58 Književna poročila.
Književna poročila.
Mjesečnik fravničkoga druMva ii Zagrebu prinaša v 1. in 2. letošnjem broji naslednje razprave: Dr. V. Pappafava: O pravničkoj naravi prava književnog i umjetničkog vlasničtva. Dr. A. Badaj : Osiguranje života sa gledišta socijalno-političkoga, pravoslovnoga i zakonarskoga. I. Wagner: O promjeni našog gradjanskog parbcnog postupnika. A. S. Jovanovič: Stavilac in Tepačija, stare državne službe. P. Petaj : Još njekoliko spornih pitanja iz kaznenih postupnika.
Zakonik Štefana Dušana, cara srpskog. 1349 i I3S4- Na novo izdao i ohjasnio St. Novakovič. Prije nego ču što izbliže reči o tom vrlo lijepom netom izašlom izdanju znatnog pravnog spomenika -za Slavene u opče a napose za nas južne Slavene; učiniti mi je par bilježaka^za koje držim, da su umjestne i mjestom i vremenom.
Premda smo več na domaku XIX. vijeka, za koji pjesnik reče: Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vijekovima, vijeka, u kom su mnoge znanosti i umjetnosti orijaškim krokom pokročile, te; se može po-nositi mnogobrojnim izumima i znanstvenim'resultatima, o kojima če kulturni historici budučih vijekova s dužnim priznanjem pripovijedati svojim suvre-menicima slaveči djela ljudske misli — nači če se ipak stvari, za koje če se
Književna poročila. 59
Slavenima pisati u grijeh, što sc gdje šta premalom intenzivnošču radilo, što se nekim granama premala znatnost davala, pa je tako mnogo ostalo tajnom, što bi se lahko bilo odgonenulo. — Mislim ovdje slavcnsku pravnu povjcst. Čovjck sc upravo čuditi mora, kako je mogučc bilo, da pri svoj ljubavi k histeriji i ispitivanju starina slavenski učenjaci nijesu ispitivali i razjašnjivali više ovaj predmet. Ta i njima je poznato bilo, da narod, koji želi postati ili ostati slobodan i slavan, mora znati, da je imao ili da zna, da ima i danas neku osobitu znatnost t. j. mora osječati svoju moč i svoj narodni ponos. Pa kao što valja staro sjeme sačuvati i održati, da ga v svoje vrijeme pošljemo za novi plod i hranu, tako treba i stare spomenike narodne jakosti čuvati za proizvod nove slave i novih znamenitih djela, da narod ne pojde u nazadak nego uporedo s duhom vremena i napretka. Stara pak slava i jakost održava se mudrim ustanovama, običajem, predanjera, spomenicima u najviše i najvjernije onim, iz kojih upoznajemo najznatniji ogranak čovječjeg duševnog rada: kako je i pod kojimi prilikama narod zasnovao svoje pravo i razvijao pojmove o zakonu.
Žalosna sudbina slavenskih zakona visila je o raznim uzrocima. Ovi učiniše da se Slaveni, koji su se malo brinuli za čuvanje svojih spomenika, nijesu trudili, da mudre narodne uredbe i zakone, koji so zločom ljudi ili nepoznavanjem stvari iz pameti i običaja izašli, opet probude i novim životom pomlade. Ispitivati sada stare zakone i narodne običaje s pravnog gledišta premda je zanimljivo, vrlo je težko. Običaji se što izgubiše, a što neskupljeni i nepopisani zaboraviše. Mnogi još dokumenat pravni leži neod-kriven, a što je pristupno, bit če još mnogo izda\'ano objašnjavano, prevo-jeno od filologa i historika, dok če pravni historik brže i laglje na toj neuzoranoj njivi s uspjehom raditi. Ne mogu se doduše svi Slaveni jednako odsuditi, jer su neki kao na pr. Rusi na tom polju mnogo uradili. No ipak nemarno do danas kritičnoga djela o opčoj pravnoj povjesti Slavena, jer djelo, koje je g. 1832.—35. pisao Poljak Maciej o\vski : Historia pra-\vodavstw slo\vianskih, ne podaje nam ne zadržajem ni sistemom podpune slike. Noako nemamo kritičnoga djela, koje bi podalo cjelovitu pravnu povjest svih Slavena — imademo neke pravno povjesne monografije, koje so za sve Slavene od vrijednosti: imademo mnogo otkrivenih slavenskih spomenika. — Otkričem slavenskih spomenika učinio se korak dalje u izuča-vanju pravne povjesti slavenske. Na temelju otkriča slavenskih pravnih spomenika pojavila sc u Ruskoj komparativna slavenska škola, koja veli, da treba proučavati pravnu povjest svih Slavena, ako se hoče znati, što je rusko, a što je njemačko. Ta škola naglašuje, da se i kod Slavena, kod kojih nije bilo nikada germanskog utjecanja, nalaze isti instituti, za koje u Rusiji tvrde, da su germanski, a to je znatan momenat, jer se inačc ne da protumačiti, odkud so ti instituti iz stare slavenske davnine. Možda je opravdan sud onih, koji drže, da su strani narodi pogažene i prezrene slavenske zakone uzvisili i njcgovali, pak se sada njima ponose i uzimaju ih za svoje vlastite, a iz njihove ruke, da ih Slaveni primiše natrag. Ali bilo kako mu drago, razumljivo je svakomu, da svi Slaveni za cijelo s veseljem
60 Književna poro5ila.
pozdravljaju izdanja slavenskih pravnih sporaenil^a, l^oji nose na sebi jasan biljeg — davne starine osobito one, koji sadržaju mnogo izvorna, a pisani su podpuno u narodnem slavenskom duliu. Take je i gore spomenuti slavenski pravni spomenik: Zakonik Štefana Dušana Silnog 1349 i 1354, koji je poznati plodni i vrlo zaslužni pisac poslije 28 godina evo po drugi put izdao. Ovo je izdanje zadužbine Ilije M. Kolarca.
Ovdje ču u kratko opisati dosedašnji literarni rad oko ovog zakonika ovo izdanje i sadržaj.
Od svih pisanih spomenika, koji se odnose na prošlost srpsku, naj-znatniji je zakonik Dušanov. Ovomu pravnom spomeniku posvcčivala se osobita pažnja ne samo od pravnika ved i od filologa, historika itd.
Prvi put je izdan v Raičovoj povjcsti g. 1795. i kasnije mnogo puta. God. 1828. izdao ga Magaraševič u srpskom Letopisu svez. 3. i 4. God. 1838. otisnuo ga Kucharski u svom djelu: Antiquissima monumenta juris slovenici. Palacki' u Časop. Česk. Mus. napisao je razpravu, gdje je neke zakone Dušanove sravnio s nekima zakonima drugih Slavena. Time je glasoviti historičar htio pobuditi pozornost na stare zakone slavonske. Još se Palacki tuži, da nemamo kritično izradjen Dušanov zakonik. Ovoj oskudici je ŠafafikdoskočiouPamatky dfevniho pisemnictvijihoslo-vaniiv, gdje i pored drugih spomenika izdao i Dušanov zakonik. On je pisao o njemu više rasprava. Engel u svom djelu Geschichte von Serbien und Bosnien, Halle 1801, str. 290—310, donosi njemački prijevod zakonika po Raiču. Bouc Ami na francuskom u svom djelu: La Turquie d'Europe. Pariš 1840, 4 vol. Jireček u: »Svodu zakonuv slovanskych«. Prag 1880. Kallay na madjarskom jeziku u djelu: »A szerbek tortencte«, Budapest 1877, str. 98 i dalje. Ovo je djclo prevedeno od Schwickera na njemački, od Vitkoviča na srpski. Kod nas Hrvata nije nitko opširnije o tom zakoniku pisao, premda se tu i tamo po gdjekoji pisac obazire na nje kao n. pr. prof. dr. Fr. Spevec u recenziji Petranovičeve rasprave: O o s ve t i, mirenju i vraždi, Zagreb 1855. Pobližo o njem govori Bogišič u svom djelu: Pisani zakoni na slovenskem jugu. Zagreb 1872, str. 21—68. (Izdala jugoslav. akademija.) (Dalje prih.)
Samosprdva. Sbirka pi^odnašek pofadanych »Ceskym klube m« v P raze. 208 strani. Založil Fr. Rivnač, knjigotržec v Pragi. Cena 1 gld. 80 kr. Knjiga ta obscza sedem predavanj v naslednjem redu: O pojmu a povaze samospravy od prof. dra. Jif. Pražaka. — Samosprdva anglicka od prof. dra. Alb. Brafa. -- Samosprava ve statech nemeckychod prof. dra. Jif. Pražaka. — Samosprava v Uhrach od prof. dra. B. Ricgra. — Samosprava ve F^rancii od dra. Jos. Trakala. — Samosprava vo Svycarsku od prof. dra. B. R i e g r a. — Samosprava na Rusi od prof. dra. Jana Režabka. — O nčkterych staršich a novejšich projektech rakouskych v pfičine samo-spravy od prof dra. A. Brafa.
V zanimivem »Uvodu« piše dr. J. Šole, da si je tudi Čehe osvojila misel, ki je nedavno nastala na Angleškem,  da namreč  treba  obnarodit
Razne vesti. 61
vedo. Zato so se zbrali nekateri češki učenjaki, ki so v »Češkem klubu« priredili vrsto predavanj in to o predmetu, ki že od nekdaj obuja v Čehih največje zanimanje, namreč samoupravi. Bilo je predavateljem na mislih, razširiti poznanje samouprave v obče, določiti pravi pojem državnopravne in politične avtonomije ter pripraviti začetek zdravih reform. Obseg predavanj, ki so sedaj izišla v posebni knjigi in sloveča imena predavateljev dajejo poroštvo, da se je v dosego označenega namena zares veliko storilo. Ta knjiga mora zanimati vsakogar, ki se bavi z javnimi in političnimi vprašanji, zlasti pa avstrijske Slovane. Znabiti dobi »Slov. Pravnik« priliko, da iz te sploh lične zbirke priobči jedno ali drugo zanimivo stvar.