M. Kašanin: O Petru Preradoviču. Povodom njegove stogodišnjice rodjenja. Kad se slavi jedan pesnik koji se rodio ili umro pre pedeset ili sto godina, onda se obicno odaje čast onom sto je on bio, iznosi se sta je uradio i pokazuje njegov značaj za duhovni razvitak jednog naroda. Proslava stogodišnjice hrvatskog pesnika Petra Preradovica ima, k svemu ovom, još jedan važan i značajan plus: slaveči Preradovica, hrvatski narod slavi borbeni napredak svoje ideje i diže apo-teozu svojoj Narodnoj Misli. Preradovic je, po svojim idejama, savremen danas kao i pre pedeset godina, i ostace nam blizak još dugo. Jer nas je ucio da verujemo u pobedu dobra i pravde; govorio nam da se za čovečanstvo najplodnije radi kad se bori za obstanak vlastitog naroda i za proširenje nacionalne duše; propovedao nam o velikoj budučnosti Slavena, koji ce Ijubavlju i dobrotom preporoditi namuceno čovečanstvo, i učvrščivao nas, sa jednim idealizmom kakav se danas kod'nas retko sreče, u težnji za unapredjenjem dobra u čovečanstvu. I. Lični i spoljni život Petra Preradovica je pun pradoxa, borbe i dobrostivog lutanja. Rodio se 19. marta 1818, u selu Grabrovnici, koje * je tada pripadalo gjurgjevackoj krajiškoj pukovniji, a sada bjelovarsko-križevačkoj županiji. Roditelji su mu bili pravoslavni Srbi, otac mu se zvao Jovan, i bio je austrijski oficir, a mati Pelagija. Osnovnu školu je svršio u mestu rodjenja, a zatim je stupio u vojnički zavod u Bjelo-varu. Na molbu materinu, uskoro je bio primljen u Vojničku Akade- , miju u Wiener Neustadtu, kao sin rano umrlog austrijskog oficira. U školi se učio dobro: u svom razredu je obično bio najbolji djak. Kako su pitomci Vojne Akademije mogli biti samo katolici, Preradovic je u 14-oj godini prešao iz pravoslavne u katoličku veru. U Vojnoj Akademiji učilo se sve na nemačkom jeziku, ali je i češki bio obvezatan predmet u gornjim tečajevima. Učitelj češkog jezika je tad bio poručnik Tomaš Burian, veliki rodoljub i osnivač Matice Češke. Kaogod na ostale djake Hrvate i Srbe, ovaj čovek je bio od znatnog uticaja i na Petra Preradovica. Ipak, prve svoje pesme Prera- 246 dovic je poceo pevati na nemačkom. Kako je osecao od rane mladosti sklonost ka poeziji, verovatno bi ostao izgubljen za hrvatsku književnost, da nije kao oficir ubrzo bio dodeljen regimenti u kojoj se nalazilo Hrvata. Od svih, najveci je utisak učinilo na njega drugovanje sa Ivanom Kukuljevicem, koji mu je čitao hrvatske i srpske pesnike i nagovarao ga da i samotpočne pisati na svom maternjem jeziku. Još -v više ga je podsticao da piše hrvatske pesme Spiro Dimitrovič, s kojim se upoznao u Trstu, na putu u Dalmaciju: ovaj ga je jednom prilikom primorao da ispeva jednu pesmu na svom maternjem jeziku. U tom se i sam Preradovič lati da izucava srpsko-hrvatski jezik, koji je vec bio počeo zaboravljati. Uskoro izadje njegova značajna pesma „Zora puca — biče dana", a malo zatim njegov slavni Putnik, koji sav tadanji književni svet uveri da se javio značajan pesnik. Več 1846 izdaje svoju prvu zbirku pesama pod natpisom Prvenci. U Dalmaciji, u Zadru, proveo je četiri godine, i oženio se Pavicom de Ponte. Za vreme italijanske revolucije od 1848, borio se kao nad-poručnik u austrijskoj vojsci. U početku Bachova apsolutizma, živeo je u Zagrebu, kao podnačelnik bojnog odelenja Banskoga Veča, a onda kao pobočnik bana Jelačica. U Zagrebu je izdao, 1851, svoje Nove ¦v pjesme, posvecane biskupu Strosmajeru, a zatim je jedno vreme prestao pevati. Postavši majorom, bio je premešten u nekoliko mesta: u Kremonu, Kovin na Dunavu, u Erdelj, i, najzad, u Beč. Tu mu umre žena, i on zatraži premeštenje u Hrvatsku. Za sve to vreme je pevao veoma malo. Tek s povratkom ustavne slobode poceo je više i življe pisati. Tad nastaje i njegova znamenita pesma „Rodu o jeziku". Zanimao se i za hrvatske politicke prilike. 1863 premešten je u Beč, gde se ponovo oženio. Posle je još službovao u Veroni, Aradu i, najzad, u Beču, onde je živeo kao gene-* ral sve do svoje smrti. Umro je 1872, 18. avgusta, a sahranjen u Beču, odakle je prenesen, 1879, u Zagreb. Pesme Petra Preradovica su izašle, i celokupne i u izboru, više puta. Najkritičnije izdanje je Matice Hrvatske, koje je izašlo ove godine pod naslovom Izabrane pjesme. ¦v O Petru Preradoviču su pisali J. Trnski, Fr. Markovič, M. Srepel, •v Ch. Segvic, Marjanovic, Zahar, Zdziechowski, Pecinovsky i Ogrizovič. Ali su najbolje študije Dr. Branka Vodnika i Dr. Dragutina Pro-1 haske. Sad, povodom stogodisnjice rodjenja Petra Preradovica, posvetili su starom pesniku cele svoje brojeve Književni Jug (br. 6), i Hrvatska Njiva (br. 11), u kojima se nalazi nekoliko odličnih čla-naka o životu, radu, mišljenju i pevanju Petra Preradovica. 247 n. Kao ličnost, Preradovic je dobri platonovac, romantičarski idealist. Nimalo ni je bio buntovan duh. Nikad ne zove narod u boj, nikad ne vapi za osvetom. Mrzio je vojsku, a čitavog veka je služio u njoj. Nije trpio rat, a vojevao je. Voleo je slobodu više svega, a borio se protiv Italijana kad su tražili slobodu. Bio je više pasivan u svom životu nego aktivan. Narodnu borbu je posmatrao samo iz prikrajka, a o njoj govorio samo u privatnim pismima. On je bio lojalni austrijski oficir, u ono srečno doba kad se pevalo: Kad zaželi svetli car, U smrt skače Graničar. Ali je njegova duša, u dubini svojoj, uvek ostala poštena. On je večito sanjao o sreči svoga naroda, hrabrio ga na putu za pravdom i proricao mu bolju buducnost, zajedno sa ostalim Slavenima. „Na zemlji je vječna borba, — piše Preradovic 11. III. 1862 svome prijatelju Brliču, — a onaj ne biva pobjediteljem koji za koji čas drugoga nadvlada, več onaj koji na temelju pravednih načela ustraje. Ako su naši ljudi koji sada nama zapovijedaju nepravedni, budimo mi pravedni i vjerni svome boljem uvjerenju. . . . Naše je sadašnje stanje provizorno, ne može dakle biti savršeno. . . . Najprije narodnost, pa onda sloboda. Sloboda pogažena opet se pomladjuje, ali narodnost izgubljena teško ili nikada, osobito naša. . . . Budimo muževi, pa pokažimo u nesreči da smo stalni, onda če nas se neprijatelji bojati, ali ako budemo tudje pribježice, nikada!" Koga smatra Preradovic glavnim neprijateljem Hrvata i Slavena uopče? Nemce! Mržnja teče, silna rijeka, Izmedj Niemca i Slavena, Kroz vremena prostor silni, A ta rijeka crvena je, Jer je krvlju napunjena. Preko rieke mosta nema. To uverenje je P. Preradovic propovedao kroz čitav svoj život; učio narod da voli svoj jezik, da ceni i poštuje svoje velike ljude i uzima ih za primer u svakom poslu, da se jača u kulturi, da traži veze sa ostalim Slavenima, i tad če dan potpune slobode morati doči. Ko stanac kamen budimo stalni . . . ! do viku je on svom narodu. Svoju zemlju, makar golu, Sačuvajmo rodu svome. 248 To su glavne osobine Preradovičeve poezije: veliko rodoljublje, iskreno slavenofilstvo, idealistički optimizam, kult rada i vera u pobedu dobra. Preradovic je jedan od največih pesnika narodnog jedinstva Hrvata i Srba. On se nazivao i jednim i drugim imenom. Očekuje političku stranku „koja ce sklopiti na slozi i bratinstvu izmedju Srba i Hrvata, i svakoga budalom proglasi ti koji medju njima razlike t r a ž i.... ; toj ču se stranci i ja pripisati; ta jedina pred Bogom je pravedna, a sve druge su ili glupost mnogih ili oholost poj edinih". Jer, Kad svi jednog Boga molite, kad svi Jednim glasom Slavu pjevate, kad svi Jednog tiela uda ste, bud'te i svi Duha jednoga! Preradovic je sastavio čitav jedan Panteon, u kom je opevao jugoslavenske velikane (A. Nijemčiča, S. Vraza, P. P. Njegoša, B. Radi-čeviča, V. Lisinskog, generala Knicanina, J. Draškoviča, bana Jelačiča, kneza M. Obrenovica, i druge). Sve ih je on voleo, sve ih je cenio, jer je u njima video predstavnike jednoga naroda. Nacionalizam P. Preradoviča je prelazio granice jedne uske pokrajine i obuhvatao čitav naš troimeni narod. A on je verovao u svoj narod, jer je verovao u Slavenstvo. Preradovic je bio ubedjeni slave-nofil. On je držao da če Slavenstvo ljubavlju spasti svet: Od istočne planut striele Zapadni če trud, tvrdio je on pouzdano. Jer je Bog rekao Slavenstvu: Oštroumlje kad se smuti, Mudrost kada precieni se, Jakost kada razdivlja se, Nježnost kada razmazi se: Ti osviesti, ti razbistri, Ti ukroti, ti ublaži, Ti okriepi, ti uznesi, Ti mi spasi sviet na zemlji! Sasvim u duhu svoga učitelja Jana Kollara, Preradovic veruje u veliki zadatak Slavenstva; drži da je Zapad „truo", daje romanska rasa iznurena i da če uskoro doči doba Slavena, koji neče svetom vladati brutalnom šilom, več dobrotom i ljubavlju. Retko je koji pesnik slavenski ispevao taku himnu Slavenstvu kao sto je Preradovičeva majestetična oda „Slavjanstvu". P. Preradovic je skroz i skroz refleksivni pesnik. Njegova snaga nije u lirici, več u odi, himni, ditirambu i prigodnoj pesmi. On je opevao 17 249 šve nevolje, jade, težnje i ideale svoga doba, ali ih je opevao na jedan tako mislen način, da su njegove ideje večne. Sa estetičkog gledišta, njegove pesme imaju više nego jednu manu. Kad je on pevao, naš književni jezik je bio još u stvaranju, neizradjen, i njegova dikcija nam je danas teška, gotovo mutava; kad bi se sastavljala antologija našeg lirskog pesništva, čovek bi bio u neprilici šta da uzme od P. Prera-doviča. Ali ono čim on prevazilazi mnoge naše pesnike, to nije artizam, več* misaonost njegove poezije. P. Preradovic je jedan od nosilaca naše nacionalne Misli. P. Preradovic je od onih pesnika koji ne izražava samo svoju individualnu dušu, nego dušu svoga naroda. P. Preradovic ne peva samo bolove svoje ličnosti, nego nevolje celog jednog naroda. On nam ne govori o svojoj karieri, več o napretku svoje nacije i buduč-nosti Slavenstva. On životu veli: Da! i borbi kaže: Da!, ali mu je največa pobeda ona koja se stekne ljubavlju, dobrotom i pravdom. I ako nije bio borben onoliko koliko smo mi danas, i ako je bio više kulturni teoretičar nego narodni borac, mi gledamo u njemu močnog tvorca naše nacionalne svesti. Slaveči njega danas, mi slavimo našu Zavetnu Misao, čiju čemo konačnu pobedu uskoro slaviti. Po razmerama svoje duhovne koncepcije, on staje uz naše največe pesnike-borce narodnih ideala: Njegoša, Mažuraniča i Aškerca. Jer, mi imamo večih umetnika u našoj poeziji nego što je P. Preradovic, ali nas je retko koji učio toliko kao on da volimo svoj narod, da verujemo u budučnost Slavenstva, da se nadamo pobedi Dobra i Pravde i da se uzdamo u napredak čovečanstva. Petar Preradovic je od onih ljudi koji izlazi svojim mislima iz uskog kruga nacionalne zaslepljenosti i prigrljuje celo ljudstvo kao jedno opče i široko bratstvo. Petar Preradovic je od onih ljudi koji proširuju i produbljuju dušu čovečansku. Zato ga volimo, zato se ponosimo njim, zato če mu uspomena ostati trajna medju nama. 250