__ l"1 \f * * rrt-rrrTT^^ nin»|y TATROSIAV LMMI NJEGOVO »OBA. '-'Jf Prilog za poviest hrvatskog preporoda. Napisao FRANJO KS. KUHAČ. ZAMKKK. N'nklmU .Mali. f llrTimk«.' 1887. jl))l)))))lll|]||l) W VATROSLAV LISINSKI. Dlnnl.'ka Ihtara n Znim-ltn. VATROSLAV LISINSKI i NJEGOVO DOBA. I'RILOd ZA POV1EST HRVATSKOG PREPORODA. NAPISAO FRANJO KS. KUHAČ. Sa slikom Vatroslava Libinskoga. ZAGREB. Naklada .Mulići' Hrvatila-.' 1867. t sjednici književnoga odbora „Matico Ilirske" od 20. rujna 1851., u kojem 1 »jalni pod predsjedanjem g. luaiai Kuka!jarica prisutni gg. odbornici: Mirko Bogorić, Stjepan lfija-ŠGvić, Ivan Mašuranić, lUar Frmulović, Bogmlav Šulrk. Franjo Znžel i tajnik Andrija Torkvat Brlić, „pretresana bi uiolha g. Vatros/ava Lishisktu/a. umjetnika u glasbi, gdje moli od družtva „Matice" podporti pri izdavanju svojih glasbenih djela, — te bješe jednoglasno odlučeno: „budući da je 4j- pravila opre-diclcnju takove podpore ili izdanju glasbenih uino-tvora na troškove družtva protivan, to se ne može inolba izpuniti. No povodom ovim odluči se, da se pripravi predlog za veliku skupštinu „Matice" od strane ravnateljstva, po kom bi u krug predmeta troškom „Matice" izdavat se. imajućih, i glasbeni nmotvori spadali. — Osim tog de hc od strane ravnateljstva velikoj skupštini „Matice" predložiti osnova, koju g. Mirko Itotjović sastaviti obeća, /.a utemeljenje: „družtva za podupiranje umjetnosti", nebi 1 se tako incijativa k utemeljenju tog družtva od članova „Matice" učinila." VI Ono, što je odbor „Matice Ilirske" god. 18.51., još za života Vatrosl. Liainakoga, žalibože bez uspjeha, želio i nastojao, da ae naime pronadje način, kako da se ponajglavnije Lisinakove glasbene radnje tiskom izdadu, to želi i nastoji odbor „Matice Hrvatske" i danas. kad evo podaje svojim članovom na ruke knjigu, koja sadržaje obširni životopis, ocjenu glasbe-noga rada i potanki pregled glasbenih djela prvoga „ilirskoga" nam glasbenika. „Matica Hrvatska" van-redno je zahvalna svomu odborniku i glasbenom piscu g. Fr. As. Kuham, Sto je on toliko truda u sastavak ovoga životopisa uložio, te nam podao ne samo jasnu sliku života i glasbenoga rada Lisinskoga i glasbenib prilika onoga doba, nego ujedno obogatio hrvatsku knjigu i preliepim prilogom za poviest, hrvatskoga preporoda. Gosp. Kuhač je dugo vremena sahirao graciju za ovaj životopis, te od jednoga do drugoga još živućega Liainskova, suvremenika hodao, da inu kazuju razne onodobne sg'ode; i pošto je 011 razne ove sgodc našega ilirskoga pokreta doslovno u dialogu, kako je čuo o njih pripoviedati, zabilježio, to je i sadržaj ove knjige postao tim zauiiniviji i za nas potomke, vanredno poučan, te nam sad 'pruža živu i vjernu sliku i onoga vremena i onodobnih u narodnom pokretu sudjelujućih osoba. Pošto su danas svakako bolje prilike nego što su bile prije trideset, i šest godina, to inin opravdane nade. da će se sad uz složno nastojanje, rad i sudjelovanje ponajpače naših rjliinltmili i pjcoučkih krugova i družtava VII glede izdanja Lisinskovih glasbenih djela bolji uspjeh polučiti mo<'i nego god. 1851., i napose, kad iz ove knjige saznamo, tko i Sto je bio Hrvatskoj Vatrosl. Lisinski. da ( dn se ovaj liepi naum Sto prije izvede! „Matica Hrvatska". Vatroslav Lisinski i njegovo doba. i. s Hmtttj u pseofts SIS. s:el;oći. — riusssi 3 HnKsio;. — Biskup Vrhan:. — HrraK'd volibil. — riiiraosičio taštra. — Ljalori: Jj; ! saraiss pjasau. _ Prti hrriisl: faunti. ^•T'tara je rieč, gdje bojna trublja trubi i zveket oružja ozvanja, tu nema stana vilam umjetnicam! Gdje ima i pojedinac i sav narod da brane mačem u ruci svoje ognjište od neprijatelja, tu nema vremena ni mirnu udruživahu ni onom sladkom duševnom plandovanju, koje naš duh uzvisuje a našo srce kriepi, te nas božanskom vatrom užiže i sili, da i znanju i umienju žrtve doprinosimo. U Hrvatskoj, gdje se tečajem čitavih vjekova nije čulo inog do biesnog ratnog vapaja, nebijaše, izim njekoliko naših dalmatinskih gradova, sve do početka ovoga vieka ni traga, da bi se tko napose za umjetnost ma koliko ozbiljno starao i njome se bavio, (iradjanskoga života nebijaše: udruzi, zavodu kakvu za širenje umjetnosti, kazinu ili kazalištu ni traga, a mogućnici. koji su zemljom upravljali, nastojali su samo o tom. da Hrvatska Sto više vojnika dade. Istom kad su Francuzi pod Napoleonom I. koncem g. 1805. Dalmaciju posjeli bili, a g. 1810. i jedan dio naše nle Hrvatske, te se nebilo bojati turskih navala, svanuo je i po naših gradovih novi život: l'rancuzka uljudba dojmila se i našega napose gradjanskoga stališa, te malo po malo razvi se i u nas građanski život koji je sve više i više prigrljivao običaje naprednoga zapada. Francuzi držeći, da nauka i umjetnost čovjeka diči i uzvisuje, netom zaposjedoše neki dio Kuha«: M-ln-ki. J 2 naše zemlje, osnovaše tu i pučkih Škola i gimnazija, i Škola za obrt i umjetnost, a nezaboraviSe ni na proučavanje same zemlje i naroda, da tako uzmognu tim vještije novom zemljom upravljati. Uslied ovoga francuskoga nastojanja, da našu zemlju, koju su zaposjeli, Sto bolje prouče, potiče iz ovoga vremena i više opiaa naše zemlje, u kojih se izmedju ostaloga hvali i riedki dar našega puka za pjesmu i glasbu, nu ujedno i žali, što se neizmjerno ovo blago na vidik ne-iznosi, i Sto se ovaj daroviti narod nebavi i umjetnom glas-bom; — dii iz ovoga vremena nalazimo u Irancuzkom listu »Telćgraphe«, koji je u Ljubljani izilazio, i razpravu o hrvatskih narodnih pjesmah! Iskra, koju su Francuzi u naš narod ovako bacili, kao da je i zagrebačkoga biskupa i ujedno banskoga namjestnika Maksimilijana Vrhovca potaknula, da god. 1813., — kad su joS Francuzi s one strane Save gospodovali, — izdade poziv na svećenstvo, da sakuplja pučke pjesme i popievke, i da mu ih Šalje, i kao da su počeli Hrvati uvidjati, da bi upravo više umjetničko nastojanje moglo biti nqjboJji druž-tveni vez, najbolje sredstvo, da neskladne duhove spaja, te da im neki pravac daje. U tu svrhu sabrao bi biskup Vrhovac često družtvo u svom dvoru te nastojao, da se kod takvih zgoda pjeva i muzicira. A kada je godine 1818. car Franjo I. i carica Karolina Augusta posjetila glavni grad Zagreb, spjevao i uglasbio je biskup sam: »Pleszopiszen«, »Kolo, kolo na okolo« (po pučkoj melodiji pjesme: »Zaspal Janko«), koju je plemićka mladež obojega spola pred prejasnimi gosti odpjevala.1 U primjer patriotskoga i glasbu Ijubećega biskupa ugledali su se naskoro i hrvatski velikaši, priređujući u svojih dvorovih glasbene produkcije; a da ove što sjajnije budu, pozivali bi i na glasu tudje umjetnike da sudjeluju. Neki su pako velikaši, kao što grofovi Erdodv, grofovi Pejačevići. 1 Vidi u Kuhačcroj zbirci: „Južnoslov. narod, popievaka" III. br. 1031. 3 baruni Prandavci i drugi stalno namjestili u svojih dvorovih po kojega znamenitijega umjetnika, da mogu čeSće koncerte priredjivati. KaSnje bi ovi umjetnici uz dozvolu svojih gospodara i po gradovih javno se producirali, a nastojali su. da i vanjski umjetnici amo dodju koncertovati, kojemu se pozivu odazvao i sam Paganini i mnogo glasovitih pjevača i pjevačica. Nekoliko godina iza toga pokreta bio je glasbeni život u Zagrebu več tako razvijen, da je tajnik i virtuoz grota Erdodva (ijuro Drag. VViesner pl. Morgenstern i kasnije kora-lista kod stolne crkve u Zagrebu) predložio biskupu Vrhovcu, prepoštu Alagoviću i kanoniku grolu Sermageu ustroj filhar-moničkoga družtva u Zagrebu. Biskupu se svijala ta namisao vrlo shodnom, te ju je toplo preporučio prepoštu Alagoviću. To bijaSe godine 1820., a 5. svibnja 1827. bijaše Wies-nerov statut za zagrebačko filharmonično družtvo od ugarskog namjestničtva već i potvrdjen, a i za malo družtvo organizo-vano. Razumije se samo sobom, da tada nije nikomu na um palo govoriti o kakvoj hrvatskoj narodnoj glasbi. kako se tada nije ni mislilo na posebnu hrvatsku literaturu, već samo, da se u glavnom gradu a zatim u drugih gradovih zadružni život razvije pomoću umjetnosti. Uslied ovih novih nafiih glasbenih prilika našlo se i dosta glasbotvoraca, koji se umah latili posla i hrabro komponnvali, dakako po njemačkoj Školi i samo njemačke ili latinske pjesme. A da ih je u tako kratko vriome i dosta liep broj bio, neka svjedoče ova imena: Ferdo Livadić, Ivan Padovec, Turanvi, Wiesner von [Morgenstern, Karlo barun Prandau, Portunat Pintarić. Zaharij Zellner. Karlo grof Keglević, ne spominjuć onih u Dalmaciji i u Slovenskoj. Kada je iza godine 1830. počeo dr. Ljudevit (iaj svojim ilirskim književnim jezikom buditi i narodni hrvatski duh. porodi se u literarnih krugovih i ta želja, da se kod javnih glasbenih produkcija barem neke pjesme pjevaju hrvatskim jezikom. Prvi. koji se je odvažio bio uglasbiti hrvatske pjesme. 4 bio je nad dični Ferdo Livadić Samoborski. »Ovi moji prvi pokušaji« — pripoviedao mi starac godine 18G3. — »nisu imali nikakva uspjeha, jer niti je glasba bila hrvatska niti je tekst u sebi imao provokatornu silu; uz to se nije nitko usudio ove moje pokušaje javno pjevati, bojeći se, da ne bude izsmjehivan ili čak izfućkan. Zato sam kasnije, to jest kad me je Gaj podučavao, kako treba hrvatski kompo-novati, prve one svoje pjesme uništio.« Pazar je i Gaj u glasbi podučavao? ... Nije, al bio je duhovita glava, koja je znala, kako treba u žice dirati, da narodu u srce pogodiš. Prva pjesma, koju je Gaj spjevao a Livadić uglasbio, da Hrvate uzbudi iz driemeža, bila je po-pievka: »Još Hrvatska nij' propala«, spjevana po uzoru poljske pjesme: »Jeszcze Polska nie zginola, poki my žijemy«. Postanak te pjesme pripoviedao mi je sam Gaj na sliedeći slikoviti način: »Zimi god. 1833. provezoh se jedne večeri u Samobor k svomu prijatelju Livadiću. Snieg zagruvao do koljena, zrak bijaše veoma mrzao, a moje se saone sklizahu poput ruske trojke. Bajna tišina otajstvene, mjesečinom razsvietljene noći, krasni pogled u sjaju titrajuće okolice, te nada, da će nam tadanjim rodoljubom ipak jednom za rukom poći, da Hrvate trgnemo iz njihova sna, sve to uzplamti mi dušu na višak čuvstva. U takvu zanosu rekoh sam sebi: »Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo«. Te rieči ne bijahu baš najčednije. kad bi tko htio misliti na mene, Spohra, Vukotiuovića, Livadica i druge, koji tada najviše nastojasmo o narodnoj ideji, nu bilo kako mu drago, ja znadem, da će potomci naš rad ipak kako valja cieniti i priznavati. Jednom riečju. ja odlučih prvom prilikom spjevati pjesmu, koja će počimati ovimi riečmi. U te misli zaduben vozim se dalje, kad al začujem iz daleka glasbu i tim nekako izgubim nit svoga zamišljaja. Spoznam medjutim skoro, da je to glasba naših seljaka (poznati tercet od dvie gusle i b^js), koji su ju valjda na svatbi za ples 5 gudili; nu uz sav napor svoga sluha ništa ne razabirah točno do mumljanja bajsa. Hitam te pratnje zabuSi me tim većma, Sto se je s mjerilom moje pjesme, koja mi već od pol ure po glavi idjaSe, krasno sudarao, te ja jošte na saonali izpjevah prvu kiticu pjesme, koja kasnije narodu toli omili. — Koliko godj su mi saone brzo jurile, ipak sam dovikivao svomu voj-kašu, neka bolje tjera konje, bojeći se, da nebi pjesme i napjeva do Samobora zaboravio. Napokon stigosmo pred kuću moga prijana. Ja odletim poput ptice preko stuba, te i ne pozdravljajući dugo moga pobratima, zaištem pero i papir i rečem Livadiću, da me pusti napisati popievku, Sto mi putem na um pade. Dok ja mrmljajući napjev ili bolje rekuć ritam bajsa, tu pjesmu pisab. zavuče se Livadić do glasovira, na-sliedi moje brundanje, te ti se u tinji čas stvori pjesma i glasba toj popievci. Livadić napisa joS iste noći kajde. te smo tu popievku pjevali toli često, da smo svu okolicu pobunili. Poslije sam ja joS viSe kitica toj popievci dodao, a Livadić ju udesi za glasovir, VViesncr pl. Morgenstern pako za zbor i orkestar«.1 Napjev te pjesme potječe od puka. po svoj prilici od naših krajišnika, jer ovi pjevahu godine 1813. poslije odlazka Francuza iz naših krajeva, na ovu melodiju pjesmu: »Zora biela. sunce jasno trake nam daje«. Moguće je medjutim. da je melodija l'rancuzkoga porietla, jer kroj melodije pokazuje zaisto na francuzku glasbenu tradiciju, te da su ju naši krajišnici od l'rancuzkih vojnika naučili.3 Melodija ova toliko je u puk prodrla, da su ju seoski naši mutikaši upotrebili i za »tanac«, gudeći u bajsu melodiju, a prve gusle figuraciju. Popievku: »JoS Hrvatska« pjevali su prvi put uz pratnju orkestra u zagrebačkom glumištu 7. siečnja 1835. prigodom predstave Schweigertova njemačkog igrokaza : »Die Magda-lenen-Grotte bei Ogulin«. Utisak te pjesme bio je vanredan 1 „Vienar" l»r. 34, 1874. s Vidi zbirku: „Jtižnnslov. narod, popievaka" IV. br. 1551 fi i nečuven, obćinstvo je pljeskalo kao pomamno, istući, da se pjesma opetuje, tako da su ju morali desetputa opetovati. Zanos, što ga pobudiše kitice: „Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo, Visoko se bude stala, kad ju zbudimo, Ak' je dugo tvrđo spala, jaca hoće bit, Ak' je sada u snu mala, hoće s' prostranit. Ni j" li skoro skrajnje vrieme, da ju zvisimo, Ter da tud je težko breme od nas bacimo? Stari smo i mi Hrvati, nismo zabili, Da su naši pravi brati zlo probavili. Jednoć čuje svoje sine glasno pjevati, Složno glase u visine tako dizati: Braćo, danas kolo vodi, danak svetkuje, Hrvatska se preporodi, sin se raduje". — neda se nikako opisati, a posljedice ove budnice osjećaju se i danas. — Za nekoliko dana pjevao je: »Jod Hrvatska ni propala« cieli Zagreb, a za dva tri mjeseca ciela Hrvatska* pa i Slavonija, Dalmacija i Kranjska. Za koju godinu pri- hvatiše taj napjev čak i Magjari, Poljaci, pak i____Niemci. pjevajući na nj razne tekstove. Ako se tvrdi, da su Francuzi više u ratu pobiedili Marseljezom nego li oružjem, to možemo mi reći, da je popievka: »Još Hrvatska ni propala« Hrvate probudila kao jednim udarcem. Iste godine, dakle dvie godine iza postanka pjesme: »Još Hrvatska«, spjevao je Ljudevit Vukotinović svoju davoriju : »Nek se hrusti šaka mala«. Kad ju je (iaju donio, reče ovaj: »Ta se pjesma mora pjevati i to na takav napjev, koji će narod lako shvatiti i primiti, no pošto u napried znadem, da naši na njemačku odgojeni muzičari ne će pogoditi hrvatsku žicu, to ćemo sami napjev izmisliti«. — »»Da, da«« — odvrati Vukotinović, — »»lako bi to bilo, da se razumijemo u note i u generalbas, ali kako ćemo mi naturalistički pje- 7 vači melodiju komponovati ?«« — »E, pa kako radi narod«, odvrati Gaj, »zar se on razumije u generalbas, ili sam ga ja umio, kada sam komponovao (!): »Još Hrvatsku?« Mi ćemo se napojiti iz nepresuSiva vrela naše pučke muzike, pa će odmah biti napjeva.« I dižuć prst kao na opomenu, reče posvema zaduben u misli: »Mir, mir! čekajte, braćo! — evo! — imam ju već! — slušajte! — te zapjeva: »Nek se hrusti .šaka mala« po pučkom napjevu »Smilj — Smilj — Smiljaniću«, koji je već i Čevapović upotrebio bio. »Živio, fiarobnjaoe!« za viknu prisutni, te stadoše u mah (raja u pjevanju sliediti. »liraćo!« uze (iaj, »sada još nije stvar gotova; kitice: »Nek se hrusti« duže su od našega napjeva, treba zato melodiju još te nastaviti i malo preraditi, neka ju dakle svaki od nas po svom načinu izcifra, a sutra ćemo izreći sud, čiji je domišljaj najbolji te napjev definitivno ustanoviti.« Kad su se sutradan prijatelji Vukotinović, ltakovac, Va-kanović, Trnski i drugi kod Gaja opet sastali, bude napjev zbilja ustanovljen, no nisam mogao doznati po čijoj redakciji. Prigodom tom reče (iaj znamenite ove rieči: »Time smo, braćo i domorodci, temelj udarili hrvatskoj muzici i pravac joj naznačili: neka se crpe iz naroda, ili neka se ono, što se nova stvori, stvori u duhu našega puka, ali ne tako prosto i naivno kao što puk, već gospodski, fino i po pravilih umjetnosti i estetike: tada ćemo doći do onoga, Sto drugi narodi ne imaju: do prave narodne muzike«.1 Pošto je pjesma: »Nek se hrusti šaka mala« duhove skoro još više uzplamtila nego li Gajeva himna, uvidio je svatko, da treba tim putem ići, hoće li se na Hrvate djelovati. Svaki, koji je iole bio obdaren pjesničkim darom, spjevao je po koju budnicu. U prvom tečaju »Danice Ilirske« od god. 1835. nalazimo pjesmu: »Tam gde hladna Szava zvira« od l'avla 1 Vidi: Kulisu-: „Glasbeno nastojanje Gajevih Ilira". U spomen proslave petdesetgodišnjice hrvat, književnoga preporoda. U Zagreba 1885. 8 Stoosa; »Josh Horratzka ni propala«, od L. G.; »Lepa naša domovino«, od Mihanovića; »Nek se hrusti šaka mala«, od Lj. V.; »Ah slučaju gvozdeni«, od M. Topalovića; »Oj! hrvatske krasne gore«, od Pavla Stoosa; »Kolo igra vu Hor-vatskom«, od kneza J. D(raškovi)ć-a; »Tebi, domovino, da-rujem«, od kneza J. D .... ć-a; napitnica ilirskog domorodca: »Kežte skerbi, beži černa žalost«, od kneza I. D .... ć-a; »Daj da kolo poigramo«, od barona Peharnika; »Mio ti je kraj«, od A. Mihanovića; »Tužno speva vitez na planini«, »Doletiše ptice kukavice«, »Hajde braćo, hajd junaci«, od Lj. Gaja; Domorodac »Tebe, koi višnji Jjudih«, od T. Blažeka; Ilir: »0 glej onoga ptića Ijubesnoga«, od Ivana Maiuranića; »Puna srca, pune čaše«, od Aleks. Zdenčaja, i jošte ove lirske: »Hoćeš dievo stan moj znati«. »Aj ti crnooko« i »Ok ćke vrane«. Od ovih pjesama bile su uglasbljene: »Liepa naša domovino«, po kadetu Franji Runjaninu; »Kolo igra u Horvat-skom«, po nepoznatom i to po pučkoj jednoj pcskočnici; »Mio ti je kraj«, od Livadića: »Tužno speva vitez na planini«, »Doletiše ptice kukavice« i »Hajde braćo h^jd junaci« po Gajevoj namisli od kapelnika Turanva;1 »Puna srca. pune čaše«, izhitrena po njemačkoj melodiji od pjesnika; 1 U 41. broju „Danice" (od god. 1836) zabilježeno je ovo: ..Dana 22. listopada spol i vat će ne u ovdeijem kr. varoškom kazališni na korist g. Švaigerta: „Duh seJiwarze Kreuz mit' Medvedgrad" novi, iz domaće dogodovsćine stoletja 13. izvadjeni igrokaz 8 narodnim pevanjein i sa starinskim plesom negdašnjih konencov i atrelcev, na četiri spelivanja razdeljun, oii Josipa Švaigerta. Muzika je po domorodnom naputjenju složena od kplm. Turan y-a.--U ovom velikom domorodnom igrokazu će odzgora postavljenu pesmu („Tužim speva") popćvati g Le-aer u nazočnosti pnka kakti narodni pevač polag starinskoga ilirskoga napčva; siedeće pako dve davorije („Doletiše ptiee kukavice' i , Hajda braćo. Iiajd junaci1") pevati će uz ćelu muziku isti puk a naroilnimi vojaci (strelei i koRenei) proti domovine neprijatelju u velikom saboru svetčano sdružeu i sjedinjen.'" 9 »Hoćeš dievo stan moj znati«, uglasbljena od Livadića, »Aj ti crnooko« od Livadića, »Okićke vrane« od Livadića. »Golema ti je bila« — piše Perkovac — »zadaća hrvatskih rodoljuba u ono doba! Narod oduševiti i uznieti za narodnost hrvatsku, pokazujuć mu pogibelj, koja mu prieti. razdruženu braću složiti, buditi ljubav k narodnoj knjizi, svladati stare predsude i oprieti se sebičnosti. U tom im je poslu bila u pomoć vila pjevačica. Prvi naši književnici bili su gotovo sve sami pjesnici; pisalo se koješta, ali je i mnogo krasnib i uznesenih pjesama ugledalo bieloga danka. Mrtvo bo slovo i prosta rieč ne djeluje nikada tako kao pjevana pjesma, koja prodire u sve živce, koja može ogrijati i ledena srca, uzbuditi i hladne duhove.« Nije tajiti, daje političko oživljenje Hrvata u velike zahvaliti pjesmi i pjesnikom, »I0 djetešce mč predrago«, i drugimi popievkami, koje se protežu na dotični blagdan.1 1 Tako piše Albcrt Štriga ii onih liiograličkili crticali, koje .i«' god. 1855. poslao u Pra^fjosp. Josipu VranvczaiiuDobrijioviću, t Rg2 \ ¥ f- f i « u - inriet pri - je, —•— i: • ' s —h-1-. " ■ i/ -r-t- r f ~ * i tom na - Sa krv ne - bi - je; • • 24 ----- —---1--g- tko ne - vo - li u - rnriet. pri - je, ± tom na - Sa krv ne bi - je -JUL— 7 W * 1 Popievku: »Iz Zagorja« uvježba Lisinski i Striga s drugovi svojimi za nekoliko dana, ali budući da su domorodci željeli, da kod Gajeva dočeka ne pjeva tu popievku samo nekolicina pjevača već sva zagrebačka mladež, to je trebalo popievku i s njom uvježbati. U tu svrhu pozove Striga »ilirsku« mladež u šumu Tuškanac (tada još nije bio park), da s njimi tamo popievku uvježba, jer nije bilo u Zagrebu tako velike dvorane, u kojoj bi moglo sto i više pjevača pokus imati. Na ove vježbe došlo bi svakiput na stotine pjevača i na stotine slušatelja. Kad je mladež napokon novi napjev shvatila i jednogrlice i unisono) popievala, orila se je ciela šuma, a ljudi su od silnoga toga utiska tako zaneseni bili, da su mislili pa i govorili : nije moguće, da je koja sila — ni sama ruska — veća i jača od hrvatske! 25 Sada je joS trebalo da pjevači pjevaju novu popievku uz glasbu, jer je ustanovljeno bilo, da kod Gajeva dočeka i glasba (banda) sudjeluje. Fokus s glasi >om obdržavao se je u streljani. Što je moglo pjevača u dvoranu stati, uniftlo je unutra, ostali pjevači pjevali su pred kućom: bilo je to mjeseca lipnja. Glasba stane svirati, pa i pjevači zapjevaju, no za čudo. nisu se mogli nikako složiti, ma kušali i po više puta. Štriga hoće da očaja: »šta vraga svirate vi tamo?« upita ljutito glasbare. »Mi sviramo, kako u notah stoji,« odgovoriše mu. »To je moguće«, zaori Štriga. »ali mi pjevamo, kako znamo, a to je sigurno bolje. Hajde da još jedanput kušamo!« Opet kušaju, opet ne ide. — »Molim te liepo, Vatroslave«, reče Štriga Lisinskomu, »udaraj ti u klavir, a mi ćemo uz tvoju pratnju pjevati, ta ne smijemo se za Hoga osramotiti pred ovimi Švabami«; inužikašem pako dovikne: »Vi šutite, pa pazite, kako mi pjevamo po ilirski!« — Pjevaju uz glasovir; — ide kao na žici. — »No jeste li čuli? — Sad ajde da opet s vami kušamo!« — Kušaju na novo, ali opet dar-mar. — »Znate šta«, reče Štriga glasbarom. »vi svirajte na tiho te sliedite pjevače«; — pjevačem pako prišaptne: »Junaci, vičite, štogodj bolje možete, ne pazite ni malo na bandu.« — Jedni i drugi slušahu Štrigu, a napokon su se pjevači i glasi a tako liepo složili, da ne možeš ljepše. Osam dana prije Gajeva dočeka umio je ne samo svaki pjevač već i svaki slušalac pjesmu: »Iz Zagorja« pjevati, a kad je Gaj dospio a mladež mu priredila serenadu, pjevao je cieli Zagreb svu noć tu popievku Stanko Vraz piše Čehu Krbenu mjeseca srpnja god. 1841. »Gosp. i laj vratio se ovih dana iz Dalmacije u Zagreb. I'očitatelji njegovi slavno su ga dočekali. Došlo je onaj večer 200 mladića s bakljami pred njegov konak provadjanjem svirajuće bande i pjevajući različite pjesme izmedju kojih: »Iz Zagorja«, »Još Hrvatska« i razvikanu: »Nek se brusti«. 26 Početak bijaše dakle učinjen, i to u toliko sretan početak, Sto se napjev pjesme: »Iz Zagorja« svakoga dojmio, i Sto je Gaj mladomu glasbotvorcu čestitao na liepom mu uspjehu, bodreči ga, da junački dalje radi te da vise ne pusti vilu umjetnicu, koja ga je toli Ijubko za ruku primila. Izreku, koju je Gaj tom prilikom izustio: »U kolebajueoj se ladji padne samo onaj, koji mirno stoji, a ne onaj, koji se giblje (radi)«, usadi si Lisinski duboko u srce, te se je od onoga vremena odlučno dao na glasbotvorenje. Malo zatim t j. početkom mjeseca kolovoza god. 1841. uglasbi Lisinski Trnskovu pjesmu: »Oj talasi mili ajte«, te ju je pomoćju VVisnera i orkestrirao. Kada je popievka gotova bila, pisao je Štrigi, koji je boravio kod kuće u Križevcih na praznicih, da bude spreman novu popievku učiti i u kazalištu pjevali. Striga pun veselja, Sto je Lisinki opet nešto nova stvorio, nije čekao konac praznika, već oć|juri umah u Zagreb, da novu popievku čuje i uči. Striga uzhićen od ove popievke joS više nego od prve, pripoviedao je čudesa o toj melodiji koli u Zagrebu toli u Križevcih, kamo se je opet vratio bio. Težko mu je bilo čekati žudjeni dan, kad će popievku javno pjevati, te bi bio volio, Sto je riedko kod 4jaka, da praznici Sto brže minu. Napokon početkom listopada pjevao je popievku: »Oj talasi« u kazalištu i to u brodarskom kostumu prigodom benefica: »za narodna predstavljanja«. Perkovac piše: »Tko je u ono doba u Zagrebu živio, sjećat će se, dok bude živ, uzhićenja, koje je Štrigu pratilo, kad je u kazalištu prvi put zapjevao pjesmu: »Oj talasi mili ajte.« Uarcarola ova isla je od usta do usta, te su ju i drugi pjevači i pjevačice i u privatnih krugovili u kostumu pjevali.« Godinu dana kaSnje pjevahu istu popievku u četverospjev-noj udesbi gospoda: Hubido, Striga, MiloSević, Krugljević, Pa-janović, Zazanić, Sneidinger, I Još, Broja, Zelner i Draxler u koncertu, priredjenu po uredniku u Zagrebu izlazećega njemačkoga lista »Croatia« A. F. Draxleru, s istim uspjehom. 27 »Danica Ilirska« pisala je u br. 11. od 12. ožiljka 1842.: »Brodarsku pjesmu: »Oj talasi« od gosp. V. Lisinskoga obljubi nada obćina od prvoga njezinoga ukazanja, to jest od onda, kada bi na kazalištu po gosp. Štrigi prvi put pjevana. Onda bi rečeni pjevalac od uzhićene množine viSe puta izazvan, da zasluženu primi pohvalu; na toliko se karakteristički milozvučan napjev te pjesme i ćućenja puno izvedenje s umiljatim glasom pjevaoca dopade. Toga radi s veseljem opet je primila naša obćina tu pjesmu kao kakvog milog starog poznanca, koja se sada pod obličjem čitavoga kora ukaza i neprestanim pleskanjem želju izjasni, da se po drugi put iz-pjeva, Sto i izvršeno bijaSe. Gospoda, koja su ju izvela, obvezala su time sve domorodce i mi im ovdje obće priznanje izkazujemo, nadajući se, da se i u buduće uztezali ne budu svojimi silami k razvitku domorodne umjetnosti pripoma-gati*. Vriedno je, da ovdje spomenem, kako se je Lisinskova popievka: »Oj talasi« (kojoj je Srbin Kornel Stanković u svojoj zbirci opazku dodao, da nije čisto narodna) dojmila srbskoga kneza MiloSa Obrenovića. Dogodjaj ovaj pako pripoviedao mi je Srbin Nikola (Jjurković, tada agenat parobrodarskoga družtva u Osieku. »Kada se je knez MiloS Obrenović vratio početkom godine 1859. parobrodom u Biograd, da priestolje svoje opet zauzme, s koga je protjeran bio, pade mu putem na um, da tadanje stanje svoje pjesmom izrazi. U tu svrhu zapjeva pje.-mu: »Oj talasi«, koja je situaciju i razpoložaj duše njegove zaisto dobro označila. Ljudi bivši u blizini kneza tvrdiše. da je knez tu popievku tolikim žarom i na takav u srce dirajući način odpjevao, da je ciela njegova okolica upravo začarana bila. No knez nije pjesmu čisto onako pjevao, kako ju je Lisinski uglasbio, već više na srbski, to jest po vlastitom shvaćanju i ukusu. Slušaoci pjevahu pjesmu tiho za knezom, a budući da je knez popievku više puta odpjevao i zaželio, da njegovi ljudi s njim pjevsgu, naučiše ju posvema 28 točno. Čim se je parobrod u Zemunu izkrcao, hrlife prijatelji srbske muzike k meni (1 j. Gjurkoviću), koji sam tada u Zemunu agentom bio, te mi pjevahu melodiju, ja ju pako brže bo|je ukajdih.« Lisinskovu popievku čuo je knez MiloS pjevati od četvero-pjevnoga sbora, koji je god. 1847. u Biogradu koncertovao pod ravnanjem Lisinskoga, o kojem ću koncertovanju kasnije govoriti. Za sada mi je spomenuti, da knez nije zapamtio cielu melodiju, već samo neke fraze, kako to dokazive kneževa redakcija melodije, koju evo na vječni spomen preStam-pavamo po Gjurkovićevoj ukajdbi, koju sam od njega samoga dobio. Larghettn 4 - .92 tres. Oj ta - la - si mi - li aj - te, ča - mac Jii : 3 P "^T« ' rj uh iMre l J } 1 l-gp7 ** J 1 l—r-p-^—1 1 * > 3 đa-lje moj tje - rij - - - - to - ; a ti ilir n -N-j H-t----\----"---1 |—I--fv--1 vje - trn —Jj-J—] doć ne - \=*—h-1—-h- -j moj! put je danas iigi PP -2==:™* =- W ~~ da - lek moj! Oj, oj, oj! Oj, oj! F^- 1 _JL_ t I -] " r 1 * : V 1 birrid l-i* 1 1 — p oj! put je danas đa • lek moj, r t__rali. ^ / l>ut je da - nas da - lek moj! 29 U jeseni god. 1841. dodje nadporučnik krajiške brodske pukovnije Marko Hogunović s mnogimi drugimi častnici iste pukovnije u Zagreb u ime komisije za reguliranje rieke Save, donesav sobom novi ples: »dvoransko kolo u dva lika«, sastavljeno po liogunoviću. I'okazav Hogunović i drugovi mu, kako se to kolo pleSe, zamoliše ga zagrebački mladi »Iliri« i »Ilirkinje«, da im ovo kolo uvježba, Sto Hogunović i drug mu Ilreljanović i rado učine. A kada je Bogunović čuo, da naši Iliri žele imati i: »Hrvatsko kolo«, jer je on kolo svoje nazvao: »kolo slavonsko«, to izmisli i sastavi i hrvatsko kolo. Svako kolo (jedno u dvočetvrtinskoj a drugo u troče-tvrtinskoj mjeri i imalo je samo dva lika, dvie ligure. a svaki je lik sastojao od Adagia i Allegra. (ilasbu prvoga lika »slavonskoga kola« Ailagio. t&V 2 •. ! • - i ISj * \\ ? g J 1 Lj-T 1 predao je Hogunović Lisinskomu u kajdah. kako to tvrdi (iavro Jakopović, koju je glasbu sastavio upravitelj brodske vojničke svirke po pjevanju i fućkanju Hogunovićevu. Za »hrvatsko kolo« komponovao je Lisinski prvu glasbu, i to za onda saino jedan lik, jer ako je svako kolo dva ple-sovna lika imalo, to su se ipak oba lika plesala na jednu te istu glasbu. Slavonsko i hrvatsko kolo izvadjalo se prvi put na »narodnoj zabavi« u streljani dne 27. siečnja 1842., te je jedno i drugo kolo po svoj prilici za orkestar udesio kapelnik Kirschhofer, budući da je on i one valcere instru-mentirao, koje je Lisinski za ovu zabavu glasbotvorio. •Danica Ilirska« piše u br. G. od god. 1842.: »Valceri, koje je Lisinski za tu zabavu načinio i u ime domorodaca poklonio visokorodj. gospoji generalici Šimunić, jako su liepi bili; svi gostovi bijahu njimi oveseljeni i uzhićeni. Sačinitelj bijaše po narodnom običaju viSe puta uzdignut i obćom 30 pohvalom naplaćen. G. Kirschhofer je te iste valcere veoma umjetno instrumentirao i proizveo. Ples i muzika jednog i drugog kola našla je onu večer veliku pohvalu, te se je moralo uslied neprestanog gromovitog pljeskanja i po drugi put igrati.«1 Godine 1842. i 1843. uglasbio je Lisinski više pjesama i sastavio nekoliko valcera jednu polku i glasbu za popravljeno i razšireno slavonsko i hrvatsko kolo. (Vidi u »Pregledu I. br. 3—24). Povod, da se jedno i drugo »kolo« glede plesa i glede glasbe bolje usavrši, dao je Ljud. Vukotinović. Pisao je naime u Danici sliedeće: »U obće što se našeg »kola« tiče, mislim, da je ples ovaj, kako su ga na zabavi, prire-djenoj 23. veljače 1843. igrali, premalo vatren, i da mu manjka nota, njeka characteristica, koja bi ga sasvim narodnim učinila. Dobro bi bilo, da se domorodci, koji će ovu godinu, ili u granicu hrvatsku ili u Slavoniju ili u Dalmaciju putovati, o tom predmetu malko pobrinu, i da nas poduče, kako se originarie ovaj drugojač^je jako originalni i zanimivi tanac pleše. Ovako ne može ostati, jer to neće nitko misliti, dajetonon plus ultra. Ovo je liep, hvale i nasljedovanja vriedan početak, ovo je predmet, koji bolje promotriti i tada razprostaniti moramo.« 1 Za ovu „narodnu zabavu" spjevao je Stanko Vraz proslov „Domorodkam": 1. Poznata je vaša mladost 3. Mi podani viornoj službi I ljepota, o gospoje! Brinimo se (poznato jo), Da junaku svakom to je Da svi danas, o gospoje, Dvorit slava, gledat radost. Ugodimo vašoj družbi. 2. Dostojna je vaša dika, 4. Pa vas rieuju pozdravljamo, Da ju pjeva glasom slave — Koe gospoda ne govor«, Kano tice hlad dubrave — Nego oui, što ju dvore, Ulas gospodskih svib jezika. I svcdj vieruo služe same. 5. Nemojte se dakle tužit, Nit zamjerit toj prostoti: Sluge jesmo mi, ljepoti Vašoj spravili uviek služit. 31 Uslied ovog posvema temeljitog prigovora složiše se Bo-gunović, 1 lre|janovi<5 i Gavro Jakopović, te izmisliše — pe načinu drugih konverzacionalnih plesova — za slavonsko kolo sedam, a za hrvatsko kolo šest plesovnih likova, Lisinski pako sastavi za svaki lik posebnu glasbu. 0 toj glasbi pisao je Vukotinović u 10 broju »Ilirske Danice« od god. 1843.: »G. Lisinski složio je za svaku figuru u »kolu« novu muziku, koja nam je opet dokazom, da mladi naš domorodni compositeur puno talenta, i što najvećma vriedi, nationalisma u mu-ziki irr.ade. Njegovi su napjevi dobri: i pravo je, da g. Lisinski ne ostavlja čarobnu prostotu svoju, i da se ne upušća u talijansko coloriranje ili u težku njemačku muziku, koja se s našimi narodnimi pjesmami ni malo ne slaže.« Lisinskove popievke: »Iz Zagorja«, »Oj talasi«, »Dusi. koji rod svoj ljube«, »Sat udara braćo mila«, »Ja sam momče Radivoj« i »II je možno, U ne možno«. prodrle su u kratko vrieme u sve slojeve naroda. Izim Vukotinovića potvrdio je popularnost Lisinskovih napjeva i Vraz u listu upravljenom dne 2. travnja 1845. na Krbena: »Livadićeve pjesme — piše Vraz — nisu tako p u č n e kao one od Lisinskoga, koje se i po ulicah pjevaju. a ono ponajviše porad toga, jer su vrlo umjetno složene te ne udaraju onako lako u sluh kao tvori rečenog Lisinskog. Nu umjetniku od zanata ugodit će sasvim, jerbo Livadić je slagalac od škole, najpače je sprovadjanje njegovo puno, te će se u tom težko moći natjecati š njime Lisinski.« Uspjeh Lisinskova početnoga glasbenoga rada bio je u istinu toli povoljan, da bi on bio imao uzroka glasbi se posvema posvetiti, ali uz sve to nije se htio na to pravo odlučiti, kao da je slutio, da mu umjetnost neće u Hrvatskoj život osjegurati. Zato položi 29. kolovoza god. 1842. prisegu za bilježnika banskoga stola, služeć besplatno od godine 1842. sve do godine 1847. Predstojnik njegov Vjekoslav Lipovčić izdao mu je o t m službovanju svjedočbu, u kojoj je osobito spomenuo: »njegovu hvale vriednu revnost i točno i pravedno uporavljanje zakona«. U Lisinskovoj literarnoj ostavštini 32 ima množina koncepta onih akta, koje je izraditi imao, a u toj ostavštini nalazi se i mnogo pravničkih knjiga i spisa, koje je čitao i ekscerpirao. Mora se reći, da se je Lisinski u obće mnogo brinuo za svoju naobrazbu. Izim hrvatskoga jezika znao je izvrstno njemački, u kojem je jeziku i nekoliko pjesama spjevao, zatim vrlo dobro latinski, u kojem je jeziku mnogo sastavaka pisao; francuzki govorio i pisao je dosta okretno i čitao mnogo francuzkih djela u originalu. Znao je nežto ruski, a kašnje nauči čeSki jezik podpunoma. Štriga piše u svojih crticah: »Kad je Lisinskoga volja bila govoriti o l'rancuzkoj ili poljskoj revoluciji, milina je bilo slušati, kako je on to znao sve liepo razlagati.« Lisinski nije dakle bio obični fabrikant glasbenih komada, već skroz naobražen čovjek, koji se je mogao u svakom obziru mjeriti sa svojimi drugovi. Pomislimo li pako, da su se glasbenici one dobe (u ma kojega naroda) riedko bavili i drugimi znanostmi, već samo glasbovali, to se možemo i u tom pogledu ponositi s našim Lisinskim. U ostalom priznati je, da se je svakolika tadanja hrvatska omladina starala, pribaviti si čim obširnija znanja, nebi li prosvjetom unapriedila zaostali naš narod i domovini koristila ne samo šakama već i umom. U tom se je pako nastojanju osobito iskazala zagrebačka »ilirska« mladež, a može se reći i zagrebačko gradjanstvo. Zagreb je tada veoma dobro shvatio svoju zadaću kao glavni grad zemlje, kao srce Hrvatske, a ujedno i prvi grad na slavenskom jugu, ne pokazujuć nigdje i ni u čemu sebičnosti već čisto domoljublje, te nastojeć narod uzbuditi na zajednički rad, na bratinsku ljubav i bodriti ga na požrtvovanje za otačbinu i njezin napredak. 1 glasbeni pokret, što ga je izazvao Livadić, Lisinski i Štriga podupro je najprije grad Zagreb, a istom kasnije uz-bcdiše se duhovi i u ostalih gradovih naše otačbine. U razmjerno kratko vrieme pojavili su se sad tu sad tamo glas- 33 beni talenti, za koje prije nitko ni sanjao nije. Najvrstniji izmedju ovih bijaSe krajiški poručnik Ferdo Rusan, čovjek, koji ne poznavaSe ni kajdA niti je umio ino glasbalo van tanburicu, dakle puki naturalista, pa ipak je divne po-pievke izhitrio, uzhitne po tekstu i po napjevu. Lisinski nije ružnom umjetničkom ohološću naturalističke odbijao ove proizvode, već ih je prigrlio kao da su najbolji umotvori, te priredi mnoge Kusanove popievke za četiri mužka grla uz glasovirsku ili orkestralnu pratnju. A nije samo nastojao, da se Rusanove popievke pjevaju u koncertih i da postanu popularnimi, već ih je i sam proučavao, nazirući u njih pravu žicu narodnoga duha. Od drugih mnogih glasbenih talenata spomenuti mi je pjevačicu T o m e k o v i ć e v u, koja je god. 1842. hrvatske popievke u koncertih pjevala, zatim slavnu prvu našu primadonnu gro-linju Sidoniju Erdody, koja je, bivši zaručnicom, kompono-vala valcer pod imenom: »Tanburice« (god. 1843.); Ivana Pad ovca, koji je sada takodjer počeo hrvatske pjesme uglas-bavati, a tako i Fortunata Pintarića. Klerici zagreb. sjemeništa počeli su pod ravnanjem I. .luratovića pjevati hrvatske svjetske popievke, a klerik Vatroslav Vernak uglasbi (od g. 1843—1847.) nekoliko liepih pjesama, a isto tako i M. Hajka, Franjo Runjanin i Pajo Kolarić. Starina Fr. Cačković sastavi razne potpurije od narodnih napjeva, a mladić Franjo Po-korn y (rodomZagrebčanin i učenik Wiesnerov) komponovao je glasbu za igrokaz: »Jelva, ruska sirota« i dvie slovjenske ouverture za orkestar (god. 1845.) i Franjo (iašparić uglasbi (1845.) Trnskovu pjesmu: »Prognanik«. Čeh Vadav llrečak, kapelnik pjeSačke pukovnije barona Bakonva. sastavi god. 1841. od ilirskih narodnih melodija potpun i jednu koračnicu, te ih dade u Milanu često javno svirati, pošto je obćinstvo oba komada vrlo rado slušalo. Što više, princu bavarskomu Luitpoldu omili ta glasba u toliko, da si ju dade prepisati, te ju odnese u Havarsku. Neke melo- KiU.r Mniimfcl. 3 34 dije iz istog potpuna svirala je rečena banda više puta u: »Teatro alla scala« na obće zadovoljstvo slušalaca. Stanko Vraz ukajdio je slovenske pučke melodije. Već godine 1844. imao je njih do 300 na broju, kako je to javio u listu od 16. travnja i. g. češkomu spisatelju Erbenu. Vraz, svestrano naobražen muž, pjesnik i duhovit kritik, mnogo je obćio s Lisinskim, koji mu je razlagao vriednost pučke glasbe. Rieči, napisane po Vrazu u I. svezku časopisa: »Kolo« (g. 1842.) na 134. strani: »Kao što treba da iz rieči pučkih pjesama naši umjetni pjesnici crplju duh narodni, tako će i napjevi pučki vremenom postati voda života, iz koje će negda naši slagaoci (kompoziteri) napajati svoje umotvore duhom narodnim« — nisu drugo van odjeka Usinskovih nazora o pučkoj glasbi. Nijedan od ovih nije dakako bio ono što Lisinski, jer kako Vraz jako dobro kaže: »nije svaka iskra sunca žar veseli, nije svaka svjetlost već i danak bieli« (Djulabije III. br. 132), ali ipak je znak velike duševne snage, kad maleni narod umah dobije tvornih sila, čim se porodi koji novi pojam ili novi predmet u umjetnostih ili znanostih. U tom kolu hrvatske glasbene umjetnosti bio je Lisinski vodja, Štriga prvi mu pobočnik a Ferdo Livadić (otac hrvatske umjetničke glasbe) mecen, koji je glasbenim svojim blagom pomagao s najvećom prijaznošću i pripravnošću, gdje je samo mogao. Ciela zemlja priznala je ovaj naš trifolium ravnajućom vladom hrvatske glasbe i rad toga, što je Lisinski i Štriga umio sve sile oko sebe sakupiti, svakoga na rad pobuditi, svaki dobar savjet poslušati i nikomu zasluženo priznanje uzkratiti ili zaviditi. Od nikoga nisu tražili, da se odreče muževnoga svog ponosa i njim se sliepo pokori, niti su u pretjeranom i nesnosnom slavohlepnu željeli i nastojali, da obćinstvo čuje samo Livadićeve i Lisinskove glas-botvore i samo pjevanje Štrige, već i druge pjevače i proizvode drugih ma i naturalističkih glasbenih sila. S toga je 35 bilo sloge izmedju glasbenika hrvatskoga čuvstva, a svaki koncert, u kojem se je pjevala hrvatska popievka, bijaše pun puncat »Štriga je bio takav magnet za obćinstvo. da su ga glumci njemačkoga teatra u Zagrebu molili, kad su htjeli za svoj prijam namamiti obćinstvo, da im pjeva medju čini koju hrvatsku popievku, jer onda su sigurni bili, da će gledalište dubkom puno biti.« (Vienac br. 43 od god. 1885). A Albert Štriga, kako je bio uvidjavan i nesebičan, zadovoljio je svakoj takvoj molbi, nadajući se. da će takva produkcija opet nešto malo dići hrvatsku sviest i probuditi ljubav za hrvatsku glasbu. Još godine 1841. i 1842. mnogo se je pisalo i u naših novinah o glasbenom napredku Rusije, osobito o predstavah Clinkinih opera: »Život za cara« i »Huslan i Ljudmila«. Ove viesti i sretan uspjeh, što ga je Lisinski postigao svojimi glashotvori, probudi u njegovih prijatelja i štovatelja želju, da im takodjer stvori hrvatsku operu.1 Pri tom nisu mislili na veliku operu, koja bi se imala pjevati u kazalištu, već na pomanju uz pratnju glasovira ili šesterogudja, a izvadjali bi ju kod biskupskoga dvorskoga župana ( »comes episcopalis«) gosp. Zengevala, velikog ljubitelja hrvatske glasbe i iskrenog štovatelja Lisinskoga. Pomisao ovu najprvi je uhvatio godine 1843. naš štriga misleći, da vještaku Lisinskomu ne može težko biti komponovati nekoliko arija, recitativa i zborova. »Ta mi imademo dobro izvježbane pjevače, imademo gu-slača, frulaša i drugih muzičara, pa ćemo naći jošte jednu »donnu«, jednoga tenora i jednoga basa. a partiju baritona pjevat ću ja« Saznavši Lisinski tu nakanu, smijao se je bujnoj fantaziji i naivnosti svojih prijatelja, a kad je vidio, da oni od njega to ozbiljno zahtievaju, opirao se, što je godj bolje znao. 1 Česi su istom poslije Hrvata došli do narodne opere. Prva izvorna opera u češkom jeziku: „Ži/kov dub" od Jurja Macourke. bila je prvi put pjevana u Pragu dne 31. sicčnja 1847. 36 te govorio: »Operauz glasovir ne ima svrhe, komponovati ju pako za orkestar, tomu nisam jošte dorastao, a napokon nemamo nikoga, koji bi umio za narodnu operu valjan tekst napisati, itd.« — Na to će Štriga: »Al, molim te, Sto ti ne bi znao? JBto si tako govorio, kad sam te »natental«, da uglasbiš pjesmu: »Iz Zagorja«, pa ipak si uspio; uspjet ćeš i opet, samo se ti odluči na rad. Što se instrumentacije tiče, to će ti pomoći Wiesner, a mi ćemo ga platiti i jošte »vinom« obskrbiti. Kako rado pije, on će nam instrumentirati, ako mu pošaljemo na mjesec po dva tri viedra vina u kuću, sve, što uz-htijemo. Ti imaš samo komponirati operu za pjevanje i glasovir, sve ostalo: libreto, pjevači, Wiesner, vino itd. bit će moja skrb. Govori, hoćeš li? — Molim te kaži, da hoćeš!« — »Za sada — odgovori Lisinski — ne mogu ništa obećati, prije ću stvar dobro promisliti.« — »»Ne marim,«« — reče Štriga »»promisli, ali nemoj samo dugo mozgati.«« Prodje mjesec dana, a nitko ni rieči o operi, premda su se članovi pjevačkoga i glasbenoga družtva mal ne svaki dan sastajali. Lisinski bijaše tvrdo uvjeren, da je to bila jedna od onih prelaznih iluzija, kojimi su mladi Iliri obilovali, a da je Štriga na operu srećom zaboravio. Ali Štriga ne samo da nije zaboravio, već je medjutim i pisca za libreto našao bio. Jednoga dana pograbi naime Štriga svoga prijatelja Janka Cara, te mu odkrije svoju želju, oslikav mu u najljepših bojah patriotičnu tu misao i zamašaj hrvatske opere. Car će mu na to: »Ja se dosada nisam ni malo vježbao u toj grani literature, ali bi nabavio dva, tri libreta, te bi pripravan bio po njih izraditi sličnu hrvatsku knjigu, da znam prikladan predmet.« — »»Ako je samo to,«« — uzklikne Štriga veselo — »»tada ćemo se brzo pogoditi!«« Stane mu s mjesta pripoviedati, kako se je neki »juratuš« zaljubio u liepu djevojku, kako su mu drugovi za krasoticu zavidni bili, te kakve su zlobe izmislile, da zaljubljeni par raz-stave. Pri tom nije samo ono pripoviedao, što se je u istinu 37 sbilo, već i ono, Sto bi se po njegovoj masti moglo dogoditi, i Sto bi od efekta bilo, kad bi se čin na glumištu prikazao. Caru se svidi Štrigina pripoviedka dosta prikladnom, te mu obeća, da će željeni operni tekst čim prije izraditi. Nije dugo trajalo, a štriga odjuri s libretom na pjevački pokus k I visinskomu. »Dragi Naco! — jesi li danas dobre volje?« zapita Štriga Lisinskoga. »»Jesam,«« — odvrati ovaj — »»danas me noga ne boli, a kad je tako, tad sam uviek dobre volje.«« — »E, pa živio! Sad pako sluSaj malo, Sto ću ti reći, a slušajte i vi, prisutna braćo!« — Poput vojskovodje, koji podastire izvješće svoje o dobivenoj bitci, izvadi Štriga iz džepa Carev rukopis, te reče: »Evo vam teksta za narodnu operu pod naslovom: »Ljubav i zloba«! — »»Juriš! Lisinski! Živio Štriga! Alaj je vrag! Je li original? Tko je libreto napisao?«« viču svi kao na sajmu. »To vam za sada ne smijem reći,« odvrati štriga, »već vas pozivljem, da rukopis redom čitate, pa da se onda izjavite, je li tekst vriedan, da ga naš »musikdirektor« u glasbu stavi.« Lisinski je bio tako zapaljen, da nije inogao ni rieči progovoriti, već je nekako žalostno preda se gledao, kao da će mu se sada težka osuda izreći. Itukopis libreta letio je iz jedne ruke u drugu; u čas bio je svaki osvjedočen, da je sadržaj i izradba vrlo dobra: (a kako ne bi, kad je libreto pisan bio u hrvatskom jeziku!) Pjevači se slože, da s mjesta navale na Lisinskoga, moleći ga jednoglasno, da im tu operu uglasbi. Siromašnomu Lisin-skomu nije bilo više ni kud ni kamo. te im zato obeća, da će se dati na rad. — Mora se reći, da je to od njega bila dosta smiona odluka, jer ako je s \\"iesnerom skladbouku već i proSao bio, te ponešto i instrumentaciju pojmio, ipak nije bio ni u čem posvema siguran, te se je morao više oslanjati na prirodjeni svoj dar nego li na svoje glasbeno znanje. »Ali tko je za što,« — piše Perkovac — »on se i rodio za to: Hog je Lisinskomu dao, pa je u ime onoga i rad zapo- 38 čeo.« A naš puk veli: »Tko se s perjem rodi, prije vremena leti.« Za nekoliko mjeseci bio je jedan dio opere već i gotov. Đa Lisinski i prijatelji njegovi vide, kako će se ta njegova radnja dojmiti obćinstva, zamole gosp. Frasinelli-a. tad prvoga tenora talijanske opere u Zagrebu, da pjeva jedan odlomak iz: »Ljubavi i zlobe« u kazalištu. Frasinelli se odazva drage volje toj molbi, te izpjeva popievku: »Ali ona opet moja mora biti« (popievku ovu morao je Lisinski kod pre-radjivanja opere izpustiti) dne 12. ožujka 1844. Tom sgodom pisala je »Danica Ilirska« (u 11. broju od god. 1844.): »Svi su željno očekivali taj dan, nu kad se večer približi, počela je strahovita oluja bjesniti. Kiša i tuča, gromovi i munje udarahu kao u prkos domorodcem. Ništa ne manje hrlilo je sve u teatar. Najprije su igrali jedan njemački komad: »Sie-ben Đhr«, i zaisto nam se činjaše, kao da sedam sati traje, toli su nam duše hleptile za narodnimi glasovi. Napokon digne se zastor, i na pozorište stupi g. Frasinelli, te odpjeva poznatom vještinom pjesmu jednu iz prve narodne opere: »Ljubav i zloba«, koju je g. V. Lisinski sastavio, i morade pjesmu po obćenitoj želji opetovati.« Drugu neku popievku iz nove opere naime pjesmu: »Da me mila bi gubila«, koja bješe kasnije takodjer iz opere izbačena, pjevao je g. Striga dne 25. srpnja iste godine, i to u medjučinu opere: »Don Juan«, koju je istu večer izvadjalo njemačko operno družtvo. — Poznato nam je već od prije, kako su mladi naši Iliri smjeli bili u svojih umjetničkih pod-uzećih, ali da će oni obćinstvu priliku pružiti, ili bolje rekav, obćinstvo izazvati, da prispodobi glasbu slavljenoga Mozarta s glasbom početnika Lisinskoga, to je bilo više nego smjelo: bezprimjerno i nečuveno! No Striga, najsmjeliji od sviju smjelih, reče Lisinskomu: »Sad ćemo tjerati mak na konac: održi li se tvoja glasba uz Mozartovu. i ne budem li ja iz-žviždan, to smo igru dobili.« — Lisinski mu odvrati snuž- 3!) deno: »Meni je svejedno; Sto Bog dade i sreća junačka.« Ipak se nije Lisinski usudio onu večer na pozornici pokazati, već je sjedio na galeriji u kutu i hrabro — drhtao, s pr-vine od straha, a kasnije od veselja. Gledalište je bilo dubkom puno, premda je i onu večer takvo strahovito nevrieme bilo, kao da bi imao Mojsija narodu na novo proglasiti deset zapoviedi božjih. Štriga bio je sedamnaest puta (!!) izazvan! 0 ovoj predstavi pisala je »Danica Ilirska« (u br. 31): »Naš domorodni glasbeni umjetnik — g. Vatroslav Lisinski — kojemu je ta sreća u dio pala, Sto se vise liepih u narodnom duhu po njem sastavljenih napjeva sad po domovini ori, sastavio je čitavu operu, koju naSi domorodni dobrovoljci namjeravaju javno predstavljati, čim to povoljnije okolnosti dopuste. Od ove opere pjevao je pjeki gospodin (Štriga i, revni prijatelj narodne glasbe, na 2:"). srpnja prigodom predstavljanja na korist Kreibergera, pjesmu jednu u narodnom jeziku. Uzprkos kiši i nepogodi sakupilo se je u kazalištu radi ove pjesmice množina svieta, hleptećeg za narodnimi glasovi, (iospodin pjevalac, nadaren od naravi bistrim, kriep-kim, milozvučnim glasom, koji on po pravilih umjetnosti izobraziti nije propustio, i sada vrhu toga prekrasnom našom narodnom odjećom nakićen. tako je slušaoce uzhitio. da je na svestrano zahtievanje pjesmu tu opetovati morao.« Mjesec dana kasnije t. j. 8. rujna 1844. prirediSe naši dobrovoljci samostalan koncert u streljani, gdje su pjevali medju ostalim i jedan samopjev i dva dvopjeva iz narodne opere. Izvjestitelj »Danice Ilirske« piše u br. 37 o ovom koncertu sliedeće: »U nedjelju 8. o. m. imadosmo sreću dionici biti zabave, kakove žalibože već odviš dugo nije bilo. Jedno domorodno družtvo uglednih prijatelja i prijateljica umjetnosti dade nam spomenutog dana u dvorani zagreb. gradjanske streljane muzikalno-deklamatornu zabavu posve u narodnom jeziku i duhu.---Medju inimi prekrasnimi 40 napjevi napomenuti moramo najprije ono, Sto nam je već od davna pri srcu i Sto nam se kod iste zabave najdublje u duSu zadubi i utisne, t j. novosastavljenu narodnu operu od V. Lisinskoga. Dva napjeva iz rečene opere pjevala je prevrla domorodka gospoja S. R (Sidonija Rubido), rodjena grofinja E. (Erdody), tako milo, tako umjetno, da nam se ne može na ino nego priznati, da je svojim prekrasnim pievom cielu zabavu okrunila, zaSto joj uzhićeni sluSaoci gromovitim pljeakanjem i pohvalnim: »živila« najsrdačniju zahvalnost i zasluženu slavu izraziSe. Pljeskanju i klicanju ne bijaSe kraja ni konca, dok se ista gospoja groiica ne udostoji posljednji dvopjev s gospodinom A. š— om (Albertom Štrigom) ponoviti i nas uzliićene opet u raj od slasti premjestiti. Oj, da bi se htjela prevriedna ova domorodka zauzeti za predstavljenje ove opere i sudjelovati, tad bi se za cielo joS ove zime predstavljala! Zahvalni domorodci kovali bi onda njezino ime i njezino rodoljublje u zviezde. — Blagorodnim gospo-dičnam E. Š. (Kmiliji Švabelovoji i P. Z. (Paulini Zernčićevoj) vrlo smo takodjer obvezani i veliku zahvalnost izjaviti moramo, jer nam svakom takovom prigodom pokazati hrle, koliko narodnoga ponosa imadu, čim nijedne muzikalne zabave milim i ugodnim svojim pievom uresiti ne propuste, (ična. E. Š. lijevala je s gosp. Lj. P om (Ljudevitom Pihlerom) dvopjev: »S Bogom, Milko!«, koji se tako dopade, da su ga na dugotrajnu molbu ponoviti morali, (ična P. Z. (u »Danici« stoji pogiješno M. Z.) pjevala je dva napjeva, jedan iz opere od Bellinia: »Ako si me ikad gubila« i pjesmu g. Vu-kotinovića s muzikom od g. K. Livadica: »Aj ti crnooko« veoma nježno, zato je dugotrajnim pljeskanjem pozdravljena bila.« Kadeći Lisinski na prvom činu ove svoje opere, uvidjaše sve bo|je i bolje, da tekst opere ne valja i da svrsi neodgo-vara, a kad je to tumačio i razlagao Štrigi i ostalim prijateljem, upoznali su i ovi manjkavost libreta, štrigu je to 41 upravo u srce kosnulo, jer se je pobojao, da se ideal njegov ožitvoriti neće, ali kako je uztrnjan i domišljat bio, ode čuvenomu dramatiku dru. Dimitriji Demetru, moleći ga, da bi libreto iste opere preradio. Pošto je Demeter u koncertih slušao nekoliko arija iz: »Ljubavi i zlobe«, a ove mu osobito omiljele, odazva se s Ijubeznom pripravnošću štriginoj molbi, te preradi uz pomoć Lisinskoga u kratko vrieme cieli prvi čin, obećav, da će i drugi čin preraditi, čim Lisinski s prvim činom bude gotov. Demetrov izpravak zadade našemu glasbotvorcu silna jada i posla, budući daje morao prvi čin mal ne s nova komponovati. Ali sada si je i Lisinski već u glavu upilio, da hrvatska opera biti mora, te je zato radio i preinačivao s veseljem i uztrpljenjem, što je prijatelje njegove gotovo usrećilo. U to vrieme — bilo je nekako u mjesecu listopadu g. 1844. — dovede učitelj glasbe u 1 Selo varu Kleišer-Mesarić mladoga čovjeka, rodom iz Mudima, nu vatreno zauzeta za sve, što je slovjensko bilo, po imenu Pranju Stazića, Ijekarskog pomoćnika, ravno k Štrigi i Lisinskomu, ne bi li ga ovi htjeli namjestiti kod nove opere za prvoga tenora, misleći, da je opera već gotova i da u Zagrebu postoji privatno operno družtvo, kojemu je na čelu Lisinski i Štriga. »Zlo su Vas, gospodine Staziću, uputili,« — reče Štriga — »jer ni Lisinski ni ja nismo kod kazališta namješteni ili čak ravnatelji toga zavoda, pa zato i ne možemo Vas engago-vati. Medjutim ako imadete zbilja takav liep tenor, kako Mesari«': tvrdi, tada bi nam jako dra šateljstvo bilo do suz& ganuto, kada je stihove izustila: »Kod ubogog prem Hrvata, nać će ipak bolju sgodu, Nego drugdje, ak' se uteće, Gdje mu tudjin pomoć neće.« — I o tom koncertu pisao je Vraz Erbenu, Sto treba, da ovdje spomenem: »Odposle smo čuli nekoje komade iz Lisinskove opere na javnih mjestih, i to u dvorani grad. strielarne i u ovdjeSnjem kazalištu, a umjetnostan naS sviet s velikom ih je pohvalom dočekao. Nu o urednom učenju djela toga ne ima joS govora, budući da se dosad joS nije pronašao urnjetnik, koji bi ga za orkestar bio složio kako valja. Sad se posla tog latio isti slagalac (compositeur), proučivši barem za nevolju generalbass. Nekoje komade s podpunom instrumentacijom mladog tog umjetnika čuli smo nedavno u koncertu danom na korist stradajuće braće u Dravskoj županiji. I doduše čudili smo se, s kakvom vještinom se gosp. Lisinski okreće i u teoriji (!) glasbe. Pjevalo se je samo u čistom narodnom jeziku. S najvećim uzhićenjem primili su se komadi iz iste opere i zbori llusanovi, posljednji s gromovitom pohvalom i s pravim junačkim uzhićenjem. Svieta je bilo puno. Najviše odlikovaše se gospodična Elisa Tkalčeva kao izvrstna deklamatorka od krasnog progovora (prologa), sastavljena od Mirka Bogovića. Kao pjevačica uzhitila je slušajući sviet kontessa Sidonija Erdeljićeva (Erdčidy) s napjevi iz narodne opere. Izmedju mtžkaraca odlikovaše se liepim zvučnim glasovi gg. Stazić (tenor, mladić od 20 godina), Štriga (bariton), Livadić fbasso) i Pihler (tenor II.). Medjutim čuli smo u kazalištu i na posljednjem sastanku u strielarni prolazeću umjetnu tičicu gospodičnu Anettu Ambrosićevu, rodjenu Ilirku iz Trsta.« Da orkestralni dio opere čim prije gotov bude, bješe Wies-ner pl. Morgenstern zamoljen, da Lisinskomu u pomoć bude, jer ako je i Lisinski one popievke. koje su se do sada u raznih koncertih uz orkestar pjevale, sam instrumentirao, ipak nije bio u toj grani umjetnosti još toli okretan, da bi 47 mu posao brzo od ruke išao, htjelo se pako, da bar prvi čin opere na skoro u cielosti predstavljen bude. Wiesneru bješe nagrada obećana, pa zato se je i odmah posla latio. Kad bi Wiesner na koju pogrešku došao te ju znao valjano obrazložiti, to ju je Lisinski izpravio, ali kad se je radilo samo o ukusu, nije Lisinski popuštao, govoreć, da Ujemu ovako bolje zvuči. »Ako tebi, sinko,« — znao je Wiesner odvratiti — »ovako bolje zvuči, to ostavimo stvar, kako jest, jer ti ćeš kao rodjeni Hrvat i inače učen čovjek bolje znati i ćutiti, što je po hrvatski a što ne, nego li ja Niemac.« Nakon mjesec dana bude prvi čin posvema gotov i od pjevača i glasbenika i naučen, pa i honorar za Wiesnera namaknut, koji nije htio prije partituru iz ruke dati, dok ne bude izplaćen; riečju, sve su potežkoće svladane bile i predstava prvoga čina: »Ljubavi i zlobe« već urečena, kad evo nenadani i zlokobni 29. srpanj (1845.) cieli Zagreb za vi « crno. Pod Hallerom banom bude iza županijske skupštine da dvadeset domorodaca na Markovu trgu od vojnika postrieljano a množina ranjena. I tenorista Stazić bio je dopao rane na nozi. te je morao dulje vremena ležati i ranu liečiti. Time je bio prikaz prvoga čina opere osujećen, ali zato je Li3inski iz sviju sila radio, da svrši drugi čin opere, nebi li se tada mogla ciela opera izvagati. Do konca god. 1845. napokon bila je opera posvema gotova i partije razdieljene i uvježbane. Pri skupnih pokusih bio je uzorni red. Grofica Drašković (grofa Janka supruga) i grofica Oršić (grofa (ijure supruga) bijahu kod svakoga pokusa prisutne kao: »garde des dames.« Prva hrvatska izvorna opera: »Ljubav i zloba« u dva čina bješe prvi put pjevana 4. travnja 1846. u zagreb. glumištu pod upravom A. štrige. Kao samopjevačice i samopjevači sudjelovali su: gospodja Sidonija Rubido, rodj. grotinja Erdi>dy, I. sopran; gospodjica Emilija pl. Švabelova, drugarica primadone, koja se na pozornici samo pokazuje, a da ne 48 pjeva1; gosp. Franjo Stazić (poznat kasnije u Beču i Pešti pod imenom Steger i Stoger) I. tenor; gosp. Ljudevit Pihler (posjednik iz Završja) II. tenor; gosp. Al-berto .Štriga L bariton; gosp. Franjo Wiesner — Morgenstern (sin učitelja Lisinskova) basso bufTo i gosp. Kamilo Wiesner-Livadić (sin glasbotvorca Ferde Li-vadića) bas. U zboru pjevali su sami dobrovoljci, sinovi i kćeri odličnih gradjana. Uspjeh prve hrvatske opere bio je sjajan, te se je morala pet puta izasebice, a kasnije (23. i 24. listopada 1847.) još dva puta pjevati. 0 tih predstavah doniela je »Danica Ilirska« u br. 14. i 15. (od 4. i 11. travnja 1846.) takvu obširnu recenziju, — mislim iz pera Stanka Vraza — da smo se samo težko odlučili, da cielu tu ocjenu ovdje preštampamo. Ali posto je u interesu naše ungetnosti, da sve potankosti o prvih predstavah: »Ljubavi i zlobe« znademo, te da vidimo, kakve smo tada vješte i naobražene kritičare imali, neka bude ciela ocjena, kakva jest, ovdje uvrštena: Prva izvorna ilirska opera: »Ljubav i zloba« od Vatroslava Lisinskoga 28. ožujka t. g. po jednom družtvu odličnih prijatelja i prijateljica narodne umjetnosti u zagrebačkom gradskom kazalištu prvi put predstavljena. Neima ugodnijega i veličanstvenijega prizora na svietu, nego što je duhovno razviće jednoga naroda. Takov pogled pruža od nekog vremena Hrvatska. Junakinja ova, umorna od preljute borbe, trajuće više stoljeća proti golemomu neprijatelju kršćanstva, zaspa napokon s krvavim mačem u raci. Dubok bijaše san, u kojem počivaSe, jedva dizahu joj se jošte junačke grudi, nekoč bedemi Europe. — Mnogi kli- ' OoBpndjica Švabelova bila jo francuskoga plemenitaškoga podrictla. Otac, joj jo došao s Napoleonom u Hrvatsku to je tada i ovdje ostao kupivši imanje Hotinec. Emilija imala je savršenu pjevačku naobrazbu, pjevala je i najteže popievke prima vista. 49 kovahu jurve od veselja, misleći, da se nikada vide probuditi neće, da je za uviek svršila Tada zaori glasna trublja duha vieka našega, vieka narodnosti, i eto na začudjenje susjednih naroda stanu se gibati i njezini udi. Hiljadu očiju bijaše na nju uprto i hiljadu ustna skrivljaše se jurve na porugu, kako će nespretna i divlja ratnica stupiti medju okretne i pitome svoje sestre i susjede. Probudjena baci naokolo svoj pogled i začudi se nad novim svietom, koji ju okružavaše, nad svietom neizmjernih dražesti, stvorova izobraženosti. Po-svud izmjeniše oružje knjige, bedeme hrami umjetnosti i znanosti, oskudne kućice i tamne kule urešeni stani i vele-liepni gradovi, bojno polje cvatuće livade i perivoji, strme ceste ravni drami i željeznice, bojnu trublju umiljata svirala i uzhićujuća lira. Prene se zatočnica i metnuvši u tok ubojiti mač, kojim nekad toliku slavu steče, ali koji joj se sada učini nekoristno orudje, i oduševljenim glasom zazove si djecu. Krepki joj porod tronut sladkim zvukom majčine rieči nagrnu sa svih strana, da čuje, što mu zahtieva poštovana tolikimi brazgotinami pokrita roditeljica. Oko joj nesievaše više porazivom vatrom od boja nego svietijaše se nekim ljepšim žarom, koji ju sasvim preobraziva5e. Jednom rukom kazaše na gole podrtinami napunjene stiene svoje, drugom na lovorike svojih susjeda. Djeca ju razumješe. s lica joj želju pročitaše i nasrnuše na trudno djelo duhovnoga izo-brazivanja onom istom vatrom, kojom su nekada njihovi praotci na poziv iste matere nasrtali u smrtni boj. Ova sveta vatra, koja često učini, da šaka junaka pobjedu obdrži nad deset puta većim brojem neprijatelja kojoj ništa nemoguće nije, ova sveta vatra i sada čudesa proizvede. Zdravi mozag, krepko srce poda nam blaga narav, a uzhit, koji nepokvarene narode dvostruko oduševljuje. nadoknadi pomanjkanje dubokih nauka. Tako nasta na udiv|jenje izobra-ženoga svieta naše novo knjiženstvo. koje ako i nije mno- Kubni': Liilnaki. i 50 gobrojno i nesravnjivo, krepko je. istinito, puno smjeloga uzleta i teženja k pravoj svrsi. Nadi spisatelji netrude se za svoje vlastito prošlavljenje i za svoju kesu, kao u zapadnoj Europi, koja si je već odavna slavu utemeljila, nego za diku i uzvišepje svoje po nesakri-vljenih okolnostih zaostavše domovine. O koliko je ta svrha veličanstvenija! Koga ona da ne upali, koga da neokriepi? To teženje poglavito učini, da i inostranci prisiljeni bijahu djela naših boljih književnika odobriti; to teženje mora zasluženi lovor pružiti i našoj višoj muzici i umjetnosti pje-vanja. koja se sada prvi put po izvornoj operi: »Ljubav i zloba« od našega vriednoga mladjahnoga domorodca Vatro-slava Lisinskogana pozorište uvede. Mi smo već prije imali priliku neka manja muzikalna sačinjenja toga duba punoga i svetom vatrom prema domovini plamtećega mladića čuti i njihovom neobičnom milinom naslađivati se; ali nikada ni pomislili nismo, da bi on pri svoj svojoj vještini kadar bio izvesti tako isvrstno muzikalno djelo, kao što je rečena opera po sudu svih u Zagrebu nalazećih se domaćih i inostranih znalaca muzike i umjetnosti. Koji iole zna, što će reći opera, koliko je treba, za sačiniti ju, prirođenoga uobraženja, poetičkoga duha. bogatstva melodija, umjetničkoga uzhita. muzikalne vještine, teatralnoga izkustva i dramatičkoga zvanja : taj se neće čuditi, da smo se gotovo upropastili, kada smo začuli, da si je vriedni taj mladić preduzeo sastaviti cielu opera, premda smo njegov neobični dar u ovoj struci umjetnosti uviek visoko cienili. Medju spjevom i operom ista je razlika, kao medju li-ričkom kakovom pjesmicom i dramom, a tko nezna. koji je iole u estetiku povirio, da je drama cviet svega pjesničtva i onda stopram počela cvasti, kada su se sve qjegove nebrojene struke već u najljepšem cvietu razvile bile. Tko nezna, da su se često najglasovitiji skladaoci pjesama, usu-divši se na široko polje opere stupiti, prikorom pokrili. U 51 najnovije vrieme imali smo u Beču priliku to opaziti kod jednoga od najglasovitijih sadanjih njemačkih skladalaca pjesama gospodina l'roha, komu je sastavljenje opere tako zlo za rukom pošlo, da već kod drugoga predstavljanja kazalište sasvim prazno bijaše, i svi znaoci muzike, premda njegovi prijatelji, stadoše ga svjetovati, da se za uviek sličnog posla okani. Nije bio dakle prazan i odlišan strah, koji nam je srce napunio, kad je do nas rečena inače vesela viest doprla. Da je stvar zlo za rukom pošla, koliko bi to štete našoj domo-rodnoj stvari prinielo bilo! Naša vila sviračica i pjevačica izgubila bi srce na više godina, da pred sviet stupi; veliki troškovi, koji su s predstavljanjem takovoga djela skopčani, bili bi banbadava izbačeni, kojimi bi se bilo mnogo koristna za domovinu pribaviti moglo; trud tolikih domorodaca i do-moiodkinja žrtvovavših se predstavljanju toga djela, bio bi zahman; naši protivnici bi nam se smijali i pretjerane viesti po novinah svih jezika o zlom uspjehu našega poduzeća razprostirali, a mi, kao što smo ljubitelji istine, nebi ni opro-vrći mogli ta klevetanja. To bi bila jedna duboka boleća rana. koju bi si bili sami zadali! Inače se dogodi. I to po-kušenje kao tolika druga sjajnim uspjehom podje nam za rukom, i mi se opet za korak prihližiSmo k izohražeiiim narodom ! Već overtura pobudi svojimi milimi narodnimi melodi-jami i uprav majstorskom harmonijom pozornost prevelikim brojem sakupljene obćine. Overtura nije ništa drugo, nego pokraćeni muzikalni sadržaj cieloga djela: u njoj moraju svi glavni momenti opere u kratkom navedeni i skladno skopčani biti. Ona nam mora podati površan pojam od onoga, što ćemo čuti, i tako nas k boljemu porazumljenju cieloga djela pripraviti. Ovu svrhu sasvim dokučio je gospodin Lisinski. U njoj čujemo tužeće zvuke, kao da golubi guču, prekinute krikom jastreba, koji njih razdieliti i uništiti namjerava. čujemo bjesniti nemilenu bitku, čujemo zloradno kli- 52 cati, čujemo jaukati, i bezufati; čini nam se kao da vidimo, kako se vedro nebo oblači, bura diže, gromovi ore; zatim opet kao da sunce prodire i zahvalna srca svoga stvoritelja hvale! Sve se to jedno u drugo čudnovato prelieva i izraženo je tako zanimivimi glasovi, da uho očarano ostaje. Sada sliedi uvod, jedan od najljepših brojeva ciele opere. Ja ga osobito zato tako izvisujem, budući da mi se sasvim slavjanski vidi. To su sasvim novi glasovi pa ipak poznati, kao da ih je čovjek od djetinstva čuo. To je najbolji znak, da je skladatelj dokučio duh naSe narodnosti. Slava mu! Isto tako izvrstan je zbor žetelaca i žetelica u prvom činu. Glas za glasom slavjanski. seoski, pa ipak sve unijetno, strogo po pravilih kontrapunkta izradjeno. U obće svi su zbori skladaocu prekrasno za rukom poSli; osobitu pozornost zaslužuju zbori hajduka u drugom činu, koji su sasvim karakteristički i od neodoljivoga utiska. Veoma u srce dira takodjer svrSetni zbor molitvu oslobodjenika poslije smrtne pogibelji izražujući. kojemu i najstrožiji kritik pravom ništa predbaciti nemože, nego da je nješto previsoko stavljen i iz tog uzroka težko se točno i čisto izvesti dade. U prkos svih tih potežkoća bio je od gg. izvodivSih ga (osobito drugi put) veoma liepo izpjevan i učini duboki utisak na slušaoce. Zbor seljaka i seljanka u prvom činu dopao se je prilikom drugoga, trećega i četvrtoga predstavljanja neizrečeno; pljeskanju i kli-kovanju nebijaše ni konca ni kraja; uslied toga bijahu vriedni njegovi izvoditelji i prekrasne izvoditeljice tako dobri, da ga još po drugi put na obće uzhićenje izpjevaju. Hvala im, iskrena hvala u ime svih domorodaca na tolikoj udvornosti, kao takodjer u obće na njihovom neumornom trudu, koji su si dali, da prvo naše muzikalno djelo vriedno u sviet uvedu, i koji najbolje dokazuje, koliku ljubav prema domovini goje ! Skoro svi napjevi glavnih osoba od velike su muzikalne ljepote i ciene, a mnogi su slušaoce do uzhićenja razpalili-Med ju ovimi bili su sliedeći: Dvopjev u prvom činu medju 53 prvim tenorom i baritonom, šesteropjev i svršetak prvoga čina. napjev pjevačice u drugom činu, odmah sliedeći dvo-pjev medju pjevačicom i baritonom, osvetni napjev tenora i peteropjev u drugom činu. Osobiti dokaz umjetničke vried-nosti toga muzikalnoga djela sastoji u tom, da se svaki sliedeći večer više dopada i da su treći i četvrti večer obćin-stvu mnogi napjevi sasvim omiljeli, koje kod prvoga predstavljanja jedva opazi To biva kod svih muzika, koje su dublje i strožije pisane, jer samo površne stvari mogu se u prvi mah razumjeti; nu neka nitko zato nemisli, da je to djelo možebiti samo za učene skladoznance proračunano, i da ne ima one slasti u sebi, koja i onoga očaruje, koji ne pozna otajstvenost umjetnosti: ne, svaki sliednji, koji ima samo ćuti za estetičku ljepotu, naći će u toj operi mnoge stvari, koje će ga za cielo razveseliti, da, razblažiti. Kao što je klima naše zemlje nješto posrednjega medju talijanskom i njemačkom. isto tako je i u ovom dijelu talijanska slast i vatra s njemačkom silom i učenošću, nu na slavjanski način zajedno slivena. Instrumentacija je učena, po najboljih njemačkih priinjcrih izradjena. karakteristička, puna sile, jednom riečju majstorska. — nu ona nije c|jelo našega mladjanoga skladaoea. nego gospodina Gjurgja Wiesnera od Morgensterna, bez dvojbe jednoga od prvih kontrapunktista našega vremena, koji da si nije naš maleni Zagreb za prebivalište i drugu domovinu odabrao, nego se je u svojoj mladosti u koji drugi glavni grad naselio, sjao bi za cielo medju prvimi glasovi-tostmi našega vieka; nu hvala budi providnosti, da mu je naš Zagreb tako omilio; njegovom primjeru i nastojanju osobito zahvaliti imamo to malo bo|je ćuti za pravu muziku, koja se još u Zagrebu nalazi. Po njegovom podučanju i savjetu izobrazio se je mnogi umjetnosti posvetivši se mladić i na pravi put stupio. Gospodin Lisinski nije mogo bo|je veliko poštovanje, koje prema tomu izvanrednomu učitelju 54 muzike goji, i svoju čednost kao mladi umjetnik svietu očitovati, nego Sto je svoju prekrasnu muzikalnu tvorbu, koju on samo za fortepiano stavi, tomu majstoru na cieli orkestar prevesti dao. To uzvisuje toga talenta punoga mladića dvostruko u našima očima, a pripravnost, kojom je rečeni viso-koštovani starac taj težki posao na se uzeo, i ljubav, kojom ga je izveo, nemogu se dosta nahvaliti. Slava, vječna slava budi obadvojici! Uzhićeno obćinstvo svaki ih je večer obćim klicanjem i pljeskanjem na pozorište pozvalo, da prime iskrenu hvalu za slast, koju su mu svojim talentom i trudom pripravili. Lisinski bijaše izvan toga prilikom trećega predstavljena pod obćim klicanjem po visokoštovanoj domorodkinji gospoji Sidoniji Kubi do. rodjenoj grofici Erdndv, na pozorištu lovorikom ovjenčan. Da Bog da, podbolo ga ovo izvanredno i preveliko proslavljenje k novoj radinosti da nam njegov genius na skoro opet slični umotvor proizvede! Isto udivljenje, koje je Lisinskovo veleumno djelo prouzročilo. pobudi i predstavljanje. To je bilo tako što se pjevanja, kao kretanja tiče, na toliko točno ugladjeno, okretno i pravom umjetničkom vatrom oduševljeno, da bi reko, da je od izkusnih umjetnika, koji vas svoj život kazalištu posvetiše, izvedeno: d&, današnji dan malo ima pjevačkih družtvah i na većih kazalištih, nego što je zagrebačko, koja bi bila u stališu tako težku operu tolikom vještinom i tako sretnim uspjehom predstaviti. Nada svimi sjaše u tom obziru ponos našeg roda, veleumna domorodkinja, visokorodjena gospoja Sidonija Rubido rodj. groiica Krdody, koja osobito tom prigodom jasno pokaza, da je vriedna unuka one slavne i sjajne hrvatske obitelji, kojoj nikakva žrtva za domovinu prevelika nebijaše. Bez njezinoga sudjelovanja nebi se rečeno djelo podnipošto bilo predstaviti moglo, i eto veledušna gospoja odvaži se, metnuvši na stran svekolike obzire, podvrći se tolikom trudu i naporu, samo da se nepreprieči domorodno to poduzeće. (Jdje da uzmognemo rieči za izra- 55 ziti joj našu hvalu na tolikoj žrtvi? U spomenicih naše umjetnosti svietiti će se vjekovito u nepotamnjenoj sjajnosti njezino ime, kao što se sviete imena njezinih neumrlih praotaca u dogodovštini našega naroda! Tronuti tolikim izvanrednim domorodstvom zaniemismo od udivljenja jurve, a koliko bi imali jošte reći o umjetničkom zaisto izvedenju njezine pretežke zadaće! Samo neobičnoj visini i krepkosti njezinoga jasnoga i sladkozvučnoga, riedkom umjetnošću iz-obraženoga glasa mogućno je ove tolikom vještinom zapletene, uviek na izvanrednoj visini trepteće napjeve, kakovi se malo u kojoj operi nalaze, takovim uspjehom izvesti. Kakova plemenita vatra, kakovo duboko čustvo prolievaše se kroz te čarobne glasove! Kolikim dostojanstvom i oduševljenjem kretaše se ova dražestna i veleliepna slika, uzor hrvatske krasote i miline! U znak pohvale i zahvalnosti daž-djahu proslavljenoj umjetnici i domorodki iz najotmjenijih loža nebrojeno cvieće i vienci na susret, — nu ljepše jošte cvieće cvate joj u uzhićenih srcih svih domorodaca. — cvieće vječne uspomene! Poslije nje zaslužuje da bude s pohvalom i iskrenom zahvalnošću napomenjen blagorodni gospodin Alberto Štriga, jedan od najvatrenijih naših mladih domorodaca, keji plamti uprav svetom vatrom prema domorodnoj umjetnosti, koja njegovoj neumornoj gorljivosti već toliko slavodobića zahvaliti ima. Njegov bariton jest osobito u višjih zvucih od neobične jakosti i Ijubkosti, a on ga umije mnogom vještinom upotrebljavati. Intonacija mu je za čudo čista a izgovor tako razgovietan. da možeš razumijeti svaku slieduju slovku. koju pjeva: dvie zaisto hvale vriedne vlastitosti pjevanja, koje često i glasovitim pjevačem manjkaju. Njegova plemenita kretanja poduprta \itkim junačkim stasom i zanimivim upravo jugoslavenskim obličjem učiniše tim veći utisak na obćinstvo. čim mu je pjevanje dubokim čustvom oduševljeno bilo: nu ne samo radi njegovoga umjetnoga i umilnoga pjevanja za- 56 služqje t^j vriedni domorodac obću hvalu i zahvalnost, nego osobito i zato, Sto jedino njegovom neumornom nastojanju zahvaliti imamo, Sto nam jedared u dio pade slast čuti domo-rodnu operu. On je tako rekuć uprav izprosjačio družtvo pjevača i tekst opere, a skladaoca prošnjami i nagovori podžigao, da neklone u svojem težkom poduzeću. On ni troškova ni muke Štedio nije, da svomu rodu, prema komu tolikom žestinom plamti, jedared i to neobično veselje pripravi. Bila mu dvostruka slava! Uzhit, kojim su ga sluSaoci na kazalištu primili i kroz cielo predstavljanje pratili, bio je podpuno zaslužen. Gospodin Stazić pjevao je prvoga tenora neobičnom, slu&aoce uzhićujućom vatrom, i jasnim, Sto se krepkosti, l'riškoće i visine tiče zaisto riedkim glasom i kretao se je kao izkusni predstavljala«. Malo će se naći tenora i u glavnih gradovih, koji bi bili kadri tolikim uspjehom ovu težku zadaću izvesti. Za podati ponjaće o visini ovoga cvatućeg neobičnog tenornoga glasa onim, koji muziku razumiju, navodim. da je u svojoj osvetnoj ariji u drugom činu visoki c i s iz punih prsa najvećom silom i lakoćom izrinuo, Sto se u sadaSnje doba, gdje tako malo dobrih tenora na svietu ima, upravo medju muzikalna čudesa brojiti može. I on je bio uznesenim pljeskanjem i uzklikom za svoje prekrasno pjevanje od strane obćinstva naknadjen. Prigodom trećega predstavljanja padnu njemu i gospodinu fttrigi, kada su bojni dvopjev u prvom činu zajedno pjevali, dva vienca iz jedne lože pred noge, na Sto cielo obćinstvo u obće klicanje udari, čim je htjelo pokazati, da obadva zaslužuju kao umjetnici ovjenčani biti. (iospodin Li vadi ć (duboki bas) ima takodjer krepak i zvučan glas i pjeva uredno i liepim čustvom. Njegov napjev u prvom činu bio je takodjer obćom pohvalom primljen. Osobito krepko sudjelovao je u ukupnih komadih. U drugom činu povuku je na se pozornost i kao predstavljač. Hvala 57 mu na trudu i pomnji. kojom je svoju zadaću izveo. (iosp. P i h 1 er (drugi tenor) i gosp. FranjoViesner (drugi bariton) izveli su takodjer tako Sto se pjevanja kao predstavljanja tiče, svoje dosta težke zadaće na obću zadovoljnost i bili su uzklikom i pleskanjem za svoj nemali trud naknadjeni. Hvala i njima od strane domorodaca. * * * Najstariji pohadjaoci zagrebačkoga teatra nemogu se sjetiti, da su na njemu ikada dramatičko kakovo sačinjenje tolikom sjajnošću i tolikim ukusom u obziru pozorišnjega urešenja, razredjenja i odiela predstavljajući li osoba prikazano vidili, kao Sto je bila na kazalište stavljena naša prva izvorna ilirska opera; mi pako, koji smo imali priliku vise tako njemačkih kao talijanskih teatra od prvoga reda viditi, moramo iskreno izpovjediti, da smo riedko kad i na njih Sto sjajnijega opazili. Odmah, kako se zastor dignu, zaori sva kuća obćim pljeskanjem; tako ugodno djelovao je prekrasni prizor, koji se množini ukaza. Predstavljaše ljetnu dvoranu, podbočenu na veleliepnih doričkih stupovih, koji zauzimahu mjesto stražnje gledaocem okrenute strane dvorane; kroz njihove otvorene i prostrane medjuprostore pako viditi je bilo veleliepno pravimi narančami i isto takovim cviećem nakićenu baSću. U dnu kazališta dizaSe se brdo. uz koje se protezaše obćinska staza. Unutrnje od dvorane bijaše dragocjenim pokućtvom, šarenim prekrasnim cviećem, gole-mimi pozlaćenimi sviećnjaci i ogledali urešeno. Množina tako na sviećnjacih, kao na veleliepnom starinskom staklenom lusteru gorećih svieća, kojih plameni odsivom od zrcala još umnoženi bijahu, učini na gledaoce uprav čarobni utisak. Požar grada Velimirova u drugomu činu zaslužuje takodjer da bude pohvalom napomenjen, i ako je pozorište prvoga čina svojom sjajnošću i veleliepnošću ugodno zateklo gleda- 58 oce, tako ih je morao nemili pogled rečenoga prizora u dragom činu svojim neobičnim užasom zanieti. Odielo je bilo po slikah narodne nošnje točno načinjeno, veleliepno, sjajno. Svaki, koji je imao priliku viditi dalmatinske poluiztočne nošnje, može si misliti, kakov su utisak učiniti morale umjetno poljepšane i iz finog sukna priredjene^. Živahne boje ovih šareno urešenih oprava, koje tako dobro liče ljudstvu i nespretno prikrojene i izlizane, kako ih često nosi prosti siromaštvom obtršeni narod u onih pokrajinah, moraju pri svieći svakoga uzhititi u oplemenjenoj slici, kako što smo ih na našem kazalištu vidili. Prava milina i krasota bila je motriti mnogocienjenu našu prvu pjevačicu u svojem narodnom bogato izvezenom odielu od svile i kadile, kojoj crvena kapica i pojas pravim dragim kamenjem i biserom urešen i u vriednosti od više hiljada forinti bijaše.1 Oprave glavnih mužkih osoba, ako i nisu tako dragocjene bile, ipak bijahu svekolike uresne, prekrasne, majstorski skrojene, kao da su na tielu slivene i dirahu u oko gledaoca neobičnom milinom. Tako ove kao i ostale haljine mužkoga zbora iz-nadjene i sačinjene su gosp. C. Miloševićem, gradjanskim krojačem u Zagrebu, i svim pravom stekoše podpunu pohvalu gledalaca. Ovaj vriedni zanatlija zaslužuje uslied toga, da bude preporučen svoj rodoljubivoj gospodi, koja si žele pribaviti ukusnu narodnu odjeću. Ako je već pogled žetelačkog odiela na se povuko pozornost gledalaca, tako gotovo uz-hitiše ih odore vojnika i hajduka, od kojih prvi nosijahu dugačke šerežanske crvene kape, ječerme iste boje sa sviet- 1 .Kostimi, koje je (bio gosp. Štriga napraviti, oružje, posoblje i t. d., sto je po gradu pobrao, bilo je vanredno krasno. Neki gospodin, koji je tada u zboru pjevao, pripoviedao nam je, da je on kao prosti zboraš imao kuburu, koju je dru. Gaju darovao crnogorski knez. Diadem primadonu« vriedio je svojih 10.(100 tor., a ostali njezin nakit jedno 60.000 tor." ('„Viciiac" br. 8 od god. 1882.) 59 limi dugmeti, kojimi su sasvim posijane bile, uzke gajtanom urešene hlače stranom biele, stranom pako modre boje. bogato urešene mestve ili kopice, (ino spletene crvene opanke i surine od ugašene boje, srebrnimi vrpcami urešene: posljednji pako malene crvene kape. toke i crvene kabanice: u ostaloj odjeći slagahu se s vojnici tom jedinom razlikom, da su se bez surina u širokih košuljnih rukavih ukazali. Oružje, koje nosijahu oba ta zbora a osobito glavne osobe stranom za dragocjenimi pojasi utaknuto, stranom pako opasano, bilo je većim djelom sjajno, prekrasno i od velike ciene. Svaki si predstaviti može, koj iole fantazije ima. kako je odlikovala opisana slikovna odjeća krepke slike naših čilih mladića. Ako su već gledaoca uzhitile ove junačkim prilikam sasvim odgovarajuće haljine, tako ga je gotovo očarala bogatija jošte i umiljatije u oko dirajuća nošnja ženskih zborova. Samo onaj. koji pozna vitki vilinski stas i oble umiljate slike naših zagrebačkih ljepotica, može si predstaviti, kako ih čarobno odievahu nabrane, stranom biele, stranom pako svietlomodre seoske suknje i crveni busom cvatućega cvieća nakićeni prsluci, koji virahu izpod kratkih tiesnih tamnomodrih korzeta od kadife, koji bijahu zlatnimi pervazi prošiveni i urešeni; osobitu dražest pako davahu njihovim milim punim licem crvene drzne kapice. Na koliko je ta nošnja ukusnija od sakatih proizvodah parižkih i bečkih krojača, koje današnji dan u prkos zdravomu razumu obožava tako nazvani izohra-ženi sviet! Tako prekrasno dakle odjevene bijahu osobe prvi naš muzikalni umotvor na kazalištu predstavljajuće. a bilo ih je po svoj prilici do tili svih skupa. Uslied rečenoga možeš si misliti, kako ih je bilo veličanstveno viditi. kada se svi ukupno ili u različnih umjetno razredjenih hrpah stadoše na pozo-rištu kretati, ili kada u zanimivih položajih počivahu. Ljepših slika i kipova jedva si čovjek zaželiti može! U tom obziru, i što je cielo predstavljanje bez svake i najmanje smetnje i 60 u najboljem redu već prilikom prvoga prikazanja teklo, zaslužuje veliku pohvalu g. Horenstein, član njemačkoga zagrebačkoga teatralnoga družtva, komu je izbor gospode do-morodnu naSu operu izvodivše. kao u teatralnih poslovih lzkusnom čovjeku, ravnanje svojih predstavljanja izručio, i koji je ovaj težki posao velikom vještinom i pomnjom izvršio. Sve po njemu izmišljene grupe bile su krasne i točno izvedene. Osobitu pozornost pobudi onaj trenutak, kad su se po brežuljku hajduci razdielili, da počinu, i posljednji prizor, g4je poslije bitke ženski zbor sa užeženimi maSalami s brda silazi. To je bila osobito mudra misao od njega, i zaslužuje od gledalaca dvostruku pohvalu, jer po tom dodjosmo u stališ bolje promotriti crte dražestnih lica naSih milih ljepotica, koje su iz rodoljubja toliki trud na se uzele i u svakom obziru tolikom vještinom i okretnoSću svoje zadaće izvele. Mi ne možemo na ino, nego da ih opet i opet pohvalimo, i da im neugasivu zahvalnost svih domorodaca za njihove umjetnosti i domovini prinesene žrtve i tom prilikom opet izjavimo. Živile mnoga i mnoga ljeta na čast i slavu naSega naroda, kojemu su one ponos i dika! — Tako ovi dražestni stvori kao i mužki zbor, koji je istim sretnim uspjehom sudjelovao, bijahu takodjer po svrSetku skoro svakoga predstavljanja od uzhićenoga obćinstva na pozoriste veselim klicanjem izazvani, da prime zasluženu pohvalu. isto odlikovanje u dio pade i gospodinu Angelu, vještomu meStru od kapele, komu je velikim trudom i osobitim nastojanjem za rukom poSlo rečeno muzikalnimi težkoćami vrveće sačinjenje naSega mladjahnoga skladaoca riedkom točnošću izvesti, koji je orkestru uprav majstorskom obazrivoSću ravnao — Orkestra, umnožena umjetničkim i domorodnim plamenom gorućimi diletanti, držaSe se takodjer neobično dobro, i kriepoSću i finoćom izvede svoju zaista ne laku zadaću. Kadofiću opazismo medju mužićima poglavitoga gospodina Franju Cačkovića i gosp. Medunića. koji su kao domo- 61 rodci i umjetnici jednako Štovani. Jedan veoma liepi nu težak solo izsvira na tlauti medju prvim i drugim činom g. Ćač-ković riedkom vještinom i lakoćom i bio je zato obćim uzklikom i pljeskanjem odlikovan; gospodina Medunića kriepki potez na violini bio je čuti kroz svu orkestru, kojoj on u obće jedan od najčvršćih stupova bijaSe. Hvala i slava obo-dvojici kao i svima drugima, koji su bezkoristno sudjelovali k liepoj ovoj svrsi! To je sve, Sto smo imali primietiti o predstavljanju naše prve izvorne opere i o njezinoj umjetničkoj vriednosti tako u muzikalnom kao i teatralnom obziru, a izpoviedamo. da smo se starali izraziti naSe mnienje po najboljem našem znanju iskreno i bezpristrano, na koliko je to moguće domorodcu, cd koga se ne može podnipošto zahtievati. da u početku razvitka domaće umjetnosti zadrži posve sudačku hladnokrvnost pri sretnom uspjehu jednoga domorodnoga umotvora, gdje cielo obćinstvo kliče od veselja i uzhićenja. Jedino jošte, Sto se prisiljeni ćutimo napomenuti o dostatno jurve opisanoj muzici, to je, da nam se učini, slušajući njezine očarajuće glasove, kao da nam dirahu u uho odzivi narodnih napjeva svih skoro ilirskih pokrajina. Sada zamniše glasovi, kao Sto smo ih u hrvatskih, sada kao u srbskih. a sada opet kao u kranjskih i štajerskih umiljatih pjesmah viSe puta čuti priliku imali, i to daje, po našemu mnienju. osobitu slast i vriednost rečenomu muzikalnomu djelu, koje se svim pravom ilirsko nazvati može, budući da sjedinjuje u sebi muzikalni značaj svih ilirskih pokrajina! Sada nješto o knjižici, koja je muzici povod dala. to jest o tekstu opere; nu prije nego o tom sud izrečemo. trsit ćemo se razložiti, Sto triezna i praktička kritika od ove sko-rom sasvim zanemarene struke poezije zahtieva. a zatim učiniti aplikaciju. Uudući da je operi glavna svrha muzika, a ova uslied svoga posebnoga bića ljubi opetovanje glasova i dugačke 62 periode: naravna je stvar, da poeziji pokraj nje ostati mora uzko i maleno zemljište, na kojem se ima kretati. Tekst opere mora dakle biti sasvim kratak, i već uslied toga ne može se zahtjevati od pjesnika, da potanko izvede i izslika značaje dje-lujućih osoba kao u drugoj kakovoj drami. On mora narisati samo glavne poteze značaja osoba u njegovom djelu na-lazećih se, sve ostalo pako ostaviti muzici i fantaziji gledalaca i slušalaca. Iz toga sliedi nadalje, da ovi potezi, ako želimo, da učine željni utisak na množinu, moraju izraženi biti ponjeSto krepčije i odličnije, nego Sto to biva u većih dramatičkih sačinjenjih, jer bi se inače sasvim izgubila potrebita medjusobna različnost tih slika, budući da nisu potanko izradjene, i budući da sluSaocu zbog preimućtva muzike nerazumiva ostaje dobra polovina rieči. U kratko, poezija ne može niSta drugo biti u operi, nego skelet muzike, ova pako zahtieva, budući da je nadilazeći granice naravnoga jezika izraz raznih ćuti, da bude i on polag većih neobičnih razmjera složen, jer je glavno teženje svih krasnih umjetnosti skladnost, a kako bi se ta u operi dokučiti mogla da ne bi i poetičko muzici za temelj služeće djelo osnovano bilo polag mjerila, koje je izvadjeno iz naravi muzike V Kako god neugodno u oko diraju prekomjerno obilje i prepune slike tiela, koje nestoje u razmjerju s njihovom kostnom podlogom, isto tako bi bio od prevelike štete operi tekst, u kojem bi bili slabimi bojami naslikovani obični svakdaSnji dogadjaji. K tomu je dakle potreban živahan, bogat čin. koji u oči dira. uviek se mienja i pobudjuje velike neobične strasti i različne medjusobno protivne ćuti, jer jednosličnost prizora i u njih izraženih misli i ćuti, moraju monotoniju u muzici proizvesti, Sto je njezina najveća falinga. Nam se čini, da je sačinitelj teksta naSe opere ovom zahtievanju sasvim odgovorio, jer čin gegova djela pun je živahnih krepkih, neobičnih prizora, zammivih spletaka, zatočnih. nenadanih raz- rješenja u promjenab. strasti i ćuti. Da se čitatelj o istini te izriečbe osvjedoči, navodimo ovdje sadržaj toga čina: »Vukoslav i Obren, dva dalmatinska plemića, zaljube se u Ljubicu, kćer kneza Velimira, bivšega vojvode Spljetskoga. Hastavši se jednom u Velimirovom gradu posvade se i stanu se biti na sablje. Na štropot od oružja dotrči Ljubica i stavi se medju nje, da obustavi borbu, ali razjareni ne mare za njezine prošnje. Na to dodje knez sa svojimi slugami i zapovjedi im, da se razstave, a zatim razsrdjen nad tolikim smionstvom Ijubovnika. koji malo da neoskvrnuše čovječan-skom krvlju njegov mirni stan, naviesti im, da se nijedan od njih već nikada neusudi prekoračiti prag njegove kuće. To razljuti ponositoga i mogućega Vukoslava na toliko, da se zakune krvavo osvetit se knezu i njegovoj obitelji, i izruči osvetu svomu lukavomu slugi Uranku. Tomu podje za rukom, podmitivši njeke Velimirove sluge, posakriti u njegovom gradu četu razbojnika, kojim naloži, da na dogovoreni znak iz svojih skrovišta iziđu, »tražu posjeku. Velimira s njegovom kćerju uhvate i grad upale. Nu budući da se Vukosav i svojemu nuzljubu osvetiti želi, zato nakani i toga u svoje zanjke dovabiti, ali. prije nego ga uhvati, preduzeo si je, saznavši da Ljubica Obrena voli, prevarom obavicstiti ga. da ga ona nikada nije ljubila. Uslied toga uvuče se licumjer-stvom opet u milost staroga kneza i nagovori ga. da kćer prisili list na Obrena napisati, u kojem mu nestašnimi uvre-divimi izrazi očitije, da se je samo šalila, kada je s njim o ljubavi govorila. Ovo pismo mora nesretna ljubeznica sama kroz prozor baciti svomu Ijubezniku. kada po prije učinjenom s njom dogovoru u Velimirov vrt dodje, da se s njom za uviek oprosti. Tako se dogodi. Obren pročitavši rečeno pismo, sdvoji i u bezulanju trgne nož. da se sam ubije: ali medjutim poda Vukosav posakrivenim razbojnikom znak, da navale, uslied čega velika buka nastane u gradu. To začuvši Obren. zaželi se bitke i samoubojstvo učini mu se prema M vojničkoj .smrti tako ružno, da nož odbaci, sablju povuče i u grad nasrne, gdje već bjesni bitka. Nu nepodje mu za rukom steći smrt, za kojom je čeznuo. Rane ga u desnicu, razoružaju i uhvate zajedno s Velimirom i njegovom kćerju. Osveta je izvršena, i već kani zlotvor sa svojim plienom vratiti se kući. kad ga sa svih strana obkole oboružani seljaci pod čelovodstvom Ljudevita, Obrenovog pobratima, koj je već odavna pazio na svaki korak Vukosava i jednoč sakrit za grmom u Velimirovom vrtu, čuo, kako se je taj sa svojim slugom o osveti dogovarao. To saznavši otrči u selo, sakupi narod i tako izbavi svekolike nedužne žrtve. Kada Vukosav opazi, da mora propasti, povuče nož i navali na Ljubicu, da ju ubije, ali prije nego to izvrši, opali na njega Ljudevit pušku i obali ga. Nastane borba Rranko pade, a razbojnici udare u bieg. Obren sazna, da je Ljubica bila prisiljena onaj kobni list napisati i da ga vatreno ljubi, a Velimir blagoslovi tu ljubav. Jednom zahvalnom molitvom zaključi se čin.« Jedno od glavnih prvenstva knjigft za opere sastoji takodjer u blagozvučnosti, pjevanosti, različnosti metra i osobito liričkom uzletu stihova, jer je pjevanje duša opere, kojoj se instrumentalna muzika uviek podvrći mora, a kao takvo više liričkoj nego dramatičkoj struci pjesničtva prinadleži. I ta strana pjesnikove zadaće podje našemu pjesniku za rukom, jer se njegovi stihovi isto tako pjevati daju, kao da su talijanski, čemu mnogo prinosi, da se je svagdi po primjeru talijanskih u tom obziru bez svakoga pretjeranja od pjesnika nijednoga drugoga naroda jošte nedostižnu tih stihotvoraca, tako nazvate cezure i elizije točno držao, /a dokaz navodimo dva mala odlomka iz rečenoga poetičkoga djelca: Cin II. prizor VII. Vukosav. Da, osvetit, osvetit ae treba, Koji ima poštenje u grudi, Sve će smrvit, sve ili gnjev moj hudi. Strahoviti kano grom sa neba. 65 Dodji, dodji, o sladka osvetu! Ah za tobom samo gorim ja; Dok ne smrvim ono gniezdo kleto, Moje srce imat neće pokoja. I)a iz grudi protivnika Srce izčupa moja ruka. Mnogo viSe to me nuka, Neg sve blago svieta tog. Već sđvojcnja čujem viku. Nad gradom se plamen vije, Sablja sieee, krv se lije, — To su slasti srca mog! Čin II. prizor IX. Obren. Uvo me opet posred raja moga. Ali posljednji možebiti krat! 0 tako mi milostiva Boga, To je gore nego smrtni sat! Ne, nesretan onaj nije, Hladna zemlja koga krije; Tog života opačine, Nedopiru tja u grob. Oplakujtc sudbu stvora, Tužan gledat koji mora Svoje sreće podrtine. Svog udesa jadni rob. Jedino, što bi se pravom želiti moglo, da je u tekstu promienjeno, to bi bilo, da ne dolazi u njemu samo jedna g'avna ženska osoba, i osobito da se pozorište više puta mienja. jer to je stari teatralni zakon, da se pjesnik i za razveseljenje oka u operi postarati ima: nu znano nam je. da je naš pjesnik u prvom obziru od okolnosti k tomu prisiljen bio, a drugo pomanjkanje nadomjestio je time, da je gledao svakom prilikom dati povod k veleliepnim grupam. po kojih zaista i oku dosta nasladjenja u dio pade. KnliaC: Li .in.lt i. 74 Konačno imamo jošte opisati posljednje predstavljanje opere, koje se izvede 4. travnja. To bijaše prava svetkovina. Sva odlikovanja, kojimi uzhićena množina u predjašnja četiri predstavljanja mnogoštovane izvoditelje opere i njezinoga sačinitelja proslavi, padoše im u dio i ovaj večer, ne samo u većoj mjeri i s tim dodatkom, da je jedna u mnogobrojnih iztiscih utištena pjesma na slavu proslavljene naše pjevačice, visokorodjene gospoje gr. Sidonije Rubi do, medju kličuću množinu razdieljena, a poslije dovršenoga predstavljanja istoj prevriednoj domorodkinji pod prozorom njezinoga stana veleliepna večernja muzika (serenada) od domorodaca i uznesenika umjetnosti sa |>odpunom teatralnom orkestrom prinesena bila. Tom prilikom izvedena bijahu tri muzikalna komada: l)Overtura Lisinskove opere. 2)Overtura k »Jelvi«, koju sastavi g. Pokorni, također rodjeni Zagrebčanin i iz-vrstni skladalac. 3) Jedan prekrasni tako nazvani pot-pouri iz samih narodnih napjeva, složen po istom vriednom i nade punom mladiću. Opisati se ne može uzhićepje i kliko-vanje mnogobrojnih tom prilikom na ulici sakupljenih slu-šalaca, kojim pozdravljena bijaše mnogoštovana proslavljenica, kada se na prozoru pokaza. Opera bijaše, kako smo već napomenuli, pet puta i to 28., 29. i 31. ožujka, zatim 2. i 4. travnja predstavljena. Akoprem je obična ulazna ciena po-dvostručena bila, ipak je ka/alište uviek puno a osobito prvi, treći i posljednji put tako nakrcano bilo, da su se mnogi nedobivši mjesta kući vratiti morali.« Pjesma (biti će od Si Vraza), razdieljena medju obćinstvo i spjevana u slavu prve hrvatske primadonne, glasila je s posvetnim naslovom ovako: 67 Visokorodnoj gospoji Si don ij i Kubido, rodjenoj grofici E r di)dy, kano Ljubici u prvoj ilirskoj operi u znak zahvalnosti za njezinu domovini i umjetnosti prineSenu izvanrednu žrtvu u ime svih domorodaca. „Zar si, dušo, u raj se zaniela, Gdje se Hogu vječna slava spieva, Te glas slušaš neboskioli angjela Sve u slici od zemaljskieh dieva' ?■ „Srce tuče. — lica su vcBela, Svim iz očiju divna vatra sieva, — Zašto, odkud sva ta radost vila?" „„Šuti, slušaj, — Sidonija pieva!"" Oj slavniju, nježno piesni tvoje Mlado sreo vrlo dirnut mogu I pozvat ga na ljubovne boje; Al ak' hoćeš uzliitit pokušat I zajedno dignut dušu k Hogu, Dodji amo Sidoniju slušat. — * * * (ilasbeni talenat Lisinskoga. patriotički mar i zanos štri-gin i ostalih sudjelovača slavili su s operom: »Ljubav i zloba« zasluženu slavu; dvojitelji, rugači i neprijatelji hrvatske umjetničke glasbe bili su hametom potučeni, osobito pako članovi »magjaronske« kazine, kako su Iliri ovo drnžtvo obično nazivali, koji se čvrsto nadahu, da će se Iliri s ovom operom Sto bolje osramotiti. Neki gospodin Hat'. (A. I'erići, koji je glavom prisustvovao prvim predstavam opere: »Ljubav i zloba«, i dobro znao za ljubav domorodaca pram Lisinskoga umo-tvoru, ali isto tako dobro i za zlobu kazinaSa, pripovieda u »Viencu« u oO. i 51. broju od godine 1884. sliedeće: •Glavni pokusi opere bivahu na pozoristu samom. Obćinstvo ih nije smjelo polaziti osim nekoliko osoba, koje su savjetom i inače pomagale, ili su s pjevači stajali u uzkom savezu pri- 68 jateljatva. Uza sve to domisli se jedan muzikalni vještak (Aleksa Kovi'icsics) načinu — spadao je u ostalom medju najrevnije članove magjaronskoga kazina, te je bio ujedno i tajnik družtva, — da se uvuče potajno u jednu ložu i da prisustvuje tim pokusom incognito. Znaličnost i ljubopitnost njegova, a i znatnoga diela članova kazina. namami ga na to. da uhodi, što li Ilirci tu snuju i kako im napreduje posao, za koji se je u obće sudilo, da ne može imati druge posljedice, nego golemi — fiasco. Izprva ne htjede izreći nikakova suda: no iza trećega, četvrtoga li pokusa odvrati posve ozbiljno nekim interpelan-tom. koji su ga molili, da im odkrije tajne te ilirske »katzen-muzike«: »Ne imate, gospodo, duše mi, ničemu se rugati niti smijati. Skladba je melodiozna, a instrumentacija izvedena je dobro po svih pravilih, od diletanta doduše, ali takova, komu ne treba odviše truda i napora, da bude vrstnim skladateljem. Pjevači svi do jednoga imaju jake, zvonke, ugodne glasove, vježbaju se revno i pravilno, premda su dosele već bolje uvježbani, nego li bjehu mnogi pjevači, koji su nam odpjevali uloge svoje na obće zadovoljstvo. Kažem vam jednostavno, da će predstava biti onakova, kako težko da smo slušali pjevati dosele ikoju operu u Zagrebu.' Ovaj sud iz usta vještaka, koji je bio sve ino više nego prijatelj budi ma kojemu podhvatu Ilira, veoma iznenadi interpelante: mnogi ga iržahu ipak samo za — mistifikaciju. Dana* još sjećam se predstave, kano da sam joj pris i-stvovao jučer. Neoborivim uvjerenjem opojeni, da se u Hrvatskoj ništa valjana i vriedna hrvatski stvoriti ne može, a da bi to uradili Hrvati svojom snagom i svojim trudom — jer slična tome još nikad nisu doživjeli — došli su kazinaši ovaj put u kazalište, kao što su dolazili i pred 6—T godina, samo da se narugaju neuspjehu umjetnika i nasmiju neosnovanomu oduševljenju Ilira. Smatrali su bo povladjujući sud vještaka iz svoga kola pukom mistifikacijom. i sudili su ne 69 bez razloga, da se toli smiono poduzeće, kao Sto bješe u istinu ovo, ne može svršiti van bezkrajnom svestranom blamažom. Overtura bi izvrstno odigrana uz pomoć mnogobrojnih glasbenih diletanta koji su ove većeri zauzeli mjesta u orkestru. Zastor se digne. Slušateljstvo je gledalo i slušalo uz sve burnije pljeskanje cielu predstavu, i ova se svrši uz sve-obće zadovoljstvo i povladjivanje bez i najmanje pogrješke, bez ijednoga smiešnoga ili smetajućega intermezza. A nije to bila mala stvar. Tu bijaše mnogobrojnih zborova: vrtlara, seljaka i seljakinja, vojnika i hajduka: dielio se mejdan na pozorištu, bila se bitka i gorio grad: linali su pjevali uz sudjelovanje svih pjevača i zborova, a sve to razvijalo se na pozorištu toli precizno, toli spretno i ukusno, da ni naj-strožiji kritik ne bi mogao da prigovori redateljem, (ilasovi pjevača orili se po kazalištu toli zvonko i slobodno, a ujedno skladno i pravilno, kretnje im bijahu toli naravne i smjele, da i danas još taj svestrano sjajni uspjeh ne mogu pripisati jedino valjanoj vježbi, nego mnogo više svetomu oduševljenju, koje je vodilo i pomagalo pjevače i predstavljače. I tako su ove večeri Hrvati slavili slavu, prvu za svoga vjeko-vanja, kakova se ne slavi van kod narodft, dospjelih posve blizu vrška kulture. Hijaše to slavodobiće na polju dramatičke g 1 a s b e. Promatram li sredstva, kojimi se je, pravo rekući. to čudo u nas stvorilo, ne mogu na ino, nego da uztvrdim. da se taj uspjeh nikad u nas ni dovoljno uvažavao nije. Pomislite, da se podhvat kao što je prva narodna opera, nikad i nigdje nije mogao izvesti bez pripomoći bogata mecene; a u nas su oni, koji bi taku ulogu mogli preuzeti, slegli rameni. smiešili se, gotovo se rugajući zanesenim pod-hvatnikom. Ta bili bi se izderali na one. koji bi bili u njih potražili zaštite ili znatnije novčane podpore. Ma da i nisi vještak, treba da priznaš, da ukusno, pače i bogato odielo za 70 kakovih šestdeset i više osoba, koje su budi u glavnih ulo-gah, budi u zborovih sudjelovale, nije trošak, koji se smaže tek mimogredce i bez napora: da za pokuse treba vremena i troška, a za predstavu samu, ukusno, pristojno i valjano uronjenu, da se opet hoće novaca i to mnogo novaca, koji se, ako se i ne poklone, a to bar u gotovu predujmiti moraju za poduzeće, kojega se uspjeh, gledeći na ogromnost i smionost njegovu, kraj tadanjih okolnosti prikazivaše više no dvojbenim. Ne obazirući se na trajne i znamenite posljedice toga pod-hvata, dielomice i po dramatičnu glasbu čitave Evrope, jer bez njega ne bi se nikad kroz toliko godina u Parizu, Londonu i drugih velegradovih evropskih toli rado čuveni teno-rista Stoger-Stazić bio posvetio dramatičnoj glasbi, ne možemo se dovoljno nadiviti postojanoj uztrajnosti dvaju skromnih mladića, koji se dosele ničim nisu odlikovali van vatrenim do-moljubjem. Oni poduzeše, da se sklada glasba, da se saberu i skupe pjevači i glasbenici, da se namakne trošak i sve ostale potreboće. Još se više divimo okretnosti njihovoj, kojom se domože poduzeće sjajnoga uspjeha, koji iznenadi protivnike kao i prijatelje u vanrednoj mjeri. Bude li se kad u nas gradilo novo kazalište, te resilo poprsji dra. Demetra, l'reudenreicha i Lisinskoga, ne bi se smjelo nikako izpustiti ni poprsje Alberta Štrige, koji je kao glavni začetnik čitavoga podhvata čeličnom voljom nagnao Lisinskoga na skladanje opere, skupio dobrovoljce i namaknuo sav trošak. On je takotjer uz pripomoć, koju je svojim trudom privriedio, uz dra. Demetra i ine domoljube rukovodio cielo poduzeće, on je sam odpjevao glavnu ulogu, a ujedno je poklonio Evropi čuvena tenorista! Bila bi to mala, ali ipak dostojna nagrada za njegov golemi trud i još veće zasluge njegove po narodni pokret. Naravno, da je prvomu prikazivanju opere: »Ljubav i zloba« prisustvovalo u pretežnoj većini domoljubno obćin- 71 stvo, koje je dohrlilo s tvrdom nakanom, da obezbiedi predstavu na svaki način. Oni, koji su prisustvovali pokusom, pratili su prikazivanje s veselim i pobjedonosnim osmjehom na licu; ostale bješe obuzeo strah, da ne bude onoga, što su kazinaši izčekivali kao neizbježivo. Uspjeh je bio sve veći. Opera: »ljubav i zloba« opetovala se je po više puta. te je vazda izazivala sve veću buru oduševljenja i odobravanja, a tome je bila najozbiljnija posljedica, da su odsele narodnjaci s većim naporom svojski i dosljedno nastojali o tom, da privedu u život stalno hrvatsko kazalište. Jer ako li je možnounas stvoriti s domaćimi silami liepu operu, kako da se ne bi dalo sastaviti družtvo glumaca, koji bi mogli pristojno zabavljati obćinstvo? To se nije dalo više oprovrga-vati. niti se je moglo o tom sumnjati. Opoziciji proti hrvatskomu kazalištu izmače se tlo pod nogama. Uslied toga po-množaše se sporadične predstave hrvatske, a povećao se i broj dobrovoljnih glumaca, a što je najvažnije, ponaraslo je povjerenje u moralnu domaću snagu, i to za čudo, a da se ta snaga i najmanje nije precjenjivala. S druge strane nestalo je skoro posve onoga naziva: »hajdučka ilirska četa« medju kazinaši. Nije se naime činio više prikladnim, odkad se je znatan dio ove čete pretvorio iznebuha u družtvo glasbenih umjetnika, kojim se nije moglo mnogo prigovarati. Bilo je doduše i takovih zlobnika, koji su u prkos sjajnomu uspjehu nastojali slavlje lliraca u privatnih družtvih da poruže, ali oni umukrše brzo, kad vidješe, da se sviet ne smije onomu, &to govore, već ludomu im bezolirazluku. Mogu vas uvjeriti, da je bilo dosta muževa u kolu kazinaša. koji su se tim uspjehom upravo ponosili, premda nisu pri tom stekli drugih zasluga, nego što bjehu došli, da se nasladjuju neuspjehom podhvata ilirskoga.« * * * Ovo svjedočanstvo i o tadanjih namjerah kazinaša dobro ubavieštenoga pisca najbolje nam svjedoči, koliko je ilirskoj 72 stvari pomogao ovaj prvi pojav ilirske opere. Uspjeh bio je neočekivan; sve je bilo u redu, samo materijalni uspjeh predstava nije bio takav, kakovu su se nadali Lisinski, Stazić i Štriga. TroSkovi insceniranja opere bili su ogromni, a nitko nije ništa nadoplatio. Lisinski je dobio 300 for., Stazić 313 for., Štriga i svi ostali sudjelovatelji pako ni novčića; da, Štriga imao je joSte i dugove platiti. Ali to nije Štrigu smetalo, niti mu je volju za stvar ubilo; presretan je bio, Sto je nakanu svoju toli sjajno izveo, te imao priliku, da svoga ljubljenoga prijatelja Lisinskoga usadi u srce hrvatskomu narodu. Ne tako Lisinski. On je nezadovoljan bio s novčanim uspjehom, a donekle i uvriedjen, budući da je obćinstvo viSe odlikovalo pjevače i pjevačice nego glasbotvorca opere, Sto će čitatelj u istinu razabrati i iz Vrazove recenzije. I sami članovi magjaronske kazine su priznavali, da im je predstava opere: »Ljubav i zloba« težki zadala udarac, jer Iliri ne samo da nisu doživjeli fiasco, već ugled i simpatije za njih i za njihove težnje rasle su u obćinstvu od dana do dana. Trebalo je dakle da kazinaSi po mogućnosti oslabe taj uspjeh. »Mi moramo iz svih sila nastojati, — govorili su — da priredimo neSto sjajnijega i veličajnijega nego Sto je bila predstava Lisinskove opere. Znademo doduSe, da u našem kolu ne ima takvih pjevača i pjevačica, kakve su smogli Iliri, ali zato će nam pomoći svi u Zagrebu živući inužikaši, koji ipak više umiju nego četa Ilira.« — »Da ovi muzikaši više umiju nego Štriga, Stazić, pa i sam Lisinski — reče spomenuti već tajnik kazine —, »i da će nam oni biti na uslugu, nije dvojiti, ali koliko ih ja poznam, nije ni jedan Bog zna kakav vještak, niti imadu svi skupa energiju Štriginu, a niti su kao tudjinci u obćinstvu obljubljeni.«1 1 Tajnik kazine g. Alekna Kovaesies (inače iiadporućnik i bližnji roiljak biskupa Alagovića) bio je i sam komponisla i vrstni glasoviras. U koncertu, priredjenu 20. kolovoza L811. od glasbe-uoga zavoda, izveli su muiljii uutalimi komadi i ove: 2) Rhap- 73 »To je žalibože istina — uze drugi neki kazinaš — pa zato mislim, da bi najbolje bilo, kad bismo pozvali izvrstno talijansko ili njemačko operno družtvo u Zagreb na nekoliko predstava. Samo bi to moralo biti takvo izvrstno družtvo, kakovo Zagreb još nikada čuo nije. Mi ćemo to družtvo uzeti u svoju zaštitu, te mu jamčiti, da ćemo mi eventualno platiti, Sto traži.« — »To bi se moglo — opet će tajnik — samo ne znam, odkuda ćemo novee namaknuti, a tada valja i to na um uzeti, da takvo družtvo neće moći u ilirskom jeziku pjevati; ako pako to ne umije, propasti će opera kod današnjega duha naSega obćinstva, ma sudjelovali u njoj sami umjetnici prvoga reda.« »Jest, jest — prinijeli najugledniji član družtva — jedna i druga je primjetha sasma temeljita, ali budući da u toj stvari neSto učiniti moramo, to izvolite, gospodo, šta drugoga izmisliti, jer mi nesmijemo LipoSto dopustiti, da Iliri ma u čem gospoduju, ni u muzici ni u šta drugom.« »Da, da, izmislite, gospodo! — reče na pol srdito a na pol porugljivo neki inali i krupni plemić — jer ako se dademo pobiediti, reći će sviet, da smo bedaci ili bar, da nismo dorasli ni nekolicini usijanih glava. Kako bi dakle bilo, da arangiramo onakvu produkciju, kod koje ne bi jezik imao posla, već gdje bi se samo muziciralo, te da pozovemo za tu produkciju najprvoga umjetnika svieta u Zagreb?« »Bravo, bravissimo! —uzkliče predpredjašnji govornik — misao je krasna, nje se treba i držati. Znajte, da baš sada kon-certuje u Požunu i u Fešti slavni i slavljeni virtuoz na klaviru Franjo Liszt, koji je istom nedavno dobio ugarsko plemstvo. Toga ćemo liepo moliti, pa ako treba i gospodski platiti, neka dodje u Zagreb koncertovati na naš poziv.« sodie pour te I'iaiiot'orte, složeno i predstavljeno po jjosp. Aleksandru Kovacsiesu: 5) Iiiiproniptu pour le l'ianot'orte „Mir les Puritain's de Belliui" složeno i predstavljeno od gusp. A. Kov&csicsa. 74 »Tako valja — zaori naš plemić — to je pravi put i pravo sredstvo. Već unapried vidim, kako će se naši pretjerani Iliri sakriti kao sliepi miši pred suncem, kad se bude plemenitaš Liszt klavira samo dotaknuo.« Zaključak se ovaj kazinaški točno izvede. Liszt dodje praćen od baruna Lanoy-a dne 26. kolovoza 1846. u Zagreb, a 27. koncertovao je u teatru. Do liogatca vozili se njemu u susret gospodin Werklein, grofica Sermagova, tajnik kazine i još neki ljudi. Glasbeni zavod imao je Liszta dočekati i sere-nadu mu prirediti pred svratištem »K caru austrijanskomu«, gdje je Liszt odsjeo bio. Serenadom je ravnao Wiesner v. Morgenstern, od koga su ovom zgodom i jedan komad izvodili. Drugi dan prije podne predao je Lisztu odbor glasbe-noga zavoda začastnu diplomu. Kazinaši su bili cieli dan oko Liszta, a privatne kočije i privatni »lakeji« stajali su do Lisztova odlazka iz Zagreba pred hotelom. »Danica Ilirska« piše u 32. broju od god. 1846.: »Na večer bio je u ovdašnjem svečano razsvietljenom i urešenom varoškom kazalištu tolikom pohlepom očekivani koncert, koji u prkos trostručno podignute ulazne ciene sakupi znatno množtvo slušalaca. Taj neobični pohod novi je dokaz, da naša domo-rodna obćina imade ćut za umjetnost, a izvanredno pljeskapje i klikovanje: »živio«, kojim primi i po cielom koncertu spro-vadjaše nesravnjivoga koncertanta, da znade cieniti umjetnika.« Iliri su se, kako se vidi, od toga slavlja uzdržali, no nisu demonstrirali, ali niti se ugrijali, već su mirno pustili, da i protivnici njihovi svoje svrše na čast grada Zagreba. To proviruje iz početka rečene recenzije »Danice«, koja glasi: »liudući da smo privikli svako izvanredno pojavljenje u znanosti i umjetnosti, koje se ikoliko naše domovine tiče, priob-ćivati našim čitateljem, ne možemo propustiti, da ne zametnemo rieč i o ovom glasovitom umjetniku na fortepianu.« — Isto to svjedoči i odsutnost Lisinskoga od Zagreba, jer da 75 je htio ka koncertu doći, lako bi mogao iz liistrice u Zagreb skočiti. Uz to je i partituru opere: »Ljubav i zloba« bio sobom ponesao, da ne bi možda neprijatelji ilirske stvari istu Lisztu pokazali, i ovomu izmamili koju nepovoljnu primjetbu. Tako je bar tvrdio stari prijatelj Lisinskoga, savjetnik V. suprot »Danici«, koja je to ovako tumačila: »Ravnateljstvo glasbenoga zavoda želilo je ovom prigodom (prigodom serenade) izvesti i iz-vrstnu overturu naše svim pravom tolikom pohvalom primljene narodne opere g. Lisinskoga, ali gospodin sastavitelj nije bio u Zagrebu i ponio je sobom rečeno djelo, zato ne mogaše izpuniti svoju želju.« Ne ćemo rieči trošili o umjetničkom uspjehu toga koncerta, svatko znade, da Liszta nitko nadkrilio nije u glasovira nj u : nego spomenuti je nam, da kazinaši nisu Lisztom postigli ono, čemu su se nadali bili, jer koncert ovaj nije ni malo oslabio oduševljenje za hrvatsku narodnu glasbu. »Tudje slobodno Stoj, ali svoje ljubi!« * * » Prekomjerni napor, koji je Lisinski morao razviti, da operu: »Ljubav i zloba« svrši, te da ju s pjevači i glasbe-nici uvježba, neobično mu uzruja živce. U to se zaljubi jošte strastveno u liepu djevojku gospodjicu Iledvigu H-ovu, želeći ju za ženu uzeti. Videći pako, da kao hrvatski glasbotvorac ne će moći ženu uzdržavati, mislio je sve na to, da se odrekne glasbe i podje u činovnike. Ali pošto mujetežko bilo na to se odlučiti, postane melankoličnim, a napokon oboli ozbiljno. Prijatelji opazivši njegovo stanje, savjetovahu mu, da ide na selo, ne bi li se tjelesno i duševno oporavio. Lisinski ode u Zagorje, da tamo u samoći dobro promozga, šta mu je činiti, i da izlieči rane srca svoga. Marija-bistrički župnik i opat. velevriedni starac Ivan Krizmanić (umro je god. 1852. u 87. godini svoga životai, primi našega bolestnika hrvatskim gostoljubljem, te je sve moguće činio, da Lisinskoga duševno i tjelesno podigne. Uredan život, od- 76 mor i prijazno družtvo bistričko bijaše Lisinskomu pravi melem. On dodje iza dva mjeseca kao preporodjen natrag u Zagreb, donesav sobom jednu slovačku i nekoliko hrvatskih i njemačkih popievaka, koje je bio uglasbio u ovo vrieme, što je u Bistrici bio. »Medjutim skrbio se je prijatelj Štriga,« — tako piše Ivan Kukuljević1 — »da Lisinski opet dobije novu radnju. Vidjevši sjajni uspjeh prve opere, nakani on, da bi Lisinski drugu operu složio, te umoli s toga dra Demetra, da mu napiše tekst. Ovaj odabra historički predmet iz najsjajnijeg doba stare hrvatske poviesti, kad su naime Hrvati iza sedmogodišnjeg rata proti Frankom svoju narodnu slobodu stekli, te napisa zanimivi tekst za novu operu pod imenom: »Porin«. Kad se je Lisinski iz Histrice vratio, zapita ga Štriga: »Dragi Naco, a šta si glede svoje budućnosti odlučio?« — »Šta drugo,« — odgovori Lisinski — »nego glasbi posvema se posvetiti, jer moraš znati, brate, da onaj, koji je jednom počeo za gudbu* živjeti, taj je ostaviti više ne može.« Lako je pogoditi, da je ovaj odgovor bio voda na Štrigin mlin, zato je i urnah dalje pitao: »A bi li ti išao na pražki konzervatorij, da se tamo sasma usavršiš?« — »Kih, brate, jako rado, ali bez četiri stotine forinta na godinu nikako ne ide.« — »Dobro, — nastavi štriga — ja ću ti priskrbiti, mjesto četiri sto, godišnjih šest sto forinti, ako se obvežeš ostati tri godine u Pragu, dobru svjedočbu od konzervatorija kući donieti, i medjutim sastaviti novu operu, za koju je Demeter već tekst napisao, i ovu operu — »Porin« joj je ime, —sam samcat instrumentirati.« — »Obvezujem se,« odvrati Lisinski, te pruži štrigi desnicu, što je još tada više vriedilo nego vlastiti podpis na utanačenoj nagodbi. 1 Vidi „Slovnik umjetnika jugoslavenskih" na str. 224. * ttieć gudba tpo češkom izrazu „hudba") upotrebljavali su Iliri za „muziku" ili „glasbu". 77 Čim je Štriga rieč od Lisinskoga imao, kušao je kod tadanje vlade, kod grada Zagreba a napokon i kod glasbenoga zavoda, ne bi li za Lisinskoga izhodio stipendij. Trud mu ne bijaše od uspjeha, jer je svagdje i svagdje naišao na same gluhe ljude. Zato se obrati na imućnije domorodce s molbom, da prinesu za Lisinskoga po koju forintu na mjesec i to na tri godine; načini prinosne arke, te ih porazdieli medju prijatelje u Zagrebu i izvan Zagreba. Ova Štrigina molba nadje takav patriotički odziv, da se je Lisinskomu pripomoć osigurala, ali dok su svi povjerenici prinosne arke Štrigi priposlali, prošlo je skoro godinu dana Med|jutim je Liiinski marljivo radio, proučiv potanje pučku nam glasbu i uglasbio prekrasne pjesme. Jednom reče Lisinski Štrigi: »Ti si se, brate, za me upravo otčinski brinuo, za koju ću ti ljubav do vieka zahvalan biti; ali vidim, da bi i ti trebao pomoći, budući da znadem, da si se s našimi predstavami znatno zadužio; reci dakle, šta da ja učinim, da pomognem tehe iz škripca izvući !< — »To je jako liepo od tebe, dragi Lisinski,« odvrati Štriga. »da se ti za me brineš, jer to mi svjedoči, da nisi samo najpametniji od sviju naših prijatelja, već i naj-uvidjavniji i najplemenitiji. Ako mi dakle hoćeš u pomoć biti, to bih te molio, da putuješ sa mnom, Stazićem, l'.hlerom i Livadićem u Biograd, da tamo koncertnjemo, jer mislim, da bi prihod tih koncerta mene mogao riešiti dugova.« »Ja sam pripravan,« reče Lisinski, »s tobom putovati, kamo hoćeš, ali ti si nešto govorio i o Staziću, a koliko mi je poznato, sad je Stazić u Beču gdje se u pjevanju nao-brazuje.« — »Jest, u Beču je, — odgovori Štriga — ali pi- xy6aBO« iblgarska), »K,via ropa bucok&h« • ruska1, »Uciekla mi przepiorecka« (poljska). »Kje so moje rožice« (slovenska i. — Poslije ovakovih i drugih slavenskih zabava u Beču iSli bi mladi ljudi do (irlovićeve -slavjanske kavane« pjevajući složno razne slavjanske pjesme, medju kojimi zaori 86 mnogo puta iz stotine grla i »Nek se hrusti«, »Prosto zrakom« i »Nosim zdravu mišicu«. Iz svega toga može se razabrati, da i Srbi i Slovenci imadu isto toliko razloga Štovati Lisinskoga koliko Hrvati, dapače da mu cieli slovjenski sviet mora priznati, da je on prvi bio, koji je na temelju pučke glasbe zamislio slo-vjensku umjetničku glasbu, i to ne pukom imitacijom pučke glasbe, već putem znanstvene analize. III. LioissH s Pragu (1817.) a nit; orjsljiiio; školi. — Štrigi se si a;sga irise pritjoeuei s: raato-rijalici msralao a pomoć. — Z:ic:m srpnj: gol 1849. vraća ce LtsiacU s Sa?rot: oalial »povelja: prilike a dsmovlnl: sesari mrtvilo. — LiotaoH oo naša u Pag; oboli I oko košića gol. 1819. iolasi sa oporavak s Zagrek. Koseoa ovibaji gol. 18S0. Ido opot a Prag. — Jolaelć tu okraća so pismoso u pokrovitelja praškog konrrvitoriji Eaaila kaosa Eekaaa, toli lapoolujo, la to Lisinakcma ispusti javio polagati ispit sa l:ssoriior:;s: ove asalui. - Usiszki se vraća sa aviok s Hrvatska. •T^iul je Lisinski mjeseca listopada god. 1847. došao u Frag) J[\; ne htjede ga ravnateljstvo konzervatorija upisati med redovite slušatelje, jer da je već prekoračio bio propisanu dobu, u kojoj se pitomci primaju. Lisinskomu je tada bilo 28 godina. Nje mu sc dakle dalo na ino, nego se dade upisati u višu orguljašku školu, kojoj je ravnateljem bio K. Pič, da tamo uči skladbouku. U glasbotvorstvu i u instrumentaciji podučavao ga je privatno ravnatelj konzervatorija I. F. Kittl uz mjesečnu plaću od 10 for. Pošto je Lisinski već kod VViesner-Morgensterna učio skladbouku, to mu taj predmet nije bio nov, pa se zato umah na to dao, da sastavi učevnu knjigu po predavanju Pičevu. Obuka ova nalazi se u rukopisu kod Alb. Štrige. te joj je naslov: •Theorie der Tonsetzkunst, nach den Vortrii-gen des Direktor* K. Pič.« Tako je čisto i korektno pisana, da se može s mjesta u štampu predati. A to je Lisinski po svoj prilici i namjeravao, ali ne u njemačkom već u hrvatskom jeziku, što sudim iz onih malih, knjizi priloženih ceduljica, na kojih su njemački glasbeni nazivi u hrvatskom prievodu zabilježeni. Prvi njegov glasbotvor, sastavljen u Pragu (23. listopada 1847.), bio je: »Novo hrvatsko kolo«, koje je u Zagreb poslao 88 te družtvu »Dvorani« ponudio za 50 for. Odbor rečenoga družtva poruči Lisinskomu, da je voljan dati ovo kolo u Štampu, ali da mu može dopitati samo 20 for. nagrade. Lisinski, uvriedjen tom cincarijom, opunovlasti prijatelja Štrigu, da pošalje »hrvatsko kolo« bezplatno odboru »Slavjanske besede« u Beč. tilasbotvor taj toliko se je dojmio u Beču, da je odbor Lisinskomu poslao velekrasni list i začastni honorar od sto forinti. Premda se je Lisinski sretnim scienio, Sto je mogao boraviti u Pragu, ipak je dobio ljutu nostalgiju, čeznući neprestano za domovinom. »Kući ter kući« vapio je u jutro, po danu i po noći, te bi bio rado iz Praga pobjegao, da se nije sramio od svojih zagrebačkih prijatelja. Htijući se toga duševnoga stanja nekako rieSiti i bar donekle zaboraviti zavičaj svoj, priključi se nekom užem djačkom družtvu. u kojem je toliko troSio, da mu mjesečni prihod od 50 for. u srebru, Sto mu je slao Štriga, — nije dostajao, te je pao u dugove. A kako je i onako bio slaba zdravlja, nije mu to skitarenje ni tjelesno prudilo, te je tako u Pragu viSe bolestan bio nego zdrav. Uza sve to učio je i radio marljivo, a pražki glasbeni krugovi Štovali su ga kao neobičan glasbeni talenat, ali ujedno i žalili, Sto je u sebi gojio smieSnu (I) misao, da postane slavenskim glasbo-tvorcem. Profesori njegovi odvratili bi ga bili možda umah s početka od te tobož lude nakane, da nije u tom poslu posredovao slavni nas pjesnik i pisac Stanko Vraz, koji je dalje vidio, no svi tadanji pražki glasbenici, odgojeni po komandi i u duhu njemačkom. Vraz je naime pisao Krbenu (1. studenoga 1817.) preporučujući Lisinskoga njegovoj zaštiti i zaklinjući ga, da ne dopusti, da se naS umjetnik odvrati od slavenskog svog glasbenog nastojanja: »Ovih dana odpu-putovao je mladi jedan naS slagalac (compositeur) u Zlatni Prag, u grad slavan u umjetnosti glasbenoj, da ondje u krilu srodne po duhu i krvi braće slovjenske prirodni svoj dar i 89 umjetno podkriepi i usavrši. U tu svrhu naši su ga domorodci iz svojih džepova providjeli novčanim sredstvima, da dvie godine ondje ostane i tako svrhu svoju postigne. Nu bojeći se, da iz zla ne zagazi na gore, t. j. u teorizam i pedantički skepticizam, koji ubija krasotu naravsku, koji pe-dantizam glede na glasbu u Njemačkoj se izlego, te mu pilići već i po Češkoj koracaju i šeću se —, a najslobodnije po Zlatnom Pragu i u glavama najglasovitijih njegovih ondjcšnjih glasbenih čelovodja, opominjem na Tomaška i Jelena —, molim Vas kao brat brata, kao prijatelj narodne glasbe slavenske jednakog njezinog prijatelja i uznešenca, pružite tomu mladiću, našemu Lisinskomu, prijateljsku ruku, i molim Vas, da to isto metnete na srce i g. Kitteru. Nudile mu vi angjeli stražari, da ne dopadne u umjetne čeljusti Tomaška, Jelena i ostalih vaših klaujalaca pedantizma glas-benog, tobožnje škole njemačke. Lisinski istinabog nije čo vjek, qui jurat in verba magistri, nu sasvim tim ostavljen u družtvu pedanta samih, mogao bi, ako ne izopačiti um svoj, a to barem ili okameniti ili sdvojiti. A i jedno i drugo bila bi nesreća za mladu umjetnost našu. Ja sam mu kazivao, da Vas potraži, nu u tolikom gradu težko da će Vas naći. Zato Vas molim, izvolite popitati za njega u Dr-a. Stanka, na kojeg je odnio preporuku.«1 Izim Vraza sjetiše se i drugi umnici i domorodci našega glasbotvor a. Tako mu posla još iste god. 1847. Drag. Hakovac pjesmu svoju: »Pušku na klin, mač u tok«, kojom je htio primiriti uzbudjene duhove Hrvata, osobito pako književnike. Li- 1 Vidi „Djela .Stanka Vraza" izdana po Matici Hrvatskoj god. 1877. V. str. 399. — Još godine 1844. izrekao je Vraz u u listu na Erbena svoj sud o umjetničkoj češkoj glasbi, veleć: „Vi Česi najvišu trebate sbirku pučkih melodija, da možete uliti narodnu krv u žile umjetne glasbe, koja se možebiti u nijednoj slavjanskoj strani nije onako izrodila u tudji, njemački živalj, kao baš kod vas." 90 sinski uglasbi tu pjesmu u smislu teksta. Nadalje poslao mu je slavni naš Preradović (1G. srpnja 1848.) pjesmu »Ribice luđe«, kojom se je alegorijom rugao sladkim obećanjem, Sto su se davala Hrvatom. I ovu pjesmu uglasbi Lisinski na divni način. — Treći neki prijatelj, Josip Czucy, izviestio je Lisinskoga o svem, Sto se je tada u domovini zbivalo, i to u krajiškoj njemStini. Evo jedan takav list od 28. kolovoza god. 1848. »Ne možeS ni pomisliti, kako je sad u tvojoj domovini. Ćudim se samo, da ljudi joS imaju novaca. Treba da znaS, da zemlja ratnu momčad iz svoga džepa hrani i odieva, a to stoji na mjesec 230.000 for. Vojske ima — ne računajući topništva, serežana i dobrovoljnoga konjaničtva (slobodnjaka) — samo kod Drave 16—18.000 momaka. Vrlo je malo novca, a za banke ne možeS ništa dobiti, te bi pored svih banaka mogao skapati. U nas se sprema na boj u toliko, te bi se ti čudio, da to sve možeS vidjeti iz Praga. U zagrebačkoj, varaždinskoj i križevačkoj županiji vježba se marljivo na oružju do 30.000 seljaka. Mislim, da bismo mogli odoljeti, ma daje duSmanin dva puta tolik brojem i silom, kolik je u istinu. NaSega dobrovoljnoga konjaničtva ima do 3.500 momaka, nijednomu momku nema viSe od 24 godine; dobro su oružani i svi su srčani. Topničtvo sastoji od dobro uvježbanih krajišnika, ne računajući amo krajiškog topničtva, kojega ima kod svake pukovnije 50 momaka, a ni onih, koji su doSli iz Karlovca. Imamo u svem do sto topova, s kojimi će se učiniti, Sto se bude igda dalo. Osim spomenutih 16— 18.000 krajiških pjeSaka imamo joS 21.000 krajiških ustanika, bez četvrtih bataljuna i pučanstva, Sto ostaje kod kuće, da čuva Krajinu od Turaka. Ustanici imaju svaki svoje oružje, a čim ih uztreba, doći će na svoj trošak u Zagreb. Obećana novčana dotacija iz lieča već je izostala od tri mjeseca Zato su nam pak Tršćani za rat poslali 35.000 for. i četiri topa. U nas ima mnogo Čeha, Slovaka i drugih Slovjena, koji su se prijavili kao dobrovoljci na Magjare. Srbi ljudski biju 91 Magjare. Sto novine kadšto pišu o porazu Srba, sve je to priesna laž.1 Od svih prijatelja ipak je najčešće Lisinskomu pisao Striga, a borme i Lisinski njemu, jer je uviek ter uviek trebao i tražio novaca. Nadamo se, da neće ni čitatelji ni 1 Du liast niclit den mindestcn licgrifl' von der jetzigen Lage Duines Vaterlamles. Ieli wundre micli nur, dass die Leuta noeh Geld lialien. I)u musst visscn, dass das Land die Kriegs-mannsehaft aus Eigenem verpflegt umi klcidet, das monatlirh 230.000 fl. kostet. Das Heer beliiutt sidi — niclit mitgereclmet die Artillerie, die Serežaner und die freiwillige Cavallcrie (slo-bodnjaki) — blos bei der Drau aul' 10—18.000 Mami. Der Geldmaiigel ist enorm, l'ilr Ranknoten bekiimmt man aber nielits, und komite trotz der Menge der Noten vcrhungerii. Die Zu-ritatungen bei uns sind so gross, dass l)u I)ieh. ivenn Du sic von Prag aus selien kiiuntest, \\ nuđeni uflrdest. Im Agramer-Warasiliner- und Kreuzer-Comitate e\erciren iieissig gegen 30.01 H) Hauern. Icli glaube, dass \vir, wlre der Feind nocli y,wei mal so gross und stark als er in \Virklirhkeit ist. Trotz bieten kiinnten. Unsere freiirillige Cavallerie beliluft sirli aut" 3.500 Mann, keiner llber 24 Jahre alt, und ist sehr gut armirt und voli des Mutlies. Die Artillerie bestebt aus gut einesercirten Urenzer, hielier niclit gereclinet die Grenzartillerie, velelie bei jedem Regimente aus 50 Mann bestebt, uiul aueli niclit jene, welchc aus Karlstadt gekommen ist. \Vir haben in Allcm etwa li u n d e r t Kanonen, mit denen gcwiss das Moglit-liste geleistct werden wird. Ausser den oben eruiilinten U5 —18 000 Mann (ireiizinfanteric haben vir nocli 21.000 Mami Grenziiisurgcnten obuo der vicrten Ratallione umi der Popiilation, welelie zu Hanse bleibt, um die Grenze gegen die Tllrken zu bewaelieu. Die Insurgentcn baben ilire eigenen Waffisn, und werden, sobald es nfitig sein wird, aut' eigene Kosten nadi Agram kommcn. Die versproeliene Gelddo-tation aus \Vien ist sclioii seit drei Monate ausgcblieben. Dafttr aber haben uns die Triester fiir den Krieg 35.000 H. uiul vier Kanonen gesendet Bei uns betinden sidi riele (Jechen, Slovaken und andere Slaven, die sicli als Freiwillige gegen Ungarn mel-deten. Die Magvaren werden von den Scrben sehr emptindlirh geschlagi'ii \Vas die Zeitungcn manchmal schreiben von der Niederlage der Scrben, ist total erlogen." 92 gosp. Alb. štriga zamjeriti, ako ovdje priobćim nekoliko listova upravljenih na Lisinskoga Listove od Lisinskoga nije nitko sakupio i spravio, te se zato moram ograničiti na one od Štrige, koje sam našao (kao i druge) u Lisinskovoj književnoj ostavštini. U Zagrebu, 1. rujna 1848. Dragi brate! Žao mi je, što si tako nesretan, a ja sa-žaljujem i premišljavam, kako je to, da nikada ne mogu postići nikakve radosti onako kako bi valjalo, veće uviek dodje nekakav vrag pakleni, koji mi sve uzme, ma vodio koju stvar i najrevnije. Ali tako jeste: mnogi primi komad blata u ruke, pa postane zlato, a ja zlato, pa postane blato. Ja bi se bio već odavna upustio s tobom u velika muzikalna poduzeća, ali badava, kad se sada drugčije ne može, nego s mačem u ruci. Budi s tvojih 50 for. na mjesec zadovoljan, jer ako se ne zadovoljiš, tada znadem, da bi ti htio kući doći, kod kuće je pako sve naopako. Izdrži zato, molim te, bar do ono doba, dok opet budu dobri Hrvati s novci nam u pomoć. Ja sam sve poslove glede tebe predao gospodinu Hacu, pa te preporučio kako moga brata. Došlo je naime do istine. Bio sam kod bana Jelačića (koji je prošle zime za te davao 100 for.), te ga umolio, neka me milostivo pridieli u koju hoće regimentu za prostoga šicara (strielca). On se je prietio i htio me postaviti oficirom, nu ja mu odgovorih, da se ne dam ubiti za nikakovu čast, ma da me majorom postavi, već da vidim domovinu u pogibelji, te hoću ju braniti kao muž. I tako, brate, možebiti, da se mi dva i ne vidimo više. — Tvoje sam poslove sve u red stavio, ti se ne plaši, dobit ćeš tvoje, te ako se sretno povratim, poslat ću ti koju forintu i više, ako me Bog ne ostavi, kao što su me do sada svi moji mili domorodci ostavili. Bilo je tu služba stotinu svakojakih, protjerali arkivara i sve, a ja — — ništa. Prisiljen sam dakle u vojnike, da banu i domorodcem pokažem, da sam svagda muževno postupao: može biti, da će mi onda 93 štogodj podieliti, da se ne ću vazda morat boriti s trbuhom za kruhom. Bio sam i kod tvoje majke, koja te ljubi, i pri-poviedao sam joj za njezinu utjehu poradi tvojih stvari. Ako ratni poslovi dobro za rukom podju, bit ćemo za mjesec dana gotovi, jer nas imade protiv Magjara 130 do 100.000, medjju kojimi blizu 100.000 samih graničara. Tvoj Štriga. Zwiilf-Axing, dne 21. listopada 1848. Dragi Naco! Meni se o tebi sanja skoro svaku noć i vidim te i razgovaram se s tobom. Ja sam evo kod Beča; do sada bila nam je pošta zatvorena, te zato nisam dobio nikakova glasa iz naše domovine glede tebe. Ostavio sam doduše sve u redu, te Haca i Cacia molio, da se za te brinu, ma sada opet ne znam, kako je. Ako su možda — što ne bih vjerovao — na tebe zaboravili, piši mi, brate! Valjda bih mogao gdje na putu toliko novaca dobiti, što bi ti za put u Zagreb trebao. Po svoj prilici bit ću na skoro u Beču, ako me prije ne ubiju. Mi smo ti svi siromaci. Moraš znati, da nitko živ nije mislio, da će takova burna vremena nastati. Brate dragi, s Hogom! Tvoj Štriga, Frpiwilligflr boim k. k. Gradiii-kar.or Rog U. I-Vllhataillon za Zviilf Axing. U Zagrebu, dne 17. prosinca 1848. Moj Lisinski! Ja sam iz rata krenuo kući samo radi tvoga žalostnoga stanja, u kojem se nalaziš. (Lisinski obolio je naime na žutici). Iz Beča ti nisam mogao odgovoriti, jerbo niti sam mogao kući, niti sam znao. hoćemo li na Magjare; nu kad vidih, da kroz četiri nedelje dana nikuda se ne krećemo, odvažio sam se dopust moliti, znajući, da su već dva mjeseca prošla, odkad sam Hacu poslove tebe se tičuće predao, on pako da mi je rekao, da dulje od dva mjeseca vo- 94 diti je ne može i ne će, jerbo nerado hoda za sakupljivanjem novaca. Ali kad doma dođjoh, vidjeh, da ti je Hac poslao svaki mjesec po 50 for., dapače za mjesec prosinac čak i u na-pried, buduć si se njemu tužio i novaca želio. — Mili brate! naša je domovina tako osirotila, da sada jedan forint valja za tri, a ti grdiš i mene i sve tvoje druge dobre prijatelje, što ti ne šaljemo više novca, koga ti nikada dosta nemaš. Ti koriš Haca i u to ime i mene, ali kako ćemo ti poslati, kad nemamo? — Da bi svi podpisnici uviek živili, tada bi valjda moguće bilo, ali svi ne živu više. Tako su pomrli u Zagrebu: Oršić i fttajdaher, a Bog zna koji u Sisku i koji u Karlovcu? Od dva Pejačevića valjda nikad više ništa, od Szečena ništa, od Barača ni krajcara; ovi su pako najveću svotu davali. Nemoj dakle, brate, misliti, da je to samo tako: »pošljite! ako ne ćete, vi niste ljudi; vi ne dajete meni, nego za vaše dobro, za vašu korist« i tako dalje. Ovako ne va|ja, dragi Naco! — Ja živim od milosti drugih ljudi, niti košte svoje nemam, nego idem k drugim na ručak, a na večeru — u krevet, a u jutro na promenadu, a ti imaš 600 for., koje držiš za bagatellu. U kakvom si ti, brate, liepom gradu, kako si ti bez brige i bez straha, i kakvu ćeš ti danas sutra ulogu u svietu igrati, što sigurno u ni jednom drugom stališu ne bi! Ne da nisi kadar; što se tvoje pameti i znanosti tiče, tu sam ja daleko za tobom, jerbo sam ja malo čitao i učio, jedino što sam se brinuo, da mi srce svaki dan bo|je bude, i njega samo izobrazivam, a znanosti daleko od mene. I moje je jedino zvanje bilo muzika, gdje bi mogao sreću postići, ali za mene je prošlo, što bi bilo doći imalo, jer se n|je nitko za me brinuo, niti ja sam. — Lisinski! Ti si svoj gospodar i zapovjednik, radi što za dobro nalaziš; moje je mnienje, da kući ne dodješ, ako se u duge zakopao nisi, nu u slučaju da jesi, to mi piši, koliko si dužan do krajcara, ne stidi se; nemoj kazati manje, ma bilo 200 for., kažil Ako je moguće, izvršit ću; neka bude, kako hoće. Govori! ma 95 bilo 300 for., govori! Ako ću kadar biti, učinit ću, ako ne, — to ćeS dobiti tvojih 50 for. za siečanj u prosincu. Ja sam iz bojnoga polja sramotom dodao dva tri dana prije samo radi tebe, te ću se valjda opet povratiti, da čovjek budem svog obećanja. U Zagrebu 1. siečnja 1849. Prijatelju! Pismo tvoje od 29., koje si mi u Beč poslao, primio sam 30. prosinca u Zagrebu, te sam se neizmjerno nad i^jim radovao. Ovaj put si baš zdravo pisao i odkrio, da opet volju imadeš učiti i u Pragu ostati. Ta daj, daj, uči! Nema ti boljega na svietu. Oh, da znaš, kako sam pohitrio k tvojima, te im radostnu viest donio, da si posve zdrav i da ćeš opet dalje učiti. Majka tvoja stisnula me je mjesto tebe, a tako i IVeiglovka, tvoja sestra Itndućnost će prijateljstvo moje prama tebi dokazati, osobito jer čitah, što radiš i da ćeš skoro »Porina« svršiti. Živio! živio!! — Što se tiče tvog života danas sutra, to se ti ne boj, jer kada će se tvoje vrieme izpuniti, tada će biti možda u nas sve uredjeno. Ti ćeš onda moći — ako te je volja — i drugi život poprimiti i kakvu dobru službu dobiti, a od tvoje muzike moći ćeš šta nam na uspomenu složiti, kojemu domorodcu ili kazalištu posvetiti. Ja ću, ako načine teatralni fond od pol milijuna, direkciju primiti, a ti ćeš biti compositeur i gudbe upravitelj. Nastoj samo, da od konzervatorija diplomu dobiješ! Sve kad bi drugu službu uzeo, biti će liepo, ako se bude govorilo: on je takodjer diplomirani iz Praga muziker. A što ću biti ja ? — Niti pjevač, niti advokat, niti soldat: valjda vjekoviti socius doloris. pak ljudi, ako i štogod dobijem, više od mene zahtievaju nego od drugoga, a ne znam. zašto, bar se nisam nikada hvastao, da više znadem nego drugi ljudi. Pomisli samo, koliko sam se trudio poradi tolikih poduzeća, pa šta imam od sviju mojih muka ? Ništa. A slušaj! Čovjek onaj, koji je nas dvorio kod opere, i koga sam takodjer uzdržavao. 104 založio je u mojoj odsutnosti najdraže moje stvari, kao pušku i pištolu od otca mog. 1 sva druga poduzeća moja na golemu su mi štetu, pa ne smijem svietu ništa ni kazivati, jer moje čine smatraju više nezaslugom nego li zaslugom. Ako nećeš ti, prijatelju, i Makovac sa mnom ljudski postupati, onda su sve moje žrtve badava bile. Tvoj je fortepiano bio u mojoj odsutnosti kod tvoje sestre, sada ću ga opet k sebi uzeti, te dati napraviti novu kožu, nove noge i nove žice. — I tak sam sada sve napisao, što sam za tebe i za mene dobro mislio. U Zagrebu dne 1. ožujka 1849. Prijatelju! Sva tvoja pisma primio sam i ono posljednje, u kojemu mi i opeta pišeš o tvojoj bolesti. Istinabog, tužno je, i ja te iskreno žalim, ali za budućnost molim te, brate, ipak, — kao što sam te jur molio — da mi ravno kažeš, kako se stvar ima. Ja sam ti bratski kazao, da ću sakupiti za tebe novaca za dug, koga ti beteg prouzroči, ali ti si mi to zabranio, veleć, da ne ćeš milosti; sada pako (kada se nikuda iz Zagreba maći ne mogu), sada išćeš novaca. Težko mi je, brate, u takvom položaju, no evo ti šaljem 30 for. t. j. polovicu moje plaće, koju sam težkom mukom dobio, jer u državnoj pjeneznici nema novaca, pošto garda stoji mjesečno do 80.000 for. u srebru. — Brate, znam, da si čovjek pametan, i zato ti kažem, da se je nesreća kod nas dogodila, koja nas sve tebi privržene u žalostno stanje metnu. Posljednjega dana prošloga mjeseca t. j. jučer preminula je u 9 sati u večer tvoja sestra Marija u porodu. Nemoj si nesreću ovu odveć k srcu uzeti; ta mi znamo i sav sviet znade, da si ju vrlo ljubio kao iskreni brat Okani se velike tuge i ne muči se, to te moli tvoj iskreni drug. U Zagrebu dne 18. svibnja 1849. Brate! Kala Bogu, da si zdrav! Kala Bogu, da si umiren! Vrlo je za me utješljivo i veselo, što te je Kittl (rav- 97 natelj konzervatorija) pohvalio radi tvoje overture, koju su pitomci pražki svirali, i da će izhoditi, da budeš pušten javnomu izpitu, za da dobiješ diplomu. Kako je Kittl kazivao, ti si već mnogo naučio i znao prjje nego što si u l'rag dodao, sad uči još ono, što trebaš, da izpit dobro položiš. Taksa za diplom moja je briga, ja ću već novce »sklepati«, ako ga baš i zlatnimi slovi natišću. Iiac mi je obrekao, da će u to ime dati 25 for. Ja se pako radujem na »Porina« i na overtura, koju ćeš Hacu poslati, da čujem, kako citra škripi, kako se klarineti naganjaju, kako se trublje groze, kako rogovi sa podzemnim, šumskim glasom ječe i kako bombardoni čovjeku kožu posve »guščiju« naprave. Alaj, to će ti nešto biti! Ali opet to sve potamni bez diploma. Diplom je prva i posljednja rieč, i to najviše radi »musikferajna«, jer bez diploma ne možeš postati direktorom, a to je najvažnije, ma tako važno, da bolje biti ne može. Izbij si iz glave, da to biti ne može; ja ti kažem, da to biti može, biti mora, samo ako ti hoćeš. Ja ću taj diplom po Zagrebu od kuće do kuće nositi i njim se dičiti. 0 Rože daj, da nam ovo skoro za rukom podje, te da vrieme skoro proteče. Tada ćemo imati Naceka našega u našoj sredini, s kojim će se opet novosti poroditi i mnogo uho zabaviti. U Zagrebu, dne 19. srpnja 1849. Prijatelju! Dodji bez oklievanja, jer ako si ikada što naravnoga zahtievao. a to si sada. Zašto ne bi došao, kad su praznici, a kad je Kittl s tvojim odlazkom sporazumljen? Ja ću ti priskrbiti, da ćeš dobiti jošte prije novce za mjesec kolovoz. Nemoj zaboraviti donieti »Porina«. da si malo život nasladim. Ja sam nekakova dva tenora našao i mučim se s njima. Bog zna hoće li šta od njih biti! Jedan je vrlo muzikalan, pjeva prima vis ta. a grlo mu siže do h, a glas je podosta jak. čist i ugodan, nego imade ružnu navadu, da usta ne otvara što je od Vernaka naučio. Ovaj se zove Kuha6: I.Mniki 7 98 Župčić, a drugi Pavlović, koji je samo nešto, po prilici tako muzikalan, kako je Stazić bio, kad je k nam došao. Pavlović je snažan momak, pjeva do c, glas mu je posvema mladenački, akoprem je 24 godine star, te pokazuje mnogo čuvstva, što onomu prvomu fali. Izim ovih imadem jednoga basistu sa divnim glasom, zove se Josip Vranicani; mlad je, ima mu istom 18 godina, ali je muzikalan i pjeva dobro. Medju rukopisi Lisinskoga našao sam komad artije, na kojem piše, da je ovu temu i i f :£ZS? f [Ž m m SS sanjao prama jutru 5. kolovoza 1849. u Pragu. Prispodobi li čovjek mali ovaj napjev naše pučke pjesme: »Kaži, ne laži*, to će razabrati, da je samo tielo Lisinskovo u Pragu bilo, duša njegova pako u domovini lebdila negdje u krugu prijatelja i prijateljica, gdje se je dvoransko kolo plesalo. Čovjek od čuvstva razumjet će duševnu bol našega siromaha, kad se je iz sna probudio te vidio, da nije medju svojimi već daleko od njih, gdje ga nitko ne žali, ne tješi i u bolesti njegovoj ne dvori. Prosudjujuć dakle s psiholcžkoga gledišta Lisinskovu oeamljenost, naravno je, da je za njega noć u tudjini bilo nešta strašna; zato je i svaku ncć ili radio do bieloga danka, ili se je skitao u veselu družtvu od nemila do nedraga, te tako tjelesno onemogao. Ali kad mu je prijatelj Štriga pisao (dne 19. srpnja 1849.) da kući dodje, oživi Lisinski na novo te pohrli u naručaj svojih ljubljenih. Štriga i ostali prijatelji i štovatelji Lisin- 99 skoga čekahu nestrpljivo došaSće Apolonovo. Koncem srpnja dospje u Zagreb te odsjeđne kod Štrige, gdje mu je i glasovir bio. Tuj bi ga posjećivali najotmeniji ljudi moleći ga, da im neSto glasovira iz nove opere »Porin«, od koje je tada već tri čina sgotovio bio. Pripoviedao mi je jedan od tadanjih slušatelja, da su svi uzhićeni bili od krasote »Porina«, da su se divili glasbenomu znanju, koje si je Lisinski u Pragu stekao, i veselili se vještini njegovoj u čeSkom jeziku. N 0 Lisinski nije bio ni malo uzhićen, kada je čuo, kako je Hrvatska u glasbenom pogledu nazadovala. Dakako: »gdjeno bojni glas zaječi trube, tamo muze mili glas svoj gube.« Nitko nije mario za umjetnost, svatko je samo mislio i govorio o nesretnoj magjarskoj revoluciji i posljedicah njezinih. Kat se je doduSe nekako svrSio mjeseca kolovoza god. 1849. ali Hrvatska je strasno osiromašila; posla i prometa nikakva pa ako je i stari funt mesa stajao samo groS (pet novčića; vidi Narodne Novine god. 1849. str. 209.), bilo je težko i taj groS smoći. Duhovi su klonuli, jer domorodci počeSe se pobojavati, da ne bi domovinu stigla crna nezahvalnost za sve žrtve, koje je dopriniela bila za kralja i otačbinu, te da se ne bi ono izpunilo, Sto je Preradović u svojoj pjesmi: »Ribice lude« Hrvatom poručio i proricao. Lisinski u svem idealista, nije dielio mnienjc zloguka-proroka, već se je — govoreć o politici — rado pozivao na onaj sastanak u lieču, na kojem je slavni Čeh Radetzky caru preporučio bana Jelačića za nasljednika svoga, a ovaj potonji da je muževnom i divnom rječitoSću razlagao, kako je u interesu cjelokupne monarkije, da se ono izpuni, Sto se je pojedinim narodom obećalo. Kasnije su dakako uvidjeli naSi domorodci a tako i Lisinski, da su se u svojoj nadi prevarili, te da je interes monarkije drugi, nego Sto su oni mislili, no ipak se najahu, da dugo tako potrajati ne će, kako je tada bilo. Osobito je Štriga u to vjerovao te si utvarao, da će mu za rukom poći pjesmom, glasbom i glumom narod osloboditi od očajnosti i opet do- 100 vesti prijašnjemu uzhitu i maru za narodnu stvar. U tu svrhu izmisli on nekakav sujet »Nenadani sastanak Jugoslavena«, zamoli Ivana Kukulj evića, da isti predmet izradi za glumište, a Lisinski da glasbu stvori za taj igrokaz. Ciela gluma imala je samo jedan čin, te bješe zato i brzo izradjena, i o prazni-cih god. 1849. više puta izvedena i svaki put s veseljem primljena. U ostalom nije Štriga s tom glumom ono postigao, što je mislio, jer narod padaše od dana do dana sve viSe i viSe u mrtvilo, ne mareći ni za kakov napredak, ni za kakvu prosvjetu, ni za kakvo literarno ili umjetničko družtvo. Nemar ovaj osjetio je izmetu družtava najviše zagrebački glasbeni zavod, koji se je imao zbog novčanoga nedostatka razpustiti, a glasbene se škole ukinuti. Tadanji predsjednik zavoda, kanonik Ivan Kralj, reče u sjednici (u koju je pozvao i Lisinskoga i Štrigu), da je doduSe žalostno, Sto je došlo do razsula, ali da nema druge van ovaj tako stari i slavni zavod ukinuti. Odbornici i drugi članovi družtva uzdahnu duboko na žalobni ovaj govor, no ipak pristadoSe, da se zapisnik sastavi, družtvo razpusti, a imetak zavoda razdieli po družtvenih pravilih. Štrigu zazebe srce čuvši za taj zaključak i to tim više, što je Lisinskomu toliko puta obećao bio, da će, svrši li nauke svoje u Pragu, postati ravnateljem toga zavoda. Zato se Štriga diže, te zamoli predsjednika za rieč. Kad su odbornici iz početka Štrigina govora raza-brali, da je on i drug mu Lisinski voljan zavod od propasti spasiti, povuku njega i Lisinskoga iz posljednje klupe, gdje su sjedili, k predsjedničkom stolu, tobož da dobro ne čuju, Sto Štriga govori. Ovaj se stane otimati ogrljajem te reče: »Molim vas, pustite nas tamo, gdje smo; mi smo puk, pa gledamo ozdo gore, a zato i vidimo sve, kako je; dočim oni, koji gledaju s tornja dolje, misle, da su svi ljudi pijani ne osje-ćajuć, da oni sami imadu vrtoglavicu; — ako želite, govorit ću joS glasnije.« No to sve nije ništa koristilo; obojica mo-radoše »jesti na podium kraj predsjednika. 101 Tad počne Štriga na novo: »Gospodo, nemojte zavoda ukidati; ja ću se postarati, da se dohodak zavoda za toliko poveća, da će ne samo dosadanji profesori dobiti veću plaću, već ćemo jošte moći namjestiti i novih profesora: jednoga za gusle, jednoga za violončel i na mjesto dosadanjeg učitelja pjevanja ili uz njega još jednoga za pjevače-soliste, ako naime pristajete, da se vaši statuti izmiene drugim i. koji će zadovoljiti narodnomu duhu i narodnoj našoj glasbi.« »Živio Štriga! pristajemo na sve!« zaoriše svi. »Pravo imade vriedni i zaslužni domorodac gospodin štriga«, — uze rieč odbornik Drag. Klobučarić — »u nas mora da je sve hrvatski; Statuti ne valjaju, mi smo to već davno uvidjeli, ali se nismo usudili to javno izreći. Šta će nam i najljepša kinezka glasba, kad smo Iliri, recte Jugo-slavjani iliti Hrvati, pa kad nam nitko s novci u pomoć ne dolazi? Treba zato da drugim putem udarimo. Neka nam Hrvati samo dadu dosta novaca, pa ćemo svietu pokazati, šta može taj zavod; Ui sila imademo hvala Hogu. Gospodin Štriga na primjer takav je krasan bariton, da nigdje i ni u koga ljepšega čuo nisam, a naš dični maestro Lisinski komponi-rat će nam takve liepe stvari, da će nam drugi narodi zavidni biti za naše koncerte i druge kojekakve produkcije. Moramo iz svih sila nastojati, da se zavod uzdrži, jer kad bismo, recimo, pjevačku školu ukinuli, tko bi nam tada pjevao u crkvi flguralne mise. a opet tko bi nam u koncertih izvodio Mavsederove, da kažem Lisinskove kompozicije i one od drugih naših domaćih umjetnika, kad ne bi uz odbornike ovoga družtva gudili i svirali i profesori zavoda. Uzev to sve u obzir predložio bi ja od svoje strane, da se povjeri gg. Lisinskomu, Štrigi i Šplajtu izradba novih Statuta i da ih molimo, neka saberu što vise prinosnih članova.« Predlog Klobučari rov bude jednoglasno prihvaćen, a rečena trojica izabrana u odbor. Na kraju sjednice čestitahu stari odbornici predsjedniku, ovaj njima a svi skupa novoj 102 trojici odbornika na nenadanom uspjehu. Članovi sjednice razidjoše se s velikim zadovoljstvom, te je svaki ponosan bio, Sto je toli junački pripomagao, da se stari i slavni taj zavod i nadalje uzdrži i na novo uzkrisi. Predsjednik namigne Štrigi, da ga kući prati, a Lisinskomu se priključio odbornik Klobučarić, koji mu je na putu često ruke srdačno stiskao, nebi li Lisinskoga predobio. Družtvena pravila, izrađena od Lisinskoga, Ktrige i Šplajta, primi ravnateljstvo do ugodnoga znanja, ali do joS ugodnijega znanja primilo je veliki broj novih prinosnih članova, koje smogoSe ona trojica. Od sada je imao zavod mjesto mjesečnih 400 for. na razpolaganje mjesečnih 1200 for., te je na skoro i dva nova profesora namjestio, ali o bitnoj reformi i o preustrojstvu zavoda ni govora. Sve je ostalo pri starom; od Statuta poprimio je ravnajući odbor samo prva dva paragrafa, sve ostale promienio je po svom ćefu, te je one i ove istom god. 1852. Štampom objelodanio. Prva dva paragrafa predložena od Lisinskoga i drugova mu gla-siSe ovako: §• 1. Svrha ovoga družtva jest: da se umjetnost muzike po domovini u obće razSiri i razvije i da se probudi ljubav prama ovoj umjetnosti s osobitim obzirom na značaj jugoslavenske glasbe. §. 2. Ovu će svrhu družtvo nastojati da postigne: a) osnovanjem i uzdržavanjem muzikalne Škole za mladež obojeg spola; b) izvadjunjem glasbenih sastavaka za sebe i za učeću se mladež družtva, a javno u koncertih i muzikalnih akade-mijah uz plaćeni ulaz; c) nabavljanjem djela o muzici, muzikalnih sastavaka s osobitim obzirom na slavenske proizvode, indi osnivanjem muzikalne biblioteke: 103 d) sabiranjem rieči za muzikalnu teknologiju na narodnom jeziku, imajući obzir na primijene već kod ostalih Slavena rieči u ovoj struci; e) skupljanjem narodnih slavenskih napjeva, po potrebi i mogućnosti sa tekstom, osobito napjeva jugoslavenskih: f) uzdržavanjem družtva; g) skupljanjem glavnice za utemeljenje narodnog kon-servatoriuma; h) ustrojivanjem posebnih područnih si družtva; i) dopisivanjem i dogovaranjem sa vještimi tome poslu osobami, prijateljima muzike i sličnimi muzikalnimi družtvi. Preustrojstvo zavoda, obećano po ravnajućem odboru, nije mogao Lisinski dočekati, budući da se je imao početkom listopada (1849.) opet u Prag vratiti, no nije ni vjerovao, da će se Sta činiti, zato reče jednom Štrigi: »Dragi brate, ja sam ti puno zahvalan, Sto sabire* prineske za moju obskrbu u Pragu, ali kad motrim sadanje siromaštvo naSega naroda to me duSa boli i savjest muči, mislim li na taj moj dohodak. Izim toga ne imam nade, da ću biti u pražkom konzervatoriju pripušten javnomu izpitu, jer Statuti toga zavoda takve su naravi, da su samo pražkim pedantom u prilog, ne pako napredku umjetnosti, najmanje pako slavenskoj. Ne mare ti oni za to, da li je umjetnosti ili čak slavenskomu svietu na uStrb, ako zatvore kojemu talentu put, već im je samo do toga, da se pravila konzervatorija doslovce vrSe. Ali sve da me i puste k izpitu i da dobijem diplomu, za kojom ti toli čezneS. Sta me čeka u domovini? — Promisli zato zrelo, i savjetuj mi iskreno, Sto da radim: da idem opet u Prag i tamo se dam od žutice mrcvariti i uništiti, ili da ostanem u Zagrebu, i tu potražim drugu kakvu službu?« •Moj Lisinski«, odvrati Štriga. »ti si se za Hrvatsku prerano rodio, jer sada imade toli malo ljudi, koji bi te znali, kako valja, cieniti, ali koliko ja naše odnoSaje prosuditi mogu, ipak ne možeS ništa boljega učiniti, nego nauke tvoje n Pragu 112 nastaviti i svršiti. Ljudi, koji prineske davaju, čine to rado, a ja ih opet rado sabirem; ono drugo pako, da te pripuste k javnomu izpitu, bit će moja briga. Ja ću bana moliti, da u tom posreduje, pa da piše list na protektora konzervatorija Rieč hrvatskoga bana, dičnoga našega junaka, znam, da će dobro djelovati. Što se pako »muzikt'erajna« tiče, to ću nastojati, da bude od zemlje dotiran i preustrojen po štatutih od nas izradjenih i predloženih. Na ovom novom zavodu moraju ti dati ravnateljsko mjesto uz plaću od bar hiljadu lorinta — Nemoj se smijati, ja ću odbor prisiliti na to, ako se budeš mogao izkazati diplomom, kakve ni jedan od naših »muzikera« ne ima. Znaš, brate, sada ti još sve i svatko trpi od prevrata, ali pošto su sad i Magjari mirni, to će ti se sada u nas početi sve na novo uredjivati i preustroji vat i. Do godine, kada nauke posvema svršiš, bit će već sve u redu: imat ćemo stalnu narodnu operu i novi narodni glasbeni zavod. Tada ćeš ti doći s »Porinom«, koji će još više djelovati nego »Ljubav i zloba«, pa ćeš na glasbenom zavodu predavati u hrvatskom jeziku generalbas, i vući liepu plaću. Ne mogu ti zato drugo savjetovati, nego da ideš, kako sam već rekao, u Prag, pa da ono svršiš, što si toli častno i uspješno započeo, pa da zdravlje svoje čuvaš, što bolje možeš.« Ovo Strigino razlaganje sklone Lisinskoga, da opet podje u Prag, govoreć: »Poći ću, bilo što mu drago, ostao, propao, — samo da zadovoljim želji tvojoj i ostalih naših prijatelja.« U to doba predade Lisinski hrvatskoj vladi molbenicu, da smije umjetničko svoje ime rabiti i za obiteljsko, t. j. da mu vlada dozvoli prezime svoje »Fuchs* pretvoriti u »Lisinski«, što mu je podban Mirko Lentulaj odlukom od 7. siečnja 1850. i dozvolio. Lisinski krene dakle početkom listopada god. 1849. u Prag; no jedva što je nekoliko dana tamo bio, oboli tako. da je gosp. škender Fabković — deseći se tada takodjer na nauku u Pragu — Štrigi javio, da je Lisinski na umoru, te da će 105 težko sutraSnji dan doživjeti. Štriga je u najvećem strahu te ovo pismo živa nacije, to pisao 19. listopada (1849.) ovaj listić: »Ljubezni Naco! Ako te ovo pismo živa nac|je, prosi g. Fabkovića, neka mi odmah piše. kako se nalaziš. Čini mi se, kao da mu ugadja, ako me u dvojbu natjera i u njoj ostavi. Ta kad je već htio tako dobar biti i meni do znanja staviti tvoje žalostno i za me strahovito stanje, zašto nije pričekao bar uru ili noć dulje, dok ne bi bio vidio, kako se je kriza svršila. U ostalom, ja čvrsto uhvam u I loga. da te ostaviti ne će. — Zborovi od »Porina« uče se marljivo. — Tvoj Štriga.« Lisinski je krizu sretno prebolio — kako Kabković kasnije piše — ali da je jako oslabio, no da i kao bolestnik sveudilj komponuje. Čim je Štriga saznao, da se je Lisinski malo oporavio, pozove ga u listu od 23. studenoga kući, savje-tujuć mu, da ravnatelja Kittla pita, kojega glasbenoga pisca da doma uči, jer je moguće, da će se do proljeća toliko pomoći, da može natrag u Prag i tamo položiti izpit. Uz to ga je zaklinjao, da sve svoje knjige i »note« sobom uzme, pa mu je kako prije, tako i sada novce za put poslao. Liečnik Lisinskoga dr. Tichy, koji ga je bezplatno liečio i veliki mu štovatelj bio, nije ga medjutim jošte na put pustio, već istom mjesec dana kasnije. Oko božića (1849.) dodje Lisinski u Zagreb, te odsjedne opet kod Štrige, gdje je sve do konca svibnja (1H50.) ostao i prilično se dobro oporavio. U to vrieme uglasbi Lisinski Preradovićevu pjesmu »Tugu«, sastavi glasbu za igrokaz »Zapisnici djavola«, prepiše prvi čin opere »Porin« na čisto, skicira krasnu svoju orkestralnu idilu »Der Abend«, te sudjeluje u nekih koncertih.1 1 Časopis „Slavenski Jug* piše u 4 broju od o. siei'nja 1850. „Naš mladjalini (ta prešao je tada .'10. godinu!) nade puni umjetnik Lisinski bavi se od nekog vremena ovdje medju naini. odkako se je morao nemoći i bolesti radi iz Praga vratiti gdje nui oštri zrak nije prijao, da se malo na našem biažijem zraku okriepi i oporavi, a ovom sgodom sklonio «e je ravnanje sutrašnjega koncerta ua se uzeti." 106 Izim toga izabrao je od svojih čeSkih popievaka, uglasbljenih u Pragu, šest njih, dodade češkim tekstovom hrvatski prievod, te ih posveti gosp. Ambrozu Vranicanu. Popievke ove dao je kasnije u Pragu Štampati na vlastiti trošak pod naslovom: »Šestero českvch pisni«. Koncem svibnja god. 1850. spremi se Lisinski na novo na put u Prag, kamo je ovaj put rado iSao, znajući, da tamo dugo ostati ne će, no ipak je rekao, da je to posljednji put i da ne će viSe nikamo, položio izpit ili ne, dobio diplomu ili ne, jer da se je prijateljem za volju dosta već žrtvovao. Došav u Pag pripravljao se je marljivo za izpit, a joS je marljivije radio na operi »Porin«; Striga je pako, kako je obećao bio, otiSao banu Jelačiću moleći ga, da se zauzme za Lisinskoga, ne bi li ga u konzervatoriju k izpitu pustili. U listu od 11. kolovoza 1850. javio je Striga Lisinskomu, da je ban radi njega pisao knezu Kamilu Rohanu, tadanjemu pokrovitelju pražkoga konzervatorija, te je Lisinskomu poslao prepis toga lista, koji je ovako glasio: Vaša Svjetlosti! Moje nastojanje, da se umjetnički rad u mojoj domovini Sto više razvije, ponukalo me je, da Vašu Svjetlost ovim umolim za dobrohotno posredovanje. — Ovdješnje jedno rodoljubno družtvo poslalo je prije nekoliko godina mlada čovjeka, po imenu Lisinskoga, koji je za glasbu izvanrednimi svojstvi nadaren, a već se je i u Zagrebu dovoljno pripravio, u Prag, da se tamo na staležkom glasbcnom konzervatoriju naobrazi u višoj glasbi. Lisinski je u Pragu na početku svojih nauka prekoračio normalnu dobu, propisanu za konzervatorij, te se nije mogao primiti u taj zavod, nego se je dao na glasbenu nauku u Pragu kano privatist pod vodstvom gospodina ravnatelja Kittla. Sad se njegovo naukovanje pr-miče kraju, te on želi na pražkom konzervatoriju položiti izpit, jedno, da bi posvjedočio uspjeh svojih nauka, drugo, da sebi steče umjetnički glas svjedočbom prema svome znanju od priznato vrstna učevnoga zavoda, koji je 107 pod visokim pokroviteljstvom Vaše Svjetlosti. Kako sam pak saznao, Lisinskomu, kao privatistu, ne dopusta ravnateljstvo konzervatorija, da taj izpit položi, i to me je ponukalo, da se s vrućom molbom obratim na Vašu Svjetlost, da biste blagohotno udesili, da se Lisinski, od čije nauke i sposobnosti zemlja naša mnogo očekuje, pusti k izpitu na tamošnjem glasbenom konzervatoriju, te da mu se o tome dade običajna diploma. — Mislim, da će neposredno ravnateljstvo toga zavoda u to ime u najnovijih odredbah vladinih glede slobode nauke i naučanja naći dovoljnih temelja. — S veseljem prihvatam ovu priliku, da Vašoj Svjetlosti dokažem podpunu svoju odanost i visoko počitaqje, s kojim mi je čast ostati Vašoj Svjetlosti vazda odani1 U Zagrebu dne 11. kolovoza 1850. Jellačić m. p. FZM. Ban. 1 Eucr Durelilauelit! Dio Sorge Ilir die miiglicliste Entialtung kllnstloriscber Ifcstrebungen in mniner lleiinath reranlasHt tnicli, mit cincm Anliegon Huer Durclilauelit gtltigcn Kintluss in An-sprurli zu lielimcn. — Kiti hiesiger l'atrioten-Vcrein bat vor einigen Jaliren einen Ilir dio Tonkust mit den lierrliehsten An-lagen begabten nnd seliou in Agram liinlitnglicli vorberr.itctcn jnngen Mami. Namens Lisinski, in der Absicht naeli Prag ge-scliiekt. um ilm dmselbst am stMiidiselien Miisik-Cunservatoriuin in der liiiheren Tonkimst ausbilden zu lassen. — Lisinski bat zur Zeit seines Stui'.icnanlaiiges in Prag das Utr das Conserva-torium vargeseliriebene Normalalter llberseliritten, umi komite iu dieso Anstalt iiielit anfgenommen werden, sonilern vvidmctu sirh den inusikaliselieii Studien dasellist als Privatist unter Leitung des llerrn Direktors Kiti i. Kuii geht aeine Stndienzeit zu Kude, nnd er vviinscbt die Prttfung am Prager Musik-Conservatorium abzulegen, um einerseits sieli ttber den Erfolg seiner Studien legitimiren. anderseit aber dureh ein seinen Kenntuissen ■■ntsprc chendea Zeugniss dar unter Eucr Durelilauelit lioliein Protektorat steliendeii anerkannt tllrlitigen Lcbranstalt seinen Kuf begrltnden zu kFran- 115 tiško\vi Antonjowi Hrabčti z Kolowrat«, u kojoj je zbirci mnogo šta zabilježio. Uslied ove studije poznavao je osebine češke glasbe bolje nego ma koji tadanji češki glasbotvorac ili teoretik. No uza sve to ipak se nije mogao posvema dovinuti do glasbene samostalnosti i slobode, a tomu je kriv bio pritisak pražke glasbene škole. Često je znao Lisinski pripoviedati, da bi se rado htio n. p. u »Porinu« tu tamo više izraziti na slavjanski, ali da se je pobojavao, da ga obćin-stvo ne će razumjeti i da će naići na veliki odpor kod svojih učitelja pa i kod same kritike. Što je Vraz predmnievao, da bi mogao Lisinski u Pragu izgubiti prirodnu svoju prostotu, nije se hvala Bogu izpunilo, ali se ipak može opaziti u njegovih glasbotvorih iz pražkoga doba, da je pražka njemškutarska škola mnogo onoga hrvatskoga izbrisala ili bar oslabila, što je prije u sebi imao, dok još nije okusio bio nenaravno voće njemačke glasbene mudrosti. Prava je dakle sreća bila, što se je Lisinski tih veriga riešio, te u Hrvatskoj — sada kao zrio muž, i naobražen i izkusan umjetnik — opet tamo nadovezao, gdje je godine 1847. glasbenu svoju slobodu prekinuo bio. IV. Li: nsic: a :uć'::n: jrcr:zi co a snjii njiik: poieifa a fortojiaia. — Listati! a Bistri:', sa ed-sek:. — I;clatacat Lfsiislces eoi. 1861. 11852. — OSasivši to ;ilcra pcili glasi: z:mcU Li:it:ii jci. 1853. n-o:to sadlosoga isslaltaata, što i doli-o as 3C0 fer. godišajo plaće. — l"c-saiGTel^aa svojim it:a;ia samci! a lelema gcd. 1853. a;'c:t: lctu:/.cgi iktiua, al:. gas: dobij ?. — Lisfnstl clcll ci cačic:, aglatli um siti opiclo i tare 31. intsja 1854. — BJogova glaslona :-:a-:iisa. — 31asl:ai dat Lis!s:leg;. Visinski nije mnogo igodnosti doživio u vrieme svog 'Aji naukovanja, ali sve to nije ništa bilo prema opornu, što je u trećoj periodi svoga života izkusio u domovini. Vraćajući se god. 1850. iz Praga u Zagreb, nadao se on, Striga. pa čak i ban Jelačić, da će zagrebački glasbeni zavod Lisinskoga imenovati učiteljem i ravnateljem uz primjerenu plaću. Nu to se nije sbilo, jer ako ga je ban i preporučio ravnateljstvu, ipak nije mogao izhoditi imenovanje; zavod je bio privatan, što je i sada, nije dakle stajao pod uplivom vlade. Ali pošto se zavod ipak nije usudio prkositi banovoj želji, to je ravnajući odbor sastojeći od ljudi, koji zazirahu od svakoga razvijanja i napredka hrvatske glasbe, zaključio (god. 1851.) Lisinskoga imenovati nadzirateljem glasbenih škola bez plaće. U tom svojstvu služio se zavod Lisinskim što je bolje mogao, naloživ mu, da sastavi škelska pravila (>Instruktion fiir die Tonschule des Agramer Musikvereines« J, da škole valjano uredi i nadzire, da koncerte i mise ravna i koješta drugo, računajuć na to, da će Lisinskomu napokon ipak dosaditi takvo službovanje, te će se sam zahvaliti. Ali kad odbornici vidješe, da Lisinski ostaje i bez plaće na svom mjestu, počeli su potajno rovati protiv njega, služeć se ovim ili onim učiteljem zavoda 117 za plemeniti taj posao. U Li jinskovoj ostavštini našao .sam koncept listi, u kojem piše: »Bszobraznost učitelja N . . . ., koji se usudi značaj moj ne samo pred članovi (odbora) uvriediti, nego time i čitavoj mladeži neposlušnost posredno ucjepljivati, jer ne samo da je 29. stuienuga (1852.) nepo-zorno prama meni postupao u školi pred učenicima, već me je jošte i porugljivim usmjehom zapitao, šta da sam ja kroz godinu tako važnoga učinio......« Da pako čitatelj ne misli, da je ta uvreda samo utvara Lisinskoga bila, navesti ću ovdje rieči njegova biografa Josipa Vranvezana, koji je u »Češke perlć« ovo pisao: »Nado, koli si okrutna, kad nas varaš! Ubogi Lisinski! Od onoga časka, kad se je povratio u domovinu, ne dočeka više sretnoga dana; sve njegove zamisli razbiše se na čvrstih zaprekah, na koje je u domovini naišao. Nekoliko je godina promienilo domovinu, promienilo je ljude, promienilo njihove misli i nakane. Lisinskovo nastojanje o utemeljenju narodne glasbene učione i narodnoga kazališta, gdje bi on živo djelovati mogao, ostade bez odziva, bez padpore, ono ostade puki, sladki san, puka krasna zamisao! Započe koncertovati u Zagrebu, g ije se je mnogo njegovih komada izvadjalo, ali — slabo su se koncerti polazili. Zamišljao je mnogo toga, ali uspjeh bješe uvieke — nikakav«. Oosp. Štriga, koji je takodjer nekoliko crtica iz života Lisinskoga zabilježio, piše: »U Zagrebu je l/sinskoga posve i sveudilj udes progonio; postao je kod glasbenoga zavoda bezplatnim inspektorom, ali i tuj su bili nezahvalni prama njemu i rovali protiv njega što su godj bolje mogli, što ga je vrlo žalostilo. Tada je počeo poučavati na l'ortepianu, da time život spasi, ali to je za njega pretežko bilo osobito po zimi, jer je uviek bolovao.« (ilede toga piše gosp. škender Kabković u crticah predanih meni: »Mjeseca prosinca god. 1852. dodjoh iz Kieke u Zagreb, da tuj božićujem. Sutradan sukobim se s l.isinskim na uglu, kojim se zaokreće desno u Mesničku ulicu, a lievo 118 u Ilicu. Zagrlivši se, upitam ga za zdravlje (a vidio sam ga slabušna) i kamo će sada tom poledicom. »Ah moj dragi Škendere, pitaš me, kamo ću? Idem gore u Mesničku ulicu, da si zaslužim cvancigu.« — »»Govori jasnije, jer te ne razumijem!«« Na to će on: »USim ti gore djevojčicu »abc« na klaviru; za to mi se plaća za svaku uru cvanciga; sada razumiješ.« — »»Razumijem podpunoma, ali pitam, zar ti nisu mogli domorodci naši drugo šta priskrbiti nego te pustiti, da kod tvoje tjelesne slaboće tim načinom svagdanji kruh zaslužuješ?«« — »Znaj, dragi brate, — odvrati Lisinski — ne samo da se nitko za me ne brine, već su mi pridošlice glazbenici naši i za tu zaslužbu jalni, te tvrde, da ništa ne znam, najmanje pako koga poučavati. A kod glasbenoga zavoda voljeli bi danas nego sutra, da odem, a ipak sam zavod na noge podigao, izradio pravila družtvena i pravila za škole te uredjujem, nadzirem i vodim škole bezplatno. Kao da su se svi u Zagrebu proti meni zakleli, a ja ti, brate, radim, te ne želim ništa drugo nego da narod naš u umjetnosti napreduje. Ali dosta o tome, hvala ti liepa, dragi Škendere, što si me do ove kuće dopratio; na skoro ćeš od mene nešta čuti, čemu se ti valjda veseliti ne ćeš, ali za stalno će se radovati naš glasbeni zavod.« Tako se razstadosmo, a ja mišljah u sebi, ako taj čovjek u zdvojnosti svojoj šta počini, imat i će (oiodobni) mogućnici domorodci na svojoj di>ši krasni taj duh i plemenitu tu dušu.« Bivši Lisinski god. 1851. na odmoru kod svoga zaštitnika župnika i opata Krizmanića u Bistrici izhitri pri objedu slovački rodoljub Zechenter pjesmu na uspomenu na Bistricu u Hrvatskoj: »0 Bistrica premilena« te ju predade pisanu olovkom opatu. Pročitav ju starac Krizmanić reče prisutnomu Lisinskomu: »Umjetniče moj, napravi napjev na tu pjesmu, ali po slovačkom tipu, jer je i tekst slovački!« — Lisinski ustade, uze svoju lindžu s crnom kafom, te ode u drugu sobu. Nakon pol ili tri četvrta sata vrati se, te predade Kriz- 119 maniću, koji je kao i ostalo družtvo jedva opazio, da se je Lisinski udaljio bio, gotovu popievku za jedno grlo uz glasovir. Kasnije pjevao je nekom zgodom gosp. Štriga tu popievku kod zagreli. naslovnoga biskupa Moyses-a (po rodu Slovaka) u prisutnosti velikoga župaca Peči-a i drugih Slovaka i Hrvata. Biskup reče: »Kad ne bih izvjestno znao, da je tu melodiju komponovao Lisinski, okladio bih se, da potječe iz Karpata, te da je pučki napjev.« Ovu pako izreku ne treba uzeti za puki komplimenat, jer je Lisinski u (oj melodiji slovačku žicu zaisto jako dobro pogodio. Početkom godine 1852. uglasbio je više crkvenih pjesama za sv. misu, prodiku i dmge svečanosti, te ih posveti preuzv. gosp. biskupu Jos. Jurju Strossmaveru, što proizlazi iz lista pisanoga Lisinskomu u Djakovu dne 21. ožujka 1852. po dru. Brliću: »Štovani gospodine! Dični narodni umjetniče! Na štovani Vaš list od 20. pr. nj., koji sam biskupu proštio. inam Vam od njegove strane odgovoriti, daće mu neizmjerno milo biti, primiti posvetu napjevA za misu, prodiku i druge svetčanosti u narodnom duhu tako, da se i crkvenost time u obzir uzme. Čim dakle budete pripravili Vaše sastavke, molit ću, da ih priobćite men>, pa ću ih ja pokazati presv. gosp. biskupu, koji u podupiranju umjetnosti, osobito gdje se ista slaže s istinami vjere, u kojoj je on biskup, najveću nasladu žitka svog nahodi. Ostajem s odličnim štovanjem Vaš iskreni dr. Brlić.« Iza tako povoljna odgovora na upit Lisinskoga nije dvojiti, da je Li-inski crkvene svoje popievke sgotovio, na čisto prepisao i preuzv. gospodinu biskupu i poslao. Kako je vidjeti iz pregleda II. Lisinskovih glasbotvora, posvetio je svoja djela raznim osobam stranom iz počitanja ili zahvalnosti, stranom u nadi, da će time odlikovane ljude sklonuti, da za rjega šta učine. Dragutina pl. Klohučarića — tada dušu glasbenc ga zavoda — odlikovao je dapače čak i dvaputa (vidi u pregledu br. 51. i br. '19). Koliko je Lisin 120 skomu ljubezna ta pažqa koristila, čut ćemo dalje; ovdje ću samo napomenuti, da je Klobučarić — htijuć samo sebi odane ljude u zavodu imati — u glavnoj i javnoj jednoj sjednici rekao: »Dajte mi m'ra s Fuksom, tii on ništa ne zna«, koje je rieči pokojni sveučilištni profesor Armin šrabec sam čuo i u crti-cah za Štriginu biografiju (rukopis nalazi se u mene) zabilje • žio. Uz takvo malo dostojno postupanje lako je tada pojmiti, zašto je Lisinski posvetu na OfTertoriju (vidi br. 88.) srditom rukom izbrisao. Iste godine glasbotvorio je mazur za glasovir, objelodani ga štampom te ga posveti banici Sofiji Jelačićevoj. Na to je dobio Lisinski dne 19. travnja 1852. list pisan u ime banice po adjutantu majoru Kottasu, glaseći ovako: »Štovani gospodine! Njezina preuzvišenost banica dala mi je nalog, da Vam za izkazanu pozornost posvetom Vaše skladbe izrazim visoku njezinu zahvalnost, te Vam ona u privitku Šalje malu naknadu za troškove, što ste pri tom imali. Pri-hvatam ovaj povod, da se s osobitim počitanjem nazovem Vaše blagorodnosti odani sluga.«1 U godinah 1851. i 1852. glasbotvorio je Lisinski razmjerno mnogo, uzme li se u obzir, da je kod glasbenoga zavoda dosta posla imao i još privatne lekcije davao, a da su mu ljudi širom zemlje kojekakve komisije naprćivali, držeći, da je on kao glasbeni prvak dužan to sve vršiti. Tako mu piše dne 18. travnja 1851. gosp. Ambroz Vranvczanv, da mu napiše ili prepiše za njegovu kćerku hrvatske komade za glasovir. — (iosp. Oertl moli ga u listu od 12. i 25. svibnja 1851. za preporuku, da dobije učiteljsko mjesto na glasbenom zavodu. Oertl bješe zaisto i namješten, a Li- 1 „Geebrtcster Ilerr! Iliru Excelleiu die ISanin liaben micb bi-aunragt fllr die durcb Dcdiziruiig Ihrer Composition bowiesene Aufmi-rksainkeit llocli iliren Dank auszudrllcken, und sendet Iluieii im Anscblusse citicii kiciiii-n Krsatz der dabei gebabtcii Auslageu. Icli bentitzc dieseu Anlass inich mit besonderer Acli-tung zu nennen Euer Wohigeboren ergebenster Dioner." 121 sinsVi — — ne. — Hauska iz Karlovca piše mu dne 26. lipnja 1851. da »in dieser von Gott Apollo verfluchten Stadl« Koekert s koncertom uspjeti ne će, zato neka i ne dod|je. — Janko Zazanić iz Hieke javlja dne 20. srpnja 1851. Lisinskomu, da je uslied njegove (Lisinskove) pismene preporuke u pomoć bio gosp. Adolfu Koekertu, te da je K. svojim koncertom, u kojem je bio i ban Jelačić i banica, krasno uspio. — Župnik Vernak piše mu dne 30. riyna 1851., da mu 8ajje: »Novo slavonsko kolo«. — Franjo Kiegl umoli ga u listu od 4. sicčnja 1852., da mu priskrbi engagement kod opere za drugoga ili trećega tenora. — Župnik Pavao Stoos zahtieva dne 3. srpnja 1852. od njega, da mu pošalje sve njegove (Stoosove) pjesme, koje je on (Lisinski) ili tko drugi uglasbio. — Drag. pl. Klobučarić poziva Lisinskoga dne 8. 1852., da se skrbi za zabavu namienjenu preuzv. banici. — Biskup Ivan Kralj (tadanji predsjednik glasbenoga zavoda) piše dne 23. rujna 1852. Lisinskomu, neka sazove skupnu sjednicu radi sjajnoga dočeka Njeg. Veličanstva cara i kralja Franje Josipa I. i neka za tu svečanost shodne predloge učini itd. itd. Za čudo je pako pri tom to, kako svi ovi ljudi nisu mogli pojmiti, da Lisinski ne može živjeti niti od samoga zraka niti od njihovih komisija. No prava mi je zagonetka, što nisu Lisinskoga izabrali u kazalištni odbor, a ipak je bilo u tom odboru nekoliko prijatelja Lisinskovih, tako gg. Ambroz Vra-nvczanv-Dobrinović, M Priča, dr. Demeter, Ivan Kukuljević, Stjepan Firmin, N. Mallin, Pavao Hac i Vaso Mraović. Uslied toga što nije bilo u odboru glasbenog kojega strukovnjaka, radio je tadanji ravnatelj talijanske opere g. Scalari. što mu se uzhtjelo, te je doveo u Zagreb operne pjevače i pjevačice, koji su pjevačku umjetnost upravo na ruglo stavljali, kako je to čitati u 20. broju »Nevena« od god. 1852. Neka gospodja pripoviedala mi je, da je Lisinski bio vrlo miran i razborit čovjek, no jednom da ga je vidjela i 122 to 1. listopada 1852., tako razdražena i razljućena, da se je bojala, da mu ne bi kap pala ili da ne bi čak poludio. Uzrok te razdraženosti bio je ovaj: Lisinskomu bješe naloženo od predsjedničtva glasbenoga zavoda, da sakupi veliki pjevački zbor, te da s ovim zborom uvježba carevku, koja bi se imala pjevati pod njegovim ravnanjem dne 2. listopada (1852.) prilikom sj{ijnoga dočeka Nj. veličanstva cara u Zagrebu. Lisinski zamoli veliki broj pjevača, da sudjeluju, te uvježba s njimi carevku, a izim toga komponovao je za tu svečanost kon-certnu overturu za veliki orkestar. U posljednjem trenutku odlučio je redatelj svečanosti, da ne će tim zborom ravnati Lisinski nego gosp. S . . . . Nije dakle čudo, Sto je Lisinski uz takav mučenički život tjelesno sve viSe slabio i duSevno očajavao. Sve njegove jadikovke, da mu narod u pomoć dodje, svaki patrio-tički poziv, pisan po kojemu rodoljubu na gradjanstvo. na velikaše i bogataše, ostao je bezuspješan. Zato se je Lisinski dan i noć borio zamišlju, ne bi li se posvema odrekao hrvatske glasbe, koja je kriva bila svoj njegovoj nesreći, Borbu ovu vjerno opisati bio bi zahvalan predmet za romanopisca, jer prisiljen biti, da se razstaneš zbog materijalne oskudice s umjetnošću, za koju si živio, koja ti je jedina misao bila, te koja je zauzela sve čuvstvovanje tvoje, mnogo je veća bol, nego kad te okrutnik prisili, da ostaviš prijatelje, domovinu i narod tvoj, te da podješ u sužanjstvo. To je dakako težko onim shvatiti, koji nisu nikada kušali slasti Apo-lonove muze, u kojih grudi nije nikada zaplamtio žar poezije, jer ovi i ne mogu pojmiti, šta će to reći, htjeti za svoj narod raditi, pripravljati se za taj rad kao prorok u pustinji, dok ti sav sviet po*vjedočava, da te je Bog za to stvorio, te da si vrstan za napredak tvoga naroda šta učiniti. Tako se je borio naš l'rometej dugo i dugo, a čim duže tim strasnije, dok na jednom — bilo je to baš na novo ljeto godine 1853. — ne baci s očajanom odvažnošću umjetnosti 123 rukavicu razmirice uz zavjeru, da od sad o njoj, koju je toli ljubio, ni čuti više ne će. A to je ono bilo, Sto je gospodinu Ffebkoviću natuknuo bio. Iz žurbe, kojom je Lisinski sastavio molbenicu svoju za mjesto sudbenog auskultanta, vidjeti je, da se je samoga sebe bojao, da ne bi podlegao slaboći srca svoga, i svojoj se konačnoj odluci iznevjerio. No on je zavjeru svoju muževno ma i težko održao, ne napisav od ovoga dana ni kajde više izim---svoje opielo. Molbenica njegova na bana glasi evo ovako: »Preuzvišeni Bane! Gospodine najmilostivniji! Uslied razpisanog po Vašoj Preuzvišenosti pod 12. prosincem pr. g. natječaja, kojim se četiri prazna mjesta auskultanta kod vis. c. kr. banskog stola nadopuniti imadu, pokorno podpisani. — na koliko bi sposobnosti njegove priloženimi pismi dokazane rečenoj službi odgovarale — usudjuje se time za milostivo podieljenje jednog od napomenutih u poniznosti prositi, i u tu svrhu prilaže: Pod A krstni list, pod H i C svjedočbe vrhu dovršenih pravoslovnih nauka, pod 1) i E svjedočbe vrhu sposobnosti u okrug pravničkog poslovanja zasjecajućih; — uslied kojih dokaznica. kako viditi jest. pokorno podpisani neprekinuto od davna položene bilježničke zakletve do jeseni god. 1817. polag mogućnosti nadležeće sebi dužnosti izpunjivao jest u trih jezicih naime u hrvatskome. latinskome i njemačkome. kojih temeljitu znanost si kao djak pribavi, i zajedno kadra očituje dovoljne prevode iz češkog i francuzkog u prijašnje jezike obavljati moći. Pod F. Visoko dozvoljenje glede promjene svog imena, pod (i javnu svjedočbu vrhu svog moralnog ponašanja u družtvencm životu; pod II i I dokaznice vrhu svog bavljenja u Pragu od god. 18-17. do IbaO., — kamo njega po-slaše domoljubni zaštitnici radi izobraženja na polju umjetnosti. Manjkajuće ipak vrieme u ovih trih godinah proživio jest podpisani radi slabog svog zdravlja povratkom u domovinu. 124 kamo se na savjet Ijekara vratiti morade, kano što privatno pismo pod K dokazuje. Što se svjedočbe tiče, da je u broj prUežnih bilježnika vis. banske stolice god. 1842. na rok sv. Stjepana opisan, ima podpisani u poniznosti javiti, da će takovu, odmah kako ona njemu od vis. c. kr. banskog stola — kamo već toga radi molbenicu svoju podneo jest — podieljena bude, ostalim svjedočbama pridružiti. Ostalo vrieme od god. 1850. mjeseca rujna sve dosad živi podpisani, da poštenim načinom uzdržat se može, toli skladbom, toli podučavanjem u umjetnosti glasbe. Videći ipak, da i uz najstalnije uztrajanje ni najma-njeg izgleda za osiguranje svoje budućnosti tim kruhom u domovini svojoj dočekati ne će, vrućom nadalje željom napunjen, da i u buduće ovdje ostane, sluteć zajedno, da će moći — ako mu Preuzvišenost Vaša mjesto auskultanta kod vis. c. kr. banskog stola milostivo podieli — pokorno podpisani nadležećoj sebi dužnosti svom revnošću i marljivošću iz svih sila vjerno i točno odgovarati: opetuje najpokorniju ovu svoju prošnju s tom vrućom željom, da siromašan položaj u vlastitoj domovini osamljenog (I) milostivo pogledom Vašim usrećiti i budućnost njegovu — inače zaisto žalostnu — (1) od nasilja tamnog udesa velikodušnom Vašom otčinskom rukom obraniti blagoizvolite. — Time ostajem s dubokim i neporušivim si rahopočitanjem — U Zagrebu dne 5. siečnja 1853. Preuz-višenoiti Vaše najpokorniji sluga V. Lisinski.« Prilog pod D. glasi: »Svjedočba. Podpisani time priznajem, da g. Vatroslav Lisinski kao prisežni bilježnik visoke banske stolice kroz cielo vrieme njegova poslovanja u toj struci, od godine 1842. do godine 1847., sve njemu po meni povjerene pravničke poslove što najtočnije i najbolje na moje podpuno zadovoljstvo obavljao jest, te ovom svjedočbom, na koliko ona njemu za preporuku u buduće služit bi mogla, njegovu 125 hvale vriednu revnost, točno i pravedno upora vljenje u okrug pravosudja zasjecajućih zakona u izvrSivanju povjerenih mu pravničkih poslova sa pripravnošću tvrdim i jačim. — Vje-koslav Lipovčić, mjenbenog i zemaljskog karlovačkog suda privr. predsjednik.« Prilog pod G. glasi: »Od poglavarstva glavnog kralj, grada Zagreba s ovim službeno priznaje se, da Vatroslav Le-sinsky(l), inače domaći gradjanski sin, pošto bi nauke ovdje izučio, čez cielo vrieme svog u gradu ovim od mladosti bavljenja sebe mirnog, poslušnog i čednog tako izkazao je, da glede njegove ćudorednosti ništa spolom opaziti se ne može. dapače ov u obziru svog moralnog života i zaslugil, koje svojum redkum umjetnošću u skladnoglasu za čitavu domovinu stekao, vsaku preporuku punom mjerom zaslužio. — U Zagrebu, dne 3. siečnja 1853. — Načelnik Kamauf m. p.«1 Po banovoj odluci od I!), travnja 1853. postade Lisinski sudbenim privremenim auskultantom sa 300 Tor. godišnje plaće, kako se to iz sljedećega razabrati može: »Visoko ministarstvo pravosudja odlukom dne 10. o. m. br. 4!)5I pronašlo je Vas privremenim auskultantom sa pripomoću od 300 for. u području ovoga c. kr. banskog stola pod uvjetom imenovati, da u roku od dviju godina praktični sudački izpit podnesete. Što Vam se ovim ravnanja radi na znanje daje s dodatkom, da je predsjedničtvo banskoga stola pronašlo Vas c. kr. zemaljskom sudu zagrebačkom za službovanje pridružiti, i da se uslied toga na mjesto Vašega budućeg zvanja odmah spremiti, radi položenja pako zakletve kod predsjedničtva banskog stola javiti imate. — U Zagrebu, dne 19. travnja 1853. — Jellačić, ban m. p.«1 1 Ova tri ovdje navedena spisa nalaze so u arkivu grada Zagreba. 1 Ovaj se spis nalazi u štriginoj zbirci dotično u I.isinskovoj ostavštini. 126 »To je dakle bila« — uzkliknu Aug. Šenoa pun srčbe u 35. br. »Vienca« od god. 1879. — »ta obilna mjera sretne budućnosti! Ali tada je trebalo novaca za političke žandare i uhode; skladatelj hrvatskih davorija bio je eo ipso revo-lucionarac i pogibeljan čovjek.« 0 Lisinskovom imenovanju za auskultanta izrazio se je »Neven« u 21. br. od god. 1853 evo ovako: »Prije nekoliko nedjelja čitali smo u »Pravniku« medju inimi sada imenova-nimi auskultanti i ime našega rek bi jedinoga glasbenoga umjetnika g. V. Lisinskoga. »Pa dobro«, reći će tkogod. »ta hvala Bogu, što je naš čovjek, domorodac, stekao službu.« Dakako da je dobro, ako čestit čovjek dobije službu, nu naopako po nas, što med svimi našimi velikaši i bogataši ne ima ni jednoga, koji bi jedinoga našega umjetnika (pod ovim »jedinim« ima se samo razumjeti: jedini operni glasbotvorac, jer je tada u nas bilo još i Livadica i drugih glasbotvoraca. Opazka piščeva.) podupirao, da se mora s raz-cviljenim srcem razstati sa svojom vjerenicom vilom umjetnicom. Nu reći će možda tkogod: »Ta može g. Lisinski i kao činovnik ostati umjetnikom, pa za ovo ima i kod nas dosta primjera.« Može biti diletant umjetnički, nu ne može živjeti samo za svoju umjetnost, kao što živi zatravljeni lju-bovnik za svoju milu vjerenicu. Tko pozna današnju službu, a osobito pravosudnu, tko zna. da je naše pravoslovne sasvim novom pošlo stazom, taj zna i to, da mladi čovjek mora dan i noć raditi i učiti, ako hoće da uspije. A kad činovnik dodje kući iz ureda, umoren od napetoga dnevnoga posla, to traži samo zabavu; i Lisinski će se zabavljati svojom umjetnosti, nu može biti samo zabavljati; to će njemu dakako ugoda biti, ali hoće li narod odtuda kakvu korist imati? Što je njega briga za narod, kad se narod ne brine za njega! Ovo je tužan al pravedan odgovor. Nu što ćete tim člankom ? Vi ovako ne ćete popraviti, što je pokvareno. — Ako ništa drugo, a mi hoćemo da kažemo narodu jade njegove, ne bi 127 li se nasla duša milostiva, koja bi se smilovala — ne umjetniku našemu — nego samomu narodu, da mu ne bude sramota, ako mu propadne jedini glasbeni umjetnik.« Svakomu se ovdje namiče pitanje, a gdje je Štriga bio? zašto je on to sve mirno gledao? Ili je možda i on svoga prijatelja Lisinskoga hotimice zanemario ili njega se čak odrekao ? Ni jedno ni drugo. Štriga i mlada mu supruga bijahu od početka godine 1852. u lieču kamo ih je biskup Schrott poslao, da se oboje naobrazi za operne pjevače, davši im u to ime do 7.000 for. podpore ma i ne na jedan put. Oboje podučavao je u lieču u umjetničkom pjevanju glasoviti ta-ljanski maestro Mateo Salvi, a operne partije uvježbao ih je na glasu učitelj i komponista nekih u svoje vrieme obljubljenih njemačkih popievaka g. Heinrich Proch. U mjesecu rujnu ili koncem kolovoza imao je Štriga u bečkom »Kiirntnerthor-Theater« pjevati pokus u svrhu engagementa, kadno dobije dne 10. kolovoza (1852.) iz Zagreba sliedeći list: »Čestiti gospodine! Zelja je obća, a naročito svietlog bana. da se prigodom boravljenja careva u Zagrebu narodna opeia: »Ljubav i zloba« u narodnom kazalištu predstavi, naravno narodnimi silami. U nadi ugodnoj, da ćete Vi u duhu VaSem narodnom i štovanju i ljubavi prema cielom narodu i svietlom banu pripravno priteći umjetnim sudjelovanjem Vašim, obraća se kazalištni odbor punim pouzdanjem na Vas s naj uljudnijom molbom, da part Obrena Vi, a Ljubicu Vaša mila supruga preuzmete. Odbor je pripravan Vaš trud i troškove time skopčane darežljivo nagraditi, i zato izvolite odmah uvjete nagradne ovamo prijaviti, i u obće odmah telegrafičkim putem odgovoriti, da li na domorodnu ovu ponuiu pristajete, i kada ovamo doći možete? — Konačno se dodaje, da ćete time jednu izmetu najžudjenijih želja svietlog bana izpuniti. Daje Vam se takodjer do znanja, da se zajedno na g. Sta-zića obraćamo, jer se namjerava openi najsvečanije izvesti, i zato će se g. Ander neposredno po svietlom banu u tu 1-28 svrhu pozvati u onom shič^u, ako bi se g. Stazie sudjelovati uzkratio ili možebit uzkratiti morao. U ime svietlog bana: Franjo Zigrović, banski savjetnik; upravljajući odbor narodnog kazališta: Dragutin Klobučarić, predsjednik.« Učitelj Salvi nikako nije htio dozvoliti, da Striga i supruga mu nauku prekine, ali Proch reče Štrigi: »Idite svakako u Zagreb; to više vriedi, nego sve pokusno pjevanje za engagement. Kad budete u Zagrebu pjevali, a jamačno se i dopali, Njegovo će Veličanstvo car za izvjestno bana zapitati, tko ste vi. Pa kad onda Vaš ban rekne, da ste Hrvat, koji se je kano vojnik borio za Austriju, pak za to i odlikovan bio, bit ćete smjesta u Beču engagirani.«1 Na to javi Striga telegrafički u Zagreb, da će za nekoliko dana on i supruga mu u Zagrebu biti, te da je već list na kazalištni odbor upravio, u kojem javlja, da će bez nagrade pjevati, no da se odbor umah pobrine za valjan zbor. Već drugi dan krene Štriga i gospodja mu na put, nu dok su na putu bili, odluči odbor drugčije, te javi Štrigi, neka ne dodje. Brzojavka ne nadje medjutim Štrigu više u Beču. Kad do^je Štriga u Zagreb, pripovjedi mu Lisinski, da je odbor već pozvao talijansko operno družtvo. koje će onu večer pjevati operu »Lukreciju Borgiju«. Pa tako je bio Lisinski i štriga zapostavljen u čas, kad su se nadali, da će im se sudbina na bolje okrenuti. Štriga se vrati opet u Beč, a Lisinski — kako smo već iztaknuli — u činovnike. U tom svom zvanju cienio se nesretnim, te je često gorke suze ronio nad nesmiljenim udesom 1 (Selicu Sie auf jeden Fali nadi Agram; das ist melir wert als allea Probesingcii aut' Kngagemeiit. VVenn Sie in Agram siu-gen und gewiss audi gefallcn werden, so wird Se. Majestiit der Kiiisor gam siclier den Banus lragen, \ver Sie siud. Und wenn dami Ilir Banus sagen wird, Sic seieu ein Kroat, der sieh als Soldat fllr Oesterreieh gesclilagen hat und dosshalb audi dekorirt wurde, so «ind Si« auf der Stelle in VVien engagirt. 12!) svojim. Zavjet njegov, da ne će sve dotle ništa glasbotvoriti, dok ne bude kao glasbenik obskrbljen, poče se malo po malo na njem samom osvećivati, uznemirujuć ga dan i noć, što je milenicu svoju ostavio. Da taj zavjet nekako sam obori, nastojao je dobiti takvu službu, koja bi mu kakvu takvu oh-skrbu pružila, i toliko vremena ostavila, da bi se mogao opet baciti u naručaj umjetnosti. U tu svrhu zamolio je dne 23. kolovoza 1853. za mjesto kotarskoga aktuara, u kojoj molbenici medju ostalim i ovo piše: »U jesen g. 1847. slušajući poziv svoje plemenite domovine i u sebi osjećajući, da je — poput svakoga drugoga — po mogućnosti dužan raditi oko njezina duševnoga napredka, prekinuo je podpisani svoju tadanju stazu, te je. da bi postigao naobraženje u glasbi, podupiran od zemlje, tri godine boravio u Pragu. Poslije toga vremena vrativši se za uviek u Zagreb, sproveo je molitelj vrieme ovčje, sveudilj se nadajući, da će prema tomu svom zvanju marljivim radom i uzi raj nos ti moći vratiti otačbini svoj veliki dug. Na taj način, da bi se mogao prehraniti, bijaše podpisani pri-nužden da poučava u glasbi; i pošto je iza mnogih neprilika uvidio, da mu je sve čekanje glede osiguranja budućega života jalovo, prihvatio je u vrieme 12. prosinca prošle godine od vis. banskoga stola razpisanim natječajem pruženu priliku, i bio je tako sretan (!!) te ga je vis. c. kr. ministarstvo pravde mi lostivo imenovalo ausknltantom. Pošto mu je na taj način bila osigurana budućnost, trsio se je, da iz svih sila zadovolji svojoj dužnosti, tim više. što se s postojanošću i srdačnom ljubavlju (?) sasvim može i hoće da posveti pravnoj struci kao svome prvoodabranomu zvanju* itd. 1 Im Herbste des Jabres 1847. der Aiill'orderung seines borbsinnigeii Vati-rlandi'-i Foljje leistend und in sirh sclber fllhlend, dass er — gleicli jedem Andern — n.n li Miiglichkeit /um gei- Knh»«: Mulnaki. f| 130 Na vladinu odluku imao je Lisinski čekati do 2. travnja 1855, dakle godinu dana i osam mjeseci, a glasila je na prosto, da je traženo mjesto drugomu podieljeno. Podpisan je Benko Lentulaj. Ova molbenica leži jod i sada sa svimi prilozi u zagreb. gradskom arkivu, jer se nije mogla dostaviti, pošto jemolitelj nepoznat. »Lisinskizagrebačkomu magistratu nepoznat?« pita Šenoa pun srčbe u 35. br. Vienca od god. 1879. »Nečuvena ironija 1 Da su bar napisali, da je tada već davno mrtav bio, ali ne, samo »nepoznat!« Dok je Lisinski jod auskultantom bio, imao je raditi u pisarni, koju nisu dali po zimi ložiti, kako to g. Štriga pripo-vieda. Tuj je dobio uslied prehlade groznicu, a iz ove je pao u vodenu bolest. Čim je Lisinski tu bolest oćutio, izgubi svu nadu, da će ikada ozdraviti, pošto mu je i majka u istoj bo- stigen Emporkommen desselljen initzinvirken vcrpftichtet sci, un-terbraeh der Gefertigte seino damaligc Laiiflinlm umi verweilte, um die liohere Ausbildug in der Tonkunst /.u erreicheu, unter-sttttzt vom Lande, drei Jahre in Prag. Nacli dieser Zeit fllr immor nach Agram zurtlckgekehrt, braclite der Bittsteller liier die Zeit zu, stets lioffend, dass er seinein nuninehrigeii He-ruf geiniiss đureli strebsames Wirken un d Aus-liarren dom Vaterlande jeno bolte Seliuld abzutra-gen im Stando sein werde. Derart, um sein Lcben fristen zu kOnnen, war ergobenst Gefertigter notgedrungon, Unterrieht in dor Musik zu erthei-len; und da er nacli ma ne li c n B ose li\verden zurEin-sicht kam, dass ali' sein \Varten hinsiohtlicli einer Siclierstellung seines ktlnftigeii Lebens lio ffnungs-los ist, orgriil' er zur Zeit des unter 12. Dez v. J. vun der holien k. k. Baiialtafcl ausgescliriebcneu Coiienrses, die siclt ilim bietende tielegenbeit, und so ward ilim das Gliiek (!!) zu Tlieil, vom holien k. k. Justiz-MiniHteriiiin als Auskultant gniiiligst er-nant zu werden. Da ilim nun aut" diese AVeise eine Zukiiufc gc-sicliert war, beatrebte er sich seiner Ptiicht mit allen KrSftcn iiaclizukommen, umsomchr. da er mit F e s t i g k e i t und innigur Vorliebe (?) sich dem IIerlitsfarbe, als seinein erstgewiihl-teu Berufe ganzlieh widmen kanu und u-ill.11 itd. 131 lesti umrla god. 1853, no ipak se obrati pismeno u Berlin na liečnika, tada na glasu čudotvorca, dra. Maritza Stiehrl-a. Po propisu liečnika načinio si je Lisinski »križaljke ili bolje rekuć koledar, u kom j je napisao svaki simptom, koji se pojavio na njem po danu ili po noći, a po ovih bilježkah liečio ga je pruski taj »pustolove više od pol godine, ali dakako bez uspjeha. U svakom je listu Lisinskomu obećivao, da će na skoro podpunoma ozdraviti, te da će mu honorar dvostruko vratiti, ako se ono ne obistini, za što on glavom jamči. Uz sve ovo jamstvo opazi ipak Lisinski, da mu bolest od dana do dana na gore kreće, te zamoli zato ovdješnjega liečnika dra. Zlatarovića, da ga lieči. Zlatarović opazi umah, da tu pomoći ne ima, no učinio je, što je samo mogao, da mu bar donekle ublaži boli. Jednom reče l/sinski zaručnici svojoj, koja ga je do smrti požrtvovno dvorila, i koja i sada (god. 1887.) jošte živi: »Vidim već, da se moje tri želje izpuniti ne će. Želio sam majku svoju kod sebe imati te ju uzdržavati, tebe — milu moju — za ženu uzeti i operu »Porin« vidjeti predstavljenu. Htio sam mnogo i liepoga stvoriti na polju hrvatske glasbe, a ćutim u sebi, da sam i sposoban za to, ali domorodci naši ostaviše me nekako na pol puta. Poslije moje smrti možda bi mi pomogli, al će biti kasno !< Zaručnica njegova pripoviedala je i to, da su mu prijašnji prijatelji u bolesti njegovoj od veoma slabe pomoći bili: jedini gosp. Vrba (bivši računarski savjetnik) da je nešto doprinesao za njegovu ohskrbu. Oskudica novčana bila je često takva, da nisu ni prebijane pare u kući imali. Ta nevolja natjera zaručnicu Lisinskovu, da osobno banicu groficu Jelačićku umoli za podporu. Binica se smiluje, pošalje l/sinskomu dvadeset i pet dukata, te mu dade poručiti, da može svaki dan kod njezinoga kuhara zat-ažit. jela, koja žđli i koja mu prijaj a. Nekoliko dana prije smrti zavapio je naš bolnik: »Štriga, Štriga, gdje si ? Ta ti si mi toliko puta pomagao, daj pomozi 132 mi i sada!« Ali Štrige nije bilo. On se je povukao u svoj posjed »Okrugljak« baveći se vinogradarstvom, ne htijuć od glasbe ništa ni čuti, niti koga iz grada vidjeti ili u grad doći. Malo zatim zaiSte Lisinski od zaručnice svoje sv. pismo u njemačkom jeziku Čitao je viSe od pol ure u njem, a tada reče, da želi papira za kajde i olovku. Ona mu dade, Sto je želio, a on uglasbi ležeći u postelji popievku za mužki četveropjev na tekst: »Jeder Mensch muss sterben« (svaki čovjek mora umriet), uzet iz svetoga pisma. SvrSiv popievku naloži zaručnici, da mali taj četveropjev predade g. Lichteneg-geru s primjetbom, da je Lisinski želio na samrtnoj postelji, da mu se pri pogrebu ova popievka odpjeva. Pripravljen tako na smrt i primivši sveta otajstva izdahue dušu svoju dne 31. svibnja 1854. u naručaju svoje zaručnice i u prisutnosti vjernoga prijatelja Vrbe i brižnoga liečnika dra. Zlatarovića, dokončav bezradostni svoj život u 34. godini dobe svoje. .Sprovod mu bijaše vrlo jednostavan. Četiri pjevača pjevahu prije spomenuto opielo, a tadanji učenik normalni, sa-danji vriedni naš glasbotvorac Gjuro Kiseuhut. nosio je pri sprovodu mali križ. Bez ikakve svečanosti i bez žalobnoga govora bijaše sahranjen na groblju sv. Boka, gdje mu počivaju takodjer i roditelji, brat i sestra. »Narodne Novine« od 1. lipnja (br. 125. od god. 1854.) i »Neven« u br. 22. posve-tiše mu liepi žalobni doziv s nekimi biografičkimi podatci. Rvo jednog i drugog članka. »Narodne Novine« pišu: »Jučer31. svibnja u jutro preminuo je ovdje (u Jurjevskoj ulici) poslije dugotrajne težke bolesti jedini naš glasbeni kompozitor gosp. Vatroslav Lisinski. Šta je u njemu naša domaća glasbena umjetnost izgubila, to će svaki znati, koji se samo iole sjeti, koliko je pokojnik neumorno radio na toj kod nas zanemarenoj krčevini, kako je od prvoga početka, što se narodnost na^a začela razvijati, pa sve do najnovijega vremena, gdje su sile njegove nepodnošljivom bolesti satrvene, izvanrednim 133 doista požrtvovanjem posvetio se promicanju više muzike. Da ne navodimo nebrojenih pjesama, što ih je stranom u glasbu stavio, a ponajviše u n a p i e v i o (to će valjda reći: ukajdio?), i koje se dan današnji, kao obljubljene, ore po svih veselih domorodnih družtvih, samo ćemo napomenuti, da su mu njegove opere: »Ljubav i zloba« zatim: »Porin«, koji je sasvim gotov i za predstave priredjen. nezaboravno u narodu našem ime ostavile, jer je on prvi bio, koji je u toj struci narodu našem ono podao, čime drugi puci u izobilju plivaju. Za moći se još više usavršiti, boravio je pokojnik, kako je obće poznato, više godina u Zlatnom Pragu, gdje je iz dubokoga izvora crpio višu nauku muzikalnu. I kad bijaše Lisinski već sasvim narodni umjetnik, kad je najviše nastojao, da stvori novu muzikalnu školu: školu slavjansku, — morao je usred započeta posla stati i cilj svojih težnja do sretnijega časa odgoditi, morao je stežkim srcem razstati se sa svojom vilom umjetnicom i novomu se zvanju pokloniti, — jer je neka obćenita letargija zavladala i nazadak nastupio. — jer se nije našao medju svim našim velikašima i bogatašima ni jedan mecena, koji bi jedinoga našega umjetnika podupirao, — jer se nije našla duša. koja bi se smilovala, ne pokojnomu umjetniku, nego i samomu narodu, da mu ne bude sramota, ako mu propadne jedini glasheni umjetnik! — Lisinski stupio je u c. kr. službu; bude imenovan auskul-tantom kod zem. suda ovdašnjeg, i iza kratkoga tudjer poslovanja sna^je ga ljuta bolest, koju preholiti ne mogaše. Da je Lisinski svoje pjesme i opere na drugom kom jeziku, njemačkom. talijanskom itd. izdavao, njegovo bi ime danas bilo slavno i glasovito po svoj Evropi, a ovako postao je žrtvom svojega rodoljublja i nezasitnosti drugih. Vječni mu pokoj!«-- A »Neven« piše: »Preksinoć preminuo nam je nakon dugotrajnoga težkog bolovanja vrstni naš umjetnik i vrli domorodac Vatroslav Lisinski. Snjim ćemo zakopati naj vruće naše 134 nade i želje za uskrsnućem domaće glasbe na temelju i u duhu narodnom. Bog bi dao, da njegove kompozicije, naime njegove dvie opere, kojima se narod naš u umjetničkom svietu ponositi može, poslije njegove smrti zapade bolja sreća i uvsženje, nego što je nesretnom umjetniku za njegova života u dio pala. Lisinski nije još navršio 35. godinu dobe svoje, te ga potajna duševna i grda tjelesna bolest već od nekoliko godina ote višemu njegovu zvanju nasred toli krasno na-stupljene umjetničke staze i u najljepšemu razvitku bogato nadarenoga i blagoga njegova duha. Laka mu zemlja!« Poslije smrti njegove svatko je htio da ima na uspomenu koji komad Lisinskovih rukopisa, i to ljudi, koji nisu, dok je živ bio, ni najmanje za njega marili, dapače i takvi, koji su ga očito progonili. Saznavši sud, da se Li-sinskove glasbovine i rukopisi raznose, zaplienio je, što je jcšte ostalo bilo, u ime dugova, koje je Lisinski ostavio. Na svu sreću odnese gosp. Štriga još prije zapljene partiture i glasovirsku udesbu opera: »Ljubav i zloba«, i »Porin« a zaručnica Lisinskoga pridržala si je jedno trideset popievaka, koje je u svom domu čuvala. Valja znati, da je Hedviga B. dobra pjevačica bila, te da je imala svaku od Lisinskoga uglasbljenu pje-mu za žensko grlo njemu pjevati, da on čuje, kako djeluje dotična popievka i ne bi li potrebno bilo tu tamo šta promieniti. Ovih trideset popievaka posudjivali bi kasnije od Hedvige razni ljudi u nepovrat. Literarnu ostavštinu Lisinskoga odlučio je sud prodati putem javne dražbe, koja se je obdržavala. Štriga ponudi na licu mjesta četrdeset forinti za cielu ostavštinu, a pošto nije htio nitko više dati za tu makulaturu, kako su tu ostavštinu na dražbi nazvali, predade povjerenstvo sve glasbovine, knjige i rukopise gosp. Štrigi, ali podiže ujedno i parnicu protiv njega za opere, Sto ih je prije odnio. Parnica se svrši time, da su obje opere bile Štrigi dopitane kao njegova svojina, a opravdana je osuda t'me. što je Štriga za Lisinskoga mnogo učinio, i što je pokojnik operu: »Porin« Štrigi posvetio bio.-- 135 (rodinu dana poslije smrti Lisinskoga posvetili su češki domoljubi Njezinomu Veličanstvu carici i kraljici .lelisavi album: »Perlv češke«, za koji su album izabrali dvie od Li-skoga uglasbljene pjesme kao najbolje izmedju sviju pripo-slanih glasbotvora, naime popievke: »RAže« i »PohFeb skfi-vanka*. Treću popievku »Život«, koju je Lisinski uz gornje dvie još za života poslao i posvetio bio češkomu pjesniku H a n k i, htio je redakcionalni odbor albuma takodjer primiti, nu predsjednik odbora prigovorio je tomu za to, da se ne bi mislilo, da Česi ne imariu vrstnih glasbotvoraea. Uslied te primjetbe uvrstiše u album mjesto treće Lisinskove popievke jednu od Fr. Kavana, a Lisinskov rukopis pohraniše u češkom kr. muzeju, kako to svjedoči redakcionalna opazka rečenoga albuma. Iz toga je razabrati, da su Česi Lisinskoga smatrali za najboljega tada živućega slovjenskoga glasbo-tvorca, (iosp. Štriga pripovieda. da se je upravo čudio, kad je god. 1853. u Pragu gcstovao u operi Luciji, te čuo. s kolikim počitanjem govore prvi glasbenici češki o Lisinskovom glashotvorskom talentu. Čudom su se pražki umjetnici krstili, kad im je Štriga kazao, da je Lisinski prisiljen bio uslied raznih spletaka zagrebačkih glasbenika i nemara domorodaca u činovnike poći i glasbe se odreći. »Ta, za Moga«, reče ravnatelj Kittl, »zašto nije došao u Prag? Mi bismo ga bili čestito ohskrbili. štovali i ljubili. Pišite mu. gosp. Štriga, neka čim prije ovamo dodje: ja mu jamčim za valjanu eksistenciju.« — Štriga mu je to i pisao, ali Lisinski ne htjede otići iz Hrvatske; ta ćuli smo, da je u njemačkoj svojoj molbenici rekao: »Fiir immer nach Agram zuriick-gekehrt!« No da se vratimo opet k Lisinskovoj glasbenoj ostavštini. Pošto je sud odlučio, da je partitura jedne i druge opere svojina štrigina, počeo je ovaj obje opere, osobito pako operu »Porin« hvaliti, jer je sada zgode imao, daju na na tanko prouči. Kad je pako neke arije iz te opere i javno pjevao, probudi se u mnogih ljubitelja hrvatske glasbe 136 želja, da bi obje partiture bile svojina zemlje i svakomu pristupne. Zato su Štrigu pitali, ne bi li on te opere zemlji prodao i za koliko. Štriga odgovori, da se veseli, Sto se ljudi za umotvore Lisinskoga zanimaju, te zatraži za obje partiture pet hiljada forinti. Da se ta svota namakne, izdade dne 8. veljače 1860. Ivan grof Krdody, Koloman pl. Bedeković i Ambroz vitez Vranvczanv poziv na rodoljube radi podpisi-vanja dobrovoljnih prinesaka. Poziv je dosta dobro uspio, ali ipak se nije moglo sabrati rečene svote, zato odluči sabor »trojedne kraljevine« u svojoj sjednici od 24. kolovoza 1861., da se ostatak imade nadopuniti iz zemaljskih sredstava i to iz regnikolarne zaklade. Zakonski predlog nar. zastupnika Josipa Zuvića glede tih opera glasio je ovako (£. 14.): »Narod želi, da se uzmogne oživotvoriti narodna opera, pa budući da imamo dvie izvorne narodne opere: »Ljubav i zloba« i »Porin« sastavljene od slavenskoga kompozitera Vatroslava Lisinskoga, i budući da se već o tom radi, da se te opere od njihova sad a njega gospodara Alberta fitrige za narod prikupe, u koje ime već je Albertu štrigi 3.300 for. dobrovoljnih prinesaka predano, to zaključuje narod, neka se joS položi svota od 1.700 for., kako bi te opere podpunom narodnom svojinom postale.« Kad je u saborskoj sjednici od 24. kolovoza 1861. pročitan odborov predlog, reče zastupnik Josip Vranvczanv: »Ja mislim, da vis. sabor posebno zaključi, da se ove opere od-kupe, koje se nalaze u privatnih ruku. Dakle kad se ono, Sto joS fali, po vis. namjestničtvu izplati, mogu se iste opere odmah iz privatnih ruku preuzeti i predati odboru kazalistnom. (Primamo!)«' PoSto je kr. hrv.-sliv. dvorski dikasterij opunovlastio kr. namjestničko vieće, da taj saborski zaključak izvrSi, dobio je Štriga dopis, kojim bi opunovlašten dići iz zemalj. blagajne 1 Vidi: »Spisi saborski« i »Zapisnik sabora od god. 1861.« 137 1.700 for. a primjetbom: »da je tim kupom stečeno neome-djašno i isključivo pravo predstavljanja u svem obsegu tro-jedne kraljevine tako, da Vam u obsegu ovih zemalja ne ostane nikakovo drugo pravo, nego ako uzhtijete izvod ( Aus-zug, udesba) za glasovir s tekstom ili bez teksta podpunoma ili u nlomcih izdati. Ujedno se opažuje. da upitne opere, koje su po Vami kao privremenom ravnatelju zemaljskoga arkiva glasom reverza Vašega od 1!). prosinca 1861. sahranjene u spomenutom arkivu, im adu tamo u sahrani ostati do dalje naredbe sabora ili kr. namjestničkoga vieća. U Zagrebu dne 4. ožujka 1862. Sokčević, Kml. Han.« Sabiranje novčanih prinnsaka za nabavu Lisinskovih opera porodi u glasbenoga zavoda misao, da i on sabere prinesaka i to za podignuće spomenika na grobu Lisinskoga. Ravnateljstvo predloži dne 25. studenoga 1860. taj naum glavnoj skupštini, a ova odobri i ovlasti ravnateljstvo, da ga izvede. U izvješću od 23. studenoga god. 1862. čitati je u 17. točki: »Za spomenik narodnoga glasbenika V. Lisinskoga sakupljeno je u svemu 552 for. 44 nvč. (biskup Strošsmaver darovao je u tu svrhu 100 l'or.). Veleliepi spomenik naručen je već, te će se bez dvojbe postaviti budućeg proljeća.« Spomenik, načinjen od lievana željeza, nije se inedjutim podigao u proljeće već istom n jeseni god. 1863. Svakako uz veliku svečanost?--Na žalost, nesjeti se na to nitko! Zidari su na grobu sazidali podnožje, a zagrebački trgovac željeza. Franjo g. Sollar. odpremio je pa njem naručeni spomenik na groblje, te ga nastavi. Iza toga ode odbor glasbenoga zavoda sastojeći od dva lica na groblje sv. I toka. da spomenik i radu u pregleda, da se uzmognu radnici i trgovac izplatiti. 138 Nađpis spomenika na prednjoj strani glasi: VATROSLAVU LISINSKOMU prvomu h r v a t r k o m u g 1 a s b e 11 i k u rodjoDom u Zagrebu 8. kolovoza (.srpnja" moralo bi biti) 1819. umrvšemn u Zagrebu 8'. svibnja 1854. Ovqj spomenik stavljaju harni domoljubi i prijatelji glasbe. Nadpis na stražnjoj strani glasi: „Liopa j' kita njegovih skladanja! Krasan plod 11111 umjetničkog zvanja: Spjevoigra: „Ljubav i zloba" je Prva, koje glas 11 rodu traje, A kad „l'orin" sa svojimi sbori S pozorišta umjetno zaori,1 Kašinac tari Lisinskomu plete Vienac slave i spomeni sveto! A1 i pjesmam mnogim spjeva dade, Kojo sree domoljubno slade. „Iz Zagorja od prastara" ta si Put do srca krči svojim" glasi. — A kad: „Dusi. koji rod svoj ljube" Gdjo zaori, tuj se strasti gube. — Od inilinja pjevaš: „Oj talasi", Jer tu pjesmu milozvuk baš krasi! „Odkad dušo izpred oka" tu ti Pjevač boli srca svoga ćuti; A dušmann propast prieti, kada „II je možno il ne inožno" sklada. tog više Vatroslav sastavi, Cim ga vila pjevačica slavi: Pače mnogi komad 011 priredi, Plesačica divna da ga sliedi.1 O Gospode! blago ti mu sudi. A zcmljico! daj 11111 laka budi. — 1 Ovaj je pasus u toliko netočan, što se opera „Porin" ni do danas jošte nije „s pozorišta umjetno zaorila." 9 Iza ovoga stiha bijahu u izvornom rukopisu pjesnikovom (nalazećem se 11 glasb. zavodu) još i ova četiri stiha: 13!) Izim navedenoga nadpisa u stihovih našao sam u spisih glasb. zavoda jofite i dvie druge pjesme bez podpisa, koje su bile ravnateljstvu zavoda priposlane za nadpis. Kvo ih: „Preporodna kad nam zora svanu, Pjesmam našim napjev sklado ti si; Nnz te glase milozvučne planu, Kodno srce, ponos da uzkrisi. Spjevoigra pak čim zamiri -tvoja, Odoljet joj ne će vlast nikoja! Zato dok je zemlje naše mile, — Dok se naški ,,Oj!u medj nam i ori; — Krv dok slavska teče nam kroz žile, Tvoju pjesmu nitko ne obori. Još kad hrdja spomenik ti sbrišc, Slava Tvil 11 rodnih pjesmah diše! Vile, mile pjevačice I od skladbe umjetnice Vienac viju dubu tvomu. U hrvatskom milom domu! I dok nas je i dok bije ■Srce rodno sve silnije. Tvil će spomen viekom' stati. Nam u piesni odisati. * • • Prilikom podignula spomenika dade Vj e k o s 1 a v P r e t-ner sliku Lisinskoga litogralirati u Lipskom kod J. G. Hacha i to po jednoj sličici en miniature. koju je slikao god. 1850. Franjo Župan, te ju priloži prvoj knjizi: »Niz „Pa dok svim On pjesmom radost budi, Njemu nemar svojih ilost milim I i; Juš se boli srca pridrnžiše, Ko mučenik jadno On izdiše!" Moguće da je redaktor nadpisa spomenika zato izostavio ta četiri stiha, što je tcžko bilo redke toliko stisnuti, da bi i ovi stihovi stali na ploču: no moguće je, da ili je i iz drugoga razloga iz pusti«. 140 bisera« skupa sa Lisinskovon popievkom: »Tuga« za jedao grlo uz glasovir i malim životopisom. Glede slike čitamo u: »Niz bisera«: »Sad smo oSte dužni kazati, kako dobismo sliku njegovu (Lisinskoga). Izdavatelj ovoga djela Vjekoslav Pretner, komu je pokojni Lisinski rodjeni ujak bio, htjede svakako, da narodu uzdrži sliku proslavljenoga unyet-nika, kad se narod s;'im za nju pobrinuo nije. Jedina slika Lisinskoga na svietu bijaše ocrt nacrtan krajonom u Zlatnom Pragu god. 1850., djelo prijatelja pokojnikova Franje Župana. Taj ocrt bijaše u rukama gospodje Hedvige Štergerove, rodjene Kanekove, ali čini se. da ga nije najbolje čuvala, bijaše bo — kad ga je g. Pretner pod dosta težkim uvjetima i mukom dobio, tako nejasan, da su se crte od lica težko razaznati mogle. Još godina, dvie, da je prozujila preko te slike, i podoba Lisinskoga bila bi izgubljena narodu našemu za uviek i to doista samo krivnjom naroda, koji je i skrivio — ne ću reći smrt njegovu, ona je božja, nego to, da nam Lisinski od godine 1850—1854. ništa većega napisao nije, jer je morao piskarati cieli dan u uredu za onu kukavnu koricu hljeba, što ju je trebao, da si život uzdrži____ Dao Bog, te se osviestio narod naš i bolje njegovao velike umove svoje. Kad se to sbude, tad će se čisti duh Lisinskov sa nebesa smiešiti narodu svome, koga je ljubio za života uviek, koga ljubeć i umrie. Tad će zamnjeti cieli svod nebeski nad krasnom otačbinom našom onim divnim skladnoglasjem, kako ga samo Lisinski složiti mogaše, da proslavi time rodoljube i plemenite zatočnike njegove.« Slika ova nije u ostalom dobro pogodjena. Nekoji sada još živući prjatelji Lisinskoga tvrde, da je sentimentalno i tužno obličje Lisinskovo na ovoj slici još kako tako, no da je u obće premlado. Na Županovoj slici predstavljen je Lisinski kao mladić od osamnaest ili dvadeset godina, dočim mu je god. 1850., — kada ga je Župan slikao — bilo već trideset i jedno ljeto. Za bolji dokaz, da je Lisinski u ono, doba zaisto starijeg obličja bio. pozvat ću se na ovaj opis 141 koji je Aug. Šenoa napisao u 35. broju »Vienca« od god. 1879. Tamo se veli: »Ja ga i Lisinskoga) nekako pamtim iz svoga djetinstva. Bijaše čovjek omalen, na jednu nogu hrom, te je vazda morao nositi štake. Lice mu bijaše dugoljasto, žutkasto-bliedo, kosu je imao dugu. gladku, bradu je imao španjolsku. Znam, da ga jedanput vi^jeh u Opatičkoj ulici. Imao je na sebi surku, cilinder i biele pantalone. Rekoše mi, da je taj čovjek sastavio hrvatsku operu.« Hivša zaručnica našega umjetnika pripovieda, da su Lisinskoga dali češki mu prijatelji i štovatelji naslikati ulje-nimi bojami, te da se ova slika nalazi ili u pražkom konzervatoriju ili u češkom muzeju. U sedamdesetih godinah naslikao je Lisinskoga takodjer uljenimi bojami tada u Zagrebu živući slikar Mi'icke, i to po Županovu nacrtu i po ustmenom tumaču gosp. Štrige. Ljudi, koji su Lisinskoga osobno poznavali, tvrdiše, da je Mi'icke Lisinskoga izvrstno pogodio bio. Ipak nije mogao tu sliku u Zagrebu prodati. Kasnije, kad se je Mi'icke u Ugarsku preselio. nestalo mu je Lisinskova portreta. Sliku, koja na čelu ove knjige stoji, narisao je po Pretnerovoj slici i po ustmenom tumaču g. Štrige g. Ferdo Kikerec. • * » * Mislim, da ću čitatelju ugoditi, ako ovdje jošte navedem i tri pjesme, spjevane u slavu Lisinskoga. Lisinski. Spjevao 1. Trunki god. 1862. Krunica XXXIII. „Oj Lisinski. tužni druže, Kućanine smrtna stana. Druže sveze ponajuže, •Spominjanje mladih dana. 1 ti, brate, milovaše Milinjc si gudbe zvučno. I list zelen gore naši-Preko reda. biesno, mučno. <>j da si ini na tom svietu, Ti bi znao izniet jedan tilasom divnim tugu svetu, Ljubavi mi vapaj biedan. Taj bi glas joj, moj Lisinski, Kosnuo si- srra pače, Na tvom grobu drug vilinski Stog uz dvogub lelek plače. 142 Bogatašu naše gudbe! Kukavno li jadan svrši: Mi smo krivci težke sudbe. Negled naš te mlada skrai! Bilo ti sc kanit drage, Pifttit divno skladbe glasje, Puče žica, nesla snage . . . Zla kob, druže, stigla nas je. V. Lisinski. (Spomen na njega) spjevao X. (Ivan Kukuljević) — u „Naša gora listu" u 22. br. 18do. „Ncsta nam našeg gudbe junaka, Izčeznu tužnim nada nain svaka, tilasbu nam našu grozna sad tmina Turobnim velom viek obuzima. To nam je plata s našeg nemara, S našeg prezricnja njegovih dara. Sad nam se mili njegova gudba, Sad nas se kosnu njegova sudba. Tužna mu sudba, kojoj smo krivci, Njegovim balim mi uzročnici. Sada u tuzi bolanih dana Svud se razlieže s bliedili usana: Unjezdite boli svakom sred srca, Svim se u žilali ledila krvca. Diž'te se platni nama u srcu, Diž'te se gore k jednomu vršcu. Palite dušu rodu liebajnu, Koji zapusti zviezdu tof sjaju;!. Zato nam nesta glasbe junaka, Izčeznu tužnim nada nam svaka. 143 Vatroslava Lisinskomu spjevao P. Prermlurić go.i. 1870. Guslama si narodnim sasvirm; Sprovoilio pjesmu nam po domu, Ugodio duliu narodnomu I rodu nam omilio time. I narodne tebe ruke prime, 1 grle te u naručju svomu, I pljesku ju k djelu ti svakomu, Ali s tebe bremena ne snime. Svakojaka nevolja te sliara, 1 prosjakom skoro ti preminu, 0 moj rode, na tom vriednom siuu Ti sagrieši s navadua nemara. Slava njemu, uz sve jade svoje Da ti ipak vjeran ostao je. Prigodom svečanosti pedesetgodišnjiee književnoga preporoda, slavljene u Zagrebu dne 19. listopada 1885., budu Lisinskoga kosti prenesene s groblja sv. Iloka na centralno groblje, te sahranjene u paviljon »narodnih uzkrisitelja«, sagrađen na trošak grada Zagreba. Pri svetčanosti ovoj govorio je sveučilištni profesor i akademik dr. Franjo Marko vić velekrasno nadgrobno slovo, spomenuvši svakoga slavnih onih muževa na spomen-ploči iztaknutih, posebno. Za Lisinskoga je rekao: »Slava tebi, Vatro-slave Lisinski, Hojane i Dalibore i Orfeju našeg roda, tebi, koji si dao našemu rodu divne harmonije, te i sada duie naše iz zemskoga nesklada i jada pozivaš na rajske užitke sklad-noglasja.« Na spomen-ploči uklesan je ovaj nadpis: 144 UZKRISITELJEM NARODA HRVATSKOGA POBORNIKOM ZA KNJIŽEVNO JEDINSTVO PLEME MA SLAVENSKOGA JUGA VJEK03LAVU BABUKIĆU DIMITBIJI DE METRU LJUDEVITU GAJU FBANU KURELCU VATBOSLAVU LISINSKOMU DRAGUTINU 8ELJANU STANKU VBAZU U SPOMKN PETDESETGODIŠNJICE NJIHOVA BOGOM POSVEĆENA RADA OVAJ BBAM MIRA I SLAVE PODIŽE GLAVNI GRAD ZAGREB I PREDAJE NARODU HRVATSKOMU DA ČASTI NJIHOVU USPOMENU ZAHVALNO, VJEUNO, UZTRAJNO NASTAVLJA SLAVNO DJELO I SRETNO DOVRŠI. * * * 0 Lisinskovom glasbenom daru izrazio se je Josip Vranyczany 11 albumu: »Perly češke« stranom po vlastitom sudu stranom po izjavi pražkih prvih vještaka evo ovako: »U njegovim skladbama izvanredna je originalnost, koja počiva na neizmjernom bogatstvu njegovih glasbenih misli, a znao im je podati nada sve sladki, nježni, melodiozni izražaj, pa uza sve to n{je ni zere pogrieSio proti pravilnosti izraza. To vriedi osobito 0 slavenskom naročito jugoslavenskom izražaju glasbenih misli, tako da ga u tom pogledu punim pravom nazvati mcžemo slavenskim skladateljem, a tim se je on osobito ponosio. Uzmimo na primjer njegove junačke mladenačke popievke, to ne ćemo u njima naći mladića, kakova imade svaki narod, nego u njima vidimo upravo Kraljevića Marka, kako crne brkove gladi, kao da svilu spliće; kako sa šarcem povjerljivo razgovara, da ga je 145 milina sluSati; kako mračno gleda, da neprijatelj od straha drhće; kako buzdovanom maše, da se zrak titra, a kada se gane, sva se zemlja trese; kad zavikne, sva mu gora odgovara. Tako pjeva nad narod, tako je pjevao i nad Lisinski... Lisinski je dobro poznavao glasbu njemačku, talijansku i francuzku; strogo ih je razlikovao, ali ih je lučio i od duha slavenske glasbe. Cieneći pravedno prednost i vriednost jedne naprama drugoj, marljivo se je čuvao njihovih pogrjedaka i nesavršenosti. Njemačku temeljitost na glasbenom polju duboko je Štovao, ali je i mrzio pedanteriju. U Talijana cienio je osobito onaj Prav> prirodjeni nagon, uslied koga je glasba nježni, ćutljivi cviet, koji se mora nježno, oprezno, ne pako sistematično gojiti, jer se i božanska iskra nadahnuća radja iz plamenoga čuvstvenoga srca, a ne iz kemičkoga razbora. Što se tiče narodnjega izražaja u glasbi, tomu je najviše pažnje posvetio u drugoj svojoj operi »Porin«, koju je sam nazvao narodnom slavenskom operom. Ipak nije bila pjevana .... Ilijade bogat na mislima, a nikada mu ne bijaSe od potrebe jednu te istu misao obraćati lievo i desno, gore i dolje, te ju tako razsjeckati i razvući, kako to mnogi kompozitori čine. Svaka njegova misao podpuna je i ciela, sama u sebi zdrava i jedra. U njegovih skladbah ne ćemo naći nikada one smjese, koju nalazimo kod ljudi, koji ne imajući sami izvornih ideja, a htijući ipak biti originalni, napisu i pobačaju množinu kajda bez reda i sklada i nutarnje sveze.« A sada će čitatelji ove knjige dozvoliti, da i pisac ovoga vjekopisa izreče svoj sud o Lisinskom, L j. da ovdje svede u jedno sve ono, Sto je napisao u malih ocjenah, koje je dodao na krnju ove knjige kod svakog pojedinog glasbotvora u »pregledu glasbotvora Vatrosl. Lisinskoga«. Lisinski je bio glasbeni gigant po daru svom, te bi ga i sviet, najpače pako slovjenski za takvoga priznao bio, da je dulje živio i da mu je hrvatski sviet mogućnost Kuha«: I.trinakl ]() 14« pružio, da može u svojoj umjetnosti dalje raditi. Sve Sto je radio, pa nosilo ovo ma i kakav biljeg ženja, ipak je bilo samo početak, samo priprava za gigantska djela, koja bi imala sliediti. Da je umro u takvoj mladenačkoj dobi recimo Beethoven, Verdi ili Wagner, ne bi oni doSli do one slave, do koje jesu, kad su svietu predali djela, koja nisu u nikakvom razmjerju s onimi, Sto su ih stvorili u pripravnoj svojoj dobi. U prvih Lisinskovih glasbenih pokuSajih opažamo upliv njegovih prijatelja, koji su mu pjevali pučke napjeve patje-čuće iz krajeva naSe domovine, gdje se je slovjenska glasbena tradicija najlošije sačuvala. Iza toga opaziti je njemačku struju, pjemački život, njemačku naobrazbu, koja je mah preotela bila u gradu Zagrebu. Opet dalje vidjeti je upliv učitelja Wiesnera pl. Morgensterna, odgojena po njemačkoj glasbenoj Skolastici, pa i upliv talijanske u Zagrebu obstojeće opere. Ali u to doba spada i razSirenje slovjenskog glasbenog mu horizonta Pronicavi mu duh shvatio je na skoro razliku izmedju onih pučkih popievaka, Sto ih je prije čuo, i izmedju popievaka iz Slavonije, Bačke, Srbije i Bosne, do kojih je kasnije doSao. Ono, Sto je putem analize pučkih melodija razabrao, nije napisao valjda zato, da tajnu ovu drugi ne sazna. I talijanski glasbotvorci nisu pismeno odali glasbene svojine svoga naroda, već samo ustmeno i to samo izabranim učenikom svojim. Kemički raztvor, koji spominje Vranvczanv i za koji misli, da nije nikada radjao velikih djela, odnosi se samo na glasbeno-gramatikalnu i pravopisnu spekulaciju. Hrvatski pisac može stvoriti veličajna djela, pisao on »d i e t e, dijete, dite« ili »dete«, ali ne može nikad onaj, koji ne zna hrvatski, koji se ne drži pučkoga govora, ne upotrebljuje rečenice i poslovice hrvatskoga puka, ne pozna života naroda svoga, već samo život tudjih naroda Dobro je dr. Demeter opazio, da se napjevi u »Porinu« tako čine poznati, kao da si čarobne te zvukove sluSao joSte u kolievci ili na hrvatskih gorah. A to 147 će reći, da je Lisinski pogodio hrvatsku žicu, ne pako da bi bili ovi glasovi poznate reminiscence. Ondje, gdje je Lisinski uzeo koji motiv iz naše pučke glasbe, primjerice u njegovih ouverturah ili potpurijih, iztaknuo je to očito i iskreno; on bi se sramio bio kititi se tu^jim perjem ili tudtfu koju misao tako zabašuriti i izkriviti, da bi ljudi mislili, da je to njegova misao. U njegovih glasbotvorih ne ćeš naći ni jedne ukradene misli, sve je njegovo, sve je izvorno, sve je rpao iz uzhićene, pučkom tradicijom napojene dude. Osobito je obilovao ritmičkimi kombinacijami, ali ne zamršenimi, silom stvorenimi, već bistrimi, jednostavnimi. prirodnimi. Ritmičko takvo bogatstvo pako nesumljivi je znak glasbena ženija. (Vidi u pregledu II. br. 9.). A šta da istom kažem o riedkom njegovu daru, koji predmet glasbeno karakterisovati ? U tom je umieću pretekao svoje doba, pretekao daleko svoje učitelje, koji su samo obožavali obsolutnu glasbu, ne mareći za glasbenu slikariju. U pražkom konzervatoriju i u svih njemačkih školah glasbovalo se samo, da se glasbuje: tu nije bilo: »Tonmalerei« već »Tonspielerei«, što dokazuju u ostalom i izrazi: »Musikspiel. Harfenspiel, Klavirspiel. Spiehverk, Spiel-leute. Spielgraf* i dr. Ali i inače bio je duh reformatorski, tvoreć nove oblike (Vidi u pregledu II. br. 14) i zabaciv vokalnu skladbenost njemačke škole (vidi pregl. II. br. 5.). Osebine pojedinih pučkih glasba poznavao je kao nitko drugi svoga doba pa čak i razliku izmetu glasbenih dia-lekata Hrvata, Srba, Slovenaca, Slovaka i Poljaka. Težko je odlučiti, da li je bio veći hrvatski, veći češki ili veći njemački glasbotvorac: ja od svoje strane mnim, da je najdublje proniknuo glasbu češkoga puka. Narav orkestralnih glasbala i ono što se i kako se može na njih izvadjati. poznavao je temeljito, a zato je i instrumentacija njegova izvrstna. Ali i kao vokalni komponista iz-kazao se je temeljitim znanjem pjevala ne upotrebljujući nikada pjevačevo grlo zlo ili naopako. Pjevne njegove melodije nisu 148 tako sladke kao talijanske, ali su naravne i izrazite, te se slažu vazda i svagdje s tekstom i to po ritmu i po naglasku. Manje vrstan, dapače slab i starinski mu je glasovirski slog. Najjači bio je u orkestralnoj skladbenosti, Sto je i ravnatelj Kittl posvjedočio. U glasbenom pravopisu bio je takav majstor, da mu u tom pogledu ne će moći ni najstrožiji pedant niSta prigovoriti. Radio je — kako gosp. Štriga, Fabković, Vrba i drugi tvrde — neizmjerno lako i brzo; sve potežkoće, na koje kadkada glasbotvorac naidje, svladao je bez napora smijući se, kad je učitelj ili koji mu prijatelj sumnjao, da li će se iz Škripca izvući. Ipak nije bio tako zvani prigodni glasbotvorac, a komadi naručeni riedko su mu za rukom poSli (vidi u pregledu I. br. 49. II. br. 42. i 87). To nekako pokazuje muža, koji slobodu ljubi, koga smeta fantazija drugoga, već najradje sliedi vlastite intencije. A to se čini, da je svatko, koji sam obikge misli, i u koga ne ima robske naravi. Đa li je to dobro po umjetnika i po narod, to amo ne spada. Manira, da ne kažem manija pražke Škole: prelaziti neprestano iz jednoga priemeta (Tonart) u drugi poput orgu-IjaSa kad preludira, predobila je Lisinskoga viSe nego Sto bi potrebno bilo. Dakako i modulacija može opravdana biti, osobito kad se ima iz jednoga afekta u drugi prelaziti, ali kad se takav prielaz u drugi duSevni razpoložaj ne iste, tada je nemirno moćulovanje smieSno i vrlo smeta Napjevi, u kojih se malo ili ni malo modulira u drugu skalu, obično najjače djeluju te postaju najprije popularnimi. Slično je i sa kon-trapunktskimi zapletaji — vrhunac umjetnosti stare Škole —; i ovi mogu biti, kad se dobro i na pravom mjestu upotrebe, od efekta, ali rabiti ih i tamo, gdje treba da bude tečaj melodije naravan, jasan i jednostavan, zloporaba je. U ostalom priznati je, da se je Lisinski, premda je kontrapunkt temeljito izučio, vrlo riedko njime služio. 149 Uvjeren sam čvrsto, da bi se Lisinski, uiivajuć u Zagrebu podpunu glasbenu slobodu, skoro otresao pedanterije i zabluda pražke stare Škole, i da bi s vremenom klasičnu ljepotu slovjenske pučke glasbe sve vise razumio bio, pa tada nam stvorio djela, kojim bi se klanjali slovjenski i neslovjen-ski narodi. Pregled glasbotvora Vatrosl. Lisinskoga. i. Glasbotvori Lisinskoga od god. 1841. do listopada god. 1847. t. j. do njegova polazka a Prag. 1. -Iz Zagorja od prastara"; spjevao Pavao Sto os; za jedno grlo uz jednostavnu glasovirsku pratnju; uF-dur-u. — Aut. u K.1 — Od god. 1841. U ovoj melodiji opaliti je njemačka glasbonu tradicija i upliv njemačke škole i to stranom a poredaju glasova, koji je u motiva akordan, stranom a prelnu na dominantu na kraju prvoga diela napjeva. Inače je melodija hrvatakog izražaja te se jeiiSni naglas veoma dobro slaZe a glasbenim. Napjev ima ritam koračnice, te je od velikog efekta, ako se naime onako pjeva, kako tu pjesmu pjeva g. Štri&a. — Sada ae ova popievka riedko u nas čoje i to niti sa Štoosovim tekstom: rIi Zagorja" niti a Dometrovim: „Prosto zrakom ptica leti", ali jedno trideset godina (od 1841—1871) pjevala se je svagdje i svuda. 2. Brodar. n0j talasi mili ajte"; spjevao Ivan Trnski (Štampana prvi put u br. 11. »Danice Ilirske« od god. 1840): za jedno grlo uz glasovir u C-dur-u. — Prepis od Stazića u K. — Od god. 1841. — Kasnije prenesao je Lisinski ovu popievku u Ks-dur, u kojoj udesbi bude Štampana u »Milovanu« u I. knj. III. svez. izdanom god. 1 K(J3. po hrv. pjevačkom družtvu »Kolu«. — JoS jedna druga izradba (u C- 1 Kratica: Aut. u K. inači: autograf u Kuhara; Aut. u Štr.: autograf n Strigo. 151 duru) nalazi se u gosp. Štr U toj je izradbi glasovirska pratnja bolja, te ima uvod od devet taktova. Bit će iz kasnije dobe, a originalni prepis po svoj prilici od Miillera. Ova pjesma uglasbio je takodjer i Ferdo Livadić za tenor lolo uz mrmljajući abor, u D-duru. Bez sumnje je Livadiiu uzorom služila Lisinskova melodija, samo Sto ju je Livadić više izproo. Lisin-skova melodija pribliiuje se u poredaju glasova više hrvatskoj tradiciji nego Livadićeva, ali zato odgovara opet ova melodija u mo-dilaciji bolje hrvatskomu ukusu, ne prolazeći na kraju prvoga diela u dominantu. Ipak su obje melodije karakteristične i od neodoljivog ofekta. 3. „Slavonsko kolo", sastojeći od jednoga A dag i a i jednoga Allegra u '/, mjeri, udesio za glasovir V. L.; u A-duru. — Aut. u K. — Od god. 1841. 4. „Hrvatsko kolo", sastojeći od jednoga A dag i a i jednoga Allegra u % mjeri: glasbotvorio za glasovir V. L; u A-duru. — Prepis u K. — Od god. 1841. Jedno i drugo kolo udesio je za orkestar kapelnik Kirscbbofer, te so jo prvi put izvadjalo u zagrebačkoj streljani dne 27. »infnja 1842. uz veliko povladjivanje obćinstva. 5. „Valceri za narodnu večerini zabavu", za glasovir, posvećeni gospodji Pranciski pl. Šimunićevoj; op. 8 ; sastojeći od uvoda, pet likova i finala. — Aut. u K. — U Zagrebu dne 27. siećnja 1842. Za uvod upotrebio je Lisinski napjev pjesmo „Oj talasi", no niti ova melodija niti cieli ovod ne odnosi se na ni jedan lik valcera. Sveza izmedju pojedinih likova nije naravna, bndući da nisa priemeti likova u bližem srodstvu. Tako n. p. svriava ao uvod retve-rozvukom C-dur-a, prvi pako lik počini]jo neposredno H-molom; četvrti lik svršava se 6-dnr trozvukom, a peti počimljo A-dur tro-zvukom itd. Vidi se, da nije L tada poznavao pravila akladbouke, ali priznati mi je ipak, da cieli valcer noti na sebi neki moderni, tada nepoznati tip, t. j. da je originalan i napredan. G. „Ne dajmo se. ne bojmo seu; spjevao Drag. Bakovac (tekst bješe prvi put štampan u »Danici Ilirskoj« u br. 31. od god. 1*42); za jedno grlo uz jednostavnu glasovirsku pratnju; u D-duru. — Aut. u K. — Od god. 1842. 152 Napjev je u ritmu koračnice, ali od slaba efekta. — Prvi put bjeSa pjevana u Zagrebu dne 17. lipnja god. 1842 u koncertu glas-benoga uvoda pod naslovom: „Junački »bor od Ligaškoga". Udesba za abor nije mi poznata. 7. Kratka sreća. „Dieva a dragim Seta"; spjevao Stanko Vraz (pjesma bješe prvi put štampana u »Danici Ilirskoj« u br. 37. od god. 1841.); a) za mužko grlo uz pratnju glasovira; u As-duru. — Prepis u K. — b) za mužko grlo uz pratnju frule, dviju violina, viole i violončela; u As-duru. — Aut. u Str. — Od god. 1841. Vrlo sentimentalna kompozicija u smislu njemačkoga „Welt-schmerza", ali od dobra efekta. Pjevao ju je prviput Bjolan Štriga, „Ilir iz Horvatske" u koncertu od 24. lipnja 1842., kako je to na pjevnoj dionici naznačeno. 8. Amienfent-Tauze, valceri za glasovir, posvećeni »viso-korodjenoj gospodji Ani pl. Paravićevoj rodj. pl. Vojković«; op. 4.; sastojeći od uvoda, četiri lika i finala. — Aut. u Str. — U Zagrebu 26. srpnja 1842. Ne ima u sebi niSta veseloga, kao Sto u obće ne nadjoh u ćudi Lisinkoga vesele žice. Valcer ovaj vrlo je jednostavan i starinski. 9. „Samo napredl" valceri za glasovir, op. 5., sastojeći od uvoda, pet likova i finala — Aut. u K. — Od god. 1842. Za uvod i treći lik upotrebio je L. melodiju pjesme: „Ne dajmo se, ne bojmo se". Ti valceri imadu neku glasbenu vriednost; treći četvrti i peti lik upravo su duhoviti, te odaju bogatu glasbenu maštu mladoga glasbotvorca. Da Lisinski na ovih valcerik nije aam naznačio bio, da ih je g. 1842. glasbotvorio, mogao bi čovjek misliti, da hu četiri posljednja takta prvoga diela III. lika reminiseence od Ivana Straussa, ali poSto znademo, da je Ivan Strauss mladji pisao posvema slična četiri takta istom nakon 20 godina, to odpada ta sumnja. Isto tako je s prvim dielom IV. lika. U početku finala pako iluva vjetar, koji sa stalno iz Njemačke Iinde Kisclier: „Slili sltz icli liier, das Herz voli WehB; spjevao —----; za srednji tenor uz glasovir; u E-molu. —• Prepis u Str. — Od god. 1846. Oveća popievka; melodija je plemenita i karakteristična, ali glasovirska pratnja ne dosiže ju. — Godine 188.1. pjevala aa je ova popievka u jednom koncertu „Kola" u hrvatskom prievodn pod naslovom „Sliepi ribar". 60. Die Botschaft: „Stille Wand rer, hemmt die Sehritte": spjevao V. Lisinski: za srednji tenor ili bariton uz glasovir: u (i-duru. — Aut. u K. Prepis u Str. — U Zagrebu 26. listopada 184(i. Podnlja koneertna popievka. puna bnjne fantazijo to glade napjeva i glede pratnje od vilovita izražaja. Upravo sjajno djela 61. Vergessen: „Es isl wohl uchirer zu zielien"; spjevao Hvazinth von Sohu 1 lieim; za sitni tenor uz glasovir; u G-duru. — Prepis u Str. — Od god. 1846. Karakteristična popievka posvema u njemačkom duhu, te kao jodne niti. 62. An die Friililingswiiide: .Kommt sanfte Frtthlings-\Vinde : spjevao Adolf Bube; za srednji tenor uz glasovir: u H-duru. — Prepis u Str. — Od god. 1846. Posvema u njemačkom duhu, dakle skroz protivno lirvatakomu. Za čudo je, kako ja Hrvat Lisinski tako znao njemački ukus pogoditi. 166 63. Das herbste Wort: „ Das herbste Wort im ganzen Liebesbnche": spjevao Car] C. Langer; za srednji tenor uz glasovir; u A-duru. — Prepis u Str. — Od god. 1846. U ovoj je popievoi njemački način ađ absurdum doveden, pre-lazeć neprestano iz jednoga priemeta a dragi, tako, da nije jasno, je li je popievka a dura ili mola. 64. Der Zulluclitsort: „Ein armer Mann olin' Dacii und Brod"; spjevao V. Lisinski; za sitni bariton uz glasovir; u Es-duru. — Prepis u Str. — Od god. 1846. Popievka dramatskoga izražaja, dosta tegotna, ali od velikog efekta, ako je naime predavanje pjevačevo dotjerano. 65. Das Paradies: „Wo ist Eden?"; spjevao G. Millinger; za srednji tenor uz glasovir: u B-duru. — Prepis u Str. — Od god. 1846. Akoprem tekst odgovara Lisinskoroj turobnoj ćudi, te bi po tom trebao samo svoje srce slušati, da pogodi intonsije pjesnikove, to ipak no držim glasba uzornom. Tako je n. pr. gradacija pitanja: „Wo ist Eden?'' promašena, izim ako bi čovjek pomislio, da tu popievka pjeva težko bolujući pjevač, ali težko bolovati i pjevati nenaravno je. Sve njemačko popievke počevši od 47. do 59. broja prepisao ja pjevač Franjo Stazić, te ih dade u jedna knjigu uvezati, koja se knjiga nalazi u gosp. Štrige. Đa li io Lisinski sve ove popievka uglasbio godino 1846. ili nekoje joS i prije, nije izvjesimo. Gosp. Štriga tvrdi medjutim, da je Lisinski sve ove popievke uglasbio prija svog polazka u Prag, a tomu će i biti tako, jor kašnjo nije ni Stazić viSe tako dugo u Zagrebu boravio, da bi imao vremena i volje Li-sinskove popievke prepisivati. Pošto je na popievci: , Die Botscbaft", pisanoj vlastoručno od Lisinskoga, (koji so autograf u mene nalazi) naznačen datum: 2li. listopad 184fi, stavio sam i ostale njemačke popievke u tu godinu. 66. Onvcrtura n Es-duru: a) za violin i glasovir; posvećena: »gosp. Kduardu l-'inku duhov, pomoćniku u znak bratinskog nagnutja«. — Aut. u K. — U Zagrebu dne 8. siečnja 1847. b) ista ouvertura udeSena za glasovir na dvie ruke. — Aut. u Str. 167 c) Ista ouvertura udeSena za glasovir po četiri ruke. — Aut. u Štr. — D Zagrebu dne 8. siečnja 1847. U uvoda upotrebio je Lisinski neku pučku melodiju mađarskoga kroja iz Podravine, za koja znam, da se tamo pjeva, no ne moga teksta naznačiti. U Allegru upotrebio jo napjev avatovske pjesme „Prostiri platno" (vidi u sbirci ...Tužnoslov. narod, popievaka" br. 1204 i 1267). Ova sn melodija mcdjutim ne slaže posvema a onom iz Sriema i Bačke, pa zato mislim, da će biti po hrvatskoj redakciji, koju je melodiju čuo Lisinski možda u Zagrebu ili u Zagorju. Ou-vertara nije tegotna, ali Ijubka i dosta liepo izradjena Olasovirska ndesba četveroručna liopa je. 67. Na vjetar: „ I) nlmi vjetre!"; spjevao Ivan K u k u I j e v i ć; za srednji tenor uz glasovir u H-duru. — Od god. 1847. — Štampana u »Sbirci različitih hrv. napjeva«; izdanje glas-benoga zavoda u Zagrebu. Vrlo liepa omanja popievka, ali ne po hrvatskoj glasbenoj tradiciji, budući da su n melodiji hotimice iztaknnte velike terce, triton, i glasoklon s prohodnicom na toniku. 68. Tri narod na msria: 1. »Nek se hrusti«; u Dduru. 2. »Iz Zagorja« ; u D-duru. 3. »Dusi, koji rod svoj ljube«, u D-duru: za glasovir po dvie ruke. Aut. u K. — Od god. 1*47. Prva koračnica sastoji od napjeva „Xek se hrusti" i „JaS Hrvatska;" druga od „Iz Zagorja" i od jedne melodijo iz opero „Ljubav i zloba", a treća od „Dasi, koji rod svoj ljube" i od izvornoga trija. Oblik koračnica stariji je nego inih koračnica onoga doba, a glaso-virski je slog vrlo jednostavan. 69. ,.Xek se hrusfi" fOaj) udesio za mužki četveropjev uz glasovir, u Hes duru. — Aut. u Str. — Od god. 1*47. 70. „Iz Zagorja" (Lisinski) udesio za mužki četveropjev uz glasovir, u F-duru. — Aut. u Str. — Od god. 1x47. 71. Pjesma austrijskih Ilira: »Mi smo braćo ilirskog« (Hajka), udesio za mužki četveropjev uz glasovir, u F-duru. — Aut. u Štr. — Od god. 1H47. 72. „Ja sam Srliin srbski sili" (pučki napjev), udesio za mužki četveropjev uz glasovir, u A-duru. — Aut. u Str. — Od god. 1X47. 168 73. Liepa Maca: „Srbske kćeri crnooke", (potpuri pučkih melodija), udesio za mužki četveropjev uz glasovir, ((llaso-virska pratnja izgubljena), u A-duru. — Aut u Štr. — Od god. 1847. Tko je ovu popievke, Sto sastoji od nekoliko pučkih napjeva, sastavio, no znam izvjestno, no meni so čini, da potječe od pančevač-kog srbskoga paroka Vasila Živkovića, jer je on i drugi slični potpuri, naime popievku: ..Kado ide Srbin u vojnike" sastavljao. Popievka „Liepa Maca" biti će od godine 1844, jer godine 1845. pjevala se je ta popievka kao novitet na drugom slavjanskom balu u Beču. Lisinski je ovu popievkn okajdio u Pančevu po pjevu trgovca Tamburića, te ju udesio za mužki četveropjev i sa svojimi pjevači uvježbao, i to u kući Tamburića, koji je naše pjevače i Lisinskoga vrlo ljubezno primio. 74. „Rado ide Srbin u rojnike-' (potpuri pučkih melodija), udesio za mužki četveropjev uz glasovir. — Od god. 1847. I ovu je udoabu imao gosp. Štriga, ali netko ju je odnio na nepovrat. 75. „Dika plava na srcn mi spava-1 (pučka popievka), za mužki četveropjev, u C-duru. — Aut. u K. — Od god. 1847. 76. „More diko. di si za toliko" (pučka popievka) za mužki četveropjev, u C-duru. — Aut. u K. — Od. god. 1847. Posljednjih osam popievaka izuzev popievku: „Liepa Maca"1 udesio je Lisinski prije svog putovanja u Biograd i u Sriem sa svojimi drugovi Stazićem, Pihternm, Štrigom i Livailićem. II. SlatiKTcri Lit'aiogi od a;::::: lis-.spili god. 1817. do s;og:-3 sara 31. irfinji 1851. I. Horvatsko kolo u šest likova (Naklon, Vienac, Lanac, Zviezda, Burme, Narodni grb) za glasovir po dvie ruke; u (i-duru u % mjeri. — Aut. u Str. — U Pragu dne 23. listopada 1847. Neki tvrde, da so je to kolo prvi put izvelo ti. studenoga 1847. na slavjanskom balu u Beču po bandi pukovnije grofa Nugenta. 169 Moni so ta viest Sini malo nevjerojatnom, jer je Lisinski novo ovo kolo istom 23. listopada n Praga glasbotvorio, ali gospodin Štriga misli, da je Lisinski valjda ovo svojo kolo n Beč poslao već udešeno za orkestar. Ovo kolo mnogo više vriodi nego ono hrvatsko kolo od god. 1842, jor no samo da je melodijozno već i a harmoniji bogato. Isto tako je i a pratnji korakom dalje pošao, jer je pratnju udesio po načinu pučkih naših glasbara, koji hvataju na tcžki dio takta cieli sazvuk mjesto jednoga glasa. Tanka glasbena ćut i razboritost Lisinskoga osjećala i uvidjela jn, akoprem je vičan bio na drugu umjetnička praksa, da naš narod u tom pogleda pravo pogadja, jer pravi glasboni naglasak ne sastoji u većoj jačini prvoga glasa već u ponoći i u (luljem trajanju težkoga diela takta. Uz to je Lisinski i tempo točno naznačio (M. M. 1!I0\ što je za nas u toliko važno, jer danas nitko više no zna, kako se brzo ima rečeno kolo glas-bovati i plesati, budući da se „hrvatsko kolo" voć davno u nos ne pleše već samo „slavonsko kolo", koje sada imenuju „hrvatskim*1 i „dvoranskim kolom-'. 2. „Pušku lia klin"; spjevao Drag. Hakovac; za četiri mužka grla uz glasovir. — Aut. u Str. — U Pragu 1. siečnja 184H. — Četveropjev bez glasovirske pratnje štampan je god. 1874. u Bisernici, izdanoj po duhovnoj mladeži u Zagrebu. Tekst je glasboin izvrstno karaktsrisan; jer ako jo glasba i junačkog izražaja, to ipak ne zvoni onako, kako onn popievke, kojimi se narod na rat i odpor pozivlje, već čisto tako kako pjesma kaže, t. j. na umni rad i junačka ustrajnost. Slied intervala odgovara posvema pučkoj našoj glasbenoj tradiciji, samo u modulaciji opaziti je upliv pražke njemSkutarsk« škole. Starijemu običaja, da so prate vokalni zborovi kojim glasbalom, zadovoljio je Lisinski. 3. Oliveri ura 1. u B dnru: a) za glasovir po dvie ruke iglasovirska skizzat. — Aut. u Str. — U Pragu dne 30. siečnja 1848. b) za veliki orkestar. — Aut. u Str. — U Zagrebu 1. siečnja 1850. Meni se čini, kao da je Lisinski ilobio zadaću od svoga učitelja Kittla izraditi ova ouvertaru po propisanoj temi i po stanovitoj formi. Tema i oblik starinski ja; melodija jako sjeća na Hajrdonove 170 i Mozartove sonate, alfa. i omega tadašnjeg konzervatorija a Pragu. — Kašnjp je Lisinski Školsku ovu ouverturu orkestrirao, koja me-djutim nije loša, niti nosi na sebi biljeg početnika, već je to djelo okretno i vjoSto izrađjeno. 4. Jeka ilirskih napjeva, potpuri: a) za glasovir po dvie ruke: »posvećen domorodcem u Panćevu, Novom Sadu i Mitrovici«. — Aut. u K. — U Pragu dne 11. veljače 1848. b) za orkestar. — Aut. u štr. — U Pragu dne 14. veljače 1848. Potpuri ovaj toli je liep i bogat, da ne će nikada zastarjeti, nikada prestati dojmiti se Hrvata i Srba. U posredujućih stavkah ima liepih originalnih misli, a nadjeS toj i Gajevu popievku ..DoletiSe ptice kukavioe" iz igrokaza: „Das schirarzo Kreuz auf Medvedgrad", koja popievka isto onako počima kako trio Zajčeve popievke: „U boj". fi. Die Naclit: »Es ist still gevvorden«; spjevao V. Lisinski; za mužki četveropjev u As-duru. — Aut. Štr. — U Pragu dne 11. ožujka 1848. — Pohrvatio (god. 1886.) Ivan Trnski. Smisao pjesme vrlo je dobro glaibeno izražen i Sivo karaktori-san. Tajinstvenost tihe i gluhe noći istaknuo je glasbotvorac tako, kao da te na to upozoruje čarobnica kakva. Za pjevače je mali ovaj četveropjev samcati (Soloqnartett) nešto tegoban, kao što svi Lisin-skovi zborovi, a tomu je uzrok to, Sto je L. sliodio u toku dionica iStimmenfuhrung, način naših pučkih pjevača. Ovi bo pjevaju pri-lažuć (sekundirajuć) u skapnom pjevanju najradje blizo intervalo, dočim njemački pučki pjevač tako prilaže, da tnti sad gore sad dolje glas, koji bi se s melodijom slagao, t. j. pjeva daleko ležeće intervalo. Da je blize intervalo teže pogoditi nego daleko, i da k tomu treba oštar sluh i sigurnost u intonaciji, znade svaki pjevač; ali znat će i to, da sekundiranje s dalekimi intervali zvuči vrlo prostački i trivijalno. Ako dakle koji hrvatski glasbotvorac zbor svoj tako udesi, da u dionicah prilagatelja dolaze sami skokovi, to se isti glasbotvorac ne drži niti naše pučke glasbeno tradicije, niti pred-mmovs, da hrvatski pjevači imadu dobar glasben sluh i da su ikako umjetnički izvježbani. 171 (i. teški koilštit učili pochod, marš za glasovir na dvie ruke; u Ks-duru. — Aut. u Štr. — U l'ragu dne 22. ožujka 1848. Ova je koračnica pravi mari; ozbiljan i dostojanstven, a ne kao sadanje, koje su većom stranom puka skakutala i cupkala, nastavljene od plesovnih melodija. 7. „Nad beranckau pod Te^iieni"; češka pjesma spjevana od N. N-a; za jedno grlo uz glasovir; u K-duru. — Aut. u Štr. — U l'ragu dne 24. ožujka 1848. Mala i liepa popiovka u češkom pučkom stilu. 8. Ouverlura n F-tlnrn: a) za glasovir na dvie ruke. — (Glasovirska skizza). Aut. u Štr. — U Pragu dne 28. ožujka 1848. b) za glasovir na četiri ruke: nedovršena. — Aut. u Štr. c;) za veliki orkestar. Posvećena gosp. Josipu Plešneru u Pragu. — Aut. u Štr. — U Zagrebu dne 12. siečnja 1850. Što sam o oaverturi br. 1 (u Hes-dnru) rekao, vriedi i aa ovu. 0. Hranile Polonai.se a l'-duru: a) za glasovir po dvie ruke. — Aut. u štr. — U Pragu dne 2K svibnja 1848. b) za veliki orkestar. — Aut. u Str. — U Pragu dne 28. svibnja 1848. — Prvi put izveden u Pragu, a drugi put u Zagrebu u dobrovoljačkom koncertu od 6. siečnja 1850. Oveći i dosta tegoban komad od velikog efekta i trajne vried-nosti. Gradacija je izvanredno liepa; ritam obilan i skroa atovjenski, i to ne samo poljsko-slovjenski već obćo slovjenski. Mora sa reći, da je ritmijski i harmoni|tki sadržaj jači od melodijskoga. U našoj i u francuskoj pučkoj glasbi prevladjuje ponešto melodija, ali je ipak i ritam i sazvučje bogato, dok u talijanskoj glasbi imade oieln moć melodija nz nebogati ritam i siromašnu harmonija, a njemačkoj pako je melodija neznatna, ritam nestašan a sazvnčje preko mjere obilno. Novalis kaže: „Hat man den Khjtmus in seiner Oewalt, no hat man die Welt in der Gevolt. Jedar Mensch hat seinen indivi-duellen Hhytmu*. Khjtmiicher Sinn ist Genie." Glaaovirski dio nije pravi glasovirski slog, već aamo skica, po kojoj je Lisinski orkestralnu partituru izradio. 172 10. Mai4en-Walzer: za glasovir po dvie ruke. — Aut. u Štr. — D Pragu, dne 8. lipnja 1848. Melodije nisu raskalašene ili kako Niemao veli: „juckerisch", već karakteri šu njemački puk. kakav jest. Ipak je harmonija u petom liku obilnija nego a starijih njemačkih plesova. 11. Ouvertura 3. E-duru: a) za glasovir po dvie ruke; (skica). — Aut. u Štr. — U Pragu dne 16. srpnja 1848. b) za veliki orkestar. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 18. srpnja 1848. Prvi put izvedena dne 7. ožujka 1850. u jednom koncertu, davanom u gradskom kazalištu (vlastitost Kr. Stankovića). Ouvertura ova izrađena je po tako avanoj klasičnoj formi, koja je forma već davno postala nuklaaičnom t. j. neuaornom. Skala ima u toj ouverturi i previše, a mršavu temu lzcrpao je glasbotvorao toli postojano i valjano, da je njegov učitelj, ravnatelj praškoga konzervatorija, s tom radnjom bez sumnje jako jako zadovoljan bio. Zaključak ouvertura impozantan je i duhovit, orkestracija pako upravo uzorna. 12. Ribar: „Kibice Inde, hodite amo*; spjevao P. Prerado vić, za sitni tenor uz glasovir: u (!-duru. — Aut. u Štr. — D Pragu, dne 21. srpnja 1858. — štampana u »Sbirci različitih hrv. napjeva« izdanoj po glasbenom zavodu u Zagrebu. Glede karakteristike ova je popievka no samo u hrvatskoj već u cieloj muzikografiji pravi amanet. Liainski nije samo pjesnika pod-punoma shvatio, već ga je nadkrilio, komontirajuć pjesmu glasbom tako genialno, da to ne bi nitko riečmi bolje umio. Čitatelj mi zato zamjeriti ne će, ako o ovoj popievci malo viie prozborim, nego što je po osnovi ovih naših kratkih recenzija. — Uvodom holio ja glaabotvorao opisati, kako ribar baci udicu u riaku i kako uslied tuga nastaju mali valovi; pratnjom na početku napjeva htio ja pako izraziti znatiželjno^ i presenećenje ribica, koje na jednom u vođi nešto vide, česa prijo nije bilo. 8 toga plivaju nešto bliže, ali so umah naglo potianu natrag. No malo po malo umiro se ribice, videći, da se žica i udica s vabilom mirno amo tamo koleba, te počnu, ma i vrlo oprezno, kusati vabilo. Hi bar opaziv. da na udici 173 riba pecka, potegne udica naglo iz vode, — ali prerano. (Prvi in-terluđijum). Sada ja baci na novo a rieku, a ribice se pribliluju nešto smjelije. Biljar nastavi pjevanje svoje prikritim, ironičkim glasom. Na jednom: pec! pec.' ribar potegne udicu, a na njoj visi ribica. Bibar pofine svoj posao na novo pjevajuć staru kajda, da će ribicam mnogo bolje biti u njega nego „timo", ako ga slušaju; ali pjeva bez zanosa, bez vatre, već nekako suhoparno, diplomatski i hladno. A kad je puno ribica nalovio, ne hvali se, kako ih je nadmudrio i prevario ne potroSiv ni mnogo vabila, već se povuče tiho natrag. Konac popievke onako glasi, kao da bi tko rekao: i ova sam stvar sretno dovršio; dobro sam za se skrbio; za drage nije me briga. 13. Jelačić Ban: „Mračno lani krkaivcu w hejne"; češka pjesma »\venovana našim milvm bratrum na jihu«, spjevao N. N.; za mužki četveropjev: u F-duru. — Aut. u Str. — U Pragu, dne 4. kolovoza 1848. Mali četveropjev od 20. taktova u ritmu i tempu Mazurka. Česi zovu melodije takovoga ritma „susjedske pjesme". Niti tekst niti napjev ne odaje znatniji uzlet. Kako to? Ej, Homer je u Odysseji svojoj rekao: „Nisu pjesnici krivi već jedini Zeus, koji oduševljava majstora umjetnosti po svojoj volji." — Čudnovat je to slučaj, da iza „Bibice lađe" sliedi „Jelačić Ban"!--- 14. Jugoslavenska onrertura 4. u ti-molu: za veliki orkestar, »posvećena gospojam dobrovoljkinjam narodnih kaza-lištnih predstava u Zagrebu«.1 — Aut. u Str. — U Pragu, dne 15. prosinca 1848. — Izvedena (prvi put?) u Zagrebu u dobrovoljačkom koncertu od 6. siečnja 1850., drugi put dne 20. kolovoza za 18G2., a treći put dne 17. siečnja 1887. od vojničke bande pukovnije Leopoldovaca pod ravnanjem kapelnika g. Dvof-aka u koncertu »Kola«. 1 Gospodje, koje su Uda sudjelovalo bijahu: Josipa Vaucaševa, Pra-voila Vrbaničova, Dragoila Šaufova, Ljubica Novakova, Tereza Jako-povićeva, Ana Mraovićeva, Eleonora Thjrrova, Pavli Jana&.ćova, Marija Tajernifjerova, Ljuboslava Videceva. Anka Prtivejva, Milica Banova, Jadviga Banova, Brauislava Karvančićeva; a gospoijice : Berta Pirkertova. Cilika Janušićeva. Anka Hirvatova, Kamila Ostoi-ćeva, Ljubica Globočnikova, Lavos'.ava Vrbanićeva, Jelisava B.-ustma-r.ova, Mudroslava Bašnovova, Eliza Špehova i Ivana Jelačićeva. kako 174 Ova je ouvertura po obliku refomatorsko djelo. Lisinaki se tuj nije držao staro forme ouverture, već se je služio oblikom tada još ne obstojećim, ispreplićuć (durcligefiilirt durohfuhrend) više motiva, no da ipak ouvertura nije postala potpurijem, kako novijo talijanske i novije operetne ouverture. Jugoslavenska ouvertura temelji se na samih hrvatskih i to upravo na zagorskih pučkih melodijah, a i u toga razloga volio bih ju nazvati „hrvatskom" nego li „jugoslavenskom" auvorturom. Vele je krasna to radnja, no bez stanovito karakteristike; glasba je liepa, i to hrvatska glasba od velikog efekta, a izvedba nije tegotna. Kod izvodjenja god. 1850. i god. 1837. dojmila se je obćinstva neizmjerno. 15. Maj: „Sličili maj v luli i haj"; spjevao B. Jablonski; za srednje sitno grlo uz glasovir, u Ks-duru. — Aut u Štr. — U Pragu, dne 1. siečnja 18411. 16. Ma vlasi: „Hle, jako to"; spjevao A. V. Kužička; za srednje sitno grlo uz glasovir: u (J-duru. — Aut. u Štr. — je to zabilježeno na jednom štampanom posebnom listu, u Zagrebu, dne 20. ožujka 1850, uz sliedeću posvetu i pjesmu: „Gonpojam i go-spodičnam. koje blagovoljno sudjelovaše kao dobrovoljkinjn na narodnom kazalištu godine 1849 i 1850. Kako da Vam liepo zahvalimo Kad tu Vaše žrtvo bez razmjera I dostojno, domorodke mile? I sve trude kad rodoljub smatra, Kako da Vam ljubav povratimo, Nagleda se liepoga primjera: Kojom ste nas sladko zadužile? Što sve može doiuorodna vatra. Dragovoljno, od srca pripravne Vi shvatiste ku negda (Irkinje, Posvetistc svojo krasno sile Kada im se takva sgoda pruži, Liepoj svrbi: da i kod nas slavne Kazalište kao hram svetinje, Udome se umjetnice Vilo Odje se služba narodnosti služi. Liepoj svrbi, ali težkoj jako: Kako dakle da Vam zahvalimo Uz stiene se njojzi staza penje, Po dnžnosti, domorodke mile ? A po stazi predsudjo opako Kako da Vam ljubav povratimo, Zapriečivo navali kamenje. Kojom sto nas sladko zadužile? I najveća hvala bila V manja Od dužnosti u ovoj prilici. Zato evo na pismu priznanja, Da smo Vaši na vioke dužnici. Zahvalno obćinstvo." (Spjevao P. pl. Preradović) 175 U Pragu, dne 6. siečnja 1849. — Štampana u svezku »šestero českvcb pisni (V.) s ilirskim pi-ekladem«. 17. Otčina: nKde v krase nejst kvelejši": spjevao I. Chme-lenski; za srednje sitno grlo uz glasovir; u F-duru. — Aut u Štr. — U Pragu, dne 10. siečnja 1849. 18. Na Inim: „Luno jasna, đražko mila"; spjevao A. V. Ružička; za srednje sitno grlo us glasovir: u As-duru. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 11. siečnja 1849. 19. Poustvenik. „Les iiticlmnl, lionfe prešla": spjevao I. Chmelenski, za mnževno (bariton) grlo uz glasovir u C-molu. — Aut. u Štr. — U Pragu dne, 12. siečnja 1449. — Štampana u svezku: »Šestero českych pisni«. (VI). 20. Vojenska piscu: „V zliuru bratri!"; spjevao H. Ja-blonski; a) za muževno grlo uz glasovir, u ll-molii. — Aut. u Štr. — IT Pragu, dne 14. siečnja 1849. — Prvi put pjevana u Zagrebu u koncertu od 6. siečnja 1850. b) za jedno/vučni (unisono) inuiki sbor uz pratnju orkestra. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 1. prosinca 1849. 21. „I'o hlalio im'*?": spjevao B. Vili a n i: za muževno grlo uz glasovir: u A-duru. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 15. siečnja 1849. • 22. Vvštčliovaiiec: .Zasvit mi ty slunko zlate": spjevao B. Vi 11ani: za srednje sitno grlo uz glasovir: u B-duru. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 16. Siečnja 1849. 23. .linoehovo praiii: „Na te panskii strani"; spjevao B. Jablonski; za jedno grlo uz glasovir: u F-duru. — Aut. u Štr. — U Pragu dne 18. siečnja 1849. 24. Itnilanci lužko: „Vini ja. vini to ilnbfe"; spjevao Fr. \Yacko: za krupno žensko grlo uz glasovir: u (S-molu. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 18. siečnja 1849. 25. Po boji: „Vesclmese mili bratre!": spjevao B. Villani; za muževno grlo ui glasovir; u C-duru. — Aut. u štr. — U Pragu dne 19. siečnja 1849. 176 26. Nediivžra: „Kolik'šdala hnbiček"; spjevao I. Pick; za srednje sitno grlo uz glasovir u As-duru. — Aut. u Štr. — U Pragu 22. siečpja 1849. Popievke od broja 15. do 26. nalaze se (iaim br. 20. b) u jednom svezku s naslovom aNII. napevft ćesivuh", koja je knjiga u gosp. Štrige. 8 ovimi je popievkami Lisinski nakanu imao, držati so Sto više glasbonoga atila češkoga puka, a tradicionalni taj način umjetničkom izradbom oplemeniti; a to mu je uz riodku vještinu i veliku sreću i uspjelo. Svaka popievka dokazuje, da je naš glasbotvorao češke pnčke popievke na tanko proučio bio, te da je prirodni češki glas tako pogodio, da je čovjek u dvojbi, ne potječu li neke tih melodija ravno od puka. To je n. pr. u pjesmi: „Jinoohovo praili" oponašao glas-benu onu slobodu, kojom se pučki pjevač služi, a u pjesmi: „Po boji" opetovao je glavnu glasbonu misao, ali svaki put uz male promjene, kako to pučki improvizator voli. U popievci: „Ma vlast" dirao je u susjedsku: poljsku žicu, a u popievci „Poustvenik" u strunu naših rapsoda, guslara-sliepaca. U popievci: „Vojonski pisci!" vidiš i čuješ ratobornu Huji taku vojsku, te je od takvoga češkoga izražaja, da ne poznam ni jedne češke popievke, u kojoj bi staročeški ton bolje pogodjen bio. No što je osobito iztaknuti, jest tanka karakteristika svakoga teksta. TJpozorujem primjerice na popievke: „M&j", „Vjštčhovanec" ina: „Vojonski pusu'. Da bude smisao teksta glasbeno valjano izražen, morao je Lisinski gdjegdje strofički oblik, t. j. pučku farmu napustiti, te popievku glaabeno izpreplesti, ali i taj je oblik u čednom okviru. Samo u jodnoj popievci, u „Vvštfihovanoc" prekoračio je granice pučke popievke. 27. Vltava: „Vltavo, Vllavo! Keko Cehu": spjevao I. Jar. Pick; za muževno grlo uz glasovir; u F-molu. — Aut. u Štr. — U Pragu mjeseca veljače 184'.). — Štampana u svezku »Šestero českvch pisni«. (I.) Jako žalobna melodija, u kojoj je L. hotimice iztaknuo skok na kvinto, u češkoj i slovačkoj pučkoj melodiji vrlo obljubljen. Glasovirska je pratnja toli jednostavna, da moram Vrazovu izreku o Lisinskovoj pratnji podpisati. 28. Nlaviček a starost: „Proe kak fen slaviftek*; spjevao N. N.; za srednje tanko grlo uz glasovir; u G-duru. — U Pragu, mjeseca veljače 1849. — štampana u »Šestero českvch pisni.« (II.) 177 Mala popievka a prirodnimi avjelimi zvukovi. 29. Mazur, za glasovir na dvie ruke; u A-molu; pisan u album gospodje Zapove. — Aut. u Str. — U Pragu, dne 14. ožiljka 1849. Mali mainr od tri diela. — „Prigodna pjesma, spjevana kojoj ženskoj, uviek se dojmi dotične, ako inače pjesma i malo vriodi " (August inović.) 30. Šest Maznra. za glasovir po dvie ruke; (1. u Ks-duru; 2. u Esduru: 3. u C-duru; 4. u Hesduru; 5. Ks-duru; 6. u K-duruj; »posvećenih blagorodnomu gospodinu Pavlu Hatzu>. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 20. ožujka 1849. U ono vrieme plesali su so i u nas poljski plesovi naročito |>ako inaanr, zato je i Lisinski kuSao takove glasbotvoriti. Da je on u tili mainrih poljsku tradiciju izvrstno pogodio, no trebam posebno istaknuti; ta on je bio u imitaciji pojedinih stila gotovi majstor. (Jak i u glasovirskoj udesbi sliedio jo poljski način, koji leli, da so plesovna melodija oktavom pojača. 31. Belluiia-oiivertura 5: u D-duru. a) skizza za glasovir. — Aut. u Štr. — U Pragu dne 19. travnja 1849. b) za veliki orkestar, »posvećena c. kr. puku kneza Collo-reda». - Aut u Štr. — U Pragu, dne 10. lipnja 1849. — Prvi put izvedena u Zagrebu god. 1851., a drugi put 7. veljače 1887. u koncertu dobrovoljačkog orkestra »Sokola«. Ovom je ouverturom htio Lisinski karakterisati bitku na bojnom polju, te ju je zato i nacvao Bellona-onverturom. Namjera mu podje isvrstno sa rnkom, a dojam i izradba toga djela odaje Liain-skov vanredni glasbeni talrnat On jo glasbeni slikar, ravan prvim glasbotvorcem starije, sredaje i najnovije dobe. I sam priemet te nuvertnre: D-dur dokaiuje, da je Lisinski posnavao sve glasbene tančine, jer kako tvrde glasbeni estetioi, ne odgovara ni jedan priemet ratnoj glasbi tako dobru kako D-dur. — Djelo je izradjeno po tako zvanoj klasičnoj formi ouvertnro, te je dosta tegntno izvadjati. U ouverturi upotriebio je Lisinski dva pučka motiva: početak melodije pučle pjesme: „Majka Maru preko mora zvala" i „Djevojka ja ružu brala", a izim ovih još i nekoliko fraza pučke nam glasbe. Bcienim, da je ova ouvertura znamenitije djelo nego sama ouvertura Kuhač: Llitnakl. IO 178 opere „Porin". Kritik koncerta od 7. veljače 1887. opisuje u „Viencu" u br. 7. 1886. sadržaj i smisao ouverture evo ovako: „Uvod nam predočuje tabor naSili vojnika, gdje je sve tiho i mirno. Ne traje dugo, a namještane straže davaju snak, da se neprijatelj počinje s one strane micati. Trubljači i bubnjari aovu na poior, kojemu se signaln odazivlju redom sve druge straže. Momčad se diže, počne se sakupljati i n red stavljati, no sve to, koliko jo moguće, na tiho. U to se čiye bubnjava neprijatelja sve više i više, sve bliže i bliže, dok na jednom ne navali na tabor iinenada (AUegro). Puško pucaju, kruglje lete iviždeći i a visoka padajući kao kiša. No naši se ne miču, već šalju takodjer nekoliko »raja u redove neprijateljske. Sada ovaj silom navaljuje, ali naši stoje sveudilj kao klisura, pa kušao neprijatelj s koje strane mu drago provalit, svagdje nalazi klisure. Šta više, naša momčad mjesto da bi uzmakla ili odala ma kakav znak straha, zapjeva: „Majka Maru preko mora zvala" (vidi u zbirci „Južnoslov. narod, popievaka br. 828 i 887), a umah zatim: „Djevojka je ružu lirala" (po hrv. pučkoj redakciji). U to se stave u čas na obadva naša krila naši strielci, kojim nikad ni jedan hitac no promaši, te strieljaju na neprijatelja što više i bolje mogu, glavni voj pako počinje uz takovu zaštitn jurišati uz brieg (dvie piccole), te sieče i tjera neprijatelja, koji uzmiče u divljem biegu. Pobjeda je naša. — To je sadržaj te ouverture koji se opetuje, kako to glasbena konstrukcija starije školo zahtieva." 32. Vlastimila. polka za glasovir po dvie ruke; u Es-duru. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 22. lipiya 1819. Posvema u češkom smi«lu: ali budući da je ples polka uplivom tuđjeg ukusa i modo sve više izgubio značsj slovjenski, to se ne će ni ta polka danas dojmiti. 33. Dobroti noc!: ,,Dolir«n lior. spite dobri'1; spjevao J. Jar. Pick; za mužki četveropjev: n G-duru. — Aut. u Štr. — U Pragu, dne 22. lipnja 1849. Liepo provedeno i slikovito pielo (Standclion, serenada', koje se muže natjecati s ma kojom sličnom njemačkom radnjom. 34. Matre: ,.J5daž se ješle pamitnješ"; spjevao J. Pic k; za srednje sitno grlo (tenor ili alt) uz glasovir; u Hes-duru. — Aut. u štr. — U l'ragu, dne 17. srpnja 1849. — štampana u »šestero českvch pisni« (IV.). 179 ČeSki pučki ton teko je izvrstno pogodjen, da se čovjek otresti ne mole misli, nije li Lisinski prvili osam taktova od puka uzeo, a ipak znadetro izvjeatno, da ih je sam uglasbio. 35. Ouvertura „Porin a) za glasovir po dvie ruke: u A-fluru. — Aut. 11 Str. — U l'ragn, 30. kolovoza 1840. b) za glasovir četveror učki. — Aut. u štr. — U I'ragu, (?) c) za četverogudje. — Aut. u štr. — U I'ragu, rlne 20. listopada 1849. d) za veliki orkestar. — Aut. u zemaljskom arkivu. — U Pragu, u tobst mein armes Ilerz'; spjevao Viktor Hollek; za sopran uz glasovir. — Aut u Ivana pl. Zajca. — U Zagrebu, dne 13. kolovoza 1851. Cl. Ali .Marim: .,Willst tili. tlass idi langer zasc"; spjevao Viktor Ho 1 fe k: za tenor uz glasovir. — Aut. u Ivana pl. Zajca — U Zagrebu, dne 25. koloveza 1851. t>2. Das lleimathlaiid: „Da* Meer selit ruliig'; spjevao J. N. Vogl: za srednji sopran lalt) ili bariton uz glasovir: u lles-duru. — Aut. u Štr. — U Zagrebu, dne 23. kolovoza 1851. Kuliaf: I.Miniki |j) 194 Oveća popievka po njemačkoj glasbenoj tradiciji. Tekst je izvrstno karaktcri?an i to s vrlo jeđnostavnimi glasbenimi sredstvi. Glasba lioćo da izrazi, kako mornari, vozači se po mora uz mirno vrieme, žudno čekaju u domovinu doći, koje dugo ne vidješe. Kad su već blizu k ci^ju, eto uzburka se more strašno, ladja im se prevali, a mornari poginu do jednoga. . Mazni* za glasovir po dvie ruke, n D-duru »posvećen preuzvifienoj gospoji baronici Sofiji Jelačićevoj rodjenoj grofici cd Stokau a«; Štampan u Zagrebu god. 1852. kod Platzera. Maznr je liep i elegantan u izražaja, ali dub nije poljski, niti je glasovirski slog pobolji. 76. „Napjevi za misu. prodiku i druge svečanosti"; za jedno grlo uz orgulje. Svezak cvaj posvećen je prcuzv. gosp. b-'skupu Jos. .lutju Strossmaveru, te će ?e po svoj prilici u djakovačkom biskupskom arkivu nalaziti. Vječna bi Šteta bila, da su se ove popievke izgubile. 77. Kegeii-Lied: »Sejrne Jesu deine lleerde«; spjevao N. N.. za dječački tropjev uz orgulje: u D-duru. — Aut. u štr — U po noći od 27. na 28. ožujka 1852. Liepa. kratka popievka u crkveaom smislu. 78. Slovensko pučke pjenio, (»l'opotnik pridem čezgorć«; •Tam na placi v jedni gasi«; »Pridi Korene«; »Od slraže HrvaSke gor solnce mi priđe«; „Kanti se zbirajo«: »Z jutra se stanem, ker sonce sor" gre«.) ukajdio po pievu gcspoilje 198 Julije Str/gine i udesio s glasovirakom pratnjom. — Aut. u Str. — Od god. 1852. Popiovko: „Popotnik", „Pridi Gorono« i „Od stražo IlrvaSke" štampana su n „Slovenskoj Grlici" u I. avoiku (V Ljubljani 1860.) Isapjovi ukajdjoni od Lisinskoga posvema se slažu s onimi u Slov. Grlio, samo napjev pjojino: „Priđi Goreno" neSto malo je drngačije ah glasovirska pratnja Lisinskova svakako jo bolja od one u Grlici Popiovko: „Tam na placi", Fanti se zbirko" i ,,Z jutra se stanem", no nalaze se u „Grlioi" niti u sbirci „Jnžnoslov. narod, popievaka" 79. Ruže: »Kvete r.lže, kvete«; spjevao V. Hankv; za srednji tenor uz glasovir; u Hes-duru. — Aut. u Štr. — U Zsgrebu, dne 5. travnja 1852. — Štampana u albumu »Perlv češko«. Nježna, čuvstvena popievkB, u kojoj an ČoSkim glazbenikom toli mili „Orgelpunkt" po miloj volji upotrcbljujo. 80. Pohreb skfivinka: »K hrobu nesem mihlčka«; spjevao V. Hankv; za dječji sopran uz glasovir; u D-molu. — Aut. u Str. — U Zagrebu, dne 9. travnja 1852. — štampana u albumu »l'erlv českć«. Češka glasbena pučka tradicija jako jo dobro pogodjcna; tako primjerice: plahi i briši prelazi, iamjcna istoimenog dur- i mol pricmeta itd. 81. Jutro (ili julrnja pjesma): »Noćna tmina s neba ode«; spjevao P. Zoričić; a) za dJečji zbor od dva soprana i jedan alt uz glasovir: u D-duru. — Aut. u Štr. - U Zagrebu, dne 8. lipnja 1852. b) za sopran-solo uz mješoviti sedmeropjevni zbor i glasovir; u D-duru. — Prepis bez datuma nalazi se u arkivu tfasbenoira zavoda u Zagrebu. — IVvi put pjevana dne 25. srpnja 1852. na izpitnom koncertu trlasbenoga zavoda So-pran-solo pjevala je tada Valerija Hudjekova, kako je to zabilježeno u 31. broju »Nevena« od god. 1852. Divan zbor od velikog efekta. Smisao teksta iavrstno je glasbeno kar.kter.ian, ali glasovirska pratnja odviše jo jednostavna i mršava. MojI prijatelj, dr. Ivan Zabar. hrvatski pjesnik, koji je šestdesetih godina takcdjer u aboru pjevao, kad se jo ta popievka na i.ovo ia- 199 vodila, uvjeravao me je, da dojma te popievke nikada zaboraviti ne 6e, pa da mu se svakiput Sini, kad motri i uživa blago proljetno jutro, kao da čuje tu glasbu u aamoj naravi. 82. Dvie pliće: »Zahladila morska plića«: spjevao P. pl. Preradović; za sopran ili tenor uz glasovir: u As-duru. — Ant. u Štr. — U Zagrebu, dne 17. lipnja 1852. — Prvi put pjevana po l'aulini Jakhelovoj dne 25. srpnja 1852. na izpitnom koncertu glazbenoga zavoda. Popiovka u sebi nije osobito liepa, ali pruža pjevaču ili pjova-čioi priliku istaknuti ljepotu svoga grla i vještinu svoju. Po tom ovisi dakle cfokt popievke jedino o pjevaču. 83. Nadgrobnira: »Šuti, fiuti, jadna vječna tugo«; spjevao V. Lisinski; za mužki četveropjev; u As duru. — Prepis u K. — IJ Zagrebu, dne 10. sprnja 1852. Jedina pjesma, koju imademo od Lisinskoga spjevanu u hrvatskom jeziku. Pjesma jo spjevana za spomendan palih žrtava dne 29. srpnja 184*. U tekstu se kaže : „Vriedno je, da se njima dade kano junacima lovor vionac a ne plač", a ovu misao izrazujo i glasba, koja nijo žalobna poput nadgrobnih popievaka voA dostojanstvena i uzvišena poput hvalospjeva. 84. Koneertna ouvertura (br. 7), za veliki orkestar u D-duru glasbolvorena za svečanost u narodnom kazalištu prigodom dolazka Njih. Veličanstva kralja Franje . Josipa 1. i kraljice Jelisave u Zagreb god. 1852. — Aut. u arkivu glas-benoga zavoda. — U Zagrebu, dne 3. kolovoza 1852. Ova je ouvertura u njemačkom smislu glede sa Iržaja i glede oblika Isvodba trajo trinaeat minuta, kako jo na partituri naznačeno. Lisinski je htio ovim glasbotvorom zadovoljiti ukusa i navici previsokih gostiju. Instrumentacija pomno je izradjena. 85. Der Veteran, Triumph Marsch, u Ks-duru: a) za glasovir po dvie ruke. — Aut. u Štr. — U Zagrebu, dne 17. rujna 1852. b) za glasovir po četiri ruke. — Aut. u štr. — U Zagrebu, dne 18 rujna 1852. U prvoj koncepciji (a) pisao je Lisinski ovu koračnicu a ' , mjeri; u drugoj (b) promienio je injera u '/„ koja je i prava mjera. 200 ali tada bi ae imale pretvoriti četvrtinske kajde u polovne, osmiuske u četvrtinske itd., te ataviti mjesto */< ili */, ili 0/ oznaka. — Koračnica je ozbiljna, Sto an prije svi maršovi bili. 86. Marsrli (bez naslova), za glasovir po dvie ruke; u D-du u («/„). — Aut. u Štr. - U Zagrebu, dne 23. rujna 1852. U stilu šeste figure kadrile, ali od slabe vriednostl 87. Pjesma za nevinu mladež: »Oj naravi mladi, u teb' radost vlada*: spjevao N. N ; za dječji sopran uz glasovir u Cduru. — Aut. u Štr. (Olovkom pisan). — Od god. 1852. Malo vricdi. 88. Oflertorium: »Cum invocarem, exaudivit me«; a) za srednji sopran (solo), i mješoviti četveropjev uz glasovir; u Es-duru. — Aut. u Str. — U Zagrebu, dne 3. listopada 1852. b) '/a srednji sopran (solo) i mješoviti četveropjev uz pratnju llaute, dviju klarineta, dviju fagota, dviju rogova, posaune, talambasa, dviju violina, viole, violončela i kontrabasa. — Aut. u Štr. — U Zagrebu, dne 3. studenoga 1852. Uglasbio jo za avočanu misu Sv. Cecilijo, te je ofertorij posvetio: „Driii Agramcr Musikverein'. Ofertorij bješe 23. studenoga g. 1852. u prvostolnoj crkvi izveden po pitomcib glazbenoga zavoda, ali posveta ofortorija povukao je Lisinski natrag, izbrisav srditom lakom posvetu na naslovnom listu ofortorija. l'iedivna kompozicija od nzvišena religioznog čnvstva. Da u njoj ne ima kromatike, mislio bi čovjek, da potječe od l'alestrine '•lasovirsku pratnju p'sao je Lisinski samo onomu n volju, koji imade taj of jrtorij uvježbati s mladjabnimi pjevači koje pjevačko škole. Ilolje bi dakako učinio, da je pisao orgaljsku mjesto glasovirako pratnje, jer tada bi se mogao taj ofertorij pjovati i bez orkestra, ali svaki sborovodja ili organista Iako će glasovirsku pratnja prilago gtditi orguljam. 89. I'ogrebniea: »Tu počiva diete milo«; spjevao P. pl. Preradović, za mužki četveropjev; u C molu. — Aut. (olovkom pisan) u Štr. — (iodina nije naznačena, ali čini se, da je god. 1852. — Uglasbio za pogreb gospodčne Har-bare Kis>ljakove. 201 Vrlo krasim, duboko u sreo dirajuia popievka. Gradacija pri koncu neizrecivo je liepa. 90. Opielo: »Jeder Mensch muss -terben«; spjevao V. Lisinski; /a mužki četveropjev. Do sada nisam mc»ao naći ni izvornika niti prepisa te popievke. Spjevao i uglasbio na samrtnoj postelji god. 1851. s izrifinom željom, da se pjeva pri njegovu pogrebu. Ova mu želja bude ispunjena. Original opiela dugo je čuvao prof. Ant. 8chwarz, ali po-sudiv&i ga na prepis, nije ga viSe dobio u povrat. Kako nam jedan i drugi pregled dokazuje, ugtesb-'o, glasbo-tvorio, udesio i ukajdio je Lisinski sto šestdeset i šest (76-f-90) većih i manjih komada u jedanaest godina svoga irlasbenotra rada, t. j. od g. 1641. do konca g. 1852. Nu pošto izvjestno znademo, da imade i/im ovdje nabrojenih Lisinskovih glasbc-tvora još više razštrkanih koje kuda, koji su možda mnogi već i propali, to smijemo broj Lisinskovih kompozicija bar na dvie stotine povisiti. • * Sadržaj. Pripomenak.................. I. Umjetnost u Hrvatskoj na početka XIX. stoljeća. — Fran-casi u Hrvatskoj. — Biskup Vrhovac. — Hrvatski velikaši. — Kilharinoničko društvo. — Ljudevit Gaj i narodna pjesma. — Prvi hrvatski koncerti............. II. Vatroslav Lisinski. — Albert Štriga. — Glasbeni pokret. — Glasbeni talenti: Ferdo Sušan, pjevačica Tomekovićeva, Sidonija grofinja Erdody, Ivan Padoveo i drugi. — Prva opera: „Ljubav i zloba". — Uspjeh prvo predstave. — Kazinaši pozivlju Liazta. — Đr. Demoter piše: „Porina". — Lisinski sa družbom koncertuje u Biogradu, Pančevu i Novom Sadu. — Glasbeni pokret na slavenskom jugu'....... III. Lisinski u Pragu (1847.) a višoj orguljaškoj školi. — Štriga se za njega brine pritječući mu materijalno i moralno u pomoć. — Koncem srpnja god. 1849. vraća se Lisinski u Zagreb; nalazi nepovoljne prilike u domovini: nemar i mrtvilo. — Lisinski so vraća u Prag; oboli, i oko božića god. 1819. dolazi na oporavak u Zagreb. Koncom svibnja god. 1850. ide opet u Prag. — Jelačić ban obraća so pismeno na pokrovitelja pražkog konzervatorija Kamila kneza Riihana, neka izposlujo, da so Lisinskomu dopusti javno polagati izpit na konzervatoriju ; sve uzalud. — Lisinski se vraća za uviek u Hrvatsku..........-....... IV. Lisinski u otačbini prevari to u svojih nadah; poačava u fortepianu. — Lisinski u Bistrici na odmora. — Djelatnost Lisinskoga god. 1861. i 1862. — Okanivši se jalova posla oko glasbe zsmoli Lisinski god. 1853. mjejlo sudbenoga anskultanta, što i dobije uz 900 for. godišnja plaće. — Ne- Strana zadovoljan svojim ivanjoui zamoli u kolovozu god. 1853. mjosto kotarskoga aktuara, ali ga ne dobije. — Lisinski oboli od sušice, uglasbi sam sebi opielo i umre 31. svibnja 1854. — Njegova glasbena ostavština. — Glasbani dar Lisinskoga. 116 Pregled glaabotvora Vatrosl. Lisinskoga: I. Glasbotvori Lisinskoga od god. 1841. do listopada god. 1847 t. j. do njegova polazka u Prag............. . 160 II. Glasbotvori Lisinskoga od mjeseca listopada god. 1847. do njegovo smrti 31. svibnja 1854............ 16e