M.,^00^

'm

w*v. »A,K

SPOMEN-CVIECE.


SPOMEN-CVIEČE

IZ

HRVATSKIH I SLOVENSKIH DUBRAVA.

U VIENAC SAVILA

MATICA HRVATSKA.

SA SLIKOM BISKUPA J. J. STROSSMAYERA, 29 SLIKA U SLOGU
I 18 UMJETNIČKIH PRILOGA.

ZAGREB 1900.

IZDANJE »MATICE HRVATSKE«.

NARODNOMU DOBROTVORU

BISKUPU

JOSIPU JURJU STROSSMAYERU

U SPOMEN

PEDESETGODIŠNJICE NJEGOVA BISKUPOVANJA

MATICA HRVATSKA.


Li n








O PEDESETGODIŠNJICI

BISKUPOVANJA

JOSIPA JURJA STROSSMAYERA.

i.

1  rvatski i slovenski književnici združiše se, da u »Ma¬
tici Hrvatskoj« saviju jedan književni vijenac, iz
koga ima prosjati jednodušna književnička sloga
slovenskoga i hrvatskoga naroda. U z njih pristaju
'V umjetnici, koji če djelu podati sjaj i umnožiti mu
ljepotu. Misao ih jedna svela, da proslave pedesetgodišnju
slavu biskupovanja Josipa Jurja Strossmayera. Misao je ova
krasan izraz one glavne ideje naroda hrvatskoga i sloven¬
skoga, vodilice svega historijskoga života njihova u devet-
naestom vijeku, da se obadva plemena slože i ujedine. Slo¬
venci na krilima ljubavi donesoše svoje plodove književne i
umjetničke. Smije se reči, da je ujedinjenje u ovoj knji-
ževnoj radnji pravo ujedinjenje srdaca hrvatskoga i sloven¬
skoga naroda. Slave svoga zajedničkoga dobrotvora !

VIII

Prije pedeset godina, dne 18. novembra g. 1849., donese
službeni »Wiener Zeitung« imenovanje doktora filozofije i
teologije Josipa Jurja Strossmayera za biskupa djakovačkog.
Mladi dvorski kapelan i direktor u Augustineju tek u tri¬
deset i petoj godini proživio bio kroz dvije godine bečku i
evropsku buru u Beču. Obasjao ga bio več sjaj velikoga go-
vorničkoga dara u dvorskoj crkvi, ogrijevalo ga prijateljstvo
najodličnijih Hrvata u Beču. Jelačič ban predložio ga za bi¬
skupa upravo u času, kada je bio na višini slave i moči. Za
malo mjeseci potamni narodno naše i drugih naroda obzorje,
utapahu se i nade Jelačičeve. Za dva mjeseca (28. januara
god. 1850.) zabilježi tadanji banski viječnik Ivan Kukuljevič:
»Odem pozdraviti — u Beču — biskupa Strossmayera.
On me primi veoma radostnim licem, reče sam, da je
naimeno vanj e njegovo za biskupa jedina ste-
čevina naša, da je on prvi narodni biskup.«
Strašan komentar posljedica krvlju hrvatskom zalivene go¬
dine 1848. Divna svijest o samom sebi: kao nadahnut sluti,
na koje ga je mjesto milost božja postavila, da bude vodja
svega svoga naroda. Složimo s ovim zapis njegov od g. 1841.
prije njegova polaska u Beč. Bio več dvije godine kapelan u
Petrovaradinu, nešto se porečkao sa svojim župnikom, dospio
u Djakovo, da traži drugo mjesto. Biskup ga prikori i zapo-
vjedi mu, da se vrati na svoje mjesto. U tuzi i molitvi
sprovede noč. Sutra rano pozove ga opet biskup i javi mu
veseo, da ga je car Ferdinand primio u zavod sv. Augus-
tina u Beču. Strossmayer zabilježi u svoju bilježnicu: »8. ok¬
tobra znamenit za mene dan osobite milosti 1
providnosti božje. Treba da se u vij ek Bogu
molim i njemu zahvaljujem, ali osobito ovih
dana. Ako mi je slobodno pogledati u buduč-
nost, Bog me zove za velike stvari ibit če meni
veoma slabašnu na pomoč.«  Ovo predvidja čovjek u

IX

svoj oj dvadeset i sedmoj godini, — ovako predvidjaju samo
heroji u historiji čovječanstva.

Več u prvoj svojoj poslanici veli mladi biskup, da če
slijediti »veličanstveni primjer ljubavi k domovini samoga
Spasitelja našega«, koji daje i po mnijenju Bossuetovu »krv
svoju osobitim obzirom na svoj narod prolio i hotio, da se
po žrtvi, koju na drvetu križa za cio svijet prikaza, i ljubav
domovine posveti«. Drugi primjer da nam daje sv. Pavao,
kada zavapi: »Žalost velika i bol neprestano obuzima srce
moje; željah biti ja sam prokletstvo od Isusa za braču moju,
koji su rodjaci moji po piiti.« ... »Izraelci su«, — tumači nam
sv. Pavla biskup — »sjeme Abrahamovo, i ja sam; bašti-
nici su obečanja božjih, i ja sam. Ja sam udo od tijela nji¬
hova i krv sam od krvi njihove. Sagriješili su i oglušili se
na glas proroka svojih, umorih su Boga i spas svoj, krivi
su prekletstva i osvete božje, ali su ipak moji i moje se
srce od njih nikada odcijepiti ne če; pače želio bih i ja željno
nje sobom zamijeniti i po primjeru Boga i rneštra svoga
vlastitom žrtvom nje od prokletstva božjega otkupiti. Evo
prave i čiste ljubavi svečeničke, koja se ničim na svijetu
smutiti ne da, pače koja u nesreči i nezgodi naroda svoga
sveudilj raste, dok se do one žestine i izvrsnosti ne do-
vine, koju je Isus u božanstvenom svom srcu prama svim
nam gojio.« Ovako biskup protumači sam svoju ljubav do¬
movine, — ovako razjasni svoju devizu: »Sve za vjeru i za
domovinu!«

Biskup Strossmayer je nastupio svoju biskupsku stolicu
g. 1850., kada je več črni apsolutizam i ljuta germanizicija
uzela poklapati njegovu domovinu Hrvatsku i cijelu monar¬
hij u. Kako je proživio onih deset godina, toga mi ne čemo
pripovijedati. Ne čemo ni za poslije pripovijedati njegova
života. Bog ga poživio još dugo! Nadajmo se, da če milost
Boga velikoga preko njega izvesti još koje znamenito djelo

X

na korist i slavu i za bolju budučnost naroda hrvatskoga.
Mi hočemo samo da pokažemo, kako je malen počasni
naslov našemu biskupu, kada mu se veli, da je Mecena
hrvatskoga naroda. Više je on, jer je svoj narod nadah-
njivao božanskim idealom žive vjere u bolju budučnost.
Zato pustimo biskupa sama, neka govori. »Divna vam je
stvar« — govori on pri povratku ustava (g. 1861.) — »srce
čovječansko, čarobna sila ljubavi. Ljubav nebo sa zemljom,
zemlju s nebom spaja; ljubav pučinu morsku s jednoga
kraja svijeta na drugi, ljubav razjažene hridi, ljubav istok
do zapada brzinom munje prevaljuje; krepkoj volji i ljubavi
ništa na ovome svijetu teško, nista nemogučno nije; ljubavi ni
ista nemila smrt ljubimče ugrabiti ne može; jerbo ako i
ne živi u taninom grobu, živi ipak u maj činom srcu, koje
ga oplakuje. Tako vam se ta stvar nekim načinom ima
s pravima i slobodama naroda, koji je do samosvijesti svoje
potpuno dozrio. Moguče je, da se tudjim nesmiljem na¬
rodne svetinje iz javnoga života izagnaju; ali ako je narod
umio neoskvrnjenu dušu sačuvati, dušu, koja tudje blago-
dati ne prezire, vrhu svega pako svete svoje svojine ljubi
i brani, tada nije ništa izgubljeno; tada ne ginu narodne
svetinje, nego se tim večom šilom iz javnoga života onamo
povuku, gdje je svakoga života izvor i sjedište, to jest u
srce i svijest naroda. Nije se šaliti sa sviješču naroda.
S n j orne je zahman boj biti, jerbo je pri tom svetištu i isto
Svemogučstvo upliv svoj ograničilo. Sve da bi i moguče
bilo prava i slobodu naroda zreloga i samosvjesnoga u pu-
čini morskoj utopiti, u razjaženu brid strmoglaviti, u tamni
grob ukopati, ipak bi naskoro novim i sjajnijim životom oži-
vjele, jerbo i opet velim, srcu i ljubavi čovječanskoj niti ista
nemila smrt ljubimče ugrabiti ne može; a što u svijesti na-
rodnoj živi, prije ih poslije i u javnom životu oživjeti mora.«

Svijest i srce naroda, to je onaj ugalni kamen, na

XI

kojem naš biskup gradi sva svoja djela. To je dapače pečina,
na kojoj se ima sagraditi budučnost hrvatskoga naroda i
njegovih suplemenika. U stotini poslanica i govora, sto ih
je napisao i izgovorio svom narodu za ovo pedeset godina,
stalna mu je i sveta riječ, ponavljana po stotinu puta,
što sve ima biti u svijesti onom narodu, koji hoče napre¬
dovati. Čujmo, što reče u svojem do sada posljednjem —
kako sam reče — testamentarnom govoru iza dvadeset i tri
godine (g. 1884.). Opominje svoj narod, kako če si steči slo-
bodu. »Narod, komu je ugasnula svjetlost, koja ga k njegovu
Betlehemu vodi, narod, koji je sav u kal i smet zagreznuo,
pak se nije u stanju uznijeti do one svrhe, koju mu je Bog
na ovom svijetu opredijelio, narod, koji se ne zna za
idealne ciljeve svoje raspaliti i na sve moguče žrtve ohra¬
briti, narod, koji uvijek samo strahuje i preda, koji u oz-
biljnim okolnostima samo i jedino na svoju slabost i nemoč
misli, narod, koji uvijek i uvijek misli, da samo pod tudjim
okriljem i tudjom moči 1 pomoči živjeti može: takav narod
truli, iznemaže i propada, i takav narod očevidno ne ima za-
oga života i budučnosti. Suprotivnim pako načinom narod,
koji zna, što hoče, koji si nikada i uz nikakvu cijenu na
svijetu ne da iz duše i svijesti izbiti onu idealu u svrhu,
koja od samoga Boga dolazi, narod, koji zna u odlučni
čas sve svoje sile u jedno skupiti i na podignuče viših
svojih ciljeva uputiti, koji zna u takav čas opčim odušev-
ljenjem učiniti onu poslovicu: »il slobodno živjeti, il slavno
umrjeti«, takav narod, sve ako mu je kroz vijekove boriti se,
patiti i svaku žrtvu podnašati, prije ili poslije se spasi i slo-
bode se svoje dovine.«

Ove temeljne misli vode biskupa u njegovom pohtičkom
životu. Mi ga ovdje ne možemo pratiti na njegovom poli-
tičkom putu, kada je na čelu ogromne stianke naiodne
kušao stvoriti samostalnu državu hrvatsku u okuru naše

XII

monarhije. Nije nam ipak teško na kratko priopčiti njegovo
stalno i neprelomivo stanovište, njegov narodni politički pro¬
gram. Evo ga cijela i potpuna: »Kada se govori, gospodo«,
— veli on u svom govoru 5. jula god. 1861., »o samostal-
nosti i cjelovitosti naše države; kad se radio samostalnosti
i cjelovitosti krune i države hrvatske i o njenim odnošajima,
tada se dakako mukom mimoiči ne može onaj svečani čin,
kojim djedovi naši pred cijelom Evropom zasvjedočiše samo-
stalnost svoju; svečani čin, kojim prejasna kraljevska kuča
naša steče nasljedno pravo na krunu i državu hrvatsku u
muškim odvjecima svojim, čin, kojim mi u saboru našem na
Cetinju g. 1527. slobodnom i posve nezavisnom voljom na-
šom izabrasmo svojim kraljem Ferdinanda I., ne kano kralja
ugarskoga, nego kano nadvojvodu austrijanskoga i kralja
češkoga . . .«

»Evo me« — nastavlja biskup — »kod pragmatičke
sankcije, pod kojom se Ugri kano pod sjajnom zastavom za
svoju samostalnost i nedvisnost tako junački bore. Mi imamo
našu posebnu, od Ugarske posve neodvisnu i s njom posve
ravnopravnu sankciju pragmatičku, koju smo mi posve samo-
stalno i neodvisno od Ugara jedanaest godina prije njih primili,
to jest g. 1712., dočim ju Ugri tek g. 1723. primiše. Mi dakle
vlastitu svoju zastavu imamo, pod kojom isto tako kao i Ugri
za svestranu samostalnost i neodvisnost svoju boriti se mo-
žemo. Ne znam, gospodo, da li ikoji narod u carevini toliko
prava i toliko razloga i dužnosti ima na pragmatičku sank¬
ciju pozivati se, koliko upravo mi Hrvati. Imamo mi pravo
to, j er smo mi Hrvati vazda dužnostima, koje nam naši
državni ugovori, pa i ovaj, koji pragmatičkom sankcijom
nazivamo, nalažu, tolikim izobiljem za dosta činili, kolikim
jedva ikoji narod u prostranoj carevini. Ne ima naroda u
carevini cijeloj, koji bi sjajnim svojim zaslugama toliko dičnih
pohvala od svojih okrunjenih glava stekao, koliko upravo

XIII

Hrvati, ter zato upravo mi Hrvati imamo pravo zahtijevati,
da se onim istim izobiljem, kojim mi dužnosti naše ispunismo,
prava naša na državnim ugovorima, napose na pragmatičkoj
sankciji osnovana, u potpunoj svojoj cijelosti pnznadu. Mi
upravo Hrvati pravo osobito imamo na pragmatičku se
sankciju pozivati; jer upravo mi Hrvati, primajuči pragma¬
tičku sankciju, osobitu uslugu učinismo prejasnoj vladalačkoj
kuči našoj, dočim mi put prokrčismo, da i Ugri poslije
jedanaest godina pragmatičku sankciju prime. Poznate su
one Karla III. riječi Hrvatima: »»daturi operam, ut quae
coepistis consilia, ea incliti St. et Oo. Hungariae amplectan-
tur.«« Mi ne samo pred cijelom Evropom početkom osam-
naestoga stolječa i opet posvjedočismo potpunu neodvisnost
krune i države naše, razpoloživši njom neodvisnom posve
voljom našom na korist tankog spola prejasne naše vlada-
lačke kuče, nego si tim načinom i opet kao i šestnaestoga
stolječa najsvečanije ujamčismo stara prava i stari ustav naš.
Pače Karlo III. u znak osobite svoje dopadnosti i prizna-
nosti obveza sebe i svoje nasljednike, da če naša prava i
naše slobode svakom zgodnom prilikom povečati i umnožiti.«

>Dužnost nam je pozivati se na pragmatičku sankciju
i obzirom na državnike austrijske, ko j i si u novije doba
mnogo glave tim taru, kako bi sankciju pragmatičku ugarsku
s obljubljenim jedinstvom carstva u suglasje doveli, što je
po mom osvjedočenju bez uvrede pravde i istine samo jednim
putem moguče, to jest: na temelju potpune federacije, koja
bi svakom narodu ravnim načinom pravo podijeliti imala i
koju ne bi narodi kano očevidnu opasnost i propast svoje sa-
mostalnosti i svog starog prava, nego kano jamstvo samo-
stalnosti i svog starog prava smatrati morali; na temelju
mislim federacije, koja raznolikim narodnim elementima
carstva jedino odgovara; koja je jedina kadra grdnu lanu
carstva s vremenom iscijeliti; koja je po mom čvrstom osvje-

XIV

dočenju jedrna kadra carstvo od velike opasnosti, kojoj u
susret ide, pače od očevidne propasti osloboditi. Centrali¬
zacija, koja jednog ili drugog samo naroda korist ma pod
kakovom izlikom pred očima ima, nipošto uspjeti ne može.«

Ovo je politički program našega biskupa, izrečen godme
1861. Ovo je program biskupa i ove godine jubilarne 1900.
Ovim programom diše duša svega našega naroda.

Sada da vidimo biskupa kao vodju u uzvišenim cilje-
vima narodne prosvjete.  U zori našega preporodje-
noga ustavnoga života god. 1860. osnova biskup jugosla-
vensku akademiju znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Prene¬
simo se duhom za jedan čas u one dane. Deset godina
ležala mora apsolutizma i germanizacije na našem narodu.
Vrača se ustav starodavni. Ljudi još niti pravo odahnuli
nisu od germanizacije. Ima još nekoliko radnika iz za¬
nosne »ilirske« dobe. Novih radnih sila premalo se rodilo.
Ljudi su tek sretni i blaženi, da u školama i uredima oživi
i zavlada naš mili materinski jezik. U taj čas osniva bi¬
skup akademiju znanosti. I bolji duši narodni strepe, da
je preuranio. On se opet uzda u pomoč božju i u velike
duševne darove svoga naroda. On odmah pri osnutku po-
kazuje akademiji uzvišene narodne ciljeve. »Povjest nas
uči,« — veli on u osnovnom pismu, — »da knjiga ne
može cvasti u narodu malenu, a niti u narodu koliko mu
drago mnogobrojnu, ali narječjima razdrobljenu, ako se ova
ne sliju u jedan književni jezik. To uvidivši, svi znatniji
narodi staroga i novoga svijeta stopiše raznolike življe je¬
zika i čudi u jedan cjeloviti stroj, te si stvoriše jednu na-
rodnu knjigu, koja ih podiže do visoka stepena narodne
prosvjete i naobraženosti. Dokle su več dospjeli razni narodi
romanskoga i germanskoga plemena? Poznato je, da ova
nastojanja, navlastito kod Hrvata i Srbalja, lij ep im urodiše
plodom, te da oni mogu pokazati djela, koja bi i ostalim

XV

e\ ropejskim književnostima služila na čast. Nu razbontiji si-
n° v i jugoslavenskoga naroda, kojima je do toga stalo, da
svoj narod dovedu na ono mjesto, koje ga ide po odluci
božje promisli, svaki dan jasnije uvidjaju, da ovako rascjep-
kani u hrvatsku i srpsku samo pismenima razdijeljenu, u slo¬
venski! i bugarsku granu, trose zahman svoje lijepe sile. Odavle
porodi se u njih malo ne opčenita težnja i želja, da se u kolo
hrvatske i srpske književnosti najprije povuku brača Slo¬
venci, kojim bi se tim obezbijedio narodni život i napredak,
a nam Hrvatima i Srbima nabavila lijepa kita suposlenika.
domu kolu mogli bi se približiti i radini Bugari. Taj narod,
jak do pet milijuna, več iz toga zaslužuje svu našu pozornost,
sto je nekada upravo na književnom polju prednjačio ne
samo južnim, nego i sjevernim Slavenima, pa u novije ta-
kodjer doba pokazuje, da nije u njem utrnuo duh sv. Cirila i
Metoda, sv. Klimenta, Ivana Eksarha i velikoga čara Simeona.
Evo na taj način svuda na slavenskom jugu ukazuje se
vruča želja, da mu bude jedna knjiga. Samo do sada ne
ima još sredotočja. Ovim sredotočjem imalo bi biti učeno
društvo ili akademija, u kom bi se imali stjecati i sjediniti
svi bolji umovi hrvatski, srpski, slovenski i bugarski. Grad
Zagreb steče si tolike zasluge za preporod naše knjige,
da zaslužuje biti stolicom ovoga jugoslavenskoga učenoga
društva.«

Tko če izbrojiti sve, što je biskup učinio za akade-
miju? On ju je tek pravo osnovao i pravim životom na-
dahnuo, kada je položio temelj našemu sveučilištu. L isti
čas — kada je sabor prihvatio osnovu akademije — i u
istom govoru stavi prvi on predlog za sveučilište (n. apida
god. 1861.): »Ako misli akademija znanosti« — veli biskup
»procvasti, tada je nužno, da se za nju sjemenište mladih
ljudi otvon u sveučilištu. Akademija pretpostavlja sveuči¬
lište.« To je naravno. Nije ga opominjala samo misao na

XVI

napredak akademije, več i opča narodna misao. Kako bi
se mogao i pomišljati onaj njegov politički program, kako
da bude samostalna Hrvatska u okviru monarhije bez svoga
najvišega učevnoga zavoda. Tko če vam pripovijedati, kako
biskupovo srce strepi za prvom prilikom, da uspali baklju
žive i jake misli u svem svome narodu za narodno sveuči-
lište? Tko če vam pripovijedati, kako lije  on slaveči tristo-
godišnjicu slave junačke smrti Nikole Zrinskoga (g. 1866.)
i priloživ pedeset hiljada forinti, ne samo sav narod uspalio
za narodno sveučilište, več je stvorio i neprelomnu narodnu
volju, da se je ta misao morala oživotvoriti. Kako li je
slavio svoju pedesetgodišnjicu misnikovanja i položio dva-
deset hiljada za medicinski fakultet i opet narod pozvao, i
narod se odazvao. I opet je podigao vjeru narodnu i po-
uzdanje u svoju snagu i bit če skoro naše sveučilište pot-
puno. Evo vam, čemu se sve biskup od sveučilišta nada: »Mi
smo, boreči se kroz vijekove« — veli on o sveučilištu odmah
poslije otvorenja njegova godine 1874. — »protiv barbarstva
za krščansku izobraženost, vrlo oslabili i iznemogli. Uda
tijela našega još i danas su rastrgana. Sveučilište upravo
naše svetu zadaču ima, da narod složi i združi, da se ono,
što je nepravda i udes hudi od tijela našega otrgnuo, i opet
majci našoj opčoj priljubi. Sveučilište naše ima upravo biti
ono sveto ognjište, na kom se srca bratska na ljubav, slogu
i jedinstvo razgrijati imaju. U samom našem užem domu
dva brata rodjena, jedne majke sinove, još predsude neke
rastavljaju. Jednu krv, jednu dušu, dva dična imena, koja
jedno te isto znače, često puta razdvajuju. Do sveučilišta je,
da te predsude i razmirice prestanu, da se brača u jednu
dušu i u jednu svetu namjeru spoje. A što ču reči o našim
prvim susjedima, brači slovensko]? Al neka znaju, da čemo
mi s vi na uvijeke u duši 1 srcu našem zadržati zahvalnu
uspomenu onih riječi, izuštenih po jednom od najodličnijih

XVII

njihovih sinova: »Bračo Hrvati, znajte, da mi Slovenci vaše
sveučilište smatramo za naše vlastito sveučilište.« Zlatne
odista riječi, pune nade i utjehe. Kad sam te lijepe riječi
čuo, mene je suza radosti polila. Budimo toj bradi zahvalni
i pokažimo im svakom prilikom, da je udes njihov naš udes,
da je rana njihova naša bol, da je veselje njihovo naša
radost. Čast osobitu, koju nam izkazaše tom prilikom braca
naša Poljaci, Cesi i Slovaci, dužnost nam nalaže, da uza-
jamnost bratsku gorljivo njegujemo, da se moralno medju
sobom podupiremo. Sveučilište naše otvoreno je i bijednoj
našoj bradi Bošnjaku i Bugarinu. Prigrlimo ih bratski, kada
k nama pridju i tako ih ljubimo, primajmo i dvorimo,
da povrativši se u svoju postojbinu apoštoli postanu one
umne moralne sveže, za kojom svaka plemenita duša težiti
mora . . . «

Biskup se trudio i trošio, da bude naša akademija ne
samo znanosti ved i umjetnosti. Velikom novčanom žrtvom
pokrenu biskup gradnju naše akademijske palače i upravo
ju on dogradio, kako mu u najvecoj nevolji njegov prijatelj
Rački piša: »Dajte još ovih dvadeset hiljada, da kudu do¬
vršimo, pak je onda ona upravo Vaša.« Pokrene i dogradi
palaču, o kojoj on sam veli: »Ova je palača osobit ures
prijestolnoga našega grada, koji opredjeljenje ima, da u ovo
naše doba uskrisi i obnovi neumrlu slavu slavnoga našega
Dubrovnika, koji je znao i umio i tada zublju prosvjete i
slobode u vis dignuti i plamtecu uzdržati, kada je svuda
na okolo na balkanskom poluotoku gusta tarna neznanstva
i sužanjstva ležala. Ako se takve zgrade, ko što je ova u
stolnom našem gradu, širile budu, grad de naš u brzo ne
samo nutarnjim bičem i opredjeljenjem svojim, nego i vanj-
skim licem i obličjem slavni i neumrli naš Dubrovnik zami-
jeniti ... to jest da postane osobite vrsti athenaeum, što
ce reci ognjište i njegovalište svili viših umnih i moralnih

Spomen-cvieče.

II

XVIII

težnja naroda; da se pretvori stolni naš grad, ako Bog da,
makar i u čednoj mjeri, u lijepu i uzoritu Fiorencu. Hvala
Bogu, da je tako!«

U tu palaču položi biskup svoju zbirku slika i umjet-
nina, koju je sabirao do trideset godina, a ne bi se danas,
kako on reče, niti za milijun forinti mogla sabrati. »Ja sam«
— veli on — »pri šahiranju tih slika i umjetnina odrnah od
početka pazio, da mi ih je sabirati, koliko mi je samo mo-
guče, iz svih umjetničkih škola, kako sam mislio, da če na¬
rodu i učečoj se mladeži više koristiti.«

Ali čujmo još biskupa, neka nam kaže, koje su ga misli
vodile pri osnutku naših narodnih zavoda. »Evo, zašto
je«  — govori on u svom več spomenutom testamentarnom
govoru god. 1884. — »sveučilište i akademija, ova
lij epa z grada i galerij a slika.  Znano je, da je u no-
vije doba u državni sustav i u državni život pristupilo na¬
čelo narodnosti, a i pravo je, jer je narodnost polag svete
vjere najskupocjeniji dar božji; ali valja po mom mnijenju
i osvjedočenju to načelo narodnosti, ako misli svojoj svrsi od¬
govoriti, duhom krščanstva i svetoga evangjelja oplemeniti,
uzvisiti i posvetiti i onom pravednosti nadahnuti, koja veli:
što bi rado, da ti drugi ne čini, ne čini ni ti drugomu, a
što bi rado, da ti drugi učini, učini i ti drugomu. Inače se
načelo narodnosti izvrgne rado i izopači, ter postane izvorom
oholosti, nesnosnosti i sebičnosti i svakojake nepravednosti.
Da pak u tom slučaju o pravoj slobodi, miru i slozi ni
govora biti ne može, samo se po sebi razumije. Samo
se po sebi razumije, da se u tom slučaju i stare tečajem
stolječa posvečene i za uzvišene svrhe upučene sveže izvrči
i u povod nemira i razpra, svakovrstnih stiska i spona obra¬
tih mogu. Ja ne bih rado, da se naš narod tudji od onih na¬
roda, na koje ga Bog i država veže; neka bude i drži sa
svakim, koji pošteno misli, koji mu bratsku ruku za to pruža,

XIX

da se sreče, napretka i slobode svoje dovine; ali neka ni-
kada i nipošto ne bude pod nikim. Kada ja tako mislim,
onda čete se lasno domisliti, zašto sam u ovo naše doba
o tom radio, da.se sveučilište i akademija u sredini našoj čim
prije osnuju i podignu. Ja sam sudio, da je to u današnjim
okolnostima upravo najpreča nužda narodna, jer narod, koji
svoja najviša učilišta ima, te dobro i spasonosno s njima
upravlja: taj se narod intelektualno emancipira, a emanci¬
pacija i oslobodjenje to naravnim i neodoljivim načinom
svaku drugu emancipaciju i svaku drugu samosvojnost prije
ili poslije poroditi mora. Osim toga svaki narod ima svojih
črnih i nesretnih, kao što ima sjajnih i povoljnih dana. U
vrijeme, kada se narodu smrači, kada mu najsvetija baština
slobode i napretka u pogibelj pane, tad obično sve ono,
što je Bog u svijest i srce naroda stavio i zalogom vječitim
svake slobode i sreče opredijelio, pribježište i utočište svoje u
crkvi i u najvišim učevnim zavodima svojima traži, pak ujedno
i pobjedu svoju prije ili kasnije nalazi.«

Ovo su životvorne misli biskupove pri osnutku na¬
rodnih zavoda. Moramo ipak kazati, zašto ne govorimo, kako
si je postayio spomenik pred licem božjim sa svojom divnom
crkvom, zašto ne govorimo o njegovim djelima kao biskupa i
sluge božjega. Ove slavne jubilarne godine digla se je naša
akademija, da sjajnim djelom o crkvi djakovačkoj iznese slavu
biskupovu pred cijelom Evropom. Diže se svečenstvo bisku-
pije djakovačke, da slavi svečara kao biskupa i oca crkve-
noga. Uspalila se Bosna ponosna, a na čelu joj čelični i
mukotrpni nadbiskup Josip Stadler, da nam oslika biskupa
kao oca naše mile Bosne u njezinoj največoj tuzi. I jedni
i drugi poletit če na slavni koncil vatikanski, da saberu
one sunčane trake umnoga govornika vatikanskoga, koji
su iz njegovih zlatnih usta sinuli cijelomu svijetu. Nama
je ostalo samo to, da govorimo o narodnim mislima bisku-

XX

povim. Mi čemo svoju zadaču tek potpuno o vršiti, ako
narodnim mislima vodilicama biskupovim dodademo i nje-
govu narodnu misao pri gradnji stolne crkve djakovačke.

»Još nas jedan osobiti razlog sklonio,« —; veli biskup, —
»da romanskom slogu prednost damo. Naša je domovina
po zemljopisnom svom položaju jedan od onih prstena, koji
zapad s istokom spaja. Kad se negda uljudnost i izobra¬
ženost s istoka u zapad selila, naša joj je zemlja u tom
velevažnom poslu poglavitom posrednicom bila. Danas zapad
ima istoku staru ljubav odvratiti i izobraženost i krščansku
slobodu u nj prenijeti. U božanstvenom tom zvanju imamo
mi opet velevažnu zadaču. Komu je Bog udijelio oštrije
oko, da dopre do tanjih niti, koje promisao božja u ovim
stranama raspliče, taj če lahko opaziti, da sve, što od stolječa
pak i danas u nas biva, na tu svrhu smjera. Svaki i nesjetni
izmed nas više manje toj svrsi služi. To je znamenovanje
starih i novih naših patnja i muka. Na to smjeraju junačka
naša i praotaca naših djela. To je cijena krvi naše, kojom
su ove naše zemlje rjekomice natopljene. To znači divna
Hrvatska, vječitim lovorom zato ovjenčana, što je navalu
tursku znala tečajem triju stolječa slavno od sebe odbiti i
slobodnom ostati, dok je sve oko nje iznemoglo i glavu
pod j aram turski skučilo. Slava je to neumrla, u kojoj me-
djutim i vrlo ozbiljna opomena i sveta dužnost stoji, da ne
dopusti, da omlitavimo po njoj, po kojoj smo od djetinstva
navikli hrabriti se i do viših nada uzdizati se. Na to smje¬
raju bratska naša nastojanja za slogom i jedinstvom; na
to živa želja naša za znanjem, krjeposti i izvrstnosti, na to
škole naše, akademija naša, na to muzej i sveučilište naše.
Na to smjeraju sve crkve naše i pjesme naše, sve čitao-
nice naše i umjetnost naša i sve umno poslovanje naše.
Nama se barem čini, da svaki i najmanji pojav u privatnom
životu na to se nekim barem načinom odnaša. Ovo, što-

XXI

rekosmo, valja ne samo o nama, nego i ob ostalim granama
našim, koje za jednim s nama ciljem teže. Ponavljamo, da
u torne upravo leži ozbiljna opomena za sve nas, da u
svem i svačem dobru i krjepku volju, čvrst značaj i ple-
menitu namjeru čuvamo, da se čim više izobražavamo i
oplemenjujemo, jer nas to samo vrijedne i dostojne viših
božjih svrha učiniti može.«

A sada dajte da ovjenčamo bogoduhim vijencem sve
ove misli vodiliee biskupovih djela. Dajte da naslutimo
onu veliku izvanrednu milost Boga velikoga, koja daje
zdravlje i snagu našemu biskupu, slabašnu zdravijem i
nemočnu u mladjim i krjepčim godinama. Hiljadu skoro
godina možemo pratiti život naših biskupa. Ne nadjosmo
do sada ni jednoga, da bi bio mogao slaviti pedesetgodiš-
njicu svoga biskupovanja. Dopustite da naslutimo, da je to
milost božj a za mnoge molitve sinova svega našega naroda
za svoga dobrotvora, našega biskupa. Bog ga drži medju
nama, da iskaže svoju milost našemu mukotrpnomu narodu.
Bog ga drži, da svojim velikim autoritetom uzdrži sklad
medju svetom vjerom i naukom u našemu narodu.

»Svečenik sam i vladika,« — veli biskup, —- »pak sam
zato i nešto doprineo, da se u narodu našem stvori i ute¬
melji akademija znanosti i umjetnosti i sveučilište, da narodu
svom dokažem, da medju svetom vjerom i medju znanosti
i umjetnosti nema nikakvih na svijetu opreka. Pak ako
opreke kadšto i budu, nije ih narav stvari porodila, nego
strast, slabost i zanešenost ljudska. Obje su, vjera i znanost,
božji porod, te na medjusobnu ljubav, slogu i potporu
bičem i izvorom svojim upučene. Bog je, vjerujte mi, u onaj
isti čas, kad je svetom svojom moči prvu iskru misli iz uma
čovječjega, kad je prvo čuvstvo iz srca čovječjega, kad je
prvu riječ iz usta čovječjih izhitio, i svetu vjeru i sveto zvanje
porodio i baštinom cijeloga svijeta i svih vijekova učinio. Ne

XXII

može čovječanstvo, ne može ni jedan narod bez jednoga i
drugoga biti.«

»Sto se vjere tiče, vjerujte mi, kad bi moguce bilo, da
Bog čovjeku i najmudrijemu i najučenijemu sve življe oduzme,
koje vjeri i predaji zahvaliti ima, ostao bi bez svake misli,
zamuknuo bi i postao bi aes sonans et cymballun tiniens.
Bez prave opet znanosti svaka bi vjera izhlapita, izvrgla se
i otaštila. Znanost ima divnu zadaču. Ona ima zadačn,
da čim više u tajne ove vidljive naravi prodre i da odatle
sile naravi na korist čovječanstva obrati; nu največa joj je
zadača, da sve više i više prodre u onu divnu narav božju,
koja se vjerom očituje, i da iz nje onu svjetlost i onaj oganj
crpi, bez koga rod ljudski nikako biti ne može. Ovo znanost
sto i sto puta potvrditi mora; zar je itko polag svega znan-
stvenoga naputka dokučio i rastumačio, u čem stoji moč
oka čovječjega, po kojoj se u njem vas svijet ogleda i u
duši čovječjoj odziva; ili je li znanost igda znala dovoljno
protumačiti otajstvo riječi čovječje, kojim se nekim barem
načinom potvara otajstvo upučenja božjega i kojim čovjek
dušu i srce svoje u dušu i srce bližnjega svoga prelijeva i
zrak sili, da mu nosiocem najotajnijih misli i čuvstava bude?
Vjerujte mi, sve, što se je na ovom svietu do sada uzviše-
noga učinilo, učinilo se je složnim radom svete vjere i zna¬
nosti; a ljudi učeni, koji su znali umom i srcem svojim
jedno i drugo prigrliti, najslavniji su ljudi, a djela njihova
vječite vrijednosti i koristi.«

*

* *

Primi, veliki biskupe i od vijekova največi dobrotvore na¬
šega naroda, ovu knjigu »Matice Hrvatske« kao mali znak ve¬
like zahvalnosti književnika hrvatskih i slovenskih u ime
knjige i naroda hrvatskoga i slovenskoga. Pozdravljaju Te
davni i rijetki prijatelji, vršnjaci Tvoji, pjesmom, koju im

XXIII

iskresaše iz duše i srca Tvoja od Boga dana Tebi lju-
bav prema narodu i Tvoja neumrla djela. Uz ove Tvoje
drugove krjepkim muževnim zanosom prionuše mladji, a
prionuše i najmladji. Zanesoše . se za slavu Tvoju i složni
umjetnici i slovenski i hrvatski, i složno prvi p ut ukrasiše
ovu knjigu, posvecenu Tebi, našemu prvomu i največemu pro-
micatelju narodne umjetnosti. I pisci i umjetnici hvale Ti,
što si svojim djelima dizao naš narod u viši, idealni svijet.
Svi oni Tebe pozdravljaju riječima Tvoga prijatelja, neu-
mrloga Prerada:

Zdravo, naš slavni, veliki junače!

S ponosom gleda na milog si sina

Zemlja nam rodna, s ponosom zove Te
Narod ljubimcem.

Tade Smičiklas.

II.

iepa dušo Preradova,

Ti me negda ponukova
Smišljat, pak ti pravo dati:
0  / -V^vSpoj da ima čudnovati

Izmedj duša to|

Svieta božjeg vasionog!

1  onog

O daj, draga bratska dušo,
Bog te dragi milo slušo,

Daj ga moli tihomice,

Žarko, živo, svesrdice,

Da nam dragu tvoju tjenu,
Da te dušu nevidjenu
Nadari nam stvarcom vrlom:
Angjeoskim pojnirn grlom
Onog milja moči bajske
Poput čara ptice rajske!

Pak da da ti slečet s raja
U nik milog zavidaj a,

U Djakovo tamo ravno,

Gdje je sielo njeg’vo slavno,
Gdje petdeset ljeta tu je,

XXV

Te nam častno vladikuje
Josip Juraj, dičnik nama,
Stvorac divnog božjeg hrama,
Davač svjetla svakom znanju
I umieča milovanju;

Bud od tudje nikad svieče
Nikad nam se vidjet ne če!

Liepa dušo Preradova,

Dušo milja biskupova,

Na slavu mu sleti niče,

Pjevaj čarom rajske ptice
Slavu Boga na višini,

Pjevaj sreču otačbini,

Znadeš, da mu ponajviše
Pjesme o tom omiliše!

Samo sada rajskim čarom
Piev zanosi svetim žarom,
Kako dosle uho čije
Jošte nikad čulo nije,

Kako njemu dolikuje,

A i tebi: sviet da čuje,

A da njemu od miline
Neopazce vrieme mine,

Bar još jednog vrieme vieka,

A ta rajska pjesma neka
Božjom voljom, tvojim trudom,
A milote svoje čudom
Duh' i tielo još mu kriepi,
Ljepšajuč mu dom naš liepi!
Voljko nek mu lice sine
S napredovne otačbine ;

Nek ju vidi sjedinjenu,

Slogom jaku snagu njenu,

XXVI

Gdje za ničju brača volju
Ne če da se mrze, kolju,

Te, ma koje vjere bili,

Gdje no bratu brat se mili
Iste krvi i podrietla,

Istog svuda lica svietla . . .

Taj plod svojih želja živih
Naš velikan nek doživi,

Nek se blažen još veseli,
Blagoslov nam samo dieli;

Nek nam sveti ideale,

Jači volje jenjat stale,

Nagadja nam mudrih mige
Otac, majka naše knjige!

Glas tvoj, dušo Preradova,
Tad nek svietom tutnji s nova:
Dikom svoga velikana
Mala naša prezirana
Hrvatska je, gle, na glasu,

Krila i njoj očvrstda su!

*

sjc sjc

A ja skroman hvalim Bogu,
U spomen mu što još mogu
NjegVih dika sklad naskladat,
Radosti se njegVoj nadat,

Njeg veličat haran i ja,

Njegov bit, što vazda bijah.

Zagreb.

Inan Trnsbi.

I uzgojan u vis gore hiti,

Da svom starom hreku vršak kiti!

Tko 1’ čobanu lisce rujem ruji,
Kada blaži na popasku blago,

I popieva i srce mu buji,

E mu brižnja ne idje zanago;

No mu stado svedj opravno biva,
Cime kuča obilje uživa! . . .

Nu 1’ i Tebi, o biskupe blagi,
Žar radosti srdašce ne puni,

Gdje Ti evo još u zornoj snagi
Pedesetim ljetom vienac krum
Tvog pastirskog mara djela sjajna,
Sto u puku stat če vjekotrajna?

XXVIII

Gle, gdje sbori grnu od svili kraja,
Iz gradova i ubavih sela,

I pr’o Save i iza Dunaja
Svečenika i uzor vlastela, —

Nije, da Ti biser dare dare,

Več da Višnjem Tvorcu blagodare.

Jer Ti heroj u rodu se nadje
Kadno valja, da se svijest prene
I um ljudski iz tmina izadje,

Ter k istini pravim putem krene;

I Ti heroj na putu ustade
I prosvjeti namače zaklade!

I umnijem znanjem se postara,

Čem’ zadača najpreča je bila,

I zadužbe požrtvovne stvara:

Hrame Vjeri, a Muzama siela,

Sto se viekom kano sestre druže
I luč vjeri i prosvjeti služe.

I Bog sgleda djela dična, sveta,
Ter štitiv’ ih sliša molbe naše,

Čim Ti eto spori uzor ljeta,

Da još čvrščim životom Te paše,

Pa ko što Ti godine primiče,

To har vjera i dom uhar stiče.

Stog češ živjet i neš sustat s rada,
Niti če Te ika uzpreč muka,

Jer si svakom roda dobru rada,

Jer Te žarka ljubav svedjer nuka;

A što više žuč zavisti vrije,

To su Tvoje kreposti zornije.

XXIX

Oj, Ti zviezdo svestranog ugleda,
Svijetli nam na obzorju čista,

Nek žar sunca sjaj Ti u mrak ne da
I hrabri nas, kano što znak Krista
S neba, kad no junak mejdan dobi,
Gdje se svjetlost sa tminama skobi.

Rieč je stara: da, tko dobra čini,
Imo se je rad šta i roditi;

A to Tebi liči u istini,

Ter Tvoj život Bogu drag če biti,

A narodu viekom ostat mio
Sto no kliče: »Svečam, živio!«

Krešeoo.

Fra Grgo Martič.

IV.

SLOVENCI BISKUPU STROSSMAYERU!


ri nas se črn razgrinja mrak,
■ Nebo zastira gost oblak
'In zvezde ni nobene.

Pač mnoga tukaj luč brli,

A z neba teh nobena ni,

Iz zemlje so rojene.

Ve zemske luči, zginite,

Nebeške zvezde sinite,

Vaš svit naj nas tolaži,

On pot nam pravo kaži! . . .

Na gornjo zrem in dolnjo stran,

Za nas obok povsod —- teman; —
Ozrem se v tmini nočni
Tja dol na svod iztočni:

Oj, jasna zvezda tam gori,

Ze znana mi iz davnih dni,

I nam je ta svetila,

Vodnica nam je bila!

XXXI

Ta zvezda — Ti I

Ti vodiš nas, nam jasno siješ,

Nam blagodejne žarke liješ,

Da, bolje vodiš nas odzgor,

Neg vseh sozvezd Ti množni zbor,
Ti zvezda vzorna si!

Bil zvest si v vek Bogu in rodu,
Bil zvest Cirilu in Metodu,

In — sebi!

Značajno hodil si vsikdar,

Bil stalen Ti je pot in žar,

Kot zvezdam tam na nebi, —

Oj, slava Tebi!

Ti svetiš bratom rodnim tam,

Oj, sveti še sirotnim nam,

Brez zvezde zdaj popotnim nam.
Dve zvezdi nam sta kdaj sijali,
Ciril, Metodij sta se zvali . . .
Umrla sta Ciril, Metod!

Kdo zdaj po njiju stezi hodi?

Kdo nas po njiju vzoru vodi ?

Ti bodi drugi nam Metod!

Ti nas po poti oni vodi,

Ki sveti jo je vtrl Metodij!

Oj, jasna, vzorna zvezda naša,

Ti kaži do svetišč nam pot,

Kjer sveti jezik naš se glaša! . . .

*

* *

Sijaj nam, oj, svite krasni,

Zvezda meni Ti edina,

XXXII

v

Se Te treba cerkev naša,
Treba še te domovina, —

Oj, ne vgasni,

Svite jasni!

A . . . saj zvezde ne g a s n 6,
A saj zvezde ne mrjo:

Vekovit
Njih je svit.

Tudi Ti pred nami hodil,

Svetil bodeš nam nevgasno,
Slave rod boš varno vodil
U bodočnost jasno!

Gradišče.

Simon Gregorčič.

Stolna erkva u Djakovu.

O DJAKOVAČKOJ STOLNOJ CRKVI.

i.

si željeznicom od Broda sjevernim smjerom stigao na
'Staju Vrpolje-Strizivojnu, pak se odatle povezao na kolih
it Djakova — do kojega ima još jedva ura vožnje —, na
skoro ti se ukaže na sjevernom rubu ravnine pojav, divan pri
sgodnoj sunčanoj razsvjeti: nad ravninom k nebu se vise s ružičastim
sjajem dva zvonika stolne crkve djakovačke, koju je sazdao veliki
biskup Josip Juraj Strossmayer. Gledaš te gledaš, kako ona sa svoga
humka na daleko vlada ravninom, i kako na obozrju spaja domo-
vinsku zemlju s modrim nebom, divan vjestnik biskupove vodilice
misli: »Sve za vjeru i za domovinu.« Duša ti leti k njoj, ali ti se
je strpjeti još oko pol ure, dok se ne dovezeš pred njezino veličje.

Da se medjutim pripraviš skorome gledanju njezinih divota iz
bliža, dozivaš si u pamet, što si o njoj, o njezinu postanku i sa-
stavu, pak o davnoj i bližoj prošlosti njezina mjesta i okoliša čitao
u spisih samoga velikoga biskupa, pa njegova uglednoga tajnika
Milka Cepeliča, pa častnoga o. Tondinija.*

U okolišu djakovačkom ima (u Selcih) još tragova starinam
davnoga svjetovladnoga Rima; tuda je tekla rimska cesta iz Siscie

* Gledaj spise: »Stolna crkva u Djakovu«, u Zagrebu 1874., od biskupa
J. J. Strossmayera, pak takodjer od biskupa više članaka o toj crkvi, najpače o
njezinih slikah, u više godišta »Glasnika biskupije bosanske i sriemske«; »Dja-
kovačka stolna crkva iz nutra«, u »Danici« Svetojeronimskoj za godinu 1SS5.,
■od preč. Milka Cepeliča; i »La cattedrale di Diakovar«, od G. Tondini de Qua-
renghi (Firenze, libr. Bocca, 1884.).

4

(Siska) u Sriem, gdje su za prvih viekova po Isusu, pod rimskimi
carevi, mnogobrojni krščanski mučenici poginuli, i ostavili današnjemu
pučanstvu sveti zavjet svoj; tuda sujamačno prohodile, u moravsko
kraljevstvo, stope svetih apostola slavenskih Cirila i Metoda; pak
tu je, u samom Djakovu, več XIV. vieka postalo sielo biskupa »bo¬
sanskih ili djakovačkih«, čija je pastirska vlast sizala daleko u Bosnu.
Prva stolna crkva u Djakovu bit če bila gradjena XIV. vieka, i to,
sudeči po sitnih ostatcih joj, u gotskom slogu. Za osmanskoga vla¬
danja Slavonijom, od muhačke bitke god. 1526. do karlovačkoga
mira god. 1698., upravljali su pastvom Franjevci, pa tek po oslo-
bodjenju Slavonije osvanu opet u Djakovu god. 1704. biskup Patačič
Zajezdski (iz hrvatskoga Zagorja), i podignu na ruševinah stare
crkve novu, koju dogradjivahu ili popravljahu kasniji biskupi tiekom
XVIII. vieka, od kojih je Čolnič sagradio sadanje biskupske dvore.
Ta stolna crkva obstojaše, dok ju nije zamienila sadanja, koju je
biskup Strossmayer počeo graditi god. 1866. Več je početkom XIX.
stolječa biskup Mandič bio zamislio gradnju nove stolne crkve; nje¬
govi su nasljednici nastavljali tu brigu, dali praviti osnove (koje se
poslie pokazaše neprikladne), i sabirali gradjevnu glavnicu, tako da
je biskup Kukovič (f god. 1849.) ostavio gradjevnu svotu od preko
300.000 forinti.

Biskup Strossmayer mnogo se godina pripravljaše na veliko
djelo, nabavljajuči i proučavajuči najbolje (francezke, talijanske i
njemačke) stručne knjige o crkvenom graditeljstvu, kiparstvu i sli¬
karstvu, promatrajuči za svojih putovanja po Italiji, Njemačkoj i
Francezkoj znamenite crkve, i sastavljajuči sbirku slikarskih umo¬
tvora; tako je njegova dragocjena sbirka slika i stručnih djela za
poviest umjetnosti — što je sve zatim darovao akademiji našoj —
bila pratilica i pomočnica njegovu radu oko gradnje nove stolne
crkve djakovačke. Biskupu su u snovanju i izvadjanju stolne crkve,
kao krasne umjetnine graditeljske, kiparske i slikarske, bili piimjerom
mnogi pape i mnogi biskupi u prosviečenih zemljah; pa zato kaže
u svojem opisu na koncu: »Crkva djakovačka ima ne samo na¬
božni, nego i po naš narod prosvjetni zadatak. Umotvorine bijahu
za sve zemlje i narode prava učilišta, iz kojih se je kratkim i uspje-
šnim putem širila prosvjeta i ugladjenost. Narod bez umotvorina
jest ujedno bez uzora za svoj viši duševni život.«

Iz prva je biskup namišljao upotrebiti gotski  slog, jer starije
crkve po Hrvatskoj i Slavoniji pretežno pripadaju tomu slogu. Ali
se napokon odlučio za romanski  slog s ovih razloga. Po Dalma-

5

ciji ima više krasnih romanskih crkvi, navlastito u Zadru, Šibeniku,
Trogiru. Domovina hrvatskoga naroda zemljopisnim je položajem
jedan od prstena, koji spajaju zapad s iztokom; a dok je gotski
slog li zapadni, romanski slog spaja u skladnu cjelinu dvoje ose-
bine, zapadne i iztočne. Naime u romanskome slogu iztočne su ose-
bine polukruzi absidni i kupola, a zapadne su osebine troje ladje,
zvonici, svetište; u gotskom slogu posvema vlada šiljasti luk, a u
romanskom obli. Dakle romanski slog djakovačke crkve odgovarat
če zemljopisnome položaju i duševnome zvanju hrvatskoga naroda,
da bude vez zapada s iztokom. A kojega vještaka da pozove biskup
na sastav osnove i na gradnju takove crkve, kad ga žalibože ne
mogaše tada nači medju Hrvati? U Pragu se, u predgradju Karlinu,
19. listopada god. 1863. za proslavu tisučgodišnjice pokrštenja Sla-
vena posvetila romanska crkva sv. Cirila i Metoda (početa g. 1854.),
krasno i od stručnjaka mnogo hvaljeno djelo čuvenoga arhitekta,
profesora u bečkoj akademiji umjetnosti, Karla Roesnera.  Njega
pozva biskup, da sastavi osnovu i rukovodi gradnju. I tako Roesner
po svojoj osnovi započe gradnju god. 1866., i nadziraše ju do svoje
smrti (god. 1867.), a tada na biskupov poziv preuze glavni nadzor
slavni bečki gotičar Fridrik Schmidt,  koji je u velike povladjivao
Roesnerovu osnovu, a i sam napravio osnove za njeke pojedinosti
(poimence za glavni oltar, za svjetionike, i t. d.); Schmidtu bijaše
na pomoč učenik njegov g. Bolle.  Osim toga je mnogo vodio i
nadzirao gradnju, udilj u Djakovu boraveči, riečki Hrvat Vatroslav
Donegani,  odličan učenik graditeljstva i kiparstva u mletačkoj
akademiji umjetničkoj. Ostale umjetnike, koji su radili u crkvi, na¬
vlastito slikare i kipare, spominjat čemo poslie. Umno pak središte
svega velikoga posla bijaše sam biskup, spomenutim dugim i teme¬
ljitim proučavanjem crkvene umjetnosti pripravljen, da bude idealnim
vodjom takova djela. A koli težko bijaše to djelo u malenome Dja¬
kovu! »Mnogo je tuj trebalo — kaže sam biskup u svome opisu —
odlučnosti, uztrpljivosti i postojanosti; ali kad pomislimo, da smo
cesto u sdvojenju, da tako reknemo, išli na počinak, a sutradan Bog
sa svjetlom svojim iznenadce pomoč svoju pružio, onda iz dna duše
svoje vapijemo sa svetim psalmom: Ne nam, ne nam, Gospodine,
nego jedino svetomu tvojemu imenu budi slava i hvala!« Biskup
spominje s harnostju i zasluge svoga stolnoga kaptola  i napose
našlovnoga biskupa Matiča  u poslovih oko giadnje.

U tih mislih eto nas več u Djakovu. Kiaj biskupskih dvora
pohitamo do crkve, i udjemo. Baš sunce prije zapada razsvjetluje

6

svetište crkve; neopisivo, blaženo čustvo nas osvaja, te nam se duša
smjerno krili k Bogu s molitvom za biskupa i za domovinu. Oba-
djemo po crkvi, divimo se razblaženi; nismo na zemlji, nego u višem
svietu. Da uzmognemo pojedinosti u crkvi potanje razgledati, treba
nam se sabrati od prvoga cjelokupnoga dojma; zato čemo za sada
izači, da prije razgledamo vanjštinu crkve.

II.

Pročelje stolne crkve  upravljeno je k iztoku. Gledajmo ga
najprije s podaljega, t. j. od kanoničkih kuča, koje s iztoka trga
biskupskoga gledaju k crkvi, a časom podjimo i na cestu ulice, koja
od toga trga vodi dalje na iztok, da osim pročelja vidimo i nješto
sjeverne strane crkve. — Sa razine trga vodi 13 veoma širokih bjelo-
kamenih stuba na razinu malo povišega zaravanka, na kojem upravo
stoji crkva. Uz desni i uz lievi dolnji kraj tih stuba stoji po jedan
nizak tornjič, okrugao, od crvene opeke, a u svakom je uhvačen
vrutak vode; onaj lievi vrutak podavao je svu vodu potrebnu kod
zidanja crkve, pa ga je zato biskup milo sačuvao u podnožju crkve,
a kako taj lievi vrutak tako i desni mu drug daju okrjepni napitak
pobožnome puku, koji iz bližnjih ili dalnjih sela dodje u svoju stolnu
crkvu. Kad se je trinaesta uzlazna stuba dohvatila zaravanka, stere
se taj prostrano do crkve, a popločen je modrim kamenom: tako
crven podnožnih zdenčanih tornjiča, bjelina uzlaznih stuba, i modrina
popločanoga zaravanka pred crkvom sječa te triju narodnih šara u
pučkom vezivu i tkanju. A sad pogledaj samo pročelje crkve s tla
do vrha. Uz krasan sklad i veličajnu visinu crkve i dvaju joj zvonika
milo te dira, osobito za vedra sunčana dana, dobro opazljivo ono
isto domače trošarje: hmjereno crvenilo zidnih opeka, kamena bje¬
lina ulaznih triju vrata i nad njima kiparskih uresa i prozornih
okvira i razdjelnih poprečnih pruga, a modrina njekojih uresnih čestica
u pročelju i u pozadju, modrikavost olovnih krovova (takovi su bili
iz prva, ali su poslie izmienjeni bakrenimi), poprječne ladje i visne
svetištne kupole, dok se pozlačeni križi na vrsima zvonika i ku¬
pole srebrenasto sjaju, a nad njima opet modrina nebeška, Još div-
nijom te milinom osvaja trodjelno pročelje s pobočnima dvama zvo-
nicima, i pomilajuči se iz pozadja desni ter lievi kraj poprečne ladje,
i ponad sredine pročelja viseča se svetištna kupola u dnu, kad poslie
kratka promatranja pronikneš u misao,  očitovanu vanjskim obličjem



'

mu*







9

crkve; kad razabereš sastavne dielove i skladnu ujedinjenost njihovu,
to simetrijsku to razmjernu; kad spoznaš, kako se jasno razlučuju i
opet vežu glavne sastavine s dionimi čestmi, kako se cjelokupni po¬
gled crkve sa čela perspektivno (progledno) razstavlja simetrijski u
troje: u pravi spriedak, t. j. u pravo pročelje, pak u pouzmakli
sriedak (to su pobočne kapelice desna ili sjeverna i lieva ili južna),
pak u zadak (to su desni i lievi kraj poprečne ladje, a u visu ku¬
pola svetištna); dakle perspektivni pogled na lice i čelo crkve oči-
tuje ti sastavom v a nj š tin e sastav nutarnji i uduljni  crkve, pak
češ s divljenjem reči: uzorita li čela i lica crkve, u kojem se čita
sva nutarnjost njezina, sav duh njezin! Krasna razčlanjenost crkve,
i nutarnja i posve odgovarajuča joj vanjska, gdje simetrijska gdje
najljepše razmjerna —- tako zvana zlatorezna •—, gdje dvo- ili če¬
tvero- ili osmero-djelna, a gdje tro- ili petero- ili sedmero- ili deve-
tero-djelna, ima uza svoju krasočutnu vriednost ujedno i simboličnu
vjerozakonsku; n. pr. trojnost opominje na sveto trojstvo, sedme-
rost na sedam svetih otajstva.

Gledaj. Pravo pročelje ima po širini tri diela: sredinu, desno
i lievo pobočje, a i po višini, do vrška sredine, ima takodjer tri
diela: prizemni, prvospratni i drugospratni, tako da je ukupno pravo
pročelje razčlanjeno u devetero četverokutnih zidnih razdjela. Nairne
u prizemlju pročelja troja su ulazna vrata: srednja, vodeča u srednju
ladju crkve, dvostruko su široka i visoka kao po jedna pobočna,
desna i lieva, koja vode u po jednu pobočnu ladju to desnu to lievu,
za polovicu užu i nizu od srednje ladje; po tom je i zidna četvo-
rina (kvadrat), u kojoj su srednja vrata, dvostruko široka kao jedan
pobočni pravokutnik, ali visinu imaju sve tri prizemne plohe jednaku,
pa se tako prizemni odjel pročelja razmedjuje od prvospratnoga
viencem t. j. poprečnom prugom, bjelokamenom a liepo crtežno ure-
šenom nalik na crtežno uresje pučkih ponjavaca. Prizemna zidna
ploha pobočna, desna i lieva, nastavlja se u vis u desni i lievi zvonik,
te su ti zvonici jedan s drugim posve simetrijski u svih svojih sasta-
vinah. — Nad onako simetrijskim trodjelnim prizemljem diže se opet
simetrijski trodjelni pryi sprat: sredina četvormska ima u četvorin-
skom okviru od terracotte prekrasan bjelokamen prozor okrugao (ro-
seton), nalik na ružicu ili zviezdu, jer iz središta mu raztrakuju se
polumjeri, koje onda kružno obuhvačaju umjetno prepleteni ili me¬
šeni kolobari; taj največi i najljepši prozor crkve vodi iztočno božje
svjetlo — pročelje je okrenuto k iztoku — u unutarnju srednju ladju,
čiju dubljinu pročelje vani kaže skupnom visinom prizemlja i oye

ro

prvospratne sredine. Uz tu srednju četvorinu stoji i desno i lievo opet
pravokutna ter za polovicu uža zidna ploha tornja, u svakoj prozor,
sgora oblučni, a niže prozora zidni ures petero-oblučni, Prvospratno
ovo trodjelje razmedjeno je od drugospratnoga opet popreenom
bjelokamenom prugom, još uresnijom, no što je ona razmedjnica
prvoga sprata od prizemlja. Drugospratna sredina — zabat — nije
četvorinska, nego peterokutna, t. j. gore se ušiljuje u uresan vršni
kut, koji je nadvišen križem, a u samom vršnom kutu je u udubini,
sgora oblučnoj, na raznošarnoj majolici slika božjega jaganjca, a
do njega se, uz desni i uz lievi krak kutni, sve niže redaju po četiri
iednake udubine, u svakoj naslikan jedan angjeo, te svi skupa sim-
bolički prikazuju osmero blaženstva; ovdje je dakle devetorodjel-
nost u sastavu likovnom i crtežno-obrubnom, Niže toga devetoro-
djelnoga uvrška stoji trodjelna, trooblučna udubina; srednji joj i
najširi dio nadvisuje oba simetrijska pobočna, te ima na majolici
sliku Isusa razapetoga na križu, a pobočni desni sliku razcvieljene
majke Marije, lievi sliku sv. Ivana, Kako prvospratni ružični prozor
vani reč bi kaže nutarnjost srednje ladje do svetišta, tako onakova
drugospratna sredina svojimi slikami i uvršnim križem kaže samo
nutarnje svetište, koje nastavlja srednju ladju, i kaže u svetištu
glavni oltar te na njem Isusovu krvnu žrtvu a u visu Isusa Spasi-
telja. Uz ovakovu završnu drugospratnu sredinu stoji i desno i lievo,
ali dvojinom nadvišen od sredine, opet simetrijski odsjek tornja, a
u sred svakoga je ura okružna. Tornji se dalje u vis dižu svaki u
četiri još odjela — tako da je svaki toranj od tla do vršnoga križa
sedmerodjelan —; prva dva odjela imadu svaki po prozor dvoob-
lučni, treči odjel čine po četiri mala tornjiča s križiči, u po četirim
uglima, a medju po dva tornjiča je uresni jako ušiljen peterokut
— kao visna ponova prizemnih ulaznih vrata —, a sve to je zidnom
ogradom upriličeno za izgledanje; nad taj treči odjel diže se napokon
visok šiljast vrh, urešen jabukom i križem. Ako li pročelje crkve
gledaš iz dovoljne daljine, to vidiš, kako se završni drugi sprat sre¬
dine  pročelne još nastavlja u pozadju krasnom kupolom, ter tako
vanjština crkve s pročelja kaže, da se u nutarnjosti crkve nad sve-
tištnim velikim oltarom diže u veliku visinu kupola. (Tornji imadu po
84 metra višine, a kupola 58 m.). No ako pročelje crkve gledaš s po-
daljega, ili ako, gledajuč ga s bliža, progledaš kraj ruba desnoga
ili lievoga tornja u pozadje, onda opažaš, da se simetrijska trodjelna
širina pročelja upodpunjuje u simetrijsku sedmerodjelnu, t. j. u po¬
zadju desno od desnoga tornja (pa tako i lievo od lievoga) vidiš

II

još od poprječne ladje najprije širinu pobočne kapelice s izlaznim
joj vratima, jednaku širini tornja, pa onda još jednako toliku du-
Ijinu polukružnice absidne, kojom se poprječna ladja završuje to
desno to lievo, iliti to k sjeveru to k jugu.

Sad iz bliža razgledujmo troja bjelokamena ulazna vrata (por¬
tale), do kojih vode od zaravanka tri stube. Srednja su vrata dvo-
struke širine i višine kao pobočna desna ili lieva; po višini imaju
tri diela: i sdoljni i srednji dio je četverokutan a sgornji je tro-
kutan. U sdolnjem dielu čine srednju ter dublju trečinu ,’prava baš
ulazna vrata drvena, dvokrilna, a desnu i lievu trečinu sastavljaju
po četiri mramorna stupa atička. redajuči se prema nutrinji konver¬
gentnim kosim smjerom. Nad glavicami im poprečno ide liepo uresno
nadstupje, a nad njim se diže uvisni srednji odjel portala; njegov
kraj i desni i lievi rese opet po dva atička stupa, a izmedju njih
povijaju se tri polukružna luka, koncetrična, raznouresna, a od njih
nutarnji luk nadvija polukružnu udubinu basreliefnu.: taj basreliefni
kipak prikazuje Isusa uzlazeča s križem iz groba, uz koji su desno
i lievo angjeli. Napokon sgornji ter završni odjel portala trokut je,
krači su mu liepo uresni, a u sredini trokuta je u okrugu basreliefno
poprsje Isusa zakonoše: Ijevicom drži uz prša knjigu sveto pismo
s napisom grčkih slova A i 12 , a desnicom uzdignutom blagosliva
sviet. Pobočna vrata i desna i lieva imaju sastav sličan ali jedno-
stavniji; udubinski basreliefi prikazuju u jednih polaganje Isusa u
grob, a u drugih Veronikin rubac..

Prije nego pogledamo otražnju (zapadnu) vanjštinu crkve, raza-
berimo u duhu sav osnovni sastav, i vanjski i nutarnji, divno skladne
i jasne cjeline.

Pomislimo, da gledamo na tlih položen obični drven križ, a
njegov vrh, pak i desni i lievi kraj poprječnoga mu (prekrstnoga)
stupka, neka je polukružno zarubljen : eto nam slike i prilike osnov-
nome sastavu djakovačke stolne crkve. Stoje križev stupak podužni
(osovni), to je duljina iliti podužna ladja crkve (73-90 m.), tekuči
od pročelja (iztoka) do otražja (zapada); a što je križev poprječni
stupak, to je poprječna ladja crkve, tekuči smjerom od juga na sjever
(51-50 m.). Gdje se obje ladje ukrštajem presiecaju, ondje je središnje
svetište ter glavna četvorina (kvadratura) crkve (svaka joj stianica
mjeri 12-33 m -)) u  kojoj prosto stoji glavni oltar (apostola sv. Petra),
pa se nad njim u vis diže kupola (u nutrinji 39'^° m -> u  vanjštini
58-50 m.), a od glavnoga oltara teče i na desno (na sjever) i na lievo
(na jug) odsjek poprječne ladje, a svaki ima po jedan prizidni oltar,

12

gledajuči k iztoku (desni sv. Marije, lievi sv. Josipa) i svaki se za-
vršuje krajem polukružnim (absidnim), a u dnu tih polukružnica opet
stoji prosto po jedan oltar (desni sv. Ilije, patrona Bosne, lievi
sv. Dimitrije, patrona Sriemu), koji gledaju oba ka glavnome i sre-
dišnjemu oltaru, ter tako i jedan prema drugome. Pak i treči ladjni
odsjek, koji od glavnoga oltara teče upravce dalje na zapad ter je
kao nastavak i završetak podužne ladje, dovršuje se polukružnicom
(tako su ukupno tri polukružnice), a u dnu ovoj je biskupska pastirska
stolica usried po šest kanoničkih sjedala s desna i s lieva, gledajuči
ka glavnome oltaru. Dakle svetištna četvorina, u kojoj stoji glavni
oltar, trosmjerno se nastavlja: i na desno i na lievo i u dulj, svakamo
simetrijski za isto toliku četvorinu i pol, a ta krajna polovina za¬
rubljena je polukružjem udubljenim prama vani; sve ovo prostorje
skupa zove se svetište. Ona središnja svetištna četvorina vlada —
krasne li simbolike! — svimi razdjelnimi razmjeri po svoj osnovi
crkve: ona se svuda ponavlja ili podpunce ili polovinom ili četvr-
tinom; n. pr. podužna srednja ladja počam od svetišta pa do pro-
čelnoga ulaza, imajuči istu širinu koju i svetištna četvorina, u du-
ljinu mjeri njezinih šest polovina, a obje podužne pobočne ladje
mjere po 6 četvrtina njezinih, koje imadu svaka četvorinski oblik.
Ponavljamo, daje  u svetištu pet oltara: glavni stoji prosto u sre¬
dini križnoga presjecišta, odgovarajuči glavi razpetoga na križu
Isusa, desno od njega — kao desna razpeta ruka — dva oltara, i
to bliži glavnome gleda u desnu podužnu ladju, a odalji, u dnu
desne abside prosto stoječi, gleda k premcu oltaru u dnu lieve abside;
tomu simetrijski odgovara sve u položaju onih dvaju pobočnih oltara,
koji su na lievo od glavnoga, kao lieva razpeta ruka, a podprsje
i noge su srednja podužna ladja. (Doista ima crtežni osnov crkve
slične omjere, to simetrijske to zlatorezno-razmjerne, kao što su u
pravilnom ljudskom tielu.) Ali, simbolički prema sedmero sv. otajstva,
ima još šesti i sedmi oltar. Gdje desna pobočna ladja dosegne do
stepenica, što če uzvesti k desnome svetištnome oltaru, tuj se ta
posljednja četvorinica ladjina dopunjuje na desno pripojenom jednakom
četvorinicom: to je kapelica sjeverna, a uza zid joj, koji nju dieli
od desnoga (sjevernoga) absidnoga krila — čiji polukružni kraj se
još dalje od kapelice na sjever protiskuje za duljinu četvorinice,
— stoji oltar českoga svetca Ivana Nepomuka: on gleda smjerom
na iztok, kuda izlaze vrata kapeličina. Na posve isti način je, po
simetrijskom pravilu, protivnoj lievoj iliti južnoj pobočnoj ladji pri¬
pojena kapelica s oltarom slavenskih apostola sv. Cirila i Metoda. Nu

13

kako je desnoj polukružnici s iztoka prigradjena četvorinica, simetrijski
j°j J e  trebao jednak prigradak sa zapada: to je četvorinica, u kojoj
je salaz dolje u raku, pak se izmedju ove četvorinice i one kapeličine
kao dvaju krila protiskuje, kao sredina im, absidni polukružni za-
vršetak desni; isto je tako načinjeno, opet po simetriji, uza suprotni
lievi absidni polukružak, t. j. njemu je prigradjena, za izlazište iz
sakristije, četvorinica odgovarajuča lievoj kapelici. Pošto su pak
tako i desni i lievi absidni kraj dopunjeni po dvima pobočnim četvo-
rinicama — što če se iz vana vidjeti svako kao tročlana cjelina, —
to su trebala i trečemu t. j. zapadnomu absidnome krilu jednaka
dva četvorinska prigradka, jedan od sjevera a drugi odjuga: i doista
tako je učinjeno, i to na svakoj strani, i desno i lievo, dvostruka
četvorinica — jerje ovdje toliko dubljine ostalo. Desni ovaj umetak
je u prizemlju za riznicu, u prvom spratu za pjevnicu, koja se luči
otvara prama absidnoj nutrinji; a simetrijski lievi umetak je u pri¬
zemlju sakristija a u prvom spratu empora za molište žensko.

Sada podjimo gledat vanjštinu crkve od zapada, a kako nas
put taj vodi uza svu sjevernu stranu crkve, uočimo i nju. Sjeverna
nam strana, — kojoj je jednaka južna —, kaže cielu duljinu (iliti,
po pogledištu od sjevera, širinu) crkve od iztočnogajoj do zapadnoga
kraja, i to razčlanjenu u pet nejednakih odjela. Ti su, broječ od
iztočnoga kraja k zapadnome iliti od lieva na desno: zvonik, onda
podužna ladja, onda absidno krilo sjeverno — nad kojim se visi sje¬
verna strana kupole, a uz koje, kao uza sredinu svoju, simetrijski
stoji prizemni prigradak to lievi (kapelica sjeverna) to desni (sala-
zište u kriptu) —, onda, kao nastavak srednje podužne ladje, absidno
krilo zapadno s predgradkom svojim (za riznicu i pjevnicu), i onda
napokon, kao peti član, polukružni kraj zapadne abside. Ukupnost
ovih petero nejednakih odjela pokazuje ipak simetriju u razclanjenosti
uširnoj po tom, što se razpada uvisnimi prugami u io jednako
širokih odsjeka, kojih svaki širinom odgovara stranici nutarnje četvo¬
rinice, a ta je, rekosmo, četvrtina glavne svetištne kvadrature: tako
se i u sjevernoj vanjštini crkve očituje vlast svetištnoga središta.
Onaj poslie zvonika drugi član sjeverne širine, naime sjeverna strana
podužne ladje razdieljena je po širini jakimi stupovi opirači u pri¬
zemlju, koji se k sjeverujako izbočuju, i njihovimi prvospratnimi na-
stavci, vrlo utanjenimi (ti se zovu »lizene«), u pet jednakih česti, koje
odgovaraju nutarnjoj podužnoj razdiobi ladje u pet četvorinica; a po
višini dieli se rečeni drugi član u prizemni sprat — taj pripada sje¬
vernoj pobočnoj ladji — i u prvi sprat, koji pripada gornjoj česti

14

srednje ladje, dvostruko više od pobočne; svaki sprat ima po pet
prozora. U prizemnom spratu je svaki prozorni okvir kameni ovako
dvokrilan: oba krila imaju uvršni luk skupni, izpod kojega je maleno
četerolučje poput četveroperke djeteline, a izpod ovoga ima svako
od dvaju krila svoje posebno uvršno trolučje, naliko na troperku
djetelinu. Poviše tih petero prozora prizemlja (peti pripada sjevernoj
kapelici) teče uresni pojas a nad njim krovna strjeha, koso nagnuta
k sjeveru, pokrivajuči sjevernu pobočnu ladju. Kosinom strjehe uz-
laze nastavci prizemnih opirača stupova, pa onda osovno dalje teku
uza zid srednje ladje do njezina krova, razmedjujuči petero prozora
prvospratnih, pripadajučih sjevernoj strani srednje ladje; ti prozori
imaju kolobarni ali umanjen oblik velikoga ružičnoga prozora u pro¬
čelju, pa takvi su i svi ostali prvospratni prozori, naime svi absidni,
pa i prozori u osmobridnom odsjeku kupole, samo suovijoš manji.
— Treči član u sjevernoj širini crkve, naime absidno sjeverno krilo,
visoko nadvišeno kupolom, a u prizemlju s prigradcima to lievim to
desnim, inače je jednako zapadnome absidnome krilu, samo što po-
tonje ima po dva prizemna prigradka sa svake Strane uz polukružnicu
absidnu; zato ne čemo ovdje o njem, pak ni o četvrtom i petom
sjevernom članu uširnome govoriti. Kažemo samo još to — povodeči
se za opazkom samoga velikoga biskupa u njegovu opisu — da
sjeverni pogled crkve (pak dakako i jednaki južni) ne pokazuje onako,
kako pročelje a kako još više zapadni pogled, jedinstvenosti i sime¬
trije u cjelokupnosti, nego samo u pojedinih članovih.

Stigosmo na humak iza crkve, s kojega je pogled na nju od
zapada. Divan pogled! On nam kaže jedinstvenost cjeline u mnogo-
djelnoj razčlanbi, koja je ili po simetriji (u šir) ili po razmjernosti
zlatnoga reza (u vis) udešena. Prekrasna skladna jedinstvenost zapadne
vanjštine odgovara tomu, što nam ona objavlja svetište nutarnje. Kako
je u toj crkvi svetište — naime poprječna ladja (absida desna i lieva
ter središte im, glavni oltar) i absida podužna iliti upravačna — na
zapadu, tako je i vanjština zapadna najkrasnija. Ona nam vanjski
kaže trojno, troabsidno svetište, ujedinjeno unutri središnjim, glavnim
oltarom, a vani kupolom, što se visoko diže baš nad tim oltarom.
Od trodjelne podužne ladje, koja, dolazeči od iztoka i utječuči u
trojno svetište, sama nije vidna odavle od zapada, vidimo ipak kao
svetištni nastavak i završetak njezin, naime zapadno absidno krilo;
a vidimo, u zadku iztočnom, i pročelni ures podužne ladje, naime
oba zvonika, kako svojimi gornjimi odjeli prate simetrijski s desna i
s lieva (s juga i sa sjevera) kupolu, t. j. središte, svetište, kao njegova

15

dva pobočna čuvara i na daleko vidna viestnika. Odumislivši te zvo¬
nike u iztočnom zadku i uzgredne prigradke u zapadnom, k nama naj-
bližem spriedku, sami glavni t. j. upravo svetištni dielovi crkve, vidni
ovdje od zapada, kažu oblik križa u vis podignuta: osovni stupak
križev čine višina zapadne polukružnice i uvisnijoj nastavci, t. j. za-
batni ti okut zapadnoga absidnoga krila, i, još poviše, kupola, a po-
prječni stupak križev čini poprječna ladja svetištna t. j. njezino absidno
krilo lievo (sjeverno) i desno (južno); eto taj osovni križ zakriljuju oni
u zadku pobočni zvonici, desni i lievi. — Napomenimo njeke pojedi-
nosti toga cjelokupnoga simetrijskoga pogleda crkve od zapada. Na¬
šemu pogledištu najbliža i središnja je zapadno-absidna polukružnica.
Iznad temeljnih joj kamenih pojasa — u njih su prozori podzemne
kripte — diže se u vis zidna oblina konveksna, a razdieljena je po
širini simetrijski u petero ploha, kao da je, recimo, petero kamenih
prozornih okvira, uvršenih oblučno, zajedno u red sastavljeno: uvisni
stupiči okvirni jesu lizene, a petere zidne plohe medju njimi malo su
udubljene; poviše toga peterolučja teče uresni vienac, koji svojim
sitnim mnogolučjem naliči na nj; poviše vienca diže se krovni
čunjak, plošnim obcrtom vidjeti kao istokračan trokut. Iznad njega
se diže, istokračno-trokutno, zabatno čelo zapadnog absidnoga krila,
urešeno nad vrškom svojim i nad desnim i lievim krajem po jednim
tornjičem, a njegove krovne kosine, nam jedva vidne, nagnute su
desna k jugu a lieva k sjeveru; a otud, to od desna to od lieva,
teče k osmobridju kupolinu, kao k sredini svojoj, u jednoj višini
krov poprječnih absidnih krila to južnoga to sjevernoga, nam vidan
strješnom kosinom svojom nagnutom k zapadu, a od obaju zabatnih
im trokuta, dakako simetrijski jednakih zapadno-krilnome trokutu,
vidimo samo uvisne uresne tornjiče, a niže njih posve vidimo zapadnu
stranu polukružnice absidne to desne (južne) to lieve (sjeverne),
ter ove polukružnice simetrijski završuju to desni to lievi skrajni
kraj poprječnice ladje. Niže krova poprječnih ladjnih krila vidimo
sgornji iliti prvi sprat njihov (daleko zapadnu im širinu), ter u svakom
prvospratnom krilu, to desnom to lievom, po dva ružična prozora:
kroz njih, kako su upravljeni k zapadu, sunce zapadno podaje ča-
robnu razsvjetu nutrinji poprječne t. j. svetištne ladje, kako i nutrinji
visne kupole kroz njezine zapadne ružične prozore u visu. (Uvode
li jednako čarnu razsvjetu od iztočnoga sunca oni prozori svetištni,
koji su simetrijski položeni k iztoku, toga nismo mogli opažati,
veliki biskup u svojem opisu tumači divotu raznolike sunčane laz-
svjete po vanjštini crkvenoj.) U četverokutni prostor, koji još pre-

i6

ostaje medju desnim (južnim) absidnim krilom i zapadnom absidnom
polukružnicom, pa tako i na drugoj t. j. sjevernoj strani u prostor
medju zapadnom polukružnicom i lievim (sjevernim) absidnim krilom,
umetnuta su simetrijski po dva prigradka za izvansvetištne prostorije
(sakristiju, pjevnicu i t. d.); svaki od tih četiriju prigradaka ima
samo visinu prizemlja crkvina, da ne bi zastirali prvi sprat poprječne
absidne ladje, a razčlanjen je svaki, po višini, u nizko prizemlje i
nizak prvi sprat, simetrijskih prozora to dvostručnih to dvokrilnih.
I tako je uz uvisnu sredinu, koju čine zapadna absidna polukružnica,
pa nad njom uvršni zabat zapadnoga absidnoga krila, pa nad tim
zabatom opet kupolin ustroj, uredjeno i desno i lievo mnogočlano
krilo simetrijski u svih pojedinostih. — Kupola je prekrasno razčla-
njena simetrijski. Nad njezinim odjelom četverokutnim (pravo reči
četvero-bridnim), koji završuje u višini krovnoga sljemena poprječne
ladje, pa je tuj urešen četirima uglovnim tornjičima, diže se u vis
osmerokutni iliti baš osmerobridni kupolin odjel, dakle imajuči po
širini osmero četverokutnih ploha, koje sežu gore do početka krova
kupolina, a svi su ovi četverokuti posve jednaki, razdieljeni osmerimi
stupiči, koji takodjer sežu do krova kupolina; upravce od zapadnoga
pogledišta vide se podpuno samo tri one plohe (iste širine, kako je
niže njih onaj trokutni zabat, pa još niže polukružnica absidna za¬
padna). Svaka ona četverokutna ploha po višini je opet razdieljena,
poprječnimi uresnimi prugami ili vienci, u tri četverokutna polja:
spodnje ima ružični prozorak, srednje ima maleno trolučje slično
velikome peterolučju dolje u polukružnici absidnoj, a sgornje je
urešeno predgradjenim trokutom, komu je četverolučan prozorčič
u sredini. Nad ovim se u vis povijaju osrnera krovna rebra, bakrom
pokrivena, a sastaju se u vrhu; iz toga vrha dižu se četiri sitna
stupčiča, nadkrivena sitnim kupolnim krovčičem, a tek nad ovim se
diže pozlačena jakuka s pozlačenim križem.

Sunce se več jako nagiba k zapadu; požurimo se u samu
crkvu.

III.

Na srednja vrata udjemo u srednje preddvorje, pa iz njega na
nutarnja (staklena) srednja vrata stupimo u srednju nutarnju ladju
crkve: odmah nam jedan pogled kaže svu duljinu njezinu i svetište
s velikim oltarom i zapadnu polukružnicu, i vidimo, kako se sjajne,
duge, obilne zrake zapadajučega sunca prosipaju po svetištu, dok

17

je predvečernja sjena pala po trima uzdužnim ladjama crkve. Uzvišena
li prizora! liho, tiho primičemo se srednjom ladjom k svetištu, i
kad smo po stubah iz srednje ladje uzašli u svetište pred veliki
oltar i pod visoku kupolu nad njim, eto u visu kroz zapadne ru-
žične prozore poprječne ladje struji božansko svjetlo sunčano na
središte svetoga križnoga lika, što ga sastavlja svetište svojima trima
absidnim krilima s podužnom srednjom ladjom, — na središte, gdje
je razpetoga Spasitelja trnjem okrunjena glava: nju vjenča nebeško
sunce vječnim sjajem a s njom i križni znamen vječnoga spasa. —
Od svetištnoga središta crkve, od velikoga oltara, vidimo reč bi
jednim pogledom svu nutarnju crkvu, te tako u čas spoznajemo
divno jasnu jedinstvenost njezina sklada: u dva tri trenuča oka vi¬
dimo nutarnju svu podužnu i svu poprječnu ladju i tako sav križni
lik, što ga one čine svojim ukrštajem, vidimo samo  taj sveti znak,
a nista od uzgrednih prigradaka (sakristije, riznice, i t. d.). Istina,
jednim mahom vidimo samo 5 oltara, uz središnji ter glavni još če-
tiri u poprječnoj ladji, ali treba nam samo korak sači od svetišta
niz stube prama podužnoj srednjoj ladji, pa eto vidimo i šesti i
sedmi oltar u kapelici to sjevernoj to južnoj. Podjimo sad dalje
srednjom ladjom k srednjemu ulazu; sad opažamo, kako je sav pod
crkve krasno sastavljen od pločica u trima šarama, kao da se stere
hrvatski pučki sag; gledamo ravno u prvospratni veliki ružični prozor
pročelni, kojim danje svjetlo upada na krasne, dragocjene orgulje,
što su nad trojnim prizemnim preddvorjem ulaznim smještene u
prvorn spratu. Došav tako do nutarnjih vrata srednjega pred-
dvorja, nad njima vidimo u doličnom uresju napis: »Slavi Božjoj,
jedinstvu crkava, ljubavi i slogi naroda svoga. Go¬
dine  1866. započeo, a godine  1882. dočeo J. J. Strossmayer.«
Ganuti obratimo se k svetištu, i svom dušom tiho zavapimo: Bože,
podaj milost našemu hrvatskomu narodu, da ovaj divni hram, naj-
veči ovaj biskupov zavjet, čuva s harnostju do vieka!

Obratismo se dakle opet prama svetištu, i tako vidimo tri po-
dužne ladje, Srednju i obie pobočne, kako teku u dulj k svetištnoj
poprječnoj ladji i u nju utječu. Srednju ladju dieli od pobočne, i desne
i lieve, po pet korintskih sastavljenih stupova, med kojimi teku obli luči
pa nad ovimi desni i lievi nadstupni puni zidi srednje ladje, samo pro-
zori ružičnimi prekidani, a sgora svod je ukrižni, modro bojadisan,
zviezdami zlačanimi urešen: nebo; ostale zidne plohe liepo su de¬
korativno slikane. A na zidnih plohah nad oblimi luči i desnimi i

lievimi rese Srednju ladju posebne slike figuralne, i to po pet ih na

2

Spomen-cvieče.

i8

svakoj strani, prikazujuči iz staroga zavjeta glavne sgode, koje su
privodile k novome zavjetu: tako srednja ladja divno privodi k sve-
tištu. Od tih io slika iz staroga zavjeta opisat čemo samo tri, a
ostale čemo samo napomenuti; pak zatim čemo od slika u svetištu i
njegovim krilima opisati samo četiri, koje su ovdje u svjetlopisnih re¬
produkcijah, a ostale čemo samo spomenuti. Opis njihov kao što i
sve crkve čitalac če nači drugdje, kako čemo na koncu ovoga
članka kazati.

Dakle iz staroga zavjeta  vidimo redom ove slike.

1. slika: Bog Otac prikazuje Edu Adamu.

U sredini slike stoji, na cvjetnoj tratini, uzvišeni lik Boga Otca;
iza njega se bieli s neba pali oblak, u kojem lebdi, Bogu na desno
i na lievo, po jedan uzvisniniz krilatih angjela, koji upravljaju k Bogu
pobožno sklopljene ruke i udiyljene poglede. Bog, u veličajnoj na-
boritoj odječi s plastem, uzvišenu glavu bielih dugih zavojaka ter
biele brade i milostiv pogled svrača put lieve Strane slike k Adamu,
Evu privodeči i prikazujuči njemu. Ona k Adamu upravlja nježno
i krasno svoje lice i milen pogled; pramovi duge kose padaju joj
koji niz ledja koji preko krila djevičanskoga tiela; desnicu je me-
kano spustila niče, a Ijevicu nježno položila nasried grudi, dočim
Bog, kao zakriljujuči nju, prstima svoje desnice blago prihvača lakat
njezine desnice a svoju Ijevicu ovio do na njezino lievo rame. —
Tako Bog prikazuje Evu Adamu, koji, okrenut k njima, sjedi u lievom
kraju slike, ispod sjenovita drveča, na pločastom kamenu, pruženih
prekrštenih nogu; desnim je laktom podbočen o sgornji (kao uzglavni)
kamen, a ruku desnu privio k prsima, dok je Ijevicu kao u čudu po-
pridigao od koljena ter uzgleda zadivljenim očima, kao probudiv se,
k Bogu i k Evi. U lievom dolnjem uglu slike, niže Adamova siela
ter izpod onoga pločastoga kamena, sjaji se bistar vrutak —• simbol
početku života -—. a tomu malo na desno dižu se iz busa cvjetovi
maka — simbol snu, iz koga se ono probudio Adam. — U nasu-
protnom desnom dolnjem uglu slike — za oznaku medjusobnoga
mira u raju — spava na tlih pružena lavica, a iza nje leži tigar
naslanjajuči glavu preko njezinih krsta; iza njih su cvjetne biljke.

2. slika: Adam i Eca izagnani iz raja.

U slici ovoj glavni su lici: bliže k lievom kraju slike Adam
s Evom, njima na desno i malo poviše njih, po sredini slike, lebdeči
angjeo izgonitelj, a opet njemu na desno poviše i podalje, to jest

19

u desnom gornjem uglu slike, u zraku, Majka Božja medju kracima
nebeške duge; ostali lici su alegorijski: niže Marije stadašce ovaca
i božji jaganjac, a još niže u dolnjem desnom uglu slike zmija za-
vodnica; i druge prirodnine u slici znače svaka svoje (alegorijski
ili simbolski). Sad potanje.

Adam i Eva sdruženi, opasani smokvinim liscem, gonjeni an-
gjelorn, upravo odlaze kamenim tlom, medju po kojim gušterom i
škorpijonom, od raja — koji je prikazan u desnoj poli slike — prama
lievoj strani u zemlju izagnaničku, koja je u zadku lievom i sred¬
njem prikazana divljim riečnim slapom i pustim gorjem i grabežljivim
naskokom lava na biela jelena. Adam koracajuči, pretužna uzgleda,
ljevicu digao na mračno čelo, a izpruženom desnicom drži se za-
pešča polupružene Evine desne ruke kao vodilje svoje, koja njemu
prednjači za pol koraka; Eva naklanja glavu, tužno poniklih očiju,
k Adamovu desnome ramenu, a ljevicu svoju izpodvila je njemu
preko lakta njegove desnice, tako i upiruči sebe o njem i vodeči njega
za sobom. — Za njima (u slici desno od njih) lebdi široko uzdig-
nutih krila angjeo, tužno ostra pogleda nazorice za njima, desnicom
dižuči okomit plameni mač, a ljevicu pružajuči s kretom odgona.
Angjeo, lebdeči koso nagnut za prognanicima, kao središnji lik raz¬
stavlja lievu, to je zemaljsku, od desne, to je rajske strane slike, a
lebdi tik iznad kamenih stepenica, koje se koso dižu od srednjih
tala prama desnome prisrednjemu kraju slike. — Stepenicam, gdje
i gdje obrabljenim cvjetnimi busi, na vrhu a po zaravanku stoji —
u desnom prisrednjem kraju slike — rajska jabuka, a izpod te se
vijuga, u s dolnji  (t. j. zlodušni) desni ugao slike, zmija, — povod-
nica prve sagrjehe i smrti čovječanstva —, koja u čeljustima za-
griza čovječju lubanju a šalje sievni pogled nazorice za Adamom
i Evom. — Nasuprot u s g or nje m (t. j. spasnom) desnom uglu
slike kaže se u duginom (gotskom) luku — čiji desni krak se obi-
lježno spusta u rajsku jabuku — sveta Marija, sa svetačkom okru-
gom o glavi, blag pogled upravljajuči k lievoj strani slike za Ada¬
mom i Evom, a ruke širom razkriljujuči niče u susret stadašcu
ovaca, koje se — značeči starozavjetne proroke — k njoj obratile
sgrnute po zaravanku iznad gornjih stepenica, a od njih se jedno
janje. •—- božji jaganjac, s vienčičem o vratu a s križičem visečim

0 viencu, okrenuo prama lievoj strani slike smjerom za Adamom

1 Evom, i koraca kao da če niz rajske stepenice salaziti na zemlju
za izagnanicima.

*

20

3. slika: Obči potop.

Spriednja osredina slike je trokutan hridni vršak gore; nad
rtom mu nadvio se olujni bjelkast oblak, a sdola ga odasvud, s desne
Strane i s lieve i u pozadju, okružuje potopna voda. Na taj vršak
se potopnici ili več zaklonili te ga gotovo svega prekrili, ili se njega
iz vode očajno hvataju koji s desna koji s lieva: tako temeljnica
likovnoga trokuta, u koji je sastavljena ova glavna skupina potop-
nika, izpunja svu dolnju širinu slike, a uz vis se likovni trokut sve
više uzi k rtu do pod onaj oblak, i to tako, da je lievi (gledaocu
lievi) krak trokutov mnogo dulji od desnoga ter je s toga sam rt
vrškov pomaknut bliže k desnome nego li k lievome sgornjemu
kraju slike. — Trokutov krak i desni i lievi ostavlja progled per¬
spektivni u prisredak i u zadak bližnji i dalnji, gdje se svud kaže
potopna voda; u d e snom  zadku kaže se iz oblaka daždni pljusak,
a bliže u desnom skrajnom prisredju pomalja se krmina polovina
čamca sa četiri potopnika; na suprotnoj pak lievoj  strani u samom
su zadku črne i bjelkaste oblačine s daždnim pljuskom, a pod njim
korablja Noeva, uz nju i od nje bliže prama trokutnome vršku —
u tri razmaka — skupovi topljenika u vodi.

Ovako je slikar mnogoliku prikazu »Občega potopa« izveo
veoma jasno, a to je polučio vještačkim razporedjajem obilja likova
i jasnim proglednim (perspektivnim) različenjem spriedka, sriedka i
zadka. Živih likova, s vještom obilježbom raznih položaja i tjelesnih
te duševnih osebina, ima u slici 34: u golemom osredištu i spriedku
24, u lievom prizadju 8, a u desnom 4; uz to su vješto obilježeni
i sgodno razmješteni oblači, dažd, potopna voda, i četverovrstna
vozila po potopnoj vodi.

Spriednji ter osrednji mnogolikovni trokut sastavlja se od triju
dionih skupina: svu sgornju, privršnu, polovinu trokuta zaprema
devet lika, sdolnju desnu trečinu trokuta šest lika, a lievu opet šest
(za pravo sedam). Lici, što su viši u trokutu hridnom, — koji se
uzvisno položito odmiče —, to su kao odaljeniji gledaocu, tako da
su lici u temeljnici trokutnoj najbliži oku gledaočevu, ter za to največi.

Od ono devet sgornjih lika četiri su u samoj vršiki trokutnoj
skupljeni kružno; njima su pripojena s lieve (gledaocu) Strane dva
lika (same glave), a s desne tri. U četverolikom uvršnom skupu
glavni je i jedini sav vidan, okrenut ka gledaocu, čelav starac: on
sjedi, prekrit samo po krilu i koljenih bielim plaštem, desnicu svoju
položio niz desno koljeno, a ljevicom, uprtom u laktu na lievo ko-

21

lj e n°, podbradio se ter zamišljen zuri preda se ukočenim pogledom.
Tik više a lievo (gledaocu lievo) od njegove glave proviruje glava
— najsgornja u slici — i desno opleče starice (žene mu), nad glavom
joj plast vihori se (smjerom desnim) s oluje, til oblak bjelkasti joj je
tik više tjemena; lice joj strastno izrovano, oči ružno-sievne, jedka
usta govore užks starcu, a desnicu svoju je iz lakta digla u vis,
kažuč — bez pobožnosti —- kaznu s neba. Tik na lievo iza nje-
zina lakta kaže ti se vrh glave, zabrinuto čelo i tužno desno oko
ter desno rame sjedeče žene (zar kčeri staričine); njoj u krilo dje-
vojka (zar kči joj) zakrila glavu, ovivši ga rukama, a posjedavši na
tla do nogu joj. — Ta četiri lika sastavljaju svojimi vanjskimi ob-
crtaji (konturami) uvršni likovni krug, koji upodpunjuju s lieve u slici
Strane dvie glave, jedna viša, a druga niža. Na ime s traga lievo
iza ramena one majke viri lievi profil mladičeve razkuštrane (olujom)
glave, koja gleda put lievog prizadja k Noevoj korablji, tako vežuči
lievo prizadje s osredjem, a istoj majci k desnoj noži protisnula se,
na tom lievom rubu hridi, iz potopne vode, samrtna glava pristara
čovjeka (zar muža njezina). Nasuprot desno od kružnoga četvero-
ličja tri su dopunitbena lika: desno od starčeva koljena dječarac,
ledja kažuč gledaocu, sjedi na tlih, okrenuo lice gore k starcu, posve
slično ovome — reč bi unuk -—, obima rukama uhvatio se starčeva
lievoga lakta, proseči utjehe (ali starac zamišljen ne mari za nj).
Noge je dječarac spustio na desno preko jednoga koljena mladiču,
koji, gledaocu kažuč sve sprednje tielo, sjedi do dječarca več pri
desnom rubu hridi, te je k nebu uzdigao plačne oči i vapajna usta, a na
svojem lievom koljenu složio ruke kao na molitvu (to je — jamačno
po namjeri umjetnikovoj — jedina molitva u svoj slici, a i ona je
mlaka, a nije skrušena prema strašnome času). Iznad njegova ra¬
mena desno pomila se rnužka glava pokrita plaštem, k desnome je
prizadju slike (t. j. k čamcu sa četvero topljenika) okrenuta ter onamo
silno viče i pruža ljevicu s kretom zaštitnim — (zar mu je svojak
onaj, na koga je iz čamca batina zamahnuta, da se ne bi iz vode
uzpeo u čamac —), pa tako je svezana uvršna glavna skupina li-
kova s onom u desnom prizadju slike.

Izpod tih devetero ljudi, štono izpunjaju gornju polovinu likov-
noga trokuta, zaprema dolnju desnutrečinu trokuta 6 sbijenih li-
kova; ti su crtežno sastavljeni u dugoljast a nizak četverokut (para¬
lelogram), koji je koso na desno nagnut, te mu je skrajna desna
stranica niža od lieve skrajne; 1 i e v u pak dolnju trečinu trokuta sa-
stavlja opet 6 likova, takodjer u četverokut složenih, ali taj četve-

22

rokut ima znatnu visinu, a lieva mu skrajna stranica mnogo je niža od
desne skrajne: tako je crtežem taj lievi četverokut suprotak (kon¬
trast) desnomu.

Ovako. U desnoj  dolnjoj trečini trokutovoj, iliti desni  dolnji
četverokut. Niže nogu onoga u vršku sjedečega starca vidimo mu-
ževno, krasno i krjepko, bradato lice pristara muža — gotovo u sre-
dištu trokuta —; plast mu pokriva glavu i desno rame a lievo (t. j.
u slici ter gledaocu desno) je ogoljeno; ozbiljne oči ostro su uprav-
ljene u desnu stranu slike k susjednoj mu porodici očajnoj, koja
ostalo njegovo tielo zakriva, jamačno pruženo po tlih od desnoga ruba
hridi. Tik niže njegovih grudi leži mladič po hridi potrbuške svom
duljinom; prsti nogu, nješto poniže, zamaču još u potopnu vodu
lievo od hridi, glavu je na tlih ukopao medju ramena, preko golih mu
ledja ide vrpca, o kojoj visi strielni tul, ležeči tik do njega niže. Tik
do ove dvojice na desno ter na samom desnom rubu hridi gledamo
mladu majku: na grudi pritište djetešce kao mrtvo, s užasom gleda i
očajno viče ravno preda se, jamačno videči u obližnoj vodi utapajuče
se drago joj biče; ta žena tek se gornjim tielom i svojim desnim kolje-
nom uhvatila hridi, dok joj lieva noga još visi u vodu Izpod lieva pa-
zuha podupire ju obima rukama mužkarac (zar inuž joj), dižuči ju tako
iz vode, u kojoj sam još stoji do pasa. Desno od njegovih ledja iz vode
vire glava i ledja plivajučega bradaša, koji željno uzgleda ka hridi.

Dok su lici u desnoj  dolnjoj poli trokuta vidni ili samo s gor¬
njim tielom ili ležečke, to su nasuprot u lievoj  dolnjoj poli trokuta
tri glavna lika, koja su več na hridi, prikazana u cieloj tj elesnoj
višini  stoječke, a samo tri ostala, u vodi sasvim dolje lievo, kažu
tek gornje tielo. Prielaz i spoj od desne dolnje plohe trokutove
k lievoj i ujedno spoj sgornje pri vršne skupine sa temeljničnom
plohom trokutovom čini mladjahan muž, stoječi uzpravno cielom vi-
sinom — (jedini u slici idejno osamljeni ter po tom reč bi najglav-
niji lik) •—, naime dok mu nožna stopala stoje na hridi tik nad po-
ložitim koljenom onoga potrbuške ležečega mladiča, t. j. najnižega
lika u središtu trokutove temeljnice, seže mu glava malne do višine
one najsgomje u vršku starice; kažuči gledaocu sve sprednje tielo
svoje, samo u pasu prekrito, uzdigao je lice i pogled i govoreča
usta k nebu s gorčinom, desnicom hvatajuči se sljepOčnih vlasi, a
ljevicu dižuči iz lakta u vis grčevito razkrečenih prstiju, kao da če
k nebu baciti korbu ili kletvu. Na lievo tik njega a ujedno nješto
niže njega vidiš cielu sprednju visinu lebdečega nada tlima ženskoga
krasna tiela, koje krjepak mužkarac nosi u naručju i na lievom svom

23

koljenu, kojim je stupio iz vode na rub hridi, dok mu je još u vodi
sve desno stopalo; krasno su crtežem skladarra i sljubljena ta dva
lika: njezino dolnje tielo visi medju njegovim široko razkoračenim
nogama, njezina glava je iznad njegove klonula na lievo kao ne-
svjestna, u istom smjeru njezina desna ruka visi klonula niz pognuta
njegova ledja, oči joj se lome a njegove u napornoj muci mrko gle-
daju smjerom na desno prama mladiču ležečemu na tlih. Kroz raz¬
make stopala ovih triju okomitih lika prozire se pas kudronja, ležeči
po rubu hridi s njuškom okrenutom k vodi potopnoj.

Onome mužkarcu, koji iz vode iznosi krasnu Ženu, na lievo i
poniže vidiš u vodi lice i pognuta ramena mlada muza, koji se
svojom Ijevicom hvata hridi, a tik uz njegovo desno rame konj diže
vrat vihorečih griva i glavu hropečih žvala prama hridi, a opet niže
konja u samom dolnjem lievom kutu slike vidi se pristar bradaš, na
okljaštrenu deblu očajno plivajuči na domak hridi.

Na desno od likovnoga trokuta progledavamo na potopnu vodu
i u zadku desnom daždni pljusak, a u desnom prisredju skrajnom
vidimo krmu čamca; s nje starac krmilar, sjedeči, strastno viče a
do njega stoječi mužkarac zamahuje batinom na topljenika, koji se
hoče iz vode uzpeti na čamac, opet njemu na desno u samom rubu
prisredja hvata se čamca drugi topljenik. — Nasuprot u lievom pri-
zadju na vodi, izpod oblaka olujnih i gdješto kišnih — oni zapre-
maju sam zadak lievi, — vidi se korablja Noeva kao visoka i ve¬
lika daščara, svuda zatvorena. U pročelju njezinu hvataju se nje dva
topljenika. Od njih nješto bliže k osredju pliva na daski potrbuške
pružen pristar bradaš, plastem pokrit; glava mu laktimapoduprta gleda
prama trokutnoj hridi, a iza njega prionuo uz dasku golim gornjim
tielom drugi bradaš, s dugim prutom preko lakta, reč bi krmilar daske.
Od njih još bliže k trokutnoj hridi stoji u vodi, do preko gležanja,
sbijeno četvero potopnika: natražke ka korablji okrenuti go mladič
diže prema njoj ruke i glavu vapeči u pomoč, a ostala tri lika okre-
nuta su k spriedku slike (ka gledaocu) i to: bradat starac, sguren
gledajuči niče u vodu, stišče k sebi svoj vihoreči plast, iznad lie—
voga mu ramena viri lice starice s ukočenim upravce pogledom, a
iznad desnoga mu ramena diže zlopak mladič prieteču pest i biesan
pogled i pogrdnu viku prama trokutnoj hridi.

Tako slika »Obči potop« vještački sjedinjuje mnogobrojno i
veliko raznoličje crtežnih razporedjaja, tjelesnih položaja i duševnih
pokreta u potopnoj samrtnoj muci, koju je skrivio i koju do konca
nagrdjuje — nehaj za Boga.

24

Ostale slike izstaroga zavjeta  ter u srednjoj ladji jesu: N o e v a
zahvalna žrtva, Abraham hoče žrtvovati sinalzaka (ove
dvie su od rimskoga slikara  An sigli onia), J o s ip a prodavaju
brada, Našašde Mojsijevo, M oj sij prima od Boga na
gori Sinaju deset zapoviedi božjih, Davidova pobjeda
nad Golij atom, i napokon:  Pomazanje Davida za kralja.
Tako je u srednjoj ladji, koja privodi k svetištu, deset slika iz sta-
roga zavjeta kao priprave k novome zavjetu, prema broju od deset
zapoviedi božjih.

U trima apsidnim krilima, što idu iz središta svetištnoga, od
velikoga oltara, naslikani su na ravnih zidovih dogodjaji i lici iz no-
voga zavjeta,  a uz to na polukružnim apsidnim zidima posebne ve¬
like slike prikazuju: u lievoj polukružnici adoraciju Isusa kao Boga-
čovjeka, u desnoj adoraciju Isusa kao Spasitelja, a u upravnoj, na-
stavljajučoj četvorinu velikoga oltara, u tri reda, jedan nad drugim:
u dolnjem sedam svetih sakramenata kao priprave k nebu, u sred¬
njem redu ulaz u nebo, a u sgornjem vječnu slavu na nebu.

U lievom absidnom krilu, na ravnini zidima, jesu novozavjetne
velike slike ove četiri: »Pohod i navještenje Mariji, Ro-
djenje Isusovo  — ovu čemo sliku potanje opisati —, Dvanaest-
godišnji Isus u hramu r azpravlj ajuči s farizeji, Kr-
štenje Isusa u Jordanu;  niže ovih, velikih i mnogošarnih slika,
jesu tri male slike u dvošarju iliti svjetlomračju (chiaro-scuro), pri-
kazujuči zgode iz života sv. Petra  — (tri druge takve slike o
sv. Petru u desnom su absidnom krilu) —, i to ove: kako Isus ribara
Petra poziva za apostola; kako Petar, stupajuči k Isusu po vodi, tone
i vapi, a Isus mu pruža ruku; kako Petar dobiva od Isusa ključe ne¬
beške. Na polukružnom pako zidu ovog lievoga krila visoko stoji ve¬
lika slika, čineči u novozavjetnom dogadjanju prelaz od slike rodjenja
Isusova k slici dvanaestgodišnjega dječaka Isusa u hramu, ali ujedno
prikazujuči vjekovnu adoraciju Isusa kao Boga-čovjeka,
naime slika: Djetetu Isusu, na krilu Djevice Marije, da¬
rove noše s desne Sv. tri kralja, a s lieve pučanihr-
vatskoga naroda.  Izpod ove velike slike — koju čemo potanje
opisati -— naslikani su, na istom polukružnom zidu, u jednom redu
lici od pet apostola: sv. Toma, sv. Bartol, sv. Ivan, sv.
Šimun i sv. Tadej.

U upravnom absidnom krilu, na ravnim zidima, nastavljaju do-
godjaje novozavjetne ove četiri slike: Isus na gori propovieda
osmero blaženstva, Isus u kuči Marte i Marije (Lazara),

25

Isus lieči hrome i bolestne, Isus izgoni iz hrama lih-
vare i trgovce; slike na polukružnom zidu o ve abside, pošto ne
nastavljaju novozavjetnih, nego konačno završuju sveukupne slike
po crkvi, označit čemo poslie desne abside.

U desnom absidnom krilu, na ravnim zidima, završne su četiri
slike novozavjetne: Posljednja večera Isusova, Isusa iz¬
daje Juda uvrtu Getsemani, Grob Isusa več uzkrsloga
pohode tri Marije, Isusovo uzašašče na nebo.  Niže ovih
velikih mnogošarnih slika stoje — simetrijski s lievim krilom —
nastavne tri sličice  dvošarne iz života sv, Petra:  kako zataji
Isusa, ali se odmah gorko pokaje; kako se angjelom izbavlja iz tam-
nice; kako bude na križ razpet strmoglavce. Na polukružnom pako
zidu ovoga desnoga krila visoko stoji — kao simetrijska dopuna
slici u lievoj polukružnici — velika slika, koja, čineči dogadjajni
prielaz od slike o Judinoj izdaji k slici o pohodu Isusova groba,
ujedno prikazuje vjekovnu adoraciju Isusa kao Krsta S p a-
sitelja,  gdje u adoraciji sudjeluju i svetci našega naroda ili naših
pokrajina; tu čemo sliku potanje- opisati. Izpod nje stoje u jednom
redu naslikani lici od 5 apostola, simetrijski nastavljajuči apostolske
like u lievoj polukružnici, i to: sv. Filip, sv. Matej, sv. An-
drija, sv. Jakob mladji, i sv. Jakob stariji;  dva još ostala
apostola — sv. Petar i sv. Pavao  — sdruženi su u srednjoj slici
na polukružnom zidu upravnoga absidnoga krila.

Kako polukružni zid ovog upravnog (iiiti zapadnog) krila konačno
završuje svu crkvu, a poimence konačno završuje četvorinu svetišt-
noga središta t. j. velikoga oltara, ter i desno i lievo apsidno krilo
kao poprječne nastavke svetištnoj četvorini, pak i nastavak ovoj če-
tvorini podužni, naime veliku ladju sve do početka joj iztočnoga:
tako i sve slike po ostaloj crkvi dobivaju svoj idejni, religiozni zavr-
šetak u slikah na polukružnom zidu zapadne apside. Troje su slike,
jedne nad drugima: spodnja slika reda u 7 uzasobičnih polja sedam
svetih sakramenata, kao pripravu i put k nebu.  Srednja
slika prikazuje ulaz u nebo: Sv. Petar,  kojemu je ova divna
crkva posvečena, a uz kojega je sv. Pavao,  prima od kleče¬
čega biskupa, njezina sagradioca, lik njezin, a pratioci su biskupu
svetci zaštitnici i osobe iz puka biskupijskoga, Ovu čemo sliku potanje
opisati. Napokon sgornja slika, konačni završetak svih slika, piika-
zuje slavu nebesku: Isus desnicom kruni blaženu
Djevicu Mariju krunom nebeško  m, ljevicom di ži ot\ o-
renu Svetu knjigu, iza njih su angjeli desno i lievo, a niže njih, u

26

adoraciji, desno i lievo po tri nebesnika, starozavjetna proroka —
tako su reč bi starozavjetne slike ovdje u svom svetištnom zavr-
šetku uznesene u nebo —, naime niže na strani bi. Marije iliti lievo:
prorok Ezekiel, kralj David i prorok Ilija, a na desno niže Isusa:
Melkisedek, Mojsij i prorok Daniel.

U kupoli nad velikim oltarom naslikano je na 8 zidnih ploha
ovo. U plohi prema srednjemu ulazu iz podužnih ladja k svetištu
križ sv. Petra (strmoglavce obračen), nasuprot t. j. prema zapadnoj
polukružnici starodavno sielo sv. Petra, a na tom sielu knjiga evan-
gjelja; u dvima plohama prema poprječnim absidama po jedan angjeo
kerubini; u preostajučim četirima plohama po jedan angjeo, od kojih
jedan drži papinsku tiaru, drugi papinsku pastirsku palicu, a dva po
jednu kadionicu tamjanom. Gdje se u visu četiri stupa kupolina
spajaju, tu su naslikani simboli četiriju evangjelista, oni dakle s viša
nadkriljuju veliki oltar. Uvršni svod absidnih krila prikazuje dekora-
tivnom slikarijom modro nebo, posuto zlačanimi zviezdami, kako i
svod po ostaloj crkvi. Dolje pak slikani su krilni zidovi — koliko
preostaje od likovnih slika —- vrlo liepo dekorativno, i to prikazani
su zidni zastori, a tako živo, da smo se tekar dodirom ruke mo¬
rali osvjedočiti, da to nisu pravi tkani zastori.

Glede divnoga sastava velikoga oltara, koji je, kako i crkva, po¬
svečen sv. Petru, i glede ostalih šestero oltara i krasne propovjedaonice
upučujemo na jubilarno djelo naše akademije; spominjemo samo to,
da se nalaze i u oltarih, kako u slikah po crkvi, patroni biskupije bo¬
sanske te sriemske i njekoji svetci katoliških Slav ena — poimence
dakako sv. apostoli slavenski  C i r i 1 i M e t o d — po mo-
gučnosti bar u pobočnih oltarskih kipovih.

Još čemo opisati one četiri apsidne slike, za koje smo to gore
rekli, a koje su •— radi svoga sadržaja — i u ovoj knjiži svjetlo-
pisom pokazane.

Slika na lievom zidu lievoga absidnoga krila:

Rodjenje Isusooo

od Lodovika Seitza. Pošto smo se s pobožnostju nadivili njezinu
svetome sadržaju i napasli oči milinom njezina šarnoga i likovnoga
sklada, razgledajmo ju potanje, a počnimo s priprostom pojatom
(stajicom) betlehemskom, gdje se sveti prizor sbiva. — Posve u visu
desne polovine slikine vidi se strjeha slamnatoga krovca, koji s jedne
strane nadkriva pojatu, otvorenu poput suše ovamo napried, tako
da joj se vide dva drvena okomita stupka, podporna krovcu. Jedan


Rodjenje Isusovo.


29

stupak teče od krova k tlu baš sredinom slike, a drugi, njemu na
desno ter u spriedku, dieli ovu desnu polu slike opet u dva jednaka
uzvisna četverokuta.

Medju tima dvama stupima sastavljaju se crtežno u trokutnu
skupinu i tvore likovnu te idejnu sredinu slike ova četiri lika. Na
tlih leži nauznačice djetešce Isus; kako je on idejalno, sveto sre-
dište ciele slike, to samo od njegova božanskoga biča čudesno
izhodi biela svjetlina u okolo, a po pukoj naravi bi mrak bio u
pojatici, jer je sada noč, kako to kaže u lievom zadku slike potamno
zvjezdano nebo. (Slična je, još sjajnija svjetlina u glasovitoj slici Cor-
reggia »Sveta noč«, ali nam je draža ova slika Lodovika Seitza ne-
prisiljenom kompozicijom i duševnim izražajem likova). Božanskome
djetešcu Isusu podastrta je po zemlji slama i nad njom biele ponja-
vice; dolnje mu je tjelešce u povojih. Iza glavice mu je sveta
okruga; ručice razkriljene i blagi pogled upravlja ravno nada se
prama dugobradome starcu pastiru. Taj mu je, baš srednji lik u
slici, najbliže od poklonika s lieva pristupio, i, pun pobožne smjer-
nosti, radosti i nade, gledajuči niče k Isusu, spušta se na koljena.
A dok se zato, slabačak, upire ljevicom o pastirski štap, za desnicu
ga ljubazno podržava i k njemu se nagiba sv. Josip; taj, sa sve-
tačkom okrugom nad glavom, stoji baš iza Isusa, razkoračen, koljena
na polak sagnutih. Gledaocu slike na desnoj strani od Isusa kleči
majka sv. djevica Marija, i ona sa svetačkom okrugom nad glavom;
sa svetim milinjem gleda niče u Isusa, niz krilo sklopila ruke na
molitvu. Iza nje, pod desnim gornjim krajem slike, kroz drveni pro-
zorak pojatice gleda pet andjelaka milo k novorodjenome Spasitelju
i pjeva mu slavu; nad glavicom svakome svetačkaje okruga, svaki
ima svoju osobitost u pogledu i položaju, a svi sastavljaju jednu
crtežnu skupinu, četvorinsku. Niže njihova prozorka proviruje desno
glava dobroga osliča a lievo glava dobroga voka, očiju takodjer
upravljenih k božanskome djetešcu. — Lieva polovica slike, osim što
kaže u visnom zadku zvjezdano nebo a pod njim, u odaljem zadku,
tornjeve jerusolimske, sastavlja u prizadju i u spriedku poklonike
pastire u crtežnu skupinu četverokutnu: pozadnji tek se naziru,
dolazeči k spriedku, a sprednji več su prišli pred Isusa na poklon.
Najbliže je od njih Isusu pokleknula mlada žena (s darom podno
nogu — košaricom jaja); gleda k božanskome novorodjencu, sjetno
zamišljena, a kako je lievu ruku preko pasa previla do desnoga
boka, pa tu na nju uprla desni lakat ter k desnome si lišcu digla
desnu ruku kao za podporu, to reč bi da ona, ovako sjetna, sra-

30

mežljiva, umorna, čeka prvi svoj od srca porod. — Volimo ovako
tumačiti osobito obilježje, koje je toj mladoj ženi podao umni slikar,
nego li s Tondinijem, da ona gleda na Isusa s tračkom nenavisti,
što ne bi nikako dolikovalo svetosti ovoga prizora; jamačno je pak,
da je umjetnik hotimice raznoličio dobe i tjelesne osobine i duševne
izražaje u licih te pokretih i položaje tolikih osoba, kad je svih njih
poklonički pogled obraben k istome svetome središtu, pa tako
u svoj slici vlada idejna i čutna istota bez ikakva kontrasta;
umjetnik je dakle morao svladati i ukloniti preveliku jednakost u
pojedinih likovih tanahnim raznoličenjem što večim. — Uz lievo
rame do zamišljene ženice kleči mlada majka s dvama sinčičima;
k Isusu gleda s radostnim čudjenjem: to kažu otvorena usta joj i
porazširene oči i lieva ruka, zastala u pokretu, razstavljenih prstiju
i oblo povitih na desno; ili možda ona ovim pokretom ljevice uti¬
šava sinčiča, kojega je k sebi posve prehvatila desnicom te joj on,
pozorno gledajuči k Isusu, stoji uz krilo, ručice naslanjajuči po nje-
zinoj desnici; drugi joj, malo veči sinčič, od straga se na njezino
desno rame stoječke naslanja svojom desnicom i glavicom, milo
provirujuči i on k Isusu. Ovo dvoje mile djece u sdolnjoj lievoj
strani slike zemaljska su prilika onim nebeškim angjelkom, što no
su na krajnoj desnoj sgornjoj strani slike. — Onoj mladoj majci
na lievo —-za  gledaoca slike desno od nje — kleči pristar brižan
muž, a vidi mu se, kako je položen, samo ozbiljna glava s pogledom
k Isusu, i sredina prsiju; iznad njega — u slici malo na lievo —
pristupa i s največim divljenjem gleda k Isusu mladji muž, ljevicu
svoju pružajuči smjerom k njemu. Iz sprednjega lievoga kraja slike,
pokraj onih dvaju dječačiča, kroči mladič pastir i gleda prama Isusu,
na dar noseči u desnici vrč mlieka a na lievom si ramenu košaru,
valjda voča, koju podržava uzvitom ljevicom. Još iza njega, kao
lievi krajnik, vidi se muževan pastir, s kukom pastirske palice iznad
glave, a i on gleda put Isusa. — U pozadju, več u polutami, vidi
se amo k pojatici prilazeči pastir, koji svira u frulu, a drugi do njega
u diple, onda žena s vrčem na glavi, i još jedan pastir, taj več za
drvečem, čije su račvaste grane nalika zadkova na račvaste uvrške
pojatinih stupiča u srednjem spriedku.

S osobitim milim čuvstvom gleda Hrvat veliku sliku u lievoj
polukružnici,  nazvanu:

„Sd.  tri kralja",

što prikazuje vjekovnu adoraciju djeteta Isusa kao Boga-čovjeka; i
to krasno djelo potječe od Lodovika Seitza.  Upravo u sredini

Sveta tri kralja.

33

slike (u obče je u sastavu ove slike, radi njezine polukružne
plohe, mnogo simetrije) — na oltarnom priestolju sjedi blažena Dje-
vica Marija, na desnom joj koljenu sjedi djetešce Isus, podržayan
njezinim rukama, a desnom blagoslivajuči i sa svetom blagostju gle-
dajuči — jednako je i Marijin pogled upravljen — klečečega dolje
na desno njemu (za gledaoca slike na lievo) sjedobrada i čelava
starca, koji, s pobožnim uzgledom k Isusu, u dostojanstvenoj, sjajnoj
odori, prinosi na dar zlato u dragocjenoj kutiji; to je iztočni mu-
drac kralj Gaspar. Za njim drugi tek pristupa, i on u sjajnoj ali
drugačijoj odori i pod iztočnjačkom kraljevskom kapom; obima
rukama pruža k Isusu svoj dar: u dragocjenom kaležu, koji je
uvršen dragocjenim križičem, nalik na oltarni kalež, donosi po-
mast mirhu; to je iztočni mudrac kralj Melchior. Za tima dvama
kraljima ponižno kleči mladič dvoranin, odkriven, smjerno gleda-
juči put Isusa. Još dalje na lievo stoji, inamo upravljen, treči iz¬
točni kralj mudrac, licem crnac, pokriven bielim turbanom kru-
nasta uvrška, i drži obim rukama Jančiče kadionice i gleda, kako
mu crnac sluga — koji je posljednji lik u lievoj strani slike — meče
iz posudice tamjan u kadionicu, a medju njima na tlih stoji uresna
kutijica tamjana, koju če na dar dati Isusu taj treči iztočni kralj
mudrac — Baltazar. — U visu nebnom nad Isusom i Marijom stoji
velika zviezda repatica, spuštajuči dugi svietli trak svoj niče nad
tjeme Bogorodice, a simetrijski desno i lievo od zviezde lebdi po
jedan vitak angjeo, krila široko uzvitih a dugih svita, koje se vihore;
a svaki sa svoje Strane drži rukama jedan kraj uresna zastora, koji
se stere niče te čini zaledje Mariji s Isusom. — S druge strane
oltarnoga priestolja — to je za gledaoca desna strana slike, ali Ma¬
riji i Isusu je na lievu im ruku — donose Isusu svoje darove po-
klonici, ovdje osobito dragi i mili hrvatskome oku. seljački poklonici
hrvatskoga naroda iz petero krajeva, u obilježnih pučkih nošnjah i
s obilježnimi darovi svakoga kraja. Prvi do podnožja oltaru smjerno
kleči bjelovlasi starac iz posavske Hrvatske i prinosi na dar groždje,
malo za njim ter njemu na desno kleči Dalmatinka pod crvenkapicom
s darom svoje zemlje, s grančicom masline, a za lievim ramenom
starčevim pristupa Slavonka, pod pšeničnim viencem, noseči na
dar snopič pšeničnoga klasja. U sredini medju njima stasit mladič
na dar nosi, na ramenu svojem desnom, košič voča i vrtnoga i o a,
a za njim, u desnom kraju slike, privodi ovce i kozu muzevan pastir,
s gajdama preko ramena; prema nekadanjem obsegu djakovac e
biskupije, koji je preko Bosne sezao u bercegovačke kiajere, i prema

3

Spomen-cvieče.

34

njezinui današnjem nazivu sudimo, daje ovaj pastir katolički Bošnjak,
a onaj vrtlar katolički Hercegovac. Tlo ciele slike posuto je, dolično
preradostnome svetome prizoru, raznolikim krasnim cviečem. U divnu
se je i pouku i čast hrvatskome puku ovdje složila misao biskupova
i izvedba slikarova. Mili svoj hrvatski narod, zastupan seljaci pučani,
koji znojem svoga lica pribavljaju plodove svoje zemlje, pridružio
je biskup u ovoj slici svetima trim kraljima i mudracima kao pobožne
poklonike i daritelje Isusove. Troji dari sv. triju kralja znače —
kazeč o. Tondini —: zlato znači kraljevsku vlast Isusovu, pomast
mirha njegovu krvavu žrtvu na Kalvariji, tamjan njegovo sveče-
ničtvo. A darovi hrvatskoga puka: pšenica t. j. kruh, grozdje t. j.
vino, to su znameni nekrvne žrtve Isusove, spasne, vječite; maslina
pako znamen je mira, a Isus je, po svetom pismu, kralj mira. Voče
i stado, ostali dari hrvatskih pučana, imaju takodjer svoje dolično
krasno znamenovanje. Kako je hrvatskoj duši utješno, da u ovoj
slici svi oni darovi hrvatskih Seljaka Isusu imaju tako uzvišeni smisao,
a oni su, rekao bi na prvi mah, samo naravna obilježja pojedinih
krajeva! Koliku je dakle i nauku i čast hrvatskome narodu dao
biskup smislom ove slike, a kako je krasno taj smisao umjetnik
Lodovico Seitz prikazao! U njegovu izvornome kartonu ima jedna
osobitost, koje na slici izvedenoj u crkvi nismo opazili; naime u
kartonu je nebeško visno dno prikazano modro,  a ta modrina liepo
i skladno spaja  likove, koji se od nje iztiču, a ne razstavljaju se
raztreseni jasnim bjelkastim dnom.

Naprama toj slici, toj himni radosti spasne, u suprotnoj polu-
kružnici je, kao suprotak i kao dopuna, slika i himna žalosti spasne:

Isus snimljen s križa

ujedno adoracija Isusa, Spasitelja svojom mukom i smrtju na križu,
kroz vjekove. I ta je divna slika izvedena od Lodovika Seitz  a,
a zadahnuta mišlju biskupovom, koji, kako je u sliku rodjenja Isu-
sova dao staviti raznostrane hrvatske pučane kao poklonike i da¬
ritelje Isusu, tako je u ovu sliku dao staviti svetce iz krajeva ili
za krajeve hrvatskoga naroda, a poimence dva starodavna biskupa
i mučenika sriemska. Tako je u svakom pogledu ova slika pre¬
mica onoj, to suprotna to dopunitbena i nalična (analogna). Kako
je n, pr. u »Rodjenju Isusovu« radostna svjetlost slike povišena
u koloritnom obziru zlatosjajnimi svetimi okrugami oko glave Isusa,
Marije i dvaju uvisnih angjela, tako se ovdje u slici »Snimljen
Isus s križa« žalostni prizor utješno razasjava isto onakvimi

Snimanje Isusa s križa.

37

okrugami oko 17 svetih glava, te su samo tri osobe u ovoj slici,
kao u stanju još pokajnom, bez svetačke okruge. Sastavna sime¬
trija u ovoj slici odgovara onoj u premici slici. — U sprednjoj
sredini slike Isus, s križa snimljen, leži nauznak po tlih na bieloj
podstirci, oko glave mu sveta okruga. Za njim stoji i k njemu
niče gleda razcviljena, plačna, sv. majka Marija, klonule glave i klo-
nulih razkriljenih ruku, te ju tješeči podržavaju s desna joj sv.
Marija Salome (po Tondiniju sv. Marija Cleofe), a s lieva sv. Ivan.
Ovo troje stoje pod velikim križem, kojemu s desnoga i s lievoga
razkrižja po jedan razkriljen tužan angjeo drži krajeve zastora —
kako na slici premici, samo je ovdje zastor taman —, koji se stere
dolje niz križ ter čini zaledje Mariji i njezinim tješiteljima. Od raz¬
križja i desno i lievo po jedan angjeo slieče sa spasnim kaležem,
u koji je sahranio krvi Isusove, te če ga podati odabraniku. — U
desnom spriedku slike, Isusu do nožnih prsta, svila se i pala te ih
cjeluje žalostna Marija Mandaljena; tik za njom se u tuzi povija
prama Isusu Marija Jakovljeva (po Tondiniju: Salome); za njom
stoji žalostan Nikodem,. poniknuo očima a ruke sklopio uz prša, a
vrh njega lebdi onaj desni u slici angjeo s kaležem, ali ga ne pruža;
uza nj kleči Josip Arimatejski, s tužnim čudjenjem gledajuči prama
Isusu; napokon posljednji je na ovoj strani rimski vojnik, koji kleči
kajno sagnut niče, desnu pest drži za udarac u prša si, a Ijevicom
drži pruženu po tlih sulic.u, koju je bio Isusu na križu žabo u rebra:
to je centurion Longin. Povrh njega vidi se potmurno sunce. —
U spriedku na protivnoj strani kleči, tik za glavom Isusovom a
prama njoj pognuta, osoba posve zastrta preko glave i lica: to je,
po Cepeliču, sv. Marija Zebedejeva; onda apostoli slavenski sv.
Metod i sv. Ciril, onaj u tužnjoj zamišljenosti gledajuči niče prama
Isusu, a ovaj kažuči desnicom k Isusu, a pogled obračajuči ka gle-
daocu slike, t. j. k puku svoga apostolstva; za njegovim desnim
ramenom kleči i u prša se kamenom bije siedi dugobradi starac, ogo¬
ljen gornjim tielom — to je sv. Jerolim, dalmatinski sveti pokajnik;
uz njegovo desno rame stoji papa sv. Kajo, Dalmatinac, i prima žrt¬
veni kalež od angjela, koji, sliečuč od križa na ovu stranu, njemu
ga pruža. Posljednji na ovoj strani kleče i tužno ponikli mole dva
starodavna biskupa sriemska: jedan je sv, Andronik, iz početka
krščanstva, (po Cepeliču je to sv. Kirin, biskup sisački), a drugi je
sv. Irenej, koji je početkom 4. vieka, za Dioklecijana, podnio za krst
mučeničku smrt.

U zaglavnoj polukružnici, nad slikom sv. sakramenata a pod

3 «

slikom slave nebeške, koja konačno završuje sve slike crk\ ine i u
obče svu crkvu, vidimo sliku:

Ulaz k nebu

od Maksimilijana Seitza,  otca Lodovikova. Ta slika je i za-
vršetak i sastavak (sinteza) njekojih prijašnjih slika, navlastito
polukružničnih, pa i njekojih oltara; ona je simetrijskim razporedom
nalika na slike u krilnima polukružnicama, desnoj i lievoj; ona po
starom običaju crkvene slikarije prikazuje i lik b is k upa Josipa
Jurja,  graditelja crkve, kako klečeči smjerno prinosi crkvu, u
modelu, patronu njezinu sv. Petru, a prikazuje, po istom onom
običaju, takodjer lik slikara crkvina Seitza otca, pak, sječamo li
se pravo, likove Seitza sina i njekojih drugih glavnih umjetnika
njenih. — Sredina slike prikazuje svete apostole Petra i Pavla
pred vratima nebeškim, koja su iza njih simbolički naznačena
trodjelnim oltarom: u sredini mu je križ i vrh njega golub, znamen
Duha svetoga. Desno i lievo uz oltar stoji po jedna paoma, znamen
pravednosti i pravedničke blaženosti, a u jednakom razmaku dalje
i desno i lievo još po jedna paoma, tako da paome diele širinu
slike u četiri simetrijske plohe. Pred oltarom stoji (prama gle-
daocu slike lievo, ali o sebi) desno vrhovni apostol sv. Petar,
desnicom dižuči ključe nebeške, a Ijevicom kažuči za se na re¬
čeni oltar. Njemu na lievo stoji apostol sv. Pavao; desnicom
spuštenom kaže na otvorenu knjigu evangjelja — (on ga je propo-
viedao narodom »ab Jerusalem per circuitum  usque ad II1}'ricum
replevi Evangelium Christi«, Rim. XV, 19), - , koju knjigu drži angjeo
klečeči medju njim i sv. Petrom, a Ijevicom sv. Pavao drži mač,
uprt na tla. Malo za sv. Petrom stoji sv. Josip, prvi zavjetnik bi-
skupov, Ijevicom držeči liljanov cviet, a desnicom čineči znak, da
štičenika svoga, biskupa, privodi i prikazuje sv. Petru. Biskup Josip
Juraj, u ornatu, klečeči smjerno uzgleda k sv. Petru i prinosi mu
kipak (model) ove nove djakovačke stolne crkve, posvečene sv.
Petru. Za biskupom, koji je več po naslovu svome pastir i bosanski
ter ujedno, po starini, i hercegovački a i po činu to bijaše do oku¬
pacije kao apostolski vikar za Bosnu i Hercegovinu, stoji plačuči
Hercegovka, kojoj se uz desnu stranu pritište bosonogo diete a uz
lievo joj je rame angjeo, tješitelj i vodj k nebeškim vratima; taj
angjeo diže nada se lievu ruku, da prihvati grančicu paome, znak
mučeničke slave, koju pruža drugi angjeo, sliečuči s viša. Na pro-
tivnoj strani slike, na strani sv. Pavla, prvi do njega kleči sv. juraj,

Ulaz k nebu,

4i

drugi zavjetnik biskupov, u vitežkoj odori i sa slavnim pobjednim
kopljem, upravljajuči sv. apostolu odani vitežki zagovor svoga stiče-
nika. Za njim kleči češki svetac Ivan Nepomuk, oborenih očiju, dva
prsta desnice stavljajuči na usta u znak muka, a Ijevicom držeči uz
grudi dragocjenu zatvorenu knjigu. Za njim privodi fratar Franjevac
— (taj red je bio vjekovni pastir bosanske i hercegovačke raje) —
i to sv. Ivan Kapistran, slavni križar vojvoda, uz lievu si ruku rnu-
ževna Bošnjaka, a desnicom prihvača zastavicu, na kojoj je križ
uyezen, a koju mu podaje desnicom svojom angjeo s viša slietajuči,
dok Ijevicom pruža grančicu masline, znamen mira. Onaj muževni
Bošnjak do sv. Ivana Kapistrana — lik slikara Seitza otca — po-
klonički pristupa prekrštenih ruku na prsima, a podno njega leži
sablja, kojom je dolje na zemlji branio vjeru i dom. Iza njih dvoje,
posve u ovom desnom kraju slike, angjel privodi dječaka Bošnjačiča,
koji k njemu uzgleda i nješto mu tuži.

-IV.

Hrvatska srca, gledajuči crkvu, slike njezine, pa ovu na po-
sljedku opisanu, sjedinjuju se u harnosti naprama biskupu i u mo¬
litvi za njega, da ga Bog još dugo uzdrži hrvatskome narodu; ta
on je ovom crkvom podao hrvatskome narodu svoje srce, podao mu
je svoju oporučnu spasonosnu nauku i utjehu.

Valj da nije nikad nijedan biskup hrvatskoga naroda biskupovao
pedeset godina, kako naš slavljenik biskup Josip Juraj; a jamačno
je, da nikad nijedan biskup našega naroda, u nijednom kraju nje-
govu, nije sagradio stolne crkve, koja bi u tolikoj mjeri, kako dja-
kovačka, sjedinjivala u sebi umotvorine gradjevne, kiparske i sli¬
karske; koja bi u tolikoj mjeri živimi slikami i kipovi propoviedala
puku nauk staroga i novoga zavjeta; koja bi u tolikoj mjeri sdru-
žene veličala zaštitnike svetce hrvatskoga naroda, a pučki sviet
hrvatski iz svih Jerajeva tako dičila i učila; koja bi u tolikoj mjeri
a u našoj zemlji podavala uzorke za crkvenu umjetnost, i za sastav
njihov upotrebljavala u tolikoj mjeri motive iz pučkoga našega ve¬
zenja i tkanja.

Ova stolna crkva djakovačka ima i tu vriednost i namjenu, da ju
opet i opet proučavaju hrvatski i umjetnici i svečenici, ter ju učine
svojom školom za crkvene gradjevine i kiparije i slikarije u hrvat-
skih zemljah.

42

Da se takova pobuda od stolne crkve djakovačke što više uz-
mogne uzbiljiti, .tomu če osobito služiti divno ilustrovano djelo, koje
je Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti  sada
izdala i posvetila svome osnovatelju i pokrovitelju biskupu. To djelo,
pod naslovom: » Stolna crkva u Djakovu «, ima ne samo obilan i po-
tanki stručni opis i gradjevine i kiparije i slikarije djakovačke
stolne crkve, nego i obilje prekrasnih ilustracija crkve, a izvedeno
je u tisku to djelo upravo prekrasno od najuglednije u Pragu češke
udruge za umjetnička tiskarska djela ove vrsti. Zato ovo krasno
djelo naše akademije najtoplije preporučamo čitateljem Matice Hr-
vatske; u njem če oni nači ono, čemu se ovaj opis ima smatrati
samo kao uvod i priprava.

U tom sjajnom djelu jugoslavenske akademije nači češ, uz
obilje krasnih ilustracija, opis krasne kripte,  kojaje prava pod¬
zemna crkva pod cielim svetištem; nači češ opise oltara, propovje-
daonice, orgulja, svih kipova i basreliefa, životopise glavnih umjetnika,
koji su radili za crkvu, inaznaku troškova po pojedinih skupinah radnje.

Mi čemo odatle samo spomenuti, da je k onim 300.000 fr., što
su prošasti biskupi Mandič i Kukovič bili ostavili kao gradjevnu glav-
nicu na brigu stolnoga kaptola djakovačkoga, sadanji biskup jubi-
larac pridao preko jednoga milijuna forinti, tako daje  ukupni trošak
za crkvu iznosio poldrugi milijun forinti. O umjetnicih, koji su radili
za crkvu, spomenut čemo uz Karla Roesnera,  od koga je osnova
crkve, i slavnoga Fridrika Smidta,  koji je podao osnove za
njeke to vanjske to nutarr.je pojedinosti crkve — poimence osnovu
za veliki oltar —, pak je poslie smrti Roesnerove vodio do kraja
vrhovni nadzor graditeljski (s pomagačem g. Bo 11 e o m), nadalje uz
znamenita dva figuralna slikara Seitza,  otca i sina, još ove. Slavni
Overbeck  bio je po naručbi biskupovoj napravio kartone za osam
slika iz života sv. Petra (sada su u akademijskoj galeriji slika); ali
jer se oni u kupoli, kojoj su bili izprva namienjeni, nisu mogli na¬
slikati, pošto se s njezine višine ne bi dobro razabirali, pak im
ni drugdje u crkvi nije svim bilo sgodna mjesta, to je samo tri od
njih preslikao na zid Lodoviko Seitz a tri je k tomu sam iz nova
sastavio. Diljem gradnje mnogo je sudjelovao u nadzoru gradi-
teljskom naš, žalibože pokojni od lani, dobri prijatelj Riečanin V a-
troslav Donegani;  on je takodjer izradio ili bar modelovao naj-
veči dio umjetničke kiparije u crkvi, a Čeh Vodička  njeke je od
njegovih modela izradio u kamenu. Djelo našega kipara Ivana
Rendiča  ona su dva basreliefa, koji su nad vratima kapelice to

43

sjeverne to južne. Ivipariju na oltaru sv. Ilije izradio je Tirolac,
Feuerstein.  Dekorativnu slikariju nutarnjih zidova pravio je po-
glavito Splječanin Jo sip Voltolini,  uz glavnoga pomagača Bet-
tizzu,  takodjer Splječanina. Liepe umjetničko-obrtne radnje izveli
su: stolarske radnje vriedni Djakovčani Tordinac i Turkovič
a bravarske vještak Mesič  iz Zagreba.

Veličanstvena bijaše crkvena i narodna slava, kad je veliki
biskup posvečivao svoju s pomočju božjom dogotovljenu crkvu dne
i. listopada 1882. Tko je bio nazočan, ne če do smrti zaboraviti one
divne svečanosti; bili su kod nje medju inimi odličnimi gosti bisku-
povimi takodjer slavni češki vodja Vladislav Rieger i slavni poljski
knez Adam Sapieha.

*

Ali več se suton u divnoj crkvi sve više širi. Težko se
od nje, s nadom, da čemo ju još češče doči razgledati.
Vriedno bi bilo, da ju svaki naobražen Hrvat, koji mari
za umjetnost, a napose za crkvenu umjetnost, pohodi
bar jednom i da ju dovoljno razgleda. Svatko če biti
njome izvanredno i poučen i razblažen, i najživlje
če očutjeti, da mu ona uzvišenim, neodoljivim glasom
kliče ono, što veliki biskup u svom opisu veli da ona
govori, naime: »sursum corda! u vis dušom i srcem!«

dielimo

Zagreb.

Franjo Markočič.



V KRIPTI DJAKOVSKE KATEDRALE

(Meseca julija 1886.)


koz nizka okna plove solnčna luč
In šviga po podzemskem tem svetišči . . .
Kar gledal zgoraj si očaran prej —
Krasot tu doli takšnih mi ne išči!

In vendar . . . mistični ta polumrak,

Ta mir, tihota — ni to poezija?

In zdi se mi, da v krog. čarobni svoj
Duhov nevidnih truma me ovija.

In kaj je tam-le? . . . Pod oltarjem tam
Izkopal grob si sam si že za živa?

Tu torej, misliš, zlati rodoljub,

Srce naj tvoje ti kedaj počiva?

Tu naj počiva srce tvoje kdaj?

Nad taboj pa ta božji dom tvoj krasni

Ko mavzolej ponosen in častit

Naj dvigal bi v azur neba se jasni . . .

In ljudstvo, ki si ljubil ga tako,

Ko nihče drugi, sem bi naj hodilo
H gomili tvoji skriti čestokrat
Pa za-te naj molilo bi, molilo!

VLAHO BUKOVAC: SV. JOSIP.

t



45

Zvonovi pa visoko bi tam gor
Lepo po tvoji peli domovini . . .

In srce tvoje spavalo sladko
Tu doli v posvečeni bi globini . . .

Ne! ne! . . . Preveliko, preveliko
Srce je tvoje in pa preogromno!

Kako imelo bi prostora tu?

Premajhno to grobišče je, preskromno!

Premajhna za-te je Hrvatska vsa;

Za srce tvoje grob ni kameniti,

Ne hladni, temni, tihi, mrtvi grob —
Ne, večji, živ to grob bo moral biti!

V vesoljnega Slovanstva srcu — tam
Kdaj srcu tvojemu prostora da se!

Tam živel boš, oživljal, grel, bodril
Slovane svoje Ti na večne čase!

Ljubljana.

A. Aškerc.

U OČI „BISKUPOVA DANA".

ad dodju u selo varoška gospoda, koja vole vidjeti, što je
liepo, stanu, pa gledju nas seljane, kao da nigda nisu vidjeli
živa stvora; a mi se čudimo, sve velimo: što ih za nama
mami? Znamo mi, ako i jesu gospodske oči milostive, da im je srce
tvrdo, pa iza gospodskih pohodjaja ni ne mora nova zviezda na
nebo, več eto novi porez na glavu.

Mi smo seljani ista stvora kao i velikaši u gradu. I milo nam
je, kad nas vole, i ljuto nas boli, kad nas more. Samo to gospoda
ne vjeruju. Oni misle, da u priprostim prsima nije čisto srce, pa
okaljaju svoje, ne poštivajuči tudje.

Zato mi idemo pred gospodu samo kad moramo, a kad nam
je po volji, mi onda kud koji, a njima ni na oči.

Pa ipak se sječam kao diete, da je naš pokojni parok — Bog
mu duši lako dao! — naviestio u crkvi poslije predike, da dolazi
u selo veliki gospodin, naš biskup. Parok nam je bio dosta neotežan,
nemaran. I što je htio, nije znao. Ne reče on: »Izadjite prednjega,«
ne spomenu: »Dočekajte ga«, nego onako star kašljucao u svojoj
sobi, a kad ga župljani upitaše, kako če pred biskupa, veli on:
»Ljudi, kako bolje znate i možete.« Pa to bilo dosta. Niti tu bilo
zapoviedi ni sile, nego to bilo, tko je htio od srca, pa ipak se iz¬
praznile sve kuče, a izpunili sokaci, da bi jabuka med glavama za-
pala, kad bi ju tko iznad ljudstva bacio.

Onda smo mi djeca često i u školi ime biskupovo spominjala.
Učitelj bi nam rekao, da se biskup zove: Josip Juraj Stross-
mayer, a mi smo djeca morala redom jedan za drugim pred uči-

47

teljem to ime izricati, jer je učitelj govorio, da nije dosta, da imamo
biskupa, jer to imadu i drugi, nego nam mora biti utjeha, da je ime
Josip Juraj Strossmayer ime našega biskupa, pa da se i trebamo
dičiti imenom, koje drugi narodi slave.

Tako je i bilo, da smo onaj dan, kad je odredjeno bilo, da
biskup dodje, odmah poslije užine pridolazili pred župni dvor, da
biskupa dočekamo.

Davno je bilo, diete sam bio, ali se svega toga sječam, kao
da je jučer bilo.

Biskup je došao oko pet sati posipe podne, a s njim se dovezao
pokojni Mijo Pavlinovič.

Bilo je to nekako o Petrovu. Dva dana prije toga orosila gusta,
sitna kisa žednu zemlju, samo što nije navalila poslije te kise zapara
i upeka, nego se oblači sporo komadali, da je zemlja iza te ob iln e
rose odisala ranim prolječem.

Sad se bilo liepo izvedrilo, a opet nije sunce jako žarilo. Kako
se nismo morali bojati kise, nakitili smo selo svoje, kako smo znali.
Nije to bilo sjajno kao u gradovima, nego sve, što je bilo prire-
djeno, bilo je to, da su bile tri kapije od zelena granja, jedna na
posavskoj medji, druga na kraj sela, a treča pred parokijom. Izmed
druma i šanaca posadjene su zelene grane, a take iste grane po-
zabadane su pred kučama ukraj taraba. Tarabe su izprekrivane
stojnicima: kičenicima, eblemskim, vezenim, štipanim i tkanim u
daske. Na prozorima izvješene su starinske pavlake, pritkivane zat-
kama plave i crvene predjice, a sve je to u daske tkano, a kadšto
i žutom srmom miešano, kao da je zlatom izvezeno.

To ti je skoro sve, što si mogao vidjeti, osim ako si krenuo
okom po tom skupljenom množtvu po sokacima, jer onda, da su ti
i dvoje oči, ne zasitiše se, gdje su tolike ljepote, a ovako kod
dva oka moraš glavom na sve strane, da bar ma na čas spaziš,
što je najljepše.

Mi smo djeca čekala na sokaku, a djevojke u sitnim pleteni¬
cama i u bielom ruhu poredale se u dva reda od kapije do hodnika
u župnom dvoru, da poklecaju na blagoslov, kad se biskup u dvo-
rište doveze. Mladiči, mlade žene i stariji sviet čekao je biskupa
pred parokijom. Med ženama na sokaku bila je liepa »nova mlada«.
Žena je to u osamnaestoj godini, a eto sad se poslije uzkrsa udala.
Bila je iz prve gazdinske kuče, a udala se u največu zadrugu. Nije
ta nova kuča spram nje, ali ona zavoljela momka, a majka nije
svojoj jedinici branila, da ide, za kog hoče; jer je znala, da je i

4 8

malo uz milo blagosovno, a prokleto uz nemilo, ma ga koliko bilo.
Dosad je mlada djevovala kao prva djevojka, a sad ju majka po¬
slala, da mladuje uz onog, za kog je djevovala. U Vukovoj kuči, u
koju se ta mlada udala, bilo njih devetnaest žena, pa ako se tu i
ne diele veliki novci, ali je uviek veliko veselje, gdje ih ima što
žena što djevojaka bar petnaest, kojima je uviek veselje na umu.
Spomenula je Anki gdjekoja starka prije udaje: — Anka, dušo, sad
ideš u veliku družbu, a da bude diobe, težko češ živjeti na malenu
dielu. -—Anka bi onda rekla: — Dosad nisu se Vukovi trzali, a ja
ih razstavljati ne ču, jer sam željna mladovanja, a znam, da se
samo ondje mladuje, gdje je mladeži izobilja.

Čula je Anka, da joj se i čude, što ide u veliku družbu, a na
male novce, pa je još djevojkom znala u kolu zapjevati:

Molim mamu, a molim i dadu,*

Da me mladu za miloga dadu
U veliku kuču rabadžinsku,**

Gdje se kuva kazan kiselice,

Gdje se miesi načve valjušaka,

Gdje se tare truba obojaka,

'Gdje se maže teste*** opanaka.

Anka je bila prva djevojka u selu, a za prvom se djevojkom
svačije oko kreče. Tako je ona sad i prva žena, a i ostat če prva,
jer joj se od starine mnogo privalilo i jer je jedinica, pa če ju nje-
zini pomagati, dok su živi. Zato se i sad pred parokijom svi za
njom okreču, a ona, kako je bila liepa, snažna, vitka i bogata, za¬
činila je svojom ljepotom sav skup, što je izišao pred biskupa.

Anka se taj dan opremila, kako su se več onda malo žene u
našem selu opremljale. Zavila seje  kao i druge zlatnini zavojem, ali
je prikrila zavoj tankim burundžukom, kao paučinom naravne svilene
boje. Burundžuk je marama sa dva kraja, kao pola svilena tkanja, a
obšiven je oširokom zlatnom čipkom. Kad se burundžuk na glavi pre-
baci preko zlatare, obrubi zlatna čipka čelo i obraze, pa zasija mlado
stvorenje zbilja kao zlato u zlatu. U Anke bile tamno-plave oči, a
pogled postidan kao u nedužna djeteta. Tako su joj i usta nasmijana,
kao da se boji, da če ju tko što zapitati. Izpod burundžuka svietle
joj se mrke bikulje, a izpod njih trepeču srebrni obočiči, »krilci«. U
zatiljku stegla je mlada burundžuk svilenom vrpcom, a sa strana
ga zakitila lakim čapljinim perjem. Lice joj mlado kao rosna kaplja,

* Otca. — ** Rabadžija — rabotar, težak, poljodjelac, ratar. — *** Teste
= rpa, kup, gomila.

KITA CVIJEČA ZA ČESTITKU.

NIKOLA MAŠIČ ZAGREB.

49

glava ovijena tankom svilenom paučinom, a čapljino lako perje jjni
ne treba povjetarca, da leprši, ono več podrhtava, ako malo kreneš
glavom. U Anke je šestnaest velikih dukata pod vratom, a mali
su joj u četiri struke o grlu povezani. Rukavi su joj tankog usni-
vanog »šotiša« bez veza. Taka joj je ista košulja pod zapregnutom
suknjom, a pred košuljom je materin biele svile zapreg, prutan
uzduž dobrano na raztavce tankim prutcima poput duge. Preko ko-
šulje i tog zaprega je svilena suknja plave boje kao nebo, kad se
ne plavi jako, a napred je podpregnuta, da se dva pedlja zapreg
vidi. Oko vrata joj je na kratko savita velika marama bliedo-žute
boje, obkičena velikim bielim rojtama; taki isti zapreg proviruje sa
strana iz podpregnute suknje, pa je gledati, kao da su se to kra-
jevi marame bogato produžili.

Seljani su navikli na Ankine liepe opreme, pa ni ne motre
njezino ruho, nego im je mila liepa glava postidne krajiškinje. Onda
se več slabo tko burundžukom zavijao, a sad imamo samo tri u
selu. Tako se ta moda kod nas seljana kao i kod gospode mienja.
Negda su žene prele tanku lanenu -žicu, pa tkale usnivane tanke če-
narske lanene otarke. Tim su omatale glavu preko mumlija šamija.
Te šamije kitile su srebrnim cviečem, pa je mlada, liepa glava tre¬
petala kao i sad, kad je u zlatu. Poslije podjoše preko turskih ša¬
mija prebacivati burundžuk, a kititi se smiljkom, koviljem i čapljinim
perjem. Sad je opet preotelo zlato, ali dok je još trajalo burundžuka,
nosile su ga mlade i preko zlatne šamije, a zadnjih godina samo
o uzkrsnuču i na polnočku.

Anka je rekla: — Ni biskup ne dolazi svaki dan u selo, —
pa se spremila, kao što bi i za ona dva največa blagdana.

Da je to druga, lošija uradila, rugalo bi joj se selo. Anku su
hvalili, jer ona gospoduje u selu, a za njom drugi čine, kako ona počne.

Kad se biskup dovezao i provezao kroz to množtvo u župni¬
kovo dvorište, krenu narod na drugu stranu župnog dvora, kako
če odande s biskupom u blagosovu do crkve, jer nam je crkva
podaleko od parokije, a ne kao u drugim selima upravo do župni¬
kova stana.

Odprati narod biskupa do crkve, a kad se ondje odpjevale
svete pjesme i odčitale pobožne molitve, blagoslovi vrhovni pastil
svoj puk. Opet ga odpratiše do stana, pa se množtvo razidje i ode
svatko svoj oj kuči.

Mladež se kod kuče pospremljala u prisvečajno ruho, pa če
opet da selom proseče, jer ma da je sutra tek pravi svetac, kad

4

Spomen-cvieče.

50

se sveta potvrda dieli, ipak se i danas u oči biskupova dana ne rudi
nego se svetkuje kao u oči božiča i uzkrsa, največih svetaca u godini.

Običaj je kod nas, da mladež ljeti pred veče, u ono doba,
kad je rano, da se svieča pali, a opet sumrak, da se ne mogu pre-
brajati sitne žice na tananu tkanju, obuče čisto, bielo ili vezeno
ruho, pa izadje na sokake. Obično djevojke cieli dan rade pri svom
vezivu, razplitu i priplitu, a kad to večemje doba dodje, sknade se
brže bolje, pa na sokake. To onda prolete selom, da rad posla po¬
hode rodjake, tetku, ujnu, baku, udatu sestra, a nove mlade upute
se i do svojih matera. U to doba baš vračaju se čobani, govedari
i svinjari iz polja sa marhom, pa što rad posla, što od želje za
rodom, što opet od miline, da dragog vide, prodju djevojke so-
kakom, da opet do mraka kuči požure. Obično svako selo ima
sokak, kojim se najviše šeču. To su naši na bosanskoj medji zvali:
»šetali-sokak«. Ne pjeva se badava:

Sinoč prodjoh šetalim sokakom,

Svaka draga na avlijskih vrata,

Samo moja na prozoru draga.

Ja joj rekoh: »Dobar veče, draga!«

Ona meni olo* odgovara:

»Dobar veče, dojdi mi do veče,

Al ne idi šetalim sokakom,

Več mi dojdi preko moje bašče;

Ne vodi mi konja ni sokola,

Nit ti nosi stručak ružmarina:

Konjic ide, štropot mu se čuje,

Sokol leti, praporci mu zveče,

Vjetar duše, ružmarin miriše,

Miriš nosi staroj miloj majki.«

Sad, kako su nam staže svud po selu uzidane, šeče se u
rano predvečerje svud po selu, samo što se ne oblače uviek jednako,
nego što su svečaniji dani, to je i ruho odabranije.

Tako se i taj dan dogovoriše djevojke i mlade, da če se iza
ovog svečanog u prisvečajno ruho obuči.

I Anka ode kuči, da se preobuče, pa če opet med mladež na
sokak. Kad ona u dvorište u triem pred kučare, ali ju dočeka sve-
krva pred kučarom zbunjena, turobna.

— Mamo, za Boga, što ti je? — uplaši se mladica.

— Ono, što ni dušmaninu ne želim, — reče, iduči s njom u
kučar: — dada** je naumio, da se dieli.

Oholo. — ** Svekar.

5i

Kao da se zemlja pred njom otvorila, stade nova mlada,, pa
ni koraka dalje. U onaj čas joj proleti stotinu liepih slika izpred
očiju. Tko nije bio u zadrugi i ne zna tih ljepota, a tko je u zadrugi
živio, pa za volju milom u veliku kuču prešao, vidjao je u pameti
samo ono, što je liepo. A sad te ljepote omrknuše. Anka zadrhta
kao šiba na vodi, krv joj se sledi oko srca. Ogrli svekrvu oko vrata,
klone joj glavom na prša, pa zajeca pridušeno:

—• Mladovanje, moje jadovanje, oj diobo, moje robovanje!
Mamo, kako ču majki na oči? Pustila me je u vašu kuču, jer vam
je družba velika, a sad me trzate u samoču, da ostarim prije reda.
Gdje vam je srce? Valjda ne znate za Boga! Valjda mislite živjeti
do vieka. E, da bude tebi, mamo, smrti i njemu, onda sam ja svaki
dan reduša i poreduša, sluga i dadilja, volar, konjar i svinjar, ko-
čijaš i težak. Kad li ču dospjeti, - da sebi radim, kad, da u crkvu
podjem? A kolo i pjesme, to se ni spomenuti ne smije. Kad čujem,
gdje moje ukučanke, pošav u polje, pjevaju: »Ladole mile, oj Lado
oj!« a ja ču suzama o zemlju, uzdišuči: terete moj! Gle, njive če
nam biti jedna uz drugu, njih če petnaest pasti srpovima zlatnu
strn, nadmetat če se hitre žetelice, da ne zaostaju do kraja, pa če
se radostno glasati pjesma: »Na kraj, na kraj, mobo moja,« kad koji
prigon svrše, a ja ču se guriti s tereta i stida, jer nemam radi kog
da se žurim, jer nemam s kim da zapjevam, kad se na kraj njive
vračam. Gle, njima če ponosna ručkonoša kao biela golubica ručke
donašati, a ja da zoru varam, da neizspavana do zore redujem, pa
kad u polje, da na jedno rame obramenicu s ručkom, a na drugo
srp ili motiku; a kad na njivu dodjem, onda podgrijavaj, što si do
zore skuhala, da ne kažu, da se hladnim zalogajem hranim. Kad u
njihovoj kuči dožeonica, onda čast, obiest, šala i veselje, a kom je
do Boga, taj se skloni, pa se i Bogu moli, a kod nas? Na rukama
žuljevi, a u srcu jad i boli; za sinijom* vas troje, a ja dvori, pa
dvori. Trudne se ruke na molitvu ne dižu, a ojadjeno srce Boga
ne hvali, samo smilovanja traži. Mamo, ti znaš, kako se godovi kod
nas slave. Ni svatovi nam nisu bolji. A gle, tvoj rod i moj sav je
u ovom selu. Jadne li pustoši, kad budemo i na taj blagi dan sami,
gdje se i ubogi nadničari sa svojima sastaju. Dosad nam, mamo,
kuča u pol sela, a četrdeset i sedam u njoj živih stvorova; ili spa-
vala u velikoj sobi, ili se sklonula u kučar, ne trebam ni ključa ni
brave. Kad se tko iza sna prene, več dvorom prošeče ili marhi
prigledje, a onda?! Ako nam bude kuča pri kraju sela, a mi sami

* Sinija == stol. t

52

u pustoj osami, prežat ču se, kad vjetar podune, umirat du, kad
pseto zalaje. Nikad svi skupa na posao, uviek netko kod kade, da
kudu čuva. Pa u kakoj du kudi stanovati ? U lošijoj možda, ved što
su nam kudari. Dada ce redi: »Za vas troje dobro je«, a on ma u
stali pribivao. Oj jadne mi sobice! U pročelju stative, do stativa
velik stol, a do stola vrata, a jedva se proguraš do kreveta, kako
je tiesno u sobi. Pa, mamo, još sam ja mlada i neuputna, a ti si
ved stara i nejaka. U tebe su oči otežčale. Ako mi posao moj ne
bude kao u drugog svieta, ne češ me znati uputiti, pa du ostati ne¬
uputna do vieka, a u velikoj kuči ni ne učiš, pa sve naučiš, kad
na dan vidiš trideset poslova. Gle, mamo, otišla sam iz boljeg u
gorje, ali u milo i dobro mi je bilo, pa što i nije u kudi velika diela,
pomogla bih se, radeči svaki dan za sebe, a svakih pet nedjelja
dva dana ukudanima; a sad, što ovo imam ruha, treba da čuvam,
jer se u nuždi novo ne namiče, a ako budu dvije nerodice zasebice,
bit du i kruha željna. Vaša je kuča, mamo, lošija od naše, pa opet
ste za ovih zadnjih gladnih godina žito prodavali; a gle jadne samce,
znaš, da se i trovali o gadnu kupovanu hranu. Pa misli li dada, da
de mu biti lakše? Zašto ne šuti, pa da u miru i pokoju još ovu
koju .godinu proživi, gdje se je i rodio. Zašto se trza od temelja,
da ga rodjena kune zemlja! A ne zna nitko, kad de s ovoga svieta.
Pa da Bog primi vas dvoje, kud smo mi robovi pristali ovako neuki
i neuputni. A da za desetak godina dodje do diobe, bili bi i mi
jači i razumniji. Onda bi lakše bilo i nama. Al pokraj svoje pameti
ja nikad ne bih iz kude. Tko temelju zabavlja, taj iz kude mora;
a kom je pravo, da je u družbi, taj ostaje u kudi. Pa onda, mamo,
manje troška, manje glavobolje, više pokoja i blagoslova.

Anku svladale duševne boli, obuzeli ju težki jadi, molila sve-
krvu, da zaklinje svekra, da ne zove na osvetu Boga, da ne ciepa,
što su stari sastavili.

Još je onda slabo mogla žena mužu prigovarati, ali je svekrva
molila svoga čovjeka, samo zaludu, jer ga ne namoli. On bio čovjek
svoje glave, pa ne čuje molbe, ne mari za suze.

Kad se svekrva razstala s Ankom, nije ova znala da se sabere.
Vidjela je, da de sve ovo ostaviti, čemu se je dosada veselila, i
kud ar, gdje je mladovala, i kucu, u kojoj bi redovala. Nije u ovoj
kudi ni teret velik, jer nije zemlje premnogo, pa se lako svrši, gdje
mnogo ruku radi. Jest, reduje se za više svieta, ali svejedno dan
prolazi pri banku, ili kuhala u kazanu nad velikim plamenom, ili u
lončicu pri žeravici. Drva naciepa svaki čovjek svojoj ženi, a po-

53

mogne joj i u klicu naunašati. Istina je, da je voda podaleko, da su
čabrovi težki, da se čeljade umori pod teretom, kad nosi napoj
svinjama, osobito, ako je blato i sklizavica, ali to sve rade dvije po
dvije, pa zaslade težak posao šalom i veseljem. Nije lako ni košulje
lužiti ni izpirati: ali danas lužim ja njihovo, a deset put če oni moje,
a izpira svaka svoje, pa dok ono pračak po košulji lupa, ne miruje
ni jezik, pa kad se kaže, da veselo srce kudjelju prede, onda se i
pri veselu razgovoru lakše košulje peru. Kako li se lako kukuruzi
zagrču, kako li ljušte, kad je u kuči družina kao moba. Kako se
lako krtičina razgrče, kako li sieno okreče i kupi, kako li lako vrši,
vije i izgrče izpod vjetrenjače. Malo priletiš k vršaju, pa opet sjedi
u hlad, pa vezi svoj posao, a na poslu pri žetvi, kad je »huja« oko
podne, kom se volja naleči, da opočine, kom da sjedne, pa da vezak
veze, a kom je do.pjesme i šale, ima je izobilja. A kad se poslenice
vračaju s posla, sve izlaze seljani na svoja vrata, da vide, kako su
se Vukove mlade opremile, da im čuju. srebrna grla, kako se jasno
glasaju selom.

— Ej, Anka, Anka, a ti češ sama, pa sama! — uzdiše mlada
žena, pa izviri iz kučara, a s nova joj se magli pred očima. — Gle,
naši dvori dugi i široki, zelena trava kao rosna otava, mi »mlade«
i djevojke kao hitre košutice, ni ne gazimo trave, več za nama se
zelenilo mladi. Gle povjetarca pod gustim orahom na pol dvora,
gle gusta hlada, gdje sam poslovala mlada. Kao kad se bieli janjiči
u hladu smire, tako bi i mi: nagnule se svaka nad svoj posao, pa
se nadmiči, tko če bolje, tko li prije, tko li temeljnije. Pa gle, kad
me u ovoj velikoj družbi ma glava samo zaboli, deset se drugih
glava uzbrine za me, sve pitaju: »Anka, dušo, ili su čini, ili uroči,
ili zavodljive čije oči,« pa netko baje, netko vrača, netko boljim
zalogajem nudi, pa se vrača zdravlje, kao da nije bolje ni bilo. A
u onoj pustoši, u onoj osami, u onoj samoči! . . . Jaoj, moja nemoči;
Jaoj, majko moja! Sad zlo, pa zlo, pa nigda više pokoja! . . .

Žalovito krenu okom po dvoru, gdje se u ključ poredali bieli
kučari, a iz njih izlaze i ulaze bielim ruhom odjevene žene, »mlade«
i djevojke, kao golubice iz svojih zakloništa. Kud kreneš okom po
dvoru, sve je to zid i criep, ta pivnica i pecara, štale, štaglji, suše
i pojate, a gle, to če se odsad zvati tudje, a njoj če se srce cie-
pati, kad ukraj tih ljepota prodje.

— Ah, Bože moj, Bože moj! — uzdiše mlada žena. — Zašto
baš mi na ruglo svietu, baš mi počeli trzati, što su stari sastavili,
pa ako drugi podju kao mi, složit če se te liepe sgrade k temelju,

kao da se je zemlja potresla. — Ej, diobo, nisi od Boga, kad me
razstavljaš od roda!

Pogleda k bašči, a ondje nadvisio ogradu »kovanluk« sa pče-
lama, odande odisalo mirisno cvieče za vedre večeri, a ima ga dosta,
jer svaka žena i djevojka sebi cvieče sadi. Pa i te ljepote treba
da ostavi. Ukraj bašče je okol, za okolom i baščom djeteljina i šlji-
vici, sve prostor, zelenilo i ljepota, sve razkoš i milina, a ona če u
pustoš i jad i samoču.

Klonula je te večeri izmučena duševnim jadom, suzama je kva¬
sila svoje uzglavlje, uzdišuči:

— Toliko sam se veselila ovoj biskupovoj slavi, ali dok sam
živa, preklinjat ču ovaj čas i gorko se sječati, što mi se je dogodilo
u oči biskupova dana.

*

* *

Kao da se i nebo veseli seoskoj svečanosti i biskupovu pohc-
djaju, pošetalo je jarko sunce jutrom po vedrini, a ni oblačka nije
susretalo. Taj liepi dan izmamio najljepše ruho iz skrovitih zaklo-
ništa, pa se zašaralo selo skupom, sjajnom svilom, zabielilo sniežnim
ruhom, a prkosilo suncu zlatnim sjajem velikih dukata. Nije se onda
u našem selu nosilo mnogo zlata pod vratom, ali su taj dan bili
pozvani na krizmu župljani prve župe do nas, a u njih ruho i tanje
i gušče i kruče, u njih svila i težja i skuplja, u njih dukati, da ih
je prebrojati težko. Njihovi su momci bolji u poslen dan, več naši
u svetkovinama; njihovi su ljudi stanari bolji, več naši prvi u selu
domari; njihovoj je djeci u izobilju, što naši svojoj težkom mukom
skucaju. Pa opet se za našim boljim djevojkama njihove prve kuče
jagme, opet njihovi ljudi, tražeči žene za svoje sinove, rado se ob¬
ziru za našim djevojkama. A slušao sam, gdje i svekrve govore:
-- Ako vam i nisu djevojke bogate, ali su hitre i poslene, pa se
ne bojim snaje iz vašeg sela, jer ako i nisu sad sprani naših, biti
če za godinu, za dvije, kad namaknu svoje novo za naše gotovo.

Tako se i taj dan ogledavali i tudji za nama i naši za njihovima.

Kad je odzvonilo na zvoniku prvo zvono k službi božjoj, izadje
iz dvorišta materinih zadrugara Anka s materom.

Tko ne bi znao Ankine jade, rekao bi, spazivši ju, da ih koga
kaje ih izkajava. Ona nije bila u velikoj svili i zlatu, nego se po¬
krila črne svile maramicom, taku je istu prekrstila preko oplečka na
prsima, a pred krutu košaričarsku košulju opasala je črni listerski
zapreg. Taka oprema je liepa za advent i korizmu, ah sad je kazi-
vala, da Anka mnogo žali. U nje ni dukata pod vratom, a jučer joj
se sva prša sjala od zlata.

55

Više put se to kod nas dogodi, kad se pobune ljudi u kuči,
pa svaki hoče da gazduje, i kad več dioba podje, a žene jadne,
koje su se uviek dobro slagale, ne uzmognu namoliti ljude, da ne
ciepaju kuče, poopremljaju se u pokajno ruho, da jedna drugoj po-
kažu, da ne zale jedna na drugu, nego da tuguju, što se razstaju, a
dotle su dobro živjele. Danas je samo Anka pokajna, jer su sve
druge na okupu, a ona če sama iz kuče.

Kako su pošle od kuče, odoše Anka i mati ravno paroku.

— Koje dobro, Anka? ■— upita ju župnik, kad dodje.

j — Izgubila sam, gospodine, cedulju za krizmu, pa molim drugu.

— A što ti danas tako pokajno ?

Još župnik ni ne doreče, ali zacviliše obadvije žene kao sinje
kukavice. Anka sve ječa pridušeno, ne može ni da kaže, što joj je;
a mati pripovieda, kako su ovog jutra klecale pred svekra, molile
ga, da ne zove božjeg prokletstva na svoju glavu, da ne ciepa
djedovskog temelja, ali sve badava. On što reče, ne poreče. — »Pa
za to evo nas« — veli — »k vama, gospodine, da kažete danas
gospodinu biskupu, kad budete ljude priveli pred njega, da je moj
prijatelj, eto taj nesretni svekar moje jedinice, jedina osa u njihovoj
složnoj kuči, gdje se svi paze i skupa rade kao u košnici radine
pčelice. Ali on bi bio svoj gazda, pa ma i izvan sela, baš kao što
i osa gdjegod pod strijom osinjak savije, pa če, dok je zdravlja i
zaslužbe, što skuca, to i potrošiti, a do zimine nek se drugi za
njega brine. A da udari nerodica, da Bog pusti bolju na čeljade,
onda niti ga tko poslužiti, niti za njega raditi; a treba to marhu
namiriti, hranu posijati, porez platiti i kruhom se hraniti. A odkud to?
A da nije njegove lude glave, i meni bi te misli iz glave, ali ovako
me zaokupile, da me vrtoglavica spopada. Gospodine, pomozite!«

Parok im obeča, što je mogao; a kad su oko po dana došli prvi
ljudi iz sela, da se biskupu poklone, prikaza on Ankinog svekra kao
tvrda svojeglavca, koji šilom želi da uzdrma najčvršči temelj u selu.

Da mi priprosti ljudi možemo popamtiti biskupove rieči onako
redom, kako ih on, kad ga iznenada zapitaš, niže i reda, spominjalo
bi se i danas doslovce u našem selu, što je on onda Ankinu svekru
govorio. Ali su nama i misli slabe, da stizavaju i zapamte, pa se
tako danas samo pripovieda, kako je biskup, govoreči onda ljudma,
ljuto žalio, što se velike kuče ciepaju, što se složna družina razsiplje;
samo je manje krivio narod, koji se dieli, več one, koji diobu do-
puštaju; spominjao je, što sve slogom stvaraju, što li diobom razaraju.

Proplakali su ljudi pred biskupom, orosile se oči i Ankinom

56

svekru Nikoli. Samo Nikola osta Nikola. Bio je on uviek tvrdoglav,
pa ga ne umekšaše sad ni biskupove rieči.

Kad je vrhovni pastir vidio, da nitko ne zaprieči ovu ovcu, da
ne ode od stada, počeo je on, znajuči, da če i drugi jednom tako,
kao što ovaj čini sada, upučivati njega i druge oko sebe, kako da
ne smalaksavaju, kad budu počeli na svom hladnom ognjištu vatru
ložiti, i kad stanu sada dvoje ruke tvrdim žuljevima sticati, što je
dosad vesela družba pjevajuči namicala. Dosad je radio svaki u
kuči onaj posao, koji je znao, sad svaki mora sam sve; dosad je
jedan drugoga savjetovao, a sad moraš sam svojom glavom. Dosad
je kuča pitala gazdu, što proda i što dobije; a sad iz svojeg dvora
marhu, a u svoj džep novce, pa ako si malo lake pameti, eto zle
navike, da trošiš više, več što namičeš, pa onda nije daleko do
propasti.

Tako je netko neku rieč biskupovu zapamtio, pa kog su ga-
nule one prve, rekao je, da se dieliti ne če; a tko je smislio da se
razstane, rekao je, da če se čuvati, da kao samac ne podje zlim
putem, nego da sluša biskupove rieči, pa da mu i hude makar malo,
a ono ipak blagoslovno.

Poslije podne igralo kolo u parokiji u dvorištu. Parok nam se
hvalio pred biskupovim gostima, da nema nigdje kola kao u našem
selu, pa izbilja izadjoše svi gosti, da vide taj veseli metež u dvorištu.

I Anka je stajala med množinom, ali isto onako žalostna, kao
sinoč kod kuče, isto onako u črnini, kao jutros u crkvi.

Kako se je onda o diobi najviše govorilo, tako se je i u kolu
pjevalo. Anka stajala sa ženama ukraj kola, a znalo več cielo selo
njezine jade, pa kad neka vesela djevojka u kolu zapjeva:

Granica je propala,

Paorija nastala,

Pa sad ima i ’na mala
U bešiki tala!*

pogledaše mnoge oči Anku ukraj kola, a i njezino se liepo oko
orosi. Sjetila se svoje tuge, a došla je ovamo, da malo zaboravi
na nju.

Ojunači se ta djevojka u kolu, pa zapjeva iznova:

Paorijo biela,

Sto si nam doniela?

Doniela si dosta duga,

Posta gazda sluga!

* Tal - dio.

57

Onda se Anki klupko guja oko srca savilo. Nije mogla ni da
uzdahne. Tako ju je u prsima steglo. Da se ne opazi, polako se
ukloni od kola i ode k svojoj majki, da se najaduje, a onda če
opet kuči u svoju družinu, u novu tudjinu, da se predade u volju
božju, pa da joj bude, što joj Bog dosudi.

Sutila je od svekra i svekrve. Bila je poslušna i činila je, što
bi joj rekli, da uradi. Kad bi ju što zapitali, odgovorila bi umiljato;
ali drugčije bila ta liepa usta odsad kao zakovana, kad bi tko diobu
spomenuo. Ona o diobi nigda ni rieči, ali joj se poznalo na licu,
da trpi u srcu. Odadu se to jadi, kad čovjek najmanje želi; a što
ih više zatajivaš, sve se bolje izdaju. Anka nije tajila vladanjem,
da joj je na srcu težko; ali jezikom ne spomenu više nikomu ni
rieči. A svekar Nikola učinio, što je naumio. Opominjala njega seo-
ska gospoda, da ne čini, što je odredio, a on sluša, dok mu se
govori, a kad dovršiš, mane on glavom, pa kao da i nije čuo, opet
teše jedno te jedno: »Hoču, da budem svoj.« Spominju mu i go¬
spoda i ukučani mnoge, koji su se porazstajali, pa ostadoše ubogi
sliepci, ali on tvrdokorno odgovara:

— Ma svaki treči dan kruha jeo, ali hoču da jedem svoj kruh,
a ne ču, da mi ga drugi kao prosjaku dieli! . . .

— Pa dieli nam ga ti! — nude ga ukučani. — Budi nam
gazda, nama nije krivo. — Ali on ni to ne če, Najposlije i nije to
gazdovanje tako lako, kao što se misli. Jesi li se oteo, pa vladaš
kučom, a nisu ti se ukučani od volje podložili, u kuči če te se
bojati, ali te u potaji ne blagoslivlju. A i kako če? Zar nisu ono
njihovi roditelji skupa stekli, a sad se jednom sja zatiljak, a drugom
kosti kroz latice probijaju. Gazdu pozovu gospoda, kad je gdje
čast kod gospode, pa dodje sit i gasan kuči, a družina dosta puta
bude i gladna i žedna, ne što bi zbilja bila zalogaja željna, nego
što vidi, da se najbolje hrani, tko najmanje radi. Gospoda bi znala
reči ukučanima, jer gospoda gazdu vole: — E, pa ljudi, svi ne
možete zapoviedati, netko treba da nosi brigu, a netko teret, —
a družina bi šaptala u potaji, da bi rado dala svoj teret za njegovu
brigu. Al takav se glas brzo stišava, jer je siledžija i na zlo pripravan.

Druga su sad vremena, več prije. Dok se nisu zadruge trzale,
govorilo se je: »Pleti kotač, ko i tvoj otac,« pa je moglo biti lako,
da najstariji u kuči kučom vlada. Ali sad, kad je počeo svaki sebi,
pa se onaj na malo zemlje otimlje, da stigne onoga, čije se njive
pregledati ne mogu, ne vriedi, da uviek stariji zapovieda, nego da
sasluša, što mladji misle. Znam starca, koji je često puta rekao:

58

— Djeco moja, ja znam, što sam od mojih starijih čuo i što sam u
mladim godinama naučio. To su sve moji mladji od mene culi i sav
moj nauk iznova proučili; ali još su i dalje i bolje pogledali po
svietu, pa vidjeli, culi i naučili, što ja ni ne znam. Ja mislim, da je
bolje, da mladi rade i gospodare, a stariji samo da svjetuju.

A zar je pravo, da se gazduje i po redu? Jaoj kuči, dok vlada
neuki. A kako je, kad je razpikuča družbi na čelu? On troši, a ni-
komu računa ne predaje, pa za osvetu če do godine i drugi, koji
je čestit, tako. A to razsipa kuču gorje, več da samac troši.

To je sve Nikola mozgao u glavi, pa mjesto da se sklone, da
ostane, gdje je bio, sve on stalniji, da otide.

Najprije je okrenuo sina svoga, a kad ga je nekako sklonuo,
onda su samo svojim ženama kazivali, što žele, a ove sinje kuka¬
vice šute, da što če. Svekrva, več starija žena, boji se tereta, jer
u zadrugi dospije jedan put u mjesecu da reduje, a i tu če joj po¬
moči snaja, a onda če tielo lakše odpočinuti, nego ako svaki dan
pa ma i po malo tereta yuče.

Anki govore i svekar Nikola i muž Marijan, da to nije dada
jogunica, nego da otac vidi, što če biti, da če ta kuča skoro na
desetero, pa je bolje, da izadju prije, gdje če i bolji komad zemlje
na okupu dobiti, gdje če mu pripasti i temeljnije sgrade, več onda,
kad se ciela kuča bude razpadala. Svekar če im sgrade podiči, jer
zna srezivati gradju, on če poogradjivati dvor, okol i šljivike, bašče
i livade, pa ako Bog ne bude dao, da on to dugo uživa, a ono če
oni poslije njega, pa se ne če mučiti, da novo grade, nego samo da
popravljaju ono, što je več temeljno.

Anka se je na oko primirila, ali joj je srce još više krvarilo,
več prije.

I ukučani su se narugali Nikoli:

— Hočeš, da na svom banku lulu pališ, da pri svojoj žiži
driemaš, da četnik, kad na zapovied redi, lupi u tvoj prozor, pa
zavikne: »Gazda, sutra k straži!«

Nikola se nije ljutio, nego bi mirno odgovarao:

— Idem, dok imam što dieliti; idem, dok još snaga ne sma-
laksa, da mogu svojima sgrade podiči; idem, dok me još moji slu-
šaju, da ih ne ostavim neuputne, kad umrem. A ovako, gdje se
sluša i naučit če se.

A ukučani bi smignuli ramenima. Vele:

— Lako je to govoriti, dok si u velikoj kuči kraj puna stola;
ali čekaj, dok pade sljeme na tjeme, kako češ onda? Sad je lako

59

reči: i vriedan šam i razuman sam; ali poslije se vidi, kakije tko,
kad ga žita, sgrade i marha odade.

Nikola bi samo šaptnuo:

— Makar i malo imao, 'ali ču znati, što je moje, a ne če drugi
moj trud ključem zaključavati.

Tako su i ljudi, videči, da ne mogu stišati Nikole, pritišali se,
pa ušutjeli.

Žene su žalile svekrvu i Anku i nisu se tudjile od njih. Svoja-
tale su se kao i prije, dok su još mislile sav viek u skupu proživjeti.

Jednoga dana nemilo se razcvili Anka. Pod orahom u dvorištu
vezle djevojke ukučanke, pa zapjevale, tko bi znao: ili u dogovoru,
ili onako, staru poznatu pjesmicu:

Hvalila se Falisava,

Da ne ljubi stara starca;

Al to čuo stari starce,

Pa on ide Falisavi:

»Podji za me, Falisava,
Imam čižme cikušave,

Imam dvore samotvore,*
Imam janjce šestokrilce.«
Prevari se Falisava,

Prevari se, udade se;

A kad došla starom starcu,
Veli njemu Falisava:

»Oj, Boga ti, stari starče,
Kam’ ti čižme cikušave,
Kam’ ti dvori samotvori
Kam’ ti janjci šestokrilci ?•
Al govori stari starče:
»Što su čižme cikušave,
To su pete popucane;

Što su dvori samotvori,

To je kuča bez odžaka;
Što su janjci šestokrilci,
To su miši po polici.«

Anka je mislila, da se to njoj pjeva, u kak oj če sgradi stano¬
vati, kako li če biti u sirotinji i obuče željna. Kad je zaplakala pred
svekrvom, ne utješi je ova drugčije, nego joj reče:

— I više češ slušati, dok ne izadjemo iz kuče. Ali ti samo
šuti, da nam se ne rugaju i poslije.

Od toga dana promieni se Anka, Sama je žurila svekra i svog
Marijana, samo da što prije iz kuče izadju, ali joj srce nije ni
malo manje krvavo bilo, več prije, kad je prvi put čula, da iz
kuče mora.

Nikola se malo gložio sa ukučanima. Oni bili mirni, a nije ni
on svadljiv, pa nikako se ipak pravo nadesiti ne mogu. On bi, da
gradi kuču na numeri, a dobiva samo jedanaest jutara zemlje. Oni
imali odma na kraj sela osam jutara zemlje u okupu. I to bi Nikola.
A ukučani vele: — Ako uzmeš tu zemlju, gradi tu i kuču; a ako
češ na numeri, dat čemo ti zemlje razasute. — Nikola ne mari, da

* Samotvor = automat; t. j. čim na prag stane, vrata se razkrile, ali ovo
ovdje je kuča bez tavanica i dimnjaka.

6o

ondje kuču sagradi, jer tu zemlju samo dva šljivika razstavljaju od
sela, ali je težko sklonuo Ženu i snaju. Več su one nekako i pri¬
stale, ali po nesreči zapjeva jednom djevojka iz njihove kuče, ni
ne sanjajuči, da bi moglo zla biti:

Mila majko, podaj me za diku,

Ma mu bila kuda u šljiviku!

A onda če u jedan glas i svekrva i Anka svekru:

— Mrtve čemo s numere, ali žive ne čemo.

Jedva se smiriše. Čula to djevojka, koja je zapjevala, pa moli
Ankinu svekrvu. Kune se i veli:

— Strinka Beta, ako sam zlo mislila, da oči izpanu, da jezik
usane. Nije meni na pameti vaše trzanje. Ja jadna pjevam svom
momku, a ni ne znam, da osim njega ima živa svieta. Meni je na
umu moje mladovanje, a ne jad i briga udatih žena,

I tako se nekako žene primiriše, pa se samo čekalo, da se sa
družbom razstanu; a i ovi u kuči i oni iz kuče željeli su, da je
u miru.

Malo se svekar preriečio sa ukučanima. Nije mu pravo bilo,
što mu iz kuče daju i koliko mu daju, pa bi došlo i do procesa;
ali ga zaokupile žene i njegova i sinova, da ne zameče kavge, nego
nek računa, što če dati advokatu gotova novca, što li opet žena
milošče, pa da za to može kupiti, što je manje ili lošije dobio.

I tako se Nikola primirio, pa se razkrstio sa svojim rodom i
otčinskim temeljem u miru i božjem blagoslovu.

Dobio on troje konja, desetero goveda, tridesetero svinja, pet-
naest ovaca, pa mu dali što gradje, što gotovih sgrada za štagalj,
pivnicu, pojate, stale, a da ne mora kuburiti radi kuče, dobio je
drvenu kuču sa stana.

Pa tu je u kuči bilo svega izobilja. Nije bilo nužde, ni kad su
njemu davali. Da su svi počeli svaki na svoju stranu, manje bi se
dobivalo. Ali on dobio i kola i plugove, veliki stol sa stana, sini-
jicu (mali stol) za djecu, klupu za sobu i za kuču. Tu su kotlovi i
tave, verige, čobanja, čabrovi. Skupilo se toga dosta, da se ne
pričini pustoš u maloj kuči, kad u nju usele.

Koliko je Anka željela sad, da što prije iz kuče izadju, ipak
se bojala samoče, kad u novu kuču dodju. I da nije bilo tih pje-
sama, koje su ju uviek žacnule, ma se njoj i ne pjevale, ne bi ona
nigda ni pomislila, da iz kuče žuri. Ipak ju je uviek srce zaboljelo,
kad bi nedjeljom poslije mise došla kuči, pa bi se svi skupili u

6i

velikoj sobi na užinu. Tu su sjediii za stolom ljudi redom, kako je
koji stariji. Za njima su bile njihove žene, a nove mlade i djevojke
stajale su pri kraju stola. Ondje su jele i posluživale ljude. Za
malom sinijicom sjedila su djeca i matere, koje imadu malu djecu,
još nejaku. Ili pogledala desno ili lievo, ili gore k stolu, ili dole
k peči, sve živo i razgovorno, pa da joj je na srcu ma koja tuga,
samo da ove nema, što od njih mora, lako bi se med njima raza-
brala. Ali ovako, čim oni u veču šalu, tim se njoj jače srce steže;
a kad bi otale u svoj kučar došla, uzdahnula bi: — O Bože! Čovjek
se na sve priuči. Hoču li i ja kadgod zaboraviti, da sam ovdje bila;
hoču li priviknuti, da budem osim ovih, koje sam kao svoje zavoljela.

Ma da je svekar tvrdokoran bio, kad je naumio da ide iz
kuče, i ma da se nije obazirao na suze snaje i žene svoje, ipak je
on Anku jako volio, pa mu je bilo žao, što mora tako mrko, kad
vedrim čelom ne bi ništa hasnilo. Istom, kad je i Anka naglila, da
se iz kuče ide, što se je pobojala pjesama, znao je on kadšto sinu,
snaji i ženi govoriti, kako če im biti liepo, kad se sastanu samo
svoji oko stola svoga.

*

* *

Kako li je novim samcima bilo u pustoši, u -koju su izselili?
Siroma Nikola ne zna, gdje mu je glavas Ajde, bilo je jesensko
doba. Dobili su hrane, da ne gladuju; ali to trebalo podiči sgrade
oko kuče, pa se trošilo na mobu hametice. Zakrpaj ovo, popravi
ono, a platiti moraš sve. Sad ili ti se volja mašiti u čemer, ili za¬
grabi uborkom iz hambara, svakako se troši. Imao Nikola i koju
banku sačuvana novca, ali mu se desila zgoda, da kupi šest jutara
zemlje na onoj strani, gdje je ona zemlja, što nije uz podkučnicu
bila. Tako on prodao sva goveda, a ostavio sebi samo troje, pa
izpraznio čemer, da mu klima o pojasu; a sad treba i zemlju ra-
diti i sgrade srediti, pobrinuti se, da u kuči ne bude oskudice, a
tu izpadaju oči od brige i tereta. Pa treba to, da se namakne koja
stvar, koje nisu dobili iz velike kuče. Treba lužnica i kupusara,
treba u sobi sat na zidu, treba svjetlo, a kadgod dogori, brini se
za novo. Dobio je jedna kola, a treba dvoja. Dobio je male lojtre,
a treba i velike, kad hoče da kola raztoči. Nije smio pravo ni da
misli, što treba. Sve je to jedno drugo stizavalo.

Nikola je bio na oko vedar, veselo je radio, više je razgovarao,
več u zadrugi, o svakom poslu se sa svojima porazgovorio, da ne
požale i više, što su izašli iz kuče.

62

Marijan je radio veselo. Na njega nije pao veči teret, več u
velikoj kuči; a dok je otca živa, nije ni briga tako golema. Sad
če malo uz otca naučiti i poslove, a znati če i sam reči, danas ču
ovo, pa če se tako naučiti, da se i brine i radi, a ne če ni osjetiti,

kad je naučio. Več je onda bio običaj kod nas, da su gdjekoji

mladi ljudi iz radenijih kuča, čim se ožene, prestali nositi zlatom i
svilom vezeno ruho; manje su išli poslije večernje u kolo, a više
su gledali, da na poslove prispiju. Tako je i Marijan učinio. Kako
je iz kuče izselio, prestao je da se opremlja, a na kolo više ni po-
mislio nije Anka je bila žalostna, u kolo nije išla, a da čovjek bez

žene u kolu poigra, rugalo bi mu se selo, a našla bi se i koja ra¬

zuzdana djevojka, da ga zaokupi, pa eto onda zla života u kuči.
Zato su uživale »mlade«, kad bi se udale u veliku kuču, da ih
odma na stan pošalju. Ondje se zaboravi na kolo i divane, a za
godinu dana priuči se čovjek, da kuču teče, a smetne s uma ono,
što mu je dosada najmilije bilo. Kad se možda za tri, četiri godine
iz soldatije vrati, več je dorasao do kola mladji naraštaj, s kojim
mu nije ni pristalo, da se u kolo hvata.

Beta se, Ankina svekrva, samo tako tješila, što je znala, da
je sada sve, u što pogledje, njezino i njezine djece. Kad bi joj bilo
najteže, rekla bi: — Ako i radira puno, radim sebi; ako i nemam
mnogo, moje je sve. — Samo je i njoj bilo dosta drugčije, več u ve¬
likoj kuči. U večer umorna legne. Je li se oko pol noči prenula,
več se rukom maša za preljom, pa vrti vreteno, jer ne zna, hoče
li dospjeti da po danu prede, a treba to košulja i otarak, treba vreča
i guba, a sve se to samo vretenom namiče. Gle, dok je bila u ve¬
likoj kuči, dade svaka žena po koju vreču, po koju gubu, kad se

0 žitu radi; a sad nemaš kome reči: »Ded i ti,« nego vadi svoje,
pa izprazni, sad baci na kola, sad skidaj s kola, drži ju u hambaru,
nosi ju na meljavu; da je od kože, ne bi joj bilo duga vieka, a
ovako dere se polako. Ne da ona, da i Anka svoje stvari u kuču
daje. Veli joj: — Tvoje su, željo, stvari temeljnije; ti čuvaj to sebi

1 za svoj pomladak, a dok moje izderemo, namaknut čemo novo na
ovo, da ostane što i poslije mene, a tvoje nek se troši, kad tvoji
mladji budu u kuči gospodarili.

Anka je znala najbolje, kako joj je. Nije se tužila, ali nikada
nije bila pravo vedra. Gledala je svekrvu, kako se muči, vidjelaje,
kako če njoj biti, kad svekrve ne bude. Trebalo je to kruh peči
svake nedjelje, a ni odkuda zamjene; luži se svakog mjeseca, a
sve opet sama. U jutro ne znaš, što češ prije: ili vatru naložiti, ili

63

se presvuči, da možeš redovati. Ljudi prigledju konjma i govedima,
ali treba to pomesti sobu i kuču, dvor i triem, treba živad namiriti,
treba svinjama napoj odnieti, treba predati jelo i odielo, pa da i
nije sve jako težko, ali se zabaviš drugim poslom, a tvoji ženski
poslovi ostadoše. A pri svakom se tom poslu biela košulja kalja,
a da prebaciš suknju preko košulje, eto si selu na porugu. Rekli
bi: »U šljiviku joj dvori, a u suknji se širi, gospoja!« Nije čeljade
zalogaja željno kod samca, jer spremi, koliko hoče i šta želi, a u
družinf kuha se kakogod, jer svaka žena reduša sakrije malo, što
joj gazda dade, da užinu spremi. Samo ondje jedan glede drugoga
sladko jede, a opet se to i u kučaru sakriva koji sladji zalogaj, pa od
volje joj, kad ogladni, da se u svojoj sobici prizalogaji. Samo je
onaj metež u velikoj kuči mladu srcu miliji, a ova pustoš ubi, ova
samoča ne vedri lica.

Sve bi Ank a nekako i pregorjela, da je kuča drugčija. Onda
je u selu bilo dosta velikih kuča, a ona se iz najbogatije u največu
udala. Onda je djevojka mislila, kad se je udavala u veliku kuču:
valjda se ne če skoro dieliti, a za samce se je slabo marilo. Onda
su se manje bojali tereta, a više se je uživalo, da se u velikoj kuči
stanuje, da se sa velikom družinom druguje. Tako bilo i Anki. A
sad odseli jadna iz sela, kao da nije ni bila u selu, kuča joj kao
ciganjska na strani iza šljivika. Svekar je govorio, da če za koju
godinu biti ondje dosta kuča; ali koja njoj hasna poslije, kad je
sad tako osamljena u najboljim godinama. Pa da je kuča kao što
su druge kuče, ali je to sramota izači u težkoj svili i u velikim
dukatima iz take drvenjare. Svekar jogunica popravio po dvorištu
sgrade, da se ne stidi svojih razdionika, jer ljudi paze na konje,
goveda i svinje, na kola, plugove i alat, na stale, pojate i štagljeve,
a žena bi sve to prostila, samo da joj je kuča kao u svieta. Nikola
je govorio: — Djeco, kupio sam to malo zemlje, jer je preča zemlja,
več zidana kuča; a da nišam zemlju kupovao, bili bi vam dvori
Ijepši. Da sam to kuču uzidao, što sam staje i štagljeve, bio bi
vam krpež do groba. A ovako čemo, kad se malo podkožimo,
steknemo marhe i novaca, podiči i čvrst krov povrh glave.

Vidjele su žene, da prigovarati ne smiju, pa se to šutjelo, a
jedna se druge stidi. Nikola je baš gledao, da im ugodi, jer ako i
jest to drvena kuča, nije malena. I za četvero oženjenih dosta bi
prostrana bila. Nikola zatvorio u kuči (kuhinji) tavanicenad bankom,
a kupio novi banak sa tučanim pločama, kako je vidio u gospode.
Na kuhinji su dvoja vrata, a uzduž kuče pružio je drven triem, da

64

se može suhom nogom oko kuče hodati. Blizu triema izkopao je
bunar, da žene ne moraju daleko na vodu, a drugi mu bunar bio
kod okola za štalama, da nije težko ni marhu napajati. Sve je godio,
ali nije ugodio, kad su svake večeri ruke umorne, kad se do veče
drugo ne govori, nego: to smo danas uradili, a to čemo sutra, pa
sve se brinu, odkale če se koja krajcara izvaditi, za što li če se
dati. A da je to u velikoj družbi, pustila bi mladež, da se stari
brinu, a mladost bi u šalu, pjesmu i veselje, dok to same druge
godine ne dodju, gdje se briga, htio ne htio, sama jeOna za
drugom reda.

Najviše su opazili ovi novi samci, da su zbilja sami, kad je
zahladilo, udarile kiše, vjetrovi, susnježice, a poslije snieg i smrza-
vica. Ipak se u ljeto tko s kim skobi, kad na posao podje, ali zimi
je svatko pri svom poslu kod kuče, a bude to kiše i velika blata,
razkaljaju se staže, da noga propada, pa ne če čeljade iz kuče,
osim ako je prieka nužda. Onda je najgore onom, tko je najmladji,
osobito, ako u kuči nikog svoga nema. Tako je bilo i Anki. Da je
ona djevojka, otišla bi svojim poslom na drugi kraj sela, a sutra-
dan bi koja djevojka k njoj; a ovako joj, udatoj ženi, nije pristalo
da po selu hoda, a kod kuče se slabo posao zasladjuje uz sta-
račke razgovore.

O zornicama pratio je Marijan Anku fenjerom do treče, četvrte
kuče u selu, gdje je znao, da če tko na zornicu, a sa zornice se
je žena vep slobodnije vračala, jer se onda pomalo razdanjuje. Tako
joj je bilo sumno i svake večeri. Čim bi se svieča zapalila, nije ona
smjela sama iz kuče u dvorište. Uviek je mislila, da tko za kučom
vreba na njih i na njihovo blago. Zato je dukate i skuplju opremu
držala u sobi u malom ormaru, ali kako je imala dosta prteštine,
bojala se je za svaku svoju sitnicu.

Jednom ih po noči uplašijaki štropot u dvorištu. Ankapovika:

— Porobiše mi stvari u kučaru!

Za njom izletiše svi iz kuče, ali vidješe, da se nije trebala
tako bojati. To su oni naslonili s večera nekoliko dugačkih dasaka
na krov kučnog triema. Netko od njih, prigledjujuči svinjama, nije
zaklipio vrata, pa krme izašlo iz svinjca. Češalo se o one daske,
pa ih porušilo.

Svekar je sad bio blažji, i odma sutradan reče Anki i ženi
svo j°j) da če odmah, čim se prestane mrznuti, prosječi iz kuhinje
vrata u kučar jedan, pa u drugi, a Anka nek preseli sve svoje
stvari u prednju sobu. Tako če oni moči po noči prigledati sve

65

dvorište, a da ne moraju odmah iz kuče napolje letiti. Tako je u
njih odsada bila napried Ankina soba; iz kuhinje se je išlo u sve-
krovu sobu, gdje su ponajviše i bili preko dana, jer im je svejedno:
ili gledali u svoje dvorište, ili na sokaku tudje njive, a bar kroz
dvorište vide svoje i njive i livade. Iz svekrove sobe išlo se je u
sobicu, gdje im je bio bieli i mrsni smok. Tako je sirota Anka,
hočeš, ne češ, pregorjela kučare od straha radi kradje, a kad se
je udavala, samo se je torne veselila, što če imati svoj kučar, tu
svoju sobu, svoju slob'odu.

Na božič pozvali nju i njezina muza materini ukučani u goste.
Anka nije htjela da stare ostavi kod kuče same, pa tako nisu ni
išli, nego su samo malo prigledali k njima. Te večeri u oči božiča
spremila Anka sobicu, kako je bolje znala, kao da se gostima nada.
I svoj i svekrvin krevet jednako nakitila svojim ponjavcima, ponja¬
vama i pavlakama. Na trpezu pro strla biel stolnjak u daske tkan,
a rojtama obkičen. Na po stola stavila čašu punu svakakve hrane,
žita, kukuruza, bieloga graha. U čaši bile tri svječice i tri klasa žita,
pod stolom i po sobi slama žitna. Prije večeri donesoše ribju čorbu,
kruhom božičnim pokrivenu. Po stolu poredana božična jela: sir, ja-
buke, papula, lopčage, makovača, medena pita, med u satu, kuhanih
suhih šljiva, polič medene rakije, oka vina, staklo sire za žene.

Opremili se svi u bielo. Anka obukla tanko čenarsko ruho,
koje če pod božičnu opremu, kad podje na polnočku. Nakitila je
sobu, napunila stol, ali joj srce prazno. Još prije, več što je počela
stol prostirati, kad je Marijan unio slamu u sobu i progovorio
one rieči:

— Hvaljen Isus! Čestit vam Bog i božič i Isusovo porodjenje!
Odgovoriše svi, samo je Anka šutjela, da se ne zajeca, da ne plače
iza glasa.

Kad je poslije sjela k stolu, da sa svojima blaguje, obuzeo ju
je neki sladki nepokoj. Ovako izvan sela pričinilo joj se, da je u
betlemskoj štalici, gdje je u davno doba na isti dan još manja družba
na okupu bila, da slavi prvi božič na ovoj zemlji.

Prvi put poslije biskupove slave bila je Anka te noči na pol-
nočki u burundžuku preko zlatne šamije, u zlatom vezenoj bieloj
šlinganoj šifonskoj marami, u zlatom vezenim rakavima i u biele
svile suknji. Na prsima joj blistali dukati, na licu se odavala laka
tuga, ali iz očiju sjao blagi mir. Nekako ju je ova svetkpvina izpo-
kojiia. Prije polnočke pohodila je majku, a poslije nje ode k svojim
ukučanima, da s njihovim ženama, ide na polnočku.

Spomen-cvieče.

5

66

Na kuču nije srnjela pravo ni da pomisli. Ona, svekrva i Marijan
odoše na polnočku, a svekar morao ostati kod kuče, da ne ostanu
sgrade bez živa stvora. Na zornicu če opet svekar, a Marijan če kuču
čuvati. Tako ti je kod samca. A da je u velikoj družbi, mogli bi svi
u crkvu, jer onda ostaje doma, što je staro i nemočno, a opet se
pustolovi ne zalieču u take kuče, gdje znadu, da živa duša diše.

Na drugi dan poklada nosila Anka ponudu mladoj ženi poro-
dilji iz kuče svojih razdionika. Prvi put joj onda nekako omrznu
velika kuča i mnoga družba. Ima mnogo zadruga, gdje je običaj,
da porodilja, ako je to zimi, leži prva dva dana u zapečku. Ne
bude to na krevetu, nego razastru slame, prikriju gubama i to je
prva postelja novorodjenu angjelku. Ne žali nitko Ženu, dok ondje
leži. Tko bi ju požalio, taj je mlad, pa ne smije da kaže, a stariji
ljudi i žene, koje nemaju djece, još se rugaju, mjesto da ju požale
ili podvore. I da nema roda, koji zna, što treba ženi, dok je u kre¬
vetu, napatila bi se porodilja i glada i žedje.

Običaj je, da kod nas na poklade zadnja tri dana slave stariji
ljudi pokladno veselje. To se po tri kuče špare, pa redom idu tri
večeri jedni drugima na večeru. Tako bilo i kod Vukovih baš taj
dan kolo i veselje u kuči, a žena na postelji za ponjavom. Svaka
velika kuča ima sobicu do kuhinje, a nitko se nikad ne sjeti, da tu
sobicu dade ženama, koje djecu odhranjuju. Pa da se to na poklade
pazi, što če tko reči, nego sirota mlada žena za ponjavom trpi
stida, slušajuči svakakve rieči, kad se starina ponapije. Obično stari
dopuste mladima, da onda, kad je u veselje za stare, odu kud tko
hoče med drugu mladež. Djecu, za koju još nije nočna trka, iztje-
raju iz sobe. da tobože ne čuju, što stari govore ; a djeca se pore-
daju u kuči pred sobna vrata, pa onda istom slušaju i pamte, zna-
juči, da je ugodnije slušati, što se ne smije.

Anka žalila Ženu ukučanku, videči, da je željna pokoja, kad ga
najviše treba, pa se nekako obradovala svojoj samoči, kad se je
te večeri kuči vratila.

O uzkrsu rodi Anka dvoje djece, sina i kčer. Ne znaš, tko se
je više obradovao, svekar ili svekrva. Dadoše im imena Ankina otca
i matere. Prozvaše ih: Stanko i Ruža. Mnogi znanci pohadjali Anku,
dok je za ponjavom ležala, mnoge joj žene ponude nosile; a kako
su žene kao žene rade da sve vide, gdje je što i kako je, razgle-
davale su.po Ankinoj sobi, promatrale sve po kuhinji, zavirivale
čak svekru i svekrvi u sobicu, pa če se u neke jedna potužiti, a
Anki predavati blago. Veli:

6 7

— Sretna si ti, seko, što si sama za se. Istina je, da je blago
i milina u velikoj kuči, ali samo u onoj, gdje se veliki novci diele
i gdje stanarica može da koju krajcaru u priškrinjak stavi. A gdje
je dražba velika, a diela malo, na čast pjesma i veselje. Dodju te
godine, kad sve dosadi, kad prispiju djeca, a s njima briga i posao
veči. Onda je kubura. Gle, iz velike si kuče, pa znaš i največe zlo
za sirote, žene i udovice u našim kučama. Gle, tebi tvoji spremiše
postelju u pročelju sobice, a mi moramo moliti Boga, da nam ne
budu ti časovi zimi, jer onda nema za Ženu zakutka u sobi, do li
na slami u zapečku. Onda vele: i majka je božja Spasitelja na slami
rodila. Znadu se sveto izgovarati, kad je odatle naša šteta, a gdje
bi nam bilo koristi, tu šute. Zar se ne nadje mnogo njih nekršte-
nika, koji svaki čas zalaze u sobu, dok bi trebalo, da smo ondje
same? Zar se jedan gadno ženi naruga, kad bi trebao, da ju naj¬
više požali Zar je jedan put bilo, da pljuju za Ženom, kad bi tre-
bali, da ju najviše poštivaju. Znaš, da u svakoj velikoj kuči žena
reduje do poroda, a zar je red, da žena vuče težke čabrove, dok
jedva svojim životom vlada. Je li kositba, žetva ili vršitba, na posao
se mora. Nitko ne kaže ženi: ostani kod kuče, a sama ne smije da
se potuži. Zar se je jedan put dogodilo, da dovezu iz polja mater,
i diete, pa nju za ponjavu, a diete u crkvu na krštenje. Jesu li dvije
nedjelje iza poroda, uprti diete u kolievki na glavu, pa ajde s dru¬
gima na posao. Kažu: u crkvu ne valja, dok četrdeset dana ne
prodje, a na posao se mora. Tu se ne pazi, što valja, što ne valja.
Zar se ne izmuči žena s djetetom dosta po noči. Čim jadno cvrkne,
več je ona budna. A odma se nadje još tko u sobi, pa mrmlja, što
djeca plaču. Kao da je diete razumno kao stari. Gle, onda svi
ostaju u sobi, a sirota žena mora ustati, pa s djetetom u kuču.
Ondje pri vatri prepovije diete. Nad njom zinuo odžak (dimnjak),
da joj zima kroz kosti prolazi. Tako žena zna po dva, po tri puta
po noči ustajati. A u jutro onako neizspavana da bude brza na posao
kao i ona, koja ne odhranjuje. Ženi je gorja noč po zimi, jer se
Ijeti sklone u kučar, ali u Ijetu jao njoj danju, kad na posao mora.
Ne pita se, jesi li se naspavala, nego onako izmučena ustanem
prva, da sredim djecu, da im pripremim sve, što im onaj dan treba,
da operem, što su zagadila, da im mogu čistu rubinicu dati. U mene
ih je petero, pa sam na deset strana raztrgana. U jutro ne znam,
što bi prije. Naspavala se nišam. U zoru sam se naradila prije, več
što druge poustaju. One se spreme, pa u polje, a ja kadgod i za¬
kasnim, pa žurim za njima. Zar je jedan put bilo, da su se druge

68

skupile u polju, a mene nema, pa kad ljudi reknu: »Ded, žene, da
počnemo,« onda vele: »Još nismo sve ovdje.« Ja doletim umorna,
jer sam žurila za njima, a one če odmah: »Sad možemo, sad
smo sve.« Ne če da pričekaju, da se čas, dva i ja odmorim. Hude
to, da me kad koja i požali, ali se nadje druga, pa kaže: Ona
i mora da više radi, jer njezinih pet vragova jede, a ja sama sa
svojim čovjekom.« Moja Anka, kod svakog sam se djeteta klela,
da je to posljednje, kad smislim, da sam med ubojicama. ali poslije
kažem: Bog vidi, grehota je, pa pustim sve na božju volju. Da što
ču. — Kad su gdje pustili Ženu iz polja prije, ako ima djece ? Ni-
kada! Mora da radi, dok i druge, a kad dodje kuči, ne zna, gdje
joj je glava. Pa naše njive na Živačinama su dobar sat hoda od
sela. A ja moram vuči kolievku s djetetom donde, kad na posao
idem. A gle tvoje blažene mame, malo prije mi veli: »Kad moja
Anka u polje, ja ču uz djecu kod kuče, a ako ona ostane, nek
djeca uz nju budu.« Moja seko, tu se može biti odmorna. Pa kako
tvoj svekar pošteni govori: »U mene je pol zemlje kraj kuče,
polak s druge Strane sela. Ono je daleko, onamo čemo na kolima,
a ovo ukraj kuče porazredjivat ču tako, da tu bude, što žene sade
i beru: mak, grah, lan, konoplja, kupus, repice (krompir). Opet je i
bašča ukraj kuče, pa ima ženama posla izobilja. Ono na drugoj strani
sela uraditčuja sa svojim sinom i najmljenicima, a ukraj kuče nek
rade žene, a ja ču pomoči, čim dospijem, da drugog posla nemam.«
Uz takog svekra zaboravit češ na otca i majku, na roditelje i razdio-
nike. Ne dao Bog, da bude, ali da ti umreš, a tvoja sirotčad ostane,
i tu bi im bilo bolje, več u velikoj kuči. Ondje sirota svakom smeta,
a ovdje bi samo mačehi, ako ne zna za Boga. Ondje je otac kod
posla, koji mu gazda naredi. Pa ako je otac kod svinja, težko sirot-
čadi kod matere, A ovako su djeca kod otca i kod matere. U ve¬
likoj kuči pobuni tko djecu, tko opet mačehu, pa eto nesloge, a
ovdje ne buni nitko, za to se i slažu lakše. Kad počne kod samca
sirotčad djevovati, kupuje im se iz kuče, jer je ono blago njihovih
roditelja, a u velikim kučama sirota nema diela, pa je gorja, več
one iz najmanjih kuča. Ako u velikim kučama Bog primi otca i
majku, da se bar smiluje, pa i sirotu smakne, jer je sirota ukučansko
služče, a željno je i obuče i zalogaja. A gle kod samca, da bude
nesreče, da otac i majka umru, budu sirotčad kao sirotčad, jer su
igubili, što im je prvo iza Boga, ali što je bilo otčevo i materino,
ostaje njima: i kuča i zemlja, pa su bar tim blagom bogati. A što
dobije sirota u velikoj kuči? Diela nema, jer se samo oženjenima dieli,

69

a kad se iz kuče udade, kao da nije u kuci ni bila. To joj je sve
dobro od njih, što su ju kao prosjaka do udaje u kuči hranili. Pa
zar je i udovici bolje? Vuče više, več druge, a ako ima sedmero
djece, dobiva pol diela, jer se na oženjene parove dieli. A da tebe
ta nesreča snadje, ovo je božje, pa tvoje i tvojih angjelaka.«

Kad žena reče djeci, da su angjelci, izljubi ih, pa ode, a Anka
ostade utješena.

Za dvije nedjefje veselo je uz kolievku pjevala:

Hrani majka dva čeda nejaka,

Uz goluba golubicu bielu;

Liepa im je imena nadala,

Jednom Stanko, da prestanu jadi,

Drugoj Ruža, da mirišu dvori,

Ko ružino u prolječe cvieče.

Za dvije godine bila je Anka brižna majka, ali vedra žena.
Veselila je svoje u ovoj samoči, a nije joj bilo pusto ni spram kuče
ni okolo dvora, jer su spram njih sagradjene dvije nove kuče, a
dvije iza njih, a jedna pred kučom u susjednom šljiviku.

* *

Prošlo je deset godina iza toga, a naše se selo promienilo,
da ga ne možeš poznati. Baš nam je selo oveliko, ima trinaest koje
sokaka, koje sokačiča, pa ipak je od želje u svakom vidjeti i po
dvije velike kuče. Sve se to porazstajalo. S početka se kučice gra¬
dile kao kučari, a poslije, kad su se ljudi pomogli, rušili su stare
kučice i dizali nove sgrade. Ako je ta kučica bila drvena, potisnuli
bi ju podalje u dvorište, pa bi ili od nje napravili kučare, pivnicu,
ili koju drugu sgradicu.

Sad je več došlo doba, da se djevojke nisu bojale poči za
samca. Matere su to brižno motrile, kaki je koji samac. Ako se je
izdielio iz velike kuče, podigao liepe i temeljne sgrade u dvorištu,
uzidao kuču od sokaka, ako se nije zadužio, ako nije prilike, da bi
skoro opet i kod tog samca diobe bilo, kad djeca ponarastu, onda
je bila jagma za takom kučom. Gdje je u samca jedinac sin, a ono
drugo kčeri, znala je snaja, kad se udaje, da je ono božje, pa nje-
zino, da dolazi u gotovo, pa nije čudo, što je željela u taku kuču.

Drugčije je bilo, kad bi pomislile na samca, koji je istom
izišao iz kuče, a nije podigao sgrade, kao što su u drugoga svieta,
ako se je vidjelo, da je sve drveno i staro, ako je možda kome i
koju deseticu dužan, ako nema dosta žita od godine do godine,

70

nego mora da kirijom na kolitna kruha zasluži, ako je naviko, da
marhu čuva, pa da se tim pomaže, a polja da radi, samo da se
kruhom hrani. Taki su samci propadali, za takima se djevojke nisu
jagmile.

U Ankinih zadrugara bila ista kuča kao i prije. Prvih godina
smetalo to Anki, ali joj je svekar bio lakom na zemlju, želio je, da
se dobro u kuči hrane, da oko kuče sve bude čvrsto i temeljno,
pa je popravljao i dogradjivao sve, samo kuču ne. Eto baš prošlog
ljeta, kad je Anka rodila mužko diete, a imala je osim onih dvo-
jaka još četiri kčeri, sagradi svekar veliku pecaru, ali je nije po-
tisnuo k okolu, nego ju pružio na sokak spram širine dvorišta.
Govorio je: »To je mojem novom unučetu kuča, kad se bude s bratom
razstajao.« — Tako ga to zateglo, da nije ni tog ljeta kuču gradio,
ali je rekao Anki: ■ — »Sad smo baš sve smirili, a prvo, što budemo
zidali, bit če liepa kuča.«

One godine, baš kad je bilo Anki dvanaest godina, kako se
je udala, umre joj kči u desetoj godini. Diete je bolovalo mjesec
dana, tražilo se lieka mnogo, ali pomoči nije bilo. Anka, kao svaka
mati, i ugadjala djetetu i tugovala za njim, a kad su joj djetetu pri-
spjeli zadnji časovi, nije nikoga puštala k njoj u sobu, jer je to
običaj u selu, kad ima bolestnik u kuči, da se sgrne množtvo svieta,
pa siromah bolestnik ne može ni da odpočine, kad je tolika tišma
oko njega.

Kad je Ankina kči mrtva ležala, donieli joj prvi rodjaci darove
u škrinju, svile i tkanja. Anka je to .skupila i rekla: — »Imam ja više
djece, trebati če to ovima,« — pa nije dala, da se darovi s njom u
raku bace. Nije ni činila, kao što mnoge matere rade, da je po tri
svilena odiela na mrtvo diete navukla, nego je govorila: — »Nje
več nema, a zašto da ogolim ove, koje mi je Bog ostavio, radi
one, koju je k sebi uzeo i koja u raju nije ništa željna.«

Koliko je Anka nekada za velikom družbom žalila, toliko je
sad voljela, što su joj djeca sama. Prvo je diete najteže odgojiti,
ako pomoči nemaš, a poslije jedno diete pazi na drugo, pa je več
materi lakše, samo ako nije ono prvo razmazila. Njezina bi se djeca
kod kuče igrala, a kad bi do kog posla dorasla, odma bi taj posao
i učila. Njive im, livade i bašče oko kuče, pa dok to sve prodješ,
prošetao si više, več da sve selo obletiš, a opet tvoja hasna. Kud-
god prodješ po svojem, svagdje posla nadješ, pa se tako u mladim
godinama poslu priučiš.

Ma da su dvije žene u kuči: Anka i svekrva, ipak nisu imale

7i

stan izvan sela, jer bi onda svaki dan svaka sve poslove morala
raditi, nego su sve ono, što stanarica radi na stanu, one radile kod
kuče. Odbranjivale su pčele u bašči, a bašče im se u prolječe prve
zelenile. Več je onda bio pijač u selu, pa je to dosta, da koju kraj-
caru skupiš. Vidi samo, što gospoda kupuju, pa to zasadi. Zasadi
rano, da ranije prispije, jer je onda sve skuplje.

Svekar nije znao odmora, več bio najbolji težak u selu. Tri
put je orao zemlje za svoje usjeve, ugara nije ostavljao, nego pazio,
koju če hranu na koju sijati, a izvažao djubre na njive, da ne budu
jalove. Prvi je on u selu plugom okopao kukuruze, prvi je sadio
repice (krompir) za plugom, pa zagrtao i vadio, da nije ni osjetio
truda. Dost put bi mu rekli seljani: — »Valjda vračaš, dok ne pro¬
padaš«, — a on bi odgovarao:

— Dosta radim, a još više računam. Gle, — narugao bi
se on seljanina, — idemo s jeseni na vašar i vi i ja. Kod
kuče se dogovorimo svi, po što čemo dati govedče ili krme, a
kad dodjemo na vašar, ponude nam dva tri forinta manje, pa
ja prodam, a vi ne čete. Do prolječa prodam ja i sieno i branu,
koju bi na marhu potrošio. Tako sam prodao marvinče ili svinjče
u jesen, kad je skuplje, a hranu u prolječe, kad je ona u cieni. A
ti zaradi ona dva tri forinta tjeraš govedče kuči. Do prolječa ti
pojede hranu, a ti ga dadeš onda istom po što, po to. U mene
nema ugara, pa urodi što to, a u tebe zemlja prazna, a porez se
plača. Koliko vam žene zadangube, dok kukuruze zagrču, a ja oko¬
pam plugom, a one poprave. Vi žito žanjete, ja kosim, vi vršite,
kad dospijete, a ja odmah, da mi se ne razsiplje. Vi prodajete hranu
u jesen, a ja u prolječe. Ja prodam u jesen svu marhu, a na prolječe
kupim, što ču prodati do jeseni; a vi prodajete onda, kad novaca
trebate, a znate i sami, da se onda puno ne dobiva. Zato u mene
moba ne pojede, što sam za svoju kuču spremio, nego traje mrsni
smok uviek do novoga, a ja, kad treba, da mi se što uradi, po¬
godim poprieko. Dotle radim ja i sva moja kuča svoje poslove, pa
priradimo toliko, koliko treba da platimo, a nismo se utrgli, služeči
majstora ili dvoreči mobu. Pa opet bi ja poslije svim onim prija-
teljima morao pomagati, a kad proračunam dane i dangubu svoju,
ovako mi je bolje. Istina je, da su naši stari drugčije radili, ali su
živjeli na veliku imut>[ii, poreži manji bili, za namet se nije znalo,
ženskadija se manje gizdala, nerodice ne dodijavale, nego bilo hrane
i vina izobilja, a sad svega malo, a skupoča velika, pa gdje se ne
računa, ne sastavi se ni kraj s krajem. Moja sna veze zlatom i u

druga sela, a ne reda redovanja sa svekrvom; svekrvine su oči
slabije, pa če ona oko kuče i djece, a Anka da što privriedi. Mene
nije stid, kad nemam posla u kuči, voziti panjeve u vatrenku, duge
na željeznicu. To sve kuču pomaže, jer svi u kuči rade, a nikoga iz
sela ne zoverno, da s nama potroši.

Kako je svekar govorio seljanima, tako je uviek razgovarao i
u kuči sa svojima, pa i Anka, ne zna ni sama kako, privikla na
take brižne razgovore.

Na prvo prolječe iza toga gradili su oni kuču, a stvorili ju
kao iz kalupa. Kuča je bila u ključ, a široka je bila od sokaka kao
i pecara, što je na drugoj strani uzidana. Nikolaje govorio: — »Hoču
jednom unučetu kao i drugome.« — Staru kuču potisli su za pecaru i
u njoj stanovali, dok se je kuča gradila. Samo u svakoj sreči ima
i nesreče, a njih zadesila ovdje največa. Baš u to doba pogodio
svekar sedam jutara zemlje, a da odplati u tri godine. Anka vidjela,
da svekra muči taj dug, pa če svekru baš onaj dan, kad se je
temelj kuči počeo kopati:

— Kako bi bilo, da ja dadem svoje dukate za tu zemlju?

— A tvoje kčeri? — začudi se Nikola.

— I to sam več mislila. Ako ja dukate dadem za zemlju,
imaju moja mužka djeca što dieliti. A mi se možemo ovako dogo¬
voriti: Mužkima sgrade i zemlja, a djevojke čemo odievati iz kuče.
Kad se kojoj sreča javi, da se udade, prodat čemo po dvoje go¬
veda. To je onoj, koja ide iz kuče. Mi čemo to pripoviedati po
selu, pa ne če prosci bježati od naših djevojaka, a opet, koja cura
bude htjela u našu kuču, znati če, na što ide.

Nikoli bilo posve pravo i oni odmah Ankinim dukatima iz-
platiše zemlju.

Kad se je kuča dozidala do krova, pa stali gradju dizati, sruši
se nezgodno rog na krovu i pade na Nikolu, da je razbijene glave
sletio sa zida na zemlju. Četiri dana se siromah u težkim mukama
patio, ali ne preboli težke boli. Kad je bio na čas smrti, zovne
Anku i reče joj :

— Zakuni mi se, snajo, kčeri moja, da češ učiniti, što te ja
budem molio.

Anka se zakune, a on veli:

— Gle, moji su sati odbrojeni. Za koji čas ču ja od vas, a
ostavljam poslove nedogotovljene. Kuča neumazana, polja istom
pokupovana, a tvoji dukati izmienjeni. Da nismo polja kupovali, i
dukati bi ti ostali i novaca bi dosta za kuču bilo. Ja ovako bo-

73

lestan u krevetu računam, a ne mogu da sastavim novca za prozore
i vrata. Ajde, Anka, diete moje, poslušaj me. Kad umrem, sgrnut
če se ovamo mnogi i zinuti na naš zalogaj, da se za pokoj moje
duše najedu i napiju. A sad, dok si dizala krov povrh glave, nigdje
nikoga nema. Obečaj mi, da češ me sahraniti bez karmina.

— Jaoj, dado, a selo ? Svima ču biti i pripoviest i ruglo.

— A što ti je selo sada pomoglo? Gle, morali bi zaklati go-
vedče, ubiti svinjče, potrošiti akov vina i polovče rakije. A onda
se guri po zimi u sobi, gdje nema vrata ni prozora. A ako ovo na
mene ne trošiš, imaš upravo dosta, da nuždu pokriješ. Meni če biti
bolje, da se vi svaki dan molite za pokoj moje duše, več da koja
nekrštena spodoba zapjeva na mojim karminama. A ako tim novcem
namaknete prozore i vrata, kadgoddh budete otvarali ili zatvarali,
reči čete: »Ovo je nama naš dada prikazao, kad se je s nama za
uviek razstajao.«

Anka mu morala obečati, što je želio, a dva sata iza toga
sklopiše se za uviek njegove brižne oči, zatvoriše se njegova raz-
govorna usta.

Kad tko u kuči umre, odmah se izprekrivaju ogledala u kuči, da
se ne bi mrtvac ogledao, pa za svojom slikom dolazio; stavi se sat,
da ne bi i on uviek u ono doba doma došetao. Anka se ne sjeti, da
učini jedno ili drugo, nego ugasi vatru na ognjištu i reče svojima:

— Kad dada ne da, da budu karmine, i mi čemo o suhu zalo¬
gaju postiti, dok njega zemlja ne zagrne. To nek mu bude za pokoj
duše njegove.

To je, kako se je selo naselilo, valj da jedan jedini put, da
nije karmina bilo. Po selu se je dosta šaptalo, ali u oči im se nitko
narugao nije. Poslije i dosta puta seljani spomenuše, kad kome u
selu tko umre, pa zakolje za karmine, u što je očima upro, da
proda i svoju djecu zaodije, a djeca poslije i bosa i gola. Onda
seljani vele:

— Vukovi su najpametniji. Lakše je slušati, što selo šapče,
več kad djeca u kuči plaču. A koja je hasna od onolika troška?
Onaj nije pomožen, koji se najede, a jako je odmožen, tko potroši.

Useliše Vukovi u novu kuču, ali sad osjetiše, da su sami.
Pusto u kuči, pusto oko kuče, a kad se s večera dogovaraju, što
če sutra, uviek opaže najviše baš onda, da nisu svi na okupu, jer
je savjeta dosta, ali one prave odluke nema, a to su bile pokojnog
Nikole rieči.

Do godine bilo je našim samcima mnogo lakše. Izpisali se iz

74

škole Stanko i Ruža. Mala Marica išla je več drugu godinu u školu.
Za njom su bile još dvije djevojčice i najmladje mužko diete.

Kako su Vukovi bili na kraju sela, a škola bila podaleko, po-
niela bi mala Marica ručak u maramici u školu, pa kad je zima ili
veliko blato, ne bi došla kuči o podne. Kad je bilo suho, odska-
kutala bi s drugom djecom i u školu i kuči iz škole, a onda nije
nosila, da se u školi prizalogaji.

Jednoga jutra ode Marica u školu. Bilo je blato, ali se je
moglo zavaravati stazom, dok se ne dodje u selo na zidanu stažu.
Nije poniela jela u školu. Majka ju liepo opremila u košuljicu, ve-
zenu uokolo dole sitnim crvenim i plavim vezom »tišmice«, opasala
joj črni zapreg, a na glavu i oko vrata prebacila »zejtinke«. Na
nogama joj bile male pletene čarapice od šarene vune. Istom ona
u školu, ali poče lievati kisa kao iz kabla, a stade baš, kad če
učitelj pustiti djecu iz škole kuči.

Djeca odtrkaše svako svom domu, a Marica se sirota okruglo
podpregla, da ne kalja košuljicu, pa ode kuči, ma da je sklizko
bilo. Sve dobro, dok je bilo po zidanoj staži, ali kad dodje do šlji-
vika, a to noga propada u gusto blato. Kasno je bilo Marici, što
se je sad sjetila, da skine natikače s nogu. Kako ona nogu povuče
iz blata, izvuče ju bosu. Odma diete u vrisak, pa povuče i drugu
nogu, a čarape ostadoše u blatu. Diete kao diete, drugčije ne zna
da si pomogne, nego plači. Dok je ona tako vikala, dodje školsko
djače Marko Ilarkov do nje, pa joj izvadi čarape iz blata i nju
odvede kuči.

— Evo, snaša Anka, — veli on njezinoj materi. — izvukao
sam Mariču iz blata. Nemoj je psovati, nije sirota kriva. Dobro
što sam ja pošao k majci na stan, jer bi se ona sva zakaljala.

Anka darova momčiča vočem i kolačima, a kad se je on po-
slije podne prije škole sa stana vračao kuči, naidje opet k njima,
kao svojim znancima, i povede Mariču u školu.

\ iše put bi od onda naišao k njima, a jednom dodje s djevojčicom
iz svoje kuče, Evom, Maričinom paricom, papozvaše i Mariču na stan.

Prvi put pusti Anka Mariču s drugima. A nije to ni čudo.
Ilarkovi su najbogatiji u našem selu, pa ma da su to još djeca,
dobro je, ako se podju svojatati od malena.

Poslije je Marica smjela i sama k Ilarkovima. Rekla je, ide
drugi Evi, ali joj je uviek bilo milo, kad je i Marka zatekla kod
kuče. Za malo su govorila djeca u školi: »Marko je Maričin momak,
Marica je Markova djevojka.«

75

Odsad je i Kata, Markova mati, uviek naišla Vukovima, kad
je išla sa stana ili kad bi se opet na stan vračala. Nišu još matere
ugovarale za djecu, samo je bilo malima više slobode, jer kad se
prije milo gledju, smiju djeca još i milije.

Ima to još i sada kod nas, kad se djevojčice zavole, pa smisle,
da cielog djevovanja druguju, zavjere se još iz malena. Jedna drugoj
splete uzku narukvicu od šarene vune sa gombicom. To na Ivanje
jedna drugoj natakne na ruku, i onda se kaže, da su se »posejale«,
postale su seje, sestre, vjerne druge.

Tako su se prvog Ivanja Eva i Marica zavjerile. Marko dvije
godine stariji od njih, ali bi rado s njima, pa moli Mariču, da i
njemu napravi narukvicu. Kad je Marica to materi pripoviedala,
reče Anka Ruži, da naplete par narukvica za mužku ruku, pa obra-
dovaše tim Marka.

Kad je Marica prvi put iza toga došla Ilarkovima, darova i
nju svekrva prvim darom. Sveža joj četiri struke sitnog, plavog
zrnja pod vrat, a pod zrnje priveza križaru škudu.

Dosta put to bude tako, da se momak i djevojka svojataju od
malena, a ponajviše bude, kad jedna rodbina pravo drugoj ne vje-
ruje. Zato se kaparišu, daju i primaju milošče, a kad djevojka stane
djevovati, radi ona svekrvi, a svekrva joj i odielo kupuje, djevojka
pomaže momkovu rodu i u polju, a to sve zato, da se manje mie-
šaju drugi seljani, da ne bi pokvarili, što mladi i rodbina snuju.

Eva i Marica skupa rasle, a skupa poslove učile. Više je bi¬
vala Eva kod Marice, več ova kod nje, a tako su svaki nauk učile,
da se nisu stidjele djevojaka, dok su još u školu išle.

Brzo su rasle i liepo se razvijale, da je mnogo usta reklo.
Odhranjuju se dvije ljepote, kojirna če naše selo biti dično. Ili
došao tko u selo, ili one pošle u rod na god, pitat če se: čije li
su, čije li misle da budu.

A one rasle skrovito, tajno, kao jaglac i ljubica pod bielim
sniegom čekajuči svoje prolječe, pa da zadive okolinu svojom ranom
milinom.

*

* *

Kad je Anki bilo devetnaest godina iza udaje, doživi ona u
jedan dan dvije radosti: sina je oženila i kčer udala. Kčeii se jauli
prosci iz sela, a sin našao liepu i vriednu djevojku. Anka je \  eč
piije pi ogovorila i sa snajom i sa prijom (snajinom materom), a ka'
je otišla, da je izprosi, reče snaji:

76

— Bolje je, da se sporazumimo sada, več da se svadjamo po-
slije. Ti ideš u našu kuču, ali možda ne znaš, na što?

— Znam. Sve mi je Stanko govorio.

— Ti znadeš, da sam ja svoje dukate skinula, da zemlju kupim,
a ta zemlja ostaje tebi i tvom djeveru. Moje kčeri nemaju od mojih
dukata rušta. Zato dobiva svaka moja kči odpremine dvoje goveda,
kad se udaje. Je li ti pravo?

— Niti sam gdje rekla, niti ču ikada kazati, da mi je krivo.

— Čekaj. Kad se ti dovedeš k nama, onda če biti tri žene u
kuči. Mi nismo dielili novce dosada, a ni odsada ne čemo Sad se
moja Ruža udaje, ali ostaju još tri kčeri. Da ne bi ti možda poslije
rekla: »Dvije smo žene u kuči i jedna udovica. Ženama cio diel, a
udovici polak.« Znaš i sama, da ja ne mogu jednim dielom sve tri
kčeri odievati. Nego ako hočeš, da se ovako složimo. Ja i mama
smo starije. Mi ne tražimo diela, do li svakdanje odječe i obuče,
što kuča ukučanima kupuje. A ti mi ne budi snaha ili žena, kao i
ja, nego moje diete, kao i moje kčeri, pa štogod budemo kupovali
njima, kupovat čemo i tebi. Je li ti pravo?

— Pa ja nišam nikada ni mislila, da bi mi moglo biti kod
vas krivo.

— I ne če ti biti, ali je bolje, da znaš, na što ideš, da ne bi
poslije bilo prigovora: »Da sam to znala, ne bi lomila vrata.« A
ovako znadeš, da če moje kčeri jedna za drugom djevovati, pa
koliko trošim na onu, koja djevuje, toliko češ i ti dobivati. A kad
one iz kuče, onda je tvoja i kuča i sve u kuči.

Makar da je svakoj sestri u kuči žao, kad se starija sestra
udaje, jer se mora s njome razstati, ipak joj je milo, što je odsad
njezina sloboda. Odsad se novi i opremlja po volji, a dosad, dok
je i starija djevovala, morala je paziti, kako če.

Tako je i Marica u Ružinim svatovima bila prvi put u velikoj
svili, samo ju je navukla istom poslije podne, kad se je za bratove
svatove spremila, jer sestra dvori u sestrinim svatovima. Tko nije
vidio, kad se dvoji svatovi u kuči slave, da jedna ide iz kuče, a
druga se u kuču dovodi, mislio bi: čudna li meteža u kuči, osobito,
jer se znade, da se svatovi nikada sastati ne smiju, a opet, da se
niš ta ne škrati, nego treba, da je sve podpuno.

Taj dan, kad su svatovi bili, doveze se rano u jutro stari svat
sa čaušom, da oblače mladu. Kod nje več čekala djeveruša. Mlada
se obukla na ponjavcu kičeniku u velikoj sobi, a onda sjede čauš,
kočijaš i stari svat na kola, skupi, što je još ostalo djevojkinih

77

stvari i odveze u momkov dom. O ranoj miši poslaše kola sa čau-
šom po mladu i djeverušu. Ruža sjede sa djeverušom u zakošak, a
čauš do kočijaša i odoše u crkvu kroz one sokake, gdje su znali,
da se ne če sukobiti sa mužkim svatovima, što dolaze po Stanka,
da ga vode na vjenčanje.

Jedva oni odoše, dodju Stankovi svatovi, njegov kum i stari
svat, čauš i prva rodbina, i odvedoše ga pješice u crkvu, gdje ga
je pred crkvom dočekala djevojka s djeverušom, a Ruža opet če-
kala sa svojom djeverušom svoga mladoženju.

Poslije vjenčanja odveze se opet svaka mlada sa svojom dje¬
verušom svojoj kuči, a i svaki mladoženja vrati se sa mužkim
svatovima u svoj dom.

Oko pola desetog sata izadje u kučni triem Marica sa svojim
paricama, djevojčicama iz bližnjih kuča u triem pred kučom, a bile
su sve u svakdanjem ruhu i pokrite glave. Odpjevaše mu onu:

Odpremljaj se, mladi vojno,

Djevojka je daleko,

Preko gore zelene,

Preko vode studene.

A onda se odvezoše svati sve kola za kolima sa Stankom po
njegovu mladu. Ondje če ostati u podne na užini kod djevojke, a
po podne oko pet sati eto ih natrag s mladom.

Sad ostade Ruža sa djeverušom kod kuče, da čeka svog mla¬
doženju sa njegovim svatima.

Ružine druge, koje su pozvane, da kite svatove, podolaziše u
težkoj svili i zlatu, da prikičuju cvieče za svate. Odmah ih podvo-
riše ručkom, jer o užini ne mogu one jesti, kad moraju oko stola
dvoriti i uzovnicima pjevati.

Dok su djevojke ručale, spremila se je Marica u ruho, u kom
djevojka u kuči dvori. Bila je to uzduž vitana materina košulja sa
tankim plave svile zapregom i plavom maramicom sa razkosanim
rojticama.

Oko jedanaest sati do veze se Ružin mladoženja sa mužkim
svatima, a kad su svati poplačali, što moraju, sjedoše za užinu.

Za užinom iznenadiše se svati, kad je Anka nazdravila zetu.
Stavila času vina pred zeta, a kad ju je kum izkapio, zasja u čaši
pet velikih dukata. Anka reče: — »Ako me Bog poživi, tako ču
svakom zetu učiniti, da popravim, što sam svoje materinstvo u kuču
dala, da snaje uživaju.«

I Ankina mati nazdravila kao baka svom zetu velikim dukatom.

78

U Ruže bila samo dva velika dukata pod vratom, što joj je
svekrva prikazala, kad su veliki gosti bili, a djevojke joj odmah
uvezaše i ove dukate, što je sad dobila, pa se odmah zasija lice
uz novo zlato pod vratom.

Poslije tri sata dovezoše se reduše iz kuče Ružina momka i
šuteči poigraše kolo u sobi, a onda opet kao striele odletiše iz sobe,
pa na kolima u momkov dom.

To je bio Ruži znak, da se s rodom dieli.

Blagosloviše roditelji nju i mladoženju, a ona sjede u kola
s djeverušom za kočijaševa ledja. Uz kočijaša je sjedio čauš, a
mladoženja s kumom u zakošku.

Marica sa djevojkama, koje su kitile svatove, odprati Ružu do
razkrižja. Ondje se izljubiše s Ružom i odoše opet natrag. Kad su
došle kuči, več je Anka sa redušama spremila sobu, da dočeka
Stanka i snaju Femu. Djevojke se ovdje oprostiše s kučom, u koju
su dosad dolazile samo radi Ruže, jer su s njom drugovale, i odoše
svaka svojoj kuči. Reduše sjedoše na kola i odletiše po Stanka, da
ga sa snašom požure u njezin novi dom.

Marica se brže opremi u veliku svilu, plavu maramu sa bielim
granama i crven zapreg sa bielim cviečem. Košulja je bila kruta sa
četiri kupovna umeta. Odveze se sa jednom rodjakinjom k Stanku
i snaji, da se s njima svečano kuči povrati.

Dovedoše Femu u nove dvore, a Anka reče milo, poljubivši
svoju snaju:

- Samo su mi jedan sat dvori pusti bili. Sad mi je opet srce
puno, kad mi je moja Fema mjesto Ruže u dvoru.

Fema je još sladje ovu ljubav uzvratila. Kad je ona sjedila na
postelji za vratima, dok su svati za stolom večerali, reče Marici:

— Seko, mama je puno potrošila. Govore mi, kako je zetu
nazdravila, a i ova dva dukata pod mojim vratom njezin je dar.
Odsada ne čemo tako, nego, kad kupuje pamuk tebi, nek kupi i
meni, a kad na tvoju svilu troši, nek ti namakne dukate za ono,
što je mislila da meni dade. Mi možemo bilježiti, koliko ostaje mog
novca u kuči, a namirit čete mi onda, kad i u tebe pet zlatnih
ogledalaca zasja pod vratom. Pa ako to ne bude prije, več što se
ti udadeš, bit če mi poslije tebe, dok moje male zaovice prispiju,
da djevuju. Ipak se to u slogi sve lako namiri. Znat če se uviek,
što je čije, ali i to se zna, komu treba da bude prije.

Fema što reče, to ne poreče, a Anka ne požali, što je tu
snaju dovela u svoje dvore.

79

Mnogo put bi se zabunila Anka, pa vičuči snaju, viknula:
»Ružo«, mjesto »Femo«, a onda bi se izgovarala:

— Nije to, srce moje, zato, što mislim na Ružu, nego stoga,
što te ne mogu od rodjenog da razaznajem. Zato te i vičem imenom,
koje je prije tebe punilo o ve dvore.

A koliko put ju je znala poljubiti kao svoje rodjeno, šapčuči
one običajne rieči, koje ipak svekrve riedko govore:

— Kao da sam te, Femo, porodila, tako si mi, željo, ugodila.

* %

Ruža se nije dugo u materinim dukatima dičila, nego ih je
dala na kamate, a govorila je: — Kad sam bez njih djevovala,
mogu i mladovati. Ipak se to zna, koliko imam. — Nosila je samo
svekrvine dukate. Kad je Marici nastala šestnaesta godina, namakli
su i njoj tri velika dukata, a dva če pred svatove, pa što joj onda
volja s njima. Nije. velika šteta, ako se dukat i pet godina nosi.
Dukati su i poslije gotovi novci. Anka je samo govorila to, da onaj
ne radi pravo, koji više dukate ne nosi, a čuva ih u sanduku za
svoj pomladak, mjesto da kupi zemlje i marhe, pa dok djeca dospiju
da dukate noše, mogu od samih kamata onoliko namaknuti, koliko
dukati vriede. To je dvostruka hasna.

Ipak je takih žena malo. Osim Anke je to učinila samo Eva
Kurjakovič, kad se je več od Darkovih u Kurjakoviča kuču udala,
da je skinula trinaest velikih dukata i sve male i dala na kamate,
a samo nosila tri velika, što joj je svekrva darovala.

Dogodi se, da to učine žene, koje noše dva tri dukata pod
vratom, ali velike dukatarke se riedko odvaže, a baš kod njih
mnogi novci propadaju.

Te zime, kad je Marici več bilo blizu šestnaest godina, nosila
je ona svilu i zlato kao prva djevojka, a u crkvi je klečala na
prvom mjestu, kao prva pjevačica.

To je bilo odmah poslije »tri kralja«, kad se je prva pjevačica
udala. Onda je Marica prvo mjesto u crkvi dobila, a sa Darkovima
se svojatala, kao da je več njihova. Još se je čekalo jeseni, da
Marku prispiju godine, pa da ga žene.

U našem se selu poklade slave svečanije, več u svem okolišu.
Ono nedjelju dana prije čiste sriede nitko nista ne radi, nego samo
gledje, kako mladež prolieče selom. A mladež se po tri puta na
dan u drugo ruho oblači.

Na vrtičevu sri.edu u jutro spremale se u Maričinoj sobici

8o

Marica i Eva. One če kao »Posavke« u veselu družbu. Uplele su
velike sitne pletenice, a pribole ih kao tanke široke ploče na tje-
menu dosta povisoko, da im ne smetaju u zatiljku. U Marice je
smedja kosa, a u Eve črna. U Marice veliko plavo oko i bielo lice,
prekriveno žarkim rumenilom, u Eve tamno oko, mrko lice, a pro-
bija ga lako rumenilo. Pod pletenicom nakitile su kosu s jedne i
druge strane bielim driemavcem, da se cvieče nije vidjelo ni s lica,
ni s ledja, nego samo kad si djevojku pogledao sa strane. Pooblačile
materine šlingane roklje, žute svile zapregove i marame, pa odoše
u kuču, gdje je bio skup. Odande zaredaše seoskim sokacima.

U kojugod kuču dodju, nude ih jelom i pilom, a one malo
poigraju u sobi oko stola, zapjevaju koju pjesmicu, pa opet dalje
u drugu kuču. Na svakom razkrižju u selu opet kolo igra. Bude
takih harem pet velikih družba, osim ako se još i djeca slože, pa
i oni u nekoliko četica selom prodju.

Oko dva sata po podne dodje ta vesela četa, u kojoj je Ma¬
rica sa Evom bila, u kuču našeg mladog lugara Dretviča. On je
bio još neženja. Taj dan ga pohodio njegov šumar, mlad, liep čovjek.
Zaradi šumara pozvao Dretvič još dva tri seoska gospodina na
ručak, da bude u kuči življe.

Kako stupiše djevojke u sobu, uzkomešala se seoska gospoda i
mladi šumar. Obično se najradje gledje u one, koje su se pozavijale kao
nove mlade. Običaj je, da »nova mlada« poslije svatova ljubi, kog skobi,
a ova ponapita gospoda napastuju o ve »nove mlade«, da ih i one ljube.
Gdjekoja obiestna djevojka zbilja grlila i ljubila, a gospoda ju dari-
vaju, kao da je zaista udata. Sumaru se svidjela Marica, pa če njoj:

— A ti češ, seko, mene!

Ona se nasmija

— Nišam ja nova mlada. Ja sam djevojka.

— E onda ču ja tebe!

Šumar reče, skoči i u oka tren poljubi djevojku.

Marica odmah pobježe iz sobe s Evom na sokak, da dočeka
družbu. A kad druge djevojke iz dvora, več se je pjevala pjesma:

U gospode črni brci,

Ustne im se žare,

Obljubiše naše cure,

A momci ne mare.

Sad prisjede Marici i oprema i pokladno veselje. Ona ode
s Evom Markovoj materi, da joj se potuži, jer se je bojala i nje i
Marka, ako to prije od kog drugog čuju.

8i

Dodjoše kuči, nadjoše Katu, Markovu majku u njenom kučaru.

A što vi tako rano kuči? — začudi se Kata.

Marica odma zajeca, a Eva izpripovieda, što je bilo.

Miesto da ih svekrva utješi, reče Marici:

A koji te je djavo nosio med gospodu?

Pa nišam ja znala, što me čeka. To je bilo iznenada.

— A ovo sad? — naruga se Kata. — Valjda si došla, da po¬
ljubiš Marka, nek vidi, kako su usta sladka iza gospode.

Kata ode iz kučara u kuču, a djevojke ostadoše same. Onda
šaptne Eva Marici:

— Seko, dva tri puta sam več čula, a vjerovala nišam, niti
sam mogla da ti kažem, jer bi me lako okrivila, da laži prenašam.
Znaš ti, da snaša Kata u zadnje doba mnogo spominje Ljubiču
Blaškovu, hvali joj ruho i dukate. Da nije ona možda ovaj dan
čekala, da te se lakše otrese ?

Marica nista ne odgovori, samo se je zaječala od boli i stida.

Kata se vrati u kučar. Porugljivo če djevojci:

— A što me zavaravaš suzama? Idi mi, molim te, s očiju,
gospojice!

Marica ode, a Eva ju izprati upravo kuči, da se ondje razpreme.

Kad djevojka ostavi momka, nije to momku sramota. Samo
ako je momak na oko, eto ti odma njegovo) materi ponuda od
novih snaja. Uplete se to mnogi, ne bi li ga primamio za koga
svoga. Ali kad momak ostavi djevojku, zakuha se zlo veliko. Dje¬
vojka je sramotna, pa ma joj bolji momak zabavio, jer se onda
spominju njezine mane, pa joj se sreča i za poslije gubi. Opet ima
koga, tko bi htio kog svoga za tog momka, pa kude prijašnju dje¬
vojku, samo da se momak ne bi opet k njoj povratio. Neki lete, pa
hvale svoje, drugi opet kude taku novu nametnicu, jer žele momka
sebi. Bude to, da rodbina ostavljene djevojke kudi momka, da ga
druga ne preotme, a poslije, ako se izmiri momak s djevojkom, sve
se to potvori na drugoga, samo su oni pravi, koji su se izmirili.

Marica i Anka su šutjele. Samo, kad je svekrva poručila, da
im prašta milošče, rekle su one:

— Ni mi od nje nista ne tražimo.

Marko se čudio, što tako mirno odgovaraju, a kako je zlo
počelo u kuči i govorilo se, da ne če roditelji Mariču, nije se ni
on s prva djevojki javljao.

Kad mu dosadili u kuči ženski razgovori, zamoli on. Eyu, da
ga do Marice odvede. Eva jedva dočekala. Dodjoše oni jedne ve-

6

Spomen-cvieče.

82

čeri za pomrčine pred Maričinu kuču. Eva udje unutra i reče Marici,
da ju Marko traii, nek izadje napolje.

Marica odgovori glasno, a on bio pod prozorom, pa čuo:

— Ni dosad se nismo kradom sastajali. Kad on ne smije onako,
kao prije, ja ovako ne ču.

Čim Marko čuo te rieči, ode zapjevavši, da ona čuje u sobi:

Svadismo se ja i moja draga,

Svadismo se, ne demo se mirit.

Sad du tražit, s kim du bolje živit

Marica je plakala u potaji, a pred svietom je bila vedra, koliko
je mogla, samo da zataji, kako joj je na srcu.

Ni ona ni mati nisu pustile, da im tko spominje Marka i nje¬
gove. Kad bi tko došao, da što o njemu kaže. počele su one go¬
voriti ono, što tom prijatelju nije milo, pa se znanac skupio, a po-
slije nije dolazio, da tako šta pita.

Jednom dodje k njima prija Dalmatinka, što se je prije deset
godina u selo doselila. Muž joj je umro prije dvije godine, a ona
tako nosila torbu od kuče do kuče, da prehrani sebe i svoje četvero
djece. Anka joj uviek rado udielila, ali kad ova podje sad da žali
Mariču zbog hude sreče njezine, reče joj Anka:

-— Čuješ, Petro! Ako si došla radi zalogaja, dobila si, pa idi.
Ako li si došla, da mutiš, smutit če ti se u našem dvoru, da češ
ga uviek iz daleka obilaziti.

— Ta nemoj, sestro moja. Ja samo dodjoh, da savjetujem.
Pomoči i tako ne mogu.

— A vidiš, Petro, ti bi trebala više savjeta, — spomenut če
joj Anka ono, što Petra ne voli da čuje. — Gle, obilaziš tudje pra¬
gove, a kako bi dična bila, da se ne moraš tudjim zalogajem hraniti.

— Djeca mi priraščuju, dušo, treba zalogajak, treba odječa i
obuča. A sa ovih deset prsta ne pomogosmo se nas petero.

— Ne pomogoste se, jer ne čete. Tvoje je najstarije diete u
dvanaestoj godini, a najmladje u sedmoj. Da nemaš drugog posla,
donesi im iz sela perja, da čijaju. Slaba je to nadnica, ali češ lakše
i zalogaj izprositi, kad se vidi, da se trudiš. Gle i ti si mogla pod-
pregnuti krilo, pa u pregači češljati vunu. To se može i hodajuči
raditi. Eto, ljeto je blizu, bit če i žetve. Ti idi, pa žanji s kim, a
djecu pošalji, neka pabirče klasje. Njihova su ledja mlada. Lako se
sagiblju, pa bi ti nakupili, da imaš zimi spomena, da je ljeto bilo.
Tako ih možeš poslati u kukuruz i krumpir, da pabirče. Ali tvoje

83

prvo dvoje djece moglo bi i nadničiti, gdje se kukuruzi beru, gdje
se repice vade, gdje se šljive kupe, pa eto zaslužbe. Daje po deset
novčiča na dan, nakupilo bi se što to. — Mrzi te zorom uraniti, a
gle, mi se zovemo, da dobro živimo, pa nam nije mrzko šiške ku¬
piti. Zasluži se i tu koja forinta. A koliko bi ti uz tvoje četvero
djece zaslužila? Zar se tim naši stanari najviše ne pomažu? Žarne
bi tvoja djeca mogla ljeti u večim kučama čahurice skidati s voča,
zar ne bi i najmanje moglo pomoči u brdo žice uvadjati? Kad si
ponudila komu svoje diete, da tjera konje u vršaju, kad li, da iz-
grče žito izpod vjetrenjače? Jest, slabe su to nadnice, ali da samo
kruha zasluži, mogla bi poslije s vedrim licem poslati diete, da za¬
logaj zaišče. Uviek se u svakoj boljoj kuči nadje i za sirotu posla,
samo ako sirota ne bježi od posla. Tako bi se djeca poslu priučila,
pa bi poslije svako sebe hraniti moglo. Gle, kči je tvoja u desetoj
godini, a sramota je vidjeti, da joj ni zakrpe na košulji nisu pod-
pune. A zašto je ne dadeš kojoj našoj ženi za dadilju, pa da za-
moliš tu zenu, da uviek dade tvojoj kčeri posla. Za tri, četiri go-
dine odievala bi se sama. Tako da šalješ i mužke redom u kuče,
samo da se hrane i poslu uče, kaki bi to poslije nadničari bili. Onda
ne bi bilo gladovanja. Gle, tvoj pokojni namaknuo ti je kučicu i pol
jutra zemlje oko kuče. A tebi sva hasna, što prodaš svake godine
travu sa te zemlje, mjesto da svaki zakutak posadiš. U selu se svake
subote na pijači povrče prodaje, a ti prolaziš, pa se čudiš. Ne znaš,
ni kako to raste.

Petra uzdahne :

■— E pa i ne znam. A tko če sirotu naučiti?

— Svatko. A tko je mene naučio? Zašto ne ideš u koju go-
spodsku kuču s prolječa, pa se ne ponudiš na nadnicu u bašči ?
Ovdje gledji, kako se što radi, a kad dodješ kuči, radi isto tako.
Uviek sadi, što prije prispije. Manje trudiš, a više zaslužiš. A ovako
ti zemlja neobradjena, djeca neumita i nečešljana, a ti nepostidna,
da ideš smetati i ondje, gdje su te dobro primali.

Petra se skupila, pa ode kuči, a više nije zavirila Vukovima,
jer joj je nemilo bilo, kad joj spominju, da radi.

Kod nas je god na Antunovo. Onda se djevojke nove u skupo
ruho, jer dolaze i sa strana svekrve, da vide, bi li koja i spram
njih bila.

Eva i Marica su se uviek jednako novile. Sad su imale črne
dugačke suknje sa crnjim cvjetičima, zlatom vezene pojase po pla\ om
atlasu, plave atlaške marame, vezene zlatom preko papiia, a taki

S 4

isti široki zlatni vez po plavom atlasu prisile su na tanke široke
rukave. Za pletenicom im bio sa svake strane po stručak biele
vijojlice i crvene verbene. U Eve je bilo pod vratom četrnaest ve¬
likih dukata, a Marica je vezala samo pet. Poprsje im bilo bielo
zlatom vezeno.

Šetale su poslije podne po vašaru i skobe Marka, gdje s
Ljubicom šeče, a drže se za ruku. Marko bio plavokos, visok, jak
mladič jasnih sivih očiju, a pod nosom mu tek nikli gusti plavi br¬
čici. Ljubica je tanka kao šibka, odugoljasta, blieda, mila obličja,
tamne kose i očiju. Nosila je devetnaest velikih dukata i šest struka
malih. Odielo joj je u šest redova uzduž zlatom vezeno, a črne svile
zapreg i marama sva obložena zlatom. Išla je ponosno, jer šeče s
najboljim momkom. Kad je skobila Mariču s Evom, podpuči se za
Maricom.

Eva šaptne Marici, što Ljubica čini.

Marica reče:

— Nek se ruga, sebi se ruga. On ipak mene bolje voli, več nju.

To su bile jedine njezine rieči o njemu, odkako joj je ono pod
prozor dolazio.

A u svojoj sobici znala je cieli sat sjediti pred razpelom:

— Isuse, u tebe se uzdam do zadnjeg dana. Spasi me, Spasi-
telju, da mi mladi život ne gine.

I uza sve svoje boli tješila se je, uzdajuči se čvrsto, da če joj
se Bog smilovati.

Nekoliko dana iza toga bila je krizma u selu. U nedjelju prije
krizme sastane se Marica sa lugarom Dretvičem. Ovaj znao sve,
što Ilarkovi snuju, pa upita djevojku:

— Kako ti je, Marice, na srcu?

Djevojka ga pogleda. Reče:

— A što pitate? Ako ste trpjeli, znate i sami; ako niste, ne
bi mi vjerovali, da vam kažem, kako mi je.

— Znam ja, da ti je težko. Nego ja te samo pitam, hočeš li
moči poči za drugoga, kad si njega tako voljela?

— Moram. Da što ču?

— A ja sam te baš zato zaustavio. U mojoj je sobi početak
tvoje nesreče. Ja znam, da nisi kriva, ja sam sve na svoje oči gle-
dao. Ajde, da zatvoriš usta svietu, nek ti se ne rugaju gorji od
tebe. Podji za me.

— Nikada, — reče djevojka mirno. — Vi znate, da volim njega,
znali bi, da za vas ne marim. A to bi meni trovalo život. Idem za.

85

onoga, tko ne zna za njega. Zaboraviti ga ne ču, ali ču preboljeti
lakše.

Kad su se razstajali, sjeti se djevojka:

— Gospodine, ako ste mi prijatelj, molila bih vas nešto.

— Zapoviedaj.

Pošaljite prosce k meni, a ja ču vam poručiti, da ne ču.
M ozda če se Ilarkovi umekšati, kad čuju, da me bolji traže.

— To opet ne ču ja.

— Ali ako se sklonete, pa mi se smilujete . . . gospodine,
možda čete ipak moči.

Dretvič slegne ramenima.

— Mislit ču, promislit ču, ako se sklonem, znati češ i sama.

— Skoro ?

— Možda i o krizmi.

Kako li je Marica željno taj dan čekala, prem je to bilo iste
nedjelje. Ali kad se čekaju dani, broje se i sati, a više put su ti
sati dugi, predugi.

tj:

* *

Nad mojim selom plavilo se nebo, a iza sela iznad šuma ru¬
menila se zora. Na zvoniku nam izbijao treči sat, a glas sa zvonika
gubio se vedrinom tamo k šumama, da zoru požuri, da ne sustav-
Ijiva svanutka, da privede jarko na vedrinu, a ona da se sklone za
bliedjanu nebesku koprenu, ne bi li do sutra iznova izvela nebeško
čedo, da se vedrinom prošeče, da obasjava velikog biskupa usred
njegova puka. Zazvonio pozdrav na zvoniku nebeskoj kraljici, jasno
odzvanja glas zvona nad seoskim blagim mirom, nad razbudjenim
vjernim pukom, koji danas skrušenije sklapa ruke, koji srdačnije
šalje molitve pred priestol nebeške kraljice, da ih ona prikaže Onom,
koji nebom i zemljom vlada, a za onoga, kojemu se danas u našem
okolišu nebo i zemlja raduje, da zamoli od otca i sina svoga sinu
hrvatske zemlje, otcu hrvatskog naroda i godina mnogo i zdravlja
izobila i blaga pokoja u oba života.

Kao da je lak glasak zvona iz našeg zvonika popračivao du-
bok glas iz daljine. Ma da smo podaleko od Djakova, ma da i de¬
seti dio mojih seljana nije vidio Djakova ni liepe crkve biskupove,
ipak je toga jutra mnoga duša o divnom hramu snivala, mnogo uho
culo glas sa zvonika, mnoge se ruke sklapale na molitvu za biskupa,
za dug život, zdravlje i sreču dobrotvora svoga.

Marica se u svom kučaru stala razbudjivati, ali pred njom za-

86

lebdiše mile slike, zaokruži ju lak san baš tako zoii u piozorje,
kao da i ona vidi zoru, gdje se rumena žari, kao da več najdalji
trači sunca pozlačuju rumenilo zore, kao da se zviezde gube pred
vladarom dana, kao da če i zora opet u svoju skrovitu potaju; sve
to djevojka vidi, ali joj se oko k zapadu kreče. Ondje ne vidiš kraja
daljini, a kraj svem kraju je laka magla, što no lebdi med vedrinom
i zelenilom. I približuje se laka magla, i jasniji je zeleni sag i bolje
oči vedrinu razaznaju. Nad maglom neki veličajni dvori, (.udno
djevojki srce zakuca: — O Bože, to je valjda tvoja kuča. — I prikri
djevojka rukom oči. Ne usudjuje se, da gledje nebeških milina, ali
se sjeti, da se sunašce iza nje sa iztoka budi. Kad ona opet sa očiju
ruku, al pred njom divna biskupova crkva, žari se sunčanim oba-
sjana sjajem. I na crkvi se otvoriše vrata, a stupa biela svečana
povorka, sve narod silan, pa mišnici mnogi, a za njima svima biskup
u odielu, što trepti ranim suncem obasjano. Kreče se narod, pro-
laze mišnici, za njima biskup. Al u to eto množtva uz Mariču.
Sve narod iz ovoga sela. Svi klekli, da ih biskup blagoslovi. Kad
bilo, da če kraj Marice proči, prignu se ona, pa mu skut poljubi
haljine svete. Tek što se rukom haljine dotakla, sustaviše ju dva
angjela božja. Rekoše joj: »Ništa nemoj dalje. Rukom si dotakla, i
i to je dosta pomoči od Boga.« — Djevojka se obazrije za glasom,
ali angjeli več lebdili nad pukom, vračajuči se u nebeške dvore,
dok se ne izgubiše u vedrini. Nestade angjela, a oko Marice prazno.
Nigdje ni žive duše. Kao prestrašena opet se obazre, ali uz nju
bio Marko.

— Marko! — vrisne djevojka, a netko joj se dotakne čela.

Ti si to, majko! — probudi se Marica, — Vidjela sam biskupa i
mnogo misnika u snu.

Anka uzdahne:

— Mnogo misnika, mnogo neprijatelja, a što veči misnik, to
veči zlotvor.

— Majko, ali dva mi angjela rekoše, što učiniti moram, da mi
se sreča vrati.

— San je laža, samo Bog istina.

— I nije bio san, to je prikazanje božje, a ja ču učiniti, kako
mi se je reklo. Eno učim u nauku krščanskom, gdje angjel veli sv.
Josipu: idi u Egipat. I on odmah ide. A meni rekoše: to ti je sreča,
i ja se nadam sreči od Boga.

Ne znamo mi seljani ni dočekati velikoga čovjeka, kako to
dolikuje. Što učinimo, to je, da se spremimo u najbolje ruho, svi

87

pred njega izadjemo, izkitimo sokake zelenilom, kuče i tarabe ša-
renim ponjavcima, na medju pošaljemo momke na konjima. To je
sve, što se vidi, a što se osječa kad se biskup izčekiva, dočika i
odpremlja, opisati se ne može.

Taj dan, odmah poslije podne več vrvilo sokacima množtvo
naroda. Na posavsku medju odoše seoska gospoda i ljudi iz boljih
kuča, da dočekaju poglavare i doprate biskupa u naše selo. Do če-
trdeset koje momaka, kaje mladih ljudi izjašilo na hitrim konjicima,
a mjesto sedla pod svakim 'bio šareni ponjavac na konju. Djevojke
čekale u selu pred župnim dvorom, prem se je znalo, da puna dva
sata još ne če biskup doči. Sve su djevojke bile najednako odjevene
u svečano krizmeno odielo.

Iz družbe djevojaka odbi se djevojka Marica i ode na groblje.
Kod nas je groblje u selu, pa djevojki nije bilo daleko onamo. Od-
vinu se lako, kao kad kraljica svoje družtvo ostavlja. Na visokom,
vitkom, stasitom njenom tielu skladno se širila duga košulja sniežne
boje, prutana uzduž u pet prutaka crvenim pozlatinskim vezom. Ko¬
šulja joj je i na ledjima vezena u tri reda, a to joj je njezino vitko
tielo još izpravnijim prizazivalo. Oko vrata joj črna atlaška mara-
mica, spojena na prsima staklenim brošom, u kojem je bila bisku-
pova slika. Krajeve marame zatakla je upravo pod strukom za tka-
nicu. Pred njom se zlatila suknena pregača, bogato iztkana žutom
srmom. Za pletenicom joj sa svake Strane po listak muškatla i
srebrni bieli leptir. Piavo joj oko blago gledje, a tugaljivo je i
puno pouzdanja.

Marica dodje na groblje.

Da nisi nikada bio na našem groblju, a da ti nitko nije rekao,
što je na njemu, iznenadio bi se vrlo, čim stupiš na vrata. Tu je,
kako dodješ na kapiju, odma na desno uz plot četvrti grob od vrata,
u koji je 1884. godine pokopano tielo mlade žene Eve Trbljanič,
Pod križem joj je majka usadila bus pitoma nevena. Neven bi sam
prikrio za tri godine cieli grob, ali čuda, ovaj se neven ne širi, a
na tom grobu, več eto je šestnaest godina, još nije ni travka izrasla.
Onda, kad je to Marica pošla na groblje, več je sviet znao za taj
grob. Za dvije tri godine opazilo se je, da je grob drugčiji, a sad,
kako su več stari grobovi u okolo, kosi se trava po njima, a ovaj
vam je grob takav, kao da je prije nedjelju dana zagrnut. Niti se
je slego, niti ostario, nego je gledati, kao da ga je nagla kiša za-
plavila, a u okolo groba je podrug pedlja široka staža, kao da tko
bosom nogom stažu gazi. Da groblje nije u selu, da taj grob nije

88

do ograde ukraj druma, moglo bi se reči, da tko slobodan ide, pa
grob timari, ali je prije četiri godine sam kapelan razkopao štapom
svu zemlju na grobu, kad je vlaga bila, ne bi li se u onako raz-
kopanoj zemlji travica uvriežila, a opet grob osta, kakav je i bio.
Seljani ne znaju nista zla o pokojnoj Evi, njezini ju pastorci liepo
spominju, njezina majka plače, što joj je ostao znak na grobu, a
poslije Eve sahranila je drugu kčer, pa joj ne može groba da očisti,
a kod Eve još nije travke izčupala, pa ipak selo grob taj ne po¬
stiva. Vele, da joj je grom u grob udario, prem nitko nije vidio.
Ali za šestnaest godina i na zidu trava nikne, ako je miešano
zemljom i vlagom, a ovdje gola zemlja.

Marica nije marila za gatanje svieta. Sjetila se svoga sna u
zoru, vidi na grobu ovdje neki božji znak, i kako predje, pridje
grobu i klekne na golu zemlju.

Molila se Bogu skrušeno, da joj pomogne, ili da joj dade znak,
kao što je znamenovao ovaj grob, da znade, zašto stradava, pa ako
je kriva i zato zemaljsku sreču gubi, bar da joj javi, čime grieši,
da joj duša ne propadne, kad u svietu sreče nema.

Ukraj groblja prolazio sviet. Starija neka žena spazila Mariču,
pa kad djevojka izadje iz groblja, reče joj:

■— Marice, dušo, zar i ti vračaš ?

— Ne, strinka. Ja sam se samo Bogu molila.

Marica to mirno izrekla i ode opet u selo medju djevojke.

Oko pet sati zagruvaše topovi, mladja i starija srca zaku-
caše živo.

— Evo ga! Evo biskupa! — govore i pogledju k Posavini.

Doveze se visoki gost u selo. Klečeči na koljenima prima narod
uzduž sela blagoslov svoga vrhovnoga pastira, klečeči propustiše
mu djevojke kočiju u župno dvorište, a onda se djevojke uputiše do
crkve, da ga ondje dočekaju, a drugi če narod s njime u blagoslovu.

Za koji čas izadje biskup u svečanom crkvenom ruhu pod
plaštom i mitrom. Seoski mladiči u vezenom ruhu podigoše crkveno
nebo nad njim. Za biskupom i svečenicima pjevaju školska djeca,
a narod se gomila za ovom malenom četom.

Kad biskup na crkvena vrata, zaori od svetišta crkve pjevanje:

•»Evo misnik veliki, koji je u dnevim svojima ugodio Bogu!«

Pjesma se pjeva, a vrhovni pastir ulazi u crkvu veličajan, do¬
stojanstven, tielom izpravan, licem mladolik, rumen, vedar, blago
nasmijan.

Stupa u crkvu, a pjesma ga kreče, što ju sedamdeset djevo-
jačkih grla složno pjeva. Razmiču se djevojke, da može biskup sa
svečenstvom u svetište, a kad koraknu na podsjek pri ulazu u sve-
tište, a to je Maričino mjesto, taknu mu se djevojka haljine, a po¬
gleda svetom žrtveniku.

Taj pogled bio je sveta molitva.

U večer pjevala djeca biskupu pod prozorom dvije pjesme:
»Liepa naša domovina« i »Ljubimo te, naša diko«, a poslije njih
Marica s djevojkama onu starinsku podulju pjesmu:

Liepo ti je stati, pa gledati,

Kad gospoda sjednu večerati:

Sokol im se po siniji šeče . . .

I pjeva pjesmu, a na svoj jad misli i moli Boga; uzda se u
njega i čeka sutrašnji dan.

Sutradan poslije svete potvrde, kad su prvi ljudi iz sela bili
pred biskupom, da mu se poklone, pohvalio je visoki gost Marijana,
Maričina otca, spominjuči seljanima, da im može uzor biti čovjek,
koji se je na malenu imutku velikim trudom otimao, da je sad opet
med prvima u selu.

Marijan mu je smjerno odgovorio, da mu je pokojni otac često
spominjao, kako je biskup negda i njega upučivao, i da su ga u
najtežjem poslu baš biskupove otčinske rieči kriepile.

Kad su gosti sjedili za stolom, čula se pjesma pod prozorom,
a to su pjevale djevojke, kraljice, slaveči narodni običaj »kraljica« :

Evo mi dodjosmo pred najbolje dvore,

Pred najbolje dvore, pred najbogatije . . .

Prve med kraljicama bile su Marica i Eva u odielu od Antu-
nova, samo su mjesto črnih obukle plave štampane suknje i imale
na glavama mužke šešire, obložene dukatima, a izkičene čapljinim
perjem.

Kad je biskup došao k prozoru, da se djevojkama zahvali,
uslobodi se Marijan, koji je bio s nekim odličnijim seljanima k žup¬
niku pozvan na čast. Pridje biskupu i pokaza svoju kčer s pro-
zora. Reče:

— Oprostite, Preuzvišeni, ovo je moja.

A biskup ju pohvali s prozora, rekavši otcu:

— Medju svima je najljepša, a po otcu sudeči bit če joj i
srce plemenito. Čista, čedna i umiljata usrečit če i muza i sav

9 o

njegov rod. [a blagoslivljem nju i roditelje, a blagoslivljem i onu
sretnu kuču, u koju se ona bude udala.

Narod hvata svaku biskupovu rieč, a ovdje su s vi pod pro-
zorom i svako slovo razumjeli.

Markova mati stojala pod prozorom blizu biskupa. U čas joj
se razkajalo srce, a opet joj se u oka tren razblaži duša. Kad biskup
ode s prozora, a kraljice dovršile svoju igru, koraknu ona da če
k Marici. To spazio mladi šumar Dretvič, pa ju preteče. Reče dje-
vojci, da je svekrva mogla čuti:

— Marice! Jedinu tebe biskup pohvalio, a nišam jajedini, koji
znam, da nedužna trpiš. Zaboravi na sve, što je bilo, a ja se nikad
ne ču sječati, da si za drugog htjela. Neki dan sam te zaprosio, a
ded sad skloni se, kad si najviše hvaljena. Obečaj mi . . .

Djevojka probliedi, uzdrhta, reče:

— Hoču, gospodine, ali sada ne. Imala sam momka, njemu sam
se klela. Da za vas podjem, eto mi mjesto biskupova blagoslova
božje kletve. Pričekajte, kad momak moj ne bude više svoj. Čim
on iz crkve s drugom, odmah ja u crkvu s vama.

Lugar ode, a Kata pridje k djevojci:

— Marice dušo, ako možeš zaboraviti, mi demo gledati, da
sve popravimo. Budi naša.

A djevojka se prignu i pred mnogim svjedocima poljubi sve-
krvu u ruku.

— Pričekaj, željo, tu, dok dovedem Marka, — reče Kata i
ode po sina. Nadje ga med momcima. Prizva ga
na stranu. Veli:

— Marko, sinko, pomirila sam se s Maricom.

Ajde, pa s njom i Evom prošeči . . .

*

* *

I danas se šeču njih dvoje skupa, al sad se
zovu svoji.

Koliko put rekne selo Marici:

— Malo je sreče, kao što je tvoja.

A ona odgovara:

— A za sve to zahvaljujem samo Bogu i
blagom snu u oči biskupova dana.

Djahooo.

Gjena Locretič i Josip Looretič.

/v

ZVONAR.

i.

d istoka prva jata
Sunčanijeh zraka hrupe —

Pa se oko križa zlata
Djakovačke crkve kupe.

Jošte nikad takim sjajem
Iznad grada sjao nije . . .

Šteta tek — što cielim krajem
Ljudsko oko tvrdo snije.

I vladika tu nam moro
Leč u krilo vječnoj sjeni —
A tebe če, jaoh, skoro
Polumjesec da zamieni!

Zato ti u sunca sličnom
Plamu zasjo obraz, je li,
Kao pogled ocu dičnom
Od dječice kad se dieli?« . . .

Samo zvonar eno stari
U nj s visoka shoda zuri:
Pogled mu se s čuda žari,
Lice s tajne groze tmuri.

I zvonaru suza vrela,
Gle, niz suho lice kanu
U njoj mora doma ciela
Tešku da je krio ranu.

»Ne dohitam« — ko iza sna
U bradu si šapče siedu —
»Što si poput sunca jasna
Na tešku nam zasjo biedu.

Ne znaš li za sječu kobnu
Na poljanam kraj Mohača:
Gdje u jamu pade grobnu
Silna vojska s turskog mača?

I nad oči šaku nadnie
Pa na mutan sjever gviri:
Kao da bi htio zadnje
Srca želje da umiri.

Ali što je sada drhtno,

Za naslonom tvrdim segno
Kao užas da mu smrtno
U grudima srce stegno.

92

Vara li ga staro oko?

Ili možda mašta živa?

U dnu kraja, gle, duboko
Polumjesec blied svanjiva.

I sve brže i sve bliže
Kroz rosnu se maglu vije
A za njim se sjena kliže
Ako turska vojska nije!

Zvonar bulji sa višine
Da uoči jasnu sliku —
Sada hrlo shodom mine
I iščezne u zvoniku.

II.

Zvono ječi na pogibo
I odmnieva krajem muklo . . .
Citav grad se, gle, uzbibo
Ko da pod njim dno je puklo.

Ulicama ljudstvo leti
Na utvrde gradskih medja —
Oružje se bojno svieti
Kao da za krvlju žedja.

Čuj! sad topa grme usta,
Diljke riču, sablje zveče . . .
Pod koprenom dima gusta
Mora ljudska krv da teče.

A u crkvi ko od vjetra
Kandioca luč paluca —

Pred oltarom svetog Petra
Stari zvonar bolno muca:

». . . Kada li če, prvi sveče,
Svršit jadi doma, vjere?
Turčin nas več gradom sieče,
I na mjehe djecu dere . . .

Časak još — i u to drevno
Svetište če, jaoh, pasti,

Da te grješnom rukom gnjevno
Na oltaru obeščasti.

S tobom če mi žiča svete
Uspomene sve razorit:

Tu sam prvu kao diete
Molitvicu stao zborit.

Tu se vjerom zakleh ženi
Tu jedinca krstih svoga —
Oboje mi več u sjeni
Groba trune žudjenoga.

Ali kad pod siedim vlasim
Nišam domu nego sjena —
Ajde, da bar tebe spasim,
Sunce mojih uspomena!«

I on drščuč eno snima
Omiljeli kip s oltara . . .

A mrazna mu pri tom zima
U grudima srce hara.

93

Što če? Gledaj, mukom teškom
Diže s tala ploču kamnu —

I kip sveča s bolnim smješkom
U dubinu spusta tamnu . . .

Ali što zatutnji mirom
Drevne crkve? Ploča? Vrata?
Zvonar oči valja širom
I za lomnu grud se hvata.

U svetište evo banu
Janjičara mrka četa . . .

»Tusi,jel’ de?« —jedanlanu —
»Što na bunu zvoniš svieta!«

I poteze handžar dugi,

Da mu glavu skine s vrata . . .
»Čekaj!« — sikne zmijski drugi -
»Njega bolj a ide plata.«

I vežu ga, gle, u biesu,

Iz svetišta bijuč vuku . . .
Sva se okna s groze tresu
Ko na pakla smieh i bruku.

III.

Sunce žeže s neba plava
Ko u gnjevu božje oko —

A pred crkvom podrhtava
Svaka ljudska grud duboko.

Na lomači zvonar s tija
U mukama smrtnim stenje . . .
Piam drhturi kao zmija,

Pa se sve to više penje.

A rulja se janjičara
Kao pjana virom vije —

Pa se eno na zvonara
Strašnu sliku brukom smije.

Ali on kroz oblak dima
Tek u jadno roblje gviri. . .
Za njim što u okovima
Ko za očem ruke širi.

»Ne plačite, bračo draga,«

— Šapče tiho poput duha —
»Što se s vašeg dielim praga
Več odavna grana suha!

Moj če pepo vjetar prvi
Domovinom razniet svuda —

I s naše če jednom krvi
Zaplamsati svaka gruda.

Plamen če se k nebu vinut,
Polumjesec s njega pasti. . .
Krst če časni opet sinut
U svem sjaju ... Rajske slasti! <

I zvon aru ko u smrti
Mine licem posmjeh boni,

Oko mu se samo vrti
U budučnost ko da roni.

94

»Ah, što vidim?« — opet muca
Trzajuči tielom s tija —

»Po duljini zemlja puca,

Iz pukoti hram izbija . . .

Sad angjelska kao sanja
U sunca se sjaju kupa . . .

S ve tog Petra kip izranja
I na divni oltar stupa . . .

A nutrinja ljudstva puna
S udivljenja svetog preda —
Sa visoka eno truna
Sam vladika propovieda . . .

I cio ga narod sluša,

Gdje za dom i vjeru gori —
Ali, jaoh! kakva trnuša
Na oči se moje sori ?« . . .

I zvonaru klonu glava,

Nad nju sukne plam visoko —
Sunce žeže s neba plava
Ko u gnjevu božje oko.

Zagreb.

Gjuro Arnold.

POMLAD.

ilobe pomladi nisem nikdar in nikjer tako občutil, kakor
nekda i v neki  Notranjski vasi. Revna krajina in v njej še
eST*  tBli bolj revna vasica. S slamo krite nizke koče, skoraj vse v
stran nagnjene, sredi vasi staro oglodano korito, okrog pa
blato in blato. Suho goved so priganjali do luže, da se je napila
kalne vode, in rod, ki je živel v tej vasi, ni nosil pomladi na svojih
obrazih: zima stradanja, pomanjkanja in jedinščine je tičala na lačnih
teh obrazih. Nad vso to Notranjsko revščino pa je cvetelo jasno
pomladansko nebo, in sredi njega tista orijaška rumena solnčnica,
koje svit nam nigdar ne usahne. Pa solnce ni bilo, in tudi ne jasno
nebo, ki je razveseljevalo mojo dušo tisti dan.

Nad vasjo na holmu rastla je breskev pri breskvi. In te breskve
so bile tedaj vse v cvetju, v rudečem, rožnatem, nepopisnem cvetju.
Ali to cvetje je bila pomlad, prava, deviška pomlad. Pod tem cvetjem
dobivala je svoj posebni čar zapuščena vasica s podrtimi svojimi
kočami, čar, kakor ga daje zarja mračnemu gorovju. Pred tem cve¬
tjem morala je v stran stopiti lepota vesoljnega neba in krasota
svetlega solnca.

Po holmu nad vasjo klila je pomlad, prava, deviška pomlad!

Gospod Anton, ki je v teh krajih bil čuvar božje besede, pa
je zdihnil proti meni: »Narava je zopet v pomladi! Ko bi le človek
vedel, kdaj je njegovega življenja pomlad! Kdaj? Ali tedaj, ko ti
temni lasje senčijo čelo, ali tedaj, ko ti beli sneg venca glavo ?
Časih to ni sneg, časih je to cvet črešnje v zelenem logu. Kdaj je
človeškega življenja pomlad?«

*

* *

96

Nekdaj se je bila zemlja ogrela, in kar črez noč so se bile
napolnile struge. In vrbovje okrog strug se je posulo s cvetjem. Kam¬
narjev Jurce, — šestletno rumenolaso in dobro rejeno otroče, —
je sedel v sami srajčici in na golih tleh pred očetovo hišo. Prav
nič ga ni zeblo. Pač pa je celo pozornost otroške njegove duše
vlekla na se stara obsekana vrba, stoječa tik potoka.

In v otli vrh stare obsekane vrbe ste tisti dan neprestano priha¬
jali pepelnati dve senici, ter švigali sedaj v vrh, sedaj zopet ž njega.
Kaj sta hoteli? Za celi svet bi bil Jurče to rad izvedel. Ker pa je bil
pogumen otročaj, splezal je na vrbo in navzgor je silil po grčavem
deblu. Končno pa vendar ni vjel pepelnatih tic, pač pa je padel v vodo,
in ker so domači prepozno prihiteli, je vtonil in mrtev obležal v potoku.

Ko je stala mala bela rakev pred Kamnarjevo hišo, ko so se
zbirali sosedje, da bi opravili pogreb, in ko so starši zdihovali in
solze si brisali z oči, prišla je zadnja iz veže stara babica, ki je
še komaj hodila, ki je bila pol slepa, pa popolnoma gluha. Prilezla
je torej iz koče, da bi vzela slovo od svojega ljubljenca, ki je toli¬
kokrat bil zaspal v njenem naročju.

»Kaj boste jokali, kaj boste jokali, ljudje? Umrl je v svoji
otročji mladosti in šel k Bogu brez greha, kakor je bil brez greha
prišel od njega. Taka smrt je pomlad! Nas pa čaka ostra sodba
in huda nam pojde za nebesa! Nikar ne jokajte!«

To rekšije položila breskvino cvetočo vejico, Bog zna, kje jo je
bila odlomila, rta rakev ter dejala še jedenkrat: »Taka smrt je pomlad.«

In tisto breskvino cvetje so z Jurčetom zakopali in zagrebli
v zemljo.

❖

Tudi tistega dne se še živo spominjam. Ni bilo sicer pomladi,
ali v cerkvi svetega Martina je bila pomlad. Že zunaj po vasi vla¬
dala je nekaka vzvišena zadovoljnost, vladalo je nekako občno
veselje. Zeleni mlaji so kipeli navpik in šopirili so se slavoloki z
znanimi napisi, v katerih je skušal vaški poet svojo moč. V cerkvi
pa je vladala pobožna radost. Staro in mlado se je bilo od vseh
krajev nabralo, in ponos, da je dobila vas zopet »gospoda«, na¬
vdajal je vsako srce. Ponosne so bile mlade deklice, ki so pod
svilnatimi ruticami skrivale svilnate svoje obraze, ponosne so bile
stare ženice, ki so z jedno nogo že silile v grob, ponosni so bili
mladeniči, kakor tudi starci, ki so istotako z jedno nogo silili v grob.

In v svetišče je solnce zasijalo skozi veliko okno pri velikem
oltarju, da se je vse bliščalo po stebričih, kapitelih, po svetnikih

SV. KOZMA IN DAMIJAN.

JURIJ ŠUBIC

PARIZ.








97

in pred vsem po svetem Martinu, ki je v škofovem ornatu sedel
visoko tam gori na svojem prestolu. In zasijalo je tudi pred oltar,
kjer je gorela vsaka sveča, in predli so se solnčni žarki okrog
slabotne in šibke postave mladega duhovnika, ki je pel prvo svojo
mašo. Pri petju tresel se mu je glas in tresla se mu je tudi roka,
v kateri je nosil orjaški šop umetnega cvetja.

To cvetje je z bledim obrazom, ali z žarnim očesom prinašal
svoji nevesti, s katero je stopil tisti dan v odgovorno, nerazrešno,
dosmrtno svežo, ki je jarem za telo, a hladilo za dušo. Bil je go¬
spod Anton, ki je pel svojo novo mašo. Pred njega pa sta stopila
ženin in nevesta, in hotela sta skleniti zakon, zakon za življenje,
ki je včasih jarem telesu kakor duši. Novomašnik je bil ženina rodni
brat, in z novo mašo se je združila poroka. Ko je gospod Anton
blagoslavljal to poroko, videlo se mi je, —• sedel sem v zadnji klopi,
— kakor bi se solnca žarki pred oltarjem spreminjali kakor bres-
kvino cvetje. In to cvetje se je nabiralo in nabralo okrog mašnika,
okrog novoporočenih, okrog ovenčanih družic . . .

»To je pomlad mladosti!« zdihnila je stara ženica tik mene.
Pri tem pa ni imela v mislih novomašnika, pač pa je imela v
mislih novoporočenca, ki sta bila ravnokar sklenila zakon za
življenje.

* *

V vas se je oglasil nepoklican gost in skoraj v vsakem kotu je
tičal ter kazal svoj z grozo obdani, grozo noseči obraz. Vaščane
prešinjevala je neznosna vročina, a skoraj ž njo jih je pretresal
mraz, da so klepetali z zobmi. Potem so umirali, umirali in vsaka
koča imela je svojega mrliča. Mlado in staro, vse je umiralo, a za
mizo je sedel koščeni gost s koščenim svojim obrazom. Bleda smrt
je gospodovala nad vasjo.

Ž" njo se je boril gospod Anton. Od strehe do strehe je hodil
in opehanemu telesu ni privoščil miru: vsakega bolnika je spremil
do vrat, pri katerih se vstopi iz življenja v večnost, in ko so se že
odpirala grozna ta vrata, je skoraj vsako umirajoče in z mi ukom
omoteno oko pošiljalo mu še zadnje hvaležne svoje poglede. Njemu,

ki je bil vojščak božjega nauka.

Naposled je legel gospod Anton sam. K sebi me je poklical
v mračno in zaduhlo sobo, kjer je živel kot puščavnik, skoraj brez
potrebe, brez strasti, in sam Bog mi je priča, da tudi brez vsake
bojaželjnosti. Pristopil sem k ležišču, a takoj sem \idel, da se mu
smrt žari iz razmučenega obraza.

Spomen-cvieče.

7

98

»Ti veš«, je spregovoril ponosno, »kako sem negdaj v neraz¬
sodni svoji mladosti gorko hrepenel postati vojak. Hrepenenje se
mi ni izpolnilo, a sedaj sem vendar padel na bojišču, sredi smrto¬
nosnega borenja. Sedaj umiram na bojišču!«

Dostavil je še: »Jeli se še spominjaš Notranjske vasi in holma
nadnjo, kjer je cvetela breskev pri breskvi? Povsod ga gledam
sedaj, na levi, na desni, nad sabo in pod sabo, povsod se napaja
moj pogled nad onim breskvo-cvetočim holmom. Tam pri oknu pa
se pričenja bela steza in vije se visoko, visoko tja gori nad svetove.
Ali obrobljena je z ravnoistim cvetjem, rožnatim, nepopisnim ! Vidiš,
o svoji moški dobi doživel sem svojo pomlad in v pomladi umiram!«

Res je umrl!

*

* *

Kdo ga ne pozna, dolgočasnega ljubljanskega južno-železniš-
kega kolodvora?

Na tem kolodvoru smo se zbrali jednega tistih poletnih, de¬
ževnih jutr©^-, ki so v Ljubljani skoraj še dolgočasnejši od južno-
železniškega kolodvora. Pričakovali smo brzovlaka, ki je imel pri¬
hiteti od Zidanega mosta sem. Bila nas je izbrana tolpa ljubljanskega
planinskega hrvatstva. Večinoma mladi ljudje, z mladimi idejah v
mladih dušah. Oblekli smo se bili gosposko, salonsko, in pobratim
Ivan nosil je pod svojim srcem najlepši, opiljeni in oglajeni govor,
ki je bil pognal svoje kali iz najiskrenejšega navdušenja. Krog nas
se je nakupičilo obilo občinstva in z nami je nestrpno čakalo na vlak.

Ko so se težki vagoni ječaje ustavili, zahiteli smo na mesto,
kjer je bil izstopil oni, katerega smo pričakovali. Ne rečem, da je bil
posebno bogato opravljen. Le križ na prsih pričal je o visokem
crkvenem dostojanstvu, obraz sam pa je govoril o velikem knezu
duha, katerega beseda je veljala po celi Evropi za pristno, lepo
kovano zlato.

Bilje škof Josip Juraj! Skoraj vsi smo takrat prvič ->Y/
videli zorni njegov obraz in lice njegovo, rudeče,
kakor je rudeč breskvin cvet. Vtisk osobnosti nje¬
gove bil je mogočen, kakor je vsikdar vtisk mož, ki
z vsemi svojimi silami koreninijo v svojem narodu.

Ko pa je odhajal, bili smo soglasni o sodbi, da je
taka starost pomlad.

Ljubljana.

Dr. Ioan Tauear.

BISKUP STROSSMAYER U NARODU.
NARODNO TKIVO I VEZIVO.

ilo je godine 1861. desetoga dana mjeseca veljače. Zemlju
je pokrivao snieg, a vladala neugodna, maglovita, vlažna
zima. Nas vučansku djecu uhvatilo zlo: ogušavili smo go¬
tovo svi. Bilo tu liečenja sa ugrijanim vatraljem, sa usijanim meda-
ljicama; ali više nego guše, više nego gubitak sklizanja i sanjkanja,
mučilo nas je, što moradosmo čuvati sobu, pa ne vidjeti parade, koju
je spremala Vuka svomu biskupu, svomu novoimenovanomu županu.
Prvi put za života ugledah tada hrvatsku trobojnicu, a bila je njom
zakičena svaka i nesetna kuča. Neko osobito svečano čuvstvo za-
nielo mi dušu, kada sam ugledao tu našu svetinju, o kojoj tada još ni
pojma nišam imao, što je ona momu narodu i što če meni biti. Da,
svaka kuča bila je zakičena barjakom, tarabe prekrili su čilimi i
šarenice, a svečano odjeven narod pokrio staže s obje Strane druma.
Vuka, sielo tada još ogromne občine, spremila se, da staroga svoga
znanca, a jur narodnoga ljubimca, što dostojnije dočeka i k bielomu
Osieku propusti. Djed Jakov Kopljar, gazda prve zadruge ne samo
na Vuki, nego u svoj Djakovštini (kuča mu imala 23 oženjena čovjeka,
a i njega se dobro sječam, bio je posljednji, koji je pleo pletenicu)
otišao jur u Čepin, da ga tamo sa deputacijom dočeka i k Osieku
doprati, a na Vuki če ga dočekati naš nataroš, sada jur upokojeni
Vincek. — U brzo grmnuše topovi, po drumu kliče narod, i što bi dla-
nom o dlan, projuriše viloviti žeravi, pronesoše mladoga župana, a za
njim udariše druge kočije, prave žile i borije. I nišam vidio biskupa.

Za nekoliko dana oveljio snieg, otoplilo vrieme, prošle guše,
a ja diete med djecu. Bilo je to nekoliko dana iza one parade, kad

IOO

opet grunuše drumom kočije, pa ravno odsjekoše pred Kopljarevu
kuču. Mladi župan vrača se iz Osieka sa svoje inštalacije u pitomo
Djakovo, pa uz put staje kod Kopljarevih (iz njihove mu kuče jedan
»pedinter«), salazi sa kočije dolje, milo se pozdravlja sa gazdom,
dočim mu družina ljubi ruke, a on svima sladko progovara. Sada
sam mu, kao sedamgodišnji dječak, uštampao sliku, da je več nigda
ne zaboravim. Prvi pogled, prva je pamet najvjernija, najtrajnija.
Odsele sam ga vidjevao češče, a božja je Provid udesila, da sam
mu kasnije postao duhovnim čedom, pače, da šam mu kao dva-
desetčetirgodišnji mladič sjeo uz koljeno, uz koje tako rekuč i sada
sjedim. Gledao sam ga, divio mu se svaki dan; ali mi je vazda bio
najdivniji i najmiliji, kada sam ga gledao u narodu i med narodom,
kada sam ga motrio, kako o narodu misli, kako za narod radi, kako
radi njega pregara, radi njega od usta svojih odkida.

*

Biskup je vrlo rado zalazio u narod. Več u ranom djetinjstvu
bila je za njega prava poezija, bila je za njega svetkovina, kad bi
ga otac za školskih praznika uzimao sa sobom na kola, pa ga, ho¬
deči po svom poslu, povezao sad u ovo, sad u ono selo. Tako se
on još i danas sječa, kako je u Gorjanima, a u zadružnoj kuči ple¬
miča Jankoviča, koja je u ovom stolječu dala virovitičkoj županiji
predsjednika sudbenoga stola, pri ručku iz jutra iz jedne zdjele sa
ostalom družinom kavu srkao; kako je sa otcem zalazio u Čepin,
u Bielobrdo i t. d. — I kasnije, kao sjemeništni profesor, najugodnije
je zabave sa prijateljem Matom Topalovičem tražio i nalazio po
okolnim selima, baveči se narodom i živeči u njegovoj poeziji i sreči.
Jer doista onda nam je prosti puk još plivao u obilju svake ruke i
živio u pravoj poeziji.

Kao biskup, več po svom položaju, zalazio je med narod, pa je
barem sedam puta obašao cielu svoju biskupiju. Narod ga je vazda
dočekao otvorena srca kao svoga otca, pa su se natjecala sela,
natjecale župe, koja da ga što sjajnije dočeka. A njega je najviše
veselio prosti puk, najviše ga uznosila ljubav prostoga puka, pa bi
u tom zanosu često puta (kako piše Miho Pavlinovih u svojim »Putima«
g. 1875.) uzkliknuo: »Pr o natione mea et anathema fieri cuperem!«
Narod bi okitio sve prozore, sve kuče, sve tarabe čilimima i šare-
nicama, znajuči, da biskup te narodne radnje jako voli; a biskup bi
mu opet otvorio svoje veliko srce i u crkvi i na sokaku i na putu,
da ga poduči, da ga osokoli, da ga utješi. — Živo se sječam, kad

IOI

je godine 1883. jedne lipanjske nedjelje sa glasovitim narodnim eko¬
nomom, Belgijancem Emilom Laveleyem, koji je došao proučavati
naše zadruge, izletio u Širokopolje i na Vuku, kako ga je narod ve¬
selo dočekao, kako su se odmah inscenirale »ljelje« (kraljice), kako
su se po sobama, u koje je s Laveleyem zalazio, na klupe i krevete
prostirali čilimi i šarenice. Takovim sam prizorima često pribivao i
za krizme i mimo krizme, pa mi se duša raztapala od milja, što narod
ima biskupa, koji ga razumije, koji je podpuno »njegov«.

Prosti naš puk osobito uživa i smatra se odlikovanim, kad dodje
u prekrasnu stolnu crkvu, pa ugleda na jednoj od najuglednijih slika
napisane svoje čilime, svoju ljepojku djevojku u vezenim skutima i
šarenom kožuščiču, svoga starca u gačama i priplitanim opancima,
kako iz svoje liepe torbe vadi grozdje i voče i njime dariva svoga
Spasitelja. Narod se pred tom slikom najviše zadržaje i razabire, da
nije na odmet ni on, ni nošnja njegova, kad ju eto glasoviti biskup
toliko ljubi, kad ju je u najljepšoj crkvi našeg doma u slici ovjeko-
vječio. I zato narod smatra tu crkvu svojom i u nju najradije u
svojoj slikovitoj odječi zalazi.

Ne mogu, a da ne spomenem, kako biskup, osim što ljubi
naš prosti, ali dobročudni i bistri puk i njegovu nošnju, uživa i
u drugim rukotvorinama njegovim. Gotovo svaki put, kad sam se
s njim u obližnja sela na šetnju izvažao, što je prijašnjih godina
vrlo često bivalo, sav bi mi radostan pokazivao sad na ovaj, sad
na onaj odžak sa liepo izradjenim i izrezuckanim drvenim šiljkom,
te liepom, izrezuckanim daščicama pokrivenom kapom; ili bi mi
pokazivao upravo prekrasna pročelja drvenih hambarova sa ukusno
izšaranim stupovima i podriikama, ili kuče daskom ili trskom pokri-
vene, koje bi uz liepi triem imale i liepe, na našu rennaissanpu iz-
radjene okvire oko prozora, sa ukusno namještenim poličkama povrh
prozora. Žalibože, sve te drvene radnje sve više izčezavaju, pa se
naš narod povadja za doseljenicima, te pravi sebi kuče i odžake od
zemlje i cigle, i tako njegova sela i njegove kuče gube danas svaku
slikovitost i pričinjaju se čovjeku putniku tako jednolične, kao da su
poredani žandari. Biskup uživa u tim radnjama ne samo doma,
nego i po ostaloj svojti našoj. Tako kad putujemo Zagorjem i Slo¬
venijo m u rogatačku Slatinu, svaki put če, kad ugleda našu dive-
njaru ili u obče našu rennaissanpu, sa zadovoljstvom uzkliknuti.
»Eto nam opet slavenskog doma, eto nam Slavena. Krasna li i na¬
predna li naroda, da je svoj!«

*

102

Ali kud sam ja zašao? Meni je častni književni odbor čestite
naše »Matice« označio: da mu napišem člančič o tekstilnim radnjama
pitome naše Djakovštine. Ali, kako i to opisati, kada je Djakovština
prostrana, kada je tih radnja više struka, a svaka opet preobilno bo¬
gata, a meni odkrojeno samo nekoliko stranica u toj »Matičinoj« knjiži?
Ele, kada sam več našega jubilarca u ovaj člančič unio, to ču u njem
ipak progovoriti nešto i o tekstilnim radnjama naše Djakovštine, i
to o onim granama, koje su voljom miloga nam jubilarca unesene
donekle i u prekrasni hram djakoyački i koje nam inače u narodu
najviše u oči udaraju, a to su: njegovo tkivo, vezivo i čilimi.

I.

Počrnimo dakle sa tkivom  ili, kako ga ovdje običnije zovu,
sa tkal  o m.

Temelj tkala, platna ili beza, beza y.y.z'  sco/sv, jest kudilja od
lana, a u nestašici ovoga i od konoplje. Kako je kudilja priredjena,
odnosno kako je predena i kako se tke, tako se razno nazivlje i
tkalo. Tkala ili beza je u Djakovštini mnogo vrsti; ja ču ga podosta
spomenuti, ali tek u najkračim črtama. Vještakinja tkalica če me
razumjeti, a za druge, za koje bih trebao homeričkih opisa, dosta je,
ako u njima uzbudim interes za ovu narodnu starinu i ako ih sklo-
nem, da se poklone riedkoj vještini, zamjernoj marljivosti i tankom
ukusu naših seljakinja.

Tke se najobičnije u dva nita. Ako je osnova* i putka** od
fine predje, spredene od povjesama kudilje, onda je to »čisti i
pravi bez«.  Ako nemaju dosta kudilje, onda uzimaju za osnovu
pamuk, a za putku upotrebljuju predju od kudilje. Obratno bi do-
duše bilo bolje, to jest, da je osnova od predje, a putka od pamuka,
jer bi onda platno bilo jače; ali tako bi bilo težko tkati, jer bi se
pamuk kao putka uviek kovrčio. Takovo platno, smiešano od pa¬
muka i od predje, zovu »bez polutan«.  Oba ta platna upotreb-
ljuju za rubine mužke i ženske, kao i za finije otarke. Ako se pako
tke od predje, koja je spredena od odpadaka, dobivenih iza pera-
jenja povjesama, onda se takovo platno zove »odnik«,  od kojega

* Osnova je dugapredja, koja se osniva i na vratilo navija. Kako je osnova
dugačka, tako je dug i bez.

** Putka je predja (od lana ili pamuka), koja se mota na cievi, sa čunkom
preko osnove, odnosno kroz osnovu, premiče i sačinjava širinu beza.

103

se siju košulje i gače svakdanjice. Ako se tke od predje, koja je
spredena od krši, to jest od kučina, dobivenih iza grebena i tepaljke
(okruglog grebena), onda se taki bez zove »opiate«,  koji se upo-
trebljuje za kuhinjske otarke, vreče, torbe itd. Ako se napokon tke
od predje, spredene od najgrubijih odpadaka, dobivenih iza tučenja

sa stupom, onda se takovo pregrubo platno zove »p e tar e« ili
»fitiljače«.  Negdje nepravom zovu i »hasure«.

Ako  sviet nema dosta predje od kudilje, ili u obče nema ku-
dilje, što za sirotinju danas občenito vriedi, a beza treba, onda ku-
puju pamuk, koji su negda na preslici pripredavali (»pripredanac«),
a danas ga več dobivaju pripredena u trgovini, pa od toga pamuka
uzimaju, odnosno tku i osnovu i putku, onda se takovo platno zove
»srednje«,  a ima ga tanjega i debljega, kakav je več pamuk. Ta¬
kovo se platno upotrebljuje za mužke i ženske rubine, i ono je
danas najobičnije u narodu, jer lan ne rodjava; ali nije trajno, kao
čisti bez ili kao bez polutan.

To su najobičnija platna i tku se najlakšim i najjednostavnijim
načinom u dva nita. — Ali imade platna, koja iziskuju posebnu teh¬
niku pri tkanju, pa se prema toj tehnici ili tom načinu raznim ime¬
nitna nazivlju, ma da su tkana bud čisto od kudilje, bud čisto od
pamuka, bud od svile, bud mješovito. Takovog je platna ili bolje
tkala u Djakovštini sila božja, a bit če ga i po svoj srednjoj Slavoniji.

Najprije ču spomenuti »legutačko«.  Starinsko je to tkalo i
umiju ga tkati samo starije žene, i to tek gdjegdje. Uvlači se predja
na vratilo na način jablanski. Tke se na četiri nite, dakle i sa četiri
podnožnika. Kada se izvodi šara, onda se dižu dvije nite, to jest staje
se uviek unakrstice na dva podnožnika, koji se spuštaju, a onda na
druga dva podnožnika, jedan do drugoga sa jedne strane, i sa
čunkom se promoli jedna žica putke. Onda se stane unakrstice, to
jest razstavno (počam s druge strane) na druga dva podnožnika i šara
se četiri puta diže. To je tkanje ponajteže, jer zahtieva največu
pažnju. Strina Mara Simičeva iz Satnice veli mi: »Gospodine, ako se
samo malo varnem ili komu progovorim, odmah se pobunim i izgubila
je šara svoj pravac.« Nahodi se od toga tkanja bielih ponjava, stol-
njaka i otaraka. U novije doba, ako i vrlo riedko, tku na legutačku
takodjer i šarenice od vune, koje prostiru po krevelima i sanducima.

Za »lensko«  tkalo čuo sam u Viškovcima, a znade se za
njega pod tim imenom i na Vuki, u Gorjanima i po brdima Djakor-
štine. U Koritni zovu ga »sitni bor«,  a u Djakovu i po drugim
selima Djakovštine zovu ga »bo ran o«. Starinsko je tkivo, a vrlo

104

je liep posao i jako tkanje. Prave se od njega stolnjaci, ponjave i
otarci. Mora se takodjer tkati na četiri riite (četiri podnožnika), pa
se dižu čas dva, čas tri, a čas sva četiri podnožnika.

»U tri ni te« tku se ponjave, stolnjaci i otarci. Uvadja se
predja ili u tri nite ili se tke na dasku, to jest umiče se uzka daska,
pa čim se sa čunkom tri, četiri puta provuče, izvlači se daska i tke
dalje, pa daska opet umiče. I ovaj posao je vrlo spor.

»Žiriči«  se tku u četiri nite, dakle sa četiri podnožnika.
Staje se izmjenice na podnožnike i proizvodi šara po platnu. I to
je tkivo starinsko, ali se njime služi i mladji sviet. Najviše se tkaju
ponjave i otarci; ovi se potonji na samom stanu, a pri tkanju na
krajevima razpliču, to jest prosiecaju.

»Ubjerano — ulagano«.  Tke se u dvije nite. Pritisne se
podnožnik i onda tkalja provlači (ubjera ili ulaže) s prstima žicu od
debljega pamuka (vula) i proizvodi njome po platnu cvjetiče ili šaru,
kakovu več hoče. Dakako, da iza svakog uloženog redka leti čunak
i provlači putku jedan put, dva puta itd. (kako več figura zahtieva), pa
se opet ulaže. Posao je mučan, ali liep i u Djakovštini običajan. Cielo
je tkanje nježno, otmeno, pa se upotrebljuje i za osnovu i za putku
finiji pamuk. Bez se upotrebljuje za rukave na finije djevojačke i
momačke rubine. Može se tkati i sa putkom od svile, a zlatnom žicom
ubjerati. Drugdje — osobito po Krajini — zovu ovo tkalo »klečano«.

»Čunčano platno«.  Posao je donekle sličan onom ubjera-
nomu, samo što se ovdje geometrijske šare proizvode sa čunkom
samim, to jest sa čunkom se provlači kroz tanku osnovu i putku
odeblji vul, kako to več šara zahtieva. Platno se upotrebljuje za
finije otarke, finije stolnjake, a najviše za oltarnjake.

»Lukato«.  Tako se to tkanje zove po cieloj Djakovštini, samo
što sam u brdima povrh Vuke, a u selu Podgorju, čuo od pravo¬
slavnih žena, da ga zovu »u susret«, što samom tkivu vrlo zgodno
odgovara. Tke se u četiri nite. Uvadja se po četiri puta (to jest po
četiri žice) tamo i po četiri puta amo, i onda opet dva puta (to jest po
dvije žice) do polak. A uvadja se takodjer i tri puta preko svega, a
jedan put do polak. Vanjskim oblikom naliči to tkalo dosta legutačkomu
tkivu. Od platna kroje se najviše ponjave, stolnjaci, otarci, mužke
dvogače (gornje gače) i torbe; a stari su od njega rezali i pavlake*
na vanjkuše. U novije doba tkaju ovom tehnikom i vunene šarenice.

* Ima, gdje kažu i navlaka, ali ta rieč nije korektna. Navlaka je prvo platno,
koje obuhvača perje, da se ne razleti, a pavlaka ide preko te navlake, dakle je
druga ponavlaka = pavlaka.

MLIN KOD OZLJA.



»Č e t ve roči  e p« je platno, slično lukatom, samo što mu šara
ide poput prutaka cielom dužinom beza, a ne kao kod lukatog i du¬
žinom i širinom. J ke se na četiri nite, pa se staje na skrajnji i po-
lovinji podnožnik s jedne strane, pa tako opet s druge strane. To
je najjači bez. Upotrebljuje se za ponjave, za otarke, za mužke
dvogače, za kuhinjske otarke, za prtenke (torbe).

»Jablan s k o« ili »u devet  e b lem  a«. Obično bielo platno,
ali nije gladko, nego su po njem poredane čas uzdignute, a čas
ulegnute razne geometrijske figure. Navija se na vratilo i pelja u
četiri n v te posve jednostavno, a geometrijski likovi proizvadjaju se
s podnožnicima (4). Stane se na prvi, treči i četvrti podnožnik i
onda se promoli šara, to jest debiji pamuk smotan u čunku; onda
se stane samo na jedan podnožnik (sada drugi) i promoli se putka, to
jest obični pamuk odredjen za tkanje, a smotan na drugom čunku itd.
Platno je danas u velike ušlo u volju našim seljakinjama, a upotreb¬
ljuje se najviše za stolnjake, otarke, pokrivače na krevetima i t. d.

»Na čašice« ili »sitno jablansko«.  I ovo se tke u četiri
nite. I ovdje je postupak pri tkanju sličan onomu u devet eblenra,
samo što se u šari nalaze sitni četverokuti, ulegnuti kao čašice.
Danas se obično tke od raznobojne (plave, črne, crvene i biele)
pamučne predjice, pa se proizvode upravo krasni šareni pokrivači
na krevete, sanduke, oltare i tomu slično.

Sve do sada spomenute vrsti beza — osim ubjeranoga i čun-
čanoga — lošije su vrsti, za koje se može i lošiji materijal upotre-
biti; ali sliedeče, koje ču spomenuti, ubrajaju med finije platno 1
upotrebljuju za uglednije predmete, Srodnici su tako zvanoga »sred¬
njega«. Da me se bolje razumije, počet ču sa »sotošem« 1I1
»merimom«.  To je najtanje tkalo od najtanjeg pamuka, merim
zvanoga. Gotovo kao daje  od paučine satkano. Tke se u dvije mte 1
platno je čisto, bez figura. Upotrebljuju ga kao rukave na najfinije
ženske i mužke košulje, pa na tim rakavima vezu »katore 1 tabore«.

"— Od sotoša je nešto debiji, a od običnog »srednjeg« tanji , ft ra
ditor«.  Upotrebljuju ga za oplečke na djevojačkim rubmama

momačke košulje. . .

»Svileni sotoš« ili »svileni merim«,  takodjer 1 »tancic
zvan. Osnova mu je najtanji merim-pamuk, a najfinije svi ene m
su mu putka. To je najelegantnije tkalo, najfinija creme svi
našega naroda. U Djakovštini ga noše gizdave 1 imucnije J e '°J'
kao rukave na košuljama, po kojima najradije a  ezu z ntn
dakako jeftinijom bosanskom.

io6

Ovamo spadaju i »čenari«  (u Djakovu »dereklije«), kojih je
u Djakovštini sva sila vrsti, navlastito med onima, koji su se prije
jgo godina iz Bosne doselili. Čenari svi imadu duž ciele dužine
odeblje prutke, izmjenično gušče ili rjedje, sire ili uže, gladke ili vo-
rane, koji izmed fine osnove i putke osobito u oči udaraju. \ajtiniji
čenar jeste »svileni cenar«.  Tke se na jedno vratilo, a dvoje nite.
Osnova mu je fini sotoš (merim), šibe (prutci ili usnov) su prisu-
kana svila, a putka je lina svila. Uz svileni sotoš to je najtinija vrst
platna i ja ne znam, komu bib prvenstvo dao. Mio mi je jedan kao
i drugi. I ovaj noše samo bogate djevojke na rakavima.

»Šibaš čenar«.  Tke se od sotoša na dva vratila, u dvije nite.
I to je finija vrst čenara. Upotrebljuju ga za ženske rakave, oplečke
i mrtvaške pokrove.

»Čenar po dvije žice«.  Tke se na dva vratila (razumije se,
mimo donjeg vratila, na koje se gotovo platno navija) i u dvoje nite.
Zove se zato čenar po dvije žice, što iza svake druge žice obične
osnove sliedi prutak od krupnijih dviju žica.

»Turski čenar«.  Tke se na dva vratila u dvoje nite. Šibe
(prutci) su mu sitne i vrlo simetrično porazmaknute. To je obični
bosanski čenar.

»Čenar pantličar«.  Prutci su mu krupnije, na sire osno¬
vani. Ako su prutci (pantlike) gladki, onda se tke na jedno vratilo;
ako pak ima prutaka i voranih, onda se tke na dva vratila.

»Divji čenar«  (u piškorevačkoj župi »prutanac«). Prutki su
mu odeblji, divji. Tke se na jedno vratilo.

I s time neka je o čenarima i ostalim vrstima tkala u obče
dosta. Sve sam ove vrsti tkala pokupio tekar u pet sela Djakov-
štine. Bit če ih još i više, ali toliko je sigurno, da sva ova tkala
postoje, da se rade, negdje ova, negdje ona više, kako ih več sviet
više zavoli ili kako ih moda donese. Jedino bih rekao, da tkalo na
»legutačku« po malo gine, i to najviše radi svoje zamršenosti i tež-
koče samoga posla. Sva ova tkala kazuju i dokazuju, kako nam je
ženski sviet pun ukusa, kako je radin i kako je bezprimjerno uztrpljiv.

Ako me tko zapita: da li če u obče tkanje u našem narodu
prestati? Odgovorit ču mu: da ne če. Ono če prestati sa narodom
samim, to jest, kada našega naroda kao naroda nestane, onda če ne-
stati i tkanja. Potreba tkanja u našem proštom narodu zahvatila je
duboko korenje, i on bez njega kao da ne može biti. Svako tkanje
ima svoju historiju, svoju poeziju. Več kad žena prede fino povi-
samce, ona znade, kakovo če platno od njega tkati. O tom danju

i°7

misli, o tom noču sniva. Nema li kudilje, nije li joj urodio lan ili
konoplja, ili ga radi premalo zemljišta nije u obče sijala, to je pri-
nuždena kupovati pamuk i za osnovu i za putkuj pa netom prodje
Božič, ne da mira mužu, makar bio i najsiromašniji, da joj kupi
pamuka. Njoj je u krvi, njoj je kao dio života, da najkasnije o po-
kladama sjedi kod stana i da tke. I muž, u najgorem slučaju, uzet
če kod trgovca žudije na veresiju pamuka, samo da životnu po-
trebu žene smiri. Oh, kako je s jedne Strane utješljivo gledati, kako
muževi u vrečama ili u, prtenkama vuku na ledjima pamuk, iduči
kroz Djakovo, a ženice im vedra lica uz nje koracaju, kao da im
Božič sviče; a kako je s druge Strane žalostno, što taj veresijski
pamuk kraj občenite ekonomičke i ine obvezatne nedače i kraj mu-
ževe nebrige gomila dug, koji se u brzo poput črne oblačine na
rodjeni dom nadvije, pa svoj poeziji i preko nade izmiče tvrdo tlo
izpod nogu . . . i onda se više pod tudjim krovom, a uz težku svak-
danjicu nadnicu naravno ne tke.

II.

Ako su več u Djakovštini tako mnogobrojno zastupana tkala,
koja tek zreliji i razboritiji sviet tke, što da kažem o vezivu,  koje
gotovo svaka djevojčica več sa osmom godinom počima vezti? Ono
je tako obilato, ono je tako raznovrstno, da se za njega hoče po¬
sebna študija, podpuna knjiga. Ja mogu o njem ovdje samo trkimice
pregovoriti, a čitatelj tek maglovitu sliku, tek nepodpun pojam o
njem uhvatiti, pa pustiti masti, da sanja, kako nam je narod tanko-
čutljiv, kako neizcrpiv u vilinskim ukrasima odiva i bjeliva svoga.

Veze se tek po gladkom platnu, koje nema nikakove šare
(mislim biele utkivane), dobivene pri samom tkanju Dakle na legu-
tačkom, na boranom, ulaganom, lukatom, jablanskom i čunčanom
platnu, kao i na čenarima u obče, veziva nema. — Vezu se otarci,
pavlake, šamije, pregače, ali sve to rjedje, gotovo nikako; a stalno
i neprekidno vezu se rubine, jer ih i naše seljakinje, navlastito dje-
vojke i mlade snaše, i ljeti i zimi svednevice, a starije žene mimo
zime takodjer svednevice noše. Drugačije rubine (to jest drugači-
jega tkiva i veziva) noše starije žene, drugačije mlade snaše, a di u-
gačije opet djevojke. Pa i opet drugačiji je vez na rubinama svak-
danjicama, drugačiji na rubinama posvetačkim, a drugačiji na rubinama
svetčanim. Tolikog ukusa jedva če se igdje nači, koliki je u Dja-

io8

kovštini, navlastito u nižem kraju, jer več gore u brJima Djakov-
štine, gdje je katolički živalj miešan sa pravoslavnim, vezivo kao
da jenjava. Na rubinama naših seljakinja ne če oko nikad zamjetiti
kakova nesklada, bilo da je rubina raznobojno vezena, bilo da je
biela — razplitana. Svaki posao ima svoje mjesto. 1 )rugačiji vez
dolikuje skutama, drugačiji za dolnji kraj rubine, drugačiji na ramena,
drugačiji uz rukave, a drugačiji na obšivaljke. Svaki uzorak ima
svoj predmet, pače na jednom te istom predmetu svoje mjesto. Naše
vezilice razumiju, da svoje poslove osobitim ukusom u sklad i ele-
ganciju dovedu. One znadu, gdje i uz koji motiv ide črna, gdje
plava, a gdje crvena predjica ili svila, i kako se one u vezu medju-
sobno miešaju. One znadu, na kojem platnu i na kojem če mjestu
vezti zlatnom žicom, na kojem opet probijati »katore« i mučiti se
sa »taborima«. One znadu, gdje im je i kakvi im je razplit upotre-
biti na rubinama; pače i monotoniju jedne vrsti veziva umiju raz¬
biti zgodnim i njeznim uplitajem veziva druge vrsti. Sve je to sve-
zano elegantno i ukusno, i oko nema čemu da prigovori.

Ženske su rubine u Djakovštini sašivene od jednog komada
od vrata pa do tala. Dakle cio i podpun koš, odatle valjda i košulja?
U Krajini vinkovačkoga kraja več nije tako. Tamo se dieli oplečak
od skuta, tamo je oplečak posebni dio, kao kakva rekla, a skuta opet
kao kakva suknja. Čujem, da u starini nije bilo tako, a poprimljeno
je po svoj prilici od sjevernog susjeda iz prieka, u čemu me utvr-
djuje osobito ta okolnost, što u Krajini gradiškoga i gornjo-brodskoga
kraja noše rubine, kao i u Djakovštini, odjednoga komada. — Ženske
rubine, ma dasujedna cjelina, ipak imadu svoje dielove. Oko vrata
je jačica, vezana obično uzkim »opačkom« ili »stigama«, ili »legu-
tački«. Od jačice odmah neposredno, a preko samih ramena, padaju
široki rukavi, koji se dolje povrh sake u nizu snizuju. I ta niza
skupljena je uzkim pletivom, koje se »tkaničica« zove. Tkaničica se
svršuje vezaljkama, koje rukav izpod dlanova vežu. Preko tkaničice
produljuje se još komadič rukava (platna), obrubljena oširokom
čipkom, pa se taj dolnji kraj rukava, koji se poput paunova repa
razširuje, zove »repete«. 1 baš te »repete« da)u neku otmenost ru-
kavu, bez kojih bi rukav sličio mužkom rukavu, i ruke bi izlazile
nekako velike, neugledne. Ako je rubina za vezivo, ili u obče ve¬
zena, onda ima ili nad svakim ramenom po vienac veziva, koji vienci
obuhvačaju širinu rukava i zovu se »uramci«, ili ima duž dužine ru¬
kava jedan ili dva reda veziva, koji se redovi opet zovu »uzruče«.
Na finijim košuljama, to jest kojima su rukavi od finoga sotoša

109

(merima), vezu se po tima rakavima kao »uzruče« bieli »katori« ili
»tabori«. Vezivo svoje vrsti, od svega veziva najfinije i najintere-
santnije, koje traži za cigla dva rakava strpljivu vezilju od Božiča
do Miholja, radeči dakako pri tom i ostale poljske poslove. Ili vezu
na takim finim rakavima, kao i na svilenim rakavima, zlatnom žicom
fine, gotovo filigranske cvjetiče i grančice. — Trap košulje, to jest
onaj dio od vrata do pojasa, zove se s prieda »njedra« i na njima
nema veziva, a onaj stražnji dio s ledja zove se »oplečak«, i ako je
rubina u obče za vezivo (vezenica), onda ima na oplečku okomita
dva reda veziva, koja sa vezivom na skutima u najboljem skladu
stoje. Ta dva reda veziva zovu se »poledjaki«. Oplečak se pri po-
jasu završuje u nizu, a isto tako i skuta, pa tu zajedničku nizu, onu
gornju od oplečka i onu s dola od skuta, ujedinjuje tkaničica (drugdje
i »jačica«, »obšivaljka«), na kojoj se obično veze ili uzki opačak, ili
dimitak, ili stige, ili legutki. Tu tkaničicu redovito prekriva, zasebice
od vune tkana, tkanica, pa se tako tkaničica na ženskom čeljadetu
ni ne vidi. — Dolnji dio rabine zove se skuta, koja se straga skite
na sitne zaloge (nize, rože, falte, skale) i med tima zalogima nahode
se po tri, po četiri, pače i po šest stupova, to jest redova veziva,
koji idu od dolnjeg veziva »izozdol« sve do pojasa. (Na Vuki zovu
stupove: »vez u nizi«, drugdje »vez u zalogima«.) Ima rubina, ko-
jima stupovi ne idu cielom dužinom skuta, nego odozdol samo do
polovice, i zovu se »stupovi do pol pola«. Dolnji dio skuta zavr¬
šuje vez tako zvani »izozdol«, i taj vez »izozdol« ima širinom ciele
rubine verugasti, vrlo uzki prutak, večim dielom legutačke tehnike,
povrh koga su prutka nježno vezeni »lističi od dvi stapke«, ili vi-
jojlice, ili veliki ili mali vinkovac, ili veliki — mali pisanac, ili ptice,
ili kolesani i t. d. Izpod toga veziva »izozdol« nahodi se redovito
nježan i vezivu ciele rubine i stasu mlade mome odgovarajuči
razplit, koji razplit svršuje porub, a porub opet obrubljuje ili liepi
zubranac, ili uzka i nježna čipka. Na tom dolnjem ukrasu rabine
kao da počiva sve vezivo rubine, a ipak je on najnježniji završetak
toga liepoga odiela naših ženica, koji završetak rubinama I (jakov -
štine, po mom mnienju, za pravo prvenstvo i eleganciju med svima

rubinama naše kraljevine daje. ...

Ako rubina nije vezena, nego razplitana, onda če joj rakav: biti
ili na stanu ulagani (čunčani), ili izprobijani »katorima« i »taborima«,
a na skutima če biti razplitani tek uži stupovi, i to samo do po po a.

Način veziva je u Djakovštini najobičniji tako zvani »zabo-
dački« (napuštani). Taj im je način, kako vele seljakinje, ostu te/a*.

no

Zatim je lakši način »provlaknica« (negdje »provlakca . »podlakca«,
ili »za žicom«, ili »pozlatinski vez«), koji način veze moti\e ciste i
milovidne. Pa načini: »pisani« (književno »pisanac«), »srednji pisanac«
(izmiešano pisano i napuštano), »podpisivani« (to jest filigransko
vezivo sa zlatom), »opačak« (iz opaka), »legutački« i »stegnuti kr-
stakovi.« Takim se načinima vezu šarena veziva bud predjicom, bud
svilom, bud zlatom. Ako je rubina ili oplečak biel, to se vezu, kako
jur rekoh, na finom platnu a sa vrlo finim koncem »katori« i »ta¬
bori«. Tehnika je ovoga veziva najteža i radi se sa četiri igle. Tam-
buriranog veziva ženske rubine u pravoj Djakovštini ne poznaju.
Ja bih u dugo zašao, kad bih nabrajao sve vrsti, odnosno nazive
motiva i uzoraka veziva, kad bih crtao načine razplita i nazive
njihovih »počima« i »prigleda«.*

Neka bude o tom dosta, a uz put da tek spomenem, kako i
mužke rubine u Djakovštini imadu svoje vrsti veziva i razplitanja.
Več na ramenima, gdje se sastaje prsna pola sa polom iza pleča,
spojene su te pole sa spljetom, koji se zove »ramešnjaci«, a unutra
su toga spijeta obično: jabuke, ili »šegumet«, ili »iverski« ili »legu¬
tački« i t. d. Rukavi se završuju obšivalkom, koja je vezena opačkom,
i to obično crvenom ili plavom predjicom, ili mješovito. Ako je ru¬
bina od vrlo finog beza, onda če rukavi i u momka biti vezeni
zlatom, ili »katorima«, a obšivaljka i jačica doista zlatom. Na prsima
mužke košulje nalaze se nize (falte), koje medjusobno razstavlja ili
liepi razplit, ili otmeno vezivo sa zlatnom žicom, ili bieli tamburi-
rani bez. Osim toga noše mladi momci i mladi gjuvegije uzku, crnu,
svilenu ili baršunastu pošu oko vrata, koja je poša izvezena zlatnim
grančicama i lističima.

Ono, što sam rekao o tkivu, to valja i o vezivu. Ako je tkivo
poezija i životna potreba vriedne domačice, to je vezivo največa
radost i skoro jedina zabava hrvatske djevojke. Ona nema veče
radosti, nego kad se može o velikim svetcima, o ljetnim nedjeljama,
o godovima obuči u svoju liepo vezenu rubinu, o vrat objesiti koji
dukat (a sirotinja škudu križaru, ili malu cvanciku), pa na pleča
preko ramena zabaciti svilenu maramu, bud crvenu šibaricu, bud
mrku križaru, bud plavu ili mrku »s granama«, bud kakovu »nove
mode«, pa tako obučena i u tri ili u pet skala počešljana poči u
crkvu. Ona zna, da ju gledaju druge, da ju gledaju žene; zna, da
na n j°j sknadjenoj »divi« počivaju oči mnogih, pa joj nije žao, što

Ja sam u samim Viškovcima, gdje do 600 Hrvata boravi, za ciglu jednu
uru pokupio 52 naziva za 52 motiva veziva na ženskim rubinama.

III

se je sa svojim vezivom mučila dugo, j er o njem če se po selu go¬
voriti, ono če biti historija njene dobe, a druge če se otimati, kako
da do »prigleda« njenog veziva dodju. Sva je blažena, što joj rad
hvale; a srce joj raste, što je sva sknadjena. — To, što o »divi«,
to vriedi i o mladoj nevjestici. I ona če nastojati, da u čistom i liepo
vezenom ruhu u crkvu dodje, osobito prvih mjeseci iza udaje; a naj-
veča joj briga, da joj šamija, zlatom i sitnim pulijama liepo vezena,
na glavi zgodno savijena stoji, jer dobro zna, da ne če biti stvora u
crkvi, da ne če biti oka na ulici, koje ne bi na njenu šamiju pogledalo.

I dok je tako, dok nam je narod, to jest naš ženski sviet, u svoje
vezivo do glave zaljubljen, dok s vezivom svu svoju dokolicu iz-
punjava, dok u njemu svoju največu radost i zabavu nalazi, dotle
se ne bojmo, da če nam vezivo propasti. Ja sam ovog Uzkrsa bio
u Tomašancima (blagosivao sam kao vicearhidjakon obnovljenu
crkvu), pa vidio sliku, kakove još nikada vidio nišam, koje nikada
zaboraviti ne ču. Sabralo se naroda na biljade iz četiri župe. Za-
crnio selo Niemac, a bilo mnogo i Magjara; ali sve elegancijom i
pitominom svojom nadkrilio golubinji hrvatski narod. Njegovih »diva«,
njegovih snaša sabrale se stotine, pa sve u najljepšim vezenim ru-
binama. Divi im se i klanja im se i Niemac i Magjar; sili ga na
to onaj sklad, ona milina i elegancija narodnih kostima. I ja, koji
sam diete toga naroda, bio sam potresen sa toga prizora. Zasuzile
su mi oči i pozebo sam iz sve duše, da su mi tada svi prijatelji
ondje, koji ljube taj narod, pa da vide tu divotu, pa da se poklone
tom seljačkom elementu i odluče još življe raditi za njega, pa uz
spasavanje naroda spasiti i ono, što ga karakterizuje i čuva
kao narod, što je on još iz one sretne slavenske zajednice kroz
stolječa i stolječa ne samo donio i sačuvao, nego i do neke saj 1 '
šenosti dotjerao. Oh, kad bi naši muževi seljaci bili tako radini
i tako brižni za svoje, kao što su to naše seljakinje, ne bi se tre
bali bojati za vezivo, jer ono nikada, dok nam je vlastitoga krova
nad glavom, propalo ne bi. A kad bi opet naše gospodje, b°J e se
inteligencijom nad seljakinje dižu, imale toliko ljubavp toliko ču\ stva
za svoje, koliko ga imaju te proste seljakinje, to bi mi u mnogoin
pogledu drugačije stajah: naše bi vezivo, naše bi narodne radnje ne
samo poplavile naše domove, nego bi svojim ukusom, svojom samo-
niklom umjetnošču slovile Evropom i dizale nas moialno i mater j
A ovako, kako je, bojim se: da če biti domovine, ali bez hrva sraga
naroda, bez hrvatskoga obilježja. Eno nam dolnjega Snema, m
nekih krajeva srednje Slavonije, pa reci tko, da ne ce

112

Mimo rubina i mimo zlatom vezenih šamija nači čemo po Dja-
kovštini još i vezenih pregača, te na mužkarcima vezenih prsluka,
U starije vrieme vezle su naše seljakinje i pavlake na vanjkuše, i
to prekrasnim motivima; a vezle su i nježni pisanac po otarcima,
ali je to u novije doba posve zaspalo. Nema više ni vezenih pavlaka,
ni pisanih otaraka, ni vezenih prtenaka; a ako ih se i nahodi, to
su dotične šare ne vezene, nego pri tkanju na stanu ulagane. 1  u
tom pogledu mogu reči, kao što se vezivo na rubinama u Djakov-
štini dotjeruje, da se tako u novije doba dotjeruju i ti otarci sa na
stanu ulaganim krajevima. Ima ih različite tehnike: sa iglom ili čunkom
ulaganih, sa duhanskom iglom provlačenih, na daske dizanih, ili po-
moču trske (iza nita umetnute), šaranih i t. d. A ima ih i u vrlo raz-
ličitim motivima. Oni su i za doseljenike Niemce i Magjare tako za-
mamni, da ih rado kupuju i s njima svoje stanove kite.

III.

Imao bih još da progovorim i o našim čili  mirna,  ali mi eto
ne dotječe prostora. O njima, o starim svojim znancima, rado bih
govorio, ali se za to doista hoče knjiga. Oni zaslužuju, da se očrta
tehnika njihova tkanja, da se opišu njihove boje, da se pokupe i
opišu recepti bojadisanja vune, da se popišu mnogobrojni nazivi
tolikih vrsti vunene radnje i t. d. Na to sada ne dospievam, pa ču
tek letimice spomenuti, da narod u Djakovštini »čilimima« ili »čar-
šafima« nazivlje samo one vunene radnje, koje se ili posve ili barem
s večega diela prstima rade. Sve je ostalo njemu, gdje čunak ili
daska ili igla šaru vodi, šarenica.  Pravi i podpuni čilim je onaj,
na kom je svaki komadič šare (raznobojne vune) prstima na osnovu
namitan ili klečan. Dakako, da se i taj posao obavlja na stanu, da
se vuna, smotana na 20 i više klupašca, s prstima umiče na osnovu,
koja je na vratilo navijena. Posao doista spor i mučan. Najobičniji
čilimi čiste takove tehnike jesu oni na jabuke, to jest kojima je fi¬
gura u sredini velika kosa četvorina (velika jabuka), a kojoj se opet
na stranicama, odnosno u čoškovima čilima nalazi po jedna omanja
jabuka. U svem dakle jedna velika i četiri manje jabuke. Takovi su
čilimi vrlo milovidni, jer se boje obično vrlo harmonično jedna uz
drugu vežu. — Zatim su tako čisti čilimi i oni pirotskih motiva,
koje su u Djakovštini prije 20 godina nazivali »srbskima«, a ko¬
jima danas Bačka (dakako u anilinskirh bojama) poplavljuje gotovo

cielu monarkiju. Isto su tako čisti čilimi i tako zvani »čupavci«
(»gunjavi«, »izvlačiti«, ili na »šibke tkani«), kod kojih takodjer šaru
prsti proizvode. Čupavci se, kao i svi ostali čilimi i šarenice, tkaju
na stanu, samo što se za svakom žicom putke stavlja na osnovu
šiba, pa se preko te šibe prstima provlači vuna, od koje toliko malih
klupaka imade, koliko če u obče boja na čilimu biti. Kad se je čitav
red raznobojne vune — več prema figuri čilima — preko šibe pro-
vukao, onda se s čunkom provuče jedna ili dvije žice putke, pa se
šiba izvlači i opet dalje namještava. Mimo tih čistih čilima nazivlju
— kako rekoh — čilimima i čilimaše, u kojima prevladjuje klečana
radnja, ali ima u njima i čiste pretkivane radnje i radnje na daske.
Takovi su čilimi oni na frčice (otvorene i zatvorene frčke), koji su
doista najkrasniji, pa oni na jabuke, na raščiče, na titrice (iskrice),
na stupove itd. Sve ostale vunene radnje nisu čilimi, ni čilimaši,
nego su »šarenice«,  kojih šaru proizvodi na stanu ili čunak, ili
daske, ili igla, pa se prema odnosnoj svojoj tehnici nazivaju: šare¬
nice na daske dizane, jablanske, legutačke, ubjerane, lukate, vezene,
vezenci u dvije hite itd.

Svi ti čilimi i sve te šarenice, što su starije, to su bolje i ljepše,
jer im je boja milija, mirnija i naravnija, satvorena od raznoga bilja,
i jer im je radnja čistija. Na novijim pako radnjama kriči i viče
anilin. Negda su žene same bojadisale vunu, a danas se ni jedna
ne če tim da bavi, pa sam se ja uzalud trudio i trošio, da ih na to
priviknem. Izgovaraju se, da ne dospievaju, što im vjerujem, jer su
se razdielili, pa je tako na svaku pojedinu pao teret ciele kuče, koji
se je prije u zadruzi liepo dielio i ženice na sve dospievale. Danas
farbaju samo bojari, a ti se ne če da bave travama, nego jeftinim
i hitro bojadišučim anilinom.

Drago mi je, što mogu reči, da ima gotovo u svakom selu po
koja žena i djevojka, koja umije i koja doista radi klečane čilime,
samo je žaliti, što nije na tim čilimima naša samonikla boja, kojoj
se i stranci toliko čude i dive.* Šarenice pogotovu znade skoio
svaka tkalica tkati. I tako se može reči, da šarenica u našem na¬
rodu ne če nestati sve dotle, dok i jedne ovčice po našim njivama
i po našim brdima teklo bude. Čilimi i šarenice dika su naših ze-

* Svi umjetnici, koji su na djakovačkoj crkvi radiji, nisu se moji nadi '~
našim čilimima i našem narodnom vezivu. Poimence stari i ni a i ei z,  a
stito moj prijatelj slikar Franjo Cremer, koji sada u Diisseldor u pišei m c
umjetničke študije, pa u tima djelima vrlo rado iztiče ukus 1  D s
žena, Ijepotu naših boja itd. s

Spomen-cvieče.

niča, — i one su svoju sobu, svoj kiljer, kako misle, najbolje ure¬
dile, ako su krevet, ako su klupu, ako su sanduk čilimom ili šare-
nicom pokrile.

I tako sam ja eto u najkračim črtama, za pravo govoreči, tek
spomenuo najvažnije tri grane tekstilnog obrta hrvatskoga naroda u
Djakovštini, koji je obrt u velikom srcu našega biskupa vazda na-
lazio ljubavi i odziva, koji je on obrt, navlastito čilime, ne samo u
svoje sjajne dvore uveo, nego im i u velebnoj crkvi svojoj odlično
mjesto dao. Vidjeti ih je tamo širom crkve: i pred oltarima i na
oltarima i po sakristiji; a vidjeti je na velikom oltaru, osobito kad
on službu služi, i krasni pisancem vezeni oltarnjak. Narod to zna,
i čim tko ljepši čilim na prodaju ima, žuri se u biskupske dvore,
da ga tamo ponudi. I tako je naših čilima po gostima biskupovim
mnogo otišlo u Francuzku, u Njemačku i ostale zemlje, da tamo u
kojem salonu, ma i niemi, govore o ukusu i vještini hrvatskih žena.
U našega biskupa imalo bi se prvo ugledati naše syečenstvo, pa
za svoje crkve nabavljati samo narodne čilime, narodne oltarnike,
narodne otarke, a okaniti se Linča i Beča; jer kad narod bude vidio,
da mu crkva nekim načinom posvečuje njegove radnje, zanosit če
ga duša, pa če još življe prionuti uz nje, još če ih sa večim pie¬
tetam čuvati i dotjerivati. Ali ni to nije dosta. Sva bi inteligencija
imala da uz to prione. Nije dosta, da ona narodu samo u knjiži i
u povjesti uspomenu čuva, da mu folklorističko blago očitoj propasti
otimlje; nego se hoče, da ona s narodom zajedno zavoli i ono, što
je narodu nekim načinom najmilije, njegovo kučevno blago: njegovo
tkivo i vezivo. Cuvajuči i spasavajuči ono, što narod karakteri-
zuje i čuva kao narod, spasila bi i narod sam. Nemojmo se varati;
kako jur spomenuh, mi se nalazimo u očigled jasne činjenice: da
nas nestaje. — Ali kako se ne može zavoliti ono, što se ne po-
znaje, i kako se naša inteligencija odbija od te narodne radje samo
stoga, što nije tobože »stručnjak« u njoj, to sam slobodan zamoliti
ovim sve prijatelje naše knjige i našega naroda, da sjeknemo vo-
ljom, pa da prigodom biskupskoga jubileja našega ve li-
koga biskupa stvorimo ili bar počnemo stvarati u Za¬
grebu muzej za tekstilija hrvatskoga naroda.  To bi bila
klica etnografskomu muzeju, kojega mi nemarno. U tom muzeju učila
bi se naša inteligencija (i mužka i ženska) poznavati naše narodne
radnje, poznavajuči ih zanosila bi se za njima, zanoseči se za njima
ljubila bi ih, a ljubeči ih privadjala bi ih u život i u svom krugu i

H5

u nižini slojevima, iz kojih je ona potekla, pa bi tako čuvala, spa-
savala narod i njegovo narodno obilježje. Svi smo bili zaneseni sa
zagrebačke jubilarne izložbe (god. 1891.); svi smo s ponosom i sami
išli i druge rado vodili u one prostorije našega sveučilišta, u kojima
su bile smještene radnje, o kojima ovdje govorim; svi smo priznali,
da su one bile »biser« naše izložbe, a zazeblo nas je u srcu, kada
smo culi, da se taj biser nahodi u pogibelji. Pa kad je tako, a ono
pregnimo mužki, da taj biser sa ruba propasti u svoje ruke uzmemo.
Pojedinac ne može mnogo, ali mnogo njih može učiniti, što inače
cio nemočan narod učiniti ne može. Neka se nas nadje deset, dva-
deset na raznim krajevima naše mile domovine, koji čemo se time
baviti, pa da vidite, kakav čemo kvas zamiesiti, da vidite: kako čemo
stvoriti i muzej i kako čemo to blago u samom narodu spasiti. —
»Ignoti nulla cupido«, stara je rečenica, i doista je tako. God. 1897.
bio me je na prolazu kroz Djakovo pohoditi prijatelj dr. Ante Kata-
linič, profesor bogoslovije u Zadru. Pokazao sam mu moju sbirku
veziva i zamolio ga, da mi pošalje iz Dalmacije, ako na što takova
naidje. Odgovorio mi, da tamo veziva nema i da če mi želji jedva
udovoljiti moči. A kad tamo, mjeseca lipnja god. 1898. stiže od dra.
Ante sanduk i u njem vezivo, o kakovom ja ni sanjati nišam smio.
Ja sam bio sav izvan sebe, da takova šta naš narod ima, pa to još
u onom kraju, koji je kroz stolječa bio izvrgnut navalama lakome
Venecije, -— naime oko Nina, toga siela prve hrvatske biskupije.
Ta su me veziva sječala sličnih radnja Konavlja, Hercegovine,
sisačkog Posavlja, pače i nekih bunjevačkih radnja iz srednjeg
Podunavlja. Njih na zagrebačkoj izložbi nije bilo; a ne bi
do njih došao ni prijatelj Katalinič, da nije kod mene
žive pobude našao.

Zato je moje mnienje, da baš prigodom
biskupova jubileja počnemo i na tom polju ra-
diti. Jedanaesta je ura jur odbila. Na mnogim stra-
nama nalazi se to blago naroda na umoru, pače
več i zakopano. Vadimo ga iz svježega groba, spasa-
vajmo ga, i učinit čemo »jezgri« naroda največe dobi o.

Biskupu J. J. Strossmayeru bit če to najmilija čestitka.

Djakono.

Milko Cepelic.

SIREN.

(Legenda.)

raskošnim ženskim odajama bogata rimskoga doma u Sir-
miju ležala je Emilija Marcija na udobnu počivalu, ure-
šenu srebrom i pločicama od jantara, a pokrivenu tigro-
vinom. Desnu je ruku, naslonivši ju na svilene jastuke, podvinula
pod glavu, ljevicu je s lepezom nehajno spustila u krilo, dok je
lijepu glavu sklonula na grudi.

— Što je danas moja krasna gospodarica tako nujna i za¬
mišljena? — usudi se zapitati robinja miljenica, koja je niže Emili¬
jinih nogu na zemlji sjedila i držala u ruci smotak papirosa, iz kojega
je do čas prije čitala.

Emilija ne odgovori. Činilo se, da i nije primjetila pitanja. Njene
misli kao da nisu bile uz to štivo, — a ipak je bila sama naložila
grčkoj robinji, da joj čita Plotina. Čemu je izabrala to štivo? A
čemu ga nije pozorno pratila, kad joj se prohtjelo filozofije?

Bilo joj je dugo vrijeme. Njen suprug Valentinijan boravio je
s carem Galerijem na vojni, koja je duže potrajala, nego li se mi¬
slilo, a mlada žena ostala sama u Sirmiju, gdje je njen muž imao
velik posjed. Ropkinje su njene u to vrijeme imale mnogo da
pate . . . Ona je bila kči vrlo bogatih roditelja — jedinica. Raskoš u
očinskoj kuči njenoj nije bila prosta i obična; dolazili su filozofi,
pjesnici, umjetnici. Imala je izvršne učitelje, pa kad je odrasla, po-
lazila je u Aleksandriji predavanja znamenitih muževa.

Danas joj se neobičnom šilom namitale misli na prošlost, na
mladost njenu, i njoj se prohtjelo da se zabavi naukom, kojom se
bavila za svoga djevojačtva. Ali joj se misli otkidale od knjige i
boravile u prošlosti.

Lijetale su vrtovima i bibliotekama aleksandrijskim, kojima je
ozvanjala riječ bogoduhih mudraca. Tamo je ona upoznala pleme¬
nitega mladoga Sirena . . . Učinilo joj se, da su filozofi Ijepše go¬
vorili, otkad ih je slušala zajedno s njime . . . Kako je majstorski
plastično Porfirije tumačio Plotina . . . uvadjao ih u tajne novo-
platonske filozofije . . . Sve više se dizao glasovih učitelj: govorio
je o spasu duše ... o postu . . . proti kazalištu, pače i proti že-
nidbi . . . Sve više i zanosnije slijedio ga Siren ... A ona? Ona je
sve više zaostajala ... Postajala sve rastresenija ... Ljubila je Sirena,
ali ga je svakim danom sve to ipanje razumjela . . . Jednoga dana
— bilo je pred bibliotekom Serapeja — uhvatio ju za ruku. Skoro
surovo. »Voliš li me?« zapita. Čudila se torne pitanju, — ta on je
znao . . . »Ako me voliš,« nastavi on, »obečaj mi, da se nikad ne
češ udati, nikad . . . razumiješ li?« Onda je ona otišla, sva ogor¬
čena i nezadovoljna . . . Iza dugog vremena pohodila je opet biblio-
teku. Kad je izlazila, opazila je na stubama Sirena . . . Približio joj
se, ozbiljniji no ikad prije. Čekao ju . . . — Ti danas nisi slušao
Porfirija, Sirene? — upita ga brzo.

— Ne. I ne ču više. Ili možda ... ali samo za to, da njegove
riječi prispodobim s naukom, kojoj sam se od nedavna posvetio.

— Sa kakovom naukom? — Nisi li bio ushičen s nauke Por¬
firije ve ?

— Našao sam nauku savršeniju, našao sam put spasenja duše,
našao sam pravu vjeru.

Njegove su oči uz to plamtile, kao dva plamena, pa ipak nije
Emilija osjetila, da ju taj plamen grije; naprotiv, zazeblo ju pod
tim pogledom i ona šapne pitajuči:

— Zar . . . zar i ta nova nauka traži, da se rastanemo?

On odgovori:

—-Za  mene traži, jer hoču da postignem savršenstvo.

— Rastanimo se dakle, — odvrati ona, čuvali te bogovi!

I opet htjede otiči, no on je zadrži.

— Slušaj, — reče, — ja ču i tebi pokazati put, kojim sam se
uputio . ... jedini, koji vodi k spasenju.

— Pusti me, ja idem svojim putem! I ode.

— Boli me duša zbog tebe, stani! — vikne. on za njom, a i
ona se nasmiješi ljutito i ne ogleda se više na nj ...

Nije dugo još mislila na Sirena... Sice ju nije \iše rimo
k njemu; skoro iza toga ona se udala za ponosnoga ^ alentimjana

Sve ove misli proletile joj duhom onorn brzinom, kojom san

n8

ljudske misli letjeti mogu. Kao da su joj se sve misli u jedan mah
nadale, tako joj bilo.

Ali uspomena ju nije razblažila: bila je razdražena. U njenoj
se duši krila neka vrst osvete proti onomu čovjeku. Jer njen se je
duh doduše nekad bistrio na žaru visokih znanosti, ali njeno srce nije
se još otvorilo sunčanoj toplini.. . pravoj ljubavi, pravoj plemenitosti.

— Ne čemo dalje citati! — reče Emilija naglo, kad se prenula.
— Neka se sve spremi za šetnju: nosiljka, pratnja, sve!

Robinja je bila navikla na hire svoje gospodarice, no ipak si
je dozvolila da opazi:

— Ali sad, gospodarice .. . nije ni podne .. . ovdje nije običaj ...

— Običaj!? Što je meni do običaja? Idem.

I več je unišla u drugu sobu i sjela na srebreni stolac pred
srebreni stolic, na kome je bila sila stvari, potrebnih za toaletu.

Grkinja dade nalog radi šetnje i pozove tri četiri druge robinje.
Bijedne se djevojke prepale, kad su opazile, da je gospodarica
zle volje.

Jedna joj počne sva u strahu razvijati kosu, druga klekne, da
joj veže sandale; druge su opet pripremale bjelilo, rumenilo, pa
črnilo za obrvice, i donašale odijela. Jedna ispusti iz ruke skupo-
cjenu staklenu posudicu i razbije ju. Nesretnica pogleda gospoda-
ricu s izrazom punim užasa i zguri se na tlu: je li molila milost, ih
je čistila pod? — a plemenita ju Rimljanka gurne nogom i zapovjedi
Grkinji, da je dade tuči po golim ledjima, sve dok češljanje traje.,
A trajalo je dugo, dok su kosu išče sijali, savili je u visoki svitak,
nakovrčali je i udesili, kako če taštoj ženi najbolje pristajati. Onda
su je obukli, a dvije robinje stale su namještati nabore na tananom
plaštu, pribiruči ih i gladeči štapičima od slonove kosti. Ogrnuli
su plast oko svoje gospodarice tako, kako bi se bolje istakla pla¬
stika savršenog joj tijela.

U to su javili, da je nosiljka spremna, a pratnja poredana.

Emilija sidje iz prvoga sprata u peristil, prodje trijemom kroz
vrt, pa kroz atrij na ulicu. U atriju su razgovarali nekoji klienti
s upraviteljem kuče. Pozdravili ju s počitanjem; a upravitelj podje
za njom do nosiljke. Nadzornici su robova sa šibom u ruci vrlo
pomno razredih čitavu njima povjerenu množinu: najprije robove
tkalce, onda crnu družinu kuhinje, iza nosiljke ostale robove, kojima se
pridružila cijela fukara iz susjedstva. Gospodja, s tankom koprenom
oko glave, sjedne u nosiljku, kojuje šest krepkih robova na ramena
uzelo. Povorka stane prolaziti ulicama i prostranim trgovima, gdje

je sve bučilo i vrvilo od živoga prometa. Tu su okretni trgovci
razvikivali raznovrsnu robu pred otvorenim vratima svojih dučana,
a svijet se gurao i gomilao pred njima; tu se žurili brzi glasnici,
tu letili tekliči, da prave mjesta gospodskim kolima, koja su bez-
obzirno jurila kaldrmom. U metežu zavade se Emilijini robovi s ne-
čijom pratnjom, koja je poput razbojničke čete okruživala kola
svoga gospodina. Emilija zapovjedi, da ostave tu vrevu, da podju
pred grad.

Pred gradskim vratima otvorio se vidik na Frušku goru, koja
tako naliči Sabinskim planinama kraj Rima. Emiliji se ote uzdah
čeznje za velebnim gradom, ali ju za čas zaokupi kraj, kojim su
prolazili. I s desna i s lijeva ceste, koja je vodila prema gori, bili
su grobovi bogatih Stanovnika grada Sirmija. Po koja mramorna
klupa našla se na terasi, na kojoj su bili smješteni spomenici, a iza
njih cvao po gdjekoji grm: bjelina se mramora i cviječa pre¬
krasno isticala sa modrila čistoga proljetnoga neba. Krasota je pri¬
rode sve više razdraživala Emiliju. Nedaleko grada, s lijeva cesti,
bio je velik vrt; vrata, do kojih .su vodile nekolike stube, bila su
širom otvorena. U dnu vrta vidjela se velika jednostavna kuča . . .
nisu je rijesili ni st up o vi, ni drugi koji nakit, kao da je sve suvišno
odstranjeno bilo . . .

— Kakva je to kuča? — zapita Emilija vodju robova, koji je
kraj nosiljke išao.

— Ne znam, gospodarice, — odvrati rob, — čini mi se, da
je nekakvoga pogrebnoga društva.

— Stanite! — zapovjedi znatiželjna gospodja.

Robovi spustiše nosiljku, a ona izidje i podje u vrt, zabranivši,
da ju iko slijedi. Bilo je u vrtu ponešto zapušteno. Uz puteve opa-
zila je postamente, sa kojih su bili otkinuti kipovi, a na zidu vidjela
je čitave površine žbuke izbijene: valjda su tu nekad stajali relijefi
ili slikarije . . . Kroz cviječem ili mladim liščem osuto granje stabala
probijalo svjetlo sunčano, a sjena i svjetlo čudno se pod njima
igralo na svježoj zelenoj travi...

Emilija podje jednom stazom i stigne na suncem obasjanu či
stinu, zasadjenu prekrasnim ranim cviječem. Čovjek neki bio je
sagnut nad gredicu i okapao je cviječe. Emilija prodje mimo njega
i pogleda ga. Drhtne s neke slutnje. On je nije opazio. Ona se vrati
istim putem, a on se uspravi. Stajao je u punome suncu. O trne joj
se usklik. Taj plemeniti mir na čelu, na čitavom licu, neki oso ut
žar u oku: sve je to u jedan tren Emilija prepoznala, sve joj

120

činilo uvečano od onda, otkad nije vidjela toga čovjeka. Ustavi se
pred njim.

— Sirene, — zapita u čudu, — poznaš li me još?

— Emilija! Što te nosi amo ... pa u ovo doba?

Ona se nasmiješi:

— Demon kakav ... ili bogovi . . .

Siren sabere obrve.

— Kakovi demoni, kakovi bogovi!? Zar ti nije nekad još
Porfirije razbistrio pamet svojom naukom, koja je morala dovesti
do prave vjere svakoga, tko ju je dobro proniknuo? Ali ti ga i
nisi čula, nastavi, ti si gledala one, koji su ga slušali. Bila si površna,
isprazna, kakova si i danas . . . inače ne bi u po bijela dana dola-
zila, pa zametnula razgovor s tudjim čovjekom. Odlazi odavle, ostavi
me; odavna več ne veže me k tebi ništa!

Emilija se uzbuni.

— Tjeraš me!? Znaj, i ja sam tebe davno zaboravila, ali
danas . . . danas došli su mi u pamet prošli dani; a kad sam te
ovdje prepoznala, nestalo je iz moga srca ogorčenje prema tebi. . .
prebudili se davni osječaji . . . Sirene, ne mrzim te . . . Jest, demon
mi šaptao one misli, demon me doveo amo . . .

— Ah, — plane Siren, — još i to! Odlazi, nečista prikazo!
Čari tvoji ne če me zatraviti, jer ti si smrt, a ja sam se napio
vode života vječnoga! Odlazi i ne bacaj pod noge čast matrone
rimske, a mjesto tim prozirnim odječama kiti se pravim ženskim
uresom: čednosti!

— Ali, Sirene . . . htjede ona.

— Nosi se od mene, sotono! — vikne Siren, prekriži se i
načini tri puta znak križa prema njoj.

Emilija se uplaši. Vjerovala je čvrsto, da če ju Siren s tim
znakom ureči. Uhvati se brzo za amulet od korala, što ga je na
vratu nosila, i pobrza na cestu. Bila je preveč nervozna, a da se
dade nositi kuči. Potrči prema gradu, a uplašena četa robova za
njom Za malo — i pade na klupu, napola onesviještena. Užasno po-
niženje, koje je doživila, porazilo je oholu Rimljanku. Sva moguča
čuvstva vrzla se u njoj, ali najjače bijaše mržnja. Tim se čovjekom
u zadnje vrijeme toliko bavila u duši, kao da ju baš neka telepatija
upučivala, da je on u bližini, pajunapokon dovela k njemu. A on?
Sva se tresla od jada i užasa. U grlu i na jeziku upravo je osječala
gorkost. Jedva je dišala. Robovi su zaplašeni stajah podalje i nisu
se usudili ni pisnuti, da se ne bi možda ova bura slegla na jadne

121

njihove glave . . . Ali se dogodilo protivno. Iza po sata sabrala se
Emilija, ustala i mirno sjela u nosiljku.

— Kuči! — zapovjedi kratko.

\ odja je robova vračao povorku kroz postranične ulice i kroz
nuzgredna vrata Emilijine kuče. Ona je pošla u svoje odaje. Svukli
su  J u > sjela je u naslonjač i ostala dugo nepomična. Napokon skoči
i zapovjedi, da se iznova spreme na izlazak. Ne mignuvši okom,
izvršiše robovi hir gospodaričin, ali na ulici stade hihot i graja, kad
se opet redala povorka pred kučom. U to izadje upravitelj i na¬
redi, neka se svi robovi razidju, tek šestorica da prate gospodju, a
šestorica da ju noše do prefekta. Kao da se neki sjaj prostro oko
nje, kad se pročulo, da ide možnom gospodaru pokrajine.

Prefekt je bio prototip visoka činovnika rimskoga, kako ih
je Dioklecijan vještim okom vladalačkim znao izabrati, da preko
njih ravna sudbinom dalekoga carstva. Pouzdan značaj, bistar i
ozbiljan, vrstan upravljaš i pravnik, mogao se svako u nj uzdati, jer
je njegova riječ bila od kamena.

On se osječao sudac u svem i svačem, jer je uvijek saslušao
mnijenje i onoga, koga je tko htio oklevetati.

Njegove su se odluke uvijek temeljile na poznavanju ljudi i
prilika. Zapovijedi careve nije držao samo na oko, več i po smislu
i nakani. Tim su rimski veliki činovnici često jače nego vojska dr¬
žali na višini i u potpunoj snazi rimsku državnu misao.

Bio je malo začudjen, kad mu javiše, da dolazi k njemu Emi¬
lija Marcija, glasovita ljepotica, supruga centuriona Valentinijana.
Nije mu bilo osobito ugodno. Smatrao je žene djecom, koje treba
da rade uvijek pod nekim tutorstvom, a još više, ako su lijepe i
razmažene, jer mu se činilo, da su baš tada najviše raspoložene, da
učine što nepremišljeno.

Emilija mu nije sve po istini pripovijedala, več mu jednostavno
kazala, da je išla šetati u stanovih vrt, koji je držala javnim, a
tamo da ju je neki čovjek, imenom Siren, uvrijedio, otpremio ju
vrlo surovo, rekavši joj, da otmenoj gospodji ne dolikuje šetati se
tudjirn vrtovima, i prekorio ju s nečednosti. Zahtijevala je, da prefekt
kazni toga bezobraznika.

Prefekt joj prijatno, ali ozbiljno reče, da če stvar lspitati i
pravedno suditi. Emilija ode nešto potištena. Nije sasvim zado\ oljna
bila s tim, kako ju je prefekt primio. Bilo joj tesko oko si ca.

Prefekt se držao načela, da se takve malenkosti rješavaju
same sobom, pa se nije puno brinuo za stvar. Kad je Emilija vi-

122

djela, da njena pritužba ne donosi željena uspjeha, pisala je svome
mužu, a on je od čara ishodio pismo za prefekta, kojim se ovomu
nalaže, da ima kazniti Sirena.

Prefekt dade Sirena potražiti i preda se dovesti. Siren je bio
osvjedočen, da su ga uhvatili za to, jer je krščanin. Predao se
dakle i mirno stupio pred sud, znajuči, da nije nista zla učinio.
Snebivao se od čuda, kad je razumio prefektove riječi:

— Kako si smio uvrijediti suprugu tako otmena muza, kakav
je Valentinijan ?

— Ja da sam ju uvrijedio ? Kako bih mogao uvrijediti suprugu
Valentinijanovu? — reče. — Ne poznam je.

— Ne laži! — otresito če prefekt. — Gospodja je sama izja¬
vila, da si ju obasuo uvredama u vrtu one vile, u kojoj stanuješ.

Kod ovih riječi uvidi Siren, o čem se radi. Odlanulo mu.

— A, — reče, — to je? Gospodja je zbilja došla u vrt, a
ja sam joj predočio, da se ne pristoji rimskoj matroni razgovarati
s tudjim čovjekom u istom kakvom vrtu, da ne smije svoju krjepost
na laku ruku uzeti, pa dati povoda neumjesnoj kakvoj sumnji.
Pozvao sam ju na red.

— 1 to je sve? — zapita upravitelj.

— Po prilici. Vrijedjati je nišam htio; želio sam, da se ne
zaboravi.

— Idi kuči, Sirene, — reče prefekt, — nisi kriv.

Tim riječima bude Siren otpušten. I več se okrene da ode,
kadno se prefekt sjeti, za što li je Sirenu toliko stalo do vladanja
tudje žene, pa se domisli, nije li možda krščanin, jer se samo oni
brinu za tudje krjeposti, za tudji spas, kako vele.

—- Sirene, koje si vjere? — zapita prefekt.

— Ja slijedim vjeru, koju nauča Gospodin Isus Krist, — od-
vrati mirno Siren.

Prefekt se promijeni u jedan čas. Nije davno, došle su od Ga¬
lerija stroge zapovijedi, kojima se nalaže, da se krščani imadu tra-
žiti i progoniti. pa ne ushtjednu li žrtvovati bogovima, da se imadu
smaknuti.

- Pa ti, krščanin, ti se usudjuješ koriti rimske gospodje? Ti
smiješ da ih učiš pristojnosti?

— Pa bilo ti je pravo malo prije, — reče Siren.

Šuti! — prodere se na nj nekoliko surovih ljudi, koji su
oko govornice stajali. Prefekt odredi, da ga odvedu u tamnicu.

Sutradan dovedu Sirena opet pred prefekta, kojemu nije bilo

123

drago, da ma koga radi vjerskih pitanja baš na smrt osudi; za to je
pozvao Sirena, da žrtvuje pred kipom carevim; tako je mislio pre-
nijeti pitanje na političko polje.

Siren odgori mirno, ali odrješito:

— Samo Isus je moj kralj; ne ču da žrtvujem!

Več od jučer je ovaj slučaj zanimao čitavi Sirmij, zato je
sad bazilika bila puna svijeta. Na Sirenove riječi podiže se užasna
graja. Odjekivalo je svodovljem, činilo se: bazilika se trese od vike.

— Propast krščanima! Smrt Sirenu! —razabiralo se od časa
do časa sred silne halabuke.

Napokon dadoše znak i svjetina se u tili čas umiri, a prefekt
dosudi, da se Sirenu ima odsječi glava.

I Emilija je pošla gledati, kako če Sirena smaknuti. Bila je
otupila za krvave prizore u cirkusu, gdje je i ona često znala držati
palač dolje, pa je time i ona na smrt odsudila nespretnoga pobije-
djenoga gladijatora. I ovdje je htjela sjati jakošču duha. Krščani
su prostrli na zemlju bijelo sukno, na koje če Siren kleknuti. Emi¬
lija bila je ohola i okrutna, sve dok nije Sirena ugledala; ali kad
ga je opazila, gdje slavodobitno kao triumfator koraca prema bije-
lome suknu, na kom če primiti smrtni udarac, sva joj krv navrije
čas u lice, čas k srcu, i ona osjeti, kao da se mrmor prisutnih krš-
čana sabire i kruži oko nje i teško pada na njenu dušu. Kad su
Sirena doveli na stratište, mrmljanje se pojača, kao valovi, kad ih
bura uzbiba, čuli se dapače usklici: »Ubijte i nas! I mi hočemo da
umremo!« Medjutim je Siren kleknuo, pokrivši lice rukama, a krvnik
mu jednim zamahom odrubi glavu.

Takove smrti Emilija još nije vidjela. Mnogi su krščani iz
mnoštva potekli, da zamoče nešto haljine svoje
u krv mučenikovu, ili da si prisvoje komadič onom
krvlju natopljenoga sukna; razlijegali se usklici
krščanski, dopirali do Emilije i neodoljivom ju šilom
privlačili k mučeniku. Pristupi k mrtvome tijelu,
klekne i poljubi rub njegova odijela . . . Kao iz-
mijenjena vrati se kuči i pade u duboku, neiz-
lječivu tugu. Za pol godine predje i ona medju
krščane, a ne dugo poslije pretrpi mučeničku smrt
na istome mjestu, gdje se je prolila krv Sirenova.

Zagreb.

Štefa Iskra.

ZAKON SVRŠNOSTI U PRIRODI.

H ašim osječalima opažamo, da u prirodi nastaja vjekovite
| promjene: sve se radja, preradja i priradja, što je našim
—i jezikom lijepo rečeno: priroda.  Svaka od ovakih pro-
mjena ima svoj uzrok,  prema kojemu je ona učin.  Ako svakoj
promjeni ili pojavi i ne možemo svojim osječalima uvijek uzrok
zamjetiti, no kako smo zamjetili pojavu kao učin, moramo da
zaključimo i na uzrok, slijedeči zakon logike: bez uzroka ne ima
učina. Kad sam, izašavši na šetnju, ostavio u sobi otvoren prozor,
a povrativši se kuči našao ga zatvorena, nepobitan je zaključak,
da je ovaj prozor netko  zatvorio. Kad malo dijete u koljevci
plače, mora toj pojavi, plaču djeteta, biti neki povod ili izvan dje-
teta, ili u njegovu nutarnjem organizmu. Videči drozda u krletci,
mora da ga je netko unutra zatvorio. Pa tako bismo mogli neiz-
mjernim nizom promjena u spoljašnjem svijetu materijalne prirode
i u našem nutarnjem svijetu i životu postupati, te čemo uvijek do
istoga zaključka doči: do učina i uzroka. Zakon uzročnosti  i
savez izmedju uzroka i učina postoji u svemiru kod svakoga stvora
i biča, od najmanjega do največega, od najjednostavnijega do naj-
savršenijega.

Sa uzrokom  spajamo cesto pojam: šilu ili moč;  ne pozna-
vajuči naime nekoj pojavi uzroka, velimo: to je izvela neka sila.
Sila i moč zamjenjuju se kao istovjetni izrazi, obično se ipak pri-
m J en juj e  moč djelovanju razumna biča, dočim šilu prenosimo na
djelovanje fizikalnih zakona prirode.

Uzrok, koji djeluje prama stanovitomu učinu, kao jasno predvi-
djenoj svrsi, zove se namjerni uzrok  (causa finalis). Odnos na-
mjerna uzroka prema stanovitoj predvidjenoj svrsi zovemo svrsishod-

125

nost ili svršnost, a zakon, kojim se taj odnos izražava, jest zakon
svrsishodnosti ili svršnosti, takodjer principteleologički  (grčki:
telos svrha, cilj, i logos nauka). Da zakon svršnosti svoj izvor može
imati samo u takovu uzroku, kao zakonodavcu, koji je svrhu unaprijed
predvidio i sve tako udesio, da se ta svrha poluči, dakle u inteligentnu
biču, to je istina, koju razum čovječji prema neoborivim zakonima
logike kao takovu priznati mora, te joj dalnjega dokaza ne treba. No od
učina ne samo da smo slijedom logičkoga zakona prisiljeni zaklju¬
čiti na uzrok, nego i od kakvoče  učinka moramo da zaključimo
na kakvoču uzroka. Diveči se veličanstvenim tornjevima zagrebačke
stolne crkve, ne može zdrav razum zaključiti, da su ih neuka i ne-
stašna djeca sagradila, kao što se ne može zaključiti, da je divnu
Homerovu Iliadu izpjevalo neuko dijete. Isto tako ne može se zdravim
razumom ustvrditi, da je ikada neumno živinče krjeposno djelo iz-
velo, jer ne ima slobodne volje niti spoznaje moralnih zakona. Na
osnovu dakle ovih neoborivih zakona moramo da zaključimo ne
samo od učina na uzrok, nego i od kakvoče učina na kakvoču
uzroka. Nakon ovoga kratkoga uvoda da primijenimo princip teleo-
logički iliti zakon svršnosti pojavama biološkoga, t. j. organičkoga
svijeta bilinstva i životinjstva u prirodi.

Promatrajuči ovaj svijet dolazi čovjek do uvjerenja, da je tuj,
sve počevši od neugledne diatome do libanskoga cedra, od si-
čušnih vorticella pak do vijeka stvorenja čovjeka u tijesnom odnosu
i medjusobnom savezu prema odmjerenim svrhama tako uredjeno,
da su biča najnižega organizma podredjena bičima višega, a ova
najvišega. Neorganički svijet služi kao sredstvo svrhama organič¬
koga, u ovom opet bilinstvo životinjstvu, a sve opet kao sredstvo
svrhama najsavršenijemu članu prirode, čovjeku. I emelj ovoga me-
djusobnoga saveza je zakon svršnosti, iz kojega slijedi, da svaki
niži stvor svojom svrhom služi kao sredstvo svrsi višega, a ovo
svrhama najvišega biča.

Proučavajuči predmete organičkoga carstva, opazit čemo ovaj
uzročni savez svuda i na svakom biču. Ja ču se samo primjera
radi zadržati kod nekojih.

Svako organičko biče sastavljeno je od više česti kao organa,
od kojih jedna služi drugoj kao sredstvo svrsi i ova svrha je sred¬
stvo drugoj svrsi, a sve česti kao svrha sredstva su konačnoj svrsi.
Uzmimo primjer na čovjeku, Anatomija, t. j. nauka, koja nas iu i
poznavati pojedine česti, od kojih je čovječje tijelo sastavljeno i
fiziologija iliti nauka, koja nas uči, čemu služe i kako vrše tu sluz u

126

pojedine česti, pokazuju nam divnu, cijelomu sastavu tijela odgo-
varajuču harmoniju pojedinih česti, koje su prema svršnosti tako
uredjene, da služe čovjeku kao sredstvo za pojedine sr rhe ani-
malnoga života, a sve ove napokon za polučenje uzvišenih umno-
moralnih svrha.

Jedan od najsavršenijih spoljašnih organa na čovječjem tijelu
je oko, koje čovjeku za polučenje jasnoga vida služi. Promatra-
juči njegove kako vanjske sastavine: bjeločicu, roženicu, cijevnicu
(Gefarshaut), šarenicu, tako i nutarnje : vodenu tekučinu, lečku, caklo-
vinu, pa sve do mriježnice, sastavljene od najosjetljivijih živaca:
sve je to mudro udešeno prema zakonima lamanja svjetla tako, da
se na mriježnici sastavi pasivna slika vanjskih predmeta. Istina, ima
u divnoj pojavi vida tajna, koje ljudi ne mogu protumačiti; kako
se naime sastavljene na mriježnici slike spoljašnih predmeta vidnim
živcem centralnomu organu svih osječanja, moždjanima saopče, a
od ovud čovjeku povrate; ali ipak funkcije pojedinih spoljašnih ili
nutarnjih česti može čovjek slijediti i protumačiti: kako sve kao
sredstva k opčenitoj svrsi, izvedenju vida služe. Medju vanjskim
čestima oka ima i takovih, kojima čovjek u prvi mah ne vidi svrhe,
te bi ih držao suvišnima; ako ih ipak pomnjivije promatrati uzme,
mora da se divi mudrosti, kojom su i ove, na prvi pogled neznatne
česti prema zajedničkoj svrsi udešene. Zašto su n. pr. oku v e dj e,
trepavice ili obrve?  Dočim nutarnje sastavine služe kao sredstva
za neposredno izvadjanje slike primanjem, lamanjem i sakupljanjem
svijetlih zraka, pokriveno je oko spolja smještenim spravicama,
koje mu nutarnje osjetljive organe štite od vanjskih nezgoda.
Vedje,  od nježnih mišica i živaca sastavljeni poklopci, na svako
oko po jedan, imaju zadatak, da prednji nutarnji dio oka, kada
svjetlo ulazi, neprestanim pomicanjem čiste i ovlažuju, da bude tim
prozračnije. Trepavice, tanki vlasci na obrubu vedja, odstranjuju
prah i drugu nečist, koja bi u oko mogla ulaziti; a s druge ruke
stoje kao na straži, jer kosnuvši se i o najmanju škodljivu stvar,
povedu vedje, da se zaklope i tim oko proti opasnosti zaštite.
Jutrom, kad se čovjek umiva, može opaziti, kako se na trepavicama
nalazi kojekake nečisti, koja se stranom ispod vedja, stranom spolja
ondje nakupila, te je tako oko od nje sačuvano. Obrve, koje su
poput dva vlasnata luka iznad svakoga oka namještene, pobiru
prah i znoj s čela, te ne dadu, da se na oči spuštaju. Uz tolike jasno
vidljive prema zakonu svršnosti udešene sastavne česti oka ima
u njem svojstava, kojih ne vidimo, ali ih iz učina spoznajemo;

127

jedno od takovih svojstava je akomodacija iliti prilagodjivanje.
Prema zakonima optike odaljuje se slika predmeta od staklene (op-
tičke) lečke tim večina, čim bliže se predmet lečke primiee tako,
da se slika nalazi u neizmjernoj daljini, dakle se za oko posve iz¬
gubi, kad predmet dodje u žarište (focus) lečke. Iskustvo nas uči,
da zdravo oko sliku, dakle i sam predmet razmjerne veličine (n. pr.
nož, pero, ili pismena) najjasnije vidi u daljini od 20 do 35 centi-
metara, koji razmak se zato i zove normalnom daljinom.  Pa
ipak vidi čovjek takove predmete u manjim i večim daljinama jasno.
Ovo svojstvo oka zove se prilagodjivanje. Učenjaci kušali su ovo
svojstvo svaki na svoj način protumačiti, ali mu još ne znamo za
pravi uzrok; toliko je nedvojbeno, da mu izvor leži u neizmjernoj
mudrosti, koja je tim oko za predsudjene svrhe usavršila. Bitne sa-
stavine oka su u svih životinja kičmenjaka (kralježnjaka) u bitnosti
iste, samo što su priudešene prema okolišu i sredstvima, u kojima
takove životinje živu. Prema tomu su drugačije udešene sastavine
oka u riba, koje u različito gustim vodama i u različnim dubinama
živu, te se u tim promjenama svjetlo drugačije lomi u oku, nego
kod kopnenih i onih životinja, koje se mnogo zadržavaju u višinama
atmosfere. Koli različita od drugih životinja mora da je udezba
kod očiju onih, koje izlazeči noču na plijen vide u mrkoj tami naj-
manje životinjice, kojima se hrane; a kakova tek da je akoinoda-
cija očiju kod američkoga kondora, koji kružeči visoko iznad oblaka
u višinama, do kojih se nijedna krilatica ne digne, vidi na zemlji
plijen, koji traži. Kao što kod oka, ovoga najsavršenijega optičkoga
instrumenta, razabire se divna udezba prema predsudjenim svrhama
i kod drugih organa čovječjega tijela, a osobito kod gljoti iliti ja-
bučice i uha, koji organi su uredjeni za govor, pjevanje i slušanje.
Kao što je oko najsavršeniji optički instrumenat, tako su gljot i uho
najsavršeniji prema zakonima akustike uredjeni organi, od kojih
svaki imade s jedne Strane svoju posebnu, s druge služi i kao
sredstvo drugomu za občenitu svrhu. Velimo, da je jezik organ go¬
vora, no to je u potpunom smislu samo u savezu sa gljoti, jer bez
ovoga saveza i zajedničkoga djelovanja jezika i gljoti bilo bi gi¬
banje jezika nijemo i nerazumljivo. Ovakav princip telički iliti zakon
svršnosti vidi se nedvojbeno iz uredbe svakoga organa i cijcloga
sustava čovječjega tijela i ostalih životinja; s toga ne čemo se o
tom dalje zadržavati u životinjstvu, več čemo dokaze tomu potra-
žiti sa nekoliko primjera u pojavama bilinstva.

Uzmimo promatrati razvitak drveta. Ako čovjek i ne može

128


označiti svrhu svakom organičkom biču, svakoj životinjici i svakoj
biljci, ali ne može pobiti občenitu valjanost gore spomenutoga me-
tafizičko-filozofskoga načela, da je sve u prirodi tako postepeno i
u medjusobnom savezu uredjeno, da biča nižega organizma služe
za svrhe bičima višega, a ova bičima najvišega i najsavršenijega
organizma. Da drvo toj opčenitoj svrsi služiti može, valja najprije
da dodje do svoje posebne svrhe, do potpuna razvitka, do zrelosti,
da se može rasplodjivati i drugim opčenitim svrhama služiti. Za po-
lučenje njemu posebne svrhe treba drvetu čitav niz kauzalnom svezom
spojenih čestih i organa, gdje jedno drugomu kao uzrok učinu
služi. Promatrajuči prema fitotomiji (biljevnoj anatomiji) i fiziologiji
organe drveta, zabavimo se u kratko samo stablom.

Otkopamo li stablo potpunoma narasla drveta (oraha, duba,
javora itd.), nači čemo spodnje organe, kojima je drvo zemlji pri¬
raslo: debelo, daleko pruženo žilje, koje bude tanje, čim dalje je
od središta prema obodu, dok se napokon završi tankim žilicama
iliti brandusima.  Debelo žilje služi drvetu za sigurnost, da ga
jaki vjetrovi i vijori ne prevrnu; zato je žilje tim debije i tim dublje
i dalje pod zemljom razgranjeno, čim je drvo stablom i granama
više i obsežnije, dočim mu nebrojene tanke žilice služe samo za
upijanje hrane. Hranivo, koje bilje upija, je ili kapljevno tekuče ili
poput uzduha plinovito. Prvo upija bilina brandusima iz zemlje, a
drugo liščem iz atmosfere. Ne možemo ovdje dalje ulaziti u fiziolo¬
gij 11  bilja, da razjasnjujemo, koliko mnoštvo imade u bilju raznih
cjevčica, jažica i spravica, kojima žiljem iz zemlje upijana hrana
uzlazi, a liščem iz atmosfere usisana silazi bilinom; dosta budi spo-
menuti, da su na oko neznatne žilice na korijenju, a lišče na gra¬
nama tako bitne jažice, kojima se hrana bilinom razilazi, da če se
drvo posušiti i propasti, ako bi mu se žilice na korijenju poodre-
zale, ili lišče opetovano očupalo. Da je tolika važnost ovih sičušnih
cjevčica i jažica za hranu, dakle za opstanak biline, vidi se i stoga,
što su ovi za hranidbu tako nužni organi različito uredjeni prema
okolišu, u kojem bilina živi. Drugačije uredjene su žilice i lišče na
bilju, koje raste u vodi (bijeli i žuti lopoč, povodni orašak); druga¬
čije na onOm, koje raste na kopnu, na kamenitom stijenju, na zraku
itd. Ovu divnu udešenost pojedinih sastavina bilja prema posebnim
svrhama opažamo osobito jasno u cvijetu i plodu. Promotrimo
pup, u kojem počivaju plodila i zametak ploda. Plodila: prašnici,
pelud (zaplodni prašak), pjestič sa njuškom i plodnicom (ovarium),
obavita su kožuskom,  sastavljenim od mekanih, više manje dla-

Dr. FRANJO RAČKI.

RUDOLF VALDEC

ZAGREB.


129

kavih 1]ustica, sv6 njcžnijih i mekanijih, cim se večni a približuju najnjež-
nijim cesticama plodila. Ovaj kožusakje divnom primjenom svrsi biline
prema podnebiju i oštrijem uplivu atmosfere različito udešen tako, da je
gušči i topliji u studenim stranama svijeta, dočirn je tanji, dapače ga kod
mnogih bilina u vručem zemaljskom pojasu niti nema. A kako nježnim
pokrovcima je zaštičen tek dospjeli plod počam od najnježnijega
zametka — klice, pa do skrajnje ljuštice, kojom je sjemenka obavita.

Prilagodjivanje, o kojem govorasmo gore kod čovječjega oka
i drugih životinja, nalazimo takodjer i kod bilja, najočevidnije kod
povodne biline žuti lopoč (auphor luteum). Ova lijepa biljka, koja
svojim krasnim žutim cvijetom naše ribnjake i lagano tekuče vode
ukrasuje, učvrščena je na dnu podankom, dočim se list petljom, a
cvijet stapkom digne na površje vode. Petlje i stapke ravnaju se
vazda prema dubljini vode tako, da su u pličoj kratke, u dubljoj
duže. Isto svojstvo prilagodjivanja opažamo i kod žabogriza
(hydrocharis morsus ranae).

Princip teleološki jasno se vidi takodjer iz geografskoga širenja
bilinstva i životinjstva. Promatrajuči biološki svijet sa ovoga gledišta,
vidimo neosporivu činjenicu, da su oba ova carstva, bilinstvo i živo-
tinjstvo, po cijeloj zemlji od jednoga stožera do drugoga udešena
prema toplini, vlaži, hrani, u opče prema onim uvjetima podneblja, koji
njegovu životu i napretku odgovaraju. Drugo je n. p. odijelo živinstva
i bilinstva na dalekom sjeveru i jugu, drugo u umjerenim, a posve
drugo u vručim pojasima. Badava češ prenosih pome sa polutnika u
naše, a badava naše vočke i zelje s naših u obratničke Strane. Isto
vrijedi i za živinstvo. Jedno i drugo če pod vedrim nebom ovdje i
ondje kuburiti i kržljaviti, napokon če ipak podleči prevelikoj promjeni
podneblja. Istina, da se gdjekoje biline i životinje promjeni donekle
mogu prilagoditi, ali su medje te prilagodnje odviše tijesne, a da bih ih
organizam prekoračiti mogao. To su činjenice nedvojbene, koje nam
jasno govore, da je svakoj skupini bilja i životinjstva za stalno pte
bivanje odredjeno na zemlji ono podneblje, koje njegovem orga
nizmu, njegovoj svrsi odgovara. Primjera za to navadjati bi o
suvišno; jednu ipak životinju spomenut ču, koja se, otka ju .
rod u medjusobnom saobračaju stoji, kao najjasniji primjer za u ‘
šenost organičkih biča prema predvidjenim svrhama navo i, )
deva, g amil a ili dromedar.  Ovomu dvopapkaru je omo\
sjeverna Afrika, Egipat, Arapska, Abisinija, južna latars a, c
Indije. To su ponajviše suhe, pjeskovite, tropskim suncem is ^
zemlje, kuda čovjek može više dana putovati, a a ne n  ■ ^

Spomen-cvieče.

130

niti vode sebi niti životinji. U tim daleko protegnutim zemljama
ne bi bilo ljudskoga društva, saobračaja, prometa, niti trgovine, ovi
krajevi bili bi pusti i mrtvi za ostali svijet — bez deve. Ona je
stvorena za čovjeka u onim zemljama, te su joj prema toj svrsi i
sve cesti tijela udešene, da bude u istinu ladja  pustare. Dugačka
je do 19 mt., a sprijeda do 13 mt. visoka, srijed hrpta ima veliku
grbu, vrata je podugačka, nogu tankih, papaka malenih. Noge su
joj u opče tako udešene, da može na suhu, pijeskom zasutu ili ka-
menitu tlu lako i sigurno stupati, a nozdrve može zatvoriti tako,
da joj vruči, vjetrom raznašani pijesak ne može u nos ulaziti. Na
koljenima prvih nogu i na grudi otvrdjela joj koža u ožuljine, te
može klečeči na se uzeti jašioca i teret. Želudac joj je produžen u
posebnu spravu, u kojoj može pitku vodu čuvati i više stotina
engleskih milja proputovati, a da joj je ne treba. Tako uredjena tijela
može deva, opterečena sa 300 do 400 klg., u vručim afričkim pustarama
proputovati na dan i 30 engl. milja, dočim one, koje samo za ja¬
hanje služe, a nisu odviše opterečene, mogu i dva puta toliki put
provaliti. Njoj ne treba biča niti ostruga, jer joj dostaje samo glas
gospodarov. Glazba joj godi, pa kad je umorna, zasvira jašilac ili
zapjeva svoju arapsku pjesmicu, na što ona žurnije i veselije kora-
cati stane. Putujuči stupa tako, da joj se koracanje niti najmanje
ne čuje, jer su joj stopala obrasla nekom elastičnom tvari. Uz to¬
like koristi, što ih čovjek od ove životinje ima, valja dodati, da mu
i za hranu služi, uživajuči od nje meso, mlijeko i sir, dočim mu
dlaka služi za odijelo, a posušeni gnoj za gorivo. Spojivši sva
svojstva ove krotke i dobročudne životinje sa snatrenjem i živom
maštom Arapa, nije čudo, da se od nje mnogo zanimljivih priča i
istinitih činjenica pripovijeda. Ja ču jednu od takovih pripovijedaka
navesti, kako ju pripovijeda glasovih arapski putnik Fatalla Sayeghir
u 2. knjiži Lamartinova putovanja na istok.

Putujuči u večem društvu Arabijom u Hedžas, pripovijeda Fa¬
talla: »Peti dan, pošto smo prenočili pod šatorima El-FTeradia, di-
gosmo se sa svima, da sedlamo svoje dromedare, koje na veliko čudo
nadjosmo, kako su glave u pijesak zatisnule, te ih iz ovog polo¬
žaja nismo mogli maknuti. Beduini, prizvani u pomoč, protumačiše
nam tu pojavu instinktom životinja, kojim osječaju dolazak užasnoga
vjetra simouna,  toga strašnoga biča afričkih pustara, koji pro-
pašču prijeti ljudima i životinjama, ako ih nezaštičene na otvorenoj
pustari zateče.« Dromedari osječaju instinktom dvije do tri ure
unaprijed ovaj strašni elemenat, okrenu se od vjetra i zakopavaju

se glavom u pijesak. Niti glad niti žedja, niti ikakova sila ne mogu
ih iz ovoga položaja krenuti, dok užasno nevrijeme potraje, pa
trajalo to tri i više dana. Da se spase od toga ubitačnoga vjetra,
nadarila ih je providnost instinktom, koji ih nikada ne prevari, te
nije samo njima, nego i ljudima za sigurnost. »Videči,« nastavlja
pripovjedač, »o čem se radi, obuhvati i nas strava, te se pobrinusmo
za nužne mjere sigurnosti. Ne dostaje, da se konji smjeste u si¬
gurnost, valja ih pokriti i uši začepiti, inače ih zaduši silna vijavica
sitna vruča pijeska, što ga vjetar proti njima tjera. Ljudi se sakupe
u šatorima, zatrpaju pomnjivo najsitnije pukotine i rupice, postavivši
vodu samo tako daleko od sebe, da ju rukom doseči uzmognu,
a onda legnu na tle i pokriju se machtama (arapskim pokrivalima).
Tako ostanu cijelo vrijeme, dok taj užasni vijor traje, Jedva što
smo ovako sebe i živinstvo osigurali, ali eto ti svih užasa toga
smrtonosnoga elementa. Uz strašno zviždanje digoše se oblači vruča
rdjasta praha, obarajuči na tle sve, što mu je na putu, te za čas
dignu se na ravnini brežuljci pijeska, pod kojima ležaše sve poko¬
pano, što se vijoru protivilo. Ako je koje udo tijela bilo odgaljeno,
sprženo je kao od vruča željeza. Užašno ovo nevrijeme trajaše
deset sati strašnom žestinom, a onda popuštajuči šilom još šest
sati: jošte samo jednu uru više i eto nas podučenih. Voda, koju
smo za pilo pripravili, zakipjela je, a u šatoru bijaše veča vručina,
nego u vručoj turskoj kupelji. Odvaživši se napokon iz šatora, eto
nam užasna prizora pred očima: petero djece, dvije žene i jedan
muškarac ležahu mrtvi pod pijeskom još goruče vručim, a nekoliko
je Beduina bilo sasvim pocrnjela i spržena obraza. Kad vjetar simoun
kojega nesretnika zahvati u glavu, krv mu udari curkom na nos¬
nice i usta, obraz mu nabuhne, pocrveni i za čas zadušen izdahne.«

Svoj spas imalo je društvo zahvaliti devi i njezinu instinktu.
Instinkt je životinji prirodjeni nagon, kojim potaknuta čini i ne zna-
juči kako, več samo nekim predosječajem bez znanja i shvačanja
mekanički, no vazda istim načinom ono, što je njoj ili vrsti joj za
stanovite odredjene  joj svrhe, u opče za hranu, rasplodbu, dakle
za opstanak i spojene s njim svrhe bitno nužno. Dakle je i instinkt,
ova nerazrješiva tajna prirode, teličkoga  značenja, jer je nami-
jenjen nedvojbeno predvidjenim svrhama. Prema sastavu i uiedbi
tijela i prema svrhama udešenje i instinkt svakoj životinji. Drugim
načinom očituje se on n. pr. u slona, drugim u de ve, drugim opet
u ptice i insekta. Ovaj provodič, ovo ravnalo životinja za polučenje
odredjenih im svrha kušahu gdjekoji protumačiti iz iskustva i navike

132

životinja. Nu kako protumačiti plivanje tek iz jaja izvaljenih pataka,
koje vode još nisu nikad vidjele? Učenjak Gr ati o let pripovijeda,
da su se mlada šteneta, koja još nikad nisu vuka vidjela, stala grče-
vito tresti, kad su onjušila komad vučje kože. otkud im iskustvo?

Iz uredbe dromedarova tijela vidi se, da su u njega neki po¬
sebni organi udešeni za posebne svrhe i prema posebnim zemljama.
Ne mogu propustiti, a da ne spomenem još jednu divnu uredbu druge
vrsti životinje tobolčara (marsupialia): klokana  iliti kengurua, iz
koje se vidi, daje predvidjenoj  svrsi namijenjena. Mlado klo-
kanče rodi se nezrelo i nedoraslo tako, da bi došav na sviet po¬
ginulo, da ne bude posebnom uredbom hranila i zaštitnih organa
doskočeno. Kao što je poznato iz zoologije, imade klokan-ženka
na trbuhu oširok tobolac ili vrečicu, u kojoj mlado klokanče duže
vremena hrani i čuva. Čuveni prirodoslovac De le Souef  opisuje
slučaj, kako je ženka kengura mlado polegla. Osječajuči položaj
sjedne mati na tle, oslanjajuči se na korijen debela repa, uhvati vre¬
čicu prvim šapama, prihvati mlado i metne ga nutar. Nu mlado ne¬
doraslo klokanče ne može prihvatiti sise, koja je vrečici prirasla, jer
mjesto potpunih doraslih ustiju ima tek okruglu rupu. Tuj mu mati
pomogne, jer mu bradavku od sise utisne i pričvrsti u rupu. Nu da
to uspije, te bude živinčetu sisanjem osigurana hrana, udešena je
bradavka osobitom spravom. U tu svrhu ima na bradavici posebna
mišica, a mišici pripojena je posebna kost. Pošto je ovako u usta
mladomu uvedena bradavka, ostane mu tako pričvrščena cijelo vri-
jeme, dok je u vrečici, jer kad bi se jednom otkinula, ne bi je več
niti mati mogla namjestiti, te je mlado poginulo. Da se pako učvr¬
ščena bradavka ne otkine, tomuje spomenutom uredbom doskočeno.
Uz ovakovo sisanje, gdje su usta cijelo to vrijeme zatvorena, moglo bi
se živinče, zaletiv mu mlijeko u dušnik, zadušiti. To je opet kod ove
vrsti životinje tim zapriječeno, da je dušnik posebnim kanalom sa
vanjskim zrakom spojen, kakova kod drugih životinja ne ima, pa i kod
klokana ga nestane, čim mlado doraste i ostavi materinu vrečicu, te
ga mati samo onda opet nutra metne, ako mu s polja pogibao zaprijeti.

Pod svršetak ovoga promatranja da spomenem jošte jednu po¬
javu u živinstvu, koja se takodjer samo sa stanovišta teličkoga pro¬
tumačiti može. Ima naime životinja, koje da budu zaštičene proti
mnogim neprijateljima, bojom tijela nalikuju na okoliš, gdje živu.
Tako nalikuju ptice koke (gallinaeae) svojim tijelom na zemlju,
jer na zemlji živu, kao n. pr. šljuke, ševe, prepelice, prutke, žalari
i dr. Nekoji sisavci mijenjaju boju prema dobi godine. Alpinski

133

zec (lepus variabilis) je ljeti suro-sive dlake, a počevši od mjeseca
studenoga je sasvim bijel, isto tako je granostaj (hermelin) ljeti sure, a
zimi sasvim bijele dlake do male kitice na repu. Ribica antennarius,
koja živi u Atlantskom oceanu, nalikuje svojim pjegavim tijelom posve
na morske haluge. O njoj veli prirodoslovac Osbek:  »Nju je pro-
vidnost bez sumnje zaodjela bojom nalik na lišče zato, da ju gra¬
bežljive ribe drže za halugu.«

Op ono s iliti mimikra u užem smislu je pojava, gdje živo-
tinja namjerice ne samo bojom, nego položajem i cijelim držanjem
tijela oponaša drugu životinju, koja je posebnim, samo njoj vlastitim
svojstvom zaštičena od neprijatelja, pa se tako ovim tudjim svojstvom
i oponašanjem spasi, jer ju neprijatelj drži za oponašanu životinju.

Instinkt, zaštitne boje i oponos mogu se dakle takodjer pri-
brojiti gore spomenutim pojavama u bilinstvu i živinstvu, gdje um
čovječji iz udezbe pojedinih čestih prema cijelomu sastavu orga-
ničkoga biča logičkom šilom kauzalnoga saveza mora da zaključi,
da je to sve uredjeno prema teleološkom principu, prema zakonu
svršnosti za polučenje jasno predvidjenih i odredjenih svrha, da
se iz ove divne uredbe, počevši od najnižega pa do najvišega i
najsavršenijega biča, jasno i nesumnjivo vidi u cijeloj prirodi divni
sklad, a iz sklada jasna inteligentna namjera.  Ima ljudi, koji ovaj
prema inteligentnoj namjeri udešeni sklad hoče da protumače me-
kaničkim djelovanjem materijalnih sila; no proti ovoj izčezavajučoj
manjini stoji savkoliki inteligentni svijet svih vijekova, koji u neiz-
mjernom nizu pojava prirode, jer osnovanih na savezu uzroka i
učina, vidi nedvojbeno očitovanje neizmjerne inteligencije, začetnika
svemira, svega vidljiva i nevidljiva, — začetnika, »koji, kako veli
sv. Augustin, nije takove suštine, da bi se ljudskim očima mogao vidjeti,
a čudesa su njegova, kojima sve stvoreno upravlja, svagdanjim vidje-
njem tako slabo uvažena, da divna i nedokučiva djela njegova i u
svak oj klici sjemena nitko ne opaža.« Nikad se ne če ovaj svijet,
njegove pojave i promjene, djelujuče sile i zakoni, a to sve u Jjk
skladu prema predvidjenim i odredjenim svrhama, inače
shvatiti i protumačiti moči, nego poklonivši se neiz-
mjernoj inteligenciji biča, o kojem, oduševljen njegovom
prirodnom objavom, pjeva psalmista u io3. psalmu:

»O Gospode, kako su veličanstvena Tvoja djela, sve
i premudro uredio, što je na zemlji, bogatstvo je T\ oje «

si

Zagreb.

Josip Torbar.

GOSPODIN S KAPTOLA.

f rije kojih desetak godina stajaše na Kaptolu zagrebačkom
tek nešto dalje od >cme škole« starinska kanonička ku¬
rija, za koju se po cieloj Hrvatskoj znalo i koju je domači
kajkavski sviet svojom sladkom rieči i dobročudnim načinom kratko
tek nazivao »gospodinova« (s akcentom dugim na slovu i) kurija, i
tim ju mislio razlučiti od svih trideset i toliko kanoničkih kurija.
S ulice nije se mogla vidjeti kuča, jer je bila sagradjena duboko u
dvorištu medju vrtovima i zavrtnicama, a do ulice držale se s jednog
kraja ogromnih dvokrilnih vratiju staje i ekonomske zgrade sa svojim
zadnjim stranama, na drugi pak kraj vratiju vukla se duga i visoka
zidana ograda, koja je na dva tri mjesta imala uzidane svetačke
slike i kipove, pred kojim svakim je za staklom visjela crvena lam-
pica. Na kraju te ograde, tik do susjedne kurije, .bila su još manja
vrata za pješake i prihodnike svakdašnje. Na jednim i drugim vra-
tima bio je iz kamena izklesan nekakav opatski ili biskupski grb.

U toj je kuriji mnogo više od četvrt vieka nastavao kanonik
Tomas Tobančič, ili kako ga svi voljeli nazivati: »reverendissimus
Tomiča«, — poznat rodoljub i dobar čovjek.

Kad sam ga ja upoznao, bio je več u velikoj starosti, no niti u
prvi taj čas, niti ikada poslije nišam ma ni u čem morao osječati starca.
Kretnja mu bila gotovo živahna i laka, rieč i jasna i brza, a lice uviek
vedro. Čisto kao da je strujila oko njega i radost i ljepota života. Zato
mi se možda još jače usjekla u dušu spomen na prvi naš susret.

Bio me umolio susjed i prijatelj, neka idem umjesto njega na
Kaptol k reverendissimusu Tomiči, da mu izporučim njegove po¬
zdrave i izvinem, što ne če moči k njemu u Zagreb na Tomaševo.

Naravski, ja sam rado primio na sebe tu zadaču, jer sam go¬
tovo od djetinjstva slušao pričanja o »gospodinu Tomiči«, o njegovoj

i35

veseloj čudi, dobrom srcu i umnoj glavi. Od nekada želio sam, da
ga upoznam, no — dok je starac izlazio još iz svoje kurije i Kap-
tola, bio sam diete, a poslije desio sam se izvan domovine; odkada
se pak povratih, nije više stari gospodin. polazio u pohode k prija-
teljima i negdašnjim znancima, večje glavno skupljao družtvo u svom
domu, kamo me nije prilika dosele dovela.

Baš kad sam došao k visoko zidanoj ogradi na Kaptolu i htio
zakrenuti na mala vrata u dvorište, bila su velika vrata širom raz-
tvorena i za čas je izašla kočija s kočijašem i inošom u pandurskoj
modroj monduri na kozliču. U prvi čas pogodih, da je to ekipaža
reverendissimusa; potužih se u sebi na svoju zlu sreču, jer u istinu
u kočiji je sjedio starac kanonik. No stari je gospodin opazio, da
sam bio na malim vratima, te je odmah dao sustaviti kočiju i poslao
inoša k meni, da me upita, što želim.

Kad je starac doznao za moje ime i moju nakanu, dao je skre-
nuti kočiju i rukama davao mi znakove, neka podjem u dvorište.

Kad se pred kurijom izrukovasmo i zakrenusmo u stubište,
gledao sam starca srednje višine, dosta krepka držanja u odebelu
tielu ; lice bilo mu je svježe boje, ponekle zaliveno rumenilom. Sitne
staračke oči čuvale su svoju tamnost i žarko se još kriesile, kad bi se
rieč življe povela. Gusta, sasvim biela kosa pokrivala je dosta ve-
liku glavu, isto i obrve nad očima bile su sasvim siede i guste. Nije
imao na sebi reverendu, več dug kaput i uzke hlače u čižmama, a
to odielo bilo je brižno uredjeno i ni traga ni najmanjoj zanemare-
nosti, u koju stari ljudi tako lako zapadaju.

Primio me je tako ljubezno i usrdno, da sam gotovo osječao
dragost i ugodu domačeg kuta. Bio on stari i dobri prijatelj ciele moje
obitelji i cieloga roda, pa je čisto veseo bio, što sam došao k njemu.
Da sam mu još na hodniku morao obečati, da ču ostati na objedu,
po sebi se razumije.

Kuča mu bila puna ljudi. Imao je kod sebe sestru udm icu
s cielom mnogobrojnom obitelji, koja se sastojala iz djece i unu-
čadi. Osim toga bila tu još prijateljica i drugarica sestrina, sirota
stara na p6 sliepa i gluha, koja nije na cielom svietu imala nikoga
svoga, pa ju kanonik iz smilovanja uzeo u dvor, da sa sestrom
igra u karte. Osim toga je još držao četiri siromašna djaka na stanu
i košti, a drugoj četvorici davao je objed i večeru, stiogo pazeči,
da se od njih u to ime ne ište nikakova pomoč u kučnim posloi ima.

Ja sam prekrasan dan probavio kod njega. I tako mi je ugodn
i voljko bilo, daje več davno zamračilo, kad sam ostavio gostolju nu

136

kuču. Da, — nišam tek ja bio kod objeda. Reverendissimus Tomiča
u tili je časak bio složio čitavo družtvo.

Mene dakako najviše je od sviju on sam zanimao, — gotovo
zanosio. Bilo u njem u isti čas i nešto od zapadno-evropskog pre¬
lata i nešto od onih negdašnjih hrvatskih kanonika iz vremena tur¬
skih ratova, koji su u potrebi znali i sablju opasati, — a svakako
najviše je bilo u njem one prave korenike hrvatskog negdašnjeg
»gospodina«, koji je ponosit, da je Hrvat, kojemu su vazda na umu
pravice kraljevine Hrvatske i koji osječa u sebi dužnost, da mu bude
kuča svakom gostu draga i mila.

Kod stola upravo je elegancijom i finočom kakovog staro-
francuzkog crkvenog dostojanstvenika »ancien regim-a« nastojao, da
bude zabava ugodna, a kad je stoloravnatelj, u osobi mladog nekog
prevendara, počeo sa zdravicama, — eto iz starca našeg hrvatskog
veseljaka, koji se je prepustio veselju i radosti. Osobito rodoljubne
zdravice uznesoše reverendissimusa Tomiču. Kad se je nazdravilo
domovini, pa onda uspjehu narodne borbe za narodna prava, pa vla¬
diki Strossmayeru, — onda je starac čisto žarom mladiča hvatao pokal
i zanosnim riečima preuzimao zdravicu, pa gotovo prvi intonirao rodo-
ljubnu pjesmu. Bio on naime još iz garde starih Iliraca. Pavao Stos,
Josip Kundek, opat Krizmanič, biskup Šrot bijahu mu prijatelji i dru-
govi u mladosti. Onaj žar i potreba duševna, da se iz svoga naroda
učini u istinu narod i da mu se izvojšti sloboda, što je u ilirsko vrieme
tako žarko plamtilo u hrvatskim grudima, u starca reverendissimusa To¬
miče nije nista popustilo nakon tolikih narodnih neuspjeha i gubitaka.

Starac je sveudilj ostao vjeran svojoj zastavi i svojim idealima.
A nije se to tek pokazivalo na riečima i kod vesela stola. Svako
narodno rodoljubno nastojanje nalazilo je uviek u njem vjerna i
požrtvovna pomagača. Uza sve liepe dohodke kanoničke on je bio
gotovo bez imutka, jer pokraj uzdržavanja i podpomaganja cieloga
si roda, on je ipak pritekao kod svake narodne potrebe znatnim
svotama u pripomoč. A u narodnoj borbi još u velikoj starosti nije
nikad propustio, da se ne zauzme za narodnu stvar makar osobnim
uticanjem. Ma da je bio veliki crkveni dostojanstvenik i starac, opet
se nije ugibao ni žacao, da ne preuzme na sebe koji korak, koji pohod
ili inu kakvu dužnost, što ju zahtievala korist narodne borbe.

Meni je starac tako omilio, pa i sva njegova kuča, da nišam
mogao doči u Zagreb, a da njega ne potražim. Zadržah li se pak
dulje vremena u gradu, dogodilo mi se često, da sam svak dan sate
i sate probavio kod njega. Ah, ona njegova duga, na po tamna

137

soba pod starinskim dubokim svodom sa starinskom štukaturam, _

svi zidovi pokriti policama s knjigama, uvezanima u starinske kože,
u jednom kutu klecalo, pocrnjelo od starine i postavljeno pred
piopelom, u drugom kutu starinski pisači stol-sekretar, — sve, sve
jasno mi pred dušom ostaje, a najviše u dubokom naslonjaču sjedo-
glavi starac rumenih obraza, zagrnut u kučnu kabanicu, obšivenu
krznom, koji me je toli cesto sječao na Diirerove portrete, a koji me
je vazda i svaki put prisilio na dobra volju i radost, gledajuči mu u
vesele očii smieškom osvietljene obraze! Pak onaj njegov dragi način
pričanja, ono dobrodušno posmatranje uz umne i duhovite pripomenke!

Tako sam iz vlastitih njegovih rieči upoznao svu kroniku nje¬
govih dana, — dana, koji se nisu ni u čem izticali kakovim neobičnim
doživljajima, nu koji su me ipak sa svake strane zanimali, jer su
bili jednako puni dobrote i po tom uviek puni radosti i ljubavi k ži¬
votu. U velikoj svojoj starosti on je dapače pomirno i dobre volje
gledao na život, podnašao lako teret, što ga po sebi donose mnoge
godine, — i za svaku sjenu, bačenu na sjaj života, on je našao iz-
prike i utjehom si ju tumačio.

— Dragi mladi amice, perillustris ac spectabilis domine! —
tako je redovito počimao i nagovarao mene, dvaestgodišnjega mla¬
diča, sladko se i tiho nasmiešio, podignuo prst s opatskim prstenom,
kimnuo glavom i zažmirio postrance očima, pa potiho započeo svojom
ljubkom kajkavštinom: —• Lepa su im to bila vremena, kad sem još
bil parvišta, makar sem moral kanoniku Prelcu — vidiju v ovoj istoj
kuriji — svaki den čižme snažiti i dobro naglancati, a to im ni bilo
za onda lehko, kajti jošče nisu ludi zmislili biks, a stari je gospodin
samo od mene imeti htel taj posel, ar ja sem to bolše znal, kak
negov inuš. Hm, rad me je imel zato, i nemu se imam sve zafaliti;
doklem goder sem bil v školah dijačkeh, on me je pri sebi deržal
i onda on mi je poglavito pomogel, da sem došel v seminarijum, a
poklam on mi je pribavil kapelaniju v Bistrici, i pak onda brzo
sem po negovoj pomoči dobil faru. Pak vidiju, kulikrat mi je znal
reči, kad me je lekciju predi škole spitaval: »Tomiča, ako se buš
dobro vučil, moreš još tu v istom dvoru, gde i ja, sedeti kak gos¬
podin«; pak vidiju, milošču božjum, to im se za istinu dogodilo!

I starac uzeo bi mi pričati povjest svoje »kanoničije«, Loju je
u vrieme Jelačiča bana zaslužio svojim rodoljubnim i čovjekoljubiv im
djelima i ipastojanjem oko podizanja pučkih škola. Tako sam ja uza
n j u duhu proživljivao svih zadnjih sedamdeset godma našega i
javnog i sukromnog života. Starac imao je za čudo dobi o pamčenj \

138

a uz to, kako rekoh, znao je preljubezno pričati, gotovo dražestno čavr-
ljati. A butilja s najstarijira bukovcem i moslavcem nije smjela manjkati.
Govorio je izključivo kajkavski. Jednoč mu to iztaknem — njemu Ilircu!

— Je, kaj očeju — dragi mladi spectabilis — , onak, kak ih je
mati navčila govoriti, itak je najslajše. Ja znam, da je morebiti lepše
po slovnici govoriti, ali — vender — mojemu srcu najlepše je po
domači. — Kaj čeju, kad je više Horvatov, koji govoriju taj vaš
>?što«, — pak smo morali dati prav Gaju, kad je počel pisati ovak,
kak Graničari, Slavonci i Bošnaki govoriju. Sve za slogu! Ali zato
itak ostane naš gorni govor — nam najdragši. Pak, dragi amice, ta
naša kajkavska reč, to je kakti mati svih dijalektušov slavjanskih. Em
dobro veli fabula, da su Čeh, Leh i Meh iz Krapine! Kajkavca razme
i Rus i Čeh i svaki Slavjan. Morebiti, da su negda svi Slavjani govo¬
rili tak kak mi! Gdo bi to znal, da ni tak bilo? A segurno im je, da
tu na jugu i drugač se s početka ni govorilo. Tejam tam v Pelopenezi-
jušu moreju najti imena sel i gora, koja glasiju kak naša v Zagorju.
Vidiju, da nemaju prav, kad se čudiju mojoj lubavi za kajkavsku reč.

Često i prečesto ne bude, da smo ostali sami. Stari je go-
spodin suviše imao i prijatelja i znanaca u gradu i u svoj zemlji,
a da ne bi gotovo uviek imao posjeta. I onda ostavili bi njegovu sobu,
koju je nazivao bibliotekom, pa bi se selili u »palaču«, a inoš Jankič
taj čas bi došao, da na stol postavi vino sa čašama. Dakako, kod
toga nije ostalo. Stari gospodin poslao bi po koju od rodjakinja,
da glasno pita, ne bi li se mogla prirediti mala »južinica«, kod koje
bi sestri ili kojoj nečakinji opet glasno stavio pitanje, ne bi li se
našlo gdje »malo peržolice, ali pisane pečenke, ali druge kakve pečen-
kice?« —I iz »južinice« razvila bi se prava pravcata obilna večera.

— Ah, vi mlada dendenešna gospoda nekakvi ste pesimiste,
gledite na Černe očale na ovaj lepi svetli svet! — znao bi često reči.
— A nemate prav; gospodin je Bog bormeš znal, kaj dela, kad je
išel stvarjati nebo i zemlu, i borme mu je lepo zišlo sve, sve! Lepo je
živeti, samo treba oči odpreti i spametno okolo sebe pogledati, pak
ja kriv, ako ne bu svaki brzo pregledal i videl, kak je lepo! A ne
govorim ja tak zato more biti, kajti je z menom gospodin Bog bil
milostiv i naredil z mene zagrebečkog kanonika i abaša; ja sem tak
govoril, kad sem bil siromak; ja sem i onda videl i znal, da je lepo na
tom božjem svetu! Zato i rad živim, pak je Bog i Majka božja opet
z menom i daju mi živeti i daju mi mojih osamdeset i tuliko let lehko
podnašati. Eh, kad bu vura došla, bu došla, nek se vrši božja volja!

Pa u istinu u velik oj svoj oj starosti reverendissimus je Tomiča

139

znao još uviek nači užitka u pogledu na ljepotu prirode oko sebe:
n j e g a  j e  kao kakva mladiča znao i mogao uznieti liep cviet, sjajno
nebo, — dapače nije mogao slušati poj slavuljev, a da ne bude
ganut i zadivljen. Isto se tako u svakom družtvu veselio i radovao
kao najmladji od nas, a svaki liep i plemenit dogadjaj u svietu
uznietio bi njegov entuzijazam. »Lepo je — lepo živlenje!« znao
bi reči. »I moja najvekša je sreča, da dugo živim!«

Istina — nije ni ta mirna i vesela duša ostala dugim nizom
godina poštedjena od oblaka i gromova, što ih život svakome donese,
a donese najviše po čovjeku. Pretrpio reverendissimus Tomiča dosta
toga od ljudske zlobe i ljudskog jala. Znao mi je koji put slične do¬
življaje spomenuti, no uviek bez ikakve srčbe. Naprotiv čitav mi je svje-
dočio, kako se je uviek znao diči nad nizkim takovim napadajima i nije
dopustio, da mu se kvari veselje k životu i da bi tek časkom dobrota
morala u svem prepustiti mjesto drugom kojem protivnom osječaju.

— Naj mi dostoju veruvati, •— nigdar se nisem srdil radi ta-
kovih bedastoča. Znal sem, da ni istina — znal sem, da samo jal
more takvoga kaj reči i zmisliti — pak mi je žal bilo — ne mene
— kajti ja nisem niš zgubil — neg mi je žal bilo — onoga bedaka,
koji se je srdil i negdi nečemurno v sebi grizel i tak si je kvaril
sam svoje živlenje. Bogčec! —

I starac bi uviek kod toga svršio željom, da bi dobri Bog
oprostio zabludjeloj ovci pa bi okrenuo razgovor na veselu kakvu
stvar, — obično kakvu šaljivu pričicu o tom ili onom znancu.

Kada je stupio u devedeset i prvu godinu svoga života, nekako
samo se od sebe desilo, te je taj rodjendan bio dan velikog slavlja.
Sa sviju strana došli prijatelji i poštivatelji, da se vriednom starcu
poklone. Stari kanonički dvor čisto šumio i ozvanjao
od veselja i radosti.

Starac si nije da o uzeti te ne bi bio služio na taj
dan veliku abacijalnu misu. I meni ne može ništa osla¬
biti onaj veliki dojam, što mi je duša primila, kad sam
vidio starca u dubkom punoj katedralki pri oltaru, te
ga slušao gotovo krepkim glasom zapjevati: »Sur-
sum corda!« Čisto sam slutio svu svetost, što ju
starost sama po sebi nosi, i vidio u starčevu licu
duboku i vruču zahvalnost, da doživljuje taj čas!

Dcor Gredice.

Ksaoer Šandor Gjalski.

SAMSONOV GENIJ.

jenja, kje se daleč skrivaš!
m mlad, napojen cvetnih nad,
r napojen cvetnih nad in mlad,
> Veselega se čutim, močnega,

Da tigra zmel bi krvoločnega,

Da oslov celo čredo bi prevpil,

In ko bi še kričali z vsoj močjoj,

Z oslovsko bi čeljustjo jih pobil. —

O jaz sem mlad, napojen cvetnih nad.
In nikdar nočem biti samo svoj
In vedno hočem le pravičen boj.

Večer življenja, kje bi bil še tvoj ?
Morda, morda ni daleč pred teboj.
Kazalci na življenski kratki uri
Premikajo se kakor blisek hitri,

In solnce se po vzhodu že zataplja.
Telesni človek, kaj si? Kaplja,

Ki trepeta na tenki, slabi vitri
In precej kane, ko se vitra zgane.

Samson:

Da orla zmogel bi mogočnega,

Genij:

Tvoj dan končan? — O ne! Nikdar!
Ni takrat, ko se zgubiš siv in star,
Ni takrat, ko zapreš poglede truden.
Tvoj srčni duh ne bo imel večera.
Ime bo tvoje vekomaj slovelo,

In glas o tvoji moči bode slul,

Ko davno ti ne boš ga v grobu čul.

A le na delo brž, le brž na delo,

Da bode lepše, preje praznovan
Naroda tvojega vstajenja dan! —

Koščica pod Kumom.

Anton Medned.

HORVATI I NJIHOVI GOSPODARI.

( 1238 .— 1481 .).

IfoSijakovu na iztoku prostiraše se u srednjem vijeku neki posjed
IIKm  (terra, predium, possessio), koji se u latinskim spomenicima
zove Croac, Urvati, Choruati,  H o ruvati, Horwaty,
Horvaty, Horuaty, Horwathy,  pače i Hurachy i Arroad!
Gdje je baš taj posjed bio, ne može se još posve izvjestno ustanoviti;
ali je vrlo vjerojatno, da se je sterao u okolišu današnjih Starih
Mikanovaca. Ti su Mikanovci svakako staro mjesto, jer se još u
izvještaju Petra Nikoliča od god. 1660. kaže, da je »in pago Micha-
novczi« crkva sv. Bartolomeja apostola; a u popisu Djakovštine od
god. 1702. čitamo doslovce: »(Selo Mikanovci) crkvu imadu zidanu
dobro stoječu, koja jest na slavu sv. Bartula ugradjena; u staro
vrime  ovdena bilo je misto taborsko  kod sela od zemlje ugra--
djeno, Mikanovački šanac zvani, od k oj ega temelji do sada
s e naho  de.«*

Prvi put spominju se Horvati god. 1238. U ono vrijeme bili su mu
vlastnici vitezovi sv. Ivana ili Ivanovci (domus hospitalis Jerosolymi-
tani, cruciferij, koji su držali prostrana posjedovanja po čitavoj Hr-
vatskoj i Ugarskoj. Pomenute godine potvrdio im je kralj Bela
s privolom svoga brata, kralja i hercega Kolomana, sva njihova
imanja, medju njima i »terram ad decem aratra, nomine Croac,  a
castro de Walkoy exemptam, quae est contigua terrae eiusdem domus,
quae vocatur Magna villa, cum silva pertinente ad ipsam«.** Kad je

* Smičiklas, Dvijestogodišnjica oslobodjenja Slavonije, II. str. 11. 71, 333-

— ** Fejer, Codex diplom. Hung. IV. I. str. 104.

143

malo godina poslije, naime 1244., isti kralj Bela bosanskomu biskupu
potvrdio darovnicu svoga brata Kolomana za Bliznu i Djakovo,
spominju se pri opisu medja djakovačkih ne samo Horvati, nego
i V eliko selo ili Magna villa (Nogfolu = Nagyfalu) kao posjedo-
vanja vitezova sv. Ivana. Iz opisa medja u povelji razabiremo, da
je Magna villa (Nagyfalu) stajala negdje kod današnjih Kešinaca, a
Horvati (Ur v a ti) kod Starih Mikanovaca.*

Po oskudnim izvorima ne možemo znati, kako su dugo vite¬
zovi sv. Ivana držali mjesta Veliko selo i Horvati. No svakako je
vjerojatno, da su oni ondje podigli, ako ne grad (castrum), a ono
barem dvorac (curia) i crkvu, možda onu, koja se još na početku
XVIII. stolječa spominje kao crkva sv. Bartola. Stalno je medjutim,
da je več u prvoj polovici XIV. stolječa u mjestu Horvati, kao i u
susjednom Velikom selu obstojala crkva, kojom je upravljao svečenik,
i da je ta crkva spadala na arcidjakonat »de Ossiag« (Oziag, Ozi-
uagh, Ozynag), a po njemu na biskupiju u Pečuhu. Godine 1333.—1335.
spominje se u Horvatima (Hurachy, Choruati, Arroad) neki sve¬
čenik »sacerdos Fabianus«, a u Velikom selu (Magna villa, Nogfalu,
Noglfehv, Noglfehvi) neki »sacerdos Blasius«, koji su rimskoj stolici
davali po 30 do 50 banovaca na godinu.**

Malo zatim nalazimo kao gospodare mjesta Horvati neku ple-
mičku porodicu, koja je po tom mjestu primila pridjevak »de Hor-
wathy«,  te koje su članovi brzo stali živo utjecati u povjestnicu ne
samo Hrvatske, nego i Ugarske. Več I. travnja 1348. spominje se u
jednoj povelji »nobilis vir magister Petrus filius Pauli de
Horwaty«  kao odličan vlastelin u Vukovskoj županiji, kojemu po-
vjerava kralj Ljudevit, da provede diobu imanja izmedju supruge
magistra Ivana Gyleta i supruge Stjepana Morovičkoga. Taj se
Petar Horvat, sin Pavlov, iztiče i drugim prigodama. U rujnu I35 r -
boravi »magister Petrus, filius Pauli filii Thome dieti Aranyas de
Horwati« blizu grada Bača (prope civitatem Bachiensem), gdje je
palatin Nikola Konth bio sazvao sabor onih županija iztočno-
slavonskih i južnougarskih, koje su od pol stolječa bile pri\ aljene
banovini Mačvi. Na tom je saboru Petar Horvat u ime sviju ple¬
miča vukovske županije (pro universitate nobilium comitatus de
Walkow) ustao na obranu svojih drugova, koji su se protivili ne¬
komu ' ugovoru izmedju grofa kraljevske komore i ostalih županija

* Theiner, Vetera Monum. Slav. merid. I. str.

Hung. Vaticana I. str. 245, 270, 280, 288, 299, 314- —
H- Priloži, str. VI—VII.

297-298. — ** Monum.
*** Klaič, Povjest Hrvata,

144

glede plačanja dobitka kraljevskoj komori (lucrum camere regis).*
Jamačno se je plemstvo vukovske županije, koja je još nedavno
pripadala Slavoniji, opiralo nastojanju kralja Ljudevita, da ga iz-
jednači s ugarskim plemstvom.** U veljači 1355 - nalazimo Petra Hor¬
vata u Budimu, gdjeno kao »procurator« (odvjetnik) Elizabete od
Nijemaca (de Nempti), supruge bivšega bana mačvanskoga Andrije
Lackoviča, pred sudcem kraljevskoga dvora Nikolom Drugethom
zastupa pravo svoje stranke proti sinovima i unucima Stjepana
Morovičkoga, koji bijahu Elizabeti i suprugu joj Andriji Lackoviču
ugrabili sva imanja njezina roda u vukovskoj i srijemskoj županiji.***
Parnica bi 18. veljače riješena u prilog Elizabeti i suprugu joj Andriji.

Magistar Petar Horvat ostavio je za sobom tri sina: Pavla,
Ivana i Ladislava.  Oni baštiniše iza otca ne samo Horvate u
vukovskoj županiji, nego takodjer Orahovicu (Orehouch) u požežkoj
i Banča (Bancha) u bačkoj županiji. K tomu se posljednjih godina
vladanja Ljudevita kralja podigoše do velikih časti: Ivan postade
god. 1376. banom mačvanskim, koju je čast obnašao do god. 1381.;
a Pavao zasjede god. 1379. stolicu zagrebačke biskupije. Čini se, da
su oba brata bila u osobitoj milosti kod kralja Ljudevita, jer im je
povjeravao vrlo zamašne zadače. Bana Ivana (Ivaniša) poslao je
1380. s vojskom u Napulj, da pomaže Karla Dračkoga proti kraljici
Ivani, a biskupa Pavla rabio je u diplomatskim poslovima, naročito
u Italiji, gdje je biskup Pavao zastupao svoga kralja, kad su utana-
čili mir u Turinu 8. kolovoza 1381.

Upravo bliže poznanstvo s napuljskim kraljem Karlom Dračkim
doprineslo je najviše, da su se brača Pavao, Ivan i Ladislav Horvati
po smrti kralja Ljudevita Velikoga okupili oko stranke, koja je ra-
dila proti njegovoj kčeri Mariji i zaručniku joj Sigismundu, a u
prilog napuljskomu kralju. Jamačno bilo je i razmirica izmedju Gor¬
janskih i brače Horvata u zavičaju njihovu, u vukovskoj županiji,
gdje su bili najbliži susjedi. Poznato je dovoljno, kako su brača
Pavao i Ivan Horvati doveli Karla Dračkoga u Budim, te ga posa¬
dili na prijestolje; zatim kako su nakon silovite smrti njegove (24.
veljače 1386.) stali na čelo hrvatskoga pokreta proti kraljici Mariji,
majci joj Jelisavi i palatinu Nikoli Gorjanskomu. Znade se takodjer

* Nagy, Codex Andegavensis V. str. 516—518. — ** U dekretu kralja Lju¬

devita od n. prosinca 1351. čitamo u artikulu 12. »Lucrum etiam camerae nostrae,
nobiles inter fluvios Drava, Sava, ac de Posega, et Valko, cum aliis viris no-
bilibus regni nostri unanimiter solvere teneantur« . . . Corpus iuris Hungarici,

Budapest 1899. I. str. 174. — *** Nagy, Codex. Andeg. VI. str. 262—267.

145

i za pokolj 25. srpnja 1386. izmedju Djakova i Gorjana, gdje su
brača Horvati osvetili smrt svoga ljubimca kralja, te zarobili obje
kraljice i ubili omraženoga palatina Nikolu Gorjanskoga. Brača
Horvati mogla su se zajedno sa svojim drugovima pripraviti za tu
odmazdu upravo na svom posjedu Horvati, koji je, kako znademo,
medjašio s Djakovom, a valjda i s Gorjanima.

Za žestokih bojeva, koji su slijedeče godine 1387. bjesnili iz¬
medju privrženika kraljice Marije i supruga joj Sigismunda s jedne
Strane, a pristalica napuljskoga kralja s druge, stradala su vrlo
mnogo imanja brače Horvata ne samo u vukovskoj županiji, nego
takodjer u požežkoj i bačkoj. Večina velikaša u tim županijama
bila je uz Mariju i Sigismunda protiv brače Horvata. Ne samo
Gorjanski, nego i Treutuli od Nywne, zatim Korogji, Moroviči, pače
i neki plemiči od Banče digoše se na Horvate, koji bijahu primili
pomoči od Bosanaca i Srbalja. U tim bojevima pogibe Ladislav
Horvat, a Ivan Horvat spase se jedino tako, da je pobjegao u Bosnu.
Tada izgubiše brača Horvati sva svoja posjedovanja, te još god.
1387- darova kralj Sigismund posjede Orahovicu u požežkoj župa¬
niji i Banču u bačkoj Nikoli i Ivanu Gorjanskomu, sinovima pala¬
tina Nikole.* Vjerojatno je tom prigodom rod Gorjanskih dobio i

Zagreb.

Vjekoslao Klaič.

10

Spomen-cvieče.

NOČ KOD CRKVE.

ijepa me noč izvabila iz čelije. S krunicom u ruci podjem
tamnim i tajinstvenim samostanskim hodnicima u malo dvo-
rište sv. Ivana Kapistrana. Razbijeno kamenje starih spo¬
menika, tamne stijene crkvene, zazidana vrata grobnice, — a sve
to zavijeno u mjesečevo polusvjetlo, magnetički uplivaše na mene,
te i nehotice sjedoh na kameni stup ... Za malo prestali mi prsti
pomicati zrnje kruničino, a misao se zavezla na krilima mašte ne-
preglednom pučinom prošlosti . . .

Preda mnom tamna i hladna grobnica. Vijekovi zakapahu di-
vove u nju. Ne ima pod suncem rumenih usana, koje bi ma i
šaputati znale iz svoga pametara o njima — nježnim i krvavim,
a važnim u tragičnim partijama povjesti hrvatske . . . Zakopaše ih
vijekovi, da u mirnom snu zaborave na krvavu haljinu svoju, koju
su časno nosili za cijela boravka svoga medju svijetom. Zakopaše ih
u taj j edini azil mira, da počinu i da se tek katkad na po prenu
pri pomisli na koju svjetlije upisanu godinicu rodjene biografije . . .
Hladne stijene, veličajni stupovi i sve druge več oštečene sasta-
vine umilne gotike na crkvi mrtvi su svjedoci slavlja njina i ku¬
kanja. One su stara, otrula žalosna vrba, koja se nijemo oborila
k zemlji, te valjda jedino za vrijeme bajoslovne nočne vladavine

umije da priča u elegijskim Štihovima o slavi truleža, koji je u
grobu . . .

Laki vjetrič propuhavaše mjesečevo bljedilo, koje se prosulo
otajnim tim krajem, noseči iz južnih krajeva uz svoju čarobnu pjesmu
u njedrima smjesu mirisa. Učini mi se u prvi mah, kao da sam kraj
nečijega odra u crnoj, sjajno rasvjetljenoj dvorani, punoj rascvala

147

cviječa. Prividi mi se, kao da vidim i čujem žene, koje mole za is-
pokoj duše.

. . . U pobočnoj kapelici, pred zatvorenim željeznim lijesom
skromna redovnika, a slavna junaka, Ivana Kapistrana, nepomično
kleči pognute glave imenovani kralj Bosne: Nikola Iločki. Nemirni
plam sviječa kao da šilom prodire velo dima i posve neobično po¬
igrava visokim čelom Nikolinim. Čini se, kao da taj plam od dra-
gosti ljubi čelo, u koje su toliko puta kao u znak spasa prozirale
nade vaskolikoga kraljevstva; pred kim je tamnio sjaj ovjenčanoga
polumjeseca, koje je zavrijedilo, da mu se namijeni kruna izdišučeg
kraljevstva bosanskoga . . . Oči su mu zaklopljene, kao da ne mogu
da gledaju nemile zbilje, porušenih ideala. Stekao sjajan ugled, silnu
moč, ime mu se na daleko znalo, ali se ipak nije osječao sam dosta
jak, da poluči, što je naumio. Da uskrisi slavu svoje domovine, htio
je da ucviljenoj ropkinjici Bosnoj skine suzama orošene verige, htio
je, da na ratištu krsta i polumjeseca sebi podigne prijestol, visoki
prijestol, a s njega da klikne cijelom hrvatskom rodu: »Svanulo nam!«
Toga nije mogao sam, trebao je Boga, njegove pomoči. I našao ju
u Ivanu Kapistranu . . . Ali kada je več mislio, da je siguran u
svomu naumu, —• sve njegove nakane padoše, ne od topova ili sa-
balja: ledena ih smrt spravi s Ivanom u liješ . . .

Dugo je klečao nepomičan junak, uzdišuči katkada: »Propade
sve!« . . . Napokon otvori suzama nakvašene oči, a lice mu se zasja,
odavajuči neku nadu : »Ne, nije propalo sve! Tvoja spomen, Ivane,
mora prosjati vijekove, jer si Ti svjetlo s neba, a u krilu Tvoje uspo-
mene ne če izumrijeti ideali moji i moga naroda!« . . .

. . . Tajinstveni šušanj lišča rasplinu ove misli i mašta prodje
godinama, kao brz potočič livadama, dok se ne ustavi na krvavim
stranicama. »Bijeda i nevolja« naslov je tomu poglavlju. U zaduš-
Ijivom zraku vlasti otomanske orisana je sila bolje, nego liju ikoji kist
može izraziti. Nemila je vanjštinom, srcem je pohlepna i krvi žedna.
Kada se njena ruka pruža, da pokaže nahuškanim slugama cilj na¬
kane svoje, kleca i sijedi starac, dršče i čedo u utrobi majčinoj.
Nitko je slomiti, nitko joj se približiti ne smije i ne može do siro-
tana fratra, koji ju zaklinje ganutljivom riječju svojom i božjim po-
slanjem te odvrača od groznih zamisli.

Nejednako se piše epilog . . . Kod gdjekojih je mnogo krvi,
a kano stijeg, kano znak da je sila pobijedila ljubav, povrh dimečih
se trupli jedno strši u vis, truplo fratra, ujaka, oca. Lice mu je
blijedo, izraz blag, usta kao da če progovoriti: kako je slatko

148

umrijeti za Boga i svoj narod! . . . Kod drugih u lisnatoj šumi —
crkvi naravnoj — pri svjetlosti mjeseca, uz tihi i topli šapat vijer-
nika — koji kao da se bori sa sušnjem lišča i oladnočom noči —
služi ujak iriisu zahvalnicu. Pred njim kleči nekoliko nesudjenih
žrtava — kleči, da uz spaseni život tjelesni utvrdi i dušu kruhom
vječnoga spasa . . .

Spas! Vječnost! Uronih se u te misli, a one me dovedoše do
beskrajnosti. Bacih u nju jedan pogled, ali se izgubi posve, kao kad
pane kap kise u more. . . Prenuh se; preda mnom pocrnjele zidine
crkvene, tu i tamo popucane. Učini mi se, da su to usta, koja bi
htjela reči: »U svijetu ne ima više ponosa! Ljudi, preopterečeni ma-
terijom, ne mogu da slobodno dahnu dušom svojom. Amaneti su im
hrpe staroga kamenja, — kosti djedovske supstrat fosforov ... Mi
stajasmo ponosito, usčuvasmo junačku spomen vijekovima, a na nas
se nitko ni obazro nije. Jedino je pronicavo oko velikoga biskupa
na nas zapelo, samo je vatrena njegova riječ o ljubavi nas potresla,
pobudila u nama nadu, — i mi otvorismo usta svoja, zavapismo
za pomoč . . . Obilje praznih riječi bio je odvrat nama, — šuplja
bazga začepila nam usta, pa tako možemo sada tek da šapučemo
žalost svoju, kada svijetom zacarstvuje tišina, okičena zvijezdama,
a zastrta na po prozirnom koprenom mašte.«

. . . Noč je gluha! Zato ona i ne čuje oč
crkvenih zidina. Da čuje, pripovijedala bi svome
čedu zori, a ova ljudima... Ovako ginu uzdasi
zidina, kao zvijezde pred suncem . . .

Pogledam na zvijezde, puno ih nebo . . .

Ostavim tajinstveno dvorište. Vratim se u
čeliju. Dugo se još vrzle slike prošlosti po
glavi, te ne mogoh usnuti. Uzdahnuh nekoliko puta:

»Kada li če ciknuti zora, — zora hrvatske samo-
svijesti na uspomeni slavne, junačke prošlosti?« . . .

Ilok.

0. Mladen Barbarič.

PRIVID.

(Motic iz  franjeDačhe erkve  u Jajcu.)

olumračno, tajno, sveto
.A na krilu od pahulja
'Sve se njiše, lako ljulja,
Na siv tamjan razapeto .
Trepti, šuška i šapuče,

A pod grlo nešto plije,
Ah, kroz suze, vidim, dvije
Sad če dahnut srce vruče!

A trebo je, da se vozi
Na labudu, a nad njime
Da golubi hlada čine,

Po obalam plesu bozi! —

». .. Šuti, dragi, časom šuti:
Da ti nikad suza ne bi,
Šutila bi groblja tebi,

A ovako — pjevaju ti!«

. . . Gle, evo je! Carski, slavno
Ide vila rnoga soja:

— Draga moja, ljubo moja,

Sto mi nisi došla davno? —
»Ne mogoh ti, dragi, prije;

Na kamenu, na daleku
Tražah tvoju suzu neku,

Iz prolječa mladosti je!«

I podmota krila laka
I izginu u čas sa mnorn
U podzemlju vlažnom, tamnom,
Ko mrtvačka da je raka.

Tu na trunu usred groba
Bez lubanje kostur sjedi,
Pokraj njega s reda oba
Ni tko zbori nit besjedi!

— Poznajem ju, žarka vjero;
Iz dalekih li je dana,

Kad pjesničkog mališana
Učila si držat pero.

Kad u cvjetnoj vieka dobi
Več je slušd topa riku,

I kad prvom na vidiku
Usječene glave skobi!

Bezglave se njišu pleči
Kao sablast amo tamo,
Polagano, polagano,

Ne čujuči, ne videči.

Još iz zemlje oko njega
Ko iste ga rieči plaže:
Zadnji bježe krvi vaše,
Oplačte ga, oplačte ga!

150

Ali k trupu ona stanu,

Što mi pjesmom srce opi,

I reče mi: »De oškropi
Svojom suzom smrtnu ranu!
Nek se čuje slava horna,
Zašto kamu na daleku
Tražah tvoju suzu neku, —
Ah, evo je životvorna!«

I kostur se diže nama’

Plast se carski niza nj vije,
A puno mu lice sije
Ko nekada, u pjesmama
Niz livade kad je rosne
Razigravo dobra dora,

Uz pozdrave s zelen-gora
Liepe svoje Herceg-Bosne.

Sarajeoo.

Odjašismo ko vitezi,

Sve uza nas kralji, bani . . .
Odjašismo k onoj strani,

Gdje trobojni, gordi stiezi
Mahaše nam sa višina.

A od mora i dubrava
Grila se pirna slava:

»Liepa naša domovina!«

I sred slavnog onda pira
Još osjetih cjelov vjerni,

Ko od boštva — neizmjerni,

— Pak sve zginu dno svemira.
A kroz šaru prividjenja,

Iz nejasne iz. daleči
Sumile su samo rieči:

»Zbogom, dragi, do — vidjenja!«

Siloije Strahimir Kranjčeoič.

JOSIP JURAJ STROSSMAYER
IN »SLOVENSKA MATICA".

o so slovenski rodoljubi pod vodstvom dra. L. Tomana
1 . 1863. snovali »Slovensko Matico«, so na svoje početje opo¬
zorili poleg slovenskih veljakov tudi slovanske, zlasti jugoslo¬
vanske, med njimi v prvi vrsti dičnega S tr o s smay  erj  a. Prav ra¬
dostno je pozdravil on njihovo rodoljubno misel in med prvimi je
priskočil mladi »Matici«, še predno je stopila javno na pozorišče,
z zares bogatim darom. Postal je njen utemeljitelj, postal je njen
velik dobrotnik.

Odtlej nahajamo med njima ves čas prav tesno svežo. Skoro
da ni minulo nobeno leto, v katerem bi se ne bila ta zveza manj
ali bolj vidno pokazala. Vedno je bila pa znak globokega spošto¬
vanja in odkritosrčne hvaležnosti na eni, prisrčnega prijateljstva in
blagohotnega zanimanja na drugi strani. Spominski dnovi bisku-
povi: 4. februvarij, 19. marcij in 8. september so bili tudi za naše
društvo vedno praznični dnovi.

Predaleč bi segalo, da bi se podrobno dotikal vseh prilik, ob
katerih seje  omenjena zveza pojavljala. To ni moj namen in zgrešil
bi tudi stavljeni cilj.

Pač se mi pa zdi sedaj, ko slavi jugoslovanstvo svojega naj¬
večjega sina, opozoriti na one trenutke, v katerih se njegove vrline
prav vidno razodevajo tudi napram naši »Matici«.

Ko je društvo biskupu septembra 1875 1 . častitalo k škofovski
petindvajsetletnici, mu je poklonilo lično adreso s primernim bese¬
dilom. Slavljenec se je društvenemu odboru zahvalil s pismom sle¬
deče vsebine:

152

»Slavnomu odboru »Matice Slovenske« u Ljubljani. Sa ra-
došču i uprav uzhičenjem pročitah list Vaš od dana 2. rujna
t. g., ter evo hitim izraziti Vam najsrdačniju zahvalnost na pri-
jateljskoj uspomeni i iskrenoj čestitci prigodom moje biskupske
dvadeset i pet godišnjice. Želeč brači Slovencem u svili ple¬
menitih nastojanjih obilni božji blagoslov, ostajem sa odličnim
štovanjem toga sl. odbora ponižni sluga Strossmaver 1  r. biskup.
U Djakovu dne io. rujna 1875.«

Ko mu je Matica dne 4. februvarija 1 . 1885. častitala brzojavno
k njegovi sedemdesetletnici, je prejela od biskupa sledeči odgovor:

»Slavnoj »Matici Slovenskoj« na čestitci, povodom moga
70-godišnjega rodjen dana, budi vječita hvala. Bog dao, da luč
i snaga, koju »Matica Slovenska« tako dičnim i uztrajnim na¬
činom goji i širi, Vaš narod slovenski na višju prosvetu, na
novi rad, na novu snagu i život probudi i privede. »Matica Slo¬
venska« i »Matica Hrvatska« dvie su sestre, koje za jednim ter
istim cieljem teže i krasne plodove svoga djelovanja po svemu
narodu hvalevriednim uspjehom razprostira. Ja sam član i
jedne i druge, i tiem se upravo ponosim, te i jednoj i drugoj
na slavnom uspjehu čestitam i želim iz svega srca, da jim i
u buduče uviek rad bude plodovit, uspješan i slavan. Ovim
čuvstvom nadahnut pišem se sa ponosom članom slavne »Matice
Slovenske.« Strossmayer 1 r. biskup. 13. veljače 1885.«

Novembra 1882. 1. se je »Matica« spomnila slavljenca s pismeno
čestitko povodom zgradbe nove prestolnice in je prejela za to čes¬
titko sledečo prisrčno zahvalo :

»Velecienjeni gospodine predsjedniče! Prigodom minule
svetčanosti. posvete nove stolne crkve moje, izvoljeste me na
ime »Matice Slovenske« počastiti srdačnom čestitkom. Na toj
bratinskoj ljubavi iz dna Vam srca moga zahvaljujem. Bog
dragi blagoslovio i Vas i »Maticu« Vašu na korist i slavu naroda
slovenskoga, a na radost bratimskoga Vam naroda hrvatskoga!
Sa odličnim štovanjem zahvalni Josip juraj. U Djakovu dne
8. listopada 1882.«

Novembra lani je »Matica« biskupu čestitala k biskupski pedeset-
letnici pismeno in prejela v odgovor sledečo pismeno zahvalnico te
le vsebine na adreso predsednikovo:

HMPI

SVEČANI DAN.

ROBERT AUER

ZAGREB

153

»Veleštovani prijatelju! Čestitka »Matice Slovenske« u
velike me razveselila. Na toj ljubavi i uspomeni najtoplije se
zahvaljujem, želeči slavnoj »Matici« u njenom prosvjetnom
radu svaki napredak, svaku milost i svaki blagoslov Božji.
Ja se i u buduče svim članovima njenim, t. j.
prijateljstvu, a ponajpače pobožnim molitvam,
njihovoj ljubavi najtoplije preporučujem, ter
ostajem vazda privrženi prijatelj J. J. Stross-
mayer 1/r. biskup.«

Iz vseh tu navedenih pisem veje isti pleme¬
niti duh, isto toplo, čustvovanje, katera tako krasno
dičita velikega Jugoslovana, kojega nam Bog
ohrani še mnogo, mnogo let v veselje i ponos!

Ljubljana.

Eogen Lah.

BEZ SLUŽBE.

Črtica iz Istre.

Jfropalo i to . . .

Toto je Malinarič prestao biti opčinskim redarom, on
nije više »komunjski fanat«,  kako več narod u Puhar-
skoj nazivlje svog organa javne sigurnosti. Sto je bilo — bilo je;
sadje sve svršeno. Još tečajem današnjega dana morat če Toto da
svome sretnome nasljedniku, Talijancu Luviju, preda i rnundir i sablju.

Da, i sablju ! A kako se on njome dičio — tom svojom sa-
bljom — hej! Četrnaest mu godina visjela o bedru i kroz cijelo to
vrijeme bila mu nerazdruživom drugom, pa i u noči, kad bi lijegao,
da časak trene, ovjesio bi ju na duvar više glave, da mu u slučaju
potrebe odmah bude na ruku. Protuha i kavgadžija ima i na pretek,
a tko da se brine za red i mir u opčini, ne če li on, mjesni »fanat«?
Zakon je jasan: ne gleda se tuj ni lijevo, ni desno, — red mora
da bude, ma odprhnula i čija glava . . .

Tako bi od prilike umovao Toto Malinarič svakog puta, kadgod
bi pozirnuo na svoju krivušu, koja je, mimogrece budi spomenuto,
vrlo rijetko izlazila na svjetlo božje, a ako bi ju starac u kojoj
prilici i izvukao iz krivudastih njenih korica, učinio bi zato, da ju
malo protare ili osvjetla, pa da uživa, gledajuči ju, kako se na suncu
bliješti i ljeska.

— Ej, maj deda  — naljutnuo se stari »fanat«, kad su mu
dojavili, da je dignut iz službe. — Ej, maj deda!  Al im se žurilo!
Kao da bih im bio smetao do vijeka; a ne znaju, da prva, koja
dodje, bit če po mene šezdeset i peta.

* Do bijesa!

155

Pa i svijet požalio starca. Što ne bi! Dobričina, svakomu usrdan
i valjan, a u službi kao ura. Riječju, dičan starina. Trebalo ga samo
vidjeti u izvjesnim zgodama, kad bi prolazio glavnim trgom i mjesnim
ulicama! Ej, to je bio dečko! Onaj njegov odmjereni, dostojanstveni
korak, ono pravilno udaranje sablje o pločnik, ama cijelo ono nje¬
govo marcialno držanje, — sve se to ljudi, a navlastito dječurlije,
doimalo nekuda neobično, a taj je dojam bio to dublji, to jači, što
je Toto bio i rastom zamašit delija, a pocrnjelo mu i od sunca iz-
gorjelo lice sa svojim mreškama i naborima, te sa ono štetinjaste,
čvrsto izrasle sijede brčetine, govorilo glasno i jasno, da s puhar-
skim »fantom« nema šale.

Nego sad je i to minulo. Svrgli ga i turili u zapečak. On ne
če više paliti mužare ni na Tijelovo, ni na carev-dan, a ne če ga
se više vidjeti ni na shodu pod »turničem«, otklen je kroz toliko i
toliko godina i nedjeljom i svecem iza prve mise čvrstim i zvučnim
svojim glasom oglašivao sabranu narodu najnovije odredbe kotar-
skog i opčinskog poglavarstva.

A navlastito za ovaj potonji posao bio Toto upravo kao stvoren.
Ponajprije bi se gore na shodu uspravio kao vojnik. Lijevu bi ruku
prislonio na balčak svoje krivuše, dok bi desnom nekuda nestr-
pljivo gladio sijedi brk. Po tom bi za trenutak poniknuo glavom,
kao da nešto premišljava, pa bi se ujedared trgnuo, i prešavši okom
niz ono bučno more muškaračkih i ženskih glava, zagrmio:

— Čujte malo, poštovani ljudi!

Sav onaj žamor, buka i mješavina mnogobrOjnih onih tako
različitih glasova u jedan bi mah kao za čudo utibnuo, umuko. Sve
bi uprlo očima u opčinskoga »fanta« i svak bi brižno nastojao da
mu ni jedan njegov mig, ni jedna njegova riječ ne izmakne, ne
propane, jer badava: rekao tko, što mu drago, u starca ako i nije
bila svaka Bog zna kako promišljena i promozgana, ali opet nije
bila ni na odmet. Osobitom se pak izvjedljivošču iščekivao zavr-
šetak njegova klicanja, koje bi starac svakog puta zasladio ili ka-
kvom šaljivom doskočicom, ili pak time, što bi sabranu mušku
čeljad upozorio na krčmu, u kojoj če se toga dana točiti bolje vino.

— A sad idite s imenom božjim, — rekao bi im na kraju
svoga govora, a po tom kao da se preumio: — A d'i, ne zabora-
vite svrnuti k Petrini: kapljica ko kordijal,  i mrtav bi je pio! —
Pozdravio bi na vojničku i otišao, dok bi svijet, slijedeči savjet is-
kusnog Tote, nagrnuo k Petrini, da okvasi grlo. Druge bi pak ne-
djelje poslao ljude k »Mimici« ili »Matiču«, samo da ne bude za-

mjere, ni zla srca. I za to je Toto bio svim mjesnim krčmarima i
krčmaricama u volji, pa ma u koju se vinaru svratio, nikada mu
nije trebalo da seza u špag. A bilo to ponekle i poradi toga, što
bi starac u prilici umio da zatvori jedno oko, a za potrebu i oba
oka, navlastito noču, kadno bi uskos strogoj odredbi više oblasti
našao gdjekoju krčmu otvorenu i preko odmjerenog sata.

— Dajte, ljudi, nemojte za Boga! Ala dosta je toga... zakon!
pridušeno bi govorio stari »fanat« kroz pritvorena vrata krčme.

No pri torne bi i ostalo. Da ih prijavi, bili bi kažnjeni, a čemu
da se zamjerava sa svijetom za ova dva tri dana, što mu još pre-
ostaju. Ne, toga mu ne dopušta srce, ono njegovo dobro i široko srce.

Evo, takav čovjek bijaše Toto Malinarič, pa je svijetu žao, što
ne če biti za »fanta«. On je poznavao svaku kuču, svaki kutič; on
je znao točno, koliko ima u opčini' »lumera«, dapače je dostajalo,
da mu se koji od tih »lumera« tek napomene, i on je več znao,
čija je to kuča, koliko ih imade u obitelji, kako su im se zvali sta-
riji ... a nije to bogme nikakva šala: — ta koliko ih imade u puhar-
skoj opčini, pa i drugud po Istri, koji ne znaju ni svog prezimena, a
nekmo li svoj kučni broj. No on to sve znade: — on, Toto; a nije ni
čudo: razumije se čovjek u pismo, a pored toga je obišao i više od
po svijeta. A čita i novine — »Našu Slogu« iz Trsta, pa zna, što
se u svijetu zbiva, te ga je upravo milota slušati, kako u izvjesnim
zgodama, navlastito nedjeljom i svecem poslije podne, gore pod
»lodonjicom« preklapa sakupljenu narodu o svjetskim dogadjajima.

Kako se vidi, čovjek na mjestu, pa ga je stoga svijet vanredno
volio i zamjeravao novim gospodarima na opčini, što su ga tako
iznebušce otpravili i lišili službe, korice hljeba.

Toliko svijet; a što če Toto, koga je ta nenadana odluka
zgodila upravo posred srca!

S prva mu se činjaše, da je sve to samo tlapnja, šala, što li?
Tek po tom, i to sa spoznajom zbiljske svoje bijede, uvuklo se u
njegovu nutrinju nekakvo pusto malodušje, klonulost i neopisiva
tuga. Kasnije, mnogo kasnije nastupilo na mjesto tih osječaja čuvstvo
duboke ogorčenosti i ljute srčbe.

— Sve mi je to »zafrigao« onaj zlodej, onaj »niškoristi« ... on
on, da tko drugi? Da si nije samo skrhao vrat prije, nego li se
ikada na mene namjerio, puška ga . . .

To je išlo Joška, sina pokojne Andrijane. Jao njemu, dopane
li kada Totovih ruku: mi, ovako če ga samljeti, smrviti ... I starac
stiskao pesti i škripao zubima.

157

A slučilo se to ovako. Dugo je več vremena, te se Talijanci
iz Labina spremali, da se podadu u bližnju Puharsku, ili kako su
novine pisale: nella ridente citta delladi Monventoso,*  pa
da tuj sred starodrevnih zidina, iznad kojih se nekoč nadvijala krila
rimskih orlova, pozdrave svoju vrlu braču puharske Talijane, koji
su za posljednjih opčinskih izbora ustrajnom svojom borbom i po-
žrtvovnošču pokazali, da u njihovim žilama nije jošte prestala kolati
plemenita latinska krv, i da im u grudima još uvijek zanosno bije
junačko ono srce, što je nekoč slavnim njihovim pradjedovima na
Tibru omogučilo, da pod svoje moguče žezlo skuče vascijeli svijet.

»Pradjedovi na obalama Tibra«, »plemenita latinska krv«, »ju¬
načko srce«, — to su sve bila sama otkriča za dobrodušne pučane
puharske opčine.

No sve te silne hvale nijesu se nikoga doimale tako duboko,
ko što novoizabranog načelnika Jerolama Hrvatina, koji je svima i
svakome oduševljeno dokazivao, kako je dužnost svih pravih Pu-
harana, da to junačko svoje srce širom otvore i da bratski doče-
kaju labinske Talijane, s kojima ih veže plemenita latinska krv i
zajedničke-uspomene na slavne pradjedove na obalama Tibra.

I to je dostajalo, da se sve, što u Monventosu misli i osječa
talijanski, uzvrpolji i uskomeša za doček ljubljene brače iz Labina.

Naručili glazbu, nabavili zastavice, kojima če okititi kuče, i
balo n cine  za večernju rasvjetu, i vatromete, rakete i petarde,
sagradili dva slavoluka sa simboličnim napisima, nakupovali marga-
retica, pa svu šilu s teli a d’ I tali  a** i crveno-bijelo-zelenih vrpca,
iščistili ulice, naučili niz govora, deklamacija i pjesama, naputili de-
rančad, kako če cijeli dan klicati: evviva!  —u  jednu riječ: napra¬
vile se pripreme, kakovih još nije Puharska čula ni vidjela. Kod
svega toga naravski da nije ni »fanat« Toto mogao da ostane?
skrštenih ruku; na njemu bijaše, da pazi na red. Samo što bi čuo
koji »živio!« ili drugu takvu »demonstrativnu« riječ, zapovijest je
bila, da dotičnika uapsi i odvede u opčinski toranj.

Osvanuo dan dolaska željno iščekivanih Labinjana.

Vidi se več i parobrod, eno ga tamo — taman je zakrenuo
za »rt«. Puharska sva na pristaništu. Ljubopitnost primamila k mora
i više domačih Hrvata »nemirnjaka«, kako ih ono zvao načelnik
šior  Jerolamo Hrvatin, koji sada, uspravivši se kod prvog slavo¬
luka, nekuda zabrinuto pozirkuje na svjetinu, a navlastito na Joška,
poznatoga »nemirnjaka« prvoga reda, kako se ono neprestano vrže

* U milovidni grad Puharsku. — ** Zvijezda Italije.

15 »

oko mužara. Upozorio na to i I otu, no ovaj se opravdao, rekavši,
da mu je teško samome, pa da mu dečko pomaže. Sam mu sc
veli — ponudio, da če mu biti na ruku, i Bog da hoče, jer badava:
ni u njega nema sto ruku: prigledaj ovamo, prigledaj onamo,
tko bi svemu dospio? A dečko, žustar i spretan, sam je nakrcao
mužare i naložio vatru, dok je on, Toto, več nekoliko puta prošao
kroz svjetinu, da redi i miri, gdje ustreba.

I eto parobrod se več primakao. Uzduhom zaorio oštar zvizduk.

Toto se uspravio do mužara, u ruci mu dugačak prut.

— Evviva 1’ Istria italiana! E v vi v a Monventoso!
— zaorilo s paroplova.

— Evviva, evviva!  odazivali se oni s kopna.

Načelnik šior Jerolamo mahnuo Toti rukom. Trebalo ispaliti
prva četiri hica,

— Natrag, ljudi! — zagrmi starac, primaknuvši ražareni prut
najbližem mužaru.

Prodje čas, dva, a to u mjesto hica stao iz mužara sukljati
dim, što je u jedan mah poput bijela oblaka obavio i staroga »fanta«
i one, koji su mu staj ali blizu.

— Ej, maj deda,  što je to?

Zgrabi prut i žurno ga primakne drugom mužaru, pak trečem
i četvrtom, no ko da je u njima slama, iz njih ne če no dim i samo
dim . . . Urnebesni smijeh zaori svjetinom, a prisutni Hrvati udarili
u silan pljesak.

— Živio Toto, živio!

Toto stoji kao ukopan; sav je smučen, ne zna, što bi, ni što
ne bi. Ogledao se naokolo, ne bi li gdjegod uočio Joška. No Joška
nestalo, ko da je u zemlju propao.

• — Da nije ona hudoba . . .

I starac pohiti k vrečici i turi u nju ruku, a to u njoj puščani
prah sav skvašen.

— Sve strijele nebeške . . .

Dohrlio načelnik, planuo na »fanta«, ispuknuo psovku, zagrozio
mu se, i ne htijuči da sluša njegove obrane, otrči u susret izletni-
cima, nemalo začudjenim i zastidjenim od silna smijeha i porugljivih
poklika, što se još uvijek razdavali medju svjetinom.

To se slučilo prekjuče, a kad je starac juče u jutro ko po
običaju ulazio u opčinski ured, srce mu se stiskalo od straha, jer
je slutio, da če biti bure. No kad tamo, ni načelnik, ni tajnik, ni
itko od opčine da bi i pisnuo ob onom dogadjaju, ama ko da nije

159

bilo nista. I u starčevu se dušu počeo vračati predjašnji mir i spo¬
kojnost, doklen ga nije, kao iz vedra neba grom, ošinula danas u
jutro ona zlosretna odluka opčinskoga poglavarstva, po kojoj ga
digoše sa službe opčinskoga »fanta«.

Težak je to bio udarac po starca, koji se odjedanput našao u
moru novih briga, novih kušnja, borba i okapanja za život, koji
mu se doslije pokazivao kao obezbijedjen. Otuda njegova sumor-
nost, otuda i njegov jar i njegov gnjev protiv Joška, koga je on
smatrao pravim i jedinim krivcem svoje nedače.

Ponajprije se iskalio na nečakinji Dalici i nekoliko joj puta gotovo
pred samim nosom potresao hartijom, što ju je dobio od poglavarstva.

— Vidiš li, kakovu mi je poparu skuhao onaj deran? Pogledaj,
što ovdje pišu! Izagnali me ko psa, a sve radi njega. Unesrečio
me, raja ne vidio, upropastio me, ubio . . . ubio ga . . . uh!

I starac se hvatao za glavu i tresao životom i zgrčenom pesti.
Djevojka se s prva posve osupnula. Ono njeno mekano i savršeno
zaobljeno lice, na kom se je natjecalo mliječno bjelilo s ružičnim
rumenilom, ujedared problijedilo, a oči, one njene plamene i sjajne
oči s dugim črnim trepavicama, nekuda se prestrašeno uzvrtjele.
Tek kad je uvidjela, o čemu se radi, usplahirenim je njenim licem
polegao mirni smiješak i ona je blagom riječi uzela mladiča u
obranu. Ona je, veli, uvjerena, da mu namjera ne bijaše zla, —
tako se valjda slučilo. Nego svakako zlo je učinio, odista, ona če
mu več kazati. . . i prekorit če ga.

— Šta? Kazati? Prekoriti? . . . Da ja tek dočujem, te si ti
s njime probijelila samo riječ, ciglu riječ . . .

— Ali, barba,*  kako to govorite, kad i sami znate, da smo
zaručeni.

Starac skoči, ko da ga je guja ujela.

— Zaručeni? A tko vas je zaručio? Zaručili ste se usprkos
mojoj volji!

— Da, usprkos, — ponovi Toto, lupivši nogom o tle, — jer i
sama znadeš, da meni onaj »niškoristi« nije nikada bio počudan.
Pa kad bi i bilo to, što ti veliš, sada mora da je sve svršeno, i
moja če biti skrb, da mu dojavim, nek se drži daleko od moga
praga. Dašto! Nije dosta, — grmio dalje starac sav zažaren u licu,
dok su mu iz očiju siktali plamenovi, — nije mu dosta, te me je
bacio na prosjački štap, još bi htio, da mi otme i tebe. posljednje
uporište u starosti mojoj.

* Ujače.

i6o

Sad je i ona naskočila. Ljepušasto joj se lice zalilo žarkim
rumenilom, u očima zaplamsala vatra, obrve se stegle, čelo namračilo.

— Ja sam njemu vjeru dala, on je moj, a vi mi ne razarajte
sreče! Ja sam sirota, ja do njega nemam nikoga, tko bi se za mene
brinuo . ..

Briznula u plač i pregačom otirala krupne suze, što su joj se
ronile niz mladjano lice, na kome je drhtala svaka žilica.

— A Joško nije baš loš, — govorila ona dalje kroz suze, —
dobro je u njega srce, ja bih s njime srečna bila, a vi hočete da
ga otkinete od mene ... i . . .

No dalje nije mogla, plač ju u grlu davio. Glava joj se tresla,
lijepi črni uvojci padali joj u neredu niz bijelo čelo i niz sljepočice,
a nježno zaobljena ramena podrhtavala joj na mahove.

On ju časak gledaše, gotov da se opet na nju izadre; no pred
onim je suzama ipak suspregao svoj gnjev, koji mu se sada zbio i
stisnuo sav u srcu, gdje ga je to više mučio, što nije mogao da
mu dade oduška. No malo po malo i u njemu je biješ stao da po-
pušta. U srcu tek ostao mu osječaj duboke gorčine.

— Kako ga brani, — šaptale mu usne, kad ga je, udaljivši se,
ostavila sama, — kako ga brani. . .

I dojakošnjem osječaju gorčine priključilo se sada čuvstvo
gluhe čarne i mučne osamljenosti. Udje u svoju sobu, mračnu i vlažnu
odaju. Pod njegovim nogama škripale i praskale popucane daske
trošna poda, a taj prasak i ta škripa činjahu se starcu jedinim zvu-
cima, što več od godina i godina amo sami odmnijevaju u toj pustoj
odaji. Otkad mu ono pred kakovih dvadeset godina preminula Sta¬
riča majka, pod tim krovom nije nikada zazvučila slatka riječ prave i
istinske ljubavi, sve je tuj bilo i ostalo pusto i nijemo i hladno, kao
što je i prije bilo, a tako je sada u njegovom srcu i u njegovoj
duši i pusto i nijemo i hladno . . .

Nečakinja? I suhi se smiješak pojavio na uvelim njegovim
usnama. Netom je mogao uvidjeti, koliko može i smije da računa na
nju. Druguda su, a ne kod njega njene misli, njeno srce, njena
duša . . . On je sam, sam kao onaj Isukrst gore na Jeličinu ras-
kršču . . .

A moglo je i njemu biti drukčije. On se spomenuo mladjih
svojih dana, Sjetio se svoje djevojke, koja ga je tako žarko ljubila,
a on ju napustio s uzroka, što su mu ju zlobnici očrnili, te on po-
vjerovao više njima, nego li njoj, koja ga je sva blijeda i satrvena
uvjeravala o svojoj nedužnosti pred Bogom i pred njime, svojom

i6i

jedinom srečom. Bio se upravo vratio s duga puta, kad mu nalagaše,
da mu je oko djevojke obilazio mladi neki »financier«, s kojim da
se i ona sama lijepo razumijevala ... kap po kap otrov je tih krvnih
potvora padao na njegovo srce, kao ulje na rasplamsalu vatru.

Sastavši se s djevojkom on ju zgrabio za ruku i pridušenim
ju glasom silio, da mu položi račun o svom vladanju. Ona se bra¬
nila i branila, ali što če i najljepša i najbolja obrana protiv bezraz-
ložnosti i zaslijepljenosti grdne strasti — ljubomora! Još i sada mu
je pred očima onaj krajnji prizor, — i svakog puta, kad ga se spo-
mene, bude mu stidno i grusno.

— Kako sam se mogao onako zaboraviti, — stenjala mu više
puta duša u kasnijim go dinama, — kako?

On ju je naime udario . .. udario ju grubo i ljuto, da je siro-
tica od boli zavrisnula i ridajuči utekla. Tako su se rastali; on je
otišao na more i punih deset godina nije se vračao u rodni kraj,
a za cijelo to vrijeme ni majka, ni itko drugi ne znadijaše, kuda se
sve skita, dok se na posljetku, željan doma i majke, riješio na po-
vratak u domovinu. Tuje saznao, da mu se djevojka godinu dana iza
njegova odlaska rastavila s ovim svijetom i daje na smrtnoj postelji
oprostila njemu i opakim ljudima, koji su ju učinili ovako nesrečnom.
Dapače rekla je i to, ako se on, Toto, ikada vrati u dom, da mu
kažu, kako ga je ljubila i da je od tuge za njim i za izgubljenom
svojom srečom umrla, no on da ne tuguje, da se ne žalosti radi
nje, ona da če i onako za njega moliti Boga, gore iznad zvijezda,
A ostavila mu i kitu ružmarina uz želju, daje se kadgod spomene ...

Sve je to Toti dojavila stara Mimica, koja je do njena uzglavja
držala u ruci tanku kandalorsku sviječu i molila molitvu svetoga
Martina, da bi sirotici smrt bila lakša. Ona mu je predala i onu
kitu ružmarina, koja se doduše prometnula s vremenom u prah, no
grabi ga je mornar brižno čuvao u posudici više kreveta, jer mu
se činjaše, da iz njega prši nešto tiho i blago, kao oprost daleke,
a podjedno tako bliske duše. Ona mu je oprostila, no on znadijaše
dobro, da je njegov grijeh težak i da ga ne če minuti teško okajanje,
pa je na njenu grobu prolio potok suza, on je za njom uzdisao danju
i noču, on je proklinjao sebe, svoj udes, svoju čud, i sav svijet.
Kasnije se smirio, ta šta če? Glavomozid? Ženio se ipak nije ni-
kada... ostao samotan, a iza majčine smrti kao otkinuta grana...

No dogodi se, te mu pred neko petnaest godina umrla jedrna
sestra, udova Ane, ostavivši iza sebe nejako dijete, malu Dalicu.
Kud če sada ubogo siroče bez oca i majke, ne če h pod krov ujaka

II

Spomen-cvieče.

i 62

Tote ? I eto je odjednom u kuči staroga neženje. Toti se dijete van-
redno mililo, a jer mu je to bila jedina nada u skoroj starosti, on
ju pazio i njegovao kao oko u glava, a da ju uzmogne nadgledati
iz bližega, odluči, da če se sasvim otkinuti od mora, to više, što
mu se upravo u to doba nadala lijepa prilika, da se utvrdi na kraju.
Bilo se naime netom ispraznilo mjesto opčinskog redara, pa je ta-
dašnji načelnik šior Tončič toliko navaljivao na nj, dok ga je na
posljetku sklonuo, te je opasao sablju i postao opčinskim redarom.

Lijepih je dana prošao u toj svojoj novoj službi. A šta ne bi,
glavar ko kruh, što se jede, rabota ni teška, ni laka, a što je glavno,
nije mu trebalo da izgleda zalogaja iz tudjih ruku. Tako išlo sve
do posljednjih izbora, kadno je naime šior Tončič bio svrgnut sa
časti načelnika, a na njegovo mjesto postavljen Talijanaš Jero-
lamo Hrvatin. Sada je Toto mislio, da je i njemu odzvonilo, ali jer
je bio kod izvanjskog puka silno obljubljen, to su ga novi gospo¬
dari pridržali, samo da se odmah na početku ne zamjere narodu.
No uza sve to staromu je »fantu« bilo odsele nekuda tijesno: on
sam nije znao, kako da se snadje, on bi bio volio otiči, ali kuda?
kamo? Opet na more? DS, kad ne bi bilo hvatati »tarcarole« !* Po-
savjetovao se sa šior Tončičem. On mu je rekao, nek i nadalje
ostane u službi, — bolje on, no kakav tudjinac. I ostao. No ubrzo
uvidio, da ga ti novi gospodari ne trpe, da ga poprijeko gledaju;
u kratko, on je dobro čutio, da im smeta.

I grubo se vladali spram njega, i grdili ga i psovali, no on je gutao
i gutao, šta če? Komu se je moliti, tomu se nije groziti . . . utaman!

A on ih slušao, slušao ih pokorno i ponižno, ispunjao svaku
njihovu zelju, svaku zapovijest, pa i onomadne, kadno mu naložiše,
da priredi mužare i ostalo za doček izletnika, on je bio voljan da
sve to prema zadobivenoj zapovijesti što točnije obavi i izvrši,
premda ga je u duši morila misao: što li če na to njegov dobrotvor
šior Tončič i pop Mato, kad doznadu, da je pucao u čast i slavu
Talijanaca. Nego vi a! Oni bi ga bili za cijelo ispričali i sve bi bilo
ostalo pri starom . . . i stara ona sablja bila bi mu jošte visjela o
bedru. Sablja! Sad leži tamo na stolu u omotu, u komu je umotan
cjelokupni njegov mundir . . . sve su mu oteli, pa ga čak i svukli...
A on eto ostao u ovim dronjcima, što su več godine i godine ležali
na dnu trošne starinske škrinje, izglodani i izjedeni vlagom i cr-
vima. Gle, kakav mu je samo iznošeni i poblijedjeli kaput, pa široke
sa nebrojenim zakrpama hlače, i zgužvana i pljesniva obuča, i stari

* Užeta na jedrima.

163

onaj na više mjesta probušeni šešir iz povoštena platna! A kako
sve to na njemu visi i jadno i traljavo!

I po stoti ga put naskočilo pitanje:

A sada ? Što sada ? Kud če ? Čega da se ulivati, kamo da se
baci? Jer badava: od samoga se božjega zraka živjeti ne da! A
takove i slične misli salijetale starca cio dan, cijelu tu dugu srijedu,
kojoj nije nikako mogao da vidi konac.

O podne nije okusio ni zalogaja, premda gaje mala, poka-
javši se, što je sa starcem bila možda preoštra, sa suzama u očima
molila, da založi štogod.

— Mani! — mljasnuo i ostao nadalje mrk i kao zakopan u sebe
i u neriješeno pitanje, što mu je od nekoliko sati amo razdiralo mož-
djane! Kuda li če i kako li če? . . .

Več se smračilo. Doba je, da podje u opčinski ured, da u na¬
čelnikove ruke preda mundir i sablju. Uzeo sa stola omot i izišao
iz kuče.

Ljudi, što ih je sretao ulicama, kojima je prolazio, smučivali ga
i stješnjavali. Njemu se činjaše, da su svačije oči uprte u njega, u
onaj omot, što ga nosi pod pazuhom, i u odrpano ono njegovo
ruho, pa da ga svi nekako čudno gledaju: jedni sa zloradim i pod-
rugljivim smiješkom na usnama, a drugi s izražajem duboke sučuti
i samilosti. Koliko ga ovo potonje mučilo, toliko ga ono prvo srdilo
i ljutilo. Ah, što ne bi on sve žrtvovao, da mu je još samo jednom
navuči na sebe mundir i pripasati sablju, pa se takovim pokazati
pred ovu glupu svjetinu, da jednim mahom rastjera i rasprši onu
njenu zlobnu i glupu radoznalost! Ali ovako: dušu u se, pa pregaraj !

Skučenih ramena i zastrta pogleda stupio Toto u opčinski ured
i šuteči položio na sto pred načelnika omot s mundirom i sabljom.

Šior Jerolamo nije se mogao suzdržati, a da ga ne pečne.

— Sad če vam biti bolje, jel te?

Toto skoči kao podboden. Grunuvši rukom u prša, izpukne:

— To je, šior, moja stvar; a vi se sa mnom ne rugajte, jer
znate li što ? Ako se sa mnom i obračunalo, ne mislite vi, da se ne
če za to ni vama kraja nači! Danas meni, sjutra tebi . . . stara
je riječ.

Glavar ostao časak kao zapanjen, no odmah se po tom sabrao,
pa prekrstivši na prsima ruke, proderao se na starca:

— Jeste li ga čuli, bezočnika? Tako li se govori svome pogla¬
var u ? Marš ča! —uzvikao se načelnik, pokazujuči rukom prema
vratima. — Marš  ča,  hrvatsko.!

164

Starcu planuli obrazi. Sav se ustresao, čelo mu se namračilo,
usne stisle i grozničavo podrhtavale, vidjelo se, da se s trudom sa-
vladjuje. On se uspravi, pa uprvši prstom na carevu sliku, što je
visjela na stijeni više glavnog pisačeg stola, ispuknu prema na¬
čelniku :

— Da nema onoga ondje, bio hih ja več tebi pokazao, kako
se vrijedjaju stari mornari.

I otišao starac. No kad je na povratku prolazio glavnim trgom,
njegova je lijeva ruka uzalud tražila balčak duge sablje, a zaman
mu i lice poprimalo izražaj običajnog dostojanstva, jer mu se glava
sama oborila, ledja sagnula, a noge, prije tako uspravne i ravne,
sada mu se neprestano ljuljale, a na njima cijelo staračko mu tijelo.

I nad sve okolišne stvari polegle mrke sjene, na jasnom nebu
zabijelila prva zvijezda, zazvonilo na »Zdravu Mariju«. Starac po-
spiješi korak. Vjetar, što je dolazio sa suprotne Strane, nekuda
mu voljko hladio usijano čelo, — ali unutra, u glavi bilo mu još
uvijek mutno i tmurno.

No onaj prizor u opčini proizveo u njegovoj nutrinji nemaleni
preokret. Sav se njegov jal okrenuo sada suprot načelnika šior Jero-
lama. On se u ovaj mah sjetio svih onih uvreda, što ih je njegov
novi gospodar od posljednjih izbora ovamo sipao na sijedu njegovu
glavu. Nikada da bi ga nazvao pravim imenom, več uvijek ili »starim
magaretom« ili »starom kozom«, a nazivao ga tako i pred svijetom,
pa čak i pred samom dječurlijom. Istom sada osjetio je stari »fanat«
svu težinu tih uvredljivih naziva, pa se čudio, kako se je mogao
toliko suzdržati, a da nije načelniku več doslije pokazao zube. No
napokon mu ih je ipak pokazao . . . jest; a koliko je trebalo, da ga
nije ščepao za vrat . . .

U takovim se mislima približio domu. Kroz priprta vrata do-
pirao na ulicu živahan razgovor. Joško je, pozna ga po glasu. I za
trenut zatomljen jal izbio opet na površinu. I nehotice stisnula mu
se pest i več je starac bio gotov da provali u kuču, no u isti mah
ostane kao prikovan na svome mjestu, tako ga je prenerazio drugi
poznati glas, što se sada tako ljubezno i tako utješljivo širio nje¬
govim domom.

Ded, Dalice, — govorio taj glas, — ne plači, bit če opet
dobro . . . vidjet češ!

Bila to gospa Delina, žena šior Tončiča.

Toto se još večma skvrčio i skučio u ramenima.

Dalice, daj smiri se! — moljaše Joško blago i mekano.

i65

— Ali mogao si ipak kakogod drukčije, — odazivala se pri-
jekorna riječ ožaloščene djevojke, •—• ta evo cio sam dan u suzama,
i ne znam jadna, kome bih ugodila; ali svakako on mi je barba,
a koji bi otac učinio za svoju kčer* što je on za mene sirotu?

I iznovice briznula u plač.

Mladič ju mirio.

— Eto i opet. . . Bog s nama . . . što bi to uvijek plakala! Čuj
dakle! I ja znam, što je sve tvoj barba učinio za tebe, pa mi
je upravo stoga i dvostruko drag i mio. I ja volim njega i poštujem
ga, znaš li? Pa upravo poradi toga nijesam mogao da dopustim,
da onakav čovjek, onakav starac, koji je tako dično i časno sproveo
sav svoj vijek, pod stare svoje dane doživi toliko poniženje, da
puca u slavu Talijanaca! Ne, ni srce, ni duša nijesu mi toga do-
puštali . . . eto!

—• Vidi hudobu, kako umije! — smrsio starac, i u jedan ga
mah ko za čudo minuo sav jal protiv dečka, to više, što je sada i
gospa Delina povladjivala mladičevim riječima.

— Da, da! Vidiš, Dalice, tu ima pak i Joško pravo!

— Ali kad je ono bila starcu jedina privreda, — javila se opet
Dalica, •— on je od onoga živio, — dodala odmah po tom.

—- E pa dobro, živio je! A živjet če on još, i kako da hoče!
Ili misliš, daje  meni Bog uzalud dao ove dvije ruke? No benj:
što bude naše, bit če i njegovo! — Pa u drugu ruku, nebogi  se
starina napatio svoga vijeka dosta; doba je, da i otpočine zeru. Je
li tako, šiora Delina?

— Tako je! — odobrila gospa. — A sada da vam kažem,
čemu sam večeras došla ovamo. Poslao me muž! »Idi«, veli, »do Tote,
da ne bi pomislio, da je njegov nekdašnji glavar zaboravio na njega;
idi veli, i reci mu . . .«

No starac nije mogao dulje da izdrži. Rastvorio vrata i sa še-
širom u ruci ušao u kuhinju.

— Šiora Delina čete oprostiti, ali što čete . . . izvinjavao se
starac, smeteno i nespretno se klanjajuči vremešnoj gospoji visoka
rasta, polusijede kose, punahna, no dobročudna lica.

— Dobra vam bila večer, Toto! — ljubezno mu se nasmije-
šila dobra ženica, pruživši mu ruku. — Dakle, znate li, — produ-
žila s istim blagim smiješkom, — moj vas muž lijepo pozdravlja i
poručuje vam, da se ničega ne plašite, sve če biti dobro; i da
je bolje za vas, da ste se za dobe otkrižali od onih nesreča tamo.
No njihova nije do vijeka, a medjutim imat čete vi več, čime da

i66

razbijete svoje vrijeme. Eto, pop Mato i moj stari kupili vam u sli-
jepoga Marka barku, znate li, guc »Danicu« . . .

Starac nije znao, a ni mogao da štogod odgovori. Previse se
toga odjedanput u njemu uskomešalo; on nije mogao da vjeruje
svojim ušima: njegov da je onaj lijepi, veliki, modro i bijelo oličeni
guc, s kojim se bijedni Marko toliko ponosio! Arna da mu nije,
da uvrijedi koga, rekao bi, dane  vjeruje. >Danica« kao lastavica...
leti, brate, kao da ju vile noše, nema joj u puharskoj luči premice
ni na jedru, ni na veslu. I gle — njegova je! A kako se sve to
čudno slučilo. — I eno — umjesto sablje — veslo! . . . Neka je,
bolje tako. A kako če se oni na opčini gristi, kad ga budu vidjeli
u barci, u kojoj če biti sam svoj gospodar . . . O r a j t. . sve u redu!
I starac se široko nasmiješio.

— Kako da im platim, šiora Delina? To je odviše, odista
odviše. A ti, Joško, — okrenu se starac sprani vitka, crnokosa mla¬
diča, koji je stajao do ognjišta i s blaženim smiješkom na usnama
pozirao sad na starca, sad na gospoju, — a ti, Joško, odmah sjutra
da si mi pretražio sve skrinje na tvom tavanu, nači češ tamo po-
vraza svake vrsti, pa i mreža, što su ti ostale od pokojnega oca.
No dl, ajde, ne posmjehuj mi se, buncute nijedan, več daj ruku, nek
te voda nosi! Nisi zao, a što je bilo, bilo je!

- Ah, dragi barba, — kliknula djevojka, skočivši s pri-
krajka, gdje se je doslije pritajivala, — ah, dragi barba! — I
ovila mu ruke oko vrata.

— A gle, i ona! No, neka te . . . ih!

Gospa se Delina od srca smijala, gledajuči, kako se starac
nespretno otimlje milovanju svoje nečakinje. Jošte je časak popo-
stala i po tom se oprostila i izišla.

— A kad bude obilnijega lova, Toto, — doviknula mu ona
izvana, — da nas niste zaboravili, ej!

Starac se uzvrpoljio.

— Šiora Delina, što to govorite, ljudi božji!

Ta kako bi to bilo! Nego vi mi lijepo pozdra¬
vite šior Tončiča i recite mu, da mu od srca
zahvaljujem, njemu i popu Matu, i da mi je
sada veoma drago, što nišam onomadne pucao.
za ribu se vi ne bojte: prve 1 o kar d e bit če vaše

Volosko.

Viktor Car Emin.

RODBINSKA SREČA.

jubila sta se ko golobca dva,

Vesela in srečna in mlada oba,
On delavec, ona perica.

ve čno zvestost si obljubila sta
In v cerkvi se poročila sta
In priča je bila nebeška Devica . . .

Nad njima je begal strogi čas,
Uvel je ženi cvetoči obraz
In možu je delo moči izpilo.
Množila se je beda in glad,
Množil se je v srcih obup in jad,
Število se jima otrok je množilo.

In prišla je zima in mraz in led
In kupil je mož, izstradan in bled,
Za zadnje denarje premoga.

Zakuril je v sobi podstrešni peč,
Molila je vroče in šla je leč
Na trdo ležišče družina uboga . . .

Takrat pa po svetlih prostorih je,

Po lepih, razkošnih dvorih je
Veselje vladalo, vladala sreča.

In mesec je bledi po nebu veslal,

V podstrešno je sobico trepetal
Ko velika, mrzla mrtvaška sveča . . .

i68

In vstane mož in k peči gre
In v bolnih mu prsih drgeče srce
In cev zapre in vratca otvori . . .

In duh moreči se plazi od tam
In polni, napolni mrtvaški hram, —
Vsi srečni so bili ob zlati zori . . .

Ljubljana.

v

Engelbert Gangl.

PRIGODNI SPISI O STROSSMAYEROVIM
PRETHODNICIMA.

S ulom pape Klementa XIV. bila je god. 1773. biskupija bosanska,
) koja je u Slavoniji brojila zapravo samo osam župa oko Dja-
'*=zr  kova, ujedinjena s biskupijom srijemskom, koja je imala četr-
naest župa. Taj je čin bio od historijske znamenitosti, jer je obilježavao
prvi korak nekog našeg ujedinjivanja. U prvoj polovini XVIII. vijeka
bila je katolička crkva u Slavoniji raskomadana na biskupiju zagre-
bačku, pečujsku, ostrogonsku, kaločku, djakovačku i srijemsku. Prvi
biskup zakonito sjedinjenih biskupija bosanske i srijemske bio je
hrvatski Primorac Mato Franjo Krtica (od god. 1773.—1805.). Za
njegovog biskupovanja bili su gradovi Osijek i Varadin istrgnuti
(god. 1776.) ispod Ostrogona; nekih 27 parokija pripalo je Djakovu
od zagrebačke i pečujske biskupije, a isti je Krtica osnovao još
preko 20 župa večim dijelom u Krajini. I tako je biskupija djako-
vačka,  koja je prije ujedinjenja imala samo 22 župe, narasla do
broja 70; dakle je u glavnom več pod konac XVIII. vijeka bila
dosegla veličinu, koju ima i danas.

Krtičini nasljednici na istoj biskupskoj stolici bili su: Antun
Mandič (1806.—1815.), Emerik Karlo Rafaj (1816. —1830.), Matija Pavo
Sučič (1830.—1834.), Josip Kukovič (1834.—1849.) i Josip Juraj Stross-
mayer (1850. do — božje volje).

Nešto prije biskupa Krtice započela se je razvijati slavonska
knjiga, koja je za cijeloga vremena zasebnoga svoga života ležala u
rukama gotovo jedinih redovnika i duhovnika. Slavonski branjevci
Bosne Argentine, koji su za turskoga gospodstva bili jedini narodni
učitelji, ocijepiše se god. 1757' °d svoje bosanske matice, kako su

170

to učinili dvadeset godina prije njih i dalmatinski branjevci, te po¬
češe pod imenom provincije sv. Ivana Kapistrana živjeti krepkom
samostalnošču. I oni nastaviše svoj crkveno-književni rad. Gotovo
svi književnici slavonski iz druge polovine XVIII. vijeka i prve če-
tvrtine XIX. bili su redovnici reda sv. Kapistrana ili duhovnici dja-
kovačke biskupije. I u tom periodu morali su djakovački biskupi
kao najbliži predstavnici duhovne oblasti i stožeri, oko kojih se
kretao kulturni život Slavonije, stupiti aktivno ili pasivno u sredinu
duševnoga slavonskoga nastojanja.

Poznato je, da su neka glavnija djela toga vremena štampom
ugledala svjetlost uz direktnu potporu djakovačkih biskupa, a iz
ove čemo crtice razabrati, da su i same ličnosti djakovačkih biskupa
zadahnule svojim životom ili smrču dvadesetak prigodnih spisa,
kojima se u doba književne uspavanosti slavonske ne može poreči
znatna literarna i kulturna važnost u historiji cjelokupnoga ple¬
mena hrvatskoga.

I.

Dne 29. srpnja god. 1805. držao je negdašnji biskupov tajnik
Frano Kolundžič,  župnik ivankovački, u stolnoj crkvi djako-
vačkoj »Govore nje pokopno«  u pomen pokojnog biskupa Krtice,
te nam je taj govor i štampom sačuvan*. Govor je ovaj jedan od
najznatnijih i najzaokruženijih crkvenih govora, što nam je u opče
ostavilo ono doba u hrvatskom književnom jeziku. Kolundžič se u
tom govoru prikazuje kao svečenik široke naobrazbe, koji je umio
uza sav svoj retorski i teološki pribor sačuvati individualnost svoje
osobite ličnosti. Uza svu objektivnost, kojom je nastojao prikazati
neporočni i odredjeni značaj Krtičin, ipak je umio da ostane na
svom ličnom stanovištu, te je govorio o Krtici kao o čovjeku, koji je
njega — Kolundžiča - potpomagao kako djaka; koji ga je primio
u svečenički red; koji gaje svojim troškom poslao na nauke u Italiju
i kao svoga tajnika držao uza sebe pet godina. . . Pa kako da mu
onda ne bi bilo mučno i tegotno »pripovidati o njegovu životu,

* »Govorenje pokopno, koje o sprovodu Mathe Frane Kertizza,  stolnih
crkvi bosanske iliti djakovačke i srimske zakonito ujedinjenih biskupa, njihova
cesaro i cesaro-kralj evskoga Veličanstva zbiljnoga i unuternjega vičnika, u stolnoj
crkvi djakovačkoj sv. Petra apostola na 29. dan miseca srpnja godine tekuče 1803*
obdržavanomu reče Frano Kolundžič,  iste biskupije misnik, ljubomudrosti i
sv. bogoslovice naučitelj i parok u Ivankovu. U Osiku slovima Ivana Martina
Divalta, c. kr. utištenika.«

pri njegovoj smrti, u zboru tolikih slišaoca?« — Ali, kad su mu
več navalili duhovni poglavari to breme na ledja, Kolundžič se oda-
zivlje njihovoj zapovijedi, premda priznaje, da mu ova čast ne pri¬
pada ni »radi mahne struka njegova, ni radi spletena jezika, a niti
radi plitkoče nezrile pameti«. — I tako nam je Kolundžič crtajuči
pokojnoga svoga dobrotvora, uz put dao nekoliko čednih podataka
i o samom sebi, što nam je tim milije, što su nam vijesti, koje su
sačuvane o večini obrazovanih slavonskih Hrvata i svečenika iz
početka našega vijeka, tako blijede i nedostatne.

Prema Kolundžičevu govoru rodio se je biskup Krtica  god.
1726. u glasovitom »varošu na kraju horvatskoga kraljevstva, pri
moru, imenom Riki«. Roditelji su mu bili priprosti, ali pošteni. Zaredjen
za svečenika bude pozvan od pečujskoga biskupa Gjure Klime za pro-
fesora u tamošnjem sjemeništu. Poučavajuči ondje dvadeset godina,
napunio je »dugu onu i široku biskupiju mudrim i vridnim redo-
vnicima, da je po svuda bio — Krtica«. Doskora postane kanonikom
pečujskim. Dabome da carica i kraljica Marija Terezija, sjedeči na
višini kraljevskoga prijestolja, nije mogla, a da svojim oštrovidnim
očima ne smotri ovako izvrsnog muza. I kad je umro posljednji
biskup djakovački, Josip Antun Čolnič, postane Krtica god. 1773.
prvim biskupom sjedinjene biskupije bosanske i srijemske. I tu je
biskupovao potpune trideset i dvije godine. Čim je prispio u bisku¬
piju, gledao je, kako če brže bolje urediti svoje stado, kako če
parlog iz vinograda božjega dignuti, divljad pripitomiti, zloču isko-
rijeniti, a poslenike vjerne najmiti, da se udari tvrda ograda, koju
nikoja sila ne bi mogla pr odrti.

Izvršujuči po duši svoje biskupske dužnosti, nastojao je Krtica
još i o torne, da se širom njegove biskupije dižu što ljepše crkve.
Svoju stolnu crkvu »providio je trostrukim ruhom, srebrnim čirja-
cima, novim krovom i jakim stupovima utvrdio«. Šta više, bio je
odlučio zidati novu crkvu, osnovu stvorio te pripravio več i novce
za zidanje. Ah ga od tog naurna odvratiše silni ratovi, koji su care-
vinom potresali, a onda i glasovi, koji su se raznosili, da če se bi-
skupska stolica prenijeti u Osijek. Od kralja je izmolio dozvolu i
dohotke za proširenje djakovačkog kaptola, koji je od tada imao da
broji šest kanonika i dva prebendara.

U iskrenosti svoga govora nije Kolundžič mogao, a da se ne
dotakne jedne Strane Krtičine duše, za koju je i sam slušao a i raza-
birao u očima nekih svojih slušalaca, da se bore s odbijanjem neke
misli, koja je pozljedjivala svečanost trenutka. Za biskupa se Kitiču

172

naime pogovaralo u obaviještenim krugovima, da je bio — »škrt i
vrlo stisnutih ruku«. I Kolundžiču je bila poznata ova verzija, te se
nije žacao, da se nje tako red još nad toplim tijelom pokojnikovim
dotakne. I u tom dijelu svoga govora digao se Kolundžič za čast
biskupove uspomene upravo do žestine i direktnosti starog bečkog
govornika Abrahama a Sancta Clara. Stavio se je ponovno na
»ja«-stanovište, te odatle grmio na slušaoce, braneči »svoga« biskupa.
Pokojni moj biskup, veli, davao je punim rukama na sve Strane,
ali se je pri torne držao onoga stavka evangjeliste Matije : što de¬
snica dade, da lijeva ne znade. A da su biskupove zadužbine bile,
kako narod veli, posvuda »probubane«, onda bi se opet drugi našli,
te bi ga prekoravali, da sve to čini radi svjetske slave, te bi mu
tako — »plača kod Boga, a cina kod ljudi ludo propala«. Biskup je
pomagao ubogare i novcem i branom, a onima, koji nisu imali, a
stidjeli su se prositi (»navlastito krajiška gospoda«) primali su po-
tajno i bez »odičene stvari darovitosti njegove«. Kolundžič se i
osobno pozivlje na neke pitomce biskupove, koji su od njega pri¬
mali izdašnu pomoč. Pa i on sam — »jer mu mučati zahvalnost nije
pripuštala« -— kad je polazio u školu u Zagreb, dobivao je od bi¬
skupa pomoči, a kad je u Italiju išao, dobio je »i tamo i amo« od
biskupa putninu. S Kolundžičem je u Trnavi bilo petnaest djako-
vačkih pitomaca, koji su svi prema potrebi od biskupa dobivali pomoč.
A, što sada mnogi od tih pitomaca muče o tom, zar je za to —
pita Kolundžič -— biskup kriv, što mu oni nisu zahvalni? Kad je u
Kamenici parok pogorio, namirio mu je biskup sav kvar, a za to
dobročinstvo ne bi, veli, ni sam Kolundžič znao, da mu to parok
kao svome prijatelju nije pouzdano pripovijedao. Ali, što da go¬
vornik vrijeme gubi, besjedeči svima poznate stvari, kad če, veli,
za kratko vrijeme s groznim suzama u očima sva gornja strana
spahiluka biskupova na sva usta pripovijedati o dobročinstvima po¬
kojnikovim, jer je -— ne samo u gladno vrijeme — nego i svake
godine biskupova života bila providjana i kruhom i srriokom, a
zaodijevana i prtenim i suknenim potrebama.

Osim toga doveo je biskup Krtica na svoj trošak, a na golemo
dobro svoga spahiluka, u Djakovo ljekara, davši mu stan i hranu,
a osim toga i iza smrti odredivši kamate od tisuču forinti za lije-
kove siromašnome puku. Za zidanje sjemeništa odbrojio je dvadeset
tisuča forinti, a da ga smrt nije zatekla, jamačno bi pripravio sav
trošak za ovu zgradu. Za vrijeme žestokih ratova pritekao je car-
skom dvoru u pomoč sa znatnom svotom, a podanicima svojim

173

oprostio je dug od neko pedeset tisuča forinti. Jednom riječju, činio
je, koliko je mogao, a prečasni slušaoci — tako ih je molio Ko¬
lundžič — neka više ne slušaju opake jezike biskupovih opadača,
nego neka začepe svoje uši, čimgod bolje mogu, te neka ne raz-
našaju dalje, što su možda protivno culi, nego neka nastoje, da to
sagnjije u njima, znajuči da im ne če zdravlju nauditi . . .

Sto se tiče krščanskih i crkvenih svojih dužnosti, tu se je
Krtica držao svih i najsitnijih propisa. Tako je i u svojoj dugoj bo¬
lesti izvršavao propisani post, te ga za okrepljivanje nemočnoga
tijela nije htio prekršiti ni — »mrsnom čorbicom«. I tako je Krticu
više »zrelost njegovih kreposti za blaženstvo, nego li starost godina
i nemoč bolesti krenula na vječni počinak«. Umro je od kapi, koja
mu je več davno prije posljednjega časa bila oduzela noge i
lijevu ruku.

Zbijenost i punoča krasnog govora Kolundžičeva imat če malo
sličnih vršnjaka u našim starijim lokalnim književnostima. Poprečni
pokopni govori, koji su nam sačuvani, redovno su ispunjeni običnom
crkvenom retorikom, a načičkani sentencijama biblijskih i evangje-
oskih knjiga, tako da se ti govori poprijeko ne odlikuju nikakvom
zasebnošču, te bi se jedan govor, koji je danas izgovoren nad
lijesom ovoga pokojnika, mogao bez velike promjene sutra govoriti
nad drugim lijesom. Sasvim je drugačiji govor starog ivankovačkog
paroka. I on je ukrašen prirječicama iz svetih knjiga, ali te prirje-
čice nisu — kao što su u mnogim drugim prigodnim govorima, što
su ih govorili pripadnici svečeničkog staleža ■— pomočni čavli u
retorskim nezgodama, gdje se pojedini govornici izvlače iz nesta-
šice individualnih ideja zaokruženom ljepotom posvečenih sentencija.
U Kolundžičevu su govoru latinski citati samo ukras i potkrepa
obilju izvornih i jakih govornikovih dedukcija. Kolundžič se u svom
»Pokopnom govorenju«, što ga je besjedio o sprovodu biskupa
Krtice, šta više, dotiče redovno samo takih pitanja, kojima se go¬
vornik obične spreme ne bi usudio ni približiti. On je u istinu
govorio o pokojniku, dok bi se obični govornik izgubio u konven¬
cionalnim rečenicama o vječnom blaženstvu, o sudbi, kojoj nitko ne
utječe, o ništavosti svjetskoj i t. d. I Kolundžič se dabome dotiče
ovih stvari, ali samo kao uz put. On je sam sobom bio tako pun
vlastitih misli, da se nije morao utjecati idejama, koje su bile svim
njegovim slušateljima zadosta poznate. I za to nam se čini ovaj
prigodni govor Kolundžičev od zasebne književne i kulturno-bisto-
rijske vrijednosti. Med stotinama naših starih kajkavskih i staiih

174

slavonskih prigodnih knjiga, u kojima poprijeko ne nalazimo nikakvih
ili vrlo malo individualnih črta, koje bi tadašnjem našem kulturnom
životu podavale u današnjim historijama življu boju i svježinu, ovaj
se govor Kolundžičev znatno ističe. Po njemu nam se objavljuju u
izrazitim obrisima dvije krupne slavonske ličnosti iz početka XIX.j
vijeka; biskup Krtica i — parok Prano Kolundžič. fedan je objekt,
a drugi — subjekt; Krtica treba da se fotografira, a fotograf nam
u subjektivnosti svoga rada nehotiee ostavlja uz tudju totografiju i
svoju. Ovakav rad napose dolazi do književnog uvaženja u doba
impresionizma, u kojemu nas zanima onaj, koji govori, gotovo upravo
toliko, koliko i onaj, o kojemu se govori.

U drugoj polovici svoga govora dotiče se Kolundžič još nekih
značajnih osebina Krtičinih.

Krtica se je osim svojih biskupskih poslova mnogo zabavljao
i svjetovnima; a to su mu mnoge maljušne duše zamjeravale. Ko¬
lundžič je i ovima odgovorio. Ako je biskup, veli, izvršavajuči po
duši sve svoje biskupske dužnosti, bio toliko okretan u mozgu i
brz u poslu, da se svagdje mogao nači i sve posvršavati, što mu
onda imaš da zamjeriš? To mu je služilo samo na slavu a nipošto
na sramotu. —- Mnogima se nije svidjelo ni to, što je Krtica sve
htio sam da radi, kao da se — rekoše — nije na svijetu nitko na-
lazio, na koga bi se smio osloniti. Ali Kolundžič nalazi i za ovu
tobožnju griješku biskupovu vješto opravdanje. Poznajuči biskup
sebe, a ipak ne osudjujuči drugoga, volio je teško breme poslova
i briga na sebe samoga uzeti, nego da mora kasnije »ispravljati
grbotine« tudje nespretnosti.

Napokon nije mogao Kolundžič, a da se ne dotakne još jedne
znatne osobine biskupove — njegovog parničenja. Biskup se je Krtica
naime kao čovjek tvrde i prkosne glave mnogo utjecao sudovima,
kadgod je osječao, da mu je i najmanja nepravda učinjena; tražio je
pravicu po svim sudovima kraljevstva. -— I ovo umije Krtičin po¬
smrtni odvjetnik vješto da opravda. Da od šta su, bračo — pita on
— tako vam ljubavi, u kraljevstvu sudovi nego da pred njima tražimo
pravicu ? Nišu oni tu samo za one, koji podnašaju krivicu, nego i za
one, koji dobro ne vide pravicu. Veliki i naučni ljudi cesto imaju
pogrešku, da ono šilom izvršavaju, što sebi u glavu uvrte. A Krtica,
štogod je započinjao, sve je na dobro mislio. Ako se je radi granica
svojih polja i livada tako cesto upuštao u parnice, mislio je, da je
to dužan raditi, jer ona dobra, koja je primio u posjed, nisu bila
njegova, te ih je morao predati svojim nasljednicima onakva, kakva

175

ih je primio. — Ali se med vrstama Kolundžičeva »obranbena go¬
vora« ipak razabira, da je Krtica u svojoj žestokoj čudi istjerujuči
parnicu cesto prelazio granice »blagostivne čovičnosti«.

Strogost i naglost Krtičinu osječali su najbolje oni svečenici,
koji su pali u nemilost biskupovu. Za Krticu se je naime govorilo:
Ako je karao, karao je ljuto; kad je pedepsao, pedepsao je nemilo,
a koga je progonio, progonio ga je do smrti. — Ovo je bio i
samom Kolundžiču najškakljiviji odlomak, jer se je radilo o nje-
govoj svečeničkoj brači. Nije mogao da osudi oštrinu oca, a da se
ne takne — nepokornosti sinova. Al se on ipak sjajno izvlači iz ove
neprilike. Mi bismo, dabome, veli, voljeli takve starješine, da budu
poput onih lažnih bogova, o kojima se pjeva, da imaju usta, a ne če
da govore, imaju oči, a ne če da vide ... Svakoj je vlasti dano
pravo, da se prema potrebi milom ili šilom posluže za opču korist,
pa da nije dano duhovnim pastirima? Kakav bi to bio Ijekar, ko-
jemu bi bolesnici nalagali, što če im prepisati ? Mi bismo željeli, veli,
da se rane samim uljem liječe, a milosrdni je Samaritanac našao za
dobro, da s uljem smiješa i vino.. Pa ako Ijekar razabere, da treba
ranu gvoždjem isječi, zar da mu mi onda preporučujemo, da ju
maže kakvom blagom travom?

Ako je biskup i imao koju pogrešku, zar da mu se radi toga
zamjeri? Bio je čovjek. Šta vi u opče — pita govornik — od bi¬
skup žl hočete? Zar da udilj po zraku lijetaju kao neke rajske ptice,
i da se nigda ne spuste na zemlju? Ne imaju li i veliki ljudi jednak
razum s nama, te su primorani piti iz iste čaše, koju im pružaju
varljivi osječaji tjelesni? A, što se mi u opče brinemo za tudje
pogreške? Zar mi možemo biti suci ljudima, mi koji u tudjem oku
vidimo prašak, a u svom ne vidimo brvno ni grdobu ? Zar čemo
Bogu davati račun za tudje  grijehe?

I tako se zauzimlje Kolundžič živom riječju, zdravom logikom
i plemenitom srdačnošču za blagu uspomenu biskupa Krtice, koji je
za dugoga svoga biskupovanja utro mnogu suzu sirotinjsku, a muš-
karačkim i tvrdim svojim značajem digao biskupiju intra et extra
muros do neke snage i jakosti.

II.

Drugi po redu med biskupima sjedinjenih biskupija bosanske i
srijemske bio je Antun Mandič,  Požežanin. Na biskupskoj stolici
sjedio je jedva osam godina (1806. —1815.), ali se broji med one pastire

176

svoga stada, koji su prije biskupa Strossmayera biskupiji najviše pri-
vrijedili. Bio je čovjek bistra i praktična uma. Utemeljio je u Dja-
kovu bogoslovno sjemenište s filosofskim fakultetom, na koji je po-
stavio vrlo učene profesore, koji su kasnije sjali i na peštanskom
sveučilištu. Biskupiji je ostavio mnoge fundacije, za koje je sam dao
oko 250.000 for. On se je prvi ozbiljno zabavljao mišlju, da se u
Djakovu sazida nova katedrala i osnuje javna bolnica. Za samu
sjemenišnu biblioteku ostavio je preko 18.000 for. Bio je velik i kao
biskup i kao patriota. Umro je dne II. siječnja god. 1815.

»Pokopno govorenje«* držao je Mandiču dne Ji. ožujka iste go-
dine poznati slavonski pisac Karla Pavič, Tovarničanin i tada župnik
mitrovački. Največe pako stihovano djelo, što ga je donio treči de-
cenij ovoga vijeka slavonskoj književnosti, izdao je znameniti literat
slavonski Adam Filipovič  (rodj. 1792. f 1871.), a zabavlja se: »Ži¬
votom velikoga biskupa, privelikoga domorodca i največega prijatelja
našega, Antuna Mandiča«; bilo je »ispisano po Radoslavu od Pano¬
nije savske«, a štampano u Pečuhu god. 1823. — Treče i najmanje
djelo, koje je zadahnuto pohvalom na uspomenu ovoga biskupa
napisao je (1822.) M. Mihaljevič,  parok drenjanski, pod naslovom:
»Mandičevac iliti novi vinograd u brdu pridvoračkomu po uredbi
biskupa Mandiča zasadit«, te se u tom djelu na nekoliko stihovanih
stranica pjeva slava biskupova, koji se je toliko brinuo i o eko-
nomskom procvatu svoje biskupije.

Biografiju Mandičevu i ocjenu njegova rada ostavio nam je
Pavič u pomenutom govorenju, kao što je Kolundžič ostavio za
prvoga biskupa sjedinjenih biskupija.

Antun Mandič rodjen je dne 16. kolovoza 1740. u Požegi** od
majstorskih roditelja. Ovaj se je grad dugo vremena mogao dičiti med
slavonskim gradovima, da za svoje svjetovne i duhovne poglavare

* Potpuni naslov glasi: »Pokopno govorenje, koje o sprovodu priuzviše-
noga, prisvitloga i pripoštovanoga gospodina Antuna Mandiča,  božjom i apo¬
stolske stolice miloščom stolnih crkvi bosanske iliti djakovačke i srimske zako¬
nito ujedinjenih biskupa, zlamenitog reda sv. Stipana kralja apoštolskoga komen-
datora i njihovog posvečenog cesaro-kraljevskog Veličanstva zbiljnoga i unutar-
njega vičnika u stolnoj crkvi djakovačkoj sv. Petra apostola, na dan jedanajesti
miseca ožujka god. 1815. obdržavanomu, reče Karla Pavič,  istih biskupija misnik,

opat blažene Marije Divice u Biharu, mitrovački i štoba slavne regimente petro-
varadinske parok, okoliša mitrovačkoga vicearhidjakon i plemenite srimske var-
medje asesor. — U Osiku slovima baštinika Divaltovih povlaščenoga knjigo-
utištenika. 1816.« — ** Požega je imala prvu gimnaziju g. 1709.; druge su osno¬
vane g. 1766. (u Osijeku i Varadinu).

177

nije trebao tražiti ljude iz drugih krajeva; svojim školama i pri-
rodnom darovitošču svojih sinova mogao je dostojno popuniti sva
javna svoja mjesta, a osim toga slati ispod svoga krila raznim bi-
skupijama biskupe, kanonike i provincijale.* Svršivši niže latinske
škole u svom rodnom gradu, pošao je Mandič u Beč, a odande u
Bolonju i u Zagreb. Zaredjen god. 1763. postade regensom u po-
žeškom sjemeništu, gdje je ostao samo dvije godine, dok nije postao
župnikom u parokijama gradiške regimente (u Kobašu, a onda u
Lipovljanima). Kao čovjeka vanredno nadarena i obrazovana (— go-
vorio je sedam jezika —) nije mogao biskup zagrebački, Josip Galjuf,
da ga ne opazi, i on ga zaista iza desetgodišnjega župnikovanja
pošalje u Beč za vicerektora na tamošnjem kolegiju hrvatskih pito-
maca. Ali i ovdje ostade samo dvije godine, jer ga je biskup Galjuf
trebao kao svoju desnu ruku, te ga još kao mlada čovjeka učini
začasnim kanonikom zagrebačkog kaptola. A kad je god. 1781. biskup
Galjuf bio s drugim biskupima pozvan u Beč u povjerenstvo, koje
je u to doba udaralo granice biskupijama po Hrvatskoj i Slavoniji,
te rad velike starosti sam nije mogao poči, pošalje onamo kao
opunomočenog svog zastupnika, kanonika Mandiča. U ovoj misiji
bio je Mandič tako savjestan i vjeran, da nije htio pristati uz osni-
vanje nove, požeške biskupij e, koju su u Beču htjeli osnovati samo
radi toga, da Mandiča ondje postave za biskupa. Njegovom brigom
u prvom redu raširena je djakovačka biskupija, koja je do toga vre¬
mena sastojala iz samih deset župa. Biskupiji je bila pridodana cijela
biskupija srijemska (na koju je spadao okoliš varadinski i mitro-
vački osim župe kukojevačke, koja je spadala na tovarnički distrikt),
dio zagrebačke biskupije (distrikt brodski i babinogredski), pečujske
(tovarnički, vinkovački i posavački dekanat) i ostrogonske (gra¬
dovi Osijek i Varadin). Bivši ljut na tadašnjega biskupa djakovač-
koga, prkosnika Krticu, dodijeli Mandič Pečuhu dva dekanata (valpo-
vački i miholjački), koji bi takodjer imali pasti pod djakovačku bisku-
piju, za što se je sam Mandič, kad je kasnije postao djakovačkim bi-

* Biskupi Požežani bili su: Antun Matkovič, biskup bosanski (1573.), Antun
od Požege (1613.) i Nikola Olovčanin, koji je ubijen u Djakovu g. 1701. — U djako-
vačkoj biskupiji bili su kanonici: Nik. Abrančikovič i Marin Perviz, u zagre-
bačkoj : glasovih latinista i pjesnik Fr. Sebastijanovič, Jos. Feisperger i ignj.
Pokeisen; u kaločkoj: Antun i Franjo Gaševič; N. Noršič, parok u Novom
Sadu i Emerik Tucič, parok u Hanzabeku. — Provincijali države kapistranske:
Ogranič, Lipovčič i Paviševič. — Kanonici: Kolundžič, Lipljanič, Paleščak, Ga-
vrančič i t. d.

Spomen-cvieče.

12

17 «

skupom, ljuto pokajao. Kad je car Josip povjerio Urmenyi-u uredjenje
magjarskih i hrvatskih škola, pozva Urmenyi Mandiča u Budim, gdje
je dugi niz godina Mandič zaslužno djelovao kao konsilijar. Kad ga
je car Franjo dekretom od 6. kolovoza g. 1806. imenovao djako-
vačkim biskupom, bio je on prior vranski i veliki prepošt zagre-
bačkoga kaptola. Dne 6. ožujka g. 1812. otvorio je sjemenište u zgradi
fratarskog manastira, izradivši prije u visokom konsiliumu, da se
Franjevci presele iz Djakova u Brod.

Mandič je svoj kaptol raširio na dva prava kanonika, a šest
naslovnih, te razdijelio biskupiju u četiri arhidjakonata i devet vice-
arhidjakonata. Svoju je rezidenciju popravio i ukrasio; u Djakovu
otvorio ljekarnicu, a sazidao svilanu i pivaru. Popravio je zvjerinjak
i namaknuo za nj zvjerinje sa svih strana. U Djakovu je sazidao
šilu novih kuča i pootvorao mnoge nove ulice tako, da se je staro
Djakovo gotovo moralo tražiti u novom.

Kad se je god. 1809. raspirio strašni rat s Francuzima, pritekao
je Mandič čaru u pomoč i savjetom i novcem i oružjem i najmlje-
nicima. Postao je ujedno kraljevskim komisarom za utvrdjivanje sla¬
vonskih gradova, te je za taj posao bio odlikovan komendatorskim
redom sv. Stjepana.

Iza svoje smrti ostavio je Mandič 74.000 for. na raznolike fun¬
dacije. Med ostalim 2000 for. na udavanje dviju dobrih siromašnih
djevojaka; 4000 for. na časničke udovice u brodskoj i varadinskoj
regimenti bez razlike zakona  it.  d. Kako je bio poštivan i
ljubljen, vidi se po biiješki, koju navodi Pavič, da je mitropolit Stra-
timirovič, čuvši za Mandičevu smrt, zaplakao, te ne puštajuči nikoga
onaj dan k sebi, zapovjedio, da se u svim crkvama njegove arhie¬
piskopi] e po tri dana zvoni.

Ipak je naznatnije stihovano književno djelo, što je napisano
u čast i slavu Strossmayerovih prethodnika, spomenuti »Život Man¬
dičev« od mladog svečenika Adama Filipoviča.  Djelo iznosi 183
štampane Strane, a razdijeljeno je u 52 članka. Tu je u pjesničkom
obliku opisan život, značaj i rad Mandičev od njegova poroda do
smrti. Djelo je vrlo zanimivo s nekoliko pogleda. Onaj, koji ga je
pisao, bio je književnik po zvanju, pa premda na naslovnoj strani
stoji zapisano, da je djelo spjevao neki »Radoslav od Panonije
savske« i da ga je Filipovič samo prikazao narodu, ipak je gotovo
ujamčeno, da ga je spjevao Filipovič, koji je u to doba jedini u
Slavoniji pisao i izdavao pjesme ovakova značaja i opsega (vidi
njegov »Razgovor priprosti«, što ga je izdao godinu dana prije u

179

u Pečuhu). I stih i jezik i duh i format djela, sve upučuje na Fili¬
poviča. Čak su i citati u djelu zabilježeni onom točnošču i minu-
cioznošču, kako je u tom deceniju jedini Filipovič popračivao članke
u svom »Slavonskom kalendaru«.

Ono, što smo saznali o životu Mandičevu iz govora Pavičeva,
nalazimo sedam godina kasnije parafrazirano i rašireno u Filipovi-
čevu djelu. Da je Filipovič morao upotrebljavati Pavičev govor za
pojedina data Mandičeve biografije, razabira se i po tom, što sam
Filipovič govori uprvom članku svoje pjesme, da je Mandiča »s očima
umrlim gledao samo kratki čas« i da može opjevati samo ono, što
je čuo od drugih i nešto, što je sam mogao razabrati, jer ga je go-
dinu dana poslije Mandičeve smrti tek biskup Rafaj primio u sjeme-
nište djakovačko. Osim toga vidi se po rasporedbi cijeloga gradiva,
da se je Filipovič držao Pavičeva originala.

Opisujuč Filipovič (— da navedemo radi karakteristike cijeloga
djela samo jedan momenat --) odlazak dječaka Mandiča u Zagreb
na škole, daje nam malu kulturnu sliku Slavonije, gdje se je u pro-
slom vijeku bilo ustalilo mišljenje, da mladiči — čim počnu učiti
— za kučne poslove prestanu valjati, a pošto ih roditelji redovno
ne mogu davati na daljne nauke, to ono malo, što su naučili, za-
borave, a za kučne poslove više nisu, I tako je po shvačanju sla¬
vonskom najbolje, da sin plete kotač kao i otac, te da se oženi što
prije, da se uzdrži koljeno, imajuči uvijek na umu: »Najbolja je di-
dovina, ma kokošji bio grad«. Drugačije je, veli Filipovič, sa sla¬
vonskim Nijemcima; oni šalju svoju djecu u svijet na nauke, da
»uzmognu domovinom upravljati, kao što su i dosad upravljali«. —
Jedan stih glasi: »Slavima je zemlja (tlo) draga, Slavin voli služiti«,
te ove aksiomatske riječi popračuje Filipovič komentarom — iz Her-
dera. Evo, što veli Filipovičev komentar: Slaveni su zaljubljeni u
svoje kučanstvo; kad imadu dosta zemlje za oranje i trave zarad
marhe, onda su najblaženiji; rado plačaju harač i gotovo puzajuči
služe svojim gospodarima, suprot kojih uvijek govore, ali ako im
ovi gospodari dadu samo jednu lijepu riječ, onda ih opet odviše
hvale ... A Nijemci su, veli Filipovič, sasvim drugačijega soja; u
Nijemce se ugledala, a ne u Slavonce, i majka Mandičeva, kad je
svoga sina puštala u svijet.*

* Kako je Mandičeva majka bila odrasla u varoškim tradicijama svoje
Požege, najbolje če razjasniti ova priča, koja se do danas spominje u užim kru-
govima slavonskim. Kad je starica majka pohodila svoga sina biskupa u njegovu
dvoru, i kad joj je on pun veselja pokazivao sjajne dvorane, odvrati mu ona:

i8o

Mandič je podupirao i književnost, te su njegovom materijalnom
i moralnom potporom izašla oba znatnija djela Kanižličeva: »Ro¬
zalija« i »Kamen pravi«, zatim Mikoczy-eva: »Otia Croatiae« i Se-
bastijanovičeve latinske pjesme. Došenu je sam sastavio nadgrobni
epitafij na dubovičkom groblju.

Filipovič je ovom svojom knjigom o biskupu Mandiču pružio
slavonskoj literaturi u prvoj četvrtini našega vijeka znatnije djelo,
nego što bi se to (potpunim zabašurivanjem) htjelo prikazati u obienim
našim literarno-kulturnim prijegledima. »Život Mandičev« nije obični
prigodni spjev, jer se pjesnik u njemu lagodno i na široko dotiče
mnogih slavonskih književnih i kulturnih prilika, te mi danas treba
da uzimamo ovakve spise u ruke kao dragocjen materijal za raz-
bistrivanje naše provincijalne prošlosti. Adam Filipovič posljednji je
izdanak stare književne Slavonije, te je osim nekoliko prigodnica
napisao za lijepu književnost jedini »Razgovor priprosti ili vrtlar
s povrteljem se razgovara«, u kojemu je stvorio opsežno »botaničko-
pjesničko« djelo.* Knjiga o životu Mandičevu, na prvi pogled prosta
prigodnica, mnogo je znatnija i u pjesničkom pogledu od »Razgo¬
vora«, Knjigu su ovu jamačno mnogo čitali i viši i nizi krugovi
slavonski. I mogli su je citati s velikim zanimanjem. Niži su u ori¬
ginalnosti ove knjige nalazili pouke i zabave kao t  u knjigama Rel-
kovičevim i Došenovim (koje Filipovič nekoliko puta spominje i
fotografira ih momentnim slikama iz njihova života), a viši: pobude
i naobrazovanja, jer je pisac umio, da pod crtom poprati svoje op-
čenite misli citatima velikih mislilaca, kao što su bili Montesquieu,
Herder, Panonnius, Tacit, Ciceron i t. d. Dakle je »Život Mandičev«
djelo, koje u našoj književnoj povjesti još nije došlo do pravog
uvažavanja. A sva krivnja leži u torne, što se kod nas do danas
prigodna poezija — kako u kajkavskoj, tako i u štokavskoj knjiži
— s nepravom dosta omalovažavala. Kad se u pojedinim književnim
periodima jednog bistrog i otvorenog naroda kao što je naš, sva
duševna sila zbijala i odražavala gotovo u jedinim prigodnim spi-
sima, onda treba u tim spisima tražiti i nalaziti ono, što je u njima
jako i snažno, ma s kojega pogleda.

Sve je to lipo, sine! ali, da si ti mene slušao i otišao u fratre, ti bi več odavna
bio — gvardijan u Požegi . . .

* Na 85. strani »Života Mandičeva« nabraja Filipovič profesore, što ih je
Mandič dozvao u Djakovo za prve učitelje sjemenišne, te svakome — u stilu
svoga vrtlarskog »Razgovora« — dodjeljuje ime iz botanike. Karacsonvi mu je
ružmarin, Mihalič zumbul, Hartmann gjurgjic, Fischer ružica, Crndič muškat,
Smiloševič kovilje i t. d.

i8i

III.

Na posljednjoj strani »Života Mandičeva« govori Filipovič več
i o nasljedniku Mandičevu. Car Franjo — veli Filipovič — sjede -da
izabira dostojnog nasljednika Mandiču i odluči se ovako: Onaj, koji
je bio Mandičev nasljednik na stolici priora vranskoga i prepošta
zagrebačkog, neka mu bude nasljednik i na stolici djakovačke bi-
skupije! I tako bude u siječnju god. 1816. carskim dekretom, dati¬
ranim u Veroni, imenovan biskupom bosanskim i srijemskim Emerik
Karlo R a faj (Raffay).

Rafaj se je rodio god, 1752. od vlasteoske plemičke porodice
u selu Kopčevcu kod Božjakovine. Kako su mu roditelji imali mnogo
djece, odrede najmladjega sina Emerika (koji je bio dosta ružan) i
brata mu Franju dati u svečenike. Tako je god. 1768. Emerik kao
mladič od šesnaest godina skupa s bratom Franjom (koji je kasnije
umro kao kanonik zagrebački) stupio u hrvatsko sjemenište u Beču,
a več god. 1769. otišao u Rim na daljne nauke. Odatle se vrati
kao doktor teologije u domovinu, te je domala postao župnikom
u Krapini, a kasnije kanonikom, pa je kao kanonik bio rektor hr-
vatskog zavoda u Bolonji. Kao opat blagoslovio je god. 1804. bol-
nicu milosrdne brače u Zagrebu; te nam je njegova kajkavska pro-
povijed, koju je tom prilikom držao, štampom dočuvana. Ta je pro-
povijed uz onu, što ju je držao god. 1826. (»O uzvišenosti misničtva«)
prigodom svoje zlatne mise u Djakovu, jedini hrvatski književni
rad, koji nam je poznat od ovoga biskupa.* Kao biskup prisus-
tvovao je god. 1822. provincijalnoj sinodi ugarskoga episkopata u
Požunu, gdje je stekao sveopči glas, da je prvi bogoslov i govornik
te sinode. Biskupski arhiv djakovački ima obilje akata i naredaba,
pisanih njegovom rukom, što ga sve odaje, da je bio radin i agilan
čovjek. Inače mu je držanje bilo aristokratsko. I on je ostavio znatan
novac na razne fundacije. Uz biskupa Čolniča i Mandiča ostavio je
on u vlastelinstvu djakovačkom vidnih i trajnih tragova svoga uma,
svoje volje i svoga rada. Med ostalim djelima zasnovao je i današnji
biskupski park u Djakovu.

Biskupovanje Rafajevo ostavilo nam je u književnosti više pri-
godnih spisa, nego li biskupovanje ikojega od pet prethodnika Stross-
mayerovih. Več sam odlazak njegov u Djakovo razvezao je krila

* Kasnije je štampom izdana njegova krasna okružnica proti »psovki«, koja
se i danas čita po svim župama djakovačke biskupije na »Glušnicu«.

182

trojici prigodnih slavonskih pjesnika: Požežaninu Jozepcu, Ilocaninu
Mihaliča i Tovarničaninu Paviču. Slučaj i književne prilike slavonske
u početku vijeka htjele su, da su sva tri ova pjesnika zasjela na
svoje Pegaze i deset godina kasnije, kad je Rafaj slavio pedeset-
godišnjicu svoga misnikovanja.

Od ovili se pjesnika najmanje proslavio svojim pjesmama Jo-
zepac, koji je je u to doba bio župnik nutarnjega grada osječkoga.
Pjesma, kojom je god. 1816. pozdravio dolazak Rafajev u Djakovo,* •
kao i ona, kojom je htio god. 1826. da uveliča jubilej zlatne mise
Rafajeve,** ne ističu se ničim nad prigodničku stihovanu prozu naj-
primitivnije vrste. Štihovi ukočeni, ideje konvencionalne tako, da se
u našoj prigodničkoj poeziji jedva nalazi tako šupljih pjesama poput
Jozepčevih. Četiri godine kasnije čestitao je Jozepac u sličnim Šti¬
hovima još cesaru Franji, — i to mu je cijeli književni rad.

Josip Mihalič, parok sotski, i stariji brat dr. Antuna Mihaliča,
petrovaradinskog paroka, koji je takodjer spjevao jednu odu Rafaju
i »San« prigodom uvadjanja biskupa Sučiča — spjevao je, kako
rekosmo, takodjer dvije pjesme u slavu Rafajevu, koje se i opsegom
i svojom književnom važnošču toliko izdišu nad Jozepčeva djela,
da se Jozepčevo ime kao ime pjesnika-prigodničara jedva može 1
napomenuti pored imena Mihaličeva. Prva Mihaličeva pjesma (od
god. 1816.) nosi ime »Pisma pastirska«, te se u njoj — po pseudo-
klasičkom običaju predjašnjih vijekova — razgovaraju Koridon 1
Lycidas, pastiri sotski, što se čuje o biskupu, koji ima da dodje, te
napokon Koridon zapjeva pjesmicu u slavu biskupovu, a L} r cidas
mu stane otpjevati. Cijela je pjesma (koja je dosta velika: u svemu:
29 strana) zadahnuta zdravom idilskom poezijom, te se kao pri-
godnica to ugodnije doimlje čitaoca, što se ime slavljenikovo i
njegove vrline spominju tek pod konac pjesme, pa se tako tri če-
tvrtine djela čita kao zaokružena i zasebna idila, kojoj tek naslovna
strana i završetak djela daju prigodnički lik. To nije prosti panegirik.
Pjesma je ova topli i umiljati pozdrav fruškogorske vile episkopu
djakovačkomu. Štampana je u Novom Sadu.

* ;>Raffay Imro, biskup bosanski iliti djakovački i srimski, u postadku, sa sla¬
vonskim sličnoričjem na vikovitu uspomenu ilirskomu narodu pozdravljen po
Ivanu Jozepac  iz Požege.« Pjesma od 8 strana. — ** »Jubilaeum sacerdotale,
to jest: Petdeseto misničko godištvo Njihovog biskupskog gospodstva gosp.
prisvitloga i pripoštovanoga Imre Karle Kaffav od Raven, po božjoj i apoštolske

stolice milosti stolnih crkvi bosanske iliti djakovačke i srimske zakonito ujedi-
nitih biskupa.« Pjesma od 6 strana. Obje štampane u Osijeku.

183

Druga Mihaličeva prigodnica* biskupu Rataju ostavlj a u čita-
telja i svojom spoljašnjošču i svojom unutarnjošču sasvirn drugačiji
dojam. Spjevana je u heksametrima, a iznosi 27 sitno pisanih i
ogromnim komentarom popračenih strana. One podrobnosti, koje
pjesnik nije mogao iztožiti u odmjerenosti-svojih poletnih stihova,
dodao je u dnu strane pod crtom. Pjesmu je ovu nakrcao Mihalič
bogatom zalihom svoje klasičke načitanosti i naučenosti, te se u tom
pogledi* podudara ova pjesma s »Elegijom«, što ju je isti Mihalič iste
godine spjevao u čast Krtičina slavitelja i branitelja Frana Kolun-
džiča, kad se je ovaj ostavio djakovačkog kanonikata i pošao u
redovnike države sv. Kapistrana.

Spomenuti mitrovački župnik, Karla Pavič, koji je u ožujku
god. 1815. držao »Pokopno govorenje« biskupu Mandiču, pozdravio
je godinu dana kasnije dolazak biskupa Rafaja »Zborom pivalica
Fruškoj u gori pribivajučih«. I ako je ovo djelo spjevano istom pri-
likom i štampano iste godine, koje i Mihaličeva »Pisma pastirska«,
ipak je Pavičevo djelo moralo biti prije odštampano i rasprostra-
njeno nego Mihaličevo, jer se Mihalič u svom djelu poziva na po¬
jedina mjesta Pavičeve pjesme, te u bilješki hvali pjesmu, koja je
»puna mudroumja i osobite vištine«. Tu se Apolon razgovara
s jekom, koja mu na svako pitanje odgovara drugom polovicom
posljednje riječi Apolonove, što svaki put daje razboritu i duhovitu
misao. Na pitanje Apolonovo, da li jeka želi, da on s vilama pro¬
slavi  biskupa, odgovori jeka: Slavi!  I Apolon poče sada pjevati
u slavu Rafajevu, a zatim stane svih devet vila (Klio, Kaliope,
Erato i t. d.) jedna za drugom udešavati diku novoga biskupa.

Prigodom pedesetgodišnjice Ratajeva misnikovanja spjevao je
Pavič »Milu Sanjku«**, u kojoj nam pripovijeda, kako je usnio polu-
božanskog starca, gdje sjedi u crkvi »bilom svitom zaodiven«, a uz
njega tri djevice, koje stadoše pjevati o vjeri, ufanju i o ljubavi. Iza
njih stade skupljeni narod slaviti onoga starca, i tako sanjalac sa-
znade, o kome se radi, ali se u to probudi, te svoj san »izriza u
kamenu, vikovitu za spomenu«.

U slavu Ratajeva ustoličenja spjevao je i Marko Ant. Horva¬
tovih, župnik zagrebački: »Obradoščenje biskupata djakovačkog«.
Pjesmica je ova izašla štampana s latinskom pjesmom istoga pje-

* »Pisma prisviflomu i pripoštovanomu gosp. Em. K. Raftav i t. d., u vrime
petdesetolitnice njihove... 31. dan miseca prosinca 1826. u Djakovu svečano
držane.« Štampano u Budimu god. 1826. — ** »Emerik Karla, biskup, petdeset-
litnu žrtvu slaveči, sritan i veseo punog vika proživio!«

184

snika, a jer je i naslovni list knjige* složen latinskim jezikom,
teško se hrvatska prigodnica Horvatovičeva nalazi. Pjesma se inače
ničim ne diže nad poznate Jozepčeve versifikacije.

IV.

Četvrti po redu biskup sjedinjenih biskupija bosanske i srijemske
bio je ugarski Hrvat, Matija Pavo Sučič  od Pačera, bunjevački
plemič. Rodio se je god. 1765. u Subotici. Bivši kojegdje kapelanom i
župnikom postao je iste godine (1816.), koje se je Rafaj zabiskupio,
kanonik u Kaloči, dok nije g. 1827. otišao za biskupa u Stolni Bio-
grad. Četvrtoga lipnja g. 1830. bio je iza smrti Ratajeve imenovan
djakovačkim biskupom, pa je god. 1831. primio kao klerike u bi-
skupsko sjemenište: Strossmayera,  Tordinca i Topaloviča. Bio
je čovjek vrlo dobre čudi i plemenita srca. Klerike je sam poučavao
u crkvenom pjevanju, pa je mnoge napjeve crkvenih pjesama —
osobito božičnih — upravo on donio iz bunjevačkih krajeva u Sla-
voniju. Živo je nastojao, da priuči svečenstvo priljubljivati se puku.
Bio je osobiti ljubitelj cviječa, pa je podigao biskupski park do
znamenite višine. Od njega i danas ima djakovačka katedralka svoje
največe zvono »Paulus«. Umro je 13. travnja g. 1834. — I na samrti
se je još sjetio mladoga klerika Strossmayera, te mu je zapisao
trošak za rigoroze i za promociju.

U knjižnici Jugoslavenske akademije sačuvani su hrvatski i
latinski govori,** koji su bili držani dne 21. listopada g. 1804. u Su¬
botici, kad je Sučič bio uvadjan u tamošnju župnu crkvu kao parok.
Uveo ga je i pozdravio Adalbert Vojnič, kanonik prvostolne crkve
kaločke, i pozdravio ga govorom, na koji mu je Sučič odgovorio
latinskim i hrvatskim odzdravom. Govor Vojničev nije bio nista
drugo nego parafrazirani niz biblijskih rečenica, dok je Sučič go-
vorio narodnije i prigodnije. U tom se govoru pokazivao Sučič
kao rodoljubni i uvjereni Bunjevac, koji bi želio, da se vremenom
njegova Subotica uzmogne njime podičiti, kako se »Budim diči
svojim Ljubičičem, Stojni Biograd Puretičem, a Pečuh Filipovičem«.

God. 1828. štampana je u Budimu »u ime opštine naroda ili-

* »Pro illustrissimi ac reverendissimi Domini Emerici Caroli Raffay in epi-

scopum diacovariensem inauguratione anno Domini 1816., die 25. augusti.« Zagra¬
bil, Typis Novoszelianis. — ** Štampani god. 1805. u Segedinu slovima Urbana
Grunna.

i85

ričkog budimskoga i njegove okoline« onom prigodom, kad je Sučič
postao biskupom stolnobiogradskim, ovelika pjesan pod imenom:
»Narodkinja vila«. Pjesnik se djela skrio pod pismenima J. C. M. P. S.
— I oblik i duh pjesme živo nas podsječava na poznatu Mihaličevu
»Pismu« i »Elegiju« tako, te mislimo da se ne čemo prevariti, ako
u početnim pismenima skrivenoga pjesnika pročitamo: »Josipa Cala-
sancija Mihaliča, paroka sotskoga«. Ugodni žubor stihova, obilnost
misli i mitološke aluzije, kojima je pjesnik načičkao ovu lijepu pri-
godnicu, upučuju nas na učenoga Iločanina Mihaliča.

Pod sličnim naslovom —- »Domorodkinja vila« ■— i sa sličnim
sadržajem štampao je isti Mihalič tri godine kasnije u istoj budim-
skoj štamparni (»kraljevske mudroučne skupštine«) pjesan, kojom
je »u ime svega stanja crkvenoga« biskupije djakovačke čestitao
Sučiču, kad je prešao na ovu biskupiju. Svježina idilskog daha, što
provijava prvom Mihaličevom prigodnicom, kojom je pozdravio do-
lazak Sučičeva prethodnika Rafaja, ugodno se doimlje i u ovom
posljednjem Mihaličevom djelu. Njim je Josip Mihalič završio svoje
književno djelovanje, napisavši — kako smo vidjeli — pet prigodnica,
koje se dižu do znatne književne vrijednosti, te se med svim spo-
menutim prigodničarima slavonskim upravo on može nazvati pri-
godničarom per excellentiam, jer sve, što je napisao, napisao je,
pobudjen javnim narodno-crkvenim prilikama, a te je prilike umio
oviti nekom umiljatošču, spretnošču i klasičnošču svoje načitanosti,
da mi u opče u decenijima i u provinciji, koja niti je u to doba
pružala niti je mogla pružati bog-zna kakvih beletrističkih plo¬
dova, moramo ove Mihaličeve prigodnice uvažavati i isticati kao
znatne beletrističke radnje, koje se mogu i moraju ubrojiti medju
najbolje radnje ove hrvatske pokrajine iz prve trečine našega vijeka.

Ni njegov mladji brat, dr. Antun Mihalič, vicearhidjakor i parok
petrovaradinski, nije htio ovom prilikom da zaostane za bratom
Josipom. I on napisa pjesmicu od dvanaest strana, koju izdade g. i83o.
u Novom Sadu pod imenom »San u vrime Sučičeva uvoda«.* Iz
toplih riječi i lagodnih stihova ovoga Mihaliča razlijeva se ljubav za
njegov zavičaj, Srijem, kao i iz pjesama njegova brata Jose. Kad

* »San u vrime svečanoga uvoda prisvitloga i pripoštovanoga gospodina
Pavla Sučiča  od Pačer, u biskupiju stolnih crkva . . . sličnorično izveden i od
Strane srimskog biskupata pokorno prikazan po Antunu Mihaliču,  sv. bogo¬
slovja naučitelju, okoliša petrovaradinskog vicearhidjakonu i župe gradske u Petro-
varadinu paroku. — U novom Sadu, slovima Pavla Jankoviča povlaštenog knjigo-
pritiskaoca god. 1830.«

i86

čovjek stane proučavati ovu poeziju naših Slavonaca s narodno-
političkog stanovišta današnje naše ujedinjene književnosti, ne može
pravo da vjeruje, kako je bio uzak politički horizonat slavonskih
literata u neposrednom periodu u oči ilirskog preporoda. Ljudi učeni,
evo kao što je bio dr. Mihalič, ne zagrijevaju se pravo god. 1830.
još ni za cijelu Slavoniju, kao za svoju domovinu, nego mu obu-
zimlje srce — jedini Srijem. Slavonci su mu brača i — Bunjevci
su mu brača. To su mu kao susjedi.

Dolazak Bunjevca Sučiča raširio im je donekle obzorje, i oni
su stali nešto intimnije pogledavati barem na sunarodnike ispreko Du-
nava. Zagrebački Hrvati bili su im još vrlo daleko. Sto je tu uje-
dinjenje ilirsko imalo da stvori! Oni su svi osječali, da inv nešto
treba, ali nisu znali — šta! Mihalič se je eto nadao, da bi Sučič
kao mecenas mogao osnovati učeno društvo — u Djakovu ... To
bi društvo imalo po njegovu mišljenju, da »slavonski jezik utvrdi
i razna lipa i korisna znanja podigne; da razum prosvitli, a srce
oplemeni, jednom ričjom, da narod naš ugladi . . .« Da, takova su
društva zaista trebala našemu narodu, i ona su osnovana mukom 1
trudom jedne velebne generacije, koja je narod duhom ujedinila;
trebala je stotinu dobrotvora, koji su doprinosih svoj kamečak, dok
nije jedan jedini mecenas navalio ogromno mramorno kamenje, bez
kojega danas ne bismo imali prosvjetnih hramova, u kojima se pri-
nose žrtve Bogu ljubavi, bratstva i jedinstvenosti.

Prigodom Sučičeva dolaska spjevala su još dvojica naših po-
znanika, Karla Pavič i Adam Filipovič, pozdravne pjesme biskupu.
Pavič je spjevao »Miropripivku«, a Filipovič poklonio »Svoj bisku-
piji na uspomenu uvedenja Sučičeva« pjesmu od jedanaest strana.
Pavičeva je pjesma krača, ali ponosnija i dostojanstvenija, a Filipo-
vičeva iskrenija i intimnija. Inače se ove dvije prigodnice ne ističu
nikojom zasebnom važnošču.

V.

Neposredni prethodnik Strossmajerov na biskupskoj stolici
djakovačkoj bio je Josip Kukovič.  Rodio seje  u Zagrebu od oca
doduše plemiča, ali obrtnika-gombara. Nastojanjem tadašnjeg zagre-
bačkog kanonika, a kasnijeg djakovačkog biskupa Emerika Karla
Rafaja, dao se je na škole, pa je u Zagrebu nekako iza god. 1810.
redjen za svečenika, te je otišao još vrlo mlad u Brdovec za žup-

i8 7

nika. Kad je Rafaj polazio u Djakovo kao biskup, poveo je sa sobom
i Kukoviča, te ga domala postavio u Djakovu župnikom, a zatim
i kanonikom. Iza smrti Ratajeve izabraše ga kolege-kanonici kapi-
tularnim vikarom, a kad je djakovačkim biskupom izabran Sučič,
povukao se je Kukovič — intervencijom mogučih svojih prijatelja
— kao kanonik opet natrag u Zagreb. Iza smrti Sučičeve imenovan
je ipak 14. prosinca g. 1834. djakovačkim biskupom.

Kako je njegovo biskupovanje padalo u doba književnoga na¬
šega preporoda, u doba političkoga probudjivanja, to je on otvo-
reno pristajao uz preporoditelje hrvatske knjige i politike, ako i
nije bog-zna kakvu riječ vodio u tom kolu. Pod njim je propjevao
Tordinac (kojega je g. 1836. zaredio u svečenike), propjevao Mato
Topalovič (zaredjen g. 1837.), a i mladi Strossmayer (zaredjen
16. veljače g. 1838.) počeo se dizati u nauči i ugledu pod to¬
plinam Kukovičevih očinskih krila.

Kukovič je bio čovjek vrlo finih manira, nježne čudi poput
kakve aristokratkinje, a i vrlo ugodne spoljašnosti. On je počeo
zidati zgradu sadašnjega samostana milosrdnih sestara u Djakovu,
želeči u nju smjestiti milosrdnu braču, da rukovode bolnicu.

Kad je god. 1848. buknula buna, i kad su seljaci počeli harati
šume, uplašio se je Kukovič i pobjegao u Beč, pa kako je uza to
bio još i bolešljiv, to seje ljeta 1849. odrekao biskupovanja, a za svoga
nasljednika najtoplije preporučio dvoru mladoga carskog kapelana
Josipa Jurja Strossmayera. U Beču je živio u svojoj kuči i od svoga
imutka, dok ga smrt nije 17. travnja g. 1861. digla sa života. Sahranjen
je u Djakovu u staroj biskupskoj kripti, dok ga biskup Strossmayer nije
dao u studenome god. 1882. s ostalim svojim prethodnicima pre-
nijeti u novu krasnu kriptu veličanstvene svoje katedralke. Stross-
mayer im je sam prigodom prijenosa izrekao posmrtno slovo, pa tom
prilikom spomenuo, kako ga je pokojni Kukovič zaklinjao, neka ne
dopusti, da dugo leži u tamnoj i vlažnoj staroj kripti, nego neka
zida novu crkvu i pod njom dostojnu novu grobnicu.

Biskup se je Kukovič živo zabavljao mišlju, da zida novu ka-
tedralku i več je dao napraviti načrte, ali je na svu sreču buna
osujetila gradnju, jer bi — sudeči po planovima — biskupija dobila
namjesto katedralke, magazin upravo onakav, kakav ima Temišvar.

Od prigodnih spisa, koji su bili izazvani imenovanjem Ku-
kovičevim za djakovačkog biskupa, poznate su nam samo četiri
pjesme. Prva — Štosova — kojom se je zagrebački kaptol oprostio
od svoga kanonika Kukoviča, skrila se pod latinskim natpisom knjige,

i88

pa je zato izmakla očima bibliografa Šafafika i Kukuljeviča,- Na
prve tri strane štampana je latinska heksametarska pjesan Stosova,
koju u drugom dijelu knjige pjesnik prevodi na hrvatski »da ne sfali
miloj narodnosti našoj, ter opčinskomu domoljublja trsenju ne po-
menjka«. Pjesma je alegorička, te bi se u oči novog preporodnog
dana mogla danas shvatiti kao proročka objava skorom velikom
narodnom pokretu.

»Izmed gor’ zagrebečkih danica se zdiže,

I slavonskoj zemlji nosi trake bliže . . .«

Danica je novi biskup, što ga Hrvatska šalje Slavoniji, a »Da¬
nica« bila je zvijezda, koja je domala zaplamsala sa zagrebačkih
gora, da objavi cijelom narodu novo doba, novi dan, koji če sve
sinove nači zagrljene pred istim žrtvenikom.

Štosova pjesma puna je proljetnog mirisa i šarenila cvjetnog.
Njom je zagrebačko svečenstvo popratilo svoju »danicu« na istok,
a na istoku dočekaše ju pjesnici slavonski kao - »Sunce od
zapada«.* **

Pjesma anonimnog pjevača osobito je lijepa. Težina klasičnoga
stiha, otvoreno srce za upijanje prirodnih ljepota i neobična spret¬
nost u tehničkom rasporedjivanju opisane gradje ugodno se doimlje
čitaoca. Putniku se u snu prikazuje Djakovkinja-vila, koja mu objav-
ljuje novoga biskupa, što ga narod več sam odavna želi. Kad je
to naš putnik začuo, prene se i brže-bolje podje u Djakovo, da javi.
A, kad tamo, a ono Djakovčani več sve u šesnaest pucaju iz to¬
pova; zvona zvone, a puk se sav podigao na radost i divno veselje.
Jedni ugadjaju gudalo, drugi meču strune na gusle; treči propiruju
pisak, a četvrti napinju gajde ili čiste dvojnice. Več su začuli, da se
je biskup krenuo iz Zagreba, pa se svi pripravljaju, da ga što ljepše
prime. Čobani donašaju granje i spr-avljaju svečane vatre. Djevojke

* Potpuni naslov knjige od deset štampanih stranica glasi: »Flora suo
flori  seu Patria dignissimo filio, illustrissimo ac reverendissimo Domino Domino
Josepho Kukovich,  Dei et apostolicae sedis gratia episcopo diacovariensi; dum e
custodiatu zagrabiensi, generali vicariatu, atque sinu Croatarum divulsus ad capes-
sendam sedem suam Diacovarinum discederet; Vale!  canit, modulante Paulo
Stdosz,  sacri officii dioecesani jurato vice-notario. — Zagrabiae, typis Francisci

Supan 1834.« — ** Pod imenom: »Sunce od zapada ili Sanjka vile djakovačke,
obistinita, kroz jednog putnika proglašena i u junačkom vezu prikazana biskupu
Kukoviču«  štampano je god. 1834. u Osijeku anonimno djelo. Na primjerku
Jugoslavenske akademije stoji starim rukopisom zapisano, da je ovo djelo ispjevao
Pavao Penjič.

189

pletu vijence i kite njima putove, a po stazama steru cviječe, da
»miloljubni otac mirisnim dospije tragom«. Jednom riječju: ova je
pjesma umiljata i nježna kao rijetko koja od prigodnica, kojih smo
se doticali.

Treči pozdrav novom biskupu odaslaše u susret klerici djako-
vačkog sjemeništa pod natpisom »Razgovor pastira«, u kojem Miko,
Pavo, Grga i Aleksa očekuju dolazak novoga Dafnisa. Povodeči
se za Vergilijevim stihom:

Daphnis ego — hinc usque ad sidera notus,
Formosi custos pecoris formosior ipse . . .

spjevao je nepoznati pjesnik u alegoričkom obliku slavonsku eklogu,
koja odiše pastirskim dahom poput Mihaličeve »Pisme«, spjevane
u slavu Ratajeva dolaska.

Napokon štampao je još poznati Adam Filipovič »Dan radosni
i veseli«, u kojemu nabraja nekolicinu biskupa djakovačkih, koji su
nosili ime »Josip« i koji su se iskazali mnogo zaslužni za svoju
biskupiju. Tako je, veli, Josip Bezza (1428.—1437.) prenio biskupsku
stolicu iz Bosne u Djakovo; drugi Josip sazidao je rezidenciju —

Treči pako Josip (Kukovič), novi, diku, slavu njoj če steč.
Jer je veči od obadva, i to svatko može reč . . .

A četvrtoga Josipa, koji je imao da stekne diku
i slavu ne samo svojoj biskupiji, nego i na¬
rodu, iz kojega je potekao, i zemlji, koja ga je
rodila, tek če opjevati zahvalni narod velebnim i
besmrtnim spjevom vječite zahvalnosti i ponosa.

Zagreb.

Nikola Andric.

IZ VOJSKE.

Črtica iz Djakovštine.

ošao Živko! — svikivale se žene sokakom.

— Došao! — I do mala bio ih čitav roj na putu i gle¬
dale za kolima, dok ne umakoše u Božanovo dvorište.

— Eto, srco, — govorila Sofa Gajina svojoj drugi, — tri go-
dine ko tri mladine.

— Ni Koleta več nije soldatuša.

— Svaka sramota za vremena.

U nas je sramota biti zenom muza, koji carsku ražovinu jede,
— ma i nije svaka nepoštena. Njih dvije još su dugo na putu oša-
ptivale, a on da se srca povrnu u kuču — valja da je reduša — a
Sofa se zaputi dalje. I može. Danas je svetačac, mladi petak, kod
kuče joj malo ne plače, gazda negdje na marvenom vašaru, a u
kučaru samovati dodijalo. A raditi? Grjehota je. Što je posla, to je
najviše, da žene idu u Šišku, nakupe od podneva vreču i u trgovca
seoskog dobiju po deset, po dvanaest groša — ženama u osebac,
a djevojkama u nakiče, ali da bi koja ogriješila ruku iglom ili pre¬
divom, ja nijesam nigda čuo.

Sofa je svugdje, gdjegod je svijeta bilo, stala, dvije tri lanula,
a u kuči Uvalina promolila glavu kroz prozor i viknula u sobu:

— Udoviče, čuj, Terezo, gdje si, medena?

Iz kuče pridje k prozoru mlado žensko čeljade okrugla lica,
jedra i rumena smijucavih, razbludnih očica, uvezana kruto u šamiju.

— Pomažem materi večeru; dada otišao na meljavu, pa ga
čekamo.

govorila Sofa. Za udovicom i mati prišla

— Ajde u selo, —-
k prozoru.

— Pa idi, djevo. Uzmi natikače. Na putu je rosno.

Sunce je več bilo sjelo i jesenji hladak strujio prvom sumra-
činom, a dvije se druge zagrlile i ispod glasa gundžale. Iz crkven-
skoga sokaka išao baš čopor djevojaka. Svaka naprtila torbu ili
vrečicu. Išle iz šiške.

— Gle, verloka * se i u Šišku nabjelisala, —• ugrizla Sofa.

— Prišt ti skočio na jezik; za moj groš, ima još! — jogu-
nasto če verloka.

— Čuj bahandare! — kliktale djevojke.

Bahandara i udovica zahihotale i umakle, da ne bude grdjih
riječi, a verloka zavela, druge joj pomogle:

»Što me grde, sve jedrija bivam,

Sve jedrija, debija i bjelija.«

Kad su druge bile prema kuči Božanovoj, poviknula udovica
na avlijska vrata: »Dodje gazda, Koleta, odje mladovanje.«

— Prodji se, nebrigo, dok sam mlada, vijek je mladovanje,

-— odjavi se Koleta i izidje iz kuče maljušna, bjelkasta ženica
zdrava i lijepa lica. Svijet joj kaže »bjelotrepa«. Za njom dodje i
Živko. Snažan je to momak! Koleta mu do ramena. U rubini je i
mrkom kaputiču, a na glavi mu soldačka kapa. Naherio ju. Obrazi
mu dugoljasti i sagorjeli, a ispod široka čela i črnih obrva sive
mu gledju oči. Bio je kratko ostrižen, malenih, ali finih, svionih br-
čiča. Od uvijek bio je Živko Božanov najpristaliji momak u selu,
a i u škofi ga več meštar hvalio, da je pametna glava, poslije je
u opčini neko doba pisao oglase i pozivnice, a kada je momčiču
trebalo mjesečinu plačati, onda gospoda uzeše drugoga, a on opet
ode k marvi. U vojsci je dotjerao do treče zvijezde.

-— Pa kako je bilo, baja Živko, u soldačiji? — pitale žene.

— Živjelo se.

On je dignuo nogu na klupu, podbočio se lijevom rukom, a
desnom gladio brkove. Na ruci mu dva srebrna prstena — toga u
nas oženjeni ljudi nigda ne noše — i dvared je na stranu pljunuo.
Koleta je koješta pričala, Sofa je vragoljala, a udovica pusto se
na Živka osmjehivala i migala.

U to je več i nočalo, na crkvi je pozdrav Gospin kucnuo, a
mati reduša zovnula i sina i snaju na večeru, a žene dalje u selo,

* Verloka — pogrdno ime, jer je velika.

192

u noč. Božanova kuča nije velika, al ni njih nije puno. 1 >tac i tri ;
sina: Živko oženjen, Luka do ženidbe, a Jožo iz škole istom izišao. J
Kči im jedna u selo udana.

Sjedoše večerati. Mati spremila izobila, zamijesila i pitu sa s
bundevskim sjemenom, a jer je danas mladi petak, ne omrsiše se. I
Otac još neki dan sažgao sudič rakije iz potaje. Iza zvona i naj-J
mladji brat došao od ovaca. Deran je od trinaestak godina, ali j
zdrav i čvrst. Unidje u sobu, baci torbu na svoj ležaj i sjede pod|
peč. Imao je kapu na glavi i buljio u brata. Kad su počeli večerati,
pridje i on k siniji, skide kapu, tresne njom o koljena, prekrsti sel
i promrmlja: »A ti, baja, došao« — i mrvo se nacerio.

Živko ga zapita, kako je sa ovcama.

— Još dobro, dokle je strnjaka, ali kada bude usijano, rdjavo j
če biti u šumi. — Joža izvadi svoj šklopac, odreže si kruha i začme j
ga grizuckati, dok su drugi kusali čorbu, a onda če bratu:

— A je li, baja, carska je čorba dobra. Pripovijedo čiča Ivan, 1
znaš, iz kuče Antoličeve, da ni spahijina u gradu nije bolja.

— Ne češ, momče, biti gladan, bit če profunta, kada te uzmu, j

— zlobio ga Živko i podsmijevo se.

— Hm, daleko je, još bih se mogao jedanput od majke roditi,

— mudrio Joža.

Po večeri otac naredjivao sutrašnji posao:

— U Rodinom čemo polju sijati.

— A jeste li več podvojačili? — pitao Živko.

— Svuda; pokojni je djed Stipa govorio: kada dvojačiš, drugi«
je, a kada trojačiš, treči je kruh. A evo, što ču ja da kažem. Ja II
sam več ostario, još ču jesenas da kruh zasijem, onda ču k ovcama, |
a na prolječe ti i Luka težačite.

Faba, tako se njihov otac zvao, nije bio star, polovinu vijeka j
jedva dokučio, ni osijedio nije. Nego naši ljudi rano se preživu i
šezdesetu malo tko prekorači. »Izrade se«, »onemognu« i »posrnu
ko staro kljuse«, tako je bar Faba divanio.

— Pa ne branim, — govorio je Živko.

— A ja ču sutra na oranje, — kazuje Luka.

— A jeste li, žene, pročistile žita?

— Za četiri osmaka.

Dotle je Joža dohvatio koršov ispod stola, nagnuo ga, kao da
če mu dušu ispiti, onda izuje opanke, odmota obojke i legne na
postelju, pa se sa starom svojom haljinom pokrije. Za njim se izgubi <
i onaj brat do ženidbe, Luka.

193

— Pripazi na konje! — vikne otac za njim.

— Da-a.

On je otišao u selo. Za malo svi su legli na počinak i tišina
je bila, samo bi gdjekada dopr’o vrisak, što bi se nočna mladež
nadcikivala i gdjekada bi nočobdija, trubeči nočni sat, kraj kuče
prošao, a šarov bi poderano zalajao i režuči na tarabu zaskočio.
Luka se je vratio o ponoči i pošao u štagalj, da još prigledje konje
i do zore prospi.

Jutro je osvanulo magleno i rosno. Faba ustao prvi, razbudio
družinu i molio na glas »Oče naš«. Kako se je tko budio, onako je
prihvatio molitvu, j ali u pol glasa, jali zievajuči. I Živko se pre-
krstio. Gazda podje u staju: pred konj’ma je bilo ogrizotaka od
sijena, što je Luka još nočas nabacao.

— He, he, Luka, ustani, momče! Zvono je več pozdravilo,
treba napojiti marvu.

Luka nešta promrmljao, protr’o oči, a Faba otišao u trijem,
uzeo iz kuče čobanju, dva-triput se vodom zaprsnuo, otr'o otarkom,
pa izišao na sokak i pomjerio nebo. Magla je pala upravo na toranj
crkveni. Iz dvorišta ječao glas Lukin grubom psovkom; on je po¬
vodcem udarao konja, što se nije mirno napajao. Težaci zabaciše
plug i zubaču u kola, potpregoše konje i sunce se baš dizalo i kroz
maglu prodiralo, kada su Faba i sin mu izišli iz sela prema Ro¬
dinom polju. Luka je tjerao konje, a otac grizao svoju lulu.

Dotle je Živko sa bratom poranio na guvno, da istjeraju ovce.
Imade ih neko osamdeset komada, do koji dan če ih striči. Pastirce
oštrim okom obašlo tor: »Sve su«, veljaše, onda otkuči ljesu, a
jedan psič — nije ga bilo ni za pola jagnjeta — sav je čopor držao
u hrpi. Živko se povrati u selo, ručao, malo nasjecao na drvnjaku i
do podnevnoga zvona zijevao pri vignju seoskoga kovača. Od pola
dana pomogao materi i ženi provjetriti dvije vreče žita, protjerao
po avliji dva ždrijepčiča i napojio ih, u potkučnici nakosio djeteline,
a u to i težaci več uljegli iz polja. Poslije večere iza Luke jzadje
i Živko u selo, »malo če u stražu«, ali on nije na desno krenuo,
nego na lijevo. Tu je bila peta, šesta li kuča, a pod njenim krovom
na motki visio je borov vijenac. Živko stao: unutra se čulo dvoje,
troje čeljadi. Unidje.

— Ho, Živko!

— A kada si stigo? Juče? — i sto pitanja. To je bila krčma.
Soba bila nepomoštena, dvije velike sinije u njoj, a za jednom
sjedilo četvero čeljadi: seoski lugar, nadzornik lova i još dvojica,

13

Sporaen-cviece.

m  _

jedan mladji čovječič slab i mutnih očiju, u selu ga zovu »pijani
Peja«, — a drugi je neki starčič iz tudjega sela, pun riječi ko šipak
koštica, pa danas, iduči iz kotara, zapeo ovdje, pa mu se nikako
raskrpati i sve jednako grdi rakiju i krčmara.

— Moric, Moric! — viknuo Živko.

— Ho, ho, Živko, kada si došla? — javi se crveni čovječac,
ni brijan ni očešljan.

— Imaš li. Moric, cigara?

— Imam.

Živko izabere dvije, izvadi kožnatu kesicu i plati tri bakrena
novčiča, pa naruči polič rakije: — Dobre, eto djed te grdi sve
jednako.

— Da mu i mlijeka dadeš, grdila bi. — Tako Moric uvijek svoju
rakiju brani. I udarili u divan. Lugar je bio »frajt« kod istoga »ba¬
taljona«, pitao je za »komandanta« i drugo koješta, i veljaše, daje
mogao postati kapral, ali nije htio stražmeštru peticu da plati. Starčič
opet govorio, da je njegov otac — Bog mu dao lako! — stotinu
bijelih škuda potrošio, danas takih nema, dok ga je iskupio.

— Daj, čiča, da se omočimo! — tukne ga lugar. Njemu več
dodijalo nabrajanje starčevo. Starac prihvatio polič i jedva se od-
lijepio od njega. Živko je odbijao dimove i povrtio gdjekada sta-
klenku. I Moric je sio medju svoje goste i tužio se, da je koma-
rina odveč velika i zato da je rakija skupa (on nije pekao rakije,
otkako je živ). U divanu je bilo i pola noči, kada se je Moricova
družba razasula. Starčič ode u štagalj, da onamo prespi.

Tri dana kasnije Živko se opremio u pustaru, da traži Madža-
rice, koje če šišati ovce. Koleta mu pripravila rubinu, ali on za-
iskao kaput i čižme.

— Groš po ovci i za ručak polič rakije, — viknula mati za
njim. Vita, tako se ona zove, radena je žena, malo odapeta, dosta
puta i raljata, al »nje Živko« bio joj ko svetac. Na druge bi iza-
sula, što bi na njem proženula.

Živko se pod noč vratio i težaci več bili došli sa oranja. U
licu bio ko duvar, a oči mu potmule, pa se naslonio na vratnice i
gledao, kako reduše večeru začinjaju. Mati bila zla i na snaju se
okosila. Živko bez riječi buljio, Koleta se smijuckala, dok nije onako
supijan prešao u dvorište i zatvorio se u kučaru.

— A zar Živko nije Joži pomogao okupati ovce? — pitao Faba.

— Ma nije, momče, dijete samo zavrnulo ovce na Jošavu.

— Pa rekao je, da če se čas prije vratiti.

195

— Ti mu, djevo, daješ svoje osebine, — prigovarala Vita snaji.
Koleta je šutjela, a Faba nešta promrmljao. Sutra več svi poboravili.

U našega seljanina nije večega veselja, nego kada svoju ljetinu
svaža, a u boljega gazde, kada ovce šiša: to je gotovina, lijepa go¬
tovina, a u njeg svega, samo te nevolje nije. Oni nigda ne doje
ovaca, a sir, što je velika želja bolesnome čeljadetu, idu pa ištu u
paroka i meštra i na Božič, kada ni jedna kuča nije bez kriške bi-
jela sira, ide gazda čak u Osijek, da ga namakne, a na stanu mu
krdo od dvjesta ovaca i čorda od pedeset glava krupne marve.
Al tako hoče stari običaj, da teoci i jaganjci ne zakržljave.

Sutradan odmah po šišanju vozio je Faba sa Živkom ono
vreča vune, da unovči u gradu. U jednoga gospodara on uvijek
trguje, »u gospodara Jakoba«. To je »pošten čovjek«, on ne če
ni za dlaku krivo, bogat je, ima »hambare i magazin ko palače«,
a nije ni na »aljdumašu« tvrd. On svojim ljudima pripravi dobre
ribe, a dok se istovarljiva i mjeri, reda od jednoga do drugoga oka
rakije. Tako je i danas bilo. Gazda Jakob malo je prigovorio, da
je vuna vlažna, a onda udario cijenu. Fabi je bila premala, ali su
i drugi po to dali, a bilo je više od desetero kola za vagu, največ
s vunom, jer gazda Jakob trguje sa svačim, što mu ruke dodje.
»Da ideš u Peštu, ne dobiješ više«, govorio trgovac. Faba kimao
glavom, premišljavao i pitao Živka, što li če. Nakon po sata utjera
kola u dvorište. Dok je na njih reda došla, i otac i sin nakvasili se
rakije, otac još više, jer kada mu je Jakob izbrojio novce na ruku,
on je još tri puta prebrajo, jer se nije slagalo sa njegovim računom.
Onda zamota u otarak i vrže u njedra. Poslije se pogostiše ribom,
a našem čovjeku ništa sladje od ribljega mesa. Utušiti se u ribi!
Kada s Vuke ili s ritova ribari dodju, čitavo se selo jagmi. istuka
na ražnju — svetkovina je u kuči! Za zdjelu pljucave ribe — pol-
osmaku čiste pšenice!

Bilo je več od podneva, kada su Faba i sin krenuli iz dvo-
rišta trgovčeva. Na kraj grada, tamo kod »jelena«, konji stadoše
sami. Bila je duboka noč, kada su otac i sin stigli u selo.

S jutra nijesu baš težaci podranili na oranje. Sunce je več bilo
visoko odskočilo, kad je Faba prekrstio se i počeo sijati, a Živko
ne bi ni deset brazda poorao, nego bi na plug sio, smotao papiiič
duhana i počivao. Luka je za njima pjevuckao i drljao.

Do Lučinja svršili su ono šest jutara, što su hrane usijali, a
za ovo doba bio je Živko več najbolji gost u Morica. Na vratima
je imao dva reda rovaša; a što ne bi njemu Moric davao, kada i

196

drugima gorima daje. Božanova kuča nije rdjava, nije na njoj duga
ni poreza, imadu tri osmine zemljišta bez pašnjaka, a na ono sed¬
mero duša, ako nije odviše, nije ni premalo. Rovaši su rasli, jer u
žene nije bilo osebine. Živko je običao, kada ispeku rakiju — ove je
godine šljiva bila ponijela — namirit če i posljednji polič i cigara.
Moric je svoje poslove razumio . . .

Kada se u nas žeže rakija, čitavo je selo veselo. Gazda ide
do gazde, uz njih se privuče i drugih, koji sujedva doželjeli blaženo
ovo doba. U zapušenoj pecari pri tihanonr ognju posjedaju ljudi i
muce im čašica reda od ruke do ruke, a na krpicu provire iz cijevi
mirisava rakija i sav kraj odiše žestinom iscijedjene šljive. Največ
to u noč biva, kada su »financi« daleko. Gazda bdije dugo u noč,
do u zoru, i na svome gunju spije ko zec otvorenih očiju, potiče
vatru, da bude tiha, e se kom bolje iznoji, jer ako je vatra nagla,
ode sve u paru. Naši seljani sada več prodaju rakiju, al prije vre¬
mena! . . . U Fabinom selu još nije nevolje. Kada je ono spahija
pustio svojim kmetovima šume. zapalo je njegovo selo preko sto
jutara zdrave i zrele hrastovine. Oni ju prodadoše za glavnicu, pa
od kamata namiruju gospoda porez, dakako najprvo za opčinu, a
vazda pretekne štogodj i za carevinu, ostalo se lasno podmiri iz
marve, iz vune, ako je baš rdjavo, iz rakije.

I za Živka bilo je ovo blaženo vrijeme: od Lučinja do Sviju
Svetih nije on poslom ruke nažuljao. Na Sve Svete velika je galarna
u selu, Toga se dana mijenja seoski stražanin, govedar, nočo-
bdija, zvonar i svi službenici, ili ako se ne mijenjaju, a ono knez i
selo iz nova uglavljuju, rasporezuju bilo po glavama, bilo po osmi¬
nama.* To bude pred stražom. U selu več ima dosta tudjinaca iz
prijeka, u kratkim su kaputima, hlače im se sjaju, papuče im kožnate,
obrijani su svi i u zubima im lule. Saka ih je, al drže jednu
stranu. Čitav skup viče, dvojica, trojica se priju, a knez sa svojim
štapom bije po zemlji: to je eto saborište, gdje se za godinu dana
odlučuje udes i proračun jednoga sela. Tu je i Živko

Knez pita zvonara za zvonarinu, hoče li pod niže ?

— Tako je, kneže! — javi se jedan glas. — Osamdeset srebra
je puno, to je na glavu šestnaest bakra.

Draško, ali valja po popa iči i po vremenu i po nevremenu,
neba ga poslužiti, otkucavati u svako doba, — govorio zvonar. Augu-
stinovi zvonare u selu, ima šestnaest godina, u dobrom su stanju,

Osmina = b jutara; 4 osmine -~ sjedište ili sesija.

197

ni od popa, ni od sela nikakog im prigovora: crkva je čista, je li
je ukop, sve je u redu, je li treba na oblake zvoniti, a to je u na¬
šega svijeta glavno, nigda ne okasne . . .

— Pa mi čemo za sedamdeset, — ponudio Živko.

Auguštinov ga gazda pogleda, krivalo mu se, pa če:

— Ako je tako, mi čemo i za šezdeset.

Živko se zažario: — Ljudi, neka bude i za pedeset.

— Prosto vam, reče djed Auguštinov i podje da donese klju-
čeve od crkve. Od jarosti sve je posrtao. Tko je čuo zvonariti za
pedeset srebra: kapelan dolazi svakoga mjeseca jedared da miši, o
zornicama bude po tri dana u selu, o ispovijedi po osam dana, a
kada u ljeto udari največi posao, žuri iz polja i otkucaj podne . . .

Kada je Fabo čuo, da mu je sin uzeo zvonariju, od čuda je
oči razvalio i šutio, al Vita — sve joj srce od dragosti igralo,
i udarila, da je to na poštenje i pred gospodom i pred selom, da
nijesu oni gori od Auguštinovih, da je Živko nosio carske rukavice,
znat če on i u crkyi dužnost učiniti, — na koncu i otac odobrio.
Danas su Živkove tri zvijezde u babe Vite vrijedile dvanaest velikih
škola, i ona je več premišljala, što li če kapelanu pripraviti za prvu
užinu.

Živko je radostan došao Moricu. On je u svojih mučaljiv, ali
medju drugovima znade on i riječ i pjesmu povesti. — Aljdumaš,
aljdumaš! — udarili svi na njega,

— A za što?

— Za zvonariju.

— Pa neka bude! Po polič rakije, Moric.

Aljdumaš se uvijek plača, trguješ li, uglavljuješ li, a često puta
se i više popije, nego čitav posao vrijedi. I Moricu je bilo pravo:
u zvonara če biti uvijek sitniša, bio pogreb, bila druga zgoda.

Pod veče nastupio je Živko svoju službu. U ovu noč — pred
mrtvi dan — momci se, štogodj ih je, pokupe i pomognu zvonaru
kucati. Knez im jednu oku rakije pošalje, a oni sami zaredaju oko
drugih gazda, nalože vatru pred crkvom, i piju i zvone do pola
noči, a čitavo se selo stravi što od vike i naganjanja pijanih zvo¬
nara, što od teškoga ječanja nočnih zvona ... A nočas su kucali i
dulje. Živko je umio svoj posao i volio mu: ima u nas dosta svi¬
jeta, što bježi od posla ma i u crkvu.

U zimu naš spahija daje šumu na krčenje i seljani uzimlju na
trečinu. Načine si u šumi kolibe od granja i kukuruzovine, i tako
po nedjelju i po dvije ne idu u selo, a gazda im dobavlja zaire.

198

Faba sa Lukom uzeo pola lanca, da iskrči. Nije to lak posao, pa
još kada snježina zavali! Sijeci i izvaljuj, reži i cijepaj — a bridak
vjetar sve uši reže i nokte. Faba u šumi onevaljavio, došao kuči i
vukao se največ podno peči, kašlje, oči mu krvave i gore. Naš
svijet ne zna da bolesno čeljade njeguje, nego kada več na po
ohladi, zovnu kapelana, da ga ispovjedi i pomaže, i tješe ga, da staro
mora, a mlado može umrijeti . . .

O Božiču odje Faba u zemlju, a Živko osta gospodarom.

&

Nije prošlo puno godina. Jesen je bila. Ja sam ovim krajem
prolazio. Mlado se i veselo jutro pomolilo. Sunce se jutarnje odra-
zivalo o rosno drvlje blistavim zrakama, a moja su njedra bila ne¬
mirna, vozeči si, gdje sam njegda boravio. Gledao sam prema kuči
Božanovoj. Iz nje je baš Luka izišao s limenom trubom i zatrubio,
— da, to je bio Luka. Luka...  seoski govedar? Meni krv stala.

— Božanovi su zar govedari?

— Govedari, dabome, vmu mi čovjek, koji
je konje gonio.

— Uz svoje stanje?

— Kakvo stanje? Gospoda im sve prodala,
osim te kučerine.

— A Živko ?

— On ih i rasuo. Poznate ga, gospodine: nije
bilo krčme od varoši do sela, gdje nije zarovašio.

Poslije i zenu otierao, pa u kuču uzeo onu nevolju
Uvalinu, ona ih još više rasula.

— A gdje je sada?

— Vele, da je poljar u spahije.

Mene je zapeklo. To je sudbina našega seljaka.

Bee.

Soetozar Ritig.

POP IVE.

i.

svetoj kod božjeg oltara
se lipa Grujičeva Mara
Sa delijom Ivom, najlipšim u Nane,

Sa ponosnim sinom Adamkove grane.
A to pleme staro, rodoljublja čista,
Bunjevcu za primjer još i danas blista.

I divojka Mara, ta ružica rosna,

I ona je bila na svoj rod ponosna;
Bunjevka-Hrvatka, pravo značaj-čedo,

S toga ju i Ivo milim okom gledd.

Tak se srca slična, dva plemena dična,

Rodu čast i dike, sjedine na vike.

Bože im pomozi u toj lipoj slozi!

Al na žalost muza, bunjevačkog roda,

Toj ljubavi dugo Bog ne dade ploda.

Tužila je Mara uz virnoga muža
I počela venut, ko prid zimu ruža.

Prodje prva, druga i godina treča,

A Marina tuga uvik biše veča.

Iz oka je mutna gorke trla suze
I ovako jadna govoriti uze:

»Daj, nebeški oče, nek me tuge minu,

Ispuni mi želju, ispuni jedinu;

Ne uskrati željna od srca mi ploda,

Na veselje mužu i na diku roda.«

200

To je slušo muz joj, pa mu suza mala
Na trepavci crnoj sjajno zatreptala.

Na čas se savlada, ko da mrvi jade,

I ovako Mari govoriti stade:

»Drugo moja virna, jedina radosti,

Bog nam ne če kratit ugodne milosti;

I nas če još snači možda sriča bolja,
Donde nek se vrši božja sveta volja!«
Utišljive riči sasluša mu Mara,

Sasluša ih, al mu ništ ne odgovara;
Neveselo svoga gledala je druga,

I na časak ko da i nju minu tuga.

II.

Proliče je bilo, rane zore majske
Skupio se narod kod »Vodice bajske«;
Kod Gospina kipa. zorom ozorena,

Kleči četa ljudi i pobožnih žena.

Molitvu su slali k nebu pod oblake,

Da ih Gospa čuva od nevolje svake.

I Mara je došla k Gospi s’ svojim drugom,
Svojom bolnom dušom, srca tajnom tugom.
Ko angjeo božji ponižna je, mila,

Potajno je suze uzdišuči lila;

Bog njezine znade prevelike jade,

Pa se njenoj čistoj molitvi veseli,

Znao je, što Mara, što joj srce želi.

*

* *

Kad je opet cviče procvatalo milo
I priroda novo dobila odilo,

Najlipši je cvitak lipoj Mari cvao,

Na majčinoj njenoj grudi mirisao.
Smilova se i njoj s neba Bože dragi,
Ogrijali i nju sriče trači blagi.

Rodila je čedo, premiloga sina,

Da joj bude ponos, utiha jedina.
Blaženstvo se njenim blidim licem proli,
Zaboravi jade, zaboravi boli.

201

Krasno se sutradan slavilo veselje,
Dvim se mladim dušam ispunile želje.
Vesela rodbina u Marinih dvorih

0 porodu željnom sada samo sbori;
Nadmeče se, kako č’ ime čedu dati,
Napokon se slože: nek odluči mati.
»Ivom če se zvati«, reče srična mati,
»Očevo je ime, nek se diči njime!«

*

* *

Porasao Ive, materinja sriča,

Kao stručak mali orošena cviča;
Čuvala ga mati, kao d^r od Boga,

1 ljubila čilim žarom srca svoga.

U krilu ga cesto razdragana njiše,
Radosnice suze iz oka si briše,

Suze drobne liva i pismicu piva:

»Paji, paji mirno,

Moje čedo drago;

Največe na svitu
Moje biser blago!

Snaži se i rasti
Na majčinoj grudi,

Pa mi milom rodu
Sjajno svitlo budi!«

Vrh čedanca svoga bile ruke širi,

Da uspava Ivu i da ga umiri;

Čeoce mu rosi suzicama blagim,
Majčine ljubavi tim kamenjem dragim.

III.

Hitilo je vrime, godine ko dani;
Porastao Ive na veselje Nani.

Dorastao hitro do mladiča čila,

Komu je i bila knjiga omilila.

Roditelji brižni to su dobro znali;

I po njeg’voj želji na škole ga dali.
Učio je Ive svim žarom i brigom,

Po danu i noči bavio se knjigom.

202

Prošao je škole sve marljivo redom
Okiti se znanjem, ko košnica medom;
Svaki mu se klanjo, rod ga mili štovo,
Vrline mu lipe u zvizdice kov .
Bunjevcu se svakom duša radovala;
Časna j’ majka rodu častan porod dala.
Častan porod rodu, Čelik narodnjaka,
Slavenskoga srca i značaja jaka.

Ta svakom je sveto narodno ognjište,

I Ive je znao, šta rod od njeg iste,
Poznavo je dobro sve narodne jade;

S tog posveti rodu svoje sile mlade.

A da mu se žarko ispuni čeznuče,

Oca mu i majke stare želje vruče,

Da obidje srično sve stazice krive,

Na veselje rodu zapopi se Ive.

IV.

U crkvici svetoj kod božjeg oltara
Klečala je srična Ive majka stara,

Kad je prvu svoju pivo misu svetu,

Kad je postigao svojih želja metu.

A narod je oči k nebu gore dizo,

Na milosti Bogu vruče hvale nizo,
Mukotrpnom rodu što se smilovao,

Po srcu mu čelik-svečenika dao.

A za vrime malo, za tri lita kratka,

Ispuni se rodu stara nada slatka :

Sa svetim u ruci Evangjeljem Krista,
Stupio je Ive na tlo rodna mista,

Da proslavi crkvu svetim dilovanjem,

Da prosvitli rod svoj uma svitlim znanjem,
Da otaca starom stazom braču vodi,

K svetoj viri, sriči, prosviti, slobodi;

Da ostanu stalni na kriposti putu,

Da strpljeni snose sirotinju krutu,
Tudjinštinom tudjin da ih ne proguta
I dušmana srčba i sila mu kruta.

203

Kao dobar pastir, rodu uvik mio,
Evangjelja luč je hrabro raznosio;

To je Ivi bila uvik želja sveta,

Ta »Bog i rod« biše života mu meta.

A na ovoj svetoj i trnovoj staži
Dušmanska ga sila ipak ne pogazi.

Kao piramida postojan je stojo,

Pritnje, jala, srčbe on se nije bojo:
Preziro je slavu i nudjene časti,

Da u mrežu tudje ne upane vlasti.

Stalan osta s toga na naumu svome,
Viran Bogu, crkvi, rodu milenome.

Dok je rodu svome vido ljute rane
I tribio zdušno sve krščanske mane,

Dok je podučavo rod svoj ričju milom,
Uvik je i svojim pridnjačio dilom.
Opominjo j’ rod svoj : da s’ izdajstva čuva,
Pa mu ime ne če biti grana suva.

A za sveti rad mu, pritrpljene muke,
Ljubio je rod mu dobrotvorne ruke;
Zahvalan je njemu blagoslove nizo
Njeg’vo milo ime u zvizdice dizo.

*

* *

Iza teška rada, iza teške muke
Klonule su Ivi izmučene ruke;

U hladnome grobu vični sanak snije,
Jedan narod za njim gorke suze lije!

Subotica.

Miroljub.

NEKAJ O BOJNEM BRATSTVU SLOVENCEV

IN HRVATOV.

tano je, kako so ustanovili notranjeavstrijski stanovi, tore
zastopniki slovenskih zemelj, vojaško krajino,  da
bi rešili te »reliquiae reliquiarum regni Croatiae« pred
navalom in poplavo osmanskih tolp. Že 26. aprila 1. 1512. so vzeli
kranjski, štajerski in koroški stanovi pribeglega Marka s Klisa
v svojo službo ter sklenili ž njim pogodbo, da jim je organizoval
poizvedovalno službo proti Turkom. Ker se je vlada premalo bri¬
gala za obrambo notranjeavstrijskih dežela, zato so morali stanovi
sami vso to stvar v roke vzeti in so prišli kmalu do spoznanja,
da treba napraviti stalno stražo proti Turkom. Iz tega vzroka
zaprosijo kranjski stanovi 1 . 1520. nadvojvodo Ferdinanda, »naj
vzame Hrvate, te viteške ljudi,  ki se morajo za svojo domačo
zemljo vsak dan boriti z dednim sovražnikom krščanstva, v stalno
službo za obrambo meje«. Kmalu potem (1522.) so uredili Kranjci
poizvedovalno službo ter vpeljali zlasti optični telegraf z grmadami,
pa tudi jahajoče in peš-sele.

Poleg Hrvata Jurišiča sta bila tudi Slovenca Ivan Kocjanar
in Ivan Pihler  (poglavar gospoščine Mehovo) Ferdinandova
agenta med Hrvati po bitki pri Muhaču ter dosegla njegovo izvolitev
hrvaškim kraljem na Cetinu dne I. januarja 1 . 1527. Hrvaško-ogerski
kralj Ljudevik II. je bil že 1 . 1522. poveril obrambo hrvaške granice
svojemu svaku Ferdinandu, in že takrat so začeli Hrvati kazati
nagnenje k združitvi s habsburško Avstrijo. Za ureditev mejne
obrambe proti Turkom so osnovali v Gradcu »notranjeavstrijsko bojno



205

svetovalstvo«, ki je bilo glede granice neodvisno od cesarskega
dvornega svetovalstva na Dunaju. Prvo svetovalstvo je imenovalo
granične poveljnike, ki so bili zaporedoma Nikolaj Salm, Nikolaj
Jurišič, Ivan Kocjanar in Ivan Pihler.

L. 1537. se je pomnožila vojaška krajina tako, da je obsegala
tudi Varaždin, Koprivnico, Belovar in Jurjevec (Gjurgjevac), kjer so
se bili naselili že za Matije Korvina pravoslavni uskoki okoli samo¬
stana Marce kot verskega središča. Ta poslednja krajina se je ime¬
novala slovenska  (windische) granica in zanjo  je skrbela šta¬
jerska dežela, ravno tako kakor kranjska za hrvaško  (karlovško)
granico  v visoki Hrvaški in v primorju okoli Senja. Sicer so pa
vse tri notranjeavstrijske dežele navadno skupno donašale k stro¬
škom za uzdržavanje vojaške krajine. Tako so postavljali tudi vr¬
hovne poveljnike ali generale nad obema granicama, med katerimi
je bil po 1 . 1578. sam nadvojvoda Karol. Izmed vseh krvavih bitek,
ki so jih Slovenci skupno s Hrvati bojevali proti Turkom, naj
omenim le oni pri Budaškem ( 1 . 1575.) in sijajno zmago kristjanov pri
Sisku 22. junija 1 . 1593.

Še pred turškimi vojnami nahajamo hrvaške plemiče na slo¬
venski zemlji. Frankopani in Kurjakoviči  so bili v svaštvu
z goriškimi grofi. Elizabeta, hči goriškega grofa Alberta III. je bila
žena J ur j a grofa L i škega in Krbavskega,  sina Gregorja Kur-
jaka. Temu je zastavil Elizabetin brat Majnhard na račun dote grad
Raspor  (Raspurch) v Istri. Jurij je sklenil 1 . 1358. pogodbo z Bene¬
čani, da ti ne bodo niti podpirali goriških grofov, ako bi Raspor nazaj
zahtevali, niti skušali sami prisvojiti si omenjenega grada. Majnhard ga
je zopet zapisal za doto svoji hčeri Ani, ženi Ivana Frankopana. Ko
je postala 1. 1393. udova in bila zadolžena, je hotela v svojem in
sinovem imenu zastaviti Raspor Benečanom, in res je sklenila 1 . 1394.
kupno pogodbo, po kateri je prešel grad do 1. 1511. v beneško oblast.
— Stranska veja nekdaj tako mogočnih Kurjakovičev so baroni
Gušiči  iz Gušičgrada pri Otočcu.

Grofe Frankopane  nahajamo že 1 . 1320 na Kranjskem kot
lastnike Kostanjevice.  L. 1437.—1443. je bil Štefan grof Fran¬
kopan (iz brinjske vrste), a 1 . 1444.—1449. Trojan grof Frankopan
glavar kranjske dežele. Najvažnejši za našo zgodovino pa je Krsto
Frankopan.  Tega je imenoval cesar Maks 1. sept. 1 . 1496. »svojim
služabnikom kot hišnim prijateljem« z letno plačo 1000 for. renskih
(Insbrucker Copei-Buch, Geschaft von Hof, Jahrg. 1496 , list I.I7.).
L. 1511., 24. febr. podeli isti cesar Frankopanu glavarstvo v Postojni,

206

Senožečah in na Krasu, ter ga imenuje svojim poverjenikom v prvi 1
beneški vojni na Krasu, v Istri in na Furlanskem. Kot tak je spravil J
beneško vojno še le v pravi tir in pregnal Benečane z vsega Krasa J
(tudi iz Devina). Iz Trsta se obrne Frankopan na Furlansko, kjer 1
se je cesarju prijazno plemstvo bojevalo proti ljudski stranki. L. §
1512. premaga Frankopan akvilejsko okolico, in 1. 1513. se polasti ]
zvijačno trdnjavice Marano ob morju. Naslednjega leta pa je bil 1
v bitki ranjen, vjet in v Benetke odpeljan (5. junija 1. 1514). Pozneje j
so ga izročili Francozom in ti so mu dali priliko, da je pobegnil«
v Devin in sploh na avstrijska tla. Beneška vojna se pa ni več vo- j
dila s tako silo in Frankopan ni dobil več prilike, zopet poseči 9
v bojevanje. K

Frankopanov naslednik v Postojni in na Krasu je,postal 3. 1
aprila 1. 1525. krajniški general Nikolaj Jurišič  iz Senja (Oest. §
Gedenkbuch, Bd. XXI., Blatt. 283. Innerost. Hofkammerarchiv vomli
August 1575., Zahl 74.). Iz občne zgodovine je znano, kako je P°" lf
magal 1. 1529. Turke izpred Dunaja pregnati in kako junaško j e  1;
branil 1. 1532. Kisek. Že 1. 1528. je bil izbran za cesarskega posla- |
nika na turški dvor, a prišel je samo do Metlike, in še le 1. I53°* i
je prispel z drugovi v Carigrad. Od 1. 1538. do 1. 1544. je bil deželni 1
glavar kranjski in kot tak se je zelo zanimal za reformacijo. Pisati 1
je znal samo z glagolico in bržkone so kranjski stanovi po nje- J
govem prizadevanju ustanovili glagolsko šolo v Metliki. Med kranjsko 1
plemstvo je bil sprejet I. 1538. s predikatom »von Gtins«.

Z 1. 1530. se je začelo splošno preseljevanje Hrvatov na J
Kranjsko, n. pr. Uskokov, ki so prišli iz gorenje Cetine in povirja j
Une, in se naselili na Gorjancih, kjer so hoteli kompaktno bivati. •
Tudi Frankopani so naselili na svojih graščinah Postojna, Senožeče j
in Podgradje hrvaške kmete, n. pr. v Potočah pri Dolenji vasi (Bieder-
mann, Neuere slavische Siedlungen auf siidd. Boden, str. 19). Jed-
nako so se naselili premnogi hrvaški plemiči, n. pr. Blagaji, '
Bohoriči, Fabjaniči, Gušiči, Juriči, Jurišiči, Križaniči, J
Kružiči,-Lenko viči  i t. d. i t. d. na slovenski zemlji, si prido¬
bili tukaj posestev in domače plemstvo (mnogi med njimi tudi visokih
deželnih služeb), ter so naselili njih hrvaške Seljake na Kranjskem-
Blagaji  (od levega brega Sane vzhodno od Novega) so do¬
bili od kralja Ferdinanda proti mali najemnini gospoščino Kočevje, .1
ki se nahaja ob glavni poti turških napadov (Ključ, Bihač, Ogulim
Severin, Stari trg, Kočevje, Ribnica, Turjak, Ljubljana). Kljubu skoro
vsakoletnih turških napadov so Blagaji vztrajali skoro celo stoletje

207

v Kočevju in marsikateri iz njih rodovine je bil v tamošnji cerkvi
pokopan. Štefan Blagaj se je oženil z grofico Lamberško. Lambergi
so bili sezidali Bo staj  n (Weissenstein) v letih 1549.—1558., kate¬
rega je kupil Štefanov unuk grof Eberhard 1. 1637. In na Boštajnu
je izumrl pred kratkim moški rod Blagajev.

Juriči  so zelo stari plemiči na Kranjskem; 1. 1590. so bili
sprejeti med zemljake s pridevkom »von Strugg.« Karol pl. Jurič je
bil gospod v Preseki, Semiču, Strugu in na Tržiškem gradu. Njegov
nečak Volk Karol (1629.—1687.) je prepotoval 1. 1649,—1651. Italijo in
zapisal svoje vtiske na tem potovanju (v Ajdovščini n. pr. je videl
mnogo starih nadpisov v grškem in hebrejskem jeziku!).

Lenkoviči  so prišli iz Like na Kranjsko z onim Ivanom, ki
je pomagal 1. 1529. pri obleganju Dunaja in bil sprejet med deželno
plemstvo 1. 1530. L. 1539. je postal višji poveljnik vojaške krajine.
Od 1. 1547. naprej je imel grad Pogance, od 1. 1549.—1569. pa
tudi Mehovo, ki je prešlo potem na Karla Juriča. L. 1550. si je
pridobil posestev v Podbrežju ob Kolpi in si postavil tam grad, po
katerem je sprejela rodovina svoj plemiški pridevek »von Freven-
thurn und Werl« (Wordl, Otok pri Novem mestu). L. 1556, je postal
poveljnik slovenske in hrvaške krajine, o kateri je poslal 1. 1564.
obširno poročilo na Dunaj, in 1. 1567.—1569. se nahaja kot glavni
poveljnik vseh čet na turško-hrVaški meji. Umrl je 22. junija 1.1569.
in bil pokopan v frančiškanski cerkvi v Novem mestu. Imel je za ženo
Margareto pl. Egck in sina Ivana Jožefa, ki je bil 1. 1574. brižinski
glavar na Bledu. Jurij Lenkovič  se je odlikoval v bojih s Turki
pred Bihačem in Klisom ter je bil 1.1594.—1595. višji poveljnik hrvaške
in primorske granice, potem pa 1. 1595.—1599- deželni glavar kranjski
(J 1. 1601. v Ljubljani, pokopan pri sv. Jakobu). Z Ivano Zrinsko je
imel hčer Sofijo (omoženo Somag), ki je bila njegova jedina ded-
kinja in živela še 1. 1632. (Mitth. des hist. Ver. f. Krain 1859- sh"- 81).

V drugi beneški vojni se je odlikoval na slovenskih tleh stotnik
Danijel Frankol  »von Weissenthum« z Reke. L. 1615. je prišel
s svojimi dobrovoljci na pomoč Jarneju Petazzu, lastniku graščine
Strmec (S, Servolo) nad Dolino v Istri. Kmalu potem mu je prišel
na pomoč tudi polkovnik vojaške krajine Volk Frankopan  s 3000
vojaki. Tako združeni Hrvati in Slovenci so popolnoma potolkli
beneško vojsko, ki se je morala s klavrnimi ostanki umakniti v pri¬
morsko mesto Mile (Muggia). Zmagovalci so potem drli nad so¬
vražnikova posestva ter oplenili okolico tržiško (Monfalcone). Ko
so začeli Benečani 1. r6l6. oblegati Gradišče, skrbel je najbolj Frankol

208

za utrditev tega kraja s tem, da je dal napraviti predtrdnjavice,
katere so branile sovražniku približati se glavnemu ozidju.

Od druge beneške pa do francoskih vojn niso imeli Hrvatje
več pr ilik e kazati svojo hrabrost na slovenski zemlji. L. 1797 - pa
je vodil general Bajalic  svojo divizijo pred zasledujočimi Francozi
ob gorenji Soči navzgor skozi Boleč in čez Predel v Rabelj, kjer
pa se je moral vdati francoski premoči. L. 1809 pa so branili hr¬
vaški graničarji od slunjske polkovnije trdnjavico na Predelu. Za¬
povedoval jim je stotnik Vitko vič,  kateremu se je pridružil še stotnik
Jankovič  istega polka, ki je opravljal s svojo stotnijo zadnjo
stražo bataljona. Predelsko trdnjavico so branili Hrvatje kakor Spar-
tanci cele tri dni (16.—18. maja), in so se rajši dali od sovražnika
posekati, kakor bi se bili živi predali. Francozi so vjeli le nekaj
ranjencev, med njimi vsega krvavečega stotnika Jankoviča (Oesterr.
milit. Zeitschrift 1843.: »Die Vertheidigung des Blockhauses auf dem
Predil.«).

Torej tudi na Predelu so povrnili junaški
Hrvati bratovsko pomoč, katero so jim skazovali
Slovenci ob času turških navalov. Čeravno njih
junaška smrt ni mogla rešiti avstrijske vojske
in osvoboditi Slovenije tuje vlade, vendar sto¬
rili so svojo dolžnost in zato naj jim bo med
nami večen častni spomin,  a naši mladini
naj služi to v opomin k dostojnemu posnemanju!

Ljubljana.

Simo Rutar.

i

ŠTUDIJA.

FERDO VESEL

KAMNIK.

MEDJU VEČEROM I NOČI.

Silhuetta s obale Drave.

apadno se nebo rasplamsalo žarkim rumenilom, u kojem je
nestajalo vatrene ploče sunčeve. Sav se kraj još jedanput
razasja i uzbiba raskošnim šarama pod posljednjim zlatnim
cjelovom sunca. Dravini valovi potekoše kao rastopljenim bakrom.
Ritovi i vrbe ispreko rijeke sinuse kao krvlju obliveni. A onda se
pomalo opet stao gasiti sjaj i svjetlo trnulo.

Stišavao se radljivi dan, stišavala se prometljiva obala dravska.
U nastalom se sutonu dizali s večernjega neba kao sjene mrki oblici
gradskih krovova i bedema. Zeljeznički most visio u uzduhu i dizao
se kao črna sablast s jasne pozadine nebeške. Drava poteče dremlji-
vije; na njoj se crnjele ladje i šajke, klopotale vodenice, čas po čas
zapljusnulo veslo vodeničkoga čamca, vozeči mlivo iz vodenice, a
ribarske se barke snatrivo poispružile duž bregova.

Pomalo se pozapale i sitne luči u vodenicama, na tumbasima
i žitaricama, što ih je Ijenivo vukao mrk parobrod, pa se titravo
ogledale u talasičima rijeke. I na nebu izmilješe zvijezde, da se ve-
lebnim mirom zagledaju u mrku zemlju.

Ispred kučica, što se nanizale duž bregova, mele tu i tamo
djevojke, jer je sjutra nedjelja. Prolaznika bivalo sve manje, a gdje-
gdje izišao čovjek, pa sio pred kučom na klupu.

Pred jednom takovom kučicom sjedio starac. Upravo kucnulo
zvono Gospino i zvuci mu se pronosili preko vode tiho i upoko-
jivo. Starac skinuo kapu, prekrstio se i počeo se moliti.

Izjarugano mu je lice bilo mirno i spokojno; oči pod štetinja-
stim obrvama i teškim vjedjama nepomično se zagledale u večernju
Spomen-cviečo.

210

sliku pred sobom. Kad prestane zvono, natuče kapu na glavu, upre
se rukama o koljena, a glava mu osta nagnuta, kao da još prisluš¬
kuje zvono ili vječnu pjesmu Dravinu. Bioje obučen u pleten modar
zobun, nad kojim se opasao kožnim zapregom, a na nogama imao
opanke. Opanak na dovratku pokazivaše, da tu živi i radi opančar.

Još malo, i nad krajem se spustila večer.

Na kučnom se pragu pomoli žena s rupcem na glavi, u suknji
i roklji od modra platna. Nalik je na starca; sestra mu je rodjena.

— Ajde večerati, Andrija, bit če ti kasno! — zovne oporim
glasom, u kojem kanda se krila nježnost, koja valjda nikada nije
smjela da probije.

— Čekat čemo još, Rezo, — odgovori brat isto tako kratko
i suhoparno. Bit če, da su obikli na ovakov kratki razgovor.

Sestra osta još čas prislonjena o dovratak, gledajuči na rij eku.
Onda i ona sjedne na klupu pored brata. Sutjeli su i gledali preda
se. A oko njih se stišavala večer.

O čemu su razmišljali? Rekao bi — ako su šta mislili — da
misle iste misli. Da li o tom, kako im dani od prvoga teku bez pre-
kida na ovom mjestu uporedo s talasima Drave. Bez promjene u
istoj ovoj kučici na jedan prozorčič, na očigled neumorne rijeke
s njenim vječnim šumom, njenim klopotavim vodenicama, promet-
Ijivim ladjama, ribarskim šajkama, šarenim tumbasima nalik na Noe-
movu ladju — i to dan na dan, godinu na godinu evo več daleko
preko po stolječa?

Ta da, oni sebe i ne mogu zamisliti na drugom mjestu. Čitav
im je život neraskidljivo svezan s ovom lomnom grudom. Oni su
živ dio njen. I koliko ih puta derava Drava u svom bjesnilu gonila
s ove grude i gutala im kučicu, svaki se put oni opet vratih, popra¬
vili razrušeno gnijezdo i opet se nastanili. Ta kako ih je od sebe
gonila, tako ih je opet k sebi pritezala, kad bi se stišana vračala u
svoje korito.

Ili možda misle na djecu, što su se tu negda u pijesku sigrala,
ribe na udicu hvatala, Ijeti se kupala, kao i danas još djeca što love
ribe, sigraju se i kupaju?

Ili misle na mlade momke i mome, koji su se tu negda u suton
sastajali, razgovarali, mladovali, vragovali i milo vali se — baš kao
što i danas još mladuju i vraguju? Kao i danas tako i onda bješe
radosti i tuge, smijeha i suza, a koji u život ponese jedno, koji
drugo: i jedni i drugi izvijahu nekako svoj vijek. Nestalo ih, samo
brača ostaše; kao živi spomenici prošlih dana; brat opančareči, a

211

sestra šijuči rukavice za trgovca u gradu. A kad svane subotnja večer,
onda ovdje na klupi sjede i uporedo počivaju . . .

S gornje se strane kroz suton približi muz, noseči nešto u naramku.
Sestra pogleda i onda sva protrne. Ta sjena muška na onoj sivoj večer-
njoj pozadini — Bože moj — ta to je ona več jedanput doživjela . . .

— Hvaljen Isus, kume Andrija i kumo Rezo, — pozdravi momak,
skinuvši čedno kapu i stane pred braču. U ruci mu bila tamburica.

— Amen navijek!.— odgovori stari. — Jesi 1’ se vratio s posla?
pitala kuma Reza.

— Jesam, — odvrati momak kao s nekom jedva pritajenom
radošču, — i da vam samo kažem: od ponedjeljka sam se po-
makao u bravariji i plaču mi je majstor povisio!

— Pa lijepo, neka ti je, pa bilo sretno, Nikola! — reče kuma
kumčetu i dade mu ruku. — Nego, de sjedni . . .

— Evo ovamo ču na prag, — požuri se momak i čučne na
povisoki kučni prag.

Neko su vrijeme tako šutjeli. U to se desno počelo nebo ve¬
driti. Izlazio mjesec. Mladič se nemirno ogledavao i prisluškivao u
kuču. Napokon zapita oklijevajuči:

— A gdje je Marica?

— Eto, nema je još . . .

— Šta? Zar se još nije vratila? A meni rekoše kod rukavi-
čara, da je več bila i otišla, — prepane se momak.

Bože moj, gdje je samo! — šaptala Reza, ali se na njoj nije
vidio nemir, samo ga je u sebi osječala. I malo prvo bila protrnula,
kad je dolazio momak, koji je sada stao tihano prebirati po žicama
tamburice. A ti zvuci još su ju više uznemirivali.

Da, baš tako je bilo dvadeset godina u natrage. I ono je veče
sjedjela ovako s bratom, odmarajuči se na klupi. U susjedstvu netko
udarao u tamburicu. Oboje je onda več svršilo borbu sa svojom
sudbinom o sreču svoga života, podlegli, pa smirili sebe i svoje
puste želje i nastavili besvijesni, drjemljivi život. Ona prenoseči
žensku svoju skrb i sestrinjsko smilovanje na brata, da mu naknadi,
za što ga je život prevario. A on — kao muž primao tu žrtvu
i tim svojim primanjem nagradjivao ju. Tako im pomalo na licu po-
venuo cvijet mladosti.

I ono jedno veče u suton bješe osvanuo muž, noseči u naramku

svežnjič.

— Hvaljen Isus! bješe rekao i onaj svežnjič položio ocvaloj

djevojci u krilo. Brat je bio skočio, pa na došljaka, kao da če ga

*

212

onim plamenim bijesom u očima sažgati, dok je djevojka i ne zna-
juči, što se zbiva, odgrnula plast i ugledala zaspali mali život.

— Andrija, nemoj, tako ti Boga ! — bješe rekla bratu i povukla
ga za kožni zapreg natrag na klupu. A došljak kao umoran sio na
prag, skinuo šešir i otirao znoj s čela.

Dugo je šutjelo sve troje, a dijete je dalje mirno spavalo. U
neke počeo stranac muklo, jednolično, kao da ga se i ne tiče, što
če reči:

— Htio si me zadaviti, Andrija; pa šta sam više i zaslužio?
Zgriješio sam — ali ne tebi, Andrija. Ti hvali Bogu, što te poštedio
rdjavom Ženom. Budi s mirom; i mene je smamila kao što je i tebe,
i čovjeka svoga, a onda opet tebe. To je vražje sjeme. Otrovala mi
je život, sramotom ga pokrila, a sve zbog proklete gizde njene. Za
šešire i haljine prodala sve nas — i tebe i mene i prvoga čovjeka
pa i sebe — jadnica! Oteh joj ovog crvka, da i njega ne otruje,
donesoh ga tebi, Rezo, da mi ga čuvaš od propale matere, da mi
ga odgojiš poštenim čovjekom, da bude, kao što si ti — dobra,
čestita . . .

Tu mu se bio glas kao prelomio. Iza stanke nastavi sumorno,
hrapavim glasom :

— Da, tebi sam zgriješio, Rezo, tebi zato i donesoh ovo moje
dijete. Moglo je sad biti i — tvoje, da vrag kadgod nije jači od
Boga. Znaš li još, kako smo negda tu na klupi sjedjeli, za ruke se
držali, na Dravu gledali i dogovarali se, kako čemo na svojoj šajci
ploviti niz vodu, uz vodu,. a zimi s ovoga prozora gledati na le¬
dene sante, kako se gomilaju . . .

Reza sakrila lice u živi svežnjič na svojem krilu, a ramena
joj se tresla.

— Možeš li mi oprostiti, Rezo ? — nastavi čovjek jače i nemirno,
pa se digne i stane pred rasplakanu djevu. — Toliko ti mogu reči,
osvečena si, da ne možeš bolje. Deset godina pakla sa Ženom, deset
godina sramote, pokora i bijede svakojake. A sada je kraj sve mu
— sjutra idem, da se stavim sudu, što sam — ubio čovjeka, kojije
možda isto tako nedužan kao i ja, a kamo sreče, da je moja sjekira
pogodila nju . . . Ali, Rezo, kao što rekoh, ne daj, da me dijete
jedared kune ; uči ga, neka se za oca Bogu moli. A ti prosti — ako
piožeš, i ti, Andrija, i Bog s vama!

Na to se polako okrenuo i zakoračio uz Dravu.

Brat i sestra šutjeli su sve vrijeme. Andrija mrki zapiljio po¬
gled u noč, a Reza tiho ječala. Istom kad je stranac odmakao de-

213

setak koračaja, gane se djevojka i tiho, ali predirljivo vrisne kao
kroz pianinu boli i jada:

— Nikola!

Muž se ustavio i okrenuo napolak. U tren stajala djevojka
pokraj njega. Dijete je bila metnula bratu u naramak.

Nikola, - opetovala kroz prigušeno ječanje i prviput u svom
vijeku prisloni glavu na muško rame. — Nikola, nastradat češ —
to je smrt!

— Znam; i ne želim drugo.

— Da bježiš?

— Ne ču; pošten sam čovjek; nek se vrši pravda i božja volja.

— A šta ču ja, jadna ? — prevali dugo potlačeno srce djevojačko.

— Eno ti moje dijete, i moli se Bogu za me . . .

Onda ju poljubi u tjeme i nastavi brže svoj put uz Dravu, a
ona se vrati niz vodu svojoj kučici, da se lati nove i čudesne svoje
životne zadače . . .

Dvadeset godina!

Žice su sitno i tužno zujale i sjetno se ispreplitale sa starim
ispomenama. Onda najedared kao da su se prekinule. Momak spustio
glavu, pa se i on, mlad, zavezao u misli — naprvo, dok se odje-
dared ne trgne:

— Kumo Rezo, dugo je nema. Kroz grad je opasno za mlade
cure, vojnici, hajduci . . .

— Ne buncaj, Nikola, — kazala Reza, a budne joj milo, što je
mogla glasno da izrekne ovo ime; — Marica je poštena djevojka.

— Ali mlada, neiskusna . . .

U taj se čas s gornje strane micale dvije ženske sjene niz
vodu. Jedna kao da je drugu podupirala. Išle su vrlo polagano.

— Eno je, kumo! — klikne momak i odlane mu.

Dodjoše bliže. Medju to je mjesečina posrebrnila obalu, samo
kuče ostaše u hladu.

— Teto Rezo, — vikne vedro grlo djevojačko, teto, ne ljuti se,
što sam zakasnila. Zabavila sam se putem. Nadjoh bolesnu Ženu
na cesti, jedva ju dovedoh. Nema gdje da stane, strana je u gradu,
da joj damo konak?

Sjedoše na klupu. Strana žena u kukavnim dronjcima klone
glavom o zid. Oči su joj bile sklopljene, lice nabubreno i izobli¬
čeno. Svi se u nju zagledaju. Tad otvori oči i stane se smeteno
ogledavati. I što joj se više vračala svijest, to se i lice promijenilo
pod dojmom sječanja. I u brači počelo svitati.

214

Pogodiše im se pogledi s pogledima strane žene.

— Ninka! — izustiše brat i sestra prestravljeni, poraženi i
oboje uzmaknu.

— Rezo, Andrija? Ta da, tuje, — drhtalo preko ispitih, pomo¬
drelih usana, i žena se stane ogledavati, pa preveze smetenim po¬
gledima preko lica, koja stajahu oko nje.

Mlada se djevojka naslonila na Rezu, a drugom je rukom držala
starca za opreg.

— Tko je ta žena? — zapita mlada djevojka tiho svoju tetku.

Tetka za odgovor spopane djevojku za ruku i turne je k vra-
tima. I starac je bio skočio, te je naglo privuče prema kuči, okre-
nuvši se od strane žene.

Ova kanda je cula djevojčino pitanje. Okrene glavu i reče pro-
muklim grlom, ispruživši ruke prama brači:

■— Propalica je, djevojko, koja nije vrijedna, ni da pitaš za nju.
Ne trebate me se kloniti, Rezo i Andrija, idem več i sama, da vam
ne kaljam praga. A tebi, djevojko, hvala. Čuvaj se, kako rekoh
kičenih šešira i svilenih haljina; ono su ti vražje zamke, u koje nas
hvata nečastivi, da nas zadavi.

Teško se dižuči s klupe zaokruži još jednom po ono troje na
pragu, a onda podje, rekavši hrapavim glasom:

— Bog s vama i dobra vam večer!

— Zar čemo je pustiti u noč, tetko? Ta ona nema kamo, -—•
progovori mlada djevojka s nekom nerazumljenom jezom.

A tetai starac čas kao prikovani stajahu, gledajuči za odmaklom
Ženom, kao da pravo ne znaju, što bi uradili.

■— Tetko, zovnimo je natrag! — jače prione djevojka i hoče
da poteče za Ženom.

U to se i ona ženska sjena okrenula i ogledala. Tada starac
čvršče stisne djevojku za ruku i prestupivši prag reče oporim glasom:

— Ajde u kuču, Marice . . .

I Reza povuče djevojku na vrata.

- Laku noč, Nikola! Sjutra čemo zorom u Aljmaš k Majci
Božjoj, — reče kuma Reza momku, koji je stajao na strani snužden
i šutljiv. — Ako te volja, možeš s nama . . .

— Hoču, i hvala, kumo! — odvrati veselije. Laka vam noč,
kumo i kume, s Bogom, Marice!

Marica se na pragu još jedanput okrene, ali ne k momku, več
k onoj ljudskoj sjeni, što je več daleko zamakla niz bijelu, mjese-

činom oblivenu obalu. I spopane je čudno, neobjašnjivo čuvstvo
smilovanja, te klone starici licem na rame, pa zajeca:

— Eno je, teto, ode u noč sama!

Bez riječi odvukoše je stari u kuču i zatvore vrata za
sobom.

Mladič još ostao pred kučom i slušao one sitne
korake, što ih je s onim starim, teškim nestajalo niz
kučni trijem. Onda pogleda na srebrnastu Dravu, na one
blistave crvene luči duž bregova, osluhne na šaputanje
talasa, na klopotanje vodenica i ode sjetno zvrndajuči
žicama tamburice uz vodu.

Sitni zvuci struna zujali tiše i tiše, zamiruči kao
večernji dašak i rasplinjuči se u tihoj, bijeloj mje-
sečini, koja se sanljivo ljuljala na Dravinim valičima.

Zagreb.

Jagoda Truhelka.

m

HRVATSKI KRALJEVI.

(Iz „Pentalogije“ drama iz doba naših domačih oladara.)

Sva je naša povjesnica
Samo velik sbor pjesama.

Preradovič.

PROLOG.

Zbiva se zorom na solinsko m polju.

OSOBE:

Historik
P j esnik.

Historik

dolazi u mislima):

ozdravljam te, ti solinsko polje!
Daleko si, kud mi oko seže:

.jr Od sjevera tebe more pere,

A sa juga gore nedogledne
Zatvaraju pogled u daljine.

Tu je Mosor, klesan iz kamena,
Gord, ponosan diže sijedu glavu,
Tu Klis strmi, tu velebni Kozjak;
Modro ti je more, nebo modro,
Ogledalo dvostruko, u kojem
Biela tvoja ogledju se sela
I kaštela sedmero na glasu
I Vranjica, malena Venec’ja,

Pitom Poljud, Trogir u daljini; —

217

Ah, kraj o vaj rajem mi se čini,

K tomu proljet svježe cvieče plete:
Lovor cvjeta, granate i mirte,
Krokus modri, plava ljubičica,

Dokle bršljan taman, gust, zamišljen
Oko stupa starinskog se vije,

Prošle slave trajno zelen vjesnik.

Al ne dodjoh, u prirode čarne
Da na zemlji drugi raj si maštam,
Več pod prahom da odkrivam ovim
Uspomene na viekove davne:

Jerbo ovdje groblje nam je slavno
I riznica skupocjena blaga . . .
Dal’ko polje, več u svietu znano
Prije nego Spas mu se porodi,
Gordi grade Dioklecijana,

Ti svjedoče prvih mučenika,

Što za vjeru umrli su svoju,

U povjesti kako si mi slavno!

Tu još rimske hodahu sandale,

Al na kratko od kopita tvrdih
Dal’kih Gota, Huna i Avara
Ozvanjalo gluho tlo je tvoje,

I ko vihor, samun u Sahari,

Prohujo je tu barbarstva vjetar
I razbio klasične starine . . .

(Iza male Stanke):

Al na ovim razvalinam’ slavnim
Opet slavni ponovi se život,

Kad to polje, Bogom odabrano
U svoj posjed primiše Hrvati.

I stog mimo veličine tvoje
U prošlosti, mimo spomenika
Rimske slave i krščana prvih,

Ti si meni sveto, polje ovo,

Ko hrvatska  pokrajina davna.

(Sa zanosom):

Polje sveto, polje domorodno,

Sveto groblje svetih uspomena,

218

Vi kameni, poljem razasuti
Spomenici, natpise sa kojih
Tužno vrieme več je izbrisalo
Suzam’ svojim, plačuč za slobodom,
Drago li si davno srcu mojem!

Jer tu noga bana Tomislava,

Prvog našeg krunjenoga kralja,

Kročila je, tu Zvonimir vel’ki
Krunio se, zborovo i umro.

I tu blizu kraljice Jelene
Grob je slavan i Bihača grada
Ruševine, Knin je na domaku,

Crkva gospe od sedam žalosti
I hrvatska biskupija slavna.

Tu kolievka  roda veličini
I grobovi  njeg’vih velikana:

Sva ta zemlja — spomenik  je jedan.
Ah, pa ipak, u prošlosti roneč,

Duh mi nije vedar, tuga teška
Grud mi mori, što o rodu svojem
Tako malo  svjedočanstva nadjoh,

I što zemlja, meni ljubomorna,

U utrobi svojoj blago krije,

Za kojim sam kukom i motikom
Ja več cesto pretraživo polje
I našao iz davnine dal’ke
I grobove; uspomene mnoge;

Tek iz doba, koje srcu mojem
Tol je blizu, ja ne nadjoh ništa,
Postoječe da proširim znanje,

»Jer nam prošlost nejasnog je raza,
Jednolična pustara velika,

U njoj nigdje sačuvana staža
Našem  svietu, nigdje spomenika!«
Prah ih gusti, zavidni pokriva.

Prah je ovaj, što korice knjiži,

Koje mudrost zaštičuju njenu,

Da nezvana ne skvrne ju ruka, —

I od toga duša mi je tužna.

(Klone zamišljeno na kamen, podbočivši glavu).

219

Pjesnik

(koji je več prije [došao i promatrao ga sa prikrajka, stupi sad bliže i stavi

ruku na rame).

Historik

(se prene i, opazivši pjesnika, pruži mu ruku).

Pjesnik

(saučeščem):

Več o davna promatram te s dal’ka
I uzdasim’ prisluškujem tvojim!

Historik:

Druže Veljko, pobratime davni,

Kako da me ne svladava tuga,

Kada vidim, kako znanost moja
Nikud nove ne stvara vidike,

Da osvietli roda veličinu;

Kako narod bolno oplakuje
Zakopano kraljevstvo hrvatsko,

Tek kraljeve poznavajuč svoje
Po imenu, a ne pogadjajuč
Život njihov, nit grobove slavne,

Ter se mnogi več usudi drznik
I podvojit o istini živoj;

I iz gniezda vlastitog gavrani
Več se dižu, da nam zemlju'skvrne.

Pjesnik:

Takvu žalost dieliti ne mogu.

Ja svoj narod u srdašcu nosim
I iz srca njeg’vu povjest čitam,

Nit sam svoje izgubio vjere,

Dokle gledam taj hrvatski narod,

Kako li se novim Ijetom mladi.

Izgubljenu krunu Zvonimira
Zamjenjuje svietla aureola,

Što se kriesi nad glavama umnim

mu

220

Onih slavnih naših dioskura,

Od kih jedan sa balčakom sablje
Slobodicu pečata nam staru,

Dokle drugi sa prosvjete žigom
I naš narod u kolu Evrope
Priveo je, ostvarujuč tako
Davne sanke, koje nekoč ovdje
Kralj Zvonimir snovao je vel’ki.
Narod, koji sadašnjost si takvu
Svietu kaže, u prošlosti svojoj
Nij’ doista mogo malen biti,

Jerbo hrast se iz korjena diže.

Historik:

Ti govoriš, kako čud ti kaže,

Al znanosti ne dostaju rieči,

Ona kuče iz kamena gradi
I iz čina povjesnicu piše,

Da prošlosti tako sud odmjeri
I budučnost podkriepi u vjeri.

Znaj, da povjest tek je luč istine,

A u službi majke otačbirie;

Stog me boli, što ne mogu više
Da svom rodu o slavi mu pričam,
A pričanje da podkriepim svoje
Izvorima i p o veljam’ starim,

I što eto povjest tog kraljevstva
Tol je kratka,  koliko je slavna!

Pjesnik:

I »oče naš« molitva je kratka,

Bogu dragom ipak dosta vriedi.

Historik:

Al »biblija« sadržaje mudrost.

Pjesnik:

Domu služi, koj ga največ ljubi.

221

Historik:

Više onaj, koj ga umno puti.

Ne, moj Veljko, cieneči tvoj zanos,
On mi ipak utjehe ne pruža.

Pjesnik:

Krivim okom ti taj sviet posmatraš,
Milivoje, jerbo u cik zore
Još je teško raspoznati stvari.

Ali gledaj, kako iza gore
Sjajni Fe bo diže žarku glavu
I več prvi šibaju mu trači
Morske vale, zlateči ih svuda.

Sad se evo razlieva pučinom
Sjajno svjetlo, i što oku našem
Još je pred čas zaklonjeno bilo,

U dragome sad se svjetlu kaže.
Gledaj ondje bezbrojne galije
Biela jedra, labudova krila,

Ponosno li našim morem plove!

I što mrtvim kazala nam tarna,
Novim svuda odiše životom,

Kad sunašca osvietle ga trači;

Tako ljubav zlati i naš život.

Stog ljubavlju domovinskom svetom,
Tim vestalskim ognjem duša naših,
Mrtvu prošlost rasvietliti treba,

I oku če duha našeg tako
Mnogo tajno ukazat se jedro,

Pa kad vjetar s prave strane dune,
Odnieti če ladju nada naših
Toli davno željkovanom cilju.

Historik:

Kad tolika samosviest te prati,

A ti snimi s mojih ledja breme
I dovrši u voljici vedroj,

Što zamislih u tugama teškim,

Ti u radu baštinik  mi budi

222

I kod roda prošlosti tumačem;

Ti mu pričaj davnu veličinu,

Slavnu prošlost i žalosni konac;

Ti mu pjevaj novu Ilijadu
I Akile proslavi hrvatske
I Jelenu opjevaj mu krasnu,

Al i griehe praotaca teške,

To zlokobno sjeme Efialta,

(Ah i odveč radja ih se u nas!)

Da se narod u prošlosti jača,

Dušu kriepi, a značajnost uči!

Pjesnik:

Primam rado, nitje djelo teško,

Koje vedre započinješ misli;

Uspijem li, nije strah me slave,
Propadnem li, nije mi sramota,

Nit znam sladjeg svom imenu groba,
No u majke počivati krilu.

Historik:

Oj, pjesniče! Ti sretniče svieta,

Ti suzice pretvaraš u biser.

Vidim stoga: bit če tebi lako
Tvim zanosom otvoriti dveri,

Kojim ključe ja badava tražih.

Gledam znanost i pjesničtvo tako
Ko sestrice ogrljene dvije,

Od kih jedna — znanost —• snažnija je,
Pak za hranu mladjahnoj se brine,

Dok joj druga pute cviečem kiti,
Kažuči joj time harnost svoju!

Dat ču tebi, kol’ko imam blaga,

Medju rodom da mu čuvar budeš,

On več davno u pjesmama živi.

Pjesnik:

Gdje se sloga na posao sprema,

Tamo dvojbe o uspjehu nema.

Tek pomoči ne krati mi tvoje,

223

Kod tog djela štitnikom mi budi;

Ti mi pazi, da mi ljubav k rodu
Na tezulji srca ravnovjesje
Sa istinom drži! Da blagoslov —
Novoga križara — mene prati,

Gdje u zemlju sad se svetu spremam.

I tim primi harnost srca moga,

Što mi otkri duši perivoje,

Po kojim’ če blažena se šetat,

Da u sjeni od stoljetnih lipa
Pjesmu sluša domačih slavulja,

Da na visu rodoljubnog gaja
Kriese pali roda veličini.

Historik:

Budi tako i da sretno bude!

(Rukuju se.)

A kad opet Gjurgjev danak svane
Domovini, ko što danas nama,

Mi čemo se opet sastat ovdje,

Da mi pjevaš, što li tajni glasi
S žice srca pričali su tebi.

I z a j e d n o skovat čemo tada
Zlatan prsten, kojim čemo rod svoj
Bar u duhu, bar u nadi srca,

Sa sr etnij  o m vjenčat budučnosti!

A ti tada gusle sobom nosi,

Što od davna, eto razlupane
Tužno stoje, gusle djeda svoga;

Pa ako ti pjesma slave vriedi,

A mi čemo tamo prisluškivat,

Da li strune tih gusala časnih
Opet novim  ne zazuje zvukom?

U tim strunam’ narodna je duša
I tek taj  je roda sinak vri e dan,

Kome one u pohvalu zuje!

(Sunčano ih svjetlo obasjava, a oni se razilaze na razne strane.)

Zagreb.

Stjepan Miletič.

DJAKOVŠTMA.

v

umoviti Dilj i tamna Krndija lagano silaze prema istoku kao
predposljednji ogranci alpinski. Niški ih Krstovi vrh spaja,
pa zatvara s jedne strane ubavu požešku dolinu, dok se
na drugu stranu, t. j. prema istoku, laganim odugim redom plosnih
tavana spusta u nešto povišu ravan, što spaja Podravinu i Podunavlje
s Posavinom. Tu se prostrla izmed potoka Bidja i močvarne Vuke
Djakovština. Kojih dvaest metara iznad Posavine i Podravine čini
ona u neku ruku prema istoku okrenutu izbrežinu, koja spaja Dilj i
Krndiju sa Fruškom gorom, pa je samo kod Vinkovaca momentano
prekinuta i tu nestaje pravoga razvodja izmedju Save i Dunava.
Samu su djakovačku ravan isprekrižali potoči Breznica, Kaznica,
Jošava i dr. Njihova korita leže dosta niško; stoječi u bližini Dja-
kova čitav se kraj na oko prikazuje posve ravan, a čim se približiš
kojem potoku, otvaraju se duge zavojite doline sa dosta strmim sla-
zovima, — izgledaju kao pravilne umjetno iskopane jaruge na polju.
Za vručega ljetnoga dana u tim dolinama radi maloga pada zaostaje
voda, potoči se isuše, tuj i tamo nadje se po koja bara, obrasla
žutom travom i visokom suhom trskom, iz koje se od časa do časa
diže kakva gladna močvarica. U prolječe i pod jesen, kad navale kise,
potoči ne otiču pravilno, nego se voda na mnogo mjesta zaustavlja,
prekriva luke, pa napunjuje ritove. Starinske vrbe i bijele topole
redaju se uz plosne obale, koje sastoje večim dijelom od nepro¬
pustne crvene gline.

Gore na ravnjaku tlo je svakako plodnije, jer je crvena glina
izmiješana sa praporom. Tu se redaju bogate oranice, posijane pše-
nicom i drugim žitom. Čudno se pokazuju velika polja, sva posuta
žutim cvijetom repičinim, što ljudi za fabrikaciju ulja siju. Tu i tamo

225

javljaju se hrastove šume, pa koja ta pusta, sasma pravilno gradjena.
Daleko na zapadu uzdiže se duga, tamno-modra Krndija i šumoviti
Dilj, do kojega se teren postepeno diže. Po horizontu razasula se
bijela sela sa svojim zvonicima i vočnjacima, a sa koga god mjesta
pogledaš, svagdje ti se i opet javljaju viti tornjevi djakovačke stolne
crkve. Kad se od proljetne zore zarumeni istočno obzorje, onda se
kroz mlade zelene svrži prekrasno pokazuje silhueta toga velebnoga
hrama.

Slavnih je dana proživjelo Djakovo osobito u XIV. stolječu.
Kako za mnoga mjesta i gradove, tako i za Djakovo ne znamo po-
četka, a ne znamo ni tumača samom imenu. Je li Jakovljev grad, kako
neki hoče, je li nazvano po djakonima, kako drugi misle, tko če znati.

Zgodna pozicija samoga mjesta učinila je, da se mjesto vrlo
brzo razvijalo. Eto kraj Djakova niza Savu puta iz Hrvatske u
Srijem, niz Dravu iz zapadnih krajeva u južnu Ugarsku, pak putovi
iz Ugarske u Posavlje i dolinom Bosne rijeke u samu Bosnu. Več
početkom XIII. stolječa Djakovo potpada pod biskupa bosanskoga,
tu on ima svoje imanje, pa su mu susjedna sela podložna. Malo po
malo dobivaju biskupi sve veča prvilegija, pa napokon župan vu¬
kovski, pod koju je županiju Djakovo spadalo, nema nad njim nikake
vlasti. Vjerske borbe u susjednoj Bosni prisiliše biskupa bosanskoga,
da se je več početkom XIV. stolječa preseko u Djakovo. Slavni bo¬
sanski ban, a poslije kralj Tvrtko, našao je u bosanskom i djako-
vačkom biskupu Petru vjernoga druga.

Sada je več u Djakovu stojala katedralna crkva sv. Petra
(g. 13550; a več je i prije bilo dozvoljeno franjevcima, da podignu
samostan. Svečane je svoje svatove junački ban Tvrtko obavio u Dja¬
kovu (g. 1374.j, a njegov gaje vjerni biskup Petar vjenčao sa bugar-
skom kneginjicom Dorotejom. Brzo iza ovih svijetlih dana nadvi se
nad Djakovo tamno oblačje. Ljudevit Anžuvinac umre, velmože se
razdijele na stranke, pa dodje do ljute borbe. U Gorjanu, na sjever
od Djakova, stolovali Gorjanski, vjerni pristaše kraljice Marije, a na
istok imali su svoju vlast Horvati, kolovodje ustanka i pristaše Karla
Dračkoga. Kraljica dodje u Djakovo, pa če odanle. da se zakloni
u čvrstom Gorjanu, ali ustaše u jednoj uzanoj dolini ulove nju i
njezinu mater, a pratnju poubijaju i polove. Kad je posije sieca
okrenula ledja Horvatima, onda se Gorjanski dokopase njihovi 1
imanja, koja im kralj Sigmund Luksemburgovac za ucinjenu s u/m
potvrdi. Taj je vladar dva puta posjetio Djakovo, tu se je sas ao
sa svoj o m drugom Ženom Barbarom Celjskom. Djakovo je onda jec

Spomen-cvieče.

226

utvrdjeno, te se uz katedralu diže biskupska palača, a broj pučanstva
je znatno narastao. Primaknu se medjutim prve gorke godine XVI.
stolječa. U odsudnom boju na mohačkom polju pogibe biskup dja-
kovački, a za malo vrijeme zauzeše Turci Djakovo. Pučanstvo se ili
raspršilo ili postalo jadnom rajom. Gotovo dva vijeka prodjoše, dok se
onaj sav kraj opet oslobodi vlasti turske. Več g. 1687. ostavljaju Turci
onu okolicu, ali za malo vrijeme i opet im pade Djakovo u ruke,
a tek g. 1699. zauzme ga konačno hrabra četa slavonskih dobrovo-
ljaca. Tužno je sada izgledao sav kraj: gospodski se dvorovi pre-
tvoriše u hrpu kamenja, od starih se crkava i samostana stvoriše
črna garišta, od plodnih polja i livada jadna steljišta i gusti ritovi,
vinorodna se gora napunila šumom i hajdukom. Na mjestu stare
katedrale digle se siromaške džamije, a na uzvišenim mjestima strše
razvaljene turske karaule. Takova je bila Djakovština a i sva Sla¬
vonija, kad je car sa sultanom uglavio mir u Karlovcima. Trečina
je starih sela sada napuštena, — za stare se gospodare ne zna,
a novi još nisu došli. Iz Bosne, koja je onda jadnih dana imala,
naseliše se neka sela več g. 1697. Za malo vrijeme zemlja i opet pro-
cvate, a gornji Krajišnici, koji su mučne dane živjeli pod šilom nje-
mačkih kapitana, stanu se seliti u Slavoniju, Srijem i pečujsku oko-
linu (g. 1715.)- Zemlja se uredi, pa kano da je krv za krst i slobodu
prolivena blagoslovila zemlju — ona rodi trostrukim plodom. Prošla
su vremena, kad je putopisac prošloga stolječa F. W. Taube (g. 1777.)
o Djakovu pisao: »Diacowar ist ein grosser, aber schlecht erbauter
Marktflecken, welcher elende Hauser, unsaubere Gassen und gegen
tausend arme Einwohner hat.«

Danas je Djakovo ugledno mjesto sa svoje četiri hiljade žitelja.
Uz zidove, kojima je nekada mjesto bilo okruženo i koji se još i
danas vide u biskupskom parku, sazidaše još u prošlom stolječu
novi biskupski dvor, a uza nj i drugu stolnu crkvu. Od jedne
mošeje u sjevernom dijelu gradu učiniše seminar i bogosloviju, uza
to se podigne i ženski samostan. Ulice su uredne i nivelirane, lijep
niz uglednih jednokatnica podiže se u posljednje vrijeme, a od osam-
desetih godina resi Djakovo velebna katedrala, što ju podiže na mjestu
stare katedrale biskup J. J. Strossmayer.

*

* *

Djakovo se od dana do dana sve više diže. Plodna okolina u
jednu ruku, a u drugu pet velikih cesta, što se sastaju u Djakovu,
podavaju mu značaj nekoga centruma. U pogledu trgovačkom i u

227

pogledu etnografskom djakovački su sajmovi vrlo interesantni. Kako
sva Slav onija, tako je i Djakovština mozaik raznih narodnosti, što
se onamo doseliše. Osim staroga pučanstva, koje je za turskoga
gospodstva več ondje bilo, doseliše se u Djakovštinu, kako je spome-
nuto, pravoslavni žitelji najprije (g. 1697.) iz Bosne, a onda (g. 1715.)
iz Gornje Krajine. Ima mjesta, gdje žiteljima govor jako zanosi na
kajkavštinu. Pred stotinu godina počeše se doseljivati Nijemci iz
Wiirtemberga i Westfalske, a poslije njih Češi i Madžari. Baš je u tom
pogledu veoma zanimljiv vašar djakovački. Svaka je od doseljenih
narodnosti zadržala svoju nošnju. Domači žitelji noše se šareno,
a žene se odijevaju u duge suknje bijele boje, koje su prekrasno
zlatom i šarenom svilom izvezene*, na grudima noše nizove dukata,
— vele, katkad u vrijednosti od 1800 do 2000 kruna. Uz takove
»starosjedioce« mimo koraca Švabica u svojoj crnoj suknji i crnom
jaketu sa rupcem na glavi, a onda kraj nje njezin čovjek, obrijan,
sa malim črnim šeširičem na glavi, sasma kratkim haljetkom, dugim,
uskim hlačama, koje su na vanjskoj strani gležanja rasporene, na
bose noge navukao neku vrst posve izrezanih papuča sa jakim pe¬
tama, što po pločniku neugodnu klepeču. Oni govore posebnim nje-
mačkim dialektom, a svi znadu brvatski, poglavito njihova djeca,
jer za njih nema posebnih škola. Švaba je dobar gospodar, pa je
u tom pogledu dobar odgojni i regenerirajuči elemenat za našega
Seljaka. Ima mnogo primjera, gdje je »šokica« pošla za »Švabu«. Jedno
ili dva sela naseljena su skroz samim Švabama, u drugim su selima
izmiješani. — Češi se noše večim dijelom na varošku, pa govore
hrvatski, tek tuj i tamo proviruje u njihovom govoru tudjinski
akcenat. Madžari su zadržali svoju domaču nošnju, svoj su tip posve
sačuvali, ali zaboravljaju po malo jezik. Originalne su Madžarice
sa svojim nošnjama; uz šareni haljetak noše suknje od vrlo šarene
tkanine, koje dosižu do malo ispod koljena. Te su suknje neobično
široke, pa ih pet zapremi sasma put, jer pod gornjom suknjom noše
još četiri, koliko li sukanja. Vrlo šarene čarape, ružičaste, crvene,
žute i vezene papuče, opet jakih boja, kompletiraju toaletu. U svakom
je slučaju kod oblasti i u medjusobnom saobračaju izmed Madžara,
Čeha i Švabe diplomatski jezik uvijek hrvatski. Kako po noš¬
njama tako po kučama odmah upoznaješ, kake je narodnosti gazda.
Hrvati grade kuče po starinskom načinu pokrivajuči ih drvetom ili
slamom. Osobito je karakterističan u tom pogledu dimnjak, koji je
na krovnom sljemenu smješten poput maloga šiljatoga tornjiča. \je-

* Koju same Minskim bojama bojadišu. *

228

mačke i madžarske kuče okrenute su svojim zabatom prema cesti,
pa kakogod su od prijesne cigle ili pletera gradjene, odlikuju se
neobičnom bjelinom; madžarske su kuče obično pod krovom i na
podanku crvenom, žutom i zelenom bojom oličene. Kako je več
spomenuto, naši seljaci mnogo primaju od stranih kolonista, pa su
pri mili  i način gradjenja kuča. Prema torne novije gradjena sela u
Djakovštini kadšto izgledaju vrlo stereotipno. Duge su to i široke
ceste, obrubljene s jedne i s druge Strane čislom jednakih bijelih
kučica. Naokolo sela u ravni obično se nalaze bogati šljivici, — jer
šljiva slavonskom seljaku mnogo probiti nosi. Kako je bosanska
šljiva tražena, a Djakovština i Posavina je dosta proizvadja, to se¬
ljaci kriomice prevezu svoju šljivu preko Save, pa ju ondje trgov-
cima prodavaju pod bosansku.

Ono dvanaest sela, što naseliše grčkoistočni žitelji, stisnulo se
u doline pod Diljem i Krstovim vrhom. Ondje su kuče gradjene od
drveta, a pokrite su slamom. Kad zapanu jake kiše, onda je pristup
u sela dosta težak, jer radi nestašice kamenja i šljunka ceste ostaju
premekane, pa se tako iskvare, da kolo do glavine propada u zemlju.
Za čudo, kako si seljaci i koloniste u tom slučaju pomažu: oni
»izoru carev drum« po dužini i cesta se opet nekako uredi. Za dr-
žavnu cestu, što vodi od Djakova u Osijek, uzimali su kamenje od
Gorjanskoga grada, a danas voze kamen za popravljanje i za gradnju
cesta iz Bosne, poglavito iz Motajice. U samom Dilju i Krndiji ima
doduše kamena, i to lapora, na kome dobro vinogradi uspije-
vaju, ali za gradju ne valja miocenski morski vapnenac, koji je
silno prhak.

Sela u Djakovštini* večini su dijelom postojala prije turske in¬
vazije, t. j. zadržala su ista imena. Ima ih, koja svoja imena imaju
od prastarih vremena. Vrlo je zanimljivo ime Ivanovci, što svakako
spominje, da je mjesto potpadalo pod posjed vitezova Ivanovaca,
koji su imali crkvu i samostan u Mikanovcima ili, kako to selo stara
dokumenta nazivaju, — Horvati. Jedno od najuglednijih mjesta čitave
Djakovštine je selo Gorjan, od koga poznata familija XIV. v. nosi
svoje ime.

* Kukuljevič i Sabljar htjedoše izdati »Mjestopisni rječnik«, gdje bi svako
ime za sebe imalo uza se članak sa opisom historijskim i topografskim, pa u to
ime pozvaše one, koji bi mogli dati materijala, neka to putem novina učine. Prvi
se tomu odazvaše župnici u Djakovštini (Adam Filipovič Heldenthalski, Matija
Grdjan, Matija Zubanovič, Josip Sticinger, Stjepan Marjanovič, Antun Kellner,
Ivan Maljevac i Mijo Skalar) te poslaše svoje članke, koji su tiskani u »Gospo¬
darskim novinama« g. 1853.

229

Turska je invazija, kako svagdje, tako i u Gorjanu mnogo štete
nanijela, Danas se pokazuje četvrt jutra velika četvorina, kojih osam
ili deset metara nad poljem, gdje je nekada stajao Gorjanski grad.
Več je spomenuto, da su materijal za gradnju ceste u Osijek uzi-
mali iz obkopa toga grada. Pripovijedaju pače, da su Ličani, što
su kopali ovdje kamen, jednoga dana bez traga nestali. Mjesto samo
mora da je bilo vrlo razgranjeno, a svakako okruženo zidom.
Nedavno tek nadjoše temelji spaljene crkve, koja je bila sva od
cigle — a za čudo u gotskom slogu zidana. Umjetno pečena opeka,
što je sastavljala stupove, pak lečato šareno staklo, vezano kosi¬
trom, baze za gotske stupove, crijep razno pečen: sve se to po
malo nalazi. Našli su pače i ostanke mrtvaca, što su u crkvenoj
raci ležali. Svakako če to biti crkva sv. Petra, jer se njezine ruše¬
vine spominju g. 1702., kad se je Slavonija oslobodila. U selu samom
ima kapela sv. triju kralja, koja je prije bila turska karaula, pa je
tek tridesetih godina ovoga stolječa pretvorena u kapelu.

Uza čitavu zapadnu stranu Djakovštine nalaze se starinski
ostanci zidina, gradova i crkvišta, tako u Trnavi, Levanjskoj varoši
i dr. Znamenito je jošte za okolinu krndijsku toplo vrelo kod
Breznice, koje sadržaje sumporovodika, ali još
nije nikako uredjeno. Čudnovato je, da su Turci,
koji su na suhoj medji i Lici toliko nastojali
oko vodogradnja, u Slavoniji večim dijelom to
sasma pustili s vida. Godine 1840. htjede neko
družtvo da učini kanal od Retfale preko Če¬
pina i Djakova do Svilaje na Savi, — ali se
poduzeče razbi. Tek u novije vrijeme stadoše
regulirati Vuku, što če svakako mnogo zemlje
plodnom učiniti, gdje sada samo šaš i trska raste.

Zagreb.

Milan Šenoa.

MED HRASTJEM.

Slika.

K olikokrat čujemo: »Človeška beseda je mrtva, ne more izra¬
ziti onega, kar se godi v duši!«

O da, mrtva je, nema je človeška beseda, ako hočete
razložiti od rojstva slepemu nesrečniku, kaj je to — barva. A ne
vidite li črnega flora, ki ovija besede: »S potrtim srcem javljamo,
da nam je vzel Bog našo mater, sina, brata . . ne čutite li, da
so pomočeni v žolč pekla besede: »Sovražim te!«, ne slišite li har¬
monije neba v slovu: »Ljubim te!« . . .?

Ne, beseda ni mrtva, če pride iz — globin čuteče duše! . ..
Vsemogočna, silna pa je, če se je v njo zavila velika ideja, spo¬
četa v veliki duši . . . Ves svet je premagala, prenovila beseda iz
duše Boga —- človeka. Kakor orjaški orel je plaval Njegov nauk
črez svet, in njegove silne peruti so pihljale miru in tolažbe v člo¬
veška srca od stoletja do stoletja.

Vsemogočna, silna je človeška beseda, nesmrtna je, če se je
v njo zavila nesmrtna ideja ... In velike duše žive večno življenje
v teh svojih otrokib . . .

In vendar nimajo vse velike duše otrok, nekatere so i nero¬
dovitne, vse ne znajo govoriti, nekatere so i večno neme ... »Če bi
Rafael ne bil imel ni rok ni nog, bil bi vendar največi slikar vseh
dob« ... A kako bi bila njegova duša prenesla, da bi bilo ostalo
vse ono v njej, kar je privrelo nebeškega iz nje, ker je imel i roke
i noge? ... In vi, Prešern, Gregorčič, Aškerc, da niste imeli »ni
rok ni nog«, da vas niso dali nekdaj v šolo, da bi vam prihajal
okoren dijalekt iz ust mesto vaših divnih verzov, -— kako bi bili


231

vi preboleli svoje »Luna sije«, »Soči«, »Caligulove igrače«? . . . Ti,
Prešern, bi bil sedel morda malce pred svojo kočo z vivčkom
slabega tobaka v ustih, tako-le na večer ... in mesec bi plaval po
nebu ... in ti bi sanjal svoj »Luna sije« . . . potem bi se pa spomnil,
da nisi še Rdečki položil . . . pljunil bi, pa odšel v hlev ... In ti,
Gregorčič, s tvojo dušo, v kateri se je tako lepo zlila vedra višnje-
vost planinskega neba in smaragdna jasnost planinskih voda, ti bi
morda strmel zamaknjen v oni čarobnozeleni pas, ki šumi pod tvojo
vasjo, in v tej tvoji duši bi trepetali isti krasni pozdravi »hčeri
planin«, ki trepečejo v tvojih verzih... In ti, Aškerc, bi stopal
v potu svojega obraza v vročih dneh za plugom, potem bi za hipec
počival tam pod košatim orehom ob kraju njive in strmel v to težko
uganko, ki jej pravimo življenje, in ki je kmetu v pravem pomenu
težka  uganka, v nedeljo pa bi rezoniral s sovaščani v krčmi radi
vedno novih naklad in davkov . . .

Morda bi bilo tako, morda tudi ne! A kaj bi vprašal, saj so
vam bile dane »roke in noge« . . .

Tam gori v koči med hrastjem pa je živel nekdo, ki je imel
tudi veliko dušo, a »ni nog ni rok« ...

Prav sredi gozda si je bil sezidal svoj stan. Kmetje imajo radi
svoje hiše bolj na planem, da se vidi na vse strani. Najprej malo
polja s sadnim drevjem, na to njive, tam zadaj pa še le gozd. No,
stari Ivan je bil čudak, drugačen nego sosedje okrog . . . Dobro
mu je bilo, ko so vršeli vrhovi prav nad njegovo streho. Moral je
čuti bučanje teh veličastnih orgel, teh bajnih, nevidnih strun tam gori
med vejami, naj jih je že ubirala mehka, gladka, božajoča roka po¬
mladi, ali drevila na njih poletna nevihta svojo himno moči in sile,
ali pa se jih je dotikala slabotna, tresoča se, medla jesen ... In po
zimi, ko so bile vse potrgane, a tam v smrečju zamrzle, prišel je
njegov prijatelj vihar, pa se mu dobrikal krog oglov . . •

Prav sam je živel v gozdu stari Ivan. Redko kdaj ga je kdo
posetil, le njegov prijatelj Maren je včasi pogledal k njemu, da sta
pokadila ob starih spominih pipo tobaka, seveda Ivanovega to a -a.
Bolji prijatelji pa, nego Maren, so bili Ivanu otroci iz bližnje vasi.
Ti so prihajali proti večeru. Tedaj je sedel stric, kakor smo mu de¬
jali, pred svojo hišico z onimi starimi, črnimi citrami in zagodel jim
je vsakrat, dve, tri. In počasi so mu trepetali okorni prsti crez
strune ... nad njim pa so vršeli vrhovi. • • 0tr oci P a so s ‘ 1  *° }

hitro, stric, ne tako počasi, eno polko dajte. . . .« e a '°
kako nevihto so bili popolnoma zadovoljni z njim . . •

232

Ali je bilo tudi vam tako nekam čudno pri srcu, ko ste bili še
otroci, pa je začelo tam v dalji bobneti, oblaki so se drevili drug
proti drugemu, kakor pošastne vojske, in drevesa so začela nemirno
drgetati? Skakali ste in kričali, neka sladka, omotična razuzdanost
se je vas polastila, in vendar vam je duša drgetala tajne groze, ko
se je jelcf nebo lomiti nad vami, ko se je začel bližati s črnimi peru¬
tmi mogočno letečih oblakov plašni oljčni dim, kakor bi hotel da¬
rovati svoj vonj silnemu elementu .. . Ko je divjala črez Evropo
strašna kuga »črna smrt*., vdajali so se ljudje blazni razkošnosti,
plesali so in vriskali . . . Morda je bil tej prikazni isti psihologični
vzrok, kakor otroški razposajenosti pred nevihto ? .. .

In vihar je bučal, vrhovi so se bičali in mrmrali, vrtinci pa so
drevili v divjem plesu kaleidoskopične slike iz davnih dnij Ivanu
pred dušo. In roke so mu oživele, prsti so hiteli črez črne strune,
kakor da trepeče v vsakem strto srce . . . Otroci pa so vriskali in
skakali in plesali, kakor da jih je obsedel duh tajinstvene poezije
vskipelega gozda . . .

Jeziti ga pa niso smeli strica Ivana. Oni dan mu je neki pa¬
glavec skril klobuk, zato pa ga je pretepel tako, da se otroci več
časa niso upali v bližino njegove hišice. Sam jih je moral iti iskat.
Potem pa jim je govoril: »Otročički, nikarte me jeziti ker sem tako
hude krvi. Le lepo pametni bodite, in za Veliko noč Vam naredim
lepe ropotače.«

Da, hudo kri je imel stari Ivan. Ljudje pravijo, da je bil vedno
najboljša duša, če si ga pustil pri miru, če si ga pa razjaril, zabliskal
se mu je celo nož v roki ... Pa mi porečete : saj praviš, da je imel
veliko dušo. Eh, mar Heine, Lermontov, Puškin, niso imeli velike
duše, pa so se vendar pretepali — v dvobojih . . . Vsak po svojem
stanu! Če se dva kmečka človeka spreta v nedeljo, ne moreta boja
odlašati na pondeljek. V pondeljek treba orati, porežeta se pa itak
lahko v nedeljo . . .

Hudo kri je imel stric Ivan nekdaj, gorko, strastno. In lep fant
je bil, in nikakor ne onih ljudij, ki jih imajo matere rajše nego hčere.

Potem pa je začela Petrova Tinica bledeti . . . rožice njenih
lic so se osule ... in oči, te velike modre oči so dobile oni pre¬
strašeni vprašujoči izraz, kakor bi slutile nekaj strašnega, a never¬
jetnega ... In njene oči so gledale žalostno krog sebe in prodirale
so vsakomur prav na dno duše, da vidijo, ali mislijo vsi isto, kar Ji
je rekel grdi konjederec Lukec, — da mora umreti na spomlad,
kadar vsklijejo rože na njenem vrtu, da bodo imeli s čim oviti njeno

233

spečo glavico ... In ozrle so se te vprašujoče oči v Ivana ... in
njeni pogledi so se omotali kot mehki, svileni, tožnomodri trakovi
okrog njegovega srca, pa ga stiskali bolj in bolj, da se mu je včasi
hotelo zapreti grlo mrtvaške tesnobe, neizrečene boli... In nigdar
jih ni mogel več zabiti teh očij, in ko so jih zaprli in ji ovili
glavico z rožami, postal je čudak, samotar tam gori za goro v gozdu.

Pa mi porečete spet: Naše ljudstvo ni tako, naše ljudstvo ne
pozna take globoke, jokave ljubezni! Gospoda! jaz ne govorim o
ljudstvu, nego o stricu Ivanu! Kaj je to — ljudstvo? Videl sem v
njem mnogo stricev Ivanov, videl pa tudi očeta, kateremu je umi¬
rala v sosedno hišo primožena hči, in ki je med tem umiranjem
nosil kradoma perilo iz zetove v svojo hišo . . . Videl sem družino,
ki je stregla ljubeznjivo en cel mesec smrtnobolni beračici, a videl
tudi mater, ki je posodila sinu sto kron na sedemdeset od sto obresti.
Videl sem moža, ki se je vrgel kakor blazen za svojim bratom v
še odprto jamo na krsto, a videl tudi stariše, katerim je umrl v dve
uri oddaljeni vasi dvajsetletni sin, a ki so ob treh popoludne grabili
seno, češ, da bi utegnil priti po noči dež. . . Kaj je to — ljudstvo ?
Res, zunanje življenje žive vsi nekako v isti maniri, celo svoje
drage pogrebajo vsi z nekim podedovanim načinom jokanja,
notranje življenje živi vsakdo svoje . . . Celo Fauste dobite med tem
ljudstvom, Fauste, ki si stavijo ista vprašanja, kakor so si jih stavili
že Spinoza, Kant, Hegel, Schoppenhauer: »Odkod? Čemu? Kam?«
in na koje je odgovoril vsak po svoje, vsi skupaj pa: »Ne vemo!« ...

I Fauste dobite med njimi, kojim greni poleg davkov in dolgov in
družine življenje i oni »Ne vemo!« Ne verujete? Prav imate! Med
ljudstvom ni Faustov! V nedeljo, če bo lepo vreme, pa če imate
godbo v svojem kraju, pojdite na promenadni koncert, tam jih boste
videli! Blede obraze imajo, motne oči, zavihane hlače in bike, ne
verujejo ni v hudiča ni v Boga, — to so hausti. . . . e pa zapo
jejo fantje zvečer v samotni gorski vasi eno onih naših narodnih
pesmij, o kojih pravi Jokai, da so take, kakor bi jih bil vse z oži
jokajoč poet, če jih zapojejo tako, kakor bi jih peli jokajoči,
verujte jim, vedite, daje  vsa ta globoka melanholija, 1 vam z ' em
iz pesmi »Je pa davi slanca pala«, le afektirana, neiskrena . . . I re-

pričate se lahko drugi dan, ko nosijo gnoj . .

Ha, ha, trubadur

s  košem gnoja na hrbtu! . . .

Ah, smejem se, a meni je hudo . . . Ta koš, ta težki koš, kako

tlači človeka! Je-li mogoče zleteti s žg  prodirati i v srca

In oni vzduh, ki se dviga iz gnoja,

košem gnoja n3. hibtu v zr&k ?

234

nosilcev . . . morda bodo kmalu dišala vsa ta srca po gnoju . . .
Dajte, da naš »mili [narod« vsaj včasi odloži svoj koš gnoja! . . .
Poezija, ki blaži srca, ne more strpeti tega duha po gnoju in potu . . .
Uboga poezija, kam naj beži, — po mestih je čakajo bledi deka-
dentje s svojimi natezalnicami ... in ti bledi dekadentje se parfu-
mirajo z gnojem . . .

Da, poezija se umika z dežele, počasi, nevoljna zapušča te
lepe zelene gozde, trate, hribe, in vendar mora! Včasi so bili celo
norci poetični! Po tri, štiri norce je imel vsak okraj, redil jih je
gostoljubno, oni pa so zato skrbeli za smeh, in še danes niso izumrli
njih reki, ni še pozabljen njih humor. Če danes znori kdo, — kako
prozaično! Obesi se, ali pa divja tako, da ga je treba spraviti v
norišnico.

Stric Ivan mi je rekel večkrat, da postaja vedno bolj »žalostno«
na svetu . . .

Začel sem se zanimati zanj že kot petošolec na gimnaziji. Nek¬
daj sem prišel skozi gozd mimo njegovega doma. Prisedel sem
k njemu, in začela sva se pomenkovati. Tako dobro mi je bilo pri
njem! Naslikala sva si, kako bi bilo, če bi imeli ljudje peruti kakor
ptiči. Še se spominjam, da mi je s čudovito fantazijo orisal, kako
bi on poletel najprej k japanskemu cesarju, pa mu odrezal onih sedem
dolgih dlak konec brade, kakor jih ima v gostilni »Pri pošti«, kjer
so naslikani vsi vladarji sveta. One kocine je rekel da ga vedno
jeze, češ, japanski cesar naj si pusti brado, ali pa naj se obrije, ono
s tistimi sedmimi ne velja nič. Tudi na luno h kralju Matjažu in
na zvezde me je vedel s prav Jules Vernejevsko domišljijo.

Od tedaj sva bila prijatelja. O počitnicah sem ga posečal po
večkrat na teden. Donašal sem mu raznih listov in mu jih raz¬
lagal. Pesmi je čital posebno rad. Celo sam je zložil kdaj kako
stvarco, in vesel je bil, če sem jo pohvalil. Pisal svojih verzov
seveda ni, — čutil je pač sam, da so preokorni, da nima »ne rok
ne nog« . , . Včasi je strmel po več minut tako pred se, kakor bi
gledal globoko doli v svojo dušo ... Po tem pa se je stresel
nekam nevoljno, — in bil je zopet šegavi, dovtipni stric Ivan . . •
Nosil je nekaj težko v srcu, a tožil ni.

Bil sem spet doma, in takrat me je presenetil s prvo svojo
tožbo. »Vedno bolj se staram«, je začel, »in moči pešajo. Včasi,
ko se vrnem truden s polja, bi tako rad, da bi bilo kaj gorkega že
pripravljeno, a človek še le kuhaj. Pa se mi ne da, in spat grem
brez večerje, a to me še bolj slabi ... In potem pridejo oni dolgi

235

zimski večeri, pa mi postaja vsako leto bolj samotno .. . Človek
bi se rad pogovoril s kom, a nikogar ni. Še pred desetimi leti
ko je umrla rajnka sestra, mi ni bilo tako pusto; ko bi mogel dobiti
primerno žensko!« . . . In pogledal me je boječe od strani, ali se
mu ne zasmejem. Kako se ti bom smejal, ko se mi tako smiliš,
revež! . . .

— Res, najbolje bi bilo, če bi dobili kaj pravega. Ali pa pro¬
dajte tu, in pojdite stanovat h kakim dobrim ljudem v vas, da vas
postrežejo in operejo !

— To pa že ne! se je zavzel odločno. — Tu ven iz te hiše me
ponesejo nekdaj! Tuje  najlepše! In potem bi čakali tam doli v
vasi, da se uganem, in da pograbijo za mano! Ne, le tu bom!

Od takrat ga je začel obiskavati njegov dobri prijatelj Maren
vedno bolj pogostoma. Maren je imel nečakinjo, — to bi bil rad

spravil v Ivanovo hišo.

Bila je to tridesetletna, velika ženska z nerodno, konjsko hojo.
Obraz ji je bil tak, kakor jih vidite v »Interessantes Blatt-u« pod
rubriko »Kdo ve kaj?« . . . Ne, da bi ji bil mogel brati v očeh
kako posebno grdo lastnost, brati si mogel v teh očeh toliko,
kolikor v očeh kake ovce; tudi so bila njena usta taka, da si mogel
sklepati po njih na dober tek, ki je najgotovejši dokaz mirne vesti,
kakor mi je zatrdila nekdaj na gimnaziji moja stara izkušena gos¬
podinja, ker nisem hotel jesti gnilega fižola. Sploh ni govoril
obraz Marenove nečakinje niti za njo niti proti njej. Proti njej bi bila
morda govorila edino ona dva fantička, ki jih ji je baje poklonil
dninar Baloh v znak svoje ljubezni v dveh obrokih, a tema dvema
fantičkoma so bili še lani zaprli usta s črno, blagoslovljeno zemljo ...

Nič ni torej govorilo proti njej, a vendar sem hitel koj, ko
sem izvedel, kaj se plete, k stricu Ivanu.

Maren je bil pri njem . . . Jeza me je zgrabila . . . No, za to
se Maren ni zmenil, nego mirno mi je začel pripovedovati, kar
sem slišal že stokrat, — kako je cesarja stražil, ko je prišel v
Trst.

— Kaj so ga hoteli ukrasti? sem ga vprašal jezno.

Tu je bil Maren ranljiv. Smel si mu vse reči, a zasmehovati
n jegov najlepši spomin! . . . Dejstvo, da je cesarja stražil, držalo
ga je v vseh mnogobrojnih nevihtah, ki so vršele i nad njegovim
življenjem, to dejstvo mu je bilo više nego sam sv. evangelij,
~~ kaj čuda, da me je divje pogledal, pa izginil takoj.

To sem hotel.

236

— Stric, vi se torej res ženite ?

Ona opekobarvna rudečica, ki je lastna starim ljudem, mu je
šinila v lice.

•— Saj sem ti rekel že . . . tako po zimi...  bi rad imel koga
poleg sebe tu na peči ... ko . . . — je začel jecljati.

— A za božjo voljo, stric! Če vzamete to žensko, sploh ne
boste sedeli več na peči, nego zunaj v snegu! Ta vražji Maren je
vas preslepil, da ne vidite več, kaj delate! To surovo osebo vzeti!

Gledal je pred se in molčal . . . Počasi mu je pritekla težka
solza iz očesa in se izgubila v zasiveli bradi . . .

—• Stric, meni se smilite! Verujte, da vam hočem dobro. Ta
Maren hoče le svojo slaboglasno nečakinjo spečati; ali ne vidite tega?
Morebiti bi vas vzela Selanova? Ta je starejša, a dobra ženska!

— Noče me! je vzdihnil ubogi Ivan.

— Tako? čudno! Pa ta Marenova Zalka, ali je že bila kaj tu?

— Ze dvakrat... Saj morebiti ni vse res, kakor ljudje pravijo...

— Še premalo pravijo! Tistega Baloha ima tudi še vedno-

— Obljubila je, da ga pus . . . pusti ... da bo skrbela za me ...
da . . .

Spet mu je zdrhnila solza črez razkavo lice.

Bal sem se, da bi se i meni glas tresel, zato sem malo po¬
molčal, potem pa sem rekel:

— Jutri moram oditi! Morebiti mi ne bo mogoče govoriti več o
tem z vami. Prosim vas, premislite dobro, predno storite tak težak
korak. Hudo bi mi bilo, če bi vas videl nesrečnega . . . Če le
morete — — —

Vstal je naglo in stopil k meni, pa mi podal roko.

— Bog plati!... Nikdar vam ne pozabim tolike prijaznosti--

Beseda se mu je zopet ustavila . . . Stisnil sem mu roko, pa
naglo odšel . . . Ko sem šel zunaj mimo okna, ozrl sem se še enkrat
v sobo. Bil je sklonjen nad mizo, in obraz si je skrival v dlani . . •

Drugi dan sem odšel.

Črez mesec dnij so mi pisali od doma, da se je Ivan poročil
z Marenovo Z alko . . .

Kako je prišlo do tega? Vi bi želeli, da vam opišem ves ta
psihologični boj, ki je privedel Ivana do tega usodepolnega odloka?
Zdelo se mi je, da pridete s takimi zahtevami, zato sem se o pravem
času začel pisati v »jaz-obliki« . . . Kajti pisatelj Šorli bi vam ta boj
vsekako moral naslikati, kdo pa bo to zahteval od mene, ki sem
gledal vso to tragikomedijo le od zunaj, a nikakor ne mogel pro-

237

dreti strica Ivanu v dno duše, posebno ko sem bil sto milj od njega
oddaljen! Eh in ta psihologični boj! . . . Včasi ga niti ni! Tako v
polusnu storimo svoje najvažnejše korake, da sami ne vemo, ni kako
ni zakaj . . . Dolgočasno mu je postalo revežu, staremu Ivanu,
v samotni hišici, težko mu je bilo kuhati po težavnem delu, težko
prati, težko pometati, težko sedeti samemu vse dolge zimske večere,
— pa bi se bil rad oženil, da bi imel koga, ki bi mu vse to oprav¬
ljal, in mu delal družbo ... In vedel je, da ni več lep in mlad, da
premoženje ni bogve kako, potrkal je tu in tam, a zaman, Maren
mu je prekanjeno prigovarjal, Zalka se mu je dobrikala, — evo,
pa je storil, kar je storil . . . Malo so mu dala mlada leta, malo je
zahteval in pričakoval od starih . . .

Črez dolge mesece sem se vrnil spet domov. Drugi dan sem
ga posetil.

Dobil ga nisem doma ... Ob ognjišču je stalo ono ženišče,
ki je bila sedaj njegova žena, na malen stolcu poleg nje pa je sedel
oni, — Baloh . . . Smejala sta se glasno, ko sem vstopil, z onim
smehom, iz katerega so se še režali umazani, pohotni fauni, otroci
podlega dovtipa, ki ga nisem več čul . . .

Pogledala sta me neprijazno, in ženska mi je odgovorila na
vprašanje po stricu, daje že tri dni »za robom«, kjer dela ogljenico...

Stopal sem počasi po trdi kamenih poti . . . Ubogi mož, torej
je vendar res, da še v svojo hišo več ne smeš, da ne motiš onih
dveh! . . . Rajši, nego bi gledal ta dva ostudna človeka, rajši, nego
bi požiral njih zbadanje, plaziš se tam zunaj, da imaš le mii . . .
Gozd ti je ostal pač edini prijatelj! . . .

Za visoko strmo skalo, preko katere je šla le ozka pot, za¬
gledal sem ogljenico. Gost dim se je vil iz kope proti gabrovim
vrhovom krog nje, ki so rumeneli bolj i bolj ... Ob strani je sedel
on. Brada mu je popolnoma osivela . . . Male, še lani tako žive
°či, so mu strmele nekam v daljo ... Bil je odkrit in ustne so se
mu  premikale, — molil je . . .

Stopil sem bliže in zakašljal. Zdrznil se je in se ozri n, U "■
Gledal sem mu naravnost v oči. Kaj takega še nisem videl: te
bliskovne izpremembe človeških očij . . . Najprej le hiter, navaden
Pogled, . . potem pa se je nekaj zavrtelo v njih ... m spet umiri o ...
in videlo se je globje ... in spet se je vsa ta globina zaprla . .
in iz nje so privrele solze . . . Prav s takim pogledom me je sprejela
pozneje moja mati, ko sem jo prišel tolažit po smrti svojega l at
Takih pogledov človek ne žabi nikdar!. . . Dobro da so redki... .

238

Stric Ivan je ihtel, kakor otrok. Mojo roko je držal v svoji..

Hipoma se je nevoljno stresel, obrisal solze in me pogledal
smehljaje. — Ne smehljajte se tako, stric Ivan ! . ..

— Kdaj ste prišli? me je vprašal, kakor da se ni prav čisto
nič zgodilo.

—-Ne tako, stric! Povejte mi vendar, kako se vam godi! Če
zaupate komu, meni lahko zaupate, to veste!

— Kako se mi godi? zagledal se je za hip pred se . . . Ej,
to vedo tudi drugi ljudje, njih vprašajte! Čemu bi mučil še vas
s tem! Kar je, je! Bog že ve, kaj dela!

Počasi si je prižgal zopet ugaslo pipo.

— A kako da ste tu sedaj, v tej samoti?

— Saj je lepo tu, o, tuje lepo! Jaz sem bil vedno rad v gozdu!
Tako lepo oglje bom napravil, da bo veselje! — — —

O svojih težkih križih prav nič! Črez dve uri sem ostal pri
njem, a ni besedice ni zinil več o tem. Jaz ga seveda tudi nisem
hotel nadlegovati. Prav enake pogovore sva imela, ko tedaj, ko se
mu še ni tožilo po ženi . . . Celo smejala sva se, kakor tedaj . . .

Potem sem spet odšel. — Vrnil sem se o Božiču.

Spal sem prav sladko zopet pod domačo streho in vzbudil se
še le zelo pozno, ko je solnce že skoraj stopilo one ledene cvetice
na okenskem steklu . . .

Moja mati je vstopila . . . Bila je nekam bleda, prestrašena.

— Kaj vam je, mati? sem jo vprašal v skrbeh.

— Neka nesreča se je zgodila sinoči gori v gozdu, je odgo¬
vorila počasi. Vedela je, kako sva si dobra z Ivanom.

— Pri Ivanu? Za božjo voljo, kaj pa je? Alije bolan? sem hitel.

— Huje! . . Nič se ne vstraši! . . Tisti Baloh je bil sinoči gori
pri njih ... pa so se nekaj sprli . . . Saj veš, Ivan je nagle jeze in
vdaril je Baloha s sekiro po glavi —-

— Moj Bog! In ga zadel hudo ?

— Pravijo, da umrje —--—

Pozajutrkoval sem naglo nekaj malega in hitel potem tja gori
v gozd.

Na poti sem že dohitel komisijo. Adjunkt, zdravnik, župan,
domači župnik in pisar.

Gospodje so mi dovolili, da jih spremljam, in pomikali smo
se počasi navkreber. Govorili smo seveda le o ubogem Ivanu.

Tiho je stal gozd . . . Solnce ga je obsevalo, in počasi se je
topilo ivje na njegovih vejah ... in kaplja za kapljo je padala po-

239

časi z njih, kakor bi se gozd solzil, da mu odpeljejo železni možje
neločljivega prijatelja... Črez vrhove je priletela počasi črna vrana.

Dospeli smo do hiše. V veži je sedel Ivan ... Dva orožnika
sta slonela ob vratih . . .

Gospodje so odšli v sobo, jaz sem stopil k Ivanu. Nič me ni
videl . . . nobenega ni videl. . . Oko mu je bilo uprto v tla . . .

Dotaknil sem se mu ramena. Ozrl se je na me s praznim po¬
gledom. Pokimal je z glavo, ki se mu je pa koj sklonila spet na prsi,
in strmel je spet v tla. Ob kolena se mu je drgnil lep, mal maček
in gledal kakor začuden gospodarja, zakaj je pač danes tako tih.

Pristopil je tudi župnik. Tudi njega je pogledal Ivan in se zleknil,
kakor bi se ga ustrašil

— No, Ivan, nikarte se udajati tako obupu! Bog je usmiljen,
in ljudje tudi ne bodo sodili prehudo vaše naglice—gaje tolažil.

— Ubil sem ga, je odgovoril zamolklo, kakor da ne vidi še
vedno nikogar.

— Ne! Saj še živi! Morda še ozdravi! Le potolažite se!

Iz sobe so se vrnili ostali gospodje. Ijaz sem pogledal noter.
Na postelji je ležal Baloh, bled, z zavezano glavo. Oči je imel
zaprte. Ob mizi je pospravljala neko platno Zalka. Od duri do
postelje je ležala polstrjena mlaka krvi, sredi nje pa krvava sekira ...

Vrnil sem se k Ivanu. Gospodje so stali okrog njega.

— Povejte sami, kako je bilo! To bo najbolje! mu je prigo¬
varjal ravno prijazni adjunkt.

— Ubil sem ga, je zastokal nesrečnik znova.

— Ne! ubili ga niste. Mož morda še ozdravi. Le povejte
lepo vse, kako je prišlo!

Treba je bilo še malo prigovarjanja, potem pa se je nekako
streznil. Začel je pretrgano :

— Sinbči ob šestih sem prišel iz vasi... V mlin sem bil nesel...
Pa sem dobil spet onega notri v hiši. . . Vkup sta sedela —.

Stresel je z glavo in zopet molčal. . • Župnik ga je prijel za

ramo.

- Le naprej! Le vse povejte! Ti tu so namestniki božji, ker
varujejo pravico na zemlji, zato morate biti odkritosrčni, kakor pri
izpovedi. Le nič ne zamolčite. Sedela sta skupaj, pravite -

Vzdihnil je težko in nadaljeval: - Sedela sta skupaj ... in

grdo sta govorila- ,

- Ni res! Kaj lažeš tudi še, ropar? se je oglasila na

Zalka. Prav tako vsakdanji obraz, kakor \edno

240

Adjunkt joj je strogo pogledal, i obrnila se je zopet v sobo.

— Zalka! Pa ti povej gospodom, ti! . . . Ti veš bolje, . . . jaz
ne vem ničesar. . . Ah, moj Bog! Zalka!

Prijel se je za glavo in spet molčal. Treba ga je bilo na novo
opominjati.

— In norčevala sta se z mano . . . Jaz sem pa molčal . . . Gori
k peči sem sedel . .. Ona dva sta legla na peč ... In on mi je
držal noge prav v obraz . . . Zadel me je dvakrat v lice ... a
molčal sem . . . Potem me je sunil še enkrat z vso silo s svojimi
težkimi škornji v obraz, da sem padel z zapečka . . . Potem me
je pa prosil odpuščanja, in smejala sta se . . . Sedel sem tja k mizi...
Hudo mi je bilo . . . Ona dva pa sta naprej tako grdo govorila,
čeprav je sveti adventni čas ... Na zadnje je pa še vstal s peči,
prišel doli k meni . . . Jaz sem bil vzel mašno knjigo, pa bral nekaj
pri luči . . . Vpihnil mi je luč . . . Molčal sem, ona dva na peči
sta se obnašala tako, da me je bilo sram . . . Prižgal sem znova
luč. . . V svoji hiši sem jaz gospodar!.. . Bolje bi bilo, da sem
ostal v temi! Kar sem videl na peči, mi je začelo netiti mojo ne-
nesrečno naglo jezo . . . On pa je zaklel in prišel spet k meni . . .
Sunil me je v prša . . . Vstal sem . . . hotel sem iti ven . . . bal sem
se samega sebe . . . Odprl sem vrata in stopil v vežo .. Tudi tu
sem odprl, a zunaj je bilo mraz ... Iz svoje lastne hiše moram
ven v to burjo! . . Ne! Hotel sem se vrniti . . . Sedaj pa je stopil
on k meni . . . Tam v kotu je stala ona sekira. Vzel jo je in me
potisnil s toporiščem črez prag . . . Potem ne vem, kako je bilo.. .
Hotel sem menda nazaj v hišo, a on me sunil spet s toporiščem v
rebra . . . Iztrgal sem mu sekiro . . . in vdaril . . . Tema je bila . . •
Jezus Marija! . . . Zakričal je in telebnil na tla . . . Spravila sva ga
potem v sobo z mojo in mu zavezala glavo . .. Potem sem pa hitel
po vas, gospod župnik, da ste ga dejali v sveto olje ... O, ti moj
Bog!. . .

Sedaj še leje začel jokati. Pustili smo ga, naj si olajša srce . ■ •

Komisija je ostala še nekaj časa, da je odpravila svoj posel.
Župnik je vstopil k ranjencu, da ga previdi . . .

Ivana so odpeljali . . . Tiho smo stopali za njim . . . Jokal je . . •
Drevesa so stala nepremično, in z vej je padala počasi kaplja za
kapljo . . . Bajoneti so se bliskali v mrzlem, zimskem svitu . . .

Baloh je visel med življenjem in smrtjo. Obrnilo se mu je že
na bolje, a vsled neprevidnosti se je prehladil, in šesti dan so ga
pogrebli.

241

Z alka je ostala sama v hiši.

Ivana so obsodili le na šest mesecev ječe. Govorilo je pač
vse za kolikor možno rahlo sodbo.

Ko sem prišel spet domov, bil je že prost.

Zalko je vse težko gledalo. Kakor okuženki ji je šlo vse s poti.
Dva dni, predno so Ivana izpustili, izginila je iz našega kraja. Po¬
zneje so pravili, da je šla služit v Aleksandrijo.

Ivan je bil spet sam. Ogibal se je ljudij in nič več ga ni bilo
videti. Če se je kdo bližal njegovi hišici, pravili so, da se vsakikrat
zaklene v njo.

Jaz sem ga šel trikrat obiskat, a vselej sem dobil hišo zakle¬
njeno. Govorilo se je, da neprestano moli.

Vsak dan je prihajal k maši. Počasi, počasi je stopal, in noge
so se mu z vidno težavo premikale. Videti je bil ves trd, kakor iz
stekla. Če bi ga bil zadel le malce premočno, zdelo seje, da bi se
razsul. Ko se je vračal iz vasi domov, držal je v rokah včasi nekaj
v plavem robcu zavitega. Malo kave in sladkorja je vzel v šta-
cuni — na premoženje, kakor se je govorilo, in ob tem je živel.

Nekatere krati sem pohitel za njim in ga ustavil, a gledal je
v tla in mi dajal le kratke odgovore, potem pa se je še bolj pod¬
vizal, kakor bi upal, da ga ne bom mogel dohajati. Ostal sem in
gledal za njim. Dolgo ne boš več, revež, in prav je tako!

Ko sem moral zopet v tujino, prosil sem svojo mater, naj skrbi
zanj, če bi obolel. Zdelo se mi je pa, da ne bo potreba, ker bo
kar tako zaspal ...

In zgodilo se je, kakor sem pričakoval. Dobili so ga mrtvega
na poti iz vasi ...

Ob enem s tem poročilom sem dobil v istem zavitku mvert

z njegovo pisavo, naslovljen na me.

Odprl sem ga. Trije bankovci po dvajset kron m pismo .. .
Pisava neuka, pogrešna, a drugače se je glasilo to pismo ta

Predragi prijatelj!

Še nekaj dnij bom, a dolgo ne več, zato bi rad še en-
kiat spregovoril s Teboj. Ne zameri, da Ti pravim Ti, kakor
tedaj, ko si bil še majhen, pa saj si sam vedno želel, da Te
nagovarjam tako; danes, ko Ti pišem zadnje besede, bi rad

spet govoril, kakor nekdaj.

Prosim, vzemi to malenkost od mene. Imel sem več, a
zadnje leto nisem mogel več delati, in tudi časa ni bilo, ker
Spomen-cvicde. l6

242

sem se moral spravljati z Bogom, zato sem porabil. Še za
pogreb in maše je ostalo, pa to! Malo je, a vzemi v znamenje,
da sem imel Tebe najrajši na tem svetu. Bog Ti plačaj Tvojo
ljubezen! Molil bom za Te, kadar bom pri Bogu. Trdno vero
imam, da mi je odpustil, in da ga bom kmalu gledal. Nič do¬
brega nisem imel na tem svetu; bo pa tam bolje!

Tebi padaj Bog vso srečo! Spomni se me včasi!

To mi bo dobro delo, če Te bom videl.

Z Bogom za to življenje!

Pismo hranim še vedno in — bankovce tudi!

Menda iz pietete . . . Dovolj bi bilo, da hranim
pismo, — bankovci so kakor drugi bankovci!

A ne vem zakaj, kadar jih hočem porabiti, nočejo
od mene. No, pa pozneje enkrat, pa tako, da bi
bil stric Ivan zadovoljen z menoj, če bi me videl!

Pulj.

Ido  Šorli.

LIDIJINA RUŽA.

Legenda.

snježni liljan, na kom rosa blista
U pramaljetnog jutra prvom sjaju,
Bijaše djeva kriepostna i čista
U divnog kraja trulom naraštaju.
Oko nje lažni stajali idoli
I razkoš, grimiz, zlato cielog svieta,

Al ona samo jedno srcem voli,

Ne marec za čim rulja gramzi kleta
Kad prvi tračak ranoranke zore
Nad mramorne se rimske spusti zide,

Več pogled svoj je upirala gore,

Gdje mistične joj tajne oči vide.

A kad je nojca svoja črna krila
Na sunce djela, da ne sjaji svietu,

I tad je o svom vjereniku snila,

Koj nosi krunu trnovu i svetu.

I stupala je crnom zemljom ovom
Ko angjeo, koj palmu mira diže,

Sve puneč nekim svetim blagoslovom,

Kud ona krenu ko da Bog je bliže!

I snivala je, ko što diete snije
Na bielim grudma svoje majke drage,

0 suncu onom, koje sav sviet grije

1 ljubavi svud sipa zrake blage;

I gledala je rajski Jeruzalem

244

Sa vratima od zlata i satira,

Do alema gdje sjajni bliešti alem,

Gdje »Aleluja« vječni srce dira,

Gdje u sredini rajskog perivoja
Života stablo vječnim cvietom cvate,
Gdje smrti nema niti krvnog boja,

Gdje čisto janje biele djeve prate.

Ko ponositi s Libanona cedar,

Prkosit vičan vihru i oluji,

Ko munja hitar, kao nebo vedar,
Lukavstvom nalik otrovnici guji,

Patricij mladi spazio ju netom,

Od katakomba kad je išla kuči,

I planu za njom strašču divljom, kletom,
Tek zagrljaja plamnih željkujuči.

Al zalud sve mu rieči pune milja,

I zalud zlato, zalud kamen dragi,

On nije našo čarovnoga bilja,

Da smiešak milka izmami joj blagi.

I njega odbi, ko što odbi druge,

Jer drugomu je vječnu vjeru dala.. .

On osta biesneč usred divlje tuge,

Ko brodolomac vrh dalekih zala.

I osvetom mu tuga se prevrnu,

Tiranu rimskom odao ju jadnu,

I predao ju u smrt lednu, crnu,

I libijsko mu lavu, žrtve gladnu.

*

Igara svanu dan. I ljudstvo hiti
U cirkus velji, ko da zlato dieli
I hljebac bieli cezar. Krv če liti
Žrtava, koje umirat veseli.

Pred lavove če bacat djecu Krista
I prolit če se njena krvca vrela,

Da u nebesma onim sjajem blista,

Koj prvi puta sievnu sa propela.

I Lidija u ruhu svečanome
Svoj čas več čeka, kao srna plaha.

Za lier svoj boji u času se torne,

245

Za život krhki ne zna više straha.

U bielom ruhu cviečem ovjenčana.

Na grudima joj biela ruža cvate;

Sad vesela je, jer je odabrana
Med one, koje bielo janje prate.

Još jednom pred nju došao je žedan,

Ne njene krvi, nego srca njena,

On, koj rad žarke svoje strasti biedan,
Več predao ju carstvu črnih sjena.

»U mojoj vlasti sad je kraj tvog vieka,
Ko biser mogu smrvit ga u šaci,

Daj preni mi se, zvier te strašna čeka,

I strašnog groba zievaju več mraci.

Daj preni mi se, mojom dragom budi,

I spasit ču te, kraljicom češ biti,

Pred tobom svi če klanjati se ljudi,

Na ražama češ zlatne sanje sniti,

Pred tobom črne robkinje če bacat
Dragulje divne, milmirisom kadit,

Dječaci grčki pred tobom koracat,
Lepezama te nojevima hladit.

Ja sam, tvoj rob ču klečati pred tobom,
Izvršit svaku želju srca tvoga,

Ded preni mi se, gdje si več pred grobom,
Okani svog se Boga krščanskoga! . . .«
A ona njemu, kano s drugog kraja,

Tol nježno kano zefir pramaljetni :

»Več čujem glasbu našeg divnog raja
I elizejski vidim gaj več cvjetni.

Več himne svete mojoj duši ore,

Na sunčanim se kol’ma dragi vozi,
Kristalne vidim njegove več dvore,

Pred njim se u prah ruše krivi bozi.

0 biedni mladče, što je tvoje blago,

No sitni prašak prema ovom sjaju?

1 sto put mriet bi za nj’ mi bilo drago
U strašne smrti lednom zagrljaju!...«

On ciknu na to kao guja ljuta:

»O jadnice, ti mahnita si toli,

Zaboravljaš, da smrt te čeka kruta,

246

Sramota grozna .. . mučeničke boli!« • • •
»Ja cviet sam poljski. Gospod ubra mene
Od ciparskoga grozdja sladji za me.

Dok On me pazi, što če hadske sjene?
Ta izvest če me k svjetlu iz te tame!«

»U propast srneš . .. tako ginu laste
U lednoj buri, dok o vesni sniju;
Oblačine se na te kupe trnaste,

Dok misliš, da te trači sunca griju.

O podji za mnom, nemoj mrzit na me,
Prokletstvom nemoj mrštit moje čelo,

Zar nemaš baš ni rječce dobre za me ?

0 podji sa mnom, moje čedo bielo!«

Al ona spusti dolje k zemlji glavu

1 bistra suza zasja joj na oku:

»Za časak krvnik predat če me lavu,

A ti češ lutat po svietu široku;

Nek Bog ti prosti, ja ti praštam rado,

Mir budi s tobom uviek, biedni brate,

Ne, mržnje demon nije mene svlado,

U rajskim dvor’ma molit ču još za te.

Nek kletvu skine Višnji sa tvog čela
I tračak svjetla spusti vrh tvog krova;
Sa mojih grudih ova ruža biela,

Nek dar ti bude mojeg blagoslova! . . .«

Uminula je! Tako suze minu
Na zjenam’ čeda, kad ga majka diže.
Golubiča joj duša gor’ se vinu,

Da bude svome vjereniku bliže.

Uminula je! Tako zraka mine,

Metuljeva što ljeska šarna krila,

Kad blaga nojca tihano ju skine,

Tek što je časak sievkom sreče snila . .
A on je slušo pljesak rimskog puka,
Kad nagu vidje, liepu kano zoru,

I gledao ju, kako usred muka
Još modre oči diže k rajskom dvoru.

I on je gledo, kako divlje priete

247

\ eč lavlje ralje tielu mučenice,

I on je gledo, kako pandže klete
Božanstveno joj krvlju ruje lice,

I on je gledo, gdje na zemlju pada,
Gdje žutim pieskom krv joj teči stala,

I srce mu je usred onih jada
Ko prva zraka svjetla obasjala.

Od onog časa njenu ružu svetu
On nosio je kao zalog mili,

I kud je pošo po tom jadnom svietu,
Ko da se nad njim neki angjel krili.
Zatomit tugu u čas prvi htjede,

U divljim slastim strastnog bakanala,

U cjelovima žena, koje bliede
Od strasti ginu i od groznih zala.
Plesačice Helenjanke je gledo
I slušo glasbu najboljih lutnjara,

Za gostbom igru junačku je redo,
Cjelivo gospe iztočnog je žara.

U zalud sve!... On mjesto divnih žena
Tek plesat vidje gole okostnice,

Na usta kako izvire im pjena
I kako cere svoje grdno lice.

A mjesto ruža, što im čelo rese,

On vidje, kako na njeg sikču zmije,

A plamne ralje kako im se kese,

Jer svaka htjela krv bi mu da pije.

A kad je stavijo falernskoga vina
Na žedne ustne zlatan vrč da pije,

Ko krv da pije posred hadskih tmina,

A oko njega opet same zmije.

I lovor vienac, koj mu cezar poda,

Ko ruglo neko zgazio je doma,

Ko avet neka prokletoga roda,

Po pustoj noči bludeči siroma.

Erinije su na njeg žig svoj djele
I pratile ga kletvom svuda, svuda,

Ko da nad glavom križaju mustiiele,

A ni sam ne zna, nije li več luda?! . . .
Tek zviezdnih noči, kad je u s\om d\oru

248

Počivo snatreč . . . neko čuvstvo tajno
Nedoglednom ga nekom zvalo moru,

U kojem duše čute svjetlo bajno.

Tek zviezdnih noči kucale mu grudi
U nekom plahom zagrljaju sreče,

Ko da mu duša višim sferam’ bludi
U vizijama rajsko beruč cvieče.

I ko da sama od sebe mu ruka
Za Lidijinom onda ružom hvata,

I nadzemno ga neko biče nuka,

Da spominje se svojeg mrtvog zlata.

I tad, ko da je konac crnom jadu.

U grudima mu srce kuca jače
I vrele suze na oči se kradu
I od milinja onda plače . . . plače . . .

*

U cirku rimskom iza mnogo ljeta
Puk opet gleda krščanskog junaka;

U času kad ga neman taknu kleta,
Nebesna mu na licu sjevnu zraka.

I vidi puk, gdje smješka se u muci,

I vidi puk, gdje k ustnam ruku pruža:
Sa krvlju svetom njegovom u ruci
Orosila se •—• Lidijina ruža.

Zagreb.

Velimir Deželic.

PREŠERNOV UTJECAJ NA STANKA VRAZA.

alo imade knjiga, koje bi mi bile tako drage kao »Pesmi
Franceta Preširna« u Stritarevu izdanju. Zlatna ova knji¬
žica podala mi je nebrojeno puta toliko užitka, da sam
vazda boraveči na praznike na bledskom jezeru upravo s čuvstvom
zahvalnosti polazio rodnu kuču Prešernovu u Vrbi. Bilo je to u po¬
lovici 80. godina, kad sam prvi put došao u ubavo selo, komu je
Prešern spjevao besmrtni sonet: »O Vrba! srečna draga vas do¬
mača . . .« Još je onda živjela Prešernova sestra, te i sada jasno
vidim pogndtu staricu, gdje sjedi na stolcu. Kazivala mi je, da joj
je brat umio »sedem Šprah«, pa i »hrvaški«.

I doista u ovoj je bezazlenoj riječi njegove sestre istaknuta
znatna osobina njegove pojezije. Prešern je u istinu obrazovan
pjesnik, pun krcat tudjih motiva. Slovenski su kritici s ljubavlju
proučavali Prešernovu pojeziju, te našli svu šilu veza s književ-
nošču zapadnih naroda. S vremenom če se pokazati i nove sveže,
tako je do sada premalo istaknuta sveža s Heineom (n. p. »Zdra¬
vilo ljubezni« i »Die VVallfahrt nach Kevlaar«, »Ribič« i »Lorelei«),
Ali nije snaga Prešernove pojezije u toj sveži sa svjetskim
pjesnicima, nego u dubokom lirskom čuvstvu, kojim odišu njego\ e
pjesme, poimence popijevke i soneti. Njegova je slava, sto je u
svojim pjesmama divnije, nego itko drugi, izrazio duboku liriku slo¬
venske duše, najznatniju crtu slovenskoga narodnoga značaja. S du-
bokim čuvstvom grli se vedra šala, koja se tek u doba resignacije
u  Prešerna prometnula u oštru satiru. U ostalom je poznato, da su
mnogi veliki lirici u isti mah bili satirici, evo u nas \ raza i /maja,
u Nijemaca Heinea, u Rusa Puškina . . •

250

Prešern se od prvoga pomola u književnosti javlja kao iskren
pjesnik; nema u njega ni šupljih fraza ni prazna patosa, več prve
pjesme odaju lava. Žive slike, jaki kolorit, zgodna forma pokazuju
snažan talenat. Koliko Prešern cijeni zapadnu umjetničku roman¬
tiku, toliko ljubi i narodnu pojeziju slovensku, te mu sočni epiteti
i žive poredbe svjedoče, da je iz romantičke škole umio uhvatiti
ono, što je bilo u njoj najbolje. Prešern nije pjevao pod neposrednim
svježim dojmom, zato je mogao sačuvati mirnoču; dapače i onda,
kad ga je presvojila disharmonija života, pjesma mu čuva sklad
izmedju sadržine i forme. I kad se več podao piču, pjesma mu nije
delirična; najjači mu je izraz iz vremena, kad mu je nestalo »straha
i ufanja«:

Cel dan iz pravd koval bom rumenjake,

Zvečer s prijatli praznil bom bokale,

Preganjal z vinom bom skrbi oblake.

Prešern nije banalan, u njega ne nahodimo nezrelih prvenaca,
niti mu je došlo doba, da bi se moglo reči, da se »ispjevao«. Več
je kritika istakla, da je Prešern u svojim pjesmama podao narodu
potpunu pojetiku; učinio je to po uzoru tadašnje romantike. Na taj
se način uklonio jednoličnosti, a dokazuje veliku njegovu pjesničku
snagu, što je uza sve to u svim raznim oblicima umio ostati pjesnik.
Jamačno je htio pokazati i dokazati, da se i »Zwergliteratura« (kako
sam zove slovensku književnost u -pismu Vrazu 26. listopada 184°-)
»Letopis Matice slovenske« 1877., 163) može u tom obilju pjesničkih
forama takmiti i s največim književnostima.

Kako je Palada Atena iz Zeusove glave skočila naoružana u
naponu snage, tako Prešernova pojezija izlazi pred nas odmah go¬
tova. Bez nadrigenijalnosti i bez mladenačke govorljivosti Prešern
odmah u početku pokazuje svu dozrelost; dapače u baladama i ro¬
mancama, u kojima je najmanje samostalan, umio je tudje motive
tako vješto obraditi, da je mogao začarati čitatelje.

A medju ovim čitateljima jedan je jamačno s velikom požudom
srka.o med njegove pojezije, bio je to Vraz, deset godina mladji od
Prešerna. Godine 1833. došao je Vraz u Gradac, gdje je s mladim
Miklošičem i ostalim Slovencima maštao o Slavi. »Krajnska čbelica«
poče izlaziti g. 1830., te je redom svake godine izišla po jedna knjiga
pjesama, god. 1833. izadje 4. knjiga, ali ove godine i prestade po-
radi prestroge cenzure. Istom g. 1848. izadje na vidjelo posljednja,
5. knjiga. Biserje »Krajnske čbelice« bile su Prešernove pjesme, pa
je lako zamisliti, kako su ugodile tankočutnomu Vrazu. Več g. 1835.

251

šalje uredniku »Čbelice« Kastelcu nekoliko svojih prvenaca, a go-
dine 1837. piše Prešernu i Muršecu, da namjerava s Miklošičem
i Trstenjakom izdavati u štajerskom narječju »Metulja«, buduči da
je »Čbelica« prestala izlaziti. Muršecu piše ovako: » . . . Včera smo
se nas je trojica Slovencov po šetališi sprehajalo; mi smo si nekaj
govorili od Slavenov, si nekaj spominjalo od veselega knižnoga
stališa Rusov ino Poljakov, ino si v duhi na marlivost Čehov ino
Horvatov, kteri zdaj polje narodnega znanja tak nevtrudno obde-
lavaju, ter naši oči obernolo na nas Slovence — o kakšna žalost
nas je obišla! eden si sdehne: Kde si Ti nam zaostala jedina kči
našega vročega zavupanja? — Po tem vse vtihne kak v cirkvi kder
ga ljudi ni — samo naši stopaji so po tlah hrumih kak šterkanje
turne vure po tihi noči. — Ter si Miklošič zgolči kak pa mi ne bi
mogli, da nam Čbelica zaostaje, v naše zrake kaj drugega poslati,
kaj bi želeče oči naših Slovencov za sobo vodil. Ino vsi skriknemo:
Metuljčika! zlatopernatega ljubčeka rož! — Dobro! Metulja! Stvo¬
rih še ga bi. Ti mu daš, mi Miklošič reče, gobec; g. Terstenjak
noge; jaz drugo truplo; Dr. Prešern nam more peroti poslati. . .«
(Vraz, Dela 5, 158).

Ako i nije »Metulj« izišao, Prešern je ipak Vrazu dao krila.
Vidi se, da su i gradački Slovenci Prešerna držah prvakom slo¬
venske pojezije. Vražje vidio, kako Prešern uvodi u slovensku knji¬
ževnost mnoge nove pjesničke forme, pa ga je to poticalo, da ih i
on uvede u ilirsku pojeziju. Mogao je Vraz pobudu nači i u suvre-
menoj romantici, ali mi se čini, da ga je upravo Prešernov primjer
potakao, da ilirskoj pojeziji pribavi nove tekovine. On to sam do-
nekle potvrdjuje u »Glasima iz dubiave žeravinske« (Zagreb 1841),
kad na str. 134. raspravlja o asonancijama u romanci, te govoreči,
da je od slavenskih jezika ilirski za to najzgodniji, dodaje: »Ku do-
sada se jošter izvan Krajnskoga pesnika Dr. Presherna nitko nije
prihvatio toga načina. Negove lepe romance s priglasci nači češ u

III. i IV. svezku Krajnske Zhbelize.«

Ova se sveža može lako pokazati i na pojedinim pjesmama,
koje su u neku ruku plod plemenite utakmice, jer je Vraz odabravsi
štokavsko narječje jednako htio posvjedočiti, da 1 llirskomu knji-
ževnomu narječju dobro pristaju razne pjesničke forme. .

Prešernove su »Gazele« izišle u »Čbelici« godine 1833., nna 11
7 , a upravo toliko nahodimo ih u Vraza (Dela 3, 59 )- Vrazova  1.
gazela živo nas podsječa I. Prešernove. Vraz pocmje ovako:

252

Te moje pjesmice okvir su zrcala,

U koje je zraka Tvoe ljepote pala —

Zulimko zlatna!

A u Prešerna nahodimo ovakov početak:

Pesem moja je posoda tvojega imena,

Mojega srca gospoda, tvojega imena.

V nji bom med slovenske brate sladki glas zanesel
Od zahoda do izhoda tvojega imena.

Vraz na koncu pjeva:

Stankova pjesmica glas je od sto ustah,

A bez Tvoje bi slike bez traga propala —

Zulimko zlatna!

Isto je tako Vrazova 5. gazela u duševnom srodstvu s 6. Pre-
šernovom. Prešern počinje:

Al bo kal pognalo seme, kdor ga seje, sam ne ve,

Kdor sadi drevo, al bode zred’lo veje, sam ne ve . . .

pa onda nakon drugih primjera spominje sebe samoga. Tako po-
stupa i Vraz završujuči:

A šta, Stanko, plod je brigah, mukah tvojih?

Gorko vode — bol i suze — u jeseni.

Kako je poznato, Vražje izbor svojih slovenskih pjesama, koje
je složio od god. 1833. do 1835., prepjevao štokavski (ili kako sam
veli: izručuje ih u »narečju književnom«, Gusle i tamb. Zlatni Prag
1845. p. XIV). Dao im je zgodan natpis »Prvo lišče«. Več prva
pjesma, krasna elegija »Prvi razstanak« (1835.) sječa nas Prešernove
pjesme, koja je g. 1830. izišla u »Čbelici«. Prešernova je divna pjesma
toplinom svojom zagrijala Vraza tako, daje spjevao sličnu pjesmu.
Oba zale za mladošču, za njezinim radostima i ružama; razlika je
tek u tom, što je i ovdje Vraz vedriji nego Prešern. Prešern pjeva:

Dni mojih lepši polovica kmalo,

Mladosti leta, kmalo ste minule!

Rodile ve ste meni cvetja malo,

Še tega rož’ce so se koj osule,

Le redko upa solnce je sijalo,

Viharjev jeze so pogosto rjule;

Mladost, vender po tvoji temni zarji
Srce britko zdihuje, Bog te obvarji!

253

Vrazu je uspomena mladosti mnogo ugodnija:

Kan u tiče krila bez verigah —

Tvoj je um ti slobodan i vit,

Srdce mlado bez tuge i brigah,

A put gladak i ružam pokrit.

Zatim nastavlja :

Izpred tebe sunce svoje luče
Ugasiva u rumen oblak,

Iza tebe bura bič svoj vuče,

A noč grozna neprozračan zrak.

Obje pjesme imadu isti broj stihova (40).

I druga Vrazova pjesma »Izpovest« (1834), koju je napisao
sluteči smrt, sječa nas Prešernovih dvaju soneta »Memento mori«
(1832.) i »Življenje ječa, čas v nji rabelj hudi« (1833.). Obojica su
uvjerena, da če se smrču osloboditi svjetske taštine i nemira, ali
dok Prešern u drugom sonetu pjeva:

Prijazna smrt, predolgo se ne mudi:

Ti ključ, ti vrata, ti si srečna cesta,

Ki pelje nas iz bolečine mesta

Tj e, kjer trohljivost vse verige zgrudi,

dotle se Vraz u prekrasnoj elegiji obrača ljubavi, te veli:

Ti j edino dobro! o ljubavi!

Ti si dušah plemenitih kruh,

Ključ i zvezda k raju, k pravoj slavi;

Rado mladost ja u tebi stravi’,

Da još onkraj prati me tvoj duh.

Kako se vidi, Vraz je i opet vedriji, pa prema tomu i nekud
mirnije svršuje:

Ja sam ljubio — eto venac moj.

Ogorčeniji je Prešern dovršujuči:

Tj e v posteljo postlano v črni jami,

V kateri spi, kdor vanjo spat se vleže.

Da glasni hrup nadlog ga ne predrami.

Kako je Vrazova pjesma elegija, prirodno je, da joj je sadi-
žina obilatija nego Prešernovu sonetu. Vraz se sječa ljubavi, dtage,
Miklošiča i ostalih drugova, koje sokoli, da rade za narod!

Poput Uhlanda i drugih njemačkih romantika nastojali su 1
Prešern i Vraz oko toga, da svojim baladama i romancama na ju
gradivo u narodnoj slovenskoj pojeziji ili prošlosti.

254

Zato obojica kupe narodne pjesme slovenske; u Vrazovim
»Narodnim pesnima ilirskim« (Zgb 1839.) imade 5 pjesama, koje je
skupio Prešern. Osim toga znamo iz korespondencije, da je Prešern
sakupljao narodne pjesme. Prešern je, kako piše 29. travnja g. 1833.
Čelakovskomu (Ljublj. Zvon 1882., 51), uredio i prepisao slovenske
pjesme, koje su sakupili Vodnik i Smole. I u onim listovima, koje
je Prešern pisao Vrazu, cesto je pomena o tom. U ostavini Vra-
zovoj našlo se u svemu 7 Prešernovih pisarna, od kojih je 5 naj-
starijih izišlo u »Letopisu Matice slovenske« 1877. Štogod je na¬
rodno, zanimalo je i Vraza i Prešerna, kako pokazuje i šesti, do
sada neobjelodanjeni Prešernov list Vrazu iz godine 1843.:

Lieber Freund!

Der Herr Dr. Crobath iiberschikt Dir die Abbildung der Siljanka in Na-
zionaltracht. Er hat unsere vaterlandischen Mahler Str6j und Langus ersucht die-
selbe abzubilden; allein er ist mit ihren Versprechungen bis nun dahin gehalten
worden und hat die Zuflucht zu dem deutschen Mahler Kurz von Goldenstein
genommen. Die Deutschen sind uns Slawen durchaus nicht hold; daher diirftest
Du finden, dass die Abbildung etwas plump ausgefallen ist. Ich hofle, dass Eure
Agramer Mahler gegen die schbnen Gailthalerinnen galanter sein werden. Von
Krain aus kann ich Dir durchaus nichts neues berichten. Unsere Kmetijske und
Rokodelske novize wirst wahrscheinlich kennen. Sie finden hier wenig Anklang.
Vielen ist der Inhalt zu mager, vielen auch die Sprache nicht elegant genug. Ich
bin zwar kein Mitarbeiter, wunsche jedoch diesem einzigen in unserer Mutter-
sprache bestehenden Journal ein Fortbestehen. Wenn Du Dich bei Gelegenheit
iiber dasselbe aussprechen solltest; so ersuche ich Dich dies in einer schonenden
Art zu thun. Vielleicht kommt was besseres nach. — Ich arbeite gegenwartig an
krainischen Liedern, die den Bauernburschen gefallen sollen, wenn ich einige
komponirt haben werde; so werde ich meine Carmina herausgeben. Kasteliz lasst
Dich herzlich grtissen. Herr Zaf hat ihm geschrieben, dass Du ihm schreiben
wirst. Er wird seine Zwecke fOrdern, so weit als er kann. Bei Gelegenheit wenn
Du den Herrn Babukizh sehen wirst, bitte ich ihn von mir aus herzlich zu grussen,
wie auch mich Eurem, Dominus altissimus, Herrn Gaj zu empfehlen. Von Dr.
Crobath habe ich Dir einen herzlichen Gruss auszurichten. Lebe wohl und erin-
nere Dich unser, wenn Du eingehst in Deine Herrlichkeit.

Laibach am 12. Dezember 1843.

Dein aufrichtiger Freund
Dr. Franz X. Presherin m. p.

Dok su se evo obojica jednako trudila, da prikupe narodno
blago, za prošlost im je bio glavnim izvorom — »dobrodušni starac«
Valvasor, kako ga zove Vraz u »Glasima« (1841., 124). Tako je po
Valvasoru n. p. u Prešerna balada »Povodnji mož« (1830.) i »Krst
pri Savici« (1836.), a u Vraza balada »Fredrik i Verunika« (Glasi 67).

255

Pored toga je i sam Prešern na tom področju utjecao na Vraza.
Vidimo ponajprije, da Vraz prevodi Prešernovu romancu »Savjet«
(Glasi 1841., 81), koja je u izvorniku izišla 1831. u »Čbelici«; pa prema
ovomu »Savjetu« spjeva onda Vraz g. 1840. svoju baladu »Svakdan«
(Glasi 9): dok u Prešerna kara kčer otac, ovdje to čini mati.

U »Danici« 1841. br. 20 priopči Vraz baladu »Vernost tja do
groba«, koja je u »Glasima« izišla kao »Vera i nevera«. I ova je
pjesma, kako mi se čini, u sveži s Prešernovim »Prekopom« (1836.).
U Prešerna Severa nije bila vjerna mladomu pjesniku, koji je od
žalosti umro. Naprotiv u Vraza Minka s početka polazi grob svoga
dragoga, ali do skora Minke više nema na grob; ona se udaje za
drugoga. U Prešerna se svečenik več na pogrebu nekud žuri:

Kaj mašnik z mizererom, kaj danes z libero

In z drugo pri pokopu hiti molitvijo?

Poroka nanjga čaka, zato tako hiti;

Prelepa gospodična Severa se .moži.

U Vraza dolazi svečenik istom na koncu, te kod oltara pita
Minku, hoče li ljubiti svoga odabranika. . . .

Prešernova »Romanca od Turjaške Rosamunde« izišla je pivi pu
u »Čbelici« 1832. Vraz pak u »Glasima« (1841. p. 94 no) o J e  °
dani veliku romancu u 6 odjela »Zora i Bogdan«. animjiva je
razlika u obradbi. U Prešerna uvrijedjena Rozamunda salje zaruc-
nika, da joj dovede sestru bosanskoga paše Lejlu, za oju sam ve 1,
da je ljepša od Rozamunde; zaručnik doista podje onamo zarobi
Lejlu i vjenča se njom, a Rozamunda ode u samostan. 1 J
prema glavnomu cilju svoga života Bogdanov odlaza na voj
upotrebio, da istakne zajedničko junaštvo Hrvata 1 Slovenaca kod
Siska! U Vraza Bogdana vojujuči za slobodu 1 krs nes  an >
ne zna, je li živ ili mrtav. Zora mu ostaje vjerna, ah kako nava-
ljuju prosci, otac je sili, da podje za duzdoviča. Jos pnje n g
umre, ukaže joj se u snu Bogdan ... . ■ ■  npt

Godine 1845. zaljubi se Vraz ponovo te opjev J

nesretnu, posljednju ljubav u nizu soneta, 0J1 SU  ” Večina ie
natpisom »Sanak i istina« izišli u »Delima« III,  9  ^ dya u

njih štampana prvi put u »Iskri« g°dy . ,. o,- C»Plač

»Sanku i istini« upravo znamo, da potječu vec iz g Liubici

i utjeha« i »Pali smo«). Dok je Vraz svoju ljulbav F™ Ljubici

(g- 1835.) opjevao i proslavio u m J en . lu  Rolliovoj »Sla-

kowiaka, sad se poslužio sonetom, koji n

256

vinoj kčeri«, u Petrarke i u njegova učenika Prešerna za opis lju-
bavnih slasti i boli. Na čelu »Sanka i istine« nahodimo slobodni
prijevod Prešernova soneta »Očetov naših imenitna dela . . .«, kojega
je izvornik ugledao svjetlo u »Čbelici« godine 1831., a nešto dalje
prijevod Prešernova soneta »Vrh solnca sije solncev cela čeda«
(takodjer iz »Čbelice« 1831.), pa nije nevjerojatno, da su ovi prije-
vodi nastali prije 1844. g. U oba je soneta Vraz izostavio Ljubljanu,
te je u drugom sonetu zamijenio »našim stojnim gradom«. Mjesto
Kranjaca i Kranjica nahodimo Slovine i slovinske ljepote. Kollarova
su soneta ovdje prevedena tri. U tom je nizu preveden i Mickie-
\viczev sonet »Biedan li je, što ljubi bez nade«, onaj isti, koji je u
svojemu njemačkom prijevodu poslao Prešern Vrazu iz Ljubljane
4. ožujka 1837. (Letopis M. sl. 1877., 160),

Prešern u sonetu »Tak kakor hrepeni oko čolnarja« (u »Čbe-
lici« 1831.) isporedjuje sebe s brodarom, a tako čini i Vraz u sonetu
»Vrpca« (Dela 3, 17), Uzgred još spominjem i ovo: Kako Prešern
upleče u akrostihu sonetnoga vijenca ime svoje drage Julije Primi-
cove, tako i Vraz na nježan način u sonetu »Hilo te Hilo« napo-
minje svoju Hildegardu, a u sonetu »Ime i oči« tumači njeno ime
»Od milosti drage čuvalica«. No i Prešern (u sonetu poslije »Vi¬
jenca«) i Vraz u sonetu »Čija je krivnja?« mole svoje drage, da
oproste, što su njihova imena upleli u pjesme.

Vrijedno je isporediti Prešernov sonet »Popotnik pride v Afrike
puščavo« (u »Čbelici« 1833.) i Vrazov sonet »Duga« (iz »Sanka i
istine«). Oba se pjesnika isporedjuju s putnicima, obojici svane
svjetlo, ali kolike razlike! Prešerna je sve gonilo naprijed, dok mu
je budučnost bila zastrta, a sada, kad mu je luna razvedrila noč,
vidi pred sobom jasno svu grdobu života, sve njegove jade i ne-
volje. Vraz naprotiv takodjer je putnik, ali kad mu se javi na nebu
duga sa zlatnim kondirom, odilazi mu jad i gusti oblači.

Oba su pjesnika u ljubavi bila nesretna; no dok Prešern u
sonetu »Čez tebe več ne bo, sovražna sreča« (u »Čbelici« 1833.)
pjeva, da se privikao več svakoj nevolji, te da mu je nestalo straha
i ufanja, Vraz je mnogo mirniji u svojoj boli, jer nije izgubio ide-
jalne nade, da če preko groba steči vijenac ljubavi (»Konac«). Iz
ovili dvaju soneta jasno izbija na vidik razlika u čudi obojice pjes-
nika. Evo, kako pjeva Prešern:

Gez tebe več ne bo, sovražna sreča,

Iz mojih ust prišla beseda žala;

Navadil sem se, naj Bogu bo hvala,

Trpljenja tvojega, življenja ječa!

KLEMENT CRNČIČ LOVRAN,

257

Navadile so butare se pleča,

In grenkega se usta so bokala,

Podplat je koža čez in čez postala,

Ne straši več je trnjevka bodeča.

Otrpnili so udje mi in sklepi
In okamnelo je srce preživo,

Duha so vkrotili nadlog oklepi.

Strah zbežal je, z njim upanje golj’fivo;
Naprej me sreča gladi ali tepi,

Me tnalo našla boš neobčutljivo.

Naprotiv Vraz udara u drugačije žice:

Opet rado sloneč na prozoru,

Nad tim grobljem oči mi odlietju
Pram zapadu, a na onu goru,

Gdje mi prvi cviet propao u cvietju.

Tu sam vidio, gdje zabieli, zoru,

Gdje mi sunce granu u proljetju,

Tu i vidjeh u nebeskom moru
Ugasnut ga sried podne ko svieču.

Drugo sunce granu vrh meneka,

Koje vatrom razgori me svetom,

Al zagrmi sudba glasom smetje:

Preko groblja nad Ti cvate cvietom!

Preko groblja vjera t’ vienac spletje!

Preko groblja Tebe ljubav čeka!

Primivši Prešernov »Krst pri Savici«, koji je pjesnik napisao,
da umiri svečenike, a objelodanio god. 1836. u posebnoj knjižici,
Vraz je zamislio napisati oveču epsku pjesan, od prilike kolik je
Prešernov »Krst«. O tom piše Prešernu fiz Graca 2. aprila 1837.,
v. Dela 5, 157), samo još nije odlučio, koji bi metar upotrebio; u po-
četku je odabrao tercinu, ali ga ona previše steze, te veli, da če
se poslužiti raznim mjerilima. Upravo s ovih metarskih razloga
čini mi se vjerojatnije, da je to Vrazov ulomak »Bjelotinci« nego
Miklošiču posvečeni i dopjevani »Babji klanac« (i839-)j koji je spjevan
vas u jednom mjerilu.

Več je napomenuto, da je Vraz u »Sanku i istini« na prvom
mjestu prepjevao Prešernov sonet »Očetov naših imenitna dela« fiz
»Čbelice« 1831.); motiv je ovoga soneta poznat iz Anakreontove po-
jezije, te ga je Vraz obradio u »Danici« 1837. br. 48- u pjesmi s nat-
pisom »Odgovor bratji, što žele, da pevam davone«. U Dclima 3,
106 glasi pjesma ovako:

Spomen-cvieče.

17

258

Izabrah Krešimira,

A njega nehtje lira,
Z-apjevah Ljudevita
I Zrinja glasovita:

Al žice od lirice
Zveču mi čar Ljubice.
Razkidam zle jih volje,
Namjestim žice bolje,

I počmem od Lazara

I Dušan-silnog čara:

Al lira tu zaplače
Ko tiča sried kobače.

S Bogome dakle čari,
Vitezi naši stari!

Slaba je moja lira,

Za vas se hoče Omira. —
A vi sad opet, žice,
Pjevajte čar Ljubice.

Najkrasniji su plod Vrazove vile »Djulabije«, kojeje Vraz tako
nazvao s nježnom aluzijom na svoju Juliju (Giulia). U njima se na-
lazi veoma malo utjecaja Prešernove pojezije. A tomu se ne čudi,
tko poznaje vedri optimizam Vrazovih »Djulabija«. Možda se Vraz
sječao »Krsta pri Savici«, kad u II. odjelu »Djulabija« (1837.) u dvo-
kitici 88. potpunoga izdanja pjeva o Harpijama, te veli:

Kao strele otrovne
po svetu razprši,
Da od slave drevo
narodom razkrši.

U prvom izdanju (i 84 o.) glase posljednji stihovi:

Da narodah čete
Razkoli, razkarši.

U »Krstu« čitamo:

Na tleh leže slovenstva stebri stari.

U III. odjelu »Djulabija« (u 107. dvokitici) spominje Vraz Bled,
pa ga nazivlje rajem, kako je več rekao Prešern u »Krstu«, da je
to -— podoba raja.

Vrijedno je istaknuti, da Vraz u IV. odjelu »Djulabija« upo-
trebljava riječ Slovenac za Slavena u opče, kako to čini više puta
i Prešern.

Napokon bi se apoteoza drage Ljubice u IV. odjelu »Djula¬
bija« možda mogla isporediti s prizorom na koncu »Krsta«, kad
sunce obasja Bogomilu. U Prešerna čitamo:

Izmed oblakov solne e zdaj zasije,
In mavrica na bledo Bogomilo
Lepote svoje čisti svit izlije,
Nebeški zor obda obličje milo;

Jok, ki v oči mu sili, komaj skrije,
Da ni nebo nad njim se odklenilo,
Da je na svetu, komaj si verjame,
Tak Črtomira ta pogled prevzame.

A Vraz pjeva u dvokitici 8

8. Evo na zapadu

nebo plamti u žaru,
Naličnom na škrlet
i zlatom protkanu;

i 10.:

I tu se ukaza

čudesno videlo —
Ženski lik odeven
u ruho prebelo.

259

io. Još na mene oči
milotom okrenu,
Još se mukotrpno
listama nasmehnu:

U to se otvore
ta nebeška vrata,
Pa mi oči oteše
silnim žarom zlata.

, Premda se Vrazu činilo, daje Prešernov »Krst« teško razumljiv
(Let. M. sl. 1877., 159), ipak je vjerojatno, da mu je veoma godio
idejalizam ove Prešernove pjesme.

Nesumnjivo je, da je Vraz cijenio pjesnički talenat Prešernov
i poštovao njegovo prijateljstvo. Pozivljuči Vraz na pretplatu slo¬
venskih narodnih pjesama veli u »Danici« 1839. br. 16, da su mu za
Kranjsku povjerenici Prešern i Kastelic. Došavši g. 1841. u Ljubljanu
druguje s Prešernom, te piše o tom Dragojili (Dela 5, 224): »O pet
satih dolazi moj drug Dr. Prešern, s kojim polazimo šetnje. On čita
Ilirski. Ja njemu tumačim, što nerazumi. . . Na večer polazimo krčmu,
gde se ponajviše kranjski govori.«

Prešern u početku nije bio protivnik ilirskoga imena i ideje, a
to se vidi odatle, što je šaljuči god. 1836. Babukiču »Kerst per Sa-
vizi« pripisao na primjerku ove riječi: »Gospodu Babukizbu, Iliru
s Slavon’je, Dr. Preshern, Ilir is Kranjske« (v. »Vienac« 1890., 224).
Tako se živo u ono doba osječala potreba sloge. No kad je Pre¬
šern opazio, da Ilirci žele ne samo slogu nego i književno jedin-
stvo, tad se ne htjede odreči materinskoga govora, te stade žestoko
pobijati nastojanje Iliraca. U tom se složi sa svojim protivnikom
Kopitarom. Prešerna boli izraz i prijekor Gajev, da je »kranjski se¬
paratist« (Let. Mat. sl. 1877., 162). I doista ne može se reči, da je
tudj bio slavenskoj misli pjesnik, koji je napisao onaj ponosni stih
o Slavenstvu u »Krstu«:

Največ sveta otrokom sliši Slave!

^.j. ostalom danas je več svakomu poznato, koji su idejali vo-
11  ^ raza u ilirsko kolo; poznato je, kako je on dokazivao potrebu,
a 1  Slovenci prihvate štokavsko narječje kao i Kajkavci. I Slovenac
e  °nja i Hrvat Markovič jasno su dokazali, daje Prešern bio ne-
pravedan, kad je napisao poznati svoj epigram »Narobe Katon« :

Od drugih manjši in časten manj rod je slovenski,

Lakota dnarja, časti vleče pisarja drugam,

Victrix causa Diis placuit, sed victa Catoni;

Stanko Slovencev vskok, Vraz si narobe Katon.

Prešern je več 1838. pišuči Vrazu bio uvjeren, da se ne može
Provesti ilirski književni program (Let. M. sl. 1877., 1 2 ).  ovom
epigramu, koji je izišao u njegovim »Poezijama« 1847-, Me se sva

26 o

ogorčenost Prešernove duše. Prešern doduše tješi sve one, na koje

o

je odapeo strjelicu, ovako u »Predgovoru i zagovoru« :

Naj misli, kogar bi puščice te zadele,

Da na visoki vrh lete iz neba strele!

To je prema onoj latinskoj: Feriunt - summos fulmina montes.
A osim toga pjeva Prešern u epigramu »Pričujoče poezije«:

Sme nekaj nas, ker smo Prešernove, biti prešernih ;

Pesem kaže dovolj, kak je naš oče krotak.

Je li Prešern pišuči onaj epigram protiv Vraza držao, da ga
gadja u samo poštenje? Ili mu je to bila samo oštrija šala? Nama
je drugima bjelodano, da je Prešern prevršio. Pita se tek, kako je
mislio i osječao Prešern. Ovo se pitanje nameče, kad se pročita
pismo, koje je Prešern pisao Vrazu šaljuči mu svoje istom izišle
»Poezije« god. 1847.:

Lieber Freund!

Hiemit erhaltst Du 2 Exemplare meiner Gedichte, 1 fiir Dich, 1 fiir Euren
lob. Leseverein. Sie unterscheiden sich von den sonstigen dadurch, dass das Ma¬
gistrale pag. 147 ein Akrostichon ist. Fehler in der Accentuazion kommen haufig
vor. In dem Epigramme Daničarjam sind nicht weniger als 2 aufzufinden, als
Dubrčvničanov statt Dubrovničančv, janičarji statt janičarji. Selbst Dein Name
ist pagina eadem unrichtig gedruckt worden. Ich war am Druckorte nicht an-
wesend, nachdem ich post tot discrimina rerum zum Landadvokaten in Krain-
burg ernannt worden bin, und mich z trebiiham za kruham dahin verfugen musste.
Die gunstigen Leser diirften iiber meine Carmina das Urtheil fallen: »Ach wie
wenig hat es sich entfaltet, und das Wenige wie karg!« die ungunstigen ein weit
schlimmeres; mir aber wird kein sonstiger Ausweg bleiben, als die mir in den
Schlussversen des Sonettes pag. 131* vorgezeichnete Lebensbahn zu verfolgen.
Vale et fave.

Krainburg am 5. Feb. 1847. Dein aufrichtiger Freund

Dr. Franz X. Preshern  m. p.

P. S. Ein hiesiger Handelsmann hat mich ersucht, mich wegen Einbringung
einer Forderung in Sissek an einen dortigen Advokaten oder Fiskal zu ver-
wenden. Da ich keinen derselben kenne; so ersuche ich Dich, welchen, der im
guten Rufe steht, mir bekannt zu geben.

Idem m. p.

Spolja:

Sr. Wohlgeboren

Herrn Herrn Stanko
Vraz Literaten

___ zu Agram.

* To su več napomenuti stihovi:

Cel dan iz pravd koval bom rumenjake,

Zvečer s prijatli praznil bom bokale,

Preganjal z vinom bom skrbi oblake.

*

26 i

Piše li tko tako prijatelju, koga drži — izdajicom? Očito je
sama priroda satire zavodila Prešerna na prevršivanje s tim lakše,
što je Prešerna u ovo doba nedača života bila več sasvim slomila.

Vraz primivši knjigu Prešernovih pjesama oglasi je ovako u
svojemu »Kolu« (1847., VI, 86): »Poezije dohtorja Franceta Pre¬
šerna. V Ljubljani 1847. Natisnil Jožef Blaznik M. 8. str. 191. — Cena
1 fr. — U knjiži ovoj ima prekrasnih umetnih pesamah na narečju
gorensko-slovenskom s naznačenjem udarenja glasa iste reči. Drugi
put više o njoj.« VII. knjiga »Kola« izišla je istom 1851., te Vraz
nije više pisao o Prešernu. Ali i iz one kratke obznane vidi se, da
je Vraz pošteno priznavao veliku ljepotu Prešernovih pjesama, i ako
ga je Prešern ošinuo.

Vražje predobro znao, daje onaj prijekor neopravdan. Poznato
je, s kolikom je ljubavlju obilazio Vraz slovenske krajeve i kupio
narodno blago, pa zato več g. 1842. piše u »Kolu« I. 4 I:  »Tko je
sačuvao velik dio narodnih dragocenostih Slovenacah (Winden),
nego li privarženici Ilirstva? To je baš njihovo značajno svojstvo,
da čim se s jedne strane darže svi jednoga narečja kao narečja
književnoga, opet s druge strane nedopuštaju, da gine blago do¬
mače, več sabiraju kod kuče svaki svoje, metjuč ga u obču bla-
gajnicu, u kojoj se neče samo sačuvat korist raznih domovah i za-
vičajah, več če se time dobro čitave obširne domovine uzhranit,
jedno drugim obogatit, jedno drugo podkrepit, jednim se korist i
slava sviuh granah utemeljiti.«

Pa i u svojim »Djulabijama« Vraz^ osobito slavi slovenske
zemlje. Proslavivši u II. odjelu slovenski Štajer daje se u III. odjelu
na to, da opjeva slovensku Korušku i Kranjsku. Od III. je odjela
za Vrazova života izišao samo početak (i to 34 P™h dvokitica) u
»Iskri« 1844.

Slaveči slovensku Korušku i Kranjsku \ raz. uje dno \ojuje za
ilirsko jedinstvo. Zato slavi u Koruškoj Jarnika 1 Majara, pristaše
ilirstva. Zato u dvokiticama 118. i H9- ( IIL  odjela) kiti grob \ odmku
vijencem od lipova cviječa, a na svakom je listu napisano:

»Tko se i jedan danak
čist borio za Slavu,

Tomu neče nikad
minut venac glavu.«

O vaj je vijenac zaslužio Vodnik svojom »Ilirijom oživljenom
iz  g- 1811., koju je Vraz preveo na »ilirski« i koja ga je vodila 11
ilirsko kolo. Kasnije je dakako Vodnik ostavio llirsku ideju, ali 1 za

262

jedan danak borbe zaslužuje Vrazovo priznanje. Krasno ga nazivlje
Vraz »orlinom, što je zakrilio letom sve slavske krajine«.

Vraz žali, što je do mala opet zaduhnuo studen vjetar i ras-
pršio slatku slutnju ptica. Mnogi druži izumriješe »il dušom il telom«
(dvokit. 124), ali preostade Mihovio Jaklin.

Na jugu zablista nova zora (u Hrvatskoj), te pjesnik veli, da
če ustati Marko i Matjaš (junači, o kojima pjeva narod ilirski) i
povesti rod k slobodi. Ali treba da pazite, veli Vraz, na taj danak;
treba skupljati ulje za svjetiljke, jer če prije toga trajati »tri dana
od tmice«.

131. Mraz metulja, pčelu

Na polju zadavi,
Prvim bleskom sunca
što svoj ulj ostavi.
Nebudite pamet

od pčele, metulja,
Koe svak blesk izmami
i u smrt zaljulja.

132. Nije svaka iskra

sunca žar veseli,
Nije svaka svetlost
več i danak beli.

Neg kad če se suncem
raztopit dno groba,
Znajte, da j’ proletje! —
onda da je doba.

133. Nu nete čekajuč

duhom klonut, bratjo,
Kad Vam se nebude

dan bez mukah vratjb;
Jer prvo neg sunce
izteče — jest zima,
Prvo — neg dolazi

Vesna — bure  ima!

S tim se završuje III. odio »Djulabija«. Koliko mi se čini, Vraz
ovdje napominjuči metulja i pčelu misli na svoga »Metulja« i na
Kastelčevu »Kranjsku Čbelicu«, te očevidno pobija književni sepa-
ratizam štajerskih i kranjskih Slovenaca, koji nijesu htjeli prigrliti
štokavskoga narječja. Gledajuči, kako se Prešern, Kopitar i drugi
prvaci kranjski protive ilirskomu jedinstvu, Vraz to žali, ali tješi i
sebe i druge mišlju, da prije vesne imade — bure! Putujuči go-
dine 1841. sa Sreznjevskim po slovenskim stranama mogao je vi-
djeti, kako je glavna misao ilirska slabo prodrla u slovenski narod.
U III. odjelu »Djulabija« nahodimo- uspomene toga putovanja, ali i
savjete pjesnikove. Vraz je htio ovim odjelom »Djulabija« upravo
osvojiti kranjske i štajerske Slovence U ostalom videči, da su Slo¬
venci več osnovali samostalnu književnost i da prvaci nemilice uda-
raju na ilirizam, nježni je Vraz oklijevao objelodaniti ovaj dio »Dju¬
labija«. Ne zna se točno, kad je Vraz spjevao rodoljubne kitice IIP
i IV. dijela »Djulabija«. Oznaka u potpunom izdanju nije pouzdana.
U potpunom je izdanju III. dio označen godinom 1838. i 1839., a IV.
dio godinom 1841. Jamačno su pojedine dvokitice i nastale u te go-
dine, ali za neke je u III. česti više nego vjerojatno, da su nastale

263

istom poslije puta. Godine 1849. preporučuje Vraz Macunu, da za
svoju antologija uzme iz III. i IV. razdjela »Djulabija« pjesme pa-
triotičkoga ili historijskog sadržaja (Dela 5, 411).

Na koncu III. dijela »Djulabija« Vraz je na jasan i pjesnički
način opjevao ilirizam, a na koncu IV. dijela uzdiže ga mašta do
pomirbe sviju naroda:

17. Svi narodi bratja,

svi su božja čeda,
Na njih jedno nebo
i jedan Bog gleda.

I ko jedno sunce
nad svimi izhodi,

I jedno stoj, vladaj
pravo nad narodi!

18. Zato vi terajte

iz glave još za dne
Od gospodovanja
vuke uvek gladne!

Koljite u srdcu
zmije od osvete,

Vek za krvcom hlepteč
gde gnezde proklete!

19. Pa se mi slagajmo
k6 ruže u vencu;
Brat budi Vlah Nšmcu,
a Nemac Slovencu;

A Bog če se smilit,
nič opet sloboda,

Nad nami izteči
sunce bez zahoda.

Pjesnik slavenske uzajamnosti postaje glasnikom opče ljudske
sloge. Postanje je ove misli u Vraza razumljivo, ona je odjek sla-
vjanofilske nauke o budučnosti Europe. Zanimljivo je, da je i Pre¬
šern u labudjoj svojoj pjesmi »Zdravljici« (spjevanoj 1844., a objelo-
danjenoj u »Čbelici« 1848. god.) nazdravio prijateljima, Slovencima,
Slavenima i svima narodima.

U 4. kitici pozdravlja Slavene ovako:

Edinost, sreča, sprava
K nam naj nazaj se vrnejo;

Otrok kar ima Slava,
Vsi naj si v roke sežejo,

Da oblast
In z njo čast,
Obilnost bode naša last!

A onda nastavlja u 7. kitici:

Zivč naj vsi narodi,

Ki hrepene dočakat’ dan,
Da, koder solnce hodi,
Prepir iz sveta bo pregnan;
Da rojak
Prost bo vsak,

Ne vrag, le sosed bo mejak! .

. Tako se  , u na Jy iŠ °j , ideji  ° pČe  5'ihje 1 'pjesničko srce dovelo
sern. Ako i nijesu išli istim putem, ip a  J ( ■

do istoga cilja, do pobratimstva sviju naro

264

Ako su oni sanjali o bratstvu sviju ma koliko raznih i pro-
tivnih naroda, koliko je bliža misao o pobratimstvu slovenskoga i
hrvatskoga naroda! Ilirska misao bila je misao sloge medju južnim
Slavenima, pa ako u prvi mah nije mogla prodrijeti, tko če se tomu
čuditi ?

Poslije ilirizma došla su nova vremena, izmijenile se razne pro-
mjene, ali misao bliže zajednice izmedju Slovenaca i Hrvata hvata
sve dublji korijen. I ova je knjiga dokaz, da se ne udaljujemo nego
približavamo. A kako Slovenci slave biskupa Strossmayera, tako se
Hrvati ove jubilarne godine s poštovanjem klanjaju sjeni njihova
največega pjesnika Prešerna.

Ove če se godine (3. prosinca) navršiti upravo sto godina, što
se u Vrbi rodio slavni Prešern, suvremenik Puškinov i Mickiewiczev.
Ove smo godine dočekali krasno, novo izdanje Prešernovih pjesama,
koje je priredio L. Pintar i po kojemu su navodjeni stihovi u ovom
članku. Slovenci se spremaju, da stogodišnjicu Prešernova rodjenja
proslave spomenikom i spomenicom; a nema sumnje, da če se toj
slavi pridružiti i Hrvati. U tom če voditi nas Hrvate ne samo ljubav
prema bratskomu narodu, nego i zahvalnost prema
samomu Prešernu, koji je kao stariji brat poka-
zivao Vrazu putove- na Parnas!

Prešernov rodni dom u Vrbi i njegov grob u
Kranju takodjer su za nas Hrvate dva sveta mjesta,
koja polazimo i kojih se sječamo s pijetetom, jer
nam kažu ishod i zapad onoga sjajnoga sunca, koje
je žarkim zrakama ogrijalo slovenske krajeve!

Iz svježega vrela Prešernove pojezije mnogo se
večhrvatskih duša okrijepilo, a nasladjivat če se njime
Hrvati i u napredak. Na krilima glazbe obilazi Prešer¬
nova draga pjesma i po hrvatskim kučama, blaži nas
i zanosi, pa je pravo, da joj kažemo : Hvala ti i slava!

Zagreb.

Milico] Srepel.

PLEMENITA ŽENA.

|red kojih pedeset godina trgovina je u našem gradiču S. bujno
cvala. Trgovalo se koječim, a najviše žitom i hrastovinom.
- _ Bilo je dosta posla i krasne zaslužbe. Radilo se ko u mravi-
njaku. Navaljivali onamo opasni tudjinci, kao grabljive pčele tudjice
na med, pa odmah sjedali na najbolja vrela. Skupilo se tu sila i na¬
šega svieta, ali naš čovjek teglio teret i služio tudjincu.

Petrič je bio liep čovjek, darovit, veseo, simpatičan, okretan i
živahan. Krasno je umio pripoviedati; rieč je iz njegovih ustiju ro-
monila kao glazba. Pripoviedajuči on je sam uživao u ljepoti svoga
govora. Geste su mu bile izvorne i krasne. Kad je pričao, ruke su
mu imale uviek posla. On je svoj govor ilustrovao rukama, očima,
licem i cielim tielom. Bila ga je milota slušati i gledati, rodjen
glumač. Na njegovu vedru licu kao da nije bilo nikad brige i žalosti.
Rasta je bio povisoka i gipka, a osobito ga je dičila krasna, mekana,
črna brada. Susretao je svakoga, kao da mu je sav sviet desni pri¬
jatelj. Činio se, kao da je preobučen umjetnik. Estetsko čuvstvo bilo

je u njega liepo razvijeno.

Obdan je marljivo prebirao i primao dugu, a u večer je pje-
vao, veselio se od sve duše i častio prijatelje. To je radio malo ne
i sav ostali radnički i trgovački sviet. Zasluživalo se mnogo, ali
s e i trošilo bez mjere. Što je bilo radniku, koji je vreče nosio, na-
ručiti u gostioni ciela purana?! Svrha i nagrada ladu u op če bi a
je po mišljenju inače čestitib, ali slabo obrazovanih ljudi preko¬
merno uživanje u jelu i pilu, što obori tolike nase ljude, koj su u
mladosti bili i nešto stekli, u materijalnu i moralnu propast. a o
je malo koji naš čovjek šta stekao, dok su tudjinci stedili, tnezno

266

živjeli i nagomilali imutka. Da nisu ružno izrabljivali našega pro-
stodušnog svieta i nepošteno postupali, da nisu bili tako lakomi
na tudje, bili bi zaslužili svako poštovanje. Njihovu zlu stranu naši
su ljudi mrzili, a da se ugledaju u onu dobru, nisu imali snagi’.

Tako je i naš Petrič živio od dana do dana. Svaku večer pro-
vodio je u istoj krčmi i s istim prijateljima. Nije bio pijanica, niti je
pio, da se opije, nego je s nekim zanosom, s nekim visim duševnim
užitkom slatko i tanko srkao čistu božju kapljicu, da ga je bilo mi¬
lina gledati. Zaista simpatičan pilac ! U njegovu piču bila je neka
poezija. Kako čovjek pun čuvstva i estetskog obrazovanja uživa
gledajuči umotvor ili slušajuči glazbu, što ju je stvorio umjetnički
genij, tako je uživao Fran u dobru vinu, u svom krasnom pripovie-
dauju, u pjevanju i veselju. Sam je toliko puta rekao, dižuči času
nad oči prarna svjetlu: »Pijuči ovu božju dobrotu, mislim, koliko je
Bog dobar i milostiv!« Po svojoj prirodi bio je on čovjek pun
čuvstva i dobrote, a kad je malo pio medju prijateljima, koji su mu
bili nada sve mili i dragi, onda mu je duh dobio krila, onda mu se
srce ogrijalo dragom toplinom, oči su mu sjale blagim svjetlom i u
njemu igrao skladno svaki živac. Sav razdragan i rasplamčen pjevao
je svom vatrom svoga vesela srca, kao nitko drugi, svoju najmi-
liju pjesmu: »Nikaj nije lepšega, niti veselejšega, neg med prija-
teli, koji su veseli, skup živeti.« Tako je razigravao sam sebe i
svoje drugove, a oni opet njega. Dobrostiv je bio svagda, ali tako
dobar nigda, kao u tom sretnom času, gdje bi dao sve, što je imao.
U njegovu društvu nije bilo nikad nesklada, a kamo li svadje. Da
je on stvarao raj, jamačno bi ga stvorio prema svojoj sreči

U poslu bijaše vrlo okretan, savjestan, povjerljiv i pošten, p&
ga gospodar učini pisarom, što je u ono doba bilo mnogo.

Domala prevrnu se nešto u njegovoj duši. Prije nije bilo ve¬
čeri, da on ne bi došao u krčmu medju svoje prijatelje. Dapače
jednom bi ga prisilio gospodar, da badnju večer provede u njegovoj
obitelji, ali on je bio nemiran i zabrinut, pa bi oko deset sati utekao
u svoje omiljelo društvo, gdje su ga vjerna brača teško dočekala.
No dogodi se nešto, te Frana nema medju prijatelje, nema ga ni
druge večeri, nema ga više.

II.

U ono doba življaše u S. udovica Kata Božička. Čovjek joj,
pravi vrličina, rano umre i ostavi četiri kčeri i sina. Kata bijaše
jedra, zdrava, jaka, odrješita, odlučna, čestita, darovita, marljiva i

267

pobožna žena. Da je došlo do nužde, ona bi se, uvjeren sam, prva
latila puške, da brani svoju otačbinu. Ali zato nije bila muškara,
nego prava starinska gradjanka, kakovib je bilo dosta u staro vrieme.
Neki ju razglasiše pravdašicom, ali ni to nije bila. No ako je tko
samo huknuo na poštenje njezinih kčeri, ona bi odmah otišla, uhva-
tila klevetnika i obračunala s njim bilo na cesti, bilo u kuči. Ali
ona je mogla s obrazom braniti i štititi svoju djecu, jer ih je držala
u redu. Božička je tako postupala ne po čudi svojoj, nego jer bi
dala sve za obraz, a obraz ni za što, jer je znala, da joj djeca ne-
maju drugoga branitelja do nje i jer se na plahu sirotu ne plaši
kukavica udariti.

Kad joj umrie ljubljeni čovjek, nije se poništila. Sahrani ga i
oplače, pa se dade na posao. Sav njezin život nije bio drugo, nego
rad, štednja i molitva. Nista nije imala, nego malu kučicu i svoju
nejaku djecu. Ali čistoča i red bio je tolik u njezinoj kuči, da su
ju učitelji u školi bogatijoj djeci spominjali za uzor. Na čelu njezine
sobice visjelo je malo zrcalo, za njim brezova šiba, pod zrcalom
prostrt stolič i na njemu biblija.

Najstariju kčer dade odmah u dobru i čestitu kuču, gdje je i
sama nekad služila. Tako je redom malo po malo razmjestila svu
žensku djecu, osim male Ružiče i sina. Kčeri je u službi svom brigom
i oštrinom nadzirala, od zla branila i na dobro napučivala. Što su
joj djeca zaslužila, to je ona čuvala. Na taj su način dobre kčeri
sastavile sebi miraz i poudale se za čestite majstore. One su svom
zahvalnom dušom ljubile svoju majku, ali suje se i nekako bojale, jei
su znale, da če ona svakomu prije kroz prste pogledati, nego li njima.

Kčeri su pomogle materi sina iškolati, te on posta častan i
rodoljubiv svečenik.

Tako je Ružiča ostala sama u matere. Radila je uviek marljivo
i s veseljem. Nije znala ni za plesove, ni za bučne zabave,, m za
bezbrižno djetinjstvo. Svu je svoju snagu trošila u poslu, pa joj mje
bilo ni do kola, -ni do prela. Ali je imala i uživala dragocienosft, koje
nisu imale u ono vrieme ni mnoge bogate kčeri. Brat joj onoM °
knjiga, a slušajuči njega, kako uči, mnogo je naučila. * au  ' a  ‘ J J
največa naslada, a učila je lako. Tako je naučila dosta latinskoga je-
zika, a  njemački posve dobro. Najmiliji joj bili nas. teto  pisci, a ■ nada

sve slavila je Vraza. Liepa brvatska knjiga zadah n e ju 1 ca nun
i ozbiljnim shvačanjem života, a rodoljubna vatra, .sto ju razpuše
naši ilirski preporoditelji, preporodi i razplamti njezinu dnsu. Narata

je jedra, zdrava, rumena, duhovita i ozbiljna. Odielo joj b.lojedno-

268

stavno, solidno i krasno joj je pristajalo. Krasno, pametno, čedno,
vriedno i rodoljubno gradjansko diete!

Bilo joj je onda devetnaest godina. Prava ruža! Samo zdravlje
i život! Ali nitko ne pita za nju. Mati joj je več stara i iznemogla, pa
joj nije druge želje i molitve, nego da sretno uda i to jedino diete.
Nije se ona nikad nikomu jadala, a ni djeci svojoj, nego je tolike go-
dine svoju brigu šuteči brinila. Najviše su ju brige tištile u noči, pa i
u istom snu. U noči sjela bi s nekim strahom u postelji i u polusnu
računala i govorila s nekim strahom, kako če se svršiti ovo, kako ono
Tako se jednom digne poslije polnoči i progovori drhtavim glasom :

— Ružo! Što češ ti, ako ja umrem?!

Ružiča ustane, nježno prilivati majku, polegne ju lagano i poljubi
ju. Otare joj znoj sa čela i zapali uljenicu, što je visjela pred slikom
sv. Katarine, koja je inače gorjela samo u oči nedjelje i blagdana.

Božička se opet pridigne, pa če kčeri:

— Muče me strašni sni.

— Ne brini se, majko, za me. Milostiv je Bog. Ti si nas to¬
like podigla na noge! Toliko puta si nam govorila, da svaki zdrav
čovjek može da pošteno živi, ako ima posla i ako hoče da radi.

— Da te mogu samo udati! — uzdahne mati.

— Umiri se majko! Bit če i to.

— Kako ? +— iznenadi se stara.

— U nedjelju doči če prosac.

— Tko ? — začudi se mati.

— Fran Petrič.

— Poznaš li ga dobro? Je li čestit i vriedan?

1 — Neki ga hvale, neki kude, kao svakoga, kad se ženi.

One noči nisu spavale ni mati ni kči. Ružiča je sva gorjela
ljubavnom vatrom. Svu ju .osvoji taj živi, vatreni i čuvstveni čovjek.

Vjenčaše se. Bili su sretni. Fran nije više polazio svoga društva.
Ružiča ga je svojom dobrotom, svojim ozbiljnim shvačanjem života i
snagom svoga duha navratila na bolji život, pa se je Fran stao zani¬
mati za rodoljubna djela.

III.

Ružiču i Frana zadesi velika žalost. Umre im najstariji sinčič
od četiri godine. Bilo je to krasno diete! Za četiri dana uguši ga
difterija. To je roditelje silno potreslo. Majku porazi žalost i bol, a
oca poništi tuga, pečal i kajanje. Siromaštvo je bilo toliko u kuči,
da su roditelji diete boso zakopali. Tolikoj biedi kriv je bio Fran.

269

On se je bio opet povratio u svoje veselo društvo, akad seje raz-
igrao, plačao je za sve, za znance i neznance.

Fran je plakao nad mrtvim djetetom kao očajnik. Milo i nježno
tješila ga žena, tješila ga i hrabrila. Bojala se jadnica, da joj Fran
ne izgubi pameti. Ljubio je jadni otac djetetu bose noge i okupao
ih svojim suzama. Mrtvom djetetu izpovjedio je svoje griehe, molio
njega i Ženu, da mu oproste.

Od ono doba nije više polazio vesela društva. Radio je mar¬
ljivo i smišljao, kako da ne bude tudji sluga i rob svoje slaboče.
Tješilo i hrabrilo ga, što ga je žena uza sve to ljubila i što mu
nije bio nitko bolji drug i prijatelj od njegove žene.

Nešto prištedi, nešto steče veresije i stane na svoju ruku iz-
radjivati nešto šume. On je radio u šuminedaleko od grada, a žena
mu je vodila knjige, bavila se gospodarstvom i liepo mu odgajala
djecu. Ali duša trgovini bila je žena. Prvi posao liepo uspije. Gniezdo
za imetak je gotovo. Sreča se povrati u kuču, a Fran nadje največu
sreču u kuči svojoj.

IV.

Kako je god napredovao imutak, tako je s njim rasla i napre¬
dovala Ružiča duševno i moralno. Uza sve poslove i brige, ona je
dospjela, da čita našu knjigu. Radila je vanredno marljivo i brzo,
ne samo zato, što je rad smatrala dužnošču i sto ju je on veselio,
nego i zato, da joj preteče vremena za čitanje krasnih pjesama 1
drugoga liepog štiva. Carstvo poezije, gdje se duša plemeni 1 ujedno
uživaj bio je njezin raj, - najljepši užitak na zemlji. Nakonvise go-
dina pripadala je medju najumnije i najrodoljubnije gospo je.
je prva dobrotvorka sirotinji, siromašnim djaciina i patmuma. o
pomagala je velikim oduševljenjem našu liepu knjigu 1 sva u p eme
nitu i čovječnu stvar. Gdjegod se je vršilo kakovo rodoljubno 1 ce-

stito djelo, svuda je ona bila stožer.

Imala je četiri sina, kao četiri riatne jabuke. Odsevala . 1 h je

posve jednostavno. Preklala hnje *%*%%££££
kako se gospodari, i da se ne bi nikad - . “ , _ j

djecu. Nifad ih nije mašila, nego ih več sa rana Plaval^na rad

i na štednju. Učila ih je trpjet. . P^f^Vmela ' je  , |h " bud „
Sv! joj sinovi s vrše realku 1 trgovat* rila im je  mati na dušu:
slobodni i korisni ljudi. Raznom zgodo g ^ ^ ^ nemate> pa
— Radite, stičite, stedite 1 mu , ; gva _

se ne bojte zla! Tako čete biti pripravni,

270

komu zlu, jer znajte, da je život borba, a borba je život. Čovjek
se mora pripraviti za najgore. Samo tako spremna ne može ga nista
iznenaditi i poništiti. Zadesi li vas u životu kakova nesreča, ne če
vas zateči nepripravne. Vi ste spremni pregarati, vi umijete raditi i
s m alim  se zadovoljiti; vi svi se uzdate u se, pa čete opet steči, kao
što stekosmo mi. Budu li pak vaši poslovi napredovali, lako čete
ostati, kakovi jeste. Nije onaj najsretniji, koji mnogo na se troši,
koji razbacuje novac u pustolovine i koji najmanje radi, nego onaj
največu sreču uživa, koji svoju muku daje, da pomogne svomu bliž¬
njemu ili narodu. To sviet obično zove žrtvom, ali vjerujte mi, to
nije nikakva žrtva, nego samo dužnost; to je najplemenitiji užitak,
kakva nema ni u jelu, ni u pilu, ni u srebru, ni u zlatu. Što više
dobra činimo drugima, to nam život dobiva veču cienu. Mnogi su
dobri ljudi dali za sreču ljudsku ne samo svoj um, svoj imutak, nego
i svoj život. Više zaista nisu mogli dati, ali zato im je život vječan,
a to je najviša ciena životu. Djeco moja, grieh je gomilati imutak,
a ne pomagati sirotinji i ne davati narodu. Grieh je davati, a tražiti
hvalu. Djeco moja, kad stečete to uvjerenje i iskustvo, i kad bude
vaše mišljenje postalo djelom, ja ču lako i mirno zaklopiti oči.

Plemenita žena isticala je svojim sinovima za uzor velikoga
biskupa i dobrotvora Strossmayera govoreči, da če on živjeti, dok
bude svieta i vieka radi svoje uzorne dobrote i uzornih svojih dobrih
djela. Ona reče, da je narod dičan, u kome se radjaju takovi sinovi,
i da za majku nema veče dike, nego što su joj ovakvi sinovi. A
da ga vidi, čuje i s njim se upozna, ode na tri dana u Rogatac,
gdje je neumrli vladika boravio. Ako je ona i uživala u biskupovu
društvu največi duševni užitak, ona je i u biskupu uzbudila svojim
plemenitim mišljenjem duboko poštovanje, pa ju je on na rastanku
nazvao plemenitom gospodjom.

V.

Svi njezini sinovi dadoše se redom na očev posao. Svi su rev-
novali u istom poslu kao jedna zadruga. Izradjivali su šumu, a po-
slije se dali i na drugu industriju. Kupiše i šumu biskupa Strossma-
yera i tako se s njim lično upoznaše. Biskup zavoli tu dragu, obra-
zovanu, dobru, marljivu i rodoljubnu djecu, te im reče, da želi i
njima i njihovoj majci zasvjedočiti svoju sklonost.

Tako se je kroz duge godine nagomilao silan imutak. Petričeva
je kuča bila prva u gradu. Dala je mnogim hrvatskim vriednim si-

271

novima veresiju, da ne dodje trgovina u tudjinske ruke. U tu svrhu
radila je cesto i s vrlo malom koristi.

Sinovi nisu napokon dali, da im'se otac, koji je bio več sav
posiedio, pati u tešku poslu. Tako se on smiri kod kuče. Ta pro-
mjena bila je za njega gotovo neprilična. Zena mu je bila vazda u
poslu, a on bez svakoga posla. Nije znao, što če od dosade. To ga
je ubilo. Stao je u večer zalaziti u društvo. Kad se je malo raz-
igrao, probudi se u njemu staro veseljaštvo, što ga je bio pri-
gušio velik posao. Opet propjeva. Kad je počeo, nije znao svršiti.
Častio je gospodski svoje gospodske prijatelje. Bilo ih je dosta, a
uviek vjerni. Do kasno doba noči zvečale su čaše i čule se zdra¬
vice. Petrič je slovio, da zna zabaviti i razigrati društvo. Koliko je
puta kasno po ponoči poveo cielo društvo svojoj kuči i probudio
gospodju. Ona je ustala i za čas bio je stol pun jela i fina vina.
»Odlični« gosti nisu se nečkali. Gospodja bila je svima ljubezna i
puna takta. Cienila je svoga muza, jer nikad nije bio prost, nikad
glup, nikad dosadan, nikad mu se nije jezik zaplitao, nikad nije po-
srtao. Vino je njemu davalo duha i zanosna veselja. On je i sad
pio tanko i polako, te gledao, da veselje što duže potraje. Kad je

pak došlo do vrhunca, pio je kavu.

Gospodja mu je bila zabrinuta za njega, bojala se za njegovo
zdravlje, žalila ga i ljubila, živa ga oplakivala, pa ga je nježno 1
milo molila i sječala, da se čuva i pazi na zdravlje. Ali on se je
osječao najzdraviji i najjači oko ponoči. Spavao je do po ne. a 0
je noč obračao u dan dosta godina. Jedva bi dočekao \ečei. i c o
doljiva sila gonila ga od kuče, u gostionu, kao nagon ptiču sehcu
na jug. Čim se je smračilo, on svoj štap u ruke, pa "necju J u  ®
Malo'po malo i eto njega obdan sve tmurnijim 1 sve slabijim. Sto
mu je bila prije zabava, to mu posta potrebom 1 lc  ' om - , amo
noči bio je sretan. Da se umiri, pio je vise, — P ie 0  ^J 1  '

Prije bijaše vino za njega krasan dar božji, a sada zloduh, koji za-
mamljuje, podaje za čas snage, da ga može umstiti.

Petrič oslabi na tielu 1 duhu. Kad je izasao iz kuce, Hugoje
stajao na jednom mjestu i pozdravljao svakoga,  a m * , 3 ^

se nije nikad zamjerio, molio je ^.^^g^njegovala svom
mje se dizao iz postelje. Gospodja ga J v •• - a

brigom, ljubavi i strpljivošču, kako to ” 1 °^J^°^ ilosrdn i C a. Ako
Mnogo je prepadla ta dobra, milostiva P 1 -^^ ; bdjla nad
joj 1 čovjek nije znao vise za se ona g J mo<jla spasiti .
njim, kao majka nad uiniručim jedmcem. ) S

2J2

VI.

Pročulo se gradom S., da je došao sasvim tiho i iznenada
biskup Strossmayer. Nije se pokazivao na ulici. Došao je gospodji
Petrički. Želio sam, da ga vidim, jer ga do onda nišam vidio. Do-
čujem, da če sutradan u sedam sati služiti službu božju. Dodjem
rano u crkvu, a u sredini crkve stajalo je več dosta gospodja i go¬
spode. Sve je bilo svečano odjeveno. Izmedju gospodja i gospode
bio je širok prolaz do velikog žrtvenika. Točno u sedam sati dodje
biskup sam na velika vrata. Pratio ga samo njegov dvorjanik.

Toliko blažene sreče i toliko nebeskoga užitka nišam nikad
osjetio u crkvi. Tako pobožan nišam nikad bio. Gledajuči, kako
veliki biskup prikazuje Bogu žrtvu, ja sam tek onda vidio i osječao,
što je pravi svečenik i što je služba božja. Miša je bila tiha. Kad
je biskup stao pred oltar i raskrilio ruke, to je bila slika, kakve ja
vidio nišam. Vidjela se je sveta i velika biskupova duša i u miru
i u kretu. Vidjelo se je, kako visoki duh uživa blaženu sreču pred
priestoljem božjim. Samo čovjek plemenit, pun estetskoga čuvstva,
može se onako preobraziti, onako posvetiti. To je savršena ljepota
svetosti, pobožnosti, morala, Boga. Sve ono, što je biskup radio,
on je proživio. Svojim duhom on je zadahnuo i nas. On nas je
podigao. Ja sam u svojoj duši proživio svu službu božju, ja sam u
službi sudjelovao, ja sam se osječao božjim službenikom. Od onda
znam, što če reči prisustvovati službi božjoj.

Dvorjanik mu je služio kod mise. Kad zvonce oglasi najsvetiji
čas, ono je harmoniju naših čuvstava posvetilo. Sve je bilo tiho i
mirno. Upravo sveta tišina! Bože mili, kolika ljepota u toj tišini, u
kojoj dolazi Sin božji na ruke svetitelja božjega! Zvonce kucne ti-
hano jedan put, dva puta, — nista više. Kolika u tom ljepota!

Kad je vladika odlazio iz crkve, mi smo svi ostali na mjestu,
poklonili mu se s najdubljim poštovanjem, a on nas blagoslovi. Kako
je uzvišeno digao svoju milostivu ruku! Koliko dobrote u njegovu
pogledu! Njegov blagoslov digao se je iz njegove velike duše, iz
njegova nadahnuča, i mi smo osječali snagu njegovu u duši svojoj.

Dodje starac vladika s daleka, dodje draga srca, da okrsti prvoga
unuka naše plemenite gospodje i tako iskaže ovoj kuči svoje po¬
stavanje. Okrsti ga i poželi, da Bog dade Hrvatskoj mnogo takvih
kuča, koje bujaju i cvatu, a ipak ne žive odviše svojim životom i
ne gube smisla i ljubavi za život drugih. Tada se pomoli Bogu za

273

svu obitelj i blagoslovi ju. Na rastanku sav sretan pogleda jošjedan
put u tri krasne gospodjine snahe, i reče starac: »O, kako je krasna
mladost!«

Blagoslov božji osta na toj kuči, u kojoj je glavni oltar po¬
svečen Bogu i majci Hrvatskoj, i koja broji medju svoje najsve-
čanije dane onaj, kad je primila u svoje krilo največega hrvatskoga
dobrotvora.

U toj, danas milijunaškoj kuči, stoji zlatni i sveti oltar, a i
teška gvozdena blagajna. U toj kuči danas vlada duh rada i ljubavi
bližnjega. Sinovi rade složno i umno. Veliki su to umni radnici,
sposobni za praktičan život. Bore se odlučno i proti tudjinštini, da
ju potisnu iz naše trgovine. Svjesni, moralni su to radnici. Nagrada
njihovu radu nije pusto tjelesno uživanje, nego živa sviest, da su
došli do toga, da ih zlato nije zasliepilo, da se ne klanjaju zlatnomu
teletu; da se svojim radom čuvaju od pogrješaka, u koje zapadaju
toliki imučnici; da radom postaju tielom i duhom, poštenjem i zna¬
čajem sposobniji za onaj boj, što se bije na
širokom polju trgovine; da se nisu odbili od
svoga naroda, nego se s njim sljubili; da za
trgovca nema veče časti i odlikovanja, nego
kad shvača i vrši svoju dužnost; i da je va¬
ljan trgovac isto tako znamenit na svom
mjestu, kao valjan ministar na svom i valjan
umjetnik na svom . . .

Sretna je to kuča! Srce joj je sretna i
plemenita naša gospodja. Nad njom lebdi bla¬
goslov velikoga i neumrloga starca. Sretni
sinovi rado spominju svojim gospodjama, da
je budučnost djeteta djelo njegove matere.

G ° Splc ' Daoorin Trstenjak.

Spomen-cvieče.

18

RIMSKA VEKSILACIJA U MITROVIČI.

rečasni gospodin Josip Šestak, kanonik u Djakovu, poslao
mi je uz list od 3. srpnja 1897. prijepis rimskoga napisa, na¬
pisana na kamenu, koji je on u dvorištu svoje kurije našao.
Nitko mu u Djakovu nije znao reči, odakle je taj kamen dospio u
djakovačku kanoničku kuriju, pa seje stoga prečasnomu gospodinu
r ini lo veoma vjerojatno, da se je spomenik, valjda več veoma
davno, iskopao u dvorištu ili vrtu same one kuče, jer tko li bi imao
volje, da tako težak kamen, koji jedva da mogu četiri čovjeka nositi,
iz daleka u Djakovo doveze.

Čitajuči prijepis g. Šestaka, odmah mi se spomenik pričini veoma
poznatim, pa pogledavši u treču svesku zbornika latinskih napisa,
što ga berlinska akademija pod naslovom »Corpus inscripti-
onum latinarum«  izdaje, nadjem, da seje  taj kamen več 24. travnja
g. 1781. iskopao u Mitroviči, kada se je kopao temelj za tamošnju
pravoslavnu crkvu.* Počmem sada kombinovati, kako li je taj spo¬
menik, koji smo mi epigrafičari sa iskrenom sučuti več davno opla-
kivali kao bezuvjetno izgubljen i propao, mogao sada na jednom
osvanuti tako daleko od svoga prvobitnoga' nalazišta. Morao je te
epigrafičarske suze svakako imati na duši velik ljubitelj starina ili
čovjek, koji je htio, da nekomu veliko veselje učini, kada nije
žalio ni truda ni troska, pa se odlučio, da u doba, kada su u Slavoniji
ceste bile veoma lose, vuče teško kamenje iz Mitroviče u Djakovo.
Sjetio sam se, da je takov čovjek bio negdašnji mitrovački župnik
Ivan Matizovič, koji je godine 1811. preko djakovačkoga biskupa
Mandiča i ugarskoga palatina nadvojvode Ivana darovao madžar-
skomu narodnomu muzeju u Budimpešti zanimljiv rimski utež od

* CIL III. 3228.

hhhhmhhhhhhh

275

tuča u obliku ženskoga poprsja, na kojemu je zabilježen napis
EQVETAS*, a koji je godine 1802. u Mitroviči iskopan. Našao sam,
da je isti Matizovič godine 1811. bio u Djakovu kao abbas B. M. V.
de monte Petrovaradiensi, cathedralis ecclesiae Bosnensis seu Dia-
covariensis canonicus magister senior, lycei episcopalis prodirector,
seminarii cleri iunioris rector et comitatus sirmiensis tabulae iudicia-
riae assessor.** Odmah posumnjam, da nitko osim Matizoviča nije
mogao taj važni kamen u Djakovo dovesti, pa da je on to valjda
učinio s namjerom, da ga madžarskomu narodnomu muzeju daruje.
Valjda mu se je kašnje pričinilo, da je trošak otpremanja kamena
na kolima iz Djakova u Budimpešta prevelik, pa je tako isti ostao
u nj ego voj kuriji u Djakovu.

Prečasni gospodin kanonik Šestak, kojemu sam ove svoje
misli priopčio, u skoro mi javi, da moju slutnju drži posvema is-
pravnom, Ivan Matizovič da je bio na koncu prošloga i početku
ovoga stolječa mitrovački župnik, a od godine 1810. kanonik u Dja¬
kovu, gdje je kao prepošt godine 1848. umro u istoj kuči, gdje sada
stanuje gospodin Šestak, a u kojoj seje i sam spomenik sada opet
otkrio. U toj kuči, koju je Matizovič, kada je kanonikom postao,
na svoj trošak popravio, da je stanovao cijelo vrijeme, što je u
Djakovu živio. Gospodin kanonik Šestak, koji je davni prijatelj na-
rodnoga muzeja i član utemeljitelj hrvatskoga arheološkoga društva
u Zagrebu, hvale vrijednom predusretljivošču ovaj je mitrovački spo¬
menik poslao našemu narodnomu muzeju na dar, uživajuči, što mu
je pošlo za rukom, da tako važan spomenik spasi.

Spomenik, koji se ovdje uz transkripciju napisa u slici pri-
opčuje, rimski je žrtvenik (ara) običnoga oblika, od kamena vap-
nenca, i.o8 ffl - visok, o.38 m - širok i 0.40®- dubok. Na gornjoj je
strani okrhan, a lijevo dolje manjka oveči komad. Napis glasi:
[I (o vi) o (p tim o)] m (a x im o) monitori [p]ro salute adque
incolumitate d(omini) n(ostri) Gallieni aug(usti) et
militum vexill(ationis) leg(ionum) [gjermanicianar(um)

[ e]t brittanicin(arum) [cu]m auxili(i)s fejarum.... [v] i-
talianus [. .projtect(or) aug(usti) n(ostri) [praepoj-
situs [v(otum)] p(osuit).

Napis je prvi put štampao Franjevac Josip Jakošič u »Viener
Zeitungu«  od 11. siečnja g. 1783. Ponešto različan prijepis od ruke

* CIL III. 6015, 1. Sr. Miller u Acta litt. Mus. nat. hung. I. (1818) str. 297 i
sl. Laszowski u Vjesniku hrv. arh. društva. Nova serija sv. II. str. n. ** Miller
n. n. m.

276

Bone Meckhla nalazi se u rukopisnom jednome djelu istoga Jakošiča
(Adversariorum liber VIII.) u franjevačkoj knjižnici u Budimu. Bolje,
ali ipak sa nekim nedostacima, objelodanio ga je vršni naš arheolog
Matija Petar Katančič* na temelju svoga prijepisa, a iz svih tih
prijepisa skombinovao je Mommsen'* tekst, kako je vjerojatno na
kamenu zapisan bio, pa je u bitnosti osim dvajuh mjesta sve
dobro i ustanovio. Glede teksta napisa u ostalom opažam slijedeče:
U I. retku nema mjesta dosadašnjemu čitanju [ioj  VI, nego su tu

Rimski žrtvenik posvečen

sic MON1TOR1 * BRC
SALVTE ■ A D O, V E
sic INCOLVMITAT E

D • N•GALUENI • AVG 5
ET■MILIT V M#

/ E XI L L • L E % G'
g E R M A N I C I A N /E
e T- BRITTANICIN
cu VI • A V X I L I S 10
e A R V M

... v IT A L I A N VS
. . pro TECT  AVG  N

praepoSITVS •

Jupitru Monitoru. Iz Mitroviče, 2 / 25  nar. vel.

na' desnom kraju tragovi od sva četiri poteza slova M posvema
jasni. U drugom retku zaista piše B mjesto P u pro,  ali je donji
zavoj dometnut valjda tekar, od kako se je kamen u Mitroviči
iskopao; meni se ne čini prvotnim. U 4. retku klesar je kraj dru-
goga T najprije bio zapisao nešto manje E i dometnuo trouglastu
točku, koja tu još stoji (dakle ovako: Te.).  Kašnje je ono malo E
izbrisao i iza točke napisao drugo, koje je jednake veličine sa os¬
talim slovima. U 7. retku došla je rieč LEG na veču ozljedu
kamena, pa mu je zato zadnje slovo od ostalih znatno razmaknuto; dva

* Istri adcolarum geographia vetus. Sv. I. str. 378, br. LXXXI. — ** CIL
III. 3228.

277

G tu nisu bila, a sve da i jesu, to se, kako na kraju retka stoji točka,
drugo G nebi smjelo potegnuti u slijedeči redak, kako to Katančič
čini, nego bi se to moralo shvatiti kao običajna oznaka množine u
skračenim riječima, gdje se zadnji suglasnik podvostručuje. U 8. retku
na koncu je ponešto ozlijedjena ligatura od A i R, a ne od A i E.
Najviše je poteškoča davao 13. i 14. redak. Na početku 13. retka
nadopunjavalo se [pr aejfe  ct(us), a u 14. [s o mn o m o nji tu s, ali
je jedno i drugo krivo. U 14. retku se ispred slova ! vide tragovi
slova S, tako da se sada 13. i 14. redak imaju čitati [projtect(or)
aug(usti) n(ostri) [pr aepojsitus.  Time otpada i druga j e dna
poteškoča, naime tobožnji naziv praefectus za zapovjednika jedne
veksilacije, koji inače na spomenicima nigdje ne dolazi, pa bez
sumnje ni na mitrovačkom nije bio zabilježen.

Mitrovački zavjetni napis na čast Jupitra Monitora spada medju
najvažnije spomenike, koji su se tamo dosele našli. On nam pri-
opčuje, da je u doba čara Gallijena (253—268.) u Mitroviči bo-
ravila jedna veksilacija, sastavljena iz odabranih odjela germanskih
i britanskih legija i njihovih auksilijarnih četa, a toj veksilaciji da
je zapovijedao praepositus Vitalianus. Vexillum ili vexillatio
zove se svaki samostalni odjel stanovitoga vojničkoga tijela, koji
bi se izaslao, da neku zadaču izvrši.* Prema to mu je bilo veksi¬
lacija pojedinih legija, koje bi se izaslale u samoj pokrajini, u kojoj
je legija smještena bila, u tu svrhu, da rade na gradnjama cesta
ili drugih javnih gradnja, da služe kao posada za osiguranje stano-
vita predjela ili da se upotrebe na vojnama i izvan pokrajina,
dok je glavni dio same legije obično ostajao u svojemu taboru,
da obrani državnu medju od barbarskih naroda. Bilo je i skom-
binovanih veksilacija, koje su sastojale od odjela od više legija
jedne pokrajine, dapače i od legija dvijuh pokrajina, a takova se
veksilacija baš na ovom mitrovačkom spomeniku spominje. Bilo je
konačno i takovih veksilacija, koje bi se odabrale iz pomočnih četa
(auxilia)  jedne ili više legija. Za vexilla legionum  katkada
doznajemo, da su sastojala od 1000 momaka, ali to nije uvijek bilo
jednako. Prema tomu, kolika je bila veksilacija, birao bi joj se i
zapovjednik: manjemu odjelu zapovijedao je praepositus,  koji
je po činu bio cen turi  o (kapetan); ako je odjel bio veči, to mu je
katkada bio na čelu tribunus  (pukovnik) ili dapače 1 e g a t u s, a
u kasnije doba dux. Svaka je veksilacija imala svoj stijeg (vexillum),
a odatle joj je i ime.

* Nešto su sasma drugoga vexilla veteranorum, na koja se u ovom slučaju
ne može pomišljati.

278

Veksilacija, koja se spominje na mitrovačkom spomeniku, sa-
stojala je od odjela germanskih i britanskih legija. U Gallijenovo
sudobau  Germaniji* stajale legije VIII. Augusta, XXII. primigenia,
I. Minervia i XXX. Ulpia, a u Britaniji II. Augusta, VI. victrix i
možda XX. Valeria victrix. Nema sumnje, da je neki ratni pohod
bio razlogom boravku ove veksilacije u Mitroviči, a mislim, da se
s nekom vjerojatnošču može ustanoviti, kakov je to rat bio. Iz toga,
što se spominje samo car Gallienus, a ne takodjer i njegov otac
Valerianus, mislim, da je opravdana pomisao, da je napis zapisan
iza Valerijanove smrti, dakle iza godine 26o. Otpada dakle vjero-
jatnost, da se je ova germansko-britanska veksilacija upotrebila
protiv panonskoga protucara Ingenua, kojega je Gallienus godine
258. kod Murse (Osijek) pobijedio. Moguče je, da je ona na Galli-
jenov nalog godine 263. došla u Panoniju, da vojuje protiv Regalijana,
kojega su panonske i moesijske legije zacarile, ili još vjerojatnije go¬
dine 267., kada je sam Gallijen pošao na vojnu protiv Gota, s kojima se
je i pobio, kada su se iz Epira kroz Illyricum vračali k Dunavu.

Da se mora pomišljati baš na takovu vojnu, u kojoj je sam
car prisutan bio, dalo bi se zaključiti iz jednoga podatka, što nam
ga naš mitrovački spomenik pruža. Praepositus Vitalianus, koji je
zapovijedao germansko-britanskoj veksilaciji, nazivlje se i pro-
tector Augusti nostri.  Iz potpunoga naslova te časti, koji
drugdje glasi protector lateris divini Augusti n o stri  jasno
vidimo, da su takovi časnici imali da zaštičuju samu carevu osobu.
Kako je veoma vjerojatno, da se je carev protector redovito na-
lazio u njegovoj pratnji, to je i veoma vjerojatno, da je prigodom
upitne vojne sam car Gallienus boravio u Mitroviči, pa da je ta
vojna baš spomenuti rat protiv Gota. Čast carskoga protectora po-
javljuje se nešto prije sredine III. vijeka posipe Krista, a bar u
prvi kraj kao da se je podjeljivala samo najvišim časnicima vite-
škoga čina kao n. pr. prefektima legija i tribunima pretorijskih
kohorta. Prema tomu bi se moralo očekivati, da je Vita¬
lianus prije obnašao čast višu od centurijonata. Ta je
čast valjda bila skračeno zabilježena na početku 13.
retka, ali se ne da ustanoviti, što je tamo zapisano
bilo; moguče je, da je ipak bio samo centurijonat.

* Veksilacija ovih germanskih legija pod zapovjedništvom C. Ju¬
lija Septimija Castina, koje su sudjelovale u ratovima protiv Pescenija
Nigra i Klodija Albina, spominju budimski napisi CIL III. 10471—10473.

Zagreb.

Dr. Josip Brunšmid.

MUČENICI ISTRI P

■ enij ljudstva blaga krila stere
Vrhu ljudskih nevolja i jada,

On ne pozna naroda ni vjere,
žf Pomoč pruža, gdjegod narod strada;
Gdjegod jedan čovječanstva dio
Pod bremenom teške skuči muke,
Svaki narod, ma i dušman bio,

Pomočnice blage pruža ruke,

Te ga kriepi, propasti mu ne da
Trudom svojim pomoči mu gleda!

A Hrvatu kada propast prieti:

II mu ognjem poharani dvori,

II od gladi jadnu mu je mrieti,

II bujica poplavom ga mori,

Led ga bije il ga suša davi:

Gdje je tada genij, ljudstva pravi,

Gdje je ruka, da nas poizbavi?

Nigdje nikog; za nas genij driema,

Baš ko da nas na svietu ni nema!

Istina je, nerad Hrvat prosi,
Nerad Hrvat tudja bije vrata,
Malo ima, i tim se ponosi,

Ne poželi s tudjih ruku zlata;

* Iz ostavštine.

28 o

A nevolja kad ga stisne ljuta,

U tudjini ne traži si puta,

Vapaj šalje rodjenomu bratu:

Hrvat samo pomoč je Hrvatu!
Blažen onaj, koji može dati,

Kom je duša, komu miso bistra; —
Prevladati Bog če i Hrvati,

I hrvatska uskrsnut če Istra!

Zagreb.

Hugo Baclalič.

SLOVENSKI DUHOVNIKI — GOJITELJI
PROSVETE.

Duhovski stan prelep je stan,
Kaj hočeš lepšega na sveti?
Vse posvetnč skrbi na stran,
Za narod z narodom živeti!

J. Stritar.

g^jatoliška cerkev je bila od svojega začetka sem v vseh dobah
najspretnejša in najvztrajnejša gojiteljica prosvete. Nje du¬
hovniki so bili pri vseh narodih prvi in najbolj požrtvovalni
pionirji kulture. Isto opažamo tudi v duševnem razvoju Jugoslovanov.

Nedosežen v tem pogledu je dika jugoslovanske duhovščine
— škof Josip Juraj Strossmayer.

Slovenci se v svojih skromnih gmotnih razmerah s takim me-
cenatom pač ne moremo ponašati; a slovenska duhovščina v celoti
je tekom let donesla že velikih duševnih in gmotnih žrtev v blagor
svojega ljudstva. Le v površnih potezah hočemo podati sliko kultur¬
nega dela slovenske, zlasti pa kranjske duhovščine.

I.

Cerkev je bila vedno prijateljica šole.

Tudi na Slovenskem nahajamo prve šole že v srednjem veku
v zvezi z župnišči. Duhovniki so jih ustanovili in nekaj tudi sami
vodili; n. pr. v Ljubljani, v Kamniku, v Novem mestu i dr. \ osoj-
skem samostanu na Koroškem je bila že v TX. stoletju šola za slo¬
venske misijonarje. Šolstvo je bilo najbrže že tedaj zelo razvito,
ker se je veliko Slovencev povspelo do visokih, častnih služb v tujini.

282

Nekdo* trdi celo, da je bilo v XV. stoletju razmerno manj analfa¬
betov v naših deželah, nego jih je bilo okoli 1 . 1840. Prof. Vrhovec
je skusil dokazati,** da je bila že v začetku XV. stoletja v Ribnici
na Dolenjskem nekaka gimnazija, katero je ustanovil kak ribniški
arhidijakon.

O zelo razviti kulturi med Slovenci od XIII. do XV. stoletja
pričajo zlasti tudi krasne cerkvene stavbe one dobe, ki deloma še
stoje, in s kakoršnimi se more i sedanji rod komaj ponašati.*** Ob
času reformacije je nastala v Ljubljani šola, v kateri je bila tudi
slovenščina učni predmet. Po zatoru luteranstva je tudi šola prene¬
hala. Ko so se v XVII. stoletju po verskih homatijah razburjeni
duhovi nekoliko pomirili, nastale so v raznih župniščih zasebne šole,
kjer so duhovniki nekaj sami, nekaj pa po drugih osebah, pouče¬
vali v najnujnejših predmetih; učili so čitati, pisati, računati itd. O
teh primitivnih, a za tisti čas vendar le zelo koristnih učnih zavodih
se je doslej premalo povedalo. A o njih pričajo največ župnijske
matice in druge beležke; ponekod pa celo stara ljudska govorica.

Najznamenitejša je bila vsekako šola v Rušah  pri Mariboru,
katero je 1 . 1645. ustanovil tamošnji župnik Jurij Kozina.  Od leta
1645. do 1 . 1758. je štela 6931 dijakov. Med njimi je bilo 635 ple¬
mičev: knezov, grofov, baronov in vitezov iz raznih krajev. Ta šola
je dala 14 škofov, med njimi tudi dva kardinala, 18 opatov in 25
proštov; razven tega pa tudi celo vrsto znamenitih mož iz raznih
svetnih stanov, med njimi nekaj umetnikov. Poučevali so le duhov¬
niki, rodom Štajerci in Kranjci, a vsi Slovenci. Prvo leto (1645-) j e
bilo le 17 učencev; a 1. 1698. je šola dosegla vrhunec, ker obiskovalo
jo je celo 220 dijakov. Obsegala je šest gimnazijskih razredov, kakor
so bile tedaj sploh srednje šole urejene.f Poučevala se je tudi slo¬
venščina;  pri dramatičnih predstavah se je rabil slovenski jezik, in

* Schriften des histor. Vereines fiir Inneroesterreich, I. 1848. — ** Mit-
theilungea d. Musealvereines fiir Krain, XIII. 1900.1—16. — *** Flis (»Stavbinski
slogi«, 1885.) jih reč navaja in opisuje. — -j- Izvestja muzej, društva za Kranjsko,
VI. 1896. 69—75. — »Siidsteirische Post« IX. 1889. Z. 99.; X. 1890. Z. 46, 49, 51,5 2 ->
kjer piše W.: »Alles Lob verdient die heimische Weltgeistlichkeit, die sich in den
Zeiten, wo in Untersteiermark noch kein Staatsgvmnasium bestand, durch Anle-
gung einer so grossartigen Lehranstalt fiir die wissenschaftliche Bildung der Jugend
so sehi angenommen hat und durch Gelehrsamkeit, guten Unterricht, weise Er-
ziehung und strenge Disciplin, die an der Lehranstalt herrschte, so viele Zoglinge
herbeizog, und die Schule, aus Privatmitteln errichtet und erhalten, zu einem so
bedeutenden Rufe brachte, dass sie als unicum dasteht . . . Der oft verschrieene
Clerus hat seinen edlen Beruf glanzend bethatigt und sich durch die Pflege der
Wissenschaft, Cultur und Bildung gewiss grosse Verdienste erworben.«

od vsakega duhovnika, ki je stopil tu v službo, se je zahtevalo teme¬
ljito znanje slovenskega jezika.

Slične zavode so ustanovili pozneje nekateri bivši ruški gojenci;
n. pr. Maks Leopold baron Rasp  (1673—1742.), župnik v Kamniku,
Frančišek Mihael Paglovec  (1679—1759.), župnik v Tuhinjski dolini,*
Peter Pavel Glavar  v Komendi (1721—1784.)** itd. — Navadne ljudske
šole pa so bile v XVIII. in XIX. stoletju tj e do 1 . 1848. v premnogih
župniščih na Slovenskem. Na tisoče otrok je dobilo tu svoj prvi in naj¬
potrebnejši šolski pouk.*** Mnogi so učili odraslo mladino tudi umnega
gospodarstva, sadjereje, živinoreje in drugih praktičnih predmetov,
n. pr. slavni Jurij Japelj  na Ježici, Frančišek Pirc  v Podbrezju,
Mihael Mladič  v Semiču in drugi.

Opomniti treba, da so duhovniki vse te učne zavode ustano¬
vili in vodili po lastni inicijativi, brez vsakega bodrila in brez vsake
podpore od vladne strani. Drage volje so odstopili v učne smotre
del svojega stanovanja, žrtvovali so v blagor mladine vse svoje
duševne moči, pa tudi vsa itak le skromna gmotna sredstva. Slo¬
venska duhovščina je bila'torej že od pamtiveka gojiteljica omike
in prijateljica šole. Seveda se je vselej in povsod oklepala istega
vrlega načela, kakoršno je škof Slomšek  izrazil v besedah: »Ka¬
toliška vera bodi vam luč in materni jezik bodi vam ključ do prave
omike.Šola pa, če prava ni, je bolje, da je ni!«

Razven tega so se mnogi duhovniki v svojih oporokah spom¬
nili ubožnih dijakov in njim v prid naredili dijaške ustanove. Leta
1898. so vse po duhovnikih narejene dijaške ustanove v Austriji zna¬
šale 6,376.078 gld.; na leto je dobilo 1943 dijakov 231.668 gld. Na
Kranjskem je bilo 137 takih ustanov; ustanovna glavnica je znašala
249.049 gld. in letni ustanovni znesek 9652 gld. V par letih je že
oboje naraslo. Sploh je bila nad l / s  vseh dijaških ustanov na Kranj¬
skem ustanovljena od duhovnikov.

Med ustanovitelji nam je v prvi vrsti imenovati Luka Knaflj  a,
ki je 1 . 1671. umrl kot župnik v Ober-Russbachu na Gorenje-Avstrij-
skem. Njegovo zapuščino je pred nekaj leti uredil dvorni advokat
dr. Ferdinand Zupančič  in doslej je že dolga vrsta slovenskih
kranjskih dijakov uživala nje plodove ter si omogočila svoje študije.f

* »Dom in Svet«, XII. 1899. 289. id. — ** »Ljubljanski Zvon«, V. 1885. -
Glavar je zlasti gojil tudi glasbo. V to svrho je poklical v svojo župnijo
onega Jakoba Zupana iz Kamnika, ki je 1. 1780. uglazbil prvo slovensko opero
»Belin«. — *** Primeri: Slomšek, Zbrani spisi, IV. 35 —44 »Bratje sv. Cirila
in Metoda v naših šolah.« — J- Programm des k. k. Staats-Realgymn. in Krain-
burg, 1874.

284

— Izmed drugih ustanoviteljev imenujmo škofa \\  olfa, Ravni¬
karja  in Jurija G o 11  m a y r j a, Janeza Thalnitscherja, Kussa,
Metelka, Slakarja, Z avašnika itd. In darežljivost duhovnikov
dijakom v prid ni še izumrla. V novejšem času so založili take
ustanove: A. Walland,  Anton Jakšič,  Martin Drčar,  Anton
Kos, Jakob Gruden,  Jurij Vole,  Jakob Stariha,  dr. Andrej Če¬
bašek,  Martin Narobe  in dr.

Koliko ubogih, a nadarjenih kmetiških sinov je z darežljivo du¬
ševno in gmotno podporo moglo začeti in nadaljevati svoje višje
študije, je pač znano Njih število je naraslo že na stotine. Le žal,
da so premnogi duhovniki za svojo očetovsko skrb do mladine
dobivali v zahvalo črno nehvaležnost.

Na tem mestu nam je omeniti dijaške kuhinje  v Ljubljani,
katero je začel uzdržavati blagi monsignore kanonik Luka Jeran
(f 1896.); po njegovi smrti pa nadaljuje isto človekoljubno delo ka¬
nonik Andrej Kalan.  Največ z duhovskimi doneski se preživlja dan
za dnevom lepo število ubožnih dijakov.

L. 1846. je ustanovil knez in škof Anton Alojzij Wolf  deško
semenišče »Collegium Aloysianum«  v Ljubljani, največ ob lastnih
troskih. V njem živi leto za letom 50—60 gojencev-gimnazijcev. Iz
tega zavoda je dobila škofija že mnogo vrlih duhovnikov, pa tudi
svetnih veljakov Mnogi izmed njih se odlikujejo na slovenskem
slovstvenem polju. Slična dijaška semenišča so bila ustanovljena
največ z duhovskimi doneski tudi v Mariboru, v Gorici in v Celovcu.

Ljubljanski kanonik dr. Janez G o go la (f 1884.) je s podporo
dobrih ljudij, zlasti duhovnikov, ustanovil v Ljubljani deško zavetišče
in sirotišče »Collegium Marianum«,  v katerem dobiva okoli
poldrugisto dečkov telesno hrano in šolski pouk v štiri-razredni
ljudski šoli.

II.

Nič manj nego za naobrazbo mladine je skrbela in še skrbi
slovenska duhovščina za blago stanj e ubožcev in zapuščenih
bolnikov.  Že v srednjem veku je ustanovila nekaj sirotišč, bolniš¬
nic in gostišč za potnike. Neugodne razmere so večino teh dobro¬
delnih zavodov tekom let ugonobile.

V novejšem času so nekateri imovitejši duhovniki zopet žrtvo¬
vali svoje imetje v blagor trpečega ljudstva. Župnik v Komendi
Peter Pavel Glavar  je le-tu ustanovil bolnišnico in hiralnico, ki

28 5

preživlja popolno okoli 3 o siromakov. Razven tega dobivajo iz te
glavnice ubožni župljani brezplačno zdravniško pomoč in zdravila.
Glavnica znaša sedaj okoli 240.000 gld. Ribniški dekan Ignacij
Holzapfel  (1799—1868.) je zapustil svoje imetje v to svrho, da se
sezida zavod za gluhoneme dečke in deklice. Glavnica je narasla
že na 300.000 gld. Ravno letos se je v Ljubljani odprl ta zavod
kot živa priča duhovniške človekoljubnosti in požrtvovalnosti.

Omeniti nam je tudi bolnišnice usmiljenih bratov v Kandiji
pri Novem mestu (ust. 1893.), v kateri dobiva mnogo bolnikov, zlasti
z Dolenjskega, brezplačno zdravniško pomoč. Pred nekaj leti je
frančiškan Edvard Zagorec  našel toplice pri Čatežu ob Savi.

Mnogi duhovniki so naredili za posamne kraje tudi ustanove
za ubožce. Iz obresti dobiva določeno število siromakov primerno
denarno podporo. In takih ustanov ni malo.

Župnik Fr. Mihael Paglovec  (f 1759.) je ustanovil v Šmartinu
tuhinjskem prvo hranilnico in posojilnico, s katero je čsrečil celo
okolico, da ga ljudstvo še sedaj hvaležno pomni. Koliko je slovenska
duhovščina zlasti v zadnjih letih tudi v tem pogledu storila v blagor
ubogega ljudstva, je sploh znano.

Koliko pa so duhovniki sicer darovali ljudstvu, tega opisati
nikoli ne bo mogoče, ker so dali tako na tihem, da levica ni vedela,
kaj je dala desnica. Mnogi so posojevali brezobrestno in končno še
glavnico dolžnikom pustili v dar. Le en vzgled! Frančišek Juliani,
duhovnik pri sv. Joštu nad Kranjem, je posojeval dotlej, da so mu
bili skoro vsi župljani dolžni, a on sam ni imel ničesar. Umirajoč je
odprl okno svoje sobice vrhu gore in dobrovoljno napravil križ
proti dolu rekoč: »Ego absolvo vos!« . . . Odpustil jim je vse dol¬
gove in umrl v popolnem uboštvu. Pesnik Prešeren pa je zložil za
njegov grobni spomenik krasen verz, vreden takega moža.

In koliko bi se dalo navesti še drugih sličnih vzgledov!

Nekateri duhovniki so naložili glavnico, da se ustanove nove
samostojne duhovniške službe. Tako je škof W o 1  f ustanovil župniji
Suhor in Dragatuš, župnik Muli  er  Žabnico, župnik Novak  Velike
Poljane; ito so storili n. pr. Cimbas, Čarman, Drčar  i dr.

Tudi sv raznih strokah umnega gospodarstva  so duhovniki
vodili slovensko ljudstvo do blaginje.

Sadjarstvo so gojili in pospeševali n. pr. Fr. Pirc, kije  o tem.
napisal tudi par knjižic, Jernej Dolžan  v Suhoru je bil celo od
vlade odlikovan z zlato svetinjo, Lovro Pintar  1 dr. Pred leti
so se nekateri lotili sviloreje, zlasti na Dolenjskem. Bolje nego to

286

je uspelo čbelarstvo. Župnik Janez Mesar  je v Bohinju učil kmete
umnega sirarstva, za kar so mu Bohinjci še sedaj hvaležni.

Dobrodelnost duhovnikov v gospodarskem pogledu se kaže
navadno le v domači župniji. V celoti pa je to skromno in tiho
delo velikanskega pomena za napredek našega naroda.

III.

Umeva se ob sebi, da slovenski duhovniki tudi umetnosti
in znanosti,  zlasti pa slovstva niso zanemarjali. Vse znanstvene
stroke imajo med njimi odlične zastopnike.

Glasba je že v prošlih stoletjih na Slovenskem dosegla visoko
stopnjo. V XVI. stoletju je slovel kot skladatelj ljubljanski kanonik
Arnold de Bruck;  slavni Jakob Gallus  (f 1591.) je v zatiškem
samostanu prejel prvo glasbeno naobrazbo. V XVIII. stoletju je slo¬
venski duhovnik Frančišek Ksav. Križman  postavil veličastne orgle
v St. Florijanu na Gorenje-Avstrijskem.

Preporoditelja novejše slovenske glasbe sta bila duhovnika Gre¬
gorij Rihar  (f 1863.I in Blaž Potočnik  (J 1872.). Ugledna skla¬
datelja sta frančiškana Angelik Hribar  in Hugolin S attner.  Marsi-
kak umeten napev je zložil vikar Ludovik Hudovernik,

S slikarstvom se je bavil nadebudni Aleksander Roblek
(J 1884.), a je umrl v najlepših letih. V tej lepi stroki imamo, žal,
le še par samoukov, n. pr Pustavrh, Dejak.

Tem bolje pa je duhovščina z naročili podpirala domače umet¬
nike : slikarje in kiparje. Umetniško društvo (ust. 1 . 1893.) je doseglo
že lepih uspehov in ima lepo bodočnost. Omeniti nam je še Mat.
P u c h e r j a, kije  izumil fotografovanje na steklu, in veščega mehanika
Mihaela Peternela.

Z botaniko so se bavili že v XVIII. stol. nekateri kranjski jezuiti,
n. pr. Wulfen, Erberg, Hohenwart.  V XIX. stoletju so zasloveli
ko vešči botaniki: prof. Frančišek Hladnik,  župniki Valentin Ple¬
melj,  Simon Robič  in Janez Šafer;  a tujina jih bolje pozna in
ceni nego domovina.

Kod zgodovinar slovi koroški jezuit Marko Hanžič  (1683—1766.),
ki je začel dajati na svetlo obširno zasnovano delo »Germania
sacra« (1727.) in spisal mnogo drugih zgodovinskih del.

Cerkveno zgodovino sta pisala štajerska Slovenca Gašpar
Rojko  in Matija Robič.  — Blaž Kocen,  štajerski rojak, je pri-

287

redil zelo rabljiv atlant, ki je dosegel mnogo natiskov. Zatiški menih
Dizma F 1  orij anči  č je L 1744. narisal prvi zemljovid kranjske
dežele.

Jako obilno so delali slovenski duhovniki na slovenskem slov¬
stvenem polju. Večina slovenskih književnikov je še vedno med
duhovniki. Izprva so pisali le nabožne knjige, pozneje so se lotili
tudi pesništva, leposlovja in znanstva. Že v XVI. stoletju sta bila dva
katoliška duhovnika sovrstnika Trubarjeva v književnosti: Leonard
Pahenekar  (f 1570.) in Andrej Rezel  (1582.). Dočim se protestan-
tovski in poznejši katoliški književniki še niso zavedali svoje slo¬
venske narodnosti, seje  sredi XVIII. stoletja tudi ta jela dramiti. Prvi,
ki je poudarjal svojo slovensko narodnost, je bil avguštinski menih
Marko Pohlin.  V uvodu svoje sicer slabe slovnice (1. 1768.) daje
duška svoji narodni zavesti, čeprav v okorni obliki, pa vendar z ognje¬
vito navdušenostjo. Ta mož je podnetil svojega redovnega tovariša
D. Zako tnika,  da je jel nabirati med ljudstvom narodno blago,
zlasti pesmi; nagovoril je Damaščana Deva,  da je začel pisati in
dajati na svetlo prvi slovenski časnik »Pisanice« ( 1 . 1779.). Slavni naš
pesniški Kolumb Valentin Vodnik  pa sam priznava, da mu je Pohlin
»luč prižgal«, da je po njegovem bodrilu začel pesmi zlagati.

Pohlin in Vodnik  sta hote ali nehote vzbudila lepo vrsto
posnemovalcev, zlasti jezikoslovcev. Med njimi nam je imenovati
Jurija Japlj a, kije  s sotrudniki poslovenil celo sv. pismo, Fran¬
čiška Metelka, O. Gutsmana, Danjkaindr.  Škof Matevž R a v-
nikar  se imenuje po pravici »oče slovenske proze«. Odlični jeziko¬
slovci med duhovniki so še: Blaž Potočnik,  Ladislav Hrovat
in Stanislav Škrab  e c, katerega mnogi imenujejo »najodličnejšega
slovenskega jezikoslovca« v sedanji dobi.

Veliko zaslugo za prospeh književnosti sije  pridobil škof Anton
Alojzij Wolf,  ker je založil veliki nemško-slovenski ( 1 . 1860.) in slo-
vensko-nemški slovar (1. 1894.).

Val. Vodniku,  pesniku-duhovniku, so sledili duhovniki, n. pr.
škof Slomšek, Fr. Svetličič,  Anton Žakelj  (»Rodoljub Ledin¬
ski«), »Čbeličarji«, Anton Oliban,  zlasti pa »ljubljenec slovenskega
naroda«, Simon Gregorčič,  in razni mlajši nadarjeni pesniki.

Zanimanje za modroslovje sta vzbudila v zadnji dobi zlasti
profesorja dr. Fr. Lampe in dr. A. Mahnič.

Domačo zgodovino slovensko so proučavali in jo proučujejo:
Schoenleben, Hicinger, Ravnikar-Poženčan,  Dav. Tr¬
stenjak, Parapat,  Ign. Orožen, A. Koblar, M. Slekovec  itd.

288

Za slovstveno zgodovino si je stekel posebnih zaslug Jos. Marn
s 30 zvezki »Jezičnika«. Tudi Feko nj a in Vrhovnik  sta napisala
že marsikaj iz te stroke.

Med leposlovci nam je omeniti župnika Ciglerja, kije  1 . 1836.
objavil prvo slovensko povest »Sreča v nesreči.« V leposlovnem
krogu je mnogo mlajših duhovnikov.

Na politično polje  so stopili in se borili za narodne sve¬
tinje zlasti: Andrej in Gregor Einspieler,  Lovro Pintar,  dr. Lav.
Gregorec,  Karol Klun,  dr. Anton Gregorčič,  dr. Tgn, Žitnik,
dr. Ivan Krek  in drugi. Duhovniki so probudili slovenski narod
in ga organizirali. Sodelovali so pri ustanavljanju či¬
talnic in raznih gospodarskih društev.

Na duhovskih ramah sloni vsa leta družba
sv. Mohorja  z ogromnim številom svojih udov in
Matica Slovenska  ima v duhovskih vrstah lepo
število svojih členov.

Kratek obris kulturnega dela slovenskih duhov¬
nikov nam priča, da je ta stan v vseh dobah vestno
vršil svojo nalogo narodu v blagor, in da si je z dlanjo
in umom postavil »monumentum aere perennius«!

Komenda.

Jožef Benkouie.

ANGELJ VARUH.

IVAN ZAJC

NA DUNAJU.

MIŠE CU TI IZAGNAT IZ KUČE!

Črtica iz Like.

a tko nije u našem okolišu čuo za Kruščicu, zaselak u za¬
ledju Velebita, tamo iza pustog pazarištanskog polja, Klancu
na zapadu! Veli se: na kraj svijeta!

S ceste udarismo glibovitim putem, pa jedvice preko mostiča,
kuda se otače kišnica, doprijesmo do glavice u Vagancu. Tu je
valjalo ostaviti kola baš pred nekakvom potrpanicom, koja stajaše
sama o sebi; reko bi, ljudski je domak. Od ovuda stadosmo se
verati pješke kozjim putem preko glavica, pa niz ponikve, kroz
divlju šikaru. Poviš granja strše visoke klisi, rovom nepogodnih
vremena isprugane, bijele, bujnim mahom išarane.

Na nekom sedlašcu dočeka nas srednji čovjek, mrka obličja,
črnih, nemirnih očica. Rado žmirka, kao da ga sveudilj nešto pači.
Čeka nas, veli, da nam kaže put.

— Vidite, preko onoga tamo brijega, pa preko benta, i onda
iza one visoke glavice dolom, pa nas eto!

Onda zamukne. A ja sam pomišljao na tužitelja, pravdaša
na glasu, staroga Adama Baričiča. Od nedavna ga ovdje prvi put
vidjeh pred nekoliko dana.

Bilo to poslije podne, skoro na domak uredovanju, kad li teška
ruka, tobož plaho, na okratke stanke grune na vrata. I ne čekajuči
odziva, pomolio se čovuljak od kojih šezdeset godina, gojan, ure-
dan, u kičenu kožunu. Glava mu se uleknula medju zgrbljena ramena,
a čudna li je, da od Boga nadješ! Okrugla, van reda debela; salo
Spomen-cvieče. O

290

pada niz mišičje kao mrtvo. Isposred podbuhlih, plavkastih podoč¬
njaka vire sivkaste, sitne oči, nemirno trepte podno rijetkih, šteti-
njastih obrva. Na niško čelo nadstršila mu se prosijeda, ostra kosa
gotovo do obrva; širok, klinast nos teško se i soptljivo razduhava
poviš debelih, izvaljenih usana, te gotovo poklapa kuštravi brk.
Usta mu zijaju, pa pokazuju sitne, crnkaste zube. Neobična zaista
pojava u zornom ličkome svijetu!

— Hvaljen Isus! — poklonio mi se tobož čovjek, klonuv gla-
vom posvema na prsi, pa ju mučno opet popridignuo, nekud na
krivo. Pri tom mu se na licu pokazao izražaj neprilične trpnje. I
urnah na to odriješio brzu besjedu, oporim, kriještavim glasom, kao
da se rdjava pila zareživa u suho, žilavo drvo.

— U mene se dogodilo veliko zlo! Več petnaest godina uživam
košanicu u strani i njegunjem je. Al sad se eto vratio snahin sin iz
vojačije, te na šilu da mi ju otme! Da ne umakoh, odsiječe mi
glavu sjekirom ko piletu!... Gonio sam se ja i s njegovim očem,
komisija tri put izlazila, slavni je sud meni dosudio. Ja tražim, neka
slavni sud s mjesta izidje na »inštanciju« krivca. Smetanje posjeda,
pa neka svjedoci na licu mjesta dokažu, dokle je moj zadnji posjed!

I ne da odušiti, van s mjesta komisija!

Baš sam čudan znati, o što li se popravdaše ti tvrdi gorštaci!

Iz duboke prodoline stupismo na jednom na dogled malome
gorskome poljicu. Uz obronak puklo neveliko jezerce; na rubu mu
mlinica. Dva točka veselo se vrte i živo odsijevaju o suncu, što no
jako udaralo sa zagasito-modra neba, čista, bez oblačka. Niz dolinu
teče potočič poput srebrna taljiva, pogdjegdje tek osjenjen sjenkoni
narijetka vrbinja. Po rubu doline bjelasa se nekoliko razdalekih
domova.

— Evo vidite! — ozove se najednom pratnik, kad smo več
stigli na domak mlinu. — Ovo jezero uvijek ima vode; nigda ne
presuši. Svi izvori u okolo presuše, a ovo nikada! Samo je red*
presušilo, kad je ono bilo u Italiji, i onda, kad u Bosni. Znate, kad
je rat, onda presuši.

— A zašto onda presuši?

— E a tako, presuši . . . Kad god je rat! A da vam baš
pravo kažem, — svrne istim glasom na drugo, — nisu ga marili
goniti rad toga; prav je Adam baš ovdje, kao Bog na nebu!
Reči je pravo po duši; a i sami čete vidjeti.

Da ne budem nikada vidio!

* re d — jedan dan. Tako se broji i 2 reda itd.

291

Dolinjak neki, na pola krš! Nešto trave i bujadi, dva tri
n a vil j k a. Okupilo se naroda, da motri, u dvije hrpe. Pozdraviše
nijemo, smijerno. Ali istom što se tužba pročitala, puče zaglušna
pravda.

— Nije istina! — vice visoka žena, mršava, ostrih, plamenih
očiju, snaha Adamova.

— Jest, istina! — sikne Adam. — Al nije mi ni do te vlati
nastora, nego javno nasilje, što mi ga činite! Javno nasilje, slavni
sude! Snaha moja eto zakipila, skupa sa sinom, pa da če me živa
na roglje nabosti. A moje evo pravo! — Evo od ovuda, slavni
sude, — i stupne petom — tvrd kamen, nego ga iskopaše! Tu smo
se ja i moj brat dijelili! — pa sve dovde, — evo! — s ovu stran
parcele moje, s onu njegovo !

I starac pognutih ledja živo trčka po »parceli«, mota rukama
i zaglušno vice.

■— Pa se sve malo po malo primicali, i sad eto ti, Bože! sve
je njihovo!

— A tko je lane tude kosio? — vikne onisko, plečato momče,
garava i oštra lica, tvrdo zafrknutih brčica. Bio to onaj isti sinovac,
što da je htio Adamu odsječi glavu sjekirom, ko piletu.

— Sto ti znaš? Bio si pod puškom.

— A pred četiri godine, gle, kosio sam ja!

— E, ne češ tako, sinovče! Nišam ja za badava zvao slavni
sud za javno nasilje!

— A lane je kosio Mile! — vikne snaha.

Momčič od kojih šestnaest godina skoči na srijedu, pa če zvon¬
kim glasom, grunuv tvrdo sakom u prša:

— Jest, ja sam kosio!

— Da, taj tvoj sin, što veli, da če me zaklat, ko kozliča!

— Lažeš, striče! — skoči mali. — A pa baš, mala šteta i za te!

Vidilo se, da se momčič dobro uči pravdaškoj vještini.

— Eto vidite, slavni sude! — sikne Adam. — Porušili mi i
sažegli plot, groze se ubojstvom, potvaraju me, da sam im ukrao
tri jasenka! A kči joj viče, da če mi miše izagnat iz kuče!

— Što si dobar, odavna ti ne bi bilo traga na ognjištu, van
pusto bucalište! — oglasi se iz hrpe mlada ženska, prekrštenih na
grudima ruku. -— Što nam otimlješ naše?

—- Ne otimljem ja. Sud mi več jednom dosudio, slavni sud!

— Po krivom svjedoku! — skoči snaha. Na smrtnom kre-
vetu kazao ti brat: — Marko Radoševič krivo se prisegao za našu

292

zemlju, i kako pravo, tako bilo zdravo! Pa je i poginuo kao pašče
na rudini!

— A tko mu je kriv, van vjetar s vaše strane!

— Jest! Ne ubijamo mi, nego vi, zlotvori! — skoči sinovac. —
Ubili ste nam i oca! Nije on umro od božje strane, nego od vaših
udaraca. Godinu dana pljuvao je krv s vaše ruke!

Jedva jedvice utišam buku, pa ču u nagadjanje. Sve se činilo,
da bi taj dolinjak s nekadašnje davne nagodbe spadao na pola.

S toga stadoh nagovarati, neka ga prepolove po duljini, pa
razdijele. Obje stranke zašutiše časkom. Konačno če se oglasiti
sinovac Pilip.

— Pa neka nosi, bezdušnik, i tu polovicu!

Adam jošte šuti. Očevidno, predomišljava se. Al u taj čas ozove
se oštar klik:

— Ne dam ja, pa govorio Pilip, što mu drago! Ne zaborav-
ljam ja, tko mi oca u grob spravio! Ej, striče, čekaj, nije se jošte
medju nama svršilo!

To se oglasila sinovka. Nasilan, očajan bio to klik. Strojno
je čeljade, skladna, tamnoputa lica, ali pogleda oštra, nekuda zloguka.
Crno-zagasite oči svijetle joj se divljim, podmuklim sjajem kroz
duge, guste trepavice, kojima sveudilj poniče, kao da se žaca po¬
gledati čovjeku u lice ravno i široko.

— Mani se besjede, ženska glavo, dok muški govore! — ukorim ju.

— Pa i neka je muški, al muški ne zbori. A ja sam starija;
znam, što ni on ne zna!

— Da si dobra, več bi se bila i udala! — kroz zube če Adam,
— Ova vam, slavni sude, odbila več tri prosca, viljenica!

— Briga te za to! Udat ču se, kad mi oca otkupiš, što si ga
skončao, krvniče!

— A kako to on tebi oca skončao ?

— Nebozi! Pijani poklepušali se! — ozove se stara ženčica
dobrodušna lica. — Dvije godine pred njegovu smrt! I poslije toga
on bio zdrav i živ, pa sad to ona tobož tjera!

Pa kao da joj je mrsko, što se oglasila, od neprilike prevuče
dlanom preko lica i pogleda na stranu.

— E nije to tako, strino! — Skončao ga, pa če tako i dalje.
Vidjet čete!

— A zašto ga skončao ? ■— upitam.

— A zašto nam otimlje zemlju, zašto nas goni i progoni?
Eto, zašto !

293

Ovaj put omjeri me djevojka punim pogledom ravno u lice.
Na cijelom njenom obličju odrazivao se izraz teške trpnje. Iskrave
oči uokvirile se u dubok, taman kolut; izmedju bujnih obrva pre-
pliče se jaka črta u dubok rez, pa se naglo gubi u namrštenu čelu.
Krupne, rumenkaste usne ovijaju jedn ako ostre, žalobite črte. Jak,
ravan nos podrhtava strastveno, nasilno. Časkom pogleda, pa opet
ponikne očima, zadrhta i trgne se. Onda se protura kroz hrpu, udube
prste u kose, uzvine glavom, zarida i zamakne u guštaru.

—- Viljenica! — zagunda Adam.

—- Ti si joj to kriv, krvoloče! — usplamti snaha. . . Njoj i
svima nama!

— Ti, ti, vukodlače stari! — zanese se i Pilip.

I opet zaglušna buka. O nagodbi više ni govora. — U toj
nemirnoj raboti jedva se dalo ustanoviti čin, pa se odgodilo ročište
za preslušanje mnogobrojnih svjedoka.

*

* *

Na kolima kočijaš, »brkonja Mile«, drijema. Poslen je on, pa
ga omajila duga dokolica... Uzesmo nešto zalagati, mirno, osamno,
pod vedrim nebom, pa da onda na brzo krenemo ... U to se na-
jednom pod strehom kučice pojavi žena kojih četrdeset i nekoliko
godina, veoma mršava, puti crnomanjaste, žutkasto-blijeda prisjaja,
u same dronjke odjevena. Prosijedi čuperci kose spuzli joj se niz
čelo; črne oči sjaju joj živo, nekuda bolesnički. Prekrstila ruke na
prsima, pa motri svijet čudno spokojnim, dobročudnim licem. S obje
Strane priklonile joj se uz skute dvije djevojčice, od kojih deset, pa
sedam godina. Zakvačile čvrsto suhim prstičima iškuljičanu joj suknju.
Nevidno, nečujno pojavilo se to društvo iz žalosna doma slamena
krova, odavno prognjila. Dvorište bez ograde, pusta tratina obrasla
ga sve do kuče; od vratiju tek uzahan utrenik vodi do ceste.

Mladja djevojčica u samoj košuljici, do črna zamusanoj, a
na starijoj neki modni, preprostran haljinčič narančaste boje,
isprošen. Sve troje najednom upiljilo u me svoje izvjedljive, mirne
poglede. Samo starija djevojčica zamahuje predugačkim rukavom,
hoteči ga uskladiti, pa spokojno, zadovoljno sliježe ručicu na
uleknut želudac.

Smelo me to nijemo društvo. Ne uživa se slatko, kad te do-
hvača gladan pogled . . . Več se naklanjalo predvečerje; red bi bio,
da se u domu vari večera. A unutra mračno!

— A šta ti, planinko, stojiš prekrštenih ruku? Kuda ti večera?

294

Žena se pomakne. Licem joj mune lagašan, prijegoran smiješak.

— U nas se ne večera.

— Pa kako to prespavate?

— Eh, lako bi bilo za večeru, kad bi bilo i uiine.

— Ni užine?

— Ni ručka ni užine! Kad tko što udijeli, jede se, — rastu-
mači žena i nekako žestoko zavrati rukavom preko lica.

— Pa tako vi onda redom gladujete.

— Kako Bog hoče!

Čudan znati, udjoh u kuču. Zahlapio me gust zapah po čadji
i vlažnoj, kiselastoj gnjileži. Kraj ognjišta, na tlu u četvrt nabijena
kamenja, strši kup prekršena trnja; očevidno ni sjekire nemaju, pa
eto nigdje ni kojeg drugog orudja ni posudja.

Druga pola kuče odaja je. Tu je uza zid utvrdjen širok »krevet«
od slupanih dasaka. Na ležaju od slame nekoliko ogavnih krpa, a
na kolčiču poviše visi par suknenih dronjaka. Gle, i crijep od vrča
eto na tlu; jedva se i nazire o svjetlu, što no čamno prodire kroz
začadjalo, puklo stakalce, zažbukano preko male luknjice na duvaru.

Umaknem na zrak. Grustilo mi se, a od smrada kao da ču se
zagušiti.

— Koliko djece u tebe ?

— Evo, što vidite, dvije sirote, i još jedna od četrnaest godina.
Smilovao joj se gospodin plovan, pa ju uzeo za čobanicu svojoj kravici.

'— A imaš li što zemlje ?

— Evo to do one ograde.

Pokaza na oranje kraj dvorišta od kojih sto koraka duljine, a
pedeset širine.

— I nista više ?

— Aja!

— Pa kako to? Bila si u zadruzi.

— Bila.

— Pa kuda zemlja? Zadruga ne smije preko mjere ništiti.

— Eh, to su sve oni dobro upravili ... s nekakovim kontra-
tima. Pokojni muž pijanac, pa lako bilo s njime. Eto, to ostalo.

— Pa obradjuješ?

— Rugate se, gospodine! A čime? — Uzmem svake godine
od komšije dva maliča ječma, pa to ti je sve!

— Kad ti umr’o muž ?

— Ima več, — e borne! — četiri godine. Smrznuo se kraj
ceste, baš o Božiču.

295

Šta da i pitam dalje?

A vi ste, veseli, — sad če ona, — bili tamo kod staroga,
Kudre, advokata!

— Adama?

— A da!

Zena se sagne, kao da bi mi rada u uho prišapnuti, pa če po-
tihanim glasom, tobože da je kočijaš i pisar ne čuju.

— To vam je onaj kamatlija, što mi muza opijao i komad po
komad zemlje sebi pribrao. A sad ni da bi mi dobacio koricu kruha!
Pa još se kao neki rodjaci zovemo.

Lice joj se namršti, oči zasijevnu. Stupi korak bliže, pa če
glasnije, podmuklo:

— Nego i na njega če pravda božja. Još i prije Božiča, pazite,
što vam kažem! Crn mu osyanuo, da Bog da!

Njene riječi zaječile iznenada i utihnule poput kamena, što se
s vlastite težine odvali sa strme brine i sunovrati u vodu. Zapljusne
mirnom razinom podmukli sudar, i sve utihne, samo što se još pu-
čina nečujno valjuška.

Zena se opet mirno prisloni pod strehu, i opet sve troje spo¬
kojno upiru svoj odani pogled na mene, na naša kola.

Pokupim živež, te dodam ženi zamotuljak i ostatak vina. Ona
sve pribere na njedra i nepomično pridrži. Tek dječica drugom,
slobodnom ručicom plaho vuckaju majku za rakave.

Po okrajku polja več živo zaplamtile večernje luči: doba ve¬
čere, pa počitka. »Brkonja« sporo, važno priprema oko konja . . .
Vedro jesensko predvečerje naglo zagaslo. Zrakom se prolilo
zablještivo svjetlo sa zapada, te se živo odraziva s ruba tmurna
oblaka, što se iznenada stvorio posred neba. S istoka se nebište
zamutilo maglenom koprenom; gotovo ne razpoznaješ na njem reza
sive gore. — Dalekim poljem tamo prema Žitniku zjanula tamna,
bajnovita pustoš; tek nekoliko istosmijernih pruga vode po jarcima
čarobno se, tajanstveno svijetli ocjelnim sjajem. Pogdjegdje črta
se o nje ponosna krošnja osamna hrasta, vlasovito, vižlasto granje
po koje breze . . . Nekoliko zakašnjelih vrana preprhava sporo na
odalje ležište. Iza troma maska črnih im krila pričinja se, kao da
je najednom i prije reda zavladao posvemašnji sumrak. I svijetle
pruge na polju zapažahu se sada istom kao lagani pramovi prve
nočne magle.

Selom muklo zalajava paščad; iz podaljega ozivlju se stada,
pa po koji oštri zvižduk i ziv čobančeta:

296

— Iva!

Nitko mu se ne odazove.

— O, — o, — Iva!

— O, — o, — oj! — odazove se zbilja iz podaleka.

Najednom tamo negdje u glavici mlado, djetinje grlo djevo-
jačko iz sviju poramica zadreči pjesmicu, — čini se od straha, što
je, plaho zakasnilo. A urnah za njom s istoga mjesta živo zaječi
ovnujska klepka.

I časkom nasta mir, dok naši konji ne povukoše. Bronce snažno
zazvečiše . . . U sumraku se jedva raspoznaje sirotna hrpa, podnimiv
ruke pod pazuhe, da se grije vlastitom toplinom.

— S Bogom pošli, gospodine! — dovikne žena toplim, odanim
glasom, a i mladjarija se ojunači, — valjda, što je bio mrak! —pa se
i do dva srebrna glasiča ozovnu:

— Bog!

— Bog! Bog!

Kako slavno sjaji i titra večernjica poviš Velebita u krasnoj,
bajnoj noči! Lagodno lije  putovati, hrliti naprijed iza ovako tužne
slike u zaledju!

. *

* *

U predvečerje travanjskoga dana, pred Uskrs, u prvi prosnutak
zelena prolječa, plaha padala kišica. Nježna modrina neba po
gdjegdje izmedju oblih, zbijenih oblaka pouzdano naviješta skori čar
proljetne dragote. -e- Uzduh mrtav; šiblje trepelji tek pod udarom
kiše; orošene mace na topolama ukraj ceste svjetlucaju sivkastim,
staklenastim sjajem. Sa zapada se kroz oblačnu koprenu slabo od-
sijeva zadnji sijerak zamiručega sunca. Na časke cvrkutne po koja
ptičica nad ležištem. — Samočom cestovne aleje najednom zatap-
taju teški, pravilni korači. Oružnici vode žensko čeljade, bosonogo,
cunjavo. Upoznah urnah onu sirotu Ženu s kruščičkoga puta. Vode
ju u zatvor rad paleža . . . Predprošle noči izgorjela Adamu Bari-
čiču štala, spržilo se blago ; za malo da nije i čobanče zaglavilo
u vatri i kuča planula.

— Pa jesi li?

* Zena se osmjehne ni žalobno, ni prijekorno. Na licu joj ne

trepne ni drhtaj, oči joj mirne, spokojne. Pa odgovori glasom skrom¬
nim, nehajnim:

— Nišam! Evo me pravu gone!

— Pa baš nisi?

297

— A da i jesam, ne bi mi ni žao bilo!

Sjetih se one njene kletve pred kučom. — Eto kan da mucke
priznaje, — pomislim.

U to če vodja ophodje:

■— Šta hasni tajiti, kad joj u kuči nadjosmo kudelje i petro¬
leja. Al taji ortake . . . Stari Adam sumnja i na sinovku; sve če
se to malo po malo složiti.

— Na Katu ? — vikne žena. — Ne če, ne če, psina stara! Ja sam
zapalila, ja sama, i imala sam zašto! A ovaj put ne če mu ta sviječa
upaliti, ne če mu, ne, sinovka u vučije ralje! Tragajte slobodno, ne
čete nista natragati!

I opet planula žena, kao ono pred kučom, naviještajuči Kudri
crn Božič. Iz očiju plamtila joj neobuzdiva mržnja i odvažnost.

— A dječica ti?

— Širok je svijet, a jedan obrok manje!

— A Bog?

— Dobar je Bog! Sve je po njegovoj volji. On ljubi nejake
bolje, nego li jake!

Dakle im je ipak dogrustilo tamo u Kruščici, da se ravno
bore protiv bijesa seoskoga silnika! Nit popusta
on, nit se pokučuju oni. Teško je zaista tamo,
gdje se lomi biješ o tupoču, gdje no ima dom, u
kom se svu godinu ni jednog dana ne pali ve-
černja luč.

Tužno mi bilo pri srcu, gledajuči, kako ju
pognaše dalje, te bosonoga, gladna, — tapka po
blatnoj cesti do pod krov krutog popravilišta.

Izrazito se utiskivale u blato stope jadne sirote, što
Ju pokrenula mržnja iz bijednog domka.

Al na domu ipak ljube ju sirote, — plaču,
i plakat če još dugo i dugo. Za to sam se
i ja ražalio s te napuštene ljubavi njene!

Perušič.

Josip Draženomc.

GLAZBA U DJAKOVAČKOJ BISKUPIJI.

a pučku našu glazbu najznamenitiji je dio ciele naše otačbine
djakovačka biskupija u sadašnjem svom opsegu; tuje nastalo
ne samo najviše najljepših lirskih pučkih pjesama, nego su
se ovdje i najizrazitije ustanovile i usavršile osebine hrvatske narodne
glazbe. Tradicionalna pravila, kojih se drži hrvatski puk stvarajuči
melodije, usredotočila su se upravo u tom kraju Slavonije. Zato ga i
možemo nazvati punim pravom: zaklonište hrvatske narodne glazbe.

To zaklonište siže po prilici od potoka Orljave uzduž Save
do Zemuna, a od Orljave prieko do Drave, uzduž Drave i Dunava
do Slankamena, ubrojivši amo i ono nekoliko župa kraj Drave, koje
spadaju pečujskoj, i one, koje spadaju zagrebačkoj biskupiji. U dugo-
ljastom i nepravilnom tom četverokutu nalaze se najbolji i najobda-
reniji pučki pjevači, gajdaši, tanburaši i guslari. Mekoputan taj narod
vesele čudi živio je nekoč u priličnom blagostanju i bezbrižno, jer mu
je bila postojbina od naravi bogato obdarena. Imajuči uz to i pj es '
nički i glazbeni stvaralački dar, gajio je od vajkada pjevanje i instru¬
mentalna glazbu više, nego u ma kojem kraju naše otačbine.

Ali ne samo da je prosti puk ishitrio množinu pjesama i mno-
žinu melodija liepoga kroja, nego ga je u tom poslu potpomagala
i gospodska klasa, a to ne samo gospoda hrvatskog porietla, nego
i doseljenici. Ovi posljednji zavoliše melodije naših pjesama tako,
da su ih stali pjevati več onda, kada još nisu ni pravo razumjeli
teksta tih pjesama, jer nisu jošte dosta vješti bili hrvatskomu jeziku.

Kada su morali Turci na izmaku XVII. vieka (god. 1699.) osta-
viti Slavoniju, nije tu bilo, kako inače nije ni moglo biti, ni jednoga

299

glazbeno naobražena covjeka, koji bi htio i umio uglazbiti hrvatsku
koju pjesmu No ako i valja inače žaliti, kada nema u kojoj zemlji
stručno naobraženih glazbenika, to je ipak bilo tadašnje pomanjkanje
takovih umjetnika za našu narodnu glazbu gotova sreča; jer da
je iza oslobodjenja Slavonije bilo u tom našem pjevogaju stručno
naobraženih komponista, oni bi bez dvojbe širili nazore i tendencije
tudje škole, te svoje pjesme uglazbili u tudjem duhu i po tudjem
ukusu. Izim toga ne bi imala naša neglazbena gospoda tolike srča-
nosti, da bi se usudila bila pred autoritetom stručnog komponiste
ishitriti melodije onako, kako su se pojavile u hrvatskoj duši impro-
vizatora. Ne imajuči tada u Slavoniji takvih autoriteta, osokoliše se
gospoda, doduše neglazbena, te su spjevala i melodizovala pjesme
u duhu i po glazbenom ukusu prostoga hrvatskoga puka. Pa tako
su nastale liepe naše slavonske varoške pjesme,  koje su bile
ugladjenije i savršenije od pučkih, ali zato ipak hrvatske.

Bilo je dakako i takvih gospodskih improvizatora, koji su kat-
kada zanosili u svojim melodijama na njemačku, kao što je opet
bilo u puku pjevača, koji su natezali svoje melodije na tursku žicu.
U gospodskoj klasi bilo je naime ljudi, što domačih, što stranih,
kojim se je i nehotice priliepila tudja glazbena tradicija, kada su u
inozemstvu učili razne nauke. Puk Slavonije pako, koji je dosta
dugo stenjao pod turskim jarmom, primio je milom ili šilom turske
rieči u svoj jezik i arapsko-turskog elementa u svoju glazbu. Ali
poslije odlaska Turaka otresao se puk sve više i više turcizma, te
povratio hrvatskomu izvoru. Ono glazbeno, što je ostalo od Turaka, i
što su donieli ili stvorih njemački doseljenici, prekrojio je hrvatski puk
tako, daje  u tim tudjim melodijama jedva poznati tudje im porietlo.
Pa i u tom poslu pomagala je puku gospodska klasa hrvatska.

Mnoge i mnoge melodije naših varoških popievaka (a ove po-
tječu sve od neglazbene gospode) tako su čisto hrvatske, te imadu
često puta u jednoj jeditoj melodiji tolikih o.sebina hrvatske glazbe,
da bi čovjek mislio, e je dotični improvizator stručno proučavao
osebine naše glazbe. Nije tu mjesto, da nabrajam mnogo tak\ ih
popievaka, ali primjeru za volju spomenut ču bar ove iz novijega
vremena i poznatije: »Tanburica sitnim glasom udaraše«, »Nalie\oj
strani kraj srca«, »Neveselo srce moje«, »Od sad više draga«,
»Sječaš li se onog sata«, »Kud pogledam, svud je tarna«, »Sva se
gora listom sasta«, »Da znaš pravo, srce moje«, »Radi tebe ja na
kocku stavio sam« i sto drugih.

Radeči tako na narodno-glazbenom polju puk i kaputaši - a

300

vonije u jednom smjeru, postadoše sriemske naše melodije po formi
i po dikciji sve savršenije, te su se brzo razliegale po cieloj našoj
otačbini i u susjednim zemljama. Došao ti u Dalmaciju, u Istru, u
gornju Hrvatsku, ili u Kranjsku, Štajersku, Ugarsku, Srbiju . . .
svagdje češ čuti pjevati sriemske popievke, što pučke, što varoške.
Sire ih vojnici, radnici i drugi ljudi, koji su neko vrieme živjeli u
Sla-voniji, a tada otišli u spomenute krajeve ili zemlje.

No moram namah ovdje primietiti, da ne valja razumievati pod
sriemskim popievkama  koje po svietu kolaju pod tim ime¬
nom — i one, koje potječu od kojega po rodu srpskog pjevača iz
Sriema, jer melodije tih popievaka, naročito pučkih, imadu poseban
biljeg, naime pravoslavno-crkveni, te nisu tako dotj erane, regbi
glazbeno inteligentne, kako su one, što potječu od kojega katolič-
koga improvizatora.

Videči katolički puk djakovačke biskupije, kako gospoda štuju
njihove pjesme i način njihova hrvatskog pjevanja, počeo se on
sve više pouzdavati u gospodsku klasu, te se prema ovoj i u to¬
liko zahvalnim pokazao, što je prisvojio popievke, koje potječu od
kojega rodoljubiva kaputaša. Prosti puk Slavonije pjevaoje zanosom
ilirske naše davorije: »Još Hrvatska nij’ propala«, »Mi smo bračo
ilirskog roda«, »Nosim zdravu mišicu«, »Bubanj silno budi« . . . , a
pjeva i novije popievke: »Ti več spavaš, Milko moja«, »Oj, ti vilo
Velebita«, »Glasna jasna« . . . i druge.

Takyo susretanje jednih prema drugima ne češ nigdje nači.
Gospoda neglazbena ili glazbeno naobraženih drugih krajeva obično
motre priekim okom pučke popievke kao nešto niskog, prostačkog.
Ali radi toga ne mari ni puk za popievke kaputaša. Tako primje-
rice ne bi puk oko Zagreba — ali u okrugu od više milja — pod
nipošto pjevao na svojim sastancima, u berbi, na prelu ili u pučkim
svečanostima druge pjesme, nego one, što potječu ravno od puka.
Popievke, koje uči ta mladež u školi pjevati, ne če — ostavljajuči
školu — nikada primiti u svoj domači repertoir. E dakako! Kako
ti meni, tako ja tebi. Šilo za ognjilo!

Zajednički rad puka i gospodske klase Slavonije imao je po-
sljedicu, da se nigdje nisu pučke popievke onoliko dotjerale, koliko
ovdje, te da varoške popievke drugih krajeva naše otačbine ne dišu
duhom pučkih melodija.

To pako ide ne samo svjetovne popievke, nego i one crkvene,
koje pjeva puk djakovačke biskupije u crkvi, na procesijama ili kod
kuče u oči večih blagdana. Veliki dio tih crkvenih i nabožnih po-

301

pievaka, naročito božičnih, potječe od samoga puka ili od seoskih
orguljaša, za koje se nije moglo reči u prijašnje doba, da su bili
glazbeno naobraženi. Ali to se može tvrditi, da su i ti orguljaši
čutili hrvatski, i to samo hrvatski, jer nisu uplivisani ni od ma koje
tudje glazbe. S toga imade i ta vrst crkvenih popievaka djakovačke
biskupije skroz hrvatski karakter. Pa tako je uobičajio hrvatski
narod i u crkvi hrvatske melodije, ne bi li ih crkva autorizovala,
posvetila.

Središta glazbenoga rada Slavonije bila su tada: Djakovo,
Brod na Savi, Požega, Osiek i Vukovar.

Sto i tko je radio u Djakovu na glazbeno-narodnom polju,
pravo ne znamo, jer nam nije nitko bilježio imena onih improvi-
zatora varoških pjesama, koji su tu živjeli. Ali da ih je i u Djakovu
bilo, svjedoči nam usmena predaja, koja tvrdi, da su popievke
»Tanburica sitnim glasom«, »Na lievoj strani« i neke druge nikle
baš u Djakovu.

I o glazbenom radu u crkvi nema obilnih podataka, te ču zato
evo sye ono iznieti, do čega sam doči mogao. Neka kasniji koji
pisac nadopuni, što je ovdje manjkavo.

U vrieme Turaka nije bilo u Djakovu krščanskoga hrama, a niti
su imali po sv. Ocu papi imenovani djakovački biskupi stalna pre-
bivališta, nego su stanovali sad ovdje, sad ondje, učeči i tješeči
hrvatski krščanski narod. Istom kada su bili Turci izagnani iz Slavo¬
nije, nastaniše se biskupi u Djakovu.

Biskup Juraj Patačič  (biskup od god. 1703. do 1716.) uzdigao
je malu katedralu i to na istom onom mjestu, gdje je stajao prije
turske invazije hram sv. Petra, koji su hram Turci porušili. 1  u je
katedralu povečao i poljepšao biskup Petar Bakič  (biskup od go-
dine 1716.—1749.), te obratio tursku džamiju u Djakovu u krščansku
crkvu, koja je sada župna crkva. Nema sumnje, da je biskup Bakič
nabavio za svoju stolnu crkvu i orgulje te namjestio i organista; a
nema sumnje ni o tom, da su klerici djakovačkog sjemeništa učili
pjevati po kaj dama  liturgične pjesme. _

Od svih djakovačkih biskupa prošlih vremena najviše je mano

za glazbu biskup Antun Mandič  (biskup od godine 1806.—1 15),
rodom Požežanin. Jer kako je postao biskuporo, osnovao je za kate¬
dralu crkveni glazbeni zbor, sastoječi se od pjevača (koialista), pje
vačica i glazbara, te je imenovao Mozartova  šurjaka Jakom
bel-a  regentom-chori i kapelnikom crkvenoga glazbenoga z

Da je bilo i pjevačica i glazbara u tom zboru, svjedoce nam

302

figuralne glazbene mise, koje je Heibel u Djakovu komponovao za
mješoviti zbor (discant, alt, tenor i bas) uz pratnju orkestra  i
orgulja. Heibel bio je regens-chori od god. 1806. do god. 1826., te
je u Djakovu i umro i tamo pokopan. Komponovao je mnogo glaz-
benih misa i druge crkvene glazbotvorine, od kojih nam je u ruko-
pisu sačuvano 16 komada. Uz to bilježio je i narodne naše melodije,
jer su se njemu osobito svidjale. Ta njegova zbirka, za koju zna-
demo, da je postojala, izginula je, ili je negdje sakrita. Na svojim
kompozicijama potpisivao se on čas Heibel, čas Heubl ili Haybl.
Poslije njegove smrti (god 1826.) otišla je njegova žena Sofija,
najmladja sestra Mozartova, u Salzburg k svojoj starijoj sestri Kon¬
stanci.  U Salzburgu prisustvovala je Sofija godine 1842. otkriču
Mozartova spomenika, a umrla je godine 1843. u osamdeset i trečoj
godini svoga života.

U drugom središtu narodne nam glazbe: u Brodu na Savi
puno se pjevalo, a bilo je tu što pučkih, što gospodskih vršnih pje-
vača i improvizatora. Najviše se brinuo za pučke i varoške pjesme
onoga kraja brodski trgovac Andrija Antun Brlič.  On je sabrao
pa i sam napisao najobljubljenije tadašnje pjesme, te je imao
još godine 1760. prilično opsežnu takvu zbirku. Sin njegov Tgnjat
Vjekoslav Brlič  (rodio se godine 1795.) nastavio je to šahiranje,
pokupiv pisane pjesmarice brodskih momaka i djevojaka, pa 1
takve, koje su pisali inteligentni ljudi. Ignjat Vjekoslav bio je lite¬
rarno naobražen čovjek, svršio je latinske škole, te je u mladosti
svojoj učio i po kajdama svirati u flautu. On se htio posvema po¬
svetiti nauči, ali je morao po očevoj želji preuzeti i dalje voditi
očevu trgovinu. Ispunivši Ignjat očevu volju, ipak se bavio i lite¬
raturam: sastavio je hrvatsko-njemačku gramatiku, koju je štampom
izdao, a isto tako sastavio je i objelodanio kalendare i drugo šta,
te je bio i gradskim viečnikom. Onim pjesmaricama, koje je stari
Brlič sabrao, i koje se i sada nalaze u Brličevoj obiteljskoj knjiž¬
nici, okoristio se i Vuk-Karadžič, samo što je originalne pučke
pjesme onoga kraja po svom običaju preradio. Ignjat Vjekoslav
Brlič brinuo se još i za drugu neku pjesmaricu, naime za takovu,
u kojoj bi bile i melodije dotičnih pjesama kajdama  zabilježene.
Da li je Ignjat te melodije sam ukajdio ili tko drugi, ne znamo vt~
vjesno. Ja sa svoje Strane mislim, da je onih 65 melodija te zbirke
ukajdio beogradski knjaževski kapelnik Josip Šlezinger,  a Brlič
da ih je samo prepisao, ako je naime to njegov rukopis, ali obitelj
Brličeva misli, da ih je ukajdio po živom pievu sam Ignjat.

303

Brodjanina Ivana Velikanoviča,  franjevca (rodio se godine
1723.), više je zanimala crkvena, nego li svjetovna glazba, te je na-
pisao u svom djelu »Upučenja katoličanska« (štampano god. 1788. u
Osieku) dvije raspravice, prvu: »O pivanju i civnikah« (orguljama),
t. j. kako valja u crkvi pjevati i orguljati, a drugu »O velikih ili
pivanih misa«. Sudeči po prvoj razpravi bile su tada u crkvi fra-
njevaca u Brodu orgulje.

Za crkvenu glazbu bio je veoma zaslužan otac Marijan Jaič
(rodio se u Brodu godine 1795 )- On je sabirao pučke crkvene po-
pievke, što u brodskoj, što u vukovarskoj okolici, kada je tamo
bio stranom gimn. profesorom, stranom gvardijanom franjevačkog
samostana. Nabožne te pučke popievke preradio je Jaič ponešto,
da budu prikladne za crkvenu porabu, te ih je i za orgulje udesio,
a tada uvrstio u svoj kantual »Napivi bogoljubnih crkvenih pisarna«,
štampan god. 1850. u Budimu. No prije nego je svoj kantual objelo-
danio, povjerio je konačnu redakciju glazbenoga diela toga pievnika
budimskomu gradskomu nadučitelju Josipu Drliku.  - Marijan Jaič
bijaše dva puta državnik svoga reda, ravnatelj osječke gimnazije
i t. d. Umro je god. 1858. u Budimu, a sahranjen je u samostanskoj
raki tamošnjih franjevaca.

U Požegi  ustrojili su Isusovci god. 1709. gimnaziju, koju su
iza nekoliko godina tako raširili, da je od gimnazije postalo malo
sveučilište sa bogoslovnim i mudroslovnim fakultetom. U tom uči-
lištu — koje Taube zove u svom djelu »Beschreibung des Konig-
reichs Slavonien« (III. str. 27. štamp. god. 1777.): »Universitat« —
podučavali su Isusovci mladež i u glazbi, i to ne malim uspjehom.
Jedan od njihovih učenika, koji je izašao na glas i kao glazbenik,
bio je barun Franjo Trenk  (rodio se 1. januara god. \JIU  u Ka¬
labriji, vodja slavonskih pandura). Trenk je bio prvi, koji je ustiojio
vojničku kapelu, te je komponovao za svoju bandu razne komade,
a ove sa svojim bandistima i sam uvježbao. Vjerojatno je, ^ da je
Trenk upotrebio u svojim kompozicijama i tadašnje melodije sla¬
vonskih pučkih i varoških pjesama. Njegov biograf Theodor \\ ehr
man n tvrdi u svom djelu »Leben und Thaten des Freiherrn von
der Trenk« (Leipzig 1837., str. 36.1, da je Trenk bio takav izvrstan
umjetnički pjevač, te imao tako ugodno grlo, da bi mogao kao operni
pjevač svoj kruh zaslužiti. Svu tu glazbenu naobrazbu i umjetmc m
vještinu stekao je Trenk u učilištu Isusovaca u Požegi. Irenk je
umro tragičkom smrču god. 1749. u Brnu u Moravskoj.

Za razvitak naše narodne glazbe bio je važan faktor Mijo

304

Ferdo  Matakovič  (rodio se god. 1763. negdje u Hrvatskoj, po
svoj prilici u Karlovcu). Matakovič bio je mnogo godina profesor na
požežkoj gimnaziji. Valja naime znati, da su poslije god. 1786.,
kada je car Josip II. ukinuo u našoj monarkiji red Isusovaca i
Paulina, predavali na požežkoj gimnaziji sve do god. 1834. svjetov-
njaci i svjetovni popovi. Matakovič poprimio je požežki dialekat i
priljubio tamošnje popievke. A jer je bio veliki veseljak i vrstan
pjevač, koji je umio pjevati sijaset pjesama, postao jejedna od naj-
vidjenijih ličnosti Požege. Najviše je pjevao pjesme, koje je sam
spjevao, i za koje je sam ishitrio melodije uz pomoč kitare. Njegove
su se pjesme brzo širile, buduč da je u nekim svojim melodijama
pogodio hrvatsku žicu. Još se i danas pjevaju u Požegi, pa i drugdje
njegove »varoške pjesme«. Matakovič je umro u Požegi god. 1843.
Od njegovih pjesama mnoge je uvrstio u svoju zbirku Luka Ilič
Oriovčanin, ali ne naznačivši ime pjesnikovo. Zbirka Iličeva ugle¬
dala je sviet god. 1852. pod naslovom »Slavonske varoške pjesme«.

Požežanin o. Grgur Čevapovič  (rodio se godine 177^-, a
umro kao provincijal ffanjevačkog reda u Budimu god. 1830.) upo-
trebio je slavonske melodije za svoju pastirsku dramu »Josip sin
Jakoba patriarka,« štampanu god 1820. u Budimu. U toj drami ima
23 štampane melodije za jedno grlo, koje ili potječu od puka ili ih
je u duhu pučkih melodija ishitrio Čevapovič i drug mu, župnik Ivo
Vuščič  Retkovački. Drama pretstavljena je god 1819. u Djakovu od
klerika, i to u slavu djakovačkog biskupa Mirka Karla Raffaya.

Na koncu XVIII. i početkom XIX. vieka živio je u tom dielu
Slavonije još jedan na glasu pjevač, a to je bio fratar Ivan Z ve kan,.

0 kojem se mnogo priča u Osieku i Valpovštini. Predaja kaže, da
je fra Ivan pripadao našičkom samostanu, da je bio neko vneme
kapelanom u Valpovu, a tada administratorom u Dolnjem Miholjcu.
Fra Ivan (ime Zvekan možda mu je bilo samo nadimak) spjevao
je mnogo šaljivih pjesama, ishitrio za njih ujedno i melodije, te ih
sam pjevao u veselom društvu. Vele, da je obično opjevao sama
sebe i svoje doživljaje, te da popievke »Fratar Ivane« i »Od fratra
Zvekana, valpovačkog pelikana« (u Kuhačevoj zbirci pod br. 146 2

1 1463) potječu ravno od njega. A isto tako se tvrdi, da je svoj
tobožnji životopis u Štihovima sam spjevao. Taj njegov životopis
kolao je po Slavoniji u mnogim prepisima, dok ga nije štampara
Pfeifferova u Osieku god. 1880. štampom objelodanila.

Mato Topalovič  (rodio se god. 1812. u Zdencima) bio je
takodjer vrstan pjevač i ishitrilac liepih melodija. Topalovič sabrao

305

je pučke pjesme onoga kraja, te ih je god. 1842. štampom izdao u
Osieku pod naslovom »Tamburaši ilirski«. U tom svojem djelu, od
kojega je žalibože izašla samo jedna sveska, napisao je liep uvod,
pun patriotičkih misli, te je spomenuo i važnost narodne glazbe
i važnost narodnog pjevanja.  Umro je god. 1862. u Gradištu,
bivši župnik i rimski kanonik.

Iz svega toga, što sam do sada iznio o glazbenom radu u
djakovačkoj biskupiji, razabrati je, da je gospodska klasa toga kraja
naše domovine prionula još prije ilirske dobe  uz pučku našu
poeziju i pučku nam glazbu, te da su stvarali i novo u hrvatskom
duhu, i to bez ikakve pobude kojega autoriteta ili kojega vodje
naroda. Njihova briga, da se sakupljaju pučke umotvorine i očuvaju
od propasti, postala je u onom kraju upravo navadom, a da se svaki
pjesnik i ovaki glazbeni improvizator drži glazbenih osebina pučke
melodije, postalo je gotovo zakonom.

Kada su se kašnje pojavili i glazbeni stručnjaci u tom dielu
naše domovine, nisu se ni oni mogli oteti toj struji, te su više ili
manje uz nju prionuli. Novo komponovati u hrvatskom duhu nisu
se istinabog jošte ufali, jer su unapried znali, da ne če moči pogo¬
diti onako hryatski ton, kako su ga pogodili naši neglazbeni v ar o š ki
naturaliste, ali da ipak posvjedoče dobra svoju volju, upotrebili su u
svojim kompozicijama pučke i varoške melodije. Tako je postupao
kapelnik u Vukovaru Ivanšič  (Iwanscbitz) oko god. 1780., kapelnik u
Bieloj crkvi Stipanovih  oko god. i 79 °-> kapelnik u Brodu Dra-
gutin Stic  oko god. 1800. i drugi.

Amo možemo ubrojiti i Osječanina Dragutina pl. luranija
(rodio se god. 1806.), jer je i on ukajdio i za orkestar udesio neko¬
liko hrvatskih melodija, kada je bio god. 1832. ravnateljem kaza-
lištnog orkestra u Zagrebu.

Najviše moram pako istaknuti stručno naobrazenoga glazbe-
nika umjetnika Karla baruna Prandau-a  (rodio se god. 1793 -
u Valpovu), koji se takodjer priključio narodnoj glazbenoj struji,
premda istom u vrieme ilirskog pokreta. Prandau kompono\ao jt
izim množine nehrvatskih komada i nekoliko hrvatskih, i to dva, tri
kola i nekoliko tnrarnir.a od nučkih melodija. Od ovih je jednu

Po Prandauov
Haeckl, stoj

lodanio. Znan
novo glazbalc

koračnicu za

i -1

20

Spomen-cvieče.

dobar hrvatski patriota, umro je god. 1865. u Beču. Što spominjem nje¬
govo domoljublje, na to me je opunovlastio preuzvišeni gospodin bi-
skup Strossmayer, koji je cesto boravio u barunovoj kuči u Beču.

Jedan od najvažnijih hrvatskih naturalističkih glazbenih impro-
vizatora bio je Pajo Kolarič.  On se rodio god. 1821. u Osieku, te
je kašnje bio gradskim viečnikom u rodnom svom mjestu. Bivši Ko¬
larič još gradskim kancelistom ustrojio je god. 1847. tanburaško
društvo od šest lica. Bio je vodja, prvi tanburaš i glavni pjevač toga
društva. Gdje god je bio kakav prijateljski sastanak ili kakva na¬
rodna svečanost, evo Paje sa svojom družinom, te piri ideju za
ilirstvo i budi simpatiju za narodni hrvatski pokret. Kolarič nije samo
umio sve tadašnje slavonske varoške i množinu pučkih popjevaka
pjevati i tanburicom pratiti, nego je i sam nekoliko takovih spjevao
i melodizovao, ili je za tudje pjesme melodije ishitrio. Popievke nje¬
gove pjevale su se po cieloj Slavoniji pa i drugdje, buduč je on po-
godio ton hrvatski kao nitko drugi. Kolarič bio je dvaputa i narodnim
zastopnikom (god. 1871. i god. 1875.). Umro je god. 1876. u Osieku.

Svaki, koji je potekao iz onoga kraja Slavonije ili tamo dulje
živio, smatrao je dužnošču, da nešto doprinese narodnom glazbenom
radu, ako je imao iole dara za tu umjetnost. Tako je natporučnik
brodske krajiške pukovnije Mirko Bogunovič  izmislio god. 1841.
hrvatski dvoranski ples: Kolo u figurama  poput kadrile, te je za
taj ples i glazbu improvizovao, na koju su se mogle plesati sve figure.
Kašnje je Lisinski komponovao za svaku  figuru posebnu glazbu.

Vinkovčanin Josip Runjanin  (rodio se god. 1821.) ishitrio
je, bivši car. kadetom u Glini, dvije melodije za dvije znamenite
pjesme. Prva od ovih jest Trnskova  pjesma »Ljubimo te, naša
diko«, spjevana god. 1846. u proslavu pukovnika baruna Josipa
Jelačiča, kašnje grofa i bana hrvatskoga, a druga je pjesma Miha-
novičeva  »Liepa naša domovina«. Jedna i druga popievka postala
je u nas popularna, te se obje pjevaju još i danas, dapače »Liepa
naša domovina« proglašena je god. 1891. na zagrebačkoj izložbi
voljom naroda hrvatskom narodnom  hi  mn  o m.

Sudbeni viečnik u Požegi Karlo Katinelli-Obradovič
pobilježio je god. 1847. dvadeset  i pet  pučkih i varoških popje¬
vaka onoga kraja, te ih je god. 1849. uz glasovirsku pratnju štampom
objelodanio pod naslovom: »Južnoslavijanske pučke pesme.«

llija Okrugič  (rodio se god. 1827. u sriem. Karlovcima) is¬
hitrio je nekoliko melodija za pjesme, koje je sam spjevao. Umro
je god 1897. bivši opat i župnik petrovaradinski.

3°7

I pisac ovoga članka (rodio se u Osieku god. 1834.) držao se
pravca, kojim su udarili prijašnji iprovizatori i stručni glazbenici
djakovaeke biskupije. I on je sabirao i kajdama bilježio pučke i
varoške popievke, pa i instrumentalne plesovne melodije, a to s prvine
samo one u Slavoniji, kašnje pako i u drugim krajevima naše
otačbine. Na opsežniji takav rad potaknuo ga medju ostalim pa-
triotima i djakovački kanonik Juraj Tordinac,  najviše pako bi-
skup Jos. J. Strossmayer,  opomenuv ga, da provede taj svoj
rad sistematički. U tu svrhu proputovao je cieli slavenski jug, te je
izim šahiranja raznog glazbenog gradiva marljivo proučavao i ose-
bine hrvatske glazbe, a ponešto i komponovao u hrvatskom duhu.
Polovica od onih narodnih i crkvenih popievaka, plesova i drugih
instrumentalnih komada, koje je sabrao, ugledala je sviet u četiri
omašne knjige god. 1878.—1882. pod naslovom: »Južnoslovjenske
narodne popievke« ; druga polovica nalazi se u njega još u ruko-
pisu, jer nije imao više sredstava, da nastavi izdavanje. Plod svo¬
jega istraživanja na praktičnom i na historijskom polju narodne nam
glazbe iznio je u knjigama »Lisinski i njegova doba« (god. 1887.),
»Ilirski glazbenici« (štampano god. 1893.) i u mnogim raspravama i
člancima: n. pr. u raspravama »Opis i poviest narodnih glazbala Ju-
goslavena«, »Josip Haydn i hrv. narodne popievke«, »Turski živalj
u našoj glazbi« i u drugim.

Dobivši tako narodna nam glazba sve čvršči stručnjački temelj,
ugledao se i mladji naš glazbeni naraštaj u taj rad, te je kušao —
a uz njih još i neki stariji glazbenici — svoju sreču na tom polju.

Tako je Ivan Nep. Hummel  (rodio se god. 1820. u Kaloči u
Ugarskoj) kušao komponovati nekoliko hrvatskih komada. Hummel
bio je u Osieku gradskim učiteljem i ravnateljem pjevačkoga društva
»Liedertafel«, u kojem su društvu doduše najviše pjevali njemačke
popievke, ali tu i tamo ipak i po koju hrvatsku i slovensku. Hummel
je bio vrstan glasovirač i virtuoz na fisbarmonici, a za osječki
glazbeni život zaista zaslužan muž. Umro je god. 1896. u Budimpešti.

Hinko HI a dač ek (rodio se god 1837. u Zemunu) bio je pro¬
fesor u djakovačkom sjemeništu i dosta vješt glazbeni diletanat.
Komponovao je nekoliko muških zborova, jednu uverturu za gla
sovir u četiri ruke i misu božičnu. Za uverturu upotrebio je pucke
i varoške melodije, a za misu pučke nabožne. U originalnim svojim
kompozicijama pogodio je jako dobro hrvatski ton. Umro je kao umi
rovljeni župnik, jer je posvema ogluhnuo, god. I ^9 I - u  ^ ukovaru

Ne mogu da ovdje mimoidjem stručno naobraženoga g az o

3°8

tvorca, koji se doduše rodio (god. 1836.) u Frankfurtu na Odri u
Pruskoj, ali koji je došao još godine 1851. u Požegu, te je tuj živio
sve do svoje smrti, to jest do god. 1883, a to je bio mjernik Vilim
Just. Kada je god. 1860. odzvonilo u nas njemačkim činovnicima,
koji su pod apsolutizmom amo došli, zatražili su njegovi njemački
drugovi, da budu premješteni u Austriju. Samo jedini Just nije to
učinio, pošto je, kako mi je sam pisao, Slavoniju ne samo zavolio,
nego ju smatrao pravom svojom domovinom. Još mi je pisao: »Slu-
šajuči krasne hrvatske narodne popievke trsio sam se, da uglazbim
hrvatske pjesme u narodnom duhu, a uz to sam nastojao, da što
bolje naučim hrvatski jezik.« Just je uglazbio jedno pedeset hrvatskih
pjesama, što za jedno grlo uz pratnju glasovira, što za višezvučni
zbor, a može se reči, da je u nekim popievkama zaista pogodio
hrvatski karakter. On je utemeljio u Požegi hrvatsko pjevačko
družtvo »Vienac« i potporno družtvo za siromašne djake. Radi ovih
zasluga, što ih je stekao za grad Požegu, bijaše imenovan začasnim
gradjaninOm i pokroviteljem družtva »Vienca«.

Dragutin Trišler  (rodio se u Djakovu god. 1857.), regens
chori djakovačke stolne crkve, plodan je komponista. On je uglazbio
crkvene korale i druge crkvene popievke i mise i mnogo hrvatskih
zborova i popievaka za jedno grlo, pa i nekoliko instrumentalnih
komada. I brat mu Ivan,  organista, kušao je svoju sreču u kompo¬
ziciji, te je sudjelovao i kod zbirke popievaka za pučke škole, koju
je sastavio djakovački učitelj Dragutin Gal ovac.

Franjo Krežma  (rodio se godine 1862. u Osieku), violinski
virtuoz evropejskoga glasa i komponista. On je komponovao jedno
25 hrvatskih glazbenih komada, u kojima se trsio, da pogodi
hrvatski ton. Kada je Franjo sa svojom sestrom Ankom (sada pro¬
fesorica glasoviranja na zem. narod, glazbenom zavodu u Zagrebu)
koncertovao po Italiji, obolio je god. 1876. u Rimu na pošalini.
Opasnu tu bolest teško da bi prebolio, da se nije za njega toli očinski
brinuo preuzviš. gosp. biskup Strossmayer, koji je tada u Rimu
boravio. Krežma umro je god. 1881. u Frankfurtu na Majni, gdje je
bio koncertni majstor u glasovitoj Bilseovoj kapeli. Mrtvi mu ostanci
preneseni su god. 1884. iz Frankfurta u Zagreb na trošak odbora,
koji je u tu svrhu sabirao dobrovoljne prinose. Osječka mladež po-
digla je prerano umrlomu i obdarenomu umjetniku Franji god. 1895-
spomen-ploču, namjestiv ju u tvrdjavi na kuči, gdje se je Franjo rodio.

Znamenit je glazbeni tvaralački talenat Bela pl. A d amo vic
(rodio se god. 1856. u Čepinu nedaleko od Osieka). Stručno glaz-

309

beno naobražen komponovao je nekoliko orkestralnih komada i
balet »Jelu«. Njegove kompozicije svjedoče, da stoji na višini steče-
vina moderne glazbe. Sada radi na hrvatskoj operi, te svojski na-
stoji, da ova bude što više u hrvatskom glazbenom duhu. U tu svrhu
proučava našu pučku glazbu velikim marom, da gotovo gorljivošču,
a kad mu vrieme dozvoli putuje sad u ovaj sad u onaj kraj naše
otačbine, te prisluškuje pučkom pievu, ne bi li taj piev navratio
njegovu fantaziju na hrvatsku.

Iz najnovije dobe spomenut mi je Srečka Albini-a  (rodio
se god. 1869 u Županju), sada prvog kapelnika zagrebačke opere.
Albini komponovao je više hrvatskih komada, što orkestralnih, što
vokalnih, te nastoji ozbiljno, da pogodi osebine narodne nam glazbe.

Što se je radilo poslije ilirske dobe na narodnom glazbenom
polju u Slavoniji, najviše je zahvaliti posredno ili neposredno biskupu
Josipu Juraju Strossmayeru.  On ne samo da je glazbenike po-
ticao na rad, nego je i vazda pazio na razvitak narodne nam
glazbe, te se dao o napretku potanko obaviestiti. Rado je vidio, kada
su mu domači glazbotvorci podastrli svoje tvorevine, te ih je obično
i nagradio. Podupirao je novčano mlade ljude, koji su se posvetili
umjetničkom pjevanju ili umjetničkoj glazbi, te učili na vanjskim
zavodima. Izim toga često je priskočio u pomoč našim pjevačkim
društvima, za koje je držao, da vrše patriotsku i kulturnu misiju,
šaljuči im prinose za osnivanje ili za uzdržavanje društva. Katkada
bi kupio glazbenu ostavštinu kojega domačega komponiste, te ovu
poklonio kojemu zavodu ili društvu; primjerice onaj dio I.isin-
skove glazbene ostavštine, koja se nalazila u pokojnoga
Alberta pl. Strige, koju je naš mecena kupio i poklonio
arkivu pjev. društva »Kola« i t. d. Još je biskup
Strossmayer dao graditi za novu djakovačku kate-
dralu skupocjene orgulje. Te su orgulje remek-djelo,
kojima nema premca u cieloj našoj otačbini...

Orisav tako u kratko glazbeni život i gla-
zbeni rad u djakovačkoj biskupiji, moramo priznati,»da su
se tamošnji rodoljubi svojski brinuli kroz dvjesta go-
dina  za razvitak i napredak hrvatske narodne  glazbe.

Zagreb.

Franjo Š. Kuhač.

SEOBA HRVATA.

a Lomnici nebotičnoj sred Hrvatske Biele,

Bjehu snijeg rastopile mladog sunca striele.
Propupila gora čarna, izletile vile
I mladjanom Listonosu zelen vienac svile:
Po dolinam velje Tatre hitro kolo vode,

Po rudinam Poprad-rieke i kod Visle vode.
Vesele se šarnom Svibnju, koj se več pomalja,

Tankim glasom ljubav sladku svoj prirodi javlja.

Jednog jutra, prije nego zlatovlasa Zora
Mladom Suncu lice umi svježom rosom s gora,
— Da joj bratac nad zemljicom sjajnije zasine,
Kad zajaši Jabučila i nebom se vine, —

Pod Lomnicu na ravnicu, ko oblači trnasti,

Sa svih strana vojske silne nenadno če pasti.
Stoji topot i hrzanje i oružja zveka
I blejanje tovnih krda i prodolja jeka:

Rekao bi: množtvo silno Poprad če presušit
I Lomnicu, ako nagne, na ravnicu srušit.

Uz Lomnicu, kojoj vrh se Vidoviča zove,
Stadoše se sada penjat silne čete ove.

Prikriše ju sve do vrha; sva oružjem bljeska,
K6 u noči sjajnim zviezdam poljana nebeška.

Vidoviča najviše je svetište Hrvata,

Jer se Sunca prva zraka njenog čela hvata.

Tu bogočin ogradiše praotci pradavni,

S kog se vide sve hrvatske gore, rieke, ravni.
Tu, kad Svevid po nebesim u oblaku ide,
Ustavi se, opočine i na zemlju side.

Otale se dobre duše put nebesa vinu,

Na zrači ih jutra vabi Vid u Rajevinu.

S toga vrha, tko je dobar, svetom Vidu mio,
Tko bi jutrom, kad je vedro, rano uranio,
Vidio bi na iztočju, kada Zora grane,

Kroz bosilje njenih kosa Dafinove grane,

S čijeg cvieča zlatolista medna rosa pada
I bogovom kupe puni sred nebeskog grada;
Vidio bi, gdje na čelu Zori cvate ruža,

Ustne rujne gdje na cjelov bratu Suncu pruža.

Bogočin je opasao sav vrhunac gore,

A pod njime u bezkrajnost puca svjetla more.
Po sredini žrtvenik se od mramora diže,
Miomirni dim sa kojeg plavo nebo liže.

Svud okolo bogočina cvatu lipe davne,

U njihovu lišču stoje predja duše slavne;

Dok im dugu Vid ne pruži ili svjetla ždraku,

Po tom mostu da se vinu k čistom raja zraku.
Kada vjetrič laki dune, tad kroz žamor grana
Prorokuju dogadjaje budučnosti dana.

Bogočin je velik, prostran, ali toga jutra
Pusti narod ne može se smjestiti unutra;

Več pritisnu dol i goru: unidjoše amo
Poglavice, sveti žreci s tovnim žrtvam samo.
Vrhovni je vodja Hrvat, junak divan, krasni,
Kano viti bor je krepak mladič gorostasni.

Ko Pojezda plamni zlatnom u oružju gori:

Stid milinja, videči ga, probi lice Zori.

Na kalpaku čelenka mu trepti bujna, biela,

Ko Perunu perunika vrh božanskog čela;

A o bedri mač mu bljeska, ko kad Munja nosi
Striele bratu, kojim biesan čete Čertu kosi.
Četiri su do njeg brata, ko četiri hrasta:

Muklo mrki i Lovilac, Kluko, kršna rasta,

I Ivosioc bojni: do njih krasne sestre: Buga

I Vidova svečenica, proročanska Tuga,

Sva u bielu odjevena, kano gorska vila,

Vita stasa, plavih kosa, modra oka mila.
Poslanik ju rimskog čara Heraklija gleda,

Od ljepote razpaljena krv u srcu preda.

U Bizantu te divote on vidio nije;

Zrak, što njeno lice grli, od milja se smije.

Ali zaman srca gore, mame se junači,

Jer djevicu mogu ljubit samo Vida trači.

Tada Hrvat gromkim glasom progovori puku,
Ozivlju se prodolice njeg’va glasa zvuku:

»Čuj, narode plemeniti, nepobjedni, slavni,
Miroljubni, na obrani kano gora stavni:

Na obalam sinjeg mora, na dalekom jugu,
Narod rimski davno trpi nevolju i tugu
Od nasilja divljačkoga okrutnih Avara;

Kano kuga ovo pleme rimsko carstvo hara.

I sam cesar u Bizantu strepi s pusta straha,

Jer mu vojske nebrojene bies avarski smaha.

On je čuo za junačtvo nepobjedno tvoje;
Pomoč tražeč, k nama posla poklisare svoje;
Od avarskih divljih četa da ga izbavimo,

A sve zemlje da su naše, što ih osvojimo.

S tog te danas amo sabrah, jer ja čuti hoču,
Jesi 1’ voljan mačem kaznit biesnih Obra zloču.
Zadača je plemenita, dostojna je tebe,

Da se mirni ljudi brane, razbojni iztriebe.
Nagrada te divna čeka: nove zemlje, rode,

Kraj sinjega modrog mora, kojim ladje brode:
Panonije plodne ravni, riekam protečene,
Dalmacije žali slavni i gore zelene.

Takve zemlje na daleko na tom svietu nije,
Obiljem se svakim na nju Vid s nebesa smije,«

Gromoviti tada poklik strese dol i goru:

»Na pobjedu ti nas vodi pram sinjemu moru!«

Hrvat volju puka sluša, od radosti bljeska;

Al još valja znat, što volja dosudi nebeška.

_ 3 r 3 _

S toga Tugu sestru šalje u gaj lipa svetili,
Neka čuje, što če s granja predja duši rieti.
Tuga ode u gaj skrovni; nastane tišina,

Sa iztoka lahor pirnu iz tajnih daljina,

Ko s Dafine srebroliste, kada Svevid diše,
Tajinstvenim šumom grane lipama zanjiše,

I vidjenjem proročanskim duše predja budi,

Da proreku, što če pozni doživjeti ljudi.

Šušti granje . . . srca hvata strahopočitanje!
Tuga sluša u skrovištu budučnosti znanje;

Pa kad volju Vida cula šaptanjem otaca,
Nadahnuta, uzrujana iz gaja koraca.
Božanstvom joj lice gori, oči svjetlom sjaju,
Kao da se na njim zrake Vida odsievaju.

»Vidim,« reče, »gdje se dižu sa planina vile,
Predvodnice puka moga pram jugu se krile:
Putokazne bit če nama one pratilice,

U borbama i patnjama nježne tješilice.

Vodit če nas od pobjede do pobjede slavne,
Do spasenja naobrazbe i uljudbe davne.

Vidim bojna polja, s, kih se od vaših mačeva
Krv Avara, kano rieka, u pučinu slieva.

Vidim plodne zelen-ravni, šumovite gore,
Mirne rieke, ostrvima nakičeno more.

Vidim blago svakovrstno u zemlji sakrito;
Vidim cvasti naše pleme hrabro, uzorito,

Gdje ko kula na ograšju svih naroda stoji,

Al za pravdu boreči se, svih se njih ne boji.
Vidim ov čas gdje se diže hršum ljuta rata:
Jug na Sjever, a na Iztok Zapad sablju hvata:
Kano vjetar iz pustare, što prčinu vije,

Satre život, satre cvieče i sve pieskom skrije:
Takav hršum s Iztok-juga k Zapadu se mota,
Krvav mjesec u njem bljeska, urliče grozota.
Kuda prodje sve če satrt narode i vjere,

Al providnost višnjeg Vida več poprima mjeie,
Te Hrvate istodobno u susret mu šalje,

Sa bršumom da se skobe, Zmaju skrše ralje.

Kano vali, što no biju Dalmacije hridi,

Vojske mu se na te survat moje oko vidi;

Al krvavom pjenom biesnom o tebi se lome,

I napokon pobjednik si, Slobodan na svome.

I u snu češ sablju držat, uljudbi na straži,

I slomit češ oštre roge divljačtvu i laži.

Za nagradu Vid ti daje mir, sunca svjetlinu,
Jer junački ti pobiedi divljačtvo i tminu.«

Gromoviti tada poklik strese dol i goru:

»Na pobjedu žurno hajmo pram sinjemu moru !«

S žrtvenika plamen suklja nebu pod oblake,
Sveti žreci bike vode vitoroge, jake.

S Vidoviče potok krvi bičije se lije;

Miriš mesa izgorena put neba se vije.

Tko je tada put iztoka okrenuo čelo,

Vidio je, gdje se jutro nasmiešilo bielo;

A iz jutra pomolit se božanstvenog Vida,

Sa četiri mudre glave i četiri vida.

Tri put se je pomolio, dišuč miriš milo,

Tri put sjevnu po svemiru s lica mu vidilo.

Tad na konju plemenitom izleti Pojezda,

A ko zraka sunca žarkog do njega Prijezda,
Utiruči mračne pute pobjednome Suncu,

Na djogatu, koj’ sad djisnu gori na vrhuncu.
Prosu slavu svojih zraka gorom i dolinom;
Smieše mu se rieke bistre gladkom površinom,
Od milja se na iztoku topi ruda magla,
Prestrašene bježe tmine od skoka mu nagla.
Zaori mu himna divna iz prirode ciele,

Jer je griju, grle, ljube zrake tople, biele.

Sove, čuci u Čertove bježe mračne spile,
Orlovi se i sokoli klikčuč zrakom krile.
Ljubavnim se blagim šumom bude rosni gaji,
A ptičica zaromone ljuven-uzdisaji:

Jasika se iz studeni, iz skrovišta svoga,

Drhčuč pruža pram cjelovu traka sunčanoga;
Svaka travka lišče diže, cvieče vience širi,
Lahor pjeva i igra se s šareni lepiri;

315

Pčele zuje, rosica se bistrim kriesom smije,
Od užitka, što ju cjelov Sunca s ruže pije;

A on divan svud prodire milom, toplom zrakom,
Život budi iz zemljice i juri za mrakom.

Na žrtvenik djevojčice jabuke mu noše,

Seji Zori sa bosiljem ruže doprinose;

A Jarilu mlade raži, a Velesu brava,
Radogostu kruha, soli; Vesni cvjetnih trava.

A Davoru i Perunu žrtvuju se hati,

Košuticu svetoj Vidi na čast valja klati.

Za Danicu mlieko liju, Munji mačic pale,
Djedovima dušna brava, djeci ptice male.

Kada obred izvršiše po zakonu sveti,

Tad če Tuga skupa s pukom ovu molbu rieti:

Molitua Tuge.

Tuga:

0 Dušo duša, o prečisti kriesu,

Iz kojeg iskre k zemskom blatu lete

1 upute se u ljudskome mesu,

Što zločom tvoju dobrotu oplete:
Ogrij nas svjetlom s lica Sunca tvoga
I umij griehe s tiela zemljanoga.

Narod:

Ogrij nas svjetlom s lica Sunca tvoga
I umij griehe s tiela zemljanoga.

Tuga:

O Sviesti sviesti, o mudrosti viru.

Što sama iz sebe teče, te se širi
Po bezkrajnosti svojoj po svemiru,

3 j 6

U kojem vječnost san pojava piri:

Svog uma svjetlom višnjim ti u nama
Razgori razum sred neznanja tarna.

Narod:

Svog uma svjetlom višnjim ti u nama
Razgori razum sred neznanja tarna.

Tuga:

Ne pusti tmine Crnoboga ljuta,

Što ljubav ne zna, neg sebičnost samo,
Da nas zavedu s pravednosti puta,

Na Stupnicu da kletu zalutamo:

Ti ljubav svetu u nama razgori,
Plemenitosti žedjom duh nam mori.

Narod:

Ti ljubav svetu u nama razgori,
Plemenitosti žedjom duh nam mori.

Tuga:

Blaženstva vječnog, o presveto more,
Što samo u sebi mirno, bistro stoji;

Ti naše duše, koje strasti more,

Iz mora svoga kapljicom napoji:

Ti mir podieli ljudem dobre volje,

Da mirno tegle tvoje zemlje polje.

Narod:

Ti mir podieli ljudem dobre volje,

Da mirno tegle tvoje zemlje polje.

Tuga:

Da mir zavlada po cielome svietu,

Ti krepošču nabrekni desne naše,

Da satru divljih Obra rulju kletu,

Što mirne puke zatiru i plaše:

Peruna ti nam pošalji u boju,

Da pomogne nam vršit volju tvoju.

37

Narod:

Peruna ti nam pošalji u boju,

Da pomogne nam vršit volju tvoju.

'Tuga:

Ti pute naše prema jugu kaži,

I ne daj, da nam noge nagraišu;

I od zla oka ti nam djecu straži,
Vukodlaci da krvcu im ne sišu:

Od vjedogonja, mora, črnih biesa
Očuvaj nas, o Gospode nebesa!

Narod:

Od vjedogonja, mora, črnih biesa
Očuvaj nas, o Gospode nebesa!

Tuga:

Ti, koji dahom dišuč, oblak sbijaš
I nagoniš ga vrhu naše sjetve,

I blagu rosu muzeš i izlijaš,

Daj, da obilne budu naše žetve:

Ne puštaj k nebu sile hada gnjusne,
Da rosa ti se u tuču ne sgusne.

Narod:

Ne puštaj k nebu sile hada gnjusne,
Da rosa ti se u tuču ne sgusne.

Tuga:

Več, ko što blag u ovoj zemlji b’jaše,
U novoj tako blagodaran budi;

Da Ijetinu nam, stoku, ovce naše
Ne sprži oganj suhe Ale hudi:

U zemlji od leda čuvaj nam sjemenje,
Nek uzkrisi ga lica ti plamenje.

Narod:

U zemlji od leda čuvaj nam sjemenje,
Nek uzkrisi ga lica ti plamenje.

3iS

Tuga:

Hrvatom, Vide, zemlju krasnu predaj,

Što divlje čete pustoše i pale,

I da je itko nama otme, ne daj,

Več stjerat pomoz’ u jadranske vale:

Ko zviezde neba iskrom tvojom svetom
Umnoži rod Hrvata cielim svietom.

Narod:

Ko zviezde neba iskrom tvojom svetom
Umnoži rod Hrvata cielim svietom.

Tuga:

U boju hrabro koji od nas pane
Za mir i pravdu, za slobodu svieta,

Na novi život nek u tebi svane,

Da ogrije ga tvoja vatra sveta:

Nek Rajevine uživa obilja,

I raztapa se od svetoga milja.

Narod:

Nek Rajevine uživa obilja,

I zaztapa se od svetoga milja.

Gromoviti tada poklik strese dol i goru:

»Na pobjedu smjelo, bračo, pram sinjemu moru!

Zašumiše cvjetne lipe otajstveno vele,

Ko da duše praotaca nekamo se šele.

Povio se sa planine vijor žute magle,

Svijaju se vite jele od hujave nagle.

Iz vijora biele vile kadkad kažu lice,

Milo poju, k jugu lete vjerne predhodnice.

Za vijorom povila se vojske duga zmija,

Pred njo m Hrvat na djogatu kano sunce sija.

Zagreb.

Dr. A. Tresie Pauičic.

OB KOLPI.

voj o mladost preživel sem ob reki Kolpi.

Srečna, lepa leta. Kolikokrat sem upiral svoje oko v one
bistre, hitre valove, kateri so se drvili mimo mene, in zrl v bistro
dno ponosne reke. Male ribice švigale so sem ter tje, vodene rastline
majale so se svojimi glavicami in razni kamenčeki spreminjali so se ob
rumenem solncu v raznih barvah. Ob bregu pa je rasla zelena travica,
šepetale so krhke jelše in starikave vrbe naklanjale so k vodi svoje
dolge veje. Tu pa tam vzdigala se je v zrak ponosna topola, njena
pepelkasta peresca so trepetala, trepetanje bilo je sicer tiho, a ve n 31
sem ga dobro slišal in prilegalo seje šumenju Kolpinih valov. Lahko-
krila pastaričica preletela je ob bregu, nad reko je švigni ze en
kasti povodni kos, škrjanček je žvrgolel nekje v polju in v prosu
petpedikala je skromna prepelica. Solnčece je sijalo na jasnem
modrem nebu in zlatilo se svojimi žarki vodene valčeke, avzra  u
razprostrinjal se je neki čuden, opojen duh, katerega člov e' cU
bližavi reke, a katerega ne morem opisati. Za mene je ta u 1 ne
čudnega, nekaj mamljivega in nehote me spominja na baj e o pov
možeh, o zakletih deklicah v steklenih gradovih na nu r  . .

Mnogokdaj stal sem ali sedel na Kolpinem obrežju, g e

Tam na drugem bregu pa se je prostirala lepa plodna ra^
nina tja do lipničke gore. Tam so bili sočnati, pisani ra. » •

njive, kjer se je zibalo zlato klasje, a V  ^^'komlj^vidile izmed
jazne vasice z malimi hišicami. Hišice so . i n u;

sadnega drevja. Le bele cerkvice so se bdii e. o ^

In ona ravnina m bila prazna, du s _ P tako poda la

tam so hitele marljive ženjice v beli obleki,

320

onim raznim barvam, katere so se spreminjale na oni lepi ravnini.
In oglasila se je tudi pesem in prihajala vedno bliže, bliže. Pesem
narodna, jednakolična, zategnjena, in vendar se je tako prilegala
mojemu srcu. Zdi se mi, kakor da so peli:

»Lepa moja goro zelena,

Pod gorom teče voda ledena,

U vodi raste trava zelena,

U travi stoji roža rumena!«

Da, da, tako so peli, saj jih nisem jedenkrat poslušal! . . .

Razumel sem jih, razumel vsako besedico. Sedel sem sicer na
bregu, a moj duh je preplaval tedaj Kolpo in se preselil tja k ve¬
selim pevcem. Bil sem tedaj še mlad, vendar čutil sem, da so mi
oni pevci tako sorodni, čutil sem, da so mi bratje.

A oni peli so dalje, in njihova pesem donela je tako milo v oni
lepi božji naravi. Pogledal sem v reko, in valčeki njeni so se obje¬
mali, strinjali v jedno in hiteli dalje, dalje . . .

Tam ne daleč od Kolpinega obrežja vzrasle so, kakor tri sestrice
jedna poleg druge, tri ponosne cerkve »Tri Fare« zvane. Mogočne,
starodavne lipe stegovale so proti njim svoje veje, hoteč tekmo¬
vati s cerkvenim zvonikom. Zelena peresca so pa šumela, kot bi
si pripovedovala bajke o davnih turških časih.

Da prihajali so tudi Turki v te kraje, prihajali često, malo ne
vsako leto. Tedaj so vzplameneli po gorah kresovi, a zatrepetalo
je ljudstvo na obeh straneh Kolpe, katere valovi so bili tedaj napol¬
njeni s krvjo in solzami . . .

Minuli so oni časi, a ni jih še pozabil narod ob Kolpi.

Kdo bi preštel ono neštevilno pobožno množico, katera je pri¬
hajala k »Trem Faram« vsako leto počastiti Kraljico nebes in zemlje?
Flitele so množice prepevaje pobožne pesmi. Zbrali so se ljudje od
obeh strani Kolpe, tam gori od Severina do doli izpod Karlovca,
prihiteli Žumberčani, sešli se Beli Kranjci. Izpreminjala so se snežno
bela krila, pisane rutice in rudeče kapice brdkih Žumberčank. Ljudje
so hiteli iz cerkve v cerkev, pod lipami je šumelo kot v čebelnjaku
ob roju. V cerkvi so bučale orgije, pred cerkvijo so se tožno ogla¬
ševale gosli slepca goslarja, tam pod lipami čul se je pa glas zgo¬
vornega gostilničarja in mešale se govorice zbranega ljudstva. Sosed
je pozdravljal soseda, brat brata, Slovenec Hrvata. In tedaj so zopet
veselo šumeli valčeki v Kolpi, katera je tekla doli pod cerkvami,
poljubljali se in šepetali pesem o bratski slogi, o bolji bodočnosti.. ■

V NEDELJO ZJUTRAJ.

IVAN GROHAR

LJUBLJANA.

321

Zapustil sem Kolpo, ali pozabil nisem onih srečnih dni, katere
sem ob njej preživel.

Prišel sem v gimnazijo. Moje obzorje se je širilo, a v mojem
srcu je vsplamtela ljubezen k onemu koščeku zemlje, kjer sem za¬
gledal luč sveta. Prebiral sem razne slovenske knjige, a kasneje
sem zaželel tudi hrvaškega berila; saj mi je bil ta jezik še iz moje
mladosti tako dobro znan, tako soroden. In iskal sem knjige in
našel v naši knjižnici nekoliko letnikov »Danice« svetojeronimskega
družtva in pa Deželičevo pesmarico. Malo je bilo to, malo, pa ven¬
dar tudi tega sem bil vesel. Prepisoval sem razne pesmi in bil
srečen, da sem vsaj nekaj našel, kar me je preneslo zopet v sanjar-
ske dni mojih otročjih let tja k bistri Kolpi.

Čas beži. Preteklo je leto, dva, . . . preteklo je tudi deset in
še več let. Kolpa še ravno tako teče, kakor je tekla popreje,
pa vendar se je marsikaj spremenilo. Danes med Slovenci ne
bi moral več tako iskati kako hrvaško knjigo,
danes čitajo Slovenci hrvaške knjige in časopise,
a Hrvati slovenske. O bratskem jedinstvu se je
marsikaj govorilo, a zdi se mi, da ni daleč doba,
ko tega ne bode potreba, ko bode vsaki zaveden
Slovenec in Hrvat čital oboje. Poznali se bodemo
vedno bolje in iskreno ljubili. To bode najtrdnejši
most čez Kolpo, katerega ne podere nobena sila.

A Kolpa, mila moja Kolpa, ob kateri se zbirajo
sanje moje mladosti, tekla bode veselo dalje, valčeki
bodejo se igrali po čistih peščenih tleh in šumeli dalje
proti vzhodu, a v zraku gostolel bode veseli škrjan-
ček najlepšo pesem o bratski slogi in jedinstvu!..

Zagreb.

Janko

Spomen-cvieče.

21

PO RUŠEVINAMA STAROGA SOLINA.

(Sa četrnaest slika.)

I.

f ... .*

JI vlak krnj-željeznice od Spijeta do Knina, koji nas svojim zviz-
11  dukom sječa, da smo ipak u Evropi, projuriv liepo obradjenim
^ spljetskim poljem i ostaviv na lievu zaliv pitomih Kaštela i ubavi
Vranjic — »koji u moru svoju ljepost gleda ko djevojka krasna
u zrcalo« — a na desnu veličanstvene svodove Dioklecijanovog
vodovoda, u trinaest časa izvali naše družtvance na malu solinsku
postaju. Dva koraka odavle do ceste, pa četiri dalje prema iztoku
i evo nas kod zidina gradskih staroga Solina, uprav ondje, gdje
je francuzka cesta od Solina do Trogira prosjekla kod zapadnih
vrata (porta occidentalis) bedeme staroga grada.

Solin-Salona!  koje lije  to čarobno ime!

Ležala je stara Salona  pod najvišim vrhuncem Kozjaka, sv.
Jurjem, ondje, gdje mu se zadnji obronci pomalo gube u malu
dolinu , posred koje teče Solin-rieka (Jader). Golet strmih klisura
na vrh Kozjaka, golotinja gordog Mosora na iztoku, u živoj su
opreci sa zelenim livadama sadašnjega Solina, na kojima se uz vi¬
soke jablane dižu k nebu viti platani, a jadikuju vrbe jadikovke. Bujni
vinogradi, što se razapleli po gomilama staroga Solina i po izno-
sitoj vrleti na okolo, protkani zagasito zelenim maslinama i smok¬
vama, daju ovomu kraju osobito lice, puno opreka, kakva je i čud
sadašnjih Dalmatinaca i kakva je bila u staro doba jogunastih Ilira.

Dok Kozjak kano visoki bedem brani od sjevera, gordi Mosor
zatvara ovaj kraj sa iztočne Strane. Prema jugu i zapadu vas je

323

pogled otvoren: onamo se preko solinske dolinice prostire valovito
spljetsko polje, u dnu kojega nadiže se brdašce Marjan i tvrdjava
Gripi,  ta spljetska akropola, dok medju ovima visoko diže glavu
zvonik sv. Dujma, a malo podalje gube se u zraku orisi povečih
otoka: Brača, Šolte, Hvara i Visa. Sa zapadne strane proteze se
kaštelanski zaliv, gotovo sa svih strana zatvoren. Sjevernim nje¬
govim krajem reda se uz more sedam kaštelanskih sela — »koja no su
prilikaMisira« — kano sedam bielih labudova na obali gorskoga jezera,
a u zapadnom se kutu digao vitki zvonik bimaris  Trogira, dok se
s juga u more spuštaju obronci Marjana i Čiova, na kojima je raz-
sijano grmlje mrčike i brnistre, I tako Solin leži na sjeverno-
iztočnomu obronku velikog amfiteatra, ograničena brdima i brežulj-
cima, kojemu sredinu zahvača eliptična površina kaštelanskog za¬
liva. A baš ondje, gdje je prosjek medju Kozjakom i Mosorom,
kroz koji se vijuga put, što spaja Zagorje sa Primorjem, ponosito
se na goloj klisuri diže tvrdi Klis, pod kojim se kroz tolike viekove
mnoga krv profila.

Nekoliko koračaja od ovih zapadnih vrata (Jezerine) prema
zapadu do jedno 230 metara, prešavši razkršče, s kojega kreče put na
željezničku stanicu, u mjestu, zvanu Doca,  eto malo pogansko
groblje  (Necropolis in horto Metrodori, ad viam munitam)
sa deset sarkofaga, več davno odkrivenih, koji daju naslučivati,
da je to dio prostrana grobišta, koje se prostiraše uz oba kraja
današnje ceste i koje se u jednom nadpisu zove hortus Metro¬
dori.  Bilo je po svoj prilici ovo grobište za Solin, što Via Appia
za stari Rim.

Pokraj njega duž sjevernoga kraja-ceste protegle se tako zvane
Kiklopske zidine (Doca),  sazidane od ogromnih kamena, pra¬
vilno učetvorenih, izdjelanih i dobro sljubljenih, koje dandanas za-
panjen putnik, kako naš Kukuljevič pjeva, u čudu motri. Ovi zidovi
nisu drugo nego li vi a munita,  t. j. utvrdjena cesta, sagradjena
po svoj prilici god. 59. pr. Kr., kad bi Solin podignut na oppidum
civium Romanorum.  Protežu se one uzporedno sa cestom prema
Kaštelima gotovo za koja 3 klm., a svršavaju na južnoj strani ceste
u  sgrade, prilične utvrdama, na mjestu danas zvanu Stacun,  oje
ime sječa valjda na Statio I. viaemunitae.

Ako odavle — biva s Jezerina, kod zapadnih gra s 1
vrata (porta occidentalis), —- bacimo prema iztoku o o za ' J
650 met. do mjesta, zvana Glavičine, opazit čemo ruševine ’

kojejedva da vire izpod obrasle lože. Današnja cesta presiec ^

324

lištnu sgradu upravo medju pozornicom (pulpitum) i orhestrom.
Pozornica se nalazi s desne strane puta, iduči od Trogira u Solin, a po
mnogim ostatcima kapitela, stupova, uresnih komada, tu nadjenih,
osobito pako jednog liepog torsa »Athene Promachos«, sada u spljet-
skom muzeju, razabire se, daje.  bila bogato i liepo urešena. Okolo
polukružne orhestre  bio je hodnik, kao u amfiteatru, te se oko nje
dizahu u koncentričnim, polukružnim redovima mjesta za gledaoce
(cavea), svako mjesto izvisitije nešto iza prednjega, tako da su gle-
daoci sjedjeli u istom redu, kao i u amfiteatru. Promjer orhestre
bijaše io m., a cielog teatra 25 m.

No i teatar,  kao i mnoge druge javne sgrade u Solinu,
čeka, da se metodično i sistematično bolje prokopa i pročisti. Tom
prigodom ustanovit če se, kako je ovdje išla obala rieke Jader,  i
gdje je bilo glavno pristanište. Nije bo bez temelja mnienje, da je
upravo ovo ona točka grada, koja je predstavljena na Columna
Trajana,  gdje se je car Trajan na putovanju put Dacije, krenuvši
na naše obale iz Jakina (Ancona), preko Zadra (Jader) i Skradina
(Scardona), god. 101. izkrcao, da primi poklonstvo grada_Solina, te
da krene kopnom preko Bosne dalje u Daciju. Sve je ovo liepo
uklesano na onoj glasovitoj Columni,  koja dandanas resi jedan
od glavnijih trgova u Rimu: Piazza Colonna.

Dalje od teatra  prema iztoku za jedno 480 m., gdjeno su
livade Jankovače,  bijaše unutrašnja luka i pristanište (portus)
Solina. Tekom viekova bi ova luka naplavom zasuta. Zemljište
s desne Strane puta i danas je blatno, te se očito razabire, da je
dotle jednom dopiralo more.

Krenuvši lievo, mi čemo sada malne bez prekida hodati po samim:
gradskim zidinama (mo eni a ur bi s), koje pasahu grad, a vire
gdje više gdje manj e iznad zemlje, i 'strše ovdje i ondje do 6 m. višine
gdjegod liepim učetvorenim balvanima, a gdjegod sitnim kamenjem,,
prema tomu, jesu li iz starije republikanske dobe, ili iz Markaurelove,
ili čak iz poznije. Na desno od zapadnih vrata, pa malne sve do ušča
rieke Jadere i do mora protežu se zidovi iz svih doba. Vidi se, kako
su ih gradili liepim kamenjem, kako u kasnije doba, za vrieme ra~
tova, krpali u nestašici dobra tesana kamena kojekakvim sitnežom.
Nači čemo na putu još mnogo četverokutnih kula, ne zidom sve-
zanih, nego uza nj naslonjenih liepim kamenjem, gradjenim u razno
doba. Našlo ih se nazad godina do 88, a i sada ih se vidi što ogo¬
ljenih, što djelomice zasutih do 40. Nazad dvadeset godina, upravo-
ovdje kod zapadnih vrata, bila porušena jedna od ovih kula, iz koja

325

virilo radjeno kamenje, pa se tom prilikom izvadilo nista manje od
18 nadpisa na kamenu iz prvih viekova po Kr., koji su kao prosti
materijal bili uzidani u četvrtom i petom stolječu.

Baš kod zapadnih gradskih vrata s desne ruke, vidi se ta-
kodjer, da je zid bio oklopljen velikim kamenima, pravilno uče-
tvorenim; dapače jedan takav kamen visi još osamljen, držeči se
jedino gornjom svojom plohom cementa. Živi je on svjedok, kako
su po razorenju staroga Solina stanovnici sadašnjega pa i oni
okolnih sela raznosili na sve Strane staro kamenje kao gradjevni
materijal za nove sgrade. Čita se u starim poveljama, daje več god.
iooo po Kr. neki Pinčij, rodom Bugarin, primio na dar od hrvat-
skoga kralja Držislava kamenje blizoga amfiteatra da sagradi ovdje
blizu crkvu sv. Mihovilu, sv. Petru apostolu i sv. Martinu biskupu.
Crkvi nestalo traga, jer je porušena za doba Turaka, ali položaj na
sjeveru željezničke postaje zove se i dandanas sv.'Mihovih

Pri rušenju gornjih spratova liepog romanskog zvonika stolne
crkve u Spljetu g. 1896. bijaše izvadjena iz njega sila rimskih nad¬
pisa, arhitektonskih ulomaka, uzidanih XIV.-—XVII. vieka kao prosti
giadjevni materijal, a sve to iz solinskih ruševina. Nema starije kuče
u selu Solinu, u kojoj ne bi bio još uzidan po koji stari nadpis uz
šilu ostalih predmeta. God. 1898. bila je porušena neka stara kučica
pokraj amfiteatra. U njoj bilo uzidano do 12 nadpisa, glava, arhitekton¬
skih ulomaka. Spljetski muzej pogodio sve starinskoga, što se vidi
1 ne v idi, pa iza kako bi kuča porušena, izskočila 32 starinska pred¬
ajta. Što li sve ne bilo u Mletke odnešeno? Mletačka vlada trgo-
vala je sa solinskim ruševinama; donapokon davala ih mjesto plače
svojim neplačenim činovnicima! God. 1678. providur Petar Valier
nagradio je sa preko 4000 komada starog kamena fiškalnog od¬
vetnika G. Kavanjina, koji je bezplatno služio, i to još u znak
javnoga priznanja! Providur Leonardo Foscolo god. 1647. dade, da
razoie Solinjani i Kaštelani veči dio utvrda solinskih, jer da su se u
njima bili Turci ugniezdili. G. 1656. providur Bernardo izvadi u Solinu
za s Pljetske utvrde »dobar dio velikog kamenja«. Godine 1711. providur
^ endramin dozvoli nadbiskupu Cupilli gradjevnog materijala iz Solina
za  njegove sgrade u Spljetu. God. 1792. providur Angjeo Diedo
zahvaljivaše Jurju Politeu, Splječaninu, za poslane mu sanduke
nmenja i mramorja, moleči ga, da mu pošalje i još obilatije!

Nego za ovako pljačkanje i rušenje starinskih spomenika dao
los  primjer i sam car Dioklecijan, rodom Solinjanin! Sve stupovlje
°d granita i inog mramora, što resi njegovu palaču u Spljetu, dao

326

je on prenieti iz ruševina egipatskih. I dvije sfinge, što no jednom
čuvahu ulaz u njegov mauzolej — sada stolna crkva — odnio on
izpred kakva hrama iz Misira.

Čuvar starinskih spomenika u Spljetu ni dan današnji uza
sve paragrafe zakona, uza sve razvijeno čuvstvo, da se štede stari
spomenici, ne može da očuva ruševina solinskih od pljačkanja i ru¬
šenja sa strane radišnih i prometnih Solinjana, ne može da očuva
Dioklecijanovu palaču od nagrdjivanja i rušenja sa strane nekojih
Splječana, nekmo li da se mogao očuvati tekom viekova Solin
od takova rušenja i pljačkanja! I s toga je rieč: Quod n on
fecerunt barbari, fecerunt Barberini, quod non fece-
runt Barberini, fecerunt Spalatini!

Sunce več odskočilo, pa i mi krenusmo dalje.

Dva koraka od ovih zidina prema sjeveru, pa četiri prema
iztoku i evo nas kod amfiteatra (sl. i.) — Paračeve kuče.  —
Ležao je on na skrajnoj sjevero-zapadnoj točki drugoga diela grada,
te bi po veličini i po položaju rekao, da je samo za ovaj dio grada
bio i sagradjen. Promjer u dužinu iznosi mu 65 m., a u širinu 47 m -
Manji je nego li su amfiteatri u Poli, Veroni i Carnuntum-u (Deutsch-
Altenburg blizu Beča), a veči od onoga u Aquincum-u (stari
Budim) pokraj Budimpešte, veči od onoga u Pompejima, kojemuje
os dužine 67 m., a os širine 35 m. Na ulazu eno četiri ogromna
pilona od biela kamena, veoma liepo izdjelana. Ovi stupovi podr-
žavahu obluke od kamena, izdjelane na čunj u pravcu osi dužine.
Tlo na ulazu bijaše popločeno nepravilnim pločama od kamena, 1
eno ih još dosta na mjestu. Popločeni hodnik obkoljivao je cielu
arenu,  na kojoj eno razplela se bujna loža, kan da još osječa vlagu
puste krvi gladiatora i Krstovih mučenika, na njoj prolivene! Svo-
dovi su okolo još sa južno-zapadne strane djelomice dobro sačuvani,
a oveči svod na jugu lako da su vrata — porta  pom  p ae,  kroz
koja su gladiatori ulazili u amfiteatar, dok su vrata porta trium-
phalis  za dobitnike na sjevernoj strani djelomice zatrpana, a djelomice
porušena. Sva je prilika, da se je arena  mogla vodom poplaviti,
da se u njoj priredi naumahija,  t. j. pomorska bitka. S desna
<i s lieva glavnomu ulazu, gdje se plačala ulaznica — tessera
amphitheatralis  — redahu se u okrug mjesta za gledanje, cavea,
gradus spectaculorum.  Izpod ovih mjesta bijahu na nižemu
druga niža sjedala, subsellia,  zaštičena ogradom za obranu od
divljih zvieri. Izpod gledališta bijaše raznih vrata — vomitoria,
— kuda su zvieri ulazile u arenu. Izmedju subsellia i cavea

■m*

SL 1. Amflteatar.

3^8

idjaše u okrug eliptičan hodnik praecinctio, diazoma,  od koga
nam se jedan dio sačuvao; iz ovoga se je moglo doči k sjedalima
prvoga reda, pa uz nekoliko stepenica — gradus, gradationes  —
k onim drugoga reda. Gradationes  podizahu se u raznim redo-
vima, jedna povrh druge i jedna iza druge, te tako sačinjavahu re¬
dove sjedala za gledaoce, koji se postupice penjahu jedni nad druge
u koncentričnim krugovima. U najnižem redu sjedjahu magistrati,
u ostalim gradjani, a žene u najvišem, pod jednim triemom na stu-
pove, dok je drugi dio istog triema bio ostavljen za mali pub. Za
zaštitu od sunca i od kise mogaše se cieli prostor prekriti platnom
— velarium,  učvrščenim na kocima, zabivenim u zidu kod zadnje
periferije sjedala.

Koliko je nevine krvi u ovoj areni proliveno za nasladu krvo¬
ločnih Rimljana i još krvoločnijih Rimkinja! Koliko li je mučenika
ovdje zaglavilo, da svojom krvlju zasvjedoče vjeru Krstovu!

U okolici amfiteatra našlo se nekoliko gladiatorskih nadpisa.
Jedan nadpis hvali Amabilis-a,  t. j. miljenika, secutor-a  (gla¬
diator ovako zvan, oboružan bodežem i štitom, jer je sliedio, pro-
gonio svoga takmaca, zvana retiarius,  oboružana samo mrežom)
rodom iz Dacije, koji da seje  za trinaest okršaja održao u amfiteatru,
i da je od naravske smrti, a ne od čovječje ruke poginuo (fato
deceptus non ab homine). O C rini  tu,  t. j. liepokosu, takodjer
secutor-u,  rodom iz Afrike, ubijenu u 20. godini života u dru-
gom okršaju u amfiteatru, pripovieda drugi solinski nadpis, da mu
je Afidia žena postavila mali sarkofag od svoga malo ga imutka (de
sua frugalitate posuit). O Maksimijanu,  takodjer secutor-u,
komu bi nadjenuto ime aureus,  t. j. zlatni gladiator, kaže treči
nadpis, da je od 22 godine, iza kako se bijaše u areni održao
za pet okršaja, na prevaru bio ubijen od razbojnika (deceptus a
latronibus). O Rapidu,  t, j. hitromu retiarius-u  (oboružanu
samo mrežom, kojom je nastojao uloviti svoga takmaca secutor-a),
iz škole gladiatorske u Akvileji, a rodom iz Beluna, kaže jedan
nadpis, da je u šestoj bitci bio ranjen, da je umro od rana zadobi-
venih, iza kako mu se ne uzkratilo liekovima (in medicina decessit).

No dignimo se iz ove nevolje ljudske, gdje se ljudi za
nasladu ljudima kao živine klali, u vedriji zrak, te koraknimo
dalje! Put, koji od amfiteatra vodi prema iztoku, iduči uviek po peri-
metralnim zidinama, ostavljajuči na desnu stari grad, a na lievu
predgradja na obronku Kozjaka, te više kula, dospieva iza desetak
časa puta, gdje se opet opaža dio zida s velikim balvanima, do

329

zida, u debljini k oj ega se vidi jarak, kojim je valjda tekla voda.
Krene li se s ove točke na lievo, eto nam pred očima ujami malo
groblje, nekropola krščanska (Kapljuč),  od šestnaest sarko¬
faga (necropolis ad portam suburbanam; sl. 2.). Leže oni pore-
dani izvan gradskih zidina, u jami dugoj 40 m. po prilici, a dubokoj do
2 metra i po izpod površine. Ovdje se može najbolje opaziti, koliko
je debeo naplav, kojije tekom viekova zasuo Solin. On je poprečno
visok 2’50 m. do 3 ni., a mjestimice i više.

Svi su ovi sarkofazi bili u staro doba, koji više koji manje
razbijeni i pretraženi, tako da u njima izim kostiju ne bi nadjen niti
cigli predmet od vriednosti. Samo ih je pet s nadpisom, a dva sa
krstovim monogramom. Jedan je od ovih nadpisa poganski, a četiri
krščanska. Što se nalazi jedan poganski sarkofag medju ovim krš-
čanskim, ima se tim tumačiti, što su krščani u petom i šestom sto-
Iječu, ne imajuči sarkofaga ili sredstava za nabavu, običavali kadikad
uzimati i poganske sarkofage za svoje zadnje boravište. Liep je
pfimjer tomu krasno sačuvani sarkofag Hipolita i Fedre u spljetskom
muzeju, nadjen u groblju pokraj bazilike mučenika u Manastirinama.
U trečemu sarkofagu od zapada bijaše pokopan neki Leontij,
bivši pobočnik gjenerala pješačtva i konjaničtva, sa svojom supru
gom. Inostranac bijaše on ovoj zemlji, kaže nadpis, a pridodaje onu
dosta običnu formulu, po kojoj ne bijaše nikomu dopušteno P° °f a
se u ovaj sarkofag. Ako bi tko želio, imao je platiti cikvi go u o

dvije librice zlata.* .. . . s

Sva je prilika, da je ovuda prolazio nekoč put, oji iz a
na Porta suburbia ili suburbana, te dasu  uzduz ovogpua
poredani spomenuti sarkofazi.

II.

Vrativši se odavle na put, pa nakon malo koračaja p ^
potok Kapljuč,  obično suh, jedno 5 ° met ‘ p0  P.” ime tralni
iztoku, dodje naše družtvance na mjesto, & J J iztočnim
zid zapadnoga novoga diela grada s P°j® n  ^ da baci

dielom. Prije nego krene dalje, poposta ,. d j e no

Pogled - jer je odavle »ajljepši - na cio stan grad. Ondje gdje

• * t pnntius ex optione [in] officio

* (M. br. 2902.) Hi c in pace lacet Leonu ^ ^ annus  XL

magistri eq(uitum) et peditum, quem terra exte carQ _ Jn qua arca

Vitam. A[l]te(na) Romafna), quae servmt amnu: A • ® hedesiae  paenam

si quis cum suis [et] Altenam Romanam deden P >
auri pondo duo. Depositum in die VIT. Idus Iunias.

Sl. 2. Groblje krščansko (Kapljue).

33i

se prema podnevu vide največe gomile, ondje su bile velike gradske
kupelji (thermae). Nedaleko bila gradska viečniea (curia). Više
prema iztoku ostanci su liepa hrama, valjda matris magnae
Cybelae.  Negdje onuda pod gomilom leži glavni trg grada (forum)
uzduž glavne gradske ulice.

Sve su ove sgrade i mnoge druge bile konstatovane nadpisima i
ondje nadjenim arhitektonskim ulomcima, kojise vidjaju po raznim od-
sjecima arheoložkog muzeja u Spljetu. Ni slika staroga Solina ne može
jasna biti, ako se ne posjete ovi odsjeci, u kojima imade do 3000 nad-
pisa iz svih viekova od prvoga po Kr. do polovice sedmoga, malo
prije razorenja Solina: raznih bogova, careva, carskih namjestnika,
svakojakih činovnika, vojničkih oblasti, pa krasnih krščanskih nadpisa,
raznih zanimanja i zanata, iz kojih se doznaje i unutrnja povjest i
družtveni život ovoga grada. Ovu sliku popunjuju ulomci kiparske
umjetnosti na stotine, na hiljade manji predmeti od kovine, od zemlje,
za domaču porabu, za nakit, pa stotine komada dragog kamenja, hiljada
novaca. Sve ono, što je natrpano po odsjecima muzejalnim, sve je
— izim posve malog broja —- nadjeno u starom Solinu i u okolici,
do Klisa i daleko prema Kaštelima.

Malo koračaja od ovoga razkršča, krenuvši prema jugu, eto nas
do mjesta, zvana Ilinac, gdje su liepa gradska vrata, zvana Porta
Caesarea. Pločnik ovih vrata sastavljen je kao i u Pompejima, od
velikih nepravilnih balvana, u kojima se liepo razabiru izdubene kolo-
tečine za kola. Vrata su široka blizu 6 met., a diele ih na tri
diela četiri pilona od učetvorenih kamena, koji su dva i dva po-
redani u pravcu, kojim put ide. Srednji, širi, služio je za kola, a
dva uža, pobočna, za pješake. Sa obje strane ovih vrata zid je ne-
obično debeo, a na njemu unutra vidi se sloj vapnene i sadrene
naslage od vodovoda, koji tecijaše kroz debljinu zida nad vratima.

S jedne i s druge strane vrata vide se dva sahraništa vode (ca
stellum), u obliku osmokutnih kula, naslonjenih uza zid, u pro
mjeru od 5-40 m. ,.

Vrativši se odavle i prosliedivši put sjevera, na raz rscu, g je
se sastaju zidine dvaju dielova grada, iznova se u njima
konao  vodovoda (aquaeductus), pa malo dalje na lievo ipjesto,
gdje su bila gradska vrata (porta suburbana) izpod  s\.  ) ,

u dva koraka dalje prema sjeveru na kutu, gdje zid skreče 1
iztoku, razvodje  vodovoda. . ,

Odavle malo na desno, eto i ruševine starokršcans e  § ra 1
bazilike (basilica urbana, episcopii)-  Leži ona po

332

gomilama i pod vinogradima na podnevu i iztoku. Da se uzmogne
skoro prokopati, trebalo je zadnjih godina ovdje više vinograda
nabaviti. Ma i malen bio uspjeh izkopina, jer je ovdje zemljište bilo
več prorovano, pa se kaže, da su odavle i nekoji stupovi, koji rese
pročelje crkye sv. Marka u Mletcima, ipak če biti od velike važnosti
za mnoga još neriešena pitanja crkvene povjesti Solina. A da baš
pod ovim gomilama leži gradska bazilika, dokazom je, što je još
god. 1842. ovdje tadašnji ravnatelj dr. Fr. Carrara odkrio krstio-
nicu (baptisterium) uz krizmaonicu (consignatorium). Krstio-
nice se gradile pokraj gradskih bazilika.

Ova je krstionica  (sl. 3.) ne samo jedan od najznamenitijih
spomenika krščanskih u Solinu, nego je još više znamenita, što je do
nje sačuvana i krizmaonica.  U krstionicu ulazilo se je iz grada
južnim vratima kroz tetrastilni vestibul, koji se još dobro vidi. Četiri
ulomka stupova od črnoga afrikanskog mramora i sad su na mjestu.
Uzašavši nekoliko stepena, te prošavši vrata, dolazaše se u pravu
krstionicu, osmokutnu sgradu sa osam izdubaka, od kojih pet polu-
kružnih, a u trima su probijena vrata. U okolo unutrašnjega zida,
obliepljena mramornim pločama, kojima se još tragovi vide, bila su
četiri velika stupa od mramora cipolinskoga, s liepim kapitelima,
nalik košiču, po obliku ravenskih kapitela iz šestoga stolječa, sa gri-
fima mjesto voluta i tragovima crvenog bojadisanja, koji se sada
čuvaju u spljetskomu muzeju (37 E). Ovi su stupovi nosili kubu, obliep-
ljenu po svoj prilici krasnim mozaikom, kojega se pojedine kocke
nalaze ondje razsijane. U sredini ove sgrade stajaše pravokutna
mramorna kamenica  za krštenje. S iztoka se vide malene
prostorije, po svoj prilici za svlačenje katehumena i neofita, koji
se imahu krstiti, a malo dalje bijaše velika prostorija, koja se ima
bolje prokopati — valjda za poučavanje katehumena. Na zapadu
osmokutne sgrade bijaše hodnik, kroz koji prolazaše konao ukamenu,
koji od glavnog vodovoda vodijaše vodu u kamenicu na zapadu od ve-
stibula. Iz ovoga hodnika, uzašavši dvije mramorne stepenice i prošavši
kroz vrata, postavljena na mramornim stupovima, dolazaše se u pro-
stranu dvoranu. To bijaše krizmaonica (consignatorium).  U ovu
se dvoranu ulazaše i kroz druga vrata, okrenuta prema jugu, koja su
bila neposredno vezana sa prostorijama okolo bazilike, a suprot njima
prema sjeveru bijaše polukružna apsida.  Cieli pod ove dvorane
bijaše pokriven mozaikom saveoma liepim narisima, a upravo prema
vratima, koja vode u hodnik, bijahu na mozaiku prikazana dva jelena,
gdje piju vodu iz posude, a nad njima nadpis iz početka psalma 41—

Sl. 3. Stara krščanska krstioniea.

334

»Kako jelen žudi vrelo vode, tako duša moja k tebi, Bože!«* Bio'
je ovaj mozaik više manje čitav do nazad triestak godina. Neki
inostranac, nastanjen u Spljetu, za nekoliko godina zalazio cesto
na čašu dobra vina u Solin, svaki put kupovao tajno od težaka po
komad ovog mozaika, te ga u torbici kuči nosio. Ne zna se, kamo
su ovi komadi dospjeli. Ne bilo tada čuvara starina u Spljetu, a So-
linjani — ljudi ko ljudi — lakomi za novim novcem! Ovo dakako
sada — budi im rečeno na čast — ne bi se moglo više sbiti. Uvi-
djeli i oni, da su im starine na diku, a borne i na korist!

Odmah na sjeveru krstionice gradski zid i put, što po njemu
vodi, krede na iztok, pa iza malo koračaja eto nas pred ulazom
u starokrščansko groblje u Manastirinama.  Oyaj je ulaz
urešen raznim arhitektonskim ulomcima, pokupljenim po solinskim
gomilama. Medju ovima je u starinskom zidu uzidan nadpis, da
svrati pozornost posjetitelja: Coemeterium legis sanctae
christianae, starokrščansko groblje u Manastirinama.

Odavle se ulazi na put, zasadjen na krajevima bujnim ružma-
rinom, koji vodi k tomu znamenitomu groblju.

Sunce medjuto več odskočilo na obzorju i stalo dobro pripicati.

Posjetitelji, stariji po godinama i več umorni, krenuli putem ruž-
marina, uTusculum,  da se odmore, dok četica mladjih, kojima
sunce ne škodi, a dobre im noge, zakrenula odavle na lievo,
prema zapadu, poljskim putem do potoka Kapljuča.  Pregazila
zatim potok prema sjeveru, ostavila na lievo Podrugove i Mužičeve
kuče, te prošavši kroz obor Milišičevih kuča, — kroz koji se sjetio
neko one latinske cave canem  —- nakon petnaest dobrih časa
strmenita puta stigla četica na Coemeterium S. Anastasii u
Marusincu, na groblje sv. Anastasija ili sv. Staša.

Dok ta četica mladjih hrlila k Marusincu,  stariji odmarali
se u debelu hladu Tusculum-a.  Čudnog je stila ova kučica, sagra-
djena [istom godine 1898. za stan : ravnatelja izkopina, čuvara i za
ostale potrebe (sl. 4.). Uzidalo se u nju starinskih arhitektonskih i orna¬
mentalnih ulomaka, nadjenih po solinskim ruševinama, pa iz kasnije,
srednje dobe, doveženihiz Spijeta od porušenih katova zvonika stolne
crkve. I tako se donekle Solin osvetio Spljetu: ovaj u srednjem vieku
digao mu iz ruševina na hiljade arhitektonskih i ornamentalnih komada,
a Solin prigodom gradjenja kučice što više mogao odnio mu sredo-
vječnih, te se tim starinarskim ruhom Tusculum  zaodjenuo. Na ka-

* »Sicut cervus desiderat ad fontes aquarum, ita desiderat anima mea ad
te Deus!«

335

menu je sagradjen, podrum mu je u živcu kamenu, a i on vas od
kamena. U podrumu čuva se dobra i hladna solinska kapljica. Na

odličnu mjestu postavljen je »Dobri Pastir«,  čuvar ove kučice. 1 o
vrtu, u kojem je pri kraju malo šumice, pa plemenitih \očam i

Tuseulum ravnatelja solinskih izkopina.

336

raznovrstne dalmatinske lože, ali one izvrstnije —• not a e gen er o-
sioris — naslagani su ulomci starinskih stupova, kapitela. Nadpis
na pročelju vrata kažeposjetitelju, daje dobri Bog podielio ravnatelju
izkopina ovo uživanje: Deus mihi et meis successoribus haec
otia fecit!  A božji blagoslov nad ovim mirnim obitavalištem prosi
starokrščanski solinski nadpis, urezan nad vratima ulaza:f Isuse
Krste, kralju kraljeva, gospodaru gospodara, neka
budu tv oje oči danju i noču milostivo otvorene nad
ovo m kučom!*  Kučni prag daje ti dobrodošlicu: Salve!  I netom
si glavu na vrata pomolio, po starinski skrojen nadpis pozivlje
te, da udješ u kuču: i ako si trudan putniče, daj, ne budi
ti težko, p o s j e ti ovu kuču.  ** Je li kasno doba dana, je li mračno,
starokrščanska svjetiljka svietli ti na ulazu. A imaš što da i pogle¬
daš u ovoj kučici!

Na lievo soba za goste, sva bojadisana u starokrščanskim bo¬
jama i stilu. U sredini stropa »Dob ri P as tir«,  a okolo njega staro¬
krščanski simboli: groždje, golubica, riba, paun itd. Po stienama u više
okvira slike solinskih izkopina; a kao na izmjenu medju dva izdubka
prema iztoku Horacij  eve  kitice : Isteterrarummihipraeter
omnes j angulus ridet, ubi non Hymetto j mella dece-
dunt, viridique certat | baca Venafro | Ver ubi longum
taepidasque praebet | Jupiter brumas, et amicus Te-
bron | fertili Baccho minimum Falernis | Invidet uvis.
Kako liepo pristaju ove zanosne rieči tomu zakutku svieta! Te bron
le Kozjak,  brdo nad Solinom. U sredini je ove sobe stol od ka¬
mena, podržavan kapitelima od kamena; na stranama dva naslo¬
njača od kamena, prepolovljeno dno sarkofaga, na starinskim stu-
pičima, koji i okolo sobe služe za sjedalice. Medju ovima poredalo
se naokolo nekoliko žara pepelnica (urnae cinerariae). Pokučstvo
je sve od kamena; samo što su sjedalice okolo stola od drveta:
izdjelala ih ruka našega Zagorca. Prema ovoj sobi pri tlebu je
kuhinjica, i ona u kamenu, a u njoj ognjište u živcu kamenu.

Uzadjimo, kad je ovako liepo, i na prvi kat.

Stube su bojadisane po starinsku. U vrhu je Krstov mono-
grarn medju dva pauna sa nadpisom: in hoc signo vinces!  Na
desno je oveča soba; strop joj urešen kao u katakombama: u
sredini Isukrst u spodobi Orfeja, a naokolo sve starokrščanske

* (C. I. L. III. 2674.) f Jesu Christe, rex regum, domine dominantium, sint

oculi tui aperti die ac nocte super domum istam clementer f — ** Quamvis
lasse viator, rogo, ne graveris et domum contempla hanc.

337

slike: Mojsija, David itd. Veliki ormar, pun biranih knjiga, nad
kojim se čita: bibliotheca patria,  pokazuje, čemu služi ova
soba. A na stieni prema iztoku Horacijevi stihovi: O rus quando
ego te aspiciam, quandoque licebit, | nune veterum
libris, nune somno et inertibus horis, |ducere solli-
citae iucunda oblivia vita  e, očevidno kažu, kako za svo¬
jim Tusculum-om  čezne njegov gospodar, kad ga kojekakvi
posli i posliči progone po tiesnim, zdušenim spljetskim ulicama,
ili kad u Rogatačkoj Slatini srce, sirota, mlaku vodiču, da okriepi
zdravlje, te u družtvu zagrebačkih prijatelja obigrava brda i doline.
S druge strane dvije sobice za počivanje popunjuju ove seoske udob¬
nosti. U ovoj kučici bivaju kadikad i zanimljive disputationes
Tusculanae  o izkopinama u znamenitim dvama grobištima solin¬
skih mučenika. Posjetitelja, kad izlazi iz kučice, ona ovako poz¬
dravlja : Exeuntibus pax!

Pokraj Tuskula ima i stan za čuvara, custos effossio-
num Salonitanarum,  pa i za konjiča, komu je namienjena
plemenita zadača, da odvaža materijal izkopina. I on nad svojom
stajicom ima svoju čitulju. Malen je, ali srčan ovaj konjičak bosanske
pasmine. »Miš«  zove ga gospodar, »parvulus«  Evropejci, što je
isto, samo što se prvomu imenu radje odazivlje. Osobito je ponosit,
kad on, starinskim sedlom osedlan, nosi kano vila gospodara po
solinskim ruševinama.

A kad skoro Tusculum  bude imao i hladnu pitku vodu,
tada če njegov gospodar moči uzkliknuti s Horacijem: Ho c er at
in votis: modus agri non ita magnus | Hortus ubi et
teeto vicinus iugis aquae fons | Et paulumsilvae super
his foret. Auctius atque | Deus melius fecit!

Pobrinuo se Don Frane ne samo za ugodno zemaljsko bo-
ravište u ovoj samotnoj kučici, nego sječajuči se onog starokrščan-
skog grčkog nadpisa, nadjena ovdje u okolici: Osokoli se, Av¬
gusta, nije nitko bezsmrtan  (2149A), priredio on na vrieme
sebi i zadnje počivalište: rimski sarkofag. I več mu početak nad¬
pisa gotov: Hic iacet Franciscus peccator et indignus
presbyter. Expleto annorum circulo quinto  (50 godina
života) hoc šibi sepulerum Franciscus condere iussit...,
prema onomu svečenika Ivana u Marusincu. Bilo mu taman 50 go¬
dina, kada ga početkom oktobra god. 1896. umirovilo kao gimazij-
skog ravnatelja. Brže bolje daj spravi sebi grobnicu, i to u Solinu,
baš na polju njegova mnogogodišnjega rada, u Manastirinama, po-

22

Spomen-cvieče.

338

kraj svetih solinskih mučenika. Ali sječajuči se pape Damaza, koji
se iz strahopočitanja ustručavao pokopati u bližini svetih muče¬
nika, hic fateor Damasus volui mea condere membra,
sed cineres timui sanctos vexare piorum,  udaljio on po-
dobro svoj sarkofag od confessio martyrum  u Manastirinama,
još dalje i odnarteksa,  gdje su stali grješnici i pokornici. Tu on
čeka njegovu smrt; u njemu če Don Frane vječni sanak snivati.
Sveti mučenici solinski, za slavu kojih on se je na ovoj zemlji toliko
trudio, bili njegovi introductores  poslije smrti pred lice božje;
prednjim se molili za ovoga peccator et indignus presbyter,
da njegova duša »boni Pastoris humeris reportata
Sanctorum consortio perfrui mereatur!«

*

U hladu ovoga Tuskula, čekajuči da se mladja družina povrati
s Marusinca, posjedali stariji za kamene trpeze, a da im vrieme
osladi, uzeo vodja njihov pripoviedati u glavnim črtama povjest
svojega staroga Solina.

Postanak Solina gubi se u tami viekova. Prvi put spo-
minje se u povjesti god. 119. pr. Kr., kada več bijaše znamenit
grad dalmatski, u komu se mogaše sklonuti čitava vojska konsula
L. Cecilija Metela. Priča, koja dovodi Solin u odnošaj sa trojan-
skom vojnom i sa Heraklom, da bi naime Hilos, sin Heraklov, bio sa
72 ladje u argonautskoj i trojanskoj vojni, sadržava valjda koje
povjestničko zrnce odnosno na utemeljenje Solina u IV. vieku po
dorskomu plemenu Hila, a ovo ime pučka mašta kao da je pretvo¬
rila u mitičko ime Hila, sina Heraklova.

Bilo da se začetak Solina ima pripisati grčkim naseljenicima
ili ne, prilično je, da su njegovi stanovnici bili u suštini plemena
ilirskoga, t. j. puk dalmatski, jer pri prvomu pojavu u povjesti
Solin nam se prikazuje kao dalmatski grad. Halcov, Salona,  ne¬
znana značenja, ima isti dočetak kao i druga najesta čisto ilirska
(Narona, Scardona, Promona, Albona, Flanona, Cormona, Ancona itd.),
koja u doba hrvatsko dobiše dočetak na -in (Norin, Skradin, Pro-
min-a, Labin, Plomin, Kormin, Jakin). I oblik u višebroju, i kod pi-
saca i na nadpisima SaVovsc, Salonae,  u kasnije doba, poslije
Cesara, irnao bi se tim protumačiti, što je grad bio od dva diela:
starijeg grčko-ilirskoga i kasnijeg rimskoga.

Kada god. 155 pr. Kr. Delminium  (D’lmno, Dumno, Duvno
u Hercegovini), glavni grad Dalmata, bi razoren od Rimljana, koji

339

zatim, upravo god. 129., bijahu podvrgli svojoj vlasti i cielo dal-
matsko Zagorje od N ar one (Vid na Neretvi) do Siscie  (Sisak
• u Hrvatskoj), odzvonilo je bilo i slobodi Dalmata u primorju. Prije ili
kasnije i obala imala je pasti u panče orla rimskih legija. To je
trajalo malne viek i po, te je stalo mnogo krvi Rimljane, a i ljutih
okršaja ratoborne Dalmate. God. 119. pr. Kr. krene konsul L. Cecilij
Metel s vojskom iz Panonije, i Dalmati mu primiše vojsku prijateljski,
koja i prezimi u Solinu. Iza ovoga dogadjaja Solin postade točka stra-
tegična, okolo koje se vrtijaše cielo djelovanje Rimljana do konačnog
pokorenja ove obale. God. 79. pr. Kr. pokušaše Dalmati da sbace
rimski jaram, i utvrdiše Solin, koji, iza pada Delminija, bijaše im
postao glavnim gradom. Prokonsul G. Koskonij upokori cielo pri¬
morje dalmatsko od Neretve do Krke i osvoji god. 78. Solin, koji
bi opet od Dalmata oslobodjen, dok ga kasnije nakon dvojega ob-
siedanja ne osvoji posvema god. 39. Asinij Polio.

Od god. 78. Solin bijaše postao conventus civium  Ro¬
man  or  um,  t. j. sastajalište gradjana rimskih, raztrkanih po cieloj
srednjoj Dalmaciji, koji su sačinjavali jednu zadrugu, pod vlastitim
zakonima i uz vlastitu upravu, imajuči dva magistra  i dva k ve¬
st  or  a, koji upravljahu javnim pošlima. Kada bi god. 59. Ilirik, koji
dosele bijaše zemlja na po podložena, na po saveznička, pretvoren
u rimsku pokrajinu s redovitom upravom, a C. Julij Cesar prvi joj
prokonsul, — Solin postade glavnim gradom ciele pokrajine, pošto
bijaše tada oppidum civium Romanorum.  Za ponovnog
svog boravka u Solinu god. 57- i 54- P r - Kr. C. Julij Cesar steče
na osobit način ljubav gradjana rimskih, nastanjenih u Dalmaciji,
koju mu oni i izkazaše malo godina kasnije u gradjanskom ratu,
izm.edju njega i Pompeja god. 49. pr. Kr.

Za ovoga rata sbilo se u Solinu raznih veoma zanimljivih do¬
gadjaja. Kako sva obala Dalmacije, tako i Solin pristajaše uz Cesara.
Pompejeva vojska, osvojivši Krk (Curicta), privabivši na svoju
stranu Vis (Issa), stiže pod Solin. M. Oktavij, Pompejev moro-
vodja, nemogavši na svoju stranu predobiti ovaj conventus,  stade
ga obsjedati. Solin, pripovieda sam Cesar (u pogl. 9- knj. III. de
bello civili),  bijaše jak i po samom položaju i radi toga, što bi¬
jaše na brežuljku. Bio opasan prostim zidom bez utvrda, a malo
bijaše gradjana, da bi mogli odoljeti Oktavijevoj vojsci. Pridodaše
s toga oni zidu drvenih kula, digoše na oružje i robove, a žene
odrezaše svoje kose za konoplje vojničkih sprava. Zaludu Oktavij
opasa grad peterostrukom obsadom, zaludu pomnoža navale i ju-

340

riše; Solinjani, premda gladom mučeni, održaše se junački, te na-
pokon provalivši protjeraše u bieg Oktavija sa znatnim gubitkom. Kao
negda kartažke žene, tako su u ovoj sgodi Solinke veoma živo po¬
magale u obrani svoga rodnoga grada. Jedne noči provališe one
kao bjesomučne furije, u črnim odječama, sa goručim zubljama u
rukama u neprijateljski tabor, te pomogoše potuči i razbiti vojsku.

Medjutim Dalmati, koji pristajahu uz Pompeja, čim stade Ce¬
sar, nakon poraza kod Farsala, okupljati u Dalmaciji ostanke vojske,
pobuniše se proti njegovu namjestniku Kv. Kornificiju, kojemu Cesar
bijaše poslao u pomoč Gabinija s jakom vojskom. Pa kad ovaj
posljednji, nakon mnogih poraza, htjede pobječi u Solin, bude na putu
nedaleko od Muča (Andetrium) od Dalmata tako potučen, da je
osim mnogih vojnika i vojničkih stjegova izgubio 38 centuriona i 4
tribuna. Gabinij malo zatim umre u Solinu od dobivenih rana. Sam
car August u svojoj političkoj oporuci (monumentum Ancyranum)
hvali se, da je oprao ovu sramotu i daje preoteo vojničke stjegove,
što no Gabiniju bijahu oteli Dalmati. Dalmatima ipak podje za
rukom, da god. 42. osvoje Solin, ali im ga god. 39. opet ote Asinij
Polio. I ako ne J. Cesar, a to sigurno August utemelji u Solinu
koloniju, medju god. 33. i 31. pr. Kr. istodobno kad Jader i Na-
ronu,  te ju prozva Colonia Martiajulia Salonae.  Kao što
bijaše svaka rimska kolonija u malenu slika Rima, tako i Salona
imadjaše ustav i upravu sasvim nalik onoj u Rimu. U Solinu ima-
djahu svoje hramove sva božanstva rimskog Olimpa; tu razni
svečenički kolegiji, tu na glasu carski žrtvenik — ara Salo-
nitana  —, središte javnog bogoštovlja za svu Dalmaciju.

Nakon što bijaše Ilirik konačno uredjen kao pokrajina rimska,
Solin postade sielo — conventus iuridicus  — diela Dalmacije
od Krke do Neretve. U solinski sabor — conventus  — šalju svoje
zastupnike 362 decuriae  Dalmata, 25 Deura, 238 Ditiona, 267 Ma¬
zeja, 52 Sardeata, sve plemena iz današnje sjeyerne Dalmacije, Bosne
i bosanske Hrvatske (Krajine), pa s otoka, jer lukavi Rimljanin bi¬
jaše ostavio unutrnju upravu zemlje onako, kako ju bješe našao pod
starim Ilirima. U Solinu stanovaše namjestnik Dalmacije, prije pod
naslovom prokonsul,  zatim legatus Augusti pro praetore,
kao gradjanski, politički i vojnički poglavica, a nakon reforme pod
Septimijem Severom kao praeses,  t. j. gradjanski namjestnik, dok
bijaše dux Illyriciani limitis  vojnički namjestnik, ponajviše
sa sielom na Dunavu; naravski svaki od ovih imadijaše uza se
množtvo svakojakih činovnika i vojničkih oblasti.

34i

I poslije nego je Dioklecijan god. 297. razdielio Dalmaciju u
'Dalmatia Salonitana i Praevalitana,  Solin ostade sielo vr¬
hovnih magistrata prve. Sbog svog sgodnog geografskog položaja,
i kao središte političkog i administrativnog života u Dalmaciji, postade
Solin i središtem trgovačkim na zapadnoj strani balkanskoga polu-
otoka. Tomu je u velike pomogla razgranjena mreža cesta, sagra-
djenih osobito za čara Tiberija od njegova namjestnika P. Kornelija
Dolabele. Četiri glavne ceste odvodnice spajale su Solin sa granicama
pokrajine. Zapadni ogranak, stara vi a munita,  vodjaše iz Solina u
Tragurion, te dotičuči se svih primorskih mjesta, svršavaše u glasovitu
Akvileju,  gdje se spajaše s italskom i germanskom mrežom pu-
teva. Drugi sjeverni ogranak, via Gabiniana,  pokraj Klisa, idjaše
na Andetrium  (Muč), te prešavši kroz gorski dio pokrajine do-
piraše do sjeverne granice. Treči, iztočni, idjaše prema Aequum
(Čitluk pokraj Sinja) preko Bosne u savsku dolinu, i tu se sjedinjivaše
sa panonskom mrežom. Četvrti ogranak razilazedi se na Pons
Tiluri  (Trilj) dieljaše se opet u ogranak iztočni, koji jednim trakom
prodiraše do sredine Balkana, drugim svršavaše u Naroni, a južnim
trakom sjedinjivaše južni Ilirik. Šesti ogranak uz južno primorje,
spajaše Epetion  (Stobreč) i ostala mjesta uz more: Pituntium
(Podstrana), Nareste  (Krug Jesenica), Oneum  (Zeljevice Jese¬
nica) itd.; jedan ogranak ovoga idjaše u Aspalathos,  mjesto,
gdje se početkom četvrtoga vieka podiže Dioklecijanova palača.

Malo imade starinskih gradova, kojima se ime jošte čuva, a vidjet
je toliko malo tragova njihova nekadašnjeg sjaja i veličine, kao što
upravo u Solinu. Još su prilično sačuvani zidovi oko grada, koji se
dobrim dielom razabiru u cielom obsegu od preko 4 klm. Oblik je
grada nepravilan; u najvišoj dužini ima blizu 1800 m. od I or ta
Andetria do Porta OccidentaJis,  au  širini do 700 m.; površina
mu iznosi 72 hektara. Dugoljasti ovaj oblik pjeva i pjesnik Lucanus.
»Qua maris adriaci longas ferit unda Salonas et tepidum
in molles Zepbyros excurrit Jader.«  Do polovice drugoga vieka
Solin ne bijaše još zauzeo velik obseg, koji jeimao kasnije, te još u to
doba ne bijaše promienio oblika i veličine staroga grčko-dalmatskoga
gradiča. Strah pred varvarima, koji god. 167. bijahu provalili u sjeverni
Ilirik sve do Akvileje, navede čara M. Aurelija, da utvrdi grad god. 170.,
a to su mu radili večinom razni vojnički odjeli. Stariji dielovi gra a
bijahu ovom prigodom što popravljeni, što porušeni i upotrebjeni ao
gradjevni materijal. Obzidom M. Aurelija utvrde bjehu proširene sa iz
točne ijužne Strane,dok zapadna sa Porta Caesarea  stajaše 1 na aje.

342

Najbolje procvate i do najviše povjestničke znamenitosti dodje
Solin, kadno car Dioklecijan, po svoj prilici rodjen u ovom gradu
ili u najbližoj okolici, sagradi okolo 300. po Kr. ogromnu palaču
za svoje mirno boravište na mjestu Aspalathos, gdje se danas
podiže grad Spljet. Dioklecijanova ljubav za Solin i bližina njegova
iznesoše još više na glas taj grad. Carski dvor privuče u Solin i u nje-
govu krasnu okolicu mnoge bogate Rimljane. I u trgovačkom pogledu
podiže se grad, buduči da je bio zadnja točka najznamenitije i naj-
krače ceste medju Panonijom, Iztokom i Jadranskim morem. Trgo¬
vina i brodarstvo splivaše se u Solinu, koji postade jedan od
najnapučenijih i najnaprednijih gradova na Zapadu. Proizvodi bo¬
gatih rudnika u Bosni, drvlje iz prašuma ciele pokrajine, obilna i
izvrstna vuna i krzna u velikom broju uvažahu se u Solin, tako da
su u četvrtom stolječu bile u njemu mnoge javne tvornice, na-
vlastito oružja i strojarnica koža,- te mastionice i tkaonice. Od ovih
tkanina još dandanas traje uspomena u svečeničkoj misnoj odječi
»dalmatica«,  koju je krščanska crkva primila

U petom stolječu Solin dodje na glas kao zaklonište velikih
rimskih prognanika. U razdiobi rimskog carstva oko god. 400. zapadni
Ilirik, upravljan po jednomu vicarius-u,  sačiiijavaše dio italskepre¬
fekture ; Dalmacija, dio zapadnog Ilirika, bijaše upravljana od prae-
ses-a, koji stolovaše u Solinu. Kada se je zapadno rimsko carstyo
primicalo razsulu, Solin je imao prilično snage, da se još po sebi
uzdrži, te odoli provalama Huna i Gota god. 449., 457., 458., i ako
dosta pretrpi od obsada, a okolica mu bijaše više puta opljačkana.

U strašnomu i dugomu ratu medju Ostrogotima i čarom Justi-
nijanom (god. 535.—555.) Solin bijaše odlučna točka. Zaračene stranke
znale su, da za vlast na balkanskomu poluotoku bijaše odlučan po-
sjed Dalmacije, pa se s toga najviše otimahu o glavni joj grad Solin.
God. 535. Justinijan posla vojvodu Munda, da ga osvoji, pošto ga
več Goti jakom vojskom bijahu obsjeli bez uspjeha, jer grad bijaše
dobro utvrdjen i obskrbljen, a gradjani privrženi čaru. Vojvoda bi¬
zantinski, Konstancijan, medjutim pojača god. 535. još bolje utvrde
oko grada, na koji nastajne godine iznova navališe Goti, nakon što
su bili porazili Munda, koji pade u bitci. Rat, koji se je uviek vodio oko
Solina, nastavi se nestalnom srečom nastajnih godina. God. 537-
Goti stadoše na novo obsjedati Solin; god. 545. prezimi u njemu
glasovih vojvoda Belisarij; god. 551. vojvoda Ivan izabra Solin za
središte svojih vojničkih podhvata proti Gotima, koji ga god. 550.
pod Ilaufom na novo stadoše napastovati. Napokon Narses, bora-

343

veči u Solinu, pripravi svoju treču vojnu proti Gotima (god. 552.
do 555.), i to učini kraj vlasti Gota i osigura Dalmaciju i Solin iz-
točnome carstvu.

No ovo mirno stanje ne potraja dugo, jer ceste provale Avara
god. 582., 597. i 604. stadoše iznova dodijavati Solinu. Ob ovomu
žalostnomu stanju jadikuje i papa Grgur Veliki u pismu, upravljenu
god. 600. Maksimu, nadbiskupu solinskomu. Tada stolovaše u So¬
linu bizantinski upravitelj Dalmacije, pod naslovom prokonsul,  a
zadnji, što nam je poznat iz listova pape sv. Grgura Velikoga (go-
dine 598-) i iz jednog znamenitega nadpisa (god. 603.) bijaše Mar¬
celin, sin svečenika Ivana, čuvara bazilike sv. Anastazije u Maru-
sincu. Od god. 626. do god. 639. začestaše udarci sa strane Avara, a
god. 639. bijaše Solin več u ruševinama.'

Zemlja, koja se tekom viekova odronjivala od obronka Koz¬
jaka, osobito iza kako bi ovaj ogoljen od šuma u srednjem vieku,
pokrila je Solin za tri metra višine po prilici. Od toga vremena lezi
on u ruševinama. Radišni solinski težak od viekova, a osobito •
tekom zadnjih decenija, razčiščuje ruševine, nabacuje sitno kamenje
na gomile, zasadjuje na razčistima vinograde, koji daju glasovitu
solinsku kapljicu; pomljivo i nasporno zabada mašklin u zemlju, u
nadi, da če blago nači. I nalazi uviek poštogod; izvaljuje on iz utrobe
zemlje nadpisa i svakojakih gradjevnih i arhitektonskih komada, koje
za skupi novac prodaje arheoložkomu muzeju, dok mu djeca okolo
njega žurnim okom kupe po površju zemlje drage kamenčiče, stare
novce, kojekakve kovne predmetiče, da ponude na prodaju Don
Frani i izbiju koji novčič za kapicu i opančiče.

*

Dok su ovako stanji u debelu hladu pozorno slušali pričanje
o sudbini ovoga klasičnoga grada, malena ali hrabra četica, P r ^
davši onako na brzu ruku groblje u Marusincu  1 nauzivavs
odavle krasnog pogleda na okolicu od romantičnog rogir
Kaštela do gordog Klisa i pitomih Poljica, uz morsko povj ’

koje stalo ublaživati ljetnu sparinu, istim putem, kojim amo ’

kroz Milišičev obor, sašla na potok Kapljuč.  Skrativsi ov j >

preko potoka popela se prema iztoku, pa po kloni vsi se 1
sv. D ujm a i Staša,  stigla vrčem na Man as ti rine,  a s
druži za dalji posjet ovih izkopina četi starijih. a o umo »
mogli da se dosta nalivale Marusinca i šta su svc onamc

344

Na obču zelju razpleo se razgovor, kako je i ono groblje posta-
nulo. Ali zato trebalo iz daljega zači i dotaknuti se progonstva
krščana silnog čara Dioklecijana.

• *

Jednog dana pri koncu trečega vieka probudi se grad Solin,
ovjenčan slavom, što se u njemu bijaše rodio jedan od najvecih ca-
reva, što ikad bijaše zasio na priestolje najveceg i najmogudnijega
carstva. Jedan od njegovih sinova, i to od najnižeg roda, Caius
Aurelius Valerius Diocletianus  bi u dalekom Iztoku pro¬
glašen od legija rimskim carem. Od nizka roda, stao se on od mladih
godina penjati postepeno u rimskoj vojsci od časti do časti; no nitko
ne bi bio mogao predvidjeti, da če ovaj sin male rimske pokrajine,
sin oslobodjenika, uzeti jednom u svoje ruke kormilo ogromnog
rimskog carstva. A kad ga se vidilo na priestolju, kada se pronicavim
njegovim okom, snažnom voljom, okretnim radom rimsko carstvo,
uzdrmano več tada u svojem temelju, uredilo, osnažilo i uzelo novog
maha, Solin ponosit pozdravi oduševljeno svoga otačbenika, a dvije
legije ilirske, Joviana i Herculiana,  dadoše tjelesnu stražu
svomu čaru. A i car s druge strane ne zaboravi svog rodnog mjesta.
Dosta razborit, a da slavlje pobjeda i sjaj carskog dvora nije ga
zasliepio, usljed onog čuvstva, prirodjena prostodušnu čovjeku i
pustolovu vojniku, osobito njemu — kao i svakomu Dalmatincu i
potonjih vjekova —, htjede on sprovesti zadnje dane svog života
pokraj onog grada, u kojemu bijaše ugledao svjetlo ovog svieta. Na
vratima samoga Solina, na obali mora, koje zatvoreno otocima, na¬
liči mirnomu jezeru, na mjestu zvanu Aspalathos,  podiže on u
kojih desetak godina sjajnu palaču. Sječajuči se, da je za dvadeset
godina bio gospodar svieta, htjede da njegovo zadnje prebivalište
bude veličanstveno, sjajno. Palača, koja je jedva bila dostatna za
jednog čovjeka početkom četvrtog vieka po Kr., eno je prostrane
početkom dvadesetog vieka za 3000 duša: cieli stari grad Spljet u
nju se udobno smjestio!

Ova gradnja bijaše velik dogadjaj za Solin i okolicu. Arhitekti
s obale Male Azije, gdje je obično Dioklecijan boravio, pohrlili amo:
bliži otok Brač dao kamenje, bogati Egipat mramorje, a grad Solin
čete radnika, zanatlija, robova, po izbor krščana. A i sam car Diokle¬
cijan dvaput glavom došao amo, da pregleda radnje, da se naužije
več unaprieda slasti počitka na ovoj ubavoj obali Jadranskog mora.

Ali i krščani u Solinu, več u znatnom broju, pomnjivo pratili

345

ove carske posjete. A ikli od nekoliko godina nekoj snošljivosti svoje
v J ere > gledali oni nekom bojazni, što če im svaki posjet njihova
otačbenika donieti: blago postupanje ili progonstvo!

No i Dioklecijan, od dana na dan uvjereniji, da vjera njegovih

0 taca jedina može uzkrisiti sjaj propadajučeg rimskog carstva, snovaše,
kako da ovu novu vjeru utamani. Ne bijaše to lak posao. U samu
njegovu obitelj bila ona tajno prodrla: žena mu Priska, kči ljepota
Valerija, bile krščanke; častnici, vojnici njegove tjelesne straže pri¬
znavali se sljedbenicima Nazarena. Trebalo ovu neman izkorjeniti.
Zet Dioklecijanov, Galerius, zapovjednik Uirika, podpirivao sumnje

1 predsude praznovjernoga čara, da krščani snuju donapokon, kako
da se dovinu vrhovne vlasti. Car ne bijaše još slavio svoje slavlje,
ne bijaše još u Aspalathu  dovršio svoju sjajnu palaču, kad več
tri odluke, od njega jedna za drugom podpisane, zabranjivale kr-
ščanima sastanke, nalagale, da im se spale svete knjige, osudjivale
im na smrt biskupe, svakoga silile, da žrtvuje krivim bogovima. Bi¬
jaše to zadnji okršaj nove vjere, ove stultitiae crucis,  sa vjerom,
pokoriteljicom cielog starog svieta, — ali i najljuči okršaj.

I Solin, pod očima samoga čara, pod zapovjedi Galerija, imaše
se odlikovati u ovomu progonstvu. Biskupi, vojnički častnici, munici-
palni viečnici, pa zanatlije, vojnici, zasvjedočili u Solinu svojom
krvlju novu vjeru. Niti se ganuo na ove okrutne prizore, na svako-
jake muke krščana, njihov otačbenik Dioklecijan. Ta i njega su mučile
druge muke, i to paklene muke.

God. 303. bijaše on proslavio dvadesetgodišnjicu svoga vladanja
u Rimu. Na povratku u svoju priestolnicu Nikomediju bijaše tako težko
obolio, da se je bio prosuo glas, da je več umro; no kap, koja ga uda¬
rila, bijaše mu samo oslabila moždane, Ali on več sam bijaše razumio,
da su uzaludu svi njegovi napori, da se ogromni stroj rimskoga car¬
stva, koji on svojom pametnom organizacijom bijaše na okupu držao,
može i dalje održati. Energija volje, kojom je drmao cielim svietom za
dvadeset godina uz veoma težke okolnosti, ne zapusti ga niti u zad¬
njem času, kad god. 305. odluči, da se svečano odrekne priestolja.

Na brežuljku koje tri milje podalje od Nikomedije, dizaše se
stup sa Jupitrovim kipom. Podno kipa stajaše carski priestol, ob¬
koljen dvorjanicima i predstavnicima vojske. Dioklecijan, uspevši se
na govornicu, suznim očima saobči cieloj vojsci svoju odluku: bu-
duči oslabio, hoče se odmoriti od velikoga truda, zato da povrača
Jupitru vlast, koju mu on bijaše dao i polaže ju u rukejačih ljudi.
Bači sa sebe carski plašt i zaogrne njim svog nasljednika, pro-

346

juri zatim u kolima ulicama Nikomedije, ukrca se na obali, te se po-
vrati u svoju domovinu, u svoju palaču pokraj Solina. Bijaše to i.
svibnja god. 305. po Krstu.

Neredi, nastali u rimskoj državi po njegovom odreknuču, oti-
manje o priestol njegovih doglavnika, smutiše njegovu dušu. Ali ni
to ga ne sklone, da preuzme žezlo, koje mu naročito odaslanstvo iz
Rima došlo u njegovu palaču ponuditi. »Da bi vi mogli vidjet
u Solinu kupus, koji sam ja svojom rukom nasadio, ne
bi me svjetovali, da preuzmem opet carstvo«,*  reče on
ovomu odaslanstvu. Rušilo se medjuto djelo pameti i rada Diokle¬
cijanova. Tužni glasovi stizali u njegovu samoču, da je car Kon¬
stantin naviestio novo doba proglasom snošljivosti krščana, a
zatim pobjedom krsta nad rimskim orlom. Kipovi Dioklecijanovi
u Rimu bjehu pobacani; jedan od negdašnjih njegovih privrženika
bijaše mu zatočio Ženu Prisku i kčer Valeriju u sirske pustare.
Ali ponajviše misao, da se njegovo djelo ruši pred prezrenim i
od njega progonjenim krstom, napuni do vrha gorku čašu njegovih
muka. Takove muke ne mogaše dalje podnositi — on starac u
šestdesetosmoj godini života. Jedan od največih careva na rimskom
priestolju iza Augusta, skonča sam sebi život: strovali se u more
niz južne zidove svoje palače u Spljetu.

Pogrebna povorka uzadje uza krasne stube njegova mauzo-
leja; začu se za kratko vrieme ječanje pod veličanstvenim svodom:
na njegov sarkofag bi mu bačen grimizni plašt i ogromna vrata
mauzoleja zatvoriše se nad carstvom, mrtvim. Tri vieka kasnije zasja
u ovomu mauzoleju pobjedonosni krst, a stanovnici Spijeta, nasljed-
nika Solina, udjoše u ovaj božji hram, da pred krstom, pobjedite-
Ijem svieta, ničice padnu!

*

Na viest, da Dioklecijanovo progonstvo bijaše uzelo maha,
osobito u Solinu, da i sam biskup Dornnio ili Domnius  (Dujam)
bijaše pao, pohrli amo iz Akvileje neki Anastazij, tangar zanatom,
da svojom krvlju vjeru Krstovu zasvjedoči. Ulovljen kao krščanin,
bi stavljen na žestoke muke, i napokon bačen u rieku Jader sa
žrvnjem o vratu.

Zivljaše tada u Solinu bogata i pobožna rimska matrona po
imenu Asklepija, odlična roda i tajna krščanka. Na viest mučeničtva

»Utinam Salonae possetis visere olera manibus nostris instituta! Profeeto
nunquam istud tentandum iudicaretis.« (Aurelius Victor.)

347

Anastazijeva pobožna Asklepija dade potajno izvaditi iz rieke od
svojih robova mučenikovo tielo. Dok trajaše progonstvo, sakri ga
ona u svojoj kuči,* no netom prestade, pokopa ga na svomu po-
sjedu u solinskom polju i tu mu sagradi baziliku.** Ovo je bazilika
u Marusincu  (sl. 5.) na 600 m. na sjeveru od perimetralnih zidova
gradskih, sagradjena od pobožne matrone Asklepije, a kasnijih vie-
kova popravljena i proširena od solinskih krščana,

Još god. 1852. bilo se ovdje ušlo u trag krščanskim starinama.
To ostalo zapušteno i zatrpano. Godine 1890. bi nadjen nadpis
svečenika Ivana, otca Marcellina, prokonsula Dalmacije iz god. 605.
Ovaj je Ivan bio čuvar bazilike sv. Anastazija: Anastasii  ser-
vans reverenda limina sancti.  Shvatila se odmah znameni¬
tost ovoga iznašašča. Godine 1891. pošlo za rukom nabaviti vino¬
grad, gdje bi nadpis nadjen, te bi ovaj ove i naredne godine pre-
tražen. God. 1892. bi uzeta u najam bliža oveča oranica, koja bi i
prokopana, a god. 1898. kupljen je ovdje treči komad zemlje, i do
god. 1899. bi iztraženo ovdje prostrano starokrščansko groblje uz
baziliku sv. Anastazija.

Pred ulazom u baziliku Ivan, grješniki nedostojni svečenik, kako
o sebi ponižno govori u nadpisu,*** — dade g. 603. po Kr. sagraditi za
se i za svoju obitelj tri grobnice. Skupina sarkofaga, što je uza nj
blizu, večinom bez nadpisa, bila sve odličnih ljudi: neki Anianius
(4 C) pokopan je tu god. 459. Odmah do ovoga je sarkofag (3 C) po
svoj prilici solinskoga biskupa Ivana V. (od god. 426.—450.), svete
uspomene — sanc(tae) m(emoriae)  — čovjeka. Na sjeveru vidi
se mozaik, valjda još ostanak zaselka na imanju pobožne Asklepije.

U prostranom groblju na sjeveru razsijano je nekoliko sarkofaga,
a medju ovima grčki nekoga Eustahija, ili iz Alouanis u Mezopo¬
tamiji ili iz Albanopolis u Macedoniji. Nego ovdje naplavljena zemlja
pokrila stare ruševine samo za malo centimetara, pa tekom vremena

* Asclepia martyris Cristi corpus clam domi aliquando detinuit. ** Ali-
quanto tempore occultavit, doneč persecutionis conquiesceret furor, deinde basi-
licam fecit et beatum martyrem in Salonitano territorio coliocavit. — *** Zna
menit je ovaj nadpis sa više gledišta i evo ga u cjelini (1573 A). U lošim je
Štihovima:

•f Hic iacet Johannes peccator et indignus presbyter.

Expleto annorum circulo quinto || hunc šibi sepulcrum Johannes condere
iussit || Marcellino suo proconsule nato germano || praesente simul cunctosque
nepotes || ornavit tumulum mente fideli defunctus || accessit obses una cum
coniuge natis || Anastasii servans reverenda limina s(an)c(t)i \\  tertio post de-
cimum Augusti numero mens(is) || ind(ictione) VI praefinivit saeculi diem.

Solinjani odnieli večinu sarkofaga i upotrebili za kamenice ulja,
kojih se još vidi i dandanas mnogo po njihovim pivnicama. Izdalo od
nekoliko godina ulje, pa oni sada redom prodavaju sarkofage i nad-
pise spljetskomu muzeju.

Na zapadu ovog groblja našlo se liepo sahranište vode, nad
kojim bi sagradjena kasnije kapelica.

Bazilika u Marusincu zaslužuje osobitu pažnju. Duga je 45 m., a
široka 23 m. Na trije broda, odieljena sa šest stupova, od kojih još eno
nekoliko velikih komada leži povaljeno. Atrij nije bio još prokopan:
leži pod seoskim putem na zapadu i pod prvim bližim vinogradom. U
dvima prostorijama na desno i lievo od ulaza u baziliku našlo se više
sarkofaga pod samim pločnikom. Na jednomu je nadpis (36 C) dja-
kona Krescencij a dobre uspomene  i žene mu Ursacije.* Pod
je ciele bazilike od krasnog mozaika, koji je još na nekim mjestima
dobro sačuvan. U lievom brodu sačuvan je malne cio : krasni svako-
jaki motivi u četiri boje, koji se izmjenjuju na četverokutnim i oblim
poljima. Liepo se razabire i schola cantorum  (pjevalište) s podom
od mozaika, dobro sačuvanim. Dvije prostorije, na lievo od presbite-
rija diaconicon,  a na desnu prothesis,  a u ovoj opet liep
mozaik sa novim motivima, služile su, prva za čuvanje misnog odiela,
liturgičnih knjiga itd., a druga za prinose i darove, kruh i vino, što
vjernici prinašahu za posvetilište. Dobro je sačuvan i presbyte-
rium,  absida kojega bijaše popločana mramorom raznih boja. Raza¬
bire se liepo i confessio  mučenika Anastazija, tangara (fullo), t. j.
sarkofag izpod oltara, pokriven debelom pločom. Na prednjoj strani
vidi se podugačka četverokutna rupica (fenestella), kroz koju su
vjernici mogli gledati tielo svetčevo i tičati ga za pobožnost svi¬
lenim i inim ubruščičima (brandea). Nad njim se podizao oltar na
ciborij, na četiri mramorna stupa, liepo okičena vinovim liščem, od
kojih još se pojedini komadi u ruševinama našli. Nedaleko se odavle
našao i nadpis na pluteju svete uspomene Justina,  biskupa
solinskoga,** pa sv. Men e,*** glasovitoga mučenika aleksandrin-
skoga i pokrovitelja putnika po egipatskim pustarama.

*

* Br. 36 C. Dep(ositio) bon(ae) m(emoriae) diaconi Crescentiani die VIII
Kal(endas) octob(res), ind(ictione) V. Dep(ositio) bon(ae) m(emoriae) Ursaciae
coniug(is) eius sub d(ie) Vlili Kal(endas) apriles ind(ictione) prima. — * Br. 33 C.

[Depositio sa]nct(tae) m(emoria(e) Justini ep(iscopi) die II Non(as) Sept(embres).

— ** Br. 28. i 39. C. 6 Mrjvas.

Bazilika sv. Anastazija u Marusineu,

350

Treba naravno imati dobre noge i zanosa za starine, da se
posjete solinske ruševine. Ali zanos za starine, komu bi ga nedo-
stajalo, nadoknadi uživanje prirode, koja je liepa u Solinu i u okolici
u svako doba godine. Liep je Solin u prolječu i ljeti, kada bujna
priroda svojim zelenilom pokriva golotinju gomila i brda naokolo;
ali tko se želi nauživati ljepota prirodnih, neka posjeti Solin za
vedrog jesenskog ili zimskog neba, da se naužije boja, koje se lievaju
i prelievaju u svim mogučim osjenama na moru, na golim gomilama
solinskim, na surom Kozjaku i na gordomu. Mosoru.

*

Netom se i druga četa posjetitelja solinskih odmorila, pregle¬
dala Tusculum,  te se i ona okriepila dobrom solinskom kapljicom,
koju latinski menu,  sto čuvar putniku pruža, zove vinum Saloni-
tanum optimum, quod non corrupit malitia hominum,
krenuše svi da posjete groblje na Manastirinama,  coemeterium
legis sanctae christianae.

Stere se ovo groblje za samih 120 m. na sjever perimetralnih
zidina staroga Solina. Stršilo ovdje do nazad nekoliko godina samo
malo starinskih zidova, opažalo se povaljenih stupova, vadili odavle
težaci tekom viekova svu šilu sarkofaga i arhitektonskih komada.
Nazad mnogo godina pokušalo se kopati tu, i s uspjehom; ali sve
ostalo zapušteno. Htjela sreča, da se god. 1873. našao u bližini nadpis
(br. 108 A) Flavija Theodota, curator-a reipublicae  (Salo-
nitanorum),  koji Peregrinum filium in lege sancta Christiana
collocavit  god. 382. po Kr. Peregrinus  u ovomu nadpisu zvao se
takodjer i Domni  o. Prvo mu ime bilo zakonito, obiteljsko, drugo
krščansko, iz poštovanja prema svetomu Domnio ili Domnius,
biskupu i mučeniku solinskomu, koji je bio blizu pokopan. Htjela
sreča, da se iste godine u samomu groblju našla dva krasna mra-
morna sarkofaga, D obr o g P as tir a (13 D) i HipolitaiFedre
(29 D), koji rese danas spljetski muzej. Ova iznašašča povukoše
na se pozornost evropejskih učenjaka i kompetentnih ylasti. Po¬
čele se malo godina kasnije godišnje redovite izkopine pod tadaš-
njim ravnateljem Mihovilom Glaviničem i nastaviše se do god. 1883.,
a od ove godine unaprieda radi se pod upravom Don Frane Buliča,
malenim s početka, ali zadnjih godina nešto povečanim sredstvima.
Uzeli se s prva u najam, a nedavno odkupili sasviem od težaka svi
oni liepi vinogradi s bujnim maslinama, pod kojima je ležalo ovo zna¬
menito groblje. 1 tu se ovo godina prokopalo površje od 6000 [j] 8 ,

35i

a u dubinu od 3 m., pa i do 6 m. I nakon punih dvanaest viekova
raztvorila ovdje zemlja svoju utrobu, da povrati na božje svjetlo
znamenito groblje solinskih mučenika.

Strahopočitanjem stupa sumoran putnik na ovo sveto mjesto;
sveta je zemlja, po kojoj gazi. Strahopočitanjem stupismo i mi u ovo
sveto groblje (sl. 6.), gdje su vječni sanak počivali toliki mučenici
solinski, toliki dobri krščani, gdje su se pokapali kroz više viekova
solinski vjernici: Locussanctus fratrum, cunctae frater-
nitatis, ecclesiae.

Razilaze se mnienja učenjaka o dobi postanka ovoga groblja.
Bilo kako bilo, ovdje je kolievka krščanske vjere ciele Dalmacije i
pošestrima joj zemalja. Pokapali se ovdje solinski mučenici — ar ea
martyrum  — a okolo se na sve strane razvilo ogromno grobište.
Za burno doba provala varvarskih naroda petoga vieka, kao sva
Dalmacija, tako i Solin mnogo pretrpio. Maine svi sarkofazi, svi gro¬
bovi ovoga grobišta bijahu varvarski oskvrnjeni i opljačkani. Pa
kako se to u više navrataka sbilo, vidjaju se u ovomu groblju spo¬
menici naslagani u više naslaga, jedan nad drugim. Kako su Izraeličani,
povrativši se na garište svojih gradova, stali ih popravljati, tako i
krščani, kada mir nastade, na ruševinama toga porušenog grobišta,
ostavivši pod temeljima sve sarkofage i grobove, sagradiše u V.
vieku bazi liku,  donekle i samim materijalom svog porušenog
groblja i inim sakupljenim po gradskim ruševinama. Ne trajala dugo
niti ova bazilika; jer za razorenja Solina god. 639. i ona bila sasviem
porušena, te do nazad malo godina ležala pod zemljom.

I naše hodočašče počne sa zadnjom u redu vremena sagradje-
nom sgradom, sa bazilikom  (sl. 7.j. Za ovu svrhu stupismo
na zapadni kraj izkopina, na mjesto, gdje je imao ležati atrij.
Odavle se jednim pogledom može najbolje zahvatiti ciela bazilika.

Bazilika je jednostavne osnove.

S polja se stupalo odmah u narteks,  jer nije imala pravoga
atrija,  t. j. prostora za sastajalište prije ulaza u crkvu. Narteks
služio donekle kao atrium, a donekle t egi a ta, t. j. poveča streha
na podnevu bazilike, odakle bijaše ovoj glavni pristup iz grada. Za
vodu kišnicu, potrebitu za crkvenu porabu, bio napravljen studenac
na podnevno-zapadnomu kutu bazilike, koji nam se i liepo sačuvao.
Okolo narteksa, koji je bio pokriven krovom na jednu vodu, a
bio opredieljen za katehumene, javne grješnike i pokornike (paeni-
tentes, flentes),  kojima nije bilo pristupa u crkvu sa ostalim vjer-
nicima, sačuvana su liepa sjedala. Tri liepa nadpisa nadjoše se ovdje u

352

pločniku. Jedan leži još na mjestu, a taj je grčki (185 B): Ovdje
počiva F o tin a, blažene uspomene, umrla dne 20. oktobra,
šeste indikcije. Drugi je dvojezičan: grčki i latinski (186 B), prvi
ovake vrsti u Solinu, a glasi: Ovdje počiva Theo dorakis,
sin vodje Eufrazija, koji umrie dne 30. mjeseca ko¬
lovoza, jedanaeste indikcije. Veoma je krasan treči,
sav mozaikom sastavljen na debeloj ploči u heksametrima. Sada je
u spljetskom muzeju (1075 A), a stihovi, što manjkaju s početka,
biše popunjeni. Glasi ovako: Iza kako po voljiSvevišnjeg
ti ugleda ovaj sviet i pošto ti se u mladjanim g o d i-
nama napuni svakog znanja, vajmeh, smrt te nemila
ugrabi! Živo veselje i liepe nade tvojih roditelja
ti ponese sobom u hladni grob! Svemožni Bog,
koji te stvorio isovogtesvieta diže, milostivteu
svoje krilo primio i rajskog veselja dionikom uči-
n i o !* Prava grjehota, da se ne zna za ime ovog mladiča, puna
liepih nada tužnih njegovih roditelja !

Nadpis na arhitravu glavnih, srednjih vrata iz narteksa u
baziliku glasi (128 B):**  Bože naš budi milost iv rimskoj
državi!

Troja su vrata vodila iz narteksa u baziliku na tri broda ili ladje,
odieljene sa osam stupova. Bazilika je duga 48 m., a široka 21 m.
Pri vrhu poprečni brod svršava na jednu polukružnu absidu. Sep-
tum,  t. j. zid, što odieljuje hram, iliti ladje od presbiterija i abside,
ima troja vrata, koji odgovaraju trima brodovi m a i trima vratima ulaza,
a nosijaše slavoluk  (arcus triumphalis) na dva stupa, koji su
nadjeni povaljeni a biše opet podignuti prigodom izkapanja. Podig-
nuti su u vis i stupovi brodova bazilike, da se može dublje kopati.
Kroz srednja vrata septuma vjernici su mogli vidjeti oltar, kada
bi se zastor (velum) dignuo, kao što danas kroz ikonostas u grčko-
iztočnim crkvama. U absidi pako vidi se još mjesto za sjedalicu
(cathedra) biskupovu, a još su sve naokolo sačuvane sjedalice za
svečenike (subsellia).

Pred srednjim vratima septuma leži schola cantorum
t.j. pjevalište, s temeljem ograde još dobro sačuvanim, u kojem se do

* M. 1075 A [inlucem po]stquam [te tulit celsa vjoluntas | [animos et vir]ides
postquam doctrina replevit, | [heu lacrimat]us abis, tune gaudia larga parentum I

[spes laetas] mesto tecum sub pulvere condis, | [omnipotensque] Deus, qui te
formavit et aufert, | clemens excipi]at servetque ad gaudia membrum. — ** Br.
128 B -j- Deus noster propitius j- esto reipublicae romanae -j--


Spomen-cvieče.

23

Sl. 6. Groblje mučenika solinskih u Manastirinama.

354

napokon vide i rupice, u koje su stupiči od kamena ili kovine (cancelli)
olovom bili zaliveni. Do zidova ovog pjevališta bila dva ambones,
t. j. podignuta mjesta za čitanje poslanica i evangjelja. Pod podni-
com ovog pjevališta i pod zidom ograde (novim od opeka, jer
stari se nedavno srušio radi dubljega kopanja) leži mnogo sarko¬
faga; svi probijeni i opljačkani. Dva su s nadpisom. U jednom
(160 B) počiva Benigna, čestita žena Fl. Marciana
Memorialis-a,*  a kako se zna iz drugoga nadpisa (1339 A),**
nadjena u okolici, muž joj Marcianus Memorialisza  njezinu
dušu dade uzidati ovu spomen - ploču nad samim sarkofagom.
Važniji je glede položaja pod zidom pjevališta nadpis (2 B)* ¥ *
na grobnici Vikturija advokata iz god. 431. po Kr, Zaključuje se po
ovomu nadpisu, da bazilika nije bila sagradjena prije godine 43l.,
a to na ruševinama porušenog groblja, što se slaže i sa njezinom
arhitekturom, več iz kasnije dobe. A pošto je bila razorena najkasnije
god. 639. za konačna razorenja Solina, kratka je života bila: stala
je po prilici jedan viek.

No najvažnije je mjesto u bazilici c o n f e s s i o, t. j. pro-
storija izpod velikog oltara na ciborium, u kojoj bijahu pokopani
poglaviti solinski mučenici. Od ove confessio  ostalo tragova
u zidu, koji se u presbiteriju nad površinom zemlje podiže; ostali i
prozorčiči (fenestellae), kroz koje se grobovi mučenika vidjali. Leži
ovdje do 16 sarkofaga, sve mučenika, biskupa i odličnika. Ovudase
našli nadpisi najglasovitijih solinskih mučenika, čija tjelesa iza razo¬
renja Solina bjehu u Rim prenešena.

Znamenit je ovo dogadjaj i veoma častan za našu crkvu i za našu
zemlju. Čita se naime u Liber pontificalis  (sbirka iz V. vieka
biografičkih podataka o rimskim papama, sa kasnijim dodatcima sve
do IX. vieka),f da je na viest o razorenju Solina god. 639. tadašnji

* Br. 160 B. Posita est Benigna (honesta) f(emina), matrona Fl. Marciani
Memorialis. — ** Br. 1339 A. Hic in pace quiescit Benigna honesta femina, quae
fuit uxor Marciani Memorialis, filia vero Dextrae h(onestae). f(eminae) pro cuius
spiritu(m) maritus super arcam te[s]sella(m) infigi fecit. — *** Br. 2 B. Depositio
Victuri advocati die V. nonaru(m) Octobr(is) Basso et Antiocho cons(ulibus), qui
vixit ann(os) XXX. et mens(es) duos. — 4  »Johanes IV., natione Dalmata, ex
patre Venantio scolastico . . . Hic temporibus suis misit per omnem Dalmatiam
seu Histriam multas pecunias per sanctissimum et fidelissimum Martinum abbatem
propter redemptionem captivorum, qui depraedati erant a gentibus. Eodem
tempore fecit ecclesiam beatis martyribus Venantio, Anastasio, Mauro et aliorum
multorum [martyrum, quorum reliquias de Dalmatias et Histrias adduci praece-
perat, et recondit eas in ecclesia supra scripta iuxta fontem Lateranensem, tata
oratorium beati Johannis Evangelistae, quam ornavit et diversa dona optulit.«

Sl. 7. Bazilika mučenika solinskih u Manastirinama. j

356

papa Ivan IV. (god. 640.—642.), porieklom Dalmatinac, poslao amo
opata Martina, da odkupi i sakupi moči mučenika; da ih je ovaj u
Rim donio, da im je papa kapelicu sagradio u krstionici Lateranskoj
i u absidi njihove slike postavio u mozaiku. Ovaj krasni mozaik
i sada stoji, i svjedokom je ovog prenosa. U mozaiku vide se
naši sveti mučenici. Uz Spasitelja obkoljena angjelima, stoji malo
niže sveti Rim, koji razkriljenih ruku prima naše mučenike. Desno
i lievo stoje sv. apostoli Petar i Pavao, sv. Ivan Krstitelj, sv. Ivan
Evangjelista, pa desno sv. Venancij biskup i mučenik, a do njega
papa Ivan IV., koji prikazuje kapelu od njega početu. Na lievo pako
S. Domnio (Dujam) biskup i mučenik, a do njega papa Teodor,
koji je svršio ovu kapelu. Na drugom polju desno S. Anastasius
u gradjanskom odielu, Asterius, svečenik, Telius i Paulinianus,
ova dva zadnja vojnika; na lievo S. Maurus (Istranin), Septimius
diakon, Antiochianus, Gaianus: i ova dva zadnja u vojničkoj odori.
Niže nadpis, kojim papa Ivan IV. posvečuje ovu kapelicu.*

I uspjesi dvadesetgodišnjega izkapanja u ovom groblju potvr-
dili su i popunili povjestničku ovu vjesticu i mozaik lateranski.
Našli se nadpisi više manje svih ovih mučenika, pa još i drugih,
za koje znamo po žičima mučenika, da su naši bili. Ovuda je
nadjen ulomak nadpisa (641 A): Ant]iochianu[s],  [Gaia]-
nus, Teliu[s], [P a u 1  i ni a] nu s, Aste[rius];  ulomak nad¬
pisa (143 B) valjda svetoga Venancija: [Venantjius;  Septimija
(693Ai  524 A), mučenika sa Viktorikom i Hermogenom: natale
S [ e p t i m i Victurici, Hermogenijs  die  XIIII. K a 1  ( e n-
d a s) m a i a s ; Domnija ili Domniona (Dujma) biskupa i mučenika
iz doba progonstva Dioklecijanova god. 299., pokrovitelja grada i
biskupije spljetske (567 A): D e p o si] t (i o) Domn[ionis]  [epis-
copi di]e  IIII Id[us Apriles].  O sv. Dujmu znamo ovo sigurno
iz žica mučenika pa i iz drugoga veoma staroga znamenitoga izvora,
iz Chronicon Paschale  god. 395.**

Ovuda i nedaleko odavle bjehu nadjeni i nadpisi još nekojih
biskupa solinskih. Eno veliki sarkofag (363 B) biskupa Primus-a,***

* Martyribus Christi Domini pia vota Johannes [ reddidit antistes sanctb
ficante deo | ac sacri fontis simili fulgente metallo | providus instanter hoc copu-
lavit opus | quo quisquis gradiens et Christum pronus adorans, effusasque preces
mittit ad astra suas. —• ** Diocletiano septies et Maximiano sexies consulibus
(t. j, god. 299.) Christiani persecutionem sextam passi sunt. In ea persecutione
passi sunt Petrus et Marcellinus Romae, et Domnius et Felix martyres passi sunt
in Salona. — *** Br. 363 B. Depositus Primus episcopus die XII. Kaliendas)
Febr(uarias) nepos Domnion(i)s mart( y)r(i)s.

357

sinovca biskupa Domniona, valjda prvoga nasljednika svoga strica
na solinskoj biskupskoj stolici. Nedaleko sarkofag (115 B) Gajana,*
mučenika i vojnika tjelesne straže Dioklecijana. Ovdje je nadjen i
nadpis glasovitoga Hesihija.** Sva je prilika, daje ovo Hesihij,
biskup solinski od god. 406. —426., koji je bio veoma učen, a prijatelj
sv. Augustina i našeg domorodca sv. Jerolima, koga Augustin zove :
beatae memoriae vir Hesycbius, Salonitanae urbis episco-
pus. Njemu je pisao papa Zosim god. 418. važno pismo u črkovnim
solinskim poslovima. I nadpis jednoga od prvih nasljednika na bis¬
kupskoj stolici sv. Dujma, biskupa S im er ij a ili Simferija
(206 B i 12 B)*** bi nedaleko odavle nadjen; pa Eugrafa  (br.
22 B),f biskupa iz okolice, koji i ako ne bio solinski biskup,
bio u ovomu svetomu mjestu pokopan. Okolo imena ovoga biskupa
1 još dvaju svetaca solinskih, Mene i Hermogena, razvila se več u
VI. vieku u bajnomu Iztoku čudnovata legenda.

Pa da nije sveta zemlja, po kojoj gazimo! Terra, ubi stas,
sancta est!  Nego krenimo odavle dalje, da pregledamo još naj-
znamenitije stvari po ovomu groblju.

III.

Na sjeveru bazilike ide hodnik u cieloj njezinoj dužini, koji ju
je spajao sa dvijema liepim kapelicama — memoriae, basili-
culae.  I u ovom hodniku ima nagomilanih sarkofaga. Jedan veoma
velik i najdublji, neoštečen, sadržavao je dva kostura odraslih
osoba, valjda muža i žene. Malo podalje sarkofag razbijen nosi
nadpis iz g. 360. u heksametrima, s vrha manjkav.ff O velikomu
se čovjeku ovdje govori, koji je bio socius regis,  valjda comes
Augusti in expeditione,  ako ne još germanski neki kralj, koji
služijaše u rimskoj vojsci. A preko zida, van hodnika, na zapadu
leži sarkofag dobre uspomene dječaka Tome.fft

* Br. 1x5 B. Depositio Gajani die . . . — ** Br. 255 B. i 535 A. Deposit(io)
s(an)cti Esychi  episc(opi) die XIII, K a [ 1 ] (endas. — *** Br. 206 i 12 B.
[Depojsit(io) s(an)c(t)i Symeeri episcfopi die...  — f Br. 22 B. Depositio Eugrafi
choreepiscopi d(ie) X K(alendas) novembres. — ff (47  B) ... habuit si mi]nus
honores, cul[p]and[i?] nihilum dignus, sed dignus amari dux idem sociusque sui cum
milite regis J digna memoratu clueat per | saecula farna. Dep(ositus) die VII. Idus
Aug(ustas) Constantio Aug(usto) X. et Juliano Caes(are) III. cons(ulibus). —
fff (B B) Depositio bonae memoriae infan(tis) Thome XV. Kal(endas) Octobr(esj
ind(ictione) Vlili.

358

U ovom hodniku bio je nadjen liep mramorni sarkofag (13 D u
muzeju) Dobrog Pastira,  koji je bio povodom ovim izkopinama.
U središtu uokvirenu udubkom u obliku pseudotegurija, sa dva akro-
terija po kutovima i dva pauna, koji drže u kljunu gobinje, stoji
Dobri Pastir,  bradat medju stablima i ovcama, noseči na rame-
nima izgubljenu ovcu. Sa strane su dvije osobe, muž i žena, sa ve¬
likim brojem osoba raznog spola i dobe. Po svoj prilici to su dva
katehete, ili diakon i diakonisa, okruženi od svojih učenika.

Nedaleko od ovoga na sjeveru bi nadjen drugi krasan mramorni
sarkofag Hipolita  i F e dr  e (29 D u muzeju), koji i ako poganske
predstave, bio je u V. vieku upotrebljen od krščana za njihove svrhe.

Na sjeverozapadu bazilike leži ogromna sila polupanih sarkofaga
s nadpisom ili bez nadpisa, te više grobova od proste opeke, na
oblik krova, za siromašnu čeljad; pa mnoge grobnice na svod po-
najviše za više osoba, u koje se spuštahu mrtvaci kroz četverokutan
otvor sprieda, koji se zatvaraše pomičnim kamenom, na kojemu
je još iz stare dobe željezna veriga za dizanje i spuštanje vratašca.
U jednoj od ovih grobnica, rek bi netaknutoj od varvarske ruke,
počivaju još na podignutim od tla mramornim pločama tri tiela,
našasta dobro sačuvana, dva odraslih osoba, a treče djeteta. Bili
ovo bez sumnje roditelji i jedino im djetešce, koje uz bok majci
vječni sanak sniva.

Prodjimo sada u male kapelice sa absidom — memoriae  —
u eliptičnom obliku, sa tri strane bazilike — manje ih je sa po-
dnevne — na kojim i pokraj kojih, iza kako bijahu od varvara porušene,
u kasnije doba krščani su podigli baziliku. Prva na lievo prema
sjeveru, u kojoj bi nadjen nadpis nekog Di . . .*, tekliča carskog
kabineta i policajnog činovnika, osobite je važnosti. Do jedanaest
sarkofaga i više podzemnih grobova opaža se u ovoj. Četiri su sa
nadpisom. S lieve leži sarkofag postavljen sestri Flaviji Kre¬
se ene  ij  i od brata i sestre.** I brat i sestra uz ime noše i nadi-
mak; sestra Anastasia  zove se takodjer Verula,  t. j. prema-
Iješce, valjda njezino pogansko ime. Na desnu je malen, samo na
pokrovcu razbijen sarkofag (23  B) djevojčice Flaviae, koja je
punorn sviesti, na spasonosni  dan  slavnoga Uskrsnuča

* (548 A i 552 A u muzeju) Depojsitio befati] v(iri) d(evoti) comitiaci Di. . •

— ** (21 B) Flavifae] Crescentiae frater et soror Val(erius) Crescentius qui et
Valentianus vixit annos IIII, me(n)ses XI, dies XI. Depositus X Kal(endas)
Julias. Et Anastasia qu(ae) et Verula vixit me(n)ses XI, dies VIII. Depositus I
Kal(endas) Augustas.

359

Gospodinova, primila milost krštenja, a iza toga živjela
je pet mjeseci, ukupno pako tri godine, deset mjeseci,
sedam dana. Roditelji Flavij a n i Arhelais postaviše
veoma pobožnoj kčerci.* Na akroterijima — ušima sarko¬
faga — urezan je Krstov monogram. Liep je primjer ovaj nadpis
onoga običaja, po kojemu mnogi krščani, neofiti, primali bi krštenje
kasnije, dapače kadikad i u veoma odrasloj dobi. I naša mala Fla¬
vija od tri godine i po bila je krštena, i to u podpunoj sviesti, a
iza krštenja živjela je još pet mjeseci i nekoliko dana.

Velik sarkofag do ovoga priteže na se, i nehotice, pozornost
posjetitelja (29 B). Pokrovač mu je ure.šen u obliku kučnog krova,
a na pobočnim stranama sa lozom u posudi. Na akroterijima sarkofaga
poprsje je dviju djevojčica Petronije i Sofronije,  uz dan smrti,
a u sredini dan smrti otca Nereja. Majka, preživjela muza i dvije
kčeri, ovako sirota nariče:** Vajmeh! ovaj nadpis govori o
tebi, Petronija. Več u devetoj godini života nemila
te smrt ugrabi, tebe, k o j a si bila zalog duge i nježne
ljubavi. Kratak bi tvoj 'život, a s toga dugotrajne rane
tvojih roditelja. OtacNerej i ja majka orosismo su-
zamai  ako  za kratko vrieme i grob kčeri Sofronije.
A pošto si ti bila pobožna u ovomu životu, nadaj se
vj ečnoj slavi na drugo  mu!

Još je važniji sarkofag (30 B) bez pokrivala, koji do ovoga
leži. U njemu bi pokopan uz Ženu i djetešce Konstancij, bivši na-
mjestnik Afrike, poznat inače u povjesti po nekom reskriptu iz go¬
dine 375. careva Valentinijana, Valenta i Gracijana, koji je bio
upravljen njemu, dok je još bio u službi.’** Flonorija, ženaKonstan-
cijeva, majka drage dječice, u tridesetoj godini umrla, bi sbog nje-

* (23 B) Flaviae infanti dulcissimae, quae sana mente salutifero die Pa-

schae gloriosi fontis gratiam con[sec]uta est. Supervixitque post baptismum san-
ctum mensibus quinque. Vixit ann(os) tres, m(enses) X, d(ies) 'VIL Llavianus et
Archelais parentes filiae piissimae. Depositio XV Kalendas Septembres. (29 )

Pro nefas! iste tuum Ioquitur Petronia nomen | iam titulus nono vixdum lacnmabihs
anno | nata diu dulcis et longi pignus amoris. | Vita brevis, sed mine istie iam
longa parentum [ vulnera. Nereus genitor genetrixq(ue) funesti | Sofronia re
vibus tumuli flevere querellis | . Tu tamen hinc spera caelum pia mente tidelis.
— *** (30 B) Depositus Constantius v(ir) c(larissimus) ex proconsule Afncae die
prid(ie) Non(as) Jul(ias) post cons(ulatum) d(omini) n(ostri) Graham Aug(usti) 1
et Equitii v(iri) c(larissimi). — Na to sliedi nadpis u heksametrima:  Gon-
stanti(i) coniux parvorum mater Honoria, | dulcibus eximie canssima semper e
una, I conples ter denos quae vitam vixerit annos, | martvribus a scita, e ue a ,

360

zinih krjeposti dostojna, da bude pokopana pokraj mučenika, —
martyribus adscita,  a s toga bit če u povjesti na glasu
(clueat); dok draga joj kčerka, prije od majke od smrti ugra¬
bljena, počiva s njom u milom družtvu u grobnici. I pobožna Ho-
norija, kao i svatko drugi, nastojala je, da bude pokopana što bliže
konfesiji, gdje su počivali sveti mučenici, da »pod njihovim okriljem
nadje vječni pokoj,« kako se u nekomu starokrščanskomu nadpisu
čita. »Cienio bih se dostojniji božjeg pomilovanja,« kaže sv. Am¬
brozij na usta nekog vjernika, »kada bih počivao pokraj kostiju
posvečena tiela.«

Ovdje bi nadjen takodjer mramorni nadpis (320 A u muzeju),
vas raskomadan, ali sastavljen, djevojčice Dominike, k oj a bi
dovedena iz Sriema u Solin.*  I više poganskih i krščanskih
nadpisa spominje Sriem i Solin. Bila su ova dva grada u odnošaju,
osobito trgovačkom. Spajala ih cesta iz Solina preko Livna, pa
prema Sarajevu, gdje su sva prilika bila plemena D ae si ti ate s, pa
dalje Ditiones  prema Sirmium-u  (Mitroviča) na Savi, kako nam
sve to liepo kaže veliki miljami nadpis iz godine 17. po Kr. (do
god. 1896. u trečem katu zvonika stolne crkve, a sada u muzeju
spljetskom). Sagradio je ovu cestu uz mnoge druge zaslužni namjest-
nik Dalmacije pod carem Tiberijem P. Cornelius Dolabella.

Izlazeči iz ove kapelice i zakrečuči na lievo 0  ulazi se u drugu.
Na lievo u absidi, tik uz podnicu, na kojoj bijaše glavni sarkofag,
kojemu vodjahu stube još na mjestu, a koji bijaše pokriven oltarom
na ciborij, nalazi se sarkofag (25 i 26 B) Virgilijana  i žene mu
Ur sili  a e, znamenit sbog svoje latinštine pune pogrješaka, ili bolje
rečeno idiotizama, koji se več u IV. stolječu stali uvlačiti u latinski
jezik po pokrajinama rimskim, iz kojih se kasnije razvili novi ro¬
manski jezici. Primjera ovoj latinštini ima izobilja u cielom ovom
grobištu, i u obče na krščanskim nadpisima u Solinu. Na pokrivalu
Virgilijanovog sarkofaga imade Krstov monogram sa A i O, koji
s» tako često ovdje vidja. Isus Krst je početak i svršetak svega:
ego sum principium et finis,  kaže o sebi u sv. Pismu, što
se izražava 'prvim i dočetnim slovom grčkog alfabeta.** U ovomu

cui parvula contra j rapta prius praestat tumuli consortia dulcis. Deposita VII
Kal(endas) Apriles. — * (320 A) Deposetio infantis [Dojmnicae VIII Kale(n)d(as)
Octobres quae a Sirmio Salonas adducta est. — ** (25 B i 26 B) Fl(avius) Vir-
gilianus qui bixit (= vixit) annus (= annos) XXX et Aur(elia) Ursilla oxor (=
uxor) eius, qui se vivi šibi urdenaverunt (= ordinaverunt) (h)unc sartofagum
(= sarcofagum). Si quis autem voluerit super h(a)ec duo corpora punere (=
ponere) infere (h)ecliseae argenti libras quinquem.

36i

se nadpisu spominje globa, što se je morala platiti crkvi solinskoj za
onoga, koji bi se htio pokopati u tudji grob. Veliku su brigu ulagali
krščani, da zaštite svoj grob proti svakomu oskvrnuču ili ošte-
čenju. I tako svuda, ali osobito u ovakim grobištima pod vedrim
nebom, pokojnici mole, zaklinju, priete, da im se u grobu dade
mira, da se ne pokapa na nje drugo, tudje tielo. Ako ovaj ili onaj
dozvoljava, da se i drugi pokopa, to je uz uvjet, da plati crkvi,
crkvi solinskoj, crkvi katoličkoj solinskoj  globu. Ka-
dikad pako mjesto crkvi imala se platiti ova globa fiscus-u,
državnoj blagajni. »Zaklinjem vas Bogom«, kaže u jednom solin-
skom nadpisu neka Duiona, »i krščanskim zakonima, da ako bi
koji tudjinac htio pokopati drugo tielo, neka plati crkvi katoličkoj
solinskoj tri librice zlata.«*

Još je važniji glede pogrješnog urezanja slova nadpis (44 B), koji
prema več Qpisanomu stoji, nekoga Epagatijana, a iz godineje 407.
po Krstu. Tako je varvarski urezan, da je mukom bio pročitan.**
Urezavač nadpisa, zvan latinski lapicidaili quadratarius,  malne
sva slova urezao naopako. Nije znao valjda niti citati, pa iz tablice,
na kojoj je nadpis, prenašao na kamen, pa okreči tablicu sad gore
sad dolje, cieneči, da ju ne drži, kako ide. Tako onomu slovu trbuh
gore, ovomu dolje, onomu na desno, ovomu na lievo.

Uzlazeči odavle uza stube prema sjeveru, dodje se do liepog
tiska za vino  (torcular). Vidi se četverokutan podgradak, na
kojemu okrugla ploča, a na ovoj u četvorinu izduben konao iznutrašnji
i okrugao vanjski. Poviše ove ploče dvije su četverokutne izdubine
za grede, koje podržavahu srednju gredu, a ova pak privezana
konopom bijaše potezana strojem, koji se malo niže vidi u dvama
kamenima, u koji-ma je izdubljen okrug. Iz masta, bačena u sprtu na
okruglu ploču i tištena, ciedilo se vino, koje kroz kanalič teklo u
okruglu posudu, koja se ondje blizu vidi. Ova iztesana od samoga
jednoga komada bieloga kamena, bijaše izvana urešena basreliefom —
koji oponaša mast, opasan debelim konopom. S iztočne strane
podgradka stoji još na svojem mjestu i dandanas toč za ulje,
ili bolje za masline  (trapetum). Sastoji ovaj od velike okrugle
posude, izdjelane konkavno. U sredini ove podizala se je os, a

* (M. 1707 A)...  Adiuro per Deum et per leges Chresteanor(um) ut quicumque
extraneus voluerit alterum corpus ponere (voluerit), det eclisiae cat(h)olic(a)e Sa-
l(onitanae), aur(i) libellas tres. — ** (44 B) Hi [c] quies[c]it [in] pace Epaga[t]ianus ...

[q]ui vixit me[s]. V. deposit(us) V idus [Oc]t(obres) dd. nn. Honorio \ II [et]
Theo[d]osio iter(um).

362

okolo ove vrtilo se kolo, turano gredom, pričvrščeno u sredini te
osi. Masline ili uljike bacahu se u posudu, a kolo bi ih kretanjem
tištilo. Iz ovoga tiesta od maslina pravilo se ulje. I vino i ulje slu¬
žilo ovdje za porabu crkve i svečenika, a okolica ovdje bila, kako
i sada tako i tada, zasadjena lozom i maslinom. I ovaj tisak za vino
i toč za ulje naliče sasviem onim, koji se i dandanas upotrebljuju
kod težaka u Solinu. Eno ovakovih u oboru Paračevih kuča pokraj
amfiteatra. Pa i u okolici solinskoj i malne u cieloj Dalmaciji rabe
još dandanas ovaki Strojevi. Stare tradicije ne dadu se lako izčupati.

Dalje prema iztoku stoji veliki dobro sačuvani sarkofag
Thalassija iz god. 414. s nadpisom (45 B).* Vojnik bio ovaj Tha-
lassius, po prilici ordonnance,  pobočnik kojeg višeg oficira.
Važan je način, kako je u ovomu nadpisu naznačena smrt Fl.
Thalassija god. 414. God. 413. bili su konsuli Lucius  na Iztoku,
a Heraclianus  na Zapadu, ali ovomu zadnjemu, pošto se po-
bunio proti čaru Honoriju, bijahu izbrisani i konsulat i ime iz javnih
spomenika; bijaše on čovjek proklete uspomene (vir damnatae me-
moriae). Tako se na pr. dogodilo i namjestniku Dalmacije pod
carem Klaudijem (god. 42. po Kr.), koji se zvao Furius Ga¬
mi 11  us Scribonianus,  a iznevjerio se svomu čaru. Ne imajuči
konsula na zapadu, koncem god. 413. bi i ovdje proglašen kon-
sulom Lucius,  pa i za cielu god. 414., u kojoj bijahu izabrani ipak
konsuli Fl. Constantius i Fl. Constans.  Nego sbog političkih
i ratnih neprilika ne bjehu ova dva konsula poznata god. 414 u
Solinu, tako, da se naznači ova godina, u kojoj je Fl. Thalassius
umro, bilo je od potrebe reči u nadpisu: prve godine iza konsulata
Lucija, t. j. post cons(ulatum) Lucii v. c.

I dalje prema iztoku leži sila neobično velikih sarkofaga, od
kojih nekoji ne s prebijenim, nego s prevaljenim pokrovcem. Kanda su
varvari, koji su ovo groblje opljačkali, htjeli ovdje pokazati potomstvu
svoju snagu. Ne razbijali oni sarkofage, nego se jačali, te im po-
krovce prevaljivali. Liep je medju ovim nadpis,** što ga »Flavij

* (45 B) Depositio Fl(avi) Thalassii excorniculario die X Kal(endas) Ja-
nuar(ias) post cons(ulatum) Luci v(iri) c(larissimi). — ** (130 B) Fl(avius) Terentius
Fl(aviae) Ta[l]asiae ob meritis et fide[l]itatem totiusque sanctitatem arcam posui
coniugi carissimae et šibi, quam a parentibus ipsius suscepi annos XVIII, q[u]ae
aeque inlibata(e) mecum vixit annos XXXII. Tradita sepulturae die nonarum Sep-
tembres d(ominis) n(ostris) Valente VI et Va[l]entiniano iterum Aug(ustis) con(su-
libus). Si quis vero sup[e]r duo cor[p]ora nos[t]ra aliut corpus voluerit ordinare,

dabit fisci viribus argenti pondo quindecim-.

363

Terencij postavi svojoj veoma miloj ženi Fl. Ta la siji  za nje zine
zasluge, za njezinu vjernost, za svu njezinu svetost, — kaže nadpis —
koju on uze od njezinih roditelja, kada je imala osamnaest godina,
a s njim je živjela takodjer u čistoči trideset i dvije godine. Bi
povjerena ovoj grobnici dne 5. septembra, za konsulovanja naših
gospodara Valenta za šesti put, a Valentinijana za drugi put (go¬
dine 378 )- Ako bi tko pako htio vrhu naša dva tiela postaviti drugo
tielo, ima platiti državnoj blagajni, petnaest librica srebra.«

Važan je takodjer nadpis na blizom velikom sarkofagu prema
iztoku, nekoga Urša.*  Silno je izprepleten i u lošoj latinštini
i još lošijim heksametrima. Sastavitelj nadpisa upleo donapokon
poganskih pojmova, na pr. da Parcae  svima predu nit života, nit
se ikomu prašta. Veli još, i ako je smrt neizbježiva, da ipak na
drugom svietu pomažu zasluge i dobra djela. Pa kaže putniku, koga
u cielom nadpisu apostrofuje, ako hoče da uživa vječno blažen-
stvo, neka žive kao i on.

Zakrenuvši odavle prema Tuskulu, nalazi se više razbijenih
i razsipanih ulomaka sarkofaga, a na jednom (131 B) uz poganske
sigle D (is) M(anibus),  t. j. Manima,podzemnim bogovima, dva mo-
nograma Krstova. Jamačno je klesar urezao ove sigle, kojim po-
činju malne svi poganski nadgrobni nadpisi od II. vieka unaprieda,
ne znajuči im značenje. Počinjao svaki nadgrobni poganski nadpis
ovim slovima, pa zašto ne bi i ovaj krščanski; a izpod ovih sigla
metnuo Krstov monogram, te nastavio nadpis.

I ova dva zadnja slučaja poganštine izpremješane u krščanskom
životu liep su primjer, kako krščanstvo malo po malo osvajalo sviet,
prodiralo u sve slojeve i u običaje poganskog življa, dok ga ko-
načno ne osvojilo. Trudno je s toga svagdje i jednako metati gra-
niče, dokle dopire poganstvo, a odakle počimlje krščanstvo.

Veoma je čuvstven nadpis na malome sarkofagu (53 B) u če-
tvrtoj, najzadnjoj kapelici prema sjeveru. Jedini je ovaj sarkofag na
površju, koji ne bio oskvrnjen od varvarske ruke. Malen, bio po-

* (129 B) Depositio Urši die XI Kal(endas) Novembres indictione XV. Urši
tum(u)lum cernis quicumq(ue) viator | , quem [i]uve[n)em rapuit sois u[l]tima, [p]er
lege q(uae)so | , qui vixit quinquaginta in annis. Heu m(i)sera Al exandria, gemit
decepta marito, qui est p[o]tita dul cem coniugem viginti et sex^annos. Et nemo
reventos (?) j alios mone: vita bre[v]is' est; cunctis fila parant <et> Pare (a)e nec par-
citur ullis. [?njune illi dismisit duo(s) anxianatos; J condicio tališ omnem co[mpJIec-
titur [o]rbem, sed m(e)rituim et b[e]nefacta adiu[t]an(t) laborq(ue) fidesq(ue). haecne
libertum! dominis fecere probatum ? h(a)ecne defendunt se[m]per sociant q(ue)
beatis? si pa[r] esse [v]elis, s[i]milem naihi suscipe cura[m].

364

stavljen medju mnogo velikih sarkofaga, i valjda s toga ne bio vidjen.
Kada ga se nazad nekoliko godina otvorilo, počivalo u njemu, a i
sada počiva, tielo djevojčice Eusebije od tri godine. U ušima bile dvije
tanke srebrne naušnice. Nadpis u krasnim grčkim distisima kaže:
»putniče, ti vidiš ovdje sarkofag nevine djevojčice Eusebije, koja je u
drugoj godini života bila savršena u vjeri, a u trečoj je godini osta-
vila ovaj život, a ne okusila zlobe ljudske; sada ima svoje sielo
medju dušama svetim.« Svatko ne znao citati ovaj grčki nadpis, pa
od poznije ruke pri dnu sarkofaga bi pridodano : D ( e) p(o s i ti o)
Eufevi(a)e  (mjesto Eusebiae)  VIII Kal(endas) Septem¬
bre  s. Na desnom akroteriju ovoga sarkofaga okrugla je rupica,
jamačno za sviečicu na ulje, koja u stanovitim dnevima, na pr.
izhodnji, ovdje gorila.

I ovdje na iztoku bazilike bili su sarkofazi na divlji način po-
lupani i opljačkani. Leži ih ovuda veliko množtvo sa pokrovcem i bez
njega, probijenih ili sprieda ili u boku ili na pokrovcu, razkomadanih
na svaki način. Ima ih dosta i s nadpisom. Prosti solinski vojnik Sa-
turninus  imao ovdje svoj veliki sarkofag (14 B): »f Arca Saturnino
militi Salonitano.« Znamenit je, i ako manjkav, nadpis, u kojem se
kaže, daje  ovdje bila pokopana Marcella*  prema srednjim muče-
nicima, t. j. pokopanim u sredini, u glavnoj absidi, koje smo gore
vidjeli. Iza ovoga nadpisa Marcel  la  e vidi se veliki podzemni
grob s bojama. Liepa je ova podzemna soba, prekrita dobro sazi-
danim svodom. Pred njim je četverokutan otvor, kakovih več opa-
zismo, samo što je ovaj imao dvokrilna vratašca. Iznutra je ova
soba bogato urešena; pod joj bio popločan tankim mramornim plo-
čama sa okruglim luknjama; zidovi i svod obliepljeni klakom sa slika¬
rijama na cvieče.

Iduči dalje vidjeti je sarkofag polupan opatice Ivaniče iz
Sriema.**  Kaže se naime o njoj, da je njezina duša u petak,
u dan smrti Gospodnje, izletila iz ovoga tiela. Ne stoji godina
smrti, ali petnaesta indikcija i petak  dali temelja, da se
proračuna godina smrti ove opatice Ivaniče, t. j. godine 612 po Kr.
Jedan je od zadnjih datiranih ovaj nadpis u Solinu, malo godina
prije razorenja grada. A samostanski život bio se je za rana, več
u IV. vieku razvio u Dalmaciji. O množtvu samostana govori naš
sv. Jerolim: »kao što egipatske pustare, tako su i samoče dalma-

* (49 B) ? M]arcellam mihi cond(i)di ad median(o)s martyres. — ** (17 B i

83 B) Hic quiescit in pace sanct(a) ab(a)tissa Johanna, Sermens(i)s qu(i) vixit annos
XL, die Vener(i)s exiit de corpore, IIII Idus Maias indictione qu(in)tadecima.

3^5

tinskih otoka pune sborova pobožnih ljudi, koji pjevaju na slavu
Boga pobožne pjesme.« A u jednomu pismu svojemu prijatelju i do¬
morodcu piše: »Ti gradiš samostane i uzdržavaš veliko množtvo
svetih ljudi na dalmatinskim otocima.«

Ovuda našao se ulomak liepog metričkog nadpisa, u kojem se
nariče čuvstvenim riečima smrt biedne žene, koja je od rodjenja
ujedno sa čedom umrla; gorkim ju suzama muž, djeca i zet plaču.* Pa
i ovdje naokolo množtvo i porazbijanih i prilično cielih sarkofaga,
važnih za datiranje ovoga znamenitoga grobišta. Na sarkofagu
— 4 B — nadpis je Aurelija Aleksandra, beneficiarija  VII.
^ e gU e >  h j. od onih vojnika, koji bijahu promaknuti na korist kojeg
višeg oficira, a koji okolo svoga starješine sačinjavahu neku privilegi-
ranuklientelu.** Tujeblizu sarkofag Desidiene Profuture,  naušima
pokrovca kojega bi urezano, valjda kasnije, Agafpe ili pita),  da
se pokaže, da je krščanka bila ona, dočim cio nadpis ne bi toga
odavao.*** Nedaleko bila pokopana Valerija Hermogenija  čestita
žena,f koja je dala sebi od svoga imutka napraviti sarkofag. Liepje
i nadpis (43 B) Quintiae, kčeri Germana,  vojničkog častnika,
koja dušu Bogu povrati. ff

Ovuda medju ruševinama našli se i ulomci uprav klasičnog
krščanskdg sloga i ukusa: »Evasij počivaj u miru!« — »Paladij mirno
počivaj!«ftf A tik uz absidu bazilike, na desno, leži veliki sarkofag
Antonija Taura,  vojničkog dostojanstvenika, komu Aelia Satur-
nina, veoma čestita žena, postavi spomenik.f fff I u ovomu malo

* (121 B) . . . cui placidam requiem tri]buat Deus omni[pote]ns rex [ . . .
sit bene post obitum J . [lila tulit multa adversijs incomoda rebus [ . . atque infe-
lici es]t fine perempta quoq(ue) . . . anjnos postquam trans[egit] | . . . fujnesto
gravis heu triste puerperio | nequivit miserum partu depromere fetum | hausta
qui nondum luce [pjeremptus abiit | adque ita tum geminas gemino cum corpore
praeceps | letum ferali [trans[tu]lit hora ani[mas]|. At nos maerentes coniux natique
generque | carmen cum l[a]chrimis hoc tibi [condidimus]. — ** (4  B) Aurelijus
Alexander b(e)n(e)[f(iciarius) legiojnis XI Claudiae v(i)vus šibi suo iu(s)sit testa-
mento arcam (p)oni. — *** (16 B) Desidiene Profuture co[n]iugi incomparabili
Suellius Septiminus maritus benemerenti posuit et Suellio Septimino filio dulcis-
simo. — f (15 B) Valeria Hermogenia h(onesta) f(emina) die V Kal. Jumarum,
quinquagesimo octavo anno finita est. Viva se arcam de suo poni iussit.
tt (43  B) Quin[tiae] . . . stolat(ae) feminae, Quint(i) Germani primipilarfis) fihae,
quae redd(idit) annorum XXX. Flavius Valens b(ene)f(iciarius) co(n)s(ulans Pan-
n(oniae super(ioris) coniugi karissimae. — fff (3  B ) Evassu. in pace! — (37
i 189 B i 99 B) Palladi bene quiesce! — fff f 15  6 B) Ant(onio) Tauro ex d[e-
c]u[r(ia)] a(gentium [in] r[ebus] c(entenario), ducenario post facto, qui vixit
an(n)is LV. Aelia Saturnina c(larissima) f(emina), marito benigmssimo.

366

oštečenomu sarkofagu, i u još dvama bolje sačuvanima u ovomu
groblju čuvaju se kosti, koje se našle razbacane po cielom ovomu
grobištu. Jamačno ima tu i kosti mučenika, izbačenih od varvara iz
polupanih sarkofaga. Cio pako prostor prema iztoku pun je gro¬
bova na svod i od opeka. Sve što je moglo, bilo bogatije, nastajalo
se pokopati što bliže grobovima mučenika.

Pa i dalje od granica državnog posjeda ovdje, u svim vi-
nogradima posebnika naokolo, nalazi se još uviek prigodom
poljskih radnja grobova, nadpisa. Na iztoku bazilici nazad malo
godina našao se sarkofag J u k u n d a , poslužnika svete solinske
crkve (1811 A u muzeju): Jucundus puer s(an)c(t)ae eccle-
s(iae) Sal(onitanae).  Na jugozapadu, uz više grobova svako-
jake vrsti, našao se liep grob na svod sa pticama simboličnim u
bojama i raznim cviečem. Na jugoiztoku, gdje je sada vrt i vinograd
tuskulanski, našla se dva sarkofaga, jedan ogromno velik (312 A
u muzeju): Juliae Aureliae Hilarae sa dobrim Pastirom
na akroterijima pokrivala i (832 A u muzeju): Baebidiae Salvi-
anes,  djevojčice od 3 godine i nekoliko mjeseci; pa pokrovač sar¬
kofaga, koji leži još na mjestu, s nadpisom: Aurelij Sextilij
ostavi od svog imetka ovaj sarkofag. Žena Ciriaka u
Isusu Krstu napisa  ovo.*

I na podnevu bazilike, tik uz zdenac za vodu daždenjaču, našle
se dvije baziličice ili memoriae,  a okolo ovih našlo se grobova na
svod i na krov. I ovuda je nadjeno dosta ulomaka dvaju liepih mra-
mornih sarkofaga (43 D i 176 D u muzeju) sa lovačkim prizorima iz
drugog vieka, od kojih se jedan dio, i to najmanji, čuva u spljetskomu
muzeju, a veči dio bi nazad četrdeset godina po prilici kupljen u
Solinu od bivšega riečkog načelnika Giotte, pa nazad malo godina
prodan sa villom na Rieci, u kojoj su bili uzidani ovi ulomci, nad¬
vojvodi palatinskomu Josipu, koji ih pokloni muzeju arheoložkomu
u Budimpešti, gdje se sada nalaze. Jedan pako ulomak jednoga od
ovih sarkofaga uzidan je nad vratima ulaza u vrt pokraj kuče biv¬
šega župnika vranjičko-solinskoga D. A. Katica na putu Poljuda u
Spijeta, a dva komada dospjela su u vrt pokojne brače dra. A. i J-
Radmana u Viseču na rieci Cetini više Omiša. I ovi su sarkofazi
poganski bili kasnije od krščana upotrebljeni. Ovako su putovali
do nazad malo godina kudkamo naši spomenici, ne samo cieli, nego

* ( 2 57 B) Aur(elius Sextilius arcam ex derelecto; Quiriace (= Cyriace)
no(mine ?) mei (i. e. mariti) perscribsi in Christo.

367 .

i ulomci njihovi, da rese kojekakve kuče i perivoje na očitu štetu
znanosti i naše povjesti!

Silno se doimlje duše posjetitelja prizor ovoga groblja, kada ga
izaposjeta u potankostima obuhvati okom svega sa kojega višeg polo¬
žaja, na primjer sa još neprokopanoga vinograda prema zapadu, ili
od pčelinjaka prema sjeverozapadu, ili sa samoga iztoka. A kako i
ne bi! Izim liepe bazilike, sagradjene na groblju, ima tu svako-
jakih arhitektonskih i ornamentalnih ulomaka; izbilo na površinu
dosada do preko 160 sarkofaga, od kojih do 70 što zdravih što malo
razbijenih, 25 razbijenih, do 60 silno razkomadanih. Nadpisa se našlo
do preko 370 što cielih, što u ulomcima.

Veoma je čudan i kano pomučen prvi pogled na groblje u
M anastirinama.  Zidovi u raznoj višini strše prema nebu, neje-
dnaki, izglodjani, kano zubovi pile: izprekrstani neki u pravom
pravcu, a neki u eliptičnomu. Medju njima ima stupova razne višine,
raznog mramora, raznih boja, sa kapitelima i bez njih. Sve je pako
puno sarkofaga cielih, probijenih, razkomadanih, nagomilanih jedan
nad drugim; nekoji s težkim pokrovcem, cielim, kanda če pritisnuti i
podušiti grobnicu, nekoji s pokrivalom probijenim, nekoji bez pokri¬
vala, koji kratkim, koji dugim nadpisom. Nadpisa ima na ulomcima
svuda razsijano, a sarkofazi leže u svakom pravcu. Pod njima
pako grobova na svod, cielih, probijenih, porušenih, kanda zievaju
svojim otvorom prema nebu.

A na nadpisima, bili oni biskupa, državnih uglednika, vojničkih
dostojanstvenika, pobožnih žena i nevinih djevojčica, dječaka dobre
uspomene, na svima je uz ostale sgode života, svakako zabilježen
dan pokopanja, ili kako se tada reklo depositio.  To se velikom
pomnjom na ploči urezavalo, da se može na izhodnji dan njihove
smrti, po riečima sv. Ciprijana: »svetkovati pobožno njihova uspo-
mena — memoria«.  Na ove dane hrlilo sve na groblje; tu se
vruče molitve molile za njihovu dušu, kitili cviečem grobovi, gorile
u velikim kamenim posudama svieče na ulje, ili male svjetiljke u
rupicama na akroterijima sarkofaga, kako na onomu nevine djevoj-
čice Evsebije. »Kite i cvieče« —- napisa u liepim Štihovima neki
pjesnik one dobe — »mi čemo sipati na grobove i počastiti kosti
pokojnika, i na nadpise i na hladni kamen izlievati miomiris mirodija.«

Oko se gubi medju stotinama ovih sarkofaga i grobova, medju
ovim sgradama raznog oblika i dobe. Ali pobliže motreči, vidiš ipak
ovdje veliku baziliku na tri broda, a izpod njezinih zidova eno sarko¬
faga, grobova, stupova arhitektonskih ulomaka, a okolo nje na s\ l

368

strane polukružnih absida. Pri posjetu i po posjetu osječaš več, da se
prividna smetnja malo po malo razbistruje, da ti pred pčima uzkrsava
velika bazilika, sagradjena na ogromnomu groblju, porušenu, opljač-
kanu, da je ova bazilika središte svega, daje pod svoje okrilje sve
zaokupila. Vidiš, da pred sobom imaš krščanstvo u koljevci, odraslo
čedo u snažnoj, muževnoj dobi, koje se bori, koje pati, ali napokon
i slavlje slavi. Mrtvi ti se iz grobova dižu, te ti pripoviedaju svoje
muke, svoje patnje. Pa i pobjedonosno diže glavu krščanstvo u
• svojim sgradama, da ju prikloni opet pod vihorom divljih naroda,
da se zakopa za mnogo viekova, dok milosrdna ruka došla, da ju na
božje sunce povrati. Tko nije pristupačan duševnim ganučima, komu
kamen u svojem rječitom muku ne govori, tko njegovu rieč ne
shvača, taj neka ne ide u Solin. Ali i ako nisi ovoj rieči vikao,
proseči se samo dobre volje po ovomu svetomu mjestu, pro-
pitkivaj tihim glasom hladno, niemo kamenje, a ovo če u svojem
zanosnom jeziku jasno, glasno odgovarati, ovo če te potresti, ovo
če te u tvojim mukama i patnjama tješiti, ovo če te svladati, pa češ
izači iz ovoga groblja potresen, svladan, utješen i preobražen!

Groblje rr Manastirinama jedno je od najvažnijih od svih do-
sele odkrivenih starokrščanskih grobišta pod vedrim nebom, bilo
radi neprekinutoga niza spomenika za više viekova, bilo radi važnih
arhitektonskih oblika, bilo radi množine sarkofaga i mnogih nadpisa,
važnih sa povjestnog i juridičkog gledišta, ali poglavito s toga, što
je ovo groblje povjestničkih solinskih mučenika. No groblje legi s
sanctae christianae  može se ponositi još nečim: ima j e dnu
prednost, s koje se može natjecati sa grobištima Vječnoga Grada.
Povjest njegovih mučenika, koji bjehu prenešeni u lateransku kr-
stionicu od jednoga pape Dalmatinca, uzko je vezana sa lateran-
skom bazilikom, sa onom maticom crkava: omnium urbis et
orbis Ecclesiarum mater et caput!

Pa se nije čuditi, da je ovo grobište priteglo na se ovo zad¬
njih godina pozornost učenih ljudi, da su njegova iznašašča pred¬
metom učenih razprava u Evropi, da k njemu hodočaste ljudi svake
ruke i narodnosti. Trebalo je jedino vezati na vidljivi način
sadašnjost sa prošlosti u ovomu groblju, te ovaj vez pred oči
staviti. Trebalo je probuditi iz vječnoga sna one mučenike, one
krščane, koje smo eto mi u ovom posjetu svojim imenom zvali,
sakupiti ih u ovu baziliku, povračenu na božje svjetlo nakon toliko
viekova, s njima se Bogu klanjati i metnuti na očigled jasno ovu
neprekidnost crkve, za koju su viekovi nista. Je li bio san takova

369

šta zamisliti? Bio malne san, ali ovaj se san obistinio, on je
činom postao!

Na 20. kolovoza g. 1894. sakupi se na ruševinama ovoga groblja
prvi medjunarodni kongres krščanskih arheologa. Učenjaci raznih
narodnosti, krščani raznih vjeroizpoviesti amo pohrlili. Krščanski
Pompeji (ta ovo ime zaslužuje ovo groblje) bili su veoma prikladni, da
ih u velikom broju privabe. I prije nego li u Spljetu počela učena
razlaganja, članovi kongresa sakupili se na ovomu groblju, da ovdje
nad svojim radom božji blagoslov izprose. Pod vedrim nebom, u
confessio martyrum  bazilike, nad sarkofazima svetih solinskih
mučenika, podigao se oltar. Članovi kongresa, uz silan narod u nje-
govoj slikovitoj nošnji, razsijani medju sarkofazima, prisustvovali po¬
božno svetomu činu. Nad glavom sabranih kongresista svod se
nebeški raztvorio, a stupovi bazilike, stršeči prema neizmjernoj ne-
beskoj pučini, kan da su ga podržavali. Sunce na jedan mah u punom
svojem sjaju zasjalo nad ovim dosad nevidjenim prizorom. Angjeli
božji doletjeli s neba, te razastrtih krila prisustvovali ovomu ganut-
ljivomu činu. Dim tamjana, dižuči se prema nebu, obavio molitve
prisutnika, te ih pred priestolje božje podigao. Biskup spljetski,
jednom solinski, nasljednik Domnija, Primusa, Hesihija, Justina,
nakon trinaest punih viekova prikazao opet ovdje neoskvrnjenu žrtvu,
digao ruke k nebu, da s ovog mjesta blagoslovi kongresiste. Mnoga
suza radostnica orosila lice prisutnika. Nije bila ovo više bazilika,
nije ovo bila više crkva; bila je, da, Crkva, ali Crkva, koja slavlje
slavi nad ljudskim nevoljama; Crkva, koja sjedinjuje sve viekove,
Crkva, koja spaja u jednom vezu vjere i ljubavi sve one, koji se
krstom krste, da ih u nebo uvede, da ih Bogu prikaže. A niemo
kamenje grobova pridružilo svoj glas uz onaj pobožnog naroda, te
na molitve svečenika odgovaralo:

SLAVA • TEBI • ISVSE • KRSTE!

IV.

Solin ležao pod gomilama svojih ruševina. Još dim s njegovih
garišta ne bio izsukao, kada Hrvati, ponukani od bizantinskoga čara
Heraklija, stresav težki jaram divljih Obara, pod kojim nekoliko vre¬
mena stenjali, protjeraše ove iz svih prediela rimske Dalmacije,
te je sami večinom zaposjednuše. Ono malo Rimljana Komani ,
što je u zemlji ostalo, pribjeglo u nekoliko utvrdjenih gradova pri moru.

pomen-cvieče.

24

370

Pokrštenjem u sedmom vieku dodjoše Hrvati do tiesnih sveža
sa ovim Romanima. Hrvati se stadoše baviti poljodjelstvom, a to
mirno i stalno življenje bi povodom ranomu prometu izmedju Splje-
čana, potomaka pribjeglih Solinjana u Dioklecijanovu palaču, i
okolišnih Hrvata. Do malo počeše Hrvati zalaziti i u grad, da na
trgu izmjenjuju svoje plodine sa odječom i nakitima, te se tako za-
vedoše stalni sajmovi dnevni, koji još i danas traju. I gradski tr¬
govci stadoše zalaziti u okolicu, te se i u Solinu zavedoše več za
rana doba sajmovi, osobito s marvom, odkojihjejoš na glasu onaj
Male Gospe na 8. rujna. Ovim občenjem za kratko vrieme dodje
do još tješnijih sveža. Tekom vremena Hrvati zadjoše medju Ro¬
mane i ovi se medju njima izgubiše, s njima se ujedno stopiše.

U vrieme hrvatskoga gospodstva solinsko polje sačinjavaše
primorsku župu,  grčki zvanu Paratalassia,  te po načelima
ratnih zakona, kano osvojeno zemljište, postade vlastničtvom hrvat¬
skoga vladara, koji je navadno stanovao u svojem dvoru Bi-
haču (Sicum ili Siculi,  u kaštelanskom polju, pokraj crkve
sv. Marte - Stomrate); pa u tvrdji K lis (Clisa, Clisium, Clusan);
a i u samomu Solinu.  Nakon konačnoga pokrštenja Hrvata solinsko
polje, osim Spijeta, spadaše u crkovnom obziru pod jurisdikciju
narodnoga hrvatskoga biskupa, koji bijaše kraljevskim bilježnikom,
bez stalne stolice, jer prateči vladara bijaše uz njegov dvor. Spljet
obaštini ime i metropolitanska prava solinske stolice. Za jeda-
naestog vieka Klis, koji bijaše veoma sgodno položen i po naravi
utvrdjen, postade kraljevskim sielom i dade svoje ime cieloj župi
kliškoj,  koja postojaše sve do pod konac srednjega vieka.

Solin, t. j. utvrdjeni grad, ležaše u ruševinama. Služilo kamenje
njegovih sgrada kao gradivo novim sgradama u cieloj okolici. Ali
sve naokolo staroga grada Hrvati stali vršiti svoje kulturno djelo.
A drugačije nije niti moglo da bude. Kulturno središte doseljenih
Hrvata moglo se nastaviti samo na središtu latinske kulture, koja
bijaše u propadanju: Salona rimska sa svojom krasnom okolicommo¬
rala je postati kulturnim i političkim središtem Hrvata. Po primjeru
ostalih naroda stali i Hrvati zidati crkve i samostane, te osnivati za-
dužbine. Brojne izprave te davne naše prošlosti jasnim nam slovima
bilježe, da kraj od Trogira do Spijeta, od Solina do tvrdog Klisa i
romantičkog Omiša, ubavo ovo primorje, bijaše posuto tim spomeni-
cima iz prvog početka kulturnog našega života.

Po praksi sredovječnoj u tim crkvama, kod tih zadužbina bile
i grobnice njihovih utemeljitelja.

37i

Na glasu je u povjesti benediktinska opatija sv. S tj e pan a
de Pinis  (pod borovima), jedan klm. na rtu na jugozapadu grada
Spijeta, gdje je od godine 1821. gradsko grobište. Prvi spomen
ovoga samostana je iz godine 1020., ali rek bi, da je još prve po¬
lovice devetoga vieka biu utemeljen. Tekom jedanaestoga vieka po¬
kapali se u bazilici ovog samostana hrvatski vladari. Stjepan II.,
sinovac Petra Krešimira, zadnji hrvatski kralj, prije nego je uzašao
na priestolje, bio se je povukao u ovaj samostan, gdje je »odabrao
svoju grobnicu, preporučivši se molitvama samostanaca«.

Cielo kaštelansko polje bilo je za ovo doba puno samostana i
crkava. Okolo glavice, na kojoj se i dandanas bjelasa crkvica sv.
J ur j a u Sučurcu, vide se ruševine starije crkve. Okolo ove razvi
se selo Putalj,  koje se spominje još god. 830. Crkvu sv. Jurja sa-
gradi ban Mislav iste godine. Izpod nje, nešto niže, druga je
crkva sv. Marije na Hladih,  sagradjena takodjer u isto doba,
kako to dokazuju arhitektonski i ornamentalni ulomci iz devetog i
desetog vieka, u njoj uzidani. Ban Trpimir darova godine 852. u
kmetstvo cielo selo Putalj spljetskomu nadbiskupu, a to sačinjava
i dandanas i manj  e (mensa) spljetskog biskupa. Na zapadu Sučurca
u Sustjepanu  bila je na glasu crkva sv. Stjepana, često u po¬
veljama spominjana: S. Stephanus ad Salonam.  I okolo crkve
grobišta sv. Kuzme i Damj  a n a, pokraj Kaštel Gomilice, vide se
ostanci starije crkve iz dobe hrvatske narodne dinastije. Sv. Kuzmu
i Damjana često puta spominju naše listine. Pa u ovo doba po pri-
lici padaju i crkve sv. Jurja i sv. Nikole  poviše Kaštela Sta-
roga; u zadnjoj uzidan je nadpis Ljubomira Tepčije  iz jeda-
naestog vieka. Nad Kaštelnovim pako, u položaju, zvanu na Mirih,
ruševine su glasovitog samostana sv. Petra od Klobuka  (sl. 8.).
Hrvatsko družtvo »Bihač«,  utemeljeno god. 1894. za iztraživanje
domače povjesti u ovim predjelima, iztražilo je ovaj položaj, te iznielo
na vidjelo ostanke vladarskoga dvora  (curtis, villa regalis), koji
je bio središtem posjeda hrvatskih vladara od Solina do Bihača. Na-
skoro če se iztražiti i sam Bihač izpod brda sv. N o fr a (S. Ono-
frius) i sv. Marte  u ovomu polju. Ova zadnja crkva spominje se
u našim narodnim poveljama još god. 852. Ante fores ecclesiae
S. Martae  naši bani izdavali su svoje povelje. Široko je polje
radu mladoga družtva »Bihača«, ali i plodno i uharno !

Ovako je u velikim potezima crtao našim putnicima \  odja po
ruševinama solinskim o kulturnom radu Hrvata, doseljenih na so¬
linske ruševine, kad su oni, ostavivši grobište solinskih mučenika

372

u Manastirinama, sumorni, puni svetih osječaja, koracali dalje
prema iztoku laganim korakom po gradskim bedemima. Pripoviedanje
svoje podkriepljivao je vodja pokazivanjem dotičnih položaja na večoj
arheoložkoj karti solinske okolice. Žalili oni, što nisu mogli sve ove
položaje glavom posjetiti. Ali im se srce od veselja razigralo, kad
im vodja ponudi, da posjete dva nedaleka mjesta hrvatskih  starina
u solinskom polju, onaj u Rižinicama,  na medji medju Solinom i
Klisom, i onaj kod Gospe'od Otoka  u samomu Solinu.

Sunce baš junački pripicalo, a oduševljena četa napried stupala.

Sl. 8. Ruševine samostana sv. Petra od Klobuka.

U malo časa prevalila ona do preko 300 m. puta do iztočnih grad-
skih vrata (PortaAndetria)  staroga Solina. Tu još bacila oko na
lievo, na jamu  (vallum), koja je branila grad od sjevera; pa na
desno na gradske bedeme (mo eni a ur bi s), ovdje dobro saču-
vane i utvrdjene četverokutnim kulama (turres), na koje su kasnije
pridodani masivni trokutni bridnjaci na pročelnoj strani (sl. 9.).

I za starije posjetitelje i umornije čekala su na cesti, koja od So¬
lina u Klis vodi, kola, da ih odvedu u Rižinice, dok mladji put pod
noge, pa što cestom, što na prečac, ne izostajali kolima, koja la-

Sl 9. Gradski bedemi staroga Solina prema Klisu.

374

ganim kasom vozila se uzbrditim putem Klisa. Zajašio vodja Don
Frane svoga konjička, koji ponosit stupio na čelo ovoj povorci.

Kretala kola i hrabra četa pješaka putem lomne Rupotine,
upiruči oči prema gordomu Klisu, koji, kako cesta uz Rupotinu vi¬
juga i zakreče, sad se pokazuje s ove, sada s one strane, ne znaš
s koje ljepše i romantičnije.

I Klis  (sl. 10.) ima svoju povjest, i znamenitu povjest, nado-
veza vodja, kad se na jednom četa našla na okupu na jednoj
okuči puta, jer konji u prenatrpanim kolima laganim korakom
hodili, a mladji putnici na prečac kola stizali, dapače kadikad i
prestizali, te svi ovako polagano napried stupali. Još za starije
rimsko doba bila je po svoj prilici utvrda na Klisu, kao pred-
straža Solina. Svakako za čara Justinijana bio je Klis u broju
onih utvrda, kojim je sva sjeverna Dalmacija bila utvrdjena. Mnogo-
brojni su nadpisi i ostali rimski spomenici, koji danomice izbijaju
na površinu u kliškom polju (ager Salonitanus). U srednjem vieku
prvi put se spominje Klis pod imenom Clusan  u povelji bana
Trpimira godine 852. Konstantin Porfirogeneta (god. 950.) zove ga
RAsfca, valjda pogršteno ime Klis,  ili od yldc,  t. j. ključ, jer je bio
po svojemu položaju Klis ključem medju Primorjem i zagorskom
Dalmačijom. God. 1000. spominje se prvim kliškim načelnikom Flo-
rinus princeps.  Zatim se češče spominje Klis i kliška župa
od jedanaestoga vieka sve do pod konac srednjega vieka.

Znatno je utjecao i Klis u ratove dvanaestog vieka izmedju
ugarsko-hrvatskih kraljeva i bizantinskih careva. God. 1242. odoli Klis
junački obsadi divljih Tatara. U Klis se naime zakloni kraljica Ma¬
rija, žena Bele IV., sa dvjema kčerima Katarinom i Margaritom, kada
joj muž bježao izpred ovih divljih čopora. Ovdje one i umrieše i
bjehu pokopane, a kasnije prenesene u Spljet, te položene u malom
sarkofagu nad glavnim vratima stolne crkve. Klis je bio leno slavnih
hrvatskih porodica Kačiča i Subiča; zatim predje u vlast bosan-
skoga kralja Tvrdka I. i knezova Nelepiča. U narodnoj junačkoj
pjesmi najslavniji je kliški kapetan Petar Kružič  (g. 1513.), koji ga
je sa senjskim Uskocima za kakovih četrdeset godina junački branio.
Uza sve njegovo junačtvo Turci ga osvojiše god. 1557- i postaviše
u njemu sielo istoimenog sandžakata, koji je obuhvačao i čest Hr-
vatske. God. 1596. Ivan Alberti,  spljetski plemič, pomoču Uskoka i
Poljičana, vodjenih od kneza Pavla Paviča, zamjernom hrabrošču
osvoji Klis, ali samo za vrlo kratko vrieme, jer iste godine pade
opet u turske ruke, dok ga god. 1640. ne osvojiše Mlečiči pod vod-

Sl. 10. Klis.

376

stvom Foskola. God. 1809., branjen od francuzke posade, bi ob-
sjednut od austrijske vojske, koja ga konačno zaposjednu g. 1813.
Od tada do god. 1880., naime do zaposjednuča Bosne i Hercego¬
vine sa Strane austrijske vojske, imadjaše neku strategičnu važnost,
ali ju od ove godine izgubi svu. Koncem godine 1898. prestade
sasvim biti tvrdjavom. Od dvadeset viekova Klis je slovio kano
utvrdjeno mjesto, da od sada unaprieda bude povjestnička uspomena.
Bilo, pa se spominjalo!

I ne osjetiv truda stigla četa k Crmaričevim kučama u Rupo-
tini. Od ovih do Rižinica  (sl. 11.) pet je časa na desnu ceste.
Leži ovo mjesto na medji medju Solinom i Klisom, u Rupotini, ondje,
gdje se iztočni obronak Kozjaka sasvim spustio, a polje kliško obo¬
rilo u uvalu. Po sriedi ove teče potok Rupotina,  pitka voda, koja
zimi i mline tjera. Ubav je i plodan ovaj kraj. Ovdje bio kne-
ževski dvorac bana Trpimira,  koji je okolo g. 850. utemeljio ovdje
i samostan Benediktinaca. Družtvo »Bihač« vodilo ovdje godine
1895—96. pa 1899. izkopine, koje če se i nastaviti. Bi odkriven
dvorac kneževski uz malu crkvicu, položenu na sjever, sa ulom-
cima liepo ukrašenoga s ep turna, t. j. prigrade medju absidom i
ladjom crkvice, nakojemuje latinski nadpis (1647 A): PRO DVCE
TREPIME[ro . . (sl. 12.). Najstariji je ovo nadpis iz naše hrvatske
narodne dinastije. Bi još izvadjeno iz ruševina više arhitektonskih
i uresnih komada, pa bi odkriveno više grobova u predvorju ove
crkvice. U više prigoda našlo se oyuda i naušnica i drugih nakita.

Na zapad crkvice protežu se sgrade, koje su sudeči po na-
djenim predmetima bile obitovalište samostanaca. Stube prema za-
padu vodile su u druge prostorije, koje se tek izkapaju, a leže pod
naslagom zemlje do blizu 3 m. Veoma je pobožan bio ban Trpimir,
kako nam to naše povelje pripoviedaju, i stajaše u tiesnim odno-
šajima sa tadašnjim spljetskim nadbiskupom Petrom, koga on zove
svojim duhovnim otcem. Dalje izkopine, skopčane dakako s velikim
trudom i troškom, izniet če jamačno na vidjelo još mnogo osta-
naka iz naše davne prošlosti.

I vrčem krene četa na se, da prevali opet put do Porta
Ande tria.  Ostavivši malo koračaja dalje na lievo Gradinu,
utvrdu sagradjenu god. 1349. od spljetskog nadbiskupa Ugolina de
Branca na obranu svojih težaka i zemalja, stiže do Diokleci¬
janove kafane.  Prema ovoj je »Gospin most«,  koji vodi u
podžupsku solinsku crkvu blažene Gospe ili Gospe od Otoka.

Tik pokraj ove ležala je starinska crkva istog imena, u atriju

Sl. 11. Rižinice.

378

koje bi god. 1898. odkriven nadpis hrvatske kraljice Jelene. Pobožno
stupila četa preko Go spina mosta  na mjesto izkopina. Okupila
se ona oko svoga vodje. Niti daha nije bilo čuti.

Crkva Gospe od Otoka, Sancta Maria de Otok
ili d e Salona  (sl. 13.), dolazi više puta pod ovim imenimaju
starim izpravama. Zvala se ovako, jer je ležala na ostrviču, što
sačinjavaju dva rukava rieke Jader  ili Solin-rieke. A niti dan-
danas ne izgubila ona svog imena. Narod zove sadašnju podžupsku
crkvu, tik uz staru, istim imenom: Gospa od Otoka.  Spljetski
kroničar Toma Arcidjakon (f 1268.) pripovieda, da je crkve sv.
Stjepana i Sanctae Mariae in Salona  sagradila neka kraljica

SL 12. Ulomak septum-a sa nadpisom: Pro duee Trepime[ro.

Jelena, te da su oye crkve obzirom na kraljevske grobnice, što
su se u njima nalazile, bile izručene nekojim redovnicima, koji su
u njima obavljali službu božju. Iz drugih povelja pako proizlazi,
da je uz ovu crkvu obstojao i samostan. Uz. samostan bio i
'dvor kraljev  (villa regalis). U ovomu boravio je kralj Zvonimir
god. 1078., jer u jednoj listini izdanoj na blagdan posvečenja crkve
sv. Marije iz ove godine pisano je: »u kraljevskom dvorcu,-’gdje
se nalazi več spomenuta crkva sv. Marije«. Uz dvorac spo-
minju se kasnije četiri mlina, dvije kuče i jedna stupa. A nekoje
mlinice u okolici i jedna kuča za stiipu, koje se vide dandanas
na ovim rukavima rieke u ruševinama, jamačno su iz one najstarije
dobe. Na ninskomu pako saboru, držanu ove iste godine, kralj

379

Zvonimir povratio je prvostolnoj crkvi sv. Dujma u Spljetu ovu
crkvu, ujedno sa crkvom sv. Stjepana, a ovu darovštinu god. 1103.
potvrdio kralj Koloman. I kralj Gejza god. 1143. potvrdio je spljet-

skomu nadbiskupu Gaudiju posjed sv. Marije od Otoka, »uz rieku
Solinskoga grada sa svim pripadcima, slugama i mlinovima«. I na
temelju ovih pisanih dokumenata, i nekoliko uresnih i aihitektonskih
ulomaka, koji su virili u zidu pokraj ove crkve, pa i položaja, hoji

38 °

dandanas sasviem odgovara staromu, družtvo »Bihač« god. i 898 .
prokopalo ovdje ovu starinsku crkvu uz skup sgrada.

I evo —• ovdje vodja pokaživa narise, jer iza dovršenih iz-
kapanja trebalo sve ovo zatrpati sbog bližine sadašnje podžupske
crkve — izpred glavnog ulaza u crkvu sila izprekrstanih zidova iz
dviju raznih doba, koji idu dalje izpod sadašnje podžupske crkve,
te do njih dug vodovod, koji je spajao dva rukava rieke. Ostanci su
ovo samostana i dvorca kraljeva, a konao vodovoda služio je po
svoj prilici, da tjera mline, koji su ovdje bili.

Prema iztoku je crkva. Bila je na tri broda, razdieljena pilo-
vima, a unakrst poprečnom središnjom čunjastom kubom. Ovakih
crkvi imamo još nekoliko iz one dobe u Dalmaciji, kao n. pr.
sv. Barbare u Trogiru, sv. Nikole u Velom Va-rošu u Spljetu, sv.
Eufemije (izgorjele godine 1877.) u Spljetu i t. d. Imala je dva
mala atrija, od kojih prvi služio je kao narteks, a drugi kao atrij.
I u narteksu ili pridvorju bi nadjen nadpis kraljice Jelene. I stara
podžupska crkva solinska, izgorjela god. 1875., koja je jamačno bila
sagradjena, iza kako je ova naša starohrvatska postradala za pro-
vale Turaka u XVI. vieku, imala je vrstu narteksa, naime tezu na
jednu vodu, koja je sprieda bila sasviem otvorena, tako da je putnik
mimo prolazeči mogao vidjeti, što je u njoj. Tako je bivalo i u
staroj. Putnik prolazeči mimo od mosta k mostu na rieci Jader,
okrenuvši se na desno, vidio crkvu i narteks, a u ovomu grobnicu
kraljice Jelene.

Prigodom izkopina našlo se nekoliko arhitektonskih i ornamen¬
talnih ulomaka, odnosno malo ih, jer temelji crkve ležali su samo za
malo centimetara izpod površine zemlje, dapače ovdje i ondje za koji
centimetar i virili, što je takodjer dalo povoda izkopinama. Ali najdra-
gocjenije iznašašče u ovoj crkvi jest sarkofag s latinskim nadpisom
kraljice Jelene  (sl. 14.), nadjen u prvomu pridvorju ili narteksu. Sa-
stoji on samo od prednje Strane sarkofaga, i to nepodpune. Dug je
i '25  m., a visok 076 m. Nadjen je u 90 ulomaka, od kojih je pošlo za
rukom sastaviti do 76, a još 14 što viših, što manjih, t. j. od tri slova
do po i četvrt slova ne moglo se još uvrstiti u praznine. Manjka po
prilici četvrti dio nadpisa. Ovi ulomci nadpisa bijahu nadjeni raztrkani
večini dielom u jednom četvornom metru prostora, izpremješani
zemljom, i noše očite tragove, da je sarkofag postradao od ognja. Na
mjestu je bilo moguče sakupiti samo šačicu pepela, a nikakve poveče
kosti. Nadpis sastavljen i donekle popunjen glasi: In hoc tjumulo
q(ui)escit Helena fa[mula Dei?] [quae  f u i ] t ux[o]r Mi-

Sl. 14. Nadpis kraljice Jelene.

382

haeli regi materq(ue) Stefani r [ e g i s , q u a e deliciis

rejnuit regni VIII  Idus m(ensis)Oct[obrisJ.an(no)

ab incarna[tione Dni] DCCCCLXXVI.  [ind(ictione) IV],
cic[lo  V,  luna VJ [ep(acta)] XVII  . . . lun(a) V [conjcur-
rente VI. Ista[q(ue) vi]vens fu[turo] regnfo] mater
fit pupidior(um) tuto[rq(ue)] viduar(um). (H)icque as-
picie[n]s vir anime dic miserere Deus. — To u hrvatskom
prievodu glasi:  U ovoj grobnici počiva Jelena, službe-
nica božja, žena kr alj a Mihalj a, a majka kralja Stje-
pana. Ona se odreče sjaja priestolja 8. mjeseca

Oktobra.godine od upučenja Gospodinova

DCCCCLXXVI .... u četvrtoj indikciji, u ciklu V, u luni
V, u ep akti XVII,  dana p e toga, koji padasa šestim (pe¬
ta k).  Ona živeči za buduče kraljestvo (božje), po-
stade maj kom sirota i obranom udovica. I ti, čovječe,
amo pogledavši, reci joj duši: Bog ju pomilovao!

Neizmjerne je važnosti za hrvatsku povjest ovaj nadpis! Spo¬
menik je to prvoga reda i uzprkos prazninama od svih nam dosad
poznatih spomenika na kamenu iz dobe hrvatske narodne dina¬
stije najpodpuniji.

Kako je poznato,  Tomislav je bio prvi hrvatski kralj,, okru-
njen negdje izmedju godine 914—926. Nalazimo ga na prvomu
(god. 925.) i na drugomu spljetskomu saboru (god. 928.) još kraljem.
Poslije njegove smrti nemarno u dokumentima spomena o našim kra¬
ljevima sve do god. 994., kada je bio kraljem  Držislav. On se
spominje još godine 1000. Ovu prazninu od kojih 70 godina po-
punjava nam donekle carski pisac Konstantin Porfirogeneta. On spo¬
minje za ovo doba na hrvatskomu priestolju dva kralja: Kr e Ši¬
mi ra i sina  mu  Miroslava. Za ovoga zadnjega veli, da ga je
ubio ban Pribina  (god. 949.). Nadpis kraljice Jelene popunjuje i
razjašnjiva ove viesti. On kaže, da je Jelena  bila supruga Mihalj  a
kralja, a majka S tj ep a n a kralja. Umetnimo u ovu prazninu od
70 godina ova dva kralja, pozovimo u pomoč ostale dokumente,
obazrimo se i na kronologiju, te smo na čistu glede ovog nadpisa
i rodoslovlja naših kraljeva u desetom vieku do 949. godine.

Prema tomu prvi hrvatski kralj Tomislav  (f 930. po prilici)
nije imao mužkoga potomka, nego jedinicu kčer, Jelenu. Ova se
uda za Krešimira,  koji nasliedi svoga tasta na priestolju, te uz
narodno ime primi i krščansko, evropejsko Mihalj,  kako je to bio
običaj i kod drugih naših vladara. Supruga mu Jelena  utemelji

383

više bazilika u polju solinskemu, a medju ovim onu sv. Marije od
Otoka. Poslije smrti Krešimira-Mihalja (g. 945.) došao je na prie-
stolje sin mu Miroslav,  koji je uz narodno nosio i krščansko,
evropejsko ime S tj e pan.  Bio ovaj, rek bi, oženjen sa rimskom
plemkinjom Margaritom,  te je sa svojom suprugom pohodio
jednom Dubrovnik, darovao republici mnoga zemljišta i ostavio za¬
klada. Njega god. 949. pogubi ban Pribina.  Udova kraljica Mar-
garita  zakloni se u Dubrovnik i svrši ondje svoje dane kano ko-
ludrica. Njezina svekrva kraljica Jelena,  ako ne prije, naime odmah
iza smrti muza joj Krešimira-Mihalja, a to sada, povuče se u samo¬
stan, od nje u Solinu sagradjen, te živeči za kraljestvo božje,
postavši maj kom sirota i udovica,  proživi u svetosti svoju
visoku starost uz crkvu sv. Marije od Otoka,  gdje je bila go-
dine 976. sahranjena.

Po smrti Mir o sla va-S tj ep ana nastadoše, kako nam okru-
njeni pisac pripovieda, nemiri u brvatskom kraljestvu, koji uzdrmaše
cielom državom, dok ju u dvanaestom vieku i ne upropastiše.

*

* *

Mnoga suza orosila lice prisutnika na ovaj ganutljivi prizor.
U grobnoj tišini, koja je vladala, začu se bolni uzdah: Bismo i
prod j osmo!  — Redom se izredali svi, da poljube žaru pepelnicu,
u kojoj se čuva ono malo mrtvih ostanaka hrvatske kraljice Jelene.

Zvona sadašnje crkve Gospe od Otoka  zabrecala medjuto
na mrtvačku. Četa, odkrivene glave, plačučim glasom odpjeva.

Izb  glubinB vbzb vahB kB tebe, Gospodi,

Gospodi, usliši glasB moi!

Svečenik, božji ugodnik, završi:

Pokoi veČBni darui imi, Gospodi,

I svetB veČBni da svetitB iniB!

Tužna povorka, poniknute glave, suzama oro-
šena lica, krenula natrag put Spijeta.

Spljet-Solin.

Don Franc Bulič.

IZ „USPOMENA“.

am’ na jugu, gdje obalu kršnu
Muklim šumom cjelivaju vali,

^ Gdje nebeška gorda se vedrina

U bistrome moru nam zrcali . . .

Mjesto sni ega gdje se zimi bieli
Mirisavo bademovo cvieče,
Gdjeno limun i naranča raste
A uz vječno, blago pramalječe...

Svježi lahor gdje vručinu blaži,
Toplo sunce sve čeliči, jača:
Tam’je raj mi prvom ugledani,
Tamo krasi rodnoga mi Brača.

Mili dome, vodila me sudba
Diljem svieta na sve četir’ strane,
Mnoge čarne motrio sam kraje,

Od davnine slavne opjevane...

Divio se obilju krasota
Tudjih mjesta, zemlja udaljenib,
Ali tebe još mi nigdje ne bi,
Sladki dome, dome premilem!

385

Gajeva ti čednome slavulju
Nigdje tako slobodnoga daha,

Nigdje mojoj posestrimi vili
Tako smjela poleta i maha.

Liepe li su, Dalmacijo moja,

Tvoje gore sure i zelene,

Kad se ono pri zapadu sunca
Ko djevojke s cjelova rumene.

Divno li je primorje ti plodno,

Luke, rti, otoci ti, — kano
Gorostasi bajni utopljeni,

Ko biserje krupno nanizano.

Krasno 1’ more, hitre 1’ na njem splavi,
•Hrabri 1’ momci, čarobne li mome!
Zdravo da ši, moj zemaljski raju,
Zdravo, sladki moj premili dome!

II.

Malo moje ubavo seoce,

Djetinjstva mi živo spominjanje!

Željno li te oblaze i grle
Misli moje česte, svakidanje.

Sve mi živu davne uspomene,

Sve mi srcu sladkim glasom zbore:
Znam ti pjesme, znam ti šapat tihi,

Na kraj luga granati moj bore!

Zajedno smo, mili druže, rasli,

Prkoseči buri i oluji,

Kadno talas za talasom bjesni,

Te po žalu, pjeneči se, struji.

Jarkog sunca jednako su trači
Grijali nas cielog božjeg danka,

Dok u gustom tvojem zelen-granju
Pjevale su ptice od uranka.

Sporaen-cvieče.

25

3 86

Zviždao je, neven-bore, vjetar,
Tobom drmo ... svemu ti odoli:
Zdrav se, krepak, ponosan zeleniš,
K nebu vršak dižuči oholi.

Nek i mene vihor kobi vitla,

Nek mi priete sile pakla divlje:
Moje čelo dizat če se večma,

Srce moje kucati če življe . . .

0

Ne če sustat, ne če klonut noga,

K plemenitom koracajuč cielju:
Neka vihor vije i urliče,

Ne plašim se, druže, učitelju!...

III.

Zimska noč je. Hladna mrka krila
Gusti mrak več naokolo stere,

A kroz tminu sa nebesa sjajne
Sitne zviezde spokojno trepere.

Sve je mirno, udar čut je samo

0 obalu salomljenih vala,

Fijuk vjetra kroz konope tanke

1 kroz krošnje povitih stabala.

Al gle crkve na proplanku: sva je
Puna svjetla i tamjana dima;

Počuj pjesmu uz orgulja pratnju:
Spas se rodi nočas narodima!

Sabrao se puk pobožni, vjerskim
Zanosom se blaženo opaja,

»Veseli se i raduj se!« pjeva,

Tu molitvu toplih osječaja.

Hrist se rodi! šapču svi i kliču,

Sve životom sada diše novim,

387

Sve se mladi, plemeni i kriepi
Porodjenjem slavnim Isusovim.

Divno li je pogledati! Redom
Svi se bratski rukuju i ljube,

Jedan drugom ganuto oprašta
Stare krivde i uvrede grube...

Veseli se i raduj se, puče,

Pjevaj Višnjem pjesme zahvalnice...
Mili moji, ko da slušam, gledam
Božične vam čarne polnočnice . . .

IV.

Zapalo je za bpežuljak sunce,

Stišali se zapadnjaka vali;

Suton pada, kriesovi su eto
Krajem mora divno zaplamsali.

Šeta momčad krepka, pjesme pjeva,

I s vrh sela sva k obali sadje;
Malom lukom, ko jezerom gladkim,
Poplivale nakičene ladje . . .

Liep taj prizor sa doksata pratim,
Slušam pjesme, zvon »Zdrave Marije«
San je, reč bi, iztočna je priča,

Čar ti neki u srce se lije.

Vedro nebo: vedar li če krasan
Željkovani sutra svanut danak:
Mladjeg svieta ročište i sielo,
Prijatelja veseli sastanak . . .

Ivanj-dane, sladko spominjanje,
Ivanj-dane mojih mladih Ijeta,

Kako 1’ tebi, k ostrvu mi, k moru
Mašta moja lakim krilim’ lieta!

388

Eno vrvi narod sa svih strana,
Sve se druži i za zdravlje pita,
Otočanin s primorcem se grli,
Zagoraca eno kršnih kita . . .

Plove barke, zastave vijore,

Piev se ori, a kolo se vije;

A to nebo — naše južno nebo
Kao da se od radosti smije! . . .

Dolnja Tuzla.

Ioan K. Ostojič.

POŠTENJAK.

etos teče dvajseto leto, odkar sem stopil vprvič na raztr-
gano kaldrmo (tlak) sarajevsko. Lahko se ponašam z za-
^  vestjo, da mene ni gnala nevolja niti pohlepnost po mastni
službi v Bosno, ker bi bil našel tudi doma skromno službo, sicer
z manjšimi dohodki, pa tudi z manjšimi troski. Mene je gnala želja
seznaniti se z bratskim narodom in s svojimi skromnimi silami pri¬
pomoči, da se zgradi temelj kulturnemu napredku darovitega, čeprav
zanemarjenega ljudstva. Saj posel učiteljev je pač izključivo na¬
menjen plemeniti svrhi.

Ko sem se izmotal iz poštnega voza, ki ni bil ničemur manj nego
udobni kočiji podoben, me je vže čakal moj predstojnik, ravnatelj
nove gimnazije, ter me z izredno ljubeznivostjo spremil v preno¬
čišče v gostilnico k »Orijentu«. Kar sem videl tedaj na potu, pač ni
bilo vabljivo za kulturnega človeka, in prav nič se nisem čudil, da
so mnogi ljudje drugi ali tretji dan po svojem prihodu pobrali šila
in kopita ter se hitro vrnili preko bosenske granice k svojim penatom.

Ker je isti dan precej močno deževalo, napolnjevale so luže
one široke rupe med raztrganimi kameni vratolomnega tlaka, kjer
pa ni bilo kaldrme, tam se je razprostiralo moije blata, tako da je
bilo treba posebne veščine, da si se srečno dokopal zopet ti dih tal.
Ob obeh straneh ulic so bile siromašne koče, večinoma iz črpica
(na solncu posušene gline) zgrajene; ponajvečkrat niso imele ometa,
in gornji leseni del se je bil na stran pomaknil, da se je bilo bati,
sedaj sedaj se zrušijo na mimoidoče ljudi. Prodajalnice prav beiaške,
iz gostilnic je prihajal sumljiv duh. Ljudje so bili sicer lepi, a ve-

39 °

liko preveč je bilo videti razcapanih in zanemarjenih. Vmes pa so
se podili gladni psi, tako da si se bal, da te vsak čas kak stekel
pes popade. Ko mi je ravnatelj povedal, da ima za me najeto tudi
vže sobico z nameščajem, sem mu bil jako hvaležen. Ali ko sem to
sobo pogledal, sem onemel. Ves nameščaj je bila postelja na ko¬
bilah, mizica, en stolec, minder (nizek oder ob zidu), rafa (polica)
in dolap (omara) v zidu. Ko sem javil dobremu možu svoje začu¬
denje, da mi je preskrbel tako stanovanje, me je uverjal, da bi za¬
stonj iskal boljšega, ako si nečem sam na svoje troške nabaviti
nameščaja. Ako je bila v glavnem mestu taka primitivnost, kakšna
je morala biti še le na kmetih.

Materijalna kultura torej v Bosni ni imela imenitne postojbine.
Ali temu ni bil narod kriv, nego stoletno robstvo, in ob novih pri¬
likah se je morala ta kmalu povzdigniti. Tudi duševna kultura je
bila zaostala, ali bistroumnost narodova je jamčila, da bode tudi
ona brzim korakom napredovala, čim se jej odpro prilike.

Ali nekaj je imel narod, česar v naših kulturnih deželah za¬
stonj iščeš. Narod je imel zaklad krepostij, ki so bogato nadomeš¬
čale nedostatnost materijalne in — upam se izreči — tudi duševne
kulture. Da je mogel narod ohraniti navzlic krutemu robstvu, v
kterem je živel, neokaljane svoje moralne kreposti, temu so mnogo
doprinesla moralna svojstva njegovih gospodarjev — Turkov. Po¬
štenje je najmarkantnejša poteza v turškem značaju; zato tudi staro¬
selci bosenski v občenju s svojimi pridošlimi silniki niso izgubili
svoje pristne poštenosti. Za vzgled navajam to-le dogodbico.

Pritisnila je zima. Treba je bilo misliti na loženje peči. Od
svojega gospodarja, španjolskega Zida, nisem mogel izposlovati, da
bi on prevzel ta posel. Zato sem šel sam na trg, da si kupim drv.
Stalo je tam mnogo Seljakov, in vsak je imel po več konj zvezanih
jednega za drugim, in vsak je imel na samaru na desni in levi po
nekaj debelih polen. Pogodil sem se takoj s prvim, da mi jih proda
po petnajst grošev tovor. Pognal je za menoj svoje konje, odložil
v dvorišču drva, jaz pa sem pripravil denar. Vprašal sem ga, koliko
mu gre. Njegov odgovor je bil: »Saj veš, koliko mi gre!« »Seveda
vem«, sem dejal, »ali jaz bi rad, da mi tudi ti poveš! Torej, groš
je osem krajcarjev, kaj ne?« »Bo že tako!« »Torej 15 krat 8 je en
goldinar in dvajset krajcarjev, in trikrat toliko za tri tovore tri gol¬
dinarje in šestdeset krajcarjev.« »Ti vže veš, koliko je!« »Alije
torej prav toliko?« »Če ti praviš, bo vže prav, saj znaš bolje ra¬
čunati od mene, ki niti vašega denarja ne pozffam!«

39i

Ta zaupnost v tujega človeka poštenje mi je imponirala. Kako
pošten je moral biti on sam! Hotel sem mu roko stisniti in mu
glasno čestitati na tej kreposti. Ali pri tej priči sem se premislil;
prišlo mi je namreč na um, da ga bode morda v kratkem času
kak Švaba prevaril koristeč se z naivno zaupnostjo Bošnjakovo.
Morebiti bi potem mislil, da sem se hotel jaz z njim pošaliti s svojo
čestitko.

Dandanes se je v Bosni materijalna in duševna kultura orjaško
povzdignila. Ali je pa narod še tako kreposten, kakor takrat, ko ga
še ni bila kultura obliznila? Bojim se, da je narod v občenju s svo¬
jimi silnimi kulturonosci mnogo britkih izkušenj doživel, ki so ga
naučile braniti se z istimi malo poštenimi sredstvi, s kakršnimi je
videl Švabe pridobivati si sjajnih uspehov.

Da so seljaki skoro opazili, kake roke ljudi je novo gospod-
stvo s seboj privelo, priča ta-le dogodek. Nedavno potem, ko je za¬
vladala Avstrija v Bosni, šel je jeden mojih drugov, Srbin pra¬
voslavne vere iz Banata, na trg ter je hotel kupiti par piličev.
Kmet je zahteval dvanajst grošev, moj drug mu je po¬
nudil deset grošev. Na to se mu je odrezal kmet: »To¬
liko mi je vže Turčin ponujal« Mojega druga je užalilo,
da zapostavlja kmet njega, ki je bil ž njim iste vere in
istega jezika, zato mu je dejal: »Ali sem jaz morebiti gorji
od Turčina?« Tedaj pa se kmet okosi na mojega druga
ter mu reče: »He, znaj, da nam je bilo lepše, dokler ni
bilo Švabe.«

Uverjen sem, da je bil moža kak prekanjeni Švaba
opeharil in mu tako obudil slabo mnenje o kulturnoscih.

Ljubljana.

Rajko Perušek.

USREČENI.

Črtica iz bosanskog seoskog života.

Matana Radoniča Bog dao, pa mu godina doniela pun
hambar klasova, a u kuči malo ruku, da okomušaju i da
spreme za žimnicu. Matan nije imao od srca poroda i
osim brata mu ne bijaše izvan stopanice više ni žive duše u nje-
govoj kuči, a brat mu Ivša bijaše inokosan; neki vele, da je malo
luckast i da stoga nije mario za ženitbu. Matan ga pazio kao brata,
a stopanica Delfa milovala ga i marila kao jedinog djevera; a Ivša
bijaše uviek zamišljen i mučaljiv. Dok je bio mladji, nije bio onaki;
ta nije bilo veselijeg momka u Lipnici: je li u kolu poigrati, ili uz
karaduz udariti, nitko ga nije nadmašio; ama eto od neko doba
postao sasma drugačiji i sviet — ko sviet — veli, da je sulud.
Neki opet pripoviedaju svega i svašta. Babe naklapaju, da ga je
netko urekao i da su mu bacili čine, a cure na sav mah vicu, da
ga mora mori. Najbolje je znao o njemu pripoviedati Iljko Goranič,
jer mu je jaran baš od srca; a Iljko je po gdjekoju nabacio, da je
Ivšu prevarila cura, da su je Doknjani ukrali i od onda da je malo
šenuo pameču. Kako bilo, ali Ivša više nije ni za što mario; radio
je svoj posao, što je i kako je htio, a nitko mu ni u čemu od uku-
čana nije zanovetao.

Matan kako tako obrao kukuruz i dotjerao ga u avliju, a sad
ga je valjalo okomušati, pa je u oči Miholj-dana pozvao čitavo selo
na komušanje, a sviet nešto od adeta, a nešto i radi hatora rado
se pozivu odazvao.

MARTIN KRPAN Z VRHA.

IVAN VAVPOTIČ

NOVOMESTO,






393

Večer bijaše topla i liepa. Matanova avlija puna klasova, a pred
kučom pod visokom lipom sjedjaše Matan s kumom Markom Šimicem.
Janja pristavila džezvu k vatri, a njih dva povadili duhankese i ka¬
rnise, pa zapalili

— Hvala Bogu, kume Matane, — odbivši dva tri gusta dima,
reči če Šimič, — ti se ne boj ove godine zime, doniela ti je ljetina
izobila!

— J est > jest, hvala Bogu, — zamišljeno če Matan, — ma znaš,
kako mi je u duši. Janja mi danomice vene, jer nema od srca evlada,
a borne i meni je potežko; a Ivša zaglavinjao, pa ni tamo, ni amo.

— Ja, težko je to, težko! — potvrdi Marko. — Arna, bolan, i
ne zna se, što je bolje: imati ih, ili ne imati; vidiš, kakav je sviet.

— Kako komu, — uzdahnu Matan, — a vjeruj mi, da se bar
Ivša okuči ... e . . . tko zna, možda bi nas naša Gospa* obradovala
njegovim porodom, pa bi mi lakše bilo; a ovako: radi danas, radi
sutra, tegli ovamo, potezi onamo, a za koga i kome, ma reci,
vjere ti!

— Sto je od Boga, dobro je! — utješljivo če mu Marko. —
A bolan ne bio, pa još niesi ni četerestu prevalio, a tko zna božije
pute, a?

— Daj Bože! — uzdahnu Matan i oba ušutiše. Stopanica do¬
niela kahvu, čučnula uz njih i podkučila im findžane. Iz daljine do-
pirali zvuci dvojnica i razliegala se pjesma čobanica. Matan mislio
sve o jednoj: kako li bi se obradovao, da ga Bog obraduje od srca
porodom; a Marko smišljaše, kako če skucati koju dvaeskicu,** da
izplati desetinu; a Janja upiljila bezsvjestno u njih oči, ne misleči
gotovo nista. Njoj je u srcu, da joj Matan bude sretan i zadovoljan.

Sunce je podavno sjelo za goru, a mjesec obasjao bliedim
zrakama i brda i doline, a njih dvojica još nepomično sjedjahu pod
lipom, izčekujuči momke i djevojke na komušanje. I sad s jedne, a
sad s druge Strane primicale se pjesme djevojačke, a to je bio znak,
da dolaze na komušanje. Matan s Markom izišao do na vratnice,
da pogleda, tko ide, kad več prispje jedna hrpa ženskih, a za njima
momci, pjevajuči i podcikujuči. Momci u svom bjesnilu preskočiše
preko plota i posjedaše po vrhu hrpe kukuruza, a djevojke posje-
daše jedna uz drugu naokolo i počeše tiho pjevajuči komušati. Matan
oblazio sad jednu, sad drugu čeljad i sokolio djevojke, da pjevaju,

* Lipnička Gospa poznata je u čitavoj tuzlanskoj okolici kao čudotvorna
i narod joj hodočasti dne 15. kolovoza. - ** Dvaeskica - 4 novčiča 1I1 dva-
deset para.

394

a momci zbijali razne šale, nabacujuči se klasovima na djevojke.
Kad bi koju pogodio klas, ona bi stidno vrisnula i obzirala se, ne
bi li uhvatila momka, koji ju je pogodio, da mu i ona vrati šilo za
ognjilo. Gazda Matan podsmjehivao se toj veseloj igri, pa bi i on
kadkad planuo mladenačkim žarom, te bi okomušao klas i bacio na
koju djevojku, pa bi se sam svojoj liepoj šali nasmijao. A kakva bi
istom vika nastala, kad bi tkogod našao crvenac ili šarenac, e ... od
njegova vrištanja bi morao svaki začepiti uši, a adet je od starine,
da onaj ostavi ,posao, koji ih nadje šest; Matan je bilježio svakog,
i tko bi kog našao, svakom je podkučio findžan dobre kučne pri¬
peke. Ma eto belaja, ploska je uviek puna, tu večer ko uz inad ne
nadje ni jednog crvenca momak, več sve cure, a one nešto od stida,
a nešto od adeta ni jedna ne pije. Momci da pobjesne od ljutine, a
osobito Marko Škvrco, e — nije ovakog šaljivdžije bilo ni u čitavoj
tuzlanskoj okolici, a bila mu muka, da ne gucne koji findžan iz Ma-
tanove ploske. Arna tko če ko Škvrci na pamet? Sjedio uz djavol-
kastu Janju Lukičevu, a ona mu podmetnula crvenac. Kad ga vidje
Škvrco, ne umjede od veselja ni da vrisne, ni da vikne: »crvenac«,
nego ijujuknu:

— Iju . . . findžan, findžan! —- a zamahnu crvencem. Svi da
popucaju od smieha, a Matan mu podkučio i do dva findžana, ko
kodžobaši* momačkom.

I tamo i amo, borne prvi Škvrco ostavi posao, izmaknu se
iz hrpe i zakuca uz karaduz, a cure zapjevaše onu svoju starinsku:

Ječam žele, ječam žele
Tuzlanke djevojke,

Ječam žele, ječam žele,

Ječmu govorile:

»Mi te žele, mi te žele,

A mi te ne jele!« i t. d.

Pjesma iz tananih grla mladih seljakinja razliegala se po čitavoj
lipničkoj dolini, a na pjesmu očuo bi se s brda momački podcik, te
su svi ušutili, ne bi li očuli, tko to još dolazi.

I Ivša Matanov sjedjaše uz hrpu, ali ove večeri bijaše neobično
veseo; svatko se živ čudio njemu, a Matanu srce poigravalo od
radosti. Ivša bi često naškiljio velikim črnim očima u Mandu Šimi-
čevu, a ni djevojče nije ostalo hladno na njegove poglede. Ivši se
učinilo, kao da je Manda čita njegova Luče, što su je Doknjani

Kodžobaša — prvak.

395

ukrali, pa mu zapelo oko o nju. A Manda bijaše cura od oka, nije
je bilo ni u četiri sela. Visoka, jedra, a rumena kao jabuka, oči joj
kao gak, a dvije guste pletenice spustila preko čurdije do tkanice,
liepa, da je se nagledati ne možeš od milina.

Taman Janja skinula bakrač s vatre pun varenih klasova, kad
preko vratnica navali u avliju hrpa dokanjskih momaka. Bilo ih je
desetak, a svaki prebacio preko ramena nadžak.* Nazvaše po adetu
Boga i upitaše domačina za testir** i posjedaše uz hrpu.

Lipničani ostaše kao okamenjeni, a osobito Ivša Matanov, jer
čim bi vidio Doknjane, odmah bi mu krv u glavu udarila; ali ga
nekako umiri jaran mu Iljko, a dosta je bilo, da ga je Manda samo
pogledala, pa se je umirio.

Malom Škvrci ne dao belaj mira, izskočio na čistac, zakucao
uz karaduz i zapjevao:

Tko j’ za kolo, hajd u kolo, «

Tko ne može, nek ne ide,

A ja mogu, hvala Bogu!

A tko ne bi mogao ? Svi kao mameni skočiše, a Iljko povede
ledinom kolo i uz njega liepa Manda. Sva se zemlja tresla od igranja,
a noč odliegala od glasne pjesme, sve se razveselilo.

Doknjani stajahu po strani i ne smjedoše ulječi u kolo, jer
su se bojali kavge; ali malom Škvrci ne dao djavo mira, pa je iz
kola bockao kojekakvim šalama Doknjane i to ih razžesti, pa se
neki i od njih umiešaše u kolo. Za tili čas nasta metež i mrmoi
medju Lipničanima, a oštariji su postrance stajali i strepili, da ne
bude kavge.

I neki Doknjanin uhvati se do Mande Simičeve. Ivša je stajao
postrance, nije se htio da hvata u kolo; ali kad vidje Doknjanina
do Mande, uzavrije mu krv i brže bolje odtrča po nadžak, zadjenu
ga za vrat izpod gunjca i prekinu Doknjanina, pa se uhvati do
Mande. Lipničani počeše podcikivati i zviidati, a Doknjani da po-
crkaju od jeda.

— Haj, haj, došli vrabci na tudje proso, ijuju! — podcikivase
Škvrco, a s druge Strane odgovarao mu Iljko:

— Zeleno je za lisicu grozdje! — A djavolkasta Janja Luki
čeva zapjeva:

* Nadžak — nasadjena mala sjekirica, koju noše momci za obra
** Testir — dozvola.

396

Tko j’ za kolo, hajd’ u kolo,

Tko ne smije, nek ne ide,

Naši smiju, pa se smiju ! Ijuju !

I Doknjani uzavreša* gdje im i djevojke zanovetaju izvrača-
njem pjesme; jedan odmah navali, da prekine Ivšu s Mandom, ali
ga Ivša uhvati za prša i njim tresnu o ledinu, dok i drugi ne na-
vališe. Ivša potegnuo nadžak, te nekog po glavi, a nekog po le-
djima zviznu i mnoge smiri, dok se i drugi Lipničani ne umiešaše.
Skočiše do plota, počupaše kolje, a neki s ciepališta pograbiše
cjeplje i udri na Doknjane.

Kolo se razvrže, cure se sakrile sve u jednu hrpu pred kučom
i od straha ni maknuti, a oštariji se umiešali medju mladjariju, mi¬
rili ih i razvadjali, ali sve zaludu: kad uzbjesni mladenačka krv,
težko ju je umiriti. Kolje se lomilo o ledja, a mnogi su ječali raz-
bijene glave; Ivša je bio sav u krvi, neki ga je od Doknjana dohitio
malo nožem izpdd ramena u ruku, ali je i opet čvrsto njom mlatio
i mahao, nije ni čuo, da je ranjen.

Jedva jednom odklisiše ranjeni Doknjani uzbrežice iz sela, a
Lipničani posjedaše po travi i povezaše rane, da se odmore.

— Valaj, djeco, ovo nije nikako hajirli!* — klimao glavom
siedi Luka Ilič, bit če, da je i šesdeseti križ preturio preko ledja.
— Koljemo se, ko da niesmo brada !

— Eto baš tako! — potvrdiše i drugi oštariji, a mali se Skvrco
uzvrtio kao medvjed na ognjištu, ko htio bi nešto reči, a opet ga
stid pred starijim govoriti; a baš bi koju i on škvrcnuo, čini mu se,
da bi mu odmah prošao onaj čvor na glavi, kud ga je neki od
Doknjana pfpnuo kocem, a on njemu tresnuo o glavu karaduz.
Nikad ga pušnja ne može zaboraviti, jer onakog karaduza ne bi našao
ni usred Travnika, gdje vele, da su najbolji majstori.

Dok su se oštariji razgovarali o kavzi i o osveti Doknjana,
jer su znali, da oni ne če tužiti, nego se osvetiti, Matan je podku-
čivao redom pripeke, a cure su čupkale varene klasove i zbijale
šale, jer im je strah izašao iz kostiju.

Po strani stajahu dvoje mladih i jedno uz drugo oniemilo,
taman ni probieliti niesu umjeli.

Bijaše Iyša s Mandom Šimičevom.

Srce im bijaše prepuno, a gdje je srce puno, tamo su usta
niema. Svilenom maramom povezivala Manda Ivšinu ruku i kra-

Dobro.

397

domice pogledala izpod oka na nj, a Ivša bi ju očima pojeo od
dragosti.

— E, Mando, — na posljedku če Ivša, dragajuči joj ruku, — meni
se je svatko čudio, kakav izgledam, a da je itko zavirio u moju
dušu, našao bi u njoj uspomenu na Lucu . . . Mando, ti si u svemu
slika i prilika Lucina, pa bi li ti bila moja, a ?

Djevojka oborila stidne oči, lice joj se kao krv zarumenilo, pa
če posve tiho:

-— Ivša ... ti znaš . . . ako tvoji pristaju . ..

U to su sieldžije pošli pjevajuči kučama, pa i Manda odtrča
medju drugarice, a Ivša ih veseo izprati do na vratnice.

Još dugo je stajao na vratnicama i onda se polagano uvukao
u udžeru, da prospava jedan put noč mirno i sladko, odkako mu
Doknjani ukradoše prvu ljubav, milu Lucu.

I Matan je i kraj kavge, što se je desila pri komušanju, mirno
spavao, smirio se, da če se Ivša povratiti k sebi i okučiti se, — a
na kavgu ni mislio nije; znao je, da komušanje ne može proči bez
kavge, takav je adet od starina u tuzlanskoj okolici.

*

* H«

U Lipnici vrvilo svieta po svim šljivicima, ko kad je Gospo-
jina, pa sa svih strana dotrčao narod, da se pokloni lipničkoj Gospi.
Tuzlaci i Tuzlanke u svilenim i u atlasli-šeherskim haljinama šepi-
rile se kao paunice izmedju čistih, bielih seoskih košulja sa šarolikim
tkanicama. U svakom šljiviku bilo puno svieta, a najviše u Mata-
novoj avliji, jer je bila ponajšira u selu, a borne je Matan i prvi
gazda u selu, pa ga je stoga mutesarif* izabrao i knezom. Po zelenoj
travi prostrli bošče, povadili pogače i što je još Bog dao, pa u miru
božijem blagovali i šljivom zalievali. Na Matanovu guvnu zasvirali
tuzlanski čemanedžije** domače kolo, a vesela mladež poigrala ve¬
selo i oholo. Uz tanahnu varošanku uhvatio se gojni seoski momak,
a uz jedru, punu seljanku kočio se varoški gizdelin, i to sve bilo
bez zamjerke, jer je Gospojina, dan seoske slave. Kadkad bi se iz
budžaka očuo prasak iz kubure, a lica bi staraca sinula vatrom:
sjetili bi se starog vremena, kad su pri ovakim slavama puške graktale
kao krupa, a danas druga vremena, pa drugčiji i običaji . . .

Momci i djevojke u kolu, snaše nešto čavrljale pod trešnjom,
a oštariji ljudi posjedali u hrpe, razgovarali se uz plosku ljute, a
najviše o ljetini i o trgovini.

* Mutesarif — okružnik. — ** Čemanedžije svirači.

398

Iza ičindije počeli se razilaziti svečari, netko u Kalajevo, netko
tamo, netko' amo, a Tuzlaci do na Strugovnik, da i tamo još kolo
poigraju, pa da se o akšamu kučama razidju. Lipnica malo po malo
opustila, te izgledaše kao i svaku drugu večer: tiho i mirno seoce.
Čobanice spračale blago, a stopanice muzle krave u kabliče, dok
su domačini oblazili oko kuča i torova, da sve pregledaju, da ne
bude tu noč kakve štete.

Istom se spuštao mrak, selo se primirilo, tek se tamo amo
očuo zov čobana ili blejanje teladi. Pod velikom granatom lipom
sjedjahu i opet Matan i Marko Simič. Janja im i opet doniela dobre
pripeke i pretio batak pečene tučevine.

Kad je malo rakija razgovor otvorila, promjeri okom Marko
kumu Janju, pa če knezu, kad je otišla po nešto u kuču:

— Ma kume Matane, a nu, Čuše* ti, sto je ’no kuma Janja
odebljala, a?

— E, — s osmjehom če Matan, — znaš, o svetoj če Kati
i omršaviti!

■—• E, pa bilo beričetno! A sječaš li se, što smo ’no lani o ko-
mušanju govorili, a? Rekoh li ti ja: valja se u Boga pozdavati, a?

— Pravo si i reko, kume! Naša me je Gospa obradovala,
slava joj i milost. Več jesi li mi vidio Ivšu, bolan ne bio, ne bi rekao,
da je lanjski.

— Maja, od lani se sve promienilo. Ivša postao radin i veseljak,
samo mu još fali krščanka.**

— E, ■— veselo če Matan, — pa i to je izabrao, kume!

— Hajde batali! ■— ko ne vjerujuči klimao glavom Marko,

— Ma jest, Čuše mi, i to glavom tvoju Mandu, biva, ako ti
pristaješ!

Marko se malo zamisli, gucnu malo iz ploske,
pa če:

— A tko ne bi imao takog prijatelja*** i onakog

zeta!

■— E pa nek bude o svetoj Kati dvostruka slava!

— Taman! —potvrdi Matan, polazeči kuči. —

Bilo beričetno i na uhar svima nama!

* Čuše ti — obična medju katolicima zakletva mjesto: »duše
ti«. — ** Krščanka — žena, supruga. — *** Prijatelj — tast.

Mostar.

Ante Jukič.

VERSTVO IN NARODNE ŠEGE - ZLASTI

SLOVENCEV.

Kulturna črtica o Slovencih.

nni pisatelji so se zanimali v vseh časih za narodne šege.
Herodot, Cezar, Tacit, Prokop, Helmold i dr. so nam po¬
dali slike narodnih šeg. A lahko rečemo, da se je še le no¬
vejša doba jela temeljito in znanstveno pečati s šegami narodov;
šege narodne so velevažen del one znanosti, kateri pravimo folklori¬
stika. V šegah se nam razodeva narodno mišljenje, narodno srce.

Šege ali običaji izhajajo iz raznih virov. Kar deluje na mišljenje
ali na srce, to deluje tudi na šege. Poleg tega delujejo tudi zunanje
razmere in zgodovinski dogodki. Na šege deluje priroda s svojimi
izpremembami in letnimi časi; deluje kraj ali okolica, deluje podnebje,
delujejo žalostne in vesele, domače in tuje dogodbe. Zlasti pa
deluje na šege verstvo narodovo,  in o tem predmetu bodo
nekoliko povedale te vrstice.

Da smo trdili resnico, priča nam bistvo vsakega verstva. \ er-
stvo kaže, kaj misli narod o najvišjem bitju in kako ga časti. Potem¬
takem pač deluje verstvo na narodne šege, deluje krepko in živo.
Nobena druga moč ne sega tako globoko narodu v um in v srce,
kakor verstvo. Saj mu verstvo razkriva, kako vlada najvišje bitje
nad njim; razkriva mu, kaj je človek, odkod je m kam je namenjen j
pojasnjuje mu, katero je najboljše delovanje ali ravnanje, da je všeč
najvišjemu bitju, in po kateri poti si pridobi srečo. Pa tudi veleva
mu, častiti najvišje bitje z obredi in dejanji, odvračati njegov sr

400

in pridobivati si njegovo milost. Tako torej uravnava in določuje
verstvo narodove šege

One šege, ki izvirajo neposredno iz verstva, ker jih verstvo
veleva in določuje, se imenujejo verski obredi.  To so vse tiste
šege, katere štejejo v bogočastje ali bogoslužje, šege, katere se
vidijo na svetih krajih, v templih in svetiščih. Takih šeg ima vsako
verstvo veliko; a ne morejo se imenovati narodne šege.

Verstvo ne ustvarja le verskih obredov, kateri žive samo v
svetiščih, temveč ustvarja tudi take šege, ki žive med narodom,
bodisi v njegovem javnem, bodisi v zasebnem življenju. In take šege
so za poznavanje naroda važne. V javno življenje štejemo vse šege,
ki se kažejo na javnih prostorih in v skupnem življenju: na cestah
in ulicah, na gorah, sredi domačega sela, v obhodih ali procesijah,
v shodih in božjih potih; v zasebno življenje pa štejemo one šege,
po katerih se ravna domače družinsko'življenje: medsebojno vedenje,
obedovanje, razvedrilo in počitek i. dr. Obojne šege se ravnajo pri
narodih po verstvu, n. pr. pozdravljanje, praznovanje posebnih dnij,
začetek in konec dela, šege pri človeškem rojstvu, ob smrti in po¬
kopu, ob sklepanju zakona in drugih važnejših dogodkih našega
življenja.

Stari Rimljani so se s ponosom imenovali verni ali religiozni:
da so bili taki tudi v istini, kažejo njih obilne verske in versko-
nadahnjene šege. Verski obredi in verski oziri so spremljali in vo¬
dili Rimljana v javnem in v zasebnem življenju. Tudi stari Slovani
so imeli obilo verskih šeg, ki so jim bile tako imenitne, drage in
priljubljene, da so se nekatere navzlic krščanstvu ohranile do da¬
našnjega dne.

Jako veren narod med slovanskimi narodi so bili vedno Slo¬
venci. Zato je pri njih mnogo verskih šeg, bodisi v javnem, bodisi
v domačem življenju. Nekatere šege so jako lepe in kažejo lep
značaj našega naroda. Te šege prepletajo narodno življenje, ki je
semtertje za nižje ljudstvo dokaj težavno, kakor čista in plemenita
poezija. Za prijatelja narodnega mišljenja in življenja omenjamo po¬
sebej nekatere versko-navdahnjene šege slovenskega naroda. Opo¬
zarjamo pa, da so te šege največ med kmetskim ljudstvom na deželi.*

Najlepše versko - domače šege ima naš narod o Božiču. Na

* Pokojni J. Navratil je v več letnikih »Letopisa Slov. Matice« opisoval
verske narodne šege z naslovom : »Slovenske narodne vraže in prazne vere«. Ti
doneski so jako dragoceni za poznavanje narodnega mišljenja in življenja slo¬
venskega.

40i

božični večer denejo na glavno mizo nekaj velikih hlebov in jih
s prtom pogrnejo: to so podprtniki.  Okoli mize pa denejo v po¬
sodah raznega žita. V tem je izvestno pomen ta, da je bil Kristus
rojen v »Hiši kruha« (Betlehemu), pa tudi ta, da si kmet želi blago¬
slova na žitnem polju. Tudi utegnejo biti tukaj poganski spomini:
kakor je Slovan nekdaj daroval svojih pridelkov bogovom (n. pr.
Svantovitu), tako jih daruje nekako tudi Izveličarju. — Jednako se
miza pripravi pred novim letom in pred Sv. tremi kralji. Na ta dan
se naposled hlebi razrežejo in razdele domačim, od žita pa dobi
nekoliko tudi živina. — Na novo leto in v začetku leta hodijo »Ko¬
ledniki« od hiše do hiše, kar je starodavna ostalina. — Na pustni
torek je dan, ob katerem se nič ne dela; pač pa mora biti ta dan
vedno pripravljena »potica«, da si je domači in tujci sami urežejo
in vzamejo, kolikor hočejo. To je spomin poganskih časov in izraža
lepo idejo, da je vsaj jeden dan posel ali služabnik prost in jednak
gospodarju. — Sredpostno sredo je pri Slovencih spomin ali rek,
da se »baba žaga«, t. j. spomin nekdanje »Babe« Morane, ali spomin
odhajajoče zime in prihajajoče pomladi.* — Še lepši verski spomin
in spomin prihajajoče pomladi je Cvetna nedelja, ko neso mladeniči
prvo cvetje v cerkev blagoslovit; neso pa »butaro« ali »vejnik«,
t. j. dolg povezek leskovih in drugih tankih vej, ki je ves ozaljšan
s pisanimi trakovi, cvetjem, mačicami in tudi kako pomarančo. Mia
deniči se poskušajo, kateri bi prej donesel domov svoje breme, in
zato ž njim teko iz cerkve. Palice rabi pastir, ko žene živino past;
kar je drobnejšega, to se razseka v kosce, in kadar je poleti ne¬
vihta, se dene blagoslov Cvetne nedelje na žerjavico, da prežene
hudo uro. -— Na Veliko nedeljo neso dekleta blagoslovit jestvila v
cerkev. Ko so blagoslovljena, hite z lepo opravljenimi jerbasi domov,
katera prej pride, velja za pridnejšo in ima upanje, da se poprej
omoži. Marsikatera si pa ob tem nakoplje bolezen. Od blagoslov¬
ljenih jestvin, kakor piruhov, kolačev i. dr., mora dobiti vsakdo pri
hiši; celo živini dado ostankov. Da je pri piruhih, ki so v navadi
ne samo v Slovanih, temveč tudi v Nemcih, verska podlaga, je
znano. — Binkošti so za Slovenca praznik verski, pa tudi praznik
cvetoče pomladi. Deklica naj se umije na binkoštno nedeljo z roso,
da bo lepa in njena koža bela. - O Kresu se zažigajo grmade,
okoli ognja pleše mladina, hišna okna se prepletajo s kresnicami
(cveticami) in z drugim cvetjem. Solnčni in nebeški svetlobi velja to

* Blizo tak pomen je imel pri Rimljanih tudi praznik, posvečen bogi j
z  imenom Anna Perenna.

Spomen-cvieče.

26

402

izredno veselje. — O Vseh svetih se poslavlja prirodna moč, kato¬
ličan pa se tudi spominja svojih pokojnikov in moli za verne duše.
Nekdaj so menda čuli ob grobeh, zaradi česar se spomin vernih
duš imenuje tudi »vahti« (t. j. vigilia), in po nekodi dele po hišah
otrokom in ubogim male hlebčke, imenovane »vahtiče« (vahče) ali
»preštice« (prešce).

Streljanje čuje Slovenec jako rad, zato strelja ob velikih slo¬
vesnostih, zlasti ob Veliki noči. Jako rad prepeva: prepeva iz ve¬
selja, iz ljubezni, iz pobožnosti. Ob praznikih in predpražnikih na
večer čuješ po slovenskih hišah mnogo petja. Tudi pri mrliču, kadar
na večer sosedje čujejo, radi pojo, ali si pripovedujejo strahovite
pripovedke.

To so le nekatere ob kratkem omenjene verske navade. Reči
se sme o slovenskem narodu, da prešinja vera vse njegovo živ¬
ljenje : vsaj tako je bilo do novejšega časa. Iz tega umevamo, zakaj
je katoliška vera v slovenskem narodu tako ukoreninjena, umevamo
pa tudi jedno izmed glavnih svojstev slovenskega naroda.

Koliko tihe sreče in prave zadovoljnosti to daje narodu,
ve le tisti, ki ž njim živi in ga opazuje natančno.

Moderni tok hoče tudi slovenski narod od¬
trgati od tega stališča. Ne ve pa, kaj bi mu dal
za namestilo. Želeli bi, da bi ljubitelji narodovi
dobro in temeljito preiskovali in premišljevali
versko podlogo narodovo, njegove verske navade in
šege, in umevali, daje  pač resnična trditev: Vera je
slovenskemu narodu v vsakem oziru najboljša vpora!

Ljubljana.

Dr. Fr. Lampe.

JOSIP VOLTIČ.

i.

I ako poznavaše Istra od pamtivijeka samo tudje gospodare, Ta-
lijane i Nijemce — izuzevši donekle kvarnerske otoke i Istru
s ove Strane Učke — opet nam je ona sačuvala mnogo i vrlo
dragocjenih hrvatskih književnih spomenika, pisanih glagolicom i
latinicom: zakonika, napisa, urbara, crkvenih i svjetovnih djela.
Uzprkos tvrdnji Talijana, da je prosvjeta talijanska Istru učinila
talijanskom zemljom, ona je ostala do danas pretežno hrvatska.

Prema kraju XVIII. vijeka, kada vladaše po svim hrvatskim
zemljama veče ili manje narodno mrtvilo — ta ni književni jezik ne
imadijaše jednoga imena! — mrtva bijaše i Istra. Tudjinci biskupi
iskorijeniše iz večine župa staru našu svetinju, narodnu liturgiju, te
je več glagolicu malo tko čitao. Talijanski jezik postade jezikom
svih ugladjenih ljudi, provaljujuči i u hrvatska sela.

Dolazak Francuza razbi koliko toliko i narodni san istarskih
Hrvata. God. 1797. dobila je Austrija Istru, Dalmaciju i Mletke;
god. 1805. morade odstupiti Dalmaciju i Mletke Napoleonovoj tali-
janskoj kraljevini, a god. 1809. predade Irancuzima Kranjsku, Istru,
Goričku i Hrvatsku do Save, te je Napoleon od tih zemalja stvorio
kraljevinu Iliriju. God. 18x3. zaposjela je Austrija opet ove zemlje.

Francuzi uvažavahu hrvatski živalj. Vladine naredbe i proglasi
izlažahu i na hrvatskom jeziku. Službeni listovi u Zadru (»Kruljski
Dalmatin« od god. 1806.) i u Ljubljani (»Telegraphe Officiel« od
god. 1810.) bijahu pisani djelomično hrvatski. Francuzi 1 ne sanjahu
o torne, da isključe hrvatski jezik iz škola i ureda. Oni osnovaše

404

dapače u Ljubljani stolicu hrvatskog jezika, pozvavši onamo za
profesora popa Sjeveriča (Sivriča?), Dubrovčanina, što ne bijaše ne¬
kako pravo Kopitaru, osobitom zagovorniku jezične samostalnosti
svakog pojedinog južno-slovjenskog plemena.

U ovo doba, poučeni francuskom politikom, obazirahu se i u
Beču na hrvatski jezik. Poznato je, da i austrijska vlada namjera-
vaše izdavati hrvatske novine. I visoki austrijski dostojanstvenici
učahu hrvatski jezik, n. pr. barun Carnea Steffaneo, carski poslanik po
Istri, Dalmaciji i Albaniji, a bijaše mu učiteljem Istranin Josip Voltič.

Tako bijaše u ostalom samo do odlaska Francuza: iza g. 1813. na-
staje službeno podupiranjei širenje talijanskog jezika po Istri i Dalma¬
ciji. Austrijska birokracija držaše Dalmaciju i Istru za prave tali-
janske zemlje.* U tako potištenoj i raznarodjivanoj Istri rodio se Josip
Voltič  u Tinjanu (Antignana), u pazinskom kotaru, gdje je ugledao
svjetlo dana i slavni biskup Dobrila. Doslije nije Voltiču posvetio nitko
nikake pažnje do velikoga Čeha Dobrovskega (god. 1814.). Naše
stručne knjige kazuju o njemu jedino to, daje  god. 1803. izdao hrvatski
rječnik, i ništa više. A Voltič je več kao Istranin zanimljiva pojava,
jer je gajio osobite misli o preporodu svoga naroda. Mene je baš ta
okolnost živo dražila več odavna, te odlučih, da ga otmem zaboravi.

O životu Voltičevu doznadoh ipak dosta malo. Prvi ga se sjetio
kanonik Petar Stankovič, Istranin, u djelu: »Biografia degli uomini
distinti deli’ Istria« (Trieste 1829.) te u II. svesku na str. 411. piše
o njemu, spomenuvši njegov rječnik: »Koliko mi znamo, rodio se u
Tinjanu, a prezime mu bijaše Voltič, koje je on promijenio u Voltiggi.
Malo smo vijesti mogli sabrati o torne našem sugradjaninu, niti zna-
demo, da li još živi; no vjerojatno je, da je umro. Poznato nam je,
da je god. 1810. vršio nekaku službu kod policije u Beču, i ništa
više.« Ni Šafarik ni Ljubič ne umiju nam ništa novo reči, več samo
ponavljaju ono malo, što nadjoše u Stankoviča. Samo Ljubič do-
daje, da je umro oko god. 1827. Dobrovsky (god. 1752.—1829.) i
Kopitar (g. 1780.—1844.) češče spominju u svojim listovima, izdanim
trudom V. Jagiča a troskom carske ruske akademije (Petrograd
god. 1885, i 1897.), njegov rječnik; o njegovom životu ipak šute, a
Kopitar ga poznavaše lično.

* Za čudo i naš Voltič kaže u svom rječniku, da Istra pripada više Italiji
nego Iliriku. U prošlosti gospodovahu medju tim Mlečani samo nad jugo-
zapadnim dijelom Istre. Voltiču se možda činjaše, da je veči dio stanovništva
talijanske narodnosti; ili mišljaše na mletačku Istru. Brojni razmjer bijaše onda,
kada ono napisa Voltič, nešto nepovoljniji za Hrvate, jer kvarnerski otoci
bijaliu otkinuti od Dalmacije i pripojeni Istri istom god. 1815.

405

God. 1887. obratih se iz Rijeke na tinjanskog župnika Antuna
Giacomina s molbom, da pregleda matice krštenih i da ispita, nije
li se sačuvala u Tinjanu kakova predaja o našem Voltiču. Giacomin
(umro pred nekoliko godina) odazvao se mojoj želji, priopčivši mi
ljubazno sve, što mogaše doznati. Mnogi se starci — javi mi on —
u Tinjanu sječaju, da neki Voltič življaše u Beču, daje napisao nekaku
knjigu, a netko dapače zna, da je sastavio rječnik, koji se nalazi u
Šimuna Defara, a ovomu ga bješe poklonio pokojni biskup Dobrila.

Župnik Giacomin je prolistao »status animarum« župe tinjanske,
sastavljen g. 1805., ali u njemu ne bješe Josipa Voltiča, jer bijahu
ispuštene sve odsutne osobe. Da pronadje dan njegova rodjenja,
pročitao je sve matice krštenih od god 1703.—1802., ispisavši sve
Voltiče, rodjene u to vrijeme. Tako je otkrio dvije obitelji Voltiča:
Dinka i Ivana, od kojih potekoše svi ostali. Dinko Voltič imadijaše
i sina Antuna, svečenika, rodjena 21. srpnja god. 1710. Još se čuva
oporuka toga popa, napisana 4. lipnja god. 1788. Stari Tinjanci pri-
čaju, da je bila seljačka obitelj Voltiča mnogobrojna i imučna, a
glave njezine nazivahu u selu: zudiki, giudici  (suci), župani
ili d o mini  (dominus Dominicus, dominus Joannes Voltich), kako se
nalazi zabilježeno u raznim maticama. Čini se, da obitelji Dinka i
Ivana Voltiča življahu medjusobno skladno i patrijarhalno. Od Ivana
i Kate Voltič potekoše Josip  (rodjen 27. siječnja god. 1750.), Ivan
(rodjen 26. siječnja god. 1767.) i Antun (rodjen 2. travnja g. 1759.);
od ovoga Mate (rodjen 19. veljače god. 1804.) i Antun (rodjen
23. siječnja godine 1797.), napokon od ovoga Geminijan (rodjen
25. veljače god. 1822.), Matija (rodjen 21. rujna god. 1833.) i Antun
(rodjen 15. svibnja god. 1836.).

Nijedan starac ne mogaše odrediti, je li bio naš Josip sin Dinkov
ili Ivanov. Župnik Giacomin stekao je uvjerenje, da je bio sin
Ivanov te se dakle rodio 27. siječnja god. 1750- Živio je doduše još
jedan Josip Voltič, ali je dan i njegova rodjenja i smrti unesen, dok
dan smrti Josipa, rodjena god. l 75 °-> n il e  zabilježen. Prestavio se
dakle izvan Tinjana.

God. 1887. bijaše u Tinjanu šest obitelji sa prezimenom Voltič,
glavna obitelj bijaše Mata Voltiča, komu bijaše djed i otac Antun.
Ovaj je Mate kazivao župniku Giacominu, da je čitao neke spise
Josipove; nego ih rodjaci uništiše, misleči, da su bez vrijednosti.
On se sječaše, da je čitao Josipov list, pisan iz Beča btatu (?) na
brvatskom jeziku, a glasio je od prilike ovako: * »Dragi moj brate!

* Giacomin je meni pisao talijanski; nu ovo, što slijedi, napisa hrvatski.

406

Radi riči  (ričoslovnika?) j a sam z atvoren u tamnici.  Prosim
te, pošalji mi tri sto dukati, ali dojdi me pohoditi.« Isti Mate čuo je
pripovijedati od svoga oca, da je brat (?) doista krenuo u Beč, ali
Josa nije zatekao živa. Govorilo se, da ga otrovaše . . . Medju
starim knjigama Mata Voltiča zapisano je na jednoj knjiži (koriz-
mene propovijedi): »Josephus Voltich, poeta Antonianensis, die 12 Maji
1768.«, a na drugoj (Institutiones Logicae): »Ex libris Josephi Voltich,
Goritiae, primum annum auditoris 1770.«, onda: »Josephus Voltich,
Istrianus, Antonianensis«.

Ono »poeta« od god. 1768. jamačno znači, daje  naš Joso učio
one godine poetiku, a iz bilježaka od god 1770. razabiramo, da je
god. 1770. polazio prvi tečaj filozofije u Gorici (Gorz), dakle je bio
u 7. gimnazijskom razredu. Bilo mu je 20 godina. To se ne kosi ni-
pošto s godinom rodjenja, jer seljačka djeca i danas redovno stu-
paju u gimnaziju nešto kasnije nego gradska.

Zašto je Voltič istalijančio svoje prezime? Predaja se saču-
vala, kako je čuo Giacomin, daje  onda bio u Beču slučajno krvnikom
neki Voltič te je naš Joso njega radi zapustio ime svojih djedova,
prometnuvši se u Voltiggi-a.  Konačno je župnik Giacomin čuo od
Antuna Šestana, daje  Voltiggi umro u bečkoj bolnici, i da je Josip
Corrinaldi, rodom iz Rijeke, župnik u Tinjanu od g. 1823.—1830.,
odnio odavle u Poreč, postavši ondje kanonikom, različite Voltičeve
spise, koje mu bijaše izručio pok. Antun Voltič.

To je eto sve, što bješe doznao o našem Voltiču pok. župnik
Giacomin. Ono, što mu se ispričalo, da je bio Voltič otrovan i
zašto je mijenjao svoje prezime, bit če jamačno plod seljačke fan¬
tazije ; dok pričanje, kako je Joso tražio u brata novaca, može od-
govarati istini i svjedočiti, da je u Beču katkada i kuburio. Go¬
dine 1802. kaže sam na kraju latinskog predgovora svoga rječnika,
da ga taru mnoge nevolje. Da je ostavio imutka, njegovi rodjaci u
Tinjanu ne bi toga ni do danas zaboravili.

Posredovanjem gosp. dra Dinka Viteziča, bivšeg zastupnika
na carevinskom viječu, dobih služben odgovor od predsjedništva
policije u Beču, datovan dne 20. lipnja godine 1887., da se nakon
potankog ispitivanja nije moglo pronači, da je bio Josip Vol¬
tiggi namješten kod bečkog redarstva. Stankovič bijaše dakle krivo
obaviješten. Kopitar javlja 12. siječnja g. 1826. Dobrovskomu posve la¬
konično: »Voltiggi je umro ovdje u bolnici god. 1825.«, a 12. veljače
god. 1826. : »Isti Voltiggi-a u Wiener Zeitungu mjeseca kolovoza
god. 1825.« Dobrotom dvorskog savjetnika prof. Jagiča doznadoh,

407

da je u br. 219. »Wiener Zeitunga« od 26. rujna g. 1825., na strani
926., tiskano u čituli mrtvih dne 21. rujna: »Josip Voltič, neoženjen,
privatni učitelj, u 68. godini, umro od slabosti«.

Ako je Giacomin pravo odredio godinu rodjenja Voltičeva,
onda je imao god. 1825. kada je izdahnuo u bečkoj bolnici, 75 go-
dina. Mi nemarno razloga ne vjerovati Giacominu, jer se oko toga
mnogo trudio, te mogaše doči do istine. Čini se dakle, daje u »W.
Zeitungu« krivo naveden broj Voltičevih godina, što je razumljivo,
ako se uvaži, da je bio neženja te njegova okolina ne moradijaše
točno znati, kada se rodio.

Je li Voltič obnašao kada kakovu javnu službu, pouzdano se
ne da tvrditi. Lako, da je proživio veči dio svoga života u Beču
kano privatni učitelj, valjda živih jezika. U predgovoru svoga
rječnika sam priča g. 1802., da je bio njegov učenik barun Carnea
Steffaneo, koga učaše hrvatski jezik. Njegov rječnik pokazuje, da
bijaše vješt jeziku hrvatskom, talijanskom, njemačkom i latinskom,
a sva je prilika, još i kojemu drugom. Je li polazio i sveučilište u
Beču, ne možemo ni tvrditi hi nijekati.

Voltič je imao, čini se, širokih poznanstva. Opčaše i sa gdje-
kojim uglednim Slovjenima izvan naše monarkije. Iz Kopitarova
pisma, što ga piša 19. veljače god. 1812. Zupanu u Ljubljanu, dozna-
jemo, da je dopisivao s Rusom grofom Novosilcovim, koji se je
sada obratio na Kopitara, ostavivši Voltiča. Mislimo, ako pravo
shvačamo jedno mjesto u listu Kopitarovu od 13. svibnja god. 1811.,
da je opčio i s uglednom magjarskom obitelji grofova Szechenyi-a.

II.

Naslov Voltičeva rječnika glasi: »Jos. Voltiggi’s illirisch-italie-
nisch- und deutsches Worterbuch und Grammatik«, a na drugom
listu: »Ricsoslovnik (Vocabolario, Wdrterbuch) Illiricskoga, Italian-
skoga i Nimacskoga Jezika sjednom pridpostavljenom grammatikom
ili pismenstvom: sve ovo sabrano i sloxeno od Jose \ oltiggi
Istrianina. U Beču (Vienna). U pritisctenici Kurtzbecka. 1  na prodaj
ima se kod Rudolpha Sommer.« U VIII 0 . Rječnik je ugledao svijet
valjda g. 1803., jer je latinski predgovor datovan u Beču »mense
octobri 1802«. Ima tri nepaginovana predgovora: na dva lista tali-
janski i njemački, latinski na dva lista, po toni na tri lista članak
o izgovoru hrv. slova (njem. i talij.), hrvatska gramatika, pisana
talijanski i njemački (I—LIX str.), napokon rječnik (i—610 strana).

i

408

U talijanskom i njemačkom predgovoru kaže Voltič, da je
latinski predgovor napisao opširno, da ga uzrazumiju učenjaci sviju
naroda. Da vidimo, sto nam priča Voltič u latinskom predgovoru.

Ugledni Talijanac (barun Carnea Steffaneo), koga je Voltič
učio hrvatski, a bijaše velik štovalac ilirskog jezika, začelje, da do-
bije osim Della Belle, Belostenca i Jambrešiča i takav rječnik, koji bi
počinjao hrv. riječima, a bio bi pisan novim pravopisom i latinskim
slovima. Pošto takova valjana rječnika nema (Vrančičev, Mikaljin i
Habdeličev odviše su maleni i »drugačije pisani«), pozva Voltiča, da
ga složi, a kako je djelo prilično naraslo, izdade ga veledušno o
svom trosku, da se i drugi njime okoriste.

Voltič govori dalje o Iliriku i o ilirskom jeziku, koji da je ra-
širen kao nijedan drugi. Kada postade starim Ilirima Ilirik pretijesan,
jedan se dio odseli, prijedje Karpate i nastani se po pustim zem¬
ljama. Ovi se Iliri tijekom stolječa umnožiše te se raširiše prema
sjeveru, napučivši i »novu zemlju« (novam zembljam). Kada im bi¬
jaše sjever preuzan, krenuše put juga te dodjoše opet u doticaj sa
svojim suplemenicima. Sav taj ogromni narod nosi isto glasovito
ime ilirsko, a njemu pripadaj u: Dalmatinci, Kranjci, Hrvati, Bošnjaci,
Slavonci, Srbi, Bugari, Rašani, Slavi (!), Moravci, Češi, Poljaci i Rusi.
Zla je samo kob spomenutih pukova, da su nesložni te krivo drže
svako narječje za jezik. Da se takovi pogrješni nazori istrijebe, ne
bi bilo ništa korisnije, nego da se nadje kaki Muratori ili Tiraboschi
ili više učenih Hira, pa da napisu povjest svega Ilirika od najstarijih
vremena do naših dana, a kao vrelo za takovo djelo mogu se upo-
trebiti: napisi, novci, jezik, predaja, osobito stari grčki i latinski pisci
(navodi ih preko dvadeset), a pored ovih i noviji pisci. Za učena i
čestita čovjeka ne može biti ništa sladje ni ugodnije od takova posla.
Premda nas od početaka Ilirika dijele 32 vijeka, opet če nas veseliti,
kada budemo čitali slavna djela ilirskih kraljeva i knezova, kada bu¬
dimo čuli o pomoči, koju Iliri pružiše grčkim kraljevima i poglavicama
protiv Trojanaca, Epirota, Perzijanaca i Rimljana. Zadivljuje nas me-
djutim najviše deset strašnih ratova s Rimljanima do Julija Cezara, i
drugi pozniji za Oktavijana Augusta, Marka Aurela, Trajana i drugih
careva. A ne bi bilo manje zanimljivo izlaganje običaja, nošnje, sve¬
čanosti itd. starih Ilira. Tko bi sabrao samo ono, što se nalazi u starih
pisaca, dogotovio bi bar polovicu djela. Da li ima kakova opča povjest
Ilirika ovakova smjera, Voltič priznaje, da ne zna. Noviji pisci bave se
samo oko Dalmacije, Panonije, Srbije, oko »Slava«, oko Poljske, Ru¬
sije, a zaboravljaju na Ilirik. Trebalo bi, da se tačno prorešetaju

409

djela ovih pisaca, pa da se zabaci ono, što je krivo. Zar če narod,
koji je poznat svijetu istom od sedmoga vijeka, dati ime prastarom ple¬
menu i jeziku? Ili se možda »Slavi« srame, da priznadu prastaro
slavno ime (t. j. ilirsko)? »Kakva bi to bila ludost!« kliče Voltič u
svetom zanosu svoga uvjerenja.

Pored svih razlika — piše Voltič — Iliri još imadu i danas sličan
jezik i običaje. Taj seje jezik seobama mijenjao u oblicima, primao je
nove riječi, a neke je stare kvario te tako nastadoše različita narječja;
no, kakogod što puci jednog podrijetla noše zajedničko ime ilirsko,
tako bi trebalo, da se iz tih narječja načini jedan opčeniti učeni
jezik. Da se to izvede, trebalo bi, da se sastanu učeni muževi iz
svakog kraja, pa da prouče svako narječje, da odrede, koje če na-
rječje biti osnov, da ustanove najbolji pravopis, napokon da pro-
pišu, neka se piše i štampa latinskim slovima, jer ona imadu naj-
ljepši oblik, jer dostaju za sve glasove, ispuste li se opori i bar¬
barski, jer su zajednička svim narodima, i jer bijahu u porabi
odavna u Iliriku, mnogo prije od Cirila i Metoda, kao što je do-
kazao veleučeni Katančič na osnovu srijemskih i drugih spomenika.
Slova, što ih ta dva slovjenska apostola zbubaše, ne smiju sme-
tati našem boljemu ukusu: »ma što protiv toga iz predsuda brbljali
neki popovi i redovnici«. Tako bi se stvorio od riječi sviju na¬
rječja jedan učeni jezik poput grčkoga, a sabran u rječniku bio bi
pristupan opčoj porabi, odakle bi proizašao sjaj i veličina svega
ilirskog plemena. Svaka zemlja služila bi se u svakidašnjoj porabi
svojim narječjem; dok bi učeni ljudi pisali jezikom, stvorenim onako,
kako je prije predloženo. Samo če se ovako zapriječiti poniže-
nje, možda i propast ovoga prastarog i prekrasnog jezika. Što su
drugi obrazovani narodi več davno učinili, treba da još učini Ilirik.
Ovako složiše talijanski književnici od prilike pred tri vijeka velik
rječnik Della Crusca, a Francuzi, ugledavši se na Talijane, sasta-
više kasnije rječnik francuske akademije. I Njemačka je dobila, sada
takav rječnik trudom neumrloga Adelunga. I Magjari nastoje, da
dodju do takova rječnika.

Dalje navadja Voltič gramatičare i leksikografe ruske, poljske,
češke (ovdje spominje rječnik glasovitoga  Dobrovskoga, on a
skoro gotov poljski rječnik od Lindea), napokon hrvatske rjecmke
Ivana Belostenca, Jambrešiča, Della Belle, Stullia i »besedishe patri.

a S. Antonio Patavino«. .. . „

U Rusiji se, nastavlja Voltič, mnogo nastoji oko izucavanja
narodnog jezika i znanosti, te se več petrogiadska aka emija

4io

takmiti s drugim glasovitim akademijama. Poradi pretrgnutih knji¬
ževnih veza pod prijašnjom vladom nijesu mu poznati nego neki
ruski književnici. Znade Voltič i za poljsko književno društvo u Var¬
šavi i za glavnije zastupnike suvremene poljske znanosti. Ne zabo-
ravlja on ni na češku akademiju, koje da je članom Josip Dobrovsky,
»prva zvijezda češke književnosti«. Medju češkim književnicima spo-
minje i ukusni prijevod Homerove Iliade, koji da je načinio »Jo-
annes Negedleho«  (mjesto Negedly!), odakle se vidi, da nije znao
dobro češki i da je te vijesti crpao valjda iz njemačkih vrela. Ta
i »Dobrovsky« pisaše najviše njemački!

I u Rasi, Slavoniji, Hrvatskoj, Kranjskoj, Bosni, Dalmaciji,
Dubrovniku ima učenih glava, no ne mogu se ponositi ni jednim
književnim društvom. Navest če pisce, koje sam pozna. Maksimilijan
Vrhovac, biskup zagrebački, gori od želje, da unaprijedi ilirski jezik.
Onjepodignuo tiskarnu; svoju ogromnu knjižnicu otvora opčinstvu;
njeguje znanosti i umjetnosti, a veliku razboritost posvjedočava u
skupštinama, u hrvatskom i ugarskom saboru. Gotovo sve svoje
dohotke namjenjuje napretku domovine, ostavljajuči daleko za sobom
svoje predšasnike. Antun Mandič, veliki prepošt zagrebački, prvi je
poznavalac ilirskog jezika te je pod njegovim predsjedanjem dvorsko
povjerenstvo odredilo ovaj novi ilirski pravopis, a proslavio se i u
raspravljanju domovinskih posala. Izvrstan je poznavalac ilirskoga,
latinskoga, talijanskoga, njemačkoga i francuskoga jezika. Ugledan
je križevački biskup Silvestar Bubanovič, koji sve svoje prihode
troši na odgajanje pitomaca. Učeni su ljudi Gvozdanovič i Stanič,
kanonici križevački, onda Čolič, kanonik zagrebački. Adam Baričevič,
župnik u Zagrebu, s kojim več Voltič dugo prijateljski opči, izdat
če skoro prijevod Ciceronovih djela: de officiis, de senectute, de
amicitia. M. Vory, kanonik zagrebački, izdao je školske knjige na
domačem narječju, A. Vranič (Vranichius) Robinsona, J. Matijevič
propovijedi, a F. Koretič radi oko prijevoda psalama. Voltič se divi
učenosti i revnosti Katančičevoj oko rasvjetljivanja ilirske povjesti
i jezika. Šumšič je glasovit ilirski pjesnik, a Paskvič je poznat po
Evropi kao pisac i profesor matematike.

Na glasu su još: Stjepan Stratimirovič, arcibiskup karlovački;
S. Avakumovič, biskup temešvarski; D. Popovič, budimski biskup (na
glasu radi mnogih djela); arhimandrit Luštrina (izdao talijansku slov-
nicu); Raič (zaslužan kao povjesničar); A. Stojkovič (na glasu osobito
radi izdane lizike i poslanica). U Slavoniji pored toga cvatu: o. Velika¬
novih, pjesnik i govornik, pisac »komedija«; Turkovič, osječki župnik,

4ii

izvrstan pjesnik; o. Marijan Lanosovič; o. Pariševič, pjesnik i go¬
vornik, kojije izdao nekoliko ukusnih »tragedija«; Lakič, odličan pisac.

Voltič ne pozna, sam priznaje, suvremenih dubrovačkih uče¬
njaka, te spominje samo pjesnika Gj. Feriča, S. Rajčeviča (»ispitatelj
ilirske povjesti«); dok u Dalmaciji ističe ove: u Šibeniku kneza V.
Draga i Castellania, u Spljetu kneza Bajamontia, kanonika Jurjeviča,
doktora Beninia, Grisogona; u Zadru kneza Stratika, dra. A. Fratia;
u Trogiru kanonika Škakoca. O o. Joakimu Stulliu kaže Voltič, da
je više nego 40 godina posvetio svome rječniku, kojega je prvi dio
več izašao (1801. u Budimu). Jednoč če povjest pričati, kako je mnogo
pretrpio s pravom i bez svoje krivnje. Knez Ajala, čovjek uman i
znamenit radi izdanih knjiga, dubrovački zastupnik kod čara Franje II.,
cijelih pet godina pomagaše svaki dan Stullia te je latinski i tali-
janski dio njegova rječnika muka gotovo samoga Ajale.

Nabrojivši sve ove, kako Voltič mišljaše, dike slovjenske knji¬
ževnosti, zaključuje ponosito: »Eto muževa, koji mogu ujedinjenim
duhovima i silama pronijeti ilirsku slavu i čast.« Voltič bijaše ro¬
mantik svoga vremena!

Voltič se boji, ne razumijemo zašto, da če se nači zavidnika
i protivnika njegovu djelu; on se medjutim ne boji pravedna struč-
njačkog suda. Priznaje, da ono nije savršeno, ali poraba ilirskog
jezika nije odredjena, a značenje je riječi nestalno. Ilirska narječja
još nemaju književnosti, koja bi se mogla isporediti sa književno-
stima drugih obrazovanih naroda te prikazuju stanje, kakovo bijaše
u Italiji prije Danta, Petrarke i Boccaccia, u Francuskoj prije Gor-
neilla, Moliera i Racina, a u Njemačkoj prije Gottscheda, Gess-
nera, Hallera, Gellerta, Hagedorna, Lessinga. Neka dakle prionu
učenjaci, mecenati i viša vlast, pa neka usavrše i rašire ovaj jezik,
potreban trgovcima, putnicima, vojnicima i činovnicima. kao pri-
mjer navodi Voltič baruna Carneu Steftanea*, Friulanca, dvorskog
savjetnika, carskog poslanika sa najvišom vlašču po Istri, I )alma-
ciji i Albaniji, koji je došao do uvjerenja, da je pored talijanskoga
jezika nuždan i hrvatski.

Voltič mnogo drži do toga, što su u njegovu rječniku prviput
obradjena tri jezika. Ako ga budu kakovi zlobni Aristarsi napah: »ut

* Barun S. Carnea Steffaneo bijaše, kako piše Vciti^učiteh nadvojvode
Ferdinanda, nasljednika prijestolja. Kao carskom povjerem u iz osiečania«
Zadru g. 1802. slavospjev na talijanskom ™“ t(j " n (Monton a) u Istri

kako nalazimo u Valentinellievoj bibliografiji, a „ . , 7a mie-

pokloni g. 1801. čaru Franji II. starinsko žezlo motovunskih načelnika, zanijc

412

vix nune natum faciant occumbere nomen«, ne če se s njima prav¬
dati, j er ga svaki dan biju mnoge brige.  Ono, što je tvrdio

0 Iliriku, rfiože dokazati s pomoču grčkih i latinskih pisaca(l). Budu
li ga ipak napali psovkama i zakučastim dokazima, odgovorit če im
u opširnijem djelu de Illyrico illustrando.

Izložismo hotimično malko obilnije Voltičeve misli, da se vidi,
kako to bijaše čovjek širokog pogleda, dosta opsežnog znanja i ži-
voga narodnog osječanja. Ovomu se posljednjemu najviše čudimo.
Odakle Voltiču, rodjenu u istalijančenoj zemlji i odgojenu u tudjem
duhu, onolika ljubav k hrvatskom narodu i jeziku? Je li možda i on
proveo koju godinu na školama u Hrvatskoj poput svoga užeg
zemljaka, slavnog biskupa Dobrile? U Hrvatskoj samoj bijaše medju-
tim za njegove mladosti malo, vrlo malo narodne svijesti. Germani-
zatorno doba Josipa II. i francuska okupacija kosnuše se jamačno i
njegove duše. Voltič nam sam kazuje, da je prijateljski opčio sa
Adamom Baričevičem, župnikom u Zagrebu. Kako se s njime upo-
znao, ne umijemo reči; no prilično poznavanje književnih prilika u
Hrvatskoj i Slavoniji pokazuje na njegove veze s obrazovanim kru-
govima u Hrvatskoj.

Svojim mislima o Slovjenstvu ne odalečuje se on od tradicije
dubrovačko-dalmatinske. On živo vjeruje, da svi Slovjeni sačinja-
vaju jedan narod, samo je ovaj razdijeljen na mnoga narječja, koja
treba da se sliju u jedan književni jezik.

Nauka o jednom podrijetlu i o jednom slovjenskom jeziku javlja
se več u XIV. vijeku u čeških i poljskih pisaca, koji učahu, da
im je pradomovina Hrvatska. To vjerovanje prešlo je i u Hrvatsku.
Poljaci mišljahu ipak, da su oni jezgra svega Slovjenstva; dok hrvatski
pisci prisvajahu prvenstvo svome narodu: »ilirski« je jezik najljepši

1 najčistiji. Fausto Vrančič reče, da je ilirsko narječje krasno kano
florentinsko u Italiji.

Gundulič i Palmotič s ushitom pjevaju o slovinskom jeziku,
koji da se proteže od jadranskog do ledenog mora. Njihov učitelj
bijaše Mavro Orbini, koji je sa svojim djelom: »II regno degli Slavi«
(Pesaro g. 1601), oslanjajuči se na stare povjesničare poljske i češke,
najviše raširio kod nas ideju o jedinstvu slovjenskih naroda.

nivši na njemu mletačkog lava austrijskim orlom, i to posredovanjem baruna
Steflanea. Godine 1802. izabra ga grad Kopar svojim gradjaninom i pokroviteljem,
što doznajemo iz Kandlerove povjesti grada Motovuna. Valja da se Steflaneo
osobito zanimaše oko slovjenskog jezika, kada Kopitar javlja god. 1826. Dobrov-
skomu, da je na dražbi Steftaneove knjižnice kupio jednog »Slavina« i dvije
»Slovanke«.

413

I Kačič je pozajmio u njega mnogo krivih nazora, pjevajuči
veselo o ljudima i dogadjajima, koji se nikako ne tiču Slovjena.
Hrvatski pisci s ove strane Velebita ponavljaju u XVII. i XVIII.
\ijeku sve ono, što naučahu književnici dubrovačko-dalmatinski. Isu-
sovac Jambrešič, rodoljubni kajkavac, uzimlje, istina, poput Kačiča
llirik (južnoslovjenske zemlje) kano jednu cjelinu; njemu je ilirski
= slovjenski. Taj mu jezik potječe iz Skandinavije, odakle se ra-
širio na sve strane, a najčištiji se sačuvao u pravom Iliriku. Jam¬
brešič priča s nekom pobožnošču, da se u Krapini rodiše Čeh, Leh
i Moško. On znade i to, da je ilirsko ime tako omiljelo te svi
Slovjeni hoče, da im bude zajedničko. I Jambrešič je crpao iz Or-
binia, samo on voli ime ilirsko, a Orbini slovjensko, koje dolazi od
slava  u značenju »gloria«.

Odakle je crpao naš Voltič? I ako ne cituje Orbinia, jasan je
savez izmedju njihove nauke. Jambrešiča slijedi Voltič dosta vjerno;
obojica vole ilirsko ime nego slovjensko. Voltič je pravi učenik
starohrvatske povjesno-jezikoslovne škole, koja idealno shvataše sve
Slovjenstvo kano cjelinu, poznavajuči vrlo slabo faktično stanje
Slovjenstva i jezike pojedinih Slovjena. .Voltič ne bijaše u povjesti
kritičniji od Appendinia, Stullia itd. Ne udaljivaše se on od njih ni
time, što ne razlikovaše velike ljude od malih, hvaleči jednakojedne
i druge. Koje čudo, ako učeni i trijezni slaviste Dobrovsky i Ko¬
pitar ironično govore i o Voltičevim Ilirima i o njegovu prijedlogu,
kako da se skrpa učeni jezik slovjenski. Kosi se s povješču, mišljaše
Kopitar, ako se upotrebljava ime Ilir za Srbe itd.; a Dobrovsky
(g. 1811.) niječe, da bi Poljaci, Češi i Ru.si mogli ikada primiti ime
ilirsko, koje im nikako ne pripada. I Kopitar i Dobrovsky zabacuju
misao o jednom književnom jeziku za sve Slovjene. Dobrovsky se
gotovo ruga (1810.) Voltičevu prijedlogu: »Vidi se, da Voltič potječe
iz zemlje misionara. Talijani, Nijemci i Židovi uvijek davahu svijetu
misionara, blaženih i spasitelja svake ruke. Tko če propisivati zakone
starijoj češkoj, onda mladjoj, ali dosta znatnoj ruskoj literaturi? Svaka
od ovih literatura ima svoje prednosti, kojih druga nema.« Kopitarov
ideal bijahu stari Grči, jer svako pleme pisaše u svojem narječju, a
jedni Grči čitahu spise drugih. Kopitar željaše, da bude tako i u
Slovjena, samo im je potreban jedan pravopis i alfabet. Ni Leibnitz
ne odobravaše rada akademije della Crusca. A što bijaše moguče u
malenoj Italiji, ne mora biti izvedivo u slovjenskom svijetu. Voltič se
varaše, završuje Kopitar, kada vjerovaše, da je Grušča učinila a ne
florentinski klasici, te je zagospodovalo u Italiji florentinsko narječje.

AH

Kritizujuči Kopitar g. 1814. »Slovanku« glasovitoga Dobrov-
skoga, spominje Appendini-evu raspravu: »De praestantia et vetu-
state linguae illyricae« (god. 1806.) i primječuje, da u »Ilira« na
jadranskom moru, što se tiče kritike o podrijetlu Slovjena, vladaju
velike predsude, jer ne poznaju napretka povjesti i jezikoslovlja u
Njemačkoj te zaostadoše za dobrih 50 godina. . . Ovaj sud Kopi-
tarov, na žalost, bijaše istinit. Kopitar učaše več onda, da našemu
jeziku pripada samo ime hrvatsko ili srpsko. Voltiču ne bijaše tudj
ni njemački jezik ni njemačka književnost pa opet pripadaše sta-
rijoj, zaostaloj, nekritičnoj školi hrvatskih povjesničara. Ova se škola
nastavlja u Hrvatskoj za idealnog i pjesničkog ilirizma uz prkos te¬
meljitim prigovorima čuvenoga Pavla Šafarika, iskrenog prijatelja
naših slavnih preporoditelja. Sladak san o jednom književnom jeziku
za sve Slovjene zanimaše več u XVII. vijeku Hrvata Križaniča, mnoge
Čehe, Slovake i Slovence. Posljednji književnik, koji još i pred
dvadesetak godina maštaše o takovu jeziku u smislu Križanič-
Voltičevu, bijaše Slovenac Matija Majer (god. 1809.—1892.).

III.

Za predgovorom Voltičeva djela slijedi na njemačkom i tali-
janskom jeziku tumač hrvatskog pravopisa (3 lista bez oznake stra¬
nica). Gramatika zauzimlje str. I—LV. Iliri upotrebljavaju, kaže
Voltič, 23 slova. Bio bi rad priložio i cirilski ili ruski alfabet, koji
broji 38 slova prema ruskoj gramatici, tiskanoj u Rigi g. 1778.; a bio
bi to učinio za to, da se vidi, kako latinska slova dostaju za sve
glasove ilirskoga jezika i kako ova slova, isporedjena s čirilskima,
ugadjaju više oku; napokon željaše pokazati onih 15 čirilskih slova,
od kojih su neka nepotrebna, a neka su več zabačena, ne ozna-
čujuči nikakova glasa. Medju tim u Beču ne ima ni jedna tiskara
takovih slova te je morao odustati od toga nauma.

Odavle se vidi, da je bio Voltič napredniji od suvremenih
slaveno-srpskih pisaca, koji u opče ne uvidjahu, da upotrebljavaju
mnoga zališna slova; no u drugu ruku krivo tvrdjaše, da je latinica
zgodnija za pisanje našega jezika nego čirilica. Ni Reljkovič ni
Gjorgjič ni Dobretič ne bijahu toga mnijenja, izjavljujuči, da je
teško pisati naš jezik tudj  im, latinskim slovima. Ako se uzme u
obzir samo estetika oka, onda ima Voltič potpuno pravo.

Pravopis je Voltičev u opče dobar, bolji nego u ma kojega
hrvatskoga pisca njegova vremena. To priznaju i Kopitar i Do-

415

brovsky. On upotrebljava medju ostalim ova slova: c (car), s (su-
diti), cs č, ch = č, dj (sudjen), lj, nj, sc = š, x = ž, z (zabaviti),
k (krčiti), g (grmiti); a za A  kaže, da katkada služi za oznaku du-
ljina: vrimenah = vrimena. Slova q  i y  Voltič izbacuje iz hrv. alfa¬
beta; no nepotrebno udvajanje suglasnika zadržava i on: dillo
kollo itd. Glas r  bilježi Voltič slovima er  ili ar:  dervo, derzalo,
argja, art itd. Voltičev pravopis jest usavršeni »slavonski« pravopis;
on ga ni sam ne zove svojim.

U gramatici Voltičevoj ne nalazimo osobita napretka prema
starijim hrv. gramatikama. Della Bella (njegov je rječnik sa slov-
nicom izašao prvi put g. 1728. u Mlecima) pozna tri sklonidbe hrv.
imenica, a toliko ih ima i naš Voltič; Della Bella nalazi u jednini
7, a u množini 8 padeža — tako i Voltič. Evo jednoga primjera
sklonidbe iz Voltiča: junak, junaka, junaku, junaka, od junaka,
s’ junakom — junači, junaka (junakah), junakom, junake, o junači!,
od junaka  (junakah), s’ junacima, u junacih; a iz Della Belle:
vjetar, vjetra, vjetru, vjetra  (!) ili vjetar, o vjetre, od vjetra,
s vjetrom — vjetri, vjetaraa, vjetrom ili vjetrim, vjetre, o vjetri,
od vjetaraa,  s’ vjetrima i s’ vjetrimi.  Della Bella pozna tri
sprege: na am , em  i im.  Tako i Voltič. Oba jednako sprežu, zadr-
žavajuči neke zastarjele oblike, koji se još čuju sporadično u ča-
kavaca, n. p. u imperfektu: imah, imaše, im ah o m o, im ah o te,
imahu. Della Bella razlikuje u glagola načine: indikativ, imperativ,
optativ i conjunctiv, dok je Voltič izbacio optativ. Obojica miješaju
štokavske i čakavske oblike, arhaistične i novije. Sintaksa je takodjer
u obojice slična, no dosta mršava. Voltič je samo jezgrovitiji, ali
njegovo gramatičko znanje u opče ne prelazi znanja Della Bellina.
Kopitar, premda rodjen Slovenac, mogaše zabavljati g. 1812. Voltiču
i Lanosoviču, da upotrebljavaju nehrvatske konstrukcije, n. pr. mene
samoga krivim mj. sebe samoga.

Voltičev je rječnik sastavljen u duhu slovjenske uzajamnosti.
Osnov je njegovu rječniku narječje štokavsko-čakavsko, no on se ne
kloni ni kajkavskih riječi. Pisac miješa i riječi i oblike i izgo\ or
sviju naših narječja, koristeči se dotadašnjim rječnicima štoka\ sko
čakavskim i kajkavskim. U svaku je ruku vrlo nedosljedan. Tako
nalazimo u njega: did, ded i djed; dete, dite i djete; grih, greh i
grjeh; katkada ipak samo jedan izgovor, najobičnije ikavski. I 01 e
daska, bazg, čutiti, doči, istuči, piše on i kajkavski: deska, bezg,
čutiti, doči, istuči. Mjesto (t  upotrebljava redovno dj,  katk a  a mu
ipak izbjegne čakavsko-kajkavsko j:  breja, varmeja. Voltič je posao

416

i dalje te je unio u svoj rječnik i riječi iz drugih slovjenskih jezika,
naročito iz ruskoga, češkoga i poljskoga, n. pr. kur (a navodi u rječ-
niku pored toga ihrvatske riječi: kokot, pivac, peteh); rjada, smjas,
midlo, slovnik, starosta, vozduh itd. Voltič bijaše tako slobodo-
uman u tom pogledu te nije podao ovakim riječima ni hrv. oblika.
Svoju misao o slov. književnom jeziku nije eto izvodio najsrečnije!

Njegov njemački i talijanski tumač hrvatskih riječi nije uvijek
vjeran, katkada je dapače pogrješan, n. pr. dano vati  nije tačno:
soggiornare, intrattenersi, wohnen, sich aufhalten; Čehu  lic  a (pravo
čehuljica)  nije »Weintraube«, več jedan dio grozda; kabao  može
biti »Wassereimer«, no nije »secchia«.

Voltič bijaše poslao svoj rječnik na poklon Dobrovskomu, koji
ga je ocijenio (ne baš najpovoljnije) u »Slovanki« god, 1814. Do-
brovsky mu je vratio milo za drago, poklonivši mu godine 1822.
preko Kopitara svoju slovnicu crkveno-slovjenskog jezika.

Mi se čudimo, da Istranin, odgojen u tudjem duhu, mogaše
napisati i ovaki rječnik. Voltičevu djelu bijaše praktična svrha: on
ga je sastavio za svoga odličnog učenika baruna Steffanea, koji ga
je ponukao, neka ga izdade o njegovu trošku. Stranac se mogaše
njime okoristiti. Prednost njegova bijaše njemački tumač te se doista
upotrebljavaše i u Kranjskoj po školama. G. 1810. piše Kopitar Jakovu
Zupanu (g. 1785.—1852.), učenomu profesoru teologije u Ljubljani
(Zupan bijaše pristaša približenja Slovenaca k Hrvatima), da je več
otposlano »15 Voltiggia« za popa Sivriča, profesora u Ljubljani.
Godine 1812. javlja opet Janez Primic (1785.—1823.) iz Graca Zupanu,
da mu je barun Zois poklonio jednog »Voltiggi-a«.

Voltič bijaše obečao godine 1802., da če napisati
i povjesničko djelo o Uiriku, Izdao ga nije, več
ako je ostalo u rukopisu poput Gajeva. Sva je
prilika, da je dobro radio, što ga nije tiskao.

Možda se Voltič plašio kritike Dobrovskoga i Ko¬
pitara, učenjaka prvoga reda, kojih znanju ne bijaše
dorastao te je bacio u kut svoje povjesničko pero.

Varaždin.

Ioan Milčetic.

KOD RUŠEVINA DREVNIH DVORA.

a vas gledam, drevni dvori,
Kako vrieme baca sjenu

Na zidine posivjele
I na slavu potamnjenu.

Suro stienje poisplela
Mahovina, znak starine,

A iz rupa kamenih se
Sa svog gniezda soko vine.

Ispred dvora u poljani
Na podnevnom žarkom suncu
Kmet se trudan znoji, prži, —
Dvori stoje na vrhuncu.

I sve minu poput sanje,
Vrieme drevne dvore shara,

U nepovrat sjaj im ode,

Nesta gordih gospodara.

U znalična prolaznika,
Mrko bulje u me stiene;
Bude mi u duši slike,
Maštam prošle uspomene:

Nježne gospe o ljubavi
Čavrljale po odajam’

Uz svijetle gospodare
Život bio vječni sajam.

Starigrad u Dalmaciji.

Samo unuk davnog kmeta
Blizu dvora mirno ore;

Njemu dvori o djedova
Patnjam’ nista i ne zbore.

Al tek zurni u to stienje,

Ko da čuješ, šapču gosti,

Što tu nekad stanovali:
»Kmete, prosti! Kmete, prosti!«

Ante Petrame.

Spomen-cvie6e.

27

IZVIR SAVE-DOLINKE.

t zm^J treh glavnih delov kranjske dežele slovi glede prirodne
lepote najbolj gorenjska stran. Stražijo jo v nebo kipeči skalnati
vrhovi. Ob gorički meji mole Julijske Alpe svoje ponosne glave
visoko gori v sinji zrak, na meji koroško-štajerski pa se vzdigujejo
Karavanke in kamniške (savinjske) planine.

Pojdi z menoj, dragi čitatelj, v zgornji konec Gorenjskega. Tu
se odpira svet, ki tekmuje z najbolj divnimi prizori goratih Tirolov.
Pri Javorniku 1523 m) postaja ravnina vedno ožja, ker se približu¬
jejo gore druga k drugi. Tu se začenja takozvana »Dolina«, ki je
raztegnjena od vzhoda proti zapadu. Vije se dalje proti Jesenicam
(585 m), Dovjemu (653 m), Kranjski Gori (804 m) in se končuje na
razteku savsko-dravskega povodja v Ratečah (865 m). Tudi prebi¬
valce teh krajev imenujejo »Dolince«. Bistri zelenkasti potok, ki naju
spremlja na potovanju, izgubi se polagoma. Pojdiva ga iskat, saj je
vreden, da najdeva sled, zakaj to je S a v a-D o lin k a.

Kakor znano, ima Sava dva glavna izvira: enega v Bohinju,
odtod ime Sava-Bohinjka, druzega pa na koncu gorenjske Doline
z imenom Sava-Dolinka. Nad Radolico se združujeta v celoto. Voda
postaja vedno močnejša, sprejemajoča v svoje naročje ob desni in
levi razne dotoke. Ž njimi hiti na Hrvaško, namaka kot mogočna
reka slavonsko-bosansko-srbsko obrežje, se združuje pri Belem gradu
z Donavo in drvi ž njo spojena svoje valove v krilo Črnega morja.
A vrnimo se k njeni zibelki nazaj v bele pečine !

Nekdaj so mislili, da ima Sava svoj početek v jezeru pod Ko¬
renom (Wurzen, Wurzener Save), ker se iz njega izliva. To jezero

419

je med Ratečami in Kranjsko Goro, pa podobno je bolj velikemu
močvirju, porastlo z gostim bičjem, med katerim imajo mnogošte¬
vilne divje race varno skrivališče. Sem ter tje se nahajajo precejšne
globočine, katere imenuje ljudstvo zaradi temno-zelene barve »Ze¬
lence«. A ti tolmuni niso prvotni, ker dobivajo vodo od drugod;
oni so le nabiralniki, ki se polnijo iz podzemeljskih vrelcev, te pa
obskrbuje močni glavni studenec, ki ima svoj vir 5 km od tukaj
proč v veleromantiški »Planici«. Ondi prišumi dokaj krepak iz
pečevja, se prekucuje čez skalovje in izgine slednjič v skritih vo¬
tlinah, da pride pri korenskem jezeru zopet na dan.

Planica je z visokimi gorami obdana dolina in pri vhodu precej
široka. Ko smo prestopili železniško progo, imamo na obeh straneh
rateško polje, zavarovano z gosto leseno ograjo. Pot se polagoma
napenja, pa le toliko, da komaj poznamo; rdeče zaznamovane skale
pa nam kažejo, kje moramo hoditi. Ko smo izven njiv in travnikov,
prestopimo velik prod, posut s snežnobelim kamenjem in peskom.
Navadno je suh, le ob velikih nalivih začne naraščati, a takrat raz¬
saja silovito. Ta deroči hudournik je — Sava, ki se sicer pretaka
v neznanih rovih pod zemljo in le ob dolgotrajnem deževju izstopi
na površje ter teče takrat navadno cel mesec. Ljudstvo jej pravi
Nadiža ali Nediža.

Dolina se stiskuje bolj in bolj. Iz peščene zemlje ne poganja
druzega kakor redko, pritlikavo ruševje. Na obeh straneh nas zajme
strmo, razklano skalovje. Od daleč slišiš ukanje pastirjev, žvenke-
tanje živine ali piskanje planinskega tiča. Ako daš s krepkim klicem
tudi ti duška svojim čustvom, tedaj ti odzdravi malik z dvojnim ali
trojnim odmevom. Sedaj sva prišla po klancu na malo višino, in tu
stoje pred nama kakor v amfiteatru ponosni orjaki v vsem svojem
veličastju. Glej tam pri sklepu doline siloviti vogelni kamen s pošev
odsekano piramido! To je opasni J a 1  o v e c (2655 m), za Triglavom
in Mangartom tretja najvišja gora v naših planinah. Nanj se na¬
slanja okroglasti Strug  (2291 m), ob Strugu pa steguje Ponča
svoj trojni vrh v ozračje (2280 m). Na jugu se vleče podolgovat
greben z vertikalno razčesanimi skladi, ki se končujejo v najvisji
vrh Mojstrovko  (2367 m). Sosed Mojstrovki je veliko Sleme
(i9to m), pod katerim pelje skozi ozko sotesko »Grlo« strma pot v
malo Peščenico in v Kranjsko Goro. Tu omenjamo še Cip t ni k,
ki ima sicer le 1763 m, pa je zanimiv radi svoje osti, kateio moli
rilcu enako v višave. Na okrog in okrog nas torej obdaja veličastno
gorovje, da smo vklenjeni med njim kakor v kolobarju. In ra\no ta

420

čudovita razvrstitev, da so postavljene gore v krogu druga poleg
druge, je jako redka naravna prikazen. Zato smemo imenovati to
gorsko zatišje nek »unicum« v naših planinah.

Čuj daljno šumenje! Ondi pod srednjo Pončo ugleda dobro
oko belo nit, vijočo se čez pečine. To je slap — izvir Save. Kakor
bi se nam bolj mudilo, pospešujemo korake in kmalu smo na veliki
trati. Poprej smo tolkli po trdi poti, sedaj stopamo po mehki pod¬
lagi, in škoda se nam skoro zdi, da tlačimo z nogami bele marje¬
tice, katerih je' vse polno posejanih na zeleno-baržunasti odeji. Ku¬
štrave ovce nas gledajo tako zvedavo, kakor bi premišljevale, odkod
so prišli ti ljudje; tu zalaja njihov varih, sivkasti Švic, in vsa čeda
zbeži proti goščavi, mi pa hajdi navkreber k slapu. Ko smo stopili
čez preprost mostiček, pod katerim žubori hladna studenčnina, je pot
nekoliko težavnejša, a brez nevarnosti. Le pri vrhu je treba kora¬
kati previdneje in poprijemati se železnih klinov, ki so vdelani v
skalovju. Tu smo sedaj v višini 1203 m pri izviru matere Save!
Voda nabira se v razpokah in se izteka tako počasi, da komaj
vidiš. Skoro bi trdili, da mora biti znotraj kako jezero. Brez skrbi
zalučiš palico v globino, ker priplava počasi zopet nazaj. Takoj, ko
pride voda iz votlin, razliva se po strmem pečevju in prši v več
oddelkih od skale do skale. Globoko pod seboj gledamo zelene li¬
vade, nad nami pa se vspenjajo ali visijo celo čez nas navpične
stene, da obhaja človeka misel: Kaj, ako bi se odtrgalo in zvalilo
na nas! Pogumnejši pa plezajo še nekoliko višje, česar seveda ni
svetovati, ker se lahko spodrsne in zgodi velika nesreča. Sedaj smo
se toliko ohladili, da pijemo brez skrbi en kozarec ali dva te žlahtne
tekočine, ki je tako mrzla, da še roke ne moreš dolgo časa držati
v njej, pa tudi zdrava tako, da ti diši po njej vsaka jed.

Nazaj grede se oglasimo in odpočijemo v koči slovenskega
planinskega društva. Tu se izvrstno prileže malo pokrepčilo, poleg
tega nam je v zabavo spominska knjiga, v kateri pregledujemo in
kritikujemo beležke turistov in dostavimo tudi sami kako opazko.
Ne daleč proč stoji z debelih hlodov stesano domovanje rateških
pastirjev. Obdano je s stoletnimi smrekami, ki so se borile že z ne¬
štetimi viharji, a neupognjene odbile vsako nevihto. Pri velikem ba¬
krenem kotlu najdemo pastirja »spravnika«, ki doklada polena k ognju,
da čimprej zavre mleko, iz katerega dela okusen sir. Njegovih to¬
varišev ni doma, ker morajo biti pri živini; šele zvečer pride vsa
družina skupaj. Živalco poženo v zunanji ograjeni prostor, sami pa
poležejo ob okajenih stenah ter so drugi dan zgodaj zopet na nogah.

421

Slišal sem, da pravi Hrvat Hrvatu, če mu želi kaj slabega, naj
bi bil ondi, kjer Sava izvira. Tega jaz ne želim, pač bi pa želel, naj
bi prihajali naši vrli hrvaški bratje pogostoma na naše planine, naj
bi prihajali tudi na izvir Save-Dolinke in Save-Bohinjke. Eden in
drugi izvir ima svoje krasote, eden in drugi te občara, tu in tam
vidiš, da je mila naša Sava, katera nataplja s svojo vodo slovensko
in hrvaško zemljo, res bistra hčerka planin. Ob njeni zibelki stoje
ponosni gorski velikani, katerih sive stene se odrazujejo v njeni
kristalni vodi, zelene smreke in vitke jelke skrivajo jo pred žarki
pekočega solnca. Na dolnjem svojem toku pozdravlja
ta hitra planinska hčerka bele vasice, vije se mimo
ravnega polja, pisanih travnikov, njena struga se širi,
njena voda izgublja zelenkasto bojo in drevi se dalje
vedno hitreje, hitreje, kakor da se jej mudi tja na
prostrane hrvaške planjave, obrobljene od prijaznih
vinskih goric. Iz bistrega gorskega potoka postaje
mogočna reka, zbira potoke, in rečice, a nje sila v
slogi raste. Bodi nam ona vzornik in učitelj, nam
enokrvnim bratom, kateri stanujemo ob njenih bre¬
govih ! Sami za se smo majhni, neznatni, v brat¬
ski slogi združeni bodemo veliki, močni, a ta naša
moč bode nam oznanjevalka bolje bodočnosti! . . .

Rateče.

Josip Laotižar.

STARAC LUKA.

Iz Podgorja u hrvatskom Primorju.

I.

am se nagovoriti od Ive, i mi se mjeseca listopada pre-
krasnog jednog dana uputimo u malenoj barčici duž obale
k jugu. — Ovako — reče on meni — od luke do luke, od
mjesta do mjesta možemo, ako vas je volja, sve do samoga Zadra.

Nije vozikanje morem u malenom čamcu tako neugodno, kako
biste pomislili. Vi naime pomišljate to sebi, kako ste se ukočili, sje-
deči sav božji dan na jednom mjestu u tijesnoj barčici, kako osku-
djevate na društvu i na bolj oj hrani, nemate dnevnih listova ni vijesti
iz domačega i stranoga svijeta. A ja kažem, da vam sve to nado-
knadjuje jedno čuvstvo, što ga samo na otvorenom moru potpuno
uživate, a to je čuvstvo: sloboda . . . sloboda od raznih briga i
mnogih tričavih stvari, što vas opletu poput mreže i vi im morate
robovati.

Mi ribareči s dobrom srečom ostavismo oko četvrte ure po
podne za sobom več i selo Lukovo, kad Iva najedanput za naj-
ljepšeg ribolova digne glavu i načuli uši kao zec, koji je pasuči
zanjušio nešta sumnjiva. U takvoj prilici badava čete pitati Ivu: Šta
je? Ako nadje zgodno, on če vam i bez pitanja reči, a drukčije
odbit če vas zlovoljno, zamrmljavši neke neartikulovane glasove.

Ja dakle počekam, a Iva se, pošto je obišao očima obzorje,
javi s jednom samo, ali osudnom riječi:

— Bura! . . .

Obojica smo mučali. Mene je zahvatilo gorko čustvo i pravi
prosvjed duše kao protiv kakove nepravde. Iza prvih jesenskih bura

423

bijaše ovremenilo, svi ljudi, koji su se razumijevali u proricanje vre¬
mena, naviještahu martinjsko ljeto, pa zato sam se ja i dao nago¬
voriti, da poduzmem samodrug s Ivom taj put u malenom čamcu.
A sad eto! . . . Bilo mi je iza Ivinih riječi kao igraču, koji je na
dobru kartu postavio veliku svotu, pa su mu naglo presjekli nadu
otkrivši mu drugu kartu: Izgubio si!

No iza toga se u meni probudi ona neslomljiva sila ljudskoga
duha, koja cesto na očigled gotove činjenice još znade bodriti: možda
ipak nije tako! — Pa obadjem i ja brzim pogledom jasnu vedrinu
i sjajnu pučinu i ne našavši nista sumnjiva, dignem oči k nebo¬
tičnim vrsima gordoga Velebita. Tamo se vrh najviše jedne glavice
sabralo na divnoj nebeskoj modrini dražesno društvance malih me-
kanih, poput srebra bijelih oblačiča. I poput bolesnika, koji nepro-
mišljeno zataji liječniku važan koji simptom svoje bolesti, ja bez
ikakova uvjerenja rečem Ivi:

-— Mislite li one oblačiče? . . . Od njih nema opasnosti.. .

— A ja ju več čujem, — reče on uvjerljivo; — prije četvrt
ure evo je dolje . . . Zamotajte povraz.

Prosvjedovati nije se dalo. Ja naime napnem uši i zamjetim
jasno u višinama nad kopnom nejasan šum. Oblačiči bijahu se več
zbili u dugačak, po sredini skroz taman oblak. U tišini mora stao
se osječati neki nemir, uzduh se još nije gibao, ali postao je naglo
hladniji. Mi još motamo po vraže, a prvi vihor zazuji vrh kamena i
namreška tik samoga kopna more. A onda sune hrlo k otvorenom
moru, pišuči po glatkoj pučini široke, tanine i rašljaste pruge.

Iva je dotle namjestio vesla i upro snažno veslati k obali. Za¬
maši vjetra bivahu sve češči i jači i, dok smo mi ulovili kraj, crnjelo
se več more od jake bure do polovice kanala. — Izadjemo na pijesak
male neke dražice, pod golemim i pustim kamenitim krajem, a u
svoj nevolji ne zaboravismo ipak na špag, što smo ga nedaleko na-
mjestili u neku pečinu, gdje je Iva sudio, da če biti grug.

U to je bura več razvila svoju punu snagu, a mi s kamena na ka¬
men, s rta na rt dodjemo do mjesta, gdje je Iva oko kamene glavice
omotao kraj špaga. Ja se zaklonim od bure ispod crvenkaste litice,
a Iva poskoči vješto na oštru »puntu« i čučne na nju ne mareči, što
ga more zapljuskava do pojasa. Najednom se on okrene k meni.

— Gospodine, ulovljena je velika riba.

I on stane vuči, a nas zaokupi od te lovine tolika ladost, te
od toga časa nije več za nas duvala bura vrh mrt\e pustoši, niti
bitisalo pitanje, gdje čemo probaviti noč. Nije dugo postajalo, a na

424

kraju bijele napete špage, što je ulazila koso poput pruta u zelen-;
kasto more, zavijuga se pred našim očima grug kao crn kolač.
Obijest svlada Ivu, te on stane več izmišljati kojekakove doskočice,
ali najedanput spusti ruke, problijedi i zagleda se otvorenih ustiju
u more. A onda istisne drhčučim, napetim glasom:

— Pregrizao špagu . . . i pobjegao . . .

Samo tko je lovac, tko je ribar, poznat če ono gorko čustvo,
što svlada čovjeka, kad mu lovina izmakne iz ruku. Pohota za plije-
nom, prava zvjerska pohota, razvijena je u lovaca toliko, te se u
njoj u takovu času izgube sve druge misli, nestane svih drugih osje-
čaja i čuvstava, jer čovjek u vlasti te strasti podlegne jednomu osje-
čaju, koji nije žalost, nije bol, nije srdžba, nije strah, — ali ima u
sebi glavne biljege svakoga od tih čustava.

Mi smo ostali bulječi tupo u rastalasano more i pogledavali
muče jedan drugoga.

Sunce je medjutim naginjalo k zapadu, a u to doba obično
vjetar ili opet popusti ili se razmaše još jačom snagom. Danas je
poskočio i digao iznad valovlja sloj vodenoga praha poput sjajno-
bijele magle, kojoj se gornja naslaga od sunca na zapadu prelije-
vala crvenim i zlatnini bojama.

Poskakujuči s kamena na kamen vratimo se u našu dražicu,
a Iva ne mareči, što mu je bura lepršala košuljom, opetovaše u
jedan dušak:

— Kakva riba! Jeste li vidjeli, kakva riba! . . .

Mi sjednemo u dnu dražice pod veliku neku ploču, što nas je
štitila od bure, ili — da govorim s Ivinim poredjenjem — gdje nam
je bilo kao u sobi. Tu sjedimo mi neodlučni i licem okrenuti k moru.
Nad nama grmi bura, pred nama šumi more, zapljuskava s velikim
talasima na pijesak i valja ga u žal i niz žal, a onamo dalje razbi-
jaju se brzi valovi s velikom bukom o crnu izdrtu obalu. U kanalu
hrle tisuče bijelih valova od obale k otocima. Čini se, kad se dugo
zagledaš u taj život, kao da ogromna rijeka izvire ispod naših nogu
i brza šumnim tokom u neznane daljine za otocima, kamo moje
oko ne može doprijeti. Meni dodju na um riječi velikoga hrvatskoga
pjesnika: Ljudski život nije drugo, neg smučeno jedno more -- i
ta slika, što sam ju sto puta čitao citiranu, bude mi ovaj čas jasnija
nego ikada. — Sunce je medjutim taknulo vršak otoka, a nebo oko
njega planu divnim vatrenim bojama, kao začaran zračni svijet. Bijeli
pahuljasti oblačiči sa zlatnim i rumenim rubovima plovili su nestašno
po tom zračnom predjelu, po kojemu su se rastakale najdivnije nu-

425

ance svakovrsnih boja, i koji se hvatao s jednim krajem sunca, a
s dragim daleke plavkaste i srebrenaste pučine. Tamo, gdje je bila
ta neopisiva čarna ljepota, koje nijesu dostojne ni najsmjelije slike
ljudske fantazije, tamo, gdje su u veličanstvenoj vlasti svjetla plo¬
vili sjajnim bojama izvezeni oblačiči — tamo je kao od čeznuča hr-
lilo burno valovlje, da se razlije u beskrajnu pučinu, u kojoj je vladao
apsolutni mir. Ovako burnom borbom shrvan hrli i ljudski život u
carstvo vječne Ijepote i mira.

— Što vi velite ovoj buri ? — upita naglo Iva, a ja se prenem
iz svoga maštanja.

— Ja se bojim, da ne če popustiti.

— To velim i ja . . .

—• Pa što čemo, Iva ?

— Da vi baš hočete, ja bih se usudio s našom barčicom sve
polako uz obalu natrag u Lukovo, pa biste vi prenočili kod župnika.

—• A kako čemo, Iva, preko draga?

— Istina . . .

On se zamisli časak.

— Čujete li ju, kako buči u uzduhu? — upita me onda.

— Čujem.

— Ovdje ne možemo ostati svu noč. Morat čemo gore, pokaže
on u kameno brdo, što se svojom golemom tjelesinom ustubočilo
ravno nad nama. — Vi čete se uprijeti o mene, pa čemo sve po¬
lako . . . sve polako ... A usta čete začepiti rupcem.

Po moru se bijahu prosuli posljednji rumeni trači sa zapada,
jesenski sumrak stao se vuči po dragi; s njim se u toj pustoj samoči
uvlačilo u dušu vrlo neprijatno čuvstvo.

Iva izvuče barčicu daleko u obalu na pijesak, složi u nju v e-
salca i onda reče odlučno :

— Idemo.

— A kamo čemo doči?

— Samo idite, jer če nas stiči noč.

I mi podjemo. . . ,

Bura je grmjela oko nas i nad nama, slažuči strahovitu sim o

niju s morem, što je šumjelo po svem kanalu. Mi stupamo s kamen
na kamen i uspinjemo se sporo i teško izmedju širokih, niški i smre a
i črnih grmečaka trna, na kom se gdjegdje zabijeli čupera vune •
harač, što ga je ostavila ovca ili koza, da dosegne usen ’

što se zaklonio ispod trna. Sav je kraj oko nas kamemta, „1
pustoš, golemo mrtvo groblje, što svojim mirom bescutno po

426

mahnita krila bure i bučnu svirku iz zračnih višina. Iva pokušava
gdjekada, da če nešta reči, ali bura mu odnese glas k moru,
on utone u burnom šumu, kao pljusak sitnog kamečka, bačena u
bučno more.

Onda se najedanput nadjemo u zatišju, odahnemo i otaremo
oči, zamučene suzama.

-—■ Pitali ste, kamo čemo ? Još nam je po sata do ceste, a kraj
same ceste nači čete gostionicu, nemate je, duše mi, sred grada
bolje. Dobit čete, što vas je god volja — i krevet, mogao bi na
njem spavati kralj.

II.

Več se spuštala noč, kad mi ugledasmo pred sobom uglednu
zidanu kuču, kojoj su se izmedju drvenih kapaka vidjele rumene
pruge svjetla. Okolo na okolo sterala se u tami pustoš, a ta kuča
svojim svjetlom sred tame, svojim mirom sred mahnitoga bijesa
bure dirnula se duše neobično prijatnim čustvom. Iva otvori vrata
i pozove me, da udjem.

Nadjemo se u prostranoj, pločanoj kuhinji s visokim ognjištem,
na kom je veselo plamsala vatra, s dvije velike police pune posudja,
s ovelikim ormarom i s klupom, na kojoj su bile dvije fučije s pr-
tenim čepovima i dvije natkrite posude za vodu. S jednoga zida
bacala je mala petrolejska svjetiljka slabo svjetlo u zadak kuhinje.
Tu je vladala prijatna tišina i ugodan vonj po svježem dimu, što
se tankom, prozirnom i plavkastom naslagom složio ispod visokoga
stropa.

— Čija je to kuča, Iva? '

— Staroga Luke, — odvrati on, i dok sam ja otirao suzne
oči, otvori on s lijeva vrata. Iznutra udari topao zrak, pun ugod-
noga mirisa po tamjanu.

Iva pozdravi nekoga i odmah nastavi:

— Ulovila nas na moru bura, pa čemo se s vašom voljom za-
kloniti ovdje, dok ne popusti.

Na vrata dodje trideset-godišnja žena črnih, ponižnih očiju,
prijatna, nešto kao da prerano postarana lica i izobličenih kontura
tijela; očevidno — kao sve žene u Primoiju — prerano istrošene dje-
vojačke svježosti gustim rodjajima i nebrigom za se u vrijeme babinja.

— Tko je to? — upita ona tiho gledajuči izmjenice Ivu pa
mene.

427

Ulovila nas na moru bura, — reče opet Iva.

Gospodin če dobiti sobu, — reče ona, a ja, razumjevši ju
krivo, udjem kraj nje unutra.

Ta je soba bila vrlo prostrana i razdijeljena zasjenjenom svje-
tiljkom u svijetlu i taninu polovicu. Svjetiljka je gorjela na stolu u
zadku sobe, kod stola je sjedio dvanaest-godišnji dječačič, a pred
njim j e  bio arak pisačega papira. Kad sam ja ušao, griskao je taj
dječačič jedan kraj olovke i upro u me svoje mirne, plave oči.
Čisto pobijeljeni zidovi bili su krcati slika u črnim i pozlačenim
okvirima, oko sobe do zidova sjedilo je još pet, šest ljudi tiho i
ozbiljno, kao da su se sastali na neko važno viječanje. U jednom
kraju zabavljalo se igrom dvoje bjeloglave djece od tri i pet go-
dina; djeca su se smijala i očevidno mukom gušila u sebi zelju, da
se jave punim glasom. U prvi sam čas pomislio, da se tu obavlja
zajednička večernja molitva u obitelji, pa htjedoh da se komu is-
pričam, što sam ih u tom svojim dolaskom pobunio. A u to pri¬
stopi k meni na prstima četrdeset-godišnji kršan čovjek, prinese mi
slamnati stolac i šapne:

— Jeste li vi novi gospodin bilježnik?

— Nijesam ... Ja sam putnik, a vi molite, pa sam vas neho-
tice zbunio.

— Stari nam se djed dijeli s dušom, — reče on jednako šapčučim
glasom.

Netom je on to rekao, javi se iz tamnog kuta sobe starački,
ali dosta jaki glas:

— Napiši: Po pet desetica neka se razdijeli Mandi pokojnoga
Jure Tomljenoviča, Ivki pokojnoga Nikole Miškulina i Bari pokoj¬
noga Filipa Lukačiča, da se mole gospodinu Bogu, neka mi oprosti
one grijehe, koje sam u neznanju počinio.

Dječak, koji je griskao olovku, nagne se nad papir, pruži iz
usta jezik i stane pisati neravnim centimetar dugim pismenima, što
je bolesni starac govorio, prateči pri tom pomicanje olovke vjerno
svojim jezikom.

— Napisao sam, — reče dječak iza duge tišine, u kojoj se čulo,
kako povlači oloykom po papiru.

Dotle sam ja razabrao u tamnom kuto sobe krevet i na njemu
stara čovjeka gola tjemena i bijelih brkova. Oko njega lebdio je
svečani mir, a na njegovu licu dostojanstvo; u ruci držao je čislo i
spustio na nj pogled poluzatvorenih očiju. Pokraj kreveta gorjelo
je u čaši maslinovo ulje malim, žučkastim i nemirnim plamečkom,

428

a do uzglavlja stojala je neka starica u crnoj nošnji i držala u ruci
ugašenu voštanicu. Njezino žuto i nabrano lice pod črnim rupcem
bilo je nepomično, oči je držala zaklopljene, te se vidjelo, kako se
sva zanijela u molitvu, što ju je prebiruči usnama u sebi govorila.

Do podnožja iznosilo se iz polumraka ljepušno puno lice
osamnaest-godišnje djevojke. Bila je sva jedra; prječke, što ih je
preplela na prsima, kao da če popucati i popustiti talasanju čvrstih
grudi. Ali velike njezine oči s dugačkim trepavicama gledale su dje-
tinjim mirom i gotovo čudeči se preda se. I ona je držala sklopljene
ruke naslonjene o donji kraj kreveta. — Iza djevojke sjedjele
su četiri žene srednje dobe. One bi kadikad maknule očima i obre-
dale pogledom cijelu sobu, a zatim bi, susrevši se očima, kimnule jedna
drugoj glavom sporazumijevši se Bog zna u čemu. Tri muškarca
u dobi izmedju trideset i četrdeset godina, ljudi nekrupni, ali žilavih
mišica, sjedila su s druge strane sobe do zida jedan do drugoga.

Svečanu tišinu prekidalo je kratko, ponešto hropotljivo disanje
starca. Dječak s olovkom u ruci ispravljao je pomno svoje zapiske,
u kojima sam mogao pročitati medju inim:

— Opraštam tri i po forinta duga Matiji pokojnoga Marka Trči-
šibe, da se moli za moju dušu . . . Opraštam sav dug djeci pokojne
Mare Vuko dlako ve . . .

Medjutim ovo dvoje malene djece nije več podnosilo tu ozbiljnu
tišinu, što ih je okružavala. Njih se dvoje stalo glasno smijati, a
jedna od žena ustane i izvede ih iz sobe. A kad se povratila,
podigne druga žena iz svoga krila čislo i počne moliti jakim glasom,
izgovarajuči lagano i s osobitim naglaskom jednu po jednu riječ:

— Zdravo Marijo, milosti si puna, Gospodin je s tobom, bla¬
goslovljena si medju ženama i blagoslovljen plod utrobe Tvoje Isus,
koji je slavno iz groba uskrsnuo.

A ostali nastave molitvu do kraja jasnim glasom, ozbiljno, te
naglasujuči i oni jakim akcentima pojedine riječi u molitvi. — Iza
desete zdrave Marije javi se opet starac:

— Jeste li, djeco, govorili »blaženstva nebeška« ?

Njegov je glas bio krepči, nego prvi put, i bude mi gotovo ne-
vjerojatno, da bi se taj starac dijelio s dušom. Medjutim se ona sta¬
rica primaknula k njegovom uzglavlju i potvrdila mu jakim, debelim
i neugodnim glasom, koji je zvučio, kao da se otresa:

— Jesmo.

Starac prometne u rukama čislo i zaklopi opet lagano oči.

429

Ja se primaknem k najbližem muškarcu na prstima i reknem
mu u uho:

— Čini mi se, da nije vašemu starcu tako zlo?

— Star je, gospodine; fali mu samo šest godina do stotine.
To nam je djed, nas dva smo mu unuci, a ono su nam žene i
susjede.

— Boluje li dugo ?

— Danas je treči dan u postelji, ali ne čuti se dobro, od kako
je nazebao na prvoj kisi po Miholju.

— Otet če se on.

— U božjoj je ruci, gospodine . . . Znate, naš svijet drži do
toga: lijevao je tri dana olovo u vodu i svaki mu put izašla
skrinja . . . Onda je poslao po župnika i, kad se pomirio s Bogom,
legao u postelju.

Dok se mi tako šapčuči razgovaramo, najednom se žene stanu
kupiti oko bolesnika, a starica, što je molila iznad njegova uzglavlja,
pripali voštanu sviječu o plamečak uljenice. Onda potisne od sebe
najbližu Ženu, klekne pred krevet i podignuvši u vis voštanicu
uzme govoriti recitujučim pjevucanjem »Jedinstvo«, osobitu molitvu,
što ju katoliški dio našega naroda moli kraj umiručih.

— Došao je njegov čas . . . umire, reče onaj čovjek i podje
k podnožju kreveta.

I ja se primaknem bliže i zagledam se u starca. Njegovo je
blijedo lice bilo mirno, nijesam pojimao, da bi se takovim mirom
mogao čovjek rastajati sa životom. Čutio sam u tom času neku
neobičnu svečanost, što je vladala u toj tišini, a ni iz daleka onoga
studenoga čuvstva ili straha, što ga u nama radja umiranje čovjeka.
U toj srčanosti očitovala se sila, koja je jača od smrti, u licu umi-
ručega i sviju, što su ga okružavali, živjela je vjera, osvijetljena
osobito velebnim časom, koji se prikazivao kao rub izmedju prolaz-
nosti i vječnosti, kao posljednji dodir tijela i duha, njihov mirni
rastanak bez boli i bez žalosti. Kao da se osječala izjava duha,
koji se iz uza tjelesnosti širi, kolik je svemir i bude razumu Ijud-
skomu sjajan, velik i nedohvatan poput sunca, u koje bi htio posvi-
jetliti plamečkom one voštanice. Lice starčevo s ozbiljnim i mirnim
črtama pod srebrenim sjedinama i s poluzatvorenim očima otimalo
se skroz vlasti anatomskoga opisivanja, u trenutku ulaza u vječnost
kao daje bilo obasjano zrakama iz onogasvijeta, u kom nema borbe.

Dok sam ja pod dojmom toga svečanoga časa tako uznesen
stajao, reče jedna žena:

430

— Gotovo je . . .

Kao da je pao zastor iza posljednjega čina neke velebne drame.
Svi pokleknu, i ja s njima . . . Jedna od žena pokrije mrtvaca bi-
jelom plahtom i onda izidjemo na prstima iz sobe.

— Gotovo je, — rekla je ona žena, ali ja sam osječao u duši
duboki dojam tog svečanog časa tek kao predigru velebnoj drami,
kojoj največi duhovi jedva naslučuju razvoj.

III.

Bura je duvala još jednako, i mene uvedu da prenočim u ove-
liku, visoku, čisto pobijeljenu sobu s druge Strane kuhinje. U na-
mještaju te sobe bila je izražena težnja, da se povede za gospod-
stvom gradskih stanova: tako veliki, bijeli i čipkani zastori na pro-
zorima, vučje krzno pred krevetom, dapače i umivaonik sa svim
nuzgredicama. Inače sve uzorno čisto i postavljeno u pedantan
red, te se nekako bojiš slobodno kretati, da ne poremetiš toga
reda, kojim su ukučani očevidno htjeli pokazati svoj smisao za
ono, što stoji iznad običnoga seljačkoga shvačanja. Iz toga se
reda osječala i neka dražesna, naivna opomena; ako ti se naime
slučajno strese na pod pepeo s cigare, budi siguran, da če za tobom
govoriti: »Ne vidi se, moj dragi, na tebi pravoga gospodstva!«

Tu donese meni ona jedra djevojka večeru, pošto je prostrla
stol i obavila sve druge sitnice oko toga, ne podignuvši ni jedanput
svojih očiju do mene. I kad sam ju ja nešto upitao, ona je samo
trenula okom na me i onda brzo oborila opet oči, kao da se to ne
pristoji, te bi ona smjela slobodno gledati meni u lice.

Za toga je rasao u kuči žamor. U kuhinji se sakupljalo sve
više ljudi, koji su po običaju došli u kuču, gdje je bio mrtvac, da
Iješe rodjake i spominju pokojnikova dobra djela. Isprva sam mogao
vrlo malo razabrati iz njihova govora, jer je govorilo više njih u
isti mah. Ali najedanput se izdigne nečiji glas nad sve druge:

— Pusti ti, da ja to kažem, koji sam stariji . . .

Iza kratkih povika nastavi taj glas govoriti:

— Ja sam bio evo ovolišni dječačič, kad je pokojni sagradio
ovu kuču. Neki su ljudi govorili, da je negdje iskopao novce, a nije,
vidi! Jedanput — otkada je to več! — navrate se neka gospoda
ovamo. Ta gospoda, vidiš, ne dadu se u sobu, nego sjednu ovdje.
Mi čemo, vele, posjedati oko vatre. A pokojni im kaže: Kako zapo-

431

vijedate, poglavita gospodo! - Mi im donesemo stolce i oni posje-
daju eto tu gle, pokojni sjedne ovamo na neku klupčicu, a ja se
stisnuo u onom kutu, da čujem, što če se gospoda razgovarati. Onda
če zapitati jedan od gospode pokojnoga:

— Nu, Luka, kako živiš?

— Hvala na pitanju, gospodine, nije baš lose.

A pripovijedaj nam, Luka, kako se ti ono dosjeti, da gradiš
ovdje na osami kuču?

— Kazivao sam več to ja vama, — kaže pokojni.

— Nu, da i ova gospoda čuju, kako si ti bio mudar čovjek.

— A tako, poglavita gospodo, — nasmija se pokojni. — Nijesam
baš bio praznoruk. Ali vi znate, gospodo, kako se živi u našim kraje-
vima. Kad rodi u planini, eto, možeš se protuči, a kad udari nero-
dica, nema narod kud kamo, nego u svijet — u prosjačiju, gospodo,
da oprosti vaš čestiti obraz. Kad je došlo, da če se graditi ova
cesta, uzmu mjernici nas nekoliko ljudi u službu. Oni tako mjere,
a ja sve pamtim, kuda če iči cesta. Onda mi dodje misao: S ovoga
mjesta, vidiš, nije daleko ni u pianinu ni k moru, a ovaj je kraj od
starine osobito pogodan za ribu. Što bude cestom prolazilo putnika,
nikamo im se zgodnije svratiti, nego da tko načini ovdje gostio-
nicu, jer na oba se kraja cesta uspinje sve dalje od mora, a
ovdje je sredina izmedju najdaljih sela. Što Bog da, velim ja, gos¬
podo, u sebi i zamolim mjernika, da mi načini po svom znanju za
kuču plan. Eto, tako je to bilo, gospodo, kad ste željeli znati. A
jedan od gospode upita:

— I pogodio si?

— A jesam, Bogu hvala; dok bude pameti u mojih sinova i nji¬
hove djece, ne treba im se, ako Bog da, ogledati za tudjim svijetoni.

— Eto vidiš, — vikne jače čovjek, što je pripovijedao, — to
sam ja slušao od samoga pokojnoga Luke.

— A kako sam ja jedanput s pokojnim! — vikne netko još
bučnijim glasom, kakvi se razvije samo u gorštaka. — Nijesam se,
bračo, baš ponio — nu vidiš! Dodje od oblasti, da če se ogradjivati
plantaže poradi blaga i da se narodu pomogne kakovom privredom,
jer je bila vrlo zločesta godina: ljeti sve sažegla suša, a pod jesen
navalile preobilne kiše. Pokojni Luka, kad to čuje za plantažu, sa-
bere nas ljude, pa nam veli: složite se svi skupa, pa se pogodite
s oblašču, pošto čete graditi zid. Jer ako budete vukli svak na svoju
stranu, ne če vam od svega posla biti nikakve koristi, nego če se
nači tko mudriji od vas, pa čete se mučiti za nj, kako to več biva

432

u našega naroda. — Malo zatim poruči nas nekolicini trgovac, da
sadjemo po nekom važnom poslu k njemu u selo. Prve nedjelje mi
čemo sači k njemu sve u misli, što to on po nas poručuje ? Kod
njega nadjemo pokojnoga Petra Vukušiča i strica mu Jurja, pokojnoga
Matu Marelica i još nekih ljudi. Stanemo se tako razgovarati, pije se,
koliko te god volja, trgovac časti. Onda sjedne k nama i trgovac.

— Nu, ljudi, veli on nama, jeste se več dogovorili, po što čete
graditi zid oko plantaža?

— Nismo, gospodine.

— Hočete li na svoju ruku, kako li?

— A tko to zna, gospodaru!

— Čuo sam, da vas nešto nagovara stari Luka Luketič?

— A tako, velimo mi njemu, on misli, da bi bilo bolje za nas,
kad bi se mi svi skupa u tom složili . . .

— Nije to za vas, veli na to trgovac, a mi:

— I nije, gospodaru, pravo vi kažete: Dašto da nije!

— Jeste li računali, koliko če biti zida? Koliko je erar naumio
potrošiti? Tko če ugovarati za vas s erarom? Tko če vam voditi
račune ! . . .

Sve on tako pita, a mi sve vrtimo glavom :

— Da! Kako bi mi to! — i pijemo njegovo vino.

— Jedan radi brže, veli trgovac, a drugi sporije; jedan bolje,
drugi gore ... pa kako čete vi to ?

— A nikako, gospodaru! — i pijemo.

— Jedan če zidati, kako je propis, a drugi ne če, pa če erar
jedan komad zida primiti, a drugi ne če . . . Kako čete onda?

— Nikako, gospodaru, nikako.

—- Vidiš, da se vi složite, ja bi se za vas pogodio s erarom,
vi bi zidali, pošto sam ja pogodio i dok traje radnja, ja bih vam
dužio hranu. Tako čete vi, veli nama trgovac,’ biti bez ikakve brige.

A mi prihvatismo svi kao jedan: Pogadjajte vi, gospodaru, za
nas! Kad mi kod kuča naših dodjemo na dogovor, kako čemo se
nagoditi s erarom, razbijemo se u dvije strane: Jedni su uz pokoj¬
noga Luku, da sami pogadjaju s erarom, a drugi, da se ne nadbi-
jamo kod licitacije, nego da pustimo trgovcu, neka se on za nas po¬
godi. Riječ po riječ, bračo moja, ljudi se raspaljuju, a najviše ja.
Skočim na srijedu i pokažem pred svima na pokojnoga Luku prstom:

— Nije tebi, nebore, do nas sirotinje! Znat češ ti, zašto nas
odgovaraš od trgovca i navijaš k sebi. Stara je riječ, gdje se ma-
gare valja, da ostane i dlake . . .

JANEZ ŠUBIC

KAISERSLAU1 ERN.

433

— Dela, brate, dela! — veli na to pokojni Luka. — Vidjet
čemo, hočeš li i poslije ovako lijepo sa mnom govoriti ... I okrene
kuči, a mi nadvičemo i dademo trgovcu križ na nekakvi pisani
ugovor.

— Prevarit če vas trgovac, javi se nečiji glas iz tišine.

— Samo ti slušaj (nastavi prvo stentorsko grlo), kako sam se
ja obrukao. Trgovac pogodio s erarom forint i pol po metru, a
nami napišao u ugovor sedamdeset novčiča . . .

— Prevari vas!

— Prevari, brate! — Svaki če čovjek —mi računamo —uzi-
dati metar na dan, a ono drugo neka mu je prokleto! — Ali kad
mi na posao, a ono ne mogu u gdjekojoj strani ni dvojica uzidati
metra od jutra do mraka. Uza to nam šalje trgovac pokvareno
brašno i staru hranu, — stali se ljudi buniti. Ne može gdjekoji da
izgradi, što je danas pojeo, pa kud če tako? Iskidat če svoje tijelo
poslom i još ostati dužan. Osmi dan saberem ja ljude i mi se dogo¬
vorimo, da pod tu cijenu i onakovu hranu ne čemo dalje raditi. Tri
dana ne miče se nitko živ na posao, a četvrti dan dodju žandari i
dotjeraju nas k sudu.

Vičem ja, vičemo mi svi: Evo, poglaviti gospodine, neka se
pita sav narod, kako je on nas prevario . . . Kidamo se za žuku
palentu i stari grah, a kad dodje do računa, izači če na kraju, da
smo mi još njemu dužni. Gdje je tu pravica?

A trgovac, vidiš, ne pobija, što se mi tužimo, no samo upire
prstom na ugovor:

— Jesi li svojom rukom napisao križ? Pak što sada vičeš?

— Zašto nisi promislio, što podpisuješ? — upita i sudac.

— On je s nama, poglaviti gospodine, pogodio, da če nam
plačati, po što se god s erarom pogodi, samo da se mi u njega slu¬
žimo hranom. A on nam, gle, ne daje ni polovicu. Je li to pošteno,
da oprosti vaš obraz!

— Svega toga nema u ugovoru. Vi čete, veli on ljudima,
sjutra na posao, a ti, kaže meni, koji si pobunio narod, tri dana u
zatvor.

Meni se, bračo, smuti na očigled tolike nepravice i ja viknem
na suca:

— Tražit ču ja dalje pravice, jer si se ti dogovorio s ovim lo
povom, koji pije našu krv! . ..

(Nastane stanka pred mojom sobom na tu smjelu rijec.)

— A sudac? — upita neko iz tišine.

^ 28

Spomen-cvieče.

434

— Odgovarat češ ti za to, što si sad rekao! — veli on meni, a
onda me odvedu u zatvor. Sjedim ja, bračo, u zatvoru i mislim, što
to uradi! Eto u napasni čas uvalio u zlo sebe i svoju djecu, — a
da bi za korist čiju! — Onda, bračo, vode ti mene jednoga dana
pred suca. On me gleda mrk:

— Je si li bio pijan, što li?

— I gore, nego pijan, vaša poglavitosti!

— Zahvali se drugima, koji su se za te zauzeli, — veli on
onda meni, — drugačije bih ja tebe naučio, kako se štuje slavni sud.

I pusti me kuči. — A spasio me, bračo, sam pokojni Luka!
Putovao ovuda u dobar čas največi sudac, a on njemu razložio
moju stvar. Sve su to meni kazivali ljudi, a ja izaberem najbolje
janje i odnesem ga pokojnomu:

— Učinite mi, striče Luka, ljubav, pa uzmite ... A da mi ne
pada pred vama od sramote obraz, sazvat čemo sve ljude, pred
kojima sam ja vas uvrijedio, pa ču vas moliti, kako i Bog zapovi-
jeda, da mi oprostite.

A pokojni:

— Neka ti Bog prosti ... a janje odnesi svojoj kuči. Drugi
put poštuj starost, a ne češ se kajati, ako je i poslušaš. Meni bi
moj otac govorio: Veži, sinko, konja, gdje ti stariji kaže, pa nijesi
kriv, ako ugrize vuk.

Eto, bračo! gledali sjutra i mene sred kuče, ako nije tako bilo!

I opet se digne u kuhinji pred mojom sobom opči žamor, svi
su govorili u jedan mah. Teško i gotovo nemoguče je bilo iz te
mješavine razabrati i jednu jasnu riječ, dok ne bi koje jače gor-
štansko muško ili koje oštrije žensko grlo izviknulo kakvi usklik,
kojim se izražava povladjivanje, čudjenje ili opiranje. Najedanput
stane se stišavati opči žamor, a čulo se sve jasnije žensko grlo,
ponižna i ponikud žalostiva prizvuka:

-— ... Rekli nam, da če ga pustiti kuči, čim izmuštra, jer nam
se za starijega sina nije znalo, a moj se Juraj i ja razboljeli, a
maloj Mariji bilo je onda jedva deset godina. Mi tako čekamo naj-
prije sve do Miholinja, a onda nam bilježnik napiše drugu molbenicu.
Poginut če — napiše on lijepo — sve troje od gladi i zime, ako
im ne date kuči sina. — A ono opet ništa. — Po Trim Kraljima
pridigne se stari, pa če sam glavom u Otočac. Obrasla ga dugačka
bijela brada, kosti na licu iskočile, a oči propale — kao da je došao
iz groba. — Kad me vide, vjerovat če, veli on, i onakO slab sve
od kuče do kuče dodje do Otočca. Tri se dana tamo hranio od

435

sinovlje menaže i išao k predstojniku, kapitanima i oberstarima —
bez koristi.

— Propis je, vele oni, da tri godine služi čara. — Kamo god
dodje, oni ga tako otpreme, a on, kako je bio nagao čovjek, reče
nekomu:

— Ali nije propis, da mu izginu bez pomoči otac i mati, koji
su ga digli na noge, da može u carevu vojsku.

A za to malo što ga ne metnuše u zatvor.

Kad se vratio kuči, nije se više ni on junačio. Red je, veli
on meni, da poginemo.

— Je li pravo, da poginemo, kažem ja, a eno nam sina, pre-
hranio bi nas, da nas je osmero?

— Nije on naš, nego carev, veli stari.

A ja jadna mislim, da se meni moj Martin na pragu ukaže,
ukazalo bi se sunce, sva bi se kuča napunila od njega veseljem.

Jednom u podne dodje k nama kum Jakov Mikovčič:

— Pomoz Bog! veli on.s vrata. Eno vam u strica Luke gos-
podina predstojnika i neke gospode od militara. Nikada zgodnijega
časa, da uprosite za Martina, a Luka če vam biti na ruku. On zna
s gospodom ko vještac kakvi.

A moj se Juraj opro :

Ne idem, veli, nikomu, jer znam, da bi bez koristi išao.
Kao da več nijesam bio s tom gospodom!

Bio je več takvi — Bog mu prostio! Jednom je rekao bilježniku
u oči: Kad prosim milostinju, onda je red,, da se ponizim; ali kad
tražim od službenika svoju pravicu, onda čemo se pokloniti zakonu
obadvojica.

Ne ide, dakle, on, a i mene nagovara, da ne idem.

— Ne če te, veli, pustiti preda se. A ako te i puste, reči če
ti samo štogod, pa kad otidješ, kao da te nikada ni vidjeli nijesu.
Baš je njih briga za te!

A mene nagovara srce, da idem. Luka če mene dovesti pred
gospodu, mislim ja u sebi, pa če mi se smilovati, kad ja njima
kažem, kakvo nas zlo tare u kuči. Pa odem.

Pokojni Luka sluša mene časak, pa onda veli:

— Idem vidjeti, može li se govoriti s gospodom, a ti dotle
otari suze.

Ja dakle čekam i sve na prekid sad se preporučam svetim
zaštitnicima, a sad smišljam, kako ču izkazati sve, što patimo, a
ganem u gospode srce.

436

Pokojni se Luka vrati:

— Ne možeš do gospode. Sjela su igrati karte, pa im ne bi
bilo pravo, da ih prekineš u zabavi. Gospoda imaju svoju čud i svoje
navike, kojih ti ne razumiješ, kao što ne razumiju ni oni tvoje. Vrati
se kuči, a ja ču gledati da govorim za te.

Ja sam znala, da nema u svem našem kraju čovjeka, koji če
govoriti s gospodom kao pokojni; ali opet o dem nemirna kuči: gdje
če on govoriti gospodi za me, kao da nema svojte i svojih posala!

— I kako je govorio! javi se mirnim glasom krupno muško grlo.

— Ti si mu unuk, bio si u kuči, pa si mogao čuti, što je go¬
vorio, — reče ona žena.

— Nu, kako je govorio? — upita nekoliko izvjedljivaca.

— Eto tako ... Več su gospoda davno povečerala bila, kad
je pokojna baba valj da deseti put sjetila djeda: Luka, još nijesi go¬
vorio gospodi za Mašinoga Martina?

— Nijesam, ženo, još.

— Da kad češ, Luka?

— Kad bude čas. Koga prosiš, drži ga, da ti je neprijatelj,
kojega moraš predobiti. Zato mu ne idi blizu, kad je tebe volja,
nego čekaj, da mu dodje slabi čas, pa če biti tvoj . . .

Oko desete ure noči iznese djed pred gospodu stara dračevca*
od devet godina. Bilo je vino kao mlijeko, kad se pije, ali bi se od
po boce užgale uši i najjačemu čovjeku. Još nijesu gospoda od tog
vina popila ni dvije boce, pa da je vidjeti bilo, kako su se ugrijala!
Pjevaju, grle se, govore zdravice, predstojnik se ulovio s majorom,
pa plešu okolo stola, a mlad neki oficirič izvalio se poledjice sred
sobe i rita se, duše mi, nogama kao ždrijepčič.

(Pred mojom sobom zvučan, srdačan smijeh.)

Pokojni djed sjedi kod stola, smješka se i natače . . . Oni ga
nazdravljaju, a sam predstojnik dodje k njemu, metne mu na rame
ruke i poljubi ga u usta.

— Što ti misliš, Luka, veli on njemu, da ču se ja stidjeti toga,
što sam tebe poljubio ?

A njemu djed:

— Ne daj Bože, poglaviti! Jer ako bi se morali kada stidjeti,
bio bih torne samo ja krivJ

— Po što češ nam, Luka, prodati ovo vino ?

— Ni po što, gospodo, jer ga nema. To sam ja spravio bio
pedeset boca jedne godine, kad je naše vino bilo kao cipar. Davao

Podgorsko vino.

437

sam ga na stol samo pred takovu gospodu; sad če ga biti još
deset boca.

— Još nam moraš dati dvije boce, pa da je po dukat.

— Dat ču bez dukata, kako ne bi takovoj gospodi dao!

— Da kako čemo mi to tebi platiti?

Lako, gospodo. Eno držite u kasarni u Otočcu momka
Martina Stipaničiča, a stari mu otac i mati pogiboše od gladi i
svake nevolje. Nema ih tko zagovoriti, pisalo se več o njihovoj ne-
volji, ali znate, kako je: napisat se — misli onaj, tko čita — dade
svašta. A ja vam velim, gospodo, da vi ne bi široko i daleko našli
nevolju, koliku bi vidjeli, da vaš svijetli obraz sadje u kolibu, gdje
dvoje staraca umire, a umrijeti ne može . . .

— Kako se zove, Luka, taj tvoj momak? upita predstojnik.

— Martin Stipaničič, kuče broj 8, *** opčine.

— Zabilježite, veli major mladomu oficiru i doda nešta nje-
mački, a ja sam samo razumio: Beurlauben* . . .

Kad su drugi dan posjedala gospoda u kola, donese djed tri
boce onoga vina i utisne pod sjedalo:

— Evo, gospodo, da ne zebete putem ... a prazne mi boce
pošaljite po momku Martinu Stipaničiču.

Gospoda se nasmiju:

— I bit če tako, Luka! . . .

Za tri je dana stigao Martin kuči.

Žena potvrdi svakojakim poklicajima svoga žalostivoga grla,
dok se nijesu njezini glasovi utopili u sve to glasnijemu žamoru, što
se opet dizao u kuhinji pred mojom sobom. Iz tog žamora povikne
opet snažno muško grlo, koje bi se moglo natjecati sa šumom
valovlja:

— Samo ga je jedanput nadmudrio Talijan.

— Nije nadmudrio, prevario ga! — reče drugi čovjek.

— Nu! — ponuka nekoliko njih.

— Pristao tu dolje u dragi talijanski brod, uzme kazivati
onaj prvi čovjek svom snagom svoga grla, koje bi nadvikalo sum
najjače bure. — Onda dodju gore dva Talijana k pokojnomu
Luki: Prodaj nam — vele — dvije dobre ovce. Djed im izabere
dvije dobre ovce, oni se pogode, a Talijan da nešto kapare i uzme
sobom Peru Piškora i Matu Dragičeviča, da odnesu ovce k moru.
Kad je Talijan ukrcao u brod ovce, veli onoj dvojici, što su mu
snesli k moru ovce: kažite vašemu gospodaru, da mi pod udu ci

Poslati na dopust.

43§

jenu izabere još dvije ovake glave blaga. — Njih dvojica, ne sluteči
prevare, vrate se s tom porukom kuči. Djed im'izabere dvije ovce,
a kad oni s ovcama iznad drage, a Talijan jedri friškom burinom na
sva jedra u kanal.

Još je minuo komad noči, a razgovor se o pokojnemu jednako
nastavljao. Svi, koji su imali što pripovijedati, bijahu pod jakim
dojmom pokojnikova duha, duha, očito punog poštenja i mudrosti,
izoštrene samopregaranjem i samoobranom. Kad gledaš tako, ko¬
likem se snagom utisnuo taj duh u život sviju, koji su ga poznavali
i s njime opčili, onda mu pojimaš veličinu i vidiš u njem onakvoga
prvaka naroda, o kom je rekao stari Grk, da je svome puku vodja
i pravi otac, koji usrečuje svoje ljude, a oni mu se dobrohotno po-
koravaju. — Vidiš, da je to bio od onakih rijetkih ljudi, koji je po
ljubavi svoga srca, po višini svoga uma i po snazi svoje volje
pozvan, da bude u ovom kraju, udaljenu od kulture, ono, što je
bio zadrugama starohrvatski knez, da bude duša svoga puka, jer
daje pravac njegovim težnjama i uputu njegovomu shvačanju. Go¬
tovo češ ga bolje pojmiti, kad uzmeš na oko taj zapušteni narod
bez škola i velike brige njegovih oblasnika, ako upitaš: što bi od
tog naroda bilo, da mu Providnost ne pošalje ovakvoga vodju,
puna srca plemenitih ljudskih osječaja i visoka uma, koji se ne gubi
ni u tom jalovom kamenitom tlu, nego otkriva u njem vrelo blago¬
stanja? . . .

Iza opčenitoga razgovora javi se opet visoko i jako muško
grlo: — Bračo!

Zamor se utaloži. a to grlo nastavi govoriti svečanim recitu-
jučim načinom:

— Pomolimo se za dušu pokojnoga, koji je digao ovu poštenu
kuču na čestiti glas. Da Bog dd, naužili ga se vi i vaša djeca i
vaše djece djeca u zdravlju i svakomu dobru, svijetla obraza, u lju¬
bavi i pravednosti, kako zapovijeda gospodin Bog. Neka vam je
svaka sreča na moru i na kraju! A pokojnomu neka sveti Mihovil
posvijetli u diku nebesku po svim njegovim dobrim djelima i nje-
govoj čestitosti, daje  se naužije do vijeka yijekova — amen!

— Amen! — ozovu se ljudi kao u crkvi. A onda se zahvali svim
posjetnicima stariji unuk pokojnoga onom klasičnom jednostavnošču
stila, punom poezije i narodne filosofije, kojom se odlikuju zdravice
i odzdravice hrvatskog puka. Mene se osobito dojmio jedan usklik
iz te odzdravice, misao, koju cesto zaboravljaju djeca modernih obi-
telji, jer iza proglašene punoljetnosti, a gdjekada i prije, popucaju

439

nježne rodbinske veze i raspline se zlatna poezija, što veje oko
domačega ognjišta.

- Dok nas bude, bit če u našoj kuči kao da je i on s nama, —
rekao je starčev unuk; — j er on je učinio za nas sve, što vidite, i
da nije bilo njega, mi bi i naša djeca obilazili tudje pragove.. .

Ljudi se zatim stali razilaziti. Na vratima moje sobe netko
pokuca, a onda pruži unutra glavu Iva, da upita, u koje čemo doba
odputovati. A zatim doda: — Uredili su staroga, leži kao da spava...
Dodjite, da ga i mi poškropimo blagoslovljenom vodom.

Ja podjem za njim, Mrtvac je ležao sred sobe, oko njega go-
rjele su četiri voštanice, a nedaleko odra molile su dvije stare žene
svoje molitve. Samo vonj voštanih sviječa sječao te, da tu leži
mrtvac. Njegove mirne, ozbiljne črte na licu i misaonom čelu bile
su iste, što sam ih još pred dva sata za života mu gledao. U ruci je
držao propelo i činilo se, kao da mu oči ispod spuštenih vedja upiru
u nj svoj pouzdani pogled. — Nimalo me nije obarao taj
pogled smrti; naprotiv, nešta me je uznosilo na pogled tog
posljednjeg hladnog dodira s ovim svijetom, dodira
materije, dočim je duh, ostavivši u njoj sliku svog
posljednjeg osječaja, konačno ušao slavno u zaslu¬
ženi bolji svijet. — Njegovo je tijelo počivalo, smrt
mu se približila u slici svijetla angjela s maslinovom
grančicom mira u ruci. Jer on je ovdje svoje poslanstvo
ispunio : »On je za nas učinio sve, što vidite... Da nije bilo
njega, mi bi i naša djeca morali obilaziti tudj e pragove...«

Senj.

Vjeneeslao Nooak.

SLOVENSKEMU SLOVSTVU MECENI.

ilMjv-jadar vsadi vrtnar drevesce, mu da trdno oporo, da ne
oma ^ ne > k° pride vihar. Primož Truber  je bil tisti vrtnar,
cJ» wi j e  p 1550. zasadil prvo slovensko slovstveno drevesce.
Skoraj bi bil obupal in popustil slovstveno delovanje, toliko truda
mu je prizadejal ta prvenec in toliko troskov, a kmalu je prišla
podpora: prijatelj razškof Vergerij mu je naklonil pokrovitelja wiirtem-
berškega vojvodo Krištofa,  na čegar račun se je natisnila druga
knjiga Truberjeva: prevod sv. Mateja. Z vojvodo Krištofom se pri¬
čenja znatna vrsta slovenskega slovstva mecenov, katerih spominu
so namenjene tele črtice.

Slovenski protestantski knjigi je bil jako naklonjen češki kralj,
poznejši nemški cesar Maksimilijan  II. Najiskrenejši mecen pa
ji je bil baron Ivan Ungnad Soneški,  poglavar notranjeavstrijskim,
slovenskim in hrvaškim deželam. Ko se je bil poluteranil, je odložil
visoka dostojanstva in se 1. 1544- odtegnil na Nemško v Wittenberg,
odkoder se je 1. 1558. preselil na Wiirtemberžko. Vergerij ga je bil
priporočil vojvodi Krištofu. Na njegovem dvoru je našel Ungnad
varno zavetje. Oba sta si poslej prizadevala pospeševati razvoj slo¬
venske in hrvaške protestantske knjige. Vojvoda Krištof je nastanil
Ungnada v Monchshofu v Urachu. Tu je takoj drugo leto vstanovil
Ungnad tiskarno, ki je tiskala jugoslovanske knjige izprva z latin¬
skimi in pozneje tudi z glagolskimi in cirilskimi črkami. V Urachu
se je pod voditeljstvom Ungnadovim zasnovala živahna slovstvena
družba, ki je stremeč za verskimi uzori čvrsto negovala jugoslo¬
vansko vzajemnost. Tu sem je privel Primož Truber z juga Mato
Popoviča in Ivana Maleševca, ki naj bi prevela novi zakon na hr-

441

vaški jezik s cirilskim pravopisom. V Urachu se je mudil razškof
Vergerij, Stepan Consul, Anton Dalmata in drugi Jugoslovani. Pi¬
satelje in tiskarje je živil in podpiral Ungnad. V knjižne namene je
sam žrtvoval svoje imetje in vplival, da so nemški knezi in mesta
prispevali z obilnimi darovi za natiskovanje slovenskih in hrvaških
knjig. Koliko je storil Ungnad za razvoj jugoslovanske protestantske
književnosti, nam pričajo njegovi računi. Iz njih razvidimo, da se
je med 1. 1561. in 1564. natisnilo v Urachu 25.300 knjižnih izvodov.
Ungnad je tako ljubil jugoslovansko knjigo, da je ni pozabil celo
na smrtni postelji. Umirajoč je naročal soprogi, naj ne opušča na-
tiskovanja slovenskih in hrvaških knjig, kajti one so njegov zaklad.
Po njegovi smrti seje kmalu razkropila slovstvena družba iz Uracha.

Zakaj so podpirali protestantski meceni naše slovstvo? S slo¬
vensko in hrvaško knjigo so hoteli pridobiti preprosto ljudstvo za
reformacijo, kar se jim pa ni posrečilo.

Protireformacija ni dala Slovenstvu nobenega slovstvenega
mecena. V slovenski književnosti je nastala pusta doba. Redki te¬
danji pisatelji so sicer proslavljali v predgovorih svojim knjigam
posamezne velikaše, kakor n. pr. kanonik Matija Kastelec v posveti
»Navuku Christianskemu« sitiškega opata Antona de Gallenfels, o.
Janez Krst. od sv. Križa Frančiška Alberta Pelzhoverja barona de
Schonau, o. Rogerij Codellija de Fahnenfeld, Frančišek Ksav. Gorjup
goriškega višjega škofa grofa Karola Mihaela Attemsa itd., — ali ti
veljaki so bili najbrže osebni prijatelji in zavetniki dotičnih pisateljev,
teško pa, da bi jim bila kaj pri srcu slovenska knjiga.

Pravim mecenom slovenskega slovstva smemo prištevati grofa
Ivana Antona Goessa,  sredi 18. stoletja poglavarja koroški deželi
(Supremus Carinthiae Capitaneus). On je 1. 1744- pomogel Megiser-
jevemu slovarju — Dictionarium Quatuor Linguarum — v Celovcu
drugič na svetlo, 1. 1758. pa je omogočil ponatisek Bohorič-Hipoli-
tove slovnice: »Grammatica oder windisches Spracbbuch«. Obe
knjigi sta izšli »opera et studio societatis Jesu collegii Clagenfurtensis«.
Goess je menda podpiral tudi slovničarja razjezuvita Ožbalta Guts-
manna, ki piše v predgovoru k »Deutsch-windisches VVbrterbuch«

1. 1789: »Den vordersten Betrieb und Vorschub bekam das \\ei  k
von der thatigsten Mitwirkung und Freygebigkeit eines hochgi.ifli-
chen Gonners und grtindlichen Kenners der windischen Sprache.«

Nova doba, ki je zasvitala slovenskemu slovstvu koncem 18. sto¬
letja, je nerazdružno sklenjena z imenom barona Žige Zoisa.  Ma¬
lokateri mecen je tako vztrajno svoje dušne in denarne zaklade

442

obračal v prid svojemu narodu, kakor milijonar Žiga Zois. Po
njemu si je priboril naš jezik časten prostor na gledališkem odru.
Zois je podpiral slovenskega dramatika in zgodovinarja Antona
Linharta,  vzgojil je našega prvega pesnika Valentina Vodnika,
katerega je osvobodil Pohlinovih knjižnih spon, ter mu pokazal,
kako naj poje in piše za ljudstvo. V Zoisovi hiši se je spočela
znamenita slovnica Jerneja Kopitarja, ki je bil Zoisu osem let
tajnik, knjižničar in nadzornik rudninski zbirki ter si je baš tedaj
postavil podlago svoji čudoviti učenosti (monstrum scientiarum). Krog
Žige Zoisa se je zbiralo pred sto leti vse, kar je čutilo slovenski.
Poleg imenovanih pisateljev so občevali z njim: Japelj, Ravnikar,
Debevec, pozneje Metelko. Zois jim je bil voditelj, mentor, mecen.
Z Ravnikarjem in Kopitarjem vred si je prizadeval Zois, da se je
vstanovila 1 . 1817. stolica slovenskega jezika v Ljubljani.

Slovenskim slovstvenim mecenom pribrajamo že omenjenega
tržaškokoprskega škofa Mateja Ravnikarja,  ki je v ki asiški prozi
spisal mnogo slovenskih knjig. Šesta točka njegove dne 25. velikega
travna 1 . 1844. v Trstu spisane oporoke se glasi: Da se med ljud¬
stvom odpravi vsakojako praznoverstvo in mračnjaštvo, vstanavljam
v ta namen 4000 gld. za dobre, v verskem duhu pisane knjige za
prosto ljudstvo . . . Obresti od tega denarja se lahko vporabljajo za
natisek »knjig za ljudstvo v slovanskem jeziku.«

Naši narodni buditelji  so se posluževali zlasti knjig in
časopisov, da vzdramijo svoje rojake. Mnogi so žrtvovali v knjižne
namene velike svote. Pretesen je pričujočemu spisu okvir, da bi
mogel našteti vse te požrtvovalne podpornike slovenskega slovstva.
Omenim naj samo nekaterih.

Na Kranjskem je našla slovenska knjiga krepko zaslombo pri
odličnem prijatelju Prešernovem Andreju Smoletu,  ki je poleg
devet drugih knjižic izdal Vodnikove pesmi.

Koroški Slovenci so se ponašali z iskrenim ljubiteljem svojega
materinega jezika, s profesorjem Matijem A ha c lj e m. On je bil
radodaren do skrajnosti. Ko je jel spirituval Slomšek 1 . 1822. pouče¬
vati slovenščino v bogoslovju, je nedostajalo ukaželjnim bogoslovcem
slovenskih knjig, a našli so mecena, ki jim jih je kupoval. Bil je to
profesor Ahacelj. On je delil tudi slovenskim kmetom koristne knjige.

Pozneje je zalagal koroške dijake in kmete s slovenskimi knji¬
gami profesor Anton Janežič,  katerega zove slovenska slovstvena
zgodovina očeta slovenskega leposlovja in vtemeljitelja sedanje slo¬
venske pisave. Janežič si je pritrgaval od svoje pičle plače, da je

443

mogel izdajati leposlovne časnike in podpirati nadepolne mlade pi¬
satelje, stradajoče na dunajskih visokih šolah. Kako nesebičen je bil
ta mecen slovenskega leposlovja, o tem poroča zanimiv dokaz Josip
Stritar. Janežič je izročil Stritarju in Jurčiču svoj »Slovenski Glas¬
nik«. Poslednjemu je pisal, da ostane, ako jima je drago, v zvezi
z njima zato, da, če bo pri listu kaj dobička, bode njijin, če bi bila
pa izguba, naj zadene njega.

Med koroškimi in štajerskimi Slovenci je blagovito deloval
mecen Anton Martin Slomšek.  On je hotel že 1. 1845. osnovati
društvo, ki bi izdajalo knjige za prosti narod, toda ilirski deželni
gubernij v Ljubljani mu je zavrnil prošnjo. Slomšekova ideja se je
obistinila 1.1851., ko se je vstanovilo v Celovcu »društvo sv. Mohorja«.
Slomšek mu je postavil z darom 500 gld. »sklepni in temeljni
kamen«, kakor veli društveni prvomestnik šolski svetnik Rudmaš
v zahvali. Podpiral je mlado društvo z besedo in v dejanju. Oskrbel
je zanj izdajo svetopisemskih zgodb starega in novega zakona,
katerim je izposloval pri naučnem ministerstvu medorezne podobe
iz c, kr. zaloge šolskih knjig. Več let je poklanjal društvu sv.
Mohorja ves dobiček, kar so mu ga prinašale »Drobtince«. V svojih
pastirskih listih je škof Slomšek priporočal dobre, ljudstvu primerne
knjige. Pod njegovim pokroviteljstvom se je osnovala v Mariboru
prva slovenska čitalnica, ki je bila izprva res prava narodna visoka
šola, kjer so se redno vršila učena in zabavna predavanja. Slomšek
sam je večkrat govoril v čitalnici in poročal o kaki zanimivi stvari.

Na Malem Štajerju se blestita med ondotnimi rodoljubi odlična
podpornika slovenskega slovstva: Štefan Kočevar,  zavetnik Stanka
Vraza, in Božidar Raič, kije  razpisaval darila za najboljše igre rodo¬
ljubne vsebine.

Imena naših mecenov so zvezana zlasti z nekaterimi slovstve¬
nimi podjetji. Sv. pismo  se v slovenskem prevodu doslej ni moglo

natisniti brez izrednih podpor. »Biblia, tu je vse svetu I ismu Sta-
riga inu Noviga Testamenta, Slovenski tolmazhena skusi Juria Dal¬
matina« je prišla na svetlo 1. 1584. z denarno pomočjo kranjskih,
koroških in štajerskih deželnih stanov.  V brezmecenskem

17. stoletju ni moglo na dan sv. pismo, ki ga je bil poslovenil mar¬
ljivi pisatelj Matija Kastelec, in katoliški duhovniki so si morali po¬
magati s protestantsko Dalmatinovo »Biblio«, dokler jim nista konec

18. stoletja Japelj in Kumerdej s tovariši ob podpori ljubljanskega
knezoškofa grofa Karola Herbersteina  in naslednika mu višjega
škofa Mihaela Brigi  d a podala novega prevoda sv. pisma. Najno-

444

vejše celotno sv. pismo -— z Alliolovo razlago vred so ga poslo¬
venili Jurij Vole in tovariši — je izšlo med 1 . 1856. in 1859. na troske
ljubljanskega knezoškofa Antona Alojzija Wolfa.  Ta slavni vla¬
dika je skrbel tudi za prihodnost. Zagotovil je Slovencem tudi bo¬
doči drugi natisek sv. pisma. Glavnica, ki jo je naložil v ta namen,
je sedaj narastla že na blizu 38.000 kron.

Poleg sv. pisma je poklonil mecen knezoškof Wolf  svojemu
narodu slovar  (I. nemško-slovenski del uredil M. Cigale 1860.,
II. slovensko-nemški del uredil M. Pleteršnik 1894. in 1895., vsak del
obsega po dva zvezka, vkupe 243 in pol pole velike slovarske oblike).
To ogromno delo je neizčrpna zakladnica slovenskega jezika in »mo-
numentum aere perennius« požrtvovalnosti vladike Antona Alojzija
Wolfa. Na slovar gaje opozoril dr. Janez Bleiweis.  Dne 28. grudna
1 . 1853. je nesel vladiki koledarček za 1 . 1854., ozaljšan z Vodnikovo
podobo in z životopisom njegovim. Tedaj se je spomnil Wolf Vod¬
nikovega slovarja, ki je bil napovedan že 1. 1813., pa so ga zadržale
v rokopisu vojne homatije in nedostatek denarnih sredstev. Na pri¬
govarjanje drja. Janeza Bleiweisa je sklenil Wolf založiti prepotrebni
slovar. V svoji oporoki je ukrenil, naj njegov glavni dedič Alojzije-
višče poplača vse troške za to delo. Vesten izvrševalec Wolfove
poslednje volje je bil poznejši ljubljanski vladika dr. Janez Zlatoust
Pogačar, ki se je neumorno trudil, da bi dobili Slovenci čim prej
davno zaželjeni slovar.

Ko se je o prvi tisočletnici sv. Cirila in Metoda porodila »Slo¬
venska Matica«, so ji prinašali nekateri rodoljubi uprav mecenske
darove. Dekan Jožef Rozman,  baron Anton Zois,  Fidelis Ter-
pinec,  Ivan Vilhar,  Jožef Pleiweis  in mnogi drugi se bleste
med njenimi dobrotniki. »Slovenski Matici« so poklonili lepa volila:
dr. Lovro Toman  10.000 gld. in krasno diplomo, prof. Matija D e-
b el jak 8243 gld. (on se je spomnil z obilnimi volili tudi družbe
sv. Mohorja, Matice Dalmatinske in jugoslavenskega vseučilišča),
župnik Valentin Ravnikar  1200 gld., prof. Anton Lesar  400 gld.,
Peter Kozler  je podaril Matici 707 zemljevidov slovenskih dežel
in 470 pojasnujočih imenikov. Dragocene knjižne darove je prejela
»Matica« s Češkega od grofa Harracha  in od Jana Lega.  »Slo¬
vensko Matico« je postavil za glavnega dediča vsemu svojemu
imetju dne 30. sušca 1  1892. umrli rodoljub Anton Knez.  Založil je
posebno književno ustanovo nosečo njegovo ime; obresti te usta¬
nove, kateri znaša glavnica 30.541 gld. 96 kr., se porabljajo za izda¬
janje »zabavne« in »poučne knjižnice«,

445

i

Nekateri slovenski pisatelji so našli posamezne mecene, ki so
jih izdatno podpirali, tako dr. Radoslav Razlag  in mnogi drugi
pokojnega pesnika trpina Josipa Cimpermana,  milijonar Josip
Gorup  Simona Gregorčiča, občinski svet ljubljanskega
mesta  Antona Aškerca.

Veledušnemu podporniku slovenskih slovstvenih
naprav biskupu djakovskemu Josipu Jurju Strossma-
yerju  se klanjao njegovi petdesetletnici hkrati s hrvat-
skim tudi slovenski narod. On je ustanovil »jugosla-
vensko akademijo«, katere je delovanje namenjeno celo¬
kupnemu jugoslavenskemu narodu. »Slovensko Matico«
je obdaril o njenem rojstvu, in kdo bi mogel prešteti
druge darove njegove, ki so se leto za letom vsi¬
pali na Slovensko? On je vreden tovariš naših ve¬
likih mecenov: Ungnada, Zoisa in Wolfa. Slava mu!

Ljubljana.

Ican Vrhoonik.

v

RUKOVET UZGOJNE POUKE.

Za hrvatske majke.

Najsvetija stvar na zemlji
Majčina je zlatna njega.

Sundečic.

kupno čovječanstvo podijeljeno je u dvije osebine, u dva
roda: muški i ženski; brak je ona zajednica, u kojoj se
traži i nalazi njezino jedinstvo. Iz braka nastaje porodica,
a porodica je prvotno, najpreče, najnaravnije i najsvetije društvo.
»U krilu porodice kreču se«, veli biskup Strossmayer, »sve sile na¬
ravne, sila uma, sila čudoredna, društvena i religijozna, to če reči:
sila krvi, nauke, kreposti, požrtvovnosti i na posljetku sila svete
vjere i predaje, koja sve ostale oplemenjuje, uzvisuje i posvečuje.«

Porodica je prva i živa slika države i društva. Dijete je po-
četak porodice. Kao tajinstven gost kuca na vrata tihane i blažene
sreče. Otac i majka radosno ga pozdravljaju na pragu njegova
života. Dijete nije samo nada roditelja, več je i nada naroda. Kao
božiji se cvijetak razvija u mirisavoj svježosti, orošeno jutarnjom
rosom na sunčanim tracima.

Pred svakom kolijevkom — stajala ona u sjajnoj palači ili u
trošnoj koljebi — možemo reči: ovdje počiva nada naroda. Ova
nježna ručica pokrenut če — možda — jednom velika djela: mačem,
oružjem ili perom; pod ovim čelom, koje cjelivaju majčine usne,
žarit če se duboke misli; prša, koja lagani dah poput talasa uzdiže,
napunit če jednom uzvišena čuvstva.

Dijete dolazi na svijet tjelesno tako nemočno, da mu je pomoč
okoline neophodno nužna. Od svih biča, koja živu, treba ono najdulje

447

tudje brige i pomoči. I u duševnom pogledu nije s djetetom bolje.
Na što če dijete u životu naginjati, kakove če biti njegove sposob¬
nosti i težnje, što če ga u životu čekati i snači, sve se to ne može
da nagadja, dok je još u kolijevci. Što če od djeteta biti, stajat če
do razvoja. S toga valja nastojati oko njegova tjelesnoga i dušev-
noga odgoja.

Prva je odgojiteljica djetetu majka. Njezina je zadača uzvišena,
ne samo s toga, što odgaja svoje čedo, put od svoje puti, krv svoje
krvi, več i s toga, što odgaja čovjeka i budučega člana ljudskoga
društva. Za vršenje ove dužnosti treba znanja i vještine; ali žalibože
za tu uzvišenu i znamenita zadaču slabo su spremljene upravo
gdjekoje majke. Majčina se zadača započinje, čim osječa plod pod
svojim srcem; ona treba da sebe čuva, da tako porodi zdravo i
krepko dijete. Uzgoju je početak s porodom djeteta. Ovaj se uzgoj
s početka tiče samo tijela; ali kako je tijelo organ duše, valja nasto¬
jati, da taj organ, to orudje duše, bude što krepče i zdravije prema
onoj: »Zdrav duh u zdravom tijelu«.

Samo zdrav čovjek može sebi, porodici svojoj, državi i cijelome
čovječanstvu na korist živjeti, dok je bolestan čovjek sebi i drugima
na teret. Što se danas slabo pazi na zdravije, uzrokom je lijenost,
neznanje, praznovjerje i zastarjeli običaji. Zgodna je ona: »Polovica
djece nije umrla, več je ubijena s neznanja i nehajstva majka.«

Gledom na tjelesni odgoj treba paziti: na disanje, hranu, či-
stoču, odijelo, na gibanje i odmor, na njegu osjetila, na njegu ži-
vaca i moždana. S prvim dahom počinje život, s posljednjim svr-
šuje, zato bez zraka nema života. Do dobroga zraka stoji i povoljno
razvijanje i uzdržavanje tijela.

Sunce i zrak prva su naša potreba.

Sobe, osobito one, u kojima ljudi spavaju, valja zračiti, zrak
se najbolje izmjenjuje promajom, ali treba da se djeca i odrasli ču
vaju promaje. U sobi se ne smije sušiti odijelo vlažno od znoja i
kiše, rubenina djece, pelenice, posteljina i zamrljano rublje.^ Zimi
neka se odviše ne griju peči. Boravak je u pretoploj sobi štetan,

jer tijelo omlitavi i lako se nahladi. . ^

Jedemo, da živimo, a ne živimo, da jedemo. Covječje se U e 0
neprestance mijenja, troši, pa da se ne popravlja, isti osi o i se
sasvim i poginulo. Čovjek treba da nadoknadi, što je P otro ' sl °’ a
biva hranom. Najzgodnija je hrana za malo dijete majčino m J >
a može se za nuždu upotrebiti i kravlje mlijeko, a i mu se
dodati nešto vode i šečera.

448

Kad dijete prestane sisati, treba mu mokrom krpicom očistiti
usta. Od nečistoče u ustima lako nastaje kr up a, bolest, od koje
djeca mogu i umrijeti. Na jeziku i na nepcu pokazuju se kao mlijeko
bijele ljuštice.

Hrana mora da bude valjano pripravljena; treba je dobro za¬
činiti, prokuhati i sažvakati. Valja birati zgodna jela, koja odgova-
raju ustroju tijela.

Dijete treba priučiti na red i pravu mjeru u primanju hrane.
Djetetu treba dati dosta jaja, mlijeka, mesa, kruha i sira, jer ove
stvari pomažu graditi organe i mišice, — od njih se razvija možak.
Alkoholična pica nijesu za djecu, jer razdražuju živčevlje i slabe
čitavo tijelo.

Od svih čutila najviše treba njegovati oko; valja ga čuvati
od prašine, dima, para, prevelike vručine i mrzle vode. Škodljivo
je oku prejako te nestalno, titravo svjetlo. Oku škodi i pre¬
velik napor.

Naše je tijelo s polja i iznutra pokriveno kožom. Zadača je
njegovanju kože, da je valjanu uščuva kao organ znojenja i ispari-
vanja. S toga valja paziti na čistoču pranjem, trenjem i čistim odi-
jelom. »Čistoča je pol zdravlja«. Čuvati se valja prenaglih promjena
temperature, jer se koža prenaglo ohladi, pa nastaju reumatizmi ili
srčane bolesti.

Odijelo je od velike i osobite vrijednosti po čovjeka. Ono je
svakomu narodu bila prva potreba kulture. Odijelo ima zadaču, da
uzdrži jednaku toplinu tijela i ima da zadovolji čudorednim i druš¬
tvenim zahtjevima. Odijelo ne smije nigdje sapinjati tijela i priječiti
kolanje krvi. Steznik valja svakako baciti, ili ga bar umjereno i
shodno upotrebljavati. Odijelo treba da se prilagodi materijalnim pri¬
likama. Narodno se odijelo ne nosi više u gradovima, ali i naše selja-
kinje več zaziru od njega, te se povadjaju za modom. Moda mijenja
kroj odijela, jer je izum pojedinca, dok je narodna nošnja potre-
bita posljedica fizičnih odnošaja naroda spram njegova zavičaja,
podneblja, jezika i obrazovanosti. Pojedinac je ne može po svojoj
volji prekrajati, ona ostaje stalna kao zemlja, na kojoj narod živi.
Narodnu nošnju danas samo narodni ponos može da drži.

Žena, koja se preko reda kiti, ne zna, što je lijepo, a ona,
koja se još liči i maže, nosi laž na obrazu. Ljudi vele: »Sve za
obraz, a obraz ni za što«.

Često ljudi misle, da se duševni odgoj počinje tek onda, kad
dijete podje u školu; no to je sasvim krivo mišljenje. Istina, u prvom

449

djetinjstvu valja veču brigu posvetiti tjelesnom odgoju, ali naskoro
bit če i duša djetinja u toliko razvita, da se može i duševnim od-
gojem započeti. Dijete neka posmatra svoju najbližu okolicu: sobu,
kuču, vrt, polje, šumu potok itd., neka upoznaje stvari po imenu,
po tvari, obliku, boji; neka znade uporabu stvari, neka o njima
misli i sudi. Tako se djeca vježbaju u mišljenju. Dobro sredstvo za
to jesu i pripovijetke, priče, basne, pjesmice i šaljive igre.

Dok dijete ne doraste za školu, ne smije se od njega zahtije-
vati trajan duševan rad, jer bi to moglo imati veoma pogubnih po-
sljedica za njegov tjelesni i duševni razvitak.

Umni razvoj potpomaže osobito govor, pa ga s toga treba
pomno obrazivati. Govor se razvija polagano. Najprije dijete oči-
tuje svoje želje raznim kretnjama, a glasovi znače tek usklike. Ovaj
je govor dakako razumljiv samo oku i uhu majčinu. Kad dijete za-
počinje govoriti, tada je valjan primjer najbolje uzgojno sredstvo.
Dijete rado sluša, za to valja govoriti valjanim i pravilnim jezikom,
jer kako čuje, onako i govori. Tepanja se valja čuvati, da mu se
ne nauči. Majke to uzimaju obično na laku ruku, govore kojekako,
a ne misle, da je nauka jedna muka, a oduka sto muka.

Vrlo je važan odgoj čuvstava, jer se čuvstva znatno doimaju
ljudskih čina, a u djetinje doba čuvstva sasvijem ravnaju voljom.
Čovjek se u svojim djelima rado povodi za glasom srca svoga i
pristaje uz ono, što mu je ugodno. Tu naravnu sklonost čovjeka
valja u odgoju upotrebiti tako, da se u djetetu razvija čuvstva za
ono, što je sveto i plemenito, — što je istinito, dobro i lijepo. Valja
nastojati, da se kod djeteta razvije vesela čud, jer nikomu tako ne
dolikuje vesela čud kao mladeži, a ona je i u prilog odgoju. Veselo
je srce sklono na svako dobro, ono je izvor zadovoljstvu. Veselost
je podneblje, pod kojim uspijeva sve osim otrova. Samo treba pa¬
ziti, da se djeca sačuvaju od prevelike čutljivosti. Djeca su mekana
srca, pa ih svaka stvarca može da gane. _ ,

Djeca neka se čuvaju od prenavljanja. Ne treba dopustiti, a
bez potrebe otkrivaju svoja čuvstva ili da ih očituju na neprikladnom
mjestu ili pred nepozvanim ljudima. Još manje treba dopustiti, a
djeca spoljaštinom iskazuju čuvstva, kojih i nema u njihovoj usi.
Takovo je prenavljanje laž — najgora djetinja pogreška. aja za
rana zapriječiti tu pogrešku, a to če se postiči brižnim njegovanjem
čuvstva istine. Djeca ljube istinu od naravi, dapače svojorn isne-
nošču dovedu često roditelje i okolinu u nepiiliku. Ko i o pu a
upravo roditelji upučuju dijete na laž, jer pred njim nesto t\i e,

Spomen-cvieče.

450

za što dijete zna, da nije istina. Valja djetetu predočiti, kako je
sramota, ako ga tko zateče u laži, a to je prije ili kasnije neizbje-
živo sigurno. Neka dobro upamte ove: »U laži je plitko dno«. »U
laži su kratke noge«. »Istinu traži, pravicu važi«.

Sučut je u društvenom životu veoma potrebna i blagotvorna.
Njom se umnaža radost, blaži žalost, ništi sebičnost i krči put k lju-
bavi bližnjega, bez koje ne bi moglo biti zajedinstva ni medju ro-
djenom bračom, a kamo li medju ljudima različne vjere i narod¬
nosti. Sučut se može u najnježnijim godinama neizbrisivo usaditi u
djetinja srca. Dijete mora pokazati sučut; treba ga priučiti, da daje
milostinju siromahu i nevoljniku, da je uljudno, prijazno i uslužno
spram svakoga, a osobito spram družinčadi, da ne muči životinja,
da ne čupa bilja, a poimence cviječa. Treba mu duboko usaditi
ljubav spram ljudi, ljubav spram životinja i cviječa, neka hrani i
njeguje životinje, neka gaji cviječe.

Vrlo je važan u odgoju mar za ljepotu, jer podaje djetetu
mnogo prilike za najčišče uživanje, te mu zanosi dušu i privodi ga
kreposti. Tko ljubi ono, što je lijepo, taj se odvrača od opačine, jer mu
vrijedja čud. Valja djecu za rana privikavati na pristojno vladanje.
Lijepo se očituje u držanju tijela, u hodu, govoru i u uljudnosti.

Glavni je zahtjev ljepote čistoča i red; čistoča tijela i odijela.
Sv. Augustin veli, da je čistoča krepost. Iz nečistoče raste samo
zlo, a nikada čudorednost. Djeci treba pokazati lijepe slike, oblike,
treba im pripovijedati lijepe priče i bajke, učiti ih pjevati lijepe
naše narodne pjesme, ali treba paziti i na skladan i čist izgovor.
Treba ih za rana priučati, da primaju dojmove prirodne ljepote,
kao što je: večernji žar, sjaj zvijezda, lijepe boje i krasno cviječe.

Ne samo stvari i vanjski pojavi pobudjuju u nama ugodna ili
neugodna čuvsta, več i ljudski čini. Čini, koji nam se i nehotice
mile, zovemo dobrima, čudorednima, a čine, koji nam se ne mile,
zlima, nečudorednima. Valja za rana nastojati, da djeca zamrze na
ono, što je zlo, a zavole, što je dobro. Čuvstvo, koje se u našoj duši
radja, kad sami opažamo dobar ili zao čin, zove se savjest. Ova se
pojavlja u duši prije i poslije čina. Prije čina ili čovjeka na čin obo-
drava ili ga od čina odvrača; poslije čina ili ga veseli ili rastužuje.
Budna i istinska savjest najbolji je čuvar čovjeka, jer ga puti na
dobro, a čuva oda zla. Nema zaista gore muke od griješne sa-
vjesti. Savjest čini svojim gorkim prigovorima, da opaki jače trpi,
nego najteža ljudska kazan. Dijete treba za rana tako odgojiti, da
vazda sluša glas svoje savjesti, jer je ona vjeran i budan vodič,

45i

strog i pravedan sudac; nitko i nista ne če mu ušutkati tajanstveni
glas savjesti.

Slika ljubezne majke i ozbiljna oca prva je savjest djeteta, jer
se ono, kad se zakanjuje na neki čin, ili kad učini u duši pita, šta
bi na to rekli ili šta če reči roditelji? Primjer je najmočnije uzgojno
sredstvo. Valja nastajati, da se djeca druže jedino s valjanim dru-
govima, da ne čitaju zlih knjiga, da ne gledaju nečudorednih slika
i prizora, da ne slušaju nečudorednih razgovora. Nije za djecu, da
polaze na prela, u kolo i u krčmu. Kolo u Slavoniji nije danas više
ni iz daleka, što je nekoč bilo. Nekada bi se mladež sastala poslije
objeda nedjeljom i blagdanom usred sela, uhvatila se u kolo, te na
izmjenu pjevala narodne pjesme ili bi uz tamburicu zaigrala na na-
rodnu. Roditelji bi stajali kod kola i gledali svoju djecu, gdje se
vesele i zabavljaju. To bi potrajalo do pozdrava Gospe, a onda
bi djeca pošla s roditeljima kuči. No danas više nije tako. U subotu
več na večer ili prije blagdana skupe se momci kod seoske krčme,
te prolaze selom tuleči i urlič.uči, pjevajuči ružne i sramotne pjesme,
njima se pridružuju i djevojke, i skupa podju na mjesto, gdje se
obično sastaje i započne- kolo, koje potraje do kasno u noč.

Ne treba ni spominjati zlih posljedica ovakova odgoja, jer
znamo, da zlo do sij e dno radja zlim.

Što je biljci svjetlo, to je narodu čudoredje. Biljka, koju sun-
čani trači ne rasvjetljuju, ne može napredovati, nego zakržljavi, a
s vremenom uvene i pogine. Tako i narod bez morala slabi na tijelu
i duši i mora prije ili kasnije propasti. Nočno kolo treba ukinuti ili
bar svesti u pravu kolotečinu, da ne bude izvor narodnoga truleža.

Vjerska su čuvsta močna potpora čudorednosti i to s razloga,
što nam čudoredne zakone predočuju ne kao zahtjeve uma, nego
kao zapovijedi najvišega uma, uma, koji ne može da pogriješi.

Vjera — to je sveti vez, što čovjeka spaja s Bogom, zemlju
s nebom, vrijeme s vječnošču. Vjera je silna moč, koja djecu na
putovima života, što su često hrapavi i strmi, podupire i tjesi sta¬
rost, koja predusreče pad naš, ili nas, ako se zbio, opet podiže,
vjeri pripada vazda u odgoju prvo mjesto; ona je u odgoju, što je
sunce u prirodi. »Vjera je svjetlo uma našega, zar je srca našega,
zalog je spasa i neumrlosti naše«, veli biskup Strossmayer. Za rana
treba nastojati oko uzgoja vjerskih čuvstava. Prvi su n 3 ™ 6  ^’® cl
najmočniji i što se u prvo doba djetinjstva uvriježi u čovječju umi,
to se ne može tako lako iz nje izbrisati, pa prati čovjeka za cije
loga života. Dobar primjer najmočnije je sredstvo. Rj eca ne f m -'

452

da se druže s ljudraa bez vjere, naročito s takovima ne, koji izvrga-
vaju ruglu svete stvari ili istine vjerske.

Priroda je knjiga božja; iz nje neka proučavaju premudrost i
neizmjernu dobrotu božju. Neka se djeci podjeljuje jasna i zanim-
ljiva obuka u vjeri, neka vrše vjerske dužnosti, ali se kod toga treba
čuvati pretjerivanja i sile. Valja ih učiti moliti se Bogu, jer je mo-
litva izvršna potpomoč, da se ljudsko srce oplemeni. Molitva sveta,
usrdna i ustrajna — to su angjeoske ljestve, na kojima pobožna
duša uzlazi do samoga prijestolja nebeskoga.

Znanje ni čuvstvovanje nema nikakove vrijednosti bez volje.
Po radu se naime ljudi cijene, a ne po znanju ili čuvstvovanju.
Valja nastojati, da se u čovjeku razvije ne samo jaka i ustrajna,
nego i čudoredno dobra volja. To se doduše ne može za djetinjstva,
ali se može položiti prikladan temelj tomu.

Uman se uzgoj volje pripravlja poslušnošču, a očituje se u
ljudskom govoru kao istinitost, a u radu kao zdušnost. Poslušnost
je nuždan uvjet, da se razvije prava slobodna volja: to je duša uzgoja.
Dijete nema još razvita razuma; roditelji i uzgojitelji su mu razum,
dijete je rob njihovih zapovijedi, ono mora da ih vrši, da postane
jednom slobodno i da ne bude za cijeloga života robom svojih
strasti i požuda. Pamtiti valja ovu: »Dozvoljavaj djetetu s veseljem,
uskračuj nerado, no neka tvoja uskrata bude neporeciva.«

Najviši je cilj i najsavršeniji oblik duševnoga razvitka značaj-
nost; ona podaje tek pravu vrijednost čovjeku. Značaj je največa
moč u svijetu čudorednom'. Čovjek, koji je u svim svojim činima
dosljedan, da možemo unaprijed kazati, kako če u stanovitom slu¬
čaju htjeti da djeluje, zove se značajem. Pravi je značaj dakle onaj
čovjek, kojega se volja povodi čvrsto i trajno za čudorednim nače-
lima. Valja nastojati, da se u duši uzgojenika razvije neka zaliha
čudorednih načela; ali ta načela ne smiju biti puka pravila na pamet
naučena, več treba da ih uzgoj enik svojim trudom steče, i da po¬
štami za nj životna sila, koja ga neprestance tjera k višem cilju. Ste-
čeno načelo treba da uzgojenik prigrli ne samo umom. nego i srcem.

Mladež valja za rana priučati, da zdušno vrši svoje dužnosti.
Dužnost obuhvata sve naše biče. Dužnost je onaj vez, koji uzdržava
svu čudorednu zgradu. Mladež valja za rana priučiti k radu, jer je
rad najbolji uzgojitelj značaja. U borbi je život, u ;radu je spas.
Rad caruje, — veli narodna poslovica.

Na tlu egoizma, častohleplja i taštine ne niče nikad značaj.
Kome se cijeli život kreče oko samoga sebe, taj če upotrebiti sve i

453

sva i najpodlija sredstva, da svoj cilj postigne. Uzgoj neka u tom
učini svoje. Značaj sačinjavaju kreposti. Učimo mladež ljubiti Boga
i bližnjega, priučajmo je na pravednost, savjesnost i dobrostivost.

Za uzgoj značaja treba uzora.

Hrvatska majko, nastoj, da u burno more života izašalješ zna-
čajeve : — nama ih treba! Zadača je hrvatske majke napokon od-
gojiti narodu kčerke i sinove, prožete svetom ljubavi za domovinu.
Domoljublje ne samo da je jedna od največih, nego je po čovje-
čanstvo jedna od najblagotvornijih kreposti. Domoljublje treba da
bude djelotvorno; svaki pojedinac treba da je spreman posebnu svoju
korist podrediti opčemu dobru, pa i isti život žrtvovati za domovinu.

Narodni se uzgoj promiče u prvom redu narodnim jezikom,
koji je najvjerniji tumač narodnoga duha, jer se njim očituju sve
misli, čuvstva i težnje naroda. Jezik je duša svakoga naroda, dok
je jezika u narodu, dotle i on živi, dotle mu ostaje čista i neoskvr-
njena samosvijest. Lijepo li reče biskup Strossmayer: »Ah slatki moj
materinjski glase! Ti si mi tako lijep, da je samo Bog Ijepši, koji te
je stvorio, samo narod krasniji, koji te izumio i sačuvao.«

Materinjski jezik — ma da i sve jezike svijeta znali, ima nam
biti najsvetiji i najmiliji prema Preradovičevoj:

Tudj tudjinu, tebi tvoj doliči,

Tudji poštuj, a svojim se diči.

Njegovati valja glazbu i narodnu igru, jer če se njom djeca
priljubiti narodnom čuvstvovanju. Roditeljska kuča neka bude hram,
gdje se štuju i njeguju narodne svetinje, osobito narodni običaji,
narodni jezik i narodna knjiga.

Domovina treba poštene, korisne i radine sinove i kčeri
hrvatska majko, nastoj, da ih odgojiš! Majke!

Oj budite nam sjajne zvijezde,

Koje sjaju svomu rodu,

Kad mu uče njegvu djecu
Ljubit dom svoj i slobodu!

*

* *

Hrvatska majko! Provela sam te letimice kroz najglavnija na
čela uzgoja — budeš li uvažila ove savjete uspjet češ zaista ko .
uzgoja svoje djece. Ali prije svega se traži od tebe, da budes s\ ojoj
djeci u zor o m, da im prednjačiš dobrim primjerom. Djeca vaz:a
više paze na ono, što roditelji čine, nego li na ono, sto im vazu,

454

jer i djela imaju svoj jezik i to rječitiji, nego li su usta. Djela su
roditelja knjige, iz kojih se uče djeca. Uzor svih uzora jest sam
Krist. Krist je najviše čudoredno dobro. U Kristu imamo utjelovljene
sve kreposti, u njemu se stječu sve čudoredne ideje. Uzgoj ima za-
daču, da uzgajanika Kristu privede, da' se u njemu usavršava i u
njegovo obličje preobražava. Krajna je s toga svrha odgoja nasto-
jati o tom, da privede uzgajanika Kristu kao izvoru svega savr-
šenstva.

Držim, da ču ovaj rukovet uzgojne pouke najdostojnije za-
vršiti riječima velikoga našega Mecene, biskupa
Strossmayera:

»Uzorne žene pravi su ures i ponos,
pravi blagoslov i spas društva i naroda
svoga. Ah Bože sveti! daj, molim te, na¬
rodu momu tako čistih, svetih, radinih i
požrtvovnih supruga i majka, — i dao si
mu tim naj preči zalog oslobodjenja od
svih zala, koja ga toliko dandanas  tište!«

Zagreb.

Marija Jambrišak.

IZ „KRALJA STJEPANA".

(Drugoga dijela trilogije: „Petar SDačič“.)

ČIN DRUGI.

PRIZOR DRUGI.

Petar ban i Pavao  župan.

Pauao (dolazeči):
a si zdravo, bane.

Petar:

Što je dobra, župane?

Paoao:

Slabo dobro, kad se ljudi, koji bi ga mogli sijati, sakrivaju kao
jazavci u jazbine svoje.

Petar:

A s kakvim ti pravom dolaziš mene vrijedjati pod moj krov,
župane ?

Paoao:

S pravom iskrenoga rodoljuba, koji je zabrinut za svoju otač-

binu, kao i ti, samo joj ne može poslužiti, kao što bi joj ti mogao
pomoči, kad bi htio pregnuti svojim silama.

Petar:

Pa ti me baš prekoravaš, župane, koji mi skupa s mojim ne-
prijateljima lukavo ugrabi najljepšu priliku, da poradim na korist
roda? Ta izabraste, okruniste kralja Stjepana bez mene, zašto on
močan s najvišega mjesta ne popravi zlo, ne ukloni opču nevolju ?
Čemu mene u pomoč zoveš, koga odbaciste kao istrošeno orudje?

Paoao:

Da, možda imaš pravo, -— možda pogriješismo, izabravši kralja
slabiča bez opčega sporazuma. Al onda prijeki udes, viša sila htjede,
te ne mogosmo drukčije. Nu sada, kad je več Stjepan izabran, valja
da ga i svi pripoznamo za kralja.

Petar:

Ja ne! Ja dadoh svoju riječ drugomu, Zvonimiru na samrti,
i ne previjam je po volji vjetara. — Moje banstvo samo Radovana
priznaje, a kad ozdravi, za njega ču s mojim četama poplaviti či-
tavo kraljestvo i njemu postaviti očevu krunu na glavu.

Paoao:

Opet češ narod udarati na muke za svoje hire i nama svojim
hirom kršiti pravo slobodnoga izbora.

Petar:

To nije Slobodan izbor, vas je Latin Lovro, nadbiskup spljetski,
žedne preko vode preveo, zaslijepio vas. Vi ste svi medvjedi na uzici
njegovoj skupa s kraljem vašim, te igrate po Lovrinoj volji.

Paoao:

Mi smo mu na uzici, a ti se pred njim sakri u brlog — i tako
kraljestvu ni od nas ni od tebe koristi.

Petar:

Ja ču se skoro pokazati iz moga skrovišta i zapaliti luč u toj
tmuši, da se razaberu čisti i šareni.

457

Pauao:

Bane, ti znaš samo govoriti i osnove zamišljati, ali ih zabo-
ravljaš izvoditi. Dodji na dvor i preuzmi upravu države, pa radi
jednom. Mi Hrvati samo govorimo i bučimo, te več to držimo radom.
Ne priznavajuči Stjepana za kralja, daješ se i nehotice u službu
tudjina Vladislava ugarskoga, koji se slično tebi izjavio o Stjepanu,
zakidajuči pravo našega izbora.

Petar:

Još i tu osvadu na me bacaš, još ču ja za vaše grijehe biti
kriv! Sto se ne branite, kad imate čast i vlast i moč u rukama ?
Što radi biskup hrvatski Anastazij, što radiš ti na dvoru, što vaš
miroljubivi Jakov brodovodja? Ta eto vas na dvoru kraljskom u
vlasti i lasti nesmetanih, pa radite malo bez mene.

Paoao:

Anastazij radi, što može i zna, ali nije dorastao prepredenosti
Lovrinoj, kao ni ja drzovitosti Pribimirovoj, a Jakov je morski
dobar čovjek, ali je Latin. Lovro ga straši, da če mu admiralsko
mjesto preoteti Hrvat, satnik Dobrovid — i on mora Lovri služiti.
Da nije Anastazija, ti bi več bio proklet od pape po Lovrinim pri¬
javama, koje sve Anastazij, pozvan od pape Urbana na izvještaj o
tebi, pobija . . . Teže se nama boriti na dvoru proti raznim splet¬
kama i potvorama, nego tebi tu junačiti se medju svojima. Malo nas
je i nemočni smo proti premoči Lovrinoj. Kralja je sve novajlijama
sebi odanima okružio.

Petar:

Da, da, stara taktika! Novajlijama podjeljuje časti, koji nemaju
svijesti ni o svom ni o narodnom dostojanstvu, kojima je lična korist
preča, nego opče dobro domovine.

Pauao:

Ima doduše medju njima i valjanih, ali večinom su mladi ljudi,
odrasli za ovih meteža i nestalnih vremena naših, te lutaju u tim
olujama, ne videči nikakav sjajni svjetionik, komu bi do\eslali. °
su ljudi bez načela stalnih i bez poštivanja stanjih, bez auktonteta
ikakva, drzoviti. Neki bi se dali sedlati i postali bi valjam vozači i

45 §

s vremenom upravljači kraljestva; ali mnogi su bez osječaja i lju-
bavi za slavnu prošlost, puni prezira za naše težnje, bezbrižni za
opče dobro, a gramzljivi za ličnom slavom i častima i koristima.
Još nisu prešli mjeru — ti bi ih još jedini mogao svojom ličnošču
i dobrim radom zaustaviti i bolji im pravac dati. Od toga bi vreloga
mošta moglo još vrlo dobro vince postati, da se tko zna baviti njime —
inače če i oni bezglavi, prepušteni sami sebi, svak na svoju ruku
državne posle voditi u korist tudjincu, koji če ih lukav znati omamiti
ili hvalom ili mitom ili zastrašiti grožnjom, jer su, nemajuči tradicija
ili ne mareči za njih, nestalni kao valovi.

P©t (prežimo):

Pa da ja medju tu bagru zadjem? Ja da toj dječurliji vodja
još budem?

Papao:

Ne budi ohol, več spasi, što se spasiti dade. Drukčije si odsudjen
na nerad izvan dvora.

Petar:

Ja da raditn i bdijem!

Pacao:

To nije rad, iz sigurna prikrajka tobož paziti na tudje prste, a
kad tamo, na dvoru se neopazice, prepredeno i potajno i javno
izdaju naša prava.

Petar:

I opet velim, čemu si ti i tvoji tamo, koji to sve vidite?

Paoao:

Ja nišam tako pronicav, kao ti, ja ne znam tim paucima pohva-
tati sve niti mreže, jer ako i pokušam, samo se zapletem u njih, kao
muha u paučinu, i mjesto da koristim, pokvarim. Ja sam mekan kao
pamuk i mene se ne boje, pak — moram biti iskren — ja nišam
tako odvažan, a s tobom bih nešto vrijedio. S toga te dodjoh mo¬
liti, da nam slabim u nejednakoj borbi pomogneš, da istisneš s dvora
Lovru, Stjepanovu moru, moru kraljestva hrvatskoga, zaklinjem te
srečom zajedničke nam majke domovine!

459

Petar (zamišljen i kano ganut):

A zašto Lovru vi meni niste pomogli istisnuti, kad sam ja htio,
s dvora Zvonimirova?

Paoao:

Ono je drugo doba bilo — onda smo se još pravici i poštenju
od njega nadali.

Petar (mrko):

A tko mi jamči, da sada iskreno mislite, vi prijatelji i zagovor¬
nici Latina? Tko zna, ne zovete li me iz sebičnih svrha, da vam
budem orudje — kliješta za žeravku Lovru, pa da me se onda opet
otresete i sami se u Stjepanovo srce ugnijezdite?

Paaao:

Ja ti praštam to sumnjičenje mojih najsvetijih osječaja, ali i sad
otvoreno kažem, da sam još prijatelj sloge izmed Latina i Hrvata,
no im nikad svoga ponosa ni narodne časti ne prodah. A ti radi,
kako hočeš, ali češ krivac biti narodnje nesreče, kojoj idemo ne-
minovno u susret uz opči nehaj i uz tvoju neslogu. (Odlazi.)

Paoao (za njim):

Ja dvoličnjak nišam, dva gospodara ne mogu služiti. Pozdravi
mi svoje drugove na dvoru. Skoro ču vas doči pročistiti s novim
gazdom. (Ulazi Lepa, kraljica.)

PRIZOR TRE ČL

Petar i Lepa.

Lepa:

Rad bih, bane, s tobom razgovarat.

Petar (za se, ugrižljivo):

Valjda opet ljubav očitovat. (Glasno.)
Na službu sam, gospo!

460

Lepa:

Opet dodjoh,

Da me pustiš u Ugarsku k bratu.

Fetar:

Zašto, gospo?

Lepa:

Zašto? Morala bih
Ja pitati, zašto mi to pr’ječiš?

F etar:

Ta Radovan ovdje ostat mora —

Pa kuda češ ti bez sina?

Lepa :

Kuči!

Nije F dosta, što mi ubi muza,

Ubi kralja, u orno me zavi,

A sina mi unesreči grozno!
Bezdušniče, i dalje me želiš
Mučit?

Fetar:

Nemoj — kraljice!

Lepa:

Da, jošte

Rugaj mi se, kraljicom me zovuč.
»Kraljice«, a lišio me krune!

P etar (trznut):

Umiri se, gospo, ja kriv nišam
Svemu tomu, vjeruj.

Lepa (nježnije, prikorno):

Tugo moja!

1 ban Petar to učini meni,

461

Učim me udovicom sinjom,

Bolnom majkom i robinjom svojom .. . (Zaplače.)

Petar (i nehotice ganut):

Nemoj, gospo ! — Ta na dvoru mome
Slobodna si

Lepa:

Kakva j’ to sloboda,

Kad mi k bratu ne daš u Ugarsku? —

Pa što če mi takova sloboda,

Dok ljubljene duše nigdje nemam:

Odsvud u me leden vjetar duva,

Sve j’ spram mene hladno, neiskreno,

Odbija me, il se žaca mene,

Ti prezireš, jer mi j’ srce ludo,

S kojim ja ne mogu gospodarit,

Poželilo za ljubavlju tvojom —

Bane Petre . . .!

Petar (odbojno):

Nemoguče, gospo ! .. .

Lepa (ukorno):

Nemoguče? Sada? (Ironički.) Krasan čovjek
A prije si znao me zavodit,

Kano pčelu bezazlenu na med
Ljubaznosti i nježnosti svoje.

Mamio si na ljubav me onda,

Kad — ko tudju Ženu — nisi smio;

A sad, kad sam slobodna, sirota,

Sad odbijaš — okrutniče!

Petar (bolno):

Gospo . . .

Lepa (žešče):

II okrutnik, ili onda bješe
ITimben, grješni zavodnik!

462

Fetar (boreči se u sebi):

Ne! Ljubljah.

Beznadno tad ljubljah tudju Ženu,

Al i čuvstvo zatomljivah s mukom
U svom srcu, a bez grješne želje.

A što ti ga prozre, nišam krivac —
Povoda ti ne dah.

Lepa (živahno) :

Dade, dade!

Pogledi ti žarki i bjeguči
Iskre bjehu upaljivoj gradji!

Topla r’ječ ti, uzdah nehotični
Bjehu slatki jaritelji vatri,

Što me bjjednu još razgara . . .

Petar:

Zalud —

v Lepa (živo):

Al taj požar, komu rasplodnik si,
Lomaču tu, što potpalio- si
U mom srcu, i ugasit moraš!

Bane Petre! — To j’ jedini oganj,

Koj ne ništi, več povisi ljude,

Čisteč ih od prirodjenih mana;

To j’ jedini oganj, što ne hara,

Večje sv’jetu roditelj i hrana,

Slatka sveža najraznijih čudi,

Most prikladan za stališke jaze . . .

— Klicu dobra ne gazi u meni!

De raspredaj u svom srcu pepel,

Da mom plamu i tvoj odgovara.

Petar:

U mom srcu nema več odziva —

Ono j’ sada žrtvenik i žrtva
Samo mojoj otačbini jadnoj !

4'»3

To j’ jedina miso mi i briga.

A i na svoj ponos gledat moram,
Valjda ne ču ljubavnik bit smiešan
U toj dobi, ruglo okolini,

I pred mladom kčerkom da crvenim
Sa slaboče. — Nij’ moguče . . .!

Lepa (moleči):

Bane . . .!

Bane, ti me unesreči ljuto!

Petre, ti češ popraviti grijeh —

Oba gr’jeha, što počini meni —

S tobom bit ču sretna i bez krune . . .! (Nježno.)
Ispuni mi davnu zelju srca! (On se otklanja. Zamamno.)
Budi barem nježan, kano nekad —

Sječaš li se onih dana, bane ?

Sjajni dani, tugo moja črna!

— Nekadanja kraljica ti, Petre,

I hrvatske krune baštinica,

Žena sjaju i vladanju vična,

Ništ’ ne želi, več tebe junaka — (Petar odbije teško.)
Uslišaj me!

Fetar (s nutarnjom borbom):

To nij e moguče!

Med nama je strašan ponor puko,

Preko njega slab je most od strasti,

Kad nij’ moguč ni od tvrdje gradje,

Od narodnje sreče. — (Odlazi polagano.)

Lepa (moleči za njim):

Bane! Petre! (Ljuta za se.)

Neka, neka! Još čete mi platit
I Hrvati i ti! — Sve vas mrzim!

Još če danas tajni vjesnik k bratu.

(Petar se na ulazu sretne s Radovanom,  koji se blijed i drščuči pnmiče ras
kolačenih očiju, a za njim ide Mara  zabrinuta.)

464

PRIZOR ČETVRTI.

Predjašnji, Radovan i Mara.

Radooan (Petru strašljivo):

Bane, onaj strašni vojnik .. .!

Mara (skrbno ocu):

Pazi na nj, jer mu je opet pozlilo jače, danas je neobično
uzrujan. Popeo se bio na vrh kule i dugo zurio u bezdan, te ga
jedva dozvah k sebi od straha, da dolje ne padne.

'Petar:

Radovane!

Lepa:

I to je tvoja žrtva, bezdušniče!

RadODatl (gledajuči u dalj):

Onaj gadni vojnik . . .

Mara (nježno oko njega):

Nije nista, kraljeviču, miruj samo.

Radooan:

Gledaj . . . rulja hrli. . . krv, krv! Onaj gadni vojnik i mene če
ubiti kao oca moga!

Petar:

Kraljeviču, ne boj se nikoga uza me. — Ja ču onoga (mahnuv
rukom tobože), koji bi htio moga Radovana.

Radooan:

Hahaba! Udri, udri!

Petar:

Ne če nitko moga kraljeviča.

465

Radoran (izbuljena oka):

Kraljeviča? Hahaha! Rekao sam mu ja, da sluša, a i kralju
sam govorio, neka sina posluša. Kazali mu, da je bolje biti sakri-
venu u zahvalnim srcima i prnjave sirotinje, nego istaknutu u sjajnim
listinama kraljevskim, — na smješkavim usnama ugladjenih dvora-

nika... Tako mi je nekako Petar šaptao, dok bijah kraljevič.-

Sad sam kralj. — Gdje mi je kruna? (Hvata se za glavu.)

Petar:

Imat češ ju skoro, ako Bog da.

Radooan:

Uh, to boli, tišti me, ne ču je! (Kan da ju s glave baca). Ne, ne,
garavče, nišam ja kralj! Ne ubijaj me! Evo vam krune —! Ja volim
samo Maru . . . Oh kako mi je nekada srce krvarilo radi nje. — A
sad? Sad nemam srca, ona mi ga uze. Ali su ga i njoj oteli, raz-
derali. — Gle, ban Petar premeče krpice moga srca — rad bi ih
sastaviti — Mara drži iglu, da ih sašije. (Naglo se okrene k Petru, s pro-
mijenjenim glasom.) Bane, daj mi Maru.

Mara (ljubezno u strahu, samo da ga umiri):

Tvoja sam ja, tvoja, kraljeviču.

Radooan (široko ju neko vrijeme gledajuči):

Aha! Ja se sječam tebe; ti sličiš kipu, što sam ga isklesao
nekad negdje ... Ali gdje je to bilo? (Dodje do majke Lepe.)

Lepa:

Radovane, sinko!

Radooan (lecnuvšise):

Ne, ne ču krune! Ta puna je črvi od očeve glave mrtve! Na
dragulje joj zmije vire! Gle, kako sikču šiljatim jezičcima, kako se
oblizavaju pakosno, baa (s gnjušanjem)! Gledajte, jedna ima Koloma
novo lice, jedna Lovrino. — (Upre oči u nešto.) Koja je ono? ozu  na
usta Pribimirova. — Što ? očevo srce premeču iz usta u usta. -
moje hočete. - Na (baca rukom), ta i onako ga ne treba meni kao
kralju. Hahaha! Otac tolikoga naroda, pak da srca ne treba.

Sto još hočete? — Marino? To srce ne dam, ne dam. (Hoče da bjež

30

Spomen-evieče.

466

Mara (nježno ga uhvativši) :

Ostani tu, kraljeviču, s majkom i sa sestrom Marom.
Radooan (uzevši ju za ruku):

Ajdmo zajedno. (Ona se lecne.) Ne boj se, ja ču ih svladati.
(Iznenada.) A tko si ti ?

Mara:

Ja sam Mara! Zar me ne poznaš?

RadODan (dugo ju gledajuči):

Da, da, poznam te. — Ti si moj izgubljeni biser, koji mi pade
na dno mora, ja ga gledam, ali do njega ne mogu. Kad zaronim
k njemu, zatvori mi ga školjka i otme vidiku.

Mara:

Ta evo me uza te.

Radooan:

Al sad mi ne češ iz ruke ispuznuti. Ajdmo, ajdmo. — Glavu
ču ti uresiti ljepšom od očeve krunom, salivenom od suhoga zlata
poštenja, a okičenom bisercima sviju kreposti, medju kojima se blista
najsjajniji dragulj nevinosti. Neka kralja i kraljice ohole, neka traže
tudje nevjeste bogate, tudje tulipane, nama če naše ruže mirisati.
(Udihava u se, kanda miriše.) Ah, Ugodno opaja! . . . (Uhvati se
za glavu.) Ajme, boli glava, ajme, majko!

Lepa (popošavši):

Rade! Sinko!

Radooan (lecnuvši se od nje, prikloni se k Mari, koja

ga strašljivo pogledava. Na to se on gorko nasmije)

Aj, aj, nemam gdje nasloniti vruču glavu. Idem ju
studenom vodom rashladiti. (Ode, a za njim zabrinuta Mara.)

Senj.

Krsto Paoletič.

BILA JE POMLAD.

j.

osip Resnik je obiskal črez dolgo spet svoj rojstni kraj.
Neka skrivna moč ga je vlekla tja črez hribe in doline
v tiho, skromno vas, kjer je preživel otroška leta. Polastila
se ga je neodoljiva želja, da bi vnovič videl ono nizko, na zelenem
holmu se belečo cerkev, one borne, okoli in okoli holma raztresene
koče, ono trato, kjer se je bosonog in razoglav prekucaval ter igral
s svojimi tedanjimi sovrstniki.

Resnik je bil sedaj sodni svetnik, občespoštovan in priljubljen
mož. Toda Resnik je bil še samec. Bog ve, kakšne izkušnje je mož
imel, da si ni hotel naprtiti zakonskega jarma. Morda je imel odprte
oči ter je videl, koliko je v resnici srečnih zakonov, morda ga je od
tega odvračala že kakšna nesrečna ljubezen, morda se je njegovi
idealni duši protivila proza navadnega zakonskega življenja. Ali
res je bilo, da Resnik ni čutil nikake potrebe, da bi si poiskal
družice . . .

Danes torej, na veliko soboto 1. 1899., je stal zopet v domači
cerkvi. Postavil se je za vrata, tja blizu kropilnika ter se zamislil.
Pred priprostim, s pomladnimi cveticami okrašenim oltarjem, je
daroval župnik sveto daritev. To ni bil več oni stari častitljivi mož,
ki je pred tolikimi leti maševal pred tem oltarjem ter z angeljskim
izrazom na svojem obličju poveličaval svetost tega kraja in tudi
uplival na srce dovzetnega dijaka, daje bilo tam tako skiivnosto
mirno in svečano. Ta blagi mož je že počival pod hladno rušo. A
sedaj je zavzemal njegovo mesto mlad duhovnik z vsakdanjim o v

468

razom. Malo svetega, nič tajinstvenega, zdelo seje Resniku, ni velo od
njegove osebe in celo ta vonj po kadilu in svečah, ki je plul po vzduhu,
ni mogel začarati Resnika v one nadzemske sfere, kako nekdaj.
Morda pa je to nasprotje med obema župnikoma le navidezno,
morda temu občutku, ki me nadvladuje v tem hipu, nisva kriva
niti župnik niti jaz; morda je vsemu temu kriv samo čas, ki je tako
hitro bežal nad mojo glavo, pomislil je Resnik. In v tej misli ga je
potrdilo tudi nekaj drugega. Šiloma se je hotel otresti vse posvet¬
nosti, hotel je zopet črez dolgo časa moliti, moliti z vso dušo,
z vsako žilico svojega srca. Napel je vse moči, a ni šlo. Samo
bridek vzdihljaj mu je izniknil iz prsi. Da, da, čas je storil vse to,
dejal si je Resnik nato . . .

Nič več ni poskusil moliti, prevzele so ga zopet posvetne
misli. Začelje opazovati ljudi, ki so še posamezno prihajali v cerkev.
Pri kropilniku so postajali, desnico pomakali v vodo ter se prekri-
žavali, a kolena so komaj vidno upogibali. Na črnem kropilniku so
se svetile kaplje, ki so pri prekrižavanju padale od prstov ter se
počasi cedile nizdoli, puščajoč za saboj polžke, neenakomerne črte.
Čveterokotni kamni pod kropilnikom so bili motnovlažni ter uma¬
zani od prahu, ki so ga dohajajoči donašali na svojih črevljih.

Resnik je motril prihajajoče, a le malokoga je poznal. Na tem
in onem obrazu so se črtali sicer znaki te in one družine, ali ta
okorna in okorela telesa so bila ali tako izdelana in postarana, da
jih ni bilo mogoče uvrstiti med znance, ali pa so bila še premlada
in na obrazih poteze še nejasne in nedoločne.

Tedaj se je pa na vratih pojavil star mož. Bil je visokega
stasa in še vedno ravnega hrbtišča. Ali njegovo oko je 'bilo videti
motno in njegove noge slabe, kajti opiral se je ob dve palici ter
počasi lezel dalje. Njegov obraz je bil dolg in koža na njem nagu-
bančena. Posebno okoli ustnic je bila ohlapna in viseča, da je bilo
videti, kakor bi visela nizdoli prilepljena krpa.

Ko je starec počasi drsal mimo Resnika, je hipoma obstal. Nje¬
govo oko seje uprlo v svetnika ter ga motrilo pazljivo. In neka osup¬
lost se je brala na njegovem obrazu. Videti je bilo, da je spoznal
Resnika. Pokimal je z glavo, kakor v pozdrav, ter lezel dalje v klop.

Tudi Resnik ga je spoznal.

— Moj Bog, stari Molek! In še živ! Črez osemdeset jih mora
imeti, govoril je sam s saboj. Obiskati ga moram! . . .

Resnik je vrgel še pogled po cerkvi ter takoj nato stopal
na piano.

469

Zunaj je bil krasen dan. Po drevju se je prikazovalo prvo
sočno zelenje in pisano cvetje, po zraku so frfotali prvi rumeni
metulji. Resnik pa je stopal zamišljen nizdoli po vasi. Tam je bilo vse
tiho in mirno. Nemo so ga zrle nekdaj tako dobro znane koče, a
nikogar ni bilo na pragu, da bi ga bil pozdravil. Semtertja se je
znotraj čulo šumenje, odmevala hoja, zahreščal kak ropot - ženske so
bile večinoma same doma ter pospravljale in pripravljale za praznike.

In svetnik je stopal ven iz vasi ter zavil po ozki poti na na¬
sprotni griček. Tam gori je črnelo okrušeno zidovje, oklepajoč za¬
puščeno vaško pokopališče. Črez njegov rob se je dvigal tu in tam
od deževja izpran križ in od časa oglodan kamen. A v kotu ob
mrtvašnici je rastla stara, svoje veje globoko pripogibajoča breza.
Grobovi so bili zarastli s temnozeleno travo, ki je tukaj prva poga¬
njala že v zgodnji pomladi. Le na malokaterem grobu se je belil
posamezen cvet.

Resnik je prestopil prag pokopališča ter nameril svoj korak
prav v zadnji nasprotni kot. Tam je stal nizek kamen, iz kraškega
mramorja izklesana piramida, katero je bil dal on sam postaviti
pred nekaterimi leti. Na sredi je bilo napisano z zlatimi črkami
samo ime: Gregor Resnik.

Bil je to grob očeta svetnikovega.

Tu je Resnik postal ter strmel nemo v že upadlo gomilo.
Prav ob kamnu je ležala pozabljena mrtvaška kost, dolga, rujava
in že luknjičasta nadlahtnica, na katero so se usipali zlati solnčni
žarki, a na zidu je čepela taščica ter z bistrim očesom opazovala
resnega, dolgobradega moža, ki je bil videti na tak lep dan tako
silno otožen.

Dobro četrtinko ure se je svetnik pomudil tukaj. A ko se je
obrnil, potegnil je s prsti preko oči Ozrl se je nato okoli sebe
po ostalih grobovih ter počasi odšel...

II.

Vrlo davno je že od tega, kar je Resnik sanjal v tem skri\ nem
kotiču lepe slovenske domovine krasne mladeniške sanje. a  , ' A
so bile le sanje! In ko se je prebudil iz teh sanj, tedaj je prvi r
občutil bridki predokus resnega življenja, v kateio je ime stopi 1.

Resnik je bil tedaj abiturijent. Bilje na počitnicah pri svojem
starem očetu, ki je bil kočar v vasi. Stari ni imel ru £ n

470

tudi razen male koče ničesar. V svojih mladih letih je opravljal
službo nekakega občinskega tajnika in kmečkega dohtarja ter je
živel tako skromno in varčno, da si je še nekaj prihranil za stare
dni. Razen denarja so mu ljudje donašali za razne pisarije tudi mar¬
sikaterih živil, kar mu je vse prišlo k pridu. Da je mogel sina
študirati, pomagal mu je mnogo ženin brat, ki je bil duhovnik
v mestu. Ta je skrbel za Josipa do sedmega razreda, dokler ga ni
pobrala smrt. No to *je bilo še dokaj ugodno, saj leto, ki ga je
imel Josip še pred seboj, se bode že kako prebilo. Potem tako
ne bode treba skrbeti več, ker Josip je bil določen, da bode pel
novo mašo.

Josip je bil tedaj na zadnjih gimnazijskih počitnicah. Maturo
je bil dovršil s posebno dobrim uspehom in stari Resnik je bil po¬
nosen na svojega sina. Rad ga je jemal s saboj med ljudi in kazal
nanj rekoč:

— Ta bo imel še veliko več v glavi nego jaz ! Res ni zastonj
študiral. In tak fajmošter bo, da bode veselje.

In tudi Josip je bil popolnoma prepričan, da je vstvarjen samo
za duhovski stan. Bil je še popolnoma nepokvarjen, njegove misli
in želje so hrepenele po popolnosti.

Že zadnja leta je največ občeval s starim župnikom, a letos je
še posebno iskal njegove druščine. A to ni bilo nič čudnega, saj
župnik je bil res mož po volji božji, izobražen, vnet za svoj sveti
poklic, a zraven vesel družabnik in odkritosrčen svetovalec. Josip
pa je bil tudi ponižen in tih. Tako je nastalo med njima neko pri¬
jateljstvo posebne vrste.

Josip je imel posebno veselje nad prirodnimi krasotami.
Čestokrat je zahajal v bližnji gozd, ki se je razprostiral za vasjo.
Tam je navadno legel v mehki mah z obrazom na kvišku in zrl
je ure in ure v vrhove temnih smrek in hoj ter vlekel na ušesa
njihovo tajinstveno šepetanje. In malo, nežno cvetico, ki je vzrastla
ob potu, je zamogel občudovati neprestano ter se veseliti ob njenem
drobnem telescu. In roka njegova se ni mogla iztegniti, da bi jo
utrgala. Krilato ptico, najneznatnejšega črvička, ki se je vil v prahu,
je zapazilo in ogledovalo njegovo oko.

In tako je nekega lepega popoldneva zopet ležal v gozdu.
Visok, svetlozelen macesen mu je nudil streho nad glavo, a mehka
trava, pretkana s kodrastim nitkastim mahom, ga je pestovala
v svojem mehkem naročju. Po gostem malinovju so se preletavale
ptice, a solnčni žarki so plesali po njegovi lahki, poletni obleki.

47i

Tedaj pa je nekaj zašumelo za njim. Lahke stopinje so se
začule, a še predno se je utegnil Josip zravnati, že je stala pred
njim deklica, napol gospodski oblečena. Stara je utegnila biti kakih
osemnajst let, a izpod širokega, lahkega slamnika je žarel Josipu
nasproti najlepši obrazek, katerega si je mogel misliti. In ta obraz
so okvirjali gosti, zlati, vlažno se svetlikajoči lasje, plujoči nizdoli
črez tilnik. Izpod kratkega, vijoličastega krila so se svetlikali majhni
čreveljčki, odevajoči drobno, skoro otroško nogo. Vsa dekličina
prikazen je nosila na sebi pečat nežnosti in milobe, pečat onega
»ženskega«, kar človeka blaži in povzdiguje.

Josip je bil omamljen. V mestu je sicer videval dan na dan
neštevilno mladih in tudi lepih ženskih obrazov, videval obilo cve¬
točih lic, drobnih nožič in vitkih, elegantnih životov, a dozdaj ga
še ni bil zanimal nobeden. Stopal je mimo njih brezbrižno in apa¬
tično, nekako tako, kakor je stopal mimo izložbenih oken, v katerih
so se svetile in košatile svilnate robe za damske obleke. Čutil se
je varnega pred vsemi in nikdar mu ni srce še zatrepetalo v očigled
kake deklice in nikdar se mu ni še na nobeni pomudilo oko
tako, da bi jo bilo ogledovalo drugače, kakor vsako drugo lepo
božjo stvar.

A danes se je hipoma vse izpremenilo. Ta lepota gaje očarala
naglo in nenadoma, da si niti sam ni bil v svesti, kaj se je zgodilo
z njim. Obstal je, kakor bi bilo treščilo zraven njega. In njegove
oči so slastno pile in srkale ta kras raz njeno lice ter strmele
v njo, kakor v kako nadnaravno prikazen. In sam ni vedel, da mu
je temna rdečica zalila obraz in vrat. Ko pa je začutil, da se mu
je začelo burneje gibati srce v prsih, ko je zapazil hitrejše nje¬
gove udarce, tedaj ga je hipoma obšlo spoznanje. Kakor svetel
žarek mu je šinilo v dušo, zavedel se je, da bode moral to bitje
pred saboj odzdaj ljubiti, ljubiti z vsemi silami svoje duše. A ta
zavest je tudi učinila, da se mu je povesilo oko in da je postal
hipoma neokreten in zmeden.

Ona pa je stala pred njim ter šegavo upirala svoje ve 1 e >
modre, zelenkasto se spreminjajoče oči v njega. In ko je zapazi a
njegovo zmedenost, tedaj se je razveselila in okoli njeni
črešnjevordečih ustnic se je zazibal čaroben nasmeh. .

— Ah da, Resnikov študent, kaj ne da? — je vskhknila ter s o-
pila korak proti njemu. Vi me sicer več ne poznate, ali nek aj
sva pa vendarle skupaj letala po vaški trati. In z ^ lr ‘ l a s ' a .
barvice« in igrala ono, kako se že zove, ah da, "a 1 je aj

472

vaš most«. No, res je, nekaj let je preteklo od tega in vi ste veliki
in lepi, cel gospod, a tudi jaz, kakor vidite, nisem zaostala.

Resnik je dvignil svoje oči ter jo opazoval. A dasi je mislil
in mislil ter si v duhu predstavljal vse svoje tovarišice izza mladih

nog, vendar ni mogel uganiti, kdo bi bila ta. Gotovo je bilo, da

take lepote ni bilo med njimi. Pozabil je, kaj store leta in čas.

Približala se mu je še bolj, da je že sapo njeno čutil na

svojem obrazu, odrpla še bolj na široko svoje oči ter zrla na¬
ravnost vanj.

— Ali me res še ne poznate ?

— Za Boga ne, ječal je ter nehote odstopil za korak.

A ona se je zdaj zasmejala zvonko in glasno, da je glas
njen obudil zveneč odmev v oddaljeni gošči. In njeni drobni beli
zobje so se zabliščali, kakor dragocen niz pristnih biserov. A
tedaj se mu je oživel spomin in spomnil se je, daje  enak izraz
v očeh res že nekdaj videl, videl o neki priliki v davnih, lepih časih.

Udaril se je na čelo ter dejal:

— Ah, Manica! — Kaj ne, da si Manica Molkova ?

— Vendar si me spoznal, ne, hočem reči ste me spoznali, — je
dejala veselo ter mu podala svojo majhno, žametasto roko. Njeni
beli prsti so se ovili okoli njegovih in iz njih je šinil gorki tok po
vseh njegovih žilah.

-— Kaj ? Le ne vikaj me več! To se pač ne spodobi starim
znancem. Le brez skrbi mi reci ti!

— No, pa bom, je dejala ona .. .

Sedla sta skupno na mehki mah drug blizu drugega, da sta
se skoro dotikala. No pa kaj je bilo to hudega? Saj sta bila
»stara znanca«.

In začela sta si praviti svoje dogodke. Povedala mu je, da
stanuje že celo vrsto let pri teti v Trstu. Ta teta je precej pre¬
možna, a stara in bolehna vdova brez otrok. In ona jej nadome-
stuje otroke, a zraven jej streže in jo neguje. Zdaj pa je prišla za
hipec domov k svojemu očetu, da pogleda, kako je še kaj v teh
krajih. Skoro nato mu je začela pripovedovati o Trstu samem,
o morju, o solnčnem zahodu na morju, o brezštevilnih ladijah in
ladjicah. In on jo je poslušal zvesto in verno, prav tako, kakor je
dozdaj vselej poslušal starega župnika, ter zraven jej gledal nepre¬
stano v lepe oči. A čudil se je, da jo je tako zgrešil, da ni ves
čas svojih študij nikdar povprašal po njej ter da mu tudi nikdo
ničesar ni pripovedoval o njej.

473

Tudi on jej je povedal svojo povest. . .

Ko sta si tako pripovedovala, prigodilo se je večkrat, da sta
se njuni glavi sumljivo približali, da sta se njuni senci skoro do¬
tikali. In tedaj so se semtertj a dotaknili njegovega čela njeni kodri
in ta rahel poljub vlažnih las je učinil, da mu je pod njim vztrepe-
tavalocelo telo.

Nehote, nevede, mehanski mu je objela desnica njen vitki pas
in stisnil se je k njej, da je bila za hipec preplašena in hotela vstati,
doda takoj se je pomirila, ko je pogledala v njegove oči ter videla
tam izraz brezpogojne udanosti, izraz hipoma vzplamtele ljubezni . . .

Dolgo, dolgo sta sedela tako. Ali solnce na nebu se je nižalo
in drevje je metalo dolge, temne sence. Tam nekje v gošči se je
oglašala mala sova z zateglim svojim piskom in semtertja je zafr-
fotal med vejevjem kak netopir. Trebalo se je ločiti.

Do tam, kjer se od gozda zagleda vas, sta hodila skupaj, roko v
roki. Ko pa so se zabliščale pred njima prve hiše, tedaj sta krenila
vsak na svojo stran. Krepko sta si stisnila roki, zašepetala si »na
svidenje« ter se razšla. Predno sta izginila za ovinki, sta se še
ozrla ter z rokama pomigala v slovo . . .

Josip je stopal počasi proti rojstni svoji hiši. Čutil je, kaka
izprememba se je danes zvršila v njem. V svesti si je bil tega pre¬
vrata in vedel je, da je en sam današnji hip zadoščal, da je podrl
naklepe in načrte njegove, ki jih je nosil v svojih prsih toliko let.
In marsikdo drugi bi se bil čutil tesnega, nezadovoljnega sam
s saboj, bi razmišljal, kaj mu je storiti. A Josip je takoj vedel, katero
pot ima zdaj nastopiti. Videl je vse težave, ki so mu v različnih
podobah pretile, a vse to ga ni moglo ozlovoljiti. Tako veselo in
praznično mu je bilo pri srcu, kakor še nikdar v življenju in na
obrazu, kije bil že nekaj dni bledikast in upadel, so zopet vzcvetle
rdeče rože.

Odzdaj je posečal Josip župnika vedno bolj poredkoma in še
ti poseti so bili navadno le kratki in redkobesedni. Stari gospod je
to seveda zapazil, toda rekel ni ničesar. Zadovoljil se je s tem, daje
svojega mladega prijatelja opazoval kjer in kakor je mogel ter da mu
je včasi namignil kak dober svet. V podrobnosti pa se m sp“ 8ca  •

Josip pa je postajal čim dalje bolj živahen, njegovo živ jenje
je zadobilo zanj hipoma ves drugačen pomen in namen, bo ocnos
je bila njegova. Sleharni popoldan je odzdaj bila Josipova p
v gozd. In tja je vedno prihajala i ona in tam jima je cve a
prva Osrečujoča ljubezen. In ta ljubezen je bila Resniku tu 1 za nja.

474

Toda dnevi so potekali naglo, prenaglo. Josipu so se nagibale
počitnice h koncu, a še vedno ni bil očetu povedal, da ne bode
izpolnil njegove želje ter šel v bogoslovje. Matere itak že več ni
imel, umrla mu je bila pred dvema letoma. Zadnji čas je tedaj
bil, da razodene to očetu ter se posvetuje z njim o nadaljnjih
svojih namerah. Prav nič ga ni skrbelo, da bi mu oče ne dovolil,
a tudi najbližja bodočnost, študiranje v glavnem mestu, mu ni delalo
preglavice, dasi ni imel toliko, da bi se bil tam preživel samo mesec
dni. Ljubezen njegoya je bila trdna opora, ona mu je pomagala, da
se mu je videlo vrlo lahko vse, kar ga je še čakalo . . .

Nekega dne sta sedela Josip in stari pri skromni večerji, katero
jima je bila ravnokar pripravila priletna postrežnica. Počasi sta
zajemala krompirjevo juho, ki je bila gosta in debela ko sok.
Nobenemu se ni prav ljubilo, jed se jima je valjala po ustih in le
težko sta jo požirala. Po nekolikih založajih pa položi stari žlico
na mizo ter pogleda sina.

— Ti, jaz ti hočem danes nekaj povedati, dejal je nato zateglo
ter si brisal usta z žepnim robcem. — Saj poznaš ono beračico Mico
tam izpod klanca? Glej, ta je včeraj nabirala dračja po gozdu. A
nekje tam v gošči je po naklučju zapazila dva mlada človeka,
seveda moškega in žensko, ko sta sedela v travi ter grulila,
kakor zaljubljena goloba. Skrivaj ju je gledala, zapomnila si njuna
obraza ter zopet skrivaj odšla. Kaj meniš, kdo sta bila ta dva?

Resnik umolkne ter zre sinu naravnost v oči. Toda motil se je,
ko je mislil, da bode sin zmešan in preplašen. Josipu je sicer šinila
rdečica v glavo, a očesa ni povesil.

— Dobro, ako že veste, vam ne bode treba praviti. Prihranjen
mi je vsaj vvod, s katerim sem itak mislil še danes na dan. Toraj
iz tega spoznate, da se mi dva z Manico ljubiva. Ker je pa ta lju¬
bezen resnična in globoka, treba se bode z Manico zvezati za vse
življenje, ako hočeva, da nama ga bode ta ljubezen sladila. Ako se
pa hočeva zvezati za vse življenje, tedaj je neobhodno potrebno,
da opustim misel, da bi bil kedaj duhovnik. In to misel sem v res¬
nici tudi že opustil in tega se prav nič ne kesam. Zdaj tedaj veste,
kako stoje stvari.

Stari je nekoliko časa debelo gledal, ko je videl sina hipoma
tako odkritosrčnega in odločnega. Takoj je videl, da bi tu bil vsak
upor nemogoč. Nagnil je glavo ter nekoliko časa zamišljeno zrl
skozi okno. In tedaj je pomislil, da mora s sinom začeti zlepa.

— Dobro me poznaš, sin moj, dejal je črez nekoliko časa. —

475

Zato ti tudi ni treba praviti, da bi te jaz silil v katerikoli stan.
Sam si dovolj pameten, da bodeš vedel ukreniti pravo. Ali meni se
zdi, da vzrok, kateri te je privedel do tega sklepa, ni bil dovolj
tehten. Moj Bog, ljubezen, in celo prva ljubezen, koliko časa pa
traja? Nekoliko tednov, morda par mesecev in potem se jej smeješ.
Ostane ti morda prijeten spominček nanjo, ali drugega nič. A če si
vsled take mlečne ljubezni zgrešil svoj stan, tedaj ti ostane kes in
pokora. Zato je treba stvar pretehtati od vseh strani. Ako se ti
ljubi poslušati, pa začniva in oglejva si to zadevo vsestranski.

Josip je očeta poslušal molče, a pri vsaki besedi, ki jo je stari
izgovoril, je šele čutil, kako dobrega in pametnega očeta da ima.
Večkrat je sicer že imel priliko, da je opazil, kako korenito zna oče
vsako reč presoditi, a da je zraven naravne nadarjenosti tudi toliko
izobražen, do danes še ni vedel. In čutil je, da ima v svojem očetu
tudi pravega prijatelja, katerega je pa šele danes dobro spoznal.
Milo se mu je storilo pri tem spoznanju. Poltiho je izpregovoril:

— Govorite, oče!

Stari pa se je nagnil bliže sina ter začel:

— Kakor že rečeno, braniti ali siliti nočem. Vendar premisli naj¬
prej to, da visoke šole stanejo mnogo, več, kakor si morda zdajle
misliš. Jaz pa, veš, da ti ne morem pomagati. Toda to bi še bilo.
Morda bi se kako dokopal do zvršetka, saj se jih je na enak način
izučilo že mnogo pred taboj in se jih bode za taboj. Ali recimo,
da tudi dovršiš vse izpite. Kaj pa si potem? Ali nisi šele prav na
razpotju in hujšem razpotju, nego si to danes? Pojdi in praktikuj,
kamor in kjer hočeš, povsod stvar mnogo stane in treba je zopet
denarja in denarja, predno dobiš kako mesečno novčno podporo.
In koliko časa preide, da te imenujejo pravim uradnikom v kakovem
činovnem razredu? Najmanj dve, a tudi več let. Ako tedaj vzamemo,
da dovršiš študije v štirih letih, a predno prideš v službo pretečeta
dve leti, tedaj je to celih dolgih šest let. In pomisli, kaj se v teh
dolgih letih zgodi lahko s tvojo sedanjo ljubico! Tisoč proti eni
stavim, da tedaj ne bode med vama več niti sence katerekoli lju¬
bezni. I ako bi tudi bila, recimo bila, da te ne žalim, ali bi se v tem
času tvoja ljubica ne postarala za šest let? In kdo bode jemal pri¬
letno devico, ko je na ponudbo toliko mladih 1 Zraven pa ona tudi
ničesar nima, a za zakon treba priprav, ki mnogo stanejo. Ako hi
jo hotel tedaj vzeti, moral bi se zadolžiti, a dolg je hudo, hudo
breme. In ne motim se mnogo, ako rečem, da bi te ravno to hi cim.
sčasom tako težilo in ozlovoljilo, da bi si začel očitati, čemu si

476

storil tako neumnost ter vzel nepremožno ženo, ko bi ti jih bilo
lahko najti takih, ki bi imele kaj pod palcem ter ti tako zagotovile
složno in brezskrbno življenje. No tako bi bilo konec ljubezni, a
začetek domačih prepirov. Kaj ne, tu ti razvijam jako žalostno per¬
spektivo v bodočnost in ti ne moreš nikakor verjeti, da bi bilo kaj
takega mogoče; posebno ti ne more v glavo zdaj, ko ti srce pre¬
kipeva v najslajših občutkih prve ljubezni. Toda verjemi, da to spričo
tega ni nič manj resnično in da bodeš črez nekoliko let tudi ti
tako sodil!

— Oče, nikdar, nikdar! Vime že ne poznate. In tudi, ako bi
imel biti nesrečen, skrajno nesrečen, ljubezen moja ne bi nikdar
minila !

Resnik se je zasmejal tej sinovi gorečnosti ter nadaljeval:

— No, mogoče. Toda preiščiva stvar še nekoliko dalje. Glej,
ako se odpraviš pa tja, kamor si bil namenjen do zadnjega, tedaj
odpadejo vse te skrbi. Vsa ta štiri leta bodo lepo drugi skrbeli zate,
na drugo ti ne bode treba misliti nego na učenje, in po tem kratkem
času bodeš gospod. Ako te zraven opomnim še na to, da ima kmet le
duhovnika za »gospoda«, a drugi so mu samo »škrici« in nebodijih¬
treba, tedaj mislim, da sem prerešetal dovoljno vse, kar govori proti
enemu, a ne nasprotuje drugemu!

Nastal je nekoliko časa molk. Stari se je oddahnil ter si prižigal
dolgo svojo pipo. Vstal je ter stopil nekolikrat po sobi gori in doli.
A ko je videl, da sin ničesar ne odgovori ter razmišlja, vstavi se
pred njim ter reče:

— Saj se ni treba precej odločiti, čas imaš še nekaj dni, da vse
dobro preudariš!

Toda Josip je vstal, vzel klobuk ter odhajajoč dejal:

— Vse je dobro premišljeno, nazaj ne smem in nočem! Kar sem
sklenil, hočem storiti. Hvala vam, oče, da mi ne nasprotujete!

In odšel je . . .

Stari je še nekoliko časa taval po ozki sobi, mrmral med zobmi,
majal z glavo ter vlekel goste oblake dima iz svoje pipe in jih
spuščal pred se, da je bila vsa soba takoj zakajena. A ko je solnce
zašlo za gore, stopil je pred kočo ter sedel na klop in opazoval
sence, ki so se začele vlačiti iz doline više, vedno više, dokler niso
zagrnile viškov nižjih holmov, pozneje visokih gora.

In nastala je noč in na nebu so se začele prižigati brezštevilne
svetle zvezde . . .

*

* *

477

Takoj drugi dan je Josip tudi župniku razodel svoje srce. Stari,
blagi mož ni bil kar nič osupel. Vedel je že vse.

— Kar ukrenete, dobro premislite! V takih slučajih se ne more
svetovati nikomur. Pri vas sem popolnoma prepričan, da ne kre¬
nete s pi a\ e poti, bodisi v tem ali onem stanu. Želim vam povsod
najboljših uspehov!

Josip mu je bil hvaležen na teh besedah. Molče mu je podal
roko ter se ginjen poslovil.

*

* *

Bil je zadnji dan Josipovih počitnic.

Zjutraj se je že bil poslovil od nekaterih bolj znanih vaških
družin ter od župnika, a popoldne od nje, svoje Manice. Seveda
je bilo slovo najtežje od nje, ki je postala v tako kratkem času luč
njegovega žitja.

Ko sta s starim povečerjala ter še nekoliko posedela v ži¬
vahnem razgovoru, sta se odpravila spat. V celi hiši sta bili samo
dve sobi, prva spredaj, a druga zadaj, z oknom na majhen vrtič.
V zadnji je spal Josip. Še nikdar mu ni prišlo na um, da bi bil po¬
noči zapustil svojo celico. Vselej, ko je prišel v njo, je v njej tudi
pričakal jutra. Zgodilo se je sicer večkrat, da je pozno še postaval
pri oknu, zroč v tiho, bajno noč, a nikdar mu ni prišlo na um, da
bi bil še kam odšel.

Toda nocoj mu ni dalo srce miru. Neka silna, neodoljiva moč
ga je silila iz te samotne izbice tja ven. Mogočno hrepenenje, da
bi še enkrat videl njo, ga je prevzelo ter mu napolnilo dušo. Neki
glas mu je pravil, da jo vidi morda zadnjič. In to ga je privzdig¬
nilo, da je brez pomisleka skočil skozi nizko okno. Da, moral jo
je nocoj še videti, moral jo je še enkrat pritisniti na svoje srce!...

Zunaj je bila temna noč. Le nejasno in nedoločno se je črtala
rujava steza pred Josipovimi očmi. Njegove, ponočne hoje nevajene
noge, so se semtertja spotaknile in le s težavo je lezel dalje. I () da
s časoma so se te teme navadile oči, noge so postale sigurnejše in
Josip je imel le še malo korakoy do Molkove hiše.

Vsak hipec je postajal ter jemal klobuk raz gla\o, da bi si
hladil vroče čelo. Njegovi prsti so rili mehanski med potnimi asmi,
a srce mu je vtripalo burno, da ga je bilo slišati.

— Kako se me bode razveselila, ko jej bodem potrka na o mic ,
mislil si je Josip. In to toliko bolj, ker me ne piičavuje. ^
kako jej je gotovo hudo pri srcu, morda še huje nego meni.

478

njene mehke roke se bodo zopet in sedaj še gorkeje ovile mojega
tilnika in njena drobna glavica bode zopet počivala na mojih prsih!

In dospel je skoro do hiše. Tedaj je pa stopal tišje in rahleje,
da bi ga kdo ne zapazil. Semtertja je sicer poknila suha vejica pod
njegovimi nogami, zašuštel vel list, a drugače se ni zganilo nikjer
ničesar in tako se je neopažen priplazil do hiše,

Tam je bilo eno oknice še razsvetljeno. Luč je medlo odsevala
skozi rdeč zastor. Da je to njeno oknice, je Josip dobro vedel, saj
mu je njegovo lego ona sama pred nekaj časom natančno popisala.

Tiho, prav tiho, je Josip pristopil k oknu ter se vzpel neko¬
liko na prste. Hotel je najprej videti, kaj dela še tako pozno, a
potem rahlo potrkati.

Ob kraju se je bil zastor zavil nekoliko nazaj in skozi ozko
razo se je lahko videlo po enem delu sobe. In Josip je zrl nekoliko
časa skozi to razo tja notri.

A hipoma so se mu začele tresti roke, s katerimi se je držal
ob kamen, ki je obrobljal okno. Spustiti se je moral. Hkratu so se
mu začela tresti kolena in neopisna bol mu je prešinila dušo. Ne¬
koliko časa je stal kakor okamenel. A tedaj je notri v sobi nekaj
zašumelo, luč je ugasnila in tiho se je odprlo okno.

Josip je naglo odstopil nekoliko korakov, ter se skril za debelo
hruško, ki je rastla za hišo. Tedaj se je pa v oknu pojavila črna
moška postava, skočila tiho nizdoli ter naglih korakov izginila. A
okno se zopet tiho, brezšumno zaprlo ...

*

* *

Drugi dan na vse zgodaj se je Josip odpravil od doma. Stari
ga je spremil nizdoli do velike ceste ter se počasi vrnil. Kolikor je
mogel, mu je dal na pot, a veliko ni bilo.

Josip pa se je še ozrl gori proti vasi, njegovo oko je iskalo
še hiše Molkove. In zazdelo se mu je, da se gori na planjavici sve¬
tlikajo — znana krila in da mu ona pošilja z mahanjem belega
robca svoje zadnje pozdrave. Naglo se je obrnil ter koračil dalje.
Niti enkrat se ni več ozrl. Njegov obraz pa je bil bled, kakor bi
bil vstal iz groba, in njegov stas se je videl nekam upognjen.

In Josip je mislil in mislil. Najbolj čudno mu se je videlo to,
kako da zdaj, ko se mu je tako hitro pripetilo nekaj takega, kakor
mu je prerokoval oče, kako da zdaj ne misli več, da bi šel v se¬
menišče. Saj bi bilo po tako bridki prevari vendar to edino naj¬
boljše zatočišče. Ali ga je bilo sram pred očetom in župnikom,

479

da bi se tako hitro skesal, ali ni hotel tega veselja narediti njej,
ki ga je izdala, o tem si niti sam ni bil na čistem. Zavedal se je
edino le tega, — da ni ustvarjen za službo in stan, kateremu je bil
toliko časa namenjen, in to mu je zadoščalo in to ga je gnalo dalje,
dalje, v tuje veliko mesto . . ,

In stopal je dalje resnega lica, črez noč dozorel v razmišljajo¬
čega moža. Obcestno drevje je že trepetalo v prvih mrzlih jesenskih
vetrovih, semtertja je že cepnil kak list v jarek, ob potoku se je
že upogibala marsikaka opaljena cvetica, a Josip je stopal dalje . ..
dalje . . .

Črez dobro uro je bil na železniški postaji. Lokomotiva je
zaprhala, dim je bruhnil iz širokega dimnika v gostem oblaku kvišku,
kolesa so zaštropotala ... Z Bogom! . . .

III.

Od pokopališča se je svetnik Josip Resnik počasi vračal proti
vasi. Ob poti seje razcvitalo grmovje, po prahu so se valjali vrabci,
a po prvih cvetovih so brenčale čebele.

Svetniku je bilo mehko okoli srca. Spomnil se je onih počitnic,
predno je bil odšel na vseučilišče. Tistikrat je bil zadnjič v tej vasi,
zadnjič doma. Sprva se mu je na Dunaju godilo slabo, zelo slabo.
Stradal je, a zraven se učil noč in dan. A še tisto leto mu je bil
umrl oče. Zadela ga je bila kap. In videl ga ni nikdar več . . .

Odzdaj je bil sam na svetu. Toda koncem prvega polletja se
mu je posrečilo, da je dobil službo domačega učitelja pri neki prav
dobri obitelji na Dunaju. To mu je omogočilo, da je dokončal svoje
študije. Tu si je tudi toliko prihranil, da je pozneje zamogel vsto¬
piti kot praktikant k sodišču. Imel je srečo, kmalu je postal adjunkt
in sodnik. A letošnje leto so ga imenovali syetnikom . . .

In sedaj se je tudi spomnil svoje ljubezni, katere ni mogel
nikdar prav pozabiti. Mnogokrat mu je stala podoba Maničina pied
očmi, jasna in svetla. Toda samo nekoliko časa. To jasnost in sve¬
tlost je navadno hipoma počrnil temen madež, spomin na oni \clci.

Od tistikrat ni vedel nič več o njej.

Danes pa, ko seje bližal prvim hišam, so gaz vso silo o su 1
spomini nanjo. Privzdignil je oko in glej tam gori med drevjem se
mu je zdelo da se svetlika njeno krilo, kakor v nekdanjih casn,
da se žari njen obrazek, da mu maha njena roka v pozdia\.

480

kako čudno mu je hipoma postalo okoli srca. Čutil se je zopet mla¬
dega in kri mu je začela burneje plati po nemirnih žilah. In čudno,
danes je prvič po tolikih letih začel natančneje razmišljati o onem,
zadnjem večeru. In začeli so vstajati dvomi v njegovi duši. Ali je
oni večer res prav videl, da je bil nekdo pri njej ? Da, to je bilo
res! Toda, ali ni mogel biti kak njen sorodnik, ki je imel kaj opra¬
viti pri njej? Čemu bi bila sicer imela luč v sobi? Ali pa ni do-
tičnik objemal nje, ki je bila njegovo vse na svetu? Da, tudi to je
bilo res! Toda, ali ni mogoče, da je bilo to samo slučajno, da se
je od nje poslavljal res kak sorodnik? Ako bi bil drugi dan, predno
je odšel, še prišel k njej, tedaj bi mu bila gotovo razjasnila to za¬
gonetko. In sedaj se gaje polotil kes, da se ni vrnil tja gori, ko jo
je videl, da stoji na planjavici ter zre za njim . . .

Črezdalje bolj je bil svetnik prepričan, da je tistikrat ravnal
prehitro, prenagljeno. Toda zdaj, zdaj, ali bi se ne dala ta napaka
več popraviti ? Ali bi ne bilo mogoče, da bi se še vse razjasnilo
in uravnalo ? Saj je on še v najlepših letih, a ona . . . toda kaj, ko
bi bila že omožena? Ne, tega ne! Ne sme biti, ako gaje  ljubila
s tako ljubeznijo, kakor on njo! Pa če bi bila?

Resnik ni mogel več misliti, vse mu je plesalo pred duševnimi
očmi. Neko hrepenenje ga je prevzelo, hrepenenje, kakoršno se ne
polašča več resnih, v življenja borbi izkušenih mož. In to je Resnik
čutil. Skusil se je otresti take sentimentalnosti, toda ni šlo. Vedno
huje ga je vleklo tja gori, da bi povprašal po njej, da bi jo morda
še videl . . . Oh, to bode scena!

Res, ni si mogel pomagati in pospešil je svoje korake. Nje¬
govo srce si ni dalo zapovedati, dasi so mu ustna govorila: Moj
Bog, kakšen človek si! Kako si smešen! Ali je kdo drugi še tak
tepec na svetu? Oj, ubogi idealist!

Sam sebi ni mogel verovati, da je sam izustil te besede. Stresel
je z glavo, pogladil si dolgo brado ter hitel dalje . . .

*

* *

Pri Molku so bila vrata odprta na stežaj.

Resnik je takoj stopil črez prag v kuhinjo. Na ognjišču ni bilo
ognja, a po koteh so ležale nakopičene smeti, ki so bile vlažne in
na pol trhle. Nekak neprijeten vonj po plesnobije polnil ta prostor.
Na tleh je stal raztrgan košek krompirja. Nekoliko drobnih krom¬
pirčkov je bilo že olupljenih, a zraven njih je ležal rjast pipec.

tu

i>

O

C/2

O

o

o

CQ

ROBERT FRANGEŠ ZAGREB.













481

Resniku so takoj izginile vse iluzije. Srce se mu je stisnilo
m nek glas ga je svaril, naj se vrne.

V istem hipu je od nekod pridrsal stari Molek.

— Ah, ah, gospod, dobro da ste prišli, ječal je starec. Videl
sem vas v cerkvi in hotel sem vas ravno zdaj obiskati. Glejte, nikjer
nič, od vseh kotov zeva lakota in smrt — pomagajte!

Mehanski je segel Resnik v žep, a zraven vprašal:

— Kje pa je vaša hči?

Toda ni bilo treba dolgo vpraševati. Na sobinem pragu se je
prikazala ženska podoba. Oblečena je bila v stare, skoro raztrgane
krpe in njen obraz je bil črnikast in zamazan. Njeni zmršeni lasje
so jej silili po čelu. Z rujavo desnico jih je skušala spraviti v red.

Za njo je stal nekako osemleten fantek, umazan in podolga-
stega, bledega lica, na katerem se je že poznala sušica.

— Jej, gospod, vi ste? Stopite, stopite tu notri v sobo, je izpre-
govorila ženska s hripavim, ubitim glasom.

Resnik ni vedel, kaj bi začel.

— Joj, ali nočete? Saj sva se vendar nekdaj ljubila. Ali nočete
nič več k svoji stari ljubici, sikala je glasneje in vedno hitreje ... Pa
seveda nočete, saj ste postali tako imeniten gospod, a jaz sem samo
navadna vlačuga. Via..., slišite, in tukaj je plod mojega življenja!

Pokazala je dečka ter se hripavo nasmejala.

— No morda bi bila postala takšna tudi pri vas. A omožena
ženska ni več vlačuga, ona je lahko imenitna in spoštovana gospa.
In tako ne bi nosila na sebi znamenja, katero nosim zdaj, in ljudje
bi mi ne bežali s pota, kaj ne da, ljubček moj ?

In zopet se je ostudno nasmejala . . .

Resnik je stisnil staremu v roko nekaj denarja ter
planil iz hiše.

Za saboj je še slišal njen grozni smeh. In ta smeli
je odmeval po njegovih ušesih še dolgo, dolgo potem
in odmeva še dandanašnji . . .

Takoj potem je svetnik zopet odšel iz tega
kraja. In ko se je vozil do bližnje postaje, prepevali
so mu ptiči v obcestnem grmovju, drevje je zele¬
nelo in cvetelo. Okoli in okoli je bila najlepša pomlad.

Litija.

Josip Kostanjeoec.

31

Spomen-cvieče.

RELIGIJA I ZNANOST.

»Obje su, vjera i znanost, božji porod, te na medju-
sobnu ljubav, slogu i potporu bičem i izvorom
svojim upučene.«

Strossmoycr: Besjeda prigodom otvorenja galerije slika.

tkada živi rod ljudski na ovoj zemlji, od onda živi u svijesti
ljudskoj i religija. Ona je kao historijska i psihološka činje-
nica najstarija, najopčenitija i naj znameniti] a pojava u
životu naroda i pojedinaca. Ona je s čovječjom biti tako sraščena, da
n. pr. A. de Quatrefages po njoj i definuje čovjeka veleči, da je
čovjek »biče organizovano . . . nadareno moralnošču i religijom«.
S čovjekom rodila se na svijetu i znanost; jer, kako lijepo kaže
biskup Strossmayer: »Bog je u onaj isti čas, kad je svetom moči
svojom prvu iskru misli iz uma čovječjega, kad je prvo čuvstvo iz
srca čovječjega, kad je prvu riječ iz usta čovječjih izbio i sv. vjeru
i sv. znanje porodio i baštinom cijeloga svijeta i svih vjekova učinio.
Ne može čovječanstvo, ne može nijedan narod bez jednoga i dru-
goga biti.«

Što je dakle religija, što znanost?

*

* *

Čovjek cijelim bičem svojim izlazi od Boga i odredjen je k Bogu
konačnoj svrsi svojoj. Ova uzajmica, u kojoj stoji razuman čovjek
cijelim bičem svojim s Bogom, izvorom svojim i konačnom svrhom
svojom, jest objektivni, ontološki osnov religije, a skup svih istina i
dužnosti, koje izviru iz ove uzajmice čovjeka s Bogom, jest religija
u objektivnom smislu. Koliko pak čovjek ovu objektivnu i stvarnu

483

uzajmicu ovisnosti umom svojim spoznaje, voljom je svojom pri-
znaje, pa onda i čuvstva svoja i spoljasnje djelovanje svoje službi
božjoj posvečuje: to je religija u subjektivnom znamenovanju.

Religija dakle obuhvata čitava čovjeka. Prvo mjesto u religiji
pripada svakako spoznaji, te nema i ne može biti religiozna života,
a da ne obuhvata dajbudi nekih religioznih istina. Za to je u svakoj
religiji odlučan momenat v j er o vanj  e. Ali se opet religija ne
smije stegnuti na samu spoznaju, kako bi to htio jednostrani inte-
lektualizam i racionalizam, več u religiji pripada i htijenju odlučno
znamenovanje. Ta več za samo vjerovanje tako je potrebno hti-
jenje, da bez njega i nema vjerovanja. Ne smije se dakle iz religije
izlučiti čudoredje. Cudoredan je život dapače najočitija biljega
prave religioznosti. Nije ipak sva bit religije ni u samom čudo-
redju. Čudoredje ne može opstojati samo o sebi, bez odredjenih
vjerskih istina.

Mišljenje dakle i htijenje, ova oba čisto duševna djelovanja
naše svijesti, stječu se u religiji, da, u njoj i postizavaju vrhunac
svoga savršenstva. Ali kako čovjek nije samo duša, več je od tijela
i duše sastavljeno jedno živo biče, utječe religija i na niža, od tje-
lesnoga organizma ovisna djelovanja duše; utječe naime na čuv-
stvovanje i spoljašnje djelovanje. Ovako se religija, sasvim prema
naravi ljudskoj, uvijek javljala i očitovala i u čuvstvovanju ljudskom
i u spoljašnjim bogoštovnim činima.

Da religija najznatnije utječe na čuvstvo, tako je očita činje-
nica, da neki, osobito poslije I. N. Tetensa i I. Kanta, koji čuvstva
pripisuju posebnoj moči, u religiji čuvstvu dosudjuju prvo i pogla-
vito znamenovanje (H. Ulrici), a drugi u čuvstvo stavljaju svu bit
religije. Ovi potonji, ako i ne priznavaju religiji nikakove objek¬
tivne vrijedn sti, ipak joj priznavaju neku subjektivnu vrijednost za
čuvstvovanje. Religija bi imala biti puko nabožno čuvstvo (pietizam),

ili neko neodredjeno čuvstvo apsolutne ovisnosti (F. D. E. Schleier

macher, D. F. Strauss) ili čuvstvo tajanstvene sile, koja se ocituje
u svemiru (H. Spencer) itd. Ali čuvstvo, premda je toliko zna¬
menito u religioznom životu, samo je za sebe pieviše neodredjen«
i bez cilja, a da bi moglo zadovoljavati potrebama duše 1 srca
čovjeka i upravljati životom njegovim. Slijepi fanatizam 1 nemil/
dana strast lako prevladaju ondje, gdje ne gospoduje sigurna spo
znaja razuma, pa su zato počinili upravo i na polju re W.l e
zlo. Za to je potrebno, da spoznaja razuma,  koja je osmo
svega specifično čovječjega djelovanja, i u icligiji ima e pt\e ^

484

i vodstvo: religiozna spoznaja treba da giblje volju i upravlja
njome, iz nje treba da vrcaju žive iskre u čuvstvovanje i djelovanje
čovjeka. Ovako postaje religija u srcu čovjeka onaj tihi plamen,
koji sva čuvstva njegova, i najljuču bol i največu radost, ople-
menjuje i posvečuje: največi zanos, koji nam daje snage za he-
roička djela, za mučeništvo, kao i tihi blaženi mir, njezina su čeda.

Religija dakle niti je samo spoznanje, niti je samo čuvstvo¬
vanje, niti je samo htijenje, več je sve ovo zajedno, pa za to ona
nužno obuhvata i dogme, t. j. istine vjerske, i zakone čudoredne
i čine bogoštovne. A kako divno, isključivši svaku jednostranost,
obuhvata sva ova počela ona religija, koju nam je Sin božji dao
na križu!

*

* *

A znanost? Ne opstoji li neizgladiva opreka izmedju znanosti
i religije, poimence vjerovanja? Ne obara li znanost krščanske
dogme? Nije li vjerovanje zapreka napretku znanosti?

*

* *

Kad je Bog stvorio ovaj Veličanstveni svemir i u njemu ra¬
zumna čovjek, otvorio mu je beskrajno polje istraživanja, a kad mu
je u narav usadio žedju za znanjem, kao da ga je potisnuo na
razne putove, koji vode znanju i znanosti. Čovjek gonjen ovim
naravnim nagonom za znanjem, sto mu ga je Bog usadio u dušu,
stao je istraživati sve pojave vidljive prirode, sve pojave dušev-
noga života, a išao je i ža tim, da im spozna i uzroke. Najrazličitije
su se več rodile znanosti, a i danas nastaju nove, te još ni danas
nije gotov strUk svijetlih zraka, što se imadu poput trakova vječne,
božanske istine odrazivati u umu čovječjem.

Da znanosti mogu uspjeti u ovom svom nastojanju, da nas
mogu voditi sve bliže vječnoj i beskonačnoj istini, potrebita im je
prije svega sloboda: zato je sloboda istraživanja njihovo neOtudjivo
pravo. Svaka znanost imade svoje zakonito  područje i u svom
području imade pravo,  da slijedi svoje zakone,  koji izviru
iz same naravi stvari, da se služi met odo m, koji najbolje odgo-
vara njezinom istraživanju i svrsi. I ovoga nije crkva katolička
nikad poricala. Več sv. Toma Akvinski veli: »U svim tvrdnjama
treba da slijedimo narav Stvari, osim onih (tvrdnja), što nam ih daje
božja objava, te jesu svrhunaravne.« A sabor Vatikanski (De fide
c. 4.) Veli: »Niti črkva krati, da se pojedine znanosti, svaka u svom

485

području, služe vlastitim načelima i vlastitim metodom«, te ovu
slobodu znanosti zove »opravdana sloboda  — justa libertas«.

I zaista, ako svaka znanost imade u svojem području da poluči
svoju odredjenu svrbu, kako če je polučiti, ako nema svojih sred-
stava, kojima se može slobodno služiti, ako nema svojih putova,
na kojima se može slobodno kretati, da dodje do cilja? Ili, zar bi
tko drugi imao da obavi njezin posao? Zarje  možda objava božja
več obavila taj posao?

Ali objava nam ništa ne pripovijeda n. pr. o sastavu tvari, o
svojstvima tjelesa, o naravi i djelovanju prirodnih sila, kao što nas
ne poučava ni o organskom ustroju živih biča; ni o fiziološkom
djelovanju organa, ili o veličini, razmaku i gibanju svemirskih tje¬
lesa. Nema objavljene ni fizike, ni kemije, ni fiziologije, ni medicine,
ni astronomije; a nije objavljen ni metod, kojim treba da se služe
ove znanosti u svom istraživanju. U ovom dakle obziru nemaju
znanosti što da se uče od objave ili teologije. »Sv. pismo«, veli
kardinal Baronij, »hoče da nas uči, kako se u nebo ide, a ne kako
nebo ide.« — Svrha dakle religije druga je, uzvišenija je!

Istina je doduše, da objava govori i o mnogim pitanjima, za
koja se zanimaju i moraju se zanimati i znanosti, kao što su n. pr.
ova: otkle je čovjek, kamo ide, koje je znamenovanje života nje¬
gova, smrti njegove? Nijesu li ovo upravo životna pitanja, pred
kojima su svi drugi znanstveni problemi kao dječje sigračke! A ne
znače li ova pitanja zapravo: kako stojimo prema božanstvu. I a
ako je znanost lutala i očajala, kad joj je trebalo odgovoriti na
ova pitanja, te je i jedan božanski Platon žudio da dodje neko
božansko slovo — >.6yo; ti c  listo; — da nas pouči, sada imademo
na ova pitanja jasan i točan odgovor, jer nas je poučilo utjelov-
ljeno slovo božije.

Istina je nadalje, da objava govori i o takovim pitanjima, koja
su zapravo čisto znanstvena pitanja, te pripadaju u geologiju, in
gvistiku, etnografiju, antropologiju itd. Ali objava u ovim pitanjima
samo udara temelje i rasvijetljuje vrške na zgradi znanosti, as
zgradu ostavlja u sjeni: ostavlja dakle znanostima široko po je,

kojem se mogu slobodno kretati.

Istina je napokon, da seje  milostivi Bog udostojao objavom
nas poučiti i o tajnama, koje koliko nadmašuju dohvat našega
nma, toliko svrhunaravnim svjetlom raširuju vidik duši nasoj 1
otkrivaju nam tajanstveno biče njegovo i ljubav njego\u k nama.

Kako dakle dolazi do opreke izmedju vjere i znanosti? »Ako

486

opreke kadšto i bude«, lijepo veli slavni naš biskup, »nijeje narav
stvari porodila, nego strast, slabost i zanesenost ljudska.«

Dogodilo se i dogadja se, da koji bogoslovac, krivo shvata-
juči izvore objave, svoje subjektivno mišljenje o kojem pitanju
znanosti izdaje za nauku vjere. Ovakav čovjek stješnjava znano-
stima područje slobode i postavlja joj medje ondje, gdje ih nije
postavio ni Bog ni crkva. Jalov je posao i vrlo pogibeljan, kad tko
hoče da objavom rješava takova pitanja, koja ima da riješi tek
znanstveno istraživanje uma ljudskoga. Isto tako ne dotječe apriorno
umovanje ni puka dedukcija ondje, gdje se radi o pitanjima, koja
se mogu riješiti tek iskustvom, opažanjem i istraživanjem.

Ovo je jedan izvor oprekama, gdje »strast, slabost i zane¬
senost ljudska«, a ne vjera, suzuje opravdanu slobodu — justam
libertatem — znanostima. Drugi je izvor oprekama na drugoj strani.

Pripada upravo na moralno dostojanstvo čovjeka, da ne može
ni zamisliti ni izreči: pravo, sloboda,  a da se odmah u duši ne
javi i druga riječ: dužnost, zakon.  »Legum omnes servi sumus«,
veli Ciceron, »ut liberi esse possimus.« Ne može biti prave slobode
ni na kojem području, ako se ne podvrgnemo zakonu, dakako pra-
vednom zakonu, jer nepravedan zakon zove Ciceron razbojništvo
— latrocinium. Ovo vrijedi i za znanosti.

Imade pak takovih istina, koje pripadaju na nerazorljivu baštinu
svih vijekova, koje tvore osnov mišljenja ljudskoga i društva ljud¬
skoga, bez kojih nema ni govora ljudskoga, ni zakona, ni moral¬
nega reda ni javne svijesti ni civilizacije.

Medju ovakove istine pripadaju u prvom redu religiozne istine,
koje jednodušnim glasom naviještaju svi narodi kroz sve vijekove,
jer bez njih nijesu mogli ni biti ni napredovati. I upravo u tom več
stoji i jamstvo njihove istinitosti. Lijepo veli glasoviti učenjak i
osnovatelj psihoiizike G. Th. Fechner (Drei Motive und Grtinde des
Glaubens): »Nama ne bi trebalo religiozno vjerovanje, kad ne bi
bilo predmeta njegovih. Jer, ako je čovjek stvorio vjerovanje u ove
predmete, buduči da mu je ovo trebalo, to nije sam stvorio te
okolnosti, da mu treba vjerovanje za uspješan opstanak, i prema
tomu je potrebom prisiljen stvoriti ga. Što je dakle čovjek stvorio
religiju, mora da je osnovano na ovoj istoj zbiljskoj naravi stvari,
koja je stvorila i čovjeka skupa s potrebama njegovim. Značilo bi
pak i naravi stvari pripisati apsurdnost, i bilo bi protiv svega is-
kustva, da je narav čovjeka tako udesila, da može uspijevati samo
s vjerovanjem u nešto, čega nema.«

487

Zn to kad ucenjaci tobože u ime znanosti ruše ove temelje
društva ljudskoga; kad uz kosu logike samovoljno pomišljaju čovjeka
kao moralno biče, a bez slobodne volje; kad postavljaju dužnosti
bez osobne odgovornosti, čudoredne zakone bez zakonodavca; kad
dakle protiv opčenite svijesti roda ljudskoga poriču Boga, besmrtnu
dušu, slobodnu volju, moralnu odgovornost: ne služe se »oprav-
danom slobodom«, več se teško ogrešuju protiv dužnosti, protiv
zakona same razumne naravi svoje, ne poštujuči dostojanstva nje-
zina. Tli, zar ne znači duboko poniziti dostojanstvo razumne naravi
ljudske, kad ljudi tobože u ime slobode znanosti hoče da zarobe
um ljudski u tijesne ograde osjetne spoznaje; kad spoznaji svojoj
poriču svaku sposobnost segnuti iza pojava i dovinuti se njihovim
uzrocima; kad poriču svaku mogučnost metafizike, a kad tamo ne
mogu ni govoriti, nego govorom metafizike, — kako lijepo veli zna¬
meniti francuski fiziolog i biolog Cl. Bernard. Ne ponižuje li zaista
čovjek sama sebe, ne krnji li sam snagu svoga razuma, kad ne če
da znade za Boga, a ne može ni na kojem polju da dovrši tijek
mišljenja svoga, a da ne nadje Boga, osnov svega i svjetlo, koje
sve rasvjetljuje i objašnjuje. I s takovim se mišljenjem još hvastaju
protivnici vjere, kao s novom slobodnom znanošču, a kad tamo to
nije ni kriva znanost, jer nije nikakova znanost.

Isto tako nije djelo ni plod znanosti, kad se tobože u ime zna¬
nosti zabacuju tajne, t. j. one objavljene krščanske nauke, koje nam
otkrivaju štogod od tajanstvenoga biča božjega ili svrhunaravno
odredjenje naše i sredstva, koja nas ovomu cilju vode. Red je
stvari takav, da je Bog nad čovjekom, pa od tuda moralna obveza
za čovjeka, da s poštovanjem i zahvalnošču primi naučavanje božje.
Ova obveza ne ponižuje čovjeka, jer ga ne može poniziti, ako
Boga, beskonačnu i neprevarljivu istinu, primi za učitelja svoga.
Kad se dakle u ime znanosti zabacuju ovakove religiozne istine,
onda se prekoračuje područje znanosti i opravdana sloboda njezina,
opreke dakle nije sama narav stvari porodila, nego strast, slabost
i zanesenost ljudska.

Ne sprečava li ipak objava slobodu znanosti, kad ona^ govor'
i o takovim pitanjima, koja nesumnjivo pripadaju u područje zna
nosti? Nijesu li rezultati znanstvenoga istraživanja \eč obor i mnoge

ovakove tobože objavljene nauke? ... ,

Kao što nepromjenljivi i evidentni logički aksiomi i
mišljenja i ontološki zakoni bitka ne sprečavaju slobode znans vene g
istraživanja, premda im se znanosti moraju pokoravati na

488

svom koraku; kao što nijedna več pronadjena i neosporivo utyr-
djena empirička istina ne sprečava slobode znanosti, premda je
očito, da svi dalji uspjesi znanstvenoga istraživanja moraju biti
u skladu s njom: isto tako ne sprečavaju slobode znanstvenoga
istraživanja ni objavljene istine, niti može biti pravoga spora izmedju
objavljenih istina i rezultata znanosti. Samo treba uvijek obzirno
i zdušno prosuditi, što je objavljeno, a što znanošču utvrdjeno. Ili
možda nije dostojno za učenjaka, da se obazire na objavu? Zar
možda ponižuje znanosti i učenjake, ako postupaju poput Balfour-
Stewart-a i Taita, koji pišu: »Mi pošteno nastojimo promatrati
predmete s dva oka, s okom znanosti i s okom vjere, najprije
s onim, onda s ovim, ali s oba. Skrajnoj stranačkoj kritici, dolazila
ona sa strane znanstvene ili religiozne, ne čemo da se dopadamo.
Ima ljudi, koji čovjeka s dva oka smatraju čudovištem.« Ne resi li
upravo ovakove učenjake ona nepristranost u službi istine, koja je
prava dužnost za svakoga čovjeka? Za to i jesu upravo ovakovi
ljudi svojim znanstvenim radom stekli največe zasluge za rod ljudski.
S punim pravom veli slavni naš biskup: »Vjerujte mi, sve što seje
na ovom svijetu do sada uzvišenoga učinilo, učinilo se složnim
radom sv. vjere i znanosti, a ljudi učeni, koji su znali umom i srcem
svojim jedno i drugo prigrliti, najslavniji su ljudi, a djela njihova
vječite vrijednosti i koristi.«

Ili možda nasuprot treba da pohvalimo s nepristranosti na-
učnjaka, recimo anatoma, koji poriče bivstvovanje duše, jer je
svojim nožem još nije mogao nači razudjujuči truplo čovječje, a
i ne pita za druge pojave, u kojima se ona nesumnjivo očituje; ili
geologa, koji smijuči se tare ruke i veselo kliče: »S bogom objava!«
čim je otkopao koji sloj pijeska i našao kakove fosilne ostatke; ili
historičara, koji brižno skuplja i u crnu sliku sastavlja sve,
što je ovdje ili ondje svetinji primiješala strast ljudska, a
i ne obazire se na neprecjenive usluge, što ih crkva
učinila ljudstvu i uljudbi.

Koliko su več puta ovakovi nadriučenjaci bili poniženi
pred sudištem same znanosti! Nasuprot stoji nepobitno, da
znanosti nijesu do danas ni u kojem području utvrdile nijedne
nauke, koja bi se kosila s kojom naukom krščanske objave.

Zagreb.

Dr. Ante Bauer.

SLOBODI!

kaosu tamnom ispred božjeg trona
Ti si mjesto sunea od vajkada sjala;

Odatle si čarna, kad je svijet pošto,
Ko najljepši ures na tu zemlju pala.

Ti si vazda bila ponos svih viekova,

Lijek svake boli, melem sviju rana,

Nada, zanos, sreča nad svim srečam’ inim,

Iz nebeške bašče ruža odabrana.

Ti si vazda sjala i sveudilj sjaješ,

Nit’ ti sunce koje, nit’ ti tarna udi;

Tebi konca nema; samo gordi mogu
Katkada te časkom potamniti ljudi.

Poznamo te i mi, uzvišena željo,

Grijala si grudi junačkih nam predja,

Kroz stolječa mnoga nisi nikom dala,

Da nas kada tlači, da nas kada vriedja.

Poznamo te i mi, mukotrpna djeca,

Al iz priče samo, ko iz sanka živa;

Sad je sudba nova, našem oku sada
Nepravice ljudske oblak te sakriva.

490

Zrako pravde vječne, tješilice sveta,

Zaklinjem te moči tvojih čara istih,

Milosrdjem božjim, bratstvom čovječanstva,

Vatrom plamna srca, miljem duša čistih;

Zaklinjem te jekom prošlosti nam slavne,

Mačem bojovnika, što su za te pali,

Krvlju prolivenom na bojištim’ svieta,

Plačem žene mlade, koja vojna žali;

Zaklinjem te suzom ubogih sirota,

Molitvama majke, tajnam’ ljubavnika,

Uzdahom i pjesmom, očajem i nadom,

Smrču i životom tolikih nam dika:

Nemoj tako dugo pogleda nam kratit,

Ne zapuštaj tako vjernoga Hrvata!

Kad li češ razpršit tamu naše biede,

Kad češ opet sinut i pred naša vrata?

Ponije na Braču.

Nikola Ostojič.

STANA.

Iz niza crtica: »Slavonska sela«.

I.

rni se gora, zelene' se polja, šarene se bijeli i rumeni cvjetci
i napunjaju mirni zrak opojnim mirisom; oko ti uživa i ne
može da se nagleda božje Ijepote ... vječne, neprolazne. Sve
gledaš i gledaš, a grudi ti se nadimlju, kao da če upiti u se svu
tu Ijepotu i nekako se začaran podaješ glazbi onih posebnih zvu-
kova, što struje zrakom tihi, umilni i daleki. . .

I zaustavlja ti se oko na seocu, malom i bijelom, što je po¬
leglo usred te Ijepote kao bijeli golub, i što se čini kao da sniva,
uspavano pjesmom bujnih cvjetova. Pa kad ga ovako gledaš, pri-
činja ti se kao mali, posebni svijet, u kom je sve tiho i mirno, u
kom se živi bezglasni život velike, nepomučene sreče . . .

Tek se trgneš i sjetiš, da u selu živu ljudi, da su dobi i i po¬
šteni, da su radini i zadovoljni, al kako je u njih srca, tako
je i boli.

2 .

Petar Panič u svem je selu najbolji gospodar. Sijed je i posten
i sav ga narod u velike cijeni. U njega je lijepa kuča, krasno ohra¬
njena polja, puni štaglji i tusti volovi. Al najljepše, što je u gazde
Petra, to mu je jedinica kči Stana. U sedam sela nema je takove.
Jedra i visoka s velikim, sjajnim očima i dvim divotnim pletenicama
ruše kose. Milota od djevojke, s vječnim posmjehom na rumenim,
sočnim usnicama. A kad ju onako razgovoriš il kad joj koju pri-
šapneš o njenoj ljepoti — Bože — čini ti se, da gledaš u istok

492

sunca, tako ju mila rumen oblije. Momci po selu luduju za Stanom,
a cure joj zavidjaju i prijekim ju okom gledaju. Al Stana kao da
ne mari za momke, a s curama prijazna je i dobra i nikako ne
pokazuje, da joj treba zavidjati.

Gazda Petar živi samou svojoj jedinici i sve razmišlja, kakova
li če mu to zeta dovesti njegova Stana u kuču.

No doba prolazi, a Stana sve ljepša i veselija i kao da ni ne
pomišlja, da valja poči za muza.

A momci čekaju i sve podrhtavaju, hoče li Stana da svrne na
njih svojim očima, što sjaju kao dvije zvijezde na ponočnom nebu.
I rado bi da joj se približe, nešto ih svrbi na dlanu, da ju onako
kao i druge cure potreptaju po oblim ramenima, da joj progovore
o ljubavi . . .

A opet im se pričinja Stana nedostižna kao višina nebeška, pa
onda čekaju i šute.

3 -

Jabuke se razcvjetale, a momci potegli cure u kolo i veselo
poskakuju, da sve zemlja ječi.

— Bit če svatova, — govore starci i zadovoljno pogledaju, kako
se u kolu glave jedna drugoj priklanjaju, kako se lica žare i kako
se sve nešta šapuče, da sav zrak odiše ljubavlju. I Petar se našao,
pa gleda svoju Stanu, veselu, al ponositu, ni da bi okom maknula.
A do nje baš dva momka od oka: Ivo i Dako. Kao dvije gore u
prolječu, milota ih pogledati. Ne zna starac gotovo, kojega bi radje
za zeta. Zna se po svem selu, da baš njih dvojica najviše obilaze
Stanu, al ona ni da bi maknula. Tako i sad gleda preda se i sve
se smješka, a nožiče poskakuju kao u mlade srne.

Uzdahne starac, nekud mu malko teško, pa se onda izgubi
narodom.

A u kolu sve veselije, sve glasnije. Več je i sunce zapalo,
kad se razidjoše ... I gle čuda! Došle djevojke u kolo same, a sad
na se vračaju sa svojim momcima, koji ih obuhvatiše oko pasa i
podjedno se još priklanjaju k njima i podjedno im govore, kao da
im je ljubav bez kraja.

Samo Stanu nije nitko obuhvatio oko pasa, tek joj se pri-
ključio Ivo. I mucke išli su prema njezinom stanu.

Pred njezinim vratima rekli su si laku ndč, a Stana pražila
Ivi onako od običaja ruku.

— Laku noč, Ivo!

493

Ivo zadrži časak njezinu ruku u svojoj.

— Tvrda si, Stano, tvrda si kao kamen.

Stana je po njegovoj ruci osjetila, da sav drbče. Onda se je
naglo okrenuo i otišao. Stana je ostala još časak na pragu i gle¬
dala za Ivom.

»Što mu je samo?« pomisli i nestane posmjeha s njezinih usana.

4 -

Kod večere bila je Stana zamišljena i mučaljiva. Stari Petar
pogledavao ju ispod oka i nije se mogao da načudi, kako se to
najednoč promijenila. Ta u kolu sjala je sva od zadovoljstva.

— • A, što je to tebi, Stano?

— A, što bi bilo, oče?

— Ta eto, umukla si i kao da ti nešto nije po volji.

— Nije ništa, čako, umorna sam.

— E, čuj, golubice, ne če biti tako. I dulje si več plesala, pa
se nisi izmorila.

— Kad vam velim . . .

I Stana se zarumenila kao makov cvijet.

A starac sve pomišlja, da joj nije tko šta na žao učinio.

5 -

Išla Stana na bunar po vodu, al lagano koraca sva zamišljena
i kao da joj se licem tuga razlila Gledaju je cure sa bunara i sne-
bivaju se, kako to Stana ne brza po običaju i kako joj se ne raz-
liježe zvonki glas selom. Ta Stana je pol dana pjevala, a pol se
ljupko smiješila.

A onamo s puta pridje k njoj Dako.

— Ej, Stano, koja te žalost ubila?

— Idi, ludo, što bi meni žalost?

Al pri tom ju nešto zaboli u srcu. I podje dalje. A Dako sve
za njom.

— Čuj, Stano, Ijepota si, pa volim da te slijedim.

— Pusti to, Dako.

— Nišam zao, Stano, vjere mi, nišam.

— Pa ne velim ja, da si zao, al nije mi sada od volje, pa
me pusti . . .

— Želja ti, Stano, a ja slušam.

494

I mladič zastane, pa tužnim okom pogledava za Stanom. Draga
mu je u srcu kao sunce, a ovamo mu sve uzalud.

— Eh, tko zna, kako če to sve još biti sa Stanom . . .

I tješi ga, što ni Ivo nije bolje sreče.

6 .

Nad selom se razasula mjesečina kao bijeli dan. Večer je topla,
mirna, gotovo čuješ, kako pada cvijet sa drveča. Ljudi več pošli na
počinak, samo se Stana ukrala u šljivik, sjela na panj pod jedno
dryo i zamišljena pusta, da ju ozgo obasiplju padajuči cvjetovi. Nešto
joj je tako tužno u duši i svu ju obuzimlje daleka čežnja . . . topla i
slatka. Cijeli je dan izgledavala s praga, ne če li se otkud ukazati
Ivo; nije ni sama znala, šta ju to obuzela takova želja. A sve joj se
pričinjalo, da podjedno osječa, kako njegova ruka drhče u njezinoj.

Najednoč se Stana trgne, Netko je skočio preko ograde. U
mjesečini spazi muškarca. Prestrašena htjede pobječi, ali se u brzo
predomisli, skuči se kraj drveta i zaustavi dah.

Muškarac se približi na dva tri koraka, tiho se šuljajuč.

— Ivo!

Nije mogla da prešuti. Ivo se prestraši i stane kao ukopan.

— Ivo, što tražiš ovdje ?

Sva se je tresla, kao trstika na vodi.

— Ne zamjeri, Stano, — prošapne mladič, — otiči ču.

— A što si htio ?

— Došao sam . . .

Časak je šutio.

— Stano, tako te obilazim svaku noč.

Stana osjeti, kako ju prolaze srsi, al nekuda slatki, topli.

— Stano!

— Idi, Ivo, molim te . . .

— Ne tjeraj me, Stano, kad mi je život biti uza te.

— Ne, Ivo, nije pravo, sad je noč.

— A dan kad svane, Stano, pa da te zaprosim u oca?

Stana je šutjela i sva drhtala.

— Rad toga, što te volim, Stano, kao sunce te volim.

— Idi, Ivo! — prošapne, a ni sama več nije znala, što govori.

— Iči ču, samo dopusti, da opet dodjem.

Takne se njezine ruke i počne ju dragati. Ona je puštala i
sva se gubila u nedoglednoj sreči.

495

Stano, rano srca moga, budi mi dobra, Bog ti platio.

Pa jesam, Ivo.

I dopusti da dodjem, da te odnesem na grudima svojim,
kao svoju bijelu golubicu.

A Stani se zalile oči suzama i oslonila svoju glavu na nje¬
gova prša. A on ju dragao po bujnim vlasima i cjelivao ju toplim
dahom svoje ljubavi:

Stano, cvijete moj mirisavi, srečo moja . . . nebo moje
isplakano . . .!

7 -

Dogovorili se, da če Ivo sa svojim starim za tri dana u prosce.

— Valja da čaku pripravim, — rekla je Stana — nije u redu
ovako iznenada.

A Ivo je na sve veseo pristao ... ta sad mu je ipak granulo
zlačano sunce.

Stana je tri dana od zore do mraka pjevala i sya se žarila u
velikoj sreči. Stari Petar ne može da se načudi i sve naslučuje, da
joj je netko u srcu drag kao zora. I rad bi da ju pita, al se suzdržaje
i čeka, da mu jedinica golubica sama kaže. A Stana sto puta na
dan započima: »Oče . . . oče . . . dragi. . .« al dalje ne dolazi, rumen
ju oblije i stidna obori oči.

Čim povečeraju, a Stana smuk u šljivik. Tamo ju več čeka
Ivo. I samo si govore: »Golubiče moja, golube moj. . .«

— A jel li, Stano, što veli čako?

— Nišam mu još rekla.

— E, čuj, zoro moja, sutra treba da dolazimo . . .

— Pa reči ču mu, Ivo, u jutro.

Zašla Stana u kuču a Ivo pošao kraj ograde napram svome
domu. Sreča ga svega omamila i samo tiho zviždi preda se i
tucka rukom po srcu, kao da ga želi umiriti. A noč je topla kao dje-
vojačke grudi i sve nekako drhturi u posmjehu sjajnih zvijezdica.
Od nekud laju psi, al daleko, vrlo daleko, da jedva i razabire.š.
Prolazi Ivo kraj seljačkih kuča, a sve su tamne i tihe i mirne i sve
kao da su uronile u proljetni san ... Iz grabika ozvanja tijano pije\
slavulja i razlijega se daljinom kao šapat ljubečih usana . . .

Zastane Ivo. Kraj ograde oslonio se čovjek kao sjena i poslan
pogled u zvjezdano nebo.

496

— Bog s tobom, Dako, a što zuriš u nebo ?

— Dobro ti bilo, baja, al eto, ne mogu da spavam.

— A da ti nije mora na srce zasjela?

— Bit če da je tako.

— Stresi je, brate, — nasmije se Ivo, — tko če datuguje?

— A ti kao da si s dobra došo, baja?

— Da oprostiš, ravno sa sunca.

Dako kao da je naslutio, nešto se lecne.

— Ono smo, baja, dragi jedan drugome; volimo se kao dva
rodjena brata ... Pa nije za zlo, da mi sve kažeš.

— Druže rodjeni, Dako, brate ljubljeni ... ne mogujoš danas.

— A kad češ ?

.— Sutra, baja, sve češ znati . . .

Daku zazebe u srcu, kao da je mraz pao po njemu . . .

— Ono znam, da volimo jednu, — promuca teškom mukom.

— Ne brigam, brate, koju voliš, al moja mi je draža od sunca,
a i ja sam njoj drag . . .

— Da me samo ne obmanjuješ, Ivo?

— Bog mi platio, ako lažem! . . . A sad laka ti noč, baja.

Ivo zazviždi i odmakne.

A Dako sve stoji kao hrid i gleda za njim i sve pomišlja, kako
su sad sami na cesti i da mu je samo donijeti sjekiru ... pa za čas
sve bi bilo drugačije . . .

I več nekako tupo zakreče u dvorište, al se onda zaustavi,
pogleda još jednom prema strani, kud je nestalo Ive, i nekud bolno
prošapče:

— Ne ču . . . rad nje ne ču . . . i rad Boga . . .

I onda se osloni o zid kolibice i zavapi: »Oj, Stano, muko
moja, željo nikad ispunjena!«

9 -

Ogranulo sjajno sunce, pa zlačanim tracima miluje bijelo selo.
Bude se seljani i spremaju na posao; cure pjevaju kao za inat pti¬
čicama, a pastiri veselo gone stada na pašu. Sve je vedro, sve
zadovoljno; vidi se: marno selo, sretno i veselo.

Samo u kuči Ivina oca kao da je svetac. Ustao stari, umio
se i obukao nedjeljno ruho, onda se Bogu pomolio i zazvao sina.

— Ivo, sinko, idem, i dao Bog, bilo za dobro.

— Dao Bog! — odvrati Ivo i isprati oca na dvorište.

497

A stari lagano odmaknuo prema Paničevom domu.

Gleda Ivo za njim, a licem mu se razlije blažen i sretan
posmjeh . . .

Prošla kraj kuče Mara Andrijina. Nosila škaf na bunar.

Sretan, Ivo, zar te vile poljubiše u čelo, kad se tako
srnješkaš ?

— Volja me tako, ni briga te.

— Gle, kao da ne znam . . . zna sve selo. Bit če svatova.

A Ivo ne može na taj dan da bude osoran, več prijazno odvrača:
— Bit če, Maro, ako bude Bogu volja.

— A što ne bi? Ljepota je, pa nije za nikog, kao za te.

— Hvala ti, Maro, od dobrote što mi tako govoriš.

— Na malom, Ivo; dobrota je u te, pa ne če nikom biti krivo.
— Samom mi je taka želja, Maro.

— I pravo je. Bog te pomogao!

— S Bogom, Maro! Pozdravi na domu.

— Hoču.

io.

Medjutim približio se Ivin otac Paničevom dvorištu. Na pragu
stajala Stana i več ga s daleka opazila. Tamna ju rumen oblije,
srce joj zastane, a u grlu nešto ju stegne, kao da je Ivin zagrljaj.
Svrati se u kuču, pa če ocu:

— Oče moj rodjeni, ono bi nešto da ti kažem.

— Pa ded, milo moje.

— A opet mi je, kao da ne mogu.

— E, gle, a kako ne bi mogla ? Pa otac sam ti.

— Ono nam dolazi u goste Luka Svetnič.

I djevojka porumeni preko ušiju.

— Pa što je na tom takova? Dobro nam došao.

— Ti kao da i ne znaš, oče?

Petar pogleda svoju jedinicu. Stajala je pred njim, mila i ru¬
mena kao ružin pupoljak u času, kad če da se rascvate. I nasluti
starac. Osmjehne se, a oči kao da mu se orosiše.

— Stano, dijete moje rodjeno!

I zagrle se njih dvoje u velikoj sreči.

U to eto ti preko praga Luke Svetniča.

— Hvaljen Isus!

— U vijeke hvaljen!

I isprosi Stanu za svog sina.

Spomen-cvieče.

498

ii.

Nastaše dani velike, beskrajne sreče. Pjeva Stana cio dan i
čeka, kad če dragi doči. A on dolazi, čim svrši poso na polju il na
domu i onda nema šaputanju kraja ni konca.

Stari Petar gleda djecu i sve mu srce poigrava; nikad si
boljega zeta nije poželio. Tek ga jedno smučuje. Pod jesen valja
da Ivo podje u vojnike, a kako mu je otac samac, a mladji brat
istom navršuje osamnaestu, valja da če mu oprostiti, pa če samo
na dva mjeseca. Al ako ne bi? I starac sa zebnjom pomišlja, što
bi njegova Stana tri godine bez Ive. Njih dvoje u svojoj sreči ni
ne misle na to, več se posvema podaju svojoj sreči. Ivin otac
bio na opčini i molio, da mu za sina isposluju dozvolu ženidbe.
Obečali sve učiniti, al tko zna, kako če biti.

Starci se cesto sastajali, pa snuju i kuju i sve se čudno gledaju,
a od opčine nikakova glasa.

12.

Prodje ljpto, nadošla jesen. Za njih dvoje, što se ljube kao
dva oka u glavi, prošlo to kao jedan dan. A od opčine ni traga
ni glasa.

Pošao stari Petar sam na opčinu i sve mu srce zastaje od zle
slutnje. Pokucao i ušao, a tamo mu vele:

— Nema ništa, gazda Petre. Ne znamo ni sami, kako ne od-
govaraju. Valja da se Ivo spremi, pa če ga možda odanle pustiti.

Možda!

Stari samo da ne proplače. Zahvali se i krene doma. A u
srcu ga nekakov crv grize; muči staroga pomisao, što če na to Stana.

Došao kuči; tamo ga jedva dočekali i samo ga obasiplju
pitanjima:

— A što je, čako ? A je 1 šta došlo ?

— Nije još, djeco, al doči če skoro.

I glas mu je tužan i pogled beznadan.

A Stani zastalo srce, problijedi kao ponjava i samo jedva
promuca:

— Cako, ako mi ga ne puste?

A stari i Ivo tješe djevojku i tetoše ju, premda im samima
srce puca.

499

13 -

Ogranuo vedar danak, ogranulo zlatno sunce. Al u selu kao
da ga ni ne vide, svud je tužno, svud se prolijevaju suze. Oci mrki,
matere kukaju, a cure kao da če se utopiti u suzama.

Spremaju se na put novači.

Za Ivu nije ništa došlo, pa mora i on. Pred svima mrk je i
zlovoljan, samo u potaji briše suze i teško uzdiše. A Stana več tri
dana nit jede, nit pije, samo sjedi nepomično, kao da si joj dušu
ispio, a niz lice toče joj se gorke suze.

A kad je Ivo zorom došao k njima, da se oprosti, onda gaje
pogledala tako beskrajno bijednim pogledom i tako se očajno pri-
vinula na njegove grudi, da su se i starom Petru orosile oči.

— Ivo! . . . Ivo! . . . Ne idi!

A on ju je obasuo cjelovima i pio je s očiju njezinih suze i
šaptao joj riječe utjehe, zamiruč i sam od boli.

— Muči, golubice, moja, vratit ču se . . . Dat če Bog, pa če
me pustiti, a onda če nam biti sreče dosta ... Ne tuguj, roso moja. . .
sunašce zlačano . . .

— Oj, Ivo, Ivo, što ču, kad ne mogu bez tebe ?!

— Ma doči če on naskoro, — tješi ju i starac.

U to stala pred kučom kola, na kojima je valjalo poči u grad.
Na kolima bilo več nekoliko momaka novaka. Nekoji su tužni i
neveseli, riekoji pjevaju i ijuču, kao da krikom i vikom žele ugušiti
svoju nevolju.

Zagrlio Ivo još jednom Stanu, izljubio se sa starim Petrom i
skočio na kola. Konji potegli i odmakli.

Ivo svrne pogled zadnji put prema Petrovoj kuči. A na pragu
stoji Stana i drži se rukama za grudi. . .

— O, Bože moj, — prošapče momak — kako je to teško.

H-

Osta selo pusto, pobrali im sve najljepše momke. Idu cure
na vodu, al ne pjevaju, več samo uzdišu i šuteč se vračaju.

Stani kao da je nastala vječnanoč Ne može da podnese, več
sve blijedne i propada, a pod večer izgubi se u šljiviku i prolijeva
suze. Zabrinuo se stari Petar za svoju jedinicu, ne može da ju
ovaku gleda; bijeda njezina potresa ga u dno srca. Bio je več i u
gradu kod oblasti, pitao i raspitkivao, ali o Ivinoj molbenici nema

500

ni traga. Kad se je vratio, morao je starac da zavara Stanu, pa
joj veli: »Obečala gospoda, biti če skoro.« A Stani od toga malo
utjehe. Več su prošla i tri mjeseca, otkako je otišao Ivo.

Jednoga dana radila je Stana u dvorištu. Rezala je misirače za
krave. U to se kraj ograde pokaže Dako.

— Hvaljen Isus, Stano!

— Uvijeke hvaljen! — odvrati Stana, a da i ne podigne očiju.
Bilo je prvi puta, da su se sastali, otkako je otišao Ivo.

— A kako je to s Ivom? . . . Zar če ostati?

— Ne znam.

I samo da ne proplače.

— A teško ti je samoj, kad ljubiš?

Stana ne odgovori ništa, samo više pogne glavu.

— E, znam i ja, da nije dobro, kad srce boli.

A sad je i njemu bilo, da prolije more suza, rad ljubavi
za njom.

— Ej, Stano, bijela si kao snijeg; vidim, gineš za njim, ali ginu
i drugi za tobom. Bog zna, njemu je možda lijepo, ali nama . . .
nama . . .

Stana ga pogleda.

— A što bi njemu lijepo bilo? Zar u soldačiji?

— Nije to najgore, kad se priuči ... a momak je, da ga i ne
ureknem, lij ep kao prolječe, pa če ga zavoliti i oficiri i cure u
gradu.

— A što ti to govoriš, ne bilo ti traga? — promuca Stana i
oblije ju smrtno bljedilo.

— Ne zamjeri, Stano, nije bilo radi zle namjere.

I ode momak tužno, zamišljeno.

A Stani se čini, da če ju zemlja progutati.

i$-

Ušla Stana u kuču, postavila se pred oca, pa če čvrstim, od-
lučnim glasom:

— Oče, ja ču sutra u grad.

— U kakav grad, Bog s tobom, djevojko?

— Idem k Ivi, hoču da vidim, što radi.

■— Ali, Stano, rano srca moga, kud bi to, grad je daleko.

— Nači ču ga, oče.

— Nemoj, dijete, nije ni za što; on če se skoro vratiti.

501

Oce, ja moram, ako vam je milo, da ne skočim u bunar.
btari ju pogleda. Nikad je nije takove vidio. Sva je bila pre¬
obražena. Uvidi, da bi otpor bio uzaludan, pa pristane.

— Ali i ja ču s tobom.

Nemojte, oče, ostanite na domu, volim sama.

— K čeri draga . . .

— Volim sama, oče, pa me pustite.

A starac uzdahnuo, pa zašutio.

Još prije dana zapregla Stana volove pod lojtre i odvezla se
u grad.

16.

Bože mili! Nikad je nije bilo u gradu, pa se sva uprepastila
od tolikih kuča i sva se smutila i nije znala ni kud ni kamo. U
maloj jednoj uličici spazi borič nad vratima, i tako je saznala, da je
to krčma, jer su i kod njih u selu imali borič nad vratima krčme.
Zatjera volove u dvorište, saspe pred njih sijena i onda najprije
sjedne da založi, jer je putem ogladnila. Kad se je najela, izadje
na ulicu i sve gleda na sve strane, u nadi, da če se otkud ukazati
Ivo. A onamo ne dolazi nikakov soldat, več sve nekakovi' ljudi,
što puno naliče. trgovcu Mojsiji iz njihovog sela. Kad se je uzalud
nagledala, odluči da koga zapita. I zaustavi prvog, koji je prolazio,
pa ga lijepo pozdravi i nazove mu »Hvaljen Isus!«

— A, molim vas, gospodine, znate li vi mog Ivu Svetniča?

— Zar si luda? Odkud bi gaja  znao? — odvrati prolaznik
dosta surovo.

— Pa on je ovdje soldat.

— Onda ga traži u kasarni.

I čovjek odmakne.

Stana je časak stajala neodlučna, onda sažme ramenima i podje
da traži kasarnu. Dodje u veču, prostraniju ulicu sa visokim ku-
čama i sve misli, koja bi to mogla biti kasarna. U to speti neda-
leko jednog vojnika. Srce joj zastane, a krv joj udari u glavu.

— Bože, da nije Ivo!

I pojuri mu u susret. Ali s bliža opazi, da tog Soldata ne
pozna, da nije ni iz njihovog sela. Svejedno se usudi da ga na¬
govori.

— Molim vas, gospodine soldate, a gdje je tu kasarna?

— Eno ona kuča na čošku, - odvrati prijazno vojnik, jer je
odmah opazio, kako je Stana lijepa djevojka.

502

— Bog vam platio, a hoču li tamo nači svog Ivu ?

— A tko je taj tvoj Ivo?

— Ivo Svetnič, iz našega sela.

— Ivo Svetnič . . . Ivo Svetnič, -— zamisli se vojnik, — hm, taj
je kod sedme kumpanije.

— A je li u kasarni?

— Podjite, pa pitajte. Danas je nedjelja, pa nema bešeftigunga.

A Stana pozdravi i kao vjetar odmagli prema kasarni.

I našla ga je. Bože, kako joj je bilo. Smijala se i plakala u
isti čas i sva se priljubila uza nj, kao da se želi s njim u jedno
stopiti.

— O, Ivo, moj Ivo !

A on ju je nekako zbunjen primio i sav je bio rastrešen i kao
nezadovoljan, što je došia. Vojniči naokolo smijali se, kako ga to
djevojka grli, pa se on postidio i nije dao, da ga cjeliva.

— Ma, Ivo, to sam ti ja došia.

— Hvala ti, Stano, ali ovdje nije u redu, nismo mi sad u
našemu selu.

— Jao, Ivo, kako mi to govoriš?

— Ne zamjeri, nije kod soldačije kao u civilu. Pusti, da se
mirno razgovorimo ...

— Pa dobro, Ivo, kad ti hočeš.

I donekle umirena podje za njim do kamene klupe, što je stajala
uza zid. Tamo su sjeli i Ivo počeo da ju ispituje, kako je u selu i
što rade na domu. Stana mu na dušak sve ispripovijedi i onda svrati
govor na njegovo oslobodjenje. Ivo nije pokazao baš mnogo zani¬
manja za tu stvar, prem mu ne bi bilo krivo, da se riješi soldačije.

Kad se več podulje razgovoriše, reči če Ivo:

— Sad podji, Stano, doba je; znaš, u kasarni ne smiješ tako
dugo biti.

Stana ga pogleda sva preneražena.

— Takav je befel, Stano!

— A zar ti ne češ sa mnom? Danas je nedjelja, pa možeš.

— Zao mi je, Stano, al ne mogu. Imam službu.

— Ali kad je nedjelja?

— Kod soldačije nema nedjelje, kad kumpanija mora u službu.

— Pa što ču ja, Ivo, do večera sama ?

— A što se ne vračaš več danas u selo?

— Ne mogu, umorni su mi volovi. Prenočit ču, pa ču zorom
krenuti.

503

— E, žao mi je, Stano, al nema druge, moram u službu.
Stani se zalile oči suzama. Ivo ustane.

— S Bogom, Stano!

— Ivo, još malo!

— Ne mogu, Stano!

— Pa ni vidjeti te više ne ču?

— Doči ču ja o božiču na urlab.

Rastaše se. Stana, bjednija no ikad, izadje iz kasarne, a u
glavi joj sve šumi i bruji.

— O Bože moj, što sam ti skrivila?

I zaplače nasred ulice.

17-

Razmišlja Stana, što bi učinila. Bi li se odmah vratila u selo,
kad joj je tako tužno u srcu. Pa i što če u tom velikom, neznanom
gradu bez svoglve? A da ga ipak još jednom vidi? Kojim čudnim
slučajem . . . Možda če se pokazati na vratima kasarne. Stana za¬
stane časak. Možda če se ipak ukazati gdjegod na prozoru velike
kasarne . . . Ali kad ga nikako nije mogla dočekati, uzdahne, za-
krene u novu jednu ulicu, što je bila široka kao pijača. S jedne i
druge Strane nizali se ogromni kestenovi, a gotovo pod svakim
stajala lijepo izdjelana klupa.

U prvi mah nije se Stana ufala sjesti na te klupe, premda je bila
silno umorna. Ali kad je vidjela, kako i drugi prolaznici sjedaju, pri-
bliži se jednoj i nekako bojazljivo sjedne.

S prvine znatiželjno je promatrala lijepo odjevene gospodje i
svu šilu dječice, što se je igrala po nasadima. Onda se zamisli,
a misli bile joj čudne i daleke. Sjetila se presretne dobe svoje lju-
bavi, svih onih bajnih večeri u šljiviku, kadno je bila uz Ivu, sluša-
juči biljisanje slavulja i pjev seoskih momaka u daljini. Sjetila se i
svih onih mekih, toplih riječi, kojima ju je Ivo opsipavao, i nešto ju
gorko zaboli pri pomisli, kako je danas s njom govorio . . .

Zar se je promijenio? Zar mu onanije više draga kao nekoč,
kad je govorio, da bi za nju mogao skočiti u mlinski potok i tamo
nači smrt?

Stanu zazebe strah i zla slutnja u dno duše.

Onda se počne tješiti i počne žaliti Ivu, koji ima toliko muke
u soldačiji, pa radi toga ne može da bude veseo. Ali nju SV0 J U
Stanu — nju sigurno još uvijek voli. _ . ,

I ustane nekako umirena, da podje u svoju krčmu i a pri

504

gleda volovima. U to se najednoč sva strese, kao da je mraz pao
na nju, a licem ju oblije smrtno bljedilo.

— Isuse, moj ! Isuse slatki! Oslijepile mi oči, što to moram
gledati! Pa zar to meni . . . meni?!

Na drugoj strani kraj kuča išao Ivo, a kraj njega nekaka dje-
vojka, više na gradsku odjevena. On ju obujmio oko pasa, ona se
prislonila na njega i nešto se veselo smiju. A Ivi medju zubima ne-
kakav dugi, tanki cigar.

Stani je bilo da umre. Nije mogla da se makne s mjesta, samo
je besvjesno buljila u ono dvoje na drugoj strani.

A na to se Ivo malo okrenuo — kao slučajno —- i spazio
Stanu. Časak je popostao; očito nije znao, što da počne; bio je sav
zbunjen. A djevojka kraj njega povuče ga za ruku i odu kao da
nije nista bilo ...

Stana nije čekala zore. Još iste noči vratila se u selo. A drugi
dan zapala u vručicu i svašta je bulaznila.

18.

Dugo je patila, a napokon je ozdravila. Ali što ozdravila? Pri-
digla se samo, pa se onako propala, blijeda i umorna vukla po kuči
i po dvorištu.

Nikome, pa ni samom ocu nije rekla, što se je dogodilo u
gradu. Na sva pitanja o Ivi odgovorila je samo, da če doči o bo¬
žiču na urlab.

I ginula je i venula dalje. Al u svojoj bolesti bila je ljepša no
ikada; nježna i tiha sa onim bolnim izrazom oko usana.

Takovu je sreo jednoga dana Dako.

— Stano, ljepoto najljepša, što mi patiš tako ?

— Ne patim, Dako, ništa.

— Vjere mi, patiš. Vidim ja to i znam, otkuda ta patnja.

— A otkuda bi bila?

Stana ga čudno pogleda svojim velikim, bolnim očima.

— Od nevjere . . . Ive.

— A što ti to govoriš, Dako?

— Govorim, što mi je na srcu. Dogodilo se nešto, kad si bila
u gradu, ali samo tajiš.

— Pa vidit češ, doči če o božiču.

— Božič nije daleko, ali tebi kao da nema veselja od njegova
dolaska.

5°5

— Hm . . . misli, što te volja.

Nemoj tako, Stano. Govorim ti, jer mi je teško za te, jer i
ja patim, kad si ti blijeda i tužna. Nišam ja kao drugi; volim te i
volit ču te, dok budem živ. Podji ti za drugoga, ako te je volja,
ali mi ne možeš braniti, da te gledam i da rad tebe plačem.

Stana je šutila, samo je poniknula.

A teške su suze, Stano, što ih plače pogaženo srce.

— Prosti, Dako, nišam htjela da te ražaljujem. . . Ali i meni
je tako teško . . . tako teško, kao da ču umrijeti.

Na njezinim usnicama pojavi se gorak, beznadan osmjeh, a
oči joj se preliju suzama.

19.

Došao božič, došao i Ivo. Stana je znala, da če doči, pa je
ipak sva protrnula, kad je čula, da je jutros došao. Zatvorila se taj
dan u svoju komoricu i nije nikud izlazila. Stari je Petar mislio, da
če mu se kči razveseliti, da če oživjeti, kad sazna tu vijest, a ovamo
postala ona još bljedja, još porušenija. I čudilo ga to, u velike ga
čudilo, kao što ga je čudilo i to, da je več podne, a Ivo ne dolazi.
Počne stari naslučivati i sav se smrkne. Poslije podne odluči poči
do Ivine kuče, da vidi što je. Stani nije nista rekao, samo je
izginuo.

Ostala Stana sama, ali ne uzdiše ni ne plače, več se samo
Bogu moli. U grudima joj je nešto prazno i pusto, kao da zamire.

U to se otvore vrata, a u sobu udje — Ivo. Nazove »Hvaljen
Isus!« i onda stane, pa gleda u Stanu. A ona je pred njim mirna
i kao mrtva.

— Ono sam došao, da te vidim . . .

— Hvala ti.

— A ti kao da se i ne veseliš?

— Volila bi, da te nišam nikad više vidjela.

— Z ar tako?

— Idi k njoj.

— A kojoj to?

— Onoj, koja ti je bolja od mene.

— Ne znam je.

— Sad je ne znaš, ali onda si ju znao, kada si mene otjerao,
da možeš s njom biti.

— Baš si luda!

— Nije ludost, kad se vidi svojim očima.

5°6

— Mi soldati svi tako radimo.

— Kad tako radite, on da sebi ne hirajte djevojke iz sela.

— Pa ti baš zamjeraš? I hočeš da me kudiš?

— Ne kudim te, svoj si gospodar.

— Ali za me ne mariš više?

Stana je časak šutila, onda je jedva čujno odvratila:

— Ne.

A Ivo je samo sažeo ramenima i rekao:

— Volja te, ako ne češ ti, druga če.

I otišao je. A Stana je još uvijek stajala na istom mjestu i nije
se micala. Samo usne su joj drhtale i kao da su ga htjele natrag
dozvati.

Čas kasnije ušao je stari Petar. Pogleda svoju
kčer, a ona kao da nije živa.

— Stano, milo moje, što ti je ?

— Zima mi je, oče . . . sve u meni kao da je
led ... a to znači, da ču umrijeti . . .

Vele, da su se iste noči negdje našli Ivo i
Dako, i da su se potukli do krvi, a Ivo da je Daka
ubo svojim bajunetom u trbuh.

Zagreb.

Srgjan Tucic.

KOLO.

— — — — Dok je dana,
Nek i naša cvjeta grana.

M ij ep o je vidjeti seosko kolo, što ga narod igra nedjeljom
poslije blagoslova, dok ne zazvoni Zdrava Marija. Na pro-
stranoj poljani pred crkvom sakuplja se obično mladi svijet
u stajačem odijelu. Krepka tjelesa u pisanom ruhu odaju žilavost i
okretnost, lica se rumene, oči se žare. Djeca, stariji i stari ljudi
zaokružuju kičenu mladež, koja se skuplja i sastavlja, dok se na-
pokon ne uhvati u kolo, te s nekom strastvenom ozbiljnošču izvodi
prve korake prastare i omiljele joj igre.

Svi su ti ljudi tijekom tjedna vršili više manje teški tjelesni
rad,  sedmoga su dana duše svoje čistili molitvom  u blaženom
miru seoske crkvice, i sada se, zaboravljajuči u časovitom veselju
na prošle brige, kao i na buduče jade, tijelom i dušom podavaju
igri.  Igra ih bistri i sokoli. U njoj osječaju, da su snažni, u njoj
čute, da su složni, u njoj uživaju slobodu svoju.

Promatrajuči tu bogatu i živu sliku, nehotice se sjetimo dje-
tinstva i našega i narodnoga, pogled nam uroni u dubine vremena,
i neko nas čudno čuvstvo obuzme, kad pomislimo, kroz kolika se
stolječa od koljena do koljena ta ista igra vije, vije i vije, i kako
bezbrižno ta bujna mladost skače po onom tlu, koje krije prah
tolikih naraštaja.

U svojem je temeljnom obliku kolo  veoma stari ples. I o
Stankom svojim predočuje nam sliku prvih tijesnih zajednica ljudskih,
i njegovo ritmičko gibanje u krugu simbol ie vječitosti, simbol kie-
tanja onih bezbrojnih žarkih svijetova, koji, struječi iz sebe žar za

5°8

žarom, neodoljivom se snagom valjaju kroz hladnu, tamnu bes-
krajnost svemira.

Svečenici Egipčana, najstarijega naroda, koji je u historičko
doba utjecao na kulturni razvitak azijskih plemena, zaokružili su
oltar, što je imao da prikazuje sunce, te su oko njega, pjevajuči
svete pjesme, izvodili likove, kojima su oponašali danomične i go-
dišnje kretnje nebeških tjelesa. I nekim je grčkim plesovima bila
svrha, da prikazuju taj divni red i sklad u kolu zlatnih zvijezda.
Apolona, boga svjetla, slavio je pjevački zbor, koji se najprije
gibao s lijeva na desno, onda s desna na lijevo, slijedeči time
smjer nočnoga neba. Hormus  (ogrlica) bijaše ples, koji su izvo¬
dili mladiči i djevojke u vidu kola; jedan im mladič bijaše na čelu
kao vodja. Horae,  mimički ples, posvečen božicama satova, dao
je svoje ime bugarskom oru.  Slavensko kolo bit če istoga pod-
rijetla, kojega su i plesovi u obliku kruga kod drugih naroda, te
potječe iz poganskoga doba, gdje se kod vjerskih obreda plesalo
oko žrtvenika. Ali dok su drugi narodi ove plesove više manje
zanemarili i pozaboravili, gojili su ih Jugoslaveni i mimo njihove
prvobitne svrhe, spojili ih usko s narodnim pjesništvom, spleli ih
čvrsto s narodnim životom, bogato ih razvili i vjerno sačuvali,
tako da bi se iz njihove povjesti lakše nego igdje mogli čitati
zakoni razvitka pučke umjetnosti i svojstva onih, koji su je stvorih.

»Gdje se kolo naše vrti, naše vile žive tamo«, pravom pjeva
Jovan Sundečič. Narodne igre kriju u sebi klicu svih umjetnosti,
koje se razvijaju u vremenu, t. j. pjesništva, glazbe i mimike. Riječi
su i zvuci još sjedinjeni, tako da jedne bez drugih ne mogu biti, i
gipka tjelesa izrazuju skladnim kretnjama ritam života, koji u njima
bije. Valovi čuvstva, koja ustalasuju ovaj živi vijenac, svima su za-
jednički i pod »oplemenljivom stegom ritma« kuca jedno srce sad u
svima. Kad se radja novi dan, pramalječe kada svane, kad »čezne
oblast sna i smrti«, onda se mladi hvataju u kolo, »što se vije kano
svijet«; zajednička želja ih sastavlja, prva mladost, radost i ljepota.
Svečano se na blagdan igra kolo, svečano, — »jer tu Bog bdije, gdje
se naše kolo vije.« Zastupnici cvatučega ljudskoga plemena sje-
dinjuju se, da nevinim veseljem proslave Stvoritelja svjetla i topline.

Svečano je kolo,  sudeči po mitološkim tragovima, najstarije,
ujedno i najdostojnije - * Igra se na badnjak po bijelom snijegu i
o Uskrsu po zelenoj travi. U zametku svojem je izraz vjerskih
čuvstava. Junačko kolo,  ili muško kolo, u uskoj je sveži s junaškim

* Kuhač:  »Narodne popievke« III. knj., 3. sv., str. 223.

5°9

pjesništvomkoje u povjesnom razvitku ljudskoga duha redovito
slijedi iza mitološkoga tumačenja prirodnih pojava.

Kako se junak,  pojedinac, diže iz mnoštva snagom svojom,
te ga nadmašuje, na čelo mu staje, tako i kolovodja  nadmašuje
druge maštom, jakošču i okretnošču. Vjerno ga slijede slabiji i hvalom
ga nagradjuju. U nekim krajevima, gdje muškarci još noše oružje,
mladiči plešuči trgaju male i kresu njima u vis. Izvode i likove,
koji predočuju ratne i junačke čine. Ovo nas sječa ratnih i mi-
mičkih plesova drugih naroda. »Pravo se junačko kolo najviše igra,
kada se vojnici sakupe u čete, da podju u rat.«

Kad vlada mir u zemlji, i čuvstva se razblažuju. Proštenje,
krsno ime, svadbe, moba, žetva i berba seoske su svečanosti, koje
se slave plesom i pjesmom. Kod takvih se zgoda igra žensko
kolo.  Dok se kod junačkog kola narod sječa prošlosti i slavi
uspomenu svojih junaka, pjevaju se kod ženskoga kola ponajviše
lirske pjesme. Ovoje  kolo najdotjeranije, najbogatije likovima,
najslobodnije izvedbom svojom. Vodi ga momak ili djevojka. Tu
se u kolu mladež zagleda i zavoli, ljubav njena zabrine i za¬
nima roditelje.

Pojmo, pojmo, družbo draga,

Bježi mladost, leti vrime,

Od prolječa doba blaga
Uživajmo prije zime.

Tako Gundulič slatkim svojim narječjem. Ni danas mladi
svijet ne misli drukčije.

Kao što se kod muškoga kola prikazuju kadšto ratne igre,
tako opet u ženskom kolu oponašaju prizore iz poljskoga rada. U
tim se mimetičkim igrama može vidjeti nagon za dramatskim
prikazivanjem. Ovaj je nagon bio vanredno jak kod grčkoga puka;
čini se, kao da je slab ili nerazvit kod južnih Slavena. Ali i kod
njih se nalazi svježa klica na kraju bogato razlistalih grana epske
i lirske poezije. Da se ta klica pučke dramatike kod njih nije
mogla razviti do nekoga savršenstva, tomu je glavni razlog kobna
njihova politička sudbina. Gdje je sunce sreče i slobode zastito
takovim oblacima, tamo drama ne može da procvate. Ali krepki
narodni duh, koji se ne da nikad posvema ugušiti, traži i nalazi
oduška upučk  oj satiri.

Tu satiričku žicu njeguje šaljivo kolo  ili poskočnica, četvrta
i najmladja vrst kola. Pjesmice, koje se pri tom pjevaju, dotiui sc
najčešče prilika i neprilika sadašnjosti i mijenjaju se s njima.

Dogadjaji iz javnog kao iz privatnog života nalaze tamo svoje
suče, tako da čeljad, koja je nešto skrivila, ne ide kolu ni blizu.
»Kolo je neki narodni sabor, u kojem je svakomu slobodno misli
svoje — dakako pjevajuči — izreči bez ikakvog potonjeg ukora«,
primječuje profesor Kuhač i pripovijeda medju ostalim i to, da je
sam bio nazočan, kad su u Bosni Turcima, koji sjedjahu blizu
igrališta, pripijevali, kako če se jednoč bosanski krščani i brača
Hrvati njima osvetiti. Tako je puk spasavao u veseloj igri, što je
bio davno izgubio u tužnoj zbilji.

Kao sve, što je ljudstvo stvorilo, tako su se i na¬
rodne igre tu i tamo izopačivale. Promatrajuči ovu ža-
losnu pojavu, treba imatina umu riječi nekog kulturnog
historičara, da nije istina, da plesovi kvare čudoredne
običaje, več da je upravo obratno, običaji kvare ple-
sove. Makar se mjestimice i izopačilo — kolo,  —
kako ga je narod prvobitno namislio, i kako ga
još dan danas u nekim krajevima izvodi, ostaje za
to ipak, što je bilo, izraz neobično krepkoga na-
rodnoga duha, izraz snage, sloge i slobode.

Zagreb.

Kamila Lucerna.

■jm

ODLOMEK IZ OGRSKOSLOVENSKE
KNJIŽEVNOSTI.

a zapadni strani Ogrskega, med Rabo in Mejumurjem, pre¬
biva še danes črez 70.000 Slovencev. Ker ti Slovenci prebi¬
vajo preko Mure, nazivajo jih zato štajarski Slovenci »Prek¬
murce«, dočim se oni sami zovejo Slo vene. Beseda »Slovenec«
čuje se v njih le redkokdaj. Za nje se Slovenci dolgo niso zanimali.
Odtrgani so od ostalih Slovencev, kakor n. pr. beneški Slovenci,
žive za se in občujejo največ z Mažari. Šele ko je Miklošič uvel
v svoje znanstvene preiskave jezik ogrskih Slovencev, ki so ostanek
starodavnih panonskih Slovencev, začeli so se Slovenci bolj za¬
nimati za svoje brate preko Mure. Nekaj knjig družbe sv. Mohorja
roma sicer vsako leto tja, ali tesno občevanje ž njimi je pretrgano
in odtrgano kakor vejica od velikega debla.

Ogrski Slovenci se sami dolgo časa niso zavedal' svoje slo¬
vanske krvi in niso vedeli, da so Slovani, dasi so govorili slo¬
venski. Ukoreninila se je namreč v njih misel, katero je osobito
zagovarjal njih zgodovinar in neutrujeni pisatelj Jožef Košič, da
so ogrski Slovenci vandalskega rodu!  Šafarik jim je to po¬
jasnil in danes ne zagovarja te misli nihče. Vsakdo vsaj ve, da je
slovenskega rodu. Te Slovane so imeli tudi za pristne Maiare,
zlasti Mažari so to radi trdili, samo da bi utajili narodno sorodstvo
Prekmurcev z ostalimi Slovenci. Še do leta 1830. se je imenovala
njih krajina »Vandalia« ali »Točak«.

Ogrski Slovenci žive v 22 župnijah, izmed katerih je 18 župnij
katoliških, a 4 so protestantske. Vseh slovenskih protestantov je
17.000 duš, dočim so ostali katoličani. Po vaseh so tudi pomešani m

512

žive v ljubezni in prijateljstvu med seboj. Protestantje hodijo molit
v katoliške crkve, ako imajo v svoje predaleč.

Ogrski Slovenci nimajo svoje posvetne gospode ali inteli-
gencije; to znači, ubogi narod nima svojih inteligentnih voditeljev.
Jedini duhovnik se še čuti Slovenca, ali tudi število slovenskih in slo¬
venski mislečih in čutečih duhovnikov se vedno bolj krči in manjša.
Vse učiteljstvo je mažarskega mišljenja in ponajveč tudi pokolenja,
in tako smemo po vsej pravici reči, da ogrski Slovenci nimajo ni¬
kogar, kdor bi zastopal njih narodne koristi. In kaj to pomenja v
deželi, kjer besni narodnostni boj, to ve vsakdo. Urad in šola sta
mažarska, uradnik je Mažar. Jedino cerkev je še ono mesto, kjer
čuje narod svojo besedo. Nadejajmo se, da bo ona ta del Sloven¬
stva tudi rešila one zgodovinske usode, katera nam je raznarodila
že milijone Slovanov v Austriji in Nemčiji. V onih časih, ko še ni
razsajal in divjal narodnosten boj, zasnovali so rodoljubni duhovniki
malo književnost, katera jim bode še pri poznih rodovih hranila
hvaležen spomin.

Jaz sem prehodil vse vasi ogrskih Slovencev, žive namreč
samo v vaseh; nabiral sem knjige in podatke o življenju in delo¬
vanju pisateljev. Kar je bilo možno, to sem zbral, in tako sem
mnogo rešil. Tu naj podam in narišem življenje nekaterih pisa¬
teljev, da seznanim širši književni svet z ogrskimi Slovenci.

Slovenska književnost na Ogrskem je nabožne vsebine. Pisa¬
telji so bili duhovniki, a ti so skrbeli za svoje potrebe. S časom
se je to predrugačilo, in književnost se je razširila na razne stroke.
Jožef Košič  je že pisal znanstvene in ukovite knjige, a Imre
Agustič  je bil prvi in bržkone tudi zadnji žurnalist preko Mure.
Začel je leta 1875. izdajati v Budimpešti list »Prijatel«, s početka v
mažarskem, pozneje pa v slovenskem pravopisu, ker se je uveril, da
se ogrski Slovenci morajo v knjigi združiti z ostalimi Slovenci. Umrl
je leta 1879., a slovenska stvar na Ogrskem je danes še na slabšem.

Protestanski duhovniki so pisali za svoje ovce; ustanovili so
si torej svojo književnost, a katoliški duhovniki so pisali knjige za
svoje župljane, ustanovili so si tudi svojo posebno književnost.
Vender radi tega ne delimo njih književnosti na dvoje, ker književ¬
nosti ne ločimo po veri, nego po jeziku.

Najstarejši pismeni spomenik v prekmurskem narečju je neka
kupna pogodba iz 16. stoletja, katero sem našel v župnem arhivu
v Martijancih. Martijanski župnik mi jo je podaril. To kupno pismo
je jezikovno jako zanimivo, in jaz je svoječasno priobčim.

ZAGREB U SNIEGU.

OTON IVEKOVIC

ZAGREB.














513

Književno delovanje Slovencev na Ogrskem se pričenja leta
I 7 I 5 i t° re j s početkom 18. stoletja, ne pa, kakor se navadno trdi in
piše, \ početku 17. stoletja. Leta 17x5- je prišel na svetlo prvi kate¬
kizem za Slovence, in sicer v Halli, torej na Nemškem, kjer so se
tiskale i prve slovenske knjige. Kakor pri nas stanovi, tako so
bili ogrski plemenitaši goreči pristaši protestantovstva. V župnih
knjigah v Gornji Lendavi čita se še danes, kako je grof Szecsy
bil unet protestant in kako je neusmiljeno preganjal katoliške du¬
hovnike. Vsi njegovi podložniki na »Goričkom« so postali pro¬
testantje. Protestantovska doba na Kranjskem se pričenja z letom
155°.; torej za 165 let pozneje so se uzbudili in oglasili ogrski
Slovenci. Trubar torej ni mogel vedeti za Števana Kiizmicsa, a da
je Kiizmics bil dobro poučen o književnem delovanju Trubarjevem,
to bodem dokazal in tako dognal stvar, katera dosihdob ni bila
jasna in znana. Kiizmics je vender krenil svojo pot; ni se naslanjal
na Trubarja. A da je to storil, na to so ga prisilile tesne okolnosti,
v katerih se je on nahajal z majhnim številom svojih vernih ovčic.

Oglejmo si nekatere ogrskoslovenske književnike.

I. Franc Temlin  je prvi izmed slovenskih pisateljev na Ogrskem.
O njem vemo malo. Šafarik piše, daje Franc Temlin doma »z Krajne
z Le’zenya, was ich wegen der unsicheren Schreibart nicht zu
bestimmen weiss.« Mi si to lahko razjasnimo. Krajina je vas blizu
Cankove v tišinski župniji, a beseda »z Le’zenya« pomenja »rodom«.
O njem ne vemo nič več. Znan nam je samo naslov njegovega
katekizma, izdanega v Halli leta 1715.

Števan Kiizmics omenja Temlina v predgovoru svoje knjige:
»Vore krsztsanszke kratki navuk ... v Halli 1754 -*  ter  navaja uzrok,
zakaj je sam spisal novo knjižico. In sicer je spisal novo knjižico
zato, ker so že pošle prejšnje knjige, katere sta spisala »Perencz
Temlin i Vanecsaj Mihao«. V opomnji pod črto navaja namreč
Števan Kiizmics, da je bil Fran Temlin »Zkrajne zle zenya. Od toga
je vo dani zvogrszkoga gyorszki Katekizmus stampani v Halli 1715-
vido kaksiva szem jasz li dva moje dni.« Števan Kiizmics je torej
videl dva primerka Temlinovega katekizma. Iz tega pa, kar nam
poroča Kiizmics, sklepamo, da je bil Franc Temlin protestanski
Slovenec in da je prvi prekmurski pisatelj bil protestant.

II. Mihao Sever z Vaneca.  Tudi o tem pisatelju vemo toliko,

kar nam je zapisal Števan Kiizmics v svoji knjigi. \<>ie rsz

33

Spomen-cvieče.

514

tsanszke kratki navuk«. V predgovoru tega katekizma piše Kiizmics
njegovo ime »Vanecsaj Mihao, nacsi: Szever Mihao Zvanecsa. Te
je znemskoga preobrno Red Zvelicsansztva i escse nikaj vecs
znisterimi molitvami i peszmami, med sterimi szo vnouge nasse,
v Halli 1747.«

Iz teh besed Kiizmicsevih se vidi, da se je rodil Mihao Sever,
ali kakor se je pisal sam po mažarski Vanecsaj Mihaly, v Vaneči,
občini župnije pečarovske v železni stolici in da je za Temlinom
drugi slovenski pisatelj, kateri je prevel katekizem iz nemškega
jezika. Iz opomnje Ktizmicseve izvedamo nadalje, da je Sever
spisal »nekatere molitve in pesmi«, in ker pravi Kiizmics, »med
sterimi so vnouge nasse«,  namreč molitve in pesmi, smemo
izvajati iz tega, da je bil Mihao Sever katoliški duhovnik, kateri je
med svoje molitve in pesmi uvrstil tudi tiste, katere so imeli pro¬
testantje, sicer ne bi Števan Kiizmics mogel poudarjati, da je Sever
»naše« molitve in pesmi med svoje uvrstil. Pavel Safarik poroča,
da je jeden iztis Sevrove knjige imel profesor Supan v Ljubljani.
Evo naslova, kakor ga je zapisal Šafarik: »Red Zvelicsansztva,
pouleg ednoga znameniivanya toga najpoglavitejsega recsenya jedro
szvetoga piszma, vu sterom sze vore najveksi Artikulusi griintani
jeszo, ravno i tak nistere kratke Molitve i Peszmi etc. Stampano
v Halli Saxonszkoj v leti 1747. 12°. str. 96.«

III. Stevan Kiizmics.  Tudi o njegovem življenju ne vemo ni¬
česar. Vemo namreč samo to, da je bil župnik v Šurdu, v šomodski
stolici, torej v čisto mažarski pokrajini. V Surdu se je namreč na¬
selilo nekaj trdih slovenskih rodovin protestantskih, katere so osno¬
vale občino in si pozvale slovenskega duhovnika. Prvi slovenski
propovednik je bil v Surdu Stevan Kiizmics, za njim je prišel Szabo
okoli leta 1836. Ali Szabo je že bil trd Mažar, in četudi ni znal
slovenski, vender je šurdskim Slovencem moral moliti slovenske
formule. Naravno je, da so se ti Slovenci morali pomažariti. Ta
proces se je tako vršil. Moški so se hitreje pomažarili nego ženske.
Nedavno je še kak starček govoril slovenski, tako da danes tam
ne potrebujejo slovenskega duhovnika, ker so ti Slovenci izginili.
Da je Szabo moral v cerkvi čitati slovenske molitve, katerih ni
umel, to so zahtevale same ženske, katere so v obče bolj zveste
ali recimo konservativne.

Prva knjiga, katero je dal Kiizmics svojim ovčicam, je bila ta
le: »Vore krsztsanszke kratki navuk csiszte rejcsi bo’ze vozebrani

5i5

i na nyou Vszejm vernim vu vszakom szkiisavanyi na  podperanje,
vu nevouli na pomaganye, vu szmrti na troust, ino potemtoo- a  na
vekivecsno zvelicsanye, Pouleg nisteri szem szpodobni Molite^ ino
Pejszen, Nazaj gori poczimprani. V Halli MDCCPIV. (1754.) 8°.«
Predgovor ima XX strani, ostala knjiga pa še 275 strani. Jeden
iztis imam sam. Predgovora ni pisal sam Števan Kiizmics, ampak
neki V. J., torej nekdo drugi, ker je bila taka navada.

Drugo delo mu je prevod Novega zakona na slovenski jezik.
Evo popoln naslov: »Nouvi zakon  ali testamentom goszpodna
našega Jezusa Krisztusa zdaj oprvics z grcskoga na sztari szlo-
venszki jezik obrnyeni po Stevan Ktizmicsi Surdanszkom F. (ta
F. pomenja »Farar«) v Halli Saxonszkoj MDCCLXXI. (1771.). 8°.«
Predgovor ima XIV strani, drugo 854 strani. Od str. 818—854. so:
»Molitvi na vszako nedelo i szvetek zrendeliivanoga Evangye-
lioma.« Predgovor je spisal M. Torkos Jo’zef prednyeisi Farar So-
pronszki, trd Mažar, v mažarskem jeziku, ki ga je potem bržkone
prevel sam Kiizmics in še .temu nekaj pridodal. Simonič prišteva
Torkoša slovenskim pisateljem, kar pa on ni, ker še slovenski
znal ni. Drugo izdajo novega zakona je oskrbelo biblijsko društvo
za evangeličanske Slovence na Ogrskem v Požunu leta 1818. Tretjo
izdajo je popravil in preskrbel Aleksander Trpljan v Kiiszegu leta 1848.
pri Karolu Reichardu. A četrto in zdaj najnovejšo izdajo je natisnilo
angleško biblijsko društvo na Dunaju, a popravil jo je Ivan Berke.

Raičev Božidar misli, da je »ta knjiga najstarša med doslej
znanimi tiskopisi prekmurskimi.« On trdi: »zlog ovaja, da Kuzmič
ni vedel za Dalmatinovo prestavo.« To je treba popraviti, ker
Kiizmics je bil a jour o Trubarjevem delovanju.

V predgovoru k Novemu zakonu, §. i3-> piše l orkoš, da je
gospod Bog imel in še ima vsigdar, kakor na ves človeški, tako
tudi na ves slovenski narod svojo božansko skrb i da, kakor je od
Srednjega morja tja do Beloga vso Dalmacijo, Istrijo, Slavonijo,
Bosnijo i Bolgarijo, Hrvaški, Kranjski, Štajarski, ogrski, moravski,
češki, poljski i »moškovitanski orszag« z njimi »napuno«, tako je
tudi »v vsakšem toga naroda razločkom jeziki nike nadigno, ki so
na svojo materno rejč, v šteroj so se porodili, sv. pismo obrnoli.«
Kiizmics je torej vedel za vse Slovane. Dalje čitamo: »Te diiige zdaj
ta nihavši, zadosta nam bode: či se spomenemo s Krajncov
i z dolnji Staj  er  c o v, ki so, kak štimamo z našimi Vogrskimi
v Železnoj, Sala i Šomockoj stolici bodoučimi Sloveni vrčt ostdnki
ovi Vandalušov; koteri so po Kristušovom rojstvi na pet stou

(saeculo V.), zete kralevčine Vlaški i potom. Španyorski orsag,
odnut pa prejk mourja v Afriko odplavali. Med tistimi je že v leti
narodjenoga Kristusa 1562. Primuš Truber  Bože rejci v Au-
rachi . . . vo dao.« Omenja nadalje glagolske in cirilske knjige
in njih pisatelje in nam pripoveduje, da ima sam te knjige.

»Po eti ide Dalmatina Juri i cejlo, Biblio,« tako nadaljuje v
predgovoru, »tou je, Staroga i Nouvoga zakona vso pismo, obrne
na Štajerski  jezik zvelikim, kak pravi, trudom; i dajo vo štam-
pati v Wittebergi v 1584. leti zVlaškimi, ali si bojdi zDeačkimi
(= latinskimi) plskmi in Folio.« To je res Jurija Dalmatina »Biblia,
tu je vse svetu Pismu Stariga inu Noviga Testamenta«, katero je
prišlo na svetlo 1. 1584. in katero je stalo okoli 8000 goldinarjev.
Ni pa bilo pisano v štajarskem jeziku, nego v kranjskem narečju,
vender teh narečij ni Kiizmics razlikoval. Znano mu je torej bilo
sveto pismo Dalmatinovo, kakor je tudi vedel, da je Francel Mihal
in drugi lužiškim Slovanom preložil sveto pismo.

Vender se Kiizmics ni držal slovenskega prevoda Dalmatino¬
vega, nego je sam prevajal iz grškega izvirnika. Zakaj je to storil
pripoveduje in utemeljuje natanko v predgovoru. Tu piše namreč,
v §. 14.: »Što de tak krato našim med Miirom i Rabom prebivajou-
čim slovenom te sv. Bože knlge na svoj jezik, po šterom samom
li vu svoji Prorokov i Apostolov pismaj gučečega Boga razmijo,
obračati? geto je i nyim zapovidava Gospodin Boug šteti; da je
moudre včinijo na zveličanje po vori vu Jezuši Kristusi; tou pa ni
Truberovoga, ni Dalmatinovoga, ni Francelovoga, niti znikakšega
driigoga obračanja (versio) čakati nemorejo. Ar tej naši Vogrski
slovenov jezik od vsej drugi dosta tiihoga i sebi lastivnoga ma.
Kakti i vu naprej zračunani se veliki razloček nahaja. Zato je po-
trejbno bilou takšemi človeki naprej stoupiti: klbi vetom delao
Bougi na dlko, a’ svojemi narodi pa na zveličanje. Liki je i Go¬
spodin Boug na tou nadigno Števan Ktizmicsa Šurdanskoga Farara:
ki je zGrčkoga poleg premouči i pomaganya Duha svetoga z ve-
likom gyedrnostjom na ete, kakšega šteš i čiiješ, jezik cejli Nouvi
Zakon obrnyeni i stroškom vnougi vorni dušic vo zo-
štampani.«

IV. Imre Agustic (Augustic).  Imre se je porodil v Murskih Pe-
trovcih v železni stolici dne 29. septembra leta 1837. Izdelal je šest
gimnazijskih razredov v Sombotelju. Ker mu šolske klopi niso bile
posebno po godu, opustil je nauke in je šel h grofu Antonu Sza-

517

paryju za gospodarskega pristava. V tej službi je bil samo pol¬
drugo leto. Odtod je prišel k udovici grofa Josipa Batthyanyja v
Oroszlamos pri Szegetu, kjer je ostal tri leta. Potem je služil na
Dolenjem Seniku pri isti gospodi tri ali četiri leta. Tu se je sa¬
mouk naučil stenografije in je odšel v Pešto, kjer je preživel sedem
mesecev ter naredil stenografski izpit. Potem je bil za stenografa
v državnem zboru celih petnajst let.

Zadnji čas svojega življenja leta 1875. in 1878. je nastopil kot
kandidat za državni zbor v okrožju Murske Sobote proti odvetniku
Josipu Berku dvakrat in je obakrat propal. Bil je unet pristaš leve,
to je Tiszove stranke. Umrl je v Budimpešti dne 17. julija 1 . 1879.

Sprva je pisal mažarski, zlasti v novine »Egyetertes« (Jedinost).
Pisal je tudi romane in povesti v mažarskem jeziku. Mišljenja je
bil mažarskega, seveda s početka svojega delovanja, in bilo bi mu
najljubše, ako bi mogel kar vse »Vende« pomažariti; zategadel je
škof Josip Szabo, kateri je tudi bil velik Mažar, bil njegov mecen
in velik podpornik izdaj njegovih knjig. Pozneje je izprevidel, da
se njegove želje ne morejo uresničiti, in ker je svoje ljudstvo ljubil,
začel je pisati slovenski in je postal unet narodnjak. Hotel se je
prikupiti narodu in je začel izdajati list, to pa največ v to svrho,
da bi si pridobil v narodu veljavo in da bi ga potem narod volil
za poslanca.

Tako je Agustič zasnoval list »Prijatel  — znanoszt razser-
jtivajocse meszecsne novine«. Ta list je izhajal v Budimpešti. Prva
številka je izšla dne 15. septembra 1. 1875 , vsak mesec po jeden-
krat, pozneje pa, to je 1 . 1878. po dvakrat na mesec. Glavni so-
trudnik mu je bil ves čas izmed ogrskih Slovencev Fran Čaplovič,
notar markuševski, ki je imel Agustičevo sestro za ženo. Dopi¬
sovali pa so mu tudi štajarski župani. V početku je urejeval list
v mažarskem pravopisu, pozneje pa v našem slovenskem, ker je
izprevidel, in to mu je glavna zasluga, da se ogrski Slovenci
morajo v pravopisu združiti z ostalimi Slovenci. Agustič je tudi
polagoma opuščal, kolikor je smel, mogel in znal, ogrsko narečje
in je torej tudi pisni jezik svoj uravnaval po našem slovenskem,
tako da njegov jezik ni več prekmurščina. Priznati nam je, da mu
je to delo bilo hvalevredno, in ravno radi tega sta imela on in
njegov oče, ki je bil v M. Soboti selski sodnik, s Tiszovo vlado
mnogo britkih ur.

Agustičeve novine je narod prav rad čital, le škoda, da je
z urednikom tudi list umrl in da ni našel naslednika. Kak program

5i8

pa je imel Agustič? »Mnogi bi rad izvedel po dokončanem delu«,
tako pravi sam, »ka se zviin vesi godi. Slišali bodete o ljubezni
domovine, o poštenju, o kreposti in o vsem, kar je jdolžan storiti
vsak »domovinčar«, hižni glavnik i vsak za »počlovečanstvo« de¬
laven človek.« V tem so Agustičeve novine mnogo storile in kori¬
stile. Agustič je ljubil mažarsko domovino, ali tudi Slovane, on je
hvalil Mažare, ali hvalil je tudi Slovane, in je prinesel sliko črno¬
gorskega kneza in kneginje. Znano mi je, da se je Agustič obra¬
čal do slovenskih pisateljev, poupraševal za svet, a nikdo se ni
zmenil zanj, nikdo mu ni hotel svetovati in ga oduševljevati v pisa¬
teljskem delovanju Iz njega bi se dalo mnogo narediti, ali ker ni
imel nobene zveze z nami, potem ni čudo, da ni mogel biti tako
zaveden Slovan, kakor smo mi, ki živimo v ugodnejših razmerah.

Caplovič mi je pripovedoval, da je Agustič spisal slovensko-
mažarsko slovnico,  katera je ostala v rokopisu. Po istem po¬
ročevalcu zložil je tudi slovensko-mažarski slovar.  Leta 1876.
je izdal v Budimpešti šolsko knjigo: »Navuk vogrszkoga je¬
zika  za zacsetnike«. Nadalje je preložil knj igo
»O volitvah«,  to je nauk, kako se morajo vršiti
volitve. Naposled je sestavil šolsko knjigo: »Pri¬
rodopis  s kepami (podobami) za narodne šole.

Budimpešta 1878.« Ta knjiga je pisana v sloven¬
skem pravopisu.

*

Ostali pisatelji ogrskih Slovencev so : Mikloš
Kiizmics, Mihal Bakoš, Števan Szijjarto, Mihao
Barla, Juri Čipott, Jožef Košič, Ivan Kardoš, Ale¬
ksander Terplan, Števan Slamar, Števan Lulik, Franc
Žbiill, Jakob Sabar, Marko Žižek, Jožef Borov-
njak, Ivan Berke, Števan Žemljic in Jožef Bagari.

Ljubljana.

Anton Trstenjak.

GJURO II. PALIŽM, BISKUP DJAKOVAČKI.

Ijakovačkim ulicama
t Sjetno sije mjesečina;

Ti bi reko, sve je mrtvo
Takova je svud tišina.
Povjetarcu niti daha,

Da ponjiše granjem tamnim;

Čuješ samo štropot straže,

Što no korak za korakom slaže
Pred vratima grada kamnim.

Na sred pustog, tihog trga
Biskupski se dižu dvori;

Poput skrbne, hitre misli
Drščuč tamo svjetlo gori,

Sam još biskup u noč bdije. —
Kakva li ga briga mori?

Na sred stola, gle, propelo,

A pred njime biskup sjedi, —
Pijest mu se grči, trza,
Smrknulo se njeg’vo čelo.
Snijeg mu je vlas sijeda,
Starost pognu več tijelo —

520

Što još snage u njeg ključa,

U žarke se oči svelo.

Gledaj, kako plamom gore,

S njih i luči sjaj da strada. —

A usnice grozničavo
U noč tihu šapču sada:

»Sulejman več silnu vojsku vodi,

U daljini duša mi ju zrije, —

Za njom plamen, dim se k nebu diže,
Tragom svojim smrt, sramotu sije.

Pa da i ta draga gruda zemlje
Djece svoje nevinu krv pije?

S tornja mjesto tješitelja krsta
Polumjesec da se nad nju svije,

Pa se muci djece njene smije?«

Hrlo biskup glavu diže,

Iz oka mu suza kane;

Kroz suzu mu pogled s krsta
Na djedovsku sablju pane.

Krvlju nekad rujila cijela,

Sad na zidu prašna traje dane:

Zakopani snivaju več oci,

Koji njome zadavahu rane . . .

S uspomena
Mrk ko sjena
Starac skoči,

K zidu kroči,

Žurno skida posjeklicu,

Nabrekle mu žile snagom,

A ruka mu drhtat presta
Pod oštricom nagom.

»Paližna  mi« — šapče — »slavno ime,
Ime silnih bojovnih junaka;

Al če ime pustom ostat jekom,

Dok nada mnom zaklopi se raka. —

Pa nek raka zaklopi se bučno!

Zdravo, sabljo dičnih pradjedova!

521

Još jedared bojištem češ sinut,
Vodit če te stara ruka ova, —-
Nek se stide slabe, podle duše,
Neka uče po biskupu starom:
Da na oltar vjere i svog doma
Isti život sitnim tek je darom!«

Teško dahne,

Sabljom mahne,

Gvoždje sine,

Zrak zvižduka, —

Starac šapne od miline:

»Dosta još je jaka ruka!«

II.

Na ravnici pred Mohačem
Bitku biju vojske dvije,

Pa se gone, pa se viju
Kao dvije ljute zmije.

Sulejmanov svilni čador
Na brežuljku zlatom sije;

Tu s dušeka mekanoga
Silni spitan pokolj zrije.

Uza nj sjedi Ali-paša,
Mostarskoga goso kraja, —

Na s ve pute čara prati,

S njim če sjedjet u sred raja.

Do uh a im ratnu buku
Lahor nosi iz nižine.

Crnu bradu sultan gladi,

Pa se smije od miline.

Kako ne bi? S polja bojnog
»Alah, Alah!« urla, ori, —

A krščanski »Pomoz Bože!«
Zaludu se s njime bori.

Oštrim okom sokolovim

522

Gleda sultan diljem polja,
Gordo usta šapču paši:
»Alahova sad se vrši volja!«

Pa on gleda, kako silan
Iz topova dim se diže,

U kaurskim redovima
K mrtvacu se mrtvac niže . . .
Kliče sultan: »Gle, več bježe!
Krst se više ne susteže
Prorokovu poklonit se znaku! .

. . . Ali što je ono tamo ? . . .
Još ne vidjeh drskost taku!«
Kriknu, skoči,

Rukom zastre plamne oči,

U daljinu zrije

Čini mu se, ko da snije . . .

Krvavijem razbojištem
Čudna jezdi četa mala;

Svi dok bježe — ona tekar
Kao da se borit stala.

Pred njom jaši divni starac
S krstom zlatnim na sred grudi
Na ramenu plašt bijeli
Prši zrakom — da bi mnio:
Angjel božji lebdi tudi.

Oči njeg’ve vatrom gore,

Ko .da iz njih munja sije,

A ostra mu dimiščija
janjičarsku krvcu lije.

Ko lavovi svi se bore, —

Al i zadnji pada veče,

Samo jošte starom vodji
Ko da ruka drjemnut ne če.

Ali eto teškog jada!

Vranac pod njim mrtav pada.

Navaljuju janjičari

Sa svih strana kao vuci, —

Ali zalud, dokle sablja
Blista se u jakoj raci!

\

Zagreb.

523

Oko starca mrtvi leže
Naslagani preko pasa.

Turci vičuč udaraju,

On ih smiče bez ikakvog glasa.

Siplju na njeg silnu vatru,

Nu ko Bog da sam ga brani:

Svako zrno Turčina tek sv ali,

Ali starca ni da rani.

Janjičari vičuč s jada

Pere na njeg kopija gusta, —

Sada tekar junak susta
I od rana mrtav pada . . .

A sultan se iznenada
Trgnu eto ko oda sna: —

Minu li mu ispred oka
Sad zvijezda možda jasna?

Mahne rukom, paši zbori:

»Čauše šalji! Rad bih znati,

Koji ovo knez je bio,

Koja li ga rodi mati?«

»»Gospodaru, ja ga znadem,

P ali zna mu ime bjaše:

Ne bje knez to, nego biskup, —

Djakovo ga svojim zvaše.««

Uzdahnuo sultan sjetno . ..

Kuda misli? Što li snuje?

Čini mu se, ko da mrtvog
S bojnog polja šaptat čuje:

»Nek se stide slabe, podle duše,

Neka uče po biskupu starom:

Da na oltar vjere i svog doma
Isti život sitnim tek je darom . . .«

Milico] Podracski.

LJUBINKOVAČKI KLUB.

Iz života zagrebačkoga.

iv^ad je za mladjih svojih godina u Zagrebu po više dana
boravio slavni djakovački biskup, preuzv. gosp. Josip Juraj
Strossmayer, običavao bi posjetiti gradskoga načelnika,
koji je tada bio, a gradski načelnik bi odmah gradske viečnike sa-
zvao u svoju pisarnu na poklon i razgovor. Mnoga nam je ugodna
od onda ostala u pameti. Nismo se doista ni jedanput razgovarali o
domačih političkih prilikah, ali su oni naši razgovori bili ipak ži¬
vahni i srdačni. U prirode je čudan zakon ponavljanja. Čim se javi
pramalječe, sva se zemlja ponavlja i pomladjuje, zamrla priroda uz-
krsne, da nov život živi. Tako je bivalo i s nami. Kadgod nas je
slavni biskup posjetio u magistratu (a on bi svaki put izrikom na-
glasio, da je želio sve nas vidjeti, — i bez dvojbe je on i umolio na¬
čelnika, da nas sazove), u nas svakoga se je onda doista biskupovim
posjetom i razgovorom duh ponovio i ojačao.

Poznavajuč preuzv. g. biskupa pobliže i od tih magistratskih
posjeta, poslije više godina dodjoh 26. travnja g. 1889. iz Osieka
do njega u Djakovo, a on u rodoljubnom svom zanosu i nehinje-
nom veselju s moga pripoviedanja o našem zagrebačkom životu
i prilikah, zagrli mene opetovano kao staroga znanca u svojoj
djakovačkoj biskupskoj palači. Meni su po tom ostali doista neza-
boravni časovi onoga dana, pa i po čitavom skoro dvosatnom
razgovoru o nadah za narodnu budučnost. Taj razgovor, kad bi
fonografom ili pak brzopisom izdan bio na svjetlo, znam za cielo,
da bi i danas oduševio svako ma i klonulo, ali domovini ne još

525

sasvim otudjeno hrvatsko srce. Velika je moč biskupove rječi-
tosti. Svaki čovjek gleda sviet na svoje oči, pa kakove oči, ka-
kova duša, takav mu se ukazuje i sviet. Onaj dan biskup gledaše
sve na svoje blage, dobrostive oči i svojom dobrom dušom, zato je

0 svemu sudio kano ozbiljni ali blagi otac, savjetnik i narodni za-
štitnik. Divno li govoraše o narodnom uzkrsnuču i naglašeno mi
reče: »Nema toga pod suncem, što ne može da bude . . .« a Psal¬
mista nam ostavi onu: »Jer ne če odbaciti Gospod naroda svojega . . .

1 jer če se sud vratiti na pravdu.« Več prije razdragaše biskupa

moje viesti i odgovori na mnoga pitanja o zagrebačkom životu,
ali kano živa vatra planu i privine me k sebi, kada sam svršavao
pripoviedati na pitanje »o Ljubinkovačkom klubu«, koji se več kroz
više godina javljao u novinah stalnimi prinosi zahrvatski medicinski
fakultet. Onaj uzhit i zagrljaj glasni su bili svjedoci prave mladjahne
oduševljenosti srca i duše u biskupa, starca tada od sedamdeset i
četiri godine, kojega se, hvala Bogu, netom slavila i osamdeset i peta
godišnjica. To je bila radost, koja mi pokaza, što imademo u
našem biskupu; kakovo li zlatno srce kuca za narod i za sve, što
se naroda tiče, u ovom mužu, ako mu se to napisano na visokom

čelu i ne može vazda čitati, jer i njemu ga kadikad naoblače ne

materijalne, nego rodoljubne brige i tuga.

I bijaše »Ljubinkovački klub«  u Zagrebu, o kojem je

biskup toli rado slušao, drugačiji od sličnih udruga; škola je on

bio za život. U njem se je zasijalo mnogo zrnce za dobar plod.
Svi smo mi »pravi članovi« več od prije bili ljudi pravdoljubivi i u
tom ravni, što smo hranili sebe i svoje u znoju lica svoga, ali u
klubu ovom postadosmo »brača«, pa nam je bilo u slozi i ljubavi
kao brači po otcu i majci, po istoj krvi i naravi:

U slozi je ljudska sila,

U ljubavi božja veča,

U sdruženju obieh pako
Svakom družtvu svaka sreča.

Svi bez razlike, junači i mučenici na peru, trgovci i rukotvorci,
pravnici i nepravnici, strogi Katoni i lahkopoletni »Sokolaši«, svi
smo se mi, kadgod i po gnjecavom blatu, žurili u odredjeni hip na
sielo u dosta udaljeni »Ljubinkovac«. To je svakomu od nas bio
dovoljan, ali mio i ugodan prošet, jer se nije nitko do sustalosti
umorio. I kako nam je to bilo drago, kad smo se sav bogoviti dan
nasjedili i naradili! Tekar ovdje ostavi nas zvanična ukočenost i

526

pregnutljivost; ovdje istom ostavi i poslovna briga svakoga, na zraku
zdravom, u odmoru sladkom i razgovoru bratskom. Jer ne čitanjem
ni predavanjem, nego prijateljskim razgovorom i pjesmom uz brčnu
večeru i času hrvatskoga vinca svakoga se je četvrtka na našem
sielu budila u pravih članova kluba i u »gosti« naših sviest o duž-
nosti i solidnom radu u svojem zvanju; sviest o pravih pobudah za
rod i dom, o trajnoj požrtvovnosti i primjernoj svome imutku po-
datljivosti za narodne ideale i potrebe; sve je bilo tako udešeno,
da se slabi sokole, pali podižu, bludeči i zabludjeli na pravi put
izvode, a svačiji udarci, dok se iole može, da se odbijaju hljebom.
Učili smo se vještini medjusobno se snositi i zlatnoj sredini za od-
luke po onoj: sloga u onom, što treba, sloboda u dvojbenom, a
ljubav u svemu. Nas je u klub od prvoga časa sdružila i do konca
uzdržala »prijateljska uzajamnost«. Svaki nas se je tu očeličio tako,
da u prijateljstvu ne trebaš traiiti gvozdenijega značaja. Bijahu to
blaženi dani, kadno smo bili još mladenačkom snagom opasani. Za-
vidjali su nam sreču naši »gosti«, gospoda, koja se voze u karucah;
pa nas je, saznavši skromno naše djelovanje, blagoslovio i po meni
taj put pozdravio veliki naš narodni prosvjetitelj i, sudeči ga po
visokoj starosti, Bogu omiljeli naš biskup sa stolice sv. apostola
Metoda.

*

* *

Što nas je bilo pozvanika — čestitara dne io. srpnja g. 1882. na
imendan domačice u Novojvesi k. br. 86. i 88., a bilo nas je dobrani
broj iz gradjanskoga, svečeničkoga i vojničkoga staleža, mi svi smo se
rada odazvali pozivu čestite gradjanske kuče, da joj budemo na taj
dan gosti. Bijaše to pravi hrvatski rodoljubni i gostoljubni gradjanski
dom, u koji se je rado zalazilo, a privlačio je svakoga u ovaj dom i
poznati prekrasni kučni perivoj, čedno nazvan samo »vrtom«.  Ne če
biti odrasla Zagrebca, koji ne zna za »vrt Franje Josipa« u Novoj
vesi. Ovako ga prozvaše po mramornome poprsju našega kralja,
koje se tu nalazi na uspomenu njegova prvoga dolazka u Zagreb
god. 1852. i ponosno diže na visokom kamenom stupu u onom dielu
vrta, što graniči s domačinovom kučom br. 88., u kojoj je jošte i
danas sa zdrave i dobre kapljice na glasu stara krčma. Na tom
dielu vrta one krčme gosti blaguju, kadgod to dopušta vrieme.

I stari i mladi domačina ovoga doma bijahu politički čelik-prvaci
u gradjanstvu trečega izbornoga kotara u Zagrebu, ali se na moje
čudo onaj dan ovdje nije politizovalo. Ja sam bio več i u častničkoj

527

menaži na objedu, pa su se ondje ne samo pričale vojničke anek¬
dote i basne, pripoviedalo se o bitkah i raznih predielih, napijale se
domoljubne i privatne zdravice, nego se je culo i o politici. Kako
dakle da dan prodje bez politike u ovom rodoljubnom hrvatskom
domu? Pod večer stariji mi domačina na samu kaza: da »kod ova-
kovih sgoda ne voli politike zato, što zna, da može brzo doči do
svadje ili da se barem koga ozlovolji, što obično pomuti zabavu i zasje-
njuje hrvatsko gostoljublje.« — »Težko se je«, nadoveza još, »otresti
staroga uvjerenja, još teže otvoreno priznati, da smo svoje uvjerenje
promjenili.« To je istina, koju je bilo vriedno zabilježiti.

Več prije objeda razgledavajuči razizemnu t. zv. »palaču«, u kojoj
je bio prostrt i obilno nakrcan velik stol u obliku podkove, opazismo,
da ovaj dom ima svoju neobičnu prošlost. Ovakova dvorana u po¬
vršini od 38 četvornih metara, a sa svodnim oblukom visoka do 5
metara, jedva se koja nadje i u aristokratskih kučah zagrebačkoga
gornjega grada iz osamnaestoga stolječa; isto tako jedina je ovo u
cielom gradu svoje vrsti dvorana, te spada u gradske znamenitosti i
starom svojom do danas uzdržanom slikarijom. Mramorni stupovi drže
grbove pokrajina s naznakom dobe, odkada je tobože koja poznata.
Prikazane su ove pokrajine prije Isusa: Ilirija (god. 1363), Panonija
(g. 1200.), Istra (g. 640.) i Sriem (g. 326.); — poslije Isusa: Dubrovnik
(g. 446.), Slavonija (g. 600.), Koruška (g. 620.), Češka (g. 624.),
Hrvatska (g. 640.), Poljska (g. 650.), Dalmacija (g. 827.), Srbija (g.
827.), nadvojvodina Austrija (g. 10x8.), Kranjska (g. 1x56), Štajerska
(g. 1180.), Hercegovina (g. 1326.), Bosna (g. 1340.) i Moravska (ali
bez godine, jer ju je zub vremena iztrošio, te je nečitljiva). Sgodno
je primietiti, da na ovih grbovih nije bilo naslage praha; svi su bili
čisti i dobro sačuvani. To je dokaz, da se na njih pazilo dostojnim
poštovanjem baštinjene starine. Ne zna se, ni tko je slikao ni tko
je dao slikati ove grbove, ali svakako ta grbovna kitica pokazuje,
da slikarija spada u ono vrieme, kada se je kod Hrvata več bio
prenuo »Genius patriae«, ter ostanice ogledavao se za svojim jedno-
krvnim slavenskim rodom.

Na naša pitanja rado nam udovolji domačina, da saznamo što
više o torne domu. Vlastnikom postade mu g. 1850. starac doma¬
čina Janko Gorenac.  Njegova neposredna predšastnica bijaše vre-
mešna več gospodja, bivša njemačka glumica, Rosa von Thallheim,
za mladosti Ijepotica na glasu. Ona ga je kupila u bezcienu od
zagrebačkoga kanonika Hochreitera, pa je onda ovdje stanovala,
dok je svojom razsipnošču sav svoj imutak potrošila i napokon

528

otišla svome rodu u Koprivnicu. Prije spomenutoga kanonika Hoch-
reitera bijaše ovomu posjedu vlastnik kasniji biskup Aleksandar
Alagovič. Kad je ovaj god. 1822. od ostrogonskoga kanonika po-
stao velikim predstavnikom kaptola zagrebačkoga, nabavio je ovu
kuču s okružnim zemljištem. Sgrade su svakako več od prije po¬
stajale ; jer se je našao u velikom podrumu uzidan kamen s ure¬
zanim latinskim nadpisom i god 1744. Predaja priča, da je ovo
nekad bilo vlastničtvo glasovite plemičke obitelji Rafaja. Ne zna se,
što je Alagovič na sgradah preinaeio, ali o tom ne ima dvojbe, da
je on uz kuču uredio i nasadio perivoj, da mu bude mio ljetni-
kovac, kao što je sebi takov napravio tadašnji zagrebački biskup
Maksimilijan Vrhovac u sadašnjem po njemu nazvanom Maksimiru.
Gospodski običaj je onda bio, da su »ladanjski« velikaši i vlastela
oko svojih dvorova nasadjivali perivoje, pa se što ljepšim uredje-
njem istih medjusobno natjecali. Tako su radili i gradski bogataši,
naročita dostojanstvenici, gdje je to moglo biti. A nije težko pogo¬
diti, zašto su to činili. Zagrebačka »Luna« n. pr. bilježi, da su
biskup Alagovič dne II., a glavni zapovjednik — general barun
Radivojevič — dne 13. rujna g. 1827. sjajnom razsvjetom svojih peri-
voja i večernom zabavom u svojih domovih počastili bana grofa
Gyulaja, kad se je poslije duga vremena vratio u Zagreb. Radivo-
jevičev dom i perivoj bili su, kako »Luna« izvieščuje, naprama Ala-
go vice voj »dražestnoj villi« preko novoveške ceste i potoka Me-
dveščaka u Liepojvesi, dakle u prvom susjedstvu. U ovome domu
Liepe vesi je potlašnji vlastnik, general i neko vrieme pobočnik
bana Jellačiča barun Neustatter francuzki napisao četiri knjige »me-
moara« o narodnom našem pokretu god. 1848., a sada taj dom
pripada »sliepačkomu zavodu sv. Vida«.

Radi opažena našega zanimanja ijer je bilo do objeda još vre¬
mena, povedoše nas domačine da razgledamo i sav ostali Alagovičev
dom i vrt. Dom je taj dvorištna starinska, ukusna i zanimljiva gra-
djevina na jedan sprat, dok su dvije prizemnice uz ulicu bile prije
gospodarske sgrade, a sada su nastanjene. Mnoge se historijske uspo-
mene vežu na to mjesto kako iz doba, dok je to sve bilo u gospod-
skom posjedu, tako i iz onoga doba, odkako je zagrebački gradjanin
Gorenac ovaj posjed kupio i otvorio ovdje gostionu. Bilo je ovdje
i koncerata i predstava i mnogo veselih zabava, a i mnogi važni
politički sastanci i dogovori. Od vrtnih vrata kugljane prekrasan je
pogled po cielom perivoju, koji je zapremao površinu od dvije i po
rali. Gdje su se nekoč lelijale zasijane njive, tu je Alagovič gdje

529

odkapanjem gdje nasipavanjem zemlje, podzidanjem terasa i uresnimi
verandami od klesana sa pavlinskih remetskih bregova dopremljena
kamena uredio i nasadio perivoj sa stazami za šetnju. Bila tu i
šarovitim cviečem ukrašena bočina stienjaka i naprama njoj još
dobro sačuvana umjetno iz sige načinjena špilja; ovu je zasjenji-
vala ogromna platana, koja je g. 1898., kad je gradska občina odkupila
ovaj dio perivoja za uredjenje potoka Medveščaka, dala preko
četiri hvata ciepanica. Na sred perivoja stajala su dva ribnjaka u
površini od 200 četvor. metara, oba spojena mostom; u jednom bio
otočič sa kipom Živane, boginje ploda, a u drugom otok s umjetnim
vodometom, dobivajučim vodu iz zdenca na brežuljku vinogradskom.
Brižni domačina povede nas malne po čitavom perivoju i pokazi-
vaše nam pojedince prekrasne grupe svakakvog domačeg i ino-
zemnog bilja, rašča, drveča i liepoga voča, tako da smo ostali uprav
zapanjeni s velikog obilja i gospodske razkoši, kojom bješe ukrasio
Alagovič ovaj svoj perivoj, a sadanji vlastnici pomno sve uzdržali,
sačuvali i njegovali.

Dok je ovaj perivoj bio još Alagovičev, šetalo je u njem
redovito dva dana u tjednu, četvrtkom i nedjeljom, zagrebačko
občinstvo i slušalo promenadne koncerte. Alagovič prodao je po
svoj prilici (u spisih biskupije nema o tom spomena) ovaj svoj posjed
onda, kad si je god. 1829., postavši zagrebačkim biskupom, uredio
novi perivoj, t. zv. »biskupski vrt«. Tada ogradi biskup Alagovič
na sadašnjem »Ribnjaku« i nadbiskupskom trgu, gdje je bila šanačka
mlaka, obraštena trnjem i korovom, zloglasno leglo zmija i žaba i
zaklonište zlikovaca, sav prostor zidom, te na njem uredi perivoj,
da ukrasi vidik sa biskupskoga dvora uz prvostolnu crkvu i poljepša
biskupsku varoš »vlašku ulicu«. »Biskupski vrt« uredio je Alagovič
po uzoru novoveškom. Podigla se i podzidala »gomila«, otvorila se
umjetna špilja, izkopao i nadkrio zdenac, iz koga je voda tekla u
nizki vodoskok a odatle u ribnjak, u kojem je bilo ne samo riba,
nego i labuda i postnih crnonogih »popeka«. Uredjene su zavojne
staže i umjetni oblučni mostovi, krasne ptičnice i golubinjak, uresni
daždnici i kinezki paviljon. Na ulazu bile su stražarnice, u kojih su
biskupski slobodnjaci danju i noči stražili stražu. U ovaj perivoj su
vodila troja vrata, mala sa Ribnjaka-ulice, druga spram njih južna
od konjušnice, i srednja velika iz biskupskoga grada, pred kojima
su bila dva velika topa. Od god. 1836. biskup je Alagovič dopuštao
i u »biskupskom vrtu« šetati, ali samo onim, koji su od njega iz¬
hodili ulaznicu. Njegov nasljednik stožernik-nadbiskup Haulik raz-

34

Spomen-cvieče.

530

pusti poslije god. 1848. svoje slobodnjake i otvori »biskupski vrt«
za šetnju občinstvu bez ulaznice. Na »gomili« je svakoga tjedna,
kao i pred Palainovom kavanom na Kipnom trgu u gornjem gradu,
svirala glasba. Stožernik-nadbiskup Mihalovič odstupi god. 1872. od
»biskupskog vrta« jedan dio gradskoj občini za »nadbiskupski trg«,
a znatan dio na sjeveru darova i ogradi za šetnje sjemeništnoj mla-
deži. U to doba oduze on občinstvu pravo šetnje u preostalom još
»biskupskom vrtu«, — nu to tada ne osjeti osobito ni gradjan-
stvo, pošto se več uredila gradska šetališta u Tuškancu i na Zrin-
skom trgu.

*

>jc 4:

I sunce se je več sklanjalo prema Okiču, a mi se gosti jošte
ne bijasmo počeli razilaziti. Svi smo bili od ljubežljivosti i susret-
ljivosti domačine i vriedne domačice uprav začarani. Za objeda u
»palači« uz domoljubne zdravice, pjesme i šale, osobito dviju naših
drugova, bijasmo preveseli. Vrhunac našega uživanja bio je u vrtnoj
hladovini kod črne kave, gdje smo se divili suncem obasjanu zelenilu
grmlja i drveča, i opajali mirisom bezbrojna cvieča i veselili se
onoj brojnoj četici djece, koja se sigrala oko nas po travi i po
piesku i na svojih njihaljkah. U svih nas je to uzbudilo pravu
životnu radost: kano da smo novim životom oživjeli; na svakom
nas pojedincu se je vidjelo veselje i uzhit. Mi smo varošani sve
ovo nekim čudom gledali, za nas je ovo bio nov sviet, — svaki
kucaj srca odzvanjao je sad u nas ugodnošču i zadovoljstvom.

Domačica naša bijaše sva blažena. Njezino se izpod svjetloplave
kose alabastarsko čelo sjalo, velike joj se modre oči blistahu, kano
da jih potisnula suza radosti; gledala nas tetošnim pogledom, kano
što vjerna druga gleda svoga miljenika. U tom je njezinom gle¬
danju bilo nešto srdačna. Pred malo dana nastupila je tek bila
trideseta godinu. Nije više bila djevojački stasita, nego krupna i
puna, ali svježa i živa kao u najljepšem cvietu, u punoj snazi i zdravlju.
Na ramenom joj licu odsievahu najljepše ruže života; to lice bijaše
blago a čisto zrcalo dobrote srca i krieposti, koje nam je u istinu
odavalo Ženu vrlo čuvstvenu.

U ponovljenom razgovoru o krasoti ovoga gradjanskoga vrta
u ovom času, gdje zapadajuče sunce polieva stabla toplom ljubi-
častom bojom, pozva ona nas bliže oko sebe, pa neki odmah i
ustadosmo i podjosmo s njom k ribnjaku, da još vidimo i »njezine«
ribice srebrne, crvene i zlatne, pri čemu se dakako sjetismo glasno

53i

Preradovičevih ribica ludih. Mjeredi okom visinu ključajudega mlaza
iz vodometa, kako se pomamno razpljuskuje, izjavismo: da voda
mora da pritiče iz visoka vrela. Na to če domačica: Teče pod¬
zemnem cievi iz nedaleka zdenca na briegu pod vinogradom. Kad
smo rekli, da bi željeli još i to vrelo ili zdenac vidjeti, prije nego
odemo kuči, ljubezno nas ona zavojnimi a nabijenimi za dvojicu
stazami povede prama jednoj sjenici na brežuljku izpred vinograda.
Na ovoj nas strani prije objeda nije bilo, jer smo se bili iza vinograda
južno spustili kraj pinjola i čempresa u vodnjak.

A kada smo se sada popeli na visočinu i pokošenim travnikom
iduci stupili pred sjenicu i u samu sjenicu zavapismo kao iz jednoga
grla: »Ah, kako je tu krasno i ugodno! To je hladovik. To je naj¬
bolje zaklonište i od podnevne sunčane žege.« Ravna okrugla iz-
dubina za sigurnost od briega živcem je kamenom obzidana, a
baš je prava sjenica, koju naokolo po briegu zaklanjaju hvojke dosta
guste i listnate grabrovine. Nema vrelu ni zdencu traga. A ipak je
on čas tu bio zdenac dubok dvadeset metara. U istom još i sada
ima vode do osamnaest metara, premdaje polag njega do 16 metara
dublje od njega izkopano novo korito potoka Medveščaka. Okrugli
onaj zdenac nalazio se nasred sjenice dvostrukim brvenjem dobro
pokriven, a ciela sjenica, debelo našljunčena; okolo na okolo je uza
stienu klupa od debele daske, na sjevernoj strani kamen stolid, a
na južnoj drven poduguljast povlačni stol za dvadeset i pet ljudi.
Bez ičijega ponukanja sjedosmo svi, pa i domačica na klupu, da se
m alk o ohladimo. U istinu onaj hladak i do nas dopiruči miriš trave i
cvieta svakojaka umiliše nam u prvi čas ovu sjenicu. Ne bi sto na-
brojio, ved smo se složili, da demo se ovdje svakoga tjedna jedan
dan sastati na kugljani, ako nam domačina dopusti, o našem trosku
blagovati u ovoj sjenici, koju sam ja onaj čas začaran divotom
na čast domadici, onoga dana svečarici, prozvao »Ljubinkovcem«.

Vratismo se veseli k stolu. Tu su još stariji sjedili u razgovoru,
a mladji su se u bližnjih skupinah stoječi zabavljali. Na našuprošnju
i uputu sama domačica imadjaše izviestiti, što smo u »Ljubinkovcu«
zaključili. Reče: to i to, »dakako uz vaše odobrenje ili kako mi se
reklo da vam kažem »salva guardia«, ali ja dijački ne razumijem,
za to rekoh hrvatski.« Bijasmo joj rekli, da kaže »salva ratihabi-
tione«, ali je ona to putem zaboravila. Njezin predlog i nježni poziv
prihvačeni su bez i najmanjega znaka oporbe jednodušno. Za prvi
sastanak urekosmo prvi idudi četvrtak. Malo za tim oprostismo se
običnom tada pjesmom »laku noč!«

532

Kad smo se poslije toga svi bez iznimke prvi put sastali i
oko stola posjeli u »Ljubinkovcu« nad dubokim zdencem, ponaj-
prije izvikaše mene svojim predsjednikom u našem »Ljubinkovačkom
klubu«. Još nas ima živih članova i gostova naših, za to ne spo-
minjem ničije ime. Taj prvi put odmah utanačismo družtvena pravila.
Imali smo se sastajati svakoga četvrtka u večer, da se na kugljani
i uza što štedniju večeru, koju smo po redu plačali, zabavimo;
svaki, koji je onaj dan plačao, smio je pozvati i goste. Političke pre-
pirke bile su zabranjene. Po redu se je za svaki četvrtak odredjivao
predmet razprave; odsudjivalo se je svako »bablje naklapanje«.
Tko ne bi — ma u najmanjem — pravila vršio i držao se »propi-
sana reda«, što je u pravilih sve bilo potanko navedeno, nametnusmo
mu u svakom pojedinom slučaju kaznu od deset novčiča, — i to
izključivo u korist: da se hrvatsko sveučilište dopuni liečničkim
fakultetom, bez kojega je ono krnjavo, a koji je uz vračare i vra-
čitelje našemu narodu vele potreban. Samo na zdravicu domovini
plačao je nazdravitelj — obično ravnatelj stola onoga dana — 20
a svaki nazočni član io novčiča. Maleni ali redoviti prinosi »ljubin-
kovačkoga kluba« ponukaše tada i mnoge druge rodoljube i vesela
družtva širom domovine da doprinose u istu svrhu.

Koliko večernjih klubskih siela, toliko je bilo i predmeta za
razgovor. Razpravljasmo tečajem godina ozbiljno i bratinski o
mnogoj našoj narodnoj potrebi i nevolji; sječam se, da se je
več na jednom od prvih siela povela rieč o Ijepoti našega hrvat-
skoga jezika, o bogatstvu naših narodnih poslovica i zagonetaka,
a jer smo u obče med nami pazili na čist narodni govor i od¬
vračali od tudjica, to smo u daljem toku razgovora poveli rieč
i o dužnostih, koje imamo prama našemu jeziku, te zaključili: da
nam je sveta dužnost u svojoj kuči spram svakoga tudjinca neogra-
ničeno braniti i samo se služiti svojim jezikom, a prema tomu i onu
»svoj k svomu«, da hrvatske obitelji imaju dati zasluge samo onim
obrtnikom i kupovati u dučanih onih trgovaca, koji se javno prizna-
vaju hrvatskimi rodoljubi, mi pako Ljubinkovčani da ne čemo više
iči u one gostione i kavane, gdje nije hrvatska podvorba. — Drug
naš, ljubitelj umjetnosti, znao nas često oduševiti za umjetnost i kako
bi naše domače umjetnine trebalo čuvati od raznih tudjinskih gra-
bežljivaca. — Član naš učitelj je razvijao onu: kakov čovjek treba da
bude kroz sav svoj život, takav da mu treba odmah davati oblik,
kada mu se počnu razvijati duša i tielo. — Poučno smo razpravljali i
ob onoj: treba svakomu povjerenje u narodu, tko hoče da u narodu

533

apostolski djeluje. Jedan progovori o unutrašnjoj slobodi čovjeka i
znamenovanju individualnosti, a na sliedečem sielu razvila se raz¬
prava na rieči: ima ljudi bogatih na umu, naobraženih duhom, pravih
majstora na peru, ali šteta, što ne če, da se, kako bi trebalo, tim
okoriste, te ne če, da svoje od Boga obilato stečene darove ulože na
probit, več ih vole zakopati, da ne budil ni njim ni drugim na
korist.

Na jednom sielu razpravljalo se o valjanoj kučanici u prisut-
nosti naše domačice Ljubice, koju je jedan naš šaljivdžija oponašao,
kako nosi svoje ključeve i reda svoju družinu; ujedno je nadovezao,
kako je poglavita dužnost žena, ljubiti muza, slušati ga i šutjeti mu

— ter da se žene nemaju pacati u ono, što na njih ne spada. Govorilo
se i o nekoj ekselencijaškoj gospodji, koju su sve gospodje u gradu
oponašale, držeč da je samo ono liepo i krasno, što ona učini.

— Mladji domačina i pravi naš član znao bi oponašati razgovor i
kretnje poznatog starog bogatog plemiča, kojega je nesretna pravda
spravila na prosjački štap. Iz male parnice narasla je orijaška, raz-
pala se u kategorije i raztegla se na mnogo godina tako, da joj
nesretni klient nije ni doživio svršetka.

Predmeta razpravam nikad nam nije uzmanjkalo, tako nam
nijedno sielo ne prodje bez ugodna i poučna razgovora u Ljubin-
kovcu, — i nad zdencem i na kugljani. Bijasmo kao bezbrižna djeca
zadovoljni. Sadašnjost je bila naša, pak mišljasmo, da če i onaj
miriš cvieča, koji nas je okružavao, i naša radost vječita biti.

I naši, a prema duhu našega kluba birani gosti, začiniše nam
mnogu zabavu duhovitim pričanjem ili dotle nepoznatom pjesmom.
Da spomenem samo onoga, koji umije oponašati glasom svojim sve
životinje, a fičukanjem sve ptice; on nas je naučio onu zagorsku
napjevom svojim prekrasnu pjesmu: »Gospoda su cigani, Cigani su
gospoda.« Spomenut ču samo još i onoga miloga profesora glasbe
i skladatelja mnogih hrvatskih pjesama pa i one moje »Tebe zlato
ja milujem«, koju smo poslije četvrt stolječa opet prvi put od njega
čuli i š njim ju pjevali. Siromah! kako je bio veseo onog dana!
Tada bijaše prvi i posljednji put medju nami, a tako mu se svidje,
te je opetovano izjavio: da želi više puta u Ijetu biti u našem družtvu.
Več tri tjedna iza toga mila sastanka uzdahnusmo u Mirogoju dne
3. travnja g. 1891. na njegovu grobu: Jučer mlad i zdrav ko srna, zem¬
ljica si danas črna! Na mojoj večeri bile su u našem klubu za njim
karmine, nakojih se je skladno i dostojno više puta opetovala pjesma :
»Vječnaja pamjat!« Tako smo i drugda pjevali: n. pr. kada smo izgu-

534

bili dobom medju nami najstarijega pravoga člana, starijega domačinu
(f 14. ožujka g. 1890.), i kadgod bi se slučajno četvrtkom vratili sa
sprovoda kojemu zaslužnomu rodoljubu ili se poslije takova spro-
voda prvi put sastali na sielu i spominjali njegova djela.

Čula se je dakako često i po koja ironička, kojom je prekinuto
»krasnoriečje« predlagača; čulo se je po sto puta i ono: »Ti se
nalaziš u bludnji«, ali sve to nije našu slogu pokvarilo; — medju
nami nije nikada bilo strastvene uzrujanosti, a zna se: strasti su kao
požar, koji doduše razsvjetljuje jače nego li obična vatra na ognjištu,
ali on zato i kuču uništuje. Vazda su prijateljski nastavci razgovora
i pjesme, naročito »rednica«: »Sadila sam bažulek« razbili sve brige
naše. Svatko je nastojao da pogodi najbolju žicu, te ona medju-
sobna odanost i ljubav bijaše sladka kapljica u moru gorčine, kojom
smo i mi u svakdašnjem životu bili napajani.

*

* *

Početkom g. 1895. opazismo na brižnoj našoj domačici, da je
nujna, pače tmurna. Njezin glas postade plačan. Lice njezino činilo
se, kao daje  nekom bolesti izobličeno; one nekoč sjajne oči bile
su pune tuge, pune onoga izvjestnoga sjaja, koji nas sječa pro-
livenih suza. Od sada se je svaki put na sielu tužila na groznicu.
U četvrtak dne 28., dakle zadnjega veljače, a na večeri pravoga
člana, njezinoga dobra prijatelja i kuma, jedinoga medju nami ple¬
menitaša, baš ona htjede izreči zdravicu domovini. Liepo »po pro-
pisu« poče, ali prije svršetka zape joj rieč i padnu dvije krupne suze.
Na to ju, videči sveobču zabunu, njezin suprug odvede u jedno-
katnicu na počinak, ali se više one večeri ni on ne vrati medju
nas. Pod težkim dojmom toga žalostnoga prizora, zaključismo jedno-
glasno: da se više u Ljubinkovcu,  a pod tim razumievasmo
i kugljanu, ne čemo s a staj ati, dok se domačica sasvim
ne opora vi, i dok nas ona,  vjerujuči u svoju oporavu, sama
ne sazove na sielo.

Žalostne su bile viesti, što su nam poslije toga dojavljane.
Naša sučlanica ginula je kano cviet, što raste u tamnom prostoru;
ona je lunjala i kunjala, dok je napokon. sasma ostala na bolest-
ničkoj postelji.

Ja sam ju posljednji put s dva prava člana našega kluba po-
sjetio po podne na Miholjice 8. svibnja. Nadjosmo ju na bielom
poput sniega krevetu u sjevernoj kraj »palače« pobočnoj sobi, gdje
je prije bio glasovir. Meni se na prvi pogled pričini, kao da je pod

535

mrtvačkim velom polumrtvo ono nekoč rumeno, zadovoljno i veselo
lice. Modrina nebeških višina doista ne bijaše ljepša od modrine
njezinih očiju, a sada se zaklapahu kano ljubice, kadno na njih
prvi trači sunca padnu; sada su bile bez zraka i bez sjaja. Na moj
pozdrav pogleda me onim svojim blagim očima; gledaše me u čudu,
niema. Ipak mi pruži ruku — mršavu, suhu, samu kost i kožu, a
ta ruka bila je još pred koji mjesec okrugla i puna. Progovori tiho.
Zvuci zamiručega glasa osobito diraju u srce . . . Svi smo se od
tuge okamenili. Kad sam ju ovakovu gledao, osjetih neko tamno
osječanje neizmierne boli, koja mi je u jedan mah ubila svaku
duševnu snagu.

Svaki dan očekivani glas stiže napokon dne 26. svibnja
god. 1895., da je ona razborita gospodja, sa sto vanrednih
krieposti Bogom nadarena žena, Ljubinkovačka vla-
stnica, u cik zore toga dana svoju dobru dušu pre¬
dala Bogu. Bijaše to žena puna srca iljubavi spram
roda i domovine, i ostat če joj medju nami trajna
uspomena za mnogi rodoljubni čin, komu je ona
u svoje vrieme pripomogla! Pokopom vriedne domačice
nestalo je i »Ljubinkovačkoga kluba«, — a od onda je pro-
dajom raztrgan i sam toliko nam omiljeli »Ljubinkovac«.

Zagreb.

Gjuro Stj. Deželic.

IZ ZAJEDNIČKE KNJIŽEVNE PROŠLOSTI
BOSNE I SLAVONIJE.

arlovački je mir za brvatsku povjest stvarao novo doba. Dobar
dio hrvatskih zemalja oslobodi se turskoga gospodstva. Hr-
vatski se stališi nijesu poslije toga mira morali tužiti, da je
njihova zemlja »reliquiae reliquiarum«, jer je ponekle nestalo i onoga
vječnoga straha odprovala stoljetnoga neprijatelja, ijerjeuneki mah
proširena medja hrvatskoga kraljestva davala oduška i mira, koji je
morao dovesti ili prije ili poslije do takva preokreta, da se pred
svijetom pokaže i Hrvatska, te nije baš najmanja i najneznatnija,
ma da je morala dugo i dugo raskomadana i pocjepkana stojati na
braniku krščanskome svijetu.

Živa je istina, da je Hrvatska gotovo za čitavo stolječe poslije
karlovačkoga mira pokazivala sliku, koja je bila črtana dugotrajnom
borbom i obranom vjere i domovine; ali je i to istina, da su oslo-
bodjeni krajevi u osamnaestom stolječu htjeli kako tako da pokažu
kulturnoga života. Nije ni bilo lako raditi oko prosvjete. Gospo¬
darstvo nije bilo onako uredjeno, da bi moglo odbacivati toliko, te
bi ljudi u mirnijem životu mogli ozbiljno pomišljati na kakve druge
potrebe osim onih, što ih je tražio svagdašnji život. Škole i pro-
svjetne prilike bile su gotovo neznatne; trebalo je, da se gradi i
zamišlja, kako če se poravnati kuče, polja i druga imovina, ali i
kako če se podiči onaj duševni, za pravo moralni stepen, koji nije
bio osobito visok, dok su Turci kao gospodari o svemu odlučivali.
Čini se, da su inteligentniji slojevi dobro shvačali svoj zadatak, kad
su u prvom redu mislili, da im valja podiči moralnu stranu u narodu,

537

jer su može biti i nehotice u torne vidjeli čvrstu obranu protiv
eventualnih novih protivničkih i neprijateljskih nasrtaja, koji bi mogli
više škoditi nego samo tursko gospodstvo.

Povjest nam pripovijeda grdnih jada, što ih je imala Bosna
ponosna sa svojom plačidrugom Slavonijom podnositi svoja dva
vijeka od krštena i nekrštena neprijatelja. Slavoniju su oslobodili
od turskoga gospodstva; druga njezina Bosna ostade još malo ne
dva vijeka u potpunoj vlasti staroga gospodara. Skučena je »sre¬
brna« Bosna davala onoj sirotinji u Slavoniji za osmanlijskoga
gospodovanja utjehe, davala joj je kakve takve duševne okrepe.
Bosanski su franjevci radili ponajprije za sebe i za svoju najbližu
krščansku braču, da je tješe i jače u borbi i u onim veoma teškim
danima života. Ali su i brača franjevci u Slavoniji nalazili i dobivali
iz ruku svojih redovniških drugova Bosne ponosne knjiga i duševne
hrane u tolikoj mjeri, u kolikoj im nije stizalo pomoči ni od koje
druge Strane. Dok je Slavonija došla do slobode, dok je Slavonija
pregnula da radi i oko knjige, bilo joj je veoma mnogo pomoči od
rada, koji se započeo u Bosni onamo negdje krajem XVI. stolječa.
Ipak, što je podjarmljena Bosna davala svojoj posestrimi u golemoj
nevolji, toga nije mogla Slavonija da joj vrača, kad je bila oslobodjena!

Več sama ova pojava je zamamljiva, da nas dovede do pi¬
tanja: za što je Bosna pomagala Slavoniji u književnosti, a za što
nije primala od Slavonije uzdarja? Drugo je opet zanimljivo raz-
matranje utjecanja književnosti iz Bosne na knjigu slavonsku, dok
se nije Slavonija sasvim naslonila na užu Hrvatsku u devetnaestom
stolječu. S tim su u sveži dakako i prilike životne jednoga naroda,
koji je dugo vremena bio pod jednim nominalnim gospodarom, a
poslije oslobodjenja Slavonije pod dvije sasvim različne uprave.

I.

Do godine 1659. živjeli su bosanski franjevci s franjevcima u
Slavoniji u bratskoj ljubavi i slozi. Mala se nesloga javljala več kod
imenovanja biskupa bosanskoga ili djakovačkoga god. 1630. Spo-
menute 1659. god. nastao je očit razdor medju ovom bračom poradi
izbora provincijala. Oni franjevci u Slavoniji (a to je bio jedini ele-
menat, koji je imao neke naobrazbe) hoče, da se izbor provincijala
obavi u Velikoj. Bosanski su franjevci našli izgovora protiv toga
mjesta u torne, što je tamo na lijevoj strani Save »bila voiska i

538

tada bio na onoj strani Nikola Zrinovič, mogao je biti sušpet ali
sumnja«, ako bi oni birali sebi provincijala u Slavoniji.

Za turskoga su gospodstva dolazili fratri iz Bosne u Slavoniju
i opet se vračali kuči. U XVII. vijeku ima dosta svjedočanstva, da
su bosanski franjevci dolazili za glavare samostana u Slavoniji. A
bijaše običaj, da se medju narodom sakupljala milostinja, koju su
onda fratri odnosili u Bosnu. Doista je pravo sijelo franjevaca dugo
bilo u Bosni, i kao da su slavonska brača »srebrne Bosne« prizna¬
vala, da su bosanski franjevci bili veči po časti od njih — što bi
se iz sačuvanih vijesti moglo naslučivati. Ljudi, koji su podržavali
sveže izmedju naroda i gospodara, koji su svagda nastojali, da u
narodu krščanstvo čuvaju, nalazili su najviše moralne potpore u
Bosni — jer je kolo bosanskih franjevaca onamo od druge polo-
vine XVI. vijeka, a još više u XVII. stolječu, počevši od Matije
Divkoviča  svojim književnim radom i svojim naučanjem u crkvi
katolički svijet toliko krijepilo u vjeri, koliko su oskudne prilike
mogle samo da dopuste.

I medju franjevcima je bilo veliko siromaštvo, buduči da su
ih Turci svojim posjetima znali upravo izjesti, a uza to za nagradu
još i izbiti. K tomu su se s Turcima udružile pravoslavne vladike,
da fratrima ne samo smetaju kod Turaka gospodara, več da i sami
porade oko toga, kako bi, radeči po volji Turcima, što više puka
preveli u pravoslavlje. Da su fratri mogli svemu tomu odolijevati i
da su narodu čuvali vjeru otaca, samo se onda može razumjeti,
ako se spomene, da su »živjeli u najtješnjem odnošaju sloge i lju-
bavi pored puka, kojemu su bili učitelji, upravljatelji i pravi prija¬
telji. Oni su sa svojim narodom dijelili — kako veli Zlatovič —
radosti i žalosti.« Oni su s narodom i igrali u kolu, jer su bili iz
puka i jer su ostali pravi pučki prijatelji. Franjevci su na ime sami
sebi stvarali podmladak kako u Bosni tako i u Slavoniji. Čitava je
franjevačka provincija imala običaj, kako knjige pišu, »da uzdržaju
u svakom samostanu dosta mladiča, svaki samostan po svojoj mo-
gučnosti. Momci služe u zboru kao klerici, izvan zbora kao poslu-
žitelji, a osim toga to su samostanski djaci. Na veče ih uče obrede,
poučavaju u latinskom jeziku, osobito u gramatici, učeči ih uz to da
na pamet upamte neke stvari u latinskom. Kad se zarede, onda ih
pošlju u Italiju, gdje im valja izučiti više nauke. Redovno ih veoma
lijepo izuče. Ova je provincija puna vršnih i sposobnih fratara, koji
svaki dan raspravljaju o kakvu pitanju.« Mladež su sakupljali fra¬
njevci za svoj podmladak najviše medju svojim rodjacima, to su

539

»najveeim dijelom nečaci ili rodjaci fratara. Svakoga mladiča osim
redovita učitelja za sve učenike podučava i njegov ujak.« Največa
čast, koju je mogao dobiti pučanin, bila je kod katolika, da su
mogli ovako u samostanima uzgajani postati fratrima. Kad u Sla¬
voniji nije bilo sve do u XVIII. stolječe ljudi, koji bi se isticali
iznad fratara, nije čudo, da se i u ono doba radilo najviše u samo-
stanskom duhu oko naobrazbe naroda, pošto se našao i po koji
svjetovnjak, da poradi oko prosvjete medju hrvatskim narodom. Bu-
duči opet da je Slavonija s Bosnom bila u neprekidnoj sveži, zani-
mljivo je pregledati smjer, što se javlja u dva vijeka u Bosni.

II.

Nekako mi se čini, da je stepen obrazovanosti, a uz to i interesa
bio medju bosanskom bračom franjevcima takav, te bi u društvenim i
političkim povoljnijim prilikama bilo drukčijih uspjeha: sigurno onakvih,
kakvih je mogla u XVI. vijeku pokazati n. pr. hrvatska Dalmacija.
Istina je, da je prvi radnik na književnom polju u Bosni fra Matija
Divkovič iz Jelašaka pisao knjige, koje su bile namijenjene u prvom
redu pouči krščana u njihovoj vjeri. Pored upute u vjerske istine
on je htio i u Štihovima da narodu pokaže ono, što mu je potrebno
za učvrščivanje u vjeri, na koju su sigurno udarali očiti i sakriveni
neprijatelji. Nikako mu nije bilo moguče, da stvori kakvo kolo knji-
ževničko oko sebe, koje bi ma i u posve religioznom smjeru po-
micalo prosvjetu medju pukom. Onako što, kako je bilo u XVI. več
stolječu n. pr. u Dubrovniku, da se sastave kakve družine, koje bi
radile oko prikazivanja kojega religioznog djela, nije se moglo
poradi nepovoljnih prilika nikako dovesti do života — ta za takav
se rad hoče onakih životnih prilika, kakvima se mogao najbolje da
podiči stari hrvatski republikanski grad Dubrovnik.

Meni se čini, da je Divkovič poznavao bar u glavnome dubro-
vački rad oko književnosti, jer nas Divkovičeve religiozne pjesmice
sječaju sličnih radova u dalmatinskih pisaca. Može biti, da je sam
Divkovič bio prijatelj kojemu Dubrovčaninu i s njime dopisivao;
samo tako iz dopisivanja moglo je doči do toga, da je bosanski
franjevac medju svoje verse mogao uzeti Posvetilište Abrahamovo,
što ga je složio Marin Držič po svoj prilici god. 1546- Nije moguče,
da bi na koji drugi način mogao bosanski franjevac doči do ruko-
pisnoga djela dubrovačkoga pisca, nego po sveži i poznanstvu
s republikanskim književnim krugom XVI. stolječa.

54 °

Ova nam je pojava veoma karakteristična za drugo stvaranje
u Bosni. Zna se, da se i u Dalmaciji radilo oko religioznih spisa;
no nije toga rada bilo toliko u hrvatskom jeziku. Glavna učilišta za
višu naobrazbu bila su za Dalmatince u Italiji, a več je spomenuto,
da su i franjevci iz Bosne i Slavonije slali svoje drugove na više
nauke u Italiju. I tako mi donekle vidimo, kako je u onim sloje-
vima, koji su u knjiži vodili glavnu riječ, bilo zajednice u duševnom
radu, samo što su domače prilike bile u jednom kraju toliko po-
voljne, da se moglo s uspjehom raditi u savremenu pravcu lite-
rarnom, a u drugom je kraju odsijevnula samo koja krijesnica od
one opčene naobrazbe. Moralne religiozne stvari pisali su bosanski
franjevci; oni su morali poradi stanja svojega kraja i poradi stanja
narodnoga života pribirati takvu gradju, koja nije bila samo za
zabavu čitaocu, nego ga je mogla okrijepiti u teškim danima. Dosta
je spomenuti »Sto čudesa«, što ih je bez sumnje narod rado slušao,
jer mu se tu izlažu one utjehe, koje je živa vjera mogla da nadje
u razgovoru o Bogorodici. U »Nauku krščanskom« se može nači po-
tvrde iz legende i priče, koju je bogoljubni otac pripovijedao narodu,
a narod je mnogo puta dalje raspredao i stvarao po svojoj fanta¬
ziji svoju poetičnu priču, te je sačuvao s njezinim književnim po-
drijetlom do današnjega dana kao lijepu narodnu pripovijetku.
Bogoljubni otac Matija sigurno nije imao na umu, da zabavi dokone
čitaoce ni s Držičevim versima Abramovim, jer u Bosni nije bilo
kruga ljudi, koji bi se iz dokolice bavio knjigom, več je on kao i
drugi svojim spisima htio, da u pobožnu slušaocu probudi pokornost
spram Boga. Narodu je toga trebalo; on je primao sve kao naj-
ozbiljniju stvar, kako nam to pokazuju narodne pjesme, koje pje-
vaju o poslušnosti pojedinca čovjeka spram Boga. Dok se bogati
Dubrovčanin sam sa svojim prijateljima nasladjivao čitajuči svoju
pjesmu, dok je rad i patricija i pučana dubrovačkih XVI. i XVII.
stolječa bio namijenjen samo odabranu krugu prijatelja, dotle
je rad bogoljubnoga bosanskog franjevca imao zalaziti u dušu
pučana. I premda nam sveže, kako ih spomenuh, po naobrazbi i po
radu izmedju do sad poznatih pisaca Držiča i Divkoviča pokazuju
prilično sigurno u jednom smjeru istu struju, ipak vidimo golemu
razliku u utjecanju jednoga i drugoga rada na puk. Same prilike,
čini se, da su najsigurnije utirale pravce ovomu jednome i drugom
piscu hrvatskom. I po obliku i po sadržini znali su franjevci, od¬
rasli medju pukom, svoju naobrazbu obrnuti na korist puku, a gra-
djanin i vlastelin pisac hrvatski u Dalmaciji nije se mogao da otrese

54i

tudjinskoga talijanskog mišljenja, več je nastojao, da svoju doma
krojenu kabanicu sastavi i modernizira onako, kako je naučio i
vidio, da se radi u najbližoj susjednoj prosvijetljenoj Italiji. Dok je
tek gdje koji pisac dalmatinski pisao za puk, i to samo neznatnije
stvarce — jer su to tražile osobite zgode — dotle je svakome po-
jedinom bosanskom piscu bilo na pameti u prvom redu da puku
koristi, da puk u njegovoj knjiži nadje ono, što je svagdje usko
svezano i s njegovim životom i s moralnom naukom.

Kakvo je kolo poveo Matija Divkovič (rodjen g. 1563 , umro
g. 1631.), takovo su nastavljala njegova brača franjevci u Bosni sve
onamo do hrvatskih ilirskih vremena, dakako ovdje s više ondje
s manje uspjeha, ali služeči se svagda čistim narodnim govorom i
pišuči spise korisne puku.

Spomenuo sam književnu zajednicu, koliko su je dopuštala
vremena, izmedju Bosne i Dubrovnika. Ne mogu kazati, da je bilo
u XVII. i XVIII. stolječu poznato što rada dubrovačkih pisaca u
Bosni, jer se tomu ne nalazi tragova onako očitih, kako je to kod
Divkoviča. No ako nije bila svaka sveža prekinuta, ipak Bošnjaci
poznajuči preče potrebe narodne ne htjedoše da podju istim smjerom
sa svojom bračom Dubrovčanima. Kad oni ne bi znali za rad u
Dalmaciji, ne bi bilo nikakva čuda, jer mi danas uza sve u svijetu
poznate komunikacijne spojeve više puta ne znamo, što nam se
dogadja u jednome kraju, a što u drugome. U prijašnjim je stolječima
bilo to još kud i kamo teže, a osobito izmedju tako heterogenih
političkih elemenata, kako je bila Herceg-Bosna i Dalmacija. Nema
sumnje, da su bili mnogo rjedji oni putovi, koji su vodili dubrovačke
i ostale dalmatinske trgovce po Bosni u prijašnjim vijekovima. Ako
je taj most za trgovinu bio porušen, teško je bilo dolaziti do po¬
znanstva — a to je sprečavalo i književno upoznavanje.

III.

U mnogom su pogledu bili plačidruzi hrvatski glagolaši bo¬
sanskim i slavonskim franjevcima. Oni su imali da čuvaju u na¬
rodu vjeru otaca, a glagolaši su morali da brane ne toliko vjeru,
koliko samu narodnu svetinju — slovensko bogoslužje i hrvatski
jezik. Samo je popovima glagolašima bila jedna velika nevolja na
putu, te nijesu mogli gotovo ni onoliko raditi, koliko su radili fra¬
njevci. Za glagolaše se nije nitko brinuo, kako bi podmirili najpieče

542

svoje potrebe, koje se nijesu tičale lih crkvenih knjiga. I za njihovu
naobrazbu nije se nista radilo; največi je dio ovih branitelja br-
vatske svetinje u crkvi bio na istom stepenu obrazovanosti u XVII.
vijeku, kao i u prijašnjim stolječima, a ipak su zahtjevi i u njihovoj
službi bili veči nego prije. Kad nije bilo glagolskih knjiga, koje bi
pomagale svečenstvu, da može što bolje svršavati svoje dužnosti,
glagolaši su posezali za knjigama bosanskih fratara i njima se slu¬
žili. Krščanski nauk Divkovičev, njegovih »Sto čudesa« i druga
slična djela mnogo bi nam znala pripovijedati, kad bi mogla govoriti,
kako je siromašni glagolaš prevračao te knjižice i kako je iz njih
vadio uputu za svoj rad oko spasavanja pravovjernih duša. Oni
primjerci starih knjiga bosanskih franjevaca, što se nalaze u Jugo-
slavenskoj Akademiji imaju kojekakovih bilježaka od popova glago-
laša. Te su bilješke, pisane glagolskim pismom, na oko neznatne,
ali kad se uoči stanje glagolaško, pa se nadje ovakvih zapisa u
knjigama tiskanim cirilskim pismom, tad nam puca pred očima ona
zajednica, koja je u knjiži bila izmedju siromašnoga plovana glago-
laša i izmedju »ujaka«, koji se po svojim silama trudio, da nadje i
stvori što ugodnije štivo za se i za svoju braču fratre i pučane.
Hrvatski su glagolaši prepisivali iz knjiga bosanskih franjevaca oso-
bito mnogo propovijedi, i u XVII. i XVIII. vijeku medju glagolašima
cvjeta rukopisna literatura upravo onako, kako je nekad bilo u svim
krajevima, dok se još svijet nije mogao služiti obretom tiska. Naj¬
veči dio toga rukopisnoga književnoga rada glagolaškoga podudara
se gotvo u svemu s radom bosanskih fratara, a to nam je dokaz,
kako je hrvatski narod u Bosni i u Hrvatskoj trebao iste hrane i
kako su glagolaši bili u sveži s Bošnjacima. Držim, da če za ovaj
zajednički rad bosanskih franjevaca i hrvatskih glagolaša biti dosta
svjedočanstva i u narodnim umotvorinama. Koliko mi je samo iz leti-
mična bilježenja poznato, nalazi se mnogo više sličnosti onih mo¬
tiva, koje nastaju prema književnoj kakvoj sujeti, u krajevima, gdje
je bilo zamjenitosti izmedju svečenstva jednoga i drugoga, nego li
u onim pjesmama, gdje toga nije bilo.

Ne ču da navodim pojedine primjere za ovaj jednaki duševni
stepen izmedju najbližih, ali politički razdijeljenih susjeda, več ih
za sad samo ovako spominjem; ali moram istaknuti superioritetu
bosanske tiskane knjige pred glagolaškim rukopisima. Hrvatski su
glagolaši imali svoj prirodni i jeziku narodnome prilično dotjerani
pravopis sve onamo do u XVI. stolječe. Kad je bosanski franjevac
sa svojom knjigom došao glagolašu u ruke, tad je priprosti glagolaš

543

vidio u tiskanoj knjiži nešto drugo, nego li je ono, što je nalazio u
svojoj crkvenoj knjiži. Baš u doba ovoga upoznavanja cirilskih
knjiga kod glagolaša, crkvena je glagolska knjiga nekako udarila u
jezičnom pogledu nešto naopakim putem, koji se našim svečenicima,
što su medju pukom odrasli, nije mogao svidjati. Bosanska je knjiga
u tom pogledu bila čista, a to je samo moglo da privlači popa gla¬
golaša, koji je odrastao pod utjecanjem narodnim i kojemu je život
pučki več po njegovoj odgoji srcu prirastao. Primajuči crkveno-
poučnu knjigu, pisantf čistim narodnim govorom, primao je i sve
one pogrješke, što su se javljale. Tako je i u glagolaški pravopis
nadošla po koja promjena, koje prijašnja stolječa nijesu poznavala.
Daleko bi nas odvelo, kad bi se utjecanje književno iz Bosne, što
se pojavilo u Hrvatskoj, črtalo onako, kako se ono odražavalo u
narodnom tradicionalnom stvaranju; ali se može mirne duše reči, da
su glagolaši ono isto u narod donosili, što su franjevci u Bosni
s velikim uspjehom širili. S jedne nam je strane knjiga vezana na
potrebe vjerske, ali je s druge strane bila s toga jaka veza, koja je
spajala književne slojeve s priprostim pukom, pa ako i nemarno u toj
bosanskoj i glagolaškoj književnosti savremenih pretenzija, ipak nam
s te strane mora biti mio taj rad, koji je u puku ostavio mnogo
dubljih tragova, nego li n. pr. savremeni rad, što se razvijao u pro-
svjetljenijim dalmatinskim gradovima. Ovakvi nam je rad i s tim
miliji, što je pored vjere otaca čuvao i njetio svijest narodnu. Zna
se naime, da su se i papinski ljudi morali — osobito u Bosni —
preoblačiti po običaju zemlje »alla Croata«, što je moglo ostati pod
turskom upravom u živoj pameti samo po nastojanju zaštitnika na¬
roda i branitelja vjere. Kako su radila brača na bojnome polje ruku
o ruku za kakvu takvu slobodu, tako su im pomagala brača, bri-
nuči se opet za ono malo duševne okrepe, što su je držali potrebnom
krščanskomu narodu.

IV.

Vele mnogo nemarno knjiga, što su nam ostavili pisci iz Bosne.
Uzrok je tomu lako nači. Službeni izvjestitelj o stanju krščanstva
u Bosni i Slavoniji piše ovako: »Nije manji progon ovdje u Sla¬
voniji nego što je bio u prvo doba krščanstva.« God. 1635. napisao
je otac Simon pismo u Rim, da propagandi očrta, što je sve on
imao da podnese. »Mnokrat otio sam pisati vašemu gospodstvu, ali
nijesam mogao od velika progona i napasti, kojima nas muče i gone,

544

koje patimo od Cirila patriarke vladike. Kako bude ova persekutia
durati jošte do tri godišta, znajte vaša gospostva, da se ne če moči
katolik u Bosni i u Slavonskoj i Ungerii održati. Sadanji vezir, koji
poradi Cirila patriarke na to ufati nas tri sacerdota i drža nas od
mladoga božiča do kandelore na ledu i snijegu, da nam su spali
nokti od nogu, gvozdje na ruku i na grlu, po jedan put s ledom
vode pismo i po malo kruha črna uzesmo; jesmo, gdi nabijaju na
kolje ljude, a druge pod palicama more, a treče sijeku, koje sam
potpomagao pred smrt ispovedju i ponukavao, da umiru veselo, i
sam sam bio odlučio karvahu (krv) proliti, ali ne ktiše nas gubiti, nego
naopako saopače konopcem svezali biuči strangom po žila i po
koljenu govoreči: ti si obratio od Dunava do Kaniže, kamo ti po¬
povi i biskup od Rimpape?« Oca Simeona nijesu pogubili, več su
ga stavili na otkupe — dvije tisuče i petnaest škuda za nj i za nje¬
gova dva druga. »I sada u Sarajevu — veli Simon — od Turaka
uzimamo na kamate i zalažemo braču i rodike, a popovi i fratri iz
Srijema pobjegoše.« Dakle da se izbaviš od smrti, treba da plati
samostan za svoga brata veliku ucjenu. Dobro su znali protivnici
fratara, da če ih ucjene prije izjesti nego mučenička smrt pojedinca!

Nije lako bilo pisati pod ovakim prilikama, koje su se u raz¬
ličnim varijacijama javljale dugo i dugo za turskoga gospodstva-
Biskup je zagrebački slao svoje ljude, da ogledaju, kako njegovi
vjernici žive pod turskim gospodstvom. Takov je poslanik bio Fa¬
bijan Vidoc, koji nam živim bojama riše, stoje on prekuburio. »Siget-
varski zatrimi, spahije i age kada začuše, da sam ja u Vašku sv.
Martin hodil i da su se vsa okolo sela onde k meni skupila bila,
moj dohodak na veliko zlo razvrgoše i velikim zlom mene obne-
soše, ter me nevernikom i izdajnikom turskoga čara imenovaše.
Dogovor učiniše, ter kajmakama, koteri je u Sigetu največi pogla-
vica, na zlo navrkaše. Koteri za menom u Turbet nemilosrdne Turke
posla, a ovi hižu pritisnuše, ladicu mi razbiše, kaj sam gde malo
dobra imel, to mi sve uzeše, knjige mi porazderaše, a listove po-
kupiše i mene listmi zajedno u Siget odpeljaše i kajmakamu u
ruke daše.«

Eto to se dogodilo čovjeku, koji je došao da pregleda, kako
žive katolici. Kako je tek moralo biti onima, koji su uvijek živjeli
medju ovakim haračlijama! Sigurno je bilo slučajeva, da su i fratri
izgubili svoje knjige, da su im ih neprijatelji uništili. U nesigurnosti,
što če dan a što noč donijeti, nije čudo, da u Slavoniji prije oslo-
bodjenja nije bilo nikakova književnoga rada. Povjest franjevaca u

OPRAVLJANJE NEVESTE.

ANTON KOŽELJ

KAMNIK.

k-

\A .

545

Bosni sva je puna vijesti o njihovoj brači u Slavoniji. Več sam spo-
menuo, da je medju njima do druge polovine XVII. vijeka bilo svagda
potpune sloge u radu. Radeči opet oko zajedničkih interesa vjere i
crkve i svojega reda, ne može biti nikakve sumnje, da je Slavonija
svu svoju duševnu potrebu u ranije doba, prije oslobodjenja, pod-
mirivala u prvom redu bosanskom knjigom. Fratri nijesu htjeli da
napuste interese za svoje osobitosti narodne ni onda, kad su učili u
stranim učilištima. Bosanski su franjevci čuvali kao osobitu svoju
svetinju staru bosansko-hrvatsku azbuku, upotrebljavajuči je gotovo
svagda u svojim knjigama i spisima. »Bosna Argentina« je obuhva-
tala i slavonske franjevce; što su jedni dakle imali, dobro je bilo
i za druge.

U XVIII. vijeku ima mnogo književnih tragova, koji nam očito
dokazuju, da je bosanska knjiga znatno utjecala na pisanje u Sla¬
voniji. Dok u drugim krajevima hrvatskim pisci pišu gdje više gdje
manje ne obaziruči se na sam narod, u Slavoniji se može reči, da
u ponajglavnijim književnim radovima vidimo ovakovu tendenciju,
kakvu je moči susresti na svakom koraku kod susjeda Bošnjaka.
Slavonija je svojim oslobodjenjem došla u sasvim drugu sferu od
one sfere, u kojoj je ostala Bosna još dobar vijek i po dulje, ali za
narodni kulturni i moralni stepen jedva da je u čitavom osam-
naestom vijeku bilo moguče što drugo raditi, osim upučivati narod
na ono, što mu je korisno, i odvračati ga od pogrješaka, u koje
je zapao u doba zatiranja od svake ruke neprijatelja. — Slavonija
ide svojim novim putem i ne brine se za Bosnu.

Isporedimo li smjer bosanske knjige XVII. i XVIII. stolječa
s onim radom Hrvata iz Slavonije do ilirskoga preporoda u XIX.
vijeku, nači čemo u glavnom, da su pisci največom večinom sveče¬
nici. Tim je značaj njihova rada u neku ruku odredjen. Pisci su
izašli iz prostoga puka, pa se služe čistim pučkim govorom onako,
kako su to nalazili i kod starijih bosanskih pisaca. Bosanski fra¬
njevci pisahu upravo dijalektom, što su ga naučili od matere: jedan
put pišu ikavskim narječjem, drugi put u istom djelu ima i jekav-
skoga govora. Ni medju spisima hrvatskim iz Slavonije ne čete
nigdje nači onakva na priliku dotjerana jezika u dijalektičnom po¬
gledu, kako se to čita kod Kačiča. Ne samo da je narodni govor
kod toga bio odlučan, več je bez sumnje utjecala i starija knjiga,
koju je mogao osobito poznavati član stare Bosnae Argentinae.

Književnici su u Slavoniji u XVIII. stolječu pisali više pjesama
nego oni u Bosni, ali je pjesma samo imala da zamijeni prozu bo-

35

Spomen-cvieče.

546

sanskoga franjevca. Hrvatska je knjiga dugo zaostajala — izuzevši
Dalmaciju — za savremenom kulturom drugih naroda. U nas su
bile i prilike takove, da je mišljenje srednjega vijeka godilo sa-
momu životu i naroda i pisaca. Za to se ne treba čuditi, ako
se u bosanskih franjevaca nalazi »pisarna od pakla«, a u slavonskih
pisaca ima sedmoglavih aždaja, čime se hoče u pjesmi prikazati puku
sedam aždaja — sedam glavnih grijeha. Za vojnika M. A. Reljkoviča
(1732.—1798.) znamo, da je u svojem najglavnijem djelu »Satiru«
htio popraviti one rugobe i poroke, što su se u stolječima uvukli
medju narod. Može biti da su i bosanski Franjevci kad sa svojim
učenicima mislili na prikazivanje onakih drama, kaki su oni Držič-
Divkovičevi versi Abramovi. Za Slavoniju se zna, da je u početku
devetnaestoga stolječa prikazivan »Josip, sin Jakoba patrijarke u
narodnoj igri«, a prikazivali su ga učenici vukovarski u slavu bis-
kupa djakovačkoga Emerika Raffaya. Do duše to je bilo u XIX.
vijeku, kad je u Slavoniji moglo biti poznato prikazivanje zagre-
bačkih klerika, no može biti ne bi bilo smiono reči, da bi se več i
prije možda moglo nači gdje kakovih tragova takova posla, kad se
zna več do sad, kako je bilo dosta mladiča »ilirskih« biskupija, koji
su učili u različna vremena u tudjem svijetu, gdje su mogli doznati
i za dramatski rad. Religiozna prikazivanja nijesu bila obična samo
u Dalmaciji; ona su godila svagdje religioznom duhu, pa če biti
valjda da je što došlo i u naše strane razmjerno dosta rano.

Isusovac Kanižlič sa svojom »Svetom Rozalijom« pokazao je,
da su mu bili poznati dubrovački pisci. Po vremenu se on odnosi
prema Dubrovčaninu Gjorgjiču kao Divkovič Bošnjak prema Držiču.
No ako je po predmetu Gjorgjič (f 1737.) bio izgled Kanižliču (f 1777.),
to u ovoga djelu ima i takovih pričanja, kakvih se nadje u Divko-
viča, u rukopisima glagolaša, a i u kajkavskoga pisca, krapinskoga
župnika S. Fučka, kojega je djelo izašlo prije, nego li je mogao
nastati spis Kanižličev. Sigurno je utvrdjeno, da je dubrovačka knjiga
bila poznata nekim slavonskim piscima; neki su se za njom gdješto
u obliku povodili, ali svakako je prije onaj stih prema narodnoj
pjesmi uveden preko bosanskih pisaca nego uzet od Dubrovčana,
koji se nijesu mogli da otresu zavedenih oblika od starijih pisaca.
Da se jedan pisac, a u istinu učitelj »priprostih«, u svojem radu
držao drugoga, ne treba osobito spominjati.

Samoj je državi bilo stalo, da bude u zapuštenoj lijepoj Sla¬
voniji škola. Za to i jesu Slavonci u nekim stvarima više od svojih
učitelja Bošnjaka. No mislim, da su uza svu nauku, što su je ljudi

547

donosili kuči s tudjih učilišta, nastojali preudesiti što više prema na-
rodnome shvačanju svoj rad i nastavljati ono, što se od prije po¬
znavalo. Tako, ako se i vidja u Slavoniji tudjinskoga duha, ipak
mu se nastoji podati odora, koja nam je bila u kojem hrvatskom
književnom kraju poznata. I sam je pravopis, koji se osobito ističe
kod M. A. Reljkoviča označivanjem duljine slogova, imao dosta iz-
gleda u prijašnjem radu hrvatskih, osobito bosanskih pisaca od prvih
početaka. Taj gramatik slavonski dakako da je što šta naučio od
Nijemaca, ali se ne smije sve uzeti samo kao tudjinsko utjecanje,
več je požajmio što i u domačih pisaca.

*

* *

Bacivši oko ovako u ono doba, kad su nam u književnom po¬
gledu bili dijalekti za svoje krajeve književni govor, nadjosmo i
letimice sveža, koje su spajale Bosnu s Dalmacijom, Slavoniju
s Bosnom i Dalmacijom, a Hrvatska je i onako več po svojem
političkom položaju gledala na te krajeve, pa nije nikako čudo,
što su se Slavonci upoznali s Kačičem, Hrvati kajkavci u po-
četku XIX. vijeka povodih gdješto za ovim narodnim »pisnikom«,
pjevajuči ono svojih prigodnica. Duševna sveža nije
bila doista odviše jaka u svim ovim krajevima, ali je
bila svakako jača od političke zajednice. Ono doba,
koje je i u nas nastojalo da prikupi sve poraskidane
dijelove jednoga naroda u jednu cjelinu, imalo je več
u ovim književnim, ma i slabim oslonima zaledja, i
onda nije za razumna posmatrača nikakvo čudo, što
su se baš Slavonija i Bosna našle več u prvi osvit
zore zajedno s hrvatskim Ilirima na okupu, da po-
rade oko' svojega jedinstva — oko knjige hrvatske.

Zagreb.

Dr. Gjuro Šurmin.

KONČAN JE SEN

red lepim spomenikom stal,

»Končan je sen« na njem sem bral;
»Postavil ljubljeni nevesti
Ta spomenik sem ženin zvesti«.
Odšel naprej sem — vrh grobov
Nebrojno vencev in trakov,

In rože sveže in umetne
Sadijo ženice priletne
In deve cvetne po grobeh.

Vsem tem neznan je danes smeh.

Solzi se danes starček siv
In mož resan, neupogljiv.

Ozri se danes kamorkoli,

Povsodi nema žalost moli! . . .

Pred mnogim grobom sem postal,

Napisov mnogo sem prebral.

Pa j eden  vedno mi je v glavi,

Da lepi sčn končan je, pravi.

Kateri sen? — al sen življenja?

Saj to življenje sanja ni!

Resnica bridka, čas trpljenja
V dolini solz je to vse dni . . .

Kateri sen? — o zemski sreči,

S49

Ko rosa jutranja blesteči?

Ta sen, ki hip ga spremeni
V resnico grenko: »Sreče ni!«

Oj bridko srcu de spoznanje,

Da svet nebrojnih zmot je dom,

Kjer nam srce razdvaja dvom
In muči ga, skeli kesanje.

Življenja med — oslajen strup!

Prevare nas drve v obup . . .

A kdor junak si, trdno stoj!

Življenja viher se ne boj!

Ni sen življenje, ti ne sanjaj,

In z delom sanje si preganjaj!

Za brate delaj in za dom —

Kaj mar ti zmote in kaj dvom!

Celooee.

Fran Neubauer.

IZLET IZ GOSPIČA NA SVETO BRDO.

Velebite, naša goro stara,

Ljubim tvoje šume, pune čara,
Ljubim orla, kad se k nebu vije
I junaka, kad se za dom bije.

Ti vilo Velebita,

Ti našeg roda diko!
Živjela premila
Ti vilo Velebita!

(Prema narodnoj pjesmi.)

odine 1887. početkom kolovoza bijasmo se dogovarala nas
dvojica gospičskih učitelja — pokojni profesor Ivan Kos i ja,
kako čemo zajedno putovati iz Gospiča u Zagreb. Školska
se godina bijaše dovršila — meni prva kao učitelju —, ispit zrelosti
prošao, pa sada mogasmo izvesti svoj naum, da školske praznike —
onda još oba neženje — sprovedemo kod svojih u Zagrebu. Na
šetnji poslije večere uglavismo, da čemo prekosutra zorom udariti
na Senj. U to nas sastane i pridruži se k nama naš drug, pokojni
profesor i pjesnik Janko Kamenar.

— Upravo sam vas tražio, reče, da vam nešto predložim. Mi
smo se često razgovarali, kako bi bilo lijepo, da izletimo na Sveto
brdo. Evo sada zgode: učinimo to sutra! Vrijeme je stalno, iza ono-
madnje kise nije suviše vruče, pa je tako za izlete u Velebit naj-
zgodnije . . .

Ivan I ja pogledamo jedan drugoga, pa onda obadva Janka.
Časak stanemo šuteči.

— Što ti veliš na to? upitat če me Ivan.

— Brate, reci prije ti, što misliš, ti si stariji, odvratim mu ja.

55i

— Pa hajdemo! sjekne Ivan odlučno i zamane glavorn. Sra¬
mota bi bila, biti godinu dana u Gospiču, a ne uspeti se na Sveto
brdo. Što bi nam rekli u Zagrebu?

Na to sva tri pospješimo šetnju i uglayimo u živom razgovoru,
da demo sutra poslije podne u dva sata krenuti kolima na Mali Halan,
ondje prenočiti, a prekosutra u cik zore gorom i pianinom pa na
Sveto brdo. Put u Zagreb odgodismo za dva dana, a kola za Halan
naručismo još istu večer.

*

* *

Tome sam se izletu veoma radovao; sav sam bio sretan, što
smo se tako lijepo dogovorili i jedva sam iščekao čas, kad je tre-
balo krenuti. Tako sam bio uzbudjen, kao da če se nešto vanredna
dogoditi. Od prvoga časa, kad sam ga vidio, Velebit je moju dušu
osvojio i napunio za vijeka moga nekom osebitom ljubavi i svetim
počitanjem. Ja se divim Velebitu i ljubim ga kao kakova velika na-
rodnog junaka. Za moga boravka u Gospiču ja sam cesto sam iz-
lazio tamo iza jasikovačke šume na polje široko, sio na kamen-živac
i gledao sate i sate u gordi Velebit pred sobom. U svako je on
doba godine: i zimi svojom bjelinom, i ljeti svojim surim plavilom
pobudjivao u velike moje zanimanje. Ali me je opet najviše zanimao
s prolječa: gornji su slojevi još bili bijeli, sredina tamna, da ne
kažem črna, a donji dijelovi več su se zazelenjeli mladim liščem.
Ovo sam zelenilo dan na dan promatrao, kako se penje sve to više.
Tako je privlačio i uzdizao i moju dušu Velebit u visinu. Da, uz-
dizao i čistio i srce i misli. Za takova posmatranja Velebita ja sam
kao boravio u nekim višim sferama vječne istine, ljepote i dobrote.
Ma što daje tištalo moju dušu, ja sam se iza toga pomiren i umiren
vračao u ljudsko društvo. Sada više nišam ljudima ništa zamjerao,
ako mi se i jest mnogo što u malogradskim prilikama još tričavijim
činilo. I kad mi je bilo svisnuti radi pakosti ljudske, ja sam samo
pogledao Velebit i smirio bih se odmah do dna srca. Nije čudo
dakle, da sam se torne svom prvom izletu na jedan od največih
vrhunaca Velebita toliko radovao. Moja se je radost uvečavala time,
što ču taj izlet učiniti sa dva tako vrla i mila prijatelja.

*

* *

Kratko iza dva sata po podne sjedosmo u lagana kolica, iza
kako je naš kirijaš Rade dobro smjestio ponesenu zairu. Rade bi-
jaše visok momak od kojih dvadesetak godina, lijep, crnomanjast,


552

črnih, živih očiju, veseo i dobar. Kad sam god trebao prilike, naj-
volio sam njega uzeti, jer mi je bio simpatičan i jer je imao lagana,
sprečušna kolica, kao stvorena za izlete, i dva jaka, mlada žerava.
Rade pucne bičem, a žeravi polete kao gorske vile uz jasni zveket
svojih zvonaea i praporaca.

Bijaše divota od ljetnoga dana, što znadu nastupiti na vi-
sokoj ravnici ličkoj iza kratke, ljetne oluje, kakova se je onomadne
nad Likom razasula. Uzduh čist, bistar, a lagan, topao i ne pre-
vruč sve se bliješti i treperi na zlatnim zrakama jarkoga sunca.
Bilo mi tako voljko, tako milo u duši. Sjedio sam kao najmladji
sučelice drugovima Janku i Ivanu, ledjima okrenut smjeru vožnje.
Janku bijaše tada kojih tridesetak godina, Ivan je bio tri do četiri
godine mladji od Janka, a isto toliko ja odlvana. Janko, čovjek lijep i
pristao, srednje veličine, pun, ali ne debeo, kestenjaste, kratko pot-
strižene kose i isto takove potstrižene brade, obukao se u šivu
platnenu kabanicu protiv prašine, pa se samo prijatno smiješi svojim
zelenkastim očima. Ivan je bio vitka rasta, viši od Janka, plavkasta
kosa bijaše mu s lijeve Strane razdijeljena i na desno ugladjena,
prijatni, plavkasti dugi brci lijepo su pristajali njegovoj krasnoj,
punoj i gustoj, nešto tamnijoj bradi. Svi bijasmo odjeveni u lagana
ljetna odijela, Ivan i ja sa slamnatim bijelim šeširima, a Janko s la-
ganom kapom na glavi. Kraj nas u kolima bijahu za noč i zoru
pripravni ogrtači i pledovi.

Brzo odmicasmo na jugoistok Gospiču prema Metku krasnom
cestom, koja se lako ispinje i spušta preko valovita kraja, a onda
se upopreči ravnicom. Desno i lijevo od ceste vidiš, gdje se iz-
mjenjuju oranice, rodile žitom i krmom, pa pašnjaci i pusta vriština.
Amo tamo poljem razasula se lička sela sa svojim daleko raštr-
kanim kučicama. Tamo dalje (desno od smjera vožnje) ispeo se
Velebit kao orijaški bedem, a na njegovu području zabjelasa se
ovdje ondje kao kakova ptica po koja seoska crkvica sa svojim
crvenim ili sivim zvonikom. Dalje tamo lijevo ponad sela Vrepca
okupila se mala i pusta gorska kosa — Vrebačka staža, koja dijeli
Liku od Krbave.

Za vožnje mi smo sebi kratili vrijeme šalama i pjesmom. Že¬
ravi na našu pjesmu načuliše uši, pa još brže, rekao bih, još
radosnije zagreboše.

U to mi projurismo kroz Novoselo i kraj podrtine Bilaj-grada,
krvave uspomene turskoga gospodstva; prijedjosmo preko lijepa
kamena mosta iza Novosela rijeku Liku, koja u to doba ima malo


553

vode u svom dubokom, kamenitom koritu. Visočina lička spada
naime u područje proljetnih i jesenskih kisa. Ljetne su kise ovdje
rijetke i kratkotrajne, pa tako je i rijeka Lika malena ljeti, a mnogi
njeni pritoci presuše onda sasvim. Od Novosela dalje ide cesta uz
rijeku Liku, a čim se bliže prikučujemo Metku, to smo sve bliže iz¬
voru Like, koji sred polja ispod Velebita ključa živo iz zemlje i ni-
kada ne presuši. U Metku smo Se ujedno več sasvim blizu prikučili
Velebitu, od koga se cesta, što vodi preko Sv. Roka u Dalmaciju,
više ne odaljuje, nego več pače izmedju Metka i Raduča prolazi
preko velebitskih ogranaka, a iza Sv. Roka počinje se uzvijati uza
sam Velebit. Ni u Metku ni u Raduču nismo se htjeli zadržavati,
nego projurismo kroz ta sela, sve to jasnije razabiruči cilj našeg
izleta: veličanstveno Sveto brdo, koje se u južnom dijelu Velebita
nedaleko medje dalmatinsko-hrvatske ispinje do 1753 metra višine
nad morskom razinom. To nije najviši vrh u Velebitu; ima ih više,
koji ga za nekoliko metara nadvisuju, ali je vidik sa njega slavan
sa svoje ljepote, a uspon lakši, nego li na druge glavice.

Kraj stare pošte iza sela Raduča dijeli se cesta naša na dva
traka: jedan ide preko Ričice i Štikade na Gračac pa dalje zrmanj-
skom dolinom kraj Zvonigrada u Dalmaciju, a drugi preko Sv. Roka
i velebitskog sljemena u dalmatinsko Primorje. Ovim je potonjim
trakom bilo nama krenuti.

Kad dodjosmo u selo Sv. Rok, stade naš Rade pred krčmom,
da nahrani konje, a i nama je bilo nužno, da se malo okrijepimo
i protegnemo. Uz to nam je valjalo nači u Sv. Roku vodiča na
Sv. brdo, koji če nam ujedno i zairu od Halana dalje nositi, jer
odanle če nam trebati pješačiti do na vrhunac. Mi tek sadjosmo
s kola, kad ali pristupi k nama umirovljeni kapetan i vlastelin u
Sv. Roku A. B. i pozdravi nas. Mi smo se znali s njime iz Gospiča,
kamo je on cesto dolazio — osobito zimi na zabave — sa svojom
gospodjom i dvima lijepim kčerkama. Kad saznade od nas, koja
nas je sreča nanijela, ne dade nam mira, van da idemo s njime u
njegov nedaleki dom. Zaludu se mi izvinjavasmo, da čemo odmah
dalje, čim se konji nahrane, da nemarno vremena, da ne čemo smetati
u kuči itd., on je bio tako ljubezan, da smo mu se morali pokoriti.

Naš je kapetan bio pravi Ličanin: visok, plečat, s izbočenim,
orlovskim nosom sred osmagla, obrijana lica, kome i jaki, prosje-
djeli brci podavahu junačan izgled. Ali je zato u tamnom njegovu
oku bilo nešto tako mila, što te je odmah osvajalo. S njegovom
gospodjom i kčerkama takodjer se od prije, od zabava u Gospiču,

554

poznavasmo. Gospodja je kapetanica bila još snažna, punana črnka,
srednjeg rasta, a veoma prijazna; kčerke —• Anka i Milka — bijahu
na mater: lijepe črnke rumena lica, žarkih očiju i vitka, srednjeg
rasta. One su bile poznate u Lici sa svoje ljepote. Bijaše to mila
i veoma ugodna obitelj, u koju udjosmo, uvedeni kapetanom. Sta¬
novali su u razizemnoj, zidanoj kuči, ali prostranoj i narednoj.
Lijepo nas, baš srdačno primiše majka i kčerke. Tek se je razgovor
raspleo, kad al se stvori pred nama na stolu maslaca i sira i svinjske
butine i voča. Izvršno dalmatinsko vino, točeno i nudjeno onako
krasnim ručicama, još je veči čar torne svemu podavalo. Mi smo se
tu osječali, kao da smo došli k svojim rodjacima ili starim znancima.
Tako namje tu prijatno i toplo bilo u tom hrvatskom domu s jedno-
stavnim, ali ukusnim pokučstvom, sa slikama Jelačiča-bana, Stross-
mayera, Preradoviča i Mažuraniča na zidu.

U to poslaše po poznatoga dobrog vodiča u selu, starčiča
Peru, koji odmah dodje i ugovori s nama, da če nas voditi na
Sv. brdo i stvari nam nositi. Bio to malen, ali krepak starčič pro-
sjede več kose, »carske« brade i brkova, a nemirnih, črnih očica.
Dogovorismo se, da čemo sutra u jutro, kada mi krenemo na
Sv. brdo, poslati s Halana prazna kola natrag u Sv. Rok, gdje če
nas čekati, a nas če prijekim putem dovesti sa Sv. brda u selo sutra
po podne Pero. Morasmo i to obečati, da čemo sutra doči opet
kapetanu na večeru, koja da če se za nas rano spremiti.

U ugodnu razgovoru, šali i pjesmi prodje nam vrijeme brzo.
Živo se začudismo, kad vidjesmo, da se stao hvatati sumrak. Rade
je doduše več dugo pucketao pred kučom svojim bičem, a žeravi
nemirno zveketali praporcima; ali nama ne pade na um, da se
dijelimo, dok ne dodje Rade u sobu, pa nas sjeti:

— Ote noč, gospodo, a Halan je daleko na vrh planine!

— Eto, Rade, eto! Samo če gospoda nešto još topla popiti,
pa onda u ime božje! — oglasi se kapetan.

Mi ustasmo i stadosmo zahvaljivati, ali več donesoše pred nas
črne kave i čaja, pa neka biramo. Na to se srdačno zahvalismo i
oprostismo od gostoljubive obitelji, posjedosmo u kola kao i prije,
samo je sad uz Radu sio i Pero, naš vodič. Gospodja nas prisili,
da sada obučemo ogrtače, jer sa planine propuhava hladjan povje-
tarac, a onda naši žeravi potekoše natječuči se s povjetarcem. Na
vedrom se nebu pomaljahu prve zvijezde, kad krenusmo iz Svetog
Roka. Spustila se svježa lička večer, navjesnica skore hladne noči,
jer u Lici su noči i sred Ijeta hladne.

555

U živom razgovoru i ne opazismo, da su nas konji stali la-
gano vuči uz pianinu. Rade i Pero skočiše sa svojih sjedala, pa če
sa strane uz kola pješice. Na to se povedosmo i mi za njihovim
primjerom, pa podjosmo pješice iza kola.

Unočalo sasvim. Bijaše prekrasna ljetna noč s milijunima sjajnih
zvjezdica, što su nas svojim treperenjem tako milo pozdravljale sa
onih tamnomodrih višina. S jedne i druge strane ceste, koja se
zmijoliko penjala uz goru, crnjela se duboka šuma velebitska u veli-
čajnoj, tajanstvenoj tišini. Povjetarac prestao duvati, pa je tako tišina
bila još veča. Samo ovdje ondje čuo se po koji cvrčak, ili bi strelo-
vito proletjela koja nočna ptica, valjda leganj, a katkad i šišmiš ispred
nas. Na jednom smo mjestu pače culi sovu-ušaru, aonda bolni, piskut-
ljivi cvrkut neke ptice — i opet mir: valjda ju je ščepala ušara.

Nas trojica idjasmo uporedo nijemi sred nijeme gorske noči.
Samo zvonca i praporci žerava ozvanjahu jednoličnim jekom, u
koji se miješao glasan razgovor naših ljudi. Pero je pripovijedao
Radi o svom sinu, koji mu služi kod pionira u Klosterneuburgu.
Sretosmo i nekolika kola, što su išla iz Dalmacije, natovarena ko¬
žama i vinom: putuju radi vručine više po noči, nego po danu.

Kad se nešto umorismo, sjedosmo opet u kola, a Janko uze
deklamovati Preradovičeve »Nočne pjesmice«, čime nam je veoma
ugodio. Na to nadovezasmo razgovor o Preradoviču i njegovoj poe¬
ziji, pa o drugim pjesnicima i hrvatskim i tudjim, dok ne dodjosmo
na sami Mali Halan. Ovaj je velebitski prijesrt visok 1045 m. nad
morem, a stoji tik medje dalmatinsko-hrvatske. Cesta, kojom se do-
vezosmo i koja preko ovoga prijesrta vodi u Dalmaciju, izgradjena
je god. 1832, Tu su same dvije zgrade: jedna je pošta, a druga je
lugarija. U pošti ne bijaše više mjesta, jer je poštar imao mnogo
gostiju tu večer, pa moradosmo buditi lugara i moliti ga za konak.
Bilo nam to doduše neugodno, jer je več bilo blizu ponoči; no lugar
je — mlad još, ali ogroman čovjek — bio dobričina, pa nas rado
primio i odveo kroz veliku sobu, u kojoj su spavali njegova žena
i djeca, u drugu šobu srednje veličine, u kojoj bijaše jedan krevet
i dugačka velika Skrinja, zatim velik stol, ormar i nekoliko stolaca.
Umolismo lugara, da nas u tri sata probudi, jer da čemo onda kre-
nuti dalje. Naš nam domačin obeča učiniti po volji, onda baci na
škrinju nešto jastuka, rekavši, neka se uredimo, kako znamo, na-
zove nam »laku noč« i ode. Janko izjavi, da se on ne če svlačiti,
nego da če za stolom na stolcu obučen koji sat prespavati. Ja sebi
priredih ležaj na škrinji i legoh na pola obučen, a isto tako Ivan

556

na krevet. Prozor ostavimo otvoren, jer nam je bilo u sobi sparno,
ugasimo sviječu i da čemo spavati. Jest da, ali nema sna nijednome
na oči. Pred prozorom su naši žeravi griskali sijeno i zvonili ma-
šuči glavama a u kolima su spavali Rade i Pero. Ipak poslije nekog
vremena ja zaspim, a kad se probudih, učini mi se, kao da sam
samo tren spavao. Još je bila noč. Konji su se podjednako čuli,
kako griskaju sijeno i zvone, Janko je duboko dihao, a Ivan se sve
nešto okreče u krevetu. Kad sam uvidio, da više ne ču moči spa¬
vati, ustanem i polagano se obučem, pa podjem k prozoru. Vani
još vladala mukla tišina, samo zvijezde jednako bliještale, a šumski
miriš zastruji mi u lice, nošen predjutarnjim, svježim povjetarcem.
Rade i Pero odvezivali konje, da če ih napojiti Pogledam na sat:
bijahu blizu tri. U to se digoše i moja dva suputnika. Bijasmo ra-
dosni i vedri, kao da smo svu noč na najkrasnijim dušečima pro-
spavali. Sada se ukaza i lugar na vratima i ponudi nam, da če
nam skuhati crnu kavu, što mi rado prihvatimo. Dok je lugarica
priredjivala kavu, mi se umismo i poredismo odijelo, kako smo znali
i mogli, a onda izadjosmo na cestu.

U to je s istoka ružoprsta zora stala pucati, a pred njenim
pomolom uzeše gasnuti rane zvijezde. Pijevci kao za okladu po-
zdravljahu iz lugareva i poštareva dvorišta več dulje vremena vile.
Ja podjoh cestom malo dalje, da vidim, gdje počinje dalmatinska
medja. O, kako sam pohlepno srkao u sebe onaj svježi, gorski, ju-
tarnji uzduh. Bio sam uzbudjen divotom velebitske šume, koja nas
je okružavala, krasotom neba i zore, prisustvom 'milih prijatelja i
izvjedljivim, slatkim iščekivanjem, što li čemo još toga dana vi-
djeti i doživjeti. Osječao sam, kako mi življe kuca srce od milja i
sreče. Uvijek se živo sječam onih čuvstava i misli, što mi onda
projuriše dušom. Historijske se uspomene gonile u duhu jedna za
drugom. Kad sam se bio primakao dalmatinskoj medji, silno sam
poželio, da je čim prije nestane bez traga i glasa, a usta mi i ne-
hotice prošaptaše Preradove stihove:

Bože živi i sj edini
Troju zemlju jednog roda,

Tudja radost, naša škoda
Da imala bude kraj.

Kad smo jednog oca sini
1 jednu nam majku daj!

Kad se vratih natrag do lugarije, bila je kava gotova i konji
upregnuti. Kava je bila slaba, ali barem vruča, a kad smo joj pri-

557

lili malo konjaka, dobro nas je ugrijala. Namirivši svoj dug kod
lugara, sjednemo u kola, pa hajde krasnom šumskom cestom sjevero-
zapadnim smjerom od Maloga Halana; a kad cesta presta, uprti naš
Pero torbake i bisage sa zairom na se, kola krenu natrag u Sv. Rok,
a mi planinskim nogostupom naprijed. Pero pred nama, a mi za njim.

Još dok smo se u kolima vozili, stalo se sve večma daniti, a
novi su dan pozdravljale pjevice sa grančica svojim glasnim milo-
pojem. Najranije se oglasila črnoglavka, nešto kasnije crvendač i
stjenjak. Kad smo dalje u pianinu zamakli, culi smo svaki čas klik-
tanje orlova, kojih imade sva sila u Velebitu, i to raznih vrsti, ali
največi je suri orao. Uz to ima ovdje i sokolova, mnogo raznih
jastrebova, planinskih onih plavkastih jarebica-grivnja s crvenim
kljunom i alpinskih čavka sa žutim kljunom. Od korisnih ptica oso-
bito su zanimljivi tetrebi (Tetrao urogallus), te veoma plašljive i
lijepe životinje, koje Ličani nazivlju planinskim pijevcima.

Kad smo s kola sašli, pozlatilo je sunce vrhunce gorske. Bi-
jaše prekrasno jutro: nebo jasno-modro i vedro, samo ovdje ondje
razasuli se mali, pahuljasti, bijeli oblačiči, a lak povjetarac potitra-
vaše se tihano sa liscem veličanstvene one velebitske šume, u koju
smo mi sada sve dalje prodirali. Šuma, kojom smo prolazili, sasto-
jaše največim dijelom od bukve, a vidjeli smo mnogo i veoma ve¬
likih javorova, dok tise — sa crvenom bojom — ima manje i to
više kao grmlja. Ovdje ondje nailazili smo i na jele i smreke, ali
nam Pero reče, da su tamo dolje na desno i lijevo čitave velike
šume same crnogorice. Cesto smo nailazili na stabla podsječena, a
mnoga i na zemlju oborena. Pero reče, da su to Dalmatinci učinili,
jer ih je valjda lugar ili tko drugi zatekao, a oni pobjegli.

— Možda su to Ličani bili? dobacit če Janko.

— Nišu, gospodine, — odlučno odvrati Pero. — Amo je nama
daleko, a Dalmacija je blizu. Ovuda je sva sila Dalmatinaca sa svojim
blagom; vidjet čete ih kod ovaca na Svetom brdu.

Na malim šumskim čistinama nailazili smo na velike, lijepo
složene hrpe sijena. Pero nam rastumači, da su to Dalmatinci sa-
nijeli na mazgama sa planinskih livada, a kad budu u jesen salazili
s blagom dolje u Dalmaciju, ponijet če i sijeno sa sobom. Mi smo
se čudili, kako se može toliko sijeno na mazgama tako daleko od-
nijeti po uzanim planinskim stazicama.

— Eb, a nužda to čini, gospodo, — odvrati nam Pero. Ne-
maju šuma ni pašnjaka na svojoj strani, pa dolaze amo k nama.
A blaga imadu dosta, ali blago treba hraniti.

558

Put naš nije bio naporan, jer smo neprestano išli krasnom
šumskom hladovinom, a nismo se mnogo trebali ni uspinjati, dok
nismo došli do pod samo Sv. brdo. Pero nam je točno kazivao za
svaki vrhunac, što ga vidjesmo, kako se zove, za svaku je dulibu,
svaki klanac, svako vrelo on znao točno, gdje se nalazi, koliko po
prilici ima do njega i kako se zove. Mi smo dakako sve to potra-
žili na našoj specijalnoj karti, i tako smo se veoma dobro orien¬
tirali. Kod dva smo vrela podulje posjeli i pili vode, prekrasne one,
bistre i pitke gorske vode, koja nam je tako ugodno razgonila vru-
činu. Kratko vrijerne iza našega pješačenja šumom mi smo morali
radi vručine svuči svoje ogrtače, koje je htio Pero da ce nositi;
no mi mu ih nismo dali, jer je i onako imao dosta hrane i vina na
sebi vuči, nego je svaki od nas svoj ogrtač o ruci nosio. Gdjegdje
bi malo popostali, da se naužijemo vidika na koji blizi vrhunac, oso-
bito na Veliki Golič (1372 m. nad morem), koji smo dugo obilazili,
ili da slušamo pijev ptica i čudne one razne glasove velikih i malih
grabilica. Za svaki je glas Pero znao, od kake je ptice, i kako ta
ptica izgleda i kako žive, a znao je za svaku vrst i po više imena.
Kakva to divna pamet u našega prostoga svijeta, i kakvo to veliko
bogatstvo našega hrvatskoga jezika!

Kad smo došli pod Sveto brdo, prestade šuma, a mi se sta-
dosmo uspinjati preko planinskih pašnjaka prema vrhuncu, koji smo
sada istom jasno mogli vidjeti, jer nam je prije kao i vidik na more
bio zaklonjen. Vidik smo na more pozdravili glasnim klicanjem i
dulje se vremena nasladjivali gledajuči mnoge one barčice, jedre-
njače i parnjače. Ravna uzdušna črta, što nas je dijelila od mora,
nije doista bila velika, ali bi opet još dugo trebali, kad bi htjeli pri-
spjeti do njega, pa bilo to i prečacima.

Sunce je več bilo visoko na nebu odskočilo: bijaše blizu 9.
sat. Sad nam je još vruče bilo, jer smo bili sasvim izvrženi toplim
sunčanim zrakama. Često smo nailazili na zakržljalo planinsko grmlje
klekovine, male azalee i na osobite vrste grm, koji je polegnuo sa¬
svim k zemlji (Prunus prostrata), a koji je baš za Sveto brdo karak-
terističan, jer se inače ni u Alpama ni na Kršu više ne nalazi, nego
samo još na grčkim brdinama. Uspinjuči se mi smo udisali u sebe
onaj divni miriš planinskih trava, kojima su pristranci Svetoga brda
obilno obrasli; mi smo ih pun rukovet nabrali. No nigdje ne na-
djosmo ni crvene alpinske ruže ni baršunastoga bijeloga runolista,
jer ih u tom dijelu Velebita ni nema. Uz put smo našli i nekoliko
karakterističnih kukaca (od roda Carabus).

559

Ovdje ondje bijaše više stabala na okupu, gdje bi u hladu ovce
plandovale. Vidjeli smo na tisuče ovaca, gdje pasu uza Strane Sve-
toga brda, a medju njima dalmatinski pastiri sa diljkom o ramenu.
Eh, mogao bi vuk ili medvjed, pa treba! Kad smo se na jednom
ovčijem plandištu više od vručine, nego li od umora odmarali,
stvore se na jedared pred nama tri dalmatinska pastira. Bijahu to
ljudi srednje veličine, ali lijepi, jedri, zdravi. Najstarijemu je moglo
biti oko 50 godina, srednjemu oko 30, a najmladjemu oko 20. Odje-
veni bijahu u modre, široke dimlije i kratak, modar haljetak, za
kožnim pojasom kubura i nož, na nogama laki opanci, a na glavi
crvena, mala, dalmatinska kapa. Bijahu to uredni, čisti ljudi; njihov
izgled bijaše ozbiljan i kao nešto zabrinut, no nimalo neprijatan.

— Pomozi Bože, gospodo! pozdrave nas.

— Bog pomagao i vas, planinski pastiri! odvratimo im.

— Hoče Bog, gospodo, slava mu! samo da ljudi ne odmognu,
— reče najstariji pastir sa gustim plavim brkom i glatko obrijanom
bradom.

— E e, što kome ne pripada po pravu, lako če i izgubiti !
dovikne im naš Pero, na što mu najstariji mrko zapovjedi, neka
muči, o tom da če gospoda odlučiti. Mi se samo zgledasmo, jer
nismo znali, o čem se to radi. Ali kad najstariji pastir uze doka-
zivati, da su to njihovi pašnjaci od starine, razabrasmo, da nas ti
ljudi drže za komisiju, koja je doista u one dane imala izači u pia¬
ninu, razvidjeti preporne pašnjake i odrediti, koji če biti Dalma-
tincima, a koji Ličanima. Mi ih uvjeravasmo, da mi nismo ta komisija,
ali oni nam pravo ne vjerovahu.

— Pa zašto su dakle gospoda došla amo? upita nas najstariji,
a kad smo mi sve jasno rastumačili, uze pomalo nestajati njihove
zabrinutosti.

— Bih li gospodo, da vam ispečem janje? — ponudi najstariji.

— Hvala, rekosmo, imamo dosta jela uza se.

— A što bi stajalo, da nam ispečeš janje ? upita ipak Janko.

— Ništa, nista, gospodo, imamo ih mi dosta! odvratiše i
odmah potekoše, da če klati, a mi ih jedva zaustavismo.

Iz razgovora, koji se je na to raspreo, razabrasmo, da je
srednji pastir, koji je bio nalik najstarijemu, njegov sin, a najmladji
sinovac.

— Ej da mi je vode! — zaželi Ivan.

— Odmah če je biti, gospodine! reče najstariji pastir, pa če
najmladjemu, koji još ne imadjaše ni brkova: Dede, brže poteči, pa

560

donesi! Taj zbilja poskoči odmah kao divokoza i za kojih desetak
minuta donese tikvicu vode iz dosta daleka vrela.

Na to podjosmo dalje i za neko vrijeme uzesmo se penjati
uza sam kameniti vrhunac Sv. brda. Dalmatinci su nas dabome pra-
tili sve do gore. Kad smo na vrh stigli, još ne bij ase II sati. Pri-
lično jak vjetar duvaše na vrhu, tako te obukosmo ogrtače. Vrh je
Sv. brda obla glavica, koje se Strane lagano spuštaju prema moru,
dok se prema Lici ruše kao propast, u koju je strašno i pogledati.
Kad smo oveči kamen niz onu strmimi odvalili, culi smo ga još dugo,
gdje tutnji kršeči povaljano drvlje i rušeči kamenje, dok se ne sustavi
u dolini. Ozdo onda zaviču iz svega grla drvari i pastiri: »Ej, po Bogu
bračo! Ne rušite kamenja!« Glas im se iz one daljine tako slabo čuo,
da smo jedva razabrali, što vicu, dok njih ni ne vidjesmo.

Tada uzesmo sebi pariti oči onim divnim, nezaboravnim vi¬
dikom. S jedne Strane — na zapad — puklo naše jadransko more
s večim i manjim otocima i bijelim gradovima po njima, a dolje na
jug pitomo dalmatinsko Primorje, — s druge pak strane na sjevero-
istok slavna Lika i Krbava izgleda, kao da je sva prekrita orijaškim
sagovima, kojih se raznobojne pruge od žitorodnih polja i livada
prekidaju — kao u slikama na sagovima — kučama, šumicama i
pojedinim osamljenim brdima, od kojih se lijepo ističe Zir (852 m.
nad morem) na sjeveroistok od Raduča. To brdo stoječi potpuno
osamljeno baš usred ličke visoke ravnice izgleda odavle iz višine
kao kakav pastir, koji je sio nasred polja. U Žiru ima pečina, u
kojoj se mnoge divlje pčele roje. U Lici nema popularnijega brda
od Žira, o njem govore Ličani:

Da je mlika, kolika je Lika,

Bio bi sir, kolik je Zir.

Okrenuvši se opet k moru, uzesmo promatrati brodice i par-
njače; dalekozorom mogasmo točno razabrati pojedine dijelove
parnjača i pjenu morskih valova iza njih. U nekim dalmatinskim
i otočkim mjestima razabirasmo pače na dalekozor pojedine ulice
i kuče. U Gospiču su nam doduše govorili, da se sa Svetoga brda
za vedrine u zoru pred sunčev izlaz ili u veče odmah poslije
sunčeva zalaza može vidjeti italijanska obala. Mi je dakako ne vi¬
djesmo, jer bijasmo gore za velika dana, no naši nam pratioci re-
koše, da italijanske obale nisu odavle nikad opazili. Dabome da nas
je i sam Velebit sa svojim vrhuncima i dragama mnogo zanimao,
a osobito s onom svojom strašnom oprekom: prema Lici sav

56i

obrasao bujnom i gustom šumom, a prema moru pokazuje pusta i
gola svoja rebra sivi kamen-vapnenac, od koga se največim
dijelom ova gora kao i sav Krš sastoji.

Dojam vidika sa ovako visoka planinskoga vrhunca ostaje
neizbrisiv u duši. Tu tek pravo osjetiš, kako je maleno sve, što je
ljudsko, a kako je velika i krasna priroda, naša sveopča majka i
kako je silan Bog, naš sveopči otac, koji u prirodi neprestano
gradi i razgradjuje. Mi smo ljudi kao črvi zemaljski maleni i ne¬
znatni, ili kao jednodnevne muhe, koje na svijetlom suncu poliječu
u višine, a u tamnoj ih noči nestaje za uvijek. Da se žalostimo radi
toga? To ne bi koristilo. Ljubimo se radje svi ljudi medju sobom,
jer je ljubav ono, što ljude najviše približuje božanstvu. Prije svega
ljubimo svoj dobri narod i svoju lijepu domovinu, i poradimo o nji-
hovoj sreči. To je bio i tema našega razgovora za promatranja
lijepoga vidika, pa onda zapjevasmo »Lijepa naša domovina!« Pero
i dalmatinski pastiri udariše s nama u slogu, i tako zaori naša
himna sa vrhunca Svetog brda kao naš pozdrav domovini miloj i
svetoj, kao izraz naše ljubavj i udivljenja radi ljepote naše zemlje,
radi miline našeg mora i radi svijetle vedrine našeg neba.

Sada istom, — baš je podne bilo, — spremismo se, da jedemo.
Za čudo prije nismo osječali glada, samo smo žedni bili, — valjda
radi vručine i umora. Ali sada, kad se odmorismo i ohladnismo,
otvori nam se na ovom čistom gorskom zraku silan glad, kome
ljudski udovoljismo. Bilo je dosta toga, pa smo mogli ponuditi i
Peru i Dalmatince, koji iza nekoga nečkanja bratski prihvatiše.
Kako nam je tek svima iskričavo dalmatinsko vino sladilo!

Kad založismo, diže se Janko s punom čašom u ruci i na¬
zdravi uz poklik: Živjela Hrvatska! prvu zdravicu biskupu Stross-
mayeru, sprani koga bi pokojnik veliko svoje štovanje rado svakom
zgodom isticao. On reče, da mu godi na ovoj ponajvišoj glavici
velebitskoj sjetiti se, kako je biskup Strossmayer jedan od največih
Hrvata XIX. stolječa, baš s toga, što je tako mnogo uradio oko pro-
svjete našega naroda. Kako je vidik sa Svetoga brda velik i jasan i
krasan, takav da je i duševni vidik našega biskupa. Hrvatski učitelji
treba prije svega da budu pioniri prosvjete svoga naroda. Njemu,
velikom prosvjetitelju hrvatskom, treba da pošljemo u duhu pozdrav
sa ovoga Svetoga brda mi učitelji hrvatski, okruženi zastupnicima
dobroga našega puka s jedne i druge strane \elebita. Janko završi
svoju zdravicu s poklikom: »Živio biskup Strossmayer!« - - što mi svi
oduševljeno prihvatismo skočivši na noge i kucnuvši se sa Jankom.

Spomen-cviefie.

r

562

Kad opet posjedosmo, reči če Pero:

— Ja sam mislio, gospodo, da ste vi profesori, a sad rekoste,
da ste učitelji?

Mi se nasmiješismo, a Janko mu razjasni:

— Mi smo i jedno i drugo; ali mi se ponosimo imenom učitelja,
jer je to ponajdičnije ime na svijetu.

Te riječi pobudiše Ivana, te nazdravi učiteljstvu. On izrazi
zelju, da bi on sam i svi hrvatski učitelji uvijek bili vrijedni svog
dičnog imena i sasvim proniknuti veličinom svoga poziva: da budu
graditelji bolje budučnosti svoga naroda, da budu vjerni svečenici
u službi hrvatskoga genija, da u nebučnom, ali ozbiljnom radu
polože temelj narodnoj zgradi. To da če postiči naši učitelji, ako
budu svom dušom ljubili svoj narod i njegov napredak, ako budu
ljubili omladinu našu i ako se budu medju se svi ljubili kao brača
— »kako se i mi evo ljubimo, bračo draga!«

Tima je riječima završio pokojni Ivan svoju zdravicu, aizgovorio
ih je tako milo i sa tako puno ljubavi, da smo se sva trojica izljubili
i zagrlili. Tako smo časak postojali šuteči. Poslije smo se u raz¬
govoru o tom uvjerili, da smo sva tri taj čas podjednako osječali
i mislili. Sve misli i sva čuvstva, što su nam tada razdraganom
dušom strujala, splinjavahu se u jednoj živoj želji: da ozbiljnim i
poštenim radorn za svega života poslužimo milom rodu svome. Ta
je želja bila kao neki zavjet i žrtva, učinjeni u srcu samom Bogu
na višini Svetoga brda.

Kad smo u razgovoru malo posjedili, reče Janko, a Ivan mu
potvrdi, da je sada na meni reči zdravicu, pošto su i oni to učinili.
Ja na to ustadoh i rekoh po prilici ovo:

-— Bračo! Nazdravljam našem novom milom zavičaju, Lici,
domovine dici, zavičaju nerodjenom, ali dragu kao i rodjenom.
Lika nije kulturom zalizana, ali je njena romantična gordost od
neodoljiva čara. Zelio bib, da bude naš učiteljski rad od koristi
Lici kao i svemu rodu našemu. Želio bih, da iz junačke krvi,
kojom je Lika obilno natopljena, nikne divni cvijetak ljubavi za
slobodu duha, za prosvjetni rad, za djela mira. Neka vila Velebita
bude angjeo rata, kad neprijatelj zaprijeti domovini, ali u mirno
doba neka bude navjesnica sloge i ljubavi svemu rodu našemu!
Da živi Lika, da bude ponos i dika domovine hrvatske!

Prijatelji rado prihvate moju zdravicu, a na to nam se vine iz
grudi pjesrna vili Velebita. Kad se napjevasmo, polegosmo i uzesmo se
razgovarati. Najviše nas je zabavljao najstariji od dalmatinskih pastira.

563

Zna se, gospodo, reče on, da smo mi bili nekad jedno,
ali nas je dušmanin rastavio.

Kad smo to bili jedno, — htjedoh ga ja iskušati.

Pa za kralja našega Zvonimira, — odvrati on ponosno.

— Otkud vi to znate? — upita ga Ivan.

' Naš plovan nam to reče, izjavi on prostodušno i odmah
nastavi: Gospodo! Ovamo je od vajkada dolazilo mnogo gospode,
pa i gospodja ali nikada nisu govorili hrvatski, a nas nisu ni gledali.
Oni su iz Gospiča govorili njemački, a ovi amo iz Zadra talijanski.
Mislio sam več, valjda ni nema hrvatske gospode. Hvala Bogu, što
sam to dočekao, e su se i naša hrvatska gospoda ovamo na Sveto
brdo uspela!

Nas su ove priproste, ali tople riječi obradovale, no i ražalo-
stile. Kad li če biti kraj tudjinstvu u našoj zemlji i zašto naš svijet
još uvijek tako slabo mari za svoje?

Poslije ispitivasmo Dalmatince o njihovu životu na planini kod
ovaca i o njihovim prilikama kod kuče. Oni nam rekoše, da prije
jesenskih kisa silaze kuči u Dalmaciju, a čim gora lista u prolječu,
eto ih s blagom u pianinu. Onda nam mnogo pripovijedahu o med-
vjedima, vukovima, divljim mačkama, risovima i drugim zvjerovima,
te o svojim borbama s njima. Za divokoze izjaviše, da ih u onom
dijelu Velebita nema, nego samo po čuvenju znadu, da ih u sjevero-
zapadnom Velebitu ima, ali i tamo rijetko. Mi ih pitasmo za bijelog
alpinskog zeca, ali toga nisu poznavali. U opče nam tako bistro i
jasno odgovarahu na sva naša pitanja, da nam je njihov život po-
stao sasvim poznat. To je život mukotrpan, pun borbe i rada, ali
ima u njem i poezije. Kad se razgovaraš s ovim ljudima, moraš ih
zavoljeti i poštivati radi velike njihove moralne snage, što izbija iz
svega njihova biča, i radi prirodne njihove i bistre pameti.

Ja sam slušajuči pastire ležao na ledjima i zurio u nebo, pod
kojim je u taj par veličanstveno i mirno plovilo nekoliko orlova.
Osobito se je jedan krstaš-orao vio u krug u priličnoj bližini upravo
nad nama, tako te ga mogasmo lijepo posmatrati. Pastiri nam pri-
povjediše, kako orao hoče i janje iz stada da odnese, a največu če
zmiju ščepati velikom lakočom. Orao mi je simbol duha slobodna
čovjeka, ali i slobodna, ponosna i jaka naroda. Ja bih želio, da i
moj narod bude kao orao, pa da ščepa i usmrti zmiju nesloge i
janje mlitavosti svoje.

Bio je blizu 4. sat, kad se digosmo, da čemo natrag, no ne
putem, kojim smo bili došli, nego drugim, poprečnim, ali veoma

564

strmim, ravno prema Svetom Roku. Mi smo morali radi strmine naj-
prvo s vrha sači prema morskoj strani, a tek kasnije okrenusmo
prema Svetom Roku. Dalmatinci su nas pratili sve do zaokreta, a
onda se rastasmo kao prijatelji, mi im pružismo ruke, a oni nam
mnogo zahvaljivahu za jelo i vino, dok se mi njima zahvalismo, što
su nas pratili i lijepo nam pripovijedali.

Kad smo več gotovo do podnožja Velebita došli bili, dovede
nas Pero do jednog ponora, da u nj pogledamo. To je bio silan jaz,
pukao sred zemlje, strane su mu od velikih ploča vapnenca, koji
od vlage izgleda sasvim taman. Mi bacasmo kamenčiče u taj ponor,
pa smo još koji časak poslije culi, kako se bačeni kamenčiči odbi-
jaju od stijena, dok napokon ne pljusnu u vodu. Ovakih kamenih
prodora, podzemnih pečina i rezervoara za vodu ima u Velebitu
kao u opče u Kršu vrlo mnogo, jer se vapnenac lako krši i puca
od uzduha i vode.

Dalje malo naidjosmo u dolini na močvare, od kojih je jedna
izgledala kao malo jezero. Pero nam reče, da to sve ljeti obično
presuši, ali sad je bilo vode još od zadnje kiše.

— Ovamo, — tako nam je pripovijedao naš Pero, — zabludi
katkada i po koji labud. To biva, gospodo, kad se vile ovdje na
dogovore i igranke sastaju.

— A, nema vila! — dobaci mu Ivan.

— Ima gospodine! ozbiljno če Pero. Ja sam vidio.

— Što si vidio? upitamo ga.

— Vilu sam vidio, gospodo! — sasvim nam odlučno uzvrati
Pero. Idem ja jednom noči o ponoči tamo dolje niže cestom kraj
Velebita, ali ona sjedi na kamenu uz cestu. Vidio sam točno, bila
mjesečina kao dan. Sjedi ona, pa češlja svoju dugačku, crnu kosu
zlatnim češljem, sve se prelijeva o mjesečini. A lijepa je kao i naj-
ljepša djevojka, samo su joj noge kao u koze, tek krila ima kao
angjeo, a bijela kao i labud. Ja joj nazovem »dobar veče, pose-
strimo!« — a ona mi samo namigne, neka idem s mirom dalje.

Mi se nasmijasmo, pa krenusmo naprijed. Još je bio dan, kad
dodjosmo u Sveti Rok, premda smo išli polagano i često otpoči-
vali, jer nas je spuštanje niza strmu vododerinu veoma umaralo.
Kapetan nas je čekao na cesti kod prvih kuča u selu i odmah nas
uveo u svoj dom. Tu nas odvede u posebnu sobu, da se umijemo, i
posla nam slugu, koji nam očisti odijelo i cipele. Kad smo se tako
uredili bili, odvede nas kapetan u blagovaonicu, kamo naskoro do-
djoše i gospodje s kčerkama. Dabome da smo sada i poslije za ve-

565

cere morali mnogo pripovijedati o svojim doživljajima toga dana i
o utiscima našega izleta. Lijepo društvo, dobra večera, pa izvršno
vino tako su nas okrijepili, da nismo osječali nikakova umora. Ka¬
petan nazdravi nama izletnicima vrlo srdačno, a Janko mu odgo¬
vori u ime nas oduševljenim govorom.

Iza toga se još mnoge zdravice obredaše, popračene pjesmom
našom i oduševljenim klicanjem. Svi smo bili veseli, a prijatelj Ivan
bijaše upravo sav razdragan.

Poslije je kapetan pripovijedao o svojim doživljajima u ratu
od god. 1848., o banu Jelačiču i o pokojnem pjesniku Lavoslavu
Vukeliču. On pače donese »Književno cviječe« ovoga Ličanina, pa
umoli Janka, da nam koju pjesmu njegovu izdeklamira, čemu se ovaj
rado odazva. Osobito nas se sviju dojmio čuvstveni Vukeličev
»S bogom Lici!« u Jankovoj čuvstvenoj deklamaciji. Pa kako i ne,
kad je več početak tako lijep:

Srce mi puca, licem suza teče,

Liko mi majko., s bogom ostaj, s bogom!

D’jelit se s tobom sudbina mi reče;

Al ti se d’jelim klecajučom nogom:

Sto dalje, — snaga više ponestava.

Srce što gubi, sve više poznava.

Na to je kapetan pripovijedao jedan svoj diživljaj s Vukeličem:

— Bilo nas desetak, — reče on, — najviše časnika, u uglednoj
porodici hrvatskoj, pa govorili, kako je to več bila'naša slabost u
pokojnoj granici, svi njemački. U to bane medju nas Vukelič, onda
je bio i on časnik, pa zagrmi: »Sramota! Zar čemo i u našim kučama
i medju se, kad smo sami, švapčariti! Ta jesmo li Hrvati!« I nitko
više ne smjede u našem društvu da probesjedi ni cigle njemački!

Kasnije skrenuo naš razgovor na nekadanje ličke hajduke, a
kapetan če reči:

— Gospodo, hajduke je u Lici rodila nepravda i nevolja. Tamo
su u Bosni Turci, a ovamo vojnički časnici počinjali često mnogo
zuluma, a narod ponosan, pa se ne da! I ne dao Bog, da bi nam
ikad narod na to spao, te bi mogao od njega svak raditi, što bi
htio. Ali kažem vam gospodo, u ličkih je hajduka bilo uvijek mnogo
viteštva i junaštva uza sva ona nedjelja, što ih katkada počiniše.
Vukelič je ono po istini prikazao u svome »Hajduku Radi«.

Uzesmo se jadati, kako je Lika i danas na zlu glasu ni kriva
ni dužna, a amo nema kraja u monarkiji, gdje bi putniku bila veča
sigurnost, nego li je danas u Lici.

566

Kad se tako zabavismo i razgovorismo, skoči Janko na noge,
a mi za njim, pa da se zahvalimo gostoljubivoj obitelji i od nje
oprostimo. Bijaše več jedanaest sati. Na rastanku smo još ispjevali:
»Junak sam iz Like«, na to popismo čaj, pa se spremismo u kola.

Žeravi su veselo jurili kroz tihu, ambrozijsku noč, kao da ih
duši nevidljivi gone: valjda su se i oni zaželjeli svoje kuče. Mi smo
svak čas uza sjaj zvijezda pogledali na Velebit, a osobito na gla¬
viču Svetog brda, dok nam se god nije iz očiju izgubila, i raspre-
dali uz to doživljaje prošloga dana. Iz daleka se čuo lavež pasa, a
kad bi naša kola zagrmjela kroz koje zaspalo selo uz topot konjski
i zveket zvonaca i praporaca, popračivala bi nas lavežom čitava
rulja pasa. Kad smo bili uz Bilaj, več su se pijevci u sav mah čuli,
a nebo na istoku počelo sijeriti navještajuči novi krasan dan. U
Gospiču se pred Jankovom kučom rastadosmo.

*

Priličan je broj godinica prošao od toga iz¬
leta, ali meni je ostao u pameti kao mila uspo-
mena na pokojne mi vrle prijatelje. Ima uspo-
mena, koje mi dušu, kad hoče da klone pod tere-
tom života u zemaljsko blato, uzdižu u svijetlu
vedrinu. Medju takove uspomene spada i ova.

Zagreb.

Robert Pinter.


FOČETEK GAJEVIH „N0VI1M“ IN „DANICE“.

Po novih virih.

oba preporoda jugoslovanskih plemen, posebno pa doba
ilirizma, njegovega'največega in najzanimivejšega pojava,
predstavlja se nam še danes kot nekak čudež. Vendar tudi
ta čarobni čas mladeniške navdušeynosti in plodovite delavnosti je
le rezultat velikih evropskih dogodkov in idej na začetku 19. sto¬
letja. Primer sosedov, posebno Nemcev, in pa napredek severnih
slovanskih bratov sta vzbujala poleg še drugih vzrokov tudi Slo¬
vence, Hrvate in Srbe k novemu življenju, in ni slučajno, da se je
novo književno in narodnostno gibanje začelo okoli 1. 1830. ob enem
v Ljubljani, v Zagrebu in — v Gradcu, odkoder je ilirizem dobil več
moči, posebno pa svojega glavnega pesnika, Stanka Vraza.

Prvo periodično delce je začelo izhajati v Ljubljani že 1 . 1830.,
namreč almanah »Kranjska Čbelica«, Zagreb pa se ponaša s prvim
časnikom in književnim časopisom. Z njih postankom v 1 . 1835. se
veže začetek ilirizma, vendar ne popolnoma pravilno, še bolj pa se
precenjuje vpliv Lj. Gaja na početek nove dobe v življenju hrva¬
škega naroda * Gaj je zares širil ideje pesnika »Slavy Deere« po
Hrvaškem, ali do 1 . 1835. je izdal samo svojo »Kratko osnovo« in
v njej predložil nov »organičen« pravopis po češkem vzoru, kate¬
rega pa ni nikdo rabil in še on sam se je moral držati starega, ko je
začel izdajati svoje »Novine« in »Danico«. Bolj temeljito in uspešno
so nove ideje širila dela Šafarlkova in Kollarjeva"*; marsikaj so

* Posebno v P. Kulakovskega velikem delu »Ilirizm«. — ** Tudi imenitno

trikrat izdano brošuro: »Sollen wir Magyaren \verden« (Karlstadt 1833. 8° 92 str.),

5 68

prinašali hrvaški dijaki naravnost iz Gradca, Dunaja in Peste, kjer
so se seznanjali s književnim napredkom Čehov, Poljakov in Ru¬
sov, še bolj pa z nemško književnostjo, ki je pod vplivom roman¬
tizma še vedno gojila ljubezen k materinskemu jeziku in k domači
zgodovini (»Vaterlanderei«); na Hrvate (in Slovence) je vplivala
tudi srbska književnost,* posebno Letopis »Matice Srbske«,** še
bolj pa slava srbskih narodnih pesem*** in vsa delavnost Vuka Ka-
radžiča, katero je vzbudil Kopitar na Dunaji, ter slavil sam in pa
s pomočjo Jakoba Grimma in Goetheja; izmed političnih dogodkov
moramo misliti ne samo na antagonizem proti magjarskim težnjam,
ker n. pr. Slovenci so se brez njega prebujali, ampak tudi na
osvobojenje Srbije in Grške, na rusko-turško vojsko 1 . 1829., na
hrepenenje po svobodi po celi Evropi, na julijsko revolucijo na
Francozkem, na poljsko ustajo, na delovanje »Mlade Italije«.

Brez Gaja in poleg Gaja je nastopala v novem duhu tudi na
Hrvaškem cela vrsta domačih pisateljev in navdušenih mož, posebno
mladih, kakor P. Stoos, Rakovac, Kundek, Jos. Marič, Smodek, Der-

ki je napravila toliko šuma, je napisal gotovo Kollar. Pri Hrvatih se je ta bro¬
šura pripisovala raznim pisateljem (Gaju, Draškoviču); nazadnje je Tkalac v
svojih »Jugenderinnerungen aus Kroatien« (str. XIII.) odkril kot pisatelja Antona
Vakanoviča, kar se od tega časa veruje. Vendar sam pogled v predgovor bro¬
šure kaže, da jo je Vakanovič mogel le izdati; iz vsebine pa se vidi, da v
brošuri ni nič hrvaškega in da jo je spisal protestantski Slovak, ki je poznaval
tudi Srbe. Ideje in slog te zares sijajne brošure pa kažejo odločno na Kollarja,
kakor se je že iz začetka mislilo. Lahko se trdi, da ta brošura nikakor ne
zaostaje za’ imenitnim Kollarjevim spisom: »Ueber die literarische Wechsel-
seitigkeit zvvischen den verschiedenen Stammen und Mundarten der slavischen
Nation« (Pest 1837.). Paralela pa gre še dalje, kajti okostje tudi te brošure
nahajamo že v prejšnjem slovanskem članku, in sicer v »Letopisu Matice Srbske« III.
(1827.) str. 132—152. pod naslovom: »Hekmelko psam o tomi, ksko ce CaaseHu y
BeHrepcKoS Ma^apasapato«, ki je prešel potem tudi v »Danico« I. (1835.) br. 23—25.
V »Lgtopisu« se sklicuje brezimeni pisatelj na »Ueberlieferungen zur Geschichte
unserer Zeit« von Zschokke, Aarau 1820. V letniku 1821. (a ne 1820.) Zschokkeje-
vega časopisa nahajamo res na str. 552—558. članek: »Etwas liber die Magyari-
sirung der Slaven in Ungarn«, ki je predelan in dopolnjen prešel v »Letopis«. Da
sta oba Kollarjeva, se da po vsebini jasno dokazati. Literarna zgodovina Hrvatov
in Srbov nam torej podaje tri neznane Kollarjeve spise, ki bodo pomnoževali
njegovo zasluženo slavo! — * N. pr. na Jos. Mariča, Brliča, Babukiča, Topaloviča;
grof J. Draškovič je pisal celo svoj dnevnik v cirilici, od Srbov so sprejeli Hrvati
tudi mnogo rusizmov in »slavenosrbskih« besed (pr. že Draškovičevo »Disertacijo«).
—■ ** Še I. letnik »Danice« br. 23—25. (kakor je gori rečeno) prinaša članek
Kollarjev: »Nekoliko rečih o tom, kako se naša brača Slavenci u Vugerskoj
magjariju« iz »Srbskega Letopisa« god. III. (1827., str. 132—152.). — *** N. pr. St.
Vraz brez njih ni hodil niti spat.

5^9

kos, Vakanovič, Brlič (on je dal Ilircem nemški pisano slovnico že
pred Bakukičem, ta pa je svojo že 1. 1832. pripravljal) in dr.
V krogu teh narodnjakov ali rodoljubov, da rabimo sedanji izraz,
ki so staremu »domorodec« dali skoro popolnoma drug pomen, ne
moremo dovolj visoko ceniti blagega grofa Janka Draškoviča, ki je
s svojim državniškim umom jasno izrazil ves ilirski književni in po¬
litični program že 1 . 1832. v svoji prekrasni »Disertaciji« Da je ta
starec z mladeniško dušo bil že takrat pravi vodja Ilircev, priča nam
Lj. Vukotinovič, ki mu je posvetil svoje »Kuže i trnje« 1 . 1841. »na
uspomenu godinah 1833... 1834«. Škoda, da grof Janko Draškovič
ni bil več bogat, kajti drugači bi hrvaški narod lahko že takrat
dobil svojega Stefana Szechenya in prednika J. J. Strossmajerju.

Vrelo je torej takrat povsod med Hrvati v domovini* in na
tujem; Babukič, Kurelac, oba Mažuraniča, Vukotinovič, Vraz in
drugi mladeniči so se pripravljali za svoj poklic, tako da je imel
Gaj, ko je nastopil, naenkrat veliko število izvrstnih sodelavcev,
ki so, kakor natančno vemo, večinoma zanj pisali. Izvrstno pa je
Gaj igral ulogo agitatorja in celo preroka ter navzlic vsem sla¬
bostim prvega hrvaškega žurnalista ostane njegova velika zasluga,
da je stvaril novim idejam in mladim močem primerno poprišče: po
njem je zasijala »Danica« vsem Hrvatom in drugim južnim Slovanom.

Jeli Gaj sam sprožil misel hrvaških »Novin«, ne vemo; rodila
se je lahko v krogu hrvaških rodoljubov, ki so 1. 1832. stvarjali ilirski
program, kajti potreba hrvaškega javnega glasila se je povsod
čutila, ko se je bližal in še bolj ko je zboroval znameniti ogrski
državni zbor od 1 . 1832. počemši, na katerem so Hrvati morali bra¬
niti svojo samostalnost in celokupnost ter se boriti proti širjenju
magjarščine na Hrvaško. Gaj se je bil torej lahko lotil tudi dela,
katero so mu drugi svetovali, vendar zdi se mi, da je on tudi iz¬
našel »Kolumbovo jajce«, kakor prav dobro imenuje njegovo po¬
četje E. J. Tkalac.** Na vsaki način pa mu te misli niso vdahnili
dunajski dvorni krogi, kakor so trdili Magjari, "** še manj pa je
bilo k temu treba ruske »panslavistične« agitacije, o kakoršni se
tudi Magjarom blodi.f Dosedanja poročila, še bolj pa uradne listine

* Lepo pripoveduje M. Bogovič (Kolo IX, 47-)> ko je naštel ŠafaHkova,
Kollarjeva in druga »večinoma nemški, toda v slovanskem duhu« pisana dela,
tako-le: »Uz to se domorodci po raznih domovine naše gradovih dogovo-
rahu o napredku duhovnom, kojega potrebu je svaki jur živo osečao . . .«

** Jugenderinnerungen aus Kroatien (Leipzig 18944 str. 248. — *'■' lam.
f Gl. Horvath Mich., Fiinfundzwanzig Jahre aus der Geschichte Ungarns,

570

iz arhiva dunajskega ministerstva za notranje reči* pripovedujejo
nam precej jasno, s kakimi težavami in po kakem potu je prišel
Gaj k svojemu cilju.

*

* *

Ko je Gaj končal pravniške študije v Pešti, je vstopil po
takratni navadi kot »juratuš« pri banski stolici v Zagrebu: t. j.
moral je bivati pri sejah banske stolice, da se seznani s pravniškim
postopanjem, in prakticirati dve leti pri kakem odvetniku, da se
pripravi za kako javno službo.** V pravniških krogih si je pridobil
Gaj dobro ime, kajti zagrebški odvetnik Mirko Delivuk poroča
28. maja 1 . 1834. na Dunaj predsedniku najvišega policijskega urada,
grofu Sedlnitzkemu, »dass er schon lange als Tabulae Banalis Ju-
ratus beeidet zu werden verdiente, und bei der bevorstehenden
nachsten Banal-Tafel-Sitzung als Fori utriusque Causarum Advocatus
zweifelsohne beeidet werden wird«. Ta javni položaj Gajev, dobro
ime njegovega pokojnega očeta, ki je zapustil svojo lekarno v
Krapini staršemu sinu, dedščina kakih 2000 gld. in pa primerno ve¬
denje, zaradi katerega je bil povsod priljubljen, vse to je Gaju lahko
dalo pogum k njegovemu podjetju im mu je po tem mnogo po¬
magalo, da mu je bilo dovoljeno.

Prošnjo za »privilegij«, da sme izdajati v hrvaškem jeziku
»novine« (Zeitung) politične in slovstvene*** pod naslovom »Danica
Hprvatska, Slavonska i Dalmatinska« je vložil Gaj pri kr. ogrskem
namestniškem svetu (konziliju) v Pešti 1 . 1832., kar nam je po za¬
grebških virih razjasnil Tade Smičiklas. f Na vprašanje konzilija
so vse županije na Hrvaškem prošnjo priporočale; jako lepo jo

I, 460., 463. sl. Kako pišejo resnobni možje kakor Horvath v narodni zaslep¬
ljenosti zgodovino, naj pričajo te-le besede (tam, str. 463.): »Im Jahre 1835.
weilte unter dem Vorwande des Studiums der kroatischen Sprache ein russischer
Agent mehrere Monate lang in Agram, der mit L. Gaj und dem Grafen Johann
Draškovič in haufigem Verkehr stand. Wahrscheinlich hatten diese Conferenzen
jenes gemischte politisch-belletristische Blatt zum Resultat, welches Gaj in diesem
Jahre herauszugeben begann.« Vse to je izmišljeno. Gaj pa je že 1 . 1832. prosil
za dovoljenje, da sme izdajati »Danico«. — * Pod signaturo: Polizeiakten Nr.
5749. ex 1834. — ** Poročilo Jurija Zlataroviča grofu Sedlnitzkemu z dne 30. maja
I.1834. — *** Ta hrvaški izraz za »politisch - litterarische Zeitung« rabi sam Gaj
v pismu na St. Vraza 3. aprila 1834. Gl. Dela Stanka Vraza V, str. XVIII, br. n. —
-j- Rad jugosl. akademije knj. 80, str. 50—51. Prošnja in priloge morajo biti v Pešti,
ako so se ohranile, kajti tudi listine ogrske dvorne, kancelarije, ki je imela po
tem posla z Gajevo prošnjo, so prenesli iz Dunaja v Pešto.

571

je podprla zagrebška z razlogi, ki so popolnoma v duhu takratnih
romantičnih patriotičnih teorij; samo Dane Josipovič, komeš turo-
poljskega kmečkega plemstva, ki je po tem igralo tako žalostno
ulogo v zgodovini hrvaškega naroda, se je že takrat branil proti
naprednejšim željam svojih rojakov. Iz pisma, ki ga je pisal prof.
Moyses grofu Sedlnitzkemu 27. maja 1 . 1834., pa še vemo dalje, »dass
sich der bessere Theil der hiesigen Einwohnerschaft \virklich zu
Gunsten einer in der kroatischen Sprache herauszugebenden Zeitung
erklart hat. Alle konigl. Freistadte Kroatiens, alleKomi-
tate dieses Landes, der Hh. Bischof sammt vielen
Gliedern des Domkapitels,  ja selbst die angesehensten
Mitglieder der letzt abgehaltenen Regnicolar-Ver-
sammlung  haben sich zu Gunsten einer solchen Unternehmung
offen ausgesprochen«.

Vendar vsi ti glasovi merodajnega hrvaškega javnega mnenja
niso prepričali ogrskega konzilija, ki na noben način ni hotel do¬
pustiti »političnih novin«, zaradi literarnega časopisa pa je od Gaja
zahteval, naj dokaže, da ima sposobnost za taki posel in dovolj
kapitala, s katerim bi jamčil, da bodo naročniki dobivali list vsak
teden ali mesec.’ 1  Tudi ti pogoji ne pričajo o dobri volji ogrskega
konzilija, ki je potreboval za ta odgovor celo leto; vsebina zadnjih
besed pa je bila za Gaja naravnost razžaljiva, kajti on je hotel svoje
novine izdajati dvakrat  na  teden.* ** Vendar Gaj je gotovo dal
take garancije, proti katerim konzilij ni mogel ugovarjati: n i namreč
res, daje  G a j e v o prošnjo o d b i 1, a m p a k dal m u j e samo
»die Bevvilligung z ur Herausgabe einer litterarischen
Zeitschrift  in kroatischer Sprache, j e doc h mit Ausschluss
politischer Tagsneuigkeiten«.***

Ogrska vlada je torej dovolila tako »Danico«, kakoršna je
pozneje izhajala enkrat na teden kot literarna priloga »Novin«.
S tem pa Gaj in njegovi rojaki niso bili zadovoljni, v razburjeni
politični dobi, ki je nastala, čutili so najbolj potrebo političnih novic.
Na ogrskem državnem zboru se je razpravljalo o tak mnogih in
tak važnih predmetih, da ni več zadoščevalo staro sredstvo poli¬
tičnih brošur, tem bolj ker se je sploh razširilo občno zanimanje
za politične dogodbe po celem svetu. Gaj sam je tudi na to mislil,

* Smičiklas, Rad 1 . c. 51. — ** Grof Sedlnitzky v pismu z dne 19. maja

1834., pisanem odvetniku Delivuku in prof. Moysesu v Zagrebu, J. Zlataroviču v

Samoboru. — *** Sedlnitzky v omenjenem pismu in v svojem »prezidijalnem

572

da se bo njegov list s političnimi novicami bolj širil,* in sam grof
Sedlnitzkyje potem priporočal cesarju Francu njegovo prošnjo s tem,
da bo s političnimi novicami, katere lahko jemlje iz drugih časnikov,
toliko prihranil, da bo mogel plačevati za druge prispevke in pa
listu postaviti kolikor mogoče nizko ceno, da bo imel tem več
naročnikov.

Gaj se je torej obrnil s »prošnjo na dvor« (Hofgesuch) narav¬
nost do cesarja in kralja Franca I., pri katerem so hrvaški politiki
z grofom Jankom Draškovičem že iskali zaslombe proti magjarskemu
pritisku. O tej prošnji je ogrska dvorna kancelarija poročala ce¬
sarju že 29. avgusta 1 . 1833., bržkone ugodno za Gaja, kajti v kabi-
netskem pismu z dne 12. novembra 1 . 1833. je dobil grof Sedlnitzky,
predsednik c. kr. policijskega dvornega urada (Prasident der k. k.
Polizei-Hofstelle) nalog: »Mir bal d moglichst**  charakteristische
Notizen iiber Ludwig Gay vorzulegen, und sich unter einem gut-
achtlich zu aussern, ob es keinem Bedenken unterliege, dem
Gesuche und dem hierauf gesttitzten Antragezu  will-
fahren, und im Bejahungsfalle, unter welchen Modalitaten es allen-
falls zu geschehen hatte«. Ako je ogrski dvorni kancelar grof
Reviczky res cesarju priporočaj naj ugodi Gajevi prošnji, moremo
si to tako razlagati, da je kot pravi držav nik  hotel tudi Hrvatom
privoščiti naroden razvitek, za kakoršnega se je v korist svojega
naroda uspešno boril proti nemški dvorni stranki, še bolje pa tako,
da je kot ljubimec cesarjev*** znal njegovo mišljenje. Da so cesarja
— in morebiti tudi Reviczkega — pridobili za Gajevo prošnjo
vplivni Hrvati in njih prijatelji na Dunaji, vidi se iz tega, da je
Franc I. zahteval nujno  poročilo od svojega ministra za notranje
reči (ta urad je imel po sedanjih pojmih grof Sedlnitzky), ki je
proti volji Magjarov bil najviša policijska in cenzurna oblast za vso
monarhijo.

Grof Sedlnitzky se pa s svojim poročilom nikakor ni požuril
ter več nego šest mesecev ni ničesar storil, kar bi se dalo zasle¬
dovati po aktih. Vsegamogočni mož sploh ni bil hiter pri delu, in
Gajeva prošnja mu gotovo ni bila tako na srcu kakor njegovemu

poročilu« za cesarja Franca I. z dne 15. junija 1834. — * Sedlnitzky pravi v ome¬
njenem pismu, da Gaj prosi »auch die politischen Tagsneuigkeiten
aufnehmen zu diirfen, als sich hiefiir der Wunsch des besseren Theils der
dortigen Eimvohnerschaft aussprechen soli, und er nur dadurch dem Blatte mehr
Eingang verschaflen, sohin den zur Aufrechthaltung des Unternehmens erforder-
lichen Absatz erzielen zu konnen behauptet«.— ** Podčrtano v izvirniku. —
*** Pr. M. Horvdth o. c. I, 163—164., 397—398.

573

gospodarju. Magjarska legenda, da so dunajski merodajni državniki
s posebno hitrostjo izigrali Hrvate proti veliko-magjarskim težnjam,
po takem ni utemeljena. Na vsak način državni kancelar grof
Metternich uradno  nikakor ni vplival na rešitev Gajeve prošnje,
v državni kancelariji (Staatskanzlei) ni o njej nikakega sledu.* Radi
verujemo, da je Gaj imel pri njem dolgo avdijencijo in si pridobil
tudi njegovo podporo, ali da je prebrisani diplomat razlagal komaj
polnoletnemu »juratušu«** svoje načrte, o katerih je ta nasproti
svojim najboljšim znancem (seinen Intimsten) vselej molčal,*** ni¬
kakor ni verjetno.

Vpraša pa se, kedaj je bil Gaj na Dunaji ter imel ono imenitno
avdijencijo pri cesarju Francu I., ki ga je vprašal, imajo li Magjari
novine, ter po svoji prosti zdravi pameti razsodil: »Ako morejo
Magjari pisati novine, zakaj ne bi mogli tudi Hrvati« ?f Po vseh
poročilih moramo soditi, da je bil na Dunaji samo enkrat. Misliti
pa se more na jesen 1 . 1833. ali pa na spomlad 1 . 1834. Po pripove¬
dovanju Tkalčevemff bi se to bilo zgodilo 1 . 1833. Zdi se res ver¬
jetno, da je Gaj po svojem neuspehu v Pešti šel takoj na Dunaj,
kamor je imel Kollarjevo priporočilo na grofa Jana Kolovrata, »pred¬
sednika splošne dvorne kancelarije«, ki je bil dober slovanski ro¬
doljub, kolikor je to pri birokratu bilo mogoče.fff Ako k njegovim
in Metternichovim priporočilom vzamemo še avdijencijo pri cesarju
Francu I. in pa zanimanje vplivnega nadvojvode Franca Karla
(očeta cesarja Franca Jožefa), ki se je takrat češki in hrvaški učil,
za Gajevo podjetje, potem pač ne bi mogli razumeti, zakaj se
Sedlnitzky celega pol leta za Gajevo prošnjo ni nič brigal. Bržkone
so tukaj tudi pomešani razni vplivi ter vsi postavljeni že v ono
dobo, ko so dosedaj neznani ljudje pridobili cesarja Franca in more¬
biti že tudi nadvojvodo Franca Karla na toliko za hrvaške novine,
da je cesar od Sedlnitzkega zahteval poročilo o njih in Gaju.

Gaj sam je bil na Dunaji gotovo 1 . 1834., ker M. T(opalovič)
mu je pisal »iz Beča 24. prosinca 1835.« tako-le: »kada ste p ro¬
žaste godine  ovde bili, razgovarali smo se ustmeno o poprav-

* Koncipist c. in k. domačega, dvornega in državnega arhiva dr. F. Stokka,
kateremu izrekam svojo zahvalo, je na mojo prošnjo mnogo iskal, vendar zastonj.
— ** V listinah ni nikjer sledu, da bi Gaj bil že doktor, kakor se že v jesen
na »proglasu« in potem v svojih novinah podpisuje. Kje je sploh dosegel
doktorsko čast?  Morebiti je bil v Lipsku promoviran »in absentia«, ako 1 . 1834.
ni bil sam tam. — *** Tkalac, Jugenderinnerungen aus Kroatien, str. 249. —
f Smičildas, Rad 1 . c. 32. — j'f Jugenderinnerungen, str. 248—249* t i f Ha
lac, o. c.

574

ljanju pravopisa našeg.«* Da je to bilo proti spomladi, sodim iz
Smičiklasovega mnenja, da je Gaj dobil dovoljenje v aprilu 1 . 1834.,
in pa iz pisma, v katerem ta sam javlja 3. aprila iz Krapine St.
Vrazu o novinah,** »kojeh vandavanje meni teda negda od dvora
bečkoga (kak čujem) z premilostivum odlukom dopitano jest«.

Vendar o taki »odloki« še tudi sedaj ni bilo govora, pač pa
so Gajevi osebni koraki imeli nasledek, da se je tudi grof Sedl-
nitzky lotil rešitve njegove prošnje. 19. maja 1. 1834. se je obrnil
do treh zaupnikov, kakoršnih je po takratni navadi imel tudi na
Hrvaškem, namreč do zagrebškega odvetnika Mirka Delivuka, do
Jurija Zlataroviča v Samoboru in do St. Moysesa, profesorja filo¬
zofije na zagrebški »akademiji«, z enakim pismom. Ko je načrtal
Gajevo namero, javlja, da ima »aus Anlass der liber dieses Hof-
gesuch gepflogenen Verhandlungen« priliko poročati Nj. Veličanstvu
o Gaju in njegovem podjetju, ter prosi za to potrebnih natančnih
poročil. Najbolj je seveda hotel vedeti, zasluži li Gaj popolno za¬
upanje v političnem oziru, in kaj se naj zgodi, da se novine ne
bodo zlorabile, ako so res potrebne.

Pri takratnih poštnih razmerah so vsi zaupniki neizmerno hitro
odgovorili in vidi se jim, kaka čast je bilo za nje zaupanje vsega-
mogočne dunajske Ekscelencije.

Mirko Delivuk poroča 28. maja 1 . 1834. jako ugodno o Gajevih
osebnih razmerah, o njegovi veliki izobraženosti in njegovem jako
dobrem glasu (in einem sehr guten Rufe stehet). Zanimivo je, da
pri tem pravi, kako je Gaj poleg nemškega in latinskega jezika po¬
polnoma zmožen »der Croatischen und Slavonischen Sprache«.
Zloraba novin ni mogoča, saj ima Zagreb svojega cenzorja. V korist
prošnje pa še navaja dosedaj neznani moment, »dass schon vor 36
Jahren eine croatisch-slavonische Zeitung existiret«. Kako se je zval
ta list in kje je izhajal? Ne morem si misliti, da bi se bil Delivuk
motil. Po takem ni bil prvi hrvaški list »Kraljski Dalmatin«, ki je
izhajal pod francozko vlado v Zadru, ampak že Vodnikove »Lju¬
bljanske Novice« so imele istodobnega tovariša pri Hrvatih. Zopet
lepa paralela, kako sta se slovenski in hrvaški narod v duhu časa
enako razvijala!

Juri Zlatarovič,*** načelnik finančnega urada (Dreissigamt-Vor-

* Danica I, str. 19. — ** Dela St. Vraza V, str. XVIII. — *** G. župniku
Fr. Forku v Samoboru, ki je moral mnogo poizvedovati, se zahvaljujem za po¬
ročila o tem možu. Zlatarovič, pred krstom Goldschmied, je bil jako strog
uradnik, pravi strah in trepet trgovcev. Pri umirovljenju je dobil plemstvo. Med

575

stand) v Samoboru, je bil gotovo star gospod, kakor sodim po nje¬
govi tresoči se pisavi in po njegovih — nazorih. O Gaju, katerega
je osebno znal, pravi (30 maja), da je v nravstvenem in verskem
oziru brez madeža, ali prave politične omike si ni mogel pridobiti,
»weil er ausser Agram und Karlstadt die Welt nur vom Horen-
sagen (!) kennt«, takozvana »Biicherwelt« pa vodi samo na kriva
pota. Sploh njegovo literarno znanje ne more biti veliko in z gra¬
divom, katero bi ponujal svojim rojakom v pouk ali pa v zabavo,
bi bil torej skoro pri kraju. V uradu ali zunaj urada se ni mogel
odlikovati, vendar med svojimi tovariši, ki navadno zgrešijo svoj
poklic, si je v javnosti pridobil dobro ime. Zlorabe novin se torej
ni bilo bati, ali težek je odgovor na vprašanje: »was eine politische
Zeitung in kroatischer Sprache bezwecken soli?« Vendar poslu¬
šajmo dalje izvirne besede tega konservativca: »Denn es versteht
sich, und die Erfahrung bestattiget es, dass derjenige, der bloss
der kroatischen und keiner anderen Sprache machtig ist, sich wenig
um die ihn umgebende politische Welt kiimmert; ein besser Gebil-
deter hingegen findet aller Orten des Landes nur mehr als zu viel
Zeitschriften, politisch- und unpolitischen Inhalts, um seine Ne.ugierde
zu befriedigen. Bisher schlummert noch der Nationahvunsch Kroatiens
und Slavoniens in seiner eigenen Sprache, auf Kosten aller iibrigen
glanzen zu wollen, und es ware unheilbringend aus blosser Geld-
gierde diesen Schlaf zu storen, in so lange man nicht eine strenge
Zensur hinzustellen hat, die dem gewohnlich erwachenden National-
paroxysmus im Wege zu treten vermag.«

Ako bi obveljalo mnenje domačega nasprotnika naprednih idej,
še Hrvati ne bi bili dobili svojega časnika! Zato pa je napisal naj¬
lepše poročilo tujec prof. St. Moyses, ki je Hrvatom v ilirski dobi
toliko dobrega storil, kakor pozneje kot škof svojim slovaškim ro¬
jakom na Ogrskem. Branil je mnogokrat pravice hrvaškega jezika
in hrvaške narodnosti javno in uradno, mnogo pa je pisal izvrstnih
tajnih poročil grofu Sedlnitzkemu pod šifro V. W. V takratnem jako
obširnem poročilu (z dne 27. maja 1. 1834-) v  nasprotju z Delivukom
in Zlatarovičem najprej razpravlja vprašanje, so li hrvaške novine
potrebne. O tem je imel že dolgo svoje utemeljeno mnenje, da bi bile
posebno koristne duhovništvu na Hrvaškem in v Slavoniji, ki nima
prilike za izobrazbo v materinskem jeziku in vsled tega ne more

zaupnike Sedlnitzkega je prišel pač po svojih sposobnostih in pa po svojem
uradnem položaju, ker poglavar finančne straže na meji je imel mnogo prilike
spoznavati ljudi in razmere.

576

naroda tako poučevati, kakor bi bilo treba. Veselilo ga je torej
neizmerno, ko je od zagrebškega škofa Aleksandra Alagoviča slišal
na svoja ušesa, da bi on iz istega vzroka hrvaške novine s vsemi
močmi podpiral.

In zares, najboljši učitelji zanemarjenemu hrvaškemu narodu
so duhovniki, ki so sami nekoliko napredovali v svojem jeziku, kakor
Mikloušič, Krizmanič in Kristianovič. V tem oziru bi bile torej hr¬
vaške novine jako koristne. Pri tem bi pa še duhovnike vzpodbu¬
jale sploh h koristnemu čitanju, kajti »gewohnlich liest man in seiner
Muttersprache am liebsten; ja viele der hiesigen Geistlichen konnen
nicht einmal in einer anderen der lebenden Sprachen etwas lesen,
weil sie solches nicht verstehen«. Novine bi torej razširjale koristno
znanje in preganjale pri duhovnikih lenobo, ki ima toliko slabih
nasledkov.

Diplomatično previdno in prav bistroumno razlaga Moyses po¬
litično korist hrvaških novin s temi-le besedami: »In der nachstens
anzufiihrenden Ansicht kann Unterzeichneter leicht irren; dies ftihlt
er selbst, da seine Pramissen zu wenig positiv sind, doch ftihlt der-
selbe die Pflicht, diese Ansicht Eurer Excellenz treulich unterzu-
breiten, da er sie einmal hegt, und hofft, dass sie ihm von Euer
Excellenz auf jeden Fali zu Gute gehalten wird, da sie von der
reinsten Ergebenheit gegen das A. h. Herrscherhaus motivirt wird.
Der Magyarismus nehmlich, wie er sich bei dem unbesonneren, je-
doch leider vielleicht dem zahlreicheren Theile der privilegirten Be-
volkerung jenseits der Drau in den neuesten Zeiten offenbart, scheint
uberall in engster Verbindung mit einer Art von Radikalismus und
Akatholicismus aufzutreten, und vielleicht wiirde man dieser Art von
Propaganda — denn iibrigens giebt es gewiss sehr viele besonnene
Ungarn — nicht zu nahe treten, wenn man annahme: ihr letzter
Zweck sei, die Bande mit den kaiserlichen Erblanden moglichst
locker zu machen. Nun ist aber bei dem jetzigen Schwung und
Richtung der Dinge gar nicht unmoglich, dass wenigstens mit der
Zeit dieser magyarische Ultraeifer sich auch auf Proyinzialkroatien
erstrecke. Diess kann man umso leichter annehmen, je gewisser es
ist, dass oft ein Comitat eigentlich nur durch ein paar beherrschende
Stimmen geleitet wird, - dass z. B. in den Thuroczer und Lip-
tbauer Gespannschaften, wo doch die magyarische Sprache nicht
mehr einheimisch ist als in Kroatien, dennoch jetzt fiir den Magya-
rismus wesentlich mitgewirkt wird, — dass das Veroczer und Pose-
ganer Komitat in Slavonien schon ein Beispiel hierin liefern — und

577

letztens, dass schon selbst in Provinzial-Kroatien die Keime des
Magyarismus und Akatholicismus bei einigen Advokaten sich zu
entwickeln anfangen. — Solite nun die allgemeine Verbreitung des
Magyarismus nicht in den A. h. Planen liegen, so ware gewiss die
Belebung der kroatischen Nationalsprache das nattirlichste Mittel
dagegen. — Dies Mittel ware um so leichter anwendbar, je gewisser
es ist, dass sich der bessere Theil der hiesigen Einvvohnerschaft
wirklich zu Gunsten einer in der kroatischen Sprache herauszuge-
benden Zeitung erklart hat. . .«

S temi razlogi je zadel Moyses struno, ki je morala v oni dobi
posebno simpatično zveneti dvoru in dunajskim državnikom. V dokaz
nam bo poročilo grofa Sedlnitzkega, ki je cesarju navajal iste na¬
zore in večkrat z besedami prof. Moysesa. Politične zlorabe se pa
ta ni bal: za to so mu jamčile osebne lastnosti Gajeve, z »ultralibe-
ralnimi načeli« sploh ne bi imel sreče pri Hrvatih, in cenzura ima
tudi dovolj moči in volje, da brani njih razširjanje, naj postane kdor¬
koli cenzor po prof. Jos. Jurjeviču, ki je bil iz Zagreba prestavljen na
vseučilišče v Pešto; za to jamči tudi viši ravnatelj zagrebškega šol¬
skega okroga, grof Karl Peter Sermage, ki cenzuro nadzira.

Kratko ali jako ugodno poroča Moyses o Gajevih osebnih last¬
nostih in sklepa, daje Gaj »bei den vornehmsten, offentliche Aemter
verwaltenden Mannern Kroatiens sehr gut aufgenommen«.

Koncept obširnega »prezidijalnega poročila« Sedlnitzkega je bil
gotov že 8. junija. To je bilo vendar hitro, ali cesar in kralj Franc I.
je že predolgo na nje čakal ter je v biljetu z dne 16. junija zahteval,
daje »ohne weiteren Verzug sogleich zu erstatten, und die Ursachen
der bisherigen Verzogerung statthaltig auszuweisen«. To je gotovo
oster in ravno takrat nezaslužen opomin, ki pa jasno dokazuje, kako
mogočni vplivi so podpirali Gajevo podjetje! Opravičeval se Sedl-
nitzky ni, datiral je samo na mnogih mestih lastnoročno poprav¬
ljeno in dopolnjeno poročilo z dne 15. junija 1. 1834.

Prezidijalno poročilo grofa Sedlnitzkega je imelo 14 prilog,
izmed katerih je on dodal samo prepise omenjenih treh poročil svojih
zaupnikov na Hrvaškem. Da ugodi Najvišemu povelju, se je pied
vsem trudil dobiti od zaupnih dopisnikov natančna poročila »liber
die Personlichkeit des Bittstellers, und vorziiglich iiber jene Eigen-
schaften und Verbaltnisse desselben, welche bei der \\iirdigung der
Zulassigkeit seines neuen, auf die Nationalbildung und die bffent-
liche Meinung unbezweifelt Einfluss ge\vinnenden Unternehmens
beachtet werden miissen«. Nadalje se je hotel prepričati glede »des

37

Spomen-cvieče.

578

in dem vorliegenden Gesuche und in den dariiber gepflogenen Ver-
handlungen geltend gemachten wesentlichen Umstandes, dass durch
die beabsichtigte Herausgabe eines eigenen politisch-literarischen
Blattes einem wahrhaften Bedurfnisse oder doch wenigstens einem
lebhaft gefiihlten Wunsche der kroatischen Nation begegnet und ent-
sprochen wiirde«. Prilaga svoja poročila, »welche, wenngleich hin-
sichtlich des Bediirfnisses fiir die Erscheinung einer eigenen kroati¬
schen Zeitung von verschiedenen Ansichten ausgehend, dennoch
die Personlicbkeit des Unternehmers im Wesentlichen mit einer be-
ruhigenden Uebereinstimmung schildern«.

Pohvalna slika Gajeve osebe ima sklep, da ni nikakega pomi-
selka »hinsichtlich der personlichen Eigenschaften, Qualification und
Vertrauenswtirdigkeit des Unternehmers«.

Najvažnejši odstavek govori seveda o potrebnosti Gajevega
podjetja in moramo priznavati, da dela čast grofu Sedlnitzkemu, ki
je večinoma razširil in še bolje utemeljil nazore prof. Moysesa.
Glasi se v izvirniku tako-le: »Wenn es nicht in Abrede gestellt
werden kann, dass die kroatische Nation hinsichtlich ihrer intellek-
tuellen Bildung den Bewohnern der iibrigen, durch die weise Re-
gierung Euerer Majestat begliickten Provinzen Allerhochst ihres
gesammten Kaiserstaates bisher noch zuriicksteht, so dlirfte es eben-
sowenig einem Zweifel unterliegen, dass wenigstens zum Theil die
Ursache hievon in der Mangelhaftigkeit ihrer Kenntnisse und in der
geringen Ausbildung ihrer Nationalsprache lieget. Nicht nur dass
der gemeine Mann in Kroatien, sobald er dem Schulunterricht ent-
wachsen ist, zu wenig Mittel findet, durch Selbstbildung seine Kennt¬
nisse zu erweitern, so haben selbst jene Klassen von Staatsbiirgern,
welche zunachst zur Ertheilung des Unterrichtes, zur Verbreitung
gemeinniitziger Kenntnisse, zur Belebung des moralischen und re-
ligiosen Gefiihles und zur Befestigung echter' patriotischer Gesin-
nungen im Geiste der Regierung zu wirken berufen sind, daselbst
schon deswegen mit mancher Schwierigkeit zu kampfen, weil sie
auf die, ihrer Leitung zugewiesenen Individuen in einer Sprache
wirken sollen, welche sie bei ihren Vorbereitungsstudien nicht kul-
tiviren und worin sie sich zu ihrem Berufe zu vervollkommnen,
wegen des Mangels an anziehenden Hilfsmitteln ebenfalls nicht be-
sonders aufgemuntert sind. Wird mit dieser, von sachverstandigen
Mannern anerkannten Riicksicht noch die Betrachtung verbunden,
dass es nicht in der Allerhochsten Absicht Euerer Majestat liegen
diirfte, die Nationalsprache der Kroaten durch jene der Magyaren

579

verdrangen zu lassen: so mochte die Herausgabe eines geeigneten
periodischen Blattes in kroatischer Sprache wohl allerdings zeit-
gemass erscheinen, besonders nachdem es sich durch die von mir
veranlassten Erhebungen bestattiget hat, dass wirklich der Wunsch
eines grossen Theils der Einwohnerschaft jener Komitate und Kom-
munitaten, wo die kroatische Sprache einheimisch ist, sich fur die
Existenz eines solchen Blattes ausgesprochen habe.«

Po Gajevem programu naj bi prvotna »Danica« dvakrat na
teden prinašala »Mittheilungen aus dem Gebiete der Land- und
Hauswirthschaft, der Naturgeschichte, der Geographie, der Vdlker-
und Staatengeschichte, der Literatur iiberhaupt und der Philologie
insbesondere, dann philosophische Aufsatze, Gedichte, endlich einen
Auszug aus den politischen Tagsneuigkeiten«  in kot do¬
datek še »Intelligenzblatt« (tako ponosno ime je v takratnih nem¬
ških listih nosil — »Oglasitelj«!). Ker je za literarne predmete imel
Gaj že dovoljenje od kr. ogrskega namestništva, šlo je samo za to,
da sme »auch ein Compendium der politischenTagsneuig-
k e i t e n aufnehmen, somit dasselbe (sc. Blatt) als eine p o 1  i t i s c h-
literarische  Zeitung ankiindigen und herausgeben«. Sedlnitzkj
priporoča to, da bo Gaj mogel svoj list po kolikor mogoče nizki
ceni prodajati in ga bolj razširiti. Pri tem pa mora seveda samo
take članke sprejemati, »welche bereits in einem andern inliindi-
schen, somit nach den k. k. Zensurnormen zensurirten politischen
Zeitungsblatte erschienen sind«, kakor se to godi pri dunajskem
tudi politično-literarnem listu »Der Wanderer« in pri mnogih drugih
v c. kr. deželah izhajajočih listih; nadalje pa mora biti cenzura
lista natančna in stroga.

V smislu teh pogojev je stavil Sedlnitzky svoj predlog, naj se
Gajevi prošnji ustreže, ali prosil je Nj. Veličanstvo še posebe, naj
kr. ogrski dvorni kancelariji naroči, da se mora novi list popolnoma
v smislu cenzurnih pravil presojevati, posebno pa ni dovoljeno, da
se v čemkoli predloženi načrt in pa navedeni pogoji izpremene.

9 . julija 1 . 1834. je Franc T. v Weinzierlu (pri Kremsu) predlog
Sedlnitzkega v celem obsegu potrdil i ogrska dvorna kancelarija
je dobila primerno latinsko resolucijo. Kako nenavadna je bila
latinščina za pisarje dunajskega najvišega policijskega urada, kažejo
mnogi pogreški v prepisu te resolucije, ki se je ohranil na Dunaji.

Črez Pesto je prišlo dovoljenje v Zagreb ne v novembru  1 .1834.,
kakor poroča Smičiklas,* ampak vsaj že v oktobru,  ako ne še prej.

Poviest hrvatska II, 442.

58o

Svoj imenitni »Oglas«, v katerem vabi Gaj na naročilo »Novin
Horvatskih«, je namreč izdal 20. »listopada«, kar je po prvem let¬
niku »Danice«, v katerem se rabijo kajkavska imena mesecev (pro¬
sinec — januar, sečen = februar, sušeč = marc) treba tolmačiti
»20. oktobra«* ne pa novembra.**

Gaj se je takoj v »Oglasu« obračal do vseh južnih Slovanov
brez Bolgarov in do ostalih »Slovencev« (t. j. Slovanov), vendar
po svojem načrtu in dovoljenju je mislil v prvi vrsti na svoje
»Horvate« in na ves narod trojedne kraljevine. Zanimivo je opa¬
zovati, da se že v »Oglasu« približuje poznejšim naslovom svojih
listov. Oglaša namreč za 1 . 1835.: Narodne  na dve posebne strani
razdeljene Novine Horvatske  pod napisom: »Danica Hor-
vatska, Slavonska i Dalmatinska.«  Tu se Gaj torej še drži
od njega izprošenega in dovoljenega mu imena, vendar dalje pravi:
»Prva stran, iliti tak zvane: „Novine Horvatske*  zadržavale budu vse
najnovejše političke dogodjaje, — dvakrat na tjeden, vsaki put na
pol arkuša; — druga pako stran, ista najmre: „Danica Horvatska ,
Slavonska i Dalmatinska “ jedenput vu tjednu Novinam Horvatskem
na pol arkuša zoseb priklopljena *— zadržavala bude ne samo vu
Horvatskom, nego i vu drugeh ilirskeh narečjah vnogovrstne, tak
na lahku zabavu i razveselenje, kak na primerno razsvečenje i
vugodno, ter hasnovito podvučanje spadajuče stvari«.

Gaju so pri tej razdelitvi gradiva služili za vzor takratni
nemški listi, v prvi vrsti pa »Agramer Zeitung« z njeno literarno
prilogo »Luna«. Vendar že v prvem letniku je odstopil od dovolje¬
nega mu imena, ker njegov politični list se zove le: »Novine Hor¬
vatske«, prvotno ime: »Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska«
pa nosi samo literarna priloga. Je li imel za to posebno dovoljenje
zagrebških uradov (cenzure), ne vem. V še bolj izpremenjenem
naslovu drugega letnika »Ilirske Narodne Novine« (in »Danica
ilirska«) pa nahajamo iz prvotnega »Oglasa« izraz »narodne«. Vse
te izpremembe naslova in nekoliko tudi vsebine obeh listov niso
bile v zmislu niti predloga Sedlnitzkega niti prošnje samega Gaja,

* V I. kajkavskem letniku se glase imena poslednjih treh mesecev: listopad,

studen, gruden, v II. že popolnoma ilirskem pa: listopad, studen, prosinac. Že
ta zmešnjava kaže, kaka nesreča so »narodna« imena mesecev pri Hrvatih,
Slovencih, Čehih in Poljakih, ki rabijo nekatera imena za različne mesece in
se s tem oddaljujejo od sebe in še bolj odtujujejo Rusom, Srbom i Bolgarom,
kateri so v tem oziru bili tako pametni, da so ohranili v vsem omikanem svetu
navadna latinska imena. — ** Smičiklas, Rad 80, str. 53.

58i

vendar pri dobri volji zagrebške cenzure so bile tem bolj mogoče,
ker v latinski rezoluciji cesarja in kralja Franca I. se Gajevo pod¬
jetje imenuje vedno le »Ephemerides«, kar se je pač nahajalo tudi
v odloku, ki ga je Gaj dobil.

Politične novice prvih letnikov »Novin? seveda nimajo po¬
sebne veljave, ker so se morale sprejemati iz že cenzuriranih drugih
listov, ki pa tudi niso uživali velike svobode. Vendar tudi tukaj je
bilo življenje bolj mogočno nego vse zapovedi in prepovedi. Novine
so morale poročati o domačih hrvaških in sploh jugoslovanskih
dogodkih ter so prinašale večkrat izvirne dopise s turške meje in
dajale prostora celo polemičnim glasovom belgradskih strank. Zani¬
mivo je, kako je Gaj v početku svoje rojake najprej seznanjal
s historično-statističnimi poročili o evropskih državah, iz katerih je
prinašal novice. Treba je tudi omeniti, da so »Novine« večkrat pri¬
našale poročila o napredku slovanskih literatur. Važna so tudi nji¬
hova oznanila domačih književnih in glasbenih proizvodov, ker
kritik takrat niti »Danica« ni prinašala. Kdor hoče književno gibanje
pri Ilircih zasledovati, mora torej tudi v »Novine« pogledati, ki so
danes drugači precej pozabljene, dasi so o svojem času delale
največ šuma.

Stalno vrednost je pa ohranila »Danica«, ki je v
vsakem oziru skoro presegala vse Gajeve načrte. Glavno
zaslugo za to so imeli Gajevi navdušeni sode¬
lavci, ki so se takoj zbrali okoli njegovega
glasila, katero je bilo samo izraz novih idej
in teženj: ako ga ne bi bil stvaril Gaj, storil
bi bil to prej ili pozneje nekdo drugi, ki bi
bil morebiti boljši literat nego Gaj, vendar to ne
krati njegove zasluge, da je začel novo delo, katerega
potreba se je obče čutila, prav dobro in ^uspešno.

Dunaj.

Dr. Matija Murko.

RUŽA POŽRTVOVNOSTI.

kitajastom Gvozdu izdahnu plemenita dušu svoju Petar
Svačič. Sva Hrvatska proplače za njim. Golemu mogilu
digli nad njegovim trupom vjerni Hrvati; a kad bi noči

0 ponoči, zasja nad mogilom neobičan sjaj. Zlatokosa vila se pojavi,
zakuka ljuto, a vrela joj suza pade na svježi grob. I gdje je njezina
suza pala, — nikne bajna ruža.

Vila zadrhta s udivljenja i reče: »Ti češ se, ružo, zvati ružom
požrtvovnosti; a jer si nikla iz moje suze, moči če samo rijetki da
se tobom okite. Tek jednom svakoga vijeka procvast češ bujnim
cvatom i to u času, kad če se Hrvatskoj roditi muž, koji če sve
žrtvovati za slobodu i sreču doma svoga. Ja ču te tada ubrati i
tobom okititi grudi novorodjenika, da mu tvoj miomiris prožme

1 srce i dušu.«

I nesta vile, — a ruža docvate.

Prolazila godina za godinom i vijek za vijekom — noseči u
svom krilu teške kušnje i patnje. Hrvatski se narod nije samo udilj
morao boriti za rodjenu grudu, nego je dugo bio štitom i bedemom
čitave Evrope. Za zasluge mu u svakome vijeku na Svačičevu
grobu nikla ruža požrtvovnosti, kojom se redom zakitili Pavao
Šubič, Stjepan Tvrtko, Nikola i Petar Zrinjski i drugi velikani.
Njihovu se junaštvu i žarkoj ljubavi za dom treba da zahvali, što
nam narod u dugim i krvavim borbama za svoje i ljudske ideje
nije podlegao.

U to svanu i devetnaesti vijek.

Mrtvilo širilo svuda svoja tamna krila. Sunce zlatne slobode
kao da je za uvijek zašlo. Jad i tuga pritisli kao mora sav hrvatski

583

narod. Ali iznenada usred ciče zime ogrija sunce sreče Hrvatsku i
napuni sva srca divnom slutnjom . . .

To bi 4. veljače god. 1815. U cik zore vinu se sa Svačičeva groba
vila s ružom požrtvovnosti put ravne Slavonije, a u skromni osječki
dom. Tu se nadvi nad kolijevku, u kojoj je novorodjenče snivalo
prvi san. Tihano ljubnu vila dijete. Mališ se prenu, otvori oči, a
vila mu stavi miomirisnu ružu na grudi uz poklik: »Budi]
dika Hrvatstva i Slavenstva!«

I vila iščežnu; a osječki je mališ rastao i postao
mužem. Braneči neumorno svetu vjeru i radeči uporno
oko boljka hrvatskoga naroda izvojštio je sebi jedno od
prvih mjesta u nizu hrvatskih velikana, nadarenih ružom
požrtvovnosti sa Svačičeva groba. Zato se danas doista ne
ponosi njime samo Hrvatska, nego i čitavo Slavenstvo!...

Iranec kraj Varaždina.

Božidar Kukuljeoie Sakcinski.

ASTRONOM D. M. BOGDANIČ.

ec od vremena preporoda nauka i umjetnosti — od početka
petnaestoga stolječa ovamo — nalazila je astronomija, po
dosta raširenom mišljenju kraljica medju naukama, revnih
prijatelja i radnika medju sinovima naroda hrvatskoga.

Oko polovine petnaestoga stolječa nalazimo več u Dubrovniku,
gdje su svim matematičkim naukama osobito voljeli, graditelja mate-
matičkih i astronomskih instrumenata. U to se doba na sasma drugom
kraju ističe kao gojitelj astronomije naš slavni pjesnik Ivan Česmički
(g. 1434.—1472), nazvan J anus Pan n o ni us, koji g. 1466. piše pismo
dubrovačkomu matematiku Gazoliju, da mu naruči o njegovu trošku
»armilarne sfere Ptolomejeve« i druge instrumente, jer da ovdje »u
kraljevini Ugarskoj« nema vještaka, koji bi umjeli graditi takove
instrumente. Burattini  spominje pače u jednom pismu astro¬
nomu Bouillandu,  da su več onda upotrebljavali u Dubrovniku
nekakov tubus sa zrcalom, na koji da su se vidjeli 25—30 milja
(morskih) daleki brodovi tako točno, kao da su u luči.

Na početku se je sedamnaestoga vijeka u Dubrovniku opet
pojavio na polju astronomije revan radnik, jedan od največih muževa,
što ih je ovaj slavni grad dao svijetu, Marin Getaldič  (g. 1668. do
1726.). Baveči se oko konstrukcije sferičkih i paraboličkih zrcala u
optičke svrhe i motreči nebo na tek izumljeni teleskop, boravio bi
po čitave dane u svojoj »Betinoj špilji« na podnožju brda Bergata
nasusret Lokrumu. Ovaj mu je študij unio ime zloglasnoga vrača
»Bete«, kojega su se ribari u ono doba osobito bojali.*

* Ispor. moju raspravu: »O Marinu Getaldiču (Rad  jugosl. akademije
Knjiga 117/I. Zagreb 1896.).

585

Stotinu gotovo godina poslije izišao je iz Dubrovnika slavni
Rugjer Boškovič (g. 1711.-1787.),* utemeljitelj još danas glasovite
zvjezdarnice u Milanu, kojoj je do konca god. 1900. bio na čelu
poznati astronom Schiaparelli.

Godinu dana prije smrti Boškovičeve — g. 1786. — pojavio seje
prvim svojim književnim radom i D a n e Mirko Bogdanič  na ho¬
rizontu nauke, koji je nikao gotovo na protivnom kraju kraljevine
hrvatske — u Virovitici. I on je postao astronom, pa da bude bolje
sreče u životu, sva je prilika, da bi se bio popeo medju tadašnje
prvake u toj nauči. No i po onom, što je zaista uradio, zavrijedio
je, da mu se ime otme zaboravi i uskrisi u uspomeni narodnoj.

Godine 1760. dne 5 - studenoga rodio se je naš Dane Mirko od
roditelja Nikole i Ane Bogdanič, rodjene Damjanič, kao drugo dijete
po starosti. Obitelj je naglo rasla i roditelji su imali brigu oko
desetero djece, medju kojom je bio naš Dane (ili po krsnoj knjiži
Mirko) najstariji sin. Odrasao je u siromašnim prilikama, pa se čini,
da je očeva želja bila, da se posveti svečeničkomu staležu, jer se
je več u mladim godinama pokazivao njegov sjajni um, kojemu se
je pridružila tiha skromnost srca i duše. No on se je odlučio po¬
svetiti matematičkim naukama, koje je izučavao najprije u sveuči-
lištu peštanskom pod znamenitim tadašnjim profesorom matematike
i astronomije I. Paskvičem  (g. 1759.—1829.). U 25. godini (g. 1785.)
ga več nalazimo kao izvanrednoga profesora matematike u kr. aka¬
demiji u Velikom Varadinu, gdje se uz svoju struku s velikim
uspjehom bayi i latinskom poezijom: pojav, koji se dosta često po-
kazuje, da su na ime astronomi i dobri pjesnici.

Kao profesor u Velikom Varadinu izdao je Bogdanič g. 1786.
svoju prvu stručnju radnju: formule za dijeljenje ravnih likova (»For-
mulae pro spatiis rectilineis, aut quae in haec resolvi possunt, per
lineas parallelas dividendis. Pestini. 1786. 8°. 28 str. i 1 tabla«). Izveo
je u toj raspravici jednostavne formule, koje pokazuju stalan zakon,
te su sasma opčene i dozvoljavaju jednostavnim izvlačenjem dru-
goga korijena riješiti pitanje o dijeljenju likova na jednake dijelove
ili na dijelove, koji su u zadanu omjeru, a črte dijelenja da budu
sve paralelne. Želja, da se usavrši u matematici i osobito u astro¬
nomiji, prinukala ga je, da ostavi mjesto u Vel. Varadinu i podje u
Beč, gdje je svoje znanje u astronomiji raširio i usavršio kod po-
znatoga astronoma Triesne ckera.  U Beču je bio Bogdanič sve

* Ispor.: Život i ocjena djel& Rugjera Josipa Boškoviča fRad  jugosl.
akademije. Knjiga 87.88.go. Zagreb 1887.—88.).

586

do god. 1796. Tu je izdao knjižicu pisanu hrvatskim jezikom: »D o-
godjaji svieta.  Dio L«,  u kojoj jednostavnim jezikom pripovijeda
glavne dogodjaje iz historije svijeta. Kako je ovo jedina radnja
Bogdaničeva pisana na hrvatskom jeziku, vrijedno je, da o njoj zabi-
lježimo nešto, makar da i ne ide u red njegovih stručnjih radnja
matematičkih i astronomičkih. Knjižica ova ima 132 Strane u maloj
osmini, te je samo prvi dio vede radnje, no nastavak nije nikada
izašao. Izašla je god. 1792. u Beču kod Jos. Baumeistera. Iz po¬
svete: »Nikoli Bogdaniču, precienjenomu roditelju svojemu«, razbi¬
ramo povod ovomu djelu. Ocu, »koji je sveudilj nastojao, da nje¬
govo biče bude ne samo njemu ugodno, veče i opčenomu domo-
vinstvu našemu prudno« posvečuje svoj rad i moli oproštenje, »ako
nije odlučenju i ufanju njegovomu odgovorio«. »Samo volja i prig-
nuče duše jesu vlastnost njegova, i ova su jur davno prikazana
domorodstvu« i ocu. Djelo njegovo nije ni »stvar dostojanstvu do-
morodstva prikladna«, niti može da bude »podpor starosti očeve;
ona tek služi za osvietlanje sina, koji ne traži cest svoju u uživanju
stvarieh, prid kojim zablišteno mložtvo pada na lice svoje, veče u
krepkoj uzdanosti«, da je otac zadovoljan »s čudi i prignučem sina«.
U »pridgovoru« razlaže, za što se je dao na pisanje ovoga djela.
Njemu je zemlja tek jedan dio svijeta, svemira, no on uzima »sviet«
u užem značenju: on »ne gleda niti zemlju svu, veče samo plemeniti
jedan dio, to jest čovičanstvo«. Nada se koristi od ovoga svoga
djela: svaki je dužan svoja djela onako upravljati, da društvo može
svoj »kraj« dokučiti; društva kraj ne može drugi biti, nego cest
cieloga, i ona cest stoji »u namjerenju i tvornom uživanju dobara«,
kao n. pr. blaga, slobodnosti, slave. »Dogodjaji svieta treba da po-
kažu u izgledu, kako je opčena cest slučena s cesti svakoga gra-
djana, pa da svaki pučanin, koji ljubi napredak, bude spravan sve-
udiljno tvoriti o napredku cieloga društva.« Na koncu se ispričava
Bogdanič radi jezika, koji mu ne ide, kako bi sam htio, s razloga,
što je več 20 godina udaljen »od rodjene države« i što je veči
dio života »proveo u teegu mathematskomu«. Prvi je dio djela po
sadržaju, štampanom ispred knjige, bio razdijeljen na 20 »po¬
glavja«, od Adama do vladaoca Egipta, no štampano je samo prvih
15 poglavja do kralja Cyrusa. Knjižica je ova za tadanje vrijeme
svakako zanimljiv pojav u hrvatskoj knjiži, več i radi svoga doista
širokoga pogleda u shvačanju povijesti.

Godine 1796. pozvan je Bogdanič za drugoga pristava na zvje-
zdarnicu u Budimu s plačom od 400 for. na godinu, a dvije godine

587

kasnije postao je prvi pristav sa 600 for. plače, i tu počinje njegov
stručni astronomički rad. Resultate svoga motrenja i mjerenja pri-
opčivao bi svake godine u bečkim »Ephemerides Vindobonenses«
od Triesneckera i drugim stručnim časopisima njemačkim, francu-
skim i engleskim. Tu je zasnovao i druge naučne radnje, koje je
djelomice izdao u Zachovu  časopisu »Monatliche Correspondenz«,
djelomice su pako ostale nedovršene, kao n. pr. njegova »Me-
chanica coelestis«,  koja je dospjela tek do desetoga arka, a
za koju se kazivalo, da se u njoj javlja duh poput Laplacea.

Po nalogu čara Josipa pošao je Bogdanič, koji je več bio
stekao glas vršna astronoma, u društvu s kapetanom LipszkjJem
g. 1798. na dvogodišnji put po Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, da
astronomički odredi geografski položaj raznih mjesta na granicama i
u nutrinji ovih zemalja kao nužne predradnje za poznatu Lipszkvjevu
kartu ovih zemalja, koja je g. 1806. zaista i izišla u Pešti. S jedno-
stavnim instrumentima dao seje Bogdanič na taj teški put, koji je trajao
sve do konca g. 1799. i svršio je svoju zadaču neobično točno kraj
svojih slabih instrumenata. Na prijedlog Zachov nabaviše barun Josip
Podmaniczky  i grof Franjo Szechenyi  izvrstan Hadley-jev
sekstant (sa zrcalom) i točan engleski kronometar, kako bi Bogdanič
s tim savršenijim pomagalima svoja astronomička mjerenja mogao
nastaviti, raširiti i usavršiti. No do toga žalibože nije ni došlo, jer
ga je prije zatekla smrt.

Na tom astronomičkom putu proputovao je Bogdanič cijelu
Hrvatsku i Slavoniju od Karlobaga i Rijeke pa sve do Zemuna. Tako
ga po njegovim pismima S che diusu  nalazimo dne 13. siječnja g. 1799.
na Rijeci, gdje odredjuje na osnovi svoga astronomičkoga mjerenja
geografsku širinu i dužinu Rijeke. Dne 26. ožujka g. 1799. motri u
Karlobagu izlaženje prvoga Jupiterovoga Mjeseca iz sjene Jupiterove
Dne 8. srpnja je več u Oršovi, a u prosincu je iste godine u Ska-
lici na sjeveru Ugarske.

Resultati ovoga astronomičkoga putovanja imaju trajnu vri-
jednost i učvrstili su glas Bogdaničev u astronomičkim krugovima
još više; no to je putovanje poradi velikih poteškoča usadilo i klicu
smrti u tijelo mladoga još čovjeka. Tako n. pr. piše iz Skalice dne
17. prosinca g. 1799.: »Nestrpljivost me načinila skeletom; tako nepo-
voljnoj se klimi nijesam nadao. Sva pokriča zvijezda i sve pomrčine
Jupiterovih trabanta u ovom mjesecu prodjoše neupotrebljene . . .«

Več godine 1800. pokazaše se počeci sušice. U veljači g. 1801.
bolest okrenula na gore a u ožujku ga iste godine uhvatio krvav

588

kašalj, koji ga je srušio u postelju. Peštanski gaje knjižar Killian
primio u svoju kuču, jer bi na budimskoj zvjezdarnici samac i bez
ičije pomoči morao bio skapati. Punih gaje  osam mjeseci besplatno
njegovno, dok ga nije smrt riješila muka dne 31. siječnja g. 1802.

Posljednje Bogdaničevo djelo bio je epitaf povjestničaru opatu
Prayu,  prijatelju iz dana u Velikom Varadinu, koji je ispjevao
nekoliko dana prije svoje smrti. Evo ga:

Prayus hic situs est; Prayum si nosse cupido
Paullum prisca anima secla revolve tuo ;

Invenies quondam exstinctas nune vivere gentes,

Divinae hoc Prayi est mentis et artis opus.

U nekrologu, što mu ga je napisao njegov suradnik kod
spomenute karte i mnogogodišnji prijatelj Schedius,  daje ovu
karakteristiku njegova značaja: »Njegov izvršni genij, sastavljen
s poštenim i dobrim srcem, koje nije moglo nikoga da uvrijedi,
njegova izvanredna snaga duha, koju je pratila osobita delikatesa i
skromnost, učiniše ga čovjekom, kojega su svi njegovi prijatelji
štovali i kojega za stalno ne če zaboraviti.«

Koliko su ga cijenili suvremenici, neka pokažu i ove dvije
tužaljke nad preranom smrču njegovom. Jedna glasi:

Astronomia suas in quo firmare volebat
Vires et vitam ducere, mortuus est
Vir juvenis Daniel! Vitam labor improbus illi
Rupit et in luctum sidera nostra dedit.

Drugi opet prijatelj žali za njim ovako, nazivajuč ga sinom
zemlje Ugarske:

Er mass mit unsterblichem Auge
Des Himmels unendlichen Raum;

Docli messen drei kurze Schritte nun,

Wanderer, ach! sein frflhes Grab.

Es nannte die Sejne und Themse ihn
Ungariens werdenden Herschel;

Und doch vermisst es ihn so leicht
Das undankbare Vaterland!

Zagreb

Dr. Oton Kueera.

VANDA.

f omlad je trosila po drevju svoje prve cvetove, nad mestom
se je plavilo nebo, po zraku pa je trepetala razkošna, oplo-
dujoča gorkota. Iz gozda sem se je čul klic kukavice, a na
bohotno zelenem kostanju je popeval neutrudni ščinkovec svojo
svatovsko pesem ter klical koketno nevestico. Mlada črešnja poleg
okna je trepetala ob poljubih nagajivca vetra v deviškem svojem
plaščku. Ljubezen, toplota, hrepenenje med nebom in zemljo . . .
Tam v skromni sobici pa sta gospodarili trpkost in malodušje.
— ... Vidiš, in sedaj sem zopet na cesti! Nenadoma je prišlo . ..
Glej, koliko vencev, koliko trakov visi po stenah, — in onile kovčeg
je poln samih svilenih manšet nekdanjih prekrasnih šopkov. In
vendar! Danes sem na cesti — brez doma — sama sredi sveta.

— A če bi hotela, Vanda, — če bi bila taka kakor marsi¬
katera ... ah, kako podli so ljudje!

— Da, samo če bi hotela! Tu je roka, steza se po meni . . .,
»na, na! — primi, drži, in brezskrbno življenje se ti odpira na
iztežaj . . .« Toda nočem ! — nočem! — nikdar ne! — Ah, mati moja!

Mlada bleda igralka še malone otroškonežnih oblik je sedela
na odrgnjenem divanu. Male, drobne, ozke ročice si je pritiskala
na še nerazcvele prsi, njene velike, črne, z dolgimi vejicami ob¬
dane in vedno temno obrobljene oči pa so strmele mrklo pred se.

Te oči! Kakor bi plaval črn biser v belem jezercu ... In ta biser
je včasih žarel in plamenel ... ta drobni, ozki, bledi obrazek sredi
venca bujnih kodrov je pokrila včasih bajna rdečica vzleta in zanosa.

Tedaj pa je bilo to šibko telesce živa posoda najkrepkejše
umetnosti . . . Kako je gorelo nje oko . . . kako je igrala na njenem
obrazu in na njenih rokah vsaka mišica . . . kako je govorilo vse

590

telo . . . kako je trepetal vsak živec! — In plakala je, da si plakal
z njo, — solnce blaženstva pa ti je posijalo tako gorko v srce,
kadar se je zatopilo tisto bledo njeno lice v razkošen smehljaj . . .

Umetnica je bila Vanda, — a druzega nič.

Zato pa si je pritiskala tistega pomladnega dne male, drobne,
ozke ročice na svoje še nerazcvele prsi in mrklo so zrle njene
velike, črne oči pred se.

— In ti praviš, da si poskusila že vse?

— Vse, prijatelj! Povsod prekasno. Ne rabijo me . . . Zdi se
mi pa, da so ravnatelji v mejsebojnem kartelu.

— Prisilijo te, da se udaš ali pa se odpoveš gledališču!

Divja je planila pokonci, krčila pesti, oči so se ji bliskali kakor
besni tigri, ko je sikala: »Nikdar, nikdar! Gledališče je moj svet, moj
raj! Ah, kako bi se pač mogla odpovedati umetnosti, ki je pogoj
mojega Žitka, — kako odreči se razkošju, ki me navdaja, ko stojim
razburjena na odru, predno se dvigne zastor! In tisti čut, ko se obrne
hipoma name tisoč oči, — ko vidim, kako uživajo vsak moj gibljaj,
vsako kretnjo, vsako besedo, — ko obliva luč z vseh strani samo
mene, da se zdim duša, srce vse tiste ogromne množice, ki se joka in
smeje z menoj, pa mi ploska, me glasno pozdravlja, kliče ter obsipa
s cvetjem in lovorjem! — Prijatelj, in tej sreči naj bi se odpovedala!?
Ko blazna se bom borila za oder in zmagati moram — moram!«

Omahnila je na divan in strastno ihtela . . . Prijatelj pa je pri¬
maknil svoj stol k njej in ji položil roko na bujne črne kodre.

— Ne plakaj, Vanda! Saj svet je velik — mlada si, vztrajna,
odločna! Pogum! Tvoja umetnost prodre vse kartele in vse ovire.

Pogladila si je kodre raz obraz, si obrisala vlažno lice ter se
melanholski nasmehnila.

— Da, tudi vse nove ovire premagam, je dejala. Saj sem jih
že nebroj! — Še otrok sem bila, ko sem že igrala ... S tovariši
in tovarišicami sem predstavljala na trati, po skednjih, ropotarnicah
Sneguljčico, Rudečo kapico, Pepeljko, Alenčico, kralja Matjaža ne¬
vestico, pa lepo Vido, pa Bredo, Zoro, siroto Jerico in še marsikaj.
Zavijala sem se v stare rjuhe, prtove, ponošene materine obleke
ter igrala kraljice, princesinje, sirote in mačehe. O, maskirati sem
se znala izvrstno in moj repertoar je bil velik že takrat! Pretaknila
sem vse očetove knjige ter se učila na pamet pesmi, pravljic in
pripovedek. In krasnoslovila sem jih neštetokrat vsakomur, kdor me
je le hotel poslušati.

— Poslušali pa so me radi vsi, samo oče ne . . . Ta me je

59i

natepel neusmiljeno, če me je zalotil našemljeno. Igralcev ni trpel,
in kakor besen je klel, ako ga je kdo podražil, da mu uidem med
komedijante, ki so hodili skozi našo vas . . . O, kolikokrat me je
kaznoval radi tega mojega veselja do gledališča! Tepel pa meje
kruto, neusmiljeno, kakor surov kmet, dasi je bil — učitelj! A
tepel je tudi mojo mater, tiho, mirno, bledo ženo, ki ni govorila
skoraj nikdar. Ah, tepel jo je, a ona ni zinila med tem niti besedice.
In tudi oče je molčal. Nikdar nisem čula prepira med njima, ali
vendar, koliko je pretrpela moja mati! Tega pa ne odpustim očetu
nikdar . . . Nikdar ga nisem ljubila, ne ljubim ga niti danes! In če
bi izvedela, da je umrl, ne mogla bi za njim potočiti solze. Oh,
sovražim ga, — tako strašno sovražim!

— Ali, Vanda! Ti blago srce, — ti nežna dušica, kako li
govoriš?!

— Vse ti razložim, prijatelj! — Ko sem imela sedemnajst let,
sem pobegnila z doma. Surovosti očeta in mučeništva matere nisem
mogla prenašati več. In srce me je gnalo h gledališču! Ko sem po¬
vedala materi, da grem v mesto, kjer postanem igralka, je v prvem .
hipu otrpnila, pobledela smrtno ... a skoro se je pomirila in se
vedla, kakor bi bila mojega sklepa že dolgo pričakovala. Pripravila
mi je obleke, mi dala denarja in pismo ter me poslala k neki potu¬
joči gledališki družbi. O, neutolažno je plakala, ko me je odpravila
ponoči z doma, med tem ko je oče popival v gostilni! — Poljubila
meje neštetokrat ter šepetala vedno in vedno: »Vanda, ostani po¬
štena! — ostani poštena!« — —

— In prišedša k tisti družbi, sem izročila materino pismo
ravnatelju . . . Kako me je sprejel! Objel in poljubil meje ter plakal
srečen, kakor bi našel izgubljeno hčer . . . Poslej sem stanovala
pri njem in učil me je igranja neutrudno, vztrajno in natančno. Dve.
leti sem ostala ondi. Iz kraja v kraj, iz vasi do vasi, od trga do
trga, mesteca do mesteca smo hodili kakor cigani, igrali po skednjih,
na odrih, stoječih na sodih ter prebili mnogo bede, mraza, tudi
lakote, skrbi in spletek. Srečna pa sem bila vendarle, če me ni
žalostil spomin na mučeniško mojo mater.

— Nekega dne pa mi je dejal ravnatelj: »Vanda, tvoj čas je
prišel. Iti moraš dalje na svoji poti k umetnosti. Pripravil sem ti
brezplačno mesto pri najboljšem gledališkem učitelju v P . . . Tam
ostani, dokler ne dobiš engagementa pri kakem gledališču. Moj
prijatelj je in skrbel bo za te, kakor sem skrbel jaz. Z Bogom,
Vanda, in ostani — poštena!« — In objel meje, poljubil in plakal...

592

Le nekaj mesecev sem ostala v P.; — napredovala sem naglo in
kmalu sem dobila engagement, — na Moravsko.

— Takrat pa sem šla domov, k materi po slovo . . . Skoraj
tri leta nisem videla mater in očeta. Od radosti in hrepenenja mi
je drhtelo srce, ko sem se bližala domači hiši. Jesen je bila. Po
poljih je mrgolelo golorokih žanjic s pisanimi robci na razkuštranih,
razvnetih glavah, ki so se glasno smejale in prepevale, da je od¬
mevalo tja doli na travnike, kjer so vriskali veseli kosci s šopki za
klobuki in z ljubeznijo v srcu. Povsod radost in sreča! Drevesa
so se priklanjala k tlom in klicala rešilcev. Vse se je lomilo od
sadja! Po vasi so se pojali otroci s polnimi žepi ovočja in zagle-
davši mene, so mi pridirjali nasproti ter vriščali: »Naša Anda se
je vrnila! Naša Anda!« In vzeli so mi ročni kovčeg, se me prijeli
za krilo okoli in okoli ter me v trijumfu spremili do domače hiše.
Na prag pa je prihitela moja maminka ter se mi od sreče trepetaje
zgrudila v naročje. Izpregovoriti ni mogla niti besede; samo smeh¬
ljala se je in plakala . . . plakala. — Moj Bog, kako sem bila takrat
srečna! Zdi se mi, da še nikdar tako.

— Tedaj pa je stopil črez prag moj oče. Vztrepetal je in po-
bledel ko krpa. Potem pa je zaškrtal z zobmi, dvignil pest in me
udaril, da sam omahnila.

— Vlačugarica! — je zahropel. — Vlačugarica! Kakor mati,
tako hči. Vun — vun!

— In surovo me je zgrabil za ramo ter me pahnil preko praga.
Otroci so se razpršili in jokaje zbežali. »Gorje!« zaječala je mati
trepetaje, »Rudolf, Rudolf!« Oče pa je planil nanjo ter jo bil —
bil — bil kakor divjak, kakor zver . . . Tiho, brez besede je oble¬
žala mati, ko je odšel. Dvignila sem jo ter prenesla na postelj . . .
To je bil moj sprejem v domači hiši . . . Tisti dan in skoraj vso noč
sva z materjo preplakali. Očeta ni bilo doma do jutra. Tedaj pa je
prihrumel pijan. In zopet naju je psoval z najostudnejŠimi priimki
ter nama grozil, da naju ubije. Bežati sva morali . . .

— Oče se je bil tista leta, ko me ni bilo doma, udal popol¬
noma pijanstvu. Zanemarjal je šolo in posurovel docela. Mati moja
pa je postala samo okostje. Pretepanje moža, žalost in tudi pomanj¬
kanje jo je malone uničilo. Oh, živ mrtvec se mi je zdela mati!

— Dnovi, ki so sledili prvemu, pa so bili še strašnejši. Kakor
bi bila očeta razbesnela moja prisotnost, je trpinčil mater uprav rafi¬
nirano. Tepel jo je vsak hip! Mene pa ni smel niti videti.

— Sklenila sem torej, da odidem na svoje mesto, dasi sem

OPLAKIVANJE ISUSA.

BELA ČIKOŠ

ZAGREB.

V^'

593

imela še par tednov časa. Tisto popoldne, predno sem se namera¬
vala odpeljati, sva prebili z materjo skoraj ves čas molče. Mati je
zrla zamišljeno skozi okno in le včasih je glasno vzdihnila. Bila pa
je silno bleda. Tolažila sem jo, da jo pokličem takoj k sebi, ko mi
i avnatelj vsaj nekoliko zviša gazo. Mati se je melanholski nasmeh¬
nila, a odgovorila ni ničesar.

— Zvečer pa se je oblekla v svoje najboljše oblačilo ter me
povabila seboj. Šli sva v cerkev. In kleče pred sv. Bogorodico sva
premolili celo uro. Ko pa sva stopili iz cerkve, mi je dejala: »Mo¬
lila sem tudi za te, otrok moj!« In dotaknila se je mojega čela
s prstom, ki je bil moker od blagoslovljene vode ter me prekrižala.
»Srečna boš, ako boš poštena«, je dostavila. »Ne pozabi Boga in
tudi on ne pozabi na te! Kadar pa boš v izkušnjavah, spomni se
svoje matere! Stori le to, kar bi storila bez srama pred menoj!«

— Zvečer sva še dolgo sedeli. Moj kovčegje stal pripravljen,
in naslednjega jutra bi se imela odpeljati na kolodvor . . . Mati je
čitala iz molitvene knjižice, zame se ni brigala več. Vstala sem, polju¬
bila mater ter šla počivat. Prav ko pa sem se hotela vleči, je vstopila
v sobo mati. Obstala je pred menoj s povešenimi rokami, trudna,
kakor da se hoče zgruditi na kolena. Ustne so ji trepetale, teško je
sopla in oči, mrtve in brezizrazne, so se kopale v solzah. Komaj je
prestavila noge, daje stopila k meni. In strastno me je objela, pritisnila
na prsi ter ihtela krčevito, da se ji je stresalo vse telo. Potem pa me
je gledala dolgo — dolgo — dahnila »Lahko noč« in odšla . . .

— Dolgo sem še plakala v svoji postelji, končno pa utrujena
zaspala.

— Zbudil meje naslednjega jutra na vse zgodaj očetov hripavi
glas. Klical je mater. A ni se mu oglasila. Togoten je tekal oče po
vsej hiši, pretaknil vse kote, a ni je našel. Toda v hiši je morala biti,
kajti vsa vrata so bila zaklenjena. Prestrašena sem se naglo oblekla in
prišla trepetaje iz sobe. Stopila sem na dvorišče. Prav tedaj pa je dirjal
oče pod streho. Spodaj stoječ sem začula njegov klic »Ana, Ana«,
takoj nato pa mozeg in kosti pretresujoč, kri ledeneč vzkrik . . .
v zraku nad menoj je nekaj zafrfotalo ... in na tleh je ležala mati.

— Ležala je vznak . . . bleda kakor vosek ... a mirnega obraza.
Niti kapljice krvi ni bilo videti, toda bila je mrtva ... —

— Odtlej nisem videla več svojega rojstvenega kraja... Očeta pa
sovražim ko ubijalca srca, ki me je edino ljubilo na svetu. Umetnost
mi je bila poslej vzor, kateremu sem se posvetila z vso dušo, — gle¬
dališče je moj poklic, katerega se oklepam z vsemi nervi svojega bitja.

Spomen-cvieče.

594

— Toda naročilo moje matere in mojega prvega ravnatelja mi
ni doneslo karijere. Zaman je vsa moja umetnost . . . poštenje me
preganja kakor Ahasverja slaba vest iz kraja v kraj. Nikjer me ne
trpe dolgo . . . povsod me dvigne neka nevidna sila . . . neki tajni
vpliv, ki — zdi se mi — prihaja iz prvih lož in prvih vrst v par¬
terju. Na ulico me mečejo iz vseh gledališč, in naj si ugovarja ob¬
činstvo in naj si protestuje kritika . , .

— Danes pa sem zopet brez kruha — toda celo brez nade, da
najdem še kje kako mesto . . . Kdo li bo jemal igralko, katere ne
marajo nikjer . . . katero so odslovili povsod in ki je prav brez vsa¬
kega — »življenskega humora«! Kateri ravnatelj naj bi bil tako ne¬
spameten, da bi angaževal umetnico, ki mu odganja iz gledališča
najtežje mošnje — stebre podjetja! Kaj umetnost! — Taje za naiv¬
neže, prismojene literate, otročje dijake in suhoparne profesorje! —
Subrete, kankan, triko, kuple . . . tega žele odločilni gledališki po-
setniki, a tudi večina intendantov. Gledališče bodi beznica, kafe-
šantan, tingl-tangl, orfej . . . Da, da, maminka moja, slabe nauke si
dala za življenje svoji hčerki!

Grenak ironski smehljaj je švignil preko Vandinega obraza in
molčala je.

Tudi prijatelj je molčal. Potem pa vstal, vzel klobuk ter ji po¬
nudil roko.

— Ostani zdrava, Vanda! — je dejal. Ljudje tvojega značaja
ne propadajo. Pogum, f-rečna se zopet vidiva.

— Hvala za tvoje prijateljstvo! — je odvrnila Vanda in tiho
dostavila: Do svidenja!

Ko pa je odšel, seje zgrudila kakor uničena na ogoljeni divan
in sredi kovčgov, zabojev, pripravljenih za voznika, je začutila
Vanda toliko osamelost, da je plakala kakor osirotelo dete . .

*

* *

Vandina usoda se ni izpremenila . . . Povsod spoštovana — a
pojana iz kraja v kraj, — saj je bila samo umetnica! — —

Prijatelja pri tem vendar le ni pozabila. Dopošiljala mu je iz¬
rezke sijajnih ocen, mu sporočala svoje trijumfe in naštevala dob¬
ljene vence, šopke in zlate darove.

Toda nakrat je umolknila, in črez nekaj časa je dobil obve¬
stilo: »Zopet sem pod kapom. Baron X. me ni mogel trpeti; —
stara pesem!« — Ali: »Danes sem dobila odpoved. Priložila sem
predrznemu nadporočniku Y. zaušnico.« — Ali: »Intendant, ki me

595

je hotel imeti za domače predstave, mi je pokazal duri.« I t. d.
Včasih pa je dostavila: »Moj Bog, kako teško je maminkino naro¬
čilo! — Oj, mati moja, prosi zame!« —

Potem pa je zmanjkal vsak glas, vsak sled ... In minila so
leta. Zaman je poizvedoval Vandin prijatelj po njej, — izginila je,
kakor bi se bila vdrla v zemljo . . .

Lani v velikih počitnicah pa sva se peljala s prijateljem na
Dunaj po opravkih. Pri tej priliki sva posedla nekdanjega tovariša,
dr. G. v deželni blaznici.

Razkazoval nama je posamezne oddelke ter naju privedel tudi
na vrt, kjer se mirni bolniki izprehajajo.

In tam, na klopici pod nizkim kostanjem je sedel par: bledo
dekle drobnega, ozkega obrazka sredi venca bujnih črnih kodrov
si je pritiskalo suhe, tanke ročice na svoje udrte prsi, njene velike,
črne, z dolgimi resastimi vejicami obdane in temno obrobljene oči
pa so strmele topo pred se. Poleg nje je ždel gospod gladkobri-
tega obraza in kodravih, že precej sivomeliranih las.

— Vanda! — je vstrepetal prijatelj, ko je zagledal blaznico.

— Ti jo poznaš? — je strmel dr. G.

— Da, prijatelj sem bil njen.

— Danes ne pozna nikogar več ko svojega očeta, ki jo hodi
posečat vsak mesec.

— Njen oče — učitelj ? — je strmel prijatelj.

— Ne, igralec je — ravnatelj potujoče gledališke družbe.

V tistem hipu je padla Vanda na kolena in stegnivši roteče
svoje roke proti svojemu očetu, ga je jokaje prosila:

— Odpusti — odpusti! Šiloma so mi ukradli poštenje, — oro¬
pali so me, dasi sem jih kleče prosila, naj mi ga puste! — In moja
maminka joka zategadelj neprestano, ker jo boli glava.

Vrgli so jo s hiše, a jaz jim nisem branila. Oh, od¬
pusti — odpusti, oče!

Starec je pritisnil njeno glavico k sebi, jo poljubil
na čelo ter jo miril:

— Vanda, moja dobra Vanda, umiri se, saj te
ljubim! — Čuješ, tvoj oče te ljubi, kakor je ljubil tvojo
nesrečno maminko.

— Kakor sem te ljubil jaz! — je dejal prijatelj
in si otrl solzo.

Ljubljana.

Fran Gooekar.

PAVIGEVO „MDODANJE“ KAČIČEVU
»RAZGOVORU UGODNOM“.

edinstvo narodne duše najbolje se očituje u književnosti. Gdje
sav narod s kraja na kraj diše jednom snažnom dušom iduči
svijesno za istom svrhom materijalnom i moralnom, ondje
se prema gibanju u životu nužno podižu i talasi na moru književ¬
nosti narodne. Život narodni sa svojim gibanjem utječe na knji¬
ževnost, a ona opet zahvalno vračajuči, što je primila, ne ostaje
bez znatnoga utjecaja na razvoj i smjer narodnih misli i nastojanja.
Taka je organička sveža izmedju života narodnoga i književnosti.
Odatle veliko značenje književnosti za sudbinu svakoga naroda.
Tek onaj narod zaslužuje ime naroda u pravom, etičkom smislu,
koji je sebi stvorio domovinu misli u književnosti, koja je jedna
za sav narod, gdje ga god ima, jer narod je prije svega skup ljudi,
što se drže narodom, duševno djelo onih, koji ga neprestano stva-
raju; njegovo je biče u svijesti, kako lijepo veli Fouillee u svojoj
psihologiji naroda francuskoga. Prema torne književnost taki je ele-
menat u životu narodnom, koji se najteže ruši. Književnost diže
život narodni nad slučajeve u povjesti, nad materijalne dogadjaje;
ona ga produljuje stolječa i stolječa, kad se narodu otme sve ostalo,
dapače i zemlja domovinska. Nije li biblija od dvije hiljade godina
bila jedina prava domovina Židovima ? A narodnost grčka bi li ži-
vjela bez Homera? Narodu je zaisto zajamčen život, ako je knji-
ževnošču mogao dokazati jedinstvo srca i duše, istovetnost čuv-
stava i težnja. *

I narod hrvatski dokazao je svojom književnošču iedinstvo
* Pariš  Gaston, La poesie du moyen age I.

597

srca i duše, ali tek u ovom vijeku. I za naš narod može se reči,
da ga je upravo književnost stvorila, te je svijest narodna, gotovo
posve mrtva, živareči samo u uskom krugu odabranih ljudi stala na
punu snagu nastojanjem nekih književnika.

Književnost hrvatska stolječa je i stolječa starija od probu-
djene svijesti narodne u ovom vijeku. Ali za onu književnost ne
može se reči, da je narodna književnost u pravom smislu, jer se
ne diže na krilima jedne, jake narodne duše. Ta je književnost od
največe česti aristokratička zabava malenoga kola odabranih ljudi
bez sveža sa širokom bujicom narodnoga života. I ako se javljaju
gdjekoje zaisto svijetle pojave jedne narodne svijesti u različitim
krajevima, ipak se opčenito govoreči književnost naroda hrvatskoga
razvijala osobito i bez svijesti o zajednici, kako i ne može druk-
čije biti, kad književnost nije odjek jedne narodne duše.

Najljepše stranice književne povjesti hrvatske ispisane su bez
sumnje književnošču, što se kod zgodnih prilika lijepo razvila u
Dalmaciji, osobito u Dubrovniku. U 18. vijeku javlja se u Dalmaciji
jedan od najznatnijih književnika hrvatskih prije 19. vijeka Andrija
Kačič Miošič  sa svojom »pismaricom«. Malo je koji pjesnik tako
ugodio narodu hrvatskomu u najširem smislu kao starac Milovan,
jer je skitajuči se s guslama od »Skadra do Zadra, od Mostara do
Kotara« i ne misleči »zla ni ptičici u gorici« pjevao siromasima te-
žacima, »koji izvan slovinski drugim jezikom govoriti ne znadu«.
Kačič je čuo bilo narodne duše, pa je za to tako i uspio; on je
shvatio ideal narodne duše, istina tužni ideal, što je ispunjao sav
život naroda našega vijekovima — da u boju velikom ili još više
u »malenom« poodsijeca što više turskih glava.

Kad se Slavonija koncem 17. vijeka riješila Turaka, razvila se
i ondje u 18. vijeku lijepo književnost nastojanjem vrijednih Franje-
vaca, koji su sve do g. 1757- zajedno s bosanskim i dalmatinskim
Franjevcima bili članovi iste redovniške države »Bosnae argentinae«.
To je i razlogom, što se opažaju neki tragovi utjecaja književnosti
dalmatinske i bosanske na književnost brvatsku u Slavoniji. Tako
je Kanižlič poznavao i čitao Gjorgjiča, dok ga spominje u »Ka-
menu smutnje velike«, a pjevajuči sv. Rožaliju u dubrovačkom dva-
naestercu s dvostrukom rimom (u sredini i na završetku) bez sumnje
mu bješe izgledom Gjorgjičeva Mandaljena. I Reljkovič pjevajuči
»Satira« možda se ugledao u Kačiča, a gramatika njegova izradjena
je u prvom dijelu (u oblicima) očevidno po Kašičevoj i Dellabellinoj.

I Krmpotič poznavao je Dubrovčane.

59 §

Posljednji put štampao je sam Kačič potpunjeno izdanje svo¬
jega »Razgovora ugodnoga« g. 1759. u Budimu. Več pet godina
kasnije štampa g. 1764. u Budimu Emerik Pavič  (P. Emericus a
Buda) svoj latinski prijevod odabranih pjesama Kačičevih (»Descriptio
soluta et rytbmica regum, banorum, ceterorumque heroum Slavi-
norum seu Illyricorum ab a. r. P. Andrea Cacics, in vernacula lin-
gua Illyrica proposita«), a g. 1768. izlazi u Pesti: »Nadodanje glavni
dogadjaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga, ne odavno na
svitlost danomu; na slavu božju i za razgovor Ilira u verze slo-
ženo po jednomu sinu sv. Frane, države sv. Ivana od Kapistr.«
Ime se piscu ne spominje, ali je utvrdjeno, da je isti pisac, koji je
napisao onaj latinski prijevod, t. j. Emerik Pavič. On se istina nije
rodio u Slavoniji, ali je ondje mnogo djelovao, pa se s pravom
broji medju pisce iz Slavonije.* Pisao je više djela latinskih i br-
vatskih, prozom i stihom. Najznatnije mu je djelo »Jezgra«  nauka
krščanskoga, iz koje su buduči svečenici učili najnužnije, što im je
trebalo za službu. Taki su se svečenici zvali »jezgraši«.

Literarno-historijski svakako je veoma zanimljiva pojava, što
se tako brzo našao čovjek na drugom kraju hrvatskoga naroda,
koji je shvatio veliku vrijednost Kačičeva pjevanja i nastojao poči
njegovim tragom. U tri smjera pokušao je Pavič raditi u duhu Ka-
čičevu: I. opjevao je na način Kačičev neke dogadjaje iz Slavo¬
nije; 2. obrnuo je u deseterce nešto Kačičeve proze o kraljevima
»slovinskim iliti iliričkim«, i 3. preveo je na jezik latinski 12 pje¬
sama Kačičevih i nešto proze.

»Nadodanje« ima dva dijela. U I. dijelu (str. I—118) ima 28
pjesama (članaka), u kojima se opisuje večinom djelovanje reda
franjevačkoga u Slavoniji, a drugi dio ima osobit natpis »Brojnica
sviju stari kraljah slovinski iliti ilirički, iz Kačičevih historijah iz-
vadjena«. U ovom dijelu ima pet pjesama (člana). Svaki dio ima svoj
»pridgovor« u Štihovima. U prvom apostrofira Dalmaciju:

Dalmacijo, stari zavičaju!

U tebi se pisci zadržaju, '

Pisci reko od slovinski stvari,

Od kraljeva i njiovi stari.

To svidoči knjiga glasovita,
Ne odavno u jedno složita,

Ime joj je Razgovor ugodni.
U njojzi su kralji i slobodni
Od staroga slovinskog naroda

I viteškog njiovoga ploda.

A što knjigi rečenoj manjkaj e,
Moje pero njojzi nadodaje;

Baš podrilo od istoga naroda
I duhovnog njegovoga ploda.

I još druge nike glavne stvari
Ostavljene nam od naši stari

* Forko: Črtice iz književnosti slavonske u XVIII. stolječu.

599

U drugom »pridgovoru« zove »Razgovor ugodni« knjigom
plemenitom:

Ne odavno, pria devet lita
Bi pisana knjiga plemenita
Po Kačiču fra Andriji  imenom,

U slovinskoj državi rodjenom.

On iz stari knjigah talijanski
U naš jezik  prinese bosanski
Svekolike kralje dalmatinske,

Dalmatinske, zvane i slovinske.

Kačič pjeva o junacima i mejdanima, a Pavič o djelovanju
Franjevaca u »Slovinskoj«, o čudesima itd. Več time gubi se ona
epska živahnost Kačičeva, Gdje če biti epskoga života u pričanju

0 pokrštenju Slovinaca i o župnicima slovinskim (3), o prijenosu
kučice, u kojoj je Marija rodjena, u državu slovinsku (4), o sv Franji

1 nasljednicima njegovim u Slovinskoj (5), o Porciunkuli (6), o bis-
kupima i misnicima sv. Franje u Slovinskoj (n), o trudu službe re-
dovničke u Slovinskoj (12), o čudesima sv. Gospe u Radnoj (16, 17),
u Brodu, Osijeku (18, 19), o čudu sv. Antuna u Budimu, Baji, Na-
šicama (20, 21, 22), sv. Bone mučenika u Vukovaru (23) itd.

Kad pjeva o vojnama sv. Ivana Kapistrana (9), ni onda mu
zgodan predmet ne može podati života, da zapjeva poput starca
Milovana.

U nekim pjesmama istinito nam riše tužno stanje krščana pod
Turcima i velike patnje čestitih Franjevaca, koji su u ono jadno doba
narodu jedini tješitelji. Tu kao da se i prozaički inače pisac nešto
zagrijao, te mu nevolje narodne i slava reda, kojemu sam bijaše
članom, izmamiše gdjekoji snažniji akcenat.

Kad se prosuše turske čete od istoka i njihove paše zauzeše
naše države,

Još ni vila nije nigda snila,

Kakova je tad nevolja bila.

Viruj meni, pošteni štioče!

Mlogo hiljad tad sablja posiče.

Sablja reko slovinski junaka
Mlogo hiljad isiče Turaka.

Tad osvoji Turčin svu Bosansku
Jošter tomu zemlju Servijansku,

Za tim malo osvoji Madžarsku,'

Slavoniju jošter i Hrvatsku.

Sve su tada crkve porušene,

Knjige jošter jesu sažežene,

Uspomene biše satrvene
I po svitu štokud raznesene.

Vas naš narod pod njima ostade,
Kud bi bižao, on tada ne zna de.

A ostali štokud izmakoše,

U slobodna mista pobigoše.

Čete ljudske biše pribrojene
I medj Turke jesu udiljene.

Jedan s drugim večat ne smidjaše,
Več u strahu život provodjaše.

Kod nji biše virni redovnici,
Mala brača svetog Frane sinci,

Koji službu duhovnu činiše

6oo

Sto godina i pedeset više.

U skroviti misti oni sta(h)u,

Rič im božju udilj navišta(h)u,
Puk krščanski sveto slobodja(h)u,
Virno njima dan i noč služa(h)u.
Da je komu tada vidit bilo,

Što se njima činjaše nemilo,

U njemu bi srce proplakalo,
Kad bi samo promotrilo malo.
Zatvarani biše u tavnice,

Gdi primiše mloge zaušnice.

Nji na kolač nike natakoše,

Ostrim mači ruke isikoše.

Lj uto vito nike silo vaše

Šerbetašče* kad od nji iskaše.
Buzdovanom pleča razbijaše,

A andžare u prša turaše.

Tad se mladež učaše skrovito,

Jer slobodno ne biše očito
Skule držat i tom mudrovati,

Knjige pisat i na svitlost dati. (pj. X.)

Kako je to istinito i vjerno prikazano, treba samo zagledati
krasan načrt prof. Smičiklasa o Slavoniji pod upravom turskom.** Naš
pjesnik veli, da »uspomene biše satrvene«, a u historijskim spome-
nicima doista čitarno, kako se ni najstariji ljudi koncem 17. vijeka ne
mogu sjetiti, tko im je nekad bio krščanski gospodar. Samo jednom
na Dunavu opominju se nekoga Stjepana bana, a u Valpovštini spo-
minju Gereba bana i palatina. Još jednom znamo, da je biskup za-
grebački zadržao svoje podanike i pod Turskom u Vaški. Ali i to
je sve — — —*** Tako je turska sila zatrla svaku uspomenu na pre-
djašnja vremena.

Fratri bili su upravo apostolski revni u vršenju svoje službe.
Evo kako naš pjesnik dramatički opisuje tu njihovu revnost:

Vazdan oni tada hodia(h)u,

Kudgod ljudi iste zovia(h)u.

Jedan veli: »Hodi oče k meni,
Gdino onaj zid jeste rumeni,

Ota(j) če mi sad ispustit dušu,

Jer u usti on imade sušu.«

Drugi za njim eto istom dodje,

On ga moli, da za njime podje:

»Moja, reče, mater zanimljuje
Hodi, oče, dok još ona čuje.«

Zasopivši treči sebe stiže,

Koji moleč glas ovako diže:

»Potezi se, oče prislatki!

Moja kuča jeste ovdi taki;

Sva mi gori moja domačica,

A po kuči plaču sitna dica.«

On na vrata istom podje k njima,
Službu svoju da učini svima,

Ali eto još dvojica stigoše,

Koji njega takodjer moliše,

Da se k njima on friško potezi,

Jer po kuči sve širimce leži.
Sasvim time niko ne ostade,

Svetotvorje da on ne imade (XII.).

Nije u to tužno doba bilo jasnih zvona, kad su se ljudi ku¬
pili na službu božju u priprostu kučicu.

Nije tada jasni zvona bilo,

Nit se od nji tad govorit smilo
Zvona isti domačini biše,

Jer rnedj sobom oni se kupiše

Na misicu i službu duhovnu
U kučicu priprostu svitovnu.

Ondi j oster pričestiše duše,

Pak za time i prediku Čuše (XIV).

* ščrbetašče, četa = dar na šerbe (medovinu). — ** Smičiklas: Dvjesta-

godišnjica oslobodjenja Slavonije. Zagreb 1891. 8°. — *** Smičiklas o. c. str. 2.

6oi

To se sve dobro znade, jer je još u piščevo vrijeme bilo ljudi,
koji su poznavali fratre pod Turcima. Fratri nijesu nipošto bili si¬
gurni od bijesa turskoga. Tako je siloviti vezir janjičarski uhvatio
»poglavnoga« manastira šaren-gradskoga, pa mu je sadr’o kožu
»gdi iločka tad kapija biše«.

A vikara na kolač metniše
I ostale fratre sve smakniše.

Dva psetanca iz manastira javiše tu žalosnu novinu u Bosnu,
u selo »Sutinsku«, gdje je bio poglavar od države.

Stvar nemilu njemu navistiše,

Oko njega žalosno laječi,

Domačine vlastite žaleči.

Rasuše se i ljudi štokuda
Utekavši u šume i brda.

Ondi dugo u strahu živiše
I za time natrag se vratiše

Zafalivši Bogu privičnjemu
Na kučištu svojem prijašnjemu (XIII).

Janič  Andre htjede da popravi crkvicu porušenu u Rad noj,
»kod Morisa tekuče vodice«, u kojoj je bila slika Marije djevice.
Za to ga begovi u falake postaviše i nemilo nagrdiše. Kad je pre-
bolio boli i opet zdrav ustao na noge, ode u Carigrad, da mu dadu
»slobodu i knjigu«, da smije popraviti crkvu. Isti taj siromak fratar
več je kolač nosio, na koji ga je kadija osudio, ali ga izbavilo
»pismo«, što ga je imao. Na njegovo mjesto • došao je fra Ivo od
Olova.  On je bio srečniji, jer je umio turski.

Turski jezik dobro jest umio,

Za to Turkom jeste mio bio.

Kad i njega Turkom optužiše,

Opravdat se po turski znadiše (XV).

Poznato je, da je narod volio čudesa. I u našoj knjižici ima
više pjesama o čudesima. Za primjer naivne vjere u ovaka čudesa
da spomenemo koji opjevani slučaj. U pj. XVIII. veli se za nekoga
varošanina iz Novoga Sada, da je svezao u maramu sto forinti i
metnuo ih u svoju dolamu. Kad bijaše na Savi, padnu mu novci u
vodu. On se poče žalostiti, a bogomoljni mu ljudi rekoše, da ima
u Brodu Gospa u crkvi novoj, koja če mu pomoči. I zaisto on se
vruče pomoli Gospi, a ona mu u snu objavi, kako če vaditi svoje blago.

602

Za tim ode i Gospi zafali,

Fratri isti to jesu gledali:

Svidočanstvo od istog uzeli
I u knjige domače uneli.

U pj. XXI. ženi nekoj moleči se Bogu u samoči prikaže se
duša, koja je zamoli, neka reče komšiji svomu, a bratu njezinu, da
se več deset godina muči. Izbavit če se od muka, ako uzme »baš
četiri sviče« od voska šalite »i za službu božju pripravite« i ako
odredi za nju misicu kod oltara svetoga Antuna. Čovjek ne htjede
odmah vjerovati, več sazove »glavne« ljude, neka čuju, što ona go¬
vori. Kad je to pred njima govorila, pozove dušu na mejdan, da
je ta napast prodje. Čim je to izustila, zapali joj se marama u ruci
i izgori do polovine »i brez vatre i brez sviče sama«. Kad to vidi
komšija, ode i plati misu za dušu i ona prestade dolaziti.

Maramice dilak spomeniti
I sad ima otac poglaviti

Manastira mista rečenoga
Za zlamenje čuda osobnoga (XXI).

Treba samo misu platiti, pa če sv. Antun odmah pokazati iz¬
gubljene stvari.

Blizu mista imenom Našica
Lipi ima u vodi ribica.

Čovik pustiv konje na travicu,

Ode tamo da lovi ribiču.

, Fatajuči biše zadrimao,

Zadrimavši ondika zaspao.

On od sanka kad se prenuo biše,

Svoji konja več ne nadje više.

Kod kuče se potuži komšijama, a oni mu kažu od sv Antuna
»bolesnike koji svud pomaže, svakomu stvari izgubljene kaže«. On
plati misu i podje žalostan u polje tražiti konje.

Fratar prid njim u habitu stade,

Njem rekavši, da za konje znade.

Baš gdi piva u šumi grlica,

Ondi, reče, pasu dva konjiča (XXII).

To je bio sv. Antun.

Sv. Bono u Vukovaru pomogao je pisaru »kad proguni klinac
iznenada«.

Tri bo klinca u usti držaše,
Kad mu drugi ništo besidjaše.
Hoti v njemu on odgovor dati,
Nji u usti sva tri priobrati.

Progunivši i doli spustivši,

U želudac jednoga proždrivši
Dva u grlu zapeta ostaše,

Njeg pomoči niko ne mogaše.

603

A kada se mučaše ovako, U ovomu stanju nesričnomu

Zakašlja se, štogod može jako, Uteče se svecu rečenomu
Jednog iz seb’ biše izbacio, Kad učini molitvu ovako,

A drugi ga vrlo jest mučio. Njeg iz grla za tim baci lako (XXIII.)

Fra Augustin Benkovič  imao je od Boga milost, da goni
nečiste duhove iz tijela čovječjega. Jednom dovedoše preda nj zenu
siroticu, da bi je izbavio vraga.

Uzam knjigu on u crkvu dodje ,

I nečistog zaklinjati podje.

Prid otarom on Boga moljaše
I za time vraga zaklinjaše.

Duh nečisti uplašen od njega
Sebe sabra baš u klupko svega,

Ode kano da vitro vi pušu
I ostavi tad u miru dušu (XXV.).

U dvije pjesme ima i književnih bilježaka. U pjesmi (članku)
XXIV. spominje književnika Lovru Brač ulje vica,  fratra. Petje
jezika dobro poznavao. Napisao je »slovinskim« jezikom knjigu
»Uzao Serafinski«,  u kojoj su lijepa tumačenja za bratinstvo
»od uzlova sv. Pojaska«,  koje je on digao, a sv. Pojaska
znade »skoro varoš svaka«. Bio je jubilarac u redu. Kako je bio
pobožan, sav svijet se htio kod njega ispovijedati. Umr’o je na
Gospino blago prikazanje u Budimu, gdje se rodio i živio »tomu
ima trideset godina, triest, reko, i k otom jedina« (1768-31 = 1737.).
Kakav je to »uzao Serafinski« i »sv. Pojasko«, vidi se iz natpisa
spomenute knjižice, koji po Šafariku glasi: »Uzao Serafinske,
naški goruče ljubavi triput svezan, to jest kratko ali temeljito po-
pisanje početka, ukorenenja i raširenja davnašnjeg poglavitog ili
arhibratinstva konopnoga pojasa patriarke sv. Franceska,
uzdignutog odavna u crkvi i manastiru male brače redovničkog
opsluženja, sinova istog patriarke, provincije srebrno-bosanske u
kraljevskomu i slobodnomu gradu Budimu — — — 173°.«

U pj. XXVIII. »od slovosložja slovinskoga« složio je u stihove
ortografička načela franjevca Stjepana Vilova.*

Iz primjera, što smo ih naveli, svak če odmah razabrati, da
stihovi Pavičevi nipošto nijesu onako ljupki kao deseterci Kačičevi.
Dok Kačič svuda nema rime, jamačno i iz toga razloga, što mu
tanko osječanje njegovo za skladnost nije dopuštalo, da rimi za
volju nanosi šilu smislu i jeziku, Pavič uvijek rimuje prvi stih

* O tom Vilovu ispor. Forka: Črtice iz slavon. književnosti. III.

604

s drugim, ali za to je i učinio zid rumenim,  da ima rimu za
riječ meni:

Jedan veli: »Hodi, oče k meni,

Gdino onaj zid jeste rumeni  (str. 67-)-

Kačič veli »pripoljubnomu štiocu«, da u njegovim pjesmama
ne če nači »retorike *i poezije, nakičena ni napirlitana veza.« To
je istina, ali opet — tko se toga ne sječa več iz djetinjstva svoga?

stih i jezik teče mu milo i ljupko poput gorskoga potočiča,
obraštena miris-cviječem lijepih slika i poredaba. Pavičeva dikcija
suha-je i kroničarska, gola proza u Štihovima. Nigdje, ama upravo
nigdje ne nahodiš ni najmanje oaze kakove slikovite pjesničke pri¬
kaze na način Kačičev.

Kod njega nije grad bijel, niti je soko siv, zemlja črna, glava
ruša, jabuka rumena, puška svijetla; kod njega nijesu oči črne, ruke

bijele, dvori bijeli, ovce bijele, livade zelene-— Ovih lijepih

epiteta, tog krasnog cviječa iz vrta naše narodne poezije, nema u
Paviča ni za lijek! S kakvim je on osječanjem i razumijevanjem
čitao starca Milovana!

Nema niti lijepih poredaba Kačičevih. Junači se ne isporedjuju
sivim sokolovima i orlovima krstašima. Mi smo zabilježili tek dvije
tri poredbe u Paviča i ne mislimo, da nam je koja umakla. Pre-
mudre »predike« Ivana Kapistrana isporedjuje »bistrim i medenim
rijekama«, (str. 38.); dušice krščanske, što su ih fratri izveli iz
Bosne u »slovinsku državu« pretihim ovčicama (str. 57-)> a  junake
jakim lavetinama (str. 179.).

U Kačiča kao i u narodnoj pjesmi često češ nači vilu, gdje
dozivlje junaka i odvrača pogibao od njegove glave. U Paviča tek
sam jednom zabilježio, gdje spominje vilu veleči:

Još ni vila nije nigda snila,

Kakova je tad nevolja bila!

Kačiča svagda prati njegov idealni pobratim, kojemu kao pri- %
povijeda junačka djela naroda slovinskoga. Ispor. Viruj, pobre, kako
ti je drago! 167. Još ti kažem, pobratime dragi! 346. itd. To podaje
njegovu pjevanju osobit neki intimitet i srdačnost, pa dramatički
oživljuje pričanje. Od toga poetičnoga pobratima ostade u Paviča
posve prozaičan »čitatelj.« Ispor. str. 48.: Viruj meni, pošteni štioče!

Osobito subjektivno dražesno obilježje podaju Milovanovu pri¬
čanju ovaki umeci, što ih obilno poznaj e i narodna pjesma: Privari
se, ujide ga zmija! 233. Ej neviro, nigdi te ne bilo! 236. Poštena

605

mu sablja i desnica! 266. Ter uteče, vesela mu ljuba! 327. Pak
uteče, poštena mu majka! 349. Ter pobiže, žalosna mumajka! 410.
Pod Gabelom, ognjem izgorila! 342. itd. I tako što uzalud češ
tražiti u Paviča.

Ne češ nači niti humora Kačičeva. Ispor. u Kačiča: Istina je,
živa moja brada 259. Guleč brade nazad pobigoše 297. Več im rusu
svu oguli bradu 351. Viruj brate, jer brade ne lazu 363.

Drugi dio s natpisom »Brojnica« još je suši od prvoga. Tu
se jednostavno u desetercima bez ikakoga nakita izbrajaju vladari
i kraljevi »slovinski iliti ilirički« počevši od prvoga kralja iliričkoga
»Ilirika«, kako to prozom pripovijeda Kačič u izd. 1889. str. 6—91.

Kako u Paviča nije bilo baš nikake pjesničke snage, nijesu
mu ni latinski prijevodi pjesama Kačičevih uspjeli. Prevodio je
posve slobodno u mjerilu poznate crkvene pjesme:

Stabat mater dolorosa
Juxta crucem lacrimosa,

• Dum pendebat iilius.

Ispor. n. pr. početak I. pjesme »Rhytmica prolusio de gente
slavina«:

Omnes gentes sunt donatae
Et a Deo exornatae

Variis virtutibus.

ili početak pjesme »de Caesare Basilio«:

Exercitum copiosum,

Militemque numerosum

Congregat Basilius (str. 128.).

Velika šteta, što se posla Pavičeva nije pri-
hvatio pjesnik kova Reljkovičeva! Ovako, ko¬
liko godj je nastojanje Pavičevo svake hvale
vrijedno i literarno-historijski zanimljivo, gotovi smo
reči, da nemarno baš mnogo razloga žaliti, što »pa-
pira ne kti čovik dati«, da on svoj posao nastavi . . .

Zagreb.

Dr. Stjepan Bosanac.

V HIŠI SLOVENSKEGA MECENA.

a Bregu ob Ljubljanici v trinastropni hiši, po koje 17 sobah
se je v svojem stolu vozikal ohromeli baron Žiga Zois, je
bilo koncem 18. in začetkom 19. stoletja središče slovenskega
kulturnega delovanja, kakor je Kopitar vzkliknil v svoji »Slavins
Rtickbotschaft aus Krain«: »Baron Z(ois) ist das Centrum der
Cultur in Krain« (I, 9).* **

Dočim so se domači plemenitaši izneverili in odtujili svojemu
narodu ter gledali nanj in na njegov jezik z zaničevanjem in pre¬
ziranjem, je usoda naklonila bornemu slovenskemu narodu tujca
po rodu, ki se je z ljubeznijo in navdušenjem oklenil svoje nove
domovine ter postal pravcati mecen slovenskega naroda. Ne iz
častihlepnosti — saj je imel vsega, kar je poželel — temveč iz
pravega zanimanja in ognjevite navdušenosti se je zavzel baron
Zois za razvoj slovenske literature in kulture.

V hiši veljaka, kakršen je bil Zois, se je zbiralo vse, kar se
je prištevalo dostojanstvu, »alles was sich nach interessanter An-
sprache sehnte, Gouverneur, Militar - Commandant, Fremde z. B.
Lord Duckworth, selbst Ftirst Metternich und Erzherzog Johann«
pripoveduje Kopitar v svoji autobiograliji.* 5  V njegovi hiši pa so se
zbirali tudi slovenski veljaki Penzel, Japelj, Linhart, Kumerdej, Vodnik,
Kopitar, Župan, in tam se je ukrenilo marsikaj v korist slovenstvu.

* Citate, pri katerih ni kaj dragega omenjeno, sem vzel iz Jagičevih
»McTonimKii .nas HCTopiti caaBaHCicoii 4>naojtorin: I. Briefwechsel zwi-
schen Dobrowsky u. Kopitar. 1885.; II. HoBbia nacbata HoSpoBeicaro, Konmapa h
ji;pyrnx-i, lOroKanaflHbisn Caaimin.. 1897.« Arabske številke pomenjajo stran. —

** Miklosich: »Kopitar’s kleinere Schriften« str. 8.

607

Znano je, kako je skrbel Zois za slovensko gledališče s tem,
da je prevajal italijanskim opernim pevcem priljubljenejše arije na
slovenski jezik, katerega so celo Italijani imenovali »cantabilissimo«;
viharno ploskanje je odmevalo vselej po parterju, kadar seje zapela
taka pesem. Znano je, kaj je storil Zois za Vodnika, ko je služ¬
boval še v Koprivniku; najjasnije odseva to iz njegovih pisem, in
po pravici piše Levec, da »se milo stori človeku, ako prebira ta
najlepši spomenik slovstvene zgodovine naše ter vidi, kako je baron
Zois, milijonar, velike trgovske hiše gospodar ter cvetoče obrtnosti
voditelj, neozdravno bolan, po dovršenih trgovskih opravkih o pozni
polnočni uri s čudovitim mladeniškim ognjem in gorečo domovinsko
ljubeznijo Vodnika navduševal, tolažil, učil ter izpodbujal, kaj in
kako naj piše, da bode koristil narodu slovenskemu«.*

In ko mu je smrt ugrabila Linharta — »ich werde dem unver-
gesslichen Freunde Thranen opfern und ihn bald im Grabe besu-
chen« piše Vodniku (1794.) — čutil seje Zois osamljenega; Vodnik
mu je bil predaleč, hotel ga je imeti bliže, in na njegovo prizadevanje
je prišel Vodnik za kaplana k sv. Jakobu v Ljubljani, »um Biicher
und guten Rath etc. bei der Hand zu haben«, pravi Kopitar (II,
309). Vodnik je postal Zoisov »Hausslavist« ter Penzlov naslednik
na gimnaziju. Kakor poprej Penzel, obedoval je tudi Vodnik za
Zoisovo mizo. Penzla je odslovil, ker je bil, dasi sicer učen in
pošten mož, vsak večer pijan. Zoisu samemu in posebno njegovi
materi so se silno gnjusili pijanci, in v nadeji, da vsaj ublažita to
Penzlovo slabost, sta ga vabila za svojo mizo ter vselej postavila
predenj buteljko dobrega »tržačana«, — a Penzel je ostal pijanec!
Nekega dne ga je poslal Zois po Ljubljanici na Ig kopirat stare
rimske napise. A v svojem klasičnem navdušenju se je dobri mož
v gostoljubnem župnišču preveč nasrkal sladke kapljice, in ko je
vrnivši se v Ljubljano kljub svoji pijanosti hotel svojemu mecenu
pokazati uspehe tega pota, mu je na gladkih tleh spodrsnilo in
telebnil je pred Zoisa. Od tistega časa ga Zois ni maral več, in
Penzlovo mesto je zavzel Vodnik (1798- !•)*

Za Zoisovo mizo se je Vodnik seznanil tudi s Kopitarjem, ki
je prišel 1799. 1 . v hišo za domačega učitelja Zoisovega nečaka ter
ostal tam potem za tajnika in knjižničarja. Sedaj je imel Zois, ki je
bil vedno priklenjen na svoje sobe, vsaj zopet družbo in zabavo;
zakaj dovtipni Kopitar je rad podražil dobrodušnega Vodnika, in
kadar sta se sporekla u slovničnih stvareh, je moral Zois nastopiti

* »Ljublj. Zvon« 1879. 1 . str. 4. - ** Vodnikov spomenik, str. 51.

6o8

celo za sodnika. Kopitar pripoveduje v svoji autobiografiji: »Da
kam er nun mit Vodnik an eine Tafel; V**s Plattheiten und pedan-
tische Kurzsichtigkeit argerten ihn, und gaben seiner grammatischen
Logik reichliche Ubung, aber doch waren sie gute Freunde, wiewohl
ewige Opponenten« (II, 310).

Ko je leta 1806. kontesa Bellegarde na posetu pri Zoisu prosila
naj bi ji preskrbel dobrega učitelja za slovenščino, češ da znajo
najboljše kuharice samo slovenski, in je guvernanta v veliko veselje
Zoisovo pripomnila, da bi bila gospoda baje še »lepša«, ako bi znala
slovenski, jim je Zois odkazal Kopitarja. Pouk se je vršil vspešno,
in kontesa je kmalu čitala Linhartovo »Županovo Micko«. Kopitar
je pri tej priliki predelal slovensko slovnico »en detail. Immer mehr
verliebte sich Kopitar in seine Muttersprache«, pravi sam. Napisal je
torej nekaj pol slovenske slovnice v francoskem jeziku.

Nekega dne je Kopitar podražil Vodnika, ki je hotel napisat
slovensko slovnico, češ: Jaz bi sedaj lahko napisal slovnico, in če bo¬
dete še dalje mudili, Vas prehitim. Vodnik se je smejal rokopisu 5—6
francoskih pol in je vračal Kopitarju s tem, da ga je vsak dan iron-
sko popraševal, ali je njegovo mojstersko delo že pri tiskarju. Kopitar
mu je prvič odgovoril: Ne dražite me! Potem pa se je raztogotil,
govoril s knjigarjem Kornom, ali bi vzel v tisk slovensko slovnico,
in kmalu mu je izročil rokopis. Vodnik je skušal intrigirati pri Kornu
češ, da slovnica ni popolna, in zopet je moral posredovati Zois, ki
je tiskarju priporočal Kopitarjevo slovnico. Od tega časa si Kopitar
in Vodnik nista bila nikdar več prava prijatelja. Še večkrat je moral
Zois miriti ognjevita gramatika in nekoč je celo konfisciral ostro
Kopitarjevo pismo, namenjeno Vodniku, samo da bi ublažil napetost
med njima.

Kopitar sam priznava Zoisovo zaslugo, da je postal slavist
češ »aber dass er ein Slavist geworden, ist weniger sein als seiner
Lage  Verdienst«.* Zois torej nima samo zaslug za slovensko litera¬
turo, temveč njegovo ime sega tudi globlje v zgodovino slovanske
filologije. Zois je bil izobražen mož tudi na tem polju. Kopitar piše
v že omenjeni »Slavins Riickbotschaft aus Krain«: »Er ist nicht nur
Freund und Forderer, sondern auch im hohen Grade Kenner des
Slavischen. Glagolitisch und cyrillisch lieset er fertiger als die Herren
vom Metier selbst« (I, 9).

Ko je Kopitar odšel na Dunaj, ostal je vedno s Zoisom v naj¬
ožji zvezi, saj je bila Zoisova knjižnica bogata zakladnica, iz katere

* Miklosich: »Kopitars kleinere Schriften« str. 8.

6og

je rad zajemal še pozneje. Zoisova knjižnica igra sploh v zgodovini
slovanske filologije važno ulogo. Kdor je hotel, jo je smel rabiti.
»Bei B. Zois gehorte mir und jedem Slavisten die ganze Bibliothek
(vom Kumerdej Z. B. hat er, der Baron, post mortem seine eigenen
geliehenen Bticher in der Auction erstehen mtissen)«, piše Kopitar
dne 21. aprila 1810. 1 . Dobrovskemu (I, 136). Veselje je bilo Zoisu,
da je razne slaviste obskrboval s knjigami; tako so imeli pri njem
svojo zalogo Japelj, Linhart, Kumerdej, Vodnik in dr. Na Veliko
soboto 1812. 1. je pisal Kopitar Dobrovskemu: »Befehlen Sie was?
B. Zois will so lange mit seinen Bestellungen warten. Von den
Appendinischen und Stullischen Sachen lasst er 6 Exemplare kom-
men, um sich, Sie und Novosilzov, mich u. a. zu versehen. Aber
langsam gehfis mit ihm, weil er oft krank (podagrisch), immer gestbrt
und die Communikation mit Ragusa doch noch nicht so bequem ist,
wie die Zeitungen posaunen. Aber kommen wird’s am Ende doch«
(I) 2 5 2 )- In v januarju 1813. 1 . mu že poroča: »Diese Appendiniana
und Stulli schickt Ihnen B. Zois (der nun sehr krank liegt am
Podagra) zum Beweise seiner Verehrung und Dankbarkeit, utere
felix!« (I, 320).

Z Dobrovskim si je Zois dopisoval večinoma po Kopitarju. Koj
s početka je pisal Dobrovsky Kopitarju: »Wenn Sie es schicklich
finden, bitte ich mich Hrn Baron v. Zois alsallgemeinverehr-
ten slavischen  Mac  en  zu empfehlen. Seine Bibliothek zieht
mich sehr an« (I, 28). In že 6. marca 1810. 1 . predlaga, da bi se
naredil zaznamek slavističnih knjig Zoisove knjižnice, češ: »Ware
es denn von Se. Excell. dem Baron v. Zois, dem ich meine unge-
heuchelte Verehrung zu melden bitte, nicht zu erhalten, dass er
seine Slavica  kurz, aber vollstandig verzeichnen liesse und mir
ein solches Verzeichniss zuschickte. Wo ist leicht eine solche Samm-
lung zu finden und wie bequem ist es nicht, in solchen Verzeich-
nissen nachzusehen, wenn man iiber ein Datum einen Zvveifel hegt.
Ein Catalogus variorum Slavicorum ist ein desideratum« (I, 126).

Zois je spoznal pomen, veljavo in vpliv Dobrovskega ter ga
je visoko čislal; pisal je Kopitarju: »Machen Sie dem verehrungs-
wiirdigsten Dobrovsky das verbindlichste Kompliment auch in meinem
Namen, und wenn er noch Lust hat zu reisen, laden Sie ihn geiade
zu mir ein! MeinHaus, meine Bticher, und was ich ver-
mag, stehtihmzuGebotheundDienst imganzen Ernste«

(I, 30). To vest je Dobrovsky sprejel z velikim veseljem pišoč Ko¬
pitarju : »Dies ist eine wahre Aufmunterung fur einen slaw. Literator,

39

Spomen-cvieče.

6io

der sonst nicht auf den Beyfall Vieler rechnen kann. Ich werde
vielleicht doch von dem giitigen Antrag einst Gebrauch machen«
(I, 43)-

Zanimivi so citati iz pisem, katere je pisal Zois Kopitarju n.
pr. (v februarju 1809. 1 .) ponudivši se za posredovalca med Kopi¬
tarjem in Dobrovskim ter Appendinijem v Dubrovniku: »Nachdem
mein 30 jahriges Sammeln, welches eine ganze Generation von
slawischen Pfuschern iiberlebt hat, endlich doch zu einem logisch-
kritischen Gebrauch etc. gediehen ist, will ich gerne noch mein
letztes Schreiben beitragen« (I, 58).

Kopitar je navadno pošiljal Dobrovskega pisma Zoisu, da jih
je tudi on čital, in na eno tako je odgovoril Zois: »D**s Brief, den
ich nicht oft genug lesen konnte, lege hier de retour bei. Gott gebe
bald Ruhe den slavischen Musen, und dem Meister Lust — auch
den Sitz der Gorjuscherinnen zu besuchen!« (I, 71).

Ko je bil Zois zbral toliko zakladov v svoji knjižnici, začelo ga
je skrbeti, kam naj bi po smrti sporočil svoje knjige, da ne bi zgrešile
svojega namena. Kopitar piše Dobrovskemu: »Bar. Z. jammert, dass
er nicht weiss, wohin seine Biicher zu stiften, dass sie nicht verschleu-
dert werden!« (1,244). In Dobrovsky je odgovoril: »B. Zois soli so
lange leben, bis Illyrien wieder an die iibrigen Slaven angekniipft
wird, und dann wird sich wohl ein Institut errichten lassen, bey
welchem man seine und andere Sammlungen wird niederlegen kon-
nen. Dass er zur neuen Bibel grossmiithig beytragen will, hat mich
sehr gefreut . . , Der vortreffliche Mann und Patriot« (I, 247).

Zois je mnogo žrtvoval za knjige: kupil je vse, kar mu je
prišlo pod roke. V službi je imel dva kmeta, ki sta hodila po deželi
ter kupovala stare slovenske knjige; ta dva sta sporočila, da je še
10 Dalmatinovih biblij, ki bi se dobile po 30 gld. (I, 35). Dne 2. av¬
gusta 1812. 1 . je pisal Kopitar Dobrovskemu: »Quoad libellos glago-
liticos Schnurreri, baro Zois dicit, se velle omnes emere, tantum
pretium dicite« (I, 277). Toda vsled raz n i h  nezgod, katerih so bile
krive zlasti politične razmere, je bil primoran pisati Kopitarju: »Ach!
welchen Schmerz kostet es mir, gestehen zu miissen, dass ich Schnur-
rers Truberiana nicht mehr zu kaufen vermag, und diesen Schatz
der Hofbibliothek oder der Ossolinskischen iiberlassen muss« (I,
287). To je odkritosrčen izraz bolesti plemenitega moža!

Kako je čislal Dobrovsky Zoisa, katerega je imenoval »vere
excellentissimum virum« (I, 216), kaže to, da mu je poslal prepis
odlomka brižinskih spomenikov »Glagolite po naz redka zloveza«

6n

pišoč Kopitarju: »Ich glaube wohl Hrn Baron Zois ein Vergniigen
zu machen, wenn ich ihm vom ersten kurzen Stiick eine Abschrift
zuschicke« (I, 282). Zois se je silno razveselil tega odlomka ter
z Vodnikom vred trdil, da je jezik v njem slovenski ; užaljen pa je
bil ladi ceremonialnega tona, v katerem mu je pisal Dobrovsky,
ki je bil vajen samo čeških aristokratov. Kopitar poroča o tem Do¬
brovskemu: »Baron Zois schreibt mir, dass er vor Arger geweint
hat, dass E. H. mit ihm einen solchen Ceremonienton angestimmt.
Er habe die Excellenz etc. ausgekratzt. Er hatte gevviinscht als I h r
Verehrer  behandelt zu werden«, in v prihodnjem pismu: »dolor
enim ipse testatur, quanti ducat in amicorum apud te numero esse,
non in potentiorum, quorum tu limina spernis« (I, 295 in 297).

Znano je, kako je Kopitar silil Dobrovskega, da napiše staro-
vensko slovnico; skoro v vsakem pismu ga je nadlegoval in opo¬
minjal. Nekoč mu je obetal, da spodbudi Zoisa, škofa Verhovca,
Stratimiroviča, Novosilcova in druge za subskribente, in čez nekaj
časa je tudi Zoisa vpletel v svoje želje: »Addit Zois preces suo et
omnium Slavorum nostrorum nomine, ut Granun. slavica tua tandem
prodeat!« (I, 377).

Občudovanja vredna je udanost, ljubezen in spoštovanje, katero
je gojil trdi in po večini robati Kopitar do svojega mecena; kadar
govori o Zoisu, je mehak in nežen, da ga je težko spoznati. »Nur
gegen Baron Z. und gegen den slaw. Meister ist mein Vertrauen
unbeschrankt« (I, 182.), je vskliknil nekoč v pismu Dobrovskemu. Ko
je 1 . 1810. prisegel kakor cenzor, je pisal Županu: »Tandem baro-
nis liber  ali  tas  eo me provexit, ut sim aliquid, sicut vos dicitis
practici« (II, 206). V pismih do Župana, ki je oskrbel omenjeni za¬
znamek slavističnih knjig Zoisove knjižnice, in katerega je imenoval
Kopitar »Slavina« barona Zoisa, naroča za Zoisa, »den unvergleich-
lichen velki ozha«, v vseh jezikih (II, 207): »osculare a me manus
divini baronis«, »velkimu ozhetu roko kushnem« (II, 215) in »dem Hr.
Baron kiisse ich die Hande« (II, 237). Skrbno pristavlja v pismu od
dne 9. julija 1812. 1 .: »ne baro sine necessitate incommodetur« (II,
244). Kako je Kopitar cenil Zoisovo znanje slovenskega jezika, kaže
naslednji citat iz njegovega pisma Županu : »Ubrigens bin ich auf
die Krainischen Schulbticher naturlich sehr begierig! Baron Z. wird
sie wohl in die Kritik bekommen; sonst wehe dem Krainischen dia-
lecte« (II, 201). Ko je bil Župan na deželi, v Šmarju, ga je Kopitar
ponovno spominjal, naj se trudi, da pride v Ljubljano »ut cum barone
sis, apud illurn discas et illi subservias, ut ego et \odnik olim«.

6l2

Tako neomejeno, globoko spoštovanje je Zois užival povsod;
vsi slovenski literati so gledali nanj kakor na zvezdo-vodnico ter
ga obožavali kakor očeta. In to je tudi po pravici za¬
služil. Zoisova hiša je bila res središče kulture na Kranj¬
skem, in Zois sam je častna in redka prikazen ne
le med domačimi plemenitaši, temveč v plemstvu
sploh. Tako vsestransko izobraženih mož, hkratu pa
tako požrtvovalnih in plemenitih, kakor je bil Zois,
je bilo in jih je malo. Slovenci po Zoisu nismo imeli
več takega mecena, in težko, da ga kdaj še dobimo!

Dunaj.

Dr. Fr. Vidic.

NA SOLINSKIM RAZVALINAMA.

roz viekova tminu, obasjanu rujem
Mučeničke krvi hrvatskih junaka

Gledam u davnini veličajnu borbu
Osvita krščanstva i poganskog mraka.
Imperiji rimskoj klonula su krila,
Poštrapana krvlju svetih mučenika,

Što ko lovor sjaje iz davnih viekova
Sa veličja strtih rimskih spomenika.

Vidim i tvoj priestol, Dukljanine silni,
Porfira je tvoja krvlju pokapana,

A sjaj ti i slava zagasnu u moru
Mučeničke krvi nevinih krščana.

I vidim te, gdjeno kraj solinskog polja
Veličajne gradiš orijaške dvore,

Ne bi 1 tu bar mogo pokojišta nači
I sahranit brige, što ti dušu more.

Al silniku, čare, nigdje mira nema,
Mučitelje vječne čekaju tek muke,

U raskošnom sjaju pokojišta svoga, —
Slušao si strašne iz daljine zvuke.

614

Kroz ponosne kule odmorišta tvoga
Orila se strašne grmljavine jeka:

Osvetnica pravda za odmazdom vapi
I budučnost grudi raskriva daleka.

Je 1 ti na čas, čare, pričula se na snu
Lomljavina strašna imperije tvoje,

Jesi 1 slušo kroz tu lomljavu rasula
Pobjednog krščanstva svete slavopoje?

Je li slutnja kad god potresla ti dušu,

Da solinski tvoji survat če se dvori
I krščanske iz njih graditi se crkve,

Da slavopoj krsta u njima se ori?

Je si 1 mogo slutit, Dukljanine gordi,

Kakvi 1 če ti glasi stiči u tom sjaju,

Da češ s kule svoje palače solinske
U more se bacit u teškom očaju;

I da ne če proči ni tri puna vieka,

A palača tvoja bit če razvalina,

Velebna i divna i u svom rasulu
Kano i slomljena tvoja veličina;

A na njenih da če podiči se mirih
Hramovi hrvatskog kraljevskoga Spijeta,

I u njima orit hrvatska se pjesina
Djedova hrvatskih ostavina sveta;

Ostavina sveta, za koju i danas
Sa nepravde ljudske borit nam se treba,

1 jer bez nje i nas ne bi više bilo,

Sve dušmanstvo na nju zavidno nam vreba.

Što 1 do danas, čare, od tvog sjaja osta?

U rasulo tvoje survalo se djelo,

Na grobnici tvojoj za olujne noči
Vjetar samo pjeva strašno mu opielo;
Bljesak munje na njoj plamnim piše slovi:
Svako ljudsko djelo nestaje i gine,

Ako li ga božja ne zaštiti ruka,

Ako 1 nije odsjev pravde i istine.

6i5

Na grobnici tvojoj, Dukljanine silni,

U prosvjete cvieču latinskoga svieta
Usadjen je korjen kraljevstvu hrvatskom
I povjest hrvatska počinje da cvjeta.

Posred uspomena rimske veličine
Grobnice nam leže hrvatskih kraljeva,
Milotužno svjetlo s njihovih grobova
Kroz patničku našu povjest se razlieva.

Od kamena Klisa, ubavog Solina,

Preko Velebita do Djakova ravna,

U hrvatskom srcu pohranjena leži
Uspomena sveta i povjest im slavna.

Čuvajuči vjerno njihov poklad sveti,

Spojit če se opet udi rastrgani; —

Združenu pod geslom: »Sve za dom i vjeru«
Hrvatstvu če ljepši osvanuti dani.

Zagreb.

Jooan Hranilooie.

PŠENIČNO ZRNO.

Slika.

Kar seješ, ne oživi, če ni umrlo.

I. Kor. IS, 36.

umničeva Minica je bolna. . .

Tam zadi za gozdom — kakih dvajset korakov nad Klo-
pinjskim jezerom — stoji Sumničeva kočica. Majhna je, krita
s slamo. In stara, vrlo stara je, da se že nekoliko na stran nagiba.

V nizki, zakajeni izbici leži Minica — bolna. Mlada je, jedva
ima petnajst let. Lice ji je upadlo in bledo — kakor prozorno. A
vendar je lepo, ker je skladno. Velike oči ji zro zamišljeno, nekako
otožno. Diha enakomerno, a iztežka . . .

V sobici je tiho. Le zdaj in zdaj zabrenči kje ob oknu kaka
muha, se zažene v steklo, včasih tudi v debeli, z lojem napojeni
papir, ki deloma nadomestuje steklo . . .

Tam ob peči včasih nekdo vzdihne. V poltemnem kotu sedi
stari Sumnič, ded Miničin. Sključen je v dve gubi, neprenehoma zre
v tla. Zdaj in zdaj pa vzdihne . . . Kaj misli, čemu vzdihuje? Bog ve
— Starček je preživel gotovo že devetdeset let. Sedaj pa je že vrlo
slaboten; in na pol slep je. Starost ga je popolnoma pootročila, in
pamet ga zapušča . . .

Veliki petek je danes. In zunaj je vse tako nekako slovesno
in resno. Tudi Minica čuti to. Dozdeva se ji, da smreke in bori ob
koči šume bolj veličastno, bolj skrivnostno kakor sicer. In spodaj
pod bajtico enakomerno pljuska jezero, a nekako žalobno, z bol¬
nimi, jecajočimi vzdihi.

617

bicer pa povsod mir, tišina. Zvonovi ne pojo, jek sekire ne
odmeva po gozdovih. Le kaka penica zapoje včasih zunaj pred
oknom svojo kipečo pesmico, kakor bi hotela potolažiti mlado bol¬
nico. In ta jo sluša tako rada. In tako hvaležna ji je za njen spev...

Veliki petek je . . . Minica se spominja, kako zdrava je bila še
lani v tem času. Še dobro ve, da je bila tega dne v Škocijanu pri
božjem grobu. In na materinem grobu je bila. Okrasila ga je z vijo¬
licami — lani so cvetele na veliki petek že vsepovsodi: bilo je
topleje.

In Minica misli na mamico — pet let je že mrtva. Da je mo¬
rala umreti! Kako rada je imela svojo Minico! Kako lepo bi sedaj
skrbela za njo v tej mučni bolezni... Da, če bi mamica še živela,
morda niti ne bi bila tako bolna. A sama z dedom — toliko je mo¬
rala trpeti in se mučiti!

In bolnici se orose lepe črne, le nekoliko preveč goreče oči...

Semkaj iz kota pri peči pa zdaj in zdaj zazveni tenek vzdih ali
pa jecljajoč glas, mrmrajoč nejasne besede . . .

*

* *

Krog poldneva je prišla Povodnova Treza z nadučiteljevo
Pavlinko . . . Pavlinka — drobno, enajstletno napol gosposko dekle
— je prinesla Minici juhe.

Treza pa je prihajala vobče vsak dan — še povečkrat, zdaj
ona, zdaj sestra Katra. Vsa ta leta, odkar je umrla Miničina mati
Meta, najmlajša Sumničevih hčeri, sta sestri Povodnici pomagali
Minici skrbeti za deda in za samo sebe.

Bili sta sicer tudi sami ubogi. Tam na severni strani gozda,
na Selu sta imeli malo kolibico. In jajca sta kupovali in jih vozili
v Celovec. S tem sta se živili.

S Sumničevimi so se računali še nekak rod. Koliko koleno
kdo bi vedel povedati! A pri naših ljudeh se sorodstvo dolgo ne
pozabi.

Tudi Treza je že bila dokaj stara. Lica je bila suhega. Samo-
zatajevanje, trpljenje in trud so mu vtisnili resen, malone rezek
znak. A oči, ki so ji gledale tako milo in sočutno na bolnico, so to
ostrost zelo ublažile . . .

Minica se je razveselila njunega prihoda. Posebno I avlinko
je imela tako rada. In vsakokrat jo je njen prihod vzradostil . . .

Pavlinka je pristopila k postelji. Božajoč drobno desnico bol-
ničino, jo je taložila:

6i8

— Minica, nične bodi žalostna! Kmalu ozdraviš! . . . Zunaj po¬
staje toplo . . . pomlad prihaja ... ta te ozdravi!

Minica ni odgovorila. Le nasmehnila se je.

— In glej, Minica — tukaj sem ti prinesla vijolic. Vem, da,
jih imaš tako rada — a sama jih ne moreš iti trgat . . .

— Vijolic ? Bog ti povrni, Pavlinka! Ti si tako dobra . . .

Ljubeče in hvaležno jo je gledala z velikimi črnimi očmi.

— Ali še veš, Minica, kako sve lani o tem času nabirale
vijolic ?

— Vem! In materin grob sve okrasile . . . Letos pa je za¬
puščen . . .

Hip je molčala.

— Pavlinka, ali mi izpolniš eno prošnjo? — Da? — Daj, na¬
beri vijolic ter okrasi grob moje mamice . . . Ali boš Pavlinka?...

— Rada! — — Tja v maju pa skupno nabereve šmarnic ter
ga okitive s šmarnicami . . . Dotedaj gotovo okrevaš!

— Bog ve! ■— Težko !

Treza pa je mislila: Njen  grob okrasimo v maju . . . Vedela
je, da so Miničini dnevi šteti. Ravno pred poldnevom je bila v Ško-
cijanu — v župnišču, pri nadučiteljevih, pri gostilničarju. In povsod
je pravila, važno in obžalovaje kimajoč z glavo:

— H koncu gre . . . Kmalu ji bodo zvonili . . .

Treza je bolnici prerahljavala posteljo. Vmes pa je zdaj in zdaj
tiho, šepetajoče — kakor bi na postelji ležal že mrlič — pripomnila
kako besedo. Potem pa je spet umolknila. Premišljevala je, kako
cvetoče da je bilo to dekletce še pred letom dni. Res, nežna je
bila vedno. A vedno je bila kakor mleko in kri. Nekaj gospodskega
je tičalo v njej. Njen oča je bil baje imeniten mož. Mati Meta je
namreč služila v mestu. Bila je mlada in vrlo lepa — in nekdo jo
je zapeljal. Kdo — tega Treza zagotovo ne ve. Meta o tem ni
marala govoriti. Vobče je bila od tistega časa, odkar se je vrnila
iz mesta, vedno zamišljena in žalostna. Nekaj ji je težilo srce. Mir
je našla še le v grobu: — umrla je mlada, starajedva trideset let..;

In mlada mora umreti tudi Minica.

— Zakaj da mora tako mlada umreti? — je pomišljala že¬
nica . . . Zakaj ? Bog ve — On je gospod, On določa meje življenju
človeškemu . . .

No, saj so vse poskusili. Vse korenine in cvetje in druga skri¬
vnostna zdravila, ki jih pozna sama, ali ki so jih drugi nasvetovali,
je poskusila. Zaman ! . . . Hodila je tudi prek na Reberco, v gorovje,

619

po neko posebno proslulo starko. Ta je prišla, je zagovarjala dekle,
jo kadila in kropila . . .

— Sedaj pa mora biti bolje! — Če ne bo, ji je naredil kdo, do
katerega nimam moči — ali pa je dekle stopilo na »vražji koren«.

Tako je govorila, ko je svoj posel opravila ... A bolje ni po¬
stalo. In Treza si je z dvomi in vprašanji trla glavo ; ali je pač de¬
klici kdo »naredil«, do katerega zagovarjalka nima moči, ali pa je
stopila na »vražji koren»?

A zadnji torek so se ji vzbudili prav močni dvomi o besedah
starke zagovarjalke.

Prišel je namreč škocijanski kaplan z Bogecem, da previdi
mlado bolnico. In ta je trdil, da je bolezen podedovana, da je to
že »v rodu, v krvi«.

In o besedah kaplanovih Treza vendar ni marala dvomiti.
Treza je pobožna žena ... In gospod so učeni — je pomišljala.

V teh raznovrstnih premišljevanjih je popravila Treza posteljo.
Potem pa je privzdignila bolnici glavo. In z žlico ji je polagoma
vlivala v usta juhe. A Minica je ni mogla dosti . . .

— Dajte to dedeku! — prosila je bolnica.

— Stric Peter — je poklicala Treza starčka. — Ali boste
juhe? Gotovo ste lačni! . . .

— Kaj — ka-aj praviš? - starec je govoril z jecljajočim, ne¬
kako meketajočim glasom... — Ka-aj — da sem lačen . . . ?

In umolknil je, kakor bi šele pomišljal, ali je res lačen ali ne.

— Tukaj je juha . . . malo topla še je . . .

— Aha — daj . . . sem daj!

Hlastno je segel po piskrčku. Naglo je zajemal in cmokaje
je jedel . . .

*

* *

Za kake pol ure je Pavlinka odšla . . .

Treza pa je ostala malone do petih. Tedaj je tudi ona odšla.
Ob šestih je bila pri fari pridiga. In Trezi bi bilo do smrti žal, če
bi je ne slišala — na veliki petek!

A ker je bilo nevarno, da Minici vsak hip postane še slabeje,
je poslala TrezaJurjanovo Zefo. Taje  bila gluha kakor kamen na
cesti. Tej pridiga ne bi kaj pomagala ...

Za večerjo je skuhala Zefa malo mleka, ki ga je prinesla
s seboj. Po večerji je spravila starega Sumniča spat Sama pa si

620

je z nekimi starimi jankami, ki si jih je tudi prinesla s seboj od
doma, postlala na klopi pri peči. Legla je in kmalu trdno zaspala.

Bolnica pa ni spala. Bilo ji je zelo slabo. Nekolikokrat je kli¬
cala Zefo. A ta ni slišala. Minica bi lahko umrla, a Zefa bi niti ne
vedela za to . . .

*

* *

Drugo jutro je prišla Trezina sestra Katra.

Bila je nekoliko mlajša kakor Treza, sicer pa ji zelo podobna.

Govorila ni mnogo. Ustnice pa so se ji gibale venomer.
Molila je . . .

Nekdaj — v mladosti — je živela baje precej veselo. A nekoč
•je nevarno zbolela. In odtedaj je živela povsem drugače — spo¬
korno, pobožno . . .

Minici je postajalo vedno slabeje. Katra se je že resno bala,
da se bliža zadnja ura. Prav vesela je torej bila, ko je o poldne
spet prišla Treza.

Ta je bila danes že vsa nekako polna prazničnega duha. Takoj
po prihodu je napeljala govor na včerašnjo župnikovo pridigo.

— O smrti Gospodovi so pridigali in o vstajenju Njegovem...
Kakor je naš Gospod in Zveličar umrl; tako moramo umreti tudi
mi. Vsi moramo trpeti, nositi svoj križ, vsi križati sami sebe, svoje
slabosti, strasti svoje, da bodemo z Gospodom tudi vstali. . .

Ženico so oblile solze. In glas ji je trepetal.

— Da vsi — vsi moramo trpeti in umreti ... a vsi bodemo
tudi vstali . . . vsi . . . Zrno se mora položiti v zemljo, da strohni —
so rekli gospod. In šele potem požene kal, pronikne iz zemlje . . .

Bolnica je napeto poslušala. Ko je Treza utihnila, vpraša tiho,
malone brezzvočno:

— Kako pravite, tetka — kako so rekli?

— Kako . . . ? Da se zrno mora zakopati v zemljo, kjer strohni
— in potem šele vzklije . . . Zrna smo mi! Tudi nas morajo za¬
grebsti . . . strohneti moramo, šele potem bodemo vstali. ,.

— Zrna smo torej . . . ?

Bolnica se je zamislila . . .

*

* *

Minici je prihajalo vedno slabše. Nekako dremala je že — po¬
grezala se je v nezavest.

621

Katra je tiho molila. Treza pa je pripravljala svečo in blago¬
slovljeno vodo.

Pri fari je ob štirih vabilo k vstajenja . . . Minico je zvonjenje
prebudilo. Postala je pozornejša. Tiho je prisluškavala . . .

Veliki zvon je pel, kakor bi čutil pomen trenutka, ki se bliža.
Zvoki so se trepetaje zibali nad gozdom . . . vrhovi smrek in borov
so pošepetavali . . . pošumevali . . . Bilo je, kakor bi koprneče drh¬
teli v neki veliki slutnji, kakor bi pričakovali nekaj izrednega, mo¬
gočnega . . . Spodaj od jezera pa je vdarjal jek. Odbijal se je nekje
na nasprotnem hribu . . . Bilo je, kakor bi v globini voda zvonilo
pet, deset zvonov — počasi, veličastno, pojoče . . .

— Tetka — ali vabi k vstajenju?

Govorila je težko.

— K vstajenju!

Bolnica se je spet zamislila. Ustnice so se ji gibale. Molila je...

*

* *

.Ob petih je vabilo drugič . . . Minici pa je tedaj že pohajala
sapa. Dušilo jo je.

Treza je prižgala svečo. Glasno je molila. Molila je tudi Katra.
Polagoma je tudi stari Peter tam za pečjo začel moliti — s slabim,
pojemajočim glasom . . . počasi, v odmorih in vzdihoval. Morda niti
vedel ni, zakaj da molijo ... ali na čast vstajenju Gospodovemu,
ali čemu . . .

Ob šestih pa so zapeli vsi zvonovi. In topiči so zagrmeli. To
je Minico vzdramilo še enkrat.

Dozdevalo se ji je, da je kakor sladka godba završelo črez
gozd, črez jezero ... v vrhovih pa je zašumelo kakor mogočna
pesem. To je bila pesem veselja, spev zmagoslavja — to je bila
aleluja nebeških sfer, himna korov angeljskih . . .

— Gospod je vstal! — je šepetala Treza. In trikrat se je po¬
križala . . .

— Vstal! - je hipoma ponovila za njo Minica zjasnim, veselim
glasom. In blažen nasmeh se ji je razlil po licu, ki je postajalo od
hipa do hipa prozornejše, jasnejše, veselejše . . .

Bolnica je slušala spev angeljev,- himno zmagoslavja, alelujo
vstajenja — in tudi sama je vstajala k boljšemu, lepšemu življenju . . .
umirala je . . .

*

* *

622

Ko so zvonovi pri fari utihnili, ko je nad gozdovi, na jezerom
nad hribi mrak sprostiral svoj dremotni pajčolan, in so po hribih
zablesteli kresovi — zdaj tu zdaj tam, ta naglo oni počasi: ■— tedaj
pa je bila Minica že mirna, tiha — mrtva.

Sveča je trepetaje brlela. Zunaj je glasno šumel gozd, in spodaj
je pljuskalo jezero — veter je postajal močneji.

Ded Peter je plakal kakor otrok. Ko mu je Treza povedala,
da Minica umira, je dolgo ni mogel umeti. Ko pa je slednjič spoznal
in umel, kaj se godi, je ječal in plakal kakor malo dete.

— Ko bi jaz umrl, jaz! ... O ti moj Jezus, moj Bog — mene
vzemi, ne nje . . .'

In starček se ni dal potolažiti . . . Slednjič sta ga ženi pustili
njegovi boli.

— Naj se izjoka — lažje mu bo!

Plamen mrtvaške sveče je trepetal, se zibal
nemirno. Ob postelji je stala Treza. Zamišljeno je
zrla mrtvi Minici v lepi obraz, ki je še bil zalit
z ono čudovito rdečico, ki se takoj po smrti pojavi
na licu mrličevem. In kimajoč z glavo je šepetala:

— Zrno. . . položiti se mora v zemljo, da
strohni, šele potem vzklije!... In vzklilo bo! —

Vstala boš krasna, ker si plemenito zrno, čisto,
neomadeževano . . . pšenično zrno . . .

Klopinjsko jezero na Koroškem.

Fr. Ks. Meško.

IZVANREDNA POČAST LEONA XIII.
BISKUPU J. J. STROSSMAYERU.

M ad je u veljači g. 1898. naš biskup J. J. Strossmayer slavio
šezdesetgodišnjicu svoga misništva, obradovao je i njega i
sav hrvatski narod slavno vladajuči papa Leon XIII. davši
mu povlasticu, da smije doživotno nositi pallij, t. j. vanjski znak
crkvene vlasti, koji po pravu smiju nositi osim pape samo patrijarhe,
primasi i nadbiskupi, a koja se povlastica veoma rijetko daje bisku-
pima, i to samo onima, koje hoče papa da na osobit način počasti.
A zašto je papa odlikovao biskupa Strossmayera s toin povlasticom?

Na ovo nam odgovara kao nepristran sudija najljepše sam
papa Leon XIII., kad piše: »Preodlična slava Tvoje učenosti i pobož¬
nosti, divna briga za spas duša, Tvoj život, koji si sproveo dobro
čineči, kao što i biskupska čast, koju obnašaš na največu diku,
— lako nas sklonuše, da čestitkama sVlju prigodom šezdeset-
godišnjice Tvoga misništva pridamo takodjer zalog papinske blago¬
hotnosti.« Bi li ikoji Hrvat mogao ljepše govoriti o biskupu Stross-
mayeru, nego li govori papa Leon XIII. ?

*

A što je to pallij ?

Več smo spomenuli, da je to vanjski znak crkvene vlasti, a taj
znak je tri prsta široka vunena tkanina s dva okrajka, jedan s prijeda,
a drugi otraga, na kojoj je uvezeno šest križeva, i koja se nosi na
ramenima oko vrata. Pallij se pravi iz vune onih janjiča, koji se na
dan sv. Agneze u crkvi iste svetice prikažu i blagoslove. Taj dan

624

naime donesu apostolski podjakoni u crkvu sv. Agneze dva bijela
janjeta, i dok se na koru pjeva »Agnus Dei«, metnu ih na žrtvenik,
gdje ih blagoslove, zatira je predadu dvjema kanonicima lateranskim,
koji ih opet vrate apostolskim podjakonima, da paze na njih, dok
dodje vrijeme, da se strigu. Vuna ovih janjiča pomiješa se s drugom
vunom, i odatle satku duvne tkaninu, iz koje se prave palliji. Pri¬
redjem več palliji donesu podjakoni u crkvu sv. Petra i ovdje se
metnu u predvečerje blagdana apostola sv, Petra i Pavla na grob
apostolskih prvaka (odatle: »sumitur pallium ex corpore s. Petri«),
gdje ostanu preko noči, a zatim se sprave do potrebe.

Prve vijesti o porabi pallija sižu u rano doba krščanstva. Tako
se spominje kao pradavni običaj, da je novoizabrani biskup Ale¬
ksandrije, bdijuči kraj tijela svoga predšasnika, na sebe metnuo po¬
kojnikov pallij. Ista ova predaja upučuje nas i na evangjelistu
Marka, koji da je od sv. Petra njemu predani pallij u baštinu ostavio
crkvi u Aleksandriji, koje je on prvi biskup bio. Svakako istina je
to, da je poraba pallija o mnogo starija, nego li sižu naše pismene
vijesti o tom.

Pallij je dio papinoga svečanoga odijela, s toga ga on i uvijek
nosi kod svečanih zgoda, kao znak svoje vrhovne vlasti u crkvi.
Akoprem je dakle isključivo pravo papino nositi pallij, počeše ipak
pape dozvoljavati i nekim nadbiskupima, da ga mogu nositi, po
svoj prilici s toga, što su bili apostolski namjesnici. Tako je n. pr.
medju ostalima i solunski nadbiskup imao pravo nositi pallij. Tek
pod konac osmoga vijeka zavladao je običaj dozvoljavati svim nad¬
biskupima, da mogu nositi pallij kao znak, da u ime papino izvrši-
vaju neka primacijalna prava.

Svaki nadbiskup treba da za tri mjeseca iza svoga zaredjenja
za biskupa, ili ako je več bio biskup, poslije kako je bio potvrdjen
za nadbiskupa, moli ili sam ili po svojem zastupniku papu u tajnom
konzistoriju za pallij. Poslije obečane papi poslušnosti i odanosti
dobiva molitelj pallij. Ako nadbiskup moli po namjesniku pallij,
onda obečaje namjesnik, da če ga čim prije predati nadbiskupu, i
da ne če na putu prenočiti, nego samo jedan put, osim ako bi to
bilo neophodno nužno, a kad bude nočio, da če pallij preko noči
pohraniti u crkvi, i to, ako bude moguče, u prvostolnoj crkvi.

Nadbiskup ne smije prije, nego li dobije pallij, izvršivati nika-
kove vlasti, koja mu pripada kao nadbiskupu. Pallij se daje nad-
biskupovoj osobi, s toga ga ne može drugomu uzajmiti niti na samrti
ostaviti, več ga treba s nadbiskupom pokopati. No pallij se daje i

-j#®* ■

VJERUJEM!

IVAN RENDIČ

TRST,


625

za odredjenu samo nadbiskupiju, s toga treba da na novo moli pallij
onaj nadbiskup, koji prijedje iz jedne nadbiskupije u drugu. Akoje
jedan nadbiskup na čelu dvjema crkvenim pokrajinama, onda treba da
za svaku na pose moli pallij, i oba se imadu š njime pokopati.

Ako nadbiskup umre, a ne može se u zemlji pokopati, ako
n. pr. izgori ili se utopi, njegov se pallij imade na pose zakopati;
ako nadbiskup, koji je več dobio pallij, umre prije, nego mu se
pallij uruči, pallij se spali i pepeo baci u svetohranište.

Pallij smije se nositi samo u crkvi, kod svečane sv. mise ili
kad se obavljaju drugi važniji biskupski obredi, dakle ne kod tihih
sv. misa, kao što niti kod misa za pokojnike, niti kod ophoda. Izvan
crkve smio bi se nositi samo u jednom slučaju, kada bi se naime
sv. misa služila pod vedrim nebom, inače nikada.

Več i u ono vrijeme, kada su samo neki odličniji nadbiskupi,
koji su obnašali čast apostolskoga namjesnika, imali pravo nositi
pallij, nalazimo primjera, da su to pravo podjeljivali pape i jedno-
stavnim biskupima. Spominje se, da je prvi podijelio to pravo papa
Marko (g. 336.), suvremenik čara Konstantina, biskupu od Ostie.
Taj naime biskup imade tu povlasticu, da izabranoga papu, koji
nije još biskup, posveti za biskupa, i kod toga sv. čina imade pravo
nositi pallij, kao što se to vidi iz riječi, s kojima mu se podjeljuje
pallij i koje glase, da se s njime služiš kod posvete pape (»ut eo
utaris in consecratione summi Pontificis«). Isto tako čitamo, da je
papa Gregorij Veliki na molbu kraljice Brunehilde podijelo Sya-
griju, Augustodunskomu biskupu, i njegovim nasljednicima ne samo
pravo nositi pallij, nego i pravo, da mu pripada mjesto urnah iza
nadbiskupa pred ostalima, starijim biskupima, koje pravo nije skop-
čano s pallijem, več treba da se naročito podijeli. S istom povla-
sticom nagradio je i papa Aleksandar II. nastojanje biskupa halbei;-
stadskoga o slozi izmedju Henrika III. i istoga pape.

Kada se jednostavnom biskupu daje pravo nositi pallij, može
se to pravo podijeliti ili biskupiji ili biskupu. Biskupiji radi mjesta,
biskupu radi osobnih vrlina i zasluga, kao što je učinjeno kod
biskupa Strossmayera. U prvom slučaju prelazi to pravo na sva-
koga biskupa one biskupije, u drugom slučaju prestaje ta povlastica
sa smrti biskupa, komu bješe podijeljena.

*

Mi Hrvati katolici imademo i u najnovije vrijeme mnogo
uzroka, da budemo zahvalni sv. Stolici i da s ljubavlju pogledamo

40

Spomen-cvieče.

626

na nju. Ta papa Pijo IX. hoteči nagraditi zasluge hrvatskoga naroda,
koje si je stekao u stoljetnoj borbi za katoličku vjeru i otačbinu,
podigao je g. 1852. zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije i me-
tropolije, a biskupije zagrebačku, djakovačku, senjsku i grčko-sje-
dinjenu križevačku izuzeo je ne samo od metropolitanske
vlasti nadbiskupa kaločkoga i ostrogonskoga, nego
svake druge prevlasti i sudske vlasti, i utemeljio novu,
sasma odijeljenu i različitu hrvatsko-slavonsku crkvenu
pokrajinu. Prva dva zagrebačka nadbiskupa zaodio je
Rim grimizom, imenovavši ih kardinalima, a evo u
najnovije vrijeme časti papa Leon XIII. našega biskupa
Strossmayera čašču, koja se samo rijetkima podjeljuje.

Zagreb.

Dr. Ferd. Belaj.

PATNIK.

i.

|bučena jednostavno, u priprostu haljetku smedje boje, koji
ipak ne sakrivaše nježnosti njena struka, sa uskim tamno-
crvenim šalom, što ga je, pokrivši njime crnu kosu i sakriv
bjelinu svoga vrata, zabacila na rame, unišla je Vjera Barčic u dučan
k »Zlatnomu plugu«. Duga je to, oniska i ne dosta svijetla prostorija,
zapremljena po svim stijenama, pa i na istom stropu željeznom robom
razne vrsti. Naučnici i pomočnici, kojima več u kretnje ušla težina
njihova posla, bijahu zabavljeni dvorbom na različnim stranama, pa
je pred Vjeru Barčič izašao sam gospodar, onizak gospodin, ugojen,
dobročudna lica. On poznavaše Vjeru Barčič. Nazad deset godina
bio je on jedan od njenih tihih obožavatelja. Tada je ona znala
doči u njegov dučan sa svojom tetom. Obje otmene: teta u skupo-
cjenoj napravi, a ona mladjahna, sva ukusno odjevena. Njen pogled,
njene kretnje, njeno držanje odavaše, kako ona u svojoj neobičnoj
Ijepoti osječa neku premoč i kao da iščekuje nešto veliko od života.
Mladi gospodar tvrtke »K zlatnomu plugu« nije se onda ni usudio,
da joj svoje njeine osječaje oda, — tako mu se činila ona u svom
društvenom položaju visoko. A sada — dolazi redovito triput u
tjednu u njegov dučan, da kupi za četrdeset filira drvenog ugljena
i sama ga nosi kuči. A gospodara tvrtke »K zlatnomu plugu« to uz-
budjuje. On je dobar čovjek, pa ga dira ta opreka: ona otmenost
nazad deset godina, i ova sadašnja skromna pojava njena.

I danas opazivši je, gdje je opet unišla, uzbudi se i počuti u
duši saučešče, — no nije ničim odao svoga ganuča. Osječao je, da
bi time povrijedio Vjeru Barčič, i premda je znao, po što je došla,
ipak je zapitao, što izvoli? — To je pitanje za gospodara tvrtke

628

»K zlatnomu plugu« bilo u ovom slučaju od neprocjenive vrijed-
nosti, — on je njime sakrio svoju zabunu, — i pogledao je nekako
slobodnije, trgovački u lice Vjere Barčičke.

A u njenome licu ne bijaše ni traga kakovoj smetnji, ona nije
bila ni potištena. Nešto zanosna bijaše u njenim lijepim črnim očima, u
krasno izdjelanim, no nešto bolnim črtama lica, Bijaše vidjeti, kao da je
nije stigla nesreča, nego kao da je u životu našla nešto veliko. I toga
nije dobri trgovac razumio. Načinom, koji odavaše, da joj se žuri, isplati
svojih četrdeset filira za ugljen i sve: njene riječi, njen pogled, njeno
držanje, njezin hod odavaše, da se ona ne obazire na ljude, na oko-
linu, ona misli na nešto veliko i bolno. Kad je izašla, još je dugo gledao
gospodar tvrtke »K zlatnomu plugu« u vrata, na koja je nje nestalo.

A ona izišavši i pokoračiv tek nekoliko koraka na asfaltnom
pločniku, sretne mladog domobranskog kapetana. Činilo se, da ju
prepoznao, — nedužno poznanstvo iz prošlih dana. No ona stisnuvši
k sebi svoj zamot s ugljenom, ne obaziruči se podje dalje. Iza ne¬
koliko koračaja dodje joj u susret još mlad odvjetnik sa cvikerom
na nosu, važno koracajuči, — i kako ju je iznenada zagledao, ne-
hotice je pozdravio ; zalazio je u njihovu kuču. I prolazeči dalje
tom ulicom, kojom je nekoč kao djeyojka šetala, puna nada, puna
iščekivanja, prolazeči drugim i trečim sokakom, susretala je poznata
lica, koja su je mogla podsjetiti na prošle dane, na dane, koji su
joj mnogo obečavali, — no ona prolazeči tim ulicama nije mislila
na te dane. Tek kao daleka uspomena na čas bi se pred njenom
dušom pojavili, a ona ne žaleči za njima, brzo se od njih odvrnula.
I stisnuvši jače k sebi svoj zamot s ugljenom brzo idjaše dalje.
Njoj bijahu sasma blizu, njenu dušu ispunjahu drugi dogadjaji. Po-
najprije u njenoj duši neobično jaki, nimalo poblijedjeli bijahu do¬
gadjaji još onih dana, kad je ona poklonila svoje srce zanimljivome
poručniku Marku Barčiču. Ona istom sada znade da pravo cijeni
njegov značaj, kad je on, jer nije imala kaucije, volio ostaviti svoju
službu, nego nju, pa je primio priprosto mjesto opčinskoga bilježnika
u malenu trgovištu, samo da se uzmogne vjenčati. I sada još ne može
Vjera Barčička sebi oprostiti, što je onim časom, kad je on svukao
časničku odoru, osjetila spram njega nešto, kao da je on nešto
od svojega »ja« izgubio. Njoj je sada jasno, da je tada za nju
život bio tek spoljašnost, sjaj izvanji. Ona se još nije mogla
uzdiči nad obični svijet i primati život u njegovoj ozbiljnosti. I tako
je došlo do toga, te je ona taj teški život samo ogorčavala i sebi
i svome mužu, koji je kukavno zasluživao. Bila je tako razmažena,

629

te se po čitave mjesece ne bi pokazala iz kuče samo za to, jer se
nije mogla odjenuti, kako je željela. Kad se je smoglo za šešir, nije
bilo za nove cipele, a u malo izgaženim cipelama ne bi mogla ni
za živu glavu na ulicu, — radje ne izlaziti. Kad su se kupile ci¬
pele, evo več nove mode za haljine, — a za to nije bilo otkud
uzeti, i nije izlazila, plakala je u kutu svoje sobe. I znala mu
reči, čemu ju oženio, kad ne mogu pristojno živjeti? — dapače
jednom u plaču kaza, što i treba siromašnomu bilježniku fene, kad
ne može, da je uzdržaje. No iza toga znala bi mu se na grudi
baciti i jecajuči govoriti: »A ipak te ljubim, ipak te ljubim!« A on
bijaše čudan, — tada ga nije razumjela. Njene ga suze nijesu raz-
nježile, a čelo bi mu se smrknulo. A dolazio je često naoblačena
čela iz ureda i znao bi joj reči: »Teška je to služba, teška«. I to¬
liko joj puta pripovijedao, što sve mora progutati, ali ona kao daje
u duši krivila i njega, »on da je sam nepopustljiv«, nije odstupao od
svojih načela. A to ga dotjera dotle, te je napokon izgubio službu.

Jedne večeri, kad je bio otišao na glavnu skupštinu, što ju
držaše mjesna čitaonica, vrati se kuči neobično ozbiljan.

— Bit če zlo!

— Zašto?

On je kod izbora odbora došao u sukob sa svojim glavarom,
i glasovao sa strankom glavaru protivnom, sa večinom gradjana.
Držao je, da kao čovjek mora da po svome uvjerenju i radi, ne
obaziruč se ni na koga. . . Iza toga prodje koji mjesec dana, i on
je bio na jednom . . . bez službe.

U onaj čas držaše Vjera to gotovo za neko oslobodjenje. Ta
kakav je to život i provodila uz muža! Opet ju htjela primiti teta, koja
se medjutim bila preselila u drugi grad. I još nešto se tu sada javilo,
nešto nevaljalo. Jedan se gospodin iz susjedstva tetina za nju zanimao.

I mislila je na to. No u dnu duše bijaše nepokvarena. Več u snu, kad
bi samo sanjala, da joj dolazi koji tudji muškarac u susret, ona bi
stala stenjati i zvati svoga Marka. A dogodilo se tako i noč prije njena
naumljena odlaska. Sanjala, kako je htio neki lijep čovjek, da se njoj
približi i s užasnim naporom stenjanja dozivaše svoga muža.

A on je još bdio, i bila je sva sretna, kad se prebudila, i on bio
uza nju. Drugi dan otprati je Marko na željezničku stanicu i tu se ona
posve preobrazi. Sve do tada bijaše u njenoj duši puno nezadovoljstva
i mišljaše: - lako če se rastati s mužem. No ona se rastati nije mogla.
Več su bile kupljene željezničke karte za nju i za dijete i njena prt¬
ljaga predana, — i zvao kondukter na odlazak, a ona se nije mogla

630

oprostiti od muza. »O ponoči, plačuči pošla bih u svijet, da te potra-
žim«, šaptaše mu, vozeči se s njime natrag i privijajuči se uza nj.

I one iste riječi: »O ponoči, plačuči pošla bih u svijet«, kao
da su onda udarile svoj biljeg u cijelo njeno biče. Vidjela je, daje
njen Marko patnik, da trpi, što je htio da ostane čovjekom, — no
on ne prigiblje glave; to ju pripelo uza nj.

Nekoč joj pripovijedao, daje kao djak ostavio jednu gimnaziju i
otišao na drugu, jer mu se ondje nešto krivo učinilo, — otputovao
pješke, bez novčiča u džepu, a dva dana hoda. Ona ga tada nije razu-
mjela. Nije ga posve razumjela ni onda, kad on nije mogao podnijeti
uvrede, što mu ju glavar nekoliko dana iza onog glasovanja nanio u
uredu, izderav se na nj, kad mu je nešto u posve službenom poslu prema
zakonu htio dokazati —: »Šutite!« A sada sve to shvača. On bez
kruha u svijetu ostao je neslomljen, slaveči u svom uvjerenju dosto¬
janstvo čovjeka. I u bijedi u njemu bilo nešto veliko, što ju zanosilo.

Kako nuzgredna stvar bijaše sada za nju odijevanje. Nije se oba-
zirala više na modu. Pred njome otvorio se svijet nutarnji i njezin
muz bijaše u njenoj duši velik. Ona bi znala priči k njemu i gledati ga
dugo, a onda bi se privila uza nj govoreči: »Kakva muza ja imam«,
a glas joj bijaše pun udivljenja i topline. A ta joj zanesenost pomogla,
te nije ni osječala svu težinu njihove bijede, — i bilo je to poštovanje
i ta ljubav tako velika, te je nije nestajalo ni pred strahom, što no
joj ga zadavaše bolest njegova. Medjutim se ona podavaše nadi, da
če on ozdraviti, — tek pobolijevaše. Ova posljednja dva dana, istina,
gore mu je i ne može ni u ured (ovdje u gradu dobio je napokon
mjesto dnevničara), no ona najposlije ni ne vjeruje, da bi to bila
smrtna bolest. On je tek oslabio, — pa je li i čudo, nakon svega
toga, što ih je stiglo. Nahlada, bronchitis — i to če proči.

I ona se požurila sa svojim ugljenom. Glačanjem košulja za-
služuje nešto, — i to mnogo vrijedi. Brzo je unišla u svoju kuhinjicu
i odložila zamotak. Tu je bilo prostora tek, da se moglo prolaziti.
Uz prozor podulji stol, na njemu glačalo. U košari čekaju košulje,
od njih se širi svjež, vlažan odah. Iz dvorišta, zatvorena visokim
stijenama, medju kojima sjena neprestano leži, ulazi na prozor oslab¬
ljeno svjetlo dana. Tu če se ona urnah primiti posla, treba da se
žuri. Samo če prije zaviriti k njemu u sobu i odložiti haljetak.

I unišav k njemu, — jak miriš po terpentinu prhnu joj u lice.
U sobi kao da se več mrak hvatao, tako malo svjetla dopiraše iz
dvorišta. Marko Barčič sjedio tiho u kutu sobe i sjena ga svega
obavijala. Prenuo se i podigao glavu. A ona bijaše zadovoljna, po

631

zaduhu terpentinova ulja znala je, da je inhalirao. Vjerovala je, da
če mu to pomoči.

A sada ču se brzo dati na posao, — pridje ona k njemu, i
prihvativ mu ruku snažno ju stisnu, te ode da odloži haljetak, pa
da se vrati u kuhinju.

II.

A Marko Barčič ostao sam. I njemu bijaše nekako ugodno,
što je ona izašla. Čudnovato, njega je upravo bolilo, kad bi ona bila
uza nj. To se čuvstvo pojavilo tek od jučer. Od jučer stala se u njemu
drmati i vjera u njegove ideale. On je slutio, da če teško preboljeti,
a ta slutnja izazva u njemu osječaj bliže smrti, i pod tim osječajem
klonuo je, — ne od straha pred smrču, nego sa straha pred životom,
kojemu ostavlja svoju zenu. Za svojim životom i nije žalio. To, što je
inhalirao, činio je samo za to, da nju razveseli. A danas i nije udisao
pare, — tek je terpentinovo ulje izlio u vruču vodu, da je prevari. I
upravo to, što je on osječao, da če teško preboljeti, bijaše uzrokom,
da je čutio bol, kad je nju gledao. Bez ičega če ju ostaviti. Da je
ostao bilježnikom, zapalo bije barem nešto mirovine. A napokon Bog
zna, da li bi bio i spao tada na te grane. Da je ostao, — jedno je
sigurno, da je ostao, njihovo dijete ne bi bilo svršilo onom užasnom
smrti ... Ah kakova smrt! Držali su u pokrajnoj sobi do ulice pod-
stanara. Bijeda je bila i u torne, što su podstanara od njihove sobe
dijelila tek vrata. Samo da ne ozlovolje svoga podstanara, morali su
biti u svom stanu mirni. Jedan ih je gospodin i ostavio za to, jer
se u njegovu sobu odviše culo ječanje njihova djeteta, kad je bilo
bolesno. Samo po mjeseca nijesu dobili drugoga podstanara, i to se u
njihovu kučanstvu teško osjetilo. Za to su bili odsele još oprezniji.

Nijesu skoro nikad punim glasom govorili, vrata otvarahu i
zatvarahu tiho, hodahu na prstima, te bi dapače znali u sebi i kašalj
ugušiti, jer kroz vrata sve se to čuje u drugu sobu. 1 njihovo se
dijete uz njih več priučilo, te i ono potiho govoraše, tiho pomicaše
stolicu, dapače i žličicom znalo je potiho uzimati iz zdjelice branu.
A kad bi se zaboravilo, te gdjekad glasnije uskliknulo, ono bi se
urnah sjetilo, da ne smije, i uvuklo bi se. I tako se dogodilo, kad
ih je jedne noči oda sna probudilo ječanje njihova djeteta, da i ne
pomisliše, što je djetetu, več se prepanu, »ne če li mala probuditi gospo-
dina u drugoj sobi«, i taj strah obojici na usta protisnu riječ. »Šuti!«

Koliko nemilosrdja u toj jednoj riječi! Marko Barčič ne može
je zaboraviti. A jadna djevojčica je ušutila. I nastao muk. Kako je

632

to teška šutnja bila, što je u njihovoj kuči vladala, samo da ne uz-
nemire gospodina u pokrajnoj sobi.

Ali taj muk nije potrajao dugo. Naskoro poče mala tiho, tiho
plakati. Tada su ustali, da upale svjetlo, — i pazili su, da ne za-
štropoče stolica. Tri dana iza toga, i mala je umrla, a da gospo¬
dki u pokrajnoj sobi nije znao, što se dogodilo.

Da su znali, da je djetetu umrijeti, ipak to ne bilo prošlo u
tolikoj tišini. Bili bi je pustili, da si jaukom olakša boli. No tako ju
svedjer utišavali: »Ne plači« — »molim te, šuti« — »miruj« — »tiho«.
A dijete je gušilo u sebi bol.

Ah i to je učinila bijeda. A on ih je sam u nju bacio. On sam!.. .

I Marku Barčiču bijaše pri toj pomisli, da mu se iz grudi otkine
teški: ah!. . no u taj čas unidje k njemu njegova žena, — bila je
gotova sa glačanjem. I čuteči on u sebi krivnju prema svojima, osje-
čajuči i bolest, koja sve jače na nj navaljivaše, čisto se pobojao, da
ona u njegovu licu ne opazi pogibao, što ju njegova bolest nosi. On
pomisli: »Ovdje je tamno, — i u kutu sam eto, kako je to dobro. Ona ne
vidi jasno moga lica ni očiju«. I nehotice se još malo povuče u kut.

A njoj se žurilo, odnijet če izglačane košulje i dobiti za posao
novaca . . . »A što bi, da mu donese«, — pitaše. — »Bi li teletine
ili govedine da ispeče . . .«

A on joj zahvaljivaše, njemu da je dobro, i čemu da se toliko
troši, posve je nepotrebno.

— Ali, ne, ne — ti moraš! — došla je k njemu, pa ga po
običaju prih vati za ruku i stisnu je onim toplim načinom, koji odaje
iskrenu odanost.

A Marku Barčiču to nije godilo, on je osjetio dapače silnu bol,
i samo da bude čim prije opet sam, reče joj, neka donese, neka
ide ....  I ostade sam, a bol, što ga bila obuzela, nije se njenim
odlaskom smanjila, ona tek novom snagom potjera njegove misli
na rad. Ni fizički bolovi u grudima, nestajanje daha i gušenje ne
odvratiše tih misli s udarena puta. Ah, on sam, sam on bacio ih u
tu bijedu. On sam ... I sumnja, da li je imao pravo, da to učini,
rasla, prodirala sve dublje u njegovu dušu ....  Žrtvovao ih je sve,
da obrani neko pravo, dostojanstvo čovjekovo . . . To pravo, to
dostojanstvo od jedared pričini mu se, da ga je shvačao dosele
nekako krivo . . . Otkud to pravno osječanje, otkud dostojanstvo
čovjekovo? Zar se nije rodilo u borbi za opstanak? A ne upučuje
li borba za opstanak njega kao činovnika, da zataja sebe, svoje
osječaje? Zar ta borba njemu činovniku ne nalaže ponižnost, da-

633

pače i puzanje? Pa napokon zakon! Jedni ga u toj borbi životnoj
stvaraju za sebe, drugi ga u istoj borbi ruše radi sebe. Nije li ono,
za što se on žrtvovao — zabluda, utvara, a tek život je istina! A
kakav život je on pripravio svojima? A njegovo dijete! . . . i misli
mu se vratiše k djetetu.

A Vjera je puštala gdjekad malu Zlatu u sobu podstanarevu, — a
to se sakrivalo. I jednom, — bilo je to nekoliko dana prije smrti njene,

— kad se je Marko vračao o podne iz ureda, opazio je i gospodina,
gdje u to neobično vrijeme ide u svoj stan. I pobojao se on, da ne
zateče u svojoj sobi njihovo dijete. I požurio se uzrujan. U istinu bila
mala u sobi, — i on tek dospije, daje za vremena povuče u njihovu
sobu i pri tom uzbudjen ostro se osječe: »Što tražiš tu?«

A malo siroče dolazilo tamo, da vidi sunca; u njihovu sobu
nikad sunce nije zavirilo. Kako presenečeno, kako bolno bijaše lice
u male sirotice. Povukla se u kut, a u njem se srce ganulo. Uzeo
je u naručaj i pritiščuči je na grudi, odnio je na šetalište.

Ali što to sada koristi ? Tim se ne može utješiti. On samo čuje
svoje nesmiljene riječi: »Što tražiš tu?« — i one mu razdiru srce
i gleda ono malo, bolno lice dragoga djeteta, — i baca se nemočno
na istrošeni kanape. Na njemu je i mala umrla . . . Karakteri, ideali!
Kako vi karakteri, ideali? — On se čudio — otkud karakteri i ideali.
Što je to? Kakvi ideali! Morat če u krevet, osječa. Ne če zasluživati,
izgubit če i to dnevničarsko mjesto ... I pred njim se otvori bezdan,
tarna ... A onda kao daje sve iščezlo ispred njega, svi dogadjaji,
sav život, — samo mu žila kucavica na čelu neobično kucaše.

Ustao je i pošao k prozoru. Netko je tamo preko dvorišta u
drvarnici cijepao drva. Pogleda onamo, — no ne bijaše nikoga. —
Čudno, a on je ipak čuo. Hi to možda bijaše prije, jučer, kad su
cijepali drva. On se nije mogao sjetiti. A najednom nije znao ni što
je danas, koji dan, koje doba. Pokušao je da misli, što bijaše jučer,

— ne ide — prekjučer — i opet se ne može nikako sjetiti. Čudno
se to njemu činjaše. Hvataše se za čelo . . . Morao bi ipak nekoga
pitati! Mora! I ustane, izadje potiho, gologlav. U hodniku sretne ku-
haricu iz drugoga kata, okrene se za njome, no ona več umaknula na
stube. I on se uputi na ulicu.

III.

A kako izadje na ulicu, stade pred kučom. Bijaše oblačno, a
jesenski dan več pri kraju. Niz ulicu popuhivaše hladan vjetar i

634

poigravaše se njegovom bujnom kosom. Ljudi prolazili, a on ih su-
stavljao i pitao, koji je to dan, koje doba. A ljudi ga začudjeno
gledahu. I jedni rekoše: »Predvečerje, božji čovječe!« — a bilo ih,
koji se našališe s jadnikom: »Jutro je!« A on se ne mogaše snači i
hvataše se za čelo.

I vjetar udilj duvao i tjerao mu kosu u čelo, a njegove oči
lutahu niz ulicu. Tad se iznenada trgnu, oči mu se široko otvoriše
i zagleda se k uglu ulice.

Otud dolazio čovjek. Marko ga Barčic prepoznao, dolazio otud
onaj isti čovjek, zbog koga je službu izgubio.

Kako ga je zagledao, sjetio se svega i on se uspravi. Izgubila
se iz njegove duše malodušnost, koja je bila njime ovladala. Tu,
gdje je vidio pred sobom čovjeka prazne duše, vrati mu se sva
moralna energija i na patničkom licu zasja onaj izražaj, koji je
toliko zanio njegovu Ženu.

I čudnovato, prolaznici taj čas nijesu vidjeli na njemu njegovo
neugledno iznošeno odijelo, nijesu svratili pozornosti ni na njegovo
bolešču istrošeno tijelo, nehotice upirahu oči u njegovo preobraženo,
patničko lice, na njegove velike sjajne oči. A on je mirno stoječi
čekao, dok dodje do njega onaj gospodin. Nije čekao kao očajnik,
nego kao sudija neki, i ne kao sudija, što dosudjuje zadovoljštinu
ovoga svijeta, več kao sudija, koji jednim pogledom drma savješču.

I onaj gospodin došavši do toga čovjeka, koji je u sebi osječao
skoru smrt, — nije mogao izdržati pogleda, več se zabuni, odvrnu
od njega oči i u neprilici stade natezati svoga psa, što ga je vodio
na uzici.

A tada se netko blago dotakne ruke Barčičeve. Pred njim
uskrsla njegova žena u svom starom haljetku, sa onim šalom
na glavi i zabrinuto podignu oči k njemu. Ali
kad je zavirila u njegovo lice, ona se primi-
rila. A iz duše Marka Barčiča nestalo je onog
očaja, što ga od dva dana obuzimao, i u kojem
več nije mogao podnijeti, da si Ženu gleda uza
se. Vratila se u nj toplina, i primi je nježno za
ruku i podjoše tiho u njihov stan. A unišav u
sobu, on je privuče na svoje grudi, i šuteči cje-
livaše joj čelo i tihe suze mu potekoše niz lice.

Karlocae.

Janko Leskooar.

U NINU NA GOSPU OD ZEČEVA.*

(Sa osam slika.)

ri su crkvena običaja u Dalmaciji zamjerita radi karakte¬
rističnih osebnosti: badnja večer u Vrgorcu, nočni obhod
na veliki četvrtak na Braču, i blagdan BI. Gospe od
Zečeva u Ninu. Dok su prva dva, što se saučešča vjernika tiče,
užega mjestnoga značaja, ninska je svečanost prava narodna svet-
kovina velebitskoga područja. Po svoj je prilici to još jedini ob¬
stoječi trag najstarijega područja negdanje narodne hrvatske ninske
biskupije.

Uvriežila se je ninska svetkovina u narodu tako, da se vjernici
sve od Senja do Knina, pa kadkada i preko Dinare, mimo toliko pro-
mjena obsega ninske biskupije, barem jednom na godinu okupe
k svojoj starodavnoj matici. Dapače to nije lih katolička svetkovina,
nego i grčkoiztočnjaka, koji učestvuju brojimice i obredima. Tada u
Ninu 'šajma nema, a da bi ih trgovanje priteglo ; priteže ih ona drevna
zajednica s katolicima, kad ih i u Dalmaciji nije dielila posebna
hierarhija. Ninska svetkovina nije lih pučka, jer se tamo s crven-
kapom mieša i škrljak, kao što s jašmakom gospojinski šeširič ili
varoške ukosnice. To je prava narodna blagdanica.

Podloga ninskoj svetkovini jest doista obični crkveni obred
za molitvenih dana ili Rogacija; ali mu je primiešan dvostruk

*  Sr. »Uspomena o Gospi od Zečeva, koja se štujeu Ninu.« Zadar
1896. (iz pera ninskog nadžupnika Pavla Zanki j a); uz to i izletnu crticu Mihovila
Pavlinoviča (u »Narodnom Listu« XII. 1873. br. 43.): »Prijateljska po¬
slanica franjevcu Gabrielu Pur a tiču« (U Ninu na Gospu od Zečeva 1873.).

636

obhod s prenosom kipa BI. Gospe od Zečeva iz grada na poluotočič
Zečevo i natrag. Nu, puk se za tu svečanost na svoj način pri¬
pravlja, te se i za pojedinih česti obreda na svoj način vlada.
I tako je štovanje BI. Gospe poglavitim dielom svečanosti, te su
narodni običaji, kojima puk to svoje štovanje izkazuje, doista
prezanimljivi.

*

* *

Gospinom blagdanu i Ninjanin i Kotarac bez razlike vjero-
izpoviesti pripravlja se višednevnim postom. Grčko-iztočni Kotarac
obično posti čitavu osminu prije blagdana; a u tom je tako strog,
da ne če u katolika na radnju doči, ne pripravi li mu se postno jelo.

Več koji dan prije molitvenih dana ninske djevojke jatomice
po polju beru »gorko«, t. j. divlje cvieče, kojim če okititi Gospine
Stoce. Pri tom poslu pripievaju neprekidno sliedeču »Gospinu«
pjesmicu:

Stan’ veselo, cviče moje !

Dat’ čemo ti tihe rose,

Tihe rose, hladne vode;

Da ne vehne lišče tvoje,

Kano lišče divojačko.

Tebe beru, cviče moje,

Mladi momci i divojke.

Gorko cviče progovara:

»Puno mene naberite,

Po kolu me raznesite,

Divojkam me razdilite;

Napjev je na dva glasa u (minor) moli; te je svršetak posve
istovjetan svršetku obične popjevke dipala ili svirala na sekundu.
Započinje prvi sam, dok ga drugi prihvati unissono i pravi trille;
na pola stiha izmjene uloge, te prvi prosliedi sekundirajuč, i svrše
na sekundu. Osnova napjeva je više po duhu koralnog nego li
• figuralnog pjevanja. Ovaj napjev je običajan za sve pjesme na
početku kola, do poskoka naime, za koga se nista ne pjeva. No,
ta je razlika, da su kolne poskočnice u desetercu, dok je Gospina
pjesma u osmercu. Ovaj napjev je običajan u svoj kolikoj sjevernoj
Dalmaciji, i na kopnu i na otocima, osim Silbe i Ista; i kod Ličana
je napjev iste osnove, ali patetičniji i teži. Dapače i u Bosni je
navadna poskočnica sličnog sadržaja:

* Vezeni oprsni nakit, posut novcima i pucetima. — ** Pojas, tkanica

Divojke me lipo noše,

Bilim danom za listankom* ;
U večer m’ u vodu meču,

Da im cviče više cvitam.
Ženam mene ne dajite ;

Žene mene ružno noše,

Bilim danom za pasankom**;
U večer me dici daju,

Dica mene u lug preču.

A ja jadno cviče vehnem.«

nazvan.

637

Sitan kamen do kamena
Zelen’ trava do koljena.
Poslaše me cvieče brati;

Vas dan brala, jedva stručak,
A za heftu jedva kitu.

I ta kita progovara:

»Berite me, nosite me,

Ne dajte me oženjenu:
Oženjen me ružno nosi
Po vas danak.;

Več me dajte neženjenu :
Neženjen me liepo nosi :
Po vas danak za fesičem
A u veče’ pod jastukom.«

U crkvenoj kuči ili zvoniku pak pletu djevojke vience i kite,
kojima če nakititi Gospine Stoce. Mužka glava ili udata ženskica
ne smije se cvieča dotaknuti; dotakne li se, biva izlučeno, jer je
smatra opoganjenim. S toga pletenje vienaca i kita obavljaju dje¬
vojke, dakako svedjer uz pripievanje navedene poskočnice, zatvo-
rene; a zvonar pazi, da se mužko ili udato ne približi.

Ranom zorom u molitveni ponedjeljnik okite djevojke vien-
cima i kitama dva Gospina Stoca, na koja če pri obhodu biti po¬
stavljen Gospin kip. A da ih se tko drugi izim djevojaka ne dotakne,
uhvate oko njega kolo uz pripievanje spomenute poskočnice; te
kolo traje, sve dok Gospin kip s obhodom ne prispije.

No svetkovanje počinje več u nedjelju u večer u župnoj
crkvi. Tada se več i prvi hodočastnici pomaljaju najskoli zadarskom
cestom, koja če sutra vrviti od pješadije, radi zavjeta bosonoge,
od seljačkih i gospodskih kola; a kroz vrevu če napoprjek proju-
riti vatreni Arbanas na svojim žeravima, a za njim u potjeru sed-
lenik, kao da se spremaju na obdulju. Več kod Kozina puca pogled
na ravne Kotare od Velebita do Otres-planine, jer ih oku ne
otimlju riedki i polegušni ostanci stare dubrave. Na jednom raz-
tvori se spram zapada tiho more, gdje se otoci sveli u kolo do
kopna; a sprieda, rek bi tik gordog Velebita, puklo ninsko polje.
Na toj silnoj površini poput oplakana strništa na lievo strši na
umjetnom humku od golice zemlje crkvica sv. Nikole u Prahuljama
(sl. i.), koja se neobično doimlje svojom oblicom, što se ravno
svršava. Vršak podaljeg zvonika bilježi ti Nin, što se još svedjer
oku otimlje za mrtvim poljem, koje se povilo pram Velebitu. Narod
priča, da su se na prahuljskom humku tri kralja krunila; dočim se
drži, da je crkvica sv. Nikole zadužbina bana Stjepana i banice
Marije od god. 1042. I brdašce Obrovica, što se spram Privlake
orisuje na obzorju, spominje nam još stariju zadužbinu Jeleniče,
sestre bana Godimira. Ona je god, 1029. sagradila crkvu sv. Krševana.
Svakako su u Prahuljama i Obrovici za najstarije dobe naše po-
vjesti obstojali dvorovi hrvatskih velmoža ; te nije sveosve na odmet
narodna predaja, da su se tu i vladari krunili. Sva je prilika, da se

638

je na prahuljskom polju vršilo hiranje banova ili župana ninskih za
najstarije dobe; a kasnije i hrvatskih kraljeva onim običajem, kako
se je docnije slavilo na Rakošu i Požunu krunjenje zajedničkih
ugarskih i hrvatskih kraljeva.

Nin leži na otočiču posred sujatne luke sa svih strana zatvo-
rene, te bi rekao, da je jezero. Grad je godine 1646. propao svoje¬
voljnim požarom, da ne padne u turske ruke. Niti pokušanim
obnovljenjem godine 1669. nije Nin uskrisio više. Blato zadušilo
gradske ostanke, iz kojih strše podrtine gradskih mira i mnogih
crkava; a po sredini župna crkva i starohrvatska dvorska kapela

se po gdjekoja pristalija kuča ugniezdila medju podrtine, eto te na
sredini grada, koja se još svedjer Kreljevac zove. Stare sredovječne
zidoderine, o koje je naslonjen ogroman mletački lav, kažu, gdje
je negda bio dvor hrvatskih vladara. Tu je bilo kraljevsko blago-
valište, gdjeno je kralj Petar Krešimir godine. 1069. izdao poznatu
povelju zadarskom samostanu sv. Krševana; a još čitava crkvica
sv. Križa svjedoči, da je tu stolovao još osmoga vieka župan Go-
deslav, koji ju je podigao. Na trgu kod ruševina vladarskoga dvora,
a sučelice razorenoj palači ninskih biskupa, uz koju danas stoji
župska kuča, diže se negdanja ninska katedralka.

Popodne u oči svetkovine sve vrije od naroda oko crkve (sl. 3.),
a crkva zatvorena; jer crkovnjaci pripremaju potrebito za današnji
i sutrašnji obhod. Za to hodočastnici, da ne dangube, hvataju se u

sv. Križa. Dva
kamena mosta
vežu grad s kop-
nom, pa uvode
na još kako
tako sačuvana
gradska vrata.

Naša slika

Sl. 1. Crkvica sv. Nikole u Prahuljama.

(sl. 2.) predstav¬
lja grad s juga
u svoj dužini.
Ulice sieku grad
gotovo ravno od
zapada k iztoku.
Ušavši na Donja
vrata glavnom
ulicom, na kojoj

639

kolo oko zelenilom i za¬
stavama okičene crkve.
Obično su to večim dielom
djevojke po dodolsku iz-
kičene, riedko se gdjekoji
momčuljak umieša; a onda
i po koje vremešnije če-
ljade, mužko ili žensko.
Kolo počimlje potiho i
potahano, te dvije a dvije
uporedo pjevaju po du¬
hovnu i po pčelinsku spo-
menutu »Gospinu« pjesmu
uz ovaj uvod:

Hajde kolo da idjemo,

Sve u strahu Boga velikoga!

Je li vremešnije čeljade
u kolu, najskoli hodoča-
stnik iz daljega, to je iz
zavjeta. Gospino kolo je
takodjer cest zavjeta; i
kola se, da se iztrese da-
ljak ili groznica. Takov
zavjetnik ili zavjetnica ne
če ni stisnuti oka čitavu
sliedeču noč, več od kola
do kola neumorno če pje-
vati i poskakivati, dok ne
iztrese svoju boleščinu.

*

* *

Medjutim če odlični-
jeg hodočastnika velečastni
župnik nadpop Don Pave
Zanki uvesti u crkvu, da
mu pokaže znamenitije
stvari, koje se baš tada
mogu najzgodnije vidjeti.

Crkva je sujatna, inače
malo ukusna, gradjevina

Sl. 2. Grad Nin (s juga).

640

od godine 1673., na jednu ladju s više žrtvenika. Sama sgradane pruža
nista znamenitijega, izuzmeš li dva nad iztočnim vratima uzidana
kamena kipa, sv. Asella i Ambroža, ninska svetitelja, iz konca tri-
naestoga vieka po prilici. Tragovi zidova stare katedralke naziru se
razi zemlje oko današnje crkve osobito s iztočne strane, kao i okrugle
krstione, iz koje bi g. 1746. prenešena u Mletke glasovita mramorna
krstionica s nadpisom kneza Višeslava i svečenika Ivana iz devetoga
vieka. Ali močnik ninske crkve ima takovih dragulja s povjestno-
umjetničkoga gledišta, da ga nedvojbeno iznose ne samo prvim u
Dalmaciji, nego ga stavljaju o bok najglasovitijim svjetskim sbirkama
ove vrsti. Osim srebrenih ploča, urešenih vajarijama još iz staro¬
krščanske dobe, ima više predmeta iz razdoblja od sedmoga do
jedanaestoga vieka, koji su u svojoj vrsti jedini. Prava riedkost
pak je drvena skrinja sa vajarijama na propup u polihromiji s nad-
pisima, što sadrži kosti sv. Marcele, te se valjda temeljito pripisuje
kralju Zvonimiru. Ima i srebrena ruka s nadpisom bana Pavla Šubiča
(t I 3 12 -)',  dvije srebrene noge, od kojih jedna Radoslava Utušanca
Skradinjanina, kancelara bana Pavla od godine 1308., te zlatni
prsten, 35 dekagrama težak s nadpisom, dar pape Pija II. (1458.—
1464.) ninskom biskupu Bošku. Naša slika (sl. 4.) predočuje ruku
sv. Asella i prsten Pija II.

Sa zapadne strane uz crkvu održala se je kapela sv. Marcele,
sredovječna sgrada sa križnim svodom, štono od godine 1674. dobi
ime BI. Gospe od Zečeva, te bi tada takodjer pročeljem proteg-
nuta. Slike na nebištu, djelo prošloga vieka, dosta dobro izvedene,
predstavljaju neke prizore o prikazanju Gospe od Zečeva. Tu se
čuva takodjer Gospino blago, koje sadrži množinu zavjeta, večim
dielom zaista skupocjenih. Prava riedkost je ljeveni srebreni pojas,
»Gospin Pancir« nazvan, što ga je g. 1448. namr’o crkvi sv. Marije
Pavao Škornič. Oblik mu je istovjetan s pojasom rimskih vojnika,
te se je tradicijonalno održao kao čest junačke opreme.

No, što u današnji dan priteže narod k Ninu, jest kip Gospe
od Zečeva, sahranjen u oblastom izdubku nad žrtvenikom ove ka¬
pele. Baš su ga crkovnjaci •snimili, da ga zaodjenu u svečano ruho,
te ga smijemo iz bliža pregledati. Taj kip je zaista umjetnina, koja
zaslužuje osobito uvaženje.

Kip (sl. 5.) predstavlja BI. Gospu stoječke s Isusom djetičem na
krilu. Visok je 1 m. na podnožku 6 cm. visokom, od orahovine u dva
komada točno sij ubij ena; a čitav polihromovan vodenim bojama na
sadrenom dnu. Zlatna tunika bezpojasna na uzporedne nabore pre-

641

Spomen-cvieče.

41

Sl. 3. Kod erkve u Ninu u oči Gospe od Zečeva.

642

kriva čitavo tielo, te pada do tla, da i noge prekriva. Plavetni plast
sa zlatnim obrubom, crvenih zašaknica, prikopčan je na grudima
okruglom zaponkom, te se spusta o lievi i desni bok arhaističnim
naborima. Glavu resi kruna u obliku okrugla vienca, izvorno ure-
šena na razne boje, koje su se vremenom izhabale; izpod nje
pak na pleča pada koprena. Poza je gotskog kroja; napobedrena
na desnu nogu, drži desnom rukom Gospa djetiča o boku, a lje-
vakom noge mu. Djetič je gol; desnom drži na krilu jabuku, lje-
vakom blagosivlje na grčku. Razmjerje je dobro pogodjeno, samo
što je donja trečina Gospine glave nešto krača, ali bez narušenja
sklada; oči su na mendjušu. Kip odiše dostojanstvom i miloštom;
lica su najskoli prenježna, te se odaje djelom početka četrnaestoga
vieka. Dočim kroj 1 razmjerje sječaju na sjevernu umjetnost, lica
odaju južno porietlo, što i blagosivljanje na grčku. Koncem tri-
naestoga vieka je u Ninu cvala umjetnost, kako nam svjedoče spo-
menuti kameni kipovi sv. Asella i Ambroža, kao i razni močnici,
od kojih i spomenuta več ruka s nadpisom bana Pavla Šubiča. Naj-
vjerojatnije nam se čini, da je Gospin kip spomenik one sjajne
dobe Nina, kad su mu Šubiči knezovali. S toga gledišta takodjer
nas ova umjetnina u velike zanima, jer u povjesti hrvatskog drvo-
rezbarstva nadopunjava prazninu, što se osječala medju Guvinovim
portalom u Spljetu (god. 1214.) i starijim franjevačkim pjevalištem
u Zadru (kojega su ulomci sada pohranjeni u muzeju sv. Donata),
i medju tolikim dalmatinskim pjevalištima petnaestoga vieka.

Medjuto su crkovnjaci Gospin kip zaodjeli sjajnim svitama,
uresiv ga najbiranijim svojim blagom, da se vas kriesi od drago-
cjenih kovina i dragulja. Uložen u svoju stolicu, tako da izgleda
kao da sjedi, položen je na sam žrtvenik.

*

* *

Primakao se sunazahod, te se uz slavljenje i pucnjavu raz-
tvaraju vrata crkve i kapele; kola se razvrgla te narod grne u crkvu,
ali ga tek mali dio može u nju stati. Uzpopievku: »Zdravo morska
zviezdo« noše četiri svečenika Gospin kip u stolici sa nosilima iz
kapele preko trga u crkvu, gdje če ga položiti na glavni žrtvenik.
Čudan prizor se tada razvija pred tobom. Što je naroda pred crkvom,
sve dvoje i dvoje uporedo pokleklo posred obhoda, koji se raz¬
dvaja, da klečeče ostavi u sredini; nosioci moraju visoko dignuti
nosila, da kip predje svima preko glave. I taj čin je osebunjština
ove svetkovine i čest zavjeta.

643

Noč bodočastnici večim dielom provadjaju bdijuč pod vedrinom
oko crkve, te dočim mladjarija kolo vodi, starije zabavlja guslar i
Kačičev pismar; prizor pak razsvjetljuju ognjišta, nakojima se peku
janjci na ražnju. Zorom sve to življe, jer stižu pod svojim barja-
cima župe negdanje ninske županije, dobrim dielom današnje poli-
tičke občine. Barjak se zasadi u tle,
te svaka župa hvata se u svoje za-
vjetno kolo. Gruvanje s mora javlja
pak dolazak Podgoraca, Otočana i
Ličana.

Jutrom je težko uči i izači iz
crkve, jer se u njoj i oko nje sgmulo
do osam tisuča duša. Svak hoče da
lizuči obadje Gospin kip te pokloni
darak: srebrenu krunu (tima je po-
lovina Gospine bogomolje obložena,
toliko ih je!), voščani kipič ili svieču,
tamjana, cvieča; a zavjetnici: zlatan
prsten, gjerdan, dekoraciju, križ s dra-
guljima itd.; a riedko tko, da ne na¬
redi po koju misu.

Kad je odpjevana svečana misa
uz prigodnu pohvalu Gospi, koju po¬
božni puk poprati, na svaki pomen
Marijina imena, srdačnim hukom, uz-
dišuč prema Pomočnici krščana, onda
se o podnevu razvija najslikovitiji
obhod (sl. 6.), što ga na našim stra-
nama možeš vidjeti.

Od crkve glavnom ulicom na
Gornja vrata, mimo dvorske kapele
sv. Križa i starohrvatskog benedik- S1 4 Ruka sv _ Asella i prsten
tinskog samostana sv. Ambroža, pak Pija II.

ravnom poljanom izpod Grba na tri

kilometra dalečine oteglo se obašašče. Dočim župljani ninskog po-
dručja pod svojim barjacima uz Gospine pohvale stupaju pred kipom,
koji u stolici noše četiri svečenika, vas narod natječe se, da predje
Gospa povrh njega. Dvoje a dvoje uporedo klečeč posred obhod-
nika dočikaju kip, da im prodje povrh glave. Cuješ često, kako je
pobožnik i glavom hotomice lupnuo o nosila, a komu su nosila za-

*

644

pela i o ovratnik. Ovaj prizor po drugi put budi izvjedljivost, tim više,
sto klecanje pred Gospinim kipom biva i s nekim preotimanjem, tko
da prije ugrabi mjesto; a jao ti ga se onomu, koji bi se usudio
iztisnuti onoga, što je več poklekao. I za to narodna garda, kolu-
naši, imaju dosta muke, da uzdrže gomile naroda, što se natiskiva
usred obhoda. Značajno je pripoviedanje starog pametara, koji je
doživio ovaj čudni prizor još za zadnjeg biskupa ninskoga.

Kolunaši su običavali narod u stegi držati kundakom i psov-

kom, te prije nego če obhod krenuti,
dozove biskup kolunaškoga serdara
i upeli mu, da se stražari blago vla-
daju, a svakako da se okane psovke.
Jedva je na to serdar privolio, pre-
puštajuč presvjetlomu svu odgovor¬
nost za posljedice. No, zapovied se
biskupova doista ovršila, dok na-
jednom ne odjekla puška posred ob-
hodnika uz jaukanje tanjenika. Pred
brkata Kotarca, koji bijaše več s dru-
gom u red klekao, da povrh njih
predje Gospin kip, zaletio se malo
obziran Otočanin te ga s mjesta iz-
tiskao; uvriedjeni Kotarac opalio iz
male, da osvjesti nametnika. To je,
dakako, izvabilo ne malu pobunu,
i obhod sustao. Kad se ranjeniku
pomagalo, serdar biskupa izvjestio
o dogadjaju, pravdajuč svoj stari
način držanja reda, na što mu
biskup sav uznemiren odpovjedio,
da goni opet svoju bivalicu, samo
da krv ne pada. Tako pametar.

Puk tvrdo vjeruje, preko koga Gospa predje, da ne če na zlo
nagaziti sve do dojduče svetkovine. Odatle jagma za udesnijim
mjestom; a kod nekih i sujevjerje, da lupnuv glavom o nosila, bla¬
goslov če biti još silniji. Odatle oni neredi, koji se sad tek spominju.
Danas se više takova šta ne čuje i ne vidi; no uz kolunaše oruž-
nici dapače moraju posredovati kod prizora pri Gospinom Stocu.

Gospin Stolac je veliki rimski kapitel na lapatu rudine na
razkrižju medju putevima, što vode na more k Gospinu Mulu i na

645

Grbe, te su ga djevojke zorom ovjenčale vienčima gorskoga cvieča,
pak uhvatile kolo (sl. 7.) oko njega, da ga nitko ne oskvrni. I sve
jutro neprekidno kolaju eto do podne. Več je sila izvjedljivaca,
najskoli gospodske ruke, zaposjela prikrajke oko Stoca; a stigavši
obhodnici pod svojim zastavama, sustali uz put te se poredali.
Stižu svečenici s kipom, koji napokon lazeč svedjer povrh glava lak
po lako prispije do Stoca, na što se djevojačko kolo razvrgne, te
ga nadomješčaju oružnici i kolunaši. Medjuto se izpjevalo evan-
gjelje s blagoslovom polja, te svečenici digoše kip na ramena, a u

Sl. 6. Obhod na dan Gospe od Zečeva.

taj mah zatalasaše se s muklim šumom glave poustajale gomile ljud¬
stva ka Gospinom Stocu. Oko Stoca svečenici prosiplju gorko cvieče
s raztrganih vienaca, a za njim se u zraku jagmi na stotine saka.
Nastaje jagma s trganjom, te jedva pomoču oružnika obhod se
opet uputi, te Gospin kip opet stane lak po lako laziti nad gla¬
vama bogoljubnih hodočastnika. To se opetuje i kod drugoga Stdca
pri morskoj obali.

Prizor jagmenja za gorkim cviečem vienaca s Gospinih Sto
laca je zazbilja ganutljiv, premda na prvi mah u velike začudan. Puk
drži svetinjom gorko cvieče, koje su djevičanske ruke utrgale i oki-

646

tile, i očuvale od doticaja oženjenih, te ga sobom raznosi kao bla¬
goslov radi doticaja s čudotvornim kipom Gospe od Zečeva.

Kod drugog Stoca usredotočuje se sav žar svečanosti; tu se
narod razstaje s Gospinim kipom, te hoče da izkaže najsvečanije
zadnju počast. Kako obhod tu svršuje, sve što je od volje hvata
se u zadnje kolo, i tako, dok se kip polako primiče, roje se kola,
kao da iz zemlje niču, jedno za drugim, a poskok i pjesma su sve
to jači i življi. Sve se okuplja oko svog barjaka, a oni iz daljeg
okoliša uskaču, gdje im se prije namjeri.

Čim je kip na Stolac posadjen, raztrgnu se kola; iza obreda,
kad se Gospa digla, sliedi več opisana jagma o gorko cvieče. Svak
leti na obalu, odakle če kip s Gospina Mula u ladju.

Baš tu se luka svija na obrvu, izsred koje viri Muo; a obala
se naglo spušta k moru, koje je nanielo tamošnjim valuškom me-
kušne pržine, čiste kao pjena. Čuh s Velebita oskorupljuje modrinu,
u kojoj se inače pri mirnom moru odrazuju zeleni vinogradi. S protivne
Strane, rek bi u podnožju gordog Velebita, bjelaska se crkva od
Zečeva. Podgorske, pažke i vinjeračke dvojedrice i trojedrice kr-
stare pod zastavama na sve strane, dok se po luči razliega puš-
karanje. To je počastna straža, koja jedva da izčeka, da odprati
Gospin kip do prvobitnog prebivališta, na Gospin otok.

Čim Gospa na Muo, narod listom gazi u more, tko do čičaka,
tko do koljena, a ženskadija i gospoštija, kojoj se ne da izuvati,
razredila se tik skorupa morskog. Tako nekako mora daje bilo i
na Jordanu! I doista, netom Gospa u vinjerački trabakul, koji tra¬
dicionalno od koljena do koljena tu častnu vožnju uzimlje na se,
sva ona gomila hiljada i hiljada, stara i mlada, mužka i ženska, ka¬
tolika i grčko-iztočnjaka: Kotarac, Ličanin, primorac i otočanin,
Arbanas i Šibenčanin, crvenkapa i gospodski škrljak, sve pod giz-
davom opravom, puno veselja, ljubavi i vjere, objeručke grabi more,
da plače oči, — kroz očinji vid lieči svoju vjeru, kroz more slavi
Majku Božju! (Sl. 8.) Uzdišuč pak prati pobožnim pogledom odmi-
čuči trabakul, na kom se vihori zapovjednička trobojnica, dok se
pjevanje litanija razliega s krme mu, na kojoj razabireš još svedjer
bielu košuljicu svečenika i pratilaca. Počastna straža od trijestak
krstarica na jedan mah skladnim puškarenjem daje glas, da je po¬
morska povorka upravila prove pram Gospinom otočiču.

Ovakova prizora težko da Hrvat zapamti u svom vieku drugdje,
nego li u Ninu! Valjda u toj prigodi samo može se vidjeti slabi
trag negdanje starohrvatske mornarice!

647

Običaj pranja pri nekim crkvenim svetkovinama, a da i ne go¬
vorimo o lustracijama davnih naroda, održao se je kod nas još na
Bielu subotu. Kad zaslave zvona na »Slava v’ višnjih Bogu«, tko
je u crkvi blagoslovljenom vodom, a tko van crkve, čim se sgodi,
pere lice. Tako mornar mije se morem, a na istarskom otočju imuč-
niji težaci i vinom. Djeca pak otvaraju kupanje skačuč u more.

Pobliže se sudara s ninskim pranjem prastari običaj njemačke
ženskadije u Kolnu na Rajni, što nam ga je u svojim poslanicama
zabilježio očevidac, glasovih talijanski pjesnik Petrarca. U oči sv.

Sl. 7. Kolo oko Gospina Stbea.

Ivana Krstitelja pri zapadu sunca, žene i djevojke, izkičene cviečem
i miomirisnim biljem, zagrnutih do povrh lakata ruku i poredane na
obali, naizmjenice bi uronjivale u rieku ruke te bajale neke reče-
nice, da se očiste od grieha, e tako otresti se svake nesreče. I ninski
hodočastnici tvrdo vjeruju, da je pranje morem u čas, kad je Gospin
kip stupio u ladju, od osobite kreposti, najskoli za očuvanje od
očinje bolesti.

* *

Izašav pobožnjačka mornarica iz luke kroz uzko ždrielo u
ninsku dragu, kojom svršava razširujuč se Povljanski konal, jadie-

648

njače se razrede hitrim krstarenjem rek bi u bojni red, tako da
vinjerački trabakul jadri posred njih. Uz to se sve natječu krsta¬
renjem i manevriranjem, da, držeč se svoga pravca pram rtu Jase¬
novac, proizvedu što levnije kretnje. Dakako da je tu natjecanje uz
utakmicu, cesto i uz okladu. Gruvanjem s rtine Velebit hodočast-
nici, okupljeni kod Gospine crkvice na Zečevu, pozdravljaju Gospinu
mornaricu, koja pak svojim dževerdarima odvrača. Taj prizor naliči
pomorskoj bitci, te bi rek, da se Zečevo brani od pomorske navale.

Zečevo je glavina, kojom ninski poluotok prodire u Staru
Povljansku dragu, razstavljena od kopna jarugom, što za oseke
presuši, i tako umjetno pretvorena u otočič od 6 klm. obsega. U
sredini se nadiže do 25 m. nad morem, te se preugodnim polo¬
žajem oku pričinja kao posred ovelika jezera, na sve strane rtima
i otočičima izpresjecana, na pol puta po prilici od Uskočkih vrata
k Privlačkom ždrielu; dok ga osam draga, i to večim dielom
duboko zaogranjenih, sa svih strana okružava. To je onaj-put, kuda
su se senjski Uskoci najradje zalietali, odatle i ime Ždrielu u
Podgorski kanal, na kojem stražari na pažkoj strani tvrdja od
Mlečiča sagradjena. Ovoj k jugoiztoku odgovaraju slikovite ruše¬
vine grada Ljubča, na rtini Ljubina.

Gospina crkvica bjelasa se na sjeverno-zapadnom rubu oto-
čiča tik mora, tako da je na dogled pažkoj i ninskoj strani. Do nje
su kuča za crkovnjaka i stara kula. Več od g. 1335. spominju se re¬
dovnici pustinjaci, za cielo Pavlinci, koji su dvorili zečevačku
crkvicu, ali je crkvica starija od te dobe. Češče se crkva i samostan
zečevački spominju petnaestoga vieka, i znamo, da je tada bio nad
zečevačkim samostanom jedan prior. Baš. godine 1500. turski čopori
oplieniše sjevernu Dalmaciju i 9. srpnja orobiše zečevačku pustinju,
odnesav sobom Gospin kip. Kad ga Ninjani odkupiše, biskup Juraj
Divnič dade popraviti crkvicu, pretvoriv ju u mirsku nadarbinu,
koju je uživao svečenik boraveči u Ninu. Radi toga rek bi, da je
žečevačka crkvica ostala zanemarena, te da se niesu u njoj vršile
zadužbine na čast Gospi. S tim stoji nedvojbeno u uzročnom savezu
čudan dogadjaj, koji je, nešto iza obnovljenja, razglasio Žečevo
na sve strane. Opetovano prikazanje BI. Djevice bijaše naime
zviezdom danicom Ninu u ona burna doba.

*

* *

Udoviča Jelena Grubišič u Jasenovu selu, što se je potezalo
Lovrinskom dragom na podnožju Vrha, medju Zečevom i rtinom

649

Sl. 8. Prizor na moru na dan Gospe od Zečeva.

650

Velebitom, osta iznenadjena vidjenjem Pavlinca s goručim duplirom,
koji joj reče, da pohiti k zečevačkoj crkvi, te če čuti, što če joj
biti objavljeno za štovanje i čuvanje Gospino, a da božji bič ne
sastigne ljude i polja. To je bilo u gluho nočno doba 9. travnja
godine 1516. Ustrašena udovica, zaziruč od poruge, da ju ne uzmu
na usta kao sanjaricu, oglušila se poruci. ' Nego za devet noči
susljedice prikaza joj se BI. Djevica krvavih koljena, a 20. travnja
u puklo podne opet Pavlinac držeči u rukama dva goruča duplira,
a sliedeče noči opet tri puta opetujuč istu naredbu. Napokon u
ponedjeljak 26. travnja u II sati u jutro, dočim je Jelena u svom
vinogradu pod Velikom Gredom radila, ugleda BI. Djevicu svu u
bjelini na trsovom panju, koja joj naredi, kako da se okaje zane-
marenje njezina štovanja u zečevačkoj crkvici. Jelena, zadivljena,
pohiti za vidjenjem te prispije crkvici, na što samo zvono od sebe
triput zazvonilo. Kad ušla u crkvicu, sgleda opet Gospinu prikazu,
kao i u vinogradu, te joj se razpline pred očima. Pohiti Jelena
u Nin, te u stolnoj crkvi pod svečanom zakletvom izpripovieda
objavljenje, o čem ninski kancelir Nikola Vlami sastavi redoviti
zapisnik uz mnogo svjedoka i crkovnjaka. Rek bi da je doista
Jelena bila smatrana vidogonjkom, jer njezina prijava ne bi uvažena.

Dne 4. svibnja je Jelena žarkim srcem klečeč pred Gospinim
kipom u zečevačkoj crkvici prosila, da se udostoji BI. Djevica
pražit joj kakvo znamenje, kojim bi potvrdila njezino čudno prikazanje
i naredbu, a slomila malovjernost ljudsku. Na to Gospin kip pro-
suzi na oba oka. Na Jelenino klicanje »čudo! čudo! čudo!« prite-
tekoše k crkvi ljudi, što su se tu desili, tko na ladjama, a tko kod
bunara, medju njima i sam ninski primicerij, te oni doista na svoje
oči vidješe i dotakoše suze, što su po grudima i rukama Gospinima
prokapale iz očiju. Sliedečeg dana svi pod svečanom zakletvom u
stolnoj crkvi u Ninu pred mnogo odličnih svjedoka i rečenim
gradskim bilježnikom potvrdiše dogadjaj, o čem bi sastavljen zapisnik,
gdje su točno navedena imena sviju.* BI. Djevica pri svojem
objavljenju Jeleni u vinogradu bijaše dala ovu naredbu: »Ja sam
ostavila podpuno proštenje grieha svakog ponedjeljka u crkvi na
Zečevu, ali za to valja postiti jedan ponedjeljak o kruhu i vodi, dati
misu u crkvi sv. Jakova, u kojoj mi je drago, da me štuju, kao i u
crkvi na Zečevu.«

Biskup Juraj Divnič, ovjeroviv čudo, ustanovi za svukoliku

* Izvornik u aktima ninskoga kneza Ivana de Molino fol. 846., odatle i
suvremeni prepis bilježnika N. Vlami.

651

biskupiju blagdan prikazanja Gospe od Zečeva na 5. svibnja, a po
tom seje, po svoj prilici radi objavljenja Gospina Jeleni u ponedjeljak
21. travnja 1516. godine, uvela svetkovina Gospina na ponedjeljak
molitvenih dana, koju opisujemo.

Kad je pako potla ciparskoga rata (god. 1570.—73.) s turskog
provaljivanja prietila ozbiljna pogibao Zečevu, Gospin kip bi pre¬
nesen godine 1587- u  Nin, i postavljen u kapelu sv. Ambroža uz stolnu
crkvu, zečevačka nadarbina utjelovljena kaptolu, koji je pak po-
vjerio crkvicu na Zečevu brizi jednog pustinjaka. Premda je tako
štovanje Gospe od Zečeva preneseno u Nin, ipak je zečevačka
crkvica i nadalje ostala središtem hodočašča, te se je svečana služba
božja slavila najskoli 5. svibnja i 8. rujna.

Kad se je pako u oči groznoga kandijskoga rata g. 1645., da
ne padne u turske ruke, Nin morao svojevoljno požarom uništiti,
uz ine crkvene dragocjenosti, bi 16. travnja godine 1646. i Gospin
kip prenesen u zadarsku Stolnu crkvu. Iza obnovljenja grada bi
kip opet godine 1674. veličanstvenom svečanošču prenesen u Nin,
i stavljen u kapelu sv. Marcele. Od tog doba zna se za stalno,
da je spojen s obhodom molitvenog ponedjeljnika i prenos Gospina
kipa na Zečevo, ili krajem pješice ili brodovima.

*

* *

Na obali se več nagpmilala množina Ličana, Podgoraca, Pa-
žana i Ražančana, da izčekaju Gospu. Prenos kipa u crkvicu i
natrag biva kao i u Ninu. Pala žrtvenika, godine 1623. naslikana,
predstavlja Gospino prikazanje udovici Jeleni Grubišiča. Po sve-
čanoj miši i propoviedi vrača se obhod opet u Nin, te pristaje
ladja na Gospin pristan posred sjeverne gradske obale. Svečanim
obhodom izčekan, biva kip unesen na veliki žrtvenik, gdje ostaje
do Gospina uzasašča sliedečeg četvrtka. Toga dana potla službe
božje nosi se kip svečanim obhodom kroz grad, za koga se opetuje
klečanje hodočastnika, najskoli iz zadarskog i ninskog područja, i
postavljanje na okičeni Gospin Stolac, što je iza crkve. To je krasan
rimski kapitel, pokriven velikom pločom, s napisom od godine 1673.,
koji se odnosi na popravak kneževskog dvora. Za zadnji blagoslov
kod toga Stoca obhod svršava i kip je unesen u svoju kapelu, gdje
ostaje svedjer do dojduče zečevačke svetkovine.

*

* *

/

652

Tko je svoj zavjet u redu ovršio, te kolom iztresao boleščinu,
more gazio ili se prao, pred Gospom za obhoda klečao, smatra se
obezbjedjenim od zla do dogodišnje svetkovine. Tko se kipa dotakao,
ili lupio glavom o nosila za klečanja, taj ne če tako lako kroz
svu godinu nastradati. Grčko-iztočnjaci, kojih je obično na hodo-
čašču obilata trečina, te se njihove ženskinje razlikuju po svietlo-
modroj suknji ili modrini, osobito drže, da preko svakog mora kip
barem tri puta proči, a da bude obezbiedjen od bolesti. Za gorkim
cviečem s Gospinih Stolaca, koga po rukovet svaki hodočastnik
nosi sobom, željkuju sretenici u putu, susjedi i rodbina; velikom
škrtošču hodočastnik odcjepit če ovomu ili onomu stručak blago¬
slova, što ga meče nad krevet, na polja i stoku.

U narodu je rieč, da kad Gospin kip ima sto godina, da onda
u nj udje duh, biva, tada kip tvori čudesa i mienja boje. Po
mienjanju boja narod sudi, da li je Gospa s njime zadovoljna. Je li
narod složan te je kroz godinu hvalio i slavio Gospu, onda je i
kip veseo, t. j. rumen, na njezin blagdan dade Gospa liepo vrieme,
da se narod može veseliti. Nosiocima u obhodu je tada kip lagan.
Nasuprot Gospa tuži, tija i suze roni, kad joj se narod ne moli ili
je izopačen bio, kip je nosiocima težak, ružno vrieme je na blagdan,
nitk je-dobro, niti če Ijetina roditi.

*

* *

Samo jedanput na godinu eto Nin ožive svo¬
jim starim životom, inače je to pusto, poharano selo
od kojih 200 duša; s tikvenjastih lica žitelja zrcali se
groznica. Slavni grad za liburnijske i rimske dobe,
sjedište hrvatskih vladara, točka preotimanja medju
Venecijom i ugarsko-hrvatskim kraljevima začetiri
vieka, a za dva sliedeča šičar turskih nabodica Like
i Kotara, do god. 1807. biskupska stolica, — sta¬
rodavni i bogati Nin žive sad lih od svoje stare
slave, zapušten od svakoga. Ne, — samo BI. Gospa
i pobožni hodočastnik još niesu Nina zaboravili!

Arbanasi kod Zadra.

Dr. Luka Jelic.

O pedesetgodišnjiei biskupooanja Josipa Jurja
Strossmayera:

Strana

Smičiklas Tade:  I. VII

Trnski Ivan: II. . ..XXIV

Martič  fra Grgo: III.XXVII

Gregorčič  Simon: IV. Slovenci biskupu Strossmayeru! . XXX

*

Markovič Franjo: O djakovačkoj stolnoj crkvi. (Sa šest slika.) ... 3

Aškerc A.: V kripti djakovske katedrale. (Meseca julija 1886.) ... 44

Lovretič Gjena i Lovretič Josip: U oči »biskupova dana« ....  46

Arnold Gjuro: Zvonar. 9 1

Tavčar dr. Ivan: Pomlad. 95

Cepelič Milko: Biskup Strossmayer u narodu. Narodno tkivo i vezivo. 99

Iskra Štefa: Siren. (Legenda.).  11(3

Torbar Josip: Zakon svršnosti u prirodi. I2 4

Š and or Gjalski Ksaver: Gospodin s Kaptola. V4

Medved Anton: Samsonov genij.  l 4 °

Klaič Vjekoslav: Horvati i njihovi gospodari (1238. 1481.). 14 2

Barbarič o. Mladen: Noč kod crkve.. 146

Kranjčevič Silvije Strahimir: Privid. (Motiv iz franjevački crkve u

Jajcu.).• .. M9

654

Strana

Lah Evgen: Josip Juraj Strossmayer in »Slovenska Matica«. 151

Car Emin Viktor: Bez službe. Črtica iz Istre. 154

Gangl Engelbert: Rodbinska sreča ........ . 167

Andrič Nikola: Prigodni spisi o Strossmayerovim prethodnicima . . 169

Ritig Svetozar: Iz vojske. Črtica iz Djakovštine. 190

Miroljub: Pop Ive. 199

Rutar Simo: Nekaj o bojnem bratstvu Slovencev in Hrvatov. 204

Truhelka Jagoda: Medju večerom i noči. Silhuetta s obale Drave. . 209

Miletič Stjepan: Hrvatski kraljevi. (Iz »Pentalogije« drama iz doba

naših domačih vladara.). 216

Senoa Milan: Djakovština. 224

Šorli Ivo: Med hrastjem. Slika. 230

Deželič Velimir: Lidijina ruža. Legenda. 243

Srepel Milivoj: Prešernov utjecaj na Stanka Vraza. 249

Trstenjak Davorin: Plemenita žena.  265

Brunšmid dr. Josip: Rimska veksilacija u Mitroviči. (Sa jednom slikom.) 274

Badalič Hugo: Mučenici Istri!... 279

Benkovič Jožef: Slovenski duhovniki — gojitelji prosvete. 281

Draženovič Josip: Miše ču ti izagnat iz kuče! Črtica iz Like. . . . 289

Kuhač Franjo Š.: Glazba u djakovačkoj biskupiji. 298

Tresič Pavičič dr. A.: Seoba Hrvata.. 310

Barle Janko: Ob Kolpi... . 319

Bulič don Frane: Po ruševinama staroga Solina. (Sa četrnaest slika.) . 322

Ostojič Ivan K.: Iz »Uspomena« ..................  384

Perušek Rajko: Poštenjak.  389

Jukič Ante: Usrečeni. Črtica iz bosanskog seoskog života. 392

Lampe dr. Fr.: Verstvo in narodne šege — zlasti Slovencev. Kulturna

črtica o Slovencih. 399

Milčetič Ivan: Josip Voltič. 403

Petravič Ante: Kod ruševina drevnih dvora. 417

Lavtižar Josip: Izvir Save-Dolinke. 418

Novak Vjenceslav: Starac Luka. Iz Podgorja u hrvatskom Primorju . 422

Vrhovnik Ivan: Slovenskemu slovstvu Meceni. 440

Jambrišak Marija: Rukovet uzgojne pouke. Za hrvatske majke . . . 446

Pavletič  Krsto: Iz »Kralja Stjepana«. (Drugoga dijela trilogije »Petar

Svačič«.). 455

Kostanjevec  Josip: Bila je pomlad. 467

Bauer  dr. Ante: Religija i znanost. 482

Ostojič  Nikola: Slobodi!. 489

Tucič  Srgjan: Stana. Iz niza crtica: »Slavonska sela«. . . . ... . . 491

Lucerna  Kamila: Kolo. 507

Trstenjak  Anton: Odlomek iz ogrskoslovenske književnosti. 511

Podravski  Milivoj: Gjuro II. Paližna, biskup djakovački. 519

Deželič  Gjuro Stj.: Ljubinkovački klub. Iz života zagrebačkoga. . . 524

Sur min dr. Gjuro: Iz zajedničke književne prošlosti Bosne i Slavonije 536

Neubauer  Fran: Končan je sen. 548

655

Strana

P in ter Robert: Izlet iz Gospiča na Sveto brdo. 550

Murko  dr. Matija: Početek Gajevih »Novin« in »Danice«. Po novih virih 567

Kukuljevič Sakcinski  Božidar: Ruža požrtvovnosti. 582

Kučera  dr. Oton: Astronom D. M. Bogdanič. 584

Govekar  Fran: Vanda. 5§9

Bosanac  dr. Stjepan: Pavičevo »Nadodanje« Kačičevu »Razgovoru

ugodnom«.   596

Vidic  dr. Fr.: V hiši slovenskega Mecena. 606

Hranilovič  Jovan: Na solinskim razvalinama ............  613

Meško  Fr. Ks.: Pšenično zrno. Slika.. . . •. 616

Belaj  dr. Ferd.: Izvanredna počast Leona XIII. biskupu J. J. Stross-

mayeru. 623

L e s k o var Janko: Patnik. 627

Jelič  dr. Luka: U Ninu na Gospu od Zečeva. (Sa osam slika.) . . . 635

PISCI OVE KNJIGE.

(Abecednim redom.)

657

Strana

Miletič dr. Stjepan — Zagreb. 216

Miroljub — Subotica . . . 199

Murko  dr. Matija — Dunaj . 567

Neubauer  Fran — Celovec. 548

Novak  Vjenceslav — Senj . 422

Ostojič  Ivan K. — Dolnja

Tuzla.  . 384

Ostojič  Nikola — Povlje na
Braču. 489

Pavletič  Krsto — Senj . . 455

Perušek  Rajko — Ljubljana . 389

Petravič  Ante — Starigrad

u Dalmaciji. 417

Pinter  Robert — Zagreb . . 550

Podravski  Milivoj —Zagreb. 5 J 9

Ritig  Svetozar — Beč . . . 190

Rutar  Simo — Ljubljana . . 204

Strana

Smičiklas  Tade — Zagreb . VIT

Šandor Gjalski  Ksaver —

Dvor Gredice. 134

Šen o a dr. Milan — Zagreb . 224

Šorli  Ivo — Pulj ......  230

Šrepel  dr. Milivoj — Zagreb. 249
Šurmin  dr. Gjuro — Zagreb. 536

Tavčar  dr. Ivan— Ljubljana . 95

Torbar  Josip — Zagreb . . 124

Tresič Pavičič  dr. Antun —

Zagreb . 310

Trnski  vitez Ivan — Zagreb. XXIV
Trstenj  ak  Anton — Ljubljana 511

Trstenjak  Davorin — Gospič. 265

Truhelka  Jagoda — Zagreb. 209

Tucič  Srgjan — Zagreb . . 491

Vidic  dr. Fran — Dunaj . . 606

■Vrhovnik  Ivan — Ljubljana . 440

Spomen-cvieče.

42

UMJETNIČKI PRILOŽI.

Slika biskupa  J.  J.  Strossmayera  (uz naslovni list).

Auer  Robert (Zagreb): Svečani dan.

Bukovac  Vlaho (Cavtat): Sv. Josip.

Crnčič  Klement (Lovran): Sa istarske obale . . .

Čikoš  Bela (Zagreb): Oplakivanje Isusa ....

Fr ang e š Robert (Zagreb): Bogoslovje.

Grohar  Ivan (Ljubljana): V nedeljo zjutraj . . .

Ivekovič  Oton (Zagreb): Zagreb u sniegu . . .

Koželj  Anton (Kamnik): Opravljanje neveste. . .-

Mašič  Nikola (Zagreb): Kita cviječa za čestitku . .

Ra skaj  Slava (Ozalj): Mlin kod Ozlja.

Rendič  Ivan (Trst): Vjerujem!.

Šubic  Janez (Kaiserslautern): Sv. Martin . . . .

Šubic  Jurij (Pariz): Sv. Kozma in Damijan . . .

Tisov  Ivan (Zagreb): Glasba.

Val de c Rudolf (Zagreb): Dr. Franjo Rački . . .

Vavpotič  Ivan (Novomesto): Martin Krpan z Vrha

Vesel  Ferdo (Kamnik):' Študij a.

Zajc  Ivan (Dunaj): Angelj varuh.

Strana

152

44

256

592

480

320

512

544

48

104

624

432

96

192

128

392

208

288

Papir »Dioničke tvornice papira« u Zagrebu
Umjetničke priloge izradila i tiskala: Češka graficka společnost »Unie« u Pragu.
Tisak K. Albrechta (Jos. Wittasek) u Zagrebu.


■ ... '• .'V I  <s  -"‘.o' • ■, ; ■:

. . , . / . .