ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
original scientific article	DOI 10.19233/ASHS.2018.24
received: 2018-02-13
SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU
Marijan PREMOVIC
Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet, Odsjek za istoriju, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic, Crna Gora
e-mail: premovicmarijan@yahoo.com
Gordana ROVČANIN
Univerzitet Crne Gore, Arhitektonski fakultet, Džordža Vašingtona bb, 81000 Podgorica,
Crna Gora e-mail: goca.rovcanin@gmail.com
IZVLEČEK
Pričujoči članek obravnava srednjeveške utrdbe v Polimlju v 14. in 15. stoletju. Območje Polimlje je geografska enota, ki vključuje porečje reke Lim na ozemljih današnje Črne Gore, Srbije ter Bosne in Hercegovine. Osnova za raziskavo so listine aragonskega-neapeljskega kralja Alfonza V. in "rimskega" kralja Friderika III. Habsburžana izdane bosanskemu vojvodi Štefanu Vukčicu Kosači leta 1448, dokumenti iz Državnega arhiva v Dubrovniku, otomanski popisni defterji iz let 1468/69, 1475/77 in 1477/78, potopisi iz 16. stoletja ter terenske zgodovinsko-geografske raziskave tega območja. Prispevek se osredotoča na naslednje utrdbe: Plav, Bihor grad, Vodički grad, Mileševac, Kovin, Oštrik, Klek, Jagat, Severin in Hrsovac. Obravnavane celostno, vse utrdbe na tem območju pripadajo tipu gorskih utrdb, večina pa ima izjemen pogled nad dolino Lima. Analizirali smo njihov položaj, fizično strukturo, videz, faze gradenj, funkcije, kontinuiteto in mejo med Kosačami, Despotovino in Pavlovici v Polimlju.
Ključne besede: utrdbe, Polimlje, pozni srednji vek, Stjepan Vukčic Kosača, Srbska despotovina, meja
LE FORTIFICAZIONI MEDIEVALI SUL TERRITORIO DI POLIMLJE NEL QUATTORDICESIMO E QUINDICESIMO SECOLO
SINTESI
Il presente lavoro si occupa delle fortificazioni medievali sul territorio di Polimlje nel Trecento e Quattrocento. Polimlje rappresenta un'unità geografica che si estende sul bacino del fiume Lim e comprende il territorio montene-grino, serbo e quello della Bosnia ed Erzegovina. I materiali per la ricerca sono stati la letteratura rilevante, le carte rilasciate al duca bosniaco Stjepan Vukčic Kosača da parte del re napoletano Alonso V d'Aragona nel 1444 e 1454 e da parte del re "romano" Federico III d'Asburgo nel 1448, i documenti conservati presso lArchivio Statale di Ragusa (Državni arhiv u Dubrovniku), i registri di censimento ottomani del 1468/69, 1475/77 e 1477/77, la letteratura di viaggio del Cinquecento e le ricerche storico-geografiche svolte sul campo. Il nostro interesse si concentra sulle se-guenti fortificazioni: Plav, Bihor grad, Vodički grad, Mileševac, Kovin, Oštrik, Klek, Jagat, Severin e Hrsovac. Nel loro insieme, quasi tutte le fortificazioni presenti su questo territorio appartengono alla tipologia delle fortificazioni montane. La maggior parte di esse dà una splendida vista sulla valle del fiume Lim. Sono stati analizzati la posizione, strut-tura fisica, aspetto, fasi di costruzione, funzione, continuità e confine tra Kosači, Despotovina e Pavlovici a Polimlje.
Parole chiave: fortificazioni, Polimlje, Tardo Medioevo, Stjepan Vukčic Kosača, Despotovina Serba, confine
355
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
UVOD
Prikazivanje srednjovjekovnih utvrdenja je veliki i vrlo složen istraživački zadatak. Istraživanje sustava obrane, osobito tragova fortifikacionih uporišta, predstavlja jednu od važnih tema u izučavanju dešavanja u prošlosti. Ovom značajnom temom, osim povijesničara, bavili su se arheolozi i arhitekti. Do sada su objavljeni samo pojedinačni radovi - članci i rasprave - koji obra-duju pojedina utvrdenja. U njima se dolazilo do nekih novih saznanja i uočeni su problemi koje treba rješa-vati.1 Ne postoji studija o svim utvrdenjima u Polimlju. Izrada ovog članka predstavlja pokušaj da se riješe pojedina pitanja (analiza položaja, fizička struktura, izgled, etape gradenja, funkcija, kontinuitet i da se rekonstruira granica izmedu Kosača, Despotovine i Pavlovica), da se dosadašnja parcijalna proučavanja objedine, prošire i sintetiziraju, tako da se sveobuhvatno i multidisciplinar-no obrade. To podrazumijeva blisku suradnju povijesničara, arheologa, arhitekata i drugih srodnih disciplina.
Dolina Lima pruža se od Gusinja, ispod Prokletija, sve do ušca Lima u Drinu kod Medede. Dugačka je oko 220 kilometara. Oblast Polimlje geografski se dijeli na: Gornje, Srednje i Donje. Gornje Polimlje prostire se od Gusinja i Plava do Berana, a obuhvaca sliv gornjeg toka rijeke Lim. Okružuju ga planine: Bjelasica (2139 m) i Visitor (2211 m) sa zapadne, Prokletije (2694 m) sa južne, Mokra gora i Cmiljevica (1984 m) sa istočne strane. Srednje Polimlje zahvata srednji dio doline Lima, od Bijelog Polja do Prijepolja. Pruža se meridijanskim pravcem i okružuju ga planine: Bjelasica (2137 m) i Lisa (1509 m) sa lijeve strane, Ozren (1641 m), Jadovik (1734 m) i Zlatar (1627 m) sa desne strane, zatim tu su i kraške visoravni Bihora i Korita. Donje Polimlje prostire se od Prijepolja do ušca Lima u Drinu i okruženo je planinama: Pobijenik (1423 m), Starovlaške planine i Sjenička kotlina. Oblast predstavlja geografsku cjelinu, koja obuhvaca sliv Lima na teritorijima današnjih država Crne Gore, Srbije i Bosne i Hecegovine (Lutovac, 1961, 33-34; Dragovic, 2004, 6-7, 16-36). U današnjem ad-ministrativno-teritorijalnom pogledu Polimlje čine opci-ne: Gusinje, Plav, Andrijevica, Berane, Petnjica, Bijelo Polje (pripadaju državi Crnoj Gori), Prijepolje, Priboj (pripadaju Srbiji) i Rudo (pripada Bosni i Hercegovini).
Na prostoru Polimlja u srednjovjekovnim povijesnim izvorima i literaturi pominju se kao župe i „zemlja" sedam manjih ili vecih predionih cjelina: Plav, Budimlja, Lim, Ljubovida, Zvijezd, Crna Stena i Dabar (Mijato-vic, 1979, 209-223; Mišic, 2003, 73-88). Ova oblast do 1355. godine nalazila se u sastavu srpske srednjo-vjekovne dinastije Nemanjica. Feudalno rasulo koje je u Srpskom Carstvu nastalo poslije smrti cara Dušana (1355.), odrazilo se i na društveno-političke prilike u
Polimlju. Tada je Donje Polimlje zauzeo humski knez Vojislav Vojinovic (početak XIV. stoljeca-25.X.1363.), a potom njegov nasljednik Nikola Altomanovic 1368. godine proširio na prostor skoro čitavog Polimlja. On je uklonjen sa povijesne pozornice 1373. godine (Premo-vic, 2013, 196-197). Srpski knez Lazar i bosanski ban Tvrtko medusobno su podijelili veliku oblast župana Nikole. Bosanskom banu pripali su Donje Polimlje, dio Srednjeg Polimlja sa manastirom Mileševom i Prijepo-ljem. Knezu Lazaru pripala je dolina Uvca i župe Lim, Ljubovida, Budimlja i Plav (Blagojevic, 2011, 312-316). Bosanski ban Tvrtko 26. listopada 1377. godine u ma-nastiru Mileševi krunisao se kraljevskom titulom i pro-glasio se za „kralja Srbljem, Bosni i Pomorju i Zapadnim stranam" (Cirkovic, 1997, 277-305). Poslije pogibije kneza Lazara u Kosovskoj bici 1389., srpski oblasni gospodar Vuk Brankovic je u razdoblju od 1389. do 1392. godine zauzeo župe: Lim, Ljubovidu, Budimlju i Plav (Blagojevic, 2009, 22-27). Iznenadnom smrcu bosan-skog kralja Tvrtka, ožujka mjeseca 1391. godine, nasta-ju krupne promjene u Bosni. Vojvoda Vlatko Vukovic uzeo je pod upravu Donje Polimlje i dio Srednjeg Polimlja, sa manastirom Mileševom i Prijepoljem. Sljedece godine Vlatko je umro, a njegove posjede naslijedio je njegov sinovac Sandalj Hranic Kosača (Kurtovic, 2009, 37-42, 377). Poslije sloma Vuka Brankovica 1396. godine, njegovim dijelom Polimlja (Gornje i dio Srednjeg) upravljao je knez Stefan Lazarevic. Ovaj dio Polimlja ostao je u sastavu srpske srednjovjekovne države sve do pada pod osmansku vlast 1455. godine (Dinic, 1978, 160-163, 173-176; Šcepanovic, 1979, 61-69; Premo-vic, 2012, 63-66). U ožujku 1435. godine Sandalj je umro, naslijedio ga je sinovac Stjepan Vukčic Kosača. U prvoj polovici listopada 1448. godine uzeo je titulu hercega (Cirkovic, 1964, 106-108). U jednoj povelji o isplati, 6. travnja 1449. godine, Stjepan je u svojoj in-titulaciji isticao da je "Stipan, Božijom milošcu herceg od svetoga Save i gospodar humski i primorski i veliki vojvoda Rusaga bosanskog, knez drinski i k tomu" (Mi-haljčic, 2002, 323). U citiranoj tituli iskazana je njegova samostalnost, a od ovog datuma ustalila se jedinstvena titula herceg od svetog Save (duh Sancti Sabbae). Posebno je istaknut kult Svetog Save, čime je naglašavao, preko manastira Mileševe, gdje su ležale "Savine mo-šti", vezu svojih zemalja sa starom srpskom državom i dinastijom Nemanjica. Prema ovoj tituli hercegova zemlja bit ce nazvana Hercegovina, a taj naziv sačuvat ce se do danas (Cirkovic, 1964, 10, 106-108; Cirkovic, 1987, 176-177).
Dolina Lima i njenih pritoka, pružale su kao i uku-pna konfiguracija terena, povoljne uvjete za promet, pa je cijela oblast Polimlja u srednjem vijeku bila prekrivena mrežom karavanskih putova. U srednjem vijeku Polimlje
1 Pregled dosadašnjih istraživanja o utvrdenjima u Polimlju: Mijovic, Kovačevic, 1975, 97-98, 127; Nikolic, 1975, 35-44; Minic, 1976, 101-110; Dinic, 1978, 198-200, 250-251; Spasic, 1996, 35-69; Spasic, 2000, 93-107; Bunardžic, Bunardžic, Derikonjic, Gavovic, 2008, 48-66; Mišic, 2010, 127, 130, 180, 208, 314; Gavric, Kovačevic, 2013, 277-308.
356
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Sl. 1: Plan ostataka utvrdenja Plav (Mijovic, Kovačevic, 1975, 127)
je imalo intezivne trgovačke odnose sa Dubrovnikom. Iz Dubrovnika je roba za Polimlje najčešce otpremana Drinskim (via Drine) ili Jezerskim putem (via Jesera). Ova oblast predstavljala je jednu od važnih raskrižja na Bal-kanskom poluotoku, jer je povezivala središnje i istočne djelove Balkana sa središnjim dijelom jadranske obale i panonskim basenom (Premovic, 2015, 695-696).
Utvrdenja na ovom prostoru imala su vojni karakter i strategijski značaj. Podizana su pored putova, na pogod-nom mjestu gdje mu je sama priroda pružala zaštitu, na planinskom prevoju, na grebenu, nad rijekom, na ušcu jedne rijeke u drugu kako bi štitile putove i sprječavale prodore neprijatelja. U tvrdavama su bile skoncentrira-ne vojničke posade sa zadatkom da kontroliraju i brane područje kojim dominira utvrdenje. Nastale su u XIV. i u prvoj polovici XV. stoljeca, zbog ratova izmedu obla-snih gospodara i sve češcih prodora Osmanlija u Srbiju i Bosnu. Utvrdenja u Polimlju možemo podijeliti u dvije grupe. U prvu grupu spadaju: Plav, Bihor grad (Gornje Polimlje) i Vodički grad (Srednje Polimlje), koji su terito-rijalno pripadali srednjovjekovnoj Srbiji. U drugu grupu spadaju utvrdenja koja su pripadala Bosni, odnosno bo-sanskoj obitelji Kosača: Mileševac, Kovin, Oštrik, Klek, Jagat, Severin i Hrsovac. Ova utvrdenja u Donjem i Srednjem Polimlju nalazila su se na samoj granici sa srpskom Despotovinom i bosanskom obitelji Pavlovica. Svojim povijesnim, funkcionalnim i tipološkim karakteristikama sastavni su dio fortifikacionog sustava oblasti Kosača. Granica Despotovine slabo je bila utvrdena, jer je iz prve grupe samo Vodički grad bio pogranično utvrdenje.
GRAD U PLAVU
Plavsko-gusinjska kotlina izrazita je geografska cje-lina, koja je imala u prošlosti važan gospodarsko-pro-metni značaj. Na ovom prometnom raskrižju jedan put je vodio niz Lim u Budimlju, a drugi prema Rugovskoj Bistrici u Pec. Povijesni izvori pominju Plav u srednjo-vjekovnim hrisovuljama (Lutovac, 1973, 127-129). U prvoj Dečanskoj hrisovulji iz 1330. godine navodi se u Plavu grad (Grkovic, 2004, 68). Iznad Plavskog jezera,
Sl. 2: Položaj i ostaci utvrdenja Plav na Materizi (http://
muslimanicg. info/wp-content/uploads/2016/12/pl2. jpg)
na uzvišici Materizi, nalazi se mjesto Grad, tu se danas nalazi Stara džamija. Početkom sedamdesetih godina XX. stoljeca ovo utvrdenje istraživali su P. Mijovic i M. Kovačevic (1975.). U vrijeme njihovog istraživanja vi-dio se jedan zid za koji smatraju da potječe iz perioda srednjeg vijeka. Po konfiguraciji terena nazirala se kula i zidovi nekadašnjeg manjeg grada. Današnji Plav je nastao kao podgrade utvrdenja (97). Prilikom terenskog obilaska, danas je taj zid slabo vidljiv. Na ovom lokalite-tu nisu vršena arheološka ispitivanja, što otežava pristup ovoj temi. Na osnovu pomena u dečanskoj hrisovulji možemo zaključiti da je Grad postojao u prvoj polovici XIV. stoljeca, ali možda je nastao i ranije. Nephodno je u buducnosti sproveti sistematska arheološka istraživanja da bi mogli rekonstruirati prvobitni izgled utvrdenja, razdvajanje faza gradnje, analizu pokretnog arheološ-kog materijala i pouzdano utvrditi vrijeme nastanka.
BIHOR GRAD U PETNJICI
Na granici srednjovjekovne župe Budimlje, iznad sela Bioče, u Gornjem Polimlju, na mjestu gdje se Lim sastaje sa svojom pritokom Lješnicom, nalazi se lokalitet Gradina. Na brdu Gradina (1057 m) u selu Podgrade
357
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
P .	25 m
Sl. 3: Situacioni plan ostatka utvrdenja Bihor (Mijovic, Kovačevic, 1975, 97)
podižu se ruševine utvrdenja, koje istraživači vezuju za grad Bihor (Novakovic, 1882, 323-347).
Ostaci utvrdenja nalaze se na dosta visokom i stje-novitom brdu.2 Od Lima do zidina ima dobar sat hoda. Grad je vladao jednim dijelom doline Lima i dolinama manjih rječica koje se u njega ulivaju, otuda i njegov zgodan obrambeni položaj i mjesto za kontrolu važnih putova (Mijovic, Kovačevic, 1975, 97). Utvrdenje Bihor nalazilo se na značajnoj prometnici koja je dolinom Lima spajala Budimlje s putovima u Nikolj-pazaru i Pla-vom na jednoj i Sjenicom i Novim Pazarom na drugoj strani (Premovic, 2012, 84, 89).
Bihor se prvi put pominje 5. studenog 1450. godine u jednom dubrovačkom dokumentu, kao mjesto gdje je upucen dubrovački karavan (in loco vocato Bichor), a jedan tovar svile ostavljen je kao zalog zbog nekih poreza (pro aliquibus daciis) (DADU, LDF, sv. 24, fol. 10, 5.XI.1450). Dragocjenu dopunu pisanim izvorima predstavljaju materijalni ostaci utvrdenja. Najprostraniji dio se pruža prema sjeveru (40 x 50 metara). Na jugoza-padnoj strani nalazi se uži dio koji se završava u obliku klina. Cio zaravnjeni prostor bio je opasan zidom. Gradski bedem je zidan od krečnjačkog kamena. Utvrdenje je podignuto na zaravnjenom krečnjačkom rtu u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Dužina tvrdave u ovom pravcu je 80 metara, dok se njegova širina, prilagodena reljefu, krece od 10 do 50 metara (Lutovac, 1967, 18-21; Pre-
2 Tvrdava se nalazi na teritoriju opcine Petnjica (Crna Gora).
Sl. 4: Dio očuvane zidne mase na dijelu središnje kule Bihora (fotografija: M. Premovic, 2009)
358
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Sl. 5: Situacioni plan Vodičkog grada (Spasic, 2000, 98)
movic, 2012, 97). Utvrdenje je bilo potpuno nepristupa-čano, sem sa jedne strane od Podgrada i predjela Police. Ali i sa ove strane moralo se peti poprečnim stazama da bi se stiglo do tjemena uzvišenja na kome je grad (Lutovac, 1973, 121-125). Stjenoviti dio vrha brda vje-rojatno nije bio obuhvacen kontinuiranim zidovima, jer je sam po sebi vec potpuno nepristupačan odozdo. Na sjeverozapadnom zidu uočava se ojačavanje postojeceg zida, što nam ukazuje da su vršene odredene prepravke. Ova ojačanja su uradena od strane Osmanlija i mogu se smjestiti u drugu polovicu XV. stoljeca, u vrijeme učvr-šcivanja osmanske vlasti u Gornjem Polimlju (Miljkovic, 2007, 129).
Na jugozapadu nalaze se ostaci temelja četverokutne kule. U centralnom dijelu utvrdenja nalazi se cisterna za prikupljanje kišnice oko koje su vidljivi tragovi prostori-ja. Opskrba vodom predstavljala je poseban problem za tvrdavu, što je slučaj i sa ostalim tvrdavama koje su bile na teško pristupačnim i strmim brdima (Mišic, 2007, 123; Premovic, 2012, 98). Na južnoj strani ispod Gradine nalazi se malo selo Podgrade (Lutovac, 1967, 18-21).
Utvrdenje je nastalo u razvijenom srednjem vijeku (XIV. stoljece) (Mišic, 2007, 123). Po gradu Bihoru dobila je ime čitava oblast od rijeke Lješnice do Kumaničke klisure. Zanimljivo je da ime Bihor nosi i jedna oblast
Sl. 6: Ostaci zidina Vodičkog grada (fotografija: dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika kulture - Kraljevo)3
u Erdelju u Rumuniji.4 Poslije osvajanja Bihor grada 1455. godine od strane Osmanlija (Stojanovic, 1927, 238), osmanska posada u njemu ce boraviti sve do kraja XIX. stoljeca. U vecini dosadašnje literature mislilo se da je grad Bihor uništen, pa obnovljen u prvoj polovici XVI. stoljeca. Medutim, popis posadnika tvrdave Bihor iz 1477./78. godine bilježi aktivnost utvrdenja poslije osvajanja. Riječ je o sumarnom popisu Paša sandžaka, kome je tada pripadao i predio Bihora. Ovaj popis predstavlja najranije podatke o ovom utvrdenju iz razdoblja osmanske vlasti. U Bihor gradu popisani su: zapovjed-nik tvrdave (dizdar), imam, 25 običnih posadnika (mu-stahfiza) i svi su bili muslimani (Katic, 2011, 53-66). O značaju grada Bihora dovoljno je navesti to da je ubi-lježen na jednoj osmanskoj karti iz prve polovice XVI. stoljeca, medu najvažnijim gradovima Balkanskog po-luotoka (Lutovac, 1973, 121-125). Zbog ovako zgodnog položaja, Bihor je bio središte, ne samo uže okolice, vec i ključna točka u Gornjem Polimlju.5
VODIČKI GRAD U PRIJEPOLJU
U ataru sela Sopotnice (kod zaseoka Vodice), na oko 14 km jugoistočno od današnjeg grada Prijepolje u Srbiji, u Srednjem Polimlju, nalaze se ostaci srednjovje-kovnog Vodičkog grada. Ovo utvrdenje se ne pominje u srednjovjekovnim dokumentima. Zahvaljujuci manjim arheološkim iskopavanjima koja su sprovedena krajem
3	Zahvaljujemo se Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Kraljevu na ustupljenim fotografijama i davanju suglasnosti da se objave.
4	O oblasti Bihor vidjeti više u: Novakovic, 1 882, 323-347; Lutovac, 1967, 7-30; Ršumovic, 1986, 7-73.
5	Tijekom 2010. godine Polimski muzej u Beranama započeo je sondažna arheološka istraživanja tvrdave Bihor. Otvorene su dvije ispitne sonde, a pronadeno je orude iz XIX. stoljeca i turski novac. Otpočeta arheološka istraživanja nijesu završena. Usmeno priopcenje arheologa Predraga Lutovca.
359
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
XX. stoljeca, ali nisu završena, moguce je dati odgovore na pojedina pitanja. U povijesnoj znanosti utvrdenje je dobilo ime Vodički grad, jer se nalazi kod zaseoka Vodice (Spasic, 1996, 55).
Ostaci tvrdave nalaze se na jednom od teško pristu-pačnih vrhova Malog Brusovnika (1216 m), koji predstavlja prirodan, zaravnjeni prostor, površine od oko 4.000 m2. Jugoistočna strana utvrdenja je gotovo nepri-stupačna, jer su tu litice koje se spuštaju u kanjon Vo-dičkog potoka. U sjeverozapadnom dijelu očuvali su se bedemi u dužini od oko 15 m. Na toj strani se nalaze ostaci gornjeg utvrdenja, tu je locirana kapija. Njezin ulazni prostor širok je 1,75 m, visina zida kapije iznosila je oko 4 m, a debljina zida 1,40. Za gradenje ovih zidova korišten je pritesani kamen nejednake veličine. Osim sjeverne, prilazne strane, sa svih ostalih strana teren je gotovo sasvim nepristupačan, pa zato i nije bilo potrebe za mocnim zidovima. Na dijelu bedema koji se pružaju u pravcu juga, nalaze se dva visoka otvora, uska prema spoljašnjoj strani bedema, a šira prema unutrašnjoj. U pitanju su puškarnice, prilagodene za najranije tipove
Sl. 8: Ostaci zida i kule Jagata (fotografija: S. Deriko-njic, 2016)
vatrenog oružja na ovim prostorima, koje su bile u upo-trebi u prvoj polovici XV. stoljeca. Posadnici utvrdenja koristili su ove otvore za puške kukače, a možda i za ručne topove. U unutarnjem prostoru grada nalazilo se nekoliko gradevina. Tu se paralelno sa zidom sjeveroi-stočnog bedema pružaju ostaci još jednog bedema, koji je očigledno zatvarao ovaj prostor, čineci jezgro grada. Prema jugozapadu, u pravcu rijeke Lim, utvrdenje je imalo kulu kvadratnog oblika tlocrta. U unutarnjem dijelu tvrdave, nalaze se tragovi sa ostacima cisterne za vodu (Spasic, 2000, 96-101).
Korisna obavještenja o održavanju utvrdenja i gradova u Srbiji u XIV. stoljecu nalaze se u Dušanovom zakoniku iz 1349. godine. U članu 127. regulira se izvršavanje obaveze „gradozidanja", pa se navodi: "za zidanje grada, gdje se grad obori, ili kula, da naprave gradani toga grada i župa što je toga grada" (Markovic, 1986, 74). To govori da su gradani medu prvima dužni da poprave svoja utvrdenja, ali i cijela župa koja pripada dotičnom gradu.
U podnožju utvrdenja nalazilo se podgrade, zatim srednjovjekovna nekropola. Pronadeni su ostaci kaldrmi-sanog puta koji vodi prema toponimu Carine, što ukazuje na blizinu granice. Vodički grad nalazio se u srpskoj Despotovini, na granici prema teritoriju kojim su vladali bosanski oblasni gospodari Kosače. Sagraden je prvoj polovici XV. stoljeca kao pogranično utvrdenje. Nalazio se na dominantnom mjestu, imao je zadatak da kontrolira granicu i dolinu Lima. Osiguravao je putni pravac koji je išao od Komorana za Sjenicu i Trgovište, zatim put od Prijepolja i Mileševe prema Sjenici (Spasic, 1996, 55-56).
JAGAT U PRIBOJU
Na lijevoj obali Lima, na vrhu planine Mali Bic (926 m), nalaze se ostaci grada Jagata. Najlakše je utvrdenju prici iz sela Crnuzi. Grad je imao nepravilan četvero-kutni oblik. Na sjevernoj strani utvrdenja u zidni plato uklopljena je kula. Unutrašnjost kule ima površinu od oko 120 m2 i u njoj se nalazi cisterna za vodu. Na terenu
6 Zahvaljujemo se arheologu Savu Derikonjicu na ustupljenim fotografijama i davanju suglasnosti da se objave.
360
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
su vidljivi ostaci dva zida koji su išli prema unutrašnjo-sti tvrdave i sijekli je pod pravim kutom. Površina koju obuhvacaju zidovi grada ima oko 1.200 m2, a debljina zidova je 2,80 m. Na zapadnom dijelu nalazi se jedna manja kula, čija je unutarnja površina 50 m2, a debljina zida je samo 1 m. Očuvani dio zida visok je oko 2 m. Ovu isturenu kulu i samo utvrdenje spaja zid dužine od 90 m, debljine 120 cm, dok visina očuvanog zida iznosi od 1,5 do 3,5 m (Lutovac, 1960, 3; Nikolic, 1975, 39-42).
U srednjovjekovnim pisanim izvorima utvrdenje se ne spominje. Povijesna dokumenta i putopisci iz XVI. stoljeca daju nam podatke o ovom utvrdenju. U nekim zapisima pominje se pod imenom Pribon. U svom pu-topisu Benedikt Kuripešic 1530. godine zapisao je da je vidio grad Pribon i njegove stare zidine. Putopisac Leonardo Nogarol, član poslanstva Josipa Lamberga (namjesnik Kranjske), 1532. godine pominje varošicu Pribon i njene stare bedeme. Pomenuti putopisci puto-vali su kroz Polimlje prema Carigradu, kod osmanskog sultana, kao izaslanici ugarsko-hrvatskog kralja Ferdi-nada I (Matkovic, 1881, 200-201, 214). Jedan zapis iz 1579. razrješava nedoumicu imena utvrdenja, dijelom u kome stoji: mesto Priboi Jagat (Spasic, 1996, 44). Po arhitektonskim odlikama tvrdava je nastala početkom XV. stoljeca. Prilikom njenog zauzimanja 1465. godine Osmanlije su je strušile. U XVI. stoljecu bila je u ruševinama, što nam potvrduju putopisci. Početkom XIX. sto-ljeca tvrdava je obnovljena. Osmanlije su iz nje branile granicu Bosne i Hercegovine od oslobodene Srbije. Na Austro-Ugarskoj karti iz 1914. godine na tom mjestu je upisano Ruine Jagod (Nikolic, 1975, 39, 44). Ni ovo utvrdenje nije arheološki istraženo do kraja.7
UTVRDENJA NA PROSTORU DONJEG I SREDNJEG
POLIMLJA U POVELJAMA STJEPANU VUKČICU KOSAČI OD ALFONSA V. ARAGONSKOG (1444.
1454.) I FRIDRIHA III. HABZBURŠKOG (1448.)
Poslije smrti bosanskog kralja Tvrtka II. u jesen 1443. godine otpočelo je razdoblje neprijateljstva izmedu no-vog kralja Stefana Tomaša i velikog vojvode Stjepana Vukčica, koji se tada još bliže povezao sa Osmanlijama. Kralj Tomaš je našao za saveznika Ivaniša Pavlovica u Bosni, a od drugih država Venecija mu je bila najprirod-nija jer je bila u ratu sa Kosačama. Mlečani su istisnuli vojvodu iz Donje Zete, a kralju Tomašu i vojvodi Ivanišu prišli su vojvoda Sladoje Semkovic i Radivojevici. Počet-kom siječnja 1444. godine ovaj savez postigao je velike uspjehe protiv vojvode Stjepana. Saveznici su uspjeli da ga potisnu u dolinu Neretve, a veljače 1444. godine trg Drijeva je bio u njihovim rukama. U takvoj situaciji
Stjepan Vukčic je bio prisiljen potražiti saveznika i za-štitnika na drugoj strani. Odmetnuvši se od kralja Bosne, prihvatio je vrhovnu vlast aragonsko-sicilijanskog kralja Alfonsa V. (1416.-1458.) (Cirkovic, 1964, 71-75).
Najvažniji dokument koji govori o utvrdenjima na prostoru Srednjeg i Donjeg Polimlja predstavljaju povelje Stjepanu Vukčicu Kosači, koje su izdali kralj Alfons V. Aragonski u dva navrata i Fridrih III. Habzburški. Prva povelja je izdata u Napulju 19. veljače 1444., kojom Alfons V. potvrduje sve pobrojane posjede vojvode Stjepana. Povelja kralja Alfonsa otkriva šta su obije strane nudile jedna drugoj i tražile. „Predavajuci" se kralju, Stjepan je nudio da izdržava 1.000 napuljskih konjanika (napuljska strana je izračunala da ta suma iznosi 32.004 dukata godišnje), ali je zauzvrat tražio da se Alfons za-uzme kod rimsko-njemačkog vladara, Venecije, bosanskog kralja i vojvode Ivaniša Pavlovica da mu se vrate oduzeti posjedi. Kralj je ne samo na to pristao vec je obecao da ce uložiti takav trud kao da su u pitanju njegovi teritoriji i prima ga za suo vero et bono recommen-dato, dok je Stjepan primio aragonskog kralja kao „sta-rijeg" brata za zaštitnika i branitelja. Drugom poveljom izdatom u Beču 20. siječnja 1448. godine, to isto čini i Fridrih III. Iz uvoda ove povelje saznajemo da je on zapravo potvrdio Stjepanu Kosači jednu raniju povelju, kojom je kralj i car Žigmund Luksemburši (1387.-1437.) vojvodi Sandalju Hranicu potvrdio gradove koji se u njoj navode. Dokument su kasnije verifikovali Albert II. Habzburški (1437.-1439.) i Elizabeta, kraljica Ugarske i Češke (1439.-1440.). Trecu povelju Alfons V. izdaje 1. lipnja 1454., sa sličnim sadržajem kao povelju iz 1444. godine.8 Ove povelje prvorazredni su izvor podataka o posjedima Stjepana Vukčica. U njima su označena utvrdena mjesta (castra) i u vecini slučajeva daje se ime župe. Veliki broj utvrdenih gradova navedenih u pove-ljama iz 1444., 1448. i 1454. godine nalazi se na ovom prostoru. Utvrdeni gradovi sa vojnim posadama štitili su važne putove i prolaze, a prema rasporedu u poveljama može se sagledati organizacija obrambenog sustava. Vecina njih ima veliki strategijski značaj: kontrolira dolinu Lima ili brane prilaze kroz kanjone manjih rječica koje se na ovom prostoru ulivaju u Lim. U vojnoj organizaciji Kosača utvrdenja su imala izuzetan značaj. Bila su to ključna uporišta obrane o kojima je ovisila sudbina odredenih oblasti. Čin osvajanja bio je nezamisliv, bez zauzmanja utvrdenog grada. Jaka uredenja i sustavi for-tifikacija predstavljali su garanciju opstanka države. U poveljama na ovom prostoru popisano je šest utvrda: Mileševac, Kovin, Oštrik, Klek, Severin i Hrsovac._
Utvrdenje Mileševac smješteno je na vrhu litice, na ulazu u klisuru rijeke Mileševske, udaljeno je 2 km ju-goistočno od manastira Mileševe, 7 km istočno od Prije-
7	U rujnu 2017. godine Zavičajni muzej u Priboju započeo je arheološka iskopavanja, koja ce nam pomoči da se odredi prvobitna gradnja i kasnije prepravke.
8	O poveljama Stjepana Vukčica Kosače, koje su izdali kraljevi Alfons V. Aragonski (1444. i 1454.) i Fridrih III. Habzburški (1448.), opširnije vidjeti u: Thalloczy, 1914, 359-363, 378-380, 394-400; Dinic, 1978, 178-251; Cirkovic, 1964, 75-77; Vego, 1980, 452-486 (sa faksimilima povelje iz 1444. i 1448.); Mulic, 2004, 69-72; Spremic, 2005, 356.
361
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Sl. 9: Situacioni plan sa tlocrtom ostatka utvrdenja Mi-leševac (Gavric, Kovačevic, 2013, 280)
polja, na mjestu današnjeg naselja Hisadžrik. Mileševski grad vršio je funkciju zaštite manastira Mileševe i trga Prijepolja. Tvrdava se sastojala od dva grada: Gornjeg i Donjeg. Sa južne strane nalazilo se podgrade i jedi-ni prilaz gradu (Deroko, 1950, 129-130; Mišic, 2010, 180). Plan utvrdenja ukazuje da nema kontinuiranih zidova koji zatvaraju čitav branjeni prostor, vec samo na najvišem dijelu koji ima funkciju citadele. Citadelu čine dvije kule, smještene na suprotnim krajevima. Kule su povezivala dva zida, iz prvaca zapad-istok, koji su danas djelimično sačuvani. Zidovi su sačuvani u razli-čitim visinama, zid prema zapadu je visok preko 8 m, dok su ostali niži. Kula je zidana lomljenim i pritesa-nim kamenom, uz upotrebu drvenih greda kroz masu zida. Na unutarnjim površinama zidova postoje otvori od grede, nekadašnje meduspratne drvene konstrukcije. Na istočnom kraju citadele nalazi se druga kula, koja je nepravilnog četverokutnog oblika tlocrta (trapezoid). Jugoistočni zid je sačuvan do oko 6 m visine, a u sjeve-roistočnom zidu postoji prozorski otvor širine 0,70 m i visine 1,50 m. Zidovi druge kule su zidani lomljenim i pritesanim kamenom, osim ugaonika, koji su izvedeni od pravilno tesanih komada sige i sve je vezivano kreč-nim malterom. Južno od citadele nalazi se dugačak zid koji se pruža u pravcu istok-zapad i jedna kula koja ga presjeca bliže zapadnom kraju. Zid i kula su izgradeni tako da se izmedu njih i južnog visokog zida citadele formira jedna veca neravna površina širine 10-12 m i dužine oko 40 m. Unutar utvrdenja postoji izvor pitke vode što je omogucavalo obranu od potencijalne duge opasade. Funkciju obrambenih zidova za veci dio bra-
njenog prostora preuzimaju vertikalni stjenoviti odsjeci. Na pozicijama gdje bi napadač eventualno mogao da savlada stijenu, postoje zidovi i kule. Sam teren je dik-tirao tlocrt utvrdenja i prostorna rješenja. Jedina slaba točka koja je omogucavala pristup u grad je jugoistočna strana, zbog čega je baš tu podignuta kapija čiji osta-ci i danas postoje (Gavric, Kovačevic, 2013, 280-286). Položaj utvrdenja na strmom uzvišenju čini ga nepristu-pačnim ili djelimično teško pristupačnim.
Mileševac se prvi put pominje u povelji Alfonsa V. iz 1444. kao Mileseuischi. On se pominje u povelji kralja Fridriha III. 1448. Mileschetsky, a u drugoj Alfonsovoj povelji iz 1454. kao Mileseuschi (Dinic, 1978, 198-199). Sedamdesetih godina XX. stoljeca obavljena su minimalna arheološka istraživanja, koja nisu pružala dovoljno podataka za precizno datiranje (Minic, 1976, 100-104). Najnovija istraživanja ukazuju da je utvrdenje sagradeno u XIV. stoljecu. Arheloška iskopavanja iz prošlog stolje-ca dala su neke podatke koja se odnose na sustav obrane. Otkrivene su strjelice, djelovi oklopa, pancir i jedna puška kukača iz XV. stoljeca. Jugoistočno od Mileševca, na blagoj padini prema rijeci Mileševki, nalaze se ostaci jednobrodne crkve, u narodu poznate kao Ružica, koja je sagradena u XIII. stoljecu (Gavric, Kovačevic, 2013, 287-292). Osmanlije su Mileševac osvojile 1465. godi-ne,9 mada postoji mišljenje da je osmanska posada ušla u grad 1439. godine (Šabanovic, 1959, 28). Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468./69. godine bilježi aktivnost tvrdave poslije osvajanja. Posadu Mileševca činilo je 19 posadnika, a dizdar tvrdave bio je Skender. Posadnici tvrdave bili su iz raznih krajeva: Kasim iz Anadola, Iljas iz Custendila i dr. (Aličic, 2008, 222-227). Prema po-dacima osmanskog deftera za sandžak Hercegovinu iz 1475./77. godine posadu grada Mileševca sačinjavalo je 21 vojno lice (Čar-Drnda, 1985, 112).
9 Vidjeti o tome više u: Čar-Drnda, 1985, 11 3. U prvoj polovici ožujka 1466. herceg Stjepan, u jednoj molbi upucenoj Veneciji, izričito spominje i Mileševac medu gradovima koje su Osmanlije osvojile: E mandi dala suo maista mio fiol conte Vulatcho, chel debia sollicitar la maiesta sua, chel dovesse succurer li diti castelli, de li qual cinque cattelli tre sono perssi, Milleseuag (Ljubic,1891, 351).
362
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Sl. 11: Situacioni plan ostataka uvrdenja Kovin (Deroko, 1950, 116)
Srednjovjekovna tvrdava Kovin (narod je naziva i Je-rinin grad) nalazi se na oko osam kilometara sjeverno od Prijepolja, na lijevoj obali Lima, u blizini sela Džurova, na vrhu kamenitog uzvišenja. Utvrdenje je postavljeno na pravcu rijeke i klisure, pa je pristup bio moguc samo sa jugozapadne strane. Na najuzvišenijoj terasi podi-gnuta je masivna četverokutna kula, dok su ostali dje-lovi utvrdeni zidovima samo na onim mjestima gdje je pristup utrvdenju bio lakši. Najveci dio prirodno je bio utvrden liticama koje padaju na sve strane, koje su čini-le grad nepristupačnim sa cijele istočne, sjeverne i južne strane. Na terasastim površima nalaze se ostaci cisterne iz koje se tvrdava opskrbljivala vodom (Minic, 1976, 104; Terzic, 1997, 508; Mišic, 2010, 130). U podnožju utvrdenja, na oko 500 m prema jugozapadu, nalazi se prapovijesno nalazište (Fostikov, 2012, 422).
Kao tvrdava Stjepana Vukčica Kosače pominje se u poveljama Fridriha III. iz 1448. (castrum Conin) i Alfon-sa V. iz 1454. godine (civitate Chovino) (Dinic, 1978, 199-200). Tvrdavu Kovin pominje osmanski poznati putopisac Evlija Čelebija 1664. godine. Po njegovom kazivanju grad je podignut za vrijeme srpskih kraljeva, a osvojen je za vrijeme Kosovske bitke 1389. godine (Čelebija, 1967, 388). Medutim, ne postoje pouzdani podaci da li je Kovin sagraden prije XV. stoljeca. Veoma je teško odrediti vrijeme njegovog nastanka bez sistematskih istraživanja, prevashodno arheoloških.
Sl. 12: Položaj i ostaci Kovina (fotografija: S. Derikonjic, 2017)
Oštrik se prvi put pominje u povelji Fridriha III. 1448. godine (castrum Ostrich), iza Mileševca, Kovina i Severi-na. U drugoj povelji (1454.) pominje se civitate Ostrich izmedu Mileševca i Kovina. Kao razlog nepominjanja u prvoj povelji iz 1444., leži u pomjeranju granice Kosača nekoliko godina kasnije (Dinic, 1978, 251; Vego, 1980, 472, 484). Najnovija arheološka istraživanja locirala su ostatke tvrdave na brdu Oštrik (1283 m), u Zlatarskim Čelicama, na teritoriju današnje opcine Nova Varoš u Srbiji. Našu pažnju usmjericemo ka onom što su na svi-jetlo dana iznijela arheološka istraživanja. Utvrdenje je, oblikom i veličnom, prilagodeno zaravnjenom prostoru. Bilo je izuzetno dobro učvršceno sa bedemima i kulama na kutovima. Spoljašnji zidovi napravljeni su od kamena u cijeloj dužini. Na sjeveru se nalazi litica, uz koju je podignut tanji zid od sitnog kamena. Na toj strani se naziru ostaci jedne ili dvije gradevine. Zidna platna naj-češce su širine 0,70 do 0,90 m, a bila su zidana sitnim kamenom i povezana krečnim malterom. Nekoliko pri-rodnih udubljenja u padini bilo je prilagodeno za tlocrte objekata. Izduženi uski plato uz istočnu stranu utvrdenja zaravnjen je i iskorišten za podizanje vece gradevine iz-medu dvije kutne kule, dok je veci dio utvrdenja nagnut prema zapadu. Prirodno udubljenje uz južnu gradevinu iskorišteno je za podizanje cisterne za vodu, čiji su ostaci vidljivi na terenu. Za razliku od drugih utvrdenja u Poli-mlju (Bihora, Mileševca i Kovina) Oštrik je imao relativno veliki unutarnji prostor. Izmedu dva zida, od nešto kru-pnijeg kamena izgraden je ulaz u utvrdenje i formirana dvostruka kapija. Istočno od tvrdave pronadeni su ostaci prapovijesnih humki i ostaci staništa, što svjedoči o kon-tinuitetu naseljenosti ovog prostora. U susjednoj Kratov-skoj dolini nalazilo se sjedište obitelji oblasnih gospoda-ra Vojinovic-Altomanovic. Ispod Oštrika nalaze se ostaci njihovih dvorova, ubicirani su u selu Rutoši na lokalitetu Kuljani (na terenu su vidljivi ostaci zidova i kula). U blizini Rutoša nalazi se i manastir Sv. Nikole u župi Dabar, Vojinovici su bili drugi njegovi ktitiori i izabrali su ga kao mjesto za sahranjivanje članova svoje obitelji (Bunardžic i suradnici, 2008, 48-66). Utvrdenje na Oštriku opredi-jeljeno je kao kasno srednjovjekovni grad, kao jedno u
363
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Sl. 13: Situacioni plan utvrdenja Oštrik (Bunardžic i su- Sl. 14: Ostaci zida utvrdenja Oštrik (Bunardžic i sura-radnici, 2008, 53)	dnici, 2008, 54)
nizu utvrdenja koje prati sjeveroistočni dio granice ve-likog posjeda hercega Stjepana Vukčica Kosače, prema srpskoj Despotovini.
Tvrdava Klek prvi put se pominje u povelji Alfonsa V. iz 1444. godine (Chechnauchoy castello con lo contato), kao utvrdenje na granici prema srpskoj Despotovini (Vego, 1980, 466, 469). Nalazi se na oko 3 km sjeveroi-stočno od Oštrika, na lijevoj obali rijeke Uvac, na lokali-tetu Grad. Utvrdenje Klek u selu Rutoši pozicionirano je na oštroj okuci rijeke Uvac, pa je prirodno okruženo sa tri strane rijekom, a prilaz je jedino bio moguc sa jugo-zapadne strane. Izgraden je na zaravnjenom vrhu stijene, pristupačan jedino jednim uskim usjekom u stijenu, dok se sa ostalih stijena nalaze vertikalne litice.10 Tvrdava je oblikom i veličinom prilagodena konfiguraciji terena, od-nosno prati njegov prirodni izduženi oblik. Bedemi su ot-kriveni samo na pojedinim mjestima prostiranja, ali je vidljivo da idealno prate ivicu zaravni. Ostaci četverokutne kule nalaze se na samom vrhu, pa je izvjesno da se radilo o kuli-osmatračnici, izgradenoj od lomljenog i pritesanog kamena u malteru. Na terasastim zaravnima nalaze se tra-govi manjih zgrada. Ovo utvrdenje je malih dimenzija, u njemu je stalno boravila samo vojna posada zadužena da kontrolira i čuva prolaz dolinom Uvca. U podnožju, na jugozapadnoj strani od uzvišenja na kome je grad, prema arheološkim nalazima prostiralo se podgrade (Minic, 1976, 105-106; Obrenija, Minic, 1980, 308-309). Kao hercegov posjed navodi se u poveljama Fridriha III. castrum Klekh (1448.) i Alfonsa V. civitate Clech cum castris
et pertinentiis suis (1454.) (Dinic, 1978, 198).
Iduci dalje niz Lim, na prostoru izmedu Rudog i Pri-boja, nalazi se srednjovjekovno utvrdenje Severin. Ostaci se danas nalaze na vrhu brda Medustene, oko dva km jugoistočno od današnjeg naselja Sjeverina.11 Utvrdenje ima tlocrt oblika nepravilnog trokuta i pokriva površinu od oko pola hektara. Dvije strane čine zidovi koji su danas sačuvani u visini od 4,5 m, a treca strana je provalija iznad kanjona rijeke Sutjeske. Oblik tvrdave, koji je pozicioniran uz samu provaliju, pokazuje maksimalno prilagodavanje terenu. Zidovi su zidani s obije strane od krupnog kamena različitih dimenzija. Na mjestu gdje se sučeljavaju dva zida nalazi se kula kružnog tlocrta koja se manjim dijelom uklapa u bedemske zidove, a vecim dijelom izlazi izvan linije bedema. Spoljni obim kule je 47 m, zid je debljine 240 cm, a unutarnja površina oko 80 m2. Kula je zidana s oplatom na obje strane zida, a sredinu ispunjava kamen koji je zaliven malterom. U zidu su vidljivi ostaci drvenih greda koje su služile kao armatura, što je bio tipičan način zidanja srednjovjekov-nih utvrdenja u Polimlju. Visina očuvanog zida kule je različita i iznosi od 5 do 12 m. U jugozapadnom dije-lu nalazila se kapija. Kao dodatak obrani oko utvrdenja nalazio se rov, koji je branio pristup. Uloga Severina je bila da kontrolira prolaz kroz klisuru rječice Sutjeske i da brani Drinski put, od Goražda prema Pljevljima i Prijepolju, lijevom obalom Lima (Nikolic, 1975, 36-39; Mišic, 2010, 253). U blizini Severina, na suvremenom groblju sela Pristoje, nalazi se srednjovjekovna nekro-
10	Sedamdesetih godina XX. stoljeca arheološki je istražen samo krajnji sjeverni i južni dio utvrdenja (Obrenija, Minic, 1980, 308-309).
11	Toponim Severin postoji u Hrvatskoj kao naseljeno mjesto i opcina, u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. U Rumuniji postoji grad Drobeta-Turnu Severin, u povijesnoj pokrajini Vlaška (Nikolic, 1975, 35-36).
364
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
pola, na kojoj su sačuvana dva reljefna ornamentirana stecka. Na prostoru Donjeg Polimlja nalazi se veliki broj srednjovjekovnih nekropola iz XIV. i XV. stoljeca (Bejtic, 1971, 191-194; Mišic, Fostikov, 2016, 34-35).
Prvi pisani podatak o tvrdavi potječe iz povelje Alfon-sa V. 1444. godine (Serauansche, castello con contato) (Dinic, 1978, 241). Na osnovu oblika kule arheolozi sma-traju da je nastao u prvoj polovici XV. stoljeca (Nikolic, 1975, 38). Severin se ubraja u manje poznate i veoma rijetko posjecivane trgovačke karavanske postaje u Po-limlju. Uz utvrdenje razvilo se podgrade, bez razvijene gospodarske funkcije (Premovic, 2015, 706). Krajem si-ječnja 1449. godine zabilježeno je, da je Dmitar Vukošic qui stat sub Seuerino in Polimie, homo domini chercech Stiepani, opljačkao i ubio jednog Dubrovčanina (DADU, LDF, sv. 22, fol. 11, 30. I. 1449). Utvrdenje se pominje u povelji Fridriha III. 1448. (castrum Serverin), kao i povelji Alfonsa V. iz 1454. godine (civitate Severino cum castris et pertinentiis) (Dinic, 1978, 241-242). Severin je upisan u poimeničnom popisu iz 1475./77. godine kao selo, čiji su prihodi ulazili u sastav timara Arslana i Arnauta Kara-doza, posadnika tvrdave Mileševac (Aličic, 1985, 593).
Naziv "Polimlje" prvi put je zabilježen 1444. godine prilikom popisa utvrdenja Hrsovac (Creseuaz Opolimio, castello con lo contato). U poveljama Stjepanu Vukčicu Kosači utvrdenje je upisano 1448. (castum Hersewetz) i 1454. (civitate Chrsonam cum castris et pertinentiis suis), kao njegov posjed. Ova tvrdava nalazila se ispod Severina, a na tom prostoru postoji lokalitet Gradina na koti 1191 m nadmorske visine, za koju se smatra da se tu nalazio Hrsovac. Nažalost, ovaj lokalitet nije arheološki istražen, što otežava pristup ovoj temi, jer nemarno pisanih podataka o njemu. U neposrednoj blizini lokaliteta nalazi se toponim Hrašce (Dinic, 1978, 250;
Sl. 16: Ostaci utvrdenja Kleka (fotografija: dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika kulture - Kraljevo)
Mišic, 2010, 314). Očigledno je utvrdenje Hrsovac ima-lo vojno stratešku namjenu, u nizu utvrdenja Kosača, na granici prema srpskoj Despotovini sa jedne strane i oblasti obitelji Pavlovica sa druge strane.
Promatrana u cjelini, gotova sva utvrdenja na ovom prostoru (osim Grada u Plavu) pripadaju tipu brdskih utvrdenja.12 Teren na kome su tvrdave podignute sastoji se od vrlo složenih slojeva u petrografskom (facijalnom) smislu. To su slojevi krečnjaka, laporaca, rožnaca, škriljaca, tufova, pješčara, konglomerata, breča, eruptivnih i nekih
12 Vecina tvrdava u poznom srednjem vijeku na prostoru Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine pripada tipu brdskih utvrdenja. Vidjeti: Mijovic, Kovačevic, 1975; Popovic, 1995, 33-52; Mišic, 2010.
365
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Sl. 17: Situacioni plan utvrdenja Severin (Nikoli c, 1975, 36)
drugih stijena. Ovi slojevi u osnovi pripadaju paleozoi-ku i trijasu, a najviše su zastupljene stijene iz takozvane dijabaz-rožnačke formacije (Lutovac, 1961, 33-34; Dra-govic, 2004, 16-36). Primijenjena fortifikaciona rješenja u veoma pojednostavljenim formama oslikavaju uzore iz srednjovjekovne vojne arhitekture. Nepravilnim oblicima, tlocrt utvrdenja je obično dobro prilagoden reljefu, što je omogucavalo da se smanje debljine bedema i da se gradnja kula svede na najamanju mogucu mjeru. Smještena na obroncima planina, nad rijekom, na ušcu rijeke, od-sječeni od planinskog masiva dubokim usjecima, vecina utvrdenja mogla bi se svrstati i u poseban tip gradova, ka-rakterističan za srednjovjekovno razdoblje čitave srednje Europe, izdvojen kao odsječeni grad ili Abschnittsburg (Spasic, 1996, 67). O graditeljima utvrdenja danas se ni-šta ne zna. Imajuci u vidu vec navedene odlike koje su uočene, a usporedujuci sa bosanskim utvrdenjima, moglo bi se zaključiti da najvecim dijelom predstavljaju ostva-renja domačih majstora. U procesu gradenja učestvovalo je lokalno stanovništvo, koje je pribavljalo materijal. Vje-rojatno su bili angažirani u izgradnji i zidari iz Primorja (Popovic, 1995, 51).
Na arhitekturu utvrdenja u Polimlju utjecao je stil Romanike. Elementi romanike primjecuju se u karakteristič-nom tlocrtu grada, sa jedinstvenim prostorom, relativno niskim bedemima, zdepastoj glavnoj kuli kvadratnog ili pravokutnog (rijetko kružnog) oblika tlocrta, gradevin-
Sl. 18: Ostaci utvrdenja Severin (fotografija: M. Bunar-džic, 2014)13
skim detaljima svedene i stroge forme, pri izgradnji ula-znih, kutnih i bočnih kula (Spasic, 1996, 68).
U pisanim dokumentima nemamo podataka o broj-nosti vojnih posada za svako utvrdenje pojedinačno. Uz vojnu posadu, u obranu tvrdava uključivali su se i sta-novnici župe. Brojnost vojnih posada najbolje ilustriraju podaci iz osmanskih deftera, koji su nastali ubrzo poslije zauzimanja Polimlja od strane Osmanlija. U sumarnom popisu Bosanskog sandžaka iz 1468./69. u utvrdenju Mi-leševac upisano je 20 vojnika sa zapovjenikom (Aličic, 2008, 222-227). U poimeničnom popisu Hercegovačkog sandžaka posadu Mileševca sačinjavalo je 21 vojno lice (Aličic, 1985, 244, 252-259, 319, 336-340; Čar-Drnda, 1985, 112). U Bihor gradu 1477./78. godine popisano je 26 vojnika sa zapovjednikom (Katic, 2011, 53-66). Na osnovu ovih podataka možemo zaključiti da je u utvrde-njima u Polimlju obično boravilo od 20 do 30 vojnika.
Vecina utvrdenja imala su svoja podgrada. U raz-dobljima mira jedan dio posade boravio je u njima. Podgrada su važni i sastavni dio srednjovjekovnih utvrdenja, jer se u njima živjelo i tamo su se obavljale sve funkcije. Kompletna vojna posada boravila je kada je prijetila opasnost ili kada je tvrdava napadnuta. Za vri-jeme osmanskog osvajanja (1455., 1463. i 1465.) veliki broj utvrdenja stradao je na ovom prostoru. U osman-skim popisima upisana su samo utvrdenja Mileševac i Bihor. Zbog svog povoljnog geografskog i vojnog položaja, Osmanlije su u njima smjestile svoje vojne posade. Ostale tvrdave na ovom prostoru napuštaju i uništava-ju (Plav, Vodički grad, Jagat (Turci su ga obnovili tek u XIX. stoljecu), Kovin, Oštrik, Klek, Severin i Hrsovac). Osmanskoj državi nije odgovarao veci broj utvrdenja jer
13 Zahvaljujemo se arheologu mr Marini Bunardžic na ustupljenim fotografijama i davanju suglasnosti da se objave.
366
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Sl. 19: Srednjovjekovna utvrdenja u Polimlju u XIV. i XV. stolječu i granica izmedu Kosača, Pa-vloviča i srpske Despotovine
367
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
se njihova glavna osvajačka vojska povlačila, pa su u samo strateški značajnijim tvrdavama ostavljali posadu.
U toponomastici Polimlja primjetna je znatna uče-stalost naziva: Gradina, Gradac, Kula, Kuline, Podgra-dina, Podgrad, Zagrad, Zagradina, Zagrade, Gradini-ca itd. Njihova brojnost ukazuje na mogucnost da se na ovom prostoru nalazi veci broj ostataka antičkih i srednjovjekovnih utvrdenja, što svjedoči o kontinuitetu naseljenosti ovog prostora (Bejtic, 1976, 97, 102-107; Fostikov, 2016, 341-357). Veoma je teško odrediti vrije-me nastanka utvrdenja ukoliko nemamo pisanih podata-ka, zato je neophodno sprovesti sistematska arheološka istraživanja.14
GRANICA U POLIMLJU IZMEDU KOSAČA, PAVLOVICA I SRPSKE DESPOTOVINE
Krajem XIV. i početkom XV. stoljeca granica u Poli-mlju bila je dinamična i često se mijenjala. Na pomica-nje granice utjecali su razni politički čimbenici: česte promjene na bosanskom prijestolju, ratovi Bosne s Dubrovnikom i Ugarskom, sukobi Sandalja i antagonizmi s ostalim oblasnim gospodarima, njegova zauzetost te-ritorijalnim aspiracijama i osvajanjima na jugu i na ju-goistoku (Sandalj je stekao i posjed obitelji Sankovic i tako izašao na rijeku Neretvu), prodor Turaka i njihovo uplitanje u unutarnje sukobe.
Promjene nestalne granice u Donjem i Srednjem Po-limlju mogu se pratiti kroz dubrovačke izvore, koji nas o tome na nekoliko mjesta izričito obavještavaju. Du-brovčani su brižljivo bilježili smjene vlasti i pomicanje granice, kojima je izgleda najviše bilo izloženo Donje Polimlje. Kao pogranična oblast izmedu Kosača, Pa-vlovica i Srbije, ovo područje postaje predmet njihovih pretenzija. Njihova sukobljavanja naročito su izražena krajem XIV. i u prvim desetljecima XV. stoljeca.
U dokumentima se naglašava da područje oko ma-nastira Svetog Nikole 1395. (contrata S. Nicolai de Ba-gna partiuim Bossine) i krajem studenog 1397. (contrata S. Nicolai de Bagna partiuim Bossine) pripada Bosni (Ji-reček, 1959, 487; Šakota, 1981, 17). U srednjem vije-ku postojala su dva Dabra: Dabar u Donjem Polimlju i Dabar u Humskoj zemlji. Dubrovački izvori izričito su bilježili kada je u pitanju humski Dabar u Bosni (de Dabar Regni Bosna, 12.VIII.1398.) (DADU, DC, sv. 33, fol. 31, VIII. 1398.). U jednom ugovoru od 30.IV.1395. za Dabar se kaže de Dabar, partium Sclavonie (DADU, DC, sv. 36, fol. 157, 30.IV.1395.). Tri godine kasnije, u srpnju 1398. spominje se Veselko pokojnog Milše Čekanica de Xadbra partium Sclavonie (DADU, DC, sv. 33, fol. 119, 12.VIII.1398.). Pod termininom Sclavonia u Dubrovač-kim arhivskim knjigama isključivo se označava Srbija (Dinic, 1978, 33-36). U jednoj bilješci iz Dubrovačkog
arhiva saznajemo da je Banja 1405. godine bila u vlasti kneza Pavla Radenovica (Cirkovic, 2003, 41). Tije-kom 1405. godine i Bukovica je ušla u sustav teritorija kneza Pavla. O tome nam govori sljedeci podatak: tije-kom rujna 1405. vlasi ponosnici trebalo je da prenesu 52 tovara tkanina i druge robe in Nabuchovica ad Lim super territorio comitis Pauli (Cuk, 2002, 381). Bukovica se nalazila nizvodno od manastira Banje, na desnoj obali Lima, prema Drini. Pri samom ušcu Lima u Drinu, na planini Bujak, Pavlovici su imali svoju carinu. Do nove teritorijalne promjene došlo je iste godine u korist Srbije. Prema ugovoru od 18. srpnja 1405. navodi se jasna odrednica pripadnosti Banje ad partes Sclavoniae in loco vocato ecclesia S. Nicolay (Dinic, 1978, 123; Šalipurovic, 1979, 205). Sljedece godine došlo je i do smjene vlasti i pomicanja granice Srbije prema Prijepo-lju. U jednom ugovoru, koji je registriran u Dubrovniku, krajem svibnja 1406.: vlah Herak Miloševic, ponosnik, obavezao se dubrovačkom trgovcu Petru Lukarevicu da ce prevesti tkaninu i druge robe u mjesta Bukovicu i Pri-jepolje (ad partes Sclavonie videlicit in duobus locis primo in Buchoviza et in Priepogle). Iz ovog izvora saznajemo da se Prijepolje 1406. godine nalazilo u sastavu Srbije, ali se nije dugo održalo u njenom sastavu (Cuk, 2002, 381). Za manastir Svetog Nikole u Banji pouzda-no se zna da se u razdoblju od 1405.-1415. nalazio u sastavu Despotovine. Ovi izvori jasno odreduju da se tada dio Dabara, i to samo desna obala Lima, našla u granicama Srbije (Šalipurovic, 1979, 196, 203; Mišic, 2012, 71; Mišic, 2014, 20-22). U isto vrijeme, za crkvu Svetog Apostola Petra u župi Lim često je u ugovorima stajalo da karavani idu: ad partes Sclavonie ad eccle-siam S. Petri ultra flumen (Dinic, 1978, 123).
Kao osnova za prikazivanje granice Kosača u Polimlju, mogu se uzeti povelje Alfonsa V. (1444. i 1454.) i Fridriha III. (1448.) u kojima se navode pogranična utvr-dena mjesta (vojna utvrdenja) kao dio fortifikacionog sustava. Utvrdenja su činila jedan niz koji je približno pratio tok rijeke Lim i pravac granice sjeveroistočnog di-jela hercegovih posjeda. Njihovo lociranje povremeno na lijevoj, a povremeno na desnoj obali Lima, ukazuje da se granica pružala približno obalom rijeke.
Granica Kosača u Polimlju išla je od utvrdenja Pa-vlovica Brodar, koje je smješteno iznad lijeve obale Drine, naspram ušca Lima u Drinu (Bejtic, 1976, 107). Nizvodnim tokom lijeve obale Lima granica je išla do utvrdenja Hrsovac, zatim prema Severinu. Prateci liniju utvrdenja i konfiguraciju terena granica je išla prema Ja-gatu. Obuhvacajuci lijevu obalu župe Dabar, granica je negdje izmedu manastira Svetog Nikole i grada Kovina na lijevoj strani Lima, prelazila na desnu obalu (Mišic, 2012, 72). Na desnoj strani Lima, prema njegovom ušcu graničili su se posjedi Kosača i Pavlovica. Pod vlašcu
14 Imamo primjer, da su rezultati arheoloških iskopavanja promijenili datiranje utvrdenja na Gradini - Čadinje, smješteno 2 km jugoza-padno od Prijepolja. Bez opipljivih dokaza Spasic (2002) navodi da je Čadinje "utvrdeni grad srednjovjekovnog trga Prijepolje" (84). Medutim, arheološka iskopavanja ukazuju da način gradnje i malobrojni ulomci keramike smještaju lokalitet u razdoblje kasne antike (Bulic, Aleksic-Čevrljakovic, 2013, 213-224).
368
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Pavlovica bila je planina Bujak, Ustikolina, Mededa, Vi-šegrad i Dobrun (Dinic, 1978, 182, 185-186). Granica je išla na utvrdenje Klek u Rutošima (sjevernije od njega nalazi se selo Radoinje), obuhvacala je dolinu Kratovske rijeke, zatim preko utvrdenja Oštrik u Zlatarskim Celicama, gdje je planina Kitonja prirodna granica. Cijela dolina Uvea ostaje Despotovini, a dolina rječice Bistrice pripadala je Kosačama. Granica Kosača prema Milešev-cu išla je obroncima Zlatara iznad sela Gornja Bistrica i zaseoka Zlatara, spuštajuci se u izvorišni dio rijeke Mileševke. Obuhvacajuci župu Crnu Stenu i manastir Mileševu, granica se preko planine Jadovnika spuštala prema Brodarevu (Mišic, 2012, 73-74). Na ovakav pra-vac granice ukazuje medusobna blizina pojedinih utvrdenja. Rastojanje izmedu dvije susjedne tvrdave obično ne prelazi 15 km u ravnoj liniji (npr. izmedu Kovina i Oštrika), a najčešce je i znatno manje (Oštrika i Kleka). Ova blizina ukazuje na veoma jaku graničnu obranu.
Dubrovački izvori opisuju od 1422. do 1437. godine bosansko selo Brezu kao granično mjesto izmedu Bosne i Srbije. U nekoliko ugovora Breza se navodi kao: usue ad locum que dicitur Bries ad confinia de Bosna et Sc-
lauonia (19. lipnja 1425.); ad Bresam ad confinia Sclau-onie (3. listopada 1436.); usque ad locum Brese confinis Sclauonie (15. travnja 1437.). Srednjovjekovna Breza odgovara današnjem selu Breza, izmedu sela Mataru-ge i Kozice, u pljevaljskom kraju. Nedaleko od Breze kao prvo mjesto u Despotovini spominju se Komarani. Prema ugovoru od 4. veljače 1434. da bi se odredio položaj Komarana navodena je Breza usque villam voca-tam Comarani in Briesa districtum Sclauonie. Komarani su danas predio i istoimeno selo sjeverno od Brodareva (Cuk, 1987, 61-73; Premovic, 2015, 702-703). Dakle, granica se provlačila izmedu Breze i Komarana, tako da je Maoče pripadalo hercegu (Dinic, 1978, 256). Granica je na Taru izbijala u oblasti Dobrilovine i obuhvacala župu Brskovo, pa je dalje išla preko planine Sinjajevine razvodem tako da su doline rijeka Bistrice, Štitarice i Plašnice pripadale despotu, a zapadni dio Sinjajevine pripadao je Kosačama (Lukovic, 2005, 142). Zatim je granica išla prema Morači, a potom na Tušinu (u Drob-njaku/Uskocima) i izmedu rijeka Morače i Gračanice (Lukovic, 2009, 133-134). Ova granica Kosača održala se sve do pada pod osmansku vlast 1465. godine.
369
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
MEDIEVAL FORTIFICATIONS IN POLIMLJE IN THE 14TH AND 15TH CENTURY
Marijan PREMOVIC
University of Montenegro, Faculty of Philosophy, Department of History, 81400 Niksic, Danila Bojovica bb, Montenegro
e-mail: premovicmarijan@yahoo.com
Gordana ROVCANIN,
University of Montenegro, Faculty of Architecture, Dzordza Vasingtona bb, 81000 Podgorica, Montenegro
e-mail: goca.rovcanin@gmail.com
SUMMARY
In this paper we presented the medieval fortifications in Polimlje in the 14th and 15th centuries. The Polimlje region is a geographical entity, which includes the Lim river basin, on the territories of today's countries of Montenegro, Serbia as well as Bosnia and Herzegovina. We can divide fortifications in Polimlje into two groups. The first group includes: Plav, Bihor town (Upper Polimlje) and Vodicki town (Middle Polimlje), which were territorially part of medieval Serbia. The second group includes fortifications that belonged to Bosnia, actually to Bosnian Kosaca family: Milesevac, Kovin, Ostrik, Klek, Jagat, Severin and Hrsovac. The fortifications in this area had a military character and a strategic importance. They were raised near the roads, in a convenient place where nature provided protection, on a mountain pass, a ridge, above a river, at the mouth of rivers, to protect the roads and prevent the arrival of the enemy. Permanent military crews were concentrated in the fortifications, with the task to control and defend an area dominated by a fort. Fortifications were built in the 14th and in the first half of the 15th century as a reaction of the dissolution of the central government, because of the wars between the area masters and the increasingly frequent breakthroughs of the Ottomans to Serbia and Bosnia, to protect trade and trade routes.
The general characteristics of the Polimlje fortresses are: they are built on terrain elevations, in strategically important places, most of them have relatively small dimensions, the shape is irregular and they are very adapted to the terrain, inside the fortifications there are residential buildings and a water tank. In general, almost all the fortifications in Polimlje belong to the type of hill fort. The number of military crews in fortifications is best illustrated by data from the Ottoman census. In the summary census book of Bosnia Sanjak from 1468/69 and in the Hercegovina Sanjak from 1475/77 in the Milesevac fortress, 21 military members were enrolled. In Bihor city in 1477/78 26 soldiers were registered with the commander. According to this data, we can conclude that usually 20 to 30 soldiers have been engaged in the fortresses.
During the Ottoman conquest (1455 and 1465), a large number of fortifications were destroyed in this area. In the mentioned Ottoman censuses only the fortifications Milesevac and Bihor were enrolled. Bearing in mind favorable geographical and military position, they were used by Ottomans for locating their military crews, while some other fortifications, within this area, were left and destroyed (Plav, Vodicki grad, Jagat, Kovin, Ostrik, Klek, Severin and Hrsovac). A larger number of fortresses were not in the interest of the Ottoman state, because its main invading Armed Forces was in the phase of withdrawal, and therefore it used only strategically significant fortresses for military crews.
Keywords: fortifications, Polimlje, late Middle Ages, Stjepan Vukcic Kosaca, Serbian Despotovina, border
370
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
IZVORI I LITERATURA
Aličic, A. S. (1985): Poimenični popis sandžaka vila-jeta Hercegovina. Sarajevo, Orijentalni institut.
Aličic, A. S. (2008): Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine. Mostar, Islamski kulturni centar.
Čelebija, E. (1967): Putopis, odlomci o jugosloven-skim zemljama. Sarajevo, Svjetlost.
DADU, DC - DADU, Diversa Cancellariae (DC).
DADU, LDF - Državni arhiv u Dubrovniku (DADU), Lamenta de foris (LDF).
Grkovic, M. (2004): Prva hrisovulja manastira Deča-ni. Beograd-Dečani, Centar za očuvanje nasleda Kosova i Metohije-Arhiv Srbije-Srpski pravoslavni manastir Visoki Dečani-Muzej u Prištini.
Ljubic, Š. (1891): Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium: od godine 1453 do 1469, knj. 10. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjet-nosti.
Markovic, B. (1986): Dušanov zakonik. Beograd, Prosveta-Srpska književna zadruga.
Matkovic, P. (1881): Putovanja po Balkanskompo-luotoku XVI. vieka (II. Putovanje B. Kuripešica, L. Noga-rola i B. Ramberta). Zagreb, RAD Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, LVI, 141-233.
Stojanovic, Lj. (1927): Stari srpski rodoslovi i letopisi. Beograd-Sr. Karlovci, Srpska kraljevska akademija-Srpska manastirska štamparija.
Thalloczy, Von L. (1914): Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter. München-Leipzig, Duncker & Humblot.
ZZSKV - Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kra-ljevu (fotografije).
Matkovic, P. (1881): Putovanja po Balkanskom po-luotoku XVI. vieka (II. Putovanje B. Kuripešica, L. Noga-rola i B. Ramberta). Zagreb, RAD Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti, LVI, 141-233.
Bejtic, A. (1971): Rudo i rudski kraj kroz vjekove. U: Sijaric, C. (ur): Rudo: spomenica povodom 30-godiš-njice Prve proleterske brigade. Pljevlja, Medurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, 180-209.
Bejtic, A. (1976): Stari gradovi u donjem Polimlju. Starinar, XXVI, Beograd, 97-109.
Blagojevic, M. (2009): O izdaji ili neveri Vuka Bran-kovica. Zbornik Matice srpske za istoriju, 79-80, 7-42.
Blagojevic, M. (2011): Srpska državnost u srednjem veku. Beograd, Srpska književna zadruga.
Bulic, D. M. & M. Aleksic-Čevrljakovic (2013): Novi rezultati istraživanja u blizini Prijepolja - zaštitna arheološka istraživanja lokaliteta Gradina-Čadinje. U: Filipovic, V., Arsic, R. & D. Antonovic (ur.): Rezultati novih arheoloških istraživanja u severozapadnoj Srbiji i susednim teritorijama. Beograd-Valjevo, Srpsko arheološko društvo-Zavod za zaštitu spomenika kulture, 213-224.
Bunardžic, R., Bunardžic, M., Derikonjic, S. & P. Gavovic (2008): Topografija Polimlja. Sv. 1. Beograd, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture.
Čar-Drnda, H. (1985): Prilog proučavanju prošlosti grada Mileševca. Simpozijum Seoski dani Sretena Vu-kosavljevica, XI, Prijepolje, 111-117.
Cirkovic, S. (1964): Herceg Stefan Vučic-Kosača i njegovo doba. Beograd, Naučno delo.
Cirkovic, S. (1987): Mileševa i Bosna. U: Duric, V. J. (ur.): Mileševa u istoriji srpskog naroda. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti, 137-143.
Cirkovic, S. (1997): Rabotnici, vojnici, duhovnici: društva srednjovekovnog Balkana. Beograd, Equilibrium.
Cirkovic, S. (2003): Pavlovica zemlja (Contrata de Paulovich). U: Vasic, M. & R. Kuzmanovic (ur.): Zemlja Pavlovica: srednji vijek i period turske vladavine. Banja Luka, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, 37-45.
Cuk, R. (1987): Breza i Komorani - srednjovekov-nanaselja u Polimlju. Istorijski časopis, XXXIV, 61-73.
Cuk, R. (2002): Kosače i Polimlje. U: Bratic, R. (ur.): Kosače-osnivači Hercegovine. Bileca-Gacko-Beograd, Prosvjeta-Fond "Vladimir i Svetozar Corovic", 378-388.
Deroko, A. (1950): Srednjevekovni gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Beograd, Prosveta.
Dinic, M. (1978): Srpske zemlje u srednjem veku: istorijsko-geografske studije. Beograd, Srpska književna zadruga.
Dragovic, R (2004): Polimlje: priroda, turizam, odr-živi razvoj. Beograd, Srpsko geografsko društvo.
Fostikov, A. (2012): Izveštaj sa istorijsko-geografskog rekognosciranja Prijepolja i okoline. Mileševski zapisi, 9, 413-423.
Fostikov, A. (2016): Na svetim vodama Lima: istraživanja Donjeg Polimlja 2014/2015. Mileševski zapisi, 11, Prijepolje, 341-357.
Gavric, G. & M. Kovačevic (2013): Mileševac i cr-kva Ružica-arheološka i arhitektonska istraživanja. U: Vlahovic, P. i saradnici (ur.): Medunarodni naučni skup Osam vekova manastira Mileševe. Zbornik radova I, Mileševa, Eparhija Mileševska Srpske pravoslavne crkve, 277-293.
Jireček, K. (1959): Hrišcanski elemenat u topograf-skoj nomenklaturi balkanskih zemalja. Zbornik Konstantina Jirečeka, I, 461-528.
Katic, T. (2011): Tvrdava Bihor u 15. i 16. veku. U: Radujko, M. (ur.): Durdevi stupovi i Budimljanska epar-hija, Berane-Beograd, Episkopija Budimljansko-nik-šicka-Filozofski fakultet u Beogradu-Institut za istoriju umetnosti-JP Službeni glasnik-Pravoslavni bogoslovski fakultet-Institut za teološka istraživanja-Polimski muzej Berane, 483-498.
Kurtovic, E. (2009): Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranic Kosača. Sarajevo, Institut za istoriju.
Lukovic, M. (2005): Zajednička granica oblasti Kosača i oblasti Brankovica južno od reke Tare. Balkanika, XXXV, 91-159.
371
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Marijan PREMOVIC & Gordana ROVCANIN: SREDNJOVJEKOVNA UTVRDENJA U POLIMLJU U XIV. I XV. STOLJECU, 353-370
Lukovic, M. (2009): Jugoistočna granica srednjo-vekovne Hercegovine. Vidoslov- Sabornik Eparhije za-humsko-hercegovačke i primorske, 47, 124-135.
Lutovac, M. (1960): Priboj na Limu: antropogeograf-ski pogled na razvitak naselja. Zbornik radova Etnograf-skog instituta SAN, 3, 1-17.
Lutovac, M. (1961): Dolina Lima-geografski značaj i privredno-geografske promene-. Glasnik Srpskog geo-grafskog društva, XLI—1, 33-44.
Lutovac, M. (1967): Bihor i Korita: antropogeo-grafska ispitivanja. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti .
Lutovac, M. (1973): Geografski položaj i značaj nekih starih gradova i utvrdenja u Polimlju. Glasnik Srpskog geografskog društva, LIII, Beograd, 117-133.
Mihaljčic, R. (2002): Idejna podloga titule herceg. U: Bratic, R. (ur.): Kosače-osnivači Hercegovine. Bile-ca-Gacko-Beograd, Prosvjeta-Fond "Vladimir i Sveto-zar Corovic", 308-341.
Mijovic, P. & M. Kovačevic (1975): Gradovi i utvrdenja u Crnoj Gori. Beograd-Ulcinj, Arheološki insti-tut-Muzej Ulcinj.
Mijatovic, R. (1979): Srednjovekovne župe duž Lima. Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevica, VII, Prijepolje, 209-223.
Miljkovic, E. (2007): Grad Bihor kao osmansko utvr-denje: neke nedoumice iz osmanske prošlosti Bihora. Mileševski zapisi, 7, 127-131.
Minic, D. (1976): Nekoliko srednjovekovnih gradova u Srednjem Polimlju. Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevica, IV, 101-110.
Mišic, S. & A. Fostikov (2016): Dolina Radojne u srednjem veku. Mileševski zapisi, 11, 31-39.
Mišic, S. (2003): Teritorijalno-upravna organizacija Polimlja (XII-XIV vek). U: Živkovic, T. (ur.): Kralj Vladislav i Srbija XIII veka. Beograd, Istorijski institut, 75-82.
Mišic, S. (2007): Gradovi i trgovi Gornjeg Polimlja u srednjem veku (problem deurbanizacije i urbanizacije). Mileševski zapisi, 7, 119-125.
Mišic, S. (2010): Leksikon gradova i trgova srednjo-vekovnih srpskih zemalja: prema pisanim izvorima. Beograd, Zavod za udžbenike.
Mišic, S. (2012): Studije o srednjovekovnom Poli-mlju. Niš, Filozofski fakultet.
Mišic, S. (2014): Srednjovekovna župa Dabar izmedu Srbije i Bosne. Mileševski zapisi, 10, 19-25.
Mulic, J. (2004): Hercegovina. Dio I, Feudalna oblast srednjovjekovne bosanske države. Mostar, Muzej Hercegovine.
Nikolic, M. (1975): Dva srednjovekovna grada u jugozapadnoj Srbiji. Užički zbornik, 4, Titovo Užice, 35-44.
Novakovic, S. (1882): Nikolj Pazar i Bihor grad. Prilog k srpskoj geografiji. Godišnjica Nikole Cupica Beograd, IV, 323-347.
Obrenija, V. & D. Minic (1980): Mileševac. Grad Klak u selu Rutoši. Raška baština, 2, 307-309.
Popovic, M. (1995): Srednjevekovne tvrdave u Bosni i Hercegovini: prilog proučavanju fortifikacionih struktura. Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, 1, Beograd, 33-56.
Premovic, M. (2012): Župa Budimlja u srednjem vi-jeku. Cetinje, Državni arhiv Crne Gore.
Premovic, M. (2013): Srednje i Donje Polimlje i Gornje Podrinje u srednjem veku. Doktorska disertacija u rukopisu, Beograd, Filozofski fakultet-Univerzitet u Beogradu.
Premovic, M. (2015): Trgovina i trgovački putevi u Srednjem i Donjem Polimlju u srednjem vijeku. Acta Histriae, 23, 4, 693-713.
Ršumovic, R. (1986): Bihor-geomorfološka studija. Glasnik Odjeljenja prirodnih nauka, 5, 7-73.
Spasic, D. (1996): Srednjovekovni utvrdeni gradovi srednjeg Polimlja. Mileševski zapisi, 2, 35-69.
Spasic, D. (2000): Vodički grad-prethodna istraživanja. Mileševski zapisi, 4, 93-107.
Spasic, D. (2002): Srednjovekovna utvrdenja sred-njeg Polimlja: rezultati i pravci istraživanja. Mileševski zapisi, 5, 77-86.
Spremic, M. (2005): Prekinut uspon: srpske zemlje u poznom srednjem veku. Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Šabanovic, H. (1959): Bosanski pašaluk: postanak i upravna podjela. Sarajevo, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine.
Šakota, M. (1981): Riznica manastira Banje kod Pri-boja. Beograd, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture.
Šalipurovic, V. (1979): Neka pitanja granice Bosne i Hercegovine i Despotovine u XIV i XV veku i mesta i položaja nekih srednjovekovnih gradova u Srednjem Polimlju. Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevica, VII, Prijepolje, 1979, 195-207.
Šcepanovic, Ž. (1979): Srednje Polimlje i Potarje. Istorijsko-etnološka rasprava. Beograd, Srpska akademija nauka i umetnosti-Etnografski institut.
Terzic, S. (1997): Beleške sa istorijsko-geografskih istraživanja srednjeg Polimlja (13-17. maj 1996). Istorijski časopis, XLII-XLIII, 505-517.
Vego, M. (1980): Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Sarajevo, Svjetlost.
372