodan, Hadži-Osman. 21. kud prolazi carevina blago mj. carsko blago (isp. žutica na- r anča mj. žuta naranča, Ijepota djevojka mj. lijepa djevojka). 140 Kad dodjoše u ravno primorje, Sve polomi Musa po primorju I uhvati Čuprilijč-vezira, Saveza mu ruke naopako, A sveža mu noge ispod konja Pa ga posla čaru u Stambola. Stade čare mejdandžije tražit, Obečava nebrojeno blago, Tko pogubi Musu kesedžiju; Kako koji tamo odlažaše, Več Stambolu on ne dolažaše. To se čare ljuto zabrinuo; Al mu veli hodža Cuprilijču: „Gospodine, čare od Stambola! Da je sada Kraljeviču Marko, Zgubio bi Musu kesedžiju," Pogleda ga čare poprijeko Pa on proli suze od očiju: „Prodji me se, hodža Cuprilijču! Jer pominješ Kraljeviča Marka ? I kosti su njemu istrunule; Ima puno tri godine dana, Kako sam ga vrgo u tamnicu, Nijesam je više otvorio." Veli njemu hodža Cuprilijču: „Na milosti, čare gospodine! Sta bi dao onome junaku, 32. Čuprilijč vezir, bijaše doista znameniti turski veliki vezir, koj> je osvojio Beograd 1690. god. Nije dakako neobičan pojav, što se u ovoj pjesmi pjeva kao o suvremenicima: o Marku Kraljeviču, Musi Arbanasi i veziru Čuprilijču, od kojih je prvi živio u 14., drugi u 15., a treči u 17. stolječu. 38. kesedžija, m. u Turaka hajduk na konju. 141 Koji bi ti živa kazo Marka ?“ Veli njemu čare gospodine: „Dao bi mu na Bosni vezirstvo Bez promjene za devet godina 60 Da ne tražim pare ni dinara." Skoči hodža na noge lagane Te otvori na tamnici vrata I izvede Kraljeviča Marka, Izvede ga pred čara čestitog; 65 Kosa mu je do zemljice črne, Polu stere, polom se pokriva; Nokti su mu, orati bi mogo; Ubila ga memla od kamena, Pocrnio kao kamen sinji. 70 Veli čare Kraljeviču Marko, „Jesi 1’ gdjegodj u životu, Marko?" — „Jesam čare, ali u rdjavu." Sjede čare kazivati Marku, Sto je njemu Musa počinio; 75 Pa on pita Kraljeviča Marka: „Možeš li se, Marko, pouzdati, Da otideš u primorje ravno, Da pogubiš Musu kesedžijii ? Dat ču blaga, koliko ti drago." 80 Veli njemu Kraljeviču Marko: „Aja, bogme, čare gospodine! Ubila me memla od kamena, Ja ne mogu ni očima gledat, Kamol' s Musom mejdan dijeliti ! 85 61. para, f. novac. — dinar, m. (grč. riječ), novac u različita vre¬ mena od različite vrijednosti. 69. memla, f. vlaga. 82. aja, interj. uzvik, kojim se poriče. 142 Namjesti me gdjegodj u mehanu, Primakni mi vina i rakije I debelog mesa ovnujskoga I beškota hljeba bijeloga; Da posjedim nekoliko dana, Kazat ču ti, kad sam za mejdana." Car dobavi tri berbera mlada: Jedan mije, drugi Marka brije, A treči mu nokte sarezuje; Namjesti ga u novu mehanu, Primače mu vina i rakije I debela mesa ovnujskoga I beškota hljeba bijeloga. Sjede Marko tri mjeseca dana, Dok je život malo povratio; Pita čare Kraljeviča Marka: „Možeš li se veče pouzdati? Dosadi mi ljuta sirotinja Sve tužeči na Musu prokletog." Veli Marko čaru čestitome: „Donesi mi suhe drenovine Sa tavana od devet godina, Da ogledam, može li što biti. 1 * Don'ješe mu suhu drenovimi, Steže Marko u desnicu ruku, Prste drvo na dvoje na troje; Al iz njega voda ne udari: „Bogme, čare, jošte nije vr'jeme.“ Tako stade jošte mjesec dana, Dok se Marko malo ponačini; Kada vidje, da je za mejdana, Onda iste suhu drenovinu. 90 95 100 105 110 115 89. beškot, m. nekakav hljeb (panis delicatior). 143 Donesoše drenovimi Marku; Kad je steze u desnicu ruku, Prste pusta na dvoje na troje, I dv'je kaplje vode iskočiše. Tada Marko čaru progovara: „Prilika je, čare, od mejdana.*' Pa on ode Novaku kovaču: „Kuj mi sablju, Novače kovaču! Kakvu nisi prije sakovao." Dade njemu trideset dukata, Pa on ode u novu mehanu, Pije vino tri, četiri dana, Pak pošeta opet do Novaka: ,,Jesi F, Novo, sablju sakovao?" Iznese mu sablju sakovanu. Veli njemu Kraljeviču Marko: ,,Je li dobra, Novače kovaču?*' Novak Marku tiho govorio: ,,Eto sablje, a eto nakovnja, Ti ogledaj sablju, kakva ti je." Mahnu sabijom i desnicom rukom I udari po nakovnju Marko, Nakovnja je pola presjekao, Pa on pita Novaka kovača: „Oj Boga ti, Novače kovaču, Jesi F ikad bolju sakovao?" Veli njemu Novače kovaču: ,,Oj Boga mi, Kraljeviču Marko! Jesam jednu bolju sakovao, Bolju sablju, a boljem junaku: Kad s' odvrže Musa u primorje, Sto sam njemu sablju sakovao, Kad udari njome po nakovpju, 120 125 130 135 140 145 150 144 Ni trupina zdrava ne ostade.“ Razljuti se Kraljeviču Marko Pa govori Novaku kovaču: „Pruži ruku, Novače kovaču! Pruži ruku, da ti sablju platim." Prevari se, ujede ga guja, Prevari se, pruži desnu ruku, Mahnu sabljom Kraljeviču Marko, Ods’ječe mu ruku do ramena: „Eto sada, Novače kovaču! Da ne kuješ ni bolje ni gore; A naj tebi stotinu dukata, Te se hrani za života tvoga.“ Dade njemu stotinu dukata Pak posjede Šarca od mejdana, Ode pravo u primorje ravno, Sve se skita, a za Musu pita, dedno jutro bješe poranio Uz klisuru tvrda Kačanika, Al eto ti Muse kesedžije, Na vrančiču noge prekrstio Topuzinu baca u oblake, Dočekuje u bijele ruke. Kad se jedan drugom prikučiše, Reče Marko Musi kesedžiji: „Deli Musa! uklon' mi se s puta, „11 s’ ukloni, il mi se pokloni. “ Al govori Musa Arbanasa: ,,Prodji, Marko, ne zameči kavge, II odjaši, da pijemo vino; 155 160 165 170 175 180 169. Kačanik, tn. varošica u staroj Srbiji kraj vode Nerodimlje; 0 Kačanika naniže pored vode nastaje k lis ur a i drži oko četiri sata. 176. deli, adj. indecl. hrabar, mahmit, bezuman. 145 A ja ti se ukloniti ne ču, Ako t' i jest rodila kraljica Na čardaku na meku dušeku, U čistu te svilu zavijala, A zlačenom žicom povijala, Othranila medom i šečerom: A mene je ljuta Arnautka Kod ovaca na ploči studenoj, U crnu me struku zavijala, A kupinom lozom povijala, Othranila škrobom ovsenijem ; I još me je često zaklinjala, Da se nikom ne uklanjam s puta.“ Kad to začu od Prilipa Marko, On tad pusta svoje bojno koplje Svome Šarcu izmedju ušiju Deli-Musi u prsi junačke; Na topuz ga Musa dočekao, Preko sebe koplje preturio, Pak poteže svoje bojno koplje, Da udari Kraljeviča Marka; Na topuz ga Marko dočekao,. Prebio ga na tri polovine. Potegoše sablje okovane. Jedan drugom juriš učiniše: Mahnu sabljom Kraljeviču Marko, Deli Musa buzdovan podbaci, Prebi mu je u tri polovine, Pak poteže svoju sablju naglo, Da udari Marka Kraljeviča, 185 190 195 200 205 210 189. struka, f. kao ogrtač, što noše Črnogorci i Hercegovci. 191. škrob, škroba, m. nekakva rijetka kaša od brašna. — bvas, ovsa, Zob ; ovsen, adj. zobeni. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 10 146 Al podbaci topuzinu Marko I izbi mu sablju iz balčaka. Potegoše perne buzdovane, Stadoše se njima udarati; Buzdovan'ma pera polomiše, Baciše ih u zelenu travu: Od dobrijeh konja odskočiše, Sčepaše se u kosti junačke I pognaše po zelenoj travi. Namjeri se junak na junaka, Deli Musa na Kraljiča Marka; Niti može da obori Marka, Nit se dade Musa oboriti. Nosiše se Ijetni dan do podne; Musu b’jela pjena popadnula, Kraljeviča b'jela i krvava. Progovara Musa kesedžija: „Mahni, Marko, jali da omahnem.“ Omahuje Kraljeviču Marko, Al ne može nista da učini. Tad omahnu Musa kesedžija, Ud'ri Marka u zelenu travu Pak mu sjede na prsi junačke. Al procvilje Kraljeviču Marko: „Gdje si danas, posestrimo vilo? Gdje si danas ? nigdje te ne bilo! Eda si se krivo zaklinjala, Gdjegodj meni do nevolje bude, Da češ meni biti u nevolji?" Javi mu se iz oblaka vila: „Zašto, brate, Kraljeviču Marko! 213. perni, ad;. (na pr. buzdovan), na čemu su pera; isp. šestoperni buzdovan. 215 220 225 230 235 240 šestopen 147 Jesam li ti, bolan, govorila, Da ne činiš u nedjelju kavge? Sramota je dvome na jednoga; Gdje su tebi guje iz potaje?" Gleda Musa brdu i oblaku, Otkud ono vila progovara; Mače Marko nože iz potaje Te raspori Musu kesedžiju Od učkura do bijela grla; Mrtav Musa pritisnuo Marka, I jedva se iskopao Marko. A kad stade Marko premetati, Al u Musi tri srca junačka, Troja rebra jedna po drugijem; Jedno mu se srce umorilo, A drugo se jako razigralo, Na trečemu ljuta guja spava; Kada se je guja probudila, Mrtav Musa po ledini skače. Još je Marku guja govorila: „Moli Boga, Kraljeviču Marko! Gdje se nišam probudila bila; Dok je Musa u životu bio, Od tebe bi trista jada bilo.“ Kad to vidje Kraljeviču Marko, Proli suze niz bijelo lice: „ Jaoh meni do Boga miloga! Gdje pogubih od sebe boljega." Pa on Musi odsiječe glavu, I baci je Šarcu u zobnicu, 245 250 255 260 265 270 250. iičkur, m. gatnjik (das Hosenband), uzica, kojom se gače vežu; al° mahovine, od koje pomalo jede, a sablja sve pomalo izlazi ispod gred*' pa kad Šarac mahovinu pojede i sablja ispod grede ispadne, onda č® se i on probuditi i opet na svijet iziči. 151 Pa povadi sablju od pojasa I on dodje do konja Sarina, Sabijom Šarcu odsiječe glavu, 75 Da mu Sarac Turkom ne dopadne, Da Turcima ne čini izmeta, Da ne nosi vode ni djuguma; A kad Marko posiječe Šarca, Šarca konja svoga ukopao, 78 * 80 * * Bolje Šarca, neg brata Andriju. Britku sablju prebi na četvero, Da mu sablja Turkom ne dopadne, Da se Turci njome ne ponose, Sto je njima ostalo od Marka, 85 Da hriščanluk Marka ne prokune. A kad Marko britku prebi sablju, Bojno koplje slomi na sedmero Pa ga baci u jelove grane; Uze Marko perna buzdovana, 90 Uze njega u desnicu ruku Pa ga baci s Urvine planine A u sinje u debelo more, Pa topuzu Marko besjedio :. „Kad moj topuz iz mora izišo, 95 Onda 'vaki djetič postanuo!" Kada Marko saktisa oružje, Onda trže divit od pojasa, A iz džepa knjige bez jazije, Knjigu piše Kraljeviču Marko: 100 78. djugum, m. veliki mjedeni krčag za vodu. 86. hriščanluk, m. svijet hriščanski. 96. djetič, m. 1. oženjen čovjek, junak, 2. momak, dječak. 97. saktisati, satrti, slomiti, uništiti. 99. knjige bez jazije, papir, na kome još nije pismo napisano. i 152 „Tkogodj dodje Urvinom pianinom Medju jele studenu bunaru Te zateče ondje deli-Marka, Neka znade, da je mrtav Marko; Kod Marka su tri čemera blaga, Kakva blaga? Sve žuta dukata, Jedan ču mu čemer halaliti, Što če moje t'jelo ukopati, Drugi čemer, nek se crkve krase, Treči čemer kljastu i slijepu, Nek slijepi po svijetu hode, Nek pjevaju i spominju Marka.“ Kada Marko knjigu nakitio, Knjigu vrže na jelovu granu, Otkuda je s puta na pogledu; Zlatan divit u bunar bacio; Skide Marko zelenu dolamu, Prostrije je pod jelom po travi, Prekrsti se, sjede na dolamu, Samur-kalpak na čelo namače, Dolje leže, gore ne ustade. Mrtav Marko kraj bunara bio Od dan do dan nedjeljicu dana, Tkogodj prodje drumom širokijem Te opazi Kraljeviča Marka, Svatko misli, da tu spava Marko, Oko njega daleko oblazi, Jer se boji, da ga ne probudi. Gdje je sreča, tu je i nesreča, Gdje nesreča, tu i sreče ima: A sva dobra sreča iznijela 105 110 115 120 125 130 107. halaliti, halalim, oprostiti, blagosloviti. 153 Igumana Svetogorca Vaša Od bijele crkve Vilindara Sa svojijem djakom Isaijom; Kad iguman opazio Marka, Na djakona desnom rukom maše: „Lakše, sinko, da ga ne probudiš, Jer je Marko iza sna zlovoljan, Pa nas može oba pogubiti." Gledeč' kale, kako Marko spava, Više Marka knjigu opazio, Prema sebi knjigu proučio: Knjiga kaže, da je mrtav Marko. Onda kale konja odsjednuo Pa prihvati za deliju Marka. Al se Marko davno prestavio. Proli suze proiguman Vašo, Jer je njemu vrlo žao Marka; Otpasa mu tri čemera blaga, Otpasuje, sebi pripasuje. Misli misli proiguman Vašo, Gdje bi mrtva sahranio Marka, Misli misli, sve na jedno smisli: Mrtva Marka na svog konja vrže Pa ga snese moru na jaliju, 135 140 145 150 155 132. iguman, m. grč. riječ, glavar manastira. — Suetogorac, Svetd- gčrca, m. čovjek, monah iz Svete Gore (Athosa). 133. Vilindar, Vilindara, m. manastir u Sveto) Gori, koji se zapravo 2 °ve Hilandar, a osnovao ga sv. Sava sa svojim očem Nemanjom ; ° v aj je manastir veoma znatan za staru srpsku književnost. 140. kale, m. hyp. od kaludjer. 147. proiguman, m. onaj, koji je bio iguman; u ovoj pjesmi nazivlje Se kaludjer Vašo sad igumanom, a urnah iza toga proigumanom 155. jdlija, f. brijeg, igalo, obala. 154 S mrtvim Markom sjede na galiju, Odnese ga pravo Svetoj Gori, Iznese ga pod Vilindar crkvu, Unese ga u Vilindar crkvu, Cati Marku, što samrtnu treba, Na zemlji mu t'jelo opojao, Nasred Ujele crkve Vilindara Ondje starac ukopao Marka, Biiiege mu nikake ne vrže, Da se Marku za grob ne raznade, Da se njemu dušmani ne svete. j56. galija, f. velika ladja morska, brod. 160. čatiti, tim. citati. v. Ciklus despota Brankoviča, Poslije poraza na Kosovu vladao je pod naslovom de¬ spota kao vazal turski Stjepan Lazarevič, sin kneza Lazara, a njegovo sjedište bijaše Beograd (1389.—1427.). Pošto je on umr'o bez potomaka, naslijedio ga u despotstvu Sestric Gjuradj Brankovič, sin Vuka Brankoviča, koji je sjedio u gradu Smederevu, što ga je sam sagradio i utvrdio, pa ga zato i zove narodna pjesma Gjurdjem Smederevcem. On je vladao kao despot, sa svojom Ženom Jerinom, rodjenom Grkinjom (u nar. pj. je ona Dubrovkinja), u najtužnije doba srpske povijesti (1427. 1456.). Njegov položaj bijaše pretežak: država mu bijaše slaba i obne¬ mogla, a uvijek prva na udaru. Turčin bio je baš u to doba najsilniji. Gjuradj se zato oslanjao sad na Ugarsku, a sad se uzdao u prijateljstvo sultana, kome je dao jedi- nicu kčer Maru za Ženu, a onda se opet borio sad protiv jednoga, sad protiv drugoga. To bijaše uopče vrijeme naj- Veče krščanske nesloge, vrijeme domačih svadja i bojeva, a doba najsjajnijih pobjeda turskih. Gjuradj, kako se sam naziva, „despot kraljevstva Raše“, ostavio je s Jeripom tri sina: Gr g ur a, Stjepana i Lazara, Najmladji Lazar proglasio se poslije očeve smrti (1456.) despotom, jer su mu starija brača bila slijepci, a oslijepio ih je sultan, kad su bili u njega kao taoci. Medjutim Jerina je radila oko toga, da bude despotom Rajstariji njezin sin, slijepi Grgur, te je tražila svuda zaštitu, Pa i u sultana. To bijaše povod velikim smutnjama u ne- Sretnoj zemlji. Uto umrije (1458.) despot Lazar, pa da Lude smutnja u njegovu narodu i veča, ostavi Srbiju rim- s koj stolici. Porodica Brankoviča otudjila se ovim smutnjama narodu. L to doba despotovič Grgur sa svojim sinom Vukom Grgurevičem (u nar. pj. Zmaj Ognjeni Vuk) na- 156 stoje s pomoču turskih četa obladati svojom djedovinom- Kad im to ne podje za rukom, slijepac Grgur se zakalu- djerio i umr'o doskoro kao kaludjer German u svetogor- skom manastiru Hilandaru (1459.). Njegov slijepi brat Stjepan bi protjeran iz Srbije (1459.), a utjecajem Ugarske i s po¬ moču domače narodne, Turcima protivne stranke, dobila je srpsko despotstvo porodica bosanskih Kotromaniča, ah ne zadugo. Muhamed II. zauzme Smederovo, svrgne Stje- pana Tomaševiča (1459.), a sa Smederevom pade posljednji ostatak srpske države, i Srbijom odslije vlada turski paša. Zmaj Vuk Grgurevič nosi i poslije toga još naslov „despot kraljevstva raškoga", ali on živi u hrvatskim 1 ugarskim krajevima te stoji u službi kralja Matijaša Korvina, oženivši se hrvatskom kneginjom Barbarom, kčerju Sigi¬ smunda Frankopana. Vuk je imao imanja u srijemskoj, križe- vačkoj i zagrebačkoj županiji, a kralj mu je darovao za juna¬ štva i grad Kostajnicu. Kralj ga je slao na najsmjelije prevale protiv Turaka u Bosnu i Srbiju, i on bijaše uvijek sretan u boju. Zmaj Vuk osobito se odlikovao i u znamenitem boju na rijeci Uni (1483.), gdje su hrvatske čete ametice potukle Turke i oslobodile golemo krščansko roblje (10.000 duša). Vuk umrije 1485. bez potomstva. Poslije njegove smrti spominju se još dva despota' Gjuradj i Jovan, djeca slijepoga Stjepana Brankoviča. Jovan je mlad umr'o, a Gjuradj se zakaludjerio i nosio ime Maksim- S njime izumire despotska porodica Brankoviča. Narodna je pjesma pratila udes ove porodice od bitke na Kosovu pa do smrti posljednjega potomka njezina, jer je s njezinim imenom bio združen i udes naroda. Kako je taj udes bio gorak, nije čudo, da je narodna pjesma bacila na više članova ove porodice užasnu kletvu, a on 1 je nijesu zaslužili. Hrabri borac na Kosovu, Vuk Brankovič, postao je izdajicom kneza Lazara, despotovica Jerina n pjesmi je svuda „prokleta Jerina 11 , i narodni je pjevač op' tužuje, što je dala kčer svoju sultanu za ljubu, a s njom 6 „zemlju i gradove 11 , premda je ova udaja bila samo jedno izmedju sredstava despota Gjurdja, da za neko vrijem 6 sačuva slobodu svoje države. Ali Zmaj-Ognjenog Vuka, kojega djelovanje pada u doba, kad je Srbija pretvoren 3 157 11 turski pašaluk, a porodica Brankoviča se več raspadala, °basula je narodna pjesma svojim simpatijama. U večoj česti pjesama pretežu i u ovome ciklusu opčeni 'dotivi, ali premda su ovi motivi konvencionalni, ipak nam Se u tim pjesmama jače nego drugdje prikazuje prava slika °voga vremena, udes zemlje i ove nesretne porodice. Ženidba Gjurdja Smederevca. Kad se ženi Smederevac Gjuro, Na daleko zaprosi djevojku, U lijepu gradu Dubrovniku, U onoga kralja Mihaila, Po imenu Jerinu djevojku. 5 Gjuro prosi, kralju mu je daje. Dok isprosi lijepu djevojku, Štrosi Gjuro tri tovara blaga; Dok dariva svasti i punice, On potroši hiljadu dukata, 10 Kada stade svadbu ugovarat, Onda kralju govorio Gjuru: „Cuješ mene, Smederevče Gjuro! Kada dodješ Smederevu tvorne Te ti staneš kupiti svatove, 15 Ti ne zovi Srba u svatove, Jer su Srbi teške pijanice, A u kavzi ljute kavgadžije, Opit če se, zametnut če kavgu, Ne češ kavzi dževap učiniti, 20 A kamoli odvesti djevojku; Več ti zovi Grke i Bugare, 20. dževap, dževapa, m. odgovor (die Verantwortung). 158 Kupi svata, koliko ti drago, Po djevojku, kad je tebi drago." Kad to začu Smederevac Gjuro, Oprema se dvoru bijelome, Pa on ode Smederevu gradu, U putu ga sitna knjiga stiže Od Jerine lijepe djevojke: „Cuješ mene, Smederevče Gjuro! Kad ti dodješ b'jelu Smederevu Te ti staneš kupiti svatove, Ti ne slušaj starca baba moga: Ti ne zovi Grka ni Bugara, Ne češ izič ni iznijet glave 3° Iz našega grada Dubrovnika, Ja nekmoli izvesti djevojke; Veče zovi Srbe u svatove: Kuma kumi Debelič-Novaka, 33. babo, baba, m. otac. 39. Debelič Novak: u ovoj pjesmi zove se Gjurdjev kuni sad De¬ belič Novak, a sad Starina Novak. Ovo su bili nesamo različni ljudi, več su i u različno vrijeme živjeli. Debelič (ili Debeljak) živio je u XV. vijeku, a Starina u drugoj polovini XVI. vijeka, pa se o prvome pjevalo, kad drugega još u životu nije bilo. Ne može se odrediti po- uzdano, koje se historičko lice krije za Debeljakom Novakom, ali za Starinu Novaka znamo, da je bio glava hajduka, a najviše je hajdu- kovao gorom Romanijom, gorom u Bosni, od Sarajeva k istoku. Obo- jica bili su rodom Bugari. Narodna je pjesma u kasnije doba obadva ova junaka stopila u jedno lice, ali se i danas opaža u ovim pjesmama, da su to dva različna junaka: Novak je sredovječni junak, kad je u društvu Marka Kraljeviča i drugih ličnosti iz ranijih vijekova, što se u pjesmi javljaju zajedno s Markom, i tada on rukuje poput svih sredo- vječnih junaka hladnim oružjem; a kad je on u pjesmi harambaša gor¬ skih hajduka, onda mu je drugo društvo, tu on nije sporedno lice, več glavno, a rukuje vatrenim oružjem kao i ostali novovjeki junači. 159 A prikumka Novakovič-Gruja, 40 41 * 43 * Starog svata Sibinjanin-Janka, A čauša Relju Krilaticu, A djevera Kraljeviča Marka, A vojvodu Obilič-Miloša, Barjaktara Toplicu Milana, 45 46 A privenca Kosančič-Ivana, A ostale koje tebi drago; Kupi, Gjuro, hiljadu svatova, Pa ti hajde, kada tebi drago." Kada Gjuro knjigu razgledao, Ne bješe mu milo nikoliko, On u misli Smederevu dodje. Daleko ga mati ugledala, Malo bliže pred njeg išetala. Ruke sire, u lice se ljube, Gjuro majku u bijelu ruku. Uzeše se za bijele ruke I odoše na bijelu kulu Pa sjedoše za sofru gotovu. Pita majka Smederevca Gjura: 60 „A moj sine, Smederevče Gjuro ! Jesi li mi putovao mirno? Jesi 1' meni snahu isprosio, Meni snahu, tebi vjernu ljubu?" 40. prikumak, prikumka, m. kumov momak, koji u svatovima (u Srbiji, u Bosni i u Hercegovini) nosi barjak. 41. stari svat, m. starješina u svatovima; zove se i starojko. — Sibinjanin Janko; o njemu bit če govora u ciklusu junaka Ugričiča. 43. čtžtiš, m. u svatovima, dok ih je bivalo mnogo, starješina nad n ekoliko njih, koji ih je vodio i medju njima red držao; čauš u ovom s mislu izvrgao se poslije u svata, koji šalu zbija te se zove i debeli svat. 46. privenac, privenca, m.; ova riječ nalazi se samo u toj pjesmi, Pa se ne zna, kakovu je službu imao privenac u svatovima. 160 Veli njojzi Smederevac Gjuro: „0j Boga mi, moja stara majko! Ja sam tebi putovao mirno I tebi sam snahu isprosio, Tebi snahu, meni vjernu ljubu, U lijepu gradu Dubrovniku U onoga kralja Mihaila, Po imenu Jerinu djevojku. Dok isprosih Jerinu djevojku, Ja potroših tri tovara blaga, Dok darivah svasti i punice, Ja potroših hiljadu dukata; A kad stadoh svadbu ugovarat, Onda meni kralju besjedio, Kada stanem kupiti svatove, Da ne zovem Srba u svatove: U piču su teške pijanice, A u kavzi ljute kavgadžije, Opit če se, zametnut če kavgu, Ne češ kavzi dževap učiniti, A kamoli odvesti djevojku; Veče zovi Grke i Bugare, Pa ih kupi, koliko ti drago, Po djevojku, kada tebi drago. Ja otale podjoh, stara majko! U putu me sitna knjiga stiže Od Jerine, od moje djevojke: Cuješ mene, Smederevče Gjuro! Kad ti dodješ b'jelu Smederevu Te ti staneš kupiti svatove, Ti ne slušaj starca baba moga: Ti ne zovi Grka ni Bugara, Ne češ izič ni iznijet glave 65 70 75 80 85 90 95 161 Iz našega grada Dubrovnika, Ja nekmoli izvesti djevojke; Veče zovi Srbe u svatove: Kuma kumi Debelič-Novaka, A prikumka Novakova Gruja, Starog svata Sibinjanin-Janka, A djevera Kraljeviča Marka, A čauša Relju Krilaticu, A vojvodu Obilič-Miloša, Barjaktara Toplicu Milana, A privenca Kosančič-Ivana, A ostale, koje tebi drago: Kupi, Gjuro, hiljadu svatova, Pa ti hajde, kada tebi drago. Sad me svjetuj, moja stara majko I Al ču slušat kralja tasta moga, Al Jerinu lijepu djevojku?" Veli njemu ostarjela majka: .,0 moj sinko, Smederevče Gjuro! Latini su varalice stare, Hoče tebe, sinko, prevariti; Ti ne slušaj kralja tasta svpga, Več poslušaj Jerinu djevojku, Pa ti zovi Srbe u svatove, Ako tebi bude do nevolje, Oni če ti biti u nevolji." Kad to začu Smederevac Gjuro, Sjede pisat knjige na koljenu, Rasturi ih na četiri strane, Pa počinu nekoliko dana, Al eto ti Staroga Novaka I sa njime dijete Grujiča; Malo zatim postajalo vr'jeme, 100 105 110 115 120 125 130 Dr B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 11 162 Ali eto od Sibinja Janka, Vodi Janko stotinu svatova! Ode Janko na bijelu kulti, Pomoli se niz poljice Marko, A za Markom Relja od Pazara, A za Reljom .vojvoda Milošu, Za Milošem Toplica Milane, Za Milanom Kosančič Ivane. Sastaše se srpske vojevode I hiljadu kičenih svatova. Lijepo ih dočekao Gjuro Pa je njima tiho besjedio: „Bračo moja, hiljada svatova! Ja ne idem sada Dubrovniku, Veče šaljem pobratima Marka; Lijepo mi poslušajte Marka I mog kuma Starimi Novaka." Odatle se svati podigoše, Dubrovniku putovaše mirno. Kad su došli Dubrovniku gradu, Onda reče Kraljeviču Marko: „Bračo moja, hiljada svatova! Sada čemo na kapije doči, Valja proči, moja bračo draga! Sedamdeset i sedam kapija, Dok se dodje pod bijelu kulu; Pod kulom su sofre postavljene, Na soframa vino i rakija I ostale svake djakonije; Oko sofri sluge i sluškinje, Da primaju konje i oružje: Konje dajte, oružja ne dajte, Pod oružjem za sofre sjedajte, 135 140 145 150 155 160 163 Prek' oružja mrko vino pijte; Kada dodje dubrovački kralju, Vi šutite, ja ču govoriti." U riječi pod kulu padoše. Sluge njima konje prihvatiše, A sluškinje svijetlo oružje; Konje daše, oružje ne daju, Pod oružjem za sofre sjedaju, Prek' oružja mrko piju vino. Al eto ti dubrovačkog kralja Pa je njima tiho govorio : „0 moj kume, Starina Novače! I dosad su svati dolazili, Pod oružjem nisu pili vina." Novak čuti, nista ne govori; Progovori Kraljeviču Marko: »Prijatelju, dubrovački kralju! Ovaki je adet u Srbalja: Prek' oružja piju mrko vino, Pod oružjem i sanak borave." Kralj se vrati i ode na kulu. Tu su nočcu tamnu prenočili, Kad ujutru jutro osvanulo, Al povika s bedena Latinče: „Cuješ, kume, Debelič-Novače ! Eto gore na bijeloj kuli, Ondje ima dvoje Latinčadi, Zovu tebe na mejdan junački, Valja njima na mejdan izači Pa odvesti Jerinu djevojku." Kad to začu Starina Novače, 181. ddet, m. običaj. 165 170 175 180 185 190 164 On pogleda na Grujiču svoga, A Grujiča ne litje ni na koga, Veče skoči na noge lagane Pa on ode uz bijelu kuhi; Kad izidje na kulu tananu, Srete njega dvoje Latinčadi 5 dvije ostre sablje u rukama, Na Grujiču juriš učiniše: Pade Grujo po zemljici crnoj, Mahnu rukom i mačem zelenim, Od dvojice načini četiri, Pa on podje niz bijelu kulu; Javi mu se Jerina djevojka: „Stani malo, dijete Grujiča!" Pa mu baci jabuku od zlata: „Naj to tebi, dijete Grujiča: Ako tebi do nevolje bude, Neka znadeš, gdje Jerina sjedi." Sidje Grujo Starini Novaku I donese glave od Latina. Istom Grujo sjede za trpezu, A povika s bedena Latinče: „Cuješ, kume, Starina Novače! Evo dolje pod bijelom kulom Tu imaju tri konja viteza, U sedlima do tri bojna kopija, Vrhovi im nebu okrenuti, Da preskočiš tri konja viteza, Pa da vodiš Jerinu djevojku." Kad to začu Starina Novače, On pogleda Kraljeviča Marka, Marko gleda od Sibinja Janka, Janko gleda Relju Bošnjanina, 195 200 205 210 215 220 225 165 Relja skoči na noge lagane, Pa on ode pod bijelu kulu I preskoči tri konja viteza I na njima do tri kopija bojna, Pa poteze sablju okovanu, Oko konja dvanaest katana, Sve dvanaest Relja pogubio, Pa uzima tri konja viteza, Odvede ih Starini Novaku. Istom Relja sjede za trpezu, Ali viče s bedena Latinče: „Hajde, kume, Starina Novače! Te strijeljaj na kuli jabuku." Gleda Novak vojvodu Miloša, Miloš skoči na noge lagane. Uze str'jelu za zlatnu tetivu, Ustrijeli na kuli jabuku Pa donese Starini Novaku. Razljuti se Kraljeviču Marko Pa govori Starini Novaku: ,,Da ja znadem, gdje sjedi Jerina. Ja ih ne bih više ni molio."" Veli njemu dijete Grujiča: „Hajde za mnom, Kraljeviču Marko. Vidio sam, gdje sjedi Jerina.“ Izidjoše na kulu tananu I nadjoše Jerinu djevojku, Svedoše je niz tananu kulu, Al povika s bedena Latinče : „Cuješ, kume, Starina Novače: Pred vama je sada zatvoreno 230 240 245 250 255 233. katana, m. vojnik, konjik. 166 Sedamdeset i sedam kapija." Pregovori Kraljeviču Marko: „Daj mi, Grujo, Šarca od mejdana, Na njemu su ključi od kapija." Grujo njemu dovede Šarina; Kad se Marko dohvati Šarina, Pa poteze tešku topuzinu; Koliko se Marko razljutio, Kako vrata koja udaraše, Na četiri pole odliječu, Dok on dodje na gradsku kapiju, Tvrda bješe, da je Bog ubije! Kad udara teškom topuzinom, Sva se ljulja iz temelja kula, I prosu se iz kule kamenje; Al povika dubrovački kralju (Na kuli se onoj dogodio): „Nemoj više udarati, Marko.“ Pa doletje i donese ključe I otvori od kapije vrata. Stade Marko kapiji na vrata, Broji svojih hiljadu svatova, Svatovi mu na broj izidjoše. Onda reče Kraljeviču Marko: „Hodi amo, prijatelju kralju, Hodi, kralju, da se darujemo, Darujemo, i da s' oprostimo, Sto je koji učinio kvara.“ Dodje njemu dubrovački kralju, On mišljaše i očekivaše, Da če njega darivati Marko; 269 265 270 275 280 285 275. dogoditi se, biti kao slučajno gdjegod, desiti se. 167 Mahnu Marko topuzinom teškom, 290 Mrtav kralju pade na kapiju, A otide hiljada svatova, Prav' odoše Smederevu gradu. Kad su došli gradu Smederevu, Lijepo ih Gjuro dočekao 295 I drža ih petnaest danaka; Ode Gjuro s Jerinom na kulu, A ostali svaki dvoru svome. Gjurdjeva Jerina. Pošetala Gjurdjeva Jerina Ispod grada b'jela Smedereva Pokraj vode tihoga Dunava, A za njome Grgurevič Makso, Za Maksimom majka Maksimova. Besjedila Gjurdjeva Jerina: „Moj unuče, nejačak Maksime ! Bi li mene nešto svjetovao? Ja imadem kčercu mljezinicu, Troji su je prosci zaprosili: Jedno prosi Filip Madžarine, Od Madžarske od zemlje bogate; Drugo prosi od Moskova kralju; Treče prosi car Otmanoviču Od Stambola grada Carigrada; Svjetuj mene, dijete Maksime, 10 4. Grgurevič Makso; Maksim bio je sin Stefana, a ne Grgura Bran¬ koviča. 13. Moskov, Moskova, m. Rus. 168 Kom ču proscu moju kčerku dati?" Besjedi joj dijete Maksime: „Ja ču tebe, bako, svjetovati: Ako hočeš mene poslušati, Podaj kčerku Filipu Madžaru, Te če ona biti u bogatu; Ako ne daš kčerku za Madžara, A ti podaj od Moskovske kralju, Kad budemo s kraljem prijatelji, Moskovi su od boja junači, Mogu nama pomoč vojevati; Ako li je dadeš za Turčina, Turčin hoče zemlju od miraza, Hoče zemlju, hoče i gradove.“ Kad to začu Gjurdjeva Jerina, Maksima je rukom udarila, Udari ga rukom po obrazu; Kako ga je lako udarila, Udarila po bijelu licu, Cetiri mu pomjerila zuba. Maksim pade u travu zelenu, Svega g' črna krvca obalila, Krvcu pljuje, a tiho besjedi: „Bog t' ubio, moja stara bako! Kud je dala, u zo čas je dala! S njome dala zemlju i gradove!“ Kako reče, onako se steče: Dade kčerku za Otmanoviča I s njom dade zemlju i gradove. 24. Moskovska, f. Rusija. 169 Kad je Vuk Ognjeni umr’o, šta je naredio na smrti. Ranjen Vuče dopade sa razm’jerne pokrajine, I kad junak uljeze u svoje b'jele dvore, On ti nista ne govori majci svojoj ni ljubovci, Nego se je žalostan u kamaru zatvorio. Barbaru mu ljubovcu huda sreča nadahnula, Podje majci njegovoj ove r’ječi govoriti: »Došo nam je Ognjen Vuče sa razm'jerne pokrajine, Ma ti ne če Vuk s nami ni /ječi da pregovori, Neg se ončas zatvorio u svoju u b'jelu kamaru. 1 * Podje ti ga gledati proz vrata od b'jele kamare, U kamari ugledala od planine b'jelu vilu, Dje mu rane umivaše, a zmaj mu ih otiraše. Kad to bješe Barbara crnijem očim sagledala, Bješe se mladjahna k Vandjelini povratila. »A ne znaš li, majko mila, što se Vuku dogodilo? 15 Njega ti su, žalosna, kleti Turci izranili; Ono s njime u kamari od planine b'jele vile, Dje mu rane umiva, a ljuti ih zmaj otire.“ Ma kad bješe začulo Ognjen-Vuka to- znamenje, Ončas mi je iz kamare to znamenje pobjegnulo. 20 Kad vidio Ognjen Vuče, da je znamenje pobjegnulo, U kamaru doziva vjenčanu ljubovcu svoju I ovako Barbari ljubi svojoj govoraše: »Sto učini, ljubovce, vidio ti Bog veliki? Zašto danas otrova Vuka tvoga gospodara?" 25 Ali ide Barbara Ognjen-Vuku odgovarat: 1. razmirna pokrajina, bojna; isp. imenice: razmirica, razmirje, svadja, r at; ovdje stoji „razm’jerne" mj. „razmirne“ prema osobini dubrovačkog ftarječja (na pr. pastijer, vezijer mj. pastir, vezir). 10. proz, kroz. 170 „Zašto meni govoriš, gospodam, lude r ’ ječi ? Nišam tebe otrovala, ni od temu pomislila.“ Ali Vuče Ognjen ljubi svojoj odgovara: o A „N'jesi mene otrovala, što si vilu ugledala, Nego si me otrovala, što si majci povidjela. Brzo, ljubi, otidi na dvore Mitra Jakšiča, I ti reci, ljubovce, momu dragu pobratimu: Ovo me su, pobratime, teške rane dopadnule, I od njih ti ja ne ču, dragi pobre, priboljeti. 55 Brzo k meni ti dodji na moje na b’jele dvore I ti meni dovedi svetoga oca kaludjera, Neka mi se žalosnu od gr'jeha ispovidjeti, Od grjeha ispovidjeti, dušu moju namiriti!“ Kad Barbara začula svoga draga gospodara, 40 Grozne suze prolila iliz rumeno lisce svoje I žalostim otide na dvore Jakšiča Mitra. Ovako mu govori, a prol'jeva suze grozne : „Drago te je Ognjen Vuk, tvoj pobratim, pozdravio I tebi je ovako moj gospodar poručio: 45 Ovo me su, moj pobre, ljute rane dopadnule, I od njih ti ja ne ču, dragi pobre, priboljeti. Nego brzo ti dodji ka mojemu b'jelu dvoru I ti meni dovedi svetoga oca kaludjera, Da se od grjeha ispovijem i namirim dušu moju. Ne znam jadna, hočeš li ga u životu zaskočiti. “ Kad bijaše Barbaru Mitar Jakšič razumio, Suze ga su polile niz junačko b'jelo lišce, I on brzo otide ka svojemu pobratimu I sobom je odveo svetoga oca kaludjera. 55 Kad se Vuče bijaše od grjeha ispovidio, 31. povidjeti, povidim (jugozap.J, reči, kazati. 42. žalostim (valjada griješka prepisivača), trebalo bi da bude ; žalosna. 171 Od gr’jeha ispovidio, dušu svoju namirio, Podje Mitru Jakšiču pobratimu govoriti: ;,Spencu moju razd'jeli i na dvoje i na troje : Prvi dio učini za moju za grešnu dušu, 60 I ti njega pod’jeli popovim i kaludjerim, I od toga koji d’jelak ubozijem siromašim, Da se oni Bogu mole za moju za grešnu dušu. Drugi dio učini ti starici majci mojoj; Treči dio učini vjenčanoj ljubovci mojoj. 65 Ljubovcu ti ostavljam i staricu majku moju, Da ih, pobre, povedeš čak u donju pokrajinu, Da mi ne bi sramotu kleti Turci učinili. Konje moje povedi u klisuru kamenitu, Djeno trava ne raste, a ne teče hladna voda, 70 Neka konji poznaju, da ne imadu gospodara. Cini mene ponijet u crkvu od Svete Gore, Neka mene ukopaju kaludjeri Svetogorci. Drago meni pozdravi zemlji moga gospodara I reci mi ovako momu dragu gospodaru: 75 Vjerno sam te dvorio od djeteta malahnoga, Od djeteta malahnoga do junaka velikoga, I n'jesam ti izdaje nikadara učinio, Ma ču tebi sadara ja izdaju učiniti, Er ču poči dvorit poboljega gospodara, 80 Poboljega, sv'jetli kralju, i od mene i od tebe.' 1 Još je Vuče hotio s Jakšič-Mitrom govoriti, Ma se bješe žalostan s grešnom dušom razd jelio; I što bješe naredio, to je Mitar učinio. 59. spčnca, f. (po jugozapadnim krajevima), novci, blago, trošak. 72. čini mene ponijet (konstrukcija u duhu talijanskoga jezika) mj. Ponesi me. VI. Ciklus brače Jakšiča, Veoma lij epi motivi u narodnoj pjesmi prionuli su za braču Jakšiče: Mitra i Stjepana (mjesto ovoga pjevači često spominja Bogdana). Oni su uzor bratske i uopče porodične ljubavi. Mitar hoče da ubije svoju ljubu, kad je u njihovim dvorima nestalo one ljubavi, koja tu bijaše, dok je njima upravljala njihova majka. Pa ako se izmedju brače i pojavi nesloga, tada jedna ljuba izmiruje braču i ljubav medju njima bude još veča, negoli je prije bila. Napokon su same planinkinje vile pokušale omraziti braču, i vila ih doista zavadi: Mitar udari handžarom Stjepana u srce, ali je urnah, vidjevši nedjelo, prokleo vilu, pa se sam ubio kraj mrtva brata. 0 Mitru i Stjepanu Jakšiču pjeva narod i divnu legendarnu pjesmu „Bog nikomu dužan ne ostaje“< gdje je ljubav brače prema sestri izrečena najnježnije 1 dignuta do neobično idealne etičke višine. Jakšiči su historička lica. Jakša stajao je kao voj¬ voda u službi Gjurdja Brankoviča, a njegovi su sinovi Mitar i Stjepan živjeli u Srijemu, gdje ih nalazi i narodna pjesma, u doba kralja Matijaša. Mitar Jakšič poginuo je u Smederevu god. 1486., a Stjepan, čija je kči Milica bila udata za despota Jovana Brankoviča, umro je u Beču g. 1489. U histeriji se brača Jakšiči nijesu znatno isticali, pa možda zato nema u pjesmama o njima do imena ništa historičko. Narodne pjesme o Jakšičima ertaju nam poro- dični život na domačem ognjištu, koji svojom nježnošču i obiljem osječaja stvara lijepu kontrasnu sliku životu na krvavom bojištu u ovo doba. 173 Jakšiči kušaju ljube. Piju vino dva Jakšiča mlada, Jakšič Mitre i Jakšič Bogdane; A kad su se ponapili vina, Jakšič Bogdan Mitru besjedio: „ Jakšič Mitre, moj mio brajene! 5 Dok mi, brate, skupa pribivasmo, I majka nam dvori upravljaše, Tad se naši dvori bijelješe, I gosti nas često pohodiše, Pohodiše srijemski knezovi 10 I sam glavom car srpski Stjepane; A kako se, brate, rastadosmo, I ljube nam dvori upravljaše: Tada naši dvori potavnješe, I gosti nas, brate, odbjegoše; 15 Ne pohode srijemski knezovi, Nit sam glavom car srpski Stjepane, Ta s koga je, da od Boga najde!" Jakšič Mitar bratu besjedio: „ Jakšič Bogdan, moj mio brajene ! 20 To je, brate, s tvoje virne ljube, S Vukosave, da od Boga najde!" To Bogdanu vrlo mučno biše, Pak je Mitru tiho besjedio: „ Jakšič Mitre, moj mio brajene ! 25 1. Ovu je pjesmu zabilježio Reljkovič u II. izd. „Satira" (Osijek. D79.), a mi je donosimo onako, kako u njega ona glasi, promijenivši Sa mo pravopis, a ostavivši značajno miješanje ikavskih, ijekavskih i e kavskih oblika. 7. dvori, stariji oblik mj. dvorima. 18. najde, stariji oblik mj. nadje. 174 Hodi, brate, da kušamo ljube, Da vidimo, il je s moje ljube, II je s moje il je, braco, s tvoje." Sto rekoše, to i učiniše; Otidoše Bogdanovu dvoru, 30 Bogdan ode k ljubi u timare, Mitar osta dvoru na pendžeru Ter če slušat, što če besjediti. Jakšič Bogdan ljubi besjedio : „Vukosava, moja virna ljubo! 35 Ja bi tebi nješto besjedio: Ali ne znam, je li tvoja volja." Ljuba njemu tiho odgovara: „Gospodine Jakšiču Bogdane! Govor', dušo, štogod ti je drago, 40 Još ti nišam nikad pokvarila, A ni sad ti pokvariti ne ču.“ Jakšič Bogdan ljubi besjedio: „Vukosava, moja virna ljubo! Kralj budimski svoga ženi sina, 45 Brata Mitra zove u svatove; Mitar ište konja i oružje, A i naše tursko odijelo, I on ište sedlo obaljano: Hoču 1' dati, moja dušo draga?" 50 31. timar, timara, m. nekaki spahiluk. 32. pendžer, m. prozor. 36. bi mj. bih. 49. obaljan, adj.; ove riječi nema ni u jednom rječniku: up 0 ' trebljava se samo u Slavoniji, gdje se govori na pr. proljati ml- proliti, a obaljan znači: obliven; sedlo obaljano. t. j. naokolo ukrašen°- Isp. početak Reljkovičeva „Satira", gdje se kaže za Slavoniju, da 1 e „obaljana četirim ▼odama". 175 Ljuba njemu tiho odgovara: „Podaj, dušo, Jakšiču Bogdane, Podaj bratu konja i oružje, I podaj mu tursko odijelo, Još k otomu sedlo obaljano. Ja ču dati tvoju abajliju, Sto sam tebi kod babajka vezla, Pak ti nišam za nju kazivala, Jer ju nišam bila ispunila; A sad sam ju ispunila zlatom. I dat ču mu djerdan ispod vrata: Jedan djerdan od žutih dukata, A drugi je od bilog bisera; Plesti ču mu konju u pol grive, Neka diči kraljeve svatove." Mitar sluša dvoru na pendžeru, Sto govori gospoja snašica, Od milina suze prolivao; Pak odoše do njegova dvora. Bogdan sluša dvoru na pendžeru, Što če Mitar s ljubom besjediti. Mitar ide dvoru u timare - Pak besjedi svojoj virnoj ljubi: „0 Milice, draga gospojice! Ja bi tebi nešto besjedio, Ali ne znam, je li tvoja volja. “ Ljuba njemu tiho odgovara : »Govor', dušo, štogod ti je drago.“ Jakšič Mitar ljubi besjedio: 55. otomu mj. tomu. 56. obdjlija. f. konjski pokrovač na sedlu. 74. gbspojica, f. dem. od gospoja. 75. bi mj. bih 60 65 70 176 „0 Milice, vjerna ljubo moja! 80 Kralj budimski svoga ženi sina Pak Bogdana zove u svatove; Bogdan iste konja i oružje, A i naše tursko odijelo I joštere sedlo okovano : Hoču 1' dati, moja dušo draga? Ta besjedi Milica gospoja: „Kam' mu konji? poklali je vuci! Kam’ oružje? odneli ga Turci! Kam’ odiča? ostala mu pusta!" 90 Kad je Mitar riči razumio, Uhvati ju za grlo bijelo; Kako ju je lako uhvatio, Obe oči na dvor ispuznuše. Al priskoči Jakšiču Bogdane 95 Tere Mitra za ruku uhvati: „Sto češ, Mitre, da od Boga najdeš! Ti pogledaj tvojih sokoliča: Ti češ sebi bolju nači ljubu, Ali njima nikad ne češ majke; 10 Ne krvavi tvoju desnu ruku, A mi smo se več rastali, braco!" Dioba Jakšiča. Mjesec kara zvijezdu danicu: „Gdje si bila, zvijezdo danice? Gdje si bila, gdje si dangubila? Dangubila tri bijela dana?" 88. je, stariji oblik za akuz. pl. mj. ih. 89. odneli mj. odnijeli. 94. obe mj. obje. 177 Danica se njemu odgovara: „Ja sam bila, ja sam dangubila Više b jela grada Biograda Gledajuči čuda velikoga, Gdje dijele brača očevinu, Jakšič Dmitar i Jakšič Bogdane. Lijepo se brača pogodiše, Očevinu svoju pod'jeliše : Dmitar uze zemlju Karavlašku, Karavlašku i Karabogdansku, I sav Banat do vode Dunava; Bogdan uze Srijem zemlju ravnu, Srijem zemlju i ravno Posavlje I Srbiju do Užica grada; Dmitar uze donji kraj od grada I Nebojšu na Dunavu kulu ; Bogdan uze gornji kraj od grada I Ružiču crkvu nasred grada, O malo se brača zavadiše, Da oko šta, veče ni oko šta: Oko vrana konja i sokola; Dmitar iste konja starješinstvo, Vrana konja i siva sokola, Bogdan njemu ne da nijednoga. Kad ujutro jutro osvanulo, Dmitar uzja vranca velikoga 10. Jedni pjevaju Stjepana mjesto Bogdana. 13. Karavlaška, f. Rumunjska. 14. Kdrabbgddnska, f. Moldavia; Karabogdanska i s ad su zajedno kraljevina Rumunjska. 22. Riižica. f. crkva u Beogradu u donjemu gradu; i Karadžiča držali su Turci u njoj barut. 30. uzja. stegnuto mj. uzjaha. Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 10 15 20 25 30 Karavlaška doba Vuka 12 178 1 on uze sivoga sokola Pak polazi u lov u pianinu. A doziva Ijubu Andjeliju: „Andjelija, moja vjerna ljubo! Otruj meni mog brata Bogdana : Ako li ga otrovati ne češ, Ne čekaj me u bijelu dvoru." Kad to začu 1 ljuba Andjelija, Ona sjede brižna, nevesela, Sama misli, a sama govori : „Što če ova sinja kukavica ! Da otrujem mojega djevera, Od Boga je velika grjehota, A od ljudi pokor i sramota ; Reči če mi malo i veliko: Vidite li one nesretnice, Gdje otrova svoga djevera; Ako li ga otrovati ne ču, Ne sm'jem vojna u dvoru čekati." Sve mislila, na jedno smislila: Ona ode u podrume donje Te uzima času molitvenu, Sakovanu od suhoga zlata, Sto je ona od oca don'jela; Punu rujna natočila vina 52. čiiša molitvena, f. Kad svatovi s djevojkom več hoče da polaze,' onda brat i jedan od djevera izvedu djevojku na molitvu, držeči je brat za desnu i djever za lijevu ruku: svatovi sazovu djevo' jačke roditelje i ostalu rodbinu, da joj dadu dobru molitvu, p a uzevši veliki kolač i na njemu srebrnu času vina, dadu najprije ocu onda materi, brači i ostaloj rodbini, a ovi joj dadu dobru molitvu (neki blagoslov). Na vjenčanju piju iz ove čaše mladenci, a onda se čaša da nevjesti, koja je čuva kao najsvetiju uspomenu. Takova se čaša zove '■ čaša molitvena ili nevjestina. 179 Pak je nosi svojemu djeveru, Ljubi njega u skut i u ruku I pred njim se do zemljice klanja: „Na čast tebi, moj mili djevere! Na čast tebi i čaša i vino, Pokloni mi konja i sokola.' 1 Bogdanu se na to ražalilo, Pokloni joj konja i sokola. Dmitar lovi cijel dan po gori I ne može nista uloviti; 65 Namjera ga predveče nanese Na zeleno u gori jezero. U jezeru utva zlatokrila. Pusti Dmitar sivoga sokola, Da uhvati utvu zlatokrilu, Ona mu se ne da ni gledati, Nego ščepa sivoga sokola I slomi mu ono desno krilo. Kad to vidje Jakšič Dimitrije, Brže svlači gospodsko od'jelo • 75 Pak zapliva u tiho jezero Te iz vadi sivoga sokola, Pa on pita sivoga sokola: „Kako ti je, moj sivi sokole, Kako ti je bez krila tvojega? 11 sc ' Soko njemu piskom odgovara: „Meni jeste bez krila mojega, Kao bratu jednom bez drugoga." Tad se Dmitar bješe osjetio, Gdje če ljuba brata otrovati, 85 Pa on uzja vranca velikoga, 68. utva, f. nekaka vodena ptica; kažu, da je po trbuhu žuta kao zlato, i zato se svagda pjeva: utva zlatokrila. 180 Brže trči gradu Biogradu, Ne bi 1' brata živa zatekao. Kad je bio na čekmek-čupriji, Nagna vranca, da preko nje pr jedje ; Propadoše noge u čupriju, Slomi vranac obje noge prve. Kad se Dmitar vidje na nevolji, Skide sedlo s vranca velikoga Pak zavrže na buzdovan perni, Brže dodje gradu Biogradu, Kako dodje, on ljubu doziva: „Andjelija, moja vjerna ljubo! Da mi nisi brata otrovala? 11 Andjelija njemu odgovara: „Nijesam ti brata otrovala, Veče sam te s bratom pomirila. 11 Kako planinkinja vila zavadi dva brata Jakšiča. L'jepu jezdu jezdijahu dva Jakšiča mila brata, dva mila brajena, Oni jezdu jezdijahu goricome zelenome I oni se, mila brača, medju sobom zgovarahu, dva mila brajena. 5 Poče ovako Mitar Jakšič Stjepanu besjedovati: „Evo ti smo mi dva brata, Stjepane, neoženjeni, Jakšiču brajene; 89. čekmek-čuprija, f. u pjesmi čuprija (most, koji se spusta 1 diže) kod Beograda. 3. goricome zelenome mj. goricom zelenom (analogija prema instr- sing. zamjeničkih oblika, na pr, mnom i mnome, tim i time). 181 Sreča ako nas nanese na koju gizdavu divojku, Podj' se jedan tad od nas, mili brate, oženiti, 10 Jakšiču brajene." Tu im bješe prispjela miloj brači huda sreča, Jer ih bjehu začule od planine b'jele vile, planinkinje vile. I one se b'jele vile medju sobom zgovorahu: 15 »Je li koja medju nami u planini b'jela vila, planinkinje vile, Koja bi mi posvadila dva Jakšiča mila brata? Jer čemo je postaviti kraljicome nada svjema, planinkinju vilu." 19 20 * Medju njima nadje se u planini b'jela vila I nače im ovako drugami besjedovati, planinkinja vila: »Ja mi vi ču posvaditi dva Jakšiča mila brata. “ Pak se bješe Jakšičima u susretu učinila, 25 planinkinja vila, Ter im podje Jakšičima dobru sreču nazivati: »Dobra vami sreča budi, dva Jakšiča, mila brata, dva mila brajena!" »Bog daj tebi, divojko, i tebi mi dobra sreča!“ 30 Kako bješe vitez Mitar tu divojku sagledao, gizdavu djevojku, Da Ijepotom ods'jevaše žarkom suncu i mjesecu, Poče ti mi ovako djevojci besjediti Jakšič vitez Mitar: 35 »Eto ti smo mi dva brata, djevojko, neoženjeni, Jednoga od nas oberi, koga mi je tebi drago, gizdava djevojko." 19. kraljicome mj. kraljicom. 22. drugami, stariji oblik mj. dragama. 24. vi, stariji oblik za dat. pl. mj. vam. j 182 Tu im bješe miloj bradi prispjela huda sreča, Ona bješe obrala Stjepana mlada Jakšiča, viteza junaka. Kako bješe vitez Mitar tako čudo ugledao, 'Za pojasa povadi handžara pozlačenoga, Jakšič junak Mitar, Brata svoga udari u njegovo živo srce; Tuj ga bješe črna zemlja i bez duše dočekala, Jakšiča Stjepana. Kako vidje vitez Mitar, da je brata pogubio, Poče ti mi vitez Mitar tuj djevojku preklinjati, gizdavu divojku: „Davori mi, djevojko, bud’ prokleta sreča tvoja! Da li hočeš ti danas do dva brata pogubiti, dva Jakšiča brata!" Pak je sebe handžarom u srdašce udario. Tu je njega črna zemlja i bez duše dočekala, Jakšiča junaka, Oba ti su mila brata cič divojke poginula! 43. 'za mi. iza. — handžar, m. veliki nož. 49. tuj mj. tu. 57. cič, radi. VII. Ciklus junaka Hrvačana i Ugričiča. XV. je stolječe doba teških krščanskih poraza. Krš¬ čansko je oružje pobijeno kod Varne (1444.), Ivan Hunjadi potučen je na Kosovu (1448.), iza toga pade Carigrad i bizantijsko carstvo (1453.). Muhamed II. zauze Smederevo, uništi ostatak despotske srpske države i pretvori Srbiju u turski pašaluk (1459.); ne zadugo pade Bosna (1463.), a za njom Hercegovina (1482.). S užasnim porazom hrvat- skoga bana Derenčina kod Udbine (1493.) završuje se ovaj vijek največih turskih pobjeda. I ovo tužno doba iznijelo je svoje junake. Središte krščanske odbrane od Turaka bila je Ugarska, pa zato iz nje izlaze glavni junači: Ivan Hunjadi, Ivan Sekelj, Mihajlo Siladji i kralj Matijaš Korvin. Hrvati su se borili u nji¬ hovim redovima, pa je naša narodna epika usvojila nji¬ hova imena, priljubila ih uhu narodnome, te slavi Sibi- njanina Janka, Sekulu sestričiča, Mihajla Svilojeviča i kralja Matijaša. Najviše pjevaju o ovim junacima stare hrvatske bugarštice te ih zovu „gospoda Ugričiči". Ivan Hunjadi (Hunyadi), rodom Rumunj iz Sibinja (zato ga zove narodna pjesma Sibinjanin Janko), bio je za nejakoga Vladislava gubernator, a poslije vrhovni kapetan Ugarske i vojvoda erdeljski. Da osveti poraz kod Varne, spremao se, premda ne bijaše dovoljno odziva, da navali na Turke. Boj se bio opet na kobnome Kosovu polju (1448.). Uz Hunjadija bio je njegov sestric Ivan Sekelj (Szekely), ban slavonski, koji je vodio središte vojske : oklopnike i topnike. Sekelj je povukao na se pažnju naj- vidjenijih turskih junaka svojim sjajnim oklopom, i on u boju pade boreči se kao lav. Njegov pad odluči sudbinom boja. Hunjadi pobježe prije svršetka bitke, a ostaci nje¬ gove vojske bili su iza toga sasvim potučeni i raspršeni. Hunjadi je oprao ovaj poraz izvojevavši s Ivanom Kapi- 184 stranom nad Muhamedom II. sjajnu pobjedu kod Beograda (1456.), ali iste godine umrije od kuge, koja je iza boja napala vojsku. Mihajlo Siladji (Szilagyi) bio je šurjak Ivana Hunja- dija te je poslije njegove smrti sjedio u Beogradu kao ban mačvanski i kapetan beogradski. On se živo zauzimao za svoja dva nečaka: Vladislava i Matijaša, što su potekli iz braka njegove sestre Elizabete i Hunjadija. Kad je mladi kralj Vladislav, pristajuči na rdjave savjete svojih doglav- nika, na prijevaru bacio u tamnicu oba sina Hunjadijeva, a starijega Vladislava dao javno i smaknuti (1457.), došao je beogradski kapetan Siladji u Ugarsku, gdje je planuo rat izmedju Hunjadijevaca i dvorske stranke, te je obladao donjom Ugarskom. Uto umrije u Pragu (1457.) nenadnem i zagonetnom smrču kralj Vladislav, navršivši tek sedam- naest godina. U Budimu sastao se sabor, da bira novoga kralja. Siladji dodje ovamo s jakom vojskom te je živo radio, da se proglasi kraljem Matijaš Hunjadi, a ovakov je izbor očekivao sav narod i niže plemstvo. Matijaš po- stade doista kraljem (1458.), a Siladji bi imenovan guber- natorom Ugarske, ali ovaj čin nije dugo izvršivao. On je provalio u Srbiju, da osvoji od Turaka Smederevo i ob¬ novi srpsko despotstvo pod svojim imenom, ali Turci ga uhvatiše, i on bi sa svojim drugovima u Carigradu po¬ gubljen (1461.). Kralj Matijaš vladao je dugo (1458. -1490.)» i to je vrijeme jake i pravedne vladavine. U ono je doba nastala poslovica: „Mathias obiit, iustitia periit", što još danas u našem narodu glasi: „Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni.“ Uspomenu na historički dogadjaj dobro je sačuvala pjesma: „Smrt bana Derenčiča", o kojemu se na početku XVI. stolječa moralo u Dalmaciji mnogo pjevati, jer i Lučič veli u „Robinji“, da njegovu slavu „vas svit u pisnih povida". Hrvatski ban Derenčin (u nar. pjesmi Derenčič) pobio se s bosanskim pasom Jakubom na Krbavskom polju ispod grada Udbine (1493.). Hrvatska bi vojska do nogu potučena, a ban Derenčin s mnoštvom naroda za¬ pade u ropstvo. Nesretni je ban poginuo za tri mjeseca u tamnici od tuge i nevolje, a sin mu Pavao (u narodno) 185 Pjesmi Pavlič) pao je u biči. Ova do danas sačuvata pjesma 0 udbinskoj pogibiji sječa nas u mnogočemu kosovskih Pjesama. Uz Mirka Derenčina jedini su Ivan Karlovič i Nikola Zrinski hrvatski banovi starijega doba, o kojima )e još živa narodna predaja. Oni i junači, koji se uz njih bore, nazivlju se obično u narodnoj pjesmi Hrvačanima. Najviše se pjeva i u najrazličitijim krajevima o Ivanu Karlo¬ vcu ili Ivanu Hrvačaninu, ali su te pjesme od največe cesti Več lirskoga značaja. Ivan Karlovič posljednji je ogranak slavnih krbavskih knezova Kurjakoviča, koji potekoše iz plemena Gusiča, a Vadali su čitavom Likom i Krbavom. 1 Otkad pade Bosna, njihove su zemlje prve na udaru Turčinu, a domalo iza l°ga poraz na Krbavskom polju zadao im je posljednji beški udarac. Knez Karlo Kurjakovič, koji je učestvovao U toj biči, pa malo iza toga umr'o, ostavio je udovicu kloru, kčerku Jelenu i jedinca sina Ivana, koji dobi po °cu pridjevak Karlovič. Ivan Karlovič vladao je baštinom nekada silnih krbav- s kih knezova u najtužnije doba hrvatske povijesti. Poslije smrti Petra Berislaviča (1520.), postao je on god. 1521. hfvatskim banom, te je bez prekida vojevao s Turcima, koji su provaljivali naročito iz Bosne, pa je sa svojim F e tama i on sam prodirao u Bosnu, i tako mu se junačko i lr Pe pročulo u narodu. Ali kako ga nije nikako podupirao sjabi kralj Ljudevit II., njegova su nastojanja bila uzaludna. G od. 1523. osvojili su Turci grad njegov Ostrovicu, koja Se smatrala najjačim gradom iza kamenoga Klisa. Karlo¬ vič se god. 1524. odrekao banske časti. God. 1525. pade 1 pjegov grad Bag, na podnožju Velebita, u turske ruke; kHjedeče godine več je čitava njegova Lika i Krbava pre- ‘Vorena u turski sandžak, a kralja Ljudevit II., koji nije kinio cijeniti važnost odbrane hrvatskih zemalja od Turaka, ?bže užasan poraz na Mohačkom polju (1526.) i on sam bježeči sa bojišta zaglavi u jednoj močvari. p U borbama o prijestolje ugarsko-hrvatsko izmedju Jrdinanda L, nadvojvode austrijskog, te Ivana Zapolje, ’) Vj. Klaič: Ban Ivan Karlovič. Vijenac, 1884. str. 656. 186 knez Ivan Karlovič pristao je uz prvoga i bio glava Fer' dinandovaca u Hrvatskoj i od največe je časti njegovo djelo, da su hrvatski knezovi i plemiči 1. januara god- 1527. na saboru u Cetinu proglasili bez obzira na Ugarsku Ferdinanda I. hrvatskim kraljem. Ivan Karlovič postao J e god. 1527. ponovo hrvatskim banom, ali nije zadugo ba' novao, jer je god. 1531. umr’o u Medvedgradu na obronka zagrebačke gore, što mu ga je darovao Ferdinand L, a poko' pan je u crkvi u Remetama. S njime je izumrlo koljefl 0 krbavskih knezova Kurjakoviča, ali ga nadživjela sestra Jelena, udovica iza smrti Nikole Zrinskoga, a majka največe^ hrvatskog junaka Nikole Zrinskoga, junaka sigetskog, kojeŽ a ime takodjer živi u narodnoj pjesmi. Ženidba Sibinjanin-Janka. Kad se ženi Sibinjanin Janko, Sve obadje zemlje j gradove, Slavnu Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju, Liku i Krbavu, Al ne nadje za se dijevojke, Veče lipu Janju Temišvarku. Prosio je i prstenovao, I zdravo se natrag povratio. Maleno je vrime postajalo, Od sure mu bila knjiga dodje: , „Kupi, Janko, gospodu svatove, Kupi svate, odi po divojku, Ova je pjesma uzeta iz Kačičeva ..Razgovora ugodnoga", uz p r ° mijenjeni pravopis, iz izdanja od g. 1759., a prava je narodna pjesni 3 ’ što izrijekom ističe i sam Kačič. Jezična je osebina njezina, što r,e poznaje glasa-A na pr. odi mj. hodi, i' mj. ih, dobri’ mj. dobrih, alj" :e mj. haljine. 5. dijevojke, radi potrebe stiha mj. divojke. 187 Al ne vodi Sekula nečaka : U vinu ga kavgadžijom kažu.“ Kad je Janko knjigu progledao, Svoga šuru biše poslušao: Kupi svate, idje po divojku, Al ne zove Sekula nečaka. Sekulu je majka govorila: „Sto če reči, drago dite moje, Da te ujko u svate ne zove ; Ovo čudo ne če biti mani; Straho me je, poginut če ludo, Jer je bio u zavadi šurom. Sedlaj, sinko; konja najboljega, Kojino ti stoji u potaji, I obuci bugarske aljine, Po nazoru odi za svatovim. Ako Janku do potribe bude, Nek' mu moreš u pomoči biti.“ Kad je Sekul majku razumio, Skočio se na noge junačke, Ter osedla konja od mejdana I oblači bugarske aljine, Za svatovim idje nazorice, Da ga niko poznat ne mogaše. Kad su došli k dvoru divojčinu, Prida nje su sluge išetale, Primaju im konje i oružje, Na Sekula i ne gleda niko. Sve svatove u dvor uvedoše, Ter i' lipo za sto postaviše, Na Bugara i ne gleda niko, Osta sideč' na stini studenoj. Kada li se vinca ponapiše, 20 25 30 35 40 188 Sure zetu igre zametnuše, Iznesoše na kopju jabuku, Ter su njemu tiho besidili: „Strilaj, Janko, na kopju jabuku, Ako li je ustrilit ne moreš, Nit češ otič' ni odniti glavu Ni odvesti lipotu divojku." Kad je Janku riči razumio, Udrio se po kolinu rukom : „Ajme meni, Sekule nečače, Ludo ti sam izgubio glavu!“ To je čuo črni Bugarine, Ter je Janku tiho besidio: „Ne plaši se, Sibinjanin Janko, Ja ču strilat na kopju jabuku! 1 ' Pak se skoči na konja viteza, Ter poleti kano soko sivi I ustrili na kopju jabuku, Oslobodi od napasti Janka. Drugu oni igru zaigraše, Izvedoše devet dobri' konja, Ter govore vojevodi Janku: „Sad priskoči devet dobri’ konja, Ako li i' ne priskočiš, Janko, Nit češ otič ni odvest divojku!" Bugarin je Janku govorio: „Ne brini se, mladoženja Janko, I tu ču ti biti do potribe!" Zaleti se kano lastavica, Ter priskoči devet dobri' konja Desetomu na sedlo skočio. 47. kopju, stariji oblik mj. koplju. 189 Treču oni igru zametnuše, Izvedoše devet divojaka, Ter govore vojevodi Janku: „Sad poznaji tvoju dijevojku, Ako li je poznavat ne moreš, Nit češ otič ni odvest divojku!“ Teško se je Janko zamislio, Al mu veli črni Bugarine: „Ne brini se, djuveglija Janko, Ja ču tvoju poznavat divojku!“ Skide s' sebe bugarske aljine, Sinu Sekul kao sunce žarko. Svlači s’ sebe skerletnu dolamu, Ter je stere isprid divojaka, Pak prosiplje od zlata prstene, Ter divojkam Sekul govoraše: „Kupi sada od zlata prstene, Ujno moja, Jankova divojko! Ako li se koja druga maši, Odsič ču joj ruku do lakata!" Sve divojke na se odstupiše, Ali ne hti Jankova divojka, Več pokupi od zlata prstene, Ter i’ meče na bijele ruke. Uze Sekul za ruku divojku, Ter je daje vojevodi Janku: „Eto, ujče, lipota divojka, Ljuba tvoja, draga ujna moja!“ Od mila je Janko zaplakao, Sekulu je tiho govorio: 85. djuveglija, m. mladoženja, mladenac, ženik. 98. ne hti, ikavski mj. ne htje, .ne htjede. 80 85 90 95 100 105 190 „Teško ujcu brez svoga nečaka, A nečaku brez svoga brajena!" Otolem se svati podigoše, Dijevojku Janju povedoše, 110 Pivajuči, konje igrajuči; Onda bilo, sad se spominjalo. Mati Sekulova umire na sinovljevu grobu P Kosovu, L'jepa Rude pisaše bratu Janku u Kosovo, l’jepa udovica: ,,Pošlji meni, moj brate, Sekula, mlado dijete, Er mi ga je brijeme vjeriti i oženiti, moj brate nebore, Ere mu sam isprosila 1'jepu Sibinjku djevojku." A on mi ti, Ugrin Janko, l'jepoj Rudi poručuje, Jankovoj sestrici: „Ja mi ga sam, sestrice, vjerio i oženio; Neg mu nemoj, sestrice, darovima se bojati. Jankova sestrice, Jere mi je on uzeo jednu prepuklu sirotu, Ja ti mu sam na Kosovu b'jele dvore sagradio, mladome djetetu, Pred dvorom mu sam sagradio jedriu l'jepu b'jelu raku." 15 Bješe ti se l’jepa Rude veoma obeselila, mlada udovica: Ona mi ti paričaje l'jepe dare i kolače, 4. brijeme mj. vrijeme. 5. nebore, interj. zaista, bogme. 18. paričati, čam, spremati,.gotoviti. 191 Sobom ti povede one svoje vjerne sluge, mlada udovica; 20 Sobome ti pojdoše i borije i nakarade, Tamo podje l'jepa Rude u Kosovo ravno polje, 1'jepa udovica. Kad mi pojde l'jepa Rude u Kosovo ravno polje, Počeše mi vjerne sluge l'jepoj Rudi govoriti, mladoj udovici: »Nemoj ni ti udarati u borije i nakarade, Nego mi ti pogledaj po Kosovu ravnu polju, mlada udovico, Očes li mi dje vidjeti Sekulove b'jele dvore.“ 30 Ona mi je pogledala uz Kosovo ravno polje, l'jepa udovica, Nješto mi se zabijeli povrh polja Kosovoga. Krlo ona udari pod sobome dobra konja, mlada udovica, 35 Krlo konja udari uz Kosovo ravno polje. Kad mi dojde l'jepa Rude pred b’jelijem manastirom, mlada udovica, Ali mi su u manastiru Svetogorci kaludjeri; Oni mi ti kaludjeri tu večernju govorahu, 40 mladi Svetogorci. ^alo li je pristanula prid b’jelijem manastirom, Otuda ti izljegoše Svetogorci kaludjeri, mladi kaludjeri, Per mi stade l'jepa Rude kaludjerom govoriti: 45 21. borija, f. (tur. bory), truba. — nakarade. f. pl. naprava, sprava. 24. pojde, stariji oblik mj. podje. 27. ni mj. nam (ovaj se stariji oblik još danas čuje u Crnoj Gori). 37. dojde mj. dodje. 192 „Tako me ve ne ubio, kaludjeri, Bog veliki, mladi kaludjeri, Ko je ovdi sagradio bijeloga manastira ?“ A oni joj kaludjeri l'jepoj Rudi govorahu, mladi Svetogorci: 50 „Manastir je sagradio Ugrin Janko vojevoda, Pred b'jelijem manastirom jednu l'jepu b’jelu raku, Ugrin vojevoda; Ugrin mi je ukopao Sekula, mlado dijete." Jošt im uze l'jepa Rude kaludjerom govoriti, mlada udovica: „Tako mi ve ne ubio, kaludjeri, Bog veliki! A da nu mi otvorite onu l'jepu b’jelu raku, mladi kaludjeri.“ Oni ti joj otvoriše onu b'jelu l'jepu raku; Ona mi je panula u onu b'jelu l'jepu raku, mlada udovica, Oni mi je dizahu od 1'jepe črne zemlje, Ali se je l’jepa Rude grešnom dušom razd jelila, mlada udovica. 65 Popijevka od Svilojeviča. Ali side divojka misecu govoriti, neboga divojka: „Kaži meni lipi misec, koj' dohodiš z istoka, 46. ve mj. vas (stari oblik, koji se još danas čuje u Crnoj Gorih Bugaršticu o Svilojeviču priopčio je Fr. Miklošič prvi put u „Sl a •vische Bibliothek" (1851.), a po drugi put ispravnije u „Volksepik d® r Kroaten" (Beč 1870). Rukopis pjesme, na kojem bijaše označena g°d’ 1563., našao se medju spisima Petra Zrinskoga u dvorskom tajnon’ arkivu u Beču, ali se poslije izgubio. — Isto, što u ovoj pjesmi, pj e ' a se i o Janku Jurišiču (Vukov zbornik, knj. II. pj. 52) i o Sekuli (Zbornik Matice Hrv., knj. I. 78.). 193 Jesi vidil (v) Carigradu moga mlada Svilojeviča, zaručnika moga? 5 Je li i sad (u) životu, a da su ga izgubili?" Ali side jasan misec toj divojki govoriti, zaručnici mladi: „Jesam vidil predvčerom u lipom Carigradu I hoču ti istinu nut, divojka, kazivati, 10 gizdava divojko! Tako mi se ne mrčati, kako istinu kazivati. Car je činil preda se nut junaka dozivati, car sileni turski, Tere side govoriti mladomu Svilojeviču: 15 <,Da imaš mi istinu, Silojevič, kazivati, moj sužnju nevoljni, Sto te hoču, zmožan car, ja sadahna opitati." Ali nasta Svilojevič silnu čaru govoriti, čaru čestitomu: 20 „Tako mi se gvoždja moga i nevolje oprostiti, Hoču ti ja istinu, gospodine, kazivati, moj sileni care!“ ■—-- Petar Zrinski zabilježio je ovu pjesmu u kraju, gdje se miješa kaj- kavsko narječje sa štokavskini, i to negdje u“ južnijem dijelu (u ono je doba kajkavsko narječje sezalo dalje na jug negoli danas). Najznatnije Osobine narječja ove pjesme jesu: 1. part. perf. II. glasi na pr. videl, imal, prošal, zapovidal, maknul; 2. konsonant -k ne pretvara se u -c, da pr. divojki (dat.), brki (nom. pl.); 3. futur I. glasi na pr. hoču kazivati, hočemo pogubiti; 4. prijedlog na slaže se s instrumentalom na pr. na duratom mj. na doratu, na viteškim konjem mj. na viteškom konju; 5. degacija ni i ne rastavlja se od glagoia, kojemu pripada u štokavskom govoru, na pr. ni me je posikao mj. nije me posjekao; i da bi se ne bil maknul mj. i da se ne bih bio maknuo. 4. v, kajk. prijedlog mj. u. 9. predvčerom (kajk.), prekjučer. 13. činil dozivati mj. dozivao, prema talijanskoj konstrukciji: lo bscio chiamare. Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 13 194 Ali nasta sileni car sužnju svomu govoriti: „Koj' (je) ono junak bio side brade do pojasa, sužnju moj nevoljni ! Koj' Turaka pobijaše buzdohanom šestoperom, Tere vojsku pobijaše, i nitko mur suprot staše, kaurinu jednu?“ Ali nasta Svilojevič čaru zmožnu govoriti: „Ono biše delija, koj' Turaka ubijaše s mojim buzdohanom, Side brade do pojasa, Kraljeviču vitez Marko.“ „A on junak koj' biše, koj' kopijem obaraše vitezove moje, Tabor moj progazio, i brki mu do ramena ?“ — „Ono junak bijaše Sekula sestričiču, junak jedan vrli, Brke imal do ramena, kopjem Turak prometival." „A ono junak gdo biše, mlado momče, golom sabljom na duratom jednom, Prik tabora moga prošal sikuč ljuto mojih Turak; Bil došal do šatora na viteškim konjem, jedno mlado momče, Kod šatora rasikao konopce šatorove, I ja sam se kumaj maknul, da ni me je posikao, mene gospodina ?“ Ali side Svilojevič čaru svome govoriti: 28. mur mj. mu; obliku zamjenice dodata je cestica -r, koja gl as! takodjer -re i -ra. — suprot stati, protiviti se. 30. zmožni, kajk. mj. moguči, uzvišen. 34. kopije mj. koplje. 36. progazio; u prijepisu stoji „progario“, ali to če biti griješk® prepisivača. 40. gdo, kajk. mj. tko. 46. kumaj, kajk. jedva. 195 »Ono sam ti glavom mojom na medanu, moj čestiti čare, 50 U rukah ti britka sablja, a na zemlji glava moja. Ono sam ja Svilojevič golom sabljom prohodio prik tabora tvoga, I još jesam konopce kod šatora prosikao, I da bi se ne bil maknul ispod britke sablje moje, 55 moj čestiti čare 1 Bil bi tebe ja rasikal pred tvojimi delijami. 11 Ali side car sileni sužnju svome govoriti, sužnju nevoljnomu: »Kojum smrtjom hočeš ginut? izberi si najvoljenju.“ 60 Tere side Svilojevič čaru 'zmožnu govoriti, čaru čestitomu: »Sabljom sam se hranio, od sablje ču i umriti. Cini mene posaditi na mojega dobra konja, moj čestiti čare! 65 Sablju moju da pripašu, a naopak ruke svežu, Ter me čini s janičari na medanak izvoditi, moj sileni čare ! Da junači medju sobom zavezana da me gube." Zapovidal car delijam, tri stotine janičarom, 70 Turkom vitezovom, Da imaju junaka pod oružjem pogubiti. I kad Turci vodjahu zavezana sužnja mlada, jedno mlado momče, Ali nasta jedan Turčin nut ostalim govoriti: 75 »Sto hočemo zavezana kaurina pogubiti, mlada Svilojeviča, Sto bi nam se špotavali i ostali vitezovi?" 60. smrtjom mj. smrču. 78. špotovati se, kajk. rugati se (njem, spotten). 196 Ali sidu prosta činit i ruke mu odvezati, mladu Svilojeviču. Britku sablju izmače, konjiča pothodi, Mnogo Turak posiče, nut careve delije, janičare Turke, Tere junak dovede na busiju Kraljeviča. Vsi Turci mu izginohu, neg jednoga propuščahu, ranjena junaka, Koji k čaru glas odnosi, kak' su sužnja izgubili. Izbor Matijaša za budimskoga kralja. Knjigu pišu budimska gospoda I šalju ju vojevodi Janku: »Neka da znaš, vojevoda Janko! Zovu tebe budimska gospoda, Da ti gredeš u Budim na vice. 84. Ovo je mjesto nešto nejasno. Miklošič veli, da če ..kraljevič’ biti sin sultanov, na koga se proteze ,,mu“ iz daljega stiha. Ali n 11 radi onoga „neg jednoga propuščahu” zaključujemo, da se Svilojevic njje sam borio s Turcima, več mu se pridružio i Marko Kraljevič- koji čekaše u busiji. 85. vsi mj. svi. — izginohu mj.. izginuše (analogija prema: izginuh)- 1. Vj. Klaič (Povj. Hrv. II. sv. 3. str. 7.) kaže za ovu pjesrnu: „Ma da je pjesma mnogo toga pobrkala, imade u njoj nekih momenata, koji se podudaraju s povjesnim činjenicama. Pjesma znade za „viče“ u Budimu, zatim da je Matijaš bio „dite", nadalje da su se budimska go' spoda opirala njegovu izboru, kao i to, da je bio zatvoren „u kuli vi' sokoj”. Posljednje je jamačno uspomena na njegovo sužnjevanje u Beču i Pragu. No najzanimljivije jest, što pjesma ističe, kako se Matijaš sve pored opozicije budimske gospode po nekoj višoj volji popeo na prije' stolje. Tu se ogleda suvremeno mišljenje njegova doba.” — I Gundulic u ..Osmanu” (pj. VIII.) govoreči, kako pastiri u Smederevu pjevajo 197 Ote vičat budimska gospoda, Da koga te kraljen učiniti, Zač se oni pogodit ne mogu, Koga ote kraljen udelati; A ne zimlji sobon nijednoga, Zač se dica u viče ne šalju.“ Knjigu štije vojevoda Janko. Kada ju je junak pročitao, Na dobra je konja uzjahao, Ide trčeč ka Budimu gradu; Za njim trči dite Matijašu: „Počekaj me, moj mili babajko!" A njemu se s manjin ne mogaše, Več počeka dite Matijaša I vrže ga prida se na konja. Kad je prišal kod Budima grada, Govore mu budimska gospoda : „Bora tebi, vojevoda Janko! Nismo li ti mladi govorili, Da se dica u viče ne šalju?“ Viče čine budimska gospoda, Da te itat krunon u visinu, Pa na koga zlata kruna pade, Da te njega kraljen učiniti. Itili su krunon u visinu, •• Kruna se je i vila i vila 10 15 20 25 ■ibugarkinje", spominje narodnu pjesmu o kralju Matijašu, kako se iz Jamnice uspeo na prijestolje. U Bogišičevu zborniku doista su sačuvane 0 tom dogadjaju dvije bugarštice (30. i 31.). Naša je pjesma zabilježena u hrvatskom Primorju te ima osobine čakavskega narječja, na pr. Budin, kraljen, sobon, manjin, krunon mj. budim, kraljem, sobom, manjim, krunom; ote, te mj. hoče, če; zač mj. ier; zimlji mj. uzimaj; prišal mj. prišao, črna mj. črna. 198 I pala je na Jankova sina, Na Jankova sina Matijaša. Karahu ga budimska gospoda ; Rasrdi se vojevoda Janko I udari dite Matijaša. Kako ga je lasno udario, Črna ga je krvca zalijala; Zatvori ga u kulu visoku. Pa itaju krunu u visinu: Krima se je i vila i vila, Ona pade na kulu visoku, A kroz kulu na Jankova sina, Na Jankova sina Matijaša. A govore budimska gospoda: „Tvoja j' sriča, vojevoda Janko! I tvojega sina Matijaša; Nek mu bude kruna i kraljevstvo.“ Smrt bana Derenčiča. Knjigu piše Otman paša silni Ter je šaje Derenčiču banu; U knjiži mu biloj besidio: „Derenčiču, svitla kruno banska, Pusti mene priko Ungarije, Priko lipa poja od Udbine, ■ Pjesma o banu Derenčiču zabilježena je u Dalmaciji na ostrvu Visu, a najznatnije osobine narječja ove pjesme jesu: 1. mjesto glasa -lj stoji svuda -j, na pr. poja, prijateji, šaje, nedija, zemju, mj. polja, prija' telji, šalje, nedilja; 2. mjesto vokalnega -r izgovara se -ar, na pr. Harva' čane, barzo, karvca, čarne, markla, sarce mj. Hrvačane, brzo, krvca i t. J' 199 Da odvedem plino put Levante; A mi čemo biti prijateji. 11 Knjigu štije Derenčiču bane, Knjigu štije, drugu barzo piše, 10 Ter je šaje Otman-paši silnom: „Ne puščam te priko Ungarije, Priko lipa poja od Udbine, Da odvedeš plino put Levante; Ni mi stalo tvoje prijatejstvo." 15 Kad je knjiga Otman-paši došla, Opet paša drugu otpisuje, Ter je šaje Derenčiču banu: „Kupi, bane, Harvačane tvoje, Ja ču junak sokoliče svoje, 20 Pa ču doči pod Udbinu ravnu. Ondi čemo poigrati konje, Naše britke ogledati čorde, Ko dobije, vesela mu majkal 1 * Kad li bane knjigu proučio 25 I Harvate svoje sakupio, Pak otide pod Udbinu ravnu; Na najlipši danak dojezdiše, Na dan Vele Gospe Stomorine. Kad li bane pod Udbinu dojde, 30 Ondi najde Otman-pašu silnog, Tere htide mejdan zaratiti, Al mu veli Perazovič kneže: „Moj konjade, Derenčiču bane, 7. Levanta, f. (tal. levante/ f. istok, istočni kraj, t. j. zapadna obala od Azije na Sredozemnom moru i ostrva onamo. 29. Stomorina, u Dalmaciji mj. Sveta Marija; tako ima u Dalmaciji Sutivan, Supetar mj. Sveti Ivan, Sveti Petar. 34. konjado, m. (tal. cognato), djever, sura, svak. 200 Prije mise ne čin'mo mejdana, Prije mise i svete Nedije; Pomoč če nas misa i Nedija I blažena Gospa Stomorina." Za to bane nista ne hajaše, Neg pri mise mejdan zaratio. Derenčiču losa sriča bila. Da mu šele kosu odgojila; Kosa mu je nad oči padala, Cešče je je čordom pomicao, Na vedrom se čelu porizao, Karvca mu se niz lice prolila, Čarne mu je oči zaslipila; Pak je svoju sestru proklinjao: „A prokleta šele Doroteja, Ka mi žutu kosu odgojila, Rad kose ču izgubiti glavu!“ Tada jače Turci navališe, Derenčiča na čorde razniše; A Pavliča, sina Derenčiča, Njega mlada živa ufatiše, Do pasa ga u zemju zariše. A polak ga strilami striliše. Od te vojske ne ubigne niko, Nek sam junak Perazovič kneže; Ali ne bi ni on ubignuo, Da ga nije dobri konj odnio, I markla ga nojca susritila. Pa on jezdi kroz goru zelenu, Konjic mu je u karv ogreznuo, U karv čarnu juta dušmanina, A niz grivu znoj i karv mu cidi, Od svojega dobra gospodara. 35 40 45 50 55 60 65 201 Leti junak dvoru Derenčiča, Kad je došo dvoru pod ponžole, Ugleda ga mlada Doroteja, 70 Lipa šele Derenčiča bana. Govori mu mlada Doroteja: „Bora tebi, neznana delijo, Otkle jezdiš, od koje krajine? Lice ti je potno naprašeno, 75 Posmidilo prahom i olovom, Odiča ti karvom omaščena. Jesi 1' bio na Udbini ravnoj? Ako ideš sa Udbine ravne, Ti mi kaži od Udbine glase: 80 Koji junak mejdan zadobio, Jal mi bratac, jali Otman paša?“ Govori joj Perazovič kneže: „Dušo moja, mlada Dorotejo, Lipa šele Derenčiča bana, 85 Al me, dušo, pripoznat ne moreš, Radi lica potna naprašena, Sto posmidi prahom i olovom? Ja sam, Dore draga, drago tvoje, Drago tvoje, Perazovič kneže. 90 Al ne luduj, draga dušo moja, Od Udbine da ti kažem glase! Da su žive od gorice stine, Još bi žive stine popucale, Ma da ne bi sarce divojačko!" 95 Govorila mlada Doroteja : 69. pod ponžole, bit če da je to izvrnuto mj. pod pendžere, ler je riječ „ponžola“ sasvim nepoznata. 75. pbtan, adj. znojan. 76. posmiditi, postati smedj. 77. karvom mj. krvlju. 202 „A1 ne luduj, Perazovič kneže, Ja sam šele Derenčiča bana, U mene je sarce od junaka; Pri če puknut u gorice stine, Neg u mene sarce divojačko. Ti mi kaži od Udbine glase, Al je meni bratac poginuo, Al je junak mejdan zadobio?" Al joj veli Perazovič kneže: „Kazat ču ti od Udbine glase. U boju te bratac proklinjao: A prokleta šele Dorotejo, Ka mi žutu kosu odgojila, Rad kose ču izgubiti glavu! Kosa mu je nad oči padala, Cešče je je čordom pomicao, Na vedrom se čelu porizao, Karvca mu se niz lice prolila, Čarne mu je oči zaslipila; Tada jače Turci navališe, Derenčiča na čorde razniše ; A Pavliča, sina Derenčiča, Njega mlada živa ufatiše, Do pasa ga u zemju zariše, A polak ga strilami striliše. Od te vojske ne ubigne niko, Neg ja junak Perazovič kneže; Ali ne bi ni ja ubignuo, Da me nije dobri konj odnio, I markla me nojca susritila. 11 Kad to čula mlada Doroteja, Od tuge joj sarce raspuknulo, Od žalosti čarnoj zemji pade. 100 105 110 115 120 125 203 Sestra Ivana Hrvačanina. Turčin dvorbu dvoraše u Iva Hrvačanina, Hvaljena junaka, Ter mi dvorbu dvoraše ni za srebro ni za zlato, Neg za dragu sestricu Ivana Hrvačanina. Ma mu su se junaku navršili devet godin, 5 Nigda nije vidio drage sestre Ivanove, Vjerenice svoje. Ma ti ide Ivane u pianinu lov loviti; H dvoru mi ostavlja pouzdanu slugu svoju. Ma ti podje šetati oko dvora Ivanova; 10 Na prozoru vidio dragu sestru Ivanovu, Svoju vjerenicu, Ni je može uhititi, ni joj može nauditi ; Najbrže se odvrg'o u čara u čestitoga, ___ Sluga Ivanova, 15 U zborniku Bogišičevu dolazi ova pjesma pod naslovom „Kako sestra Ivaniša, bana hrvatskoga, uteče iz ruku Turčinu, koji je bijaše na privaru zarobio oko g. 1380. (V. Mavra Orbini na listu 359.).“ Prema lome protezala bi se ova pjesma na bana Ivaniša Horvata, koji je Poslije smrti kralja Ljudevita (1382.) na čelu hrvatskoga plemstva i u savezu sa bosanskim kraljem Tvrtkom doveo na ugarsko-hrvatsko prije- stolje Karla III. Medjutim doskoro je kralj Sigismund, muž kraljice Marije, kčeri Ljudevitove, potisnuo Ivaniša Horvata, i on se sklonio u Bosnu. Ovdje ga Sigismund opkoli u gradu -Debori, zarobi i dade ga Pogubiti (1388.). Jedan talijanski izvor kaže za Ivaniša Horvata, da se s a hrvatskim četama pridružio Vlatku Vukoviču, vojvodi kralja Tvrtka, I pošao u pomoč čaru Lazaru na Kosovo (1389.), ali iz ovoga, što smo s Pomenuli, vidi se, da je to nemoguče. Zapisivač ove bugarštice stvorio je posve samovoljan napis, jer nema nikakva povoda misliti, da je Ivo Hrvačanin ove pjesme histo- r ički Ivan Horvat. U narodnim pjesmama dolazi Ivo Hrvačanin i Ivo Karlovič kao jedno lice, pa prema torne proteze se ova bugarštica na bana Karloviča. U Miklošičevo) „Die Volksepik der Kroaten" štam- Pana je ova bugarštica pod natpisom „Ivan Horvačanin i Turčin“. 204 Ter mu ide laživo sv'jetlu čaru govoriti: „Što je bilo za mene, tebi hoču darovati, Moj čare oholi; Ma nu meni ti zajmi velikoga konja tvoga, I zajmi mi, moj čare, kudu srebrom okovanu, Moj dragi gospodaru, I zajmi mi, moj čare, stotinu zlatnijeh dukata, Da mi je kupit, moj čare, na pazaru čiste svile, Hoču tebe dobavit l'jepe Hrvatke djevojke.“ Car mu bješe zajmio, što bješe zapitao; A on bješe kupio sto dukata grane svile, Ter je svilom otiš'o u lijepu Hrvatiju, Ter je šator razvrg'o posred polja hrvatskoga; A sve dobro začule l’jepe Hrvatke djevojke, I dobro je začula draga sestra Ivanova: „Pušta’ mene, Ivane, moj brače, u ravno poljice, Da je meni kupiti s drugam moj'jem grane svile. “ Ter je sestru pustio s drugama u ravno polje, A kad dodje gizdava Turčinu pod svilen šator, Šator bješe skupio, na konja se uzmetnuo, I uza se uzvrg'o dragu sestru Ivanovu. Ma kad bjehu, moj Bože, planinome zelenome, Obadva mladjahna, Ali podje Turčine djevojci govoriti: „Kako ču te provestiti proz careve b'jele dvore, Sele Ivanova?" A on a mu na temu gizdava odgovorila: „Nuto s noga ti sazuj žute čizme i papuče, Ter ih meni ti obuj, l'jepoj gizdavoj djevojci. 20. kiida, f. lat. cauda, tal. coda : rep. 26. grane svile, isp. graničaste svile. 40. provestiti, mj. provesti; udvostručen infinitivni nastavak (isp. tat essere prema lat. esse). 205 I s glave mi ti skini tumbane od b’jele svile, 45 * 47 * Ter ih meni postavi gizdavoj djevojci; Na bedru mi pripaši kordu srebrom okovanu, I stavi me, Turčine, na tvojega konja dobra, Ter stani prida mnom mladjahnom za kalauza; Tako me češ provestit proz careve b'jele dvore." 50 Sve što rekla djevojka, sve je Turčin učinio, Moj dragi gospodam, I još se Turčine sam sobome razgovaraše : „Da me hoče privariti, ne bi mene svjetovala Sestra Ivanova." 55 Ma kada je stavio mladjahnu na konja dobra, Ona konja obrnu ka lijepoj Hrvatiji, Ali Turčin klikuje mladjahnu iz tanka grla: „Podji s Bogom, djevojko, vrati meni konja dobra, Sele Ivanova!" 60 Ona mlada djevojka ne slušaše, ni hajaše. Ma kad dodje djevojka posred polja hrvatskoga, Tu je konja odsjela prema dvoru Ivanovu, Brajena svojega. Svu na kopje zatekla l'jepu hrvatsku gospodu, 65 I na kopje zatekla Ivana Hrvačanina, Brajena svoga. „Dodji meni, Ivane, na kopje odgovoriti, Prije hoču s tobom l'jep objed objedovati!" S manje mu se ne može Ivanu ni učiniti, 70 Neg' je pošo sestrici na l'jepi gospodski objed. A kad oni bjehu sred objeda gospodskoga, Podje sestra brajenu na objedu govoriti: 45. tumban, vuneno ili svileno tkanje, što ga Turci kao pas ovijaju oko glave. 47. korda, čorda, mač. 49. kalauz, čovjek, koji pokazuje put. 206 „Ja odovud susretih jednu vlašku poturicu, Gdje mi vodi svezanu l'jepu Hrvatku djevojku; Ali koga ne ima, ali za nju i ne haju?“ Tad ga suze polise Ivana niz bijel obraz, Hrvačanina, Ter mi uze sestrici na temu ovako odgovarati: ,,Ono ti je moja bila rodjena draga sestrica, I ovo za nju ja kupim l'jepu hrvatsku gospodu, Jeda bih je kakogod sestru moju skapulao." Tad se njemu objesi oko grla ljutom zmijom: „Nemoj, brate, mučiti l'jepe hrvatske gospode, Sestra tvoja osveti i tebe i sama sebe, Ona ti je mladjahna bez otkupa skapulala!'* Tad veliko veselje učinio junak Ivan, Hrvačanin. Dvori Ivana Karloviča. Gradi dvore Karlovič Ivane, Dvoja vrata od suhoga zlata, A pendžere sitnoga bisera, A kračune praha i olova; Svu je šimlu zlatom obalio, A čavala glave pozlatio; Učinio kamenu avliju, Po avliji srebrene mostove, Po mostovim zlatne pomožtice, Po njima je devet paunova, Za njima je devet paunica, 82. skapulati, tal. scapolare: spasiti, osloboditi. 5. šimla, f. šindra, čime se krovovi pokrivaju. 207 Pred njima je kuna perlitana, U kuči mu tunja kod ognjišča, Miriš joj se preko sv'jeta čuje; Culo se je do careva dvora. 15 16 Telal viče od jutra o mraka: „Koji bi se junak nalazio, Uhvatiti Karlovič Ivana, Car bi njega l'jepo darovao, Do bi njemu po imanja svoga 20 I do bi mu jedinicu kčerku, Čestita bi njega učinio, Svojom bi ga krunom okrunio I na svoje mjesto postavic.“ To j' dočuo Karlovič Ivane, Oblači se, štogodj Ijepše more, Pa on ide k čaru čestitome, Klanja mu se do zemljice črne. Kad Ivana čare zagledaše, Njemu l’jepo tiho besjedjaše: 30 „Dobro došo, Karlovič Ivane! Na te mi je tužba dodijala, Da ti jesi dvore sagradio, Da onakih ni u mene nema: Dvoja vrata od suhoga zlata, A prozore sitnoga bisera, A kračune praha i olova; Svu si šimlu zlatom obalio. Od čavala glave pozlatio, Učinio kamenu avliju, 40 Po avliji Srebrene mostove, Po mostovim’ zlatne pomožtice, 12. kuna perlitana, kunovina, u koioj su utkane šarene boje. 16. telal, m. javni vikač, javni posrednik. 208 Po njima do devet paunova, A za njima devet paunica, A pred njima perlitana kuna; Da j' u tebe tunja kod ognjišča, Miriš joj se do.mog dvora čuje.“ Klanja mu se Karlovič Ivane: „Istina je, moj čestiti čare, Da ja jesam sagradio dvore, Da jih 'nakih ni u tebe nema. Sto su rekli, moj čestiti čare, Da ja imam devet paunova, Ono mi je devet moje brače; Sto su rekli devet paunica, Ono j’ mojih devet nevjestica; Sto su rekli kunu perlitanu, Ono mi je Jelica sestrica; Sto su rekli tunju kod ognjišča, Ono j' moja ostarjela majka, Dobro čini i dobru se nada.“ A kad čare r’ječi razumio: „Sretan da si, moj jedini sine, Čestita ču tebe učiniti, S mojom ču te kčeri oženiti." Odgovori Karlovič Ivane: „Vami hvala, moj čestiti čare! Evo ima sedam godin’ dana, Da se junak oženio jesam." A kad čare r'ječi razumio, L'jepim darom darova Ivana, Daje njemu tri konjiča vrana, Sva tri vrana, zlatom potkovana, I daje mu tri tovara blaga, I daje mu od bedrice čordu, 45 50 60 65 209 Ka je suhim okovana zlatom, Pa Ivanu čare besjediše ; „Nosi blago b'jelom dvoru tvorne, Konja jasi, moju čordu paši, Daruj zlato vjernoj ljubi svojoj; 80 S mojom ču je kčeri posestriti, Tebe hoču za sina držati." Kad je Ivan r'ječi razumio, On se klanja do zemljice črne: „Zahvaljivam, moj čestiti čare, 85 Zahvaljivam na tvojemu daru!" Ode zdravo b'jelom dvoru svomu. Daleko ga ljuba ugledala, Setala se pred Ivana svoga: „Dobro došo, Karlovič Ivane! 90 Tvoja me je pristrašila majka, Da če tebe čare pogubiti." Kad Ivane r'ječi razumio, Svojoj ljubi tiho besjedio: „Ne luduj mi, vjerna ljubo moja! 95 Čare me je l’jepo darovao, Meni konja, tebi šalje blago, I reka' je moj čestiti čare, Da če tebe kčerom posestriti, Mene mlada za sina držati." 10° Ban Zrinjanin i Begzada djevojka. Cvijelio Zrinjanine bane U tavnici novskog Mustaj-bega, Cvijelio devet godin' dana, 1. Motiv je ove pjesme konvencionalan, a vrlo je zanimljivo, da je u narodnoj epici najčešče pristao uz Kraljeviča Marka i Bana Zrinjanina ili Zrinoviča bana. Poznata je varijanta ovoga motiva u Vukovu zbor- Dr.B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 14 210 Cvileč kune bega gospodina: „Bog t' ubio, beže gospodine 1 Sve ti jesi sužnje otpuštio Za velike zemlje i gradove, A nekoga na vjeru junačku, A nekoga za gotovo blago, Mene ne češ za gotove novce.“ Al govori beže gospodine: „Gospodine, Zrinjanine bane! Tebe, bane, ni pustiti ne ču. Prvi petak, turski svetak, dodje, Živa ču te na kolač nabiti, Pa te hoču po vojsci voditi." Hudne bane razumio glase, Pa je bane tiho besjedio: „Gospodine, novski Mustaj-beže! Dajder meni divit i artije, 20 I lagano pero od pisanja, Da ja pišem listak-knjigu bilu, Da je šaljem Zrinju na Krajinu, A na ruke staroj svojoj majci, Da se mene več nikad ne nada; Da mi šalje mrtvačko od'jelo, Sto sam za smrt skoro pokrojio." — niku („Marko Kraljevič i kči kralja arapskoga"). U rukopisnim zborni- cima Matice Hrvatske ima petnaest varijanata ovoga motiva s imenom Bana Zrinjanina, i to iz Bosne, Slavonije, Hrvatskoga Primorja, iz Kra¬ jine i Dalmacije, po čemu se vidi, da je narod svuda pjevao o siget- skom junaku do naših dana. Isp. dr. N. Andric: Zrinski u narodnoj poeziji'. Nar. Nov. od 1. decembra god. 1910. Ova naša pjesma, medju njima najljepša i najduža, zabilježena u Gornjoj Krajini, izvadjena je iz zbornika Luke Marjanoviča u knjižnici Matice Hrvatske. 19. Misli se Novi u nekadašnjoj Turskoj Hrvatskoj u Bosni. 23. Zrinj ili Zrin, grad u Hrvatskoj ; danas selo Zrin, Petrinji nu jug- 211 To je beže jedva dočekao, Banu dade divit i artije, I lagano pero od pisanja. Bane piše listak knjigu bilu, Pa je šalje Zrinju na Krajini. Ne šalje je svojoj staroj majci, Da se njemu več nikad ne nada, Več on piše svojoj staroj majci: 35 „0 starice, moja mila majko! Salj-de meni srebrnu tamburu, U kojoj je daska sačmalija, U dasci su dva kamena draga, Svaki stoji dva bijela grada!' 1 — 40 Kada bane knjigu opremio, Knjiga ode od ruke do ruke, Dok ne dodje Zrinju na Krajini, A na ruke ostareloj majci. Knjigu štije ostarela majka, 45 Knjigu štije, a suze proFjeva. Kada vidje, što joj knjiga kaže, Onu štije, drugu rukom piše, Pa je šalje u tamnicu banu, S njome šalje srebrnu tamburu. Kad tambura banu dolazila, Lulu pije Zrinjanine bane, ’ Lulu pije, u tamburu bije, Uz tamburu lipo popijeva : „0 tamburo, o dangubo moja! 55 O starice, mila majko moja! Ja ti ne bih ni žalio, majko, Što ču svoju izgubiti glavu, 38. daska sačmalija, daska išupljana zatambure; daska glasnjača. 212 Al me nisi oženila mlada, Da t' ostane u dvorima ljuba, Jali ljuba, jali unuk koji. Ljuba bi ti od posluge bila, Unuk bi te do smrti hranio. Kom če ostat zemlje i gradovi? Kom če ostat gotovina novci? Kom če ostat moja banovina?" — Mislio je bane Zrinjanine, Da ga nitko tamo nije slušo, Al slušala Begzada djevojka, Lipa šele novskog Mustaj-bega; Slušala ga na srčali-pendžer I kroz njega glavu pomolila. Na djevojci nista od od'jela: Na nogama čuze-jemenlije, A na njojzi sačmali-košulja, Više zlata, neg bijela platna; Na djevojci do sedam gendara, Dva gendara crljena merdžana, Dva gendara črna konofita, Dva gendara bijela bisera, Sedmi gendar od žutih dukata, Koji kuca po krilu djevojci; Tri su retka žutijeh dukata, U svakom je po stotina ravna. Dvi očice do dvi trnjinice, Obrvice morske pijavice, Trepavice paunovo perje, 71. srčali-pendžer, stakleni prozor. 74. čuze-jemenlije, papuče, postole. 77. gendar, m. djerdan (collier). 78. merdždn, m. koralj. 60 65 70 75 80 85 213 Pokrivaju dva gjula obraza. Usta su joj kutija šečera, Kad divani ka' da golub guče. Kad se smije ka' da sunce grije. Kad je bane pjesmu ispjevao, Govorila Begzada djevojka : „Je 1' ti vira, Zrinjanine bane, Da se bane oženio nisi ?“ — Al govori bane Zrinjanine: „Dušo moja, Begzada djevojko ! Evo tebi vire od meneka, Tvrdje vire neg studena stina : Junak jesam, a oženjen nišam." — Govori mu Begzada djevojka: ,,Dušo moja, Zrinjanine bane! Sto se tebi čini od meneka ? Bi 1' ti uzo mene za sebeka, A za svoju zaručnicu ljubu?" Al govori Zrinjanine bane: „Ne budali, Begzada djevojko ! Kako bih te uzo za sebeka, Kad sam evo u tavnici crnoj, U tavnici mila braca tvoga? Prvi petak, turski svetak, diodje, Tvoj če bratac mene pogubiti, Živa če me na kolač nabiti, Pak me hoče po vojsci voditi." — Odgovara Begzada djevojka: „Ne boj mi se, bane Zrinjanine ! Moli Boga, Zrinjanine bane, Da ti ova tavna nočca prodje, 95 100 105 110 115 88. g/Hl, m. raža. 214 Nočca prodje, bili danak dodje, Da dobavim od tavnice ključe. Tavnice ču tebe izbaviti, Opraviti Zrinju na Krajinu, A na ruke staroj tvojoj majci." — Boga moli bane Zrinjanine, Da mu ova lavna nočca prodje, Nočca prodje, bili danak dodje, Danak prodje, tavna nočca dodje. Kada biše noči po ponoči, Dobavila Begzada djevojka, Dobavila od tavnice ključe, Došeta se banu pred tavnicu, I dovede tri berbera mlada, Pa otvori od tavnice vrata. Uze bana za bijelu ruku, Pa ga vodi gradu pred tavnicu. Na nj namače tri berbera mlada; Jedan brije, drugi obrezuje, Treči njemu rusu kosu šiša. Kada oni bana urediše, Po njemu se grdne rane znadu, Kud su njega šare zmije klale, Same klale, a same 1'ječile. Bana vodi Begzada djevojka, Bana vodi u gornju odaju, U odaju mila braca svoga, Brača svoga novskog Mustaj-bega. Na nj oblači bratovsko od’jelo; Oblači mu sačmali-košulju, Više zlata, neg bijela platna; I oblači velembir-čakšire, 120 125 130 135 140 145 150 150. velembir-čakšire, hlače. 215 Na čakšire kovče-džamajlije, A na kovče u tvrdo talire, Na talire srebrne sindžire, Na sindžire žučane dukate; I oblači bratovu ječermu, * * 155 * * * * Na ječermi osamnaest putaca, S svake strane po devet putaca, Svako puce svoju c'jenu kaže, Jere ono po dvi oke važe. Koje puce pod gr’ocem stoji, 160 * * Ono puce svoju c'jenu kaže, Jere ono do tri oke važe. To je puce na burmu skovano; Kad junači rujno vino piju, Pa se njima čaša ne prigodi, 165 Odaviju puce ispod vrata, Pa na njega rujno vino piju, Kad s' napiju, opet ga priviju. Na glavi mu klobuk-kapa turska, Za kapom je devet čelenaka, 170 Deveta se na čekrk okreče, Pa udara u zlatne čelenke. Pak uzima stambuliju-pošu, Koju noše janjičari Turci,- 151. kovče diamajlije, valjda džamali-kovče t. j. kovče od stakla. 153. sindžir, sindžira, m. lanac, veriga. 155. ječerma, f. prsluk. 163. burma, f. gladak prsten; ovdje: zavoj. 170. čelenka, f. nakit od srebra ili od zlata, koji se daje vojnicinia za junaštvo, a nosi se obično na klobuku ili kalpaku. 171. čekrk, m. kolo, kotač; na čekrk se nasadjuje čelenka tako da se oko njega kao oko osovine okreče. 173. stambulija-poša, f. črni turban (stambulija carigradski), izvezen zlatom, što ga Turci noše oko glave. 216 Kada idu na džumaj na vodu, Ma na džumaj, na vodu svetinju; Stoji poša šest stotina groša. Umotava zlačene čelenke, Da čelenke ne bi pokisnule. Pripasuje mukadema-pasa, Za pas meče dva para pušaka, Dvi danice, a dva dževerdana, I medju njih palu okovanu, I do pale noža jatagana. Pripasuje srebrne svilaje, U svilaje šezdeset fišaka. Pa obuva svilene čarape, Na čarape kajišli-opanke ; Pa uzimlje divan-kabanicu, Koja krije konja i konjika, Sva je suvim zlatom iskovana. Kad djevojka bana uredila, Ona ide u podrume donje, Pa izbire konje ponajbolje, Sebi tiču, banu lastavicu. Bane muči, nista ne govori, Al govori Begzada djevojka: 175 180 185 190 195 175. džumaj, m. petak ; neki misle pod džumajem podne, pa „džu- maj klanjati" znači: u petak i o podne klanjati. 180. mukadem-pas, m. nekaki gospodski pojas. 182. dževerddn, dževerdana, m. mala puška od Čelika damascenskogS' 183. pala, f. veliki nož, što se za pojasom nosi. 184. jatdgan, m. veliki nož. 185. svilaji, m. pl. vrst spreme, u koju se meču pištolji. noževi H* fišeci. 188. kajišli-opanci, opanci gradjeni od kaiša (remena). 189. divan kabdnica, f. kabanica, koja se nosi, kad se ide na divan (viječe). 217 „Dušo moja, Zrinjanine bane ! Sto ti mučiš, sa mnom ne divaniš ? Al ja tebi za uvolju nišam, Al ti imaš na domu kadunu ?“ Al govori bane Zrinjanine: „Dušo moja, Begzada djevojko! Ti si meni za uvolju mlada, A ja nemam na domu kadune. Več ja mislim, Begzada djevojko, Kako čemo iz Novog izači, Iz Novoga, grada bijeloga, Jer su njemu vrata zatvorena, Na vratih je Mumive dizdaru Sa svojijeh šezdeset stražana; Poznat če me Mumive dizdaru." Al govori Begzada djevojka: „Ne budali, bane Zrinjanine! Lako čemo iz Novog izači, Iz Novoga, grada bijeloga. Kad dodjemo Novome na vrata, Glavu motaj divan-kabanicom, Koje krije konja i konjika, A udaraj konja lastavicu, Udaraj ga nogom i ostrogpm, Pa hočemo iz Novog izači." — Kad dodjoše Novome na vrata, Al zavika Begzada djevojka : „Cuj, na noge, Mumive dizdaru! Devet bega zaboljelo zuba, Ni konja se držati ne more, 201. kdduna, f. gospodja (samo se govori za Turkinje). 210. dizdar, dizdara, m. vratar gradski, vratar tvrdjave. 200 205 210 ' 215 220 225 218 Otkuda li s vami divaniti. Beže ide k Sani vodi ladnoj, Na Sani se zametnula kavga.“ — Al se čudi Mumive dizdare, On se čudi, a pitat ne smije, Kamo begu još više delija, Nego sama Begzada djevojka? Kad izlaze oni iz Novoga, Iz Novoga, grada bijeloga, Oni jezde preko polja ravna, Ka' dvi zv'jezde preko neba sjajna. Bane muči, ništa ne divani, Al govori Begzada djevojka: „Dušo moja, Zrinjanine bane ! Sto ti mučiš, sa mnom ne divaniš ? Al ja tebi za uvolju nišam, Al ti imaš na domu kadunu?" — Odgovara bane Zrinjanine, „Dušo moja, Begzada djevojko! Ti si meni za uvolju mlada, A ja nemam na domu kadune. Pred nami je Sana voda ladna, Kleta Sana, na njoj broda nema; Na Sani je buljubaša Uso, Mene Uso podobro poznade, Jer je sa mnom u tamnici bio, U tamnici mila braca tvoga, U njoj bio tri godine dana; Poznat če me buljubaša Uso.“ — 230 235 240 245 250 255 229. Sana, f. voda u nekadašnjoj Turskoj Hrvatskoj, koja utječe u Unu pod gradom Novim. 251. buljubaša, m. (buljuk i baša), zapovjednik buljuku vojnika ; kapetan. 219 Govori mu Begzada djevojka: „Muč', ne boj se, Zrinjanine bane! Lako čemo Sanu preploviti. Kad dodjemo Sani vodi ladnoj, Dat ču tebi šarenu maramu, Glavu motaj šarenom maramom, A zagrči divan-kabanicom, Ko j a krije konja i konjika. A udaraj konja lastavicu, Udaraj ga nogom i ostrogom, Neka konjič zemlju izbacuje, Preko sebe pjenu prebacuje, Onda čemo Sanu preploviti." — Kad dodjoše Sani vodi ladnoj, Banu dade šarenu maramu ; Glavu mota šarenom maramom, A zagrče divan-kabanicom, Koja krije konja i konjika, Pa udara konja lastavicu, Udara ga nogom i ostrogom, Ispod sebe zemlju izbacuje, Preko sebe pjenu prebacuje, A kad skeli dodjoše na Sani, Al zavika Begzada djevojka: „Cuj, na noge, buljubaša Uso! Devet bega zaboljelo zuba; Ne more se ni konja držati, Otkuda li s vami divaniti ? Beže jezdi u zemlju Ungarsku." — Al se čudi buljubaša Uso, On se čudi, al pitat ne smije : Kamo begu još više delija, Nego sama Begzada djevojka ? 260 265 270 275 280 285 220 Al uzimlje Begzada djevojka, Uzimlje mi tatarku-kandžiju, Pa udara buljubašu Usu; Kud ga kuca, njemu koža puca, Koža puca, črna krvca štrca. Ona Usu, a Uso stražane. Brod namače Uso sa stražani, Brod namače na 'nu vodu Sanu. Taman oni Sanu preploviše, Mili Bože, čuda velikoga, Od ovoga časa nesretnoga! Zapucaše na Novom topovi, Na Novome, gradu bijelome, Da odvede Zrinjanine bane, Da odvede glavitu djevojku, Lipu selu novskog Mustaj-bega; Da odnese divno odijelo, I odvede konje ponajbolje. Na to bane nista ne hajaše, Veče jezde preko polja ravna Ka' dvi zv'jezde preko neba sjaina. Bane muči, ništa ne govori, Al govori Begzada djevojka: „Dušo moja, Zrinjanine bane ! Sto ti mučiš, sa mnom ne divaniš ? Al ja tebi za uvolju nišam, Al ti imaš na domu kadunu?“ — Odgovara bane Zrinjanine : „Dušo moja, Begzada djevojko! Ja sam tebi svoju viru dao, Jer je meni za nevolju bilo; Ja imadem — na domu kadunu, 290 295 300 305 310 315 320 291. kandžija, f. korbač, bič. 221 I ja imam dva sina nejaka. — Kad to čula Begzada djevojka, Mili Bože, čuda velikoga, Od onoga časa nesretnoga I 325 Cuj, zakuka Begzada djevojka, Čuj, zakuka kano kukavica, A prevrče kano lastavica. Nju mi tješi Zrinjanine bane : „Muč', ne cvili, lijepa djevojko! 330 Ne vodim te, da t' u najam dadem, Več te vodim, da te ja udadem. Ja imadem bana netijaka, I viši je i Ijepši od mene. Svega ima više on od mene." — 335 U ta doba dvoru bijelome, Izlaziše dva banova sina. Božju pomoč njima nazivao, Nazivao Zrinjanine bane: „Božja pomoč, dva sinčiča mlada! 340 Je li stara na odžaku majka?“ — Govoriše dva banova sina: „Oj Boga ti, iz tamnice babo! Tvoja j' stara na odžaku majka, Al je naša svijet prom’jenila, 345 Juče jesmo sahranili majku ?“ — Kad u dvore bane ulazio, Ljubi majka Zrinjanina bana: „0, ti bane, oči obadvije, S kojim' majka ide po svijetu, 350 Po svijetu i po žarku suncu!“ Govori joj Zrinjanine bane: „Ne ljubi me, mila moja majko, Veče ljubi svoju novu snahu, 222 Koja j' tavne mene izbavila, . I ovdje me dovodila, majko!“ Mili Bože, na svemu ti hvala! Piše knjigu novski Mustaj-beže, Iz Novoga, iz grada b'jeloga, Pa je šalje Zrinju na Krajinu, A na ruke banu Zrinjaninu; U knjiži je njega pozdravio, I banu je 'vako govorio: „Gospodine, Zrinjanine bane I Salj'-der meni dobre konje moje, I šalji mi divno odijelo, I šalji mi sestricu jedinu 1 Ako meni ti poslati ne češ, Tebe hoču pohoditi bana.“ — To ne sluša Zrinjanine bane. Kad osvanu nedjeljica sveta, Ban odvodi Begzadu djevojku, Odvodi je Oledarki crkvi, I svojim je krstom pokrstio, Od nje sebi gospu namistio: Bila Begza, sad lijepa Kate. Velik porod s njome izrodio, Tri djevojke, a četiri sina. Nigda j' nije prekorio bane, Da je bila Turkinja djevojka. Ona uze divit i artije, I lagano pero od pisanja, Pake piše listak-knjigu bilu, Bratu svome, novskom Mustaj-begu, U njojzi je njega pozdravila, I ovako bratu govorila: „0 moj brate, novski Mustaj-beže i 355 360 365 370 375 380 385 223 Da ti znadeš, o moj brate dragi, Kako j' lipo Zrinju na Krajini Isusovu viru virovati, 390 I svojim se krstom pokrstiti, Ti bi, brate, Novi ostavio, Pa bi iša* Zrinju na Krajinu !“ VIII. Ciklus hajdučko-uskočki. Na kraju XVI. i s tijekom XVII. i XVIII. stolječa sve je rjedje dolazilo do velikih bojeva izmedju našega naroda 1 Turaka u našim krajevima. Osmanlije imadu u to vrijeme u svojoj vlasti največe dijelove jugoslavenskih zemalja, pa su se i kod nas kao udomačili. Osobito znatna bijahu dva njihova sjedišta: Lijevno (Livno) u Bosni i Udbina u Hrvat- skoj. Hrvatski se narod bije i u ovo doba neprekidno i svuda, gdje ga ima, ali to su manji bojevi i okršaji, u kojima stoje na čelu naših četa kapetani poj edinih gradova i serdari 1 pojedinih krajeva. Tu su se osobito odlikovali senjski kapetani sa svojim uskocima i serdari Kotara 2 u Dalmaciji. Ovi dogadjaji znatni su i u historiji, jer se pome' nutim bojevima lagano, ali postojano lomila več oslabljena moč turska, pa su i oni iznijeli nekoliko junaka, koji su omiljeli čitavu narodu. Slavu njihovu pronosi hajdučka narodna pjesma, ako oni i nijesu bili hajduci ili hajdučke harambaše u pravom značenju ovih riječih, samo su njihovi bojevi slični hajdučkima, jer im svrha nije toliko osvajanje koliko pljačka, a u njikovim četama ima obično i hajduka. Najvidjenija lica hajdučke narodne epike jesu: Starina Novak, Stojan Jankovič, llija Smiljanič, Mijat Tomič i Ivo Senjanin, od kojih su prave harambaše samo Starina Novak i Mijat Tomič; a od mjesta najviše se spominje u hajdučkim pjesmama Livno i Udbina, pa Senj i ravni Kotari. Kako se u pjesmama pjeva, junači su se odbijali u hajduke od turske sile i nepravde, pa su najradije doče- kivali Turke u zasjedama i pljačkali dvorove aga i begova. 1 ser dar, serdara, m. nahijski starješina; za serdarima po časti idu vojvode. • Kotar, Kotara, m. (i Kotari, m. pl.), kraj oko Zadra, zapravo zemlje, što su pripadale Zadru. 225 Njih je uvijek poviše u društvu, a jedan je nad njima harambaša (starješina). Zivu po gorama i planinama, gdje im je kuča kabanica, mač i puška i otac i majka, nož i sablja bratac i sestrica. Kad dodje zima, oni se rastanu i otidju svaki svome prijatelju na zimovnik, ali najprije ugo¬ vore, gdje če se i u koje vrijeme u prolječe sastati. Na zimovnicima gdjekoji leže danju po podrumima ili po drugim zgradama, a noču se časte i pjevaju uz gusle. Obično je Gjurdjev danak hajdučki sastanak. Ako koji u odredjeno vrijeme ne bi došao na ročište, društvo ide te ga traži, pa ako bi se dogodilo, da jatak hajduka na zimovniku izda ili ubije, hajduci gledaju da mu se osvete makar i poslije pedeset godina. Hajduku nije žao poginuti. Ako padne u turske šake, on nije srca udovička: kad ga po- vedu, da ga nabiju na kolač, on pjeva iza glasa pokaza- juči, da ne mari za život; a ako ga Turci ponude, da se poturči, da mu oproste život, on to odbija dodajuči: „Pa zar poslije ne ču umrijeti?" Najjače se hajdučki život razvio u Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Srbiji. Starina Novak bijaše starješina velikih hajdučkih četa u tudjinskoj službi, koje su sačinjavale čitavu vojsku i činile prava čuda od Turaka u Podunavlju potkraj XVI. stolječa. U ponekim historičkim izvorima zove se i Baba- Novak. On je napadao na sultanove gradove i palio ih, pljačkao čitave pokrajine njegove i razbijao paše s vojskama. Njegova hajdučka četa bila je historički znamenitija i sta- rija od sviju, pa se zato on javlja u narodnoj pjesmi kao najstariji i najizradjeniji tip harambaše gorskih hajduka. (O Starini i Debelič-Novaku isp. str... 158. bilj. 39.) Stojan Jankovič junakovao je u XVII. stolječu. B. Petranovič („Vijenac uzdarja narodnog o. A. Kačiču Mio- šiču“, Zadar 1861.) piše o njegovu ocu i njemu ovako: „Otac Stojanov, Janko Mitrovič, bijaše poslije Pilipa Smilja¬ niča serdar svega Kotara. Umr'o je 1667. god. S Turcima je često i slavno vojevao. Stojan je naslijedio oca u ser- dariji. Odmah zatim u jednom žestokom boju s Turcima bio je zarobljen te kao junak sultanu u Carigrad na dar poslan. Sultan ga ja pomilovao i oženio Turkinjom djevojkom Ajkom, s kojom je imao dva sina: Kulen-agu i Bešir-agu. Dr. B. Vodnik: Izbrane narodne pesmi. 15 226 Poslije četrnaest mjeseci sužanjstva uteče iz Carigrada ostavivši Ženu i sinove. Današnji Kulenoviči i Bešireviči priznaju se Jankovičeva koljena te se i danas s potom- cima Jankovičevim dopisuju i darivaju. Istom poslije po¬ vratka poče Stojan pravo s Turcima vojevati, jer je dobro znao način vojevanja u Turaka što ličkih što bosansko- hercegovačkih. To vojevanje ispunjuje oko dvadeset godina, jer je Stojan umr'o od turske puške 1688. godine." Stojan Jankovič stajao je kao serdar u službi mletačke republike, kojoj pripadahu Kotari. „Kad su Mlečani s Tur¬ cima mir učinili," piše na pomenutom mjestu Petranovič, — „Jankovič je čistio zemlju od hajduka i zlikovaca, koji su putnike, trgovce i Turke hvatali, ubijali i ucjenjivali- Za svoje junaštvo dobio je od mletačke republike viteštvo sv. Marka, zlatnu kolajnu vrijednu 100 dukata i mjesečnu platu od 25 dukata. Kao serdar svega Kotara (gornjega i donjega) imao je Stojan pod sobom više serdara, medjo kojima se spominju: Šarič Cvijan, Vid Žeravica, Mandušič Vuk, Smiljanič Ilija kao najglasovitiji." Kačič u „Razgovoru ugodnom" veli, da Stojana slavi Lika, Krhava, Bosna, Dalmacija i Hercegovina, a spomije i „pisme i popivke, kojeno se od njega pivaju." O Stojanu Jankoviču pjevaju i muhamedovske narodne pjesme, a ni o jednoffi krščanskom junaku ne pjevaju one tako simpatično kao o njemu. Ilija Smiljanič sin je Petra Smiljaniča, harambaše hajdučke čete u Lici, s kojom je Turcima mnogo jada za- davao. G. 1647. prijedje Petar u mletačku Dalmaciju sa četiri sina: Matom, Pilipom, Jovanom i Ilijom, od kojih se najviše proslavio u bojevima s Turcima Ilija. On bijaše serdar pod zapovijedju Stojana Jankoviča, pa se i spominje uz njega u narodnim pjesmama. Mi j at Tomič rodio se u gornjem Brišniku na Du- vanjskom polju, koje danas politički pripada Bosni. Ostavši Mijat rano bez roditelja odmetnuo se doskora u hajduke. On je hajdukovao u XVIII. stolječu, sabravši oko sebe u Vran-planini družinu od trideset hajduka. Tu ima još i danas „Mijatova pečina 11 , a u selu Brišniku ima i sad Tomiča. Mijat Tomič po svemu je pravi hajdučki haram- 227 basa; pa kako je kraj, odakle je on polazio sa svojim drugovima na pljačku, bio veoma zgodan, ime se njegovo pronijelo po narodu u Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, gdje se i danas o njemu priča i pjeva. Osobita vrsta hajduka u hrvatskoj historiji i narodnoj pjesmi jesusenjski us koci, što su se sklonili u Hrvatsko Primorje iz različitih krajeva, a hranili su se samo svojim junaštvom, gusareči po čitavu Jadranskem moru, vrebajuči mletačke galije i provaljujuči u bliže i dalje krajeve turske. Obilježava ih uskočka drskost, dosjetljivost i veliko ju¬ naštvo, a njihov je rad znatan dio suvremene historije našega naroda, jer su oni bili najsigurnija odbrana Hrvat- skoga Primorja od dva ljuta neprijatelja: Turaka i Mletaka. Senj je s čitavim današnjim Hrvatskim Primorjem pri- padao nekoč krčkim knezovima Frankopanima. G. 1469. osvojio je i oteo Senj Frankopanima hrvatski ban Blaž Podmanicki s pridjevkom Madžar, a kralj Matijaš učinio ga prvim senjskim kapetanom. Od ovoga doba postaje Senj veoma znatna točka u borbi protiv Turaka i Mlečana, a senjski kapetani ulaze u junačku narodnu pjesmu. O zna- menitom senjskom kapetanu Petru Kružiču pjeva se još i danas. Ali je iz uskočkih bojeva narodu najviše omi- Ijelo ime Iva Senjanin a, senjskog kapetana. O njemu se pjeva u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, pače i u Srbiji. Ivo Senjanin je historički Ivan Vlatkovič, vojvoda senj- skih Uskoka krajem XVI. i početkom XVII. stolječa (umr'o 1612.), koji je sa svojima udarao u turske krajeve u Dal¬ maciji, a pjeva o njemu i Kačič, spominjuči ga kao „Senja¬ nina Vlatkovič-Ivana“ i kao „Senjanjp-Ivana“. Ivo Senjanin posljednje je lice naše opčeno narodne epike. Starina Novak i knez Bogosav. Vino piju Novak i Radivoj, A kod Bosne kod vode studene, Kod nekoga kneza Bogosava, 2. B&sna, f. rijeka, koja izvire blizu Sarajeva, a utječe u Savu kod Šamca. 228 A kad su se vina ponapili, Knez Bogosav stade besjediti: ..Pobratime, Starina Novače! Kaži pravo, tako bio zdravo I Sa šta, brate, ode u hajduke ? Kakva tebe otjera nevolja Vrat lomiti, po gori hoditi, Po hajduci, po losu zanatu, A pod starost, kad ti nije vr'jeme?“ Veli njemu Starina Novače: ..Pobratime, kneže Bogosave! Kad me pitaš, pravo da ti kažem: Jest mi bilo za nevolju ljutu ; Ako možeš znati i pamtiti, Kad Jerina Smederevo gradi, Pa naredi mene u argatluk, Argatovah tri godine dana, I ja vukoh drvlje i kamenje, Sve uz moja kola i volove, I za pune do tri godinice, Ja ne stekoh pare ni dinara, Ni zaslužih na noge opanke I I to bih joj, brate, oprostio; Kad sagradi Smedereva grada, Onda stade pa i kule zida, Pozlačuje vrata i pendžere, Pa nametnu namet na vilajet, Sve na kuču po tri litre zlata, To je, brate, po trista dukata ! 10 15 20 25 30 11. po hajduci, stariji lokativ plurala. 19. argatluk, m. nadničarski ppsao, nadničenje, robija. 20. drgatovati, argatujem, raditi na nadnicu, nadničiti. 229 Tko imade i predade blago ; Tko predade, onaj i ostade ; Jam sam bio čovjek siromašan, 35 Ne imadoh da predadem blago, Uzeh budak, s čim sam argatovo, Pa s budakom odoh u hajduke, Pa se nigdje zdržati ne mogoh U državi Jerine proklete, 37 * * 40 * Več pobjegoh do studene Drine, Pa se maših Bosne kamenite. A kad dodjoh blizu Romanije, Tu sam turske svatove susreo, Oni vode kadunu djevojku; 45 Svi svatovi s mirom prolazili, Zaostalo Ture mladoženja Na doratu konju velikome, Ono ne htje da prolazi s mirom. Več poleže trostruku kandžiju, 50 Tri su na njoj lule od tumbaka. Pa udara mene po plečima; Triput sam ga Bogom pobratio: Molim ti se, Ture mladoženja, A tako ti sreče i junaštva I 55 I tako ti sretnoga veselja! Prodji me se, hajde putem s mirom, Vidiš, da sam čovjek siromašan. Opet Ture da s' okani ne če, Več me stade večma udarati. 60 37. budak, m. orodje, kojim se trn kopa, kojim se krči, trnokop. 41. Drina, f. voda, što dijeli Bosnu od Srbije. 43. Romdnija, f. gora u Bosni. 51. tula, f. ovdje: mala čašica od prilike kao poveliki naprstak. — tumbak, m. žuta mjed. 230 Kad je mene malo zaboljelo, I ja sam se vrlo razljutio, Pa potegoh budak sa ramena Te udarih Ture na doratu ; Kako sam ga lako udario, Urnah sam ga s konja oborio I k njemu sam onda priletio, Udarih ga još dva i tri puta, Dok sam njega s dušom rastavio; Hvatih mu se rukom u džepove, Kod njeg nadjoh do tri kese blaga Pa ih pustih sebi u njedarca; Otpasah mu sablju od pojasa, Njem' otpasah, a sebi pripasah; Ostavih mu budak više glave, Da čim če ga zakopati Turci, Pa posjedoh njegova dorata, Odoh pravo gori Romaniji. To gledaju svi turski svatovi, Ne htjedoše mene ni tjerati, Ja ne htješe, jali ne smjedoše. Evo ima četr'est godina, Romaniju goru obiknuo, Bolje, brate, nego moje dvore, Jer ja čuvam druma kroz pianinu, Dočekujem Sarajlije mlade Te otimam i srebro i zlato I lijepu Čohu i kadifu, Odijevam i sebe i društvo, A kadar sam stiči i uteči, I na strašnu mjestu postajati, Ne bojim se nikoga do Boga." 65 70 75 80 85 90 88. čoha, f. vrsta sukna; sukno tku žene kod kuče, a čoha je kupovna. 231 Ropstvo Stojana Jankoviča. Kadno Turci Kotar porobiše, Poharaše dvore Jankoviča, Zarobiše Smiljanič-Iliju, Zarobiše Jankovič-Stojana. U Ilije mlada osta ljuba, 5 Mlada ljuba od petnaest dana ; U Stojana mladja osta ljuba, Mladja ljuba od nedelje dana; U Stambol ih odvedoše Turci, Pokloniše čaru čestitome. 10 Tamo bili za devet godina I desete za sedam meseci, Tamo ih je čare poturčio, Kod sebe im dvore sagradio. Al besedi Smiljanič Ilija: 15 „0j Stojane, da moj mili brate! Sjutra jeste petak, turski svetac, Car če otič s Turcima u šetnju, A carica s bulama u šetnju ; Več ti kradi ključe od riznica, 20 Ja ču krasti ključe od arova, Pak da pusta blaga nagrabimo, Da uzmemo dva dobra konjiča, Da bežimo u Kotare ravne, Da gledamo roblje nerobljeno, 25 Da ljubimo lice neljubljeno." I tu su se brača poslušala: Kad osvanu petak, turski svetac, Ode čare s Turcima u šetnju, A carica s bulama u šetnju. 30 Stojan krade ključe od riznica, 232 A Ilija ključe od arova, Nagrabiše nebrojena blaga Pa uzeše dva dobra konjiča, Pobegoše u Kotare ravne. Kad su bili blizu do Kotara, Al govori Jankovič Stojane : „0 Ilija, da moj mili brate! Idi, brate, dvoru bijelome, A ja idem mome vinogradu, Vinogradu, mome rukosadu. Da pregledam moga rukosada, Tko ga veže, tko li ga zalama, Kome li je dopao u ruke. 11 Od' Ilija dvoru bijelome, Stojan ode svome vinogradu : Nadje majku Jankovič Stojane, Nadje majku u svom vinogradu: Kosu reže ostarela majka, Kosu reže, na vinograd veže, A suzama lozicu zaliva I spominje svog Stojana sina: „0j Stojane, jabuko od zlata ! Majka te je več zaboravila, Snahe Jele zaboravit ne ču; Snaho Jelo, nenošeno zlato !“ Božio je Jankovič Stojane : „Božja pomoč, sirotico stara ! Zar ti nemaš nikoga mladjega, Da tebika vinograd uradi, 35 40 45 50 55 60 39. dvoru bijelome, u ekavskoj pjesmi, da se ispuni stih (isp. stih 80. i 141.). 57. božiti, božim (koga), nazivati mu Boga ili božju pomoč. 60. tebika, dijak mj. tebi. 233 Več posrčeš stara i nevoljna?" Ona njemu bolje odgovara: „Ziv mi i zdrav, delijo neznana ! Nemam, rano, nikoga mladjega, Do Stojana jedinoga sina, 65 Njega jednog zarobiše Turci, A i njega i Iliju moga, Stojanova brata stričeviča; Od Ilije mlada osta ljuba, Mlada ljuba od petnaest dana; 70 Mog Stojana mladja osta ljuba, Mladja ljuba od nedelje dana ; Moja snaša adamsko koleno, Cekala ga za devet godina I desete za sedam meseci, 75 Danas mi se mlada preudaje ; Ja ne mogoh od jada gledati, Več pobegoh sadu vinogradu.“ Kad je Stojan razumeo reči, Brzo ode dvoru bijelome, 80 Zasta tamo kičene svafove, Lepo su ga svati dočekali : Kako s konja, taki za trpezu. Kad se Stojan vina ponapio, Poče Stojan tiho besediti: 85 „Bračo moja, kičeni svatovi! Je li testir malo popevati ?“ Govore mu kičeni svatovi: 73. addmski, adj. onaki, kakav je bio prvi čovjek Adam, dok nije sagriješio; dolazi samo uz riječ koljeno: adamsko koljeno kaže se za vrlo poštenu Ženu. 83. taki, adv, odmah, sad. 87. testir, testira, m. dopuštenje, sloboda; je li testir, je li slobodno. 234 „Jeste testir, delijo neznana! Jeste testir, a da zašto nije ?“ Kliče Stojan tanko glasovito: „Vila gnezdo ptica lastavica, Vila ga je za devet godina, A jutros ga poče da razvija; Doleti joj siv zelen sokole Od stolice čara čestitoga, Pa joj ne da gnezdo da razvija." Tom se svati nista ne sečaju, Doseti se ljuba Stojanova, Otpusti se od ručna devera, Brzo ode na gornje čardake Pa doziva seju Stojanova: ,,Zaovice, rodjena sestrice! Evo t' braca, gospodara moga!“ Kad začula seja Stojanova, Ona strča dole niz čardake, Triput sofru očima pregleda, Dok je bracu lice ugledala ; A kad bracu lice ugledala, Ruke sire, u lica se ljube, * Jedno drugo suzama umiva Od radosti i od želje žive. Al govore kičeni svatovi: ,,Gospodam, Jankovič Stojane! A što čemo mi za naše blago? Mi smo mnogo istrošili blaga, Dok smo tvoju ljubu isprosili." Besedi im Jankovič Stojane: ,,Stan'te, bračo, kičeni svatovi, 90 95 100 105 110 115 95. siv zelen sokole, isp. str. 97. bilj. 35. 235 Dok se malo sestrice nagledim, Lasno četno mi za vaše blago, Lasno čemo, ako jesmo ljudi." Kad se Stojan sestrice nagleda, Lepo Stojan svate darivao: Kom maramu, kom košulju tanku, Mladoženji rodjenu sestricu. I odoše kičeni svatovi. Kad uveče o večeri bilo, Ide majka u dvor kukajuči, Ona kuka kao kukavica I spominje svog Stojana sina: „Oj Stojane, jabuko od zlata! Stoju majka več zaboravila, Snahe Jele zaboravit ne ču; Snaho Jelo, nenošeno zlato ! Tko če staru dočekati majku ? Tko pred mene staru išetati? Tko če staru zapitati majku: Jesi li se umorila, majko?" Kad začula ljuba Stojanova, Išetala pred dvore bijele, Prima majku za gospodske ruke I govori svojoj staroj majci: ,,Ti ne kukaj, moja stara majko! Tebe staru ogrejalo sunce ; Evo tebi tvog Stojana sina!“ Kad ugleda ostarela majka, Kad ugleda svog Stojana sina, Mrtva majka na zemljicu pade. Lepo Stojan opravio majku, Kako carski valja i trebuje. 120 125 130 135 140 145 150 236 Družina Mijata hajduka. Protužila tridest i pet druga Kod koljena Mijat-harambaše : ,,O Mijate, naša poglavico I Svud hodismo, Bosnu prehodismo. Gdje znadosmo, dvore poharasmo, Gdje nadjosmo blago, odnesosmo; Još nam jedni dvori ostadoše, Krasni dvori Ljubovič-spahije Kod onoga sera Nevesinja, I u njima čudno kažu blago: U podrumu tri sanduka blaga, Na čardaku ima i četiri; I imade divan-kabanica, Kojano je u Divnu krojena, A suhijem zlatom popunjena, Od vrh glave do zelene trave ; I imade puška mletačkinja, Kojano je u Mletku kovata, Tri tufeka za petnaest dana, Ona bije svake tilisume ; I imade sablja dimiščija, 8. spdhija, m. gospodar od zemlje. 9, Nevesinje, n. 1. polje u Hercegovini; 2. selo u tom polju. 11. sanduk, m. kovčeg, skrinja. 14. Divno, ime mjestu u narodnoj pjesmi; doista je samo aliteracija s riječju divan-kabanica. 18. Mletak, Mletka, m. dolazi u pjesmi mj. Mleci, Mletaka. 19. tufek, m. puškar. 20. tilisum, m. zapis, hamajlija; znak, što se nosi uza se protiv različnih bolesti. 21. dimiščija (sablja) f. (dimiškija, dimiškinja, demeškinja), čorda, kakva se kuje u Damasku. 237 Kojano je u Samu kovata, Tri kovača za petnaest dana, Sva u suho okovana zlato, I na njoj su tri balčaka zlatna, 25 U balčaku alem kamen dragi, Prema kom se vidi putovati U ponoči ko i u po dana; Hajduku bi čudno trebovalo ; Hajd'mo i te dvore pobarati!“ 30 Veli njima Mijat harambaša: ,,Bračo moja, tridest i pet druga! Znadem, bračo, i ja za te dvore, Možemo ih lako pohoditi, Al ako mi ondje izginemo, 35 II grdnijeh rana dopadnemo, Nemojte mi duše proklinjati; Ako 1' kako blago dobijemo, Bratski čemo blago podijeliti." To rekoše, na noge skočiše 40 I zajedno Boga pomenuše, Otidoše Ljuboviča kuli; Od kule su haber uhvatili, Da spahije doma ne imade, Otišo je s četom u Hrvatsku 45 Plijen gonit, roblje zadobiti. A kad bilo veče o jaciji, I dodjoše do blizu kapije, Od hajduka jedan zajauka: ,,Avaj meni, do Boga miloga! 50 Sto ču jadna robinja dov'jeka? 22. Šam, Sama, m. zemlja Sirija i Damasak, glavni grad sirijski. 43. haber (uhvatiti), m. glas, vi jest. 238 Sjutra če me bule dokopati, Da im perem sane i kašike, Da im činim izmet dovijeka! 11 Uze Mijat trostruku kandžiju, Sve hajduke redom udaraše, Oni cvile kano gorske vile, Žalovito kako i robinje. To začula na kuli kaduna Pa doziva Kumriju robinju: 60 ,,Ustan' brže, Kumrija robinjo, Te otvori na avliji vrata, Spahija mi dodje iz Hrvatske I dovede roblja plemenita, Kojeno če tebe odm'jeniti, 65 A i mene vjerno poslužiti." Njoj govori Kumrija robinja: „Ne sm'jem, kado, života mi moga! Jer se bojim, gorski su hajduci; Kad spahija podje iz Hrvatske, Na dan če ti glase opraviti, Da se njemu na večeru nadaš.“ A hajduci cvile bez prestanka! Razljuti se Ljuboviča kada Pa udara Kumriju robinju, 75 Udari je rukom po obrazu, Sama sletje niz tananu kulu Te otvora na avliji vrata, Otvorila devet ključanica I desetu bravu dubrovačku ; * * 80 52. bula, f. turska žena ili djevojka, Turkinja. — dokopati, ščepati. 53. san, m. zdjela od metala (na pr. od bakra). — kašika, f. žlica. 80. brdva, f. ključanica; u narodnim pjesmama spominju se cesto brave dubrovačke. 239 Kad otvori na avliji vrata Pa hajduke pusti u avliju, Zasjaše se toke na dolamam, I za pasom svijetlo oružje ; Vidje kada, da su to hajduci, Dade pleči, ščaše pobjegnuti, Ne dade joj Mijat pobjegnuti, Uhvati je Mijat na čardaku, Za Mijatom tridest i pet druga, Potegoše topuzine teške 90 Pa na kadu ljuto zamahuju, Zamahuju, a ne udaraju; Ljuta kadu uhvati groznica Gledajuči na strašne hajduke, Pa Mijatu onda besjedila: ,,0 Mijate, moj po Bogu brate ! Ne daj mene tvorne društvu tuči!“ Veli njojzi Mijat harambaša: ,,Sejo moja, Ljuboviča kado ! Kaži bratu, gdje ti imaš blaga?" 100 Njemu kada otvori komoru, U komori tri sanduka blaga, Sve su sami groši i vižlini; Onda Mijat društvu besjedio : ,,Bračo moja, tridest i pet druga ! 105 Ovdje blaga nema za hajduka/' Opet Mijat kadi besjedio : ,,Moja sejo, Ljuboviča kado! Kaži brati i za drugo blago." 86. dati pleči, u prenesenem smislu znači: okrenuti se, pobječi; isp. lat. terga dare. 103. vižlin, vižlina, m. turski novac od 60 para. 109. brato, m. (juž.) hyp. od brat. 240 Otvori mu i drugu komoro, I tu ima četiri sanduka, Sve su sami krstati tal’jeri. Opet Mijat društvu besjedio: ,,Bračo moja, tridest i pet druga! I još blaga nema za hajduka.“ Uze Mijat trostruku kandžiju Pa na kadu ljuto zamahuje, Zamahuje, a ne udara je, Več kandžijom bije po duvaru: ,,Vidiš sejo, Ljuboviča kado ! Vidiš ovu trostruku kandžiju, Kad te njome stanem udarati, Prosječ ču ti svilenu veredžu I pod njome tananu košulju, Još ču malo kože zahititi, Kad te, seko, stanem udarati Kano bratac u milosti seju; Kaži brati i za treče blago.“ Mora jadna kada da mu kaže, Otvori mu i treču komoru, U budžaku koža bivoljača, Zalivena latinskijeh rušpi. Onda Mijat društvu kazivao: .,Bračo moja, tridest i pet druga! Ovdje nešto blaga za hajduka, 110 115 120 125 130 135 112. krstat talijer (talir), talir, na kome je znak krsta. 123. vUredža, gornja haljina u Turkinja. 131. budžak, budžaka, m. ugal, kut. 132. zaliti, zalijem; zaliven čim ili zaliven čega znači: pun čega. — rilšpa, f. cekin, dukat mletački; u narodnoj pjesmi spominju se la¬ tinske rušpe, a latinski znači u narodnoj pjesmi, a cesto i u umjetnoj starohrvatskoj književnosti: tali jan s ki. 241 Tovarte se, na pretovar'te se, Bojati se od Bosne potjere." Hajduci se ondje tovariše, I svu oni kožu izručiše, I vrlo se ne pretovariše. Onda ih je Mijat ispratio, Zaboravi i pušku i sablju, Zaboravi divan-kabanicu. Kad je Mijat društvo ispratio, Sam se opet natrag povratio Pa kaduni onda besjedio: ,,Sejo moja, Ljuboviča kado I Jesi li se gostima nadala? Jesi 1' bratu večeru spravila ?“ Veli njemu Ljuboviča kada: „0 Mijate, dragi pobratime! Ja se jesam gostima nadala, Al takijem nigda ni dov'jeka, I tebi sam večeru spravila." Sjede Mijat s kadom večerati, A malo je Mijat večerao, Od djavolstva onda zaplakao: ,,Moja sejo, Ljuboviča kado ! Ljeto prodje, črna zima dodje, Hajduku je kuča kabanica, A u mene kabanice nema, Dones'-der mi divan-kabanicu I donesi i pušku i sablju, Da ja idem, jer me čeka društvo, Dok se nije društvo povratilo, Pa če biti više sijaseta." 139. izničili, izručim, isprazniti. 166. sijdset, m. bijeda, napast, neprilika. 140 145 150 155 160 165 Dr. B. Vodnik; Izbrane narodne pesmi. 16 242 Mora jadna da ustane kada, Dolivati mu divan-kabanicu I dohvati i pušku i sablju; Ogrnu se Mijat kabanicom, 1 A objesi pušku o ramenu I pripasa sablju o pojasu Pa miluje kadu po obrazu; Pod grlom joj tri sitna djerdana, Jedan djerdan od sitna bisera, 1 Drugi djerdan od dragog kamenja, Treči djerdan od latinskih rušpi. Milujuč je Mijat po obrazu Sva tri njojzi odr'ješi djerdana Pa ih pusti sebi u džepove; 1 Pa je onda kadi besjedio : „S Bogom, sejo, Ljuboviča kado! Skoro ču te opet pohoditi.“ Veli njemu Ljuboviča kada: „0 Mijate, za nevolju brate I 1 Hajde s Bogom, pošo u dobri čas I Moje t' oči više ne vidjele! A kad više u gosti mi došo, Da bi Bog da', mene ne našao !“ Ivan Senjanin i Mu j o Kladušanin. Knjigu piše od Kladuše Mujo, A na ruke Senjanin Ivana; U knjiži ga l’jepo pozdravio I ovako Mujo besjedio: „0 moj pobro, od Senja Ivane! Pošalji mi djeverli košulju, Stono ti je načinila majka, 1. Kladuša, grad u nekadašnjoj Turskoj Hrvatskoj. 243 Pod kojom ti poginut ne moreš. Ako 1' ne češ, od Senja Ivane, Hodi meni junak na mejdane; Sobom vodi tvoju staru majku, A ja hoču Fatimu ljubovcu. Pak hajdemo na polje glamočko: Rok nedjelja, mejdan ponedjeljak." Knjigu štije od Senja Ivane, Knjigu štije, a na nju se smije. Misli Ivan, da ne gleda nitko; Gledala ga ostarjela majka, Pa je svomu besjedila sinu: „0, Ivane, drago d'jete moje I Otkle knjiga? Ognjem izgorjela! Ter ju štiješ, a na nju se smiješ. 11 Al Ivane majci besjedio: „0 starice, moja stara majko! Ova knjiga od mog pobratima, Da mu idem na pir i svatove, I ti sa mnom, moja stara majko I Ti češ, majko, pričekati svate, Dakle spremaj gospodske darove." Ivan knjigu Muji otpisuje, Ter ovako njemu besjedio: „0 moj pobro, od Kladuše Mujo! Ne dam tebi djeverli košulju, Koju meni načinila majka; Več ti hoču doči na mejdane, Na mejdane prvim ponedjeljkom. Dovest hoču moju staru majku, A ti vodi Fatimu ljubovcu." Dan po danak ponedjeljak dodje; 10 15 20 25 30 35 13. Glamoč, Glamoča, grad u Bosni. 244 Oprema se Senjanin Ivane, Pak on ide na glamočko polje. Tute ga je nočca uhvatila, Tu on pope b'jele čadorove. A kad li je danak osvanuo, Ali ide od Kladuše Mujo. Kada Ivan Muju ugledao, Pak je njemu tiho besjedio: „0 bora ti, od Kladuše Mujo! R'ječi vežu mlade vitezove, A konopi konje i volove; Nišam tebe prevario, pobre, Drži me se, eto mene na te!“ Pak posjede kosata djogata, Zavrže se kopljem od mejdana. Dva se mlada udriše junaka Nasred ravna polja glamočkoga; Bojna su im kopija izlomljena, Na britke se počeraše čorde. Udara ga od Kladuše Mujo, On udara od Senja Ivana; Kako ga je lahko udario, Na tri strane odletila čorda, Iz Ivana vatra prosipala. Kad vidio od Senja Ivane, On udara od Kladuše Muju. Kako ga je lahko udario, Na dv'je ga je pole rastavio, Pak mu s'ječe sa ramena glavu, I odvede Fatimu ljubovcu, I njegova vranca od mejdana. Ode Ivan b’jelu dvoru svome. 40 45 50 55 60 65 53. kosat, adj. u koga je duga kosa. JUNAŠKE PESMI NOVEJŠIH ČASOV Priredil DR. FR. ILEŠIČ Ciklus vstaških pesmi, (Pesmi slovanskega osvobajanja). Sledeče pesmi priobčujemo v cirilici, da dobe s tem Slovenci priliko, čitati tudi cirilico. Te pesmi so iz novejše dobe, iz dobe, ko je (po 1700) v valovanju jugoslovansko-turške epopeje nastajal preobrat ter so Turki prehajali v defenzivo. Začenjajo se vstaje Slovanov v turški državi in ob njenih mejah. Pesmi, ki opevajo te dogodke, objavljamo tu kot vstaške pesmi. Segajo neposredno do bun, ki so se končale z oku¬ pacijo Bosne in Hercegovine. Na čelo tem pesmim stavimo pesem o „osvobojenju“ Črne Gore, kakor nam to prikazuje „Gorski Venec" Petra II. Petroviča Njeguša (Slovenski prevod prof. Peruška izšel pri ,,Matici Slov." 1907. ; o dogodku samem piše Perušek na str. 117 sl., o vladiki Danilu str. 54). Jezik teh novejših — srbskih pesmi kaže močne turške vplive. Črnogorska badnja večer, (Črnogorski božični Večer.) (Okoli 1702.) Cabop mhhm xayM-none Jobo, Ha cačop je 3ery OKynno; Ha noimo je 3ery OKynuo, OBako je none čecjejiHO: „0 3ehaHw, jajjua čpaho jipara! 5 „HIto xoheMo on >kmbot3 CBora? „He MMaMO upKBe hh saKona; 248 „Ho nornSe Jlasap y KocoBy, „A KJieTM3H npHCKOHmue Typun, „Pa3Bajmine upKBe n omape, „Orpannme cbc Typcxe Mynape. „Ho ja BejiMM, Moja Spako jjpara! „OKynnMO mm Ma/io neiUKema, „/Ja M^eMO CKa«py KpBaBOMe, „J\a mojimmo namy sjionecTora, ,,/ja HaM aajie TypcKy SypyHTHjy, ,,/ja Sn Majio upKBe orpajjHJiH, ,,/ja 6m CBojy Bjepy npnupiKajm “ Cbc 3ekaHM KaSyji yHMHnme 14 3a namy nemKern npnripaBmue, FIpaBo nomjiM CftaApy SnjejiOMe Te npe« namoM uKajy. Ha o/iai-jie c' Harpar noBpaimue, /jo3MBame Kamene MajcTope, Ohm Ma/io upKBe orpaflMine 14 KaiweHe njiarame MajcTope, Ha CBoje nx flOMe oTiipaBume. Ma roBopn xaijM-ijone Jobo : „0 3ehaHM, Moja Spako »para! „Ebo 6njejiy orpa^MCMO upKBy, „LHto je XBajfle, rije je orpaijena, „Oho Hnje Sojba ho nekuna, „TeKe Hnje ocBemkena upKBa. „Her «a oneT neuiKem OKynnMO, ,,/ja nijeMo CKa«py Ha Bojany „y namera name onaKora: 10 15 20 25 30 35 40 249 ,,/Ja Shcmo ra Kako yMOJiHJiH, „E oh 6h HaM onTap yHHHHO, „E oh 6h Haiw KaKO j(onycTHo, „^a ntjeMO Majioj Topu UpHoj, „Ha HeTHrbc BJiaflupu ^aHHJiy, 45 „A na čhcmo »era yMOJinjiH, „/J,a 6h floina’, «a Ha'M cBemra ppKBy.“ Cbh 3ehaHH Ha to npHCT3flouie, Te 3a namy neiuKein 0Kynmne, Ila ce fliiJKe Xai,iH-none Jobo, 50 Cočom yae tph HempH jipyra, Flo^e oneT Cxajipy npomieTOMe. Ty npeji nainy ohh H3Jia>Kaxy, npe« mm njiany h MOJie ce jbyTO ; neniKem npmvia, 6ypyHTnjy umne, 55 BypyHTnjy TaKO nonpaBJbame, y H>y «o6po no3flpaBJba BJianMKy: „Hyj, BJia^MKO, pphh xajiy^epe ! ,Ja th nama TBpay Bjepy jjajeM, JIpt), BJiaflMKO, 3eTH 3eMJbM paBHoj, 60 ,,/la y 3cth cBemTam upKBy Ma/iy; „Ebo tm ja aajeM Ha noKJioHy, „3eTy paBHy n Bp.ua ociajia, „]\a HM HHHH1II UpKOBHe. HaHMHe, „/la th «ajy, ihto ce noro^HTe “ 65 Otojich ce HaTpar noBpaTHiiie, 14 .noijoine 3/jpaBO Ha jiBopoBe, 3ehaHHMa npaBO Ka>KHBaxy, Ela y3euie TaHaHy ^eMHjy, Te nijaxy čjibtom ruHpoKHjeM, 70 /Iok jioijouje na PnjeKy Majiy, A ca Pnjene Ha LJeTHite paBHo, Ha I^eTHbbe BJiajiHUH /],aHHJiy, 250 Te My aecHy noji>y6njiM pyny, Ha py«e wy 6ypyHTHjy ftajy. Kart je BHrtje BJiartMKa /jamijio, Ob3ko hm OecjertH BJiajiMKa: „FIone Jobo, jartOBHa tm Majna ! »Hnje Bjepa TBpaa y OMepa, „Ma hy noiiM, rta ne hy hh rtohH, „PartH Bjepe h 3aKOHa CBora, „floK y jyTpo sopHpa ocBaHe.“ Oh je eseje cjiyre rtO3HBao, OBano je ii.HMa SecjertMO : „Xa3ypTe mm rtočpa Koita Mora! „E hy xortHT nyT Pnjene Majie, „A ca Pnjene 3em seMJbn paBHoj, „Bor rta 3Harte, xohy ji' urna rtohn !“ Cjiyre cy My KOH>a onpeMMJie, OTaae je nyT Pajene noma', A ca Pujene 3eTH seMJtn paBHoj; Y nona je kohhk yHMHMO ; CyipartaH ce 3era 0Kynmia, Sera pasna h Kpna ociajia, H rnsrtaBa Bapom riortropapa, Cb3k' pa r/ierta BjiartMKy CBojera. BJiartMKa mm ocBeinTaBa ppKBy ; Aji es', nočpe, jRajiocTMBH rjiacn ! Kjictm TypijM yxBaTMiiie H>era, CBesame My pyne Haonano, Ila ra BOrte Bapoui nortropnpM, Ty My pyne Majio nonyiHTajy, V pyne My CTpweB KOJiau, flajy, Ha Kojn ra MHCJie yrtapMiM, To na« BMfln 3era seMJba paBHa, 3eTa pasna n Eppa ociajia, 75 80 85 90 95 100 105 251 H rnsflaBa Baponi Lloflropima, 3anjiaiHre čnjejie, Ha je iiiajbe Majioj Topn UpHoj, 125 LJpHoropmiM, CBojoj Spahn rtparoj: „OTKyn’Te Me, ne «p>K’Te Me oBije, „npoflajHTe KpcTe h KanaHJia, ny™pe o« cyxora BJiara, „CBe upkobho flajre 3a Me Cijiaro, 130 „A aa 6h Me caMo H36aBHJiH „H3 neBOJbe H3 TypcKor CHHpnpa.“ To Kart Hyuie čpaha LJpHoroppn, OrtMax ohh 6jiaro cacTaBHJiH ; C TbHMe H^y na PHjexy Maay. 135 Ty naborne BJiartHKy CacTaine ce TyHa ca TyppHMa, Bjiaro rtauie, BJiartHKy npHMHiue, BpaTHme ce 3rtpaBo Ha IJ,eTHH>e. 252 Ty Bjia^MKa ambho AOHeKyje y MaHacTnp 6pahy U,pHoropue, riaK OBaKO 3Čope U,pHoroppn : „Bjiaro naMa, Hame cyHue »apno ! „Ka/ia HaM re cpeha nsHMjeaa, „Kaxo hacMO HCHBjeTH 6pe3 Te6e.“ Te BJiaflHKa HbMMa ojproBapa: „KaMH BaM je ČJlaro, LJpHoropijM ! „JenaH BaMa, a fleBeT cy mchm ! „TeK ce KJieTH yMHO>KMme Typpn ; »Bjia/iajTe ce, ne y3«ajTe c’ y Me; „Ako Mene nociiymaT He bere, „Ja BaM flanac Bjepy TBpay jiajeM, „Beh Me oBije BnajeTH He here.“ Cbh My ohm TBpay Bjepy flajy, J\a he ohm nocJiymaT BJiaAMKy: „Ho HaM Ka>KM, mhjih rocnoAapy, „KaKO 6mcmo cana yHMHMJiM?“ — „Ja hy BaMa Ka3aT, čpaho upara ! „Ebo cy ce yMHO>KMaM TyppM, „A y Hamoj Maaoj Topn LJphoj, »Hmkojimko He he 6htm fločpa, „A jiyAy he Bamy iypHMT ajepy, »Oje rjie^aTe BamnjeM onnMa, „/],a mm HMUiTa noMohn ne here. „Hero, jaflHa čpaho, LJpHoropijn ! „Meijy cočom Bjepy yxBaTMTe, „3a cao6oAy KpBpy npojteBajTe, „3a cao6oay m 3a Bjepy Hamy, ,,/ja c’ CpaHMMo ofl HeBjepe TypcKe. „Her KOJbMMO I^pnoM TopoM TypiKajinM, aa hy norniiyTM 175 „PaflH Bjepe n 3axoHa cBora !“ LJpHoroppjf H>e«y Bjepy flajy, Bjepy «ajy n najy 6mbery, Bnjbera je, MpaTHHCKe noKiiajie, Tajia c TyppMM na 3aMeTHy KaBry. 180 Mano upoije a noKiiajie aoiuae, He 6m KaBre, hm CBaije HUKaKBe. To Kaji bmum BJiaflMKa /JaHnno, fločoja ce, na ra npeBapMiiie, Tepe CBojy cnyry noBMBaiiie, 185 OjiacJia ra k boJboah BaTpnhy: ,,/Joif, BaTpnhy, c nePpn Špara MHJia, „Mh himmo HeniTO pasroBopa 1“ Barpriti 30Be Mapxa m Mnjioma, H ToMaina n Špara IdsaHa, 190 Cbm neT no’uie k BJianniiM /JaHnjiy. Jlnjeno wx 6ane jjoHeKHBa, naK hm Sane noynaH>a naje: „LUro cy Hanin ciapn yHMHMJiM; „W ciio6ojiy Rano cy HyBajiH, 195 „/Jok nornSe Jlasap y KocoBy! „Ho Kaw’Te mm, o MapTMHOBMhn! „KaKO Bame Bjepe n aMan’™, „A Koje ere ca mhom orpajinjiM? „/J,o noKJiajia KiieTBy yHMHMiiM, 200 „J\o noKJiaaa 3aMeTHyjm KaBry. „Eb’ noKJiajie, He 6n flpyror maca, »Jao Jieue, «o jKajiocna niaca!“ Tajia ckohm BojBona BaTpMhy, Te My necHy nojby6no pyxy 205 254 A obsko H>eMy SecjeflMO: „Hy jim Atene, mmo rocno/iape! „Ja ce Sojmm n crpax Me je jbyTo, „Jepe he Me nsjjaT U,pHoroppn, „Ja 6nx jjaBHO saMeTHyo KaBry; „Ho neT čpaia, ihto cmo on MapTHHa, „Cbh MMaMO Hamy njeu,y Majiy, „A m Hame CTape po/jMTejbe, „Mmjim cy naM, ko ijapy ijapeBM, „Xohe HaM mx noTypMMT sa Haro: „ria Te mojimm, «parn rocnoflapy ! „Haij’ mm MjecTO, na ne >Kajin HacKe: BaaflMKa hm aa to oftroBapa: „Cjiymaj Mene, BojeBoaa EaTpo! „U,pHoropun axo Te M3jiajiy, „Emt he ohm rije n Moja rjiaBa.“ HaTO cy ce ohm pasflBojnjiM, Meijy coSom caBjeT yHMHMJin. Majio npo^e, Sajima Benep flo^e, CTajiome ce Spaha na BeHepy, HajiojKMine SjiaiKene riajiMiie, Ea/pbaKOBe naK m 6aflH>aHMhe, 14 y>Kflnme BoniTaHy CBMjehy, FlaK ce MMJiy Eory noMOJinme, BejiMKOMe XpncTOBy Po>KfleHCTBy, /ja hm Ba3jia 6yae y noMohn. Joni flonecy jeflHy namy Bnna, Hannjajy cbm y cnaBy Bo>Kjy, 14 y cjiaBy XpncTa CnacMTejba; Taa cjejiome m noBenepame. IIoiiiTo Spaha cjiaTKo Benepana, OsaKo mm BojBOJia sSopno: „Caa Ha nore, Moja Spaho flpara, 210 215 220 225 230 235 255 „IIpnxBaTHTe CBMjeTJio opy>kje, 240 ,,/la MijeMO, rije cmo yniaBHJiH.“ npirxBaTHine CBMjeTJio opy>kje, Ha MHorop, Mano no/oe 5,0’nie, Ha Swjejiy xyjiy MycTa(jjnha. Ty 6njaxy neT TypaKa Špara, 245 HeT Ajmja, ce/iaM MycTa(J)Hha, Hdhx nokjjame h TpMAecer c Mina ; Ila OTOJie Spaha MapTUHHhii SflpaBO nonuiH Ha Ja6yie paBno, IHeHJiyk HHHeh h Becejbe Jipyro. Tjiac Aona^e BJiaAHky /JaHHny, /Jonece ra je/ino MOMHe MJiano : 270 „MyiiiTyj]yx th, AparH rocnoAape! „Horn6ouie ponoropckH Typpn! 256 „A ocTajiMM hm Tpara ce ne 3Ha!“ Kafl je Sane rjiace pasyMMO, CaM cočom je (Sane čecjeAMo: „Mmjih Bo>Ke, na CBeiwy th XBana! „Bain Becejbe, ihto wyajex OAaBHa!" y pnjenn, y Kojoj ce Halje, Oh je CBoje cjiyre casMBao, }Ke>KMjaxy KpaTaniHe MainKyne, Tep HMH>axy pa^ocT n Becejbe, A eB’ nijy neT MapTHHOBHha, 14 c ibMMa je BopMJiOBHh Byne, KpBaBnjex ao paMena py«y; Oa Becejba naK nx cpeTa Sane, Vinerao y (Sojene iipKBe, Te OACTojn Bory AeTyprnjy; Ha Manije H3 finjene ppKBe, TJaje ibUMa nuBa k jecTHBa, Jlujeno nx 6aHe AoneKMBa, Joni nx Jbenme AapoM AapMBame : Barpy Aaje KOH>a hchoa cefie, H I4saHy ABnje nyiniy Ha nojacy, 14 ToManiy 3JiaTHy nepjaHnixy, A Mnjiomy TaHKy TajiMjaHKy, BpeuiKy nyniKy cnTHora peijiepa naK AapnBa BopnjioButi Byimx MeppajiM-xaHijapa, HeK AyiHMaHe CBe KOJbe n napa. HeK mx čnje, Aa nx Hur^e nnje, Ka’ mv (Spaha, Apy>«iiHa y3AaHa. To CBe 6hjiu, xaA ce n hkhhao, 275 280 285 290 295 300 305 rioKojHHjeM flyineBHO cnaceme A TKMBHjeM 3ApaBJbe m Becejte! 257 Badnji dan (badnja večer): božični večer, dan pred božičem, — hadži(ja) romar, ki je bil kot kristjan v Jeruzalemu (kot mohame- davac v Meki). Zeta se je zvala nekdaj Črna Gora oziroma njen južni del okoli Podgorice in Zabnjaka. — kletizi = kleti. — munara -- mi¬ naret. -— peškeš dar, poklon. — buruntija naredba vezirska. — kabul - uslišan, odobren, sprejet. — gjemija — brod. — Blato = (v Črni Gori) jezero. — Rijeka (Crnojeviča) mestece v Črni Gori. — ha- zurati pripraviti. — Brda del Črne Gore. —■ hodi vrzi ga pojdi in ga deni na odkup (odkupi ga). - sindžir veriga. — Mratinske poklade Martinov „pust“, t. j., božični post. kavga prepir. — pose (po-odoše) so šli. — badnjak hrastova glavnja, ki se na božični večer deva na ogenj. — uždiše (od „užditi“ - vžgati) so vžgali. — šenluk veselje. — muštuluk nagrada onemu, ki prinese dobro vest. — maškula majhen top. — džefer damaščansko jeklo. — merdžali-handžar hanžar s koralami. Početek bune proti dahijam. (Okoli 1804.) Osvoboditev Srbije izpod turškega gospodstva. Karagjorgje Petrovič (Črni Juri), iz sela Topole (leta 1762—1817), je bil vodja srbske vstaje proti Turkom za¬ četkom 19. stoletja. Po paši Hadži Mustafi, ki je v Srbiji mirno vladal (1796—1801), so dahije (turški glavarji) začeli ugnetavati srbski narod ter sklenili, pobiti vse ,,kneze" občin in druge srbske glavarje, med njimi tudi Karagjorgja. Ta-le pa se je umaknil v šumadijske šume in pokrenil vstajo; raja se je dvignila ,,kakor iz zemlje trava". Ta vstaja je trajala od 1804—1807., ko so Srbi končno osvobodili Srbijo Turkov. Karagjorgje, prvi osvoboditelj Srbije, je ustanovitelj današnje srbske kraljevske rodbine Karagjorgjevičev. 17 258 Eo>Ke mhjim, ny/ia BejiHKora ! Kan ce xijame no seMJbii Cp6njn, no Cpčnjn 3eiwjbM «a npeBpne H jja jipyra nociane cyAnia, Ty KHC30BH HMCy paflM K3B3H, Hht cy paan Typpn H3je;mije, An je pajia cnpOTKH>a paja, Roja r;io6y a,aBaTM ne Monre, Hn TpnnTM TypcKOra 3yjiywa; H pa.an cy Bo>KjH yroflHMUH, Jep je xpBpa H3 seMJbe noBpejia. BpnjeMe nomno, Bajna BojeBa™, 3a Kpci nacHM xpBpy npojbeBaTH, CsaKM CBoje na nonaje cTape. HečoM CBeijH cranie BojeBarn M npmiMKe pasjiriMHe Mera™ Bnm’ CpCinje no He6y BejjpoMe; ’BaKy npBy npnjinKy Bprome : On TpMByna 40 CBerora TBypi)a CBaxy Hohpy Mjecep ce xBaTame, fla ce CpSjbM Ha opywje fln>Ky, A ji ce CpCijbH AHTHyT ne CMjeflOine. /Xpyry cBepti Bprome npHJiHKy: O« T>ypijeBa jio /l MHT P 0Ba A aHa Cbc SapjapH KpBaBH Hfloiue Brnu’ Cpčiije no Hečy seapoMe, /ja ce CpČJbn Ha opy>Kje nHHKje nH>Ky; Aji ce CpČJhM ^nrHyT ne CMjenoine. A HeTBpTy Bprome ripnjiHKy: Brnu’ Cponje Ha ne6y BenpoMe yxBa™ ce cynue y npojtehe, y npojtehe Ha CBeTor TptiByHa, Je«aH «anaK tph ny?a ce xBara, A i’pn nyTa nrpa Ha ncioiOHHha MJiaj/a, Meittefl-ara h c ilmm Myca-ara, Myjia Jycy4>, n bcjihkh Aaxaja, flepBHin-ara, rpancKM TanHynja, Crapap OHo o# ctothhc Jtera. Cbc ce/iaM ce cacTaJio jiaxHja BHorpaay Ha CTaM6yji-KannjH, OrpHyjin CKepjieTHe 6HH>Hine, Cyse pone, a npiuiMKe rjiefte: „Ajia, Kaplani, HyjiHHjex npnjiMKa ! „Oho, jojiflani, no Hac «o6po Huje!“ Ela o/i jaaa cbhx cej/aM j/axnja HaHMHMine on CTaujia TencHjy, , SarpaSmiie Bo«e H3 /JjnaBa, Ha He6ojmy xyjiy nsHecome, Haspx Ky;ie Bprome TencHjy, y TencnjH 3Bnje3,ne noxBaTame, l\a vaenaiy HečecKe npMJim0Hy Bprjin y sanejbe, Bnjejia My Špana no nojaca, FlaK noBMKa cbmx cenaM naxnja: „K naMa 6p>Ke, xope n 'Bansn! „rioHecnTe KBbJire MHpnjejie; 85 „Te rjienajie, ihto naM KH>Mre Ka>Ky, „LIIto he HaMa 6mtm no nocjbeTKa." rioTeKouie xoi,ie n 'Banan, ^OHecome KH>nre MHpnjejie; Kbbure rjiene, rposne cyse pone, 90 /J,axnjaMa OBano roBope: „Typun, čpaho, CBe cenaM naxnja, „0BaK0 naM nmjnjejie Ka>Ky, „Kan cy 'naKe čnBajie npnjiMKe „Bhiii’ CpSnje no ne6y BenpoMe, 95 „Eb’ ononna neT ctotmh’ ronnna, „Tan je cpncKO nornHyjio papcTBo, „Mn cmo OHna napcTBO sanoSnjin, „14 nea Bjiamica papa nory6njin: „KoHCTaHTMHa Hacpen Ljapnrpana 100 261 ..Vkpaj Hlapna, yKpaj Bone xaaHHe. „14 Jlasapa Ha nojty KocoBy ; „Mhjioih yfin 3a JIa3y Mypaia, „Aji ra nočpo Mhjioiii He HOTyne, „Beh CBe MypaT y >KHBOTy djeuie, ,,/JOK MH CpnCKO papCTBO OCBOjHCMO.’ 1 Onna cedri Be3npe aosriBa: „Typu,H 6paho, aajie h Be3npn! ,.Ja yMprijex, BaMa ho6hx papcTBo, „Hero eBO Mene nocjjyinajTe, ,,/Ja BaM ijapcTBO nyroBjeHHO 6yae; „Bh HeMojTe pajH ropKH 6hth, „Behe pajH Bpjio nodpn 6yn’Te; „HeK je xapaH neTHaecT flHHapa; „Hek je xapan n tphhcct HHHapa; „He h3hoc’tc rjiode hh nopesa, „He n3H0c’Te na pajy dnjena; „He flHpajTe y n>nxoBe npKBe, „Hh y 33KOH, hhth y HOIIITei-be: „He TjepajTe ocbctc Ha pajn. „LLIto je Mene Mmjiohi pacnopno, „To je cpeha BojHHHKa noHnje.ua: „He Monce ce ijapcTBO sa/jodHTH, „Ha nymeKy CBe nyBaH nyuieftH „Bh HeMojie pajy pasroHHTH „no ujyMaMa, na oh Bac 3a3Hpe, „Hero na3’Te pajy ko chhobc, „TaKo he BaM Hyro 6hth papcTBO. „Akoji’ Mene to He nocjiyuiaTe, „Beh noHMeTe 3yjiyM hhhht pajH, „Bh heT’ oHfla H3ry6HTH papcTBo." „LJap yMpnje a mh ocianocMO, „14 mh Hanier napa ne cjiymacMO, 105 no 115 120 125 130 262 „Beh BejiHKM syjiyM noflMrocMo: „nora3MCMO HjMxobo noniTerte, 135 "CBaKojane onje^e mshochcmo, „14 Ha pajy rjioče HaBajincMO, „14 rpjexoTy Bory yHMHncMO. „Caa cy ’naKe nocrajie npmiHKe, „Ca« he hptko M3ry6nTn papcTBo, 140 „Jep je TaKO on Bora nociajio ; „HyBajTe ce paje CHpoTnrbe; „Kaq ycTane KyjKy, „ZIa he same Kyhe noropjeur, „Bh qaxnje niaBe norynMTH ; 150 „143 orrbmiiTa nponHh’ he BaM rpaBa, „A MyHape nonacT naynnHa, „He he mm3t tko jesan ynnTJi; „Kyfl cy namn /ipyMn n KaaapMe, „14 Kyna cy Typqn npojiasnjiii 160 „14 c KOHbCKMjeM njionaM sajjnpajin, „143 Kjmqa he npoHHKHy™ TpaBa, „fl,pyM0Bn he noncejteT TypaKa, „A TypaiKy.“ l 65 Cse qaxwje hmkom noHMKome, 14 npe/ia ce seMJby norjieaauie; C KHbMrOM He 3Ha hmtko SecjefliiTH, Hh KaKO he kibmsii ojjKasa™. Crapaii oho nojiaBno 6paay, 1 70 Fla jy 6njejiy ca 3yčnMa rpn3e, 263 Hh oh He 3na c KH>nroM oecje/jHTM, Beh ce h oh Toi»y noc;iy Hyan. Toda Fočič Memed-aga se ponaša z močjo dahij ter hoče, da gredo dahije po zemlji in pokoljejo vse srbske kneze. Zaman je svaril starec. Dahije so izvrševali svoj načrt krvavo. Končno je Fočič-aga poslal sluge tudi v To- polo, da bi Gjorgje ne ušel, a ta se je obranil, uredil vstajo in ob občem pritrjevanju raje pognal iz dežele turške zulumčare. Tako je „T>optje CpČMjoM 3aBJia«o 14 Cp6njy KpCTOM npeKpcTMo H CBOjMjeM KpiiJIOM 33KPIUIH0 Ofl Bitnima naK jjo Bone JJpiiHe, Oa Kocosa Te «o Enorpajia.“ Dahija : človek, kateri si prisvaja last, ki mu ne ide. — radi su kavzi radujejo se prepiru (kavga).— Trivun (Trifun, Tripun), svetnik (1. odnosno 14. febr.) — Prilika, tu: znamenje (omen). — se hvala se lovi, mrači. — taindžija: oskrbnik provianta. — bindiš : škrlatni plašč. — kardaš: prijatelj. — joldaš - drug. — tepsija bakreni kotel. — Ne- bojša (ne boj se!): kula v Belgradu. — nadžak : kij. — avaiz: propo- vednik muhamedanski. — indžijel : - evangelij (koran). — Šarac, tu neka voda, ki teče skozi Carigrad. — lala : učitelj, vzgojitelj; tako kli¬ čejo carji turški in vezirji vse svoje dvorske služabnike. — Šam: Si¬ rija. — jezan: molitev hodže z minareta. — ploča podkva. — Dmitrov dan, 21. sept. (4. okt.). Jelačič ban in krajišniki. (1848.) Jos. Jelačič, ban hrvatski, se je rodil v Petrovaradinu 1801. Kot častnik je služil nekaj časa pod Radeckim v Ita¬ liji. Kot polkovnik (1842.) je navalil nekolikokrat na bo¬ senske Turke in kmalu mu je zaslovelo junaško ime. Ko so Hrvati vsled revolucije spomladi 1848. izvajali politične 264 posledice iz Gajevega ilirskega pokreta, zahtevali proti Madžarom ujedinjenje Hrvatske, Slavonije in Dalmacije ter si hoteli ustvariti popolno neodvisnost od Madžarov, je hrvatski sabor izbral priljubljenega ilirskega polkovnika hrvatskim banom. Cesar ga je imenoval obenem generalom; inštaliral ga je svečano srbski patriarh Rajačič; ob tej pri¬ liki se je na vnanje sijajno pokazalo edinstvo Hrvatov in Srbov. Jelačič je narodne težnje Južnih Slovanov spravil v sklad z interesi dinastije ter 11. sept. 1848. s 40.000 mož pri Varaždinu prekoračil Dravo; vodilo ga je geslo narodne pesmi: „Sto Bog dade i sreča junačka". Užugal je Madžare, ukrotil dunajsko revolucijo, ki so jo podpirali Madžari, z Windischgraetzem oblegel Pešto (1849.) ter se zmagovito držal v južni Ogrski. Popolni poraz pa je Madžarom prineslo rusko orožje. Jelačič se je vrnil v Hrvatsko, ki je bila sedaj od Ogrske povsem neodvisna. Kulturno, zlasti s šolstvom jo je želel utrditi, a dasi je ostal ban do smrti, mu je vendar oblast polagoma uhajala. Bachov nemški centralizem je tudi Hrvatsko hotel vladati iz Dunaja ter pošiljal tja svoje „huzarje“; žal da so se tudi Slovenci dali izrabljati kot germanizatorski uradniki v Hrvatski. (Prim. Trdinovo knjigo: „Bachovi Huzarji in Iliri".) V šole in urade so uvajali nemški jezik. Jelačiča je silno bolelo, da so se žrtve leta 1848. Hrvatski tako poplačevale. (Prim. „Martina Krpana"). Telesno in duševno je propadal ter umrl 1859. S prispevki naroda in cesarja se mu je 1866. sredi Zagreba postavil krasen spomenik. Jelačičev naravnost romantični nastop je leta 1848. zadivil Slovanstvo. Stari Ljubljančani pravijo, da se je takrat samo ime Bog imenovalo v Ljubljani tolikokrat ka¬ kor ime Jelačič. 265 Ha xHjbaay m ocaM CTOTHHa HeTpp,eceT n ocaM rojjHHa 3anjeBaaa xpBaTcna Kpajnua, /JajiMapnja, /Inna h Kpdasa, Cen. dnjean, CTapa flOMOBUHa, Epa« Jby6jbaHa n cBa seM/ta KpaHcna: „Mm floČMCMO MMJia rocnoaapa „no MMeny JejiaHMha Sana, „Kojn naM je m oTap n Majna, „njeBaT heMo ao cyjjH>era .naHKa “ 10 KHinry nmiie flajiaTHHe Sane, Ha je uiajbe JejiaMnhy 6any: „npejiaj mm ce, Jejia4Mhy daHe! „Ako mm ce th npejjaTM ne hein, „TBOjy xohy ojjcnjehn raaBy, 15 „CBy hy TBojy norydMTM Bojcny. „Ajim Hena, Jejia4Mhy dane! „Joui hy Tedn, dane, onpocTHTM, „na Te He hy, dane, norydnTn, ,,/Jok ne najKeiu nyra y KpajnHy 20 „yseT hy Te 3a OMjeay pyny, „npoBecT hy tc npos csy TBojy Bojcny, »Tojia hy Te no Bojcpn boamtm, »Ha hy t’ OHfla Tenap norydnTn.“ OTnncyje JejiaHnhy 6ane : 25 „He dyaajiM, HajiaTnue dane! „He dojnM ce Tede hm Mapapa, „JJok j’ XpBaTy Ha paMeny rjiaea; »BpcHnja je Mor XpsaTa pyna, „Her’ cm n tm m CBa TBoja Bojcna. 30 „Mapapn cy na koh.mx xycapn, „3edy H>WMa nore po KOJbeHa ; „XpBaTM cy na nojby Bojapn, 266 „He doje ce Ha KOH>y Mapapa, „CBH cy MOjH CHBH COKOJIOBH, 35 „Kom rofl rpa/iy jecy /jonupajm, „CBaKor rpajja jecy OTBapaaH, „W By«HM he, Bjepa th je Moja! „Akojih mm HeuiTO dyae aparo, "Ilucar xohy HePpn Kibiire onjejie : 40 „JeAHy KH>Mry y TaJinjy paBHy, „flpyry Ki-biiry y Pycnjy «ajbHy, „A Tpehy hy epAMHaHjiy CTpmjy, „A HeTBpry PajtM reHepaJiy: „Ohh he mm jjodpy noMoh ,naTn!“ 43 One? nmue flajiaTHue Sane, KH>nry majbe JejiaHHhy 6any: „no6paTMMe, JejiaHnhy Sane, „Ha«aj mm ce 3a #Ba, 3a Tpn «aHa, „Eto Mene Tedu na paKnjy, 50 „CKyna heMo 3a ctojiom cje^nTH, „KaBy ntiTH Tep ce noMnpnTH.“ Kit>nry nniiie Pa^e reHepajie, KftHry niime H3 Tajiaje paBHe, Ila jy inajbe (5any JejiaHPitiy: 55 CHHe, JejiaMnhy dane, „Kynnj(ep mh KpajMiiiHMKe MJia/ie, „Th ne Kynn ciapa hm HejaKa, „Hhtm Kynn pije hm do>«jaKa, „Her’ jyHaKe, Mjia/ie BMTesoBe, 60 „110 KpajHHM CMBe COKOJIOBe, „ria mx inajbM mchh y TajiMjy.” KhbMry niTnje JejiaHMiiy dane, Inry iHTnje, a MMjia My Huje, Ha oh nmue jincraK KibMre dojele, 65 Te je inajbe y KpajnHy paBHy, 267 14 oh KynH MJiajie KpajnuiHMKe: OTonaHe, o« oxa nyiuKape, 14 JlMnane, ikhbc npo>Kflpjiim,e, OryjiMHue, nojby6jbene CMHpe, 70 A C;iyH>aHe MJiape BiiTesoBe, 14 CnaBOHije on CBe Bočne paBHe, I4a nx majbe y Tajinjy paBHy, npunoMohii CTappy Pa,neiiKOMy. Kaj, cy noiiuiM y TaJinjy paBHy, 75 HoMerame nyunKyre TejiehaKe, HaMaKoiue h Ha omh naKe, H okorne y Tajmjy paBHy. Mera caMnx MJiaflHX oc|)mjnpa, 80 A cojipaTa Ka’ m rope upne, flaBopHJiH Kpo3 Tajinjy paBHy: Mhjiii Bo>Ke, rojieiviHX jyHaxa ! 36op 36opwjie MJia«e TajinjaHKe, 36op 36opnJie, MJiajie roBopnjie : 85 „Mhjih Bo>Ke, CHJie OryjiMHH,a! „Mhjih Bo>xe, JiHjena th cy ji h pa! „Mhofh tm he OBije ocTanyTn, „14 CTapnpy MajKy paspBHjiiiTH, „14 Jby6oBpy y cysaM yM.wrn. 90 „W cecTpmiy c čpaTOM pacTaBMTM !“ Jolii roBope TaHKe TajiiijaHKe : „Bo>Ke mhjih, JiHjena BUHorpajja! „Jom je JBeniiia BojuHHica noca^a: „Cyp’ xajbnna, MO^pii genespeppi, 95 „HpHH hypun, >KyTHM OHTOHeHH, ..noMeiajiM CBoje nyuiKe na ce, „M npiiTerjiM >Kyre TejiehaKe, „14 HaMaKJiM n Ha ohh Maice! 268 Bo>Ke, rojieMMX jyHaKa!“ 100 Ohh Bejie JejiaHnhy 6aay : „Oj Bora th, JejiaMniiy dane! „Mh 6m 6 h ji h h 6ojbh jyHaiiH, ,,/Ja th Bitjecu pasaBHO rpane, „CBoje rpane Ha Hempit črpane: 1° 5 „JeuHy rpaHy y Tajinjy paBHy, „/Jpyry rpaHy daru ByanMy rpany, „Tpehy rpanv Beny dnjenoMe, „A HeTBpry na Typcxy rpaHiipy: „Hiije Majna po^MJia jynana, 110 „Ornafl Hecra RpajbeBuha Mapna, „BaH ihto na>ny CkeHaepdera dana „PT ca« obot Jejianitha dana, „riorjiaBapa o« cBera opcara!" Joni roBope MJiajiH KpajnLUHmjii: 115 „/ja He BexHy no nojby py>Kmje, ,,/J.a He crape ko« Majne njeBojne!“ Benu H>HMa JejiaHHhy dane: „KpajniHHmjH, Moja dpaho upara, „Mm cmo HrejbHH, a ja h caM 3HaneM, 120 „]\a je >nejbHa homobhh3, „Bpe3 nyinaKa, a h dpes opywja. „Mh heMO ce KyliaM noBpaharn, „C JbydoBijaM ce uauiHM ujeJiHBarri, „14 cecrpnije Kojiy hsboahth, 125 „Bpar ce c dparoM BHHa noHantmi: „OHfla heMO njecMe hsbouhth!" Krajina granica; krajišniki graničarji. — Lika in Krhava: pokrajini hrv. Krasa ob Primorju. Otočac, kdor je doma iz Otočca v Liki.— Kupi-de(r) kupiti daj (zbrati daj). — boijak : prosjak. — be- nevreci hlače. — Skenderbeg (Juri Kastriotič), znani srpsko-albanski junak iz 15. veka. 269 Tugo vanj e zmaja na Lovčenu. (Okolj 1860.) Iza 1. 1830. je vladal Črni Gori vladika Peter II. Pe¬ trovič Njeguš, pesnik ,,Gorskega Venca 11 . Takrat se je Gra¬ hovo, pokrajina na meji črnogorsko-hercegovski (na za¬ padli), sedaj v Črni Gori, bunilo proti Turkom, oziroma proti hercegovskemu vezirju Ali-paši Rizvanbegoviču. Gra- hovu so pomagali Črnogorci (1836). Sramoto turških neu¬ spehov pri Grahovu je štiri leta pozneje hotel izbrisati Čengič-aga (Smrt Smail-age Čengijiča). Vladika Petar II. je umrl 1851; pokopali so ga na gori Lovčenu, ki kraljuje nad Kotorom, in to v cerkvici, ki si jo je bil dal sam se¬ zidati. Petrov naslednik je bil njegov nečak Danilo. Za nje¬ gove vlade se je 1. 1858. začela velika vstaja v Hercego¬ vini, ki je v svojem razvoju provzročila okupacijo Bosne in Hercegovine. L. 1858. so se Turki utaborili pri Gra¬ hovu, a Danilov brat Mirko Petrovič jih je sijajno pre¬ magal. L. 1860. pa je bil Danilo v Kotoru zavratno umorjen. Za naslednika si je določil nečaka, Mirkovega sina Nikolo, sedanjega kralja črnogorskega, ki je par let pozneje (1867.) zložil znano pesem ,,0nam, onamo . . .“ Bojue mmjih, My«a BejiMKora ! Ctojh jeka jiomhb Tope Upne, Man «yBa BjeTap y BpxoBe 14 ofl jeaa pa3Maxyje rpane ? Kji’ nyqajy seaeHe ay6apae Ha Hemibe Hacpe« Tope IJpHe? I4jim 6wje Mope y čperoBe, 270 Oa3mb aajy rope upHoropcKe, CTpauiHo jenu JIoBheHCKa unanima? Aji’ He «yBa Bjerap y BpxoBe, 10 Hht’ oa jejia pa3iwaxyje rpaue, Hmth 6nje Mope y čperoBe, Hero jenu Ta patbeHM 3Maje Ha BMCOKy JIoBfeeHCKy iuiaHmiy Kofl dnjejie cbctof Herpa ijpKBe, 15 HJto je BTopii Herap carpajmo, 14 y tt>y je koctm caxpaHMO, Ko# H>e paifeeH 3Maje nornHyo, Hjiaue 3Maje h cyse npojteBa, Bpjio My ce Ojeine paneroBa cajioMJbena Kpnjia, Jepe cy My o6a ou,naHyjia, 14 Opuna My nepa nocxy6eHa. 3anyjia ra c /JypMHTopa BHJia CaKpaj nHBe ca XepneroBnne, 25 3oBe BMJia rpjioM 6njejinjeM Ha BncoKy JloBheHCKy ruiaHMHy, Paw>eHora 3Maja flosMsaiiie, Joni My Bnjia fločpo jyTpo 3Bauie, Aji’ paibeHM 3Maje oaroBapa: 30 „Bor m c toOom, c /JypMMTopa bhjio! Ajim BMJia 3Maja nnTOBauie: „Pait>eH 3Majy, moj no Bory Opare! HJto th jennui m cyse npojbeBain, Koja tu je rojieivia neBOJba?" 35 Ranjeni zmaj odgovori, da mu je eno krilo bilo zlom¬ ljeno L 1835. na Grahovem Polju, ko sta se udarili vojski Ali-paše in vladike Petroviča; a drugo krilo je izgubil pred Kotorom, gradom latinskim pač umor kneza Da- 271 nila. Vila ga tolaži, češ, najsi je tudi izgubil krila, najsi mu je poginilo devet bratov, aždaja (kača), ki mu je pre¬ tila, je že brez sile: „riaK Myjem Me, Moj pamenii 3Majy! Ako 6m tm no HeBOJte Smjio, Tm nOKJIMKHM CBe peflOM CMHOBIje, Roju jecy ponna Spaha TBoja, Cbc hy th mx no MMeny Kasai': 40 Jenan ctojh paBHoj ApSantijn, J(pyrM Boku h y /JajiMauwjn, Tpehn ctoju 3eMJbn Rpoapnju, A HeTBpTM paBHOj CjiaBOHMJM, fleTti ctoju y CpnjeM Sora™, 45 y SoraTn CpnjeM xpaj /J,yHaBa, IIIecTM cTojn xon seMJbe MapapcKe, y mnpoiy Cp6ujy. To je Bauia on CTapmie (|)ajia, Ty je cana n upenocT n cnara, Byjirapnjy sobm y noMohn, Ohm cy BaM Spaha n poganu, 55 M ohm cy BaniM jenHOBjeppu, naK pacnapaj neMMjiy a>Knajy, SaTjepaj je na cTOJinpy crapy, HeiKe MMJiu, uyna BeanKora! „Kyn ce fje/je pap-HeMaibe ČJiaro, „CenaM xyjia rpoiua n ayKaTa?“ 5 Ty ce flecu HeMaibHhy CaBo, Ra roBopn rocnoflM pmuhancKOj: „Oj Bora BaM, rocno.no pniuhancKa! 18 214: „He roBop’Te o mom po«MTejBy, „He roBop’Te, He rpnjein’Te «yine: „Hnje 6a6o pacKOBao ČJiaro „Ha naijaKe hm Ha 6y3flOBaHe, „Hk Ha cačjbe hh Ha 6ojna Komna, „Hn Ao6pnjeM KoifcMa Ha paTOBe; „Beii je 6a6o noipouino fijiaro „Ha Tpn caaBHa Cpncna ManacTnpa: „JejiHy 6a6o carpa/pio ppKBy: BnjiMH#ap Hacpejj rope Csere, „KpacHy c;iaBHy ceče 3artyx6nHy, „BjeHHy Kyhy Ha ohomc CB’jeTy, ce H>eMy noje Jierypijnja „Ohof CB’jeTa, xao n OBora; „^pyry 6a6o carpaflno ppKBy : „CTyneHMpy Ha B;iaxy CrapoMe, „KpacHy cnaBHy Majpri 3afly>K6MHM, „CBojoj Majpu papmjvf JejieHH, „BjeHHy Kyhy Ha ohomc cB’jeTy, ,,/ja c’ m H>oj3M noje JieTyptjnja „OHor CB’jeTa, Kao n OBora: „Tpehy 6a5o carpa^no ppKBy: „MHjbeineBKy Ha XepperoBHHM, „KpacHy cjiaBny Cann 3a«y}K6MHy, „BjenHy xyhy na obomb cB’jeTy, ,,/J.a c’ n rbeiwy noje jieTyptjMja „Ohof CB’jeTa, xao n OBora.“ y rjiac BMKHy rocno^a pninhaHCKa: „npocTo jia cn, HeMaH>nhy CaBO, „ripocTa rtynia TBojnx portmejba! „ripocTa rtyina, a necTMTO T’jejio! „LLItO HOCMrtM, CBMjeTJIO B3M ČMrto!" „LHto portMjiM, CBe BaM CBeTO 6mjio!“ 10 15 20 25 30 35 40 275 H ihto pene rocno^a pmiihancKa Ha cacTaHKy koa €>wjejie ppKBe, UJToroij peKJin, kok Bora ce ctckjio. Gračanica, monastir (samostan) pri Prištini na Kosovem Polju. Dve leti je tu počivalo truplo carja Lazarja. Dečani Visoki, monastir pri Prizrenu, ustanova (zadužbina) kralja Štefana Dečanskega. Samostan je bil za turškega gospodstva pod zaščito rusko; zato Turki edino v tem samostanu niso mogli zabraniti zvonjenja. Studenica v južnozapadni Srbiji. Stari Vlah : del južne Srbije. Milješevka; v Hercegovini. se djede: se je del(a,o). — nadžak: kij. Napomena. U „Književnom dodatku" prvoga izdanja ove knjige istak- nuta su načela, koja su me vodila, šlo se tiče izbora pje¬ sama, izvora, razvrstavanja gradje, tumačenja i priredjivanja teksta, pa to ovdje ne ponavljam. Ali i ako sam se držao istih načela, ovo je drugo izdanje ipak znatno promijenjeno, a s jedinom težnjam, da knjiga bude što bolja i da što Ijepše odgovori svojoj svrsi, pa sam zato veoma rado uvažio i veču čest primjedaba recenzenata I. izdanja, gg. Dr. J. Modestina i Dr. N. Andrica. Najvažnija jest promjena, što je izostavljeno nekoliko pje- sama, koje nemaju bitno značenje u svojim ciklusima, a dodate su druge, važnije za cjelovitost ove zbirke. Od novo dodatih pjesama uzete su: 1) iz Kačičeva Raz¬ govora ugodnog" pjesma „Zenidba Sibinjanin-Janka"; 2) iz Bogišičeva zbornika starih narodnih pjesama „Sestra Ivana Hrvačanina", a iz rukopisnih zbornika Matice Hrvatske pjesme: „Dvori Ivana Karloviča", „Ban Zrinjanin i Begzada dje- vojka" te „Ivan Senjanin i Mujo Kladušanin". Pripis Dr. Fr. Ilešiča: Matici Slovenskoj činilo se po¬ trebnim, da pjesmama starijih vremena ove knjige dodamo nešto i iz mladje, pokrajinske narodne epike (vidi o tom predgovor, str. 6.). To je bilo tim nužnije, jer večini Slovenaca nije ni poznata, da ima hrvatsko-srpske narodne epike čak iz XIX. stolječa. Radi odredjenog nevelikog opsega ove knjige mogli smo iz novije narodne epike priopčiti samo vrlo ogra- ničeni broj takovih pjesama, pa i od tih neke samo u iz- vatku. S ovoga razloga morale su izostati muhamedovske 278 narodne pjesme, jer su veoma dugačke, a uostalom u njima ima suviše turskih riječi, što bi smetalo Slovencima kod čitanja. Pjesme junačke novijih vremena izdane su u IV., VIII. i IX. knjiži Vukova zbornika u državnom izdanju. (Novo sakupljene „Crnogorske junačke" počeo je izdavati na Cetinju Gjorgje M. Dragovič-Gjuričkovič, pješadijski kapetan, knjiga I. 1910.). Pjesma o Jelačiču banu uzeta je iz „Narodne Pjesmarice", izdala „Matica Dalmatinska" 1912. Pjesme baladnog karaktera kao i „ženske pjesme" izači če u posebnoj knjiži. U Zagrebu i Ljubljani krajem decembra god. 1913. Dr. Fr. I. Dr. B. V. TOLMAČ. A. O čitanju verzov. Hrvatsko-srbske junaške narodne pesmi so vse zložene ali kot „bugarštice“ v dolgih verzih s pripevki ali v desetercih. 0 bugaršticah gl. spredi str. 20 sl.). V desetercih je zloženih tudi več slovenskih narodnih pesmi (n. pr. „Mlada Breda", „Lepa Vida" itd.). V slovenski metriki imenujemo ta deseterec narodnih pesmi (na¬ haja se često tudi v hrv.-srbskih „ženskih“ narodnih) „trohejski dese¬ terec", ker ga merimo trohejski. Toda tako merjenje po trohejih (oziroma jambih, daktilih itd.) in vsled tega ta izraz se ne prilega za hrv.-srbski deseterec, ki se je pr¬ votno družil z narodno glasbo. Desetercev, kakor jih čitamo torej v tej knjigi, ni skandirati na trohejski način, “ampak besede je citati z navadnim naglasom besedi ter se pri tem držati samo te pravilnosti : Deseterec razpada po svoji zgradbi v dva „členka“; prvi členek ima štiri zloge, drugi pa šest, a med njima je odmor. Lepa Vida | je ob morju stala. Uranila | Kosovka djevojka. To je edini zakon srbohrvatskega deseterca; določene izmene na- glašenih in nenaglašenih zlogov v njem ni. (Podrobneje o tem dr. Drechsler v I. izdanju svojih „Izabranih Nar. pjesama" in Maretič v „Metriki na¬ rodnih naših pjesama", Rad 168, 169.). B. Slovniško navodilo. Dovršni pretekli čas (aorist: za enkratna, hipna dejanja): 1. čuh sem čul 1. čusmo = smo čuli 2. ču si čul 2. čuste ste čuli 3. ču je čul 3. Čuše so čuli 280 Slično: 1. rekoh sem rekel 2. reče si rekel 3. reče je rekel 1. rekosmo = smo rekli 2. rekoste ste rekli 3. rekoše so rekli V tej zbirki pesmi nahajamo na pr. sledeče aoriste: 1. oseba ednine: ja bih, udarih, vidjeh, nadjoh (od: najti), pogiboh (od: poginuti), smedjoh (od: smjeti). 2. oseba ednine: ti zgubi ti si pogubil; ti vidje; ti ustreli; ti ode ti si odšel; ti posječe. 3. oseba ednine: on (ona) doletje, vidje, ne htje ni hotel, razbolje se, procvilje; priveza, ugna, zakla, kaza, zasta, sta (od: stati); zape (od: zapeti), poče (od: početi), nače, uze = je vzel (začel); odbi, obi, povi se; podviknu, vrnu, pisnu, prosu, začu, sinu; — ode je odšel, .ostade, trže, stade, namače (namaknuti), smjede (od: smeti), skine, izgibe (od: izginuti). 1. oseba množine: sastasmo se, načinismo, rastadosmo. 3. oseba množine: posipaše, užeše, oboriše, završiše, htješe itd.; pove- doše, sjedoše, zadadoše, izljegoše. Nedovršni pretekli čas (imperfekt, za trajajoča, večkratna dejanja): 1. pletijah = sem pletel 1. pletijasmo 2. pletijaše si pletel 2. pletijaste 3. pletijaše je pletel 3. pletijahu. V tej-le zbirki je impf. na pr. : 1. oseba ednine: stajah sem stal; — 2. os. ednine: ti bješe - ti si bil: 3. os. ednine: moljaše je molil; stajaše, pisaše, obaraše, hajaše, dolažaše, besjedjaše, bijaše (bješe, biše, beše), kunjaše se, sjedjaše, mogaše, govoraše, ščaše je hotel; — 3. os. množine: zvahu, kazahu, propuščahu, jezdijahu, vodjahu, bjehu (bihu) so bili. Prihodnji čas: pisat ču pisal bom; pisat češ; pisat če; pisat čemo; pisat čete; pisat če pisali bodo. Za nominativ služi vokativ (na -e ali -u): Gradi kralju (mesto: kralj), piše Vukašine, vidi Urošu, naručio je čare, car Stjepane, jedno jeste Milošu, Vuče je opravio (Vuk je . .), otpisuje Jelačiču bane. Instrumental se rabi krajevno: Urvinom pianinom (po Ur- vini planini), jezdijahu goricom zelenom, bjehu pianinom zelenom. 281 Gen. pl ur. na -a: mnogo gora, pet mjesta, sestara, sinova. . . = mnogo gor, mest, sester, sinov . . . Dativ se rabi za izraz krajevnega cilja: Odbječi turskom car Muratu (k carju), ona ode svom bijelu dvoru, odleti visokoj pla¬ nini, odoše krajini Vidinskoj, dodje studenu bunaru, dodješ Smederevu tvorne, leti junak dvoru, stoji ravnoj Arbaniji, bili su kraljevu šatoru. Stara krajša oblika pridevnika: Pita vjerna slugu (vernega slugo) za dobra prijatelja (za dobrega . . .), u stara Jug-Bogdana (pri starem), napijemo se hladna vina (hladnega), u bijelu gradu, ne kupi stara ni nejaka (starega niti nejakega), iz zelena perivoja, ispod bijela grada, prije žarka sunca, na kneževa mlada barjaktara (na kneževega mladega . . .) , majka tvrda srca bila (trdega srca), dobila sam ranjena junaka (ranjenega), imaš grdna dušmanina, u losa junaka (pri slabem junaku), što samrtnu treba (kar smrtnemu treba), gola ču te voditi (go¬ lega te bom vodil). C. Slovarček. Adet: običaj aferim: bravo! amanet: zalog ametice: popolnoma amo: sem aršin: laket ar (ahar): konjski hlev avaj: joj aždaja: zmaj Babo: oče baka: starka bar: vsaj barjaktar: zastavonoša barut: smodnik bašča: vrt baština: dediščina be: (turški vzklik) bedem (beden): zid berber: brivec bijeda: obdolževanje bitan: bistven blizanci: dvojčki boginje: osepnice bogoraditi: beračiti bora mi: Boga mi! boraviti: bivati, muditi se kje brajen: brat brak: zakon buduči: ker brašno: moka bud da: bodisi, dasi budžak: vogel, kot bunar: vodnjak burma: prstan bus: grm, busija: za¬ seda Ciknuti: počiti ejelivam: poljubljam crljen (erven): rdeč ervenika: rdeče vino cura: deklica ča: daleč čador: šator čarape: nogavice čardak: grad s stebri časmo (od : hoteti): smo hoteli čedo: otrok Čelik: jeklo čeljade: človek, oseba čemer: pas za denar čest: del čitav: cel čizma: škorenj čoban: pastir čorda: sablja čurak: suknja s krznom obrobljena čutim (čutjeti, čutati): molčim 282 Da (str. 231): medmet, pri vzkliku dakle: torej danguba: izguba dneva, časa; to, s čimer se čas porabi danju: podnevi de (ded, dede, deder): hajdi! donesder: daj prinesi I delija: junak desim se: nahajam se divan: posvetovanje, razgovor divaniti: razgovarjati se dizdar: vratar trdnjave djavo (diabolus): vrag dje (= gdje): kje, kjer, kako da . . . djeno = gdje(no); kjer djerdan: ogrlica djetič: moška oseba, mladenič djever: svak (možev brat); drug pri poroki djeverli: kakor djever do (str. 132); razen do dva pobratima (str. 32): približno dva . . . = dva („do“ izgubi vsak pomen) dodijati: omrzeti, nepri¬ jeten postati dodir: stik doduše: sicer dohvatim se: dotaknem se doista: zares dok(e): dokler dolama: dolg narodni plašč domalo : za malo časa; kmalu donijeti: donesti doprijeti: doseči, do¬ speti; dopirati, dose- zati dorat: konj vranec dosad: do sedaj dosaditi se: siten postati dosjetljiv: kdor se brzo znajde doskora: do pred krat¬ kim dostiči (gnem): dohiteti dotjerivati: izpopolnje¬ vati drum: cesta dublji: globlji dušek: blazina duvan: duhan duvati: pihati džigerica (črna, bijela); jetra, pljuča E (str. 10); da . . . eda (str. 146): ali ... ? (vprašanje in čudo) er (e) = jer; ker Gaditi: delati, da se kaj pristudi gdje: kje(r) gdjegdje : kjer kjer = tu pa tam gdjegodj: kjerkoli golem: velikanski gorak: bridek gotovo: skoro graničast: vejat (grana) grdan: grd, strašen, si¬ len grlašce: griče gr oce: griče guja: kača gvozden: železen gvoždje: železo Halka: zapah pri vratih harač: davek od osebe hodža: mohamedanski svečenik hrlo: brzo hvajda (fajda): korist hvatati: loviti Ijem: jem ispratiti: ven spremiti ispričavam:opravičujem ističem: poudarjam istom: šele; komaj da istru(h)nuti: strohneti iščezavam (iz-č . ..): gi- nevam iščupati (iz-č.): izpuliti išetati: izšetati išupljan (iz-š.): izdolben itati ( hitati): metati izlječi (izljegnem) : ven priti izmet: služba iznijeti: iznesti izvadim: ven vzamem iženiše: iz-ž . .. Jacija: čas pete turške molitve jamačno: zanesljivo, si¬ gurno 283 jastuk: blazinica, polšter jeda eda: ali? da . . . jer (a): ker jošče još: še joštere = još: še juriš: naskok jutros(ka): danes zaran K(a): k kad: kdaj, kadar, ko kada (kaduna); dama kadar sam: sposoben sem, morem kadifa: žamet kakogod: kakorkoli kaldrma: tlak kaludjer: menih kami: kamen kanda: kakor da kandilo: večna luč (pred svetimi podobami) kandžija: bič kano: kakor kapija: vrata karoca: voz kat: nadstropje katkada(kad); kdaj kdaj, včasih kaurin : kristjan (za Tur¬ ke nevernik) kavga: prepir kavgadžija: prepirljivec kesa: mošnja kiridžija: voznik klisura: klanec kljast: pohabljen koban: usoden kod: pri kolijevka: zibelka konak: prenočišče, dvor konofil: morda ( ke- novar): rdeč kamen ? (ali kenopot ?) kopile: nezakonsko dete koprena: tančica kore (plur.): nožnice kosa: lasje košulja: srajca kovča: zaponka krioce: krilce kračun: kvaka, zapah krčag: vrč kreč: vapno kreka: kričanje,regljanje krst: križ kucati: trkati, biti kučka: psica kudgodj: koderkoli kuditi: zlo govoriti o kom kuja: psica kuka: čavelj, klin;kramp kukati: žalovati kula: trdnjava, grad kulaš: konj-sivec kum venčani: priča po¬ ročna kupina loža: robidnica kakor trta kurjak: volk kutija: škatla Lagan: lahek lasno: lahko lele: o joj! lever: vojak s cesarsko plačo lice: oseba ličnost: osebnost lišce: ličece Ijaga: mudež ljuljati se: zibati se loman: kar se lomi, kršen loš: slab, malovreden lozica: mala trta ložnica: ležišče lud: blazen, neumen lula: pipa Ma (str.88,203): najsi tudi malaksati: opešati manastir: samostan mani (str. 187): zaman marama: robec mastilo: tinta mašiti se: seči po čem mašta: domišljija matica (st.125):kraj,kjer reka najhitreje teče medanak (strana 195); mejdan(ak) mejdan: bojišče, boj mejdandžija: junak bo¬ jišč mene(ka) [213]: mene mil (od mila): od miline, ljubeznivosti milost: (tudi) ljubezen milošta: ljubav miraz: dota miriš: vonj misa: maša mljezinica (mezimica): kot zadnja rojena momak: fant momče: fantič mrčati (im): na koga hud biti munja: blisk Nad(a)mnom: nad menoj 284 nadničar: dninar nadoči na-doči: zra¬ ven priti nadomak: blizu nago (za nago): zares nahija: ozemlje najvoljeti koga: najrajši koga imeti nakiti se vinom: okra¬ siti se z vinom, nasr- kati se ga nalazim: nahajam namiriti dušu: zadovo¬ ljiti napokon: nazadnje napolje: ven naporedo (red): drug poleg drugega nas(ke): nas nasta (str. 193): je začel (nastanem) nauditi: kako zlo pri¬ zadeti nazorice: od daleč (tako da ga še vidiš, zreš) neimar: zidar-mojster, stavbenik nejačak: nejak,slaboten nek(a): naj nekmoli ( kamoli): kaj šele nemoj (ugrabiti): ne daj, ne ugrabi neštedice: brez štede- n ja, brez prizanašanja, nemilo neznabožac: pogan niči (niknem): vzkliti niko (= nitko): nikdo niz(bijeledvore): dol po njisak: rezgetanje nočas: nocoj nu: (medmet!) daj no! nut(o): evo! glej! Obadjem: obidem obalim (ob-valim): po¬ rušim obaljujem: rušim obeznaniti se(bez.znan): onesvestiti se obiknem (običi): nava¬ diti se (običaj) obradjujem: obdelujem obljubiti: poljubiti (po- poljubljati) oborim: porušim obrvati (rvati): podreti, premagati obuči: obleči obuhvačam: obsegam očajan: obupen odaja: soba odakle: od kod odatle: od tod odavle: od tod odi (str. 186): hodi odiča (odječa): obleka odijelo: obleka odmetnuti se (u haj¬ duke) : oditi, odpasti odneti (odnijeti); odnesti odocneti: zukasneti odredjen: določen odvrgnem se: odpadem odžak: palača oka: mera in utež, 2*/» funta, 4 litre okaniti se česa: opu¬ stiti kaj oko: okoli okršaj: kreševo, poboj ološati (loš): oslabeti ondje: tam opojati (pojem): na¬ grobne molitve ob kom zapeti opsada: obleganje optočiti: obrobiti orsag (madž.): dežela osječaj: čut osjetim: občutim ostava: zalog osvanem: zasijem osveštavam: posveču¬ jem otale: od tod ote: hote (197) otežati: težek postati otič: oditi otimljem (otimam): jem¬ ljem otištem: odtiskam otmjen: fin otole(n): od tod otpremati: odpravljati ovakav: tak ovdje: tu ovuda: tod Pače: marveč (da, celo) pak(e): pa papuča: šolenj pašanac: ženine sestre mož pašče: ščene pazar: trg, sejem pendžer: okno penjena: dvigam perivoj: park 285 pisnuti: črhniti pištim: sikatn pjevac: petelin plinke diliti (plijenke dijeliti): plene deliti plino (199): plen pljačka: plen,pustošenje pobolji: precej boljši, dober pobrkati: zmešati pobro: pobratim počerati: potjerati (po- tirati) poči (podjem); po-iti podno (po dno): doli pod podraniti: rano vstati podrum: klet pogan: nečist pogiboh (od: poginiti): sem poginil pobarati: popustošiti poharčiti: porabiti pojas: pas pokajem: osvetimjp.se: kesam se polako: počasi polovan: (pol) ponošen pomen; omemba pomenuti: omeniti pomnjiv: pazljiv pomol (napomolu:)blizu (nasproti pomoliti) pomožtice (206): sesta¬ vine mosta podnijeti: ponesti po put: kakor pored: poleg poredim: v red posta¬ viti, primeriti poredjivanje: primerja¬ nje porez: davek poricati: preklicevati, zanikavati porodica: rodbina posrtati: omahovati posvadjati se: prepirati se med seboj potjera: zasledovanje potkititi: izkrasiti potonji: zadnji potražim: poiščem pouzdan: zanesljiv, za¬ upen pouzdati se: zaupati,za¬ našati se povelja: diploma povodim se za kim: rav¬ nam se po kom pratiti: spremljati pratnja: spremstvo pravda: pravica pred(a) njih: pred preljuba: prešestvo prema torne: v primeri s tem, po tem preneražen: ostrmel prepanuti se (prepad¬ nem, padem): ustra¬ šiti se prepukli (siromah): gol, čisto ubog preturiti: prevreči preudati se: se z drugim poročiti (o ženski) prevrčem: prevračam prezime: priimek pri : prije: prej priboljeti: preboleti pribor: priprava(orod je) pričestiti: obhajilo dati pričinja se: dozdeva se prid(a): pred prije (njega); pred prihvatiti Boga: sprej¬ mem pozdrav in od¬ zdravim prikučiti se: se pribli¬ žati prionuti: (obviseti ob čem) oprijeti se česa, pristati prividjaj: (videz) slika domišljije prodjem: mimo idetn, minem prosac: snubač proto protopop: prvi svečenik, nadsveče- nik prozor: okno proždrlica: požeruh prštati: šumeti, pokati (o vodi, vejevju) pržina: pesek, prod pucati: pokati puk: ljudstvo pučanin: človek iz ljud¬ stva (naroda) punica: tašča put (Rijeke): proti putir: kelih Rakija: žganje rano (233) hrano : zval¬ nik od „hrana“ = o milo dete! o duša! rasturiti: razmetati rat: vojna 286 ratnik: bojevnik razniti (razniše): raz¬ nesti rdja: rja; nič vreden človek rdjav: grd („rjav‘‘) redjam se: vrstim se redom: po redu,po vrsti riznica: zakladnica rjecit: zgovoren rjuho: obleka ročište: kraj, kjer je ure- čen sestanek (napo¬ vedani rok) ručak: zajutrk ručni djever: nevestin drug rukosad: vinograd, ki je moj nasad rupa: luknja, jama rušpa: beneški cekin S(a) šta: radi česa Sadahna (193) = sada: sedaj sad(ara): sedaj sadržaj: vsebina sag: preproga sanduk: zaboj sasmrt: smrt sebe(ka): sebe sečam (sječam): spomi¬ njam seja (sela): sestra shvatiti: razumeti side (od: sisti s jesti): je začel(a) sidjem: dol (idem) sto¬ pim sijed: siv sitan: droben sječam: spominjam sjen: senca skela (219): brod skinuti: sneti skitati se: potepati se sklon: naklonjen skrovit: skrit skut: rob, prednji del haljine, haljina sleči se (vojska): zgr¬ niti se sloboditi: sokoliti, hra¬ briti slovo: črka smaknuti: dati usmrtiti smedj: rjav smetnuti: dol deti; s uma: pozabiti smutiti se: zmotiti se smulnja: zmotnjava, ne- prilika snaga (57): moč; telo snašica (snaha, snaša): bratova ženica, ne¬ vestica snažan: močan soffa: miza spahiluk: vlastelinstvo, graščina spoljašnji: vnanji spomenuti ( pominjati): omeniti, omenjati sporedan: postranski sprava: orodje sprema: kamor se kaj spravlja, shramba spremati: pripravljati spremiti: pripraviti srdašce: srčece sretati: srečavati stati (stanem): obstojim, ustavim se; nastopim, začnem; ni mi stalo: ni mi bilo do tega sterati (sterem): razpro¬ stirati, pogrinjati steze (od: stegnuti): je stegnil, napel sto(l): miza straho (187): = strah štogod: karkoli studen: mrzel sudija: sodnik; sodstvo sudjenica: (usojena) nevesta sujevjerje: praznoverje sur: sivkast susret: srečanje; u su- sret: nasproti susritila (200) prim, su- sretati, susresti: sre¬ čala suvi: suhi smjeran: ponižen sustignem (sustiči): do¬ hiteti suvremen: sodoben svadja: spor svagda: vedno, vselej sveštati: posvečati svetiti (osvetiti); mašče¬ vati svuda: povsod Saka: pest šalj-de (211) --- šaljide : daj pošlji! šarovit: pisan ščaše (od: hoteti): hotel je 287 ščekati (s-č...): priča¬ kati ščepati (s-č...): zgrabiti ščeše (od: hteti): so ho¬ teli šečer: sladkor šeču: šetajo šer (šeher) varoš: mesto štiti: čitati štogodj: karkoli štono što: kar, ki štrcati: brizgati sura: svak šurjak: svak šutim: molčim Ta: saj; — včasih v pes¬ mih brez pomena taban: podplat tad(e/ tada: tedaj tavan taman: temen tavan: strop, podstrešje tavna(tavnica); temnica tavnica (tamnica); ječa te: ter; što je tebi teši roniš suze: kaj je tebi, da . . . te = hte: hote tebi(ka): tebi tek(e): samo, komaj da.. ter(e): ter timar: češljanje konj; posestvo najeto trag: sled tražiti: iskati, zahtevati trčati: bežati trgla (od: trgnuti 105); zgrabila, udarila trostruk: trojen trpeza: miza trunak: trščica; nema ni truna: ni nič turiti: vreči tu(te); tu U (njega,umajke): pri., ubav; lep ubrus: obrisača udaja: možitev udavati: možiti ufatiti (uhvatiti): ujeti uglaviti: utrditi, določiti ugodnik: kdor ugaja ugovarati: dogovarjati se, pogajati se uhititi: uloviti ujko (ujak): ujec, stric umoriti: utruditi (u)natrag: nazaj uoči boja: pred . . . uraniti: rano vstati uši: ušesa utjecaj: vpliv u-to : med tem utvara: domišljija uveče; na večer uvijek: vedno uz (bedeme); poleg... uz(a) se: poleg sebe, ob sebi uzalud: zaman uzdati se: zanesti se uzeti: začeti uznijeti: vznesti uzvik: uzklik Vadim: ven jemljem valja (proči): treba valj(a)da : (velja da . . .), najbrž varoš: mesto vazda: vedno važem (vagati): tehtam več(e): temveč, ampak več(e); že večma: bolj ve orna: jako vidam: zdravim vidjen: ugleden vikač: kričač, klicatelj vis: višina vita rebra (vitka): kriva vjeriti: (na vero vzeti), snubiti vjerenica: nevesta vlastela: plemstvo, gra¬ ščaki vlaški: kar je last Vla¬ hov, običajno: pravo¬ slavnih Srbov vojno; soprog vrebam: prežim vrijedjam: žalim vrstan: izvrsten vučem: vlečem Zaboravim: pozabim zacijelo: sigurno, zanes¬ ljivo zač: zakaj začeram: zatjeram, za¬ tiram zadužbina: ustanova (za dušo) zaglavim: (glavo izgu¬ bim), poginem zagrčem (zagrtati): za¬ grinjati zahvatim: zagrabim zajmiti; zajeti, pred 288 seboj tirati; poso¬ diti zakaludjerim se: po- menišim se zakliktati: zavpiti (ka¬ kor žolna) zalamati: rezati (v vino¬ gradu) zametak: začetek sadu (zarod); začetek zametati (kavgu); zače¬ njati , . . zametnuti: zaploditi, za¬ četi zanat: obrt zao: zel, hudoben zaovica: zalvica (može¬ va sestra), svakinja zar , . ?: ali. . mar .. ? zaratiti: zavojščiti zaručnik: ženin zastati: naleteti zatjecati se: zaoblju¬ biti se zavadim: sprem zavjeriti se: zadati vero (besedo) zazor (proči se zazora): nejevoljno gledanje na kaj, sramotnost zbilja: istinitost zelenko: sivec zgubiti: pogubiti zulum: nasilstvo zulumčar: nasilnik Ždral: žerjav žežijahu (od: žežem, žgati): so žgali žudjeti: poželenje imeti po čem 289 Cirilica in latinica (Azbuka in abeceda). Cirilica ima, kakor je razvidno, pesebne črke: 6, r ij, >K, JI, Jb, H, H», n, T, u,, h, h, y (v tujkah), m. Sledeče črke pomenijo drug glas nego v latinici: B, A, u, p, c, y, x. V abecedi in azbuki je za isti glas ista črka: a, e, (3), j, K, M, O, M, 4» 19 ■ p ■ ■ ■ u U ■ ■ W h** ■ , ■ - ■' | |(l ' SADRŽAJ. O junačkim narodnim pjesmama. Straaa 1» Postanje i razvitak narodne epike..-. 5 2. Najstariji glasovi o narodnoj epici. 12 3. Šahiranje narodnih pjesama u XIX. stolječu.* . . . . 16 4. Bugarštice.• ■ . . . . 2* 5. Narodni guslari i pjevači. 24 Junačke narodne pjesme. I. Ciklus legendarni. . ... ................. 31 Car Duklijan i Krstitelj Jovan. 32 Marko Kraljevič i Sv. Nedjelja. 35 Brača i sestra. 39 Bog nikom dužan ne ostaje. 43 II. Ciklus pretkosovski.. 48 Zenidba kralja Vukašina. .. 49 Zidanje Skadra... 60 Uroš i Mrnjavčeviči. 69 Zenidba kneza Lazara. 78 III. Ciklus kosovski. 84 Vuk Brankovič i Miloš Kobilovič. 87 Slava kneza Lazara u Kruševcu. . . . ".. 90 Car Lazar i carica Milica. 92 Carica Milica i Vladeta vojvoda. 96 Kosovka djevojka. 98 Smrt majke Jugoviča. . .. 1C3 /V. Ciklus Marka Kraljeviča. 107 Rodjenje Marka Kraljeviča. 110 Marko Kraljevič i Andrijaš. 112 Marko Kraljevič i vila. 115 Marko Kraljevič i Ljutica Bogdan. 119 Marko Kraljevič i beg Kostadin. 124 Marko Kraljevič poznaje očimi sablju. 126 292 Strana Marko Kraljevič i Filip Madžarin. 131 Marko Kraljevič i Musa kesedžija. 138 Smrt Marka Kraljeviča. 148 V. Ciklus despota Brankoviča. 155 Ženidba Gjurdja Smederevca. 157 Gjurdjeva Jerina. . .. 167 Kad je Vuk Ognjeni umr'o, šta je naredio na smrti. 169 VI. Ciklus brače Jakšiča. 172 Jakšiči kušaju ljube. 173 Dioba Jakšiča. 176 Kako planinkinja vila zavadi dva brata Jakšiča. 180 VII. Ciklus junaka Hrvačana i Ugričiča.^ . . . 183 Ženidba Sibinjanin-Janka. 186 Mati Sekulova umire na sinovljevu grobu u Kosovu. 190 Popijevka od Svilojeviča. 192 Izbor Matijaša za budimskoga kralja. 196 Smrt bana Derenčiča. 198 Sestra Ivana Hrvačanina. . . ,. 203 Dvori Ivana Karloviča. 206 Ban Zrinjanin i Begzada djevojka. 209 VIII. Ciklus hajdučko-uskočki. 224 Starina Novak i knez Bogosav. 227 Ropstvo Stojana Jankoviča. 231 Družina Mijata hajduka. , . . ................ 236 Ivan Senjanin i Mujo Kladušanin. 242 Junaške pesmi novejših časov. IX. Ciklus vstaških pesmi. 247 Črnogorski božični večer . 247 Početek bune proti dahijam. 257 Jelačič ban in krajišniki. 263 Tugovanje zmaja na Lovčenu. • 269 Sveti Sava. 273 Napomena. 277 Tolmač (O čitanju verzov. Slovniško navodilo. Slovarček). . . . 279 Cirilica. 289 SLAVONIJA UGARSKA Oj (rov Uče Meilja/t KARAVLASKA © Valjevu D ul a. rn ec j lot tur /Vwi"ittar BUGARSKA H<.e ri , u „A Grah oPrciiine R-l-to 11X PODROČJE NARODNIH PESEM rrt(//> Mjsrilo 1: 3.000.000 3'lal, Albanija Državne meje. Mne meje balka/iski/i držav. Deželne nuje dhislrij.iko Ijcr.rkc HERCEGO-/ > Jilctriusa Ce/tn o Topa la. SRBIJA