Slovenska društva u Hrvatskoj od 1886. do 1991. godine Barbara Riman Barbara Riman rođena je u Rijeci, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je 2005. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Doktorirala je 2011. godine na Filozofski fakulteti Sveučilišta u Ljubljani (Univerza v Ljubljani, Slovenija) radom pod naslovom Slovenci u Istri, Gorskom Kotaru i Kvarneru od 1918. do 1991. godine ( Slovenci v Istri, Gorskem kotarju in Kvarnerju od 1918. leta do 1991. leta). Od 2006. godine zaposlena na Inštitutu za narodnostna vprašanja u Ljubljani. Od akademske godine 2013/2014. vanjska je suradnica na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Znanstveni su joj interesi povezani s tematikom povijesti Slovenaca i slovenstva u Hrvatskoj. Tijekom svoga znanstveno-istraživačkog rada bila je voditeljicom više manjih stručnih projekata. Objavila je više stručnih i znanstvenih radova o tematici slovenstva u Hrvatskoj. Od ožujka 2017. godine voditeljica je podružnice Inštituta za narodnostna vprašanja – jedinica Rijeka. Aktivna je unutar slovenske manjinske zajednice u Hrvatskoj. Slovenska društva u Hrvatskoj od 1886. do 1991. godine Autor: Barbara Riman Izdavač: Vijeće slovenske nacionalne manjine Primorsko-goranske županije Svet slovenske nacionalne manjšine Primorsko-goranske županije Za izdavača: Vasja Simonič Suizdavači: Inštitut za narodnostna vprašanja Za suizdavača: dr. sc. Sonja Novak Lukanović Urednik: dr. sc. Kristina Riman Recenzenti: dr. sc. Darko Dukovski dr. sc. Matjaž Klemenčič Lektor: dr. sc. Nikolina Palašić Korektor: Ivan Miškulin, prof. Prijevod sažetaka: Marjana Mirković – slovenski jezik dr. sc. Matea Butković – engleski jezika Grafičko uređenje i priprema: Mateja Vrbinc Tisak i uvez: DEMAT d. o. o., Ljubljana Naklada: 250 komada »CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 140623036.« ISBN 978-953-56653-2-8 Slovenska društva u Hrvatskoj od 1886. do 1991. godine Barbara Riman Rijeka, 2019. Sadržaj Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. Slovenska društva u europskim državama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 2. Slovenska društva na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 2.1. Bosna i Hercegovina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16 2.2. Crna Gora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 18 2.3. Kosovo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19 2.4. Makedonija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 2.5. Srbija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 3. Doseljavanje stanovništva iz slovenskih krajeva na prostor Hrvatske . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 4. Slovenska društva u Hrvatskoj od 1886. do 1991. godine . . . . . 32 4.1. Slovenska društva od sredine 19. stoljeća 5 do početka Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38 Slovensko kulturno-prosvetno društvo u Karlovcu . . . . . . . . . . . . 40 Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Voloski-Opatiji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 40 Slovenska društva u Puli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 Slovenska društva u Rijeci – Sušak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 55 Slovensko društvo „Lipa“ u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Osobitosti razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 4.2. Slovenska društva između dva svjetska rata . . . . . . . . . . . . . . . . . 75 Kulturno-prosvetno društvo „Slovenski dom Triglav“ u Karlovcu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 Slovensko prosvetno in podporno društvo v Osijeku . . . . . . . . . . 85 Slovensko izobraževalno in pevsko društvo „Prešeren“ u Slavonskom Brodu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 89 Slovenska društva u Splitu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Slovensko izobraževalno društvo „Simon Gregorčič“ na Sušaku (Rijeka) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Slovenska društva u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 108 Akademsko društvo „Triglav“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 109 Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ . . . . . . 132 Slovensko prosvetno društvo Zagreb . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139 Marijina družba . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 140 Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 144 Dekliško društvo „Ognjišče“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 147 Slovensko prosvetno društvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Narodna knjižnica in čitalnica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Slomškovo prosvetno društvo v Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 Društvo akademikov komercijalistov iz Slovenije . . . . . . . . . . . . 189 Slovenski oktet „Slok“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 190 Slovensko prosvetno društvo „Kustošija“ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 192 Vincencijeva konferenca sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 Slovenska društva u Istri između dva svjetska rata. . . . . . . . . . 196 Osobitosti razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 4.3. Slovenska društva za vrijeme Drugoga svjetskog rata . . . . 208 Osobitosti razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 4.4. Slovenska društva od 1945. do 1991. godine . . . . . . . . . . . . . . . 216 Kulturno-prosvetno društvo „Slovenski dom“ u Zagrebu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 219 Slovenski dom Kulturno prosvetno društvo „Bazovica“ 6 u Rijeci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224 Kulturno prosvetno društvo „Slovenski dom – Triglav“ v Karlovcu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232 Slovenska društva u Slavoniji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 Osobitosti razdoblja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 5. Zaključne misli . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 6. Izvori i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 245 7. Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 257 Povzetek . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Abstract . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 261 8. Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 Uvod Čovjekova je potreba za udruživanjem, uzajamnim i zajedničkim djelovanjem vrlo stara. Udruživanje pojedinaca zabilježeno je kroz povijest i imalo je različite oblike te je bilo prilagođeno određenom vremenu i političkom uređenju u kojem je udruženje nastajalo i djelovalo. Te su male zajednice imale svoja imena: societas, col egantia, universitas, communitas, bratovština, ceh, društvo, klub itd (Kolanović 2000, 7–8). U samom početku pojedinci su se udruživali jer su na taj način imali veću sigurnost, a vjerovali su da u ljudskim tragedijama, kao što je smrt ili bolest, neće ostati sami. Kasnije su pojedinačna društva uspostavljala točno određena pravila i ciljeve te su se udruživala na više razine: saveze. Smatra se da društva i njihov oblik, u modernom smislu te riječi, svoju utemeljenost imaju u Deklaraciji o pravima čovjeka i državljana (1789). U toj je deklaraciji priznato pravo na političko udruživanje radi očuvanja prirodnih i nezastarijevajućih čovjekovih prava, te se na taj način dopušta djelovanje i ostalih nepolitičkih društava. Pojedinačna udruženja s kraja 19. stoljeća imala su vrlo jak utjecaj na razvoj društva kakvo postoji danas. Građansko društvo stvoreno u 19. stoljeću donijelo je slobodnije i 7 masovnije udruživanje ljudi u različite udruge. Upravo su kulturno-prosvjetna društva bila najbrojnija, što je razumljivo u stoljeću u kojem su se cijenili znanje, napredak, moralno i estetsko napredovanje pojedinca. Sve se to pre-nijelo i u 20. stoljeće: nacionalna kulturno-prosvjetna udruženja i organizacije i dalje su imale vrlo važnu ulogu u društvu. Često su bile glavni nosioci nacionalnog života, i to ne samo na području prosvjete i kulture (Janjetović 2005, 288). Društva su prvo bila usmjerena na egzistencijalne potrebe, ali ujedno su težila i ka nekim vrednotama koje su u određenom vremenu bile važne. Uz one moralne i financijske potrebe važne su bile i kulturne, prosvjetne, umjetničke, nacionalne i druge vrijednosti. Udruženja, društva, udruge i sl. nastajale su kako bi pomogle pojedincu. Kroz povijest, kada se gledaju vrste takvih udruženja, gotovo da ne postoji ni jedno područje ljudskog djelovanja u kojem nije postojala potreba i želja za udruživanjem. Potrebu za uključivanjem u različita društva imali su i pojedinci koji su se iselili iz svojeg zavičaja i odlazili u druge krajeve svijeta. Osnivanjem društva ili uključivanjem u rad nekoga već postojećeg društva koje je djelovalo na temeljima zajedničkog jezika i kulture dobivali su sigurnost, koju su izgubili zbog izbivanja iz svojeg kraja. Tu potrebu za razmjenom misli, osjećajem da nisu sami, govorom zajedničkoga jezika ili pjevanjem domaćih pjesama osjetili su i doseljenici koji su dolazili iz slovenskih krajeva te su dio života ili cijeli život proveli u nekom kraju Hrvatske. I upravo o tome govori ova knjiga. Tema istraživanja je široka i, vjerojatno će se, bez obzira na to koliko se bude i dalje istraživala, pronalaziti informacije koje će dodatno rasvjetljavati ovu tematiku. 8 1. Slovenska društva u europskim državama Povijest slovenskog naroda bilježi velik broj ljudi koji su iz različitih razloga odlazili u svijet. Odlazili su iz različitih slovenskih krajeva, i to u različite europske države kao i na druge kontinente.1 Iseljavanje u različite krajeve svijeta iz slovenskih je krajeva bilo naj-masovnije od kraja 19. stoljeća pa do 50-ih godina 20. stoljeća, kada se emigracijski intenzitet smanjuje, a u nekim razdobljima i potpuno prestaje (Zupančič 2003, 72–73). Migracije sa slovenskog prostora najčešće su bile vezane za trgovinu, hodočasnička putovanja, misionarska djelovanja, sudjelovanje u vojskama, odlaske na školovanje, odlaske zbog posla i dr. Prije svega su migracije bile usmjerene ka zemljama u kojima se govorilo njemačkim jezikom, a koje su bile u sastavu Habsburške Monarhije, odnosno kasnije Austro-Ugarske Monarhije. Te su zemlje uvijek bile privlačne, i to pogotovo prilikom traženja zaposlenja (rudarstvo, industrija, graditeljstvo, promet). Dva su urbana centra u Austro-Ugarskoj Monarhiji imala posebno važniju ulogu u slovenskoj povijesti iseljavanja, a to su bili Graz i Beč (Drnovšek 2001, 281). Razvoj industrije u 19. stoljeću privukao je brojne stanovnike s prostora 9 današnje Slovenije u rudarske i metalurške krajeve središnje i gornje Štajerske.2 Brojni su potražili posao u tim mjestima s namjerom da se zaposle na određeno vrijeme te da na taj način osiguraju novac za put u industrijska i rudarska središta Amerike (Drnovšek 2001, 281). Smatra se da je najbrojniji val iseljavanja bio usmjeren ka Rurskom području i Vestfaliji u Njemačku. Veći su valovi bili zabilježeni u razdoblju od 1880. do 1888. godine te od 1903. do 1906. godine. Po nekim je ocjenama u razdoblju do 1914. godine u rajnsko-vestfalskom okružju bilo već više od 30.000 Slovenaca (Drnovšek 2001, 282). 1 Udruživanje i (samo)organiziranost u državama zapadne Europe bili su drugačiji nego na prostoru Južne i Sjeverne Amerike. I dok su si zbog specifičnoga položaja udruženja u Americi mogla izgraditi vlastite domove, situacija je slovenskih iseljenika koji su otišli u neku od europskih država bila potpuno drugačija. Pritom je važno bilo i vremensko razdoblje odlaska jer su iseljenici na američki kontinent odlazili puno ranije nego u druge europske zemlje i u puno većem broju (Drnovšek 2012, 113–114). Mogućnost američkih Slovenaca da si priušte adekvatne prostore za djelovanje kao i bolja financijska moć utjecala je i na samo djelovanje društava. Naime, društva koja su imala osnovne uvjete za rad imala su potom i više uspjeha u samom radu te su bila veća, dugotrajnija i članovi su svakako bili aktivniji. Upravo stoga će se u ovom radu prikazati situacija slovenskih udruženja u Europi. 2 Za migracijska gibanja prijelomna je bila industrijska revolucija, koja je krajem 18. stoljeća pokrenula postupna jača gibanja radne snage, koje je u naglo razvijajućih država bilo premalo, te su je stoga dobivale iz manje razvijenih država. To je često dovodilo do depopulacijskih procesa, znanih pod imenom „bijeg u mjesto“ (urbanizacija), pa dolazi do razvijanja novih industrijskih središta (Drnovšek 2006, 16). Istovremeno s iseljavanjem u austrijsko-njemački prostor početkom osamdesetih godina 19. stoljeća trajalo je iseljavanje stanovništva iz slovenskih krajeva u obje Amerike.3 Razloge iseljavanju treba tražiti u velikoj i permanentnoj agrarnoj krizi, u kojoj je bilo teško preživljavanje velikih obitelji, a vladala je i velika nezaposlenost. S druge strane kod nekih pojedinaca koji su se odlučili iseliti vidjela se i želja za višim standardom, koji kod kuće nisu mogli postići (Drnovšek 2001, 282). Nakon Prvoga svjetskog rata je zbog velikih demografskih gubitaka nedostajalo radne snage, a posljedica toga bilo je pozivanje radnika iz istočne i jugoistočne Europe u razvijenije zapadne države. Tako su nakon 1923. godine u pokrajinu Limburg počeli odlaziti slovenski iseljenici, a osim njih u tu su pokrajinu počeli odlaziti i Vestfalci, koji su odlazili iz njemačkih područja koje je zahvatila poslijeratna kriza. Francuska, Belgija, Nizozemska i Luksemburg bili su glavni cilj iseljeničkog vala. Smatra se da su u razdoblju između dva svjetska rata upravo ekonomski iseljenici bili najbrojniji. Na drugo mjesto po brojnosti mogu se svrstati politički iseljenici iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U tu se skupinu mogu ubrojiti političari, kulturnjaci, obrtnici, umjetnici, činovnici, seljaci, često i oni s obiteljima te đaci i studenti, politički azilanti i 10 ostali (Fischer 2006, 569).4 Poseban su status u tim migracijama imali slovenski svećenici i učitelji, koji su u mjestima doseljavanja poticali na udruživanje Slovenaca, a ujedno su i organizirali njihovo kulturno i društveno djelovanje (Drnovšek 2012, 284). Iseljavanje se nastavilo i nakon Drugoga svjetskog rata, a nakon prvoga političnog vala emigracije, na samom kraju Drugoga svjetskog rata, slijedili su i oni koji su preko granice s Austrijom i Italijom ilegalno odlazili iz novoosnovane SFRJ u zapadnoeuropske države. Vrhunac njihova odseljavanja bio je pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Nakon tog se razdoblja broj prebjega počeo smanjivati.5 Ljudi koji su ilegalno prelazili granicu uglavnom su bili radnici, a osim želje za boljim životom uzrok bijegu često je bila želja da se udruže s drugim članovima 3 O slovenskim zajednicama u Južnoj i Sjevernoj Americi pisalo se relativno puno. Ovdje je rele-vantna literatura navedena prema abecednom redu autora: Klemenčič 1995; Klemenčič 1999; Klemenčič 2011; Kuzmič 2001; Verbič Koprivšek 2014; Žigon 1998 i dr. 4 Prema tadašnjim procjenama smatra se da se u razdoblju između dva svjetska rata iz Julijske krajine, skupa s istarskim Hrvatima, iselilo otprilike 105.000 ljudi i od toga približno njih 70.000 u Kraljevinu Jugoslaviju, 30.000 u Južnu Ameriku i 5.000 u druge države. Prema novijim istraživanjima smatra se da su otprilike 53.000 tih iseljenika bili Slovenci (Fischer 2006 , 569). 5 Jugoslavija je nakon 1962. godine prekinula s ograničenjima pri prelasku granice i prihvatila je propise o organiziranom iseljavanju. Od 1945. do kraja 1959. godine je prema podacima Republiškega sekretariata za notranje zadeve z ozemlja Ljudske republike Slovenije prebjeglo 34.256 osoba, a 26.710 osoba spriječeno je u bijegu (Fischer 2006 , 1272). obitelji koji su se već nalazili u nekoj zemlji koja je njima bila krajnji cilj, odnosno da bi se odmaknuli od ponižavanja i šikaniranja utemeljenima na vjerskim, socijalnim i političkim osnovama. Još jedan od razloga za bijeg bilo je izbjegavanje odlaska na služenje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (Zupančič 2001, 293). Podaci o tome koliko je slovenskih iseljenika i njihovih potomaka nakon 1945. godine živjelo u različitim državama svijeta razlikuju se. Pogotovo se razlikuju brojčani podaci o razlozima migracija jer su se oni kod pojedinaca preklapali. Prema podacima Slovenske iseljenske matice iz 1955. godine6 oko 322.000 slovenskih iseljenika otišlo je s prostora današnje Slovenije prije početka Drugoga svjetskog rata. Smatra se da je do 1968. godine s prostora Slovenije otišlo 388.500 ekonomskih migranata i 20.261 političkih migranata (Fischer 2006 , 1273). Iseljenici su uglavnom oni koji su otišli iz države u kojoj su imali svoju zavičajnost, odnosno prebivalište, ali postojala je i unutarnja dijaspora, koja je u slovenskoj povijesti migracija imala važnu ulogu. Pojam unutarnje dijaspore u slovenskoj se javnosti pojavio sredinom tridesetih godina 20. stoljeća. To su bili oni iseljenici koji su napuštali svoj zavičaj i odlazili u neslovenske pokrajine iste države (Drnovšek 2012, 89): Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Jugoslavije te SFRJ. Smatralo se da to nisu bili iseljenici u pravom smislu te riječi jer su ostajali unutar iste države. 11 Svojim su se odlaskom našli u sličnu položaju kao i drugi emigranti. Bili su u drugačijoj jezičnoj i kulturnoj sredini. Ti su migracijski procesi očuvali sve značajke transnacionalnih migracija i otvarali su pitanja povezanosti, i to ne samo s nacionalnim identitetom pojedinca već i s identitetom te države, koja je tada postojala, a i politikom njezine izgradnje (Drnovšek & Kalc 2014, 112).Iako su ti iseljenici u svjetlu tadašnje politike bili prepoznati relativno kasno, oni su svejedno u svojim novim domovinama nastavljali sa svojim životom te su, potaknuti jezičnom i kulturnom raznolikošću, osnivali društva i suočavali se sa životnim problemima u novim prostorima.7 Slovenska je nacionalna politika bila svjesna problema dijaspore i poticala je nastajanje slovenskih društava ili drugih organizacija u svakoj državi za koju je bilo poznato da u njoj postoje slovenski iseljenici. Do osviještenja toga problema unutarnje dijaspore došlo je u vremenu između dva svjetska 6 U SAD-u je zabilježeno oko 250.000, Kanadi 3.000, Argentini 26.000, Brazilu 3.000, Africi 3.000, Australiji i Novom Zelandu 3.000, Njemačkoj 25.000, Francuskoj 10.000, Belgiji 1.000 i u Nizozemskoj 1.000 Slovenaca. 7 U tu su skupinu uključeni Primorci i istarski Hrvati, koji su nakon Prvoga svjetskog rata iz različitih razloga napuštali prostor Julijske krajine i svoj novi dom potražili u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Prema nekim procjenama smatra se da je u periodu između dva svjetska rata izvan tadašnje Dravske banovine, a na prostoru tadašnje Kraljevine Jugoslavije, živjelo oko 100.000 Slovenaca (Drnovšek 2012, 89). rata. Vidi se napor političara i slovenskih dušebrižnika da se pomogne onima koji su otišli iz svojeg zavičaja. Potomci prve generacije doseljenika u neslovenski dio države ukoliko nisu imali vrlo jak poticaj unutar same obitelji, teško su mogli očuvati kulturne i društvene obrasce slovenske kulture. Nisu imali mogućnost učenja slovenskog jezika u školama, a često je bilo teško ostvariti prisniju vezu s krajem iz kojeg su iselili, čak i kada se radilo o razdvojenim porodicama. Poseban su problem predstavljale mlade žene koje su odlazile iz egzistencijalnih razloga, pa su neke od njih, opravdano ili ne, bile obilježene kao djevojke koje nisu živjele prema svim moralnim normama.8 Doseljenicima je u novoj sredini često nedostajao osjećaj pripadnosti i ukorijenjenosti, koji im je bio blizak u domaćem kraju. Nova okolina i novi svijet bili su im u početku strani, što se prvenstveno odnosi na prvu generaciju iseljenika. Nepoznavanje jezika i kulture u novoj sredini za njih je bila velika prepreka pri uključivanju u svakodnevni život. Upravo je taj osjećaj otuđenosti i usamljenosti bio presudan za ubrzano osnivanje slovenskih društava. Osjećaj izoliranosti željeli su umanjiti osnivanjem društava u kojima su mogli govoriti slovenski jezik i pjevati slovenske pjesme. Takva slovenska društva uglavnom nisu imala političkih ambicija, već su bila nosi-telji socijalne (samo)pomoći te su imala potpornu, humanitarnu, prosvjetnu 12 i kulturnu ulogu (Drnovšek 2012, 111). Na društveno su djelovanje utjecali zakonski okviri pojedine države, ali i lokalnih vlasti, koje su bile više ili manje naklonjene doseljenicima i različitim oblicima udruživanja. Iako su društva djelovala u različitim političko-povijesnim razdobljima, postoje neke trajne odrednice koje su karakteristične za sva europska društva bez obzira na to u kojem su periodu i u kojoj europskoj državi djelovala. U tuđini su se iseljenici razlikovali po jeziku i kulturi, dvama važnim identifikacijskim čimbenicima. Upravo zato što je uporaba domaćeg govora (prije svega idioma kojim su govorili u rodnom kraju) bila važnija nego pripadnost narodu, bila je važnija i pri povezivanju s temeljima užega (regijs-kog, pokrajinskog) zavičaja. Iseljenici su se dijelili po vjeri, socijalnoj i političkoj pripadnosti. Osnivali su brojna društva, koja je često nemoguće sva prikazati jer su nastajala i nestajala (Drnovšek 2012, 114). Ta su društva često imala dvostruku ulogu: prva je bila sakupljanje pomoći za svoje bolesne članove ili članove koji su 8 Zanimanje za povijest žena u svijetu počelo je rasti osamdesetih godina 20. stoljeća (Gabaccia 1994; Sinke, 2002 i dr.), ali slovenska i hrvatska historiografija u tom zanimanju zaostaju (Drnovšek 2004, 383). Ovdje bih svakako skrenula pažnju na taj problem. Naime, dok se u slovenskoj povijesti mnogi znanstvenici sasvim jasno bave tom ženskom problematikom iseljavanja u zapadnoeuropske, američke, pa čak i afričke države (aleksandrinke), ta je tematika potpuno zanemarena kada se govori o slovenskim djevojkama i ženama koje su odlazile u zemlje nekadašnje SFRJ, pa čak i u najbliže hrvatske krajeve. bili u nekoj nevolji, a druga je uloga bila u vidu nositelja kulturnoga, obra-zovnoga i društvenoga života iseljenih Slovenaca u određenoj državi. Iseljenici su se udruživali u kulturno-prosvjetna društva, pjevačke zbo-rove, dramske skupine, glazbene skupine, sportske skupine te različita druga tematska udruženja. Mnoge iseljeničke skupine trudile su se osnovati i knji- žnicu, za koju su smatrali da je osnova za očuvanje jezika i kulture kraja iz kojega su otišli. Bez obzira na oblik djelovanja društva su okupljala sve zainteresirane iseljene Slovence i njihove obitelji i dala su im osjećaj zajedništva. Uz pomoć društva iseljenici su se povezivali s domovinom na različite načine. Osim potporne i kulturne uloge društva su često izražavala stajali- šta (politička, vjerska i dr.) članova koji su bili aktivni u njima. Tako su u zapadnoeuropskim zemljama bila zabilježena katolička društva, jugoslaven-ska i socijalistička (komunistička). Neka su djelovala i u ilegali jer se nisu mogla uklopiti u zakonske okvire države u kojoj su postojala (Drnovšek 2012, 22). Neka društva tiskala su svoja glasila, koja su imala vrlo važnu ulogu u očuvanju jezika, kulture i osjećaja nacionalne pripadnosti te su na taj način jednako tako povezivali iseljenike. Važan tisak je bio i onaj koji je dolazio iz domovine, ali i onaj tisak koji je izlazio u državi u koju su se iselili. Glasila koja su se tiskala u inozemstvu i iseljenički časopisi bili su rijetki, nisu izlazili 13 redovito niti im je vijek trajanja bio dug. Osnovni uvjet da bi neko glasilo koje je tiskalo udruženje izlazilo bio je krug čitatelja. Osim njih na slabo izdavanje glasila utjecali su raspršenost po državi, što je pak utjecalo na njihovu mogućnost dolaženja do tiskanog glasila, velika mobilnost doseljenika, nedovoljna financijska potpora, slaba platežna moć doseljenika (Drnovšek 2012, 23–24) i drugi razlozi. Kao što je moguće podijeliti društva u zapadnoeuropskim zemljama prema političkim ili vjerskim svjetonazorima, tako je moguće dijeliti i glasila koja su takva društva tiskala. Mogu se, primjera radi, spomenuti neka od njih: katoličko glasilo Rafael (1931–1935, Nizozemska), komunističko glasilo Glas izseljencev (1936–1939, Francuska), projugoslavenski Glas jugoslovenskih iseljenika (1933–1939, Francuska) (Drnovšek 2012, 111–118). Jedno od važnih obilježja takvih nacionalnih udruženja bilo je i samo ime koje je društvo nosilo. Naime, ono je trebalo biti takvo da bi to udruženje dobilo što veći značaj, te da bi se na taj način lakše očuvalo zajedništvo koje su ta društva i promovirala i čemu su težila. Udruženja su uzimala imena po slovenskim velikanima ili simbolima koji se mogu povezati sa slovenskom tradicijskom kulturom ili poviješću naroda, odnosno određene regije odakle su pojedinci i dolazili (Budja 1996, 239). U Njemačkoj je djelovao Savez jugoslavenskih narodnih katoličkih društava sv. Barbare.9 Zabilježena su i pojedinačna društva: Jugoslovansko narodno pevsko društvo „Zvon“, Jugoslovansko narodno pevsko društvo „Slavec“, Pevsko društvo „Planinska roža“, Pevsko društvo „Triglav“ (Drnovšek 2012, 166–169). I u Francuskoj su djelovala potporna i kulturna društva Sv. Barbare. Pored mnogih nalaze se i Pevsko društvo „Triglav“, Slovensko podporno društvo „Ilirija“, Jugoslovansko tamburaško društvo „Triglav“, Jugoslovansko cerkveno društvo „Bled“ (Drnov- šek 2012, 198–205) i dr.10 Slična imena slovenskih udruženja susrećemo i na drugim prostorima gdje su bila organizirana društva slovenskih iseljenika. U cijeloj toj situaciji posebnu su ulogu imali već spominjani učitelji i svećenici, ali i različiti drugi intelektualci i obrtnici koji su shvaćali problem i važnost očuvanja slovenskog jezika i slovenske kulture kod svih, a napose najmlađih naraštaja. Nažalost, često nisu imali ni prostorne ni financijske mogućnosti, a izostajala je i potpora doseljenika, te su mnogi od njih činili onoliko koliko su im okolnosti dopuštale. Na umu je potrebno imati činjenicu da je zbog stvaranja zajedničkog identiteta u neslovenskim zemljama zajedničke države onima u unutarnjoj dijaspori znalo biti teže ne zaboraviti odakle dolaze. Važnosti znanja materinskog jezika, pogotovo kada se radi o očuvanju pripadnosti, odnosno kada se promatra iz aspekta tuđine, osjećaja pripadno-14 sti korijenima svojih predaka, bili su svjesni svi koji su prepoznali proces prilagođavanja, a onda i asimilacije, kada svijest o kulturi iz koje se potječe nije bila očuvana. Osnovno pitanje koje su smatrali potrebnim da dođe do integracije, gdje bi pojedinac tada mogao istodobno njegovati dvije kulture, onu iz koje potječe i onu u koju je došao, bilo je kako kod djece i mladih očuvati tu slovensku kulturu. Osim tih pojedinaca, koji su uglavnom bili visokoškolovani ljudi, važnu ulogu u očuvanju slovenskog jezika i kulture su imale i majke, koje su bile uglavnom doma i u većoj interakciji s djecom te su s njima mogle češće razgovarati na slovenskom jeziku, pjevati im slovenske pjesme i prenijeti im ono znanje koje su imale (Drnovšek 2006, 23) (priprema slovenske hrane, heklanje, pletenje i sl.). 9 Društva koja su nosila ime Sv. Barbare uglavnom su bila osnovana u rudarskim sredinama. Od godine do godine broj se društava učlanjenih u taj savez mijenjao. Tako je u 1926. godini zabilježeno 25 rudarskih društava, a 1931. godine već ih je bilo 43 (Drnovšek 2012, 166–169). 10 Svakako se čini da postoji određena planinska kultura Slovenije koja je povezana sa sviješću iseljenika. Naime, različita su udruženja od samih početaka, otkad ona nastaju, nosila ime Triglava. Taj je simbol ostao sve do danas važan kako u Sloveniji tako i u svijesti Slovenaca i iseljenika s prostora Slovenije koji žive izvan granica svoje domovine. Danas su politička i društvena usmjerenja slovenske svakodnevice isprepletena upravo simbolom Triglava, ali i drugih slovenskih planina. Motivi planina prisutni su u aktualnim slovenskim državnim simbolima, na ambalaži prehrambenih proizvoda, razglednicama, a potrebno je spomenuti i da je prvi cjelovečernji slovenski film ( V kraljestvu Zlatoroga) (Šaver 2005, 222) bio povezan upravo sa simbolom slovenskih planina. Upravo zato ne iznenađuje da su često slovenska udruženja nosila ime Triglav. Podaci o slovenskim društvima u zapadnoeuropskim zemljama kao i karakteristike koje su ovdje bile istaknute svakako se vide i u djelovanju društava na prostoru današnjih država jugoistočne Europe, i to još od prvih početaka tih udruživanja. Razdoblje u kojem se promatraju slovenska društva na prostoru dana- šnje Hrvatske bilo je turbulentno vrijeme za sve europske zemlje. Neke su tvorevine nastajale, neke nestajale, a s njima je dolazilo i do promjena u društvenim odnosima, ekonomiji, medijima i sl. Sve je to utjecalo na formiranje manjinskih zajednica, njihovu sposobnost organizacije kao i opstojnost tih udruženja. Slovenska su udruženja dijelila mogućnosti koje su im pružale države u kojima su postojale te su ovisno o svojoj razvijenosti pridonosila bogatstvu i kvaliteti življenja svoje manjinske, ali i društvene zajednice. 15 2. Slovenska društva na prostoru Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije Praćeno u povijesnom slijedu uočava se da je najviše migranata iz slovenskih krajeva u drugim državama i autonomnim pokrajinama nekadašnje SFRJ živjelo 1953. godine. Te je godine u iseljeništvu zabilježeno 71.652 Slovenaca. To je bilo i razdoblje planskog gospodarstva u nekadašnjoj SFRJ, u kojem su brojni stručnjaci, državni službenici ili kvalificirani radnici iz slovenskih krajeva pomagali pri industrijalizaciji i elektrifikaciji države (Kržišnik-Bukić 1992, 180). Iako je najveći broj doseljenika iz slovenskih krajeva bio zabilježen pedesetih godina 20. stoljeća, svakako je potrebno spomenuti da su veze i migracijski smjerovi stanovništva iz slovenskih krajeva u neke dijelove zajedničkih država bili dugogodišnji, pa čak i stoljetni. Trajna prisutnost slovenskih doseljenika na nekom području jedna je od uporišnih točaka njihove organiziranosti i osnivanja društava različite razgranatosti, što je uvijek bilo uvjetovano mjesnim prilikama. 16 2.1. Bosna i Hercegovina Veze stanovnika slovenskih krajeva s Bosnom i Hercegovinom stoljetne su, iako nisu bile uvijek intenzivne. Prve trajne veze su bile veze uspostavljene habsburškom okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine, u kojoj su uspješno sudjelovali i slovenski vojnici i časnici (Kržišnik-Bukić 2007, 20). Tada je Bosna i Hercegovina postala sastavnim dijelom Austro-Ugarske Monarhije i time je ujedno dobila i nove smjernice u razvoju: stvaranje novog upravnog ustroja, izgradnja prometnica i industrije, pa tako i osnivanje različitih prosvjetnih, kulturnih i znanstvenih ustanova (Dolinšek-Divčić 2001, 301). U tom se vremenu u Bosnu i Hercegovinu doselilo približno 230.000 osoba, a smatra se da je među njima bilo i oko 3.000 doseljenika iz svih slovenskih krajeva. U Sarajevo, Banja Luku, Tuzlu, Mostar, Tešanj, Bosanski Petrovac, Žepče, Prnjavor, Prijedor i Derventu počelo je iz slovenskih krajeva doseljavati stanovništvo različitih struka: od šumskih radnika i rudara preko željezničara, činovnika, zanatlija do svećenika i učitelja (Papež Adamič 2008, 25). Analiza strukture doseljenika učinjena na temelju popisa iz 1910. godine pokazala je da je među njima bilo 399 državnih službenika koji su došli iz slovenskih krajeva, a među njima su bili učitelji, suci i liječnici (Kržišnik-Bukić 2007, 20). Relativno velik broj njih je radio u Sarajevu u različitim odsjecima državne vlade, u srednjim školama, na željeznici itd. Slovenski intelektualci ostavili su mnoge i važne tragove u kulturi i znanosti Bosne i Hercegovine. Nakon Prvoga svjetskog rata prostor je današnje Republike Slovenije ostao u zajedničkoj državi skupa s prostorom Bosne i Hercegovine, i to u okviru Kraljevine Jugoslavije. To je razlog iz kojeg su se Slovenci zadržali u Bosni i Hercegovini i u 20. stoljeću. Tako se do Drugoga svjetskog rata broj onih koji su se izjašnjavali kao Slovenci očuvao te ih je prema popisu stanovništva iz 1921. godine bilo 3.604, a prema popisu iz 1931. godine 3.567. Posebne zaštite koja bi omogućavala svakodnevnu uporabu slovenskog jezika ili učenje slovenskog jezika u školi nije bilo, a kamoli posebne slovenske škole za djecu doseljenika (Kržišnik-Bukić 2007, 21). Specifičan je bio i priljev Slovenaca u Bosnu i Hercegovinu za vrijeme Drugoga svjetskog rata. S masovnim progonima Slovenaca, koji su započeli u srpnju 1941. godine, počelo je doseljavanje – deportacija. Do 1945. godine bilo je oko 5.000 prisilno preseljenih osoba (Dolinšek-Divčić 2001, 302). Razdoblje je SFRJ označavalo potpuno novo ozračje u pogledu položaja svih tadašnjih jugoslavenskih naroda. Tako je 1953. godine u Bosni i Hercegovini zabilježeno oko 6.300 Slovenaca, što je ujedno i najveći zabilježen 17 broj sve od 1878. godine (Kržišnik-Bukić 2007, 22). Njihov se broj pomalo smanjivao, tako da je po popisu stanovništva 1991. godine bilo zabilježeno još samo 2.180 Slovenaca (Fischer 2006 , 1277). Brojnost doseljenog stanovništva iz slovenskih krajeva stvorila je dobre temelje za njihovo organiziranje. Iako su dolazili u državu koja je bila u istoj zajednici sa Slovenijom, svejedno su se osjećale kulturne različitosti, u prvom redu uvjetovane poviješću te nacionalnim i vjerskim sastavom domicilnog stanovništva. Prvo slovensko društvo za koje se zna da je osnovano na prostoru dana- šnje Bosne i Hercegovine bilo je društvo Slovensko omizje iz 1897. godine (Kržišnik-Bukić 2003, 122). Društvo je svoje sjedište imalo u gostionici sara-jevskoga gostioničara Franja Vidmarja, u Mustanbegovoj ulici na Marijin dvoru, gdje su se u večernjim satima sakupljali Slovenci (Koblar 2008, 335). Temelje prvoga slovenskog društva postavili su profesori u gimnaziji, i to Jakob Žnidaršič i Emilijan Lilek, a sudjelovali su i drugi intelektualci: činovnik Matija Valpotič te Anton Peterlin, dr. Josip Unterluggauer, Ivan Dolžan i drugi (Koblar 2008, 336). Društvo je prije Prvoga svjetskog rata preraslo u Slovenski klub, koji je udruživao sarajevske Slovence, a ubrzo je svoj utjecaj proširio i na druge krajeve Bosne i Hercegovine (Kržišnik-Bukić 2007, 21). Ono je prezentiralo i profesionalni sastav doseljenog stanovništva i njihove kulture. Godine 1934. u Sarajevu je osnovano Delavsko kulturno društvo, koje je djelovalo sve do početka 1941. godine, kada je bilo, kao i većina drugih dru- štava onoga vremena, zabranjeno. Za vrijeme svojeg djelovanja Društvo je izdalo i nekoliko brojeva časopisa Naša misel, koji je izlazio od 1934. godine, a od 1937. godine izlazi časopis Zora (Koblar 2008, 367). Na toj tradiciji časopisa Zora slovensko društvo koje danas djeluje u Sarajevu izdaje svoj časopis Zora Cankarjeva. Ovdje spomenuti časopisi izlazili su na slovenskom jeziku, s ciljem očuvanja slovenskog jezika među Slovencima u Bosni i Hercegovini. Odmah nakon Prvoga svjetskog rata u različitim su dijelovima Bosne i Hercegovine nastala nova slovenska društva. U Zenici je osnovano društvo France Prešeren, u Banja Luci je osnovano društvo Triglav, u Slatini je bilo osnovano Izseljensko kulturno društvo „Istra“, a za vrijeme Drugoga svjetskog rata djelovanje je zamrlo (Koblar 2008, 359–361). Nakon Drugoga svjetskog rata u Sarajevu je bilo obnovljeno Slovensko društvo Cankar, koje je djelovalo do 1951. godine, kada je ponovo bila uki-nuta većina nacionalno usmjerenih kulturno-prosvjetnih društava na prostoru nekadašnje SFRJ. Društvo je bilo obnovljeno 1993. godine. Osim Slovenskog društva „Cankar“ na prostoru Bosne i Hercegovine danas djeluje deset slovenskih kulturnih društava, koja se međusobno pove-zuju u brojne zajedničke aktivnosti (Žitnik Serafin 2014b, 155–163; Koblar 18 2008, 399–452). 2.2. Crna Gora Doseljavanje u Crnu Goru posebno je zanimljivo jer su to stare migracije iz vremena Austro-Ugarske Monarhije, kada su stanovnici slovenskih krajeva odlazili u Boku Kotorsku (Kotor), tadašnji sastavni dio Dalmacije. Brojnije doseljavanje započelo je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prema kriteriju slovenskoga materinskog jezika na prostoru današnje Crne Gore za 1921. godinu zabilježeno je 499 pojedinaca, a prema popisu iz 1931. godine zabilježeno je 1.317 pojedinaca (Josipovič 2014, 79). Godine 1961. prema moder-nim popisima stanovništva zabilježen je najveći broj Slovenaca u Crnoj Gori, naime 819. Od tada se njihov broj smanjuje. Doseljenici iz slovenskih krajeva uglavnom su živjeli na obali, i to prije svega u većim mjestima: Tivtu, Kotoru, Hercegnovom, Perastu i Budvi. (Josipovič 2014, 79). Stanovništvo je u unutrašnjosti živjelo uglavnom zbog rastućih industrijskih pogona. Nakon Drugoga svjetskog rata doseljavanje je bilo individualno, i to su dolazili stručnjaci za željezarstvo i elektrogospodar-stvo te turistički radnici. Neki su od njih u tim krajevima i ostali (Kržišnik-Bukić 2004a, 547). Tijekom povijesti nije bilo zabilježeno nijedno slovensko društvo koje je djelovalo na prostoru Crne Gore. Prvo i do sada jedino slovensko društvo u Crnoj Gori je Slovensko društvo „Vida Matjan“ u Podgorici, koje je osnovano 2010. godine. Društvo okuplja i članove koji žive u drugim dijelovima Crne Gore (Žitnik Serafin 2014a, 173–174). 2.3. Kosovo Slovenska zajednica na Kosovu nije bila toliko zanimljiva za istraživanje jer je relativno malobrojna. Do sada još nije bilo zabilježeno okupljanje Slovenaca ni u kakvu udrugu ili organizaciju (Žitnik Serafin 2013, 42). Ipak, moguće je tvrditi da su se Slovenci doseljavali i djelovali na Kosovu. O tome govore i brojke dobivene iz popisa stanovništva Kosova (i Metohije). Tako je 1910. godine na Kosovu bilo zabilježeno 50 osoba koje su se izjasnile kao Slovenci, 1921. godine ih je bilo već 186, a prema popisu stanovništva iz 1931. godine 479 (Lukšič-Hacih & Udovič 2014, 181–183). O prisutnosti Slovenaca na Kosovu govore i podaci s popisa stanovništva u vrijeme SFRJ, pa je tako vidljivo da su se 1948. godine 283 osobe izjasnile kao Slovenci. Godine 1953. broj je narastao na 411, a najviše ih je zabilježeno 1961. godine, njih 510. 19 Od tada se broj Slovenaca prema popisima stanovništva smanjuje pa je tako 1971. godine bilo 392, 1981. godine 343 i 1991. godine 260 (Knežević 2012, 177).Slovenci koji su na Kosovo došli prije Drugog svjetskog rata uglavnom su bili povezani s rudarskom industrijom. Tako je zabilježeno da su veće kolonije bile u Kosovskoj Mitrovici u čijoj je blizini radio rudnik Trepče. Prema arhivskim podacima, vidljivo je da su 1928. godine svi djelatnici u rudniku, od inžinjera pa do kopača, bili Slovenci. Osim rudara, Slovenci su bili obrtnici, mali trgovci, ali i radnici u tvornici u Zvečanu. Prema podacima iz 1937. godine, navodi se da je u koloniji bilo oko 700 Slovenaca. Druga naseobina slovenskih rudara, ali i činovnika i pripadnika vojske, bila je u Obiliću blizu Prištine (Drnovšek & Kalc 2014, 97). Važnu ulogu su imali i slovenski kolonizatori, koji su uglavnom došli s prostora Julijske krajine te su se naselili i na Kosovu. Može se spomenuti primjer doseljavanja u Novo Selo na Kosovu, gdje su prve obitelji dobile državnu zemlju već 1921. godine. U Obiliću pored Prištine naselili su se i seljaci, a njihovi su potomci radili u prije spomenutom selu. Neki su sredinom tridisetih godina 20. stoljeća kupili i zemlju u selu Sojevo pri Uroševcu, gdje su se kasnije naselile i druge slovenske obitelji (Drnovšek & Kalc 2014, 100). Nakon Drugog svjetskog rata, slovensko se stanovništvo nastavilo doseljavati na Kosovo. Uglavnom dolaze stručnjaci, prije svega inžinjeri koji su bili stručna pomoć u rudarskim postrojenjima, ali su pomagali graditi i ostalu infrastrukturu. Dolazili su i liječnici (Žitnik Serafin 2013, 42). Prema zaključcima nekih znanstvenika, smatra se da određeni broj Slovenaca danas živi u Prištini i drugim većim kosovskim mjestima. Iako ne postoje točni podaci o broju Slovenaca na Kosovu danas, smatra se da ih je 2011. godine ondje živjelo oko 500 (Josipovič 2014, 83). 2.4. Makedonija U Makedoniju se stanovništvo iz slovenskih krajeva doseljavalo jednako kao i u druge dijelove nekadašnjih zajedničkih državnih tvorevina. Uglavnom su dolazili u kolonizacijskim valovima. Prvi val doseljavanja zabilježen je krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Drugi val je bio između dva svjetska rata. Prema popisu stanovništva iz 1921. godine u Makedoniji je bilo 459 Slovenaca. Po popisu stanovništva godine 1946. je bilo 729 Slovenaca, a godine 1961. je bilo 1.147 (Jovanović 2001, 320). Veći je broj došao uglavnom nakon 1928. godine. Osim onih migranata koji su otišli s prostora Julijske krajine (Primorci, istarski Slovenci) doselja-20 valo se i stanovništvo iz drugih slovenskih krajeva. To su bile prije svega obitelji čiji su članovi bili zaposleni u državnim službama, raznim znanstvenim, prosvjetno-kulturnim i drugim državnim institucijama (Jovanović 2001, 320).Najviše doseljenika s prostora slovenskih krajeva doselilo se nakon Drugoga svjetskog rata. Najčešće su to bile radne migracije u nerazvijene pokrajine i dolasci radi sklapanja brakova, koji su bili posljedica međusobnih gospodarskih odnosa i izobrazbe, prije svega mladih, i to iz Makedonije u Sloveniju. Među Slovenkama koje su došle u Makedoniju nakon Drugoga svjetskog rata bile su i časne sestre, koje su se naselile u samostane u Bitoli, Ohridu i Skopju (Žitnik Serafin 2013, 43). Prvo društvo u Makedoniji osnovali su primorski Slovenci 1933. godine u Bistrenici. Već iduće su godine počeli graditi i manju katoličku crkvu. Danas u Makedoniji djeluju tri slovenska društva: Slovensko društvo „France Prešeren“ Skopje, osnovano 1994. godine, a preimenovano 1999. godine u Slovensko združenje „France Prešeren“ Skopje; drugo slovensko društvo je osnovano 2007. godine i nosi ime Slovensko združenje „Triglav“-Bitola, a 2010. godine je osnovano i treće društvo: Slovenski center-„Skopje“ (Žitnik Serafin 2014a, 172–173). 2.5. Srbija Stanovnici slovenskih krajeva na prostor su se današnje Srbije počeli doseljavati u drugoj polovici 19. stoljeća, a to su uglavnom bili rudari i sezonski šumski radnici. U 20. stoljeću doseljavali su se i drugi radnici u industriji, i to prije svega u industrijska središta i druga veća mjesta. Najveće je mjesto ujedno i najviše privlačilo doseljenike. Slovenci su se u Beograd počeli doseljavati već nakon Prvoga svjetskog rata. Rijetki su bili u njemu i prije toga. Djelovali su doseljenici različitih zanimanja, a mnogi su bili političari i zaposleni u državnoj upravi. Tako se broj stanovnika u Beogradu koji su se doselili s prostora današnje Republike Slovenije u razdoblju od 1921. do 1931. godine povećao s otprilike 1.000 na 6.000 stanovnika, a broj je rastao sve do početka Drugoga svjetskog rata. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata na prostor je današnje Republike Srbije bilo prognano oko 7.000 Slovenaca. Nakon Drugoga svjetskog rata za povratak u Sloveniju prijavilo se i oko 8.000 predratnih slovenskih doseljenika. Svoja su društva doseljenici osnivali već u razdoblju između dva svjetska rata. Tako je 1937. godine u Beogradu bilo zabilježenih više slovenskih društava: Cankar, Edinost, Prosvetno društvo, Triglav i Istra-Trst-Gorica (Kržišnik-Bukić 2004b, 549), Zveza služkinj, Društvo Slovenaca u Beogradu, 21 Slovenački momci (Vuković & Milenković-Vuković 2014, 47–52). Potrebno je spomenuti da su u društvu Istra-Trst-Gorica imali najviše članova upravo doseljenika iz Julijske krajine. Čini se da je u Beogradu živjelo oko 1.500 doseljenika iz Julijske krajine, koji su bili pod posebnom zaštitom Odbora za sprejem in nameščanje beguncev iz Julijske krajine (Ravnik 2010, 176).Slovenski su prognanici i za vrijeme Drugoga svjetskog rata u skučenim prognaničkim uvjetima razvili kulturni život, koji je uključivao pjevačke zbo-rove, proslave, nastupe dramskih skupina, a postojale su i manje knjižnice. Jedan je dio prognanika iz slovenskih krajeva u vrijeme Drugoga svjetskog rata prihvatio pravoslavnu vjeru te su oni osnovali Družino pravoslavnih Slovencev „Sveti Cirilo i Metodije“, ali kako je njihov rad bio onemogućen, Sveti je arhijerejski sinod u prosincu 1942. godine i dekretom odobrio osnivanje parohije pravoslavnih Slovenaca Sv. Kirila i Metodija u Beogradu, čime je pokretu osigurao zaštitu srpskih vlasti (Bojić 2009, 226–234). Poslije Drugoga svjetskog rata, s povratkom i pravoslavnih Slovenaca nazad u svoje zavičaje, Društvo je svoju djelatnost proširilo na područje cijele Slovenije (Bojić 2009, 225). U Beogradu je već u studenom 1944. godine, odmah nakon oslobođenja, bilo osnovano Slovensko kulturno-prosvetno društvo „Franc Rozman-Stane“, koje je ujedno sudjelovalo i u organizaciji povratka prognanika. Kulturni se život slovenskih prognanika raširio i u drugim srpskim mjestima, i to prvenstveno kao podružnice spomenutog društva. Djelovanje Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman-Stane“ iz Beograda je bilo dvojako, a Društvo je bilo važno u razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Osim kulturno-prosvjetnog rada među Slovencima koji su živjeli i radili u Beogradu, Društvo je imalo još jedan cilj, a to je bilo organiziranje protjeranih Slovenaca i njihovo uključivanje u rad Osvobodilne fronte, a nakon završetka Drugoga svjetskog rata cilj je Društva prije svega bilo organiziranje i sudjelovanje u repatrijaciji Slovenaca koji su se željeli vratiti u svoj zavičaj (Vuković & Milenković-Vuković 2014, 56–59). Društvo je bilo osnovano za prostor Srbije i Vojvodine, ali kako je taj prostor bio prevelik, članovi su osnovali i podružnice. Tako je zabilježeno da je Društvo po Srbiji i Vojvodini imalo 35 podružnica. Neke od njih bile su: Kruševac, Varvarin, Sremska Mitrovica, Zemun, Inđija, Velika Kikinda, Bela Crkva, Jagodina, Vršac, Novi Sad, Zrenjanin, Niš, Pančevo, Bosanska Gradiška, Ražanj, Čičevac, Aleksandrovac, Brus, Aleksinac.11 S djelovanjem je Društvo prestalo zbog odnosa u državi i tadašnje kulturne politike, te je bilo ukinuto, kao i mnoga druga društva onog vremena (Dimić 1988, 57). Osim u Srbiju stanovništvo se iz slovenskih krajeva iseljavalo i u Vojvodinu. Čini se da je upravo Vojvodina po brojnosti i povijesnim kontekstima 22 doseljavanja druga najvažnija regija nekadašnje SFRJ (Josipovič 2014, 73). Sigurno je da se stanovništvo doseljavalo u Vojvodinu već prije Prvoga svjetskog rata, a mnogo se Slovenaca naselilo i nakon nastanka Kraljevine Jugoslavije. Bila su to prije svega vojna lica razmještena u različite vojvođanske krajeve.12 U tom periodu, osim sezonskih radnika, zabilježen je i veći broj radnika13 koji su radili u rudnicima (Cevc 2011, 313–314). Prema popisu stanovništva iz 1921. godine vidi se da je u Vojvodini (Bačka, Baranja, Banat) bilo 7.105 stanovnika koji su naveli slovenski kao materinski jezik, dok je u užoj Srbiji prema popisu stanovništva iz 1921. godine bilo zabilježeno 3.625 stanovnika (Kržišnik-Bukić 1996, 219). U Vojvodinu se tijekom Drugoga svjetskog rata doseljavalo i stanovništvo koje je bilo protjerano iz svojih slovenskih zavičaja, te su potom podružnice Slovensko kulturno-prosvetno društvo „Franc Rozman-Stane“ iz Beograda djelovale u Novom Sadu, Inđiji i Zrenjaninu,14 a moguće i u još 11 ARS SI 1823, kut. 976a, dopis Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman“. 12 Ovdje se čini zanimljivim spomenuti obitelj Leginj u Baču, koja je došla između dva svjetska rata iz Prekmurja. Otac Anton je bio bačvar. Svojem je starijem sinu Janezu napravio od bačvarskih duga skije. Iako je Vojvodina izrazito ravničarski kraj, Janez je imao svoje skije, što je dirljiv na- čin očuvanja slovenske tradicije i kulture. Tamošnja su djeca pokušala stajati na skijama, što je uglavnom završavalo padanjem (Iz razgovora sa S. R., ožujak, 2014). 13 Tako je doseljenike iz slovenskih krajeva moguće pronaći u Vojvodini, i to u fruškogorskom rudniku Vrdnik, te u nekim drugim srpskim rudnicima: u Timočkoj krajini, u rudniku bakra u Boru kao i u rudniku Rtanj (Drnovšek & Kalc 2014, 96–97). 14 ARS SI 1823, kut. 976a, dopis Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman“. nekom drugom mjestu. Svakako je upravo to jedna od tema koju je potrebno još dodatno istražiti. Period nakon Drugoga svjetskog rata donio je prilično politički moti-viranu imigraciju u Vojvodinu, i to prije svega na prostore nekadašnjih njemačkih naseobina u Banatu (Josipovič 2014, 73). Smatra se da je od sredine 1945. do sredine 1946. godine i došlo najviše stanovnika iz slovenskih krajeva. U tom su razdoblju masovno doseljavani organiziranim transportima. Dolazili su i ljudi koji nikada nisu radili na zemlji, ali ih je slab socijalni položaj natjerao na tu odluku. Mnogi su se naselili u Vršcu te u okolnim naseljima na tadašnjoj jugoslavensko-rumunjskoj granici: Gudurica,15 Velika Greda, Banatsko Plandište te Družine. U kasnijim razdobljima zabilježeno je još individualnih dolazaka, ali to su uglavnom bili ljudi bez obitelji. Smatra se da se u Vojvodinu u razdoblju do 1945. do 1948. godine doselila 591 slovenska obitelj, a te su obitelji zajedno brojale 2.836 članova. Do početka 1948. godine u Sloveniju se vratila 131 obitelj sa 745 članova (Cevc 2001, 315; Drnovšek & Kalc 2014, 93–117). Nakon doseljavanja slovenski su kolonisti osnovali svoja prosvjetno -kulturna društva, ali i škole u kojima su podučavali slovenski učitelji. Škole su bile ukinute 1955. godine zbog pomanjkanja slovenskih učitelja (Nikolova 2012, 702–713). U Gudurici su Slovenci već 1946. godine osnovali svoje Kulturno-ume-23 tniško društvo „Steriju“ te mješoviti i muški pjevački zbor. Uskoro su otvorili i čitaonicu s 300-tinjak knjiga. Iste godine su u Vršcu osnovali podružnicu Kulturno-umjetničko društvo „France Rozman“ iz Beograda. Do 1953. godine društva su djelovala i u Velikoj Gredi te u Banatskom Plandištu (Kržišnik-Bukić 2003, 122). Nakon toga vremena društveno je djelovanje uskoro počelo zamirati (Cevc 2001, 316–317). Slovensko društvo u Vojvodini ponovno je osnovano 1997. godine, i to pod imenom Društvo Slovencev „Kredarica“ u Novom Sadu. To je bilo prvo društvo u Srbiji nakon raspada SFRJ. Danas su slovenska društva u Srbiji povezana u Nacionalni svet slovenske narodne manjšine v Srbiji (Žitnik Serafin 2014a, 167–170). Danas najviše iseljenih Slovenaca živi u Beogradu, a potom u Novom Sadu, a zabilježeni su i u Subotici, Vršcu, Pančevu, Zrenjaninu, Beočinu, Nišu, Somboru, Irigu, Kragujevcu, Sremskoj Mitrovici, Plandištu, Bačkoj Topoli, Vrbasu, Boru i Kuli (Knežević 2012, 173). Razlozi za doseljavanje, kao i vrijeme doseljavanja u države nekadašnje SFRJ, različiti su. Uglavnom su u svim državama brojniji dolasci zabilježeni već u 19. stoljeću, iako i tu postoje određene zakonitosti. Stanovništvo iz 15 Za općinu Guduricu smatra se da je jedno od danas rijetkih mjesta u Vojvodini gdje se mogu pronaći Slovenci, a prema popisu stanovništva iz 1948. godine to je bila jedina općina u Vojvodini gdje su Slovenci imali demografsku većinu (Josipovič 2014, 73). slovenskih krajeva prije svega se naseljavalo u različita veća industrijska i kulturna središta. Ako se ti dolasci uspoređuju s migracijama u druge zapadnoeuropske zemlje, onda je svakako važno naglasiti da je ovdje prije svega struktura ljudi bila drugačija. Naime, zabilježeno je migriranje od nekvalificiranih pa sve do visokoobrazovanih stručnjaka, intelektualaca i umjetnika. Procesi doseljavanja, razlozi seljenja i načini očuvanja slovenskog jezika i kulture opisani u ovom poglavlju slični su onima koje susrećemo na prostoru današnje Hrvatske, a o kojima će biti više govora u idućim poglavljima ove knjige. 24 3. Doseljavanje stanovništva iz slovenskih krajeva na prostor Hrvatske U Hrvatsku se stanovništvo iz slovenskih krajeva u manjem broju počelo doseljavati već prije 15. stoljeća, otkada je zabilježeno trajno povezivanje slovenskih i hrvatskih krajeva. U tom su razdoblju intenzivne veze vidljive s Rijekom, a doseljavanje je bilo uvjetovano ekonomskim interesima. Iz Rijeke se izvozilo željezo, kao i drugi proizvodi, i to prije svega prema Dalmaciji i talijanskim zemljama. Osim povremenih dolazaka trgovaca u Rijeku počinju se pojavljivati i pojedinci koji su se trajno naselili u tom primorskom mjestu. Tome nam svjedoče i neka imena koja susrećemo kroz povijest Rijeke u 15. stoljeću kao npr. Georgius Terdoxelexo iz Ljubljane i Petrus Cudoxelexo iz Škofje Loke (Lukežić 2011, 18). Ovdje je potrebno napomenuti da su slovenske zemlje već početkom 15. stoljeća bile trgovački povezane i s gradovima u Dalmaciji (Gestrin 1965; Voje 1969, 221–226). Važno je spomenuti i tri Ljubljančanina koja su živjela u Dubrovniku krajem 15. i početkom 16. stoljeća (Voje 1980, 171–175; Voje 1967, 6–21). Kasnije se može pratiti doseljavanje i u druge primorske gradove: Pulu, Zadar, kao i u gradove u unutrašnjosti. Ta 25 su prva doseljavanja bila individualna i povremena. Od kraja 19. stoljeća dolasci postaju brojniji, teže ih je pratiti i moguće je tvrditi da se u svakom kraju današnje Hrvatske mogu pronaći pojedinci koji su iz različitih razloga otišli iz svoga slovenskog zavičaja.16 Iako ima mnogo primjera doseljavanja do kraja 19. stoljeća, ovdje će biti prikazani oni koji se čine važnijima. Broj slovenskih žitelja na prostoru Hrvatske može se pratiti i na temelju popisa stanovništva, a podaci su prikaznani u Tablici br. 1. Podaci prikazani u Tablici 1 dobiveni su različitim popisivačkim meto-dologijama. Popisivačke su se metode ujednačile nakon Drugog svjetskog rata. Međutim, bez obzira na značajne nedostatke u popisima stanovništva, podaci se smatraju relevantnima za opće informacije o broju Slovenaca na prostoru Hrvatske i formiranje općenite slike o brojnosti slovenske zajednice. Evidentirani su bili najvažniji i najčešći razlozi preseljenja pojedinaca ili pak cijelih obitelji iz slovenskih krajeva u Hrvatsku. Normalno je da su ti razlozi ovisili o povijesno-političkim događanjima te da razlozi seljenja, koji 16 Kao pregled različitih zaslužnih pojedinaca na prostoru cijele Hrvatske treba spomenuti članak „Znameniti Slovenci na Hrvaškem skozi zgodovino“ (Kržišnik-Bukić 2006a, 421–445). Članak je dobar početak za daljnja istraživanja o doseljavanju, životu i djelovanju Slovenaca u određenom hrvatskom kraju. su bili primarni krajem 19. ili početkom 20. stoljeća, nisu jednaki kao razlozi u suvremenom dobu. Tablica br. 1. Slovenci u Hrvatskoj 1869.–2011.17 Godina popisa Broj stanovnika 1869. 16.997 1880. 30.791 1910. 49.516 1921. 24.038 1931. 36.920 1948. 38.734 1953. 43.010 1961. 39.101 1971. 32.497 1981. 25.436 1991. 23.802 2001. 13.173 2011. 10.517 26 Razloge preseljenja stanovništva iz slovenskih krajeva18 na prostor Hrvatske moguće je uklopiti u tri velike skupine migracijskih uzroka (Klinar 1976, 26). Uzroci iseljavanja mogu se podijeliti na (1) ekonomske i demograf-ske uzroke, pod čime se podrazumijeva rješavanje egzistencijalnih pitanja, poboljšanje ekonomskog položaja, prenaseljenosti itd.; (2) političke i vojne uzroke, i to u smislu prisilnog preseljavanja, progona i dr.; te (3) osobne i obiteljske uzroke, za koje se navodi da su ujedno i najraznovrsniji (seljenje radi dobivanja boljeg obrazovanja, život u boljim klimatskim uvjetima i dr.). Iako su uzroci evidentirani i o njima se pisalo, svejedno je svako doseljavanje individualno i vrlo je teško cjelovito prikazati što se sve odigravalo na prostoru današnje Hrvatske. 1. Ekonomski i demografski uzroci odlazaka na prostor današnje Hrvatske su doseljavanje zbog posla i zarade. Ti su uzroci prisutni od samog početka doseljavanja na prostor današnje Hrvatske. Ljudi su dolazili te se trajno naseljavali radi posla, odnosno nakon odrađenog posla i dobivanja zarađenog novca odlazili su natrag u svoj zavičaj. Ova prva skupina trajnih 17 Preuzeto iz Kržišnik-Bukić 2006b, 21; dopunjeno www.dzs.hr (pristup 21. 7. 2018.). 18 Preuzeta je klasifikacija razloga doseljavanja stanovništva iz slovenskih krajeva u Hrvat sku koju je razvila V. Kržišnik-Bukić (Kržišnik-Bukić 1994/1995, 92). Njezinu klasifikaciju preuzimamo i zbog činjenice da su sve teorijske podjele uzroka migracije preopćenite za konkretan primjer doseljavanja na prostor Hrvatske koji, poput svih drugih krajeva, ima lokalne i kultur no-političke specifičnosti. doseljenika važna je i odigrala je veliku ulogu pri organiziranju različitih udruženja. Važne migracije su i kružne migracije, u okviru kojih su radnici svake godine odlazili na rad u istom periodu. To je bilo povezano s različitim poslovima, odnosno radovima, a u skladu s vremenskim razdobljem u kojem se odlazilo. Ti su odlasci predstavljali dopunski, a često i glavni gospodarski izvor na temelju kojega su preživljavali seljački slojevi koji nisu imali svoju zemlju ili im je ona koju su imali bila nedostatna (Drnovšek & Kalc 2014, 107). I dok te kružne migracije imaju važnu ulogu u slovenskoj povijesti migracija, kao i u državama koje su takve radnike primale, nažalost, one su rijetko utjecale na udruživanje. U tu skupinu ulaze hrvatarji, odnosno šumski radnici iz Dolenjske, Notranjske i Štajerske19 te agrarni sezonski radnici koji su bili regrutirani prije svega s prostora Prekmurja. Dodatnim bi se istraživanjem u hrvatskoj povijesti vjerojatno evidentirali i drugi oblici sezonskog rada, kao npr. krošnjarstvo. Među mjestima u Hrvatskoj koja su imala slovenske kolonije, na prvom je mjestu bio Zagreb. Prije svega su dolazili trgovci, samostalni obrtnici svih vrsta, i to od stolara do cipelara, krojača i ključara. Bilo je nešto gostioničara i mnogo kućnih pomoćnica (sluškinja, čistačica, guvernanti) (Drnovšek & Kalc 2014, 95). Prije Prvoga svjetskog rata, a potom i u razdoblju između dva svjetska rata upravo je u Zagrebu prevladala ženska populacija, što je bilo 27 prije svega povezano sa služenjem u zagrebačkim obiteljima (Riman 2015, 125–134). Osim u Zagreb Slovenci su se doseljavali i u Karlovac, Varaždin, Osijek, Split (Drnovšek & Kalc 2014, 96) te Rijeku. Doseljavala se šarolika struktura 19 To su bili stanovnici današnjega slovenskog prostora, uglavnom Dolenjske, Notranjske i Štajerske koji su bolje životne uvjete odlazili tražiti u Slavoniju. Odlazili su na sezonske poslove, i to uglavnom zimi, kada su radili u slavonskim šumama. Poznato je da su osim toga odlazili i na prostor Ugarske te Rumunjske. Danju su obrađivali drvo, a noću su spavali u zajedničkim koli-bama. Smatra se da su ih zvali hrvatarji jer su odlazili na posao u Hrvatsku, a iz tog su se smjera i vraćali kući (Riman & Riman 2016, 315-322). U vrijeme jakog iseljavanja (kraj 19. i početak 20. stoljeća) postoje mnogi agitacijski tekstovi u kojima se upravo stanovništvo slovenskih krajeva pozivalo na odlazak u Slavoniju, a ne u Ameriku (Drnovšek 1995, 107–113). I dok su hrvatarji uglavnom napuštali svoje obitelji i odlazili na rad u zimskim mjesecima te su iskorisliti taj posao da bi zaradili još ponešto za svoju obitelj, postojali su i oni koji su na polja Slavonije odlazili u proljetnim i ljetnim mjesecima. Uglavnom su ti agrarni sezonski odlasci zabilježeni s prostora Prekmurja. Kada se promatra to sezonstvo u Hrvatskoj, tada je najviše sezonskih radnika zapoš- ljavalo državno imanje Belje u Baranji, gdje su između ostaloga, za razliku od drugih centara, radnici imali krevete u svojim prostorijama namijenjenima za život (Drnovšek & Kalc 2014, 110). Osim Belja u Slavoniji su bila još četiri posjeda, a u Baranji još jedan, na koji su odlazili sezonski radnici (Drnovšek & Kalc 2014, 109). Posao je bio vrlo težak, ponekad su radili i po osamnaest sati dnevno (Kuzmič 1995, 103–110). Sezona je trajala od šest do sedam mjeseci. Neki su se radnici na imanju znali zadržati i cijelu godinu. Osim muškaraca, iz Prekmurja su na sezonski posao odlazile i žene, i to starije od šesnaest godina. One su bile slabije plaćene i slabije su ih hranili. Primjerice, za dvomjesečni su rad žene i mlađi muškarci (do osamnaest godina) dobivali po 450 kg žita, a odrasli muškarci po 600 kg (Kuzmič 1995, 103–110). ljudi: od državnih službenika pa do nekvalificiranih radnika.20 Državni su službenici pak radili u bankama, bolnicama, na gradnji javne infrastrukture, na željeznici, u školama. Upravo su slovenske učitelje u različite krajeve državnih tvorevina često slali iz političkih razloga (Koblar 2008, 17–18). Oni su, kada se promatra povijest školstva u Hrvatskoj, imali važnu ulogu, i to pogotovo u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Jugoslavije. Uglavnom, slovensko se nastavno osoblje može susresti u hrvatskim gimnazijama. Na velik broj nastavnog osoblja upozoravao je još i Emilijan Lilek (1933), ali poput mnogih drugih tema koje su povezane sa slovenstvom u Hrvatskoj ni ova nije istražena. On je poimence naveo 120 nastavnika koji su djelovali u hrvatskim školama, a za neke od njih daje i kratak prikaz njihova djelovanja, s tim da nije obuhvatio sve nastavnike, već samo jedan dio.21 No učitelji nisu bili usamljeni u tome. Sličnu su ulogu i značenje imali i mnogi umjetnici (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2011), kao i druge slobodne profesije: svećenici i općenito intelektualci. Prilikom toga trajnog doseljavanja vidljivo je da su neka mjesta svoju industriju razvijala na temelju dolazaka stanovništva i iz slovenskih krajeva. Tako su radnici zabilježeni u tvornicama kože u Slavoniji (tvornica kože u Vinkovcima i u Osijeku), tvornica obuće Bata u Borovu, u Tvornici vagona, storjeva i mostova d. d. u Slavonskom Brodu, a važnu su ulogu imali i u riječ- 28 kim tvornicama: Torpedo, Brodogradilište „3. maj“, Rikard Benčić i dr. 2. Politički i vojni uzroci migracija stanovništva iz slovenskih krajeva na prostor današnje Hrvatske su: bijeg iz krajeva koji su nakon Prvoga svjetskog rata postali sastavnim dijelom Kraljevine Italije te bijeg i deportacija stanovništva za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U Kraljevinu Jugoslaviju je nakon Prvoga svjetskog rata s prostora Julijske krajine prebjeglo, prema procjenama primorskih i istarskih organizacija, 20 O intelektualcima u Hrvatskoj pisali su: Riman 2013b; Šestan 2006; Gantar Godina 2006; Isto 2004a; Isto 2004b i dr. 21 Nastavnici su djelovali u gimnaziji već od 18. stoljeća, a ovdje je moguće nabrojati neke od njih. Tako su u gimnaziji u Varaždinu djelovali Štajerci Andrija Zamberger, Ambroz Gable i Teodor Cronstein (Vanino 1937, 138–150). U istoj su gimnaziji djelovali i Janez Trdina, Matija Valjavec i Sebastijan Žepič (Šuštar 2010, 213–214) te Josip Križan (Južnič 2010, 187). Veći je broj profesora zabilježen i u gimnaziji u Pazinu: Bobnar (Anton) Alojz, Brolih Luka, Burgar Anton, Dovgan (Ignat) Emilijan, Govekar Mirko, Jošt (Anton) Josip, Kers Albert, Koletič Josip, Kos Ivan, Lokovšek Pavel, Majžer Anton, Pregelj Ivan, Pregelj Rudolf, Schaup Adolf, Stökl (Karol) Fridolin, Šantel Saša, Zajec (Franc) Ferdinand. Mnoge od njih kasnije susrećemo i u drugim gimnazijama na prostoru Hrvatske (Riman 2016b, 364–365). Osim toga zabilježeno je djelovanje slovenskih matematičara i fizičara u različitim gimnazijama po cijelom današnjem prostoru Republike Hrvatske. Možemo spomenuti Ivana Tušeka i Ivana Stožira, koji su djelovali u gimnazijama u Zagrebu, Johana Vinkoviča koji je radio u Višoj gimnaziji u Vinkovcima, Antona Černiveca koji je predavao u gimnaziji u Puli, Albina Belara koji je radio na Pomorskoj akademiji u Rijeci i mnoge druge (Južnič 2010, 186–187). Slovenski profesori djelovali su i u gimnazijama u Osijeku. Tako možemo spomenuti samo neke od njih: Valentin Čičigoj, Ivan Nepomuk Dominkuš, Anton Hladnik, Alojz Kant, August Musič, Martin Petančič, Maksimilijan Rogar i drugi (Sršan 2009). To su samo neki podaci koji upućuju na to da bi bilo potrebno detaljnije istražiti ovu tematiku. od 50.000 do 70.000 osoba, što je dodatno otežavalo ionako tešku gospodar-sku situaciju u Hrvatskoj i Sloveniji. Mnogo ih je došlo bez ikakve imovine i tražili su pomoć i posao (Drnovšek & Kalc 2014, 98). Oni su odlazili u veće gradove, a velik broj prebjega bili su Slovenci, koji su se potom uključivali u rad postojećih slovenskih društava ili su se uključivali u rad emigrantskih društava te su javnosti pokušali osvijestiti nedaće i probleme u koje su zapali, ali i tešku sudbinu koja je snašla stanovništvo na prostoru Julijske krajine. Upravo je i ta struktura ljudi važna, pogotovo kada se gleda organiziranje doseljenoga slovenskog stanovništva između dva svjetska rata. Kod njih se osjećala jača želja i potreba za očuvanjem slovenskog jezika i kulture nego što je to bilo kod onih doseljenika koji su svoj cijeli život mogli i javno koristiti slovenski jezik. Politički i vojni uzroci migracija bili su izraženi i u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Naime, na konferenciji u Zagrebu održanoj 4. lipnja 1941. Vlada Nezavisne Države Hrvatske dogovorila je s nacistima uključivanje Slovenaca u plan deportacije, na način da će iz NDH iseliti u Srbiju onoliko Srba koliko prihvate Slovenaca (Lisac 1956, 125–145; Karakaš Obradov 2012, 140–146). Zabilježena su dva prognanička vala, i to prvi početkom srpnja 1941., kada je u NDH bilo prognano 349 svećenika za koje se obvezala skrbiti Zagrebačka nadbiskupija. Oni su bili raspoređeni po samostanima i župama u Slavonskoj Požegi, Đakovu i Zagorju (Grbešić 2002, 131–150). Za te se 29 prognane svećenike posebno zauzeo Alojzije Stepinac. U drugom valu, koji je započeo 11. srpnja 1941., iz Slovenije je u 21 željezničkom transportu prognano 9.963 njezinih građana (Ferenc 1993, 53). Svi osim jednog transporta smješteni su u Sabirnom logoru za izbjeglice u Slavonskoj Požegi. Kasnije su bili raseljeni u Bosnu i sjeverozapadne dijelove NDH. Mnogi raseljeni vratili su se u svoj zavičaj čim im se za to ukazala prilika. 3. Osobni i obiteljski uzroci najraznolikija su skupina uzroka dolaska Slovenaca. U tu se skupinu mogu uvrstiti sklapanje brakova sa stanovnicima hrvatskih krajeva i doseljavanje motivirano osnivanjem obitelji, odnosno vanbračne zajednice, školovanje i studij te seljenje u primorske i druge turističke krajeve u Hrvatskoj nakon umirovljenja.22 Dosadašnja istraživanja pokazala su da je glavni razlog za doseljavanje stanovništva u pogranične prostore bilo upravo stupanje u brak, odnosno formiranje obiteljske zajednice. Uglavnom, u tim su se slučajevima najčešće doseljavali pojedinci iz susjednih ili manje udaljenijih mjesta, koja se danas nalaze s obiju strana slovensko-hrvatske granice. Jednako kako je zabilježeno dolaženje u hrvatska mjesta, zabilježeno je i odlaženje iz njih u susjedna 22 Kod nekih pojedinaca prilikom doseljavanja ulogu nije igrala ni bolja plaća kao ni rješenje stam-benog pitanja, već more ako su dolazili na obalu ili bolja klima i sl. Alojz Usenik je pak u Rijeku odlučio doći jer mu se svidjelo kazalište, u kojem je dobio posao intendanta (Riman & Riman 2012), ali to sada već ulazi u treću skupinu uzroka. slovenska mjesta. Do sada su napravljena samo neka istraživanja te bi svakako, a vezano za tu vrstu migracije, bilo potrebno promotriti povijesne veze koje su se razvijale na cijelom pograničnom prostoru današnje slovensko-hrvatske granice. Noviji trendovi doseljavanja stanovništva iz današnjih slovenskih krajeva pokazuju individualno odlaženje u turistička mjesta, i to prije svega veća središta (Kržišnik-Bukić 1994/1995, 88). Pojavom masovnog turizma dolazi do toga da se slovenski turisti odlučuju na brak s osobom koju su upoznali za vrijeme ljetovanja. Važan razlog doseljavanju bili su školovanje i studij u Hrvatskoj. Ovdje se može spomenuti primjer gimnazija u Varaždinu, Pazinu i Karlovcu. Osim gimnazija zabilježeno je školovanje učenika i u drugim školama. Tako je potrebno spomenuti da je tijekom 40 godina druge polovice 19. stoljeća trgovačku školu u Zagrebu pohađalo oko 250 mladića iz slovenskih krajeva. Ovdje se može spomenuti i Delavska škola u Kastvu (Munić 1997) kao i Viša pedagoška škola u Zagrebu u razdoblju između dva svjetska rata (Protner 2003, 267–285). Osim srednjoškolskog obrazovanja važnu ulogu ima i fakul-tetsko obrazovanje. Prije svega se to odnosi na Zagreb gdje je studirao vrlo velik broj studenata iz slovenskih krajeva, čemu svjedoče i slovenska studentska udruženja koja su djelovala u periodu između dva svjetska rata. Ondašnje 30 slovenske i hrvatske novine često donose kratke crtice o pojedincima koji su diplomirali na zagrebačkim fakultetima.23 Na studij su odlazili prije svega na one fakultete koje nije bilo moguće upisati u Ljubljani. Nakon Drugoga svjetskog rata važno mjesto za studiranje postaje i Rijeka, i to prije svega Medicinski fakultet u Rijeci. Kroz njega, ali i druge fakultete, prošli su mnogi slovenski studenti koji su se kasnije vratili u Sloveniju. Kao jedan od razloga doseljavanja umirovljenika iz slovenskih krajeva jesu i klimatski ugodniji krajevi, kao npr. Kvarner ili Istra (Kržišnik-Bukić 1994/1995, 89). Osim uzroka seljenja, koje je moguće okarakterizirati kao prisilne i dobrovoljne,24 na motive preseljenja su djelovali i različiti čimbenici. Tako 23 Često se u novinama mogu pronaći obavijesti o studentima koji su uspješno završili svoje studiranje u Zagrebu, a rjeđe u nekom drugom hrvatskom gradu (Jutro, 24. 10. 1930.: Diplomski izpit na višji pedagoški šoli v Zagrebu, 4.; Jutro, 1. 11. 1930.: Promocija, 5.; Jutro, 4. 11. 1930.: Promocije magistra farmacije, 4.; Jutro, 17. 1. 1931.: Promocija, 4.; Jutro, 29. 1. 1931.: Promocija, 4.; Jutro, 10. 2. 1931.: Diplomiral je, 4. i dr.). 24 Kao što navodi Irena Gantar Godina, kada se radi o činjenici da su se u Hrvatsku morali preseliti državni djelatnici, to nije bila kazna (Gantar Godina 2004a, 167). Stoga se takve migracije može okarakterizirati kao „pseudodobrovoljno“ iseljavanje (Gantar Godina 2004a, 157). Osim toga čovjekove težnje utječu na to iseljavanje, a ono postaje pseudodobrovoljno jer da su zadovolje-na sva očekivanja pojedinca (dobro školovanje, dobar posao i dr.), ne bi dolazilo do preseljenja. To najbolje ilustriraju zaposlenici koji su bili u državnim službama i koji su ovisili o premještajima. Da je zaposlenik odbio premještaj, to bi vjerojatno značilo njegovo otpuštanje iz službe. To se odnosi na crkvene službenike i druge državne djelatnike prije svega u vremenu Austro-Ugarske Monarhije (Šuštar 2010, 209), ali i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. su svakako važni geografski, crkveno-upravni, državno-upravni čimbenici (Kerma 2005, 411–424), ali i čimbenik etničkog favoriziranja (Josipovič 2005, 204). Ovaj zadnji je pogotovo važan jer kada se radi o preseljenicima iz slovenskih krajeva, oni su u hrvatskoj zajednici obično bili okarakterizirani kao točni, pedantni, vrijedni, stručni, dok su žene slovile kao vrijedne i čiste domaćice. Prilikom promatranja doseljavanja stanovništva na prostor Hrvatske mogu se odrediti neke zakonitosti vezane uz prostor. Tako se može tvrditi da se stanovništvo najviše doseljavalo u veća industrijska središta koja su nudila rješenje njihovih egzistencijalnih problema. Prije svega su to bili Zagreb i Rijeka, a potom i drugi veći gradovi. Mnogo se stanovništva doseljavalo i u današnja pogranična područja, ali ne radi ekonomskih, već radi osobnih i obi-teljskih uzroka. Normalno je da su se prioriteti i intenzitet doseljavanja kao i prostori doseljavanja kroz povijest, a ovisno o političkim odnosima, mijenjali. Sve je to utjecalo na osnivanje slovenskih društava i na njihovo djelovanje. 31 4. Slovenska društva u Hrvatskoj od 1886. do 1991. godine Struktura i geografska raspršenost preseljenog stanovništva iz današnjih slovenskih krajeva utjecale su i na njihovo (samo)organiziranje. U svakoj je sredini gdje je postojalo neko udruženje bilo vidljivo i djelovanje jedne ili više osoba koje su bile svjesne važnosti tog okupljanja, moralne i egzistencijalne potpore, razvijanja osjećaja pripadnosti kao i intenzivna rada na očuvanju veza s krajem odakle su došle. Danas promatranje djelovanja tih slovenskih društava nisu sama sebi cilj. Kada se zaviri malo dublje u prošlost, tada djelovanje tih udruženja, kao i njihovo članstvo, mogu biti dobar pokazatelj strukture ljudi koji su živjeli na nekom određenom geografskom prostoru. Takva organiziranost i njezino poznavanje važan su izvor istraživanja i sistematičnog sakupljanja kako gradiva tako i spoznaja o nekoj određenoj manjinskoj skupini (Kržišnik-Bukić 1995, 133–134). Slovensko organiziranje je moguće shvatiti kao trajnije oblike među-32 sobnog povezivanja preseljenog stanovništva iz slovenskih krajeva u Hrvatsku, i to uglavnom kao posljedicu trajnog i kontinuiranog doseljavanja na određeni prostor. Da bi uopće došlo do formiranja nekog oblika udruženja, potrebno je, osim činjenice da postoji određeni broj ljudi koji bi se uključio u rad takvog društva, ispuniti i neke druge uvjete. Jedan je od njih i pitanje postojanja ili nepostojanja osjećaja pripadnosti toj nekoj zajednici iz koje je pojedinac otišao, u ovom slučaju osjećaj pripadnosti slovenskom narodu (Kržišnik-Bukić 1995, 133–134). Krajem 19. i početkom 20. stoljeća primarna je uloga udruženja bila egzistencijalna, odnosno društva su djelovala u humanitarnom i potpornom smjeru, a samo je djelovanje svakako bilo označeno i dodatnom prosvjetnom i kulturnom ulogom društva, gdje se osim samopomoći pokušalo utjecati na migrante u smjeru njihova dodatnog informiranja, obrazovanja, ali i očuvanja jezika i kulture kraja iz kojega su dolazili. Društva su u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata i za vrijeme između dva svjetska rata imala ulogu pomoći došljacima i onima koji se nisu uvijek najbolje snašli u novoj sredini, ulogu pripomoći financijski bolesnim članovima ili onima koje je zadesila neka druga nesreća (smrt hranitelja obitelji, gubitak posla i sl.). Ta financijska potpora nije bila velika i često je bila u razini financijskih mogućnosti rudara, nekvalificiranih radnika i drugih radnika (sluškinja, kućnih pomoćnica, industrijskih radnika i dr.) (Fischer 2006, 568).25 Od druge polovice 20. stoljeća pa do danas posvuda je prevladala kulturna uloga društva. Kulturna uloga jasnija je i vidljivija široj javnosti i stoga se može dobiti osjećaj da su neka društva imala isključivo takvu ulogu, ali to nije bilo tako. Kulturna uloga u slovenskim društvima prevladala je nakon Drugoga svjetskog rata. Ona je postupno jačala u djelovanjima društva, a nastala je prije svega iz želje i potrebe pojedinaca da se očuva tradicija kraja iz kojega su pojedinci došli (Drnovšek 1992, 265). Temi organizacije i djelovanja udruženja slovenskih doseljenika najefi-kasnije je pristupiti na najneposredniji način, i to preko praćenja konkretnih slovenskih udruga od njihova osnivanja i načina osnivanja, prostora gdje su djelovale i koliko aktivno su djelovale pa sve do prestanka njihova rada (Krži- šnik-Bukić 1995, 145). (Samo)organiziranje pripadnika slovenske zajednice u Hrvatskoj potrebno je promatrati horizontalno i vertikalno. Horizontalno znači uključiti cijeli prostor današnje Hrvatske sa svim specifičnostima kojima se odlikuju pojedini krajevi, a što je potrebno zbog njihovog doseljavanja, koje je uglavnom bilo individualno, nije bilo organizirano niti su zabilježeni kolonizacijski valovi. Vertikalno je praćenje vremensko, i to kronološko, odnosno promatranje društva uključeno u kontekst povijesnog razdoblja njegova djelovanja. 33 Radi objektivnog pristupa analizi djelovanja slovenskih društava na prostoru Hrvatske potrebno je napraviti periodizaciju društava. Smještanjem društava u određeni političko-povijesni kontekst, analizirajući i vrednujući djelatnost određenog društva, uključenost i brojnost članstva i druge značajke udruživanja moguće je utvrditi povijesne zakonitosti i istaknuti karakteristike društava koja su djelovala u istom vremenu. Dosadašnje su parcijalne analize pokazale da su društva koja su djelovala u istim razdobljima pokazi-vala određene skupne značajke koje nisu bile istovjetne onim društvima koja su djelovala u nekom drugom razdoblju. S druge pak strane bez obzira na te karakteristike koje bi se mogle opisati za isto razdoblje djelovanja na društva su više utjecala političko-povijesna događanja, tako da onda, iako se u nekim 25 Tu su ulogu prije svega imale crkvene organizacije, a kasnije su skrb za stare ili one koji su imali druge životne probleme preuzeli cehovi, konfesionalna društva ili gradovi. Takva su se humanitarna društva počela osnivati po cijeloj Europi od sredine 19. stoljeća, a u Hrvatskoj su takva društva bila zabilježena krajem 19. stoljeća. Dobrovoljna su se društva dijelila po vrstama, što je već vidljivo iz njihovog naziva (Benyovsky 1998, 73). Vidljivo je i da su druga društva imala potrebu na takav ili sličan način pomagati svojim sunarodnjacima. Kada se to promatra iz perspektive slovenskih doseljenika, svakako je potrebno spomenuti ulogu koju je imalo društvo Marijina družba, i to prije svega u Zagrebu. Društvo je oko sebe okupljalo djevojke i žene koje su bile zaposlene u velikim industrijskim mjestima. Društvo je djelovalo u cijeloj Europi i skrbilo je za dobrobit žena i djevojaka koje su iz slovenskih krajeva tražile posao u urbanim sredinama. Te su žene u svijet odlazile ne kao uzdržavani članovi obitelji, već kao radnice, tj. bez obiteljske ili kakve druge zaštite. slučajevima očekivalo slično djelovanje, do njega nije došlo, a na to će ukazati vertikalno promatranje društava. Kao ilustraciju za tu tvrdnju moguće je ovdje navesti razdoblje između dva svjetska rata, gdje s jedne strane traje zlatno doba slovenskog organiziranja (Kržišnik-Bukić 2006a, 421) u Zagrebu, dok su na prostoru Julijske krajine društva, ako su uopće postojala, morala djelovati u ilegali. Periodizacija djeluje kao vrlo važan pojam za analizu i valorizaciju slovenskih udruženja na prostoru Hrvatske. Moguće je odrediti 5 razdoblja djelovanja slovenskih društava: 1. razdoblje: djelovanje slovenskih društava od sredine 19. stoljeća do početka Prvoga svjetskog rata;26 2. razdoblje: djelovanje slovenskih društava između dva svjetska rata; 3. razdoblje: djelovanje slovenskih društava za vrijeme Drugoga svjetskog rata; 4. razdoblje: djelovanje slovenskih društava od 1945. do 1990. godine; 5. razdoblje: djelovanje slovenskih društva od 1991. godine. Ovdje iznesena periodizacija svoje temelje ima na periodizaciji iz 1995. i 1999. godine (Kržišnik-Bukić 1995, 145; Jerman & Todorovski 1999, 4). Od ovih 5 razdoblja 1, 2. i 4. razdoblje obuhvaćaju vrijeme kada su slovenski i hrvatski krajevi bili u istoj državi: Austro-Ugarska Monarhija, 34 Kraljevina Jugoslavija, a primorski su dijelovi bili u sastavu Kraljevine Italije te na kraju SFRJ.27 Svako navedeno razdoblje ima svoje vidljivije karakteristike, koje dolaze više ili manje do izražaja ovisno o geografskom prostoru na kojem se društvo nalazilo kao i o političko-povijesnim događanjima vezanima uz taj prostor i vrijeme. Ujedno se prema svemu iznesenom može zaključiti da se ti periodi organizacije i slovenskog udruživanja u Hrvatskoj u većoj ili manjoj mjeri poklapaju s procesima i slovenskog udruživanja u drugim zapadnoeuropskim zemljama i zemljama jugoistočne Europe. Sve podatke koji se odnose na vrijeme u kojem je društvo djelovalo nije moguće pronaći. Često ne postoji arhivsko gradivo, naročito ono koje se odnosi na starija društva. Kada se radi o društvima koja su bila aktivna prije Prvoga svjetskog rata i između dva svjetska rata, teško je očekivati pronalazak ikakvoga arhivskog gradiva. Iz istih je objektivnih razloga teško striktno prikazati djelovanje društva kao i vidjeti njegovu uklopljenost i utjecaj na društvo u kojem je djelovalo (Kolanović 2008, 15). To onemogućava 26 U hrvatskoj su Istri u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata djelovala neka slovensko-hrvatska društva. Iako ih neki autori navode kao jedan oblik (samo)organiziranja (Kržišnik-Bukić 1995, 140; Žitnik Serafin 2014a, 147–150), ona nisu uključena u ovaj rad jer se temelje na drugačijim osnovama u odnosu na društva koja su navedena u ovoj knjizi (Više vidi: Riman 2012, 233–254). 27 Upravo stoga je u ovom radu i predstavljeno djelovanje slovenskih društava unutar ova prva 4 razdoblja, a 5. razdoblje, djelovanje slovenskih društava u sklopu suverene i nezavisne Republike Hrvatske, zaslužuje poseban rad. cjelokupnost rekonstrukcije života društva: osnivanje, djelovanje i prestanak njegovog djelovanja. Najznačajniji dokument svakog društva njegova su pravila i statuti. Sadržaj pravila određen je zakonima o društvima. Tako je Carski patent iz 1852. godine, koji je bio na snazi sve do 1918. godine, predviđao da pravila moraju imati sljedeće sastavnice: (1) svrha društva i sredstva za postignuće društvenog cilja; (2) način kako će se društvo sastaviti i obnavljati; (3) poslo-vanje i upravljanje u bitnim crtama; (4) prava i dužnosti članova društva; (5) zastupanje društva prema trećim osobama, nadalje na koji će se način stvarati pravovaljani zaključci, obvezatni za cijelo društvo; (6) ustanove o razvrgnuću društva, naročito komu ima u slučaju raspada pripasti društveni imetak (Kolanović 2008, 14). Ovi se podaci mogu pronaći u slovenskim pravilima u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata. Slične odredbe o sadržaju pravila i statuta donosi i Zakon iz 1931. godine. Tako su pravila imala sljedeće sastavnice: (1) ime, sjedište i područje udruženja; (2) zadatak udruženja i sredstva kojima se postiže; (3) ustrojstvo uprave i način kako se donose odluke udruženja; (4) odredbe o stupanju u udruženje i istupanju iz njega; (5) prava i dužnosti članova; (6) zastupanje udruženja; (7) društveni znakovi, pečat, odjeća i sl; (8) namjena imovine udruženja u slučaju njegovog prestanka (Kolanović 2008, 15). Postavlja se pitanje zašto nema dokumentacije o djelovanju određenog 35 društva kada se iz drugih, uglavnom sekundarnih izvora, može pronaći potvrda o njihovoj relativno velikoj aktivnosti. Može se tvrditi da je članovima bilo važno djelovanje društva, a ne dokumentiranje njegovih aktivnosti i društvena prisutnost. Otvara se i pitanje prostora28 u kojima su ta društva djelovala kao i pohrana dokumenata. Postoji mogućnost da su se, baš zbog nedostatka prostora, dokumenti i ostala važnija imovina društava nalazili u kućama članova koji su umrli, a njihovi bi nasljednici, često ne shvaćajući važnost takvih „papira“, to bacili ili uklonili na neki drugi način. Zadnji, često 28 Važnu ulogu u procesu organizacije, pogotovo u razdobljima do početka Drugoga svjetskog rata, imale su gostionice, restorani, kavane i slični ugostiteljski objekti. U nedostatku mo-gućnosti da si neko tek osnovano društvo ili društvo u procesu osnivanja osigura vlastite prostore često su prvi prostori okupljanja bili upravo ugostiteljski objekti. Često su ti objekti bili prisutni u životu društva čak i ako bi se članovi uspjeli organizirati i doći do nekih prostora. Oni su bili neadekvatni, i to pogotovo za veća druženja, odnosno za okupljanje većeg broja članova. Suradnja između vlasnika ugostiteljskog objekta i članova društva bila je utoliko jednostavnija ako je i sam vlasnik bio član društva, odnosno ako je dolazio iz slovenskih krajeva, pa je već od samog početka postojala određena doza simpatije prema aktivnostima koje su se provodile u njegovu ugostiteljskom objektu. Obično su određeni ugostiteljski objekti bili stalno uključeni u rad jednoga takvog društva. Valja napomenuti da su upravo takvi objekti, gdje nije postojala organiziranost, bili isto vrlo važni za očuvanje slovenstva i slovenskog identiteta kod doseljenika (Kržišnik-Bukić 1993, 141). Da to nije percepcija samo suvremenih znanstvenika, govori i jedna mala opaska u novinskom članku o tešku životu slovenskih rudara u Hrvatskoj, gdje autor toga teksta naglašava kako ne postoji druženje među rudarima jer nedostaju lokali koji bi bili potrebni da se razvije druženje, a onda i kulturni i prosvjetni život tih radnika (Slovenec, 6. 3. 1929.: Težko življenje slov. rudarjev na Hrvaškem, 3). presudan razlog koji trebamo spomenuti, predstavljaju ratovi. Oni su igrali važnu ulogu u djelovanju slovenskih društava na prostoru današnje Hrvatske, te postoji mogućnost da su dokumenti bili uništeni u ratnim vihorima. Kako često nije bilo moguće pronaći primarne izvore, trebalo se posegnuti za sekundarnima. U ovom slučaju to su napisi u ondašnjim hrvatskim i slovenskim dnevnim novinama i tjednicima. Količina, značajnost, odnosno uporabnost podataka koji se mogu dobiti iz tih napisa različiti su. Često je o uredničkoj politici ovisilo koliko bi prostora članovi i aktivnosti takvoga slovenskog društva dobili. Vrlo su rijetki članci i drugi opsežniji tekstovi. Najčešće je riječ o najavama, obavijestima, manjim osvrtima i slič- nim napisima kojima su se u prvom redu pratile kulturno-prosvjetne aktivnosti društava, njihovo osnivanje, te organizacija poslova poput godišnjih skupština. Nažalost, u tim je tekstovima bilo vrlo malo konkretnih primjera u kojima su se mogle vidjeti i humanitarna i prosvjetna aktivnost. To je moguće pratiti isključivo ako se neka obitelj zahvalila određenom slovenskom društvu na podršci, dok su druge takve humane geste uglavnom nepo-znate i zaostaju u sjeni kulturnih i prosvjetnih događanja. U primjerima kada se o određenom slovenskom društvu u arhivima, državnim ili privatnim, ništa nije moglo pronaći ili se pak o njegovom djelovanju pronašlo vrlo malo, upravo su ti tekstovi, tiskani u povijesnim29 slovenskim i hrvatskim dnev-36 nim novinama i tjednicima, bili najvažniji izvori. Novine su vrlo zahvalan i sve češće korišten izvor za povijesna istraživanja općenito (Najbar-Agičić 2015, 8). Naime, one su zrcalo starih vremena i utoliko mogu puno pomoći da se određena tema sagleda iz drugačijega zornog kuta.30 Novine su donosile vijesti koje su interpretirali aktivni promatrači događaja, što je potom i prednost (neposrednost), ali i nedostatak (subjektivnost) (Jurić 2009, 132). Stoga se taj nedostatak pokušao nadomjestiti korištenjem tekstova iz novina različitih orijentacija. Prikupljanjem saznanja o različitim događajima i aktivnostima članova nekoga slovenskog društva u određenom vremenu, pri čemu ti događaji i aktivnosti nisu međusobno uvijek povezani, kao što često ni svi događaji nisu bili zabilježeni u novinama, mogu se stvoriti zaključci, i to na više razina. Prva se razina odnosi na određeno društvo kada se može saznati nešto o inicijatorima osnivanja društava, općenito o članstvu u određenom društvu, 29 Prema Hasenay i Krtalić (2008, 210) pojam povijesne novine označava sve novinske naslove koji su na hrvatskim prostorima izlazili do kraja Drugoga svjetskog rata, a ovdje će taj pojam biti proširen i na slovenske novine. Uglavnom se govori o povijesnim novinama jer su prije svega pretraživani novinski naslovi koji su se odnosili na slovenska društva koja su djelovala do počet-ka Drugoga svjetskog rata. 30 Povijesne, stare novine drugačiji su izvor, koji povjesničari vole koristiti, a razlozi su za to različiti (Secker 1999, 177–179) iako se tijekom rada s njima susreću i s mnogim problemima, kako od vremena koje je potrebno da bi se istražio određen proces, pogotovo ako se ne traga samo za određenim događajem, tako i do medija u kojem se tiskovine nalaze (mikrofilm ili neki drugi oblik), što uvelike otežava pretragu (Secker 1999, 174–177). intenzitetu okupljanja, o aktivnostima određenog društva kao i o njihovu angažmanu u društvenoj sredini u kojoj su djelovali članovi društava itd. Druga je razina analiza djelovanja svih društava u nekom periodu te donošenje zaključaka za cijelo razdoblje u kojem su djelovala slovenska društva bez obzira na geografski prostor. Često se u dokumentima, ali i u sekundarnim izvorima spominju pojedini članovi koji su imali važniju ulogu u određenom društvu, kao što su to bili inicijatori osnivanja, predsjednici društava itd. Kao veći problem moguće je spomenuti to što se rijetko kada navodi cijelo ime, već je dano prvo slovo (inicijal) imena. Osim toga prezimena su, kao i imena, bila pisana na različite načine: bila su to često pohrvaćena slovenska imena i prezimena, a u dokumentima je, kao i u novinskim člancima, moguće pronaći različite inačice. Najčešće se tu radi o promjeni „v“ i „l“ u „u“ te „č“ u „ć“. Nailazi se na različite verzije imena: Franc, Fran, Frane ili Josef, Jožef ili Josip i dr. Ukoliko se neka verzija imena pokazala češće u upotrebi od ostalih, tada je ona bila preuzeta, te se to ime ujednačilo. Često pak to nije bilo moguće jer se osoba spominjala dvaput ili triput i svaki su put njezino ime i prezime bili napisani na drugačiji način. Za sve istaknute osobe, pogotovo one koje su utjecale na aktivnost djelovanja u nekom društvu, kad god je to bilo moguće dana je kratka biografija. Na taj je način moguće vidjeti strukturu članstva i raznovrsnost zvanja čla-37 nova, što je djelomično upućivalo i na usmjerenje društva. Prikupljene podatke iz primarnih ili sekundarnih izvora te iz postojeće literature moguće je usmjeriti k sljedećim grupama podataka: (1) vrijeme i mjesto (lokacija) osnivanja društva, inicijatori osnivanja društva, broj članova; (2) pravila društva, ciljevi djelovanja i neka druga opća usmjerenja društva; (3) pojedinačni važni i istaknuti članovi; (4) veze s drugim sličnim društvima iz društvene zajednice u kojoj je društvo djelovalo; (5) određene posebnosti društva i dosezi; (6) prekid rada određenog društva. Za većinu društava nije moguće prikazati sve gore navedene grupe podataka, ali pokušaj njihova popunjavanja može pridonijeti odgovorima na neka druga pitanja koja se otvaraju prilikom pregleda djelovanja tih društava. Navođenje nekih drugih podataka koji se možda ne čine vrlo atraktivnima daje kompleksniju i vjerodostojniju sliku, koja će biti korisna za dopunu cjelovita pregleda teme kojom se bavimo. Svakako je potrebno spomenuti da će to možda utjecati i na daljnju motivaciju za traženjem podataka koji nedostaju kao i na podupiranje vrijednosti parcijalnih rezultata. Vrlo važnu ulogu imala je već postojeća literatura, od koje se zapravo i krenulo s istraživanjem i prikupljanjem podataka o slovenskom organiziranju na prostoru današnje Hrvatske. O slovenskim udruženjima u drugim dijelovima svijeta pisalo se daleko više nego o udruženjima na prostoru današnje Hrvatske. Ta je istraživačka tema zastupljenija u znanstvenim slovenskim krugovima, ali i u široj slovenskoj javnosti, i to je jedna od glavnih različitosti između Slovenaca i njihovih udruženja u različitim dijelovima svijeta i Slovenaca u susjedstvu. U ovoj knjizi dan je pregled slovenskih društava za cijeli prostor dana- šnje Hrvatske bez obzira na to koliko su ona dugo djelovala i koliko su njihovi članovi bili aktivni. Važni su pojedinci koji su imali potrebu i ideju osnovati takvo udruženje, važni su oni koji su u njemu djelovali ili ga na bilo koji način podupirali, makar to bilo i samo dolaskom na priredbe koje su bile organizirane. Stoga se ovdje jednaka pozornost posvećuje poznatim društvima, koja su trajanjem i programom stekla mjesto u povijesti, kao i onima koja su bila kratka vijeka, i to zato što su i ta najmanja društva dokaz (samo)organiziranosti Slovenaca u iseljeništvu. 4.1. Slovenska društva od sredine 19. stoljeća do početka Prvoga svjetskog rata Prvo razdoblje u povijesti slovenskog organiziranja i udruživanja na prostoru današnje Hrvatske završava početkom Prvoga svjetskog rata. Društva su bila 38 organizirana u većim mjestima koja su blizu današnje slovensko-hrvatske granice, što je djelomično uvjetovano doseljavanjem stanovništva iz slovenskih krajeva u ta mjesta. To su uglavnom bila mjesta koja su u svojoj povijesti označena kao mjesta jakih migracija i brojnih doseljavanja stanovništva s današnjega slovenskog prostora. Doseljavanja su bila uvjetovana i političko -povijesnim događajima, kao npr. doseljavanjem stanovništva u Pulu kada se ona razvijala kao vojna luka Austro-Ugarske Monarhije te sličnim drugim događajima koje je uvjetovala politika, u ovom slučaju politika Austro-Ugarske Monarhije (Peruško 1964, 394). Udruživanje je u tom prvom razdoblju bilo pravno regulirano Carskim patentom od 26. studenoga 1852. godine, koji je prvenstveno uređivao odnos društava prema državnoj upravi. Državna uprava daje dozvole za osnivanje društava, s time da su ona morala podastrijeti pravila, ali ujedno i zabranjuje osnivanje političkih društava „…koja su namijenjena za svrhe, spadajuće u područje zakonotvorstva ili javne uprave“ (Preuzeto: Kolanović 2008, 12). Društvo je molbu trebalo podnijeti „političkoj zemaljskoj vlasti“ u kojoj će biti njegovo sjedište. Čini se da u tom razdoblju društvo nije bilo teško osnovati, ali opet, velik broj društava nije uvijek pozitivno utjecao na cjelokupnu situaciju. Tako Božo Milanović o osnivanju društava piše sljedeće: „Tada je bilo po državnim zakonima lako osnovati društvo. Trebalo je kotarskoj političkoj oblasti najprije prijaviti ustanovnu skupštinu tri dana unaprijed, a poslije joj poslati pravila. Kada je vlast potvrdila pravila, ili ako se u vrijeme od mjesec dana nije usprotivila, smatralo se to društvo zakonito ustanovljenim“ (Milanović 1992, 31–32). Slovenska društva zabilježena su u Puli, Opatiji (Volosko), Rijeci (Sušak), Karlovcu i Zagrebu. U nekim je mjestima broj društava bio veći (Pula, Rijeka), dok je u drugim gradovima bilo zabilježeno djelovanje samo jednog društva. Društva su prikazana u Tablici br. 2. Tablica br. 2. Slovenska društva od sredine 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata Redni Vrijeme broj Naziv društva Mjesto djelovanja osnivanja 1. Čitaonica Pula 1886. 2. Slovensko društvo v Pulju Pula 1904. 3. Slovensko kulturno-prosvetno društvo Karlovac 1905. 4. Slovenska narodna čitaonica Pula 1908. 5. Slovenska „Lipa“ Zagreb 1908. 6. Slovensko društvo na Reki Rijeka 1909. 39 7. Skup Slovenaca Pula 1911. 8. Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Voloski – Opatiji Opatija 1911. 9. Slovensko društvo „Reka“ Rijeka 1912. 10. Slovensko izobraževalno katoliško društvo „Liburnija“ Rijeka 1912. 11. Slovensko pevsko – zabavno in podporno društvo v Puli Pula 1913. 12. Slovenski klub „Ščipalnik“ Rijeka 1913. Nije jasno kada su ovdje navedena slovenska društva prestala s radom i stoga je navedena samo godina njihova osnutka. Geografski prikaz položaja slovenskih društava od sredine 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata nalazi se na Karti br. 1. Karta br. 1. Mjesta u kojima su djelovala slovenska društava u Hrvatskoj od sredine 19. stoljeća do početka Prvog svjetskog rata 40 Slovensko kulturno-prosvetno društvo u Karlovcu Karlovac je bio također jedno od važnih središta u koje su se doseljavali stanovnici obližnjih, ali i udaljenijih slovenskih krajeva. Nažalost, kada se radi o slovenskim društvima u Karlovcu u razdoblju do Prvoga svjetskog rata, zabilježeno je samo postojanje jednoga društva. Čini se da je od 1905. godine u Karlovcu djelovalo Slovensko kulturno-prosvetno društvo (Kržišnik-Bukić 1995, 166). U dosadašnjim istraživanjima nije pronađena dodatna potvrda o postojanju toga društva. Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Voloski-Opatiji U Opatiju se, kao i u druge primorske gradove onoga doba, doseljavalo stanovništvo iz raznih slovenskih krajeva. Na trajnost doseljavanja i usta-ljen život doseljenika ukazuje i usmjerenje slovenskog društva koje je formalno osnovano 1911. godine. Iz te godine postoje i Pravila Slovenskega izobraževalnega in podpornega društva v Voloski-Opatiji 31 iz kojih je vidljivo da je društvo svoje središte imalo u Opatiji,32 društveni jezik bio slovenski, a cilj Društva je bio: „…podupirati i obrazovati članove čitanjem knjiga i časopisa, te formiranjem čitaonice i knjižnice s priređivanjem javnih predavanja, zabavnih i konverzacijskih večeri na kojima će se govoriti, pjevati, recitirati, predavati ili predstavljati u nekom slavenskom jeziku.“33 Iako su pravila bila formalno donesena 1911. godine, postoji više razloga zašto se vjeruje da su se doseljenici iz slovenskih krajeva već ranije organizirano okupljali u nekom kulturnom udruženju, a na taj zaključak navode pronađeni podaci. Čini se da počeci organiziranja sežu već u 1905. godinu. Tako se u dnevnom tisku iz 1905. godine navode aktivnosti Društva, ali se ne spominje njegovo ime. Članak pod naslovom Slovenska predstava v Voloskem Narodnem domu 34 donosi da su predstavu organizirala „…braća Slovenci…“ i stoga nas navodi na zaključak da je Društvo djelovalo ranije od formalnog priznava-nja pravila. Možda je djelovalo i u okviru Glasbeno dramatiškog društva u Voloskom 35 jer se to društvo spominje 1905. godine u listu Naša sloga, gdje je bila zabilježena njegova djelatnost, a u tom se kontekstu spominju i neki opatijski Slovenci. Tako se kao predsjednik toga društva navodi Konrad Jane- žič,36 a blagajnik je bio Ante Vahtar. Obe spomenute osobe doselile su se iz slovenskih krajeva i kasnije su bile aktivni članovi u različitim opatijskim 41 društvima, a Ante Vahtar je neko vrijeme bio i predsjednik Slovenskega izobraževalnega in podpornega društva v Voloski-Opatiji.37 Na tu nas ideju navodi i tekst koji je izašao u Slovencu 1905. godine u povodu nastupa prilikom Shoda slovanskih časnikarjev, gdje je onda u Voloskom bio priređen koncert na kojem su sudjelovali i: „…opatijski Slovenci, naši bliži ljubljanski rođaci, koji su u znatnom broju sudionici zbora i tvore i na drugim područjima čvrstu, radno agitacijsku silu za širenje velikog slavenskog zadatka…“38 31 AST, I. R. Lugotenenza del litorale presidiali D 356, A4/11 Pravila. 32 Riečki novi list, 11. 9. 1912.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 1–2. 33 AST, I. R. Lugotenenza del litorale presidiali D 356, A4/11 Pravila. 34 Riečki novi list, 17. 1. 1911.: Slovenska predstava u Voloskom ‘Narodnom domu’, 2. 35 Naša sloga, 16. 2. 1905.: Glasbeno dramatiško društvo u Voloskom, 3. 36 U u knjizi Status animarum XIX–XX. st., Volosko, Vol II zapisano je da je Conrad Janežič došao iz Radovljice zajedno sa svojom ženom Barbarom Medved, koja je bila rođena u Kamniku, gdje su se ujedno i vjenčali 1894. godine. Konrad Janežič rođen je 16. 2. 1867. (DAR, DVD 3, Status animarum XIX–XX. st., Volosko, Vol II, MO 1796615). Bio je član Političkoga društva za Hrvate i Slovence u Istri. Bio je odvjetnik u Voloskom (Archivio di stato di Trieste, I. R: Lugotenenza del litorale presidiali, b. 247, Molba Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri u Pazinu). 37 Naša sloga, 14. 12. 1911.: Novo društvo u Opatiji, 4. 38 „…opatijskih Slovencev, naših ožjih ljubljanskih rojakov, ki v znatnem številu sodelujejo pri zboru in tvorijo tudi na drugih poljih krepko, delavno agitačno silo za širjenje velike slovanske naloge…“ (Slovenec, 16. 5. 1905.: Shod slovenskih časnikarjev, 2.) (Tekstove sa slovenskog jezika prevela Barbara Riman.). Slovenski narod, 10. 2. 1912.: Slovensko društvo v Opatiji, 4. Podaci o nekakvim oblicima organiziranja, koja nisu bila formalna, susreću se i 1907. godine, gdje se u novinskom tekstu spominju volosko-opatijski Slovenci, koji su podržali organizaciju Hrvatskog pjevačkog društva „ Lovor“ za izlet u Ljubljanu.39 Volosko-opatijski Slovenci spominju se i 1908. godine u slovenskom tisku, kada su u suradnji s drugim istaknutim osobama Opatije i Voloskog sakupljali novac za dobrotvorne svrhe.40 Nekakav poluformalni oblik organiziranja, o kojemu se govori i u tisku, 42 zabilježen je 1910. godine. Tada je u Edinosti objavljen dio hrvatskog članka iz novina Pokret, gdje je bilo navedeno da su zbog različitih gospodarsko-političkih događaja: „…najaktivniji naš element u Opatiji su Slovenci kojih je oko 1000 i već su se zadnjih dana organizirali s namjerom da odbiju svaki tuđinski pokušaj protiv Opatije!“.41 Za godinu 1911. pronađen je podatak da su za Družbu sv. Cirila in Metoda u Ljubljani uplatili 200 kruna kao Slovenski zaplotniki u Opatiji.42 Postoji li mogućnost da su okupljeni u nekoj neformalnoj udruzi odlučili prikupiti novac i pripomoći radu tada vrlo važne i poznate humanitarno-obrazovne organizacije? O složenosti i dugotrajnosti osnivanja društava u Opatiji govori i činjenica da je Ante Vahtar u ulozi predsjednika Slovenskega izobraževalnega in podpornega društva v Voloski-Opatiji sudjelovao u osnivanju Slovenskog društva u Rijeci 1912. godine te je riječke Slovence savjetovao kako pristupiti pisanju pravila. Kako donose novine: „…Predsednik Slovenskega družtva v Opatiji g. Vahtar zamolio je rieč i stao 39 Slovenski narod, 8. 5. 1907.: Opatijske novice, 5. 40 Slovenski narod, 7. 10. 1908.: Prinos volosko-opatijskih Slovencev in Hrvatov, 4. 41 „…najagilniji naš elemtent v Opatiji so Slovenci, ki jih je okolo 1000 in so se organizirali te dni v namen da bodo odbijali vsaki tujinski poskus proti Opatiji!“ (Edinost, 26. 3. 1910.: Opatija ne pride v madjarske roke, 2). 42 ARS, SI 622, br. 921, Index 1907. Pregledani su i drugi imenici kao i Koledar Družbe sv. Cirila in Metoda, ali, nažalost, drugih podataka o toj skupini koja je uplatila novac nije bilo. je razlagati kako su predložena pravila predugačka i komplicirana. Preporuča, da se radije upotrijebi obrazac pravila opatijskog slovenskog družtva: iztiče sve prednosti tih pravila, koja se usavršavalo punih 7 godina.“43 To bi značilo da su članovi Slovenskega izobraževalnega in podpornega društva v Voloski-Opatiji počeli s pripremama za osnivanje društva 1905. godine, što bi se onda podudaralo s djelovanjem Glasbeno dramatiškoga društva u Voloskom, ali i s formalnim osnivanjem Slovenskog društva u Rijeci. Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Voloski-Opatiji je 1913. godine imalo 300 članova, i to od 600 Slovenaca koji su u ono vrijeme živjeli u Opatiji. Otvara se pitanje da je to društvo doista djelovalo samo jednu godinu, bi li bilo moguće tako brzo sakupiti toliko članova. Zadnja teza koja govori u prilog o ranijem formiranju i djelovanju Društva dramska je sekcija. Gledajući predstave koje je dramska sekcija Društva pripremala, mora se zaključiti da je doista vrijedno diviti se njihovu trudu i predanosti. Iako se ne zna koliko su te predstave bile uvježbane i uigrane, svakako stoji da novoosnovano društvo ne bi bilo u stanju tako se organizirati. Prvi je sastanak s ciljem formalnog osnivanja Društva bio organiziran u kavani Junes 30. travnja 1910. godine.44 Tada se započelo s dogovorima i pripremama oko pravila Društva. Rezultat je toga osnivačka skupština odr- žana 20. siječnja 1912. godine, a prisustvovalo je oko 80 Slovenki i Slovenaca. Na osnivačkoj skupštini govorio je predsjednik pripremnog odbora, koji je 43 izvijestio o namjerama i ciljevima toga kulturnog središta. Sudionike osnivačke skupštine pozdravili i članovi raznih slovenskih društava iz Slovenije, ali i Slovenci iz Beča.45 Na osnivačkoj skupštini bilo je izabrano 7 odbornika: Janez Rogič, Miha Luznar, Rudolf Kuhar, Zdravko Simonič,46 Ivan Turk, Fran Medved i Ivan Vrečko. Predsjednik Društva bio je Ante Vahtar, a potpredsjednik dr. Majžer. Za blagajnika su bili izabrani Josip Furlan i Rudolf Bizjak, a za namjesnike Josip Počkaj, Anton Šega i Josip Vrh.47 Društveni prostori bili su u kući Villa Maglica 48, a otvoreni su bili svaki dan od 17 do 19 sati.49 43 Riečki novi list, 22. 10. 1912.: Skupština riečkih Slovenaca, 2. 44 Edinost, 28. 1. 1912.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo za Volosko-Opatijski okraj s sedežem v Opatiji, 8. 45 Jutro, 28. 1. 1912.: Kulturno gibanje Slovencev ob avstrijski Rivieri, 1. 46 U novinama je pronađena crtica o vjenčanju Zdravka Simoniča, poštanskog službenika u Opatiji, s Marijom Breščak iz Grgarja 8. srpnja 1911. (Slovenec, 10. 7. 1911.: Poroka, 3). 47 Slovenski narod, 25. 1. 1912.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo za volosko-opatijski okraj, 3. 48 Villa Maglica izgrađena je 1892. za kočijaša Josipa Maglicu (1864-?) iz Golca pri Materiji. On i njegova žena (Katarina Miklaučič) vodili su prvu kavanu u mjestu, a kasnije i restoran. Godine 1922. emigrirali su u Maribor, a kuća je tada pripala Janezu Boštjančiču iz Ilirske Bistrice, koji se vratio iz SAD-a. Do 1935. godine imao je gostionicu i penzion s imenom Tratoria alla Posta (Zakošek 2005, 216). 49 Edinost, 28. 1. 1912.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo za Volosko-Opatijski okraj s sedežem v Opatiji, 8. Članovi Društva s kulturnim su djelovanjem započeli i prije osnivačke skupštine. Tako je krajem 1911. godine u Našoj slogi izašla obavijest da je Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Voloski-Opatiji uprizorilo dramsku predstavu Divlji lovec u Narodnom domu u Voloskom. Napisano je: Dvorana je i ovaj put bila dupkom puna domačim obćinstvom, koje je od srca pljeskalo našim vriednim diletantima. (…) Ovo neka zapamte svi Hrvati i Slovenci i u drugim mjestima, gdje zajedno žive. Neka im sloga što vlada izmedju Hrvata i Slovenaca u Opatiji i Voloskom, bude najljepšim uzorom u njihovom zasebnom i javnom životu. Naprej zastava slave!50 Kao što se vidi iz napisa, čini se da ovo nije bila prva predstava koju su organizirali. Idući podatak o djelovanju Društva je iz srpnja 1912. godine, gdje se spominje izlet u Bašku51 parobrodom Slavija, koji je vozio na redovitoj liniji Rijeka–Opatija–Lovran i Baška–Rab–Veli Lošinj. Na parobrodu je svirala Volosko-opatijska društvena glasba pod vodstvom kapelnika E. Tume. U Baški je koncert imalo Hrvatsko pjevačko društvo „Lovor“ iz Opatije.52 No i tekst u Edinosti koji je izvještavao o tom izletu pokazao je i dosta velik rivalitet između slovenskog Društva i stanovništva Opatije koje je govo-44 rilo njemački. Naime tekst o tom izletu završava rečenicama: Sasvim je jasno da je to nepristojna laž (da je izlet bio s financijskim gubitkom op.a.) jer, kao što je već rečeno, izlet je ispao sjajno i ostao je isto lijep dobitak, koji našim opatijskim njemačkim huškačima ništa ne znači. Oni neka se brinu za sebe i neka misle na vrijeme kada će opet ići sa zavežljajima trbuhom za kruhom tamo odkuda su došli takvi tu među nas koji smo ovdje doma i koji ćemo zauvijek tu i ostati…53 Idući podatak o društvenom djelovanju potječe iz rujna 1912. godine. Odbor je pozivao djevojke da se prijave za prodaju cvijeća u svrhu donacije Društva sv. Ćirila i Metoda za Istru.54 Poput drugih kulturnih i potpornih društava onoga doba u tom razdoblju i slovensko društvo u Opatiji uključilo se u humanitarni rad. 50 Riečki novi list, 17. 12. 1911.: Slovenska predstava u voloskom ‘Narodnom Domu’, 2. 51 Riečki novi list, 15. 5. 1912.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Opatiji, 2. 52 Riečki novi list, 11. 6. 1912.: Izlet u Bašku, 2.; Riečki novi list, 12. 6. 1912.: Izlet slov. izo. i podp. društva iz Opatije u Bašku dne 16. junija t. g., 2. 53 „To pa je seveda nesramna laž (da je izlet bio s financijskim gubitkom op. a.), ker, kakor že re- čeno, izlet je izpadel sijajno in ostalo je tudi lepega prebitka, ki pa našim opatijskim nemškim hujskačem nič mar ne gre. Oni naj skrbijo za-se in naj mislio na čas, ko pojdejo zopet s punklj-cem s trebuhom za kruhom tja, od kjer so taki prišli tu med nas, kjer smo mi doma in kjer tudi ostanemo za vedno…“ (Edinost, 25. 7. 1912.: Slovensko društvo v Opatiji in Graške „Stimme“, 3). 54 Riečki novi list, 11. 9. 1912.: Slovensko izobraževalno društvo u Opatiji, 2. 45 Edinost, 26. 6. 1912.: Izlet Slov. izobr. in podp. društva iz Opatije v Baško, 4. Dramska je sekcija rezultate svojega rada ponovo pokazala u listopadu 1912. godine. To je bila dramska igra Deseti brat F. Govekara.55 Zabilježeno je da je ta priredba imala značenje društvenog događanja. Drugu predstavu pripremili su već u idućem mjesecu, kada su priredili komediju Cigani u 3 čina,56 održanu 24. studenoga 1912.57 Za tu su predstavu poslali molbu Općinskom glavarstvu u Voloskom-Opatiji za prekoračenje policijskoga sata. Naglasili su da planiraju organizaciju i drugih događaja te su molili da im se da dozvola i da im se odredi do kojeg sata se gosti mogu zadržavati u lokalu Narodnog doma u Voloskom. U odgovoru je navedeno da za predstavu Cigani imaju dozvolu do 1 ujutro, ali da za druga događanja moraju pisati pojedinačne zahtjeve, odnosno da bi to trebao učiniti vlasnik lokala u kojem se planiraju zadržavati.58 Treća je predstava bila postavljena u prosincu 1912. godine, i to ponovno u Narodnom domu u Voloskom. Pripremili su dramu F. S. Finžgarja, Naša kri.59 Početkom 1913. godine Društvo se uključilo u rad Zveze dramatičnih društev v Ljubljani 60 jer se nadalo da će lakše doći do dramskih tekstova. Želja članova dramske skupine bila je izvođenje i više predstava, ali osnovni je problem bio dobiti odgovarajući tekst. Autor dopisa, koji je bio objavljen u slovenskom časopisu Dan, napisao je: 46 Ako se pitaju kompetentni zašto se češće ne priređuju predstave, dobit će odgovor koji je značajan za našu situaciju: da se ne mogu dobiti slovenske igre, pa čak ni za veliki novac. Savez dramskih dru- štava, koji bi morao opskrbljivati slovenska kazališta s primjerenim djelima, spava snom pravednika. Kako se može potom zahtijevati da pogranična društva izvršavaju svoje dužnosti ako ne mogu dobiti potreban materijal od onoga tko bi to trebao imati uvijek na zalihi. 61 Skupština je bila održana 18. siječnja 1913. godine u prostorima restorana Maglica. Vlasnik je restorana bio član Društva. Prema izvješću sa skupštine u 1912. godini održali su 16 sastanaka, u Društvo se upisalo 316 članova, koji redovito plaćaju članarinu. U sklopu Društva djelovala je 55 Riečki novi list, 18. 10. 1912.: Slovensko izobraž. in podpor. društvo v Opatiji, 2.; Dan, 12. 10. 1912.: Slovensko izobraževalno društvo v Opatiji, 2. 56 Riečki novi list, 10. 11. 1912.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 2. 57 Riečki novi list, 8. 2. 1913.: Slo. izobr. in podporno društvo u Opatiji, 3. 58 DAR-29,1912., br. 5415, Dopis Uglednom Općinskom glavarstvu u Voloskom-Opatiji. 59 Riečki novi list, 18. 12. 1912.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 2. 60 Dan, 12. 2. 1913.: Poziv narodnim društvom po Slovenskem, 3. 61 „Če človek vpraša kompetentne zakaj se bolj pogosto ne prireja predstav, pa dobi odgovor, ki je pač značilen za naše razmere: da se ne more dobiti slovenskih igr, niti za drag denar. Zveza dramatičnih društev, ki bi morala oskrbovati slovenske odre s primernim igrami pa spi spanje pravičnega. Kako se more zahtevati, potem, da obmejna društva vrše svojo dolžnost, ko ne morejo dobiti potrebne snovi od tam, kjer bi se kaj takega moralo imeti vedno v zalogi“ (Dan, 13. 11. 1913.: Slovensko društvo v Opatiji, 1). knjižnica, u kojoj je 85 članova posudilo 671 knjigu.62 Osim toga broj knjiga se u knjižnici povećao zahvaljujući članovima koji su knjige i poklanjali.63 O radu dramske sekcije izvijestio je i predsjednik te sekcije, Franjo Koder. Održani su i novi izbori. Predsjednik je ostao Anton Vahtar, potpredsjednik Miro Luznar, a za odbornike su bili izabrani: J. Šetina, F. Vajžel, I. Vrečko, A. Lunaček,64 M. Vahtar, F. Kolar. Za namjesnike su bili izabrani V. Virnes, J. Furlan, M. Likar i J. Počkaj. Revizori su bili R. Kochler i A. Šega.65 Dramska se aktivnost nastavila te su članovi 9. veljače 1913. godine66 u Narodnom domu u Voloskom izveli četvrtu predstavu u sezoni 1912/1913. To je bila predstava pod naslovom On i njegova sestra.67 Nakon pozitivnih iskustava s organiziranim izletom parobrodom u Bašku članovi su Društva odlučili organizirati još jedan izlet, i to u Senj, ponovno parobrodom Slavija. Naznačili su da će na parobrodu svirati vojna glazba c. i k. pješ. pukovnije grofa Jelačića br. 79.68 U istoj su godini u kolovozu organizirali i veliku zabavu s plesom u vrtu gostionice Runtič 69 u Opatiji.70 Sav prihod od zabave bio je namijenjen blagajni Društva.71 I za tu su zabavu od Općinskog poglavarstva u Voloskom -Opatiji tražili dopuštenje za produženje policijskog sata i za oprost od plaćanja općinskih pristojbi, što im je na kraju i bilo dopušteno.72 U rujnu 1913. godine organizirali su još jedan izlet, i to u Crikvenicu, ponovo parobrodom Slavija.73 U listopadu 1913. godine članovi su dram-47 ske sekcije održali sastanak na kojem je bilo dogovoreno da će i u sljedećoj sezoni održati više predstava u Narodnom domu. Tako je dogovoreno da će u listopadu otvoriti sezonu s dvije šaljive igre,74 pa su dramska igra u 3 čina 62 Slovenski narod, 25. 1. 1913.: Iz Opatije, 3. 63 Ante Vahtar poklonio je 73 knjige, Rezika Karolnikova iz Kamnika 40 knjiga, Helena Medvedova iz Voloskog 14 knjiga, M. Košir iz Opatije 11 knjiga, Z. Simonič iz Opatije 5 knjiga, I. Roglič iz Opatije 5 knjiga, po 2 knjige Marija Števec, Josipa Pečnik, Josip Kadivec i F. Hafner iz Opatije, po 1 knjigu Ivan Turk i Anton Podlogar iz Opatije (Slovenski narod, 25. 1. 1913.: Iz Opatije, 3). 64 Adolf Lunaček (1871.–1945.) iz Loškog Potoka neko je vrijeme živio u Opatiji u Villi Lunaček, koja je izgrađena 1904. godine za djelatnika u službi carskog i kraljevskog poštanskog službenika (Zakošek 2006, 299). Nakon Opatije bio je premješten na Sušak, gdje je bio upravnik poštanskog i telegrafskog ureda na Sušaku. 65 Slovenski narod, 25. 1. 1913.: Iz Opatije, 4. 66 Edinost, 7. 2. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Opatiji, 3.; Edinost, 8. 2. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Opatiji, 4. 67 Riečki novi list, 8. 2. 1913.: Slo. izobr. in podporno društvo u Opatiji, 3. 68 Riečki novi list, 29. 5. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 3.; Riečki novi list, 10. 6. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 2. 69 Miha Runtič (1866.–1943.) iz Košane bio je vlasnik Ville Karol od 1911. godine i u njoj je imao gostionicu Runtič. Kasnije je kupio Villu Emmu i stanovao u njoj od 1935. do 1942. Žena mu je bila Franciska Puč iz Logatca (Zakošek 2005, 127, 274). 70 Riečki novi list, 5. 8. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 3. 71 Riečki novi list, 13. 8. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 3. 72 DAR, JU-19, 1913, br. 4934, Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji. 73 Riečki novi list, 4. 9. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 3. 74 Slovenski narod, 11. 10. 1913.: Slovenska drama v Voloski-Opatiji, 5. V Ljubljano jo dajmo te jednočinka Brat sokol izvedene 17. listopada 1913.75 Ulaznice su se, kao i za druge predstave, mogle kupiti u radnji Mihovila Vahtara u Škrbićima.76 U siječnju 1914. godine dramska je sekcija Društva imala šaljivu igru u 3 čina Gospodje sinovi.77 Prema podacima zabilježenima sa skupštine 14. ožujka 1914. godine Društvo je brojalo 267 aktivnih članova. Iz knjižnice je bilo posuđeno 976 knjiga, a Društvo je bilo pretplaćeno i na slovenske časopise: Dan, Slovenski Narod, Narodni List, Slovenski Ilustrovani Tednik, Riečki Novi List, Bodeča Neža, Domače ognjišče i Ljubljanski Zvon. Predsjednik je ostao isti, Ante Vahtar, potpredsjednik je bio Adolf Lunaček, a u odbor su bili izabrani: J. Šetina, Osredkar, M. Vahtar, V. Virens, Kolar i M. Luznar. Namjesnici su bili R. Kohler, R. Bizjak i V. Rakovc, a revizori R. Hugar i A. Jamar.78 U 1914. godini zabilježena je samo jedna proslava, kada su u lipnju 1914. godine održali zabavu79 u vrtu i dvorani80 restorana Buntič, ali, nažalost, nije bilo moguće saznati dojmove o održanoj zabavi. Drugih podataka o tom društvu nije bilo. Razloge za prestanak njegova djelovanja vjerojatno treba tražiti u počecima Prvoga svjetskog rata. Djelovanje slovenskog društva u Opatiji moguće je djelomično upoznati iz službenih dokumenata te iz novinskih članaka. Dokumenti kao i novinski članci uglavnom najavljuju različite događaje koje je organizirao odbor slo-48 venskog društva. Iz prikupljenih podataka nije moguće vidjeti imena odbornika ili aktivnih članova Društva osim poznata imena Ante Vahtara. Društvo je organiziralo izlete. U razdoblju od 1911. pa do 1914. godine izvelo je više dramskih predstava te se čini da je dramska skupina bila vrlo aktivna. Osim te kulturne zadaće Društvo je imalo i humanitarnu ulogu, što se vidi i kroz neka događanja kao npr. prikupljanje novca za Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru. Društvo je surađivalo s drugim slovenskim društvima na prostoru Kvarnera kao i Austro-Ugarske Monarhije. U svojem je djelovanju bilo povezano i s drugim društvima u Opatiji, ali intenzitet te suradnje nije moguće odrediti. 75 Riečki novi list, 17. 10. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo u Opatiji, 2. 76 Slovenski narod, 11. 10. 1913.: Slovenska drama v Voloski-Opatiji, 5. 77 Dan, 26. 12. 1913.: Slovensko društvo v Opatiji, 1 78 Dan, 24. 3. 1914.: Iz Volosko-Opatije, 1. 79 Riečki novi list, 6. 6. 1914.: Slovensko društvo u Opatiji, 2. 80 Dan, 5. 6. 1914.: Slov. izobr. in podporno društvo v Opatiji, 3. Slovenska društva u Puli U prvom razdoblju slovenskog organiziranja na prostoru Pule zabilježeno je više društava. Njihovo postojanje bilo je relativno kratko, a uglavnom se o njihovim nastajanjima, djelatnostima i nestajanjima saznaje iz onodobnog tiska i rijetkih arhivskih zapisa pronađenih u Gradskom arhivu u Trstu. Prvo društvo 1886. godine naziva se Čitaonica, koju „…su osnovali „Šaka braće Slovenacah“ u želji da pokažu svijetu da se i oni znadu ponositi svojim drevnim imenom i svojim milim jezikom. Da su oni u toj namjeri osnovali svoje društvo, da i braću Hrvate u svoje gnjezdo prime…“ (Preuzeto: Ujčić 1962, 30). To je ujedno vjerojatno i prvo takvo društvo na prostoru hrvatske Istre, ali i na prostoru Hrvatske. Vjerojatno su prvi članovi tog društva bili doseljenici iz slovenskih krajeva koji su u Pulu došli kada se ona počela razvijati kao glavna vojna luka Austro-Ugarske (Dobrić 2010). Drugih podataka o djelovanju tog udruženja nije bilo, ali nam ono može ukazati na to da je u Puli 80-ih godina 19. stoljeća živio dovoljno velik broj stanovnika doseljenih iz slovenskih krajeva, koji su osjetili potrebu u novoj okolini očuvati svoj jezik, kulturu i običaje kraja iz kojega su došli. Iz popisa stanovništva se vidi da je broj doseljenika iz slovenskih krajeva u Pulu intenzivno rastao. Tako je prema popisu iz 1890. godine bilo zabilje-49 ženo da u Puli živi 1.480 Slovenaca, prema popisu iz 1900. godine 1.514, a prema popisu iz 1910. čak 3.356 Slovenaca. Upravo zato i ne čudi da je u Puli zabilježen veći broj slovenskih društava (Gelo 1998, 2622). Domovina, 29. 4. 1904.: Slovensko društvo v Pulju, 194. Drugo društvo, osnovano 20-ak godina kasnije, nosilo je ime Slovensko društvo v Pulju. Pravila Društva bila su odobrena 2. travnja 1904. godine.81 Kao članovi inicijativnog odbora za osnivanje navedeni su: F. Krže (čelna osoba Istarske vinarske zadruge u Puli), Ivan Gornik, A. Pirc, I. Leskovec, I. Rant, A. Filipčič i M. Pogačnik. Nažalost, nije bilo moguće pronaći imena ovdje navedenih osoba, a neki od njih se ponovno susreću u društvima u Puli koja su bila osnovana nekoliko godina kasnije. Ne zna se koliki je bio ukupan broj članova. Može se vjerovati da je Društvo barem u jednom trenutku imalo više od 40 članova jer je to navedeno u jednoj od odredbi potvrđenih Pravila. Pravila su Društva bila pomno razrađena, obuhvaćala su sve aspekte mogućeg djelovanja s predviđenim situacijama i preciznim dužnostima članstva. Cilj je Društva bio određen ovako: „…brinuti za uzdizanje društvenog obrazovanja i gospodarskog stanja članova te za primjerene zabave; podupirati po mogućnostima siromašne ili unesrećene članove i to do najvišeg iznosa od 30 kruna mjesečno; priskrbljivati besplatno službe“. 82 Upravni je odbor imao 10 odbornika i 3 namjesnika, koji su bili izabrani na mandat od godine dana. Pravilima je bilo određeno da se u slučaju raspuštanja Društva sva imovina preda predsjedniku Društva, koji je potom mora dati u dobrotvorne svrhe. Odbor su sačinjavali: A. Pirc – predsjednik, Ivan Gornik, P. Selina, J. Ojsteršek, A. Meznarčič, I. Rant, A. Gantar, I. Mulc, 50 A. Bratož, i I. Leskovac. Namjesnici su bili: A. Valič, J. Malnič i G. Paval.83 Kao i u prethodnom slučaju i o ovom je društvu obavijest izašla u Našoj slozi o osnivanju Društva, u kojem su se okupili mlađi Slovenci, uglavnom iz Kranjske. Prva skupština Društva održana je 8. svibnja 1904. godine u prostorima hotela Stadt Pola.84 Na osnivačkoj skupštini bile su i neke istak-nutije osobe iz istarske povijesti: L. Križ, Matko Laginja i Ivan Zuccon, koji su ujedno i održali govore u povodu osnivanja Društva. Tako je Matko Laginja istaknuo da su se i ovdje prisutni Slovenci mogli prikloniti i uključiti u djelovanje već postojećih društava u Puli. Upravo to ukazuje na to da su i Slovenci u Puli osnovali društvo u vrijeme kada je osnivanje društava bilo jednostavno i često. Jednostavno osnivanje različitih udruženja sa sobom je nosilo još jedan problem, a to je kvaliteta rada tih društava. Naime, većina je društava djelovala kratko i često nisu uspjela doseći značajnije rezultate. O tom su društvu pisali i u slovenskom tisku. Tako je bilo napomenuto da je: „…cilj društva briga za podizanje razine duhovne izobrazbe i gospodarskog stanja članova, podupiranje siromašnih članova i besplatno 81 Domovina, 29. 4. 1904.: Slovensko društvo v Pulju, 4. 82 AST, I. R: Lugotenenza del litorale Società 1814–1918, b. 15, Pravila društva „Slovensko društvo“ v Puli, 4. 83 Naša sloga, 11. 5. 1904.: Slovensko društvo u Pulju, 5. 84 Slovenski narod, 28. 4. 1904.: Slovensko društvo v Pulju, 3. pronalaženje zaposlenja, te se nadati da će Slovenci koji žive u Puli pristupiti društvu u velikom broju.“85 Više detaljnijih podataka o djelovanju Društva nije bilo moguće pronaći iako im je namjera bila sve objave i pozive namijenjene članovima Društva oglašavati u časopisima.86 Janez Kramar navodi da je Društvo djelovalo dvije godine. Tadašnji je predsjednik 1906. godine naveo da Društvo više ne može postojati. Koji su bili razlozi prestanka aktivnosti Društva, nije jasno (Kramar 1991, 353–354). Društvo je djelovalo vrlo kratko i moguće je dvojiti o kvaliteti njegova rada te o tome jesu li članovi Društva uopće djelovali organizirano, jesu li postojale sekcije ili neke druge aktivnosti. Iz slovenskog tiska vidljivo je da su 29. svibnja 1904. godine u Puli priredili zabavu s tombulom.87 No to nije bilo jedino društvo koje je djelovalo tako kratko. Već dvije godine kasnije osnovana je Slovenska narodna čitaonica. Osnovana je 1908. godine, i to je ujedno i jedini podatak o djelovanju te institucije za Slovence u Puli (Kramar 1991, 380). Djelovanje novog društva pod imenom Skup Slovenaca u Puli zabilje- ženo je 1911. godine. Za razliku od drugih ovdje spominjanih društava za razdoblje do početka Prvoga svjetskog rata, aktivnosti ovog društva moguće je djelomično saznati iz tekstova u tadašnjim dnevnim novinama. I dok su za druga društva pronađena pravila, za ovo društvo ih nije bilo. Društvo je bilo vrlo aktivno od samog početka nastanka, te nam se stoga nameće zaključak 51 da su se članovi neformalno sastajali i prije 1911. godine, kao što se čini da je to bilo i s društvima u Opatiji i u Rijeci. U prilog toj tvrdnji govori i činjenica da je prva obavijest o tom društvu bila ona o organiziranju zabave. Je li moguće da su u Društvu djelovali pojedinci koji su bili aktivni u prijašnjem društvima, odnosno da je ovo društvo svoje početke imalo u nekom ranijem društvu, npr. u Slovenskoj narodnoj čitaonici iz 1908. godine, a da se Društvo tek 1911. godine uspjelo organizirati do te faze da može organizirati zabavu ili neku drugu aktivnost? U siječnju 1911. godine članovi su Skupa Slovenaca u Puli organizirali zabavu, a slična aktivnost je organizirana i u idućim mjesecima 1911. godine i u 1912. godini.88 Čini se da je u Društvu djelovao muški pjevački zbor. Prikupljena sredstva bila su namijenjena Družbi sv. Ćirila i Metoda za Istru i u Ljubljani, 85 „…namen društva skrb za povzdigo duševne izobrazbe in gospodarskega stanja članov, pod-piranje siromašnih članov in brezplačni preskrbljevanje služb, upati je, da bodo Slovenci živeli v Pulju mnogoštevilno pristopili k društvu“ (Domovina, 29. 4. 1904.: Slovensko društvo v Pulju, 194). 86 AST, I. R: Lugotenenza del litorale Società 1814–1918, b. 15, Pravila društva „Slovensko društvo“ v Pulju, 4. 87 „Prva poskušnja je bila precej povoljna. S časom utegne biti lepše in sijajnejše, ako bodo Slovenci drug drugega složno podpirali. V Pulju je tako društvo pomembno, da se rojaki spoz-navajo in družijo pri pošteni zabavi“ (Slovenec, 4. 6. 1904.: Slovensko društvo v Pulju, 3). 88 Naša sloga, 19. 1. 1911.: Zabava s plesom, 1. odnosno vjerojatno se mislilo na Družbu sv. Ćirila i Metoda v Ljubljani. Predano je 80 kruna i to je bila polovica sakupljenih financija.89 U ožujku su iste godine organizirali još jednu zabavu, i to u dvorani Narodnog doma u Puli. Zabava je nosila naslov Veselica v Postojnski jami. Novac se ovaj put prikupljao za Svesokolski slet u Zagrebu.90 Dvoranu su ure-dili s dekoracijama poznatoga slovenskog glazbenika Hrabroslava Vogriča,91 a prema navodima u novinama u dvorani su se osjećali kao da se nalaze u jami.92 Iduće je događanje bilo zabilježeno u listopadu 1912. godine kada su organizirali zabavu. Prikupljeni novac, 88,94 krune, dali su slovenskoj Druž- bi.93 Baš zbog toga je autor novinskog teksta dao svoj komentar na činjenicu da su novac poslali Družbi sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, a ne Družbi sv. Ćirila i Metoda za Istru. Naime, napisao je da je istarska Družba osnovala već 3 slovenske škole, koje i financira, te da bi bilo lijepo podržati i istarsku Družbu. Autor je optužbu djelomično i ublažio te je nadodao da to organi-zatori zabave vjerojatno nisu znali, ali da će vjerojatno drugi put poduprijeti istarsku Družbu. Podataka o djelovanju tog društva više nije bilo, tako da postoji mogućnost da je Društvo prestalo djelovati, odnosno da je promijenilo ime i da se pojavilo pod novim imenom. Kao i kod prijašnjih društava arhivska građa nije sačuvana, ne znaju se imena članova te mjesta sastajališta te se 52 ne zna jesu li imali svoje prostore ili su se, poput članova drugih društava, sastajali u dostupnim ugostiteljskim objektima. Možda je Društvo ili su barem neki od članova društva sa svojim djelovanjem nastavili u udruženju koje se pojavilo 1913. godine pod imenom Slovensko pevsko – zabavno in podporno društvo v Puli (Kržišnik-Bukić 1995, 140). To je društvo, za razliku od prijašnjeg društva iz 1911. godine, imalo svoja prihvaćena pravila i ona su bila slična pravilima drugih dru- štava onoga vremena. Sjedište je Društva bilo u Puli, a službeni je jezik bio slovenski. Navedeno je bilo da će aktivnosti Društva sadržavati pjevanje, 89 Naša sloga, 26. 1. 1911.: Skup Slovenaca, 2. 90 Naša sloga, 9. 3. 1911.: Zabava s plesom, 2. 91 Hrabroslav Vogrič (Materija, 1873. – Tolmin, 1932.). Mladost je proveo u različitim krajevima Primorske (Lokva, Sežana, Tržič pri Trstu, Kanal i Tolmin). Nakon osnovne škole ga je tadašnji tolminski župnik, kada je vidio da ima smisla za glazbu, preporučio učitelju D. Fajglju, koji je tada službovao u obližnjem mjestu Volče. Kasnije se nastavio školovati na Orguljaškoj školi u Ljubljani, a istovremeno je izučio i za knjigovežu. Nakon povratka u Tolmin nastavio je sa služ- bom orguljaša i aktivno je sudjelovao na prosvjetnom planu. Vodio je pjevački zbor i tamburaški orkestar sve do 1897. godine, kada je otišao u Goricu, gdje je podučavao klavir, vodio tamburaški zbor i sokolski pjevački zbor. Godine 1900. bio je prvi urednik tamburaškog časopisa u Sloveniji Slavljanska lira. Odlazi u Trst, a 1908. godine seli u Pulu, gdje je bio kapelnik Glazbenog društva. Bio je i zborovođa Pjevačkog i glazbenog društva Narodnog doma u Puli 1910. godine. Iz Pule odlazi u Zemun, a na kraju odlazi u Maribor. U Tolmin se vratio 1913. godine, gdje je ostao do svoje smrti (Jelerčič 1980, 60–161; Tomažič 1996). 92 Naša sloga, 16. 3. 1911.: Zabava s plesom, 5. 93 Naša sloga, 11. 10. 1912.: Zabava s plesom, 5. glumu, organiziranje izleta, osnivanje knjižnice, organiziranje predavanja te međusobnu pomoć sa savjetima na gospodarskom, trgovačkom, pravnom ili drugom području. Društvo je bilo nepolitičko. Određeno je bilo i to da ukoliko se Društvo raspadne, sva će imovina pripasti Družbi sv. Ćirila i Metoda, i to pola istarskoj, a pola ljubljanskoj. Potpisnici tih pravila bili su: Anton Blaznik, J. Kodelj, Fran Hudeček, Josip Košak, Ivan Gornik.94 Među ovdje navedenim članovima već se susrelo ime Ivana Gornika, koji je bio jedan od inicijatora osnivanja slovenskog društva u Puli 1904. godine. Za predsjednika Društva na prvoj je skupštini 13. srpnja 1913. godine u prostorijama Kreditnog i ekskomptnog društva 95 bio izabran Berno Bekar.96 Kako je bilo zabilježeno: „G. Bekar ima na nacionalnom planu u Puli velike zasluge…“.97 Važno je napomenuti da je u društvenim pravilima, koja su sadržavala opće odrednice kao npr. ime, mjesto, ciljeve i sl., točno definirana i mogućnost potpore. Tako je potpora mogla biti dvojaka: a) moralna – u brojnim nevo-ljama i potrebama koje se događaju u čovjekovu životu svakom je članu dana mogućnost da u društvu potraži savjet, pomoć, preporuku i drugo, a mogla je biti i b) životna materijalna osnova (životni standard) – dakle postojala je mogućnost da potrebitim članovima, koji su pretrpjeli nesreću, bolest, smrt i drugo društvo pomogne i u novčanom smislu. Osim određivanja potpore definirano je i tko je može dobiti. Tako je moralnu potporu mogao dobiti svaki član, a financijsku onaj koji je bio barem godinu dana aktivan član.98 53 Upravo je taj članak, 16, u pravilima ovog društva dosta znakovit jer ukazuje na svjesnost osnivača društva o potrebitima i o problemima s kojima su se susretali potencijalni članovi Društva, ali ukazuje i na cjelokupnu situaciju onoga vremena. Društvo je imalo i kulturno-zabavnu ulogu, pa je tako svoj javni rad započelo zabavom. Da će se u javnosti pojaviti tek najesen, bilo je 94 AST, I. R: Lugotenenza del litorale Presidiali b. 376, Pravila „Slovenskega pevsko-zabavnega in podpornega društva u Puli“, 1. 95 Edinost, 16. 7. 1913.: Slovensko pevsko-zabavno in podporno drušvo v Puli, 4. 96 Berno Bekar bio je učitelj u Lanišću, 1890. godine bio je prvi učitelj u novootvorenoj školi u Buzetu (Jakovljević 1989, 21–27), a od 1913. godine nalazi se u Puli, gdje je bio carski i kraljevski nadučitelj u državnoj gimnaziji u Puli. No osim tog podatka vidljivo je i da je bio jedan od „mo-horjana“, odnosno da je primao Koledar sv. Mohorja. Osim njega Andrej Vovko u radu „Med juž- nimi sosedi“ navodi i cijeli niz drugih pojedinaca koji su bili „mohorjani“, a možda su bili i članovi nekih od ovdje spomenutih slovenskih društava u Puli. Tako navodi: pulski službenici: Val. Cvek, Fr. Grošelj, And. Kavs; djelatnici u mornarici Henrik Komavec, Viktor Kristan, Joža Mubej, Martin Princ; sudski savjetnik Lojze Rant, mornarički nadkomesar Ivo Selan, Fr. Turšič, Vikor Vašič; šumar Krsto Stopar; učitelji: Berno Bekar, Teodor Campa, Mijo Sijanec, Marija Majar i Melanija Sittig; djelatnici u Arsenalu: Srečko Cotič, Mat. Fajdiga, Ivan Špik, Jurij Bole, Anton Čopič, Ant. i Fr. Gerl, Josip Jelovšek, Mihael Košir, Alojzij Pezdič, Fr. Smrekar ter Ivan Štravs; poštanski službenici: Miha Bekar, Joža Božja, Ivan Petrič, Ivan Rak te Viktor Zalaznik. Na popisu su još ravnatelj vinske zadruge Lacko Križ, tiskar Josip Krmpotič, hoteljer Fil. Pečenko, trgovac Andr. Turek i Alojzij Znidaršič i dr. (Vovko 2012, 134). 97 „G. Bekar ima na narodnem polju v Puli velike zasluge…“ (Edinost, 18. 7. 1913.: Slovensko dru- štvo v Puli, 4). 98 AST, I. R. Lugotenenza società b.13, „ Slovensko pevsko-zabavno in podporno društvo“, 5. dogovoreno na prvom općem sastanku, iako je već tada bilo napisano „Jak pjevački zbor i glazba bili su dobro uvježbani“.99 Prvu i jedinu zabavu za koju se zna članovi su Društva organizirali 5. listopada 1913. godine u dvorani Narodnog doma u Puli. Nakon koncerta bio je priređen ples.100 54 Edinost, 18. 7. 1913.: Slovensko društvo v Puli, 4. Prvi je svjetski rat djelovao i na različita udruženja, te se njihova aktivnost sigurno smanjila. Sve ako su društva u to vrijeme i djelovala, to nije bilo moguće saznati iz ondašnjih istarskih novina. Naša sloga je prestala izlaziti, a zamijenio ju je Hrvatski list, u kojem nisu pronađeni podaci o djelovanju slovenskih ili neki drugih društava. U prilog ideji da su se i dalje sastajali u nekom obliku govori i činjenica da se u Učiteljskom tovarišu 1916. godine spominje Slovensko-hrvatska veselica u Puli u povodu proslave 50-godišnje bitke pri Visu. Čini se da je to bila mornaričko-vojnička zabava na kojoj su se pjevale hrvatske i slovenske pjesme, čime je autor članka zaključio da su pokazali da je Pula oduvijek bila slavenska.101 Prije Prvoga svjetskog rata doseljenici iz slovenskih krajeva uspjeli su utjeloviti tradiciju slovenskih društava i čitaonica u Puli. To je bilo moguće 99 „Močan pevski zbor in glasba sta že dobro izvežbana.“ (Edinost, 18. 7. 1913.: Slovensko društvo v Puli, 4). 100 Naša sloga, 9. 10. 1913.: Koncert slov. pjevač. društva u Puli, 2. 101 Učiteljski tovariš, 11. 8. 1915.: Slovensko-hrvatska veselica v Pulju. Istarske vesti, 6. To nije bilo jedino slovensko-hrvatsko sudjelovanje. Naime, iako su slovenska društva u Puli postojala, vidi se da su surađivali s drugim društvima koja su bila organizirana u Puli. Tako su 1911. godine radnici u Puli organizirali češko-slovensku zabavu (Naša sloga, 3. 8. 1911.: Zabava Češko-kovinskih radina u Puli, 3.). U Našoj slogi je moguće pročitati različite članke o sudjelovanju slavenskih društava i mladih (Naša sloga, 4. 2. 1911.: Veliki ples, 2). zbog relativno velika broja doseljenika koji su došli u Pulu, što je utjecalo na postojanje čvrste jezgre aktivnih pojedinaca koji su se istinski založili za rad društava u funkciji očuvanja nacionalnog identiteta. Iako su ta društva djelovala kratko vrijeme, vidi se da su nastavljala rad jedno na drugo. Društva su očuvala slovenstvo i osjećaj pripadnosti slovenskom narodu. U to vrijeme u Istri nije bilo važno je li netko Slovenac ili Hrvat, već je bilo potrebno očuvati taj slavenski duh, a to je bilo najvažnije i nakon Prvoga svjetskog rata, koji je na prostor Istre donio promjene. S tim se promjenama prekinula tradicija postojanja društava i čitaonice kako u Puli tako i u cijeloj Istri. Zabranjena su bila sva kulturna i umjetnička slavenska društva te obrazovna i druga društva. Neka su od njih počela djelovati u ilegali ili su se raspala. Svoj kulturni procvat Istra je ponovo doživjela nakon Drugoga svjetskog rata. Slovenska društva u Rijeci – Sušak Rijeka je, bila industrijsko središte koje je stoljećima privlačilo doseljenike iz daljih i bližih slovenskih krajeva, i to u početku kroz individualne dolaske, da bi se u 20. stoljeću to doseljavanje omasovilo. Uz uobičajene poteškoće u doseljavanju i životu doseljenika probleme su stvarala različita političko-povijesna događanja. Prema podacima iz popisa stanovništva, u Rijeci je 1900. 55 godine bilo 3.087 Slovenaca (Gelo 1998, 2663). Prvo društvo koje je zabilježeno na prostoru današnje Rijeke bilo je dru- štvo pod imenom Slovensko društvo na Reki 1909. godine. O osnivanju slovenskog društva u Rijeci, saznaje se iz Novog lista i iz lista Edinost, gdje su bile objavljene najave o planiranom osnivanju slovenskoga društva na Sušaku,102 a prijave zainteresiranih prihvaćao je pravnik Ciril Hrast.103 Prvi je sastanak, na kojem je bio izabran i budući odbor Društva, održan u hotelu Continental u prosincu 1909. Dogovoreno je da će se odbor sastajati svaku subotu, i to u prostorijama spomenutog hotela. Obavijest o osnivanju slovenskoga društva izašla je i u slovenskim tiskovinama,104 koje su svakako pozdravljale tu inicijativu: „…te je bilo udruženje Slovenaca u Rijeci već skoro neophodno… Neorganizirani smo, bez ikakvog smo utjecaja i tako se polako pojedinac gubi u moru tuđinstva.“105 102 Riečki novi list, 27. 11. 1909.: Reške Slovence, 1.; Edinost, 26. 11. 1909.: Reške Slovence, 2. 103 O Cirilu Hrastu (1888.–1916.) nije bilo mnogo informacija. Rođen je u Tolminu, kao sin učitelja Ivana Hrasta. Na Sušaku je djelovao kao pravnik. Može se tvrditi da je bio član Družbe sv. Cirila in Metoda v Ljubljani. (Slovenski narod, 9. 3. 1910.: Družba sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, 4.). Umro je na tirolskom bojištu u prosincu 1916. godine (Učiteljski tovariš, 14. 1. 1916.: Padel je, 5). 104 Slovenski narod, 7. 12. 1909.: Organizacija Slovencev na Reki, 3.; Gorenjec, 11. 12. 1909.: Z Reke, 3.; Slovenec, 11. 12. 1909.: Snuje se slovensko društvo na Reki, 6. 105 „…in je bila organizacija Slovencev na Reki že skrajno potrebna in nujna… Neorganizirani smo tudi brez vsakega vpliva in tako se polagoma izgublja posamičnik v morju tujstva.“ (Edinost, 8. 12. 1909.: Slovenci na Reki, 2). Slovenec, 26. 7. 1912.: Razpust Slovenskega društva na Reki, 4. Kao prvu društvenu aktivnost odbor je na kraju godine u hotelu Klotilda, na Pećinama, pripremio zabavu, na koju su bili pozvani svi riječki Slovenci s ciljem „…da se još bolje upoznamo te da naše veze postanu još srdač- nije“, 106 iako tada Društvo još nije bilo formalno osnovano. Naime, zadnja dva sastanka koja su bila vezana za pripreme za osnivanje Društva održana su 13. i 15. siječnja 1910. godine u prostorijama hotela Continental.107 Osnivačka skupština bila je 20. veljače 1910. godine108 i za prvog je predsjednika 56 Društva na konstitutivnoj skupštini bio izabran109 Dušan Vilhar.110 Članovi su Društva organizirali izlete, a pokušali su privući i što veći broj članova osnivajući različite sekcije. Cilj vodstva Društva bio je da se u rad uključe i oni Slovenci koji su živjeli na širem području današnjeg grada Rijeke (Zamet, Kantrida i sl.).111 106 „…da se še bolje spoznamo in da postanejo naše vezi še ožje in prisrčnejše“ (Riečki novi list, 23. 12. 1909.: Slovensko družtvo, 2). 107 Slovenski narod, 5. 1. 1910.: Reka, 3.; Slovenski narod, 11. 1. 1910.: Slovensko društvo na Reki, 4.; Slovenski narod, 13. 1. 1910.: Slovensko društvo na Reki, 3.; Slovenski narod, 15. 1. 1910.: Slovensko društvo na Reki, 4. 108 Narodni dnevnik, 12. 2. 1910.: Slovensko društvo, 3.; Slovenski narod, 11. 2. 1910.: Slovensko društvo, 3. 109 Dnevni red skupštine je bio: „1. Nagovor predsjednika pripravljalnega odbora, 2. Tajnikovo poročilo o delovanju pripravljanega odbora, 3. Volitev predsednika, odbornikov, dveh name-stnikov in dveh preglednikov“ (Riečki novi list, 9. 4. 1910.: Slovensko bralno in izobraževalno društvo, 2.; Riečki novi list, 13. 3. 1910.: Slovensko društvo, 2). 110 Dušan Vilhar (Rijeka, 1867.– Rijeka, 1922.) sin je Ščitomira Vilhara, koji je krajem 19. stoljeća došao u Sušak kao trgovac drvom. Tamo je ujedno 1890. godine osnovao firmu Dušan Vilhar, a skladište je imao na Delti. Bio je među prvim dioničarima koji su osnovali Banku i štedionu za Primorje 1896. godine. Iduće je godine postao redoviti član Narodne čitaonice riječke (Spomen-knjiga, 1901, 92 i 113). Bio je rodoljub i jedan od bližih prijatelja i suradnika F. Supila. Zajedno s njim je pripadao neformalnom društvu intelektualaca Rijeke i Sušaka, koje se nazivalo Akademija (Lukežić 2011, 5). Bio je član i Trgovačko obrtničkog doma, u kojem je neko vrijeme imao i funkciju odbornika (Riečki novi list, 10. 4. 1907.: Iz trgovačkog obrtničkog doma, 2). Nakon njegove je smrti osnovano novo dioničarsko društvo Vilhar d. d. Sušak, koje je upravljalo industrijom i izvozom drva. Društvo je djelovalo od 1928. do 1945. godine. 111 Riečki novi list, 13. 1. 1910.: Slovensko društvo, 2. Narodni dnevnik, 12. 2. 1910.: Slovensko društvo, 3. Za razliku od drugih onodobnih društava ovo je društvo imalo vlastite prostore, iako oni nisu bili dovoljno veliki za sve aktivnosti. Zato su se i okupljali u hotelima, gostionicama ili su posuđivali dvoranu Trgovačko-obrtničkog doma,112 gdje su ujedno i organizirali skupštinu za 1910. godinu. U ožujku 1911. godine organizirali su godišnju skupštinu,113 na kojoj je kao predsjednik ponovo bio potvrđen Dušan Vilhar, a potpredsjednik je bio Josip Bole. Društvo je organiziralo izlet, i to na Zamet, gdje su imali zabavu u dvorištu gostionice Slovenca Finderlea. To je bila, izgleda, omiljena gostionica zametskih Slovenaca onoga vremena, baš kao što su opatijski Slovenci imali gostionicu Mihe Runtiča, a u kasnijem razdoblju se takve veze vide i kod društava u Splitu, Zagrebu i drugdje. Taj su izlet organizirali jer su željeli da se članovi društva bolje upoznaju u opuštenoj atmosferi,114 a čini se da je izlet bio vrlo uspješan. Naime, jedan 57 je od izletnika zabilježio da se izletu odazvalo više od 150 Slovenaca i da su ih na Zametu dočekala hrvatska društva: Tamburaško i pjevačko društvo „Sloga“ i „Sokol“. To nije bio jedini izlet. Društvo je organiziralo zajednički odlazak u Ljubljanu na proslavu blagdana Sv. Ćirila i Metoda115 te ponovni izlet na Zamet, gdje su nazočili proslavi 10. obljetnice „…bratskog društva „Sloga“ u Zametu.“116 Osim organizacije izleta Društvo je bilo usmjereno i na osnivanje dviju kulturno-umjetničkih sekcija: pjevačkog zbora i dramske sekcije.117 Tijekom godina vodstvo je Društva te sekcije pokušalo omasoviti, a osnovane su i druge sekcije. Godine 1911. organizirani su potporni odsjek i čitalački odsjek.118 Važno je spomenuti da je cilj potpornog odsjeka bila pomoć obiteljima u slučaju bolesti ili smrti nekog člana obitelji.119 Društvo je u taj odsjek 112 Riečki novi list, 27. 8. 1910.: Slovensko bralno in izobraževalno društvo, 2. 113 Riečki novi list, 31. 12. 1910.: Slovensko društvo, 2. 114 Riečki novi list, 10. 6. 1910.: Slovensko društvo priredi v nedjelji, 2. 115 Riečki novi list, 19. 6. 1910.: Izlet Slovenskoga društva u Zamet, 2. 116 Riečki novi list, 24. 9. 1910.: Slovensko bralno in izobraževalno društvo na Reki, 2. 117 Riečki novi list, 22. 10. 1910.: Slovensko društvo, 2; Riečki novi list, 17. 12. 1911.: Slovensko dru- štvo, 2. 118 Riečki novi list, 19. 3. 1911.: Slovensko društvo, 2. 119 Riečki novi list, 12. 3. 1911.: Slovensko društvo, 2. pokušalo uključiti što više riječkih/sušačkih Slovenaca.120 Upravo formiranje jednoga takvog odsjeka ukazuje na to da je Društvo željelo osigurati barem nekakvu moralnu i financijsku pomoć svojim članovima u nevolji. Osim toga Društvo je svojim članovima omogućavalo pohađanje tečajeva za koje su smatrali da će im pomoći kako u privatnom tako i u poslovnom životu.121 Ti su tečajevi također jedan pokazatelj da su u Društvu imali i želju da na neki način pomognu svojim članovima i u smislu podizanja same kvalitete života.122 S posebnom su pozornošću bile priređivane različite društvene zabave. Od prve godine slovensko je društvo organiziralo zajedničku proslavu Silvestrova. Tako je to učinilo i 1910. godine, kada je osim plesa bio prikazan i igrokaz Županova Micka i Eno uro doktor.123 Financijska dobit bila je namijenjena osnivanju društvene knjižnice jer je navedeno da je to „…prvi uvjet narodne obrazovanosti.“124 Tako je Društvo u svibnju, ponovo na Zametu, organiziralo nastup sekcija i potom zabavu. Dvoranu za nastup prepustilo im je Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Sloga“ iz Zameta. Dramska je sekcija izvela igru Brat Sokol te Eno uro doktor. Nakon toga je pjevački zbor125 Slovenskog društva otpjevao više pjesama.126 Nakon nastupa nastavila se veselica u dvorištu zametskog Slovenca J. Finderlea. Polovica sakupljenih financijskih sredstava ustupljena je Družbi sv. Ćirila i Metoda za Istru. 127 58 U godini 1912. djelatnosti su bile uglavnom vezane uz preživljavanje Slovenskog društva, a manje uz zabave i izlete. Prvo je došlo do promjene predsjednika,128 i to je bio J. Bole.129 Do pravih je problema došlo sredinom 1912. godine, kada je u novinama bilo objavljeno da se Društvo mora zatvoriti jer Vlada nije potvrdila pravila. Upravo nam to i otkriva razlog iz kojeg pravila Društva nije bilo moguće pronaći u nekom od državnih arhiva: pravila naime nisu nikada ni bila odobrena.130 Ovdje se čini da je došlo do 120 Riečki novi list, 2. 4. 1911.: Slovensko društvo, 2. 121 Imali su trgovački kurs i tečaj stranih jezika (Riečki novi list, 8. 1. 1911.: Slovensko društvo, 2). 122 Spominje se i izlet u Postojnu, ali zbog malog broja podataka moguće ga je samo usputno spomenuti (Riečki novi list, 9. 8. 1911.: Slovensko bralno in izobraževalno društvo na Rieci“, 2). 123 Riečki novi list, 22. 10. 1910.: Slovensko društvo, 2. 124 Riečki novi list, 31. 12. 1910.: Slovensko društvo, 2. 125 Gostima je posebno bila lijepa pjesma Fajačiča Planinarica, koju su izvele Vera Kuzlarić i Milka Sorta. Kao dobri glumci bili su istaknuti Marko Chladek i Miha Likar. 126 Riečki novi list, 25. 5. 1911.: Slovensko društvo, 2. 127 To nije bila jedina takva manifestacija za pomoć Društvu sv. Ćirila in Metoda za Istru. Slovensko društvo na Reki surađivalo je i s ostalim riječkim kulturnim i umjetničkim društvima ( Hrvatski Sokol, Srbsko crkveno pjevačko družtvo, Hrvatsko pjevačko i tamburaško društvo „Sloga“, Ljudevit Gaj, Klub Mladost te Hrvatska Čitaonica i Primorski Hrvat s Trsata), a i organizirali su zabavu upravo u korist Družbe (Riečki novi list, 28. 6. 1911.: Slovensko društvo, 2). Upravo takva povezanost slovenskog društva i drugih kulturno-umjetničkih društava Rijeke pokazuje da je postojala jako dobra suradnja. 128 Riečki novi list, 2. 1. 1912.: Slovensko društvo na Rijeci, 2. 129 Riečki novi list, 15. 2. 1912.: Veselica Slovenskog društva v soboto, 1. 130 Riečki novi list, 25. 7. 1912.: Razpust Slovenskog društva na Rijeci, 2. problema ovlasti. Obavijest o prestanku rada toga slovenskog društva donio je i list Slovenec, gdje je bilo zabilježeno sljedeće: Razdružiti se je moralo „Slovensko društvo“ u Rijeci i zatvoriti svoje prostore jer vlada naknadno nije potvrdila društvena pravila, a kao uzrok je navela da društvo nije imalo svoj osnivački sveopći skup u Rijeci već na Sušaku. Upravni sud je odbio u tom pogledu pritužbu društvenog vodstva. 131 O tome su izvještavale i druge slovenske novine.132 No članstvo slovenskog društva nije htjelo samo tako odustati od svojeg udruženja, te je odlučilo osnovati novo društvo pod imenom Slovensko dru- štvo „Reka“.133 Na sjednici u listopadu 1912. godine članovi su prvo raspustili društvo osnovano 1909. godine, a potom su na istoj sjednici izabrali odbor koji je bio zadužen za pripremu novih pravila i ostale dokumentacije potrebne da bi mogli i formalno osnovati društvo.134 Konstitutivna sjednica bila je sazvana već krajem listopada 1912. godine, a održali su je u dvorani Trgovačko-obrtničkog doma.135 59 Straža, 26. 7. 1912.: Iz dežele nasilstev, 2. Osim budućih članova društva koje se trebalo osnovati prisustvovali su i članovi slovenskoga društva iz Opatije, a na čelu je bio Ante Vahtar. Upravo nam ovo dokazuje da su slovenska društva, barem na relaciji Opatija–Rijeka, međusobno komunicirala, a djeluje i da su si bila podrška u težim situacijama. 131 „Razdružiti se je moralo „Slovensko društvo“ na Reki in zapreti svoje prostore, ker vlada naknadno ni potrdila društvenih pravil, navajajoč kot vzrok, da društvo ni imelo svojega ustanovnega občnega zbora v Reki, temveč na Sušaku. Upravno sodišče je zavrnilo tozadevno pritožbo društvenega vodstva.“ (Slovenec, 26. 7. 1912.: Razpust Slovenskega društva na Reki, 4). 132 Dan, 26. 7. 1912.: Slovensko društvo na Reki - razpuščeno, 4.; Slovenski narod, 7. 8. 1912.: Reški Slovenci, pozor!, 2. 133 Riečki novi list, 8. 8. 1912.: Pripravljalni odbor Slovenskega društva v Reki, 1. 134 Riečki novi list, 19. 10. 1912.: Slovensko društvo v Reki, 2. 135 Edinost, 14. 10. 1912.: Slovensko društvo na Reki, 4. Tako je Anton Vahtar savjetovao i velikodušno ponudio pravila slovenskog društva koje je djelovalo u Opatiji. Nakon rasprave od dva i pol sata dogovoreno je da će Društvo imati „…obrazovnu i podpornu svrhu.“136 Odlučeno je da će skupština ponovo biti sazvana kada nova pravila budu potvrđena. Novi predsjednik Društva je postao Josip Obilčnik. Iako novo društvo nije bilo formalno registrirano, to članovima nije smetalo da nastave s aktivnostima koje su im bile dostupne. U prvom redu to su bile društvene zabave, ali ujedno su pozivali i da budu aktivni pri drugim društvima. Tako su svoje članove zvali na zabavu Srbskog crkvenog pjevač- kog društva 137 i na zabavu Družbe sv. Ćirila i Metoda na Zametu.138 Pozivali su i sve riječke Slovence na izlet u Omišalj koji je priredilo „…naše bratsko društvo „Sloga“ v Reki.“139 Pozivali su svoje članove i na proslavu otvorenja Sokolskog doma u Ilirskoj Bistrici.140 U novinama je objavljena posebna zahvala Jagodniku,141 koji je bio član slovenskog društva u Rijeci i koji je, čini se, posebno pomagao pri organizaciji i dolasku posjetitelja vlakom na proslavu.142 Članovi su Društva nastavili s organiziranjem zabava za svoje članove, i to uglavnom u hotelu Continental.143 Zabave su organizirali i u povodu većih blagdana pa se tako može spomenuti zajednički riblji ručak za Pepelnicu u gostionici Josipa Čekade na Kantridi; organizirano druženje za Uskrs u 60 „ … u restoranskim prostorima rođakinje gospođe Resch“. 144 Godinu su, kao i prijašnje, zaključili proslavom Silvestrova. U 1912. godini, iako nisu bili formalno osnovani, svejedno su uspjeli dobiti svoje nove prostore koji su im sigurno bili adekvatniji od prijašnjih. Bila je to „…nova zgrada Ploch, ulica Municipio prizemno.“145 Kao i prijašnjih godina godišnja je skupština bila u ožujku 1913. godine i na njoj su bili izabrani odbornici, revizori i predsjednik Društva. Novi je predsjednik bio Josip Jurca, odbornici: Matej Avsec, Josip Obilčnik, Rado Osredkar, Ljudevit Bezek, Josip Krištof, Josip Budigam, Janko Primožić in 136 Riečki novi list, 22. 10. 1912.: Skupština riečkih Slovenaca, 2. 137 Riečki novi list, 26. 1. 1912.: Slovenci pozor!, 2. 138 Riečki novi list, 17. 5. 1912.: Slovensko naobr. društvo v Reki, 2. 139 Riečki novi list, 21. 6. 1912.: Slovensko naobr. društvo v Reki, 2. 140 Riečki novi list, 8. 6. 1912.: Slovensko naobr. društvo v Reki, 2. 141 Nažalost, nije bilo zapisano ime spominjanog Jagodnika. U tom je trenutku u Rijeci djelovalo više osoba koje su imale isto prezime i stoga nije moguće odrediti je li to Josip ili Franc, a čini se da su u slovenskom društvu bila aktivna oba. 142 Riečki novi list, 11. 7. 1912.: Iz Ilirske Bistrice, 2. 143 Riečki novi list, 9. 2. 1912.: Slovenskega društva družbinski večer, 2.; Riečki novi list, 15. 2. 1912.: Veselica Slovenskog društva v soboto, 1.; Riečki novi list, 3. 11. 1912.: Reški Slovenci in Slovenke, 2. 144 „…restavracijskih prostorih rojakinje gospe Resch“ (Riečki novi list, 5. 4. 1912.: Slovensko dru- štvo, 1). 145 Riečki novi list, 28. 12. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo v Reki, 3.; Riečki novi list, 31. 12. 1912.: Slovenci Rieke i okolice!, 2. Franc Črne, a namjesnici su bili: Antun Žgavec, Filip Tornić, Andrej Cvajner i Franc Jagodnik. Revizori su bili: Lavoslav Sorta146 i Josip Jagodnik.147 I u ovoj su godini u svojim novim prostorima organizirali zabave s plesom i pjesmom,148 a bila su zabilježena i predavanja.149 Tako je nastupila dramska sekcija i izvela komediju u tri čina pod imenom Moč uniforme, autora J. Štoke. Nastupio je i muški pjevački zbor, a nastup je završen s dvjema solo pjesmama.150 Može se zaključiti da iako je 1912. godina bila turbulentna, članovi zbora i dramske sekcije svejedno su redovito vježbali,151 te su za taj trud dobili priznanje.152 U osvrtu je na predstavu bilo zapisano: „Predstava je ispala vrlo dobro, mnogo bolje nego što se to moglo očekivati od diletanata, od kojih su neki prvi put nastupili na pozornici i publika nije štedila s izrazima odobravanja.“153 U komediji su nastupili: Vera Kauzlarić, Anica Mušnak, Georgije Gaislinger, Cvajnar, Golob, Haraj, Jarc, Kotnik, Lončar, Ogrizek, Tornić, Vrhovnik i Žgarec. Nakon kulturno-umjetničkog dijela uslijedila je plesna zabava. Društvo je i 1913. godine nastavilo s radom. Tako je organiziralo osnivačku skupštinu kako bi i formalno-pravno ponovo pokušalo urediti svoj status.154 Članovi su organizirali već tradicionalni izlet na Zamet s proljet-nom zabavom u vrtu Finderleove gostionice,155 a dio je programa, kao i 1911. godine, bio izveden u dvorani društva Sloga. 61 146 Lavoslav Sorta (Sušak, 1891.– Zagreb, 1956.) rođen je na Sušaku. Bio je stručnjak za brodogradnju. U razdoblju od 1914. do 1917. godine radio je kao konstruktor u brodogradilištu Danubis u Rijeci. Od 1919. do 1953. godine radio je u Višoj tehničkoj školi u Zagrebu, gdje je i osnovao laboratorij za strojništvo i brodogradnju (Gligora 2006, 73–76). 147 Riečki novi list, 18. 3. 1913.: Godišnja glavna skupština „Slovenskog društva“ na Rijeci, 2. 148 Riečki novi list, 8. 3. 1912.: Slovensko izobraževalno in podp. društvo na Reki, 2. 149 Riečki novi list, 15. 3. 1913.: Slovensko izobraževalno in podp. društvo na Reki, 3. 150 Riečki novi list, 19. 4. 1913.: Slovensko izobraževalno in podp. društvo na Reki, 2. 151 Riečki novi list, 26. 1. 1913.: Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp. društvo v Reki, 2.; Riečki novi list, 21. 2. 1913.: Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp. društvo v Reki, 2.; Riečki novi list, 4. 3. 1913.: Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp. društvo v Reki, 2; Riečki novi list, 23. 2. 1913.: Pripravljalni odbor Slovenskog društva na Reki, 2. 152 Riečki novi list, 19. 1. 1913.: Slovensko društvo, Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp. društvo v Reki, 2.; Riečki novi list, 23. 1. 1913.: Slovensko društvo, Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp.društvo v Reki, 2.; Riečki novi list, 26. 1. 1913.: Slovensko dru- štvo, Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp. društvo v Reki, 2.; Riečki novi list, 15. 2. 1913.: Slovensko društvo, Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp. društvo v Reki, 2.; Riečki novi list, 16. 2. 1913.: Slovensko društvo, Pripravljalni odbor Slovensko izobra- ževalno in podp. društvo v Reki, 2.; Riečki novi list, 19. 2. 1913.: Slovensko društvo, Pripravljalni odbor Slovensko izobraževalno in podp. društvo v Reki, 2. 153 Riečki novi list, 22. 4. 1913.: Slovensko družtvo na Rieci, 2. 154 Riečki novi list, 7. 3. 1913.: Slovensko društvo Reka, 4.; Riečki novi list, 8. 3. 1913.: Slovensko društvo Reka, 4. 155 Riečki novi list, 27. 4. 1913.: Zabava „Slovenskog društva“ u Zametu, 2.; Riečki novi list, 3. 5. 1913.: Slovensko izobraževalno in podporno društvo na Reki, 4. Iako je Društvo djelovalo na kulturno-prosvjetno-humanitarnom planu i ne čini se da je ono sa svojim zabavama i izletima bilo prijetnja sredini u kojoj je bilo aktivno, ono je i ponovno moralo biti raspušteno. U lipnju 1913. godine ponovno je objavljeno da se „…po naredbi političkih oblasti moralo (se) gore pomenuto družtvo jučer razići.“156 Taj nam je članak ujedno i odgovor zbog čega je u 1913. godini bilo toliko sazivanih sastanaka o kojima nije bilo drugih podataka. Ni ovaj put vlasti u Pešti nisu potvrdile pravila novog društva.157 O raspuštanju Društva ponovno su obavještavale i slovenske tiskovine, koje su izrazile žalost zbog problema s kojima se riječki Slovenci suočavaju.158 Ne možemo sa sigurnošću govoriti o intenzitetu rješavanja problema tog društva kao ni o tome o čemu se raspravljalo na sjednicama. Stoga nam se otvara pitanje jesu li članovi Društva doista odustali od ideje o postojanju i funkcioniranju društva za riječke Slovence ili su se priklonili nekom drugom rješenju. Možda su se pridružili novoosnovanom društvu Slovenskom klubu „Ščipalnik“ ili su čak i sami članovi osnovali to društvo i odlučili funkcionirati na drugačiji način, više samozatajno i neformalno. U odgovoru na to pitanje vjerojatno bi pomogli popisi članova jednog i drugog društva, gdje bi se potom analizom i komparacijom vidjelo jesu li članovi bili isti ili ne. Ali popisi ne postoje, arhivsko gradivo ne postoji, a rekonstrukcija djelovanja 62 Društva moguća je samo prema novinskim člancima. Ako pogledamo djelovanje slovenskih društava u Rijeci od 1909. pa do njihova kraja, 1913. godine, možemo reći da su u tom svom radu ostvarila određen kontinuitet. Iako je Društvo imalo prekid rada, on je bio samo for-malan jer je većina članova, kao i sekcija, nastavila s redovitim radom. To društvo, poput drugih sličnih društava, nije imalo veze s politikom, rad se temeljio na kulturnim i obrazovnim sekcijama te potpornim akcijama. Neki su događaji postali i tradicionalni. Dobar je primjer za to proslava Nove godine ili proljetne zabave u prostorima Pjevačkog i tamburaškog društva „Sloga“ te zabave u vrtu gostioničara Finderlea. Članovi su Društva redovito sudjelovali u prikupljanju sredstava za Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru. Iste je godine kada je bilo raspušteno Slovensko društvo Reka osnovano društvo Slovenski klub „Ščipalnik“. Nije bilo moguće dobiti detaljniji pregled rada toga društva. Iz dnevnog se tiska vidi da je pozivalo na različite veselice i zabave koje su organizirali članovi kluba. Ostalo su bili pozivi na uključenje u klupske sastanke. Društvo je, poput prethodnog društva, nastavilo sa suradnjom s društvom Sloga sa Zameta, a događaje su organizirali kod istih 156 Riečki novi list, 20. 6. 1913.: Slovensko družtvo na Rieci razpušteno, 3. 157 Riečki novi list, 21. 6. 1913.: Još o razpustu Slovenskog podpornog i naobraznog družtva na Rieci, 2. 158 Riečki novi list, 20. 6. 1913.: Slovensko društvo na Reki razpuščeno, 4.; Riečki novi list, 28. 6. 1913.: Slovensko društvo na Reki razpuščeno, 4.; Slovenski gospodar, 26. 6. 1913.: Politični ogled, 2. gostioničara, J. Finderlea na Zametu i J. Čekade na Kantridi.159 Prvi podatak o društvu Slovenski klub „Ščipalnik“ potječe iz travnja 1913. godine, kada se spominje postojanje odbora, ali ne i poimence njegovih članova. Zbog toga je moguće zaključiti da je Društvo djelovalo neko vrijeme jer se preskočila faza priprave, koja je bila zamijećena kod drugih društava. Nameće se zaključak da i ovo društvo, poučeno iskustvom prijašnjega slovenskog društva u Rijeci, nije željelo urediti formalno-pravni status.160 Ono je imalo predsjednika,161 a djelovali su i glazbena sekcija i pjevački zbor.162 63 Restauracija Finderle, danas kavana Žamarić https://www.rijeka.hr/mjesni-odbori/zamet/zanimljivosti/galerija-slika-iz-proslosti-zameta Zadnji je napis u novinama objavljen u rujnu 1913. godine, kada prestaje ikakvo obavještavanje o njihovom radu.163 Članovi su ovog udruženja bili aktivni i djelomično su nastavili tradiciju prijašnjih slovenskih društava. Potrebno je primijetiti da su se uglavnom zadržavali u zapadnom dijelu Rijeke, dok su gostionice i restorane u istočnom dijelu Rijeke zanemarili. U razdoblju od 1912. do 1914. djelovalo je još jedno slovensko društvo u Rijeci, a bilo je povezano s kapucinima i čini se da je bilo isključivo vjersko društvo. O tom društvu u hrvatskim izvorima nije bilo moguće pronaći puno podataka, ono se spominje samo usput, i to kao konkurencija društvima u 159 Riečki novi list, 28. 4. 1913.: Slovenski klub Ščipalnik, 2.; Riečki novi list, 11. 5. 1913.: Klub „Slovenskih ščipalnikov“ Reka 1.; Riečki novi list, 16. 8. 1913.: Slovenski klub „Ščipalnik“ Rieka, 2. 160 Riečki novi list, 28. 4. 1913.: Slov. klub „Štipalnik“ Rieka, 2. 161 Riečki novi list, 11. 5. 1913.: Klub „Slovenskih ščipalnikov“ Reka, 1.; Riečki novi list, 22. 5. 1913.: Slov. klub ščipalnikov na Rieci, 3. 162 Riečki novi list, 25. 5. 1913.: Veselu ljetnu zabavu, 2. 163 Riečki novi list, 8. 6. 1913.: Slovenski klub Ščipalnik, 2.; Riečki novi list, 5. 7. 1913.: Slovenski klub Ščipalnik, 2.; Riečki novi list, 14. 8. 1913.: Slovenski klub „Ščipalnik“ na Rijeci, 3.; Riečki novi list, 18. 9. 1913.: Slovenski klub „Šćipalnik“ na Rijeci, 2. Rijeci u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata. O tom suparničkom odnosu govore nam novinski tekstovi koji su se tijekom 1912. pojavljivali upravo u razdoblju kada je slovenskom društvu bio zabranjen nastavak djelovanja. Tako je u riječkom Novom listu izašao članak pod naslovom „Reški Slovenci pozor!“, gdje potpisnik članka, Jovo K., upozorava članstvo postojećeg društva na to da se namjerava osnovati još jedno slovensko društvo, i to isključivo vjersko.164 Odgovor na taj članak pronalazi se u slovenskim novinama Slovenec,165 gdje se pisalo o nakani i o razlogu zašto se u Rijeci želi osnovati novo slovensko društvo. Naime, autor članka je napisao da je slovensko društvo koje je djelovao u Rijeci u svojem početku bilo objektivno, ali da su se kasnije u njega uključili neki „…napredni elementi…“, te da je Društvo „…počelo trubiti u liberalni kozji rog“, a ujedno navodi i da su u Društvu jedino bile uspješne „…zabave gdje se jelo i pilo za jadnu domovinu Sloveniju“ te i da su one držale to slovensko društvo na životu. Autor teksta još navodi da bi se zabrani djelovanja toga slovenskog društva zapravo trebalo veseliti „…jer vidimo u tome napredak društva „Liburnia“ koje je katoličko i nacionalno, ali djeluje u tišini …“.166 Slovensko izobraževalno katoliško društvo „Liburnija“ osnovano je 31. ožujka 1912. godine.167 Na osnivačkoj skupštini govorio je Janez Kalan.168 Društvu je pristupilo 60 članova, a društveni prostori bili su u kapucinskom 64 samostanu. Navedeno je da bi Društvo zapravo trebalo biti kulturno, narodno i vjersko središte Slovenaca koji dolaze u Rijeku.169 Za predsjednika Društva bio je izabran trgovac J. Blažič, a potpredsjednik je bio Novak.170 Prostori Društva bili su otvoreni svaki dan od 18 do 22, a nedjeljom i praznicima bili su otvoreni cijeli dan. Društvo je uspjelo organizirati čitaonicu i knjižnicu.171 164 Riečki novi list, 3. 3. 1912.: Reški Slovenci, Pozor!, 2. 165 Slovenec, 12. 8. 1912.: Odgovor Riečkom Novom Listu, 3. 166 „…začelo trobiti v liberalni kozji rog…“; „…veselice, kjer se je pilo in jedlo za ubogo domovino Slovenijo“ „…ker vidimo v tem napredek društva „Liburnia“, ki je katoliško in narodno, ampak dela molče…“ Slovenec, 2. 8. 1912.: Slovensko društvo na Reki, 6). 167 Domovina, 28. 3. 1912.: Reški Slovenci in Slovenke, pozor!, 11. 168 Janez Kalan (Škofja Loka, 1868. - Ljubljana, 1945.) slovenski rimokatolički svećenik, urednik i spisatelj. Osnovnu je školu pohađao u Škofji Loki, a od 1879. do 1887. godine gimnaziju. Od 1887. do 1891. godine studirao je teologiju u Ljubljani, a za svećenika je posvećen 1891. godine. Djelovao je u različitim slovenskim župama. Godine 1908. odrekao se župnikovanja da bi se mogao posvetiti borbi protiv alkoholizma. Osnovao je mjesečnik Bogoljub i bio je njegovim urednikom do 1924. godine, kada je otišao među slovenske radnike u Porajnje i Vestfaliju. Prije toga bio je misionar među slovenskim iseljenicima u južnoj Srbiji. Mnogo je pisao u Slovencu i Domoljubu. Jedan je od prvih slovenskih svećenika koji su postali svjesni problema „unutarnje dijaspore“ te se zalagao za osnivanje slovenskih katoličkih društava u mjestima gdje su postojali slovenski iseljenici. Zapaženo je i njegovo djelovanje među slovenskim iseljenicima u Hrvatskoj (http://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi263548/). 169 Novi čas, 5. 4. 1912.: Slovenci na Reki, 5.; Slovenec, 3. 4. 1912.: Slovensko izobraževalno društvo, 3. 170 Slovenec, 3. 4. 1912.: Slovensko izobraževalno društvo na Reki, 3. 171 Slovenec, 2. 8. 1912.: Slovensko društvo na Reki, 6. O djelovanju društva Slovensko katoliško izobraževalno društvo Liburnia pisano je u Bogoljubu. Moguće je saznati da se tijekom djelovanja Društva broj članova povećao, ali da nedostaju članice Marijine družbe i trećereci. Bila je organizirana nekakva vrsta štedne zadruge Čebelica, gdje je članstvo moglo uložiti novac i za to dobiti kamate. Ideju djelovanja ovakvoga društva poduprlo je i i uredništvo Bogoljuba: „Uredništvo drage volje preporučuje ovo doista potrebno društvo. U Rijeci je na tisuće Slovenaca, rastresenih, izgubljenih… Posebno Notranjaca, Pivčana i drugih koji su blizu Rijeke…“172 U Bogoljubu iz prosinca 1912. godine može se iščitati da je Društvo imalo organiziranu „veselicu“ 10. studenog 1912, a u istom su mjesecu bili održani i različiti tečajevi: tečaj njemačkog jezika, tečaj iz sociologije, raču-narstva, pjevanja. Posebno je poziv za uključivanjem bio upućen djevojkama. Osim toga novinski tekstovi koji su pisali o djelovanju toga društva također su pozivali djevojke na bojkot zabava i veselica koje su organizirali članovi suparničkog društva: „Djevojke, ne na ples, ne na Kantridu i ne na Zamet, nego u naše društvo! (…) Rat oštarijama! Ispraznimo oštarije i privedimo naše već zavedene ljude u slov. kat. obrazovno društvo Liburnia.“173 Iduća je zabava održana u travnju 1913. godine u prostorima koje su inače u vlasništvu imali riječki kapucini.174 Članovi Društva oštro su se zauzimali za to da u Rijeku dođe slovenski svećenik, koji bi držao mise i propovjedi na slovenskom jeziku jer su smatrali 65 da je to potrebno Slovencima u Rijeci. Naime u želji da riješe problem toga slovenskog svećenstva tražili su: „…neka u Rijeku dođe vlč. Müler, kapelan u Senju. On je rodom Slovenac i lijepo govori slovenski te bi nam u svakom pogledu neizmjerno mnogo koristio. Naše djevojke pa stvarno vrijedno plešu na Kantridi i u Zametu. Potrebna je slovenska Marijina družba“.175 Problem slovenskog svećenika riješen je u rujnu 1913. godine, kada je zapravo došao vojni svećenik, a mise su bile u kapucinskoj crkvi, danas crkvi Gospe Lurdske.176 Osim vjerskog aspekta isticala se potreba za slovenskom školom kako bi djeca zadržala svoj materinski jezik.177 No, u namjeri da to postignu spriječilo ih je raspuštanje Društva. Iz dostupnih podataka nije 172 „Uredništvo rade volje priporoča res to potrebno društvo. V Reki je na tisoče Slovencev raztre-senih, zgubljenih… Posebno Notranjcev, Pivčanov in drugih, ki so blizu Reke…“ (Bogoljub, br. 6. 1912.: Reka, 208–209). 173 „Dekleta, ne na ples, ne na Kantrido in v Zamet, ampak v naše društvo! (…) Boj oštarijam! Izpraznimo oštarije in privedimo naše že zapeljane ljudi v slov. kat. izobraževalno društvo Liburnia“ (Bogoljub, br. 12, 1912.: Reka, 428). 174 Domoljub, 10. 4. 1913.: Liburnija, slovensko društvo na Reki, 241. 175 „…naj pride na Reko vlč. Müler, kaplan v Senju. On je rodom Slovenec in govori lepo slovensko ter bi nam v vsakem pogledu neizmerno mnogo koristil. Naša dekleta pa prav pridno plešejo na Kantridi in Zametu. Potrebna je slovenska Marijina družba“ (Domoljub, 27. 2. 1913.: Reka, 145). 176 Domoljub, 25. 9. 1913.: Reškim Slovencem in Slovenkam, 11. 177 Domoljub, 10. 4. 1913.: Liburnija, 241. jasno zašto je došlo do toga, no čini se da Društvo i nije bilo dovoljno aktivno.178 Društvo je raspušteno u rujnu 1913. godine.179 Možemo općenito reći da je pokušaj organizacije ovoga, kao i ranijih društava, zapravo pokazatelj potrebe riječkih Slovenaca da se okupljanju i na neki način očuvaju svoju tradiciju i svoj jezik u bliskom, ali i stranom okruženju. Slovensko društvo „Lipa“ u Zagrebu Zagreb je bilo glavno središte organiziranog udruživanja doseljenoga slovenskog stanovništva i to prije svega između dva svjetska rata. Razlog za to treba tražiti u činjenici da je u Zagrebu uvijek bio prisutan relativno veliki broj Slovenaca. Prikaz broja Slovenaca u Zagrebu u razdoblju od 1880. do 1991. godine nalazi se u Tablici br. 3. Tablica br. 3. Broj Slovenaca u Zagrebu, prema popisima stanovništva Godina popisa Broj stanovnika 1880. 3.931 66 1890. 5.686 1900. 5.990 1910. 5.119 1921. 8.599 1931. 17.627 1948. 17.054 1953. 17.592 1961. 16.859 1971. 12.445 1981. 9.177 1991. 7.186 Izvor: Kržišnik-Bukić 2006b, 22. 178 „…upamo, da se bode odbor sedaj podal na delo in pričel z organizacijo reških Slovence. (…) Nekateri plačajo članarino, še več jih je dolžnih, precej jih pa še ni niti blizu…“ (Domoljub, 27. 2. 1913.: Reka, 145). 179 Domoljub, 25. 9. 1913.: Društvo „Liburnia“, Reka, 629. Slovenec, 14. 5. 1909.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 3. Kao što je vidljivo iz Tablice 3, najveći je broj Slovenaca zabilježen u razdoblju između dva svjetska rata te dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata. Od tada pa do danas broj opada. Očito je i u razdoblju prije Prvog svjetskog rata u Zagrebu živio dovoljno 67 velik broj Slovenaca koji je bio dostatan da se stvori kritična masa te da se organizira društvo. U razdoblju prije Prvoga svjetskog rata zabilježeno je postojanje slovenskog društva pod imenom Slovenska „Lipa“.180 Osnovano je 11. ožujka 1908. godine, a pravila Društva bila su potvrđena u travnju iste godine.181 Pripreme za osnivanje Društva počele su već krajem siječnja, kada su članovi pripremnog odbora počeli s okupljanjem zagrebačkih Slovenaca i pozivali ih na sastanke. Prvi su sastanci bili u gostionici Reininghaus u Gaje-voj ulici u Zagrebu.182 Društvo je od samog početka djelovanja vodio Fran Samsa, koji je potom bio i potvrđen za predsjednika. Cilj djelovanja članova Društva bio je da se: „…živući Slovenci sasta-jemo, osobno upoznajemo, pripremamo društvene zabave i izlete te svoj ljubljeni slovenski materinski jezik među sobom govorimo i njegujemo“.183 Tekst o Društvu pozivao je zagrebačke Slovence, ali i sve druge koje su u mogućnosti da se pridruže radu, ali i da daju financijsku pomoć te da se olakša početni rad Društva. 180 Slovenec, 8. 2. 1908.: Slovenskem društvu v Zagrebu, 5. 181 Edinost, 8. 4. 1908.: Slovensko društvo Lipa, 2. 182 Slovenec, 30. 1. 1908.: Slovensko društvo „Lipa“ v Zagrebu, 3. 183 „…živeči Slovenci sestajamo, osebno spoznavamo, prirejamo društvene zabave in izlete ter svoj ljubljeni slovenski materni jezik med seboj govorimo in gojimo“ (Gorenjec, 13. 6. 1908.: Iz Zagreba, 3). Članovi Društva u početku su se sastajali u različitim gostionicama. Da bi osigurali kakav kontinuitet u radu, članovi su sastanke organizirali svaki četvrtak u gostionici K mirnoj kolibi,184 gdje su i 9. travnja 1908. godine organizirali osnivačku skupštinu.185 Službeni jezik Društva bio je slovenski, a članovi Društva mogli su biti samo Slovenci (Strašek 2006, 97). To je ujedno i prvi put da se u ovom periodu susrelo s takvom odredbom. Društva koja su djelovala u drugim dijelovima današnje Hrvatske nisu imala takva ograničenja. Skupštine su članovi održavali u proljeće, a skupština za 1908. godinu je bila u restoranu Kolo 28. travnja 1908. godine. Iz prikupljenih se podataka djelomično može rekonstruirati vodstvo Društva.186 Tablica br. 4. Popis članova vodstva društva Slovenska „Lipa“ u Zagrebu Ime i prezime Godina obnašanja funkcije Funkcija 1909. blagajnik Bahčič Ivan 1911. domar 1913. predsjednik Busner Franjo 1913. odbornik 1909. odbornik Dvoršak Franjo 68 1913. odbornik Globočnik Josip 1909. potpredsjednik 1909. revizor Kanciani (Kancijani) Martin 1913. odbornik Kovačič Pavao 1911. odbornik Kozin 1909. tajnik Lipovšek Franjo 1913. odbornik 1911. odbornik Maks Pongrac 1913. odbornik Marušič Dominik 1911. potpredsjednik Mervar Vjekoslav 1909. revizor Mohavčič M. 1908 blagajnik Namestnik Josip 1913. odbornik Petrovčič Fran 1911. knjižničar 184 Slovenec, 8. 2. 1908.: Slovenci v Zagrebu, 5. 185 Slovenec, 7. 4. 1908.: Slovenski klub „Lipa“ v Zagrebu, 3. 186 Slovenec, 24. 4. 1908.: Občni zbor slovenskega društva „Lipa” v Zagrebu, 3.; Slovenski narod, 29. 4. 1909.: Glavna skupščina Slove. društva Lipa, 3; Slovenski narod, 14. 5. 1909.: Dnevne vesti, 3.; Nova doba, 14. 5. 1909.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 4.; Edinost, 6. 7. 1911.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 2.; Slovenec, 4. 7. 1913.: Slovensko društvo Lipa, 4.; Slovenski narod, 4. 7. 1913.: Slovensko društvo Lipa, 4.; Narodni list, 10. 7. 1913.: Slovensko društvo „Lipa” v Zagrebu, 5.; Obzor, 26. 6. 1914.: Slovensko društvo Lipa, 2. Ime i prezime Godina obnašanja funkcije Funkcija 1909. knjižničar Podbevček Jože 1911. odbornik 1913. potpredsjednik 1909. odbornik Potočar Matija 1911. blagajnik Samec Franjo 1913. odbornik 1908. predsjednik Samsa Fran 1909. predsjednik 1911. predsjednik Schewiger 1909. odbornik Schreiber Ivo 1908. tajnik Smrekar Mihael 1911. odbornik Uršič 1909. odbornik Vipotnik Jernej 1909. odbornik Zorko Jakob 1913. odbornik Žmavc Andrej 1911. tajnik Društvo je imalo obrazovnu, prosvjetnu i kulturnu ulogu. Tako je u 69 svibnju 1908. godine ono osnovalo pjevački zbor, koji je nastupio 7. studenog 1908. godine.187 Na tom je koncertu trebala nastupati i Irma Polak,188 no bila je spriječena jer je isti dan na pozornicama Hrvatskog narodnog kazališta nastupala u opereti Barun Trenk. Rast Društva utjecao je i na mogućnost pronalaska vlastitih prostora, tako da se članovi više nisu morali okupljati u zagrebačkim restoranima i gostionicama. Prostor je bio iznajmljena soba u Ilici, a novi su se članovi upisivali svaku nedjelju od 10 do 12 te od 20 do 22 sata.189 Iako su se članovi Društva trudili, njihov je broj svejedno bio vrlo mali. Tako je Društvo 1913. godine imalo 27 članova.190 Čini se da sva prijašnja nastojanja da se Društvo omasovi i bude što aktivnije nisu bila uspješna. 187 Slovenec, 18. 9. 1908.: Slovensko društvo “Lipa” v Zagrebu, 3.; Edinost, 26. 9. 1908.: Odložen koncert v Zagrebu, 2.; Slovenec, 26. 10. 1908.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 2.; Dan, 4. 11. 1908.: Slovensko društvo Lipa, 5. 188 Irma Polak (Ljubljana, 1875.–Zagreb, 1931.) (pravog imena Marija Fabiani), operna i operetna pjevačica. Odgojena je u uršulinskom samostanu u Šofji Loki, ali ju je jako privlačilo kazalište. Prvo je nastupala u slovenskom kazališu u Ljubljani, gdje je njezin talent otkrio Ignac Borštnik, a u pjevanju su je podučavali Franc Gerbič i Matej Hubad. Dvije je sezone pjevala u Beču, potom se vratila u Ljubljanu. U Zagreb je prešla 1901. godine, gdje je bila aktivna do svoje smrti (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2011, 36-39). 189 Slovenec, 14. 5. 1909.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 3. 190 Slovenec, 4. 7. 1913.: Slovensko društvo Lipa, 4.; Slovenski narod, 4. 7. 1913.: Slovensko društvo Lipa, 4. U planu djelovanja Društvo je imalo organizaciju knjižnice, te je vjerojatno imalo određen broj knjiga. Osim toga Društvo je bilo pretplaćeno i na slovenske novine i revije. Tako su članovi primali slovenski tisak: Edinost, Ilustrovani Tednik, Narodni List, Slovenec i Slovenski narod.191 Važniji aspekt Društva bilo je to što je sredinom 1909. godine osnovalo: „zadrugu (…) za međusobno pomaganje i štednju s tjednim ulozima od po 50 halera s pravom podjele posudbe na tjedne uloge. Zato što je na takav način omogućeno najsiromašnijim slojevima štedjeti u malim iznosima i u sili si pomoći, taj se mladi zavod preporuča svim prijateljima Slovencima.“192 Zadruga je počela djelovati 1. rujna 1909., a predsjednik je bio Fran Samsa. Osim njega u rad Zadruge bili su uključeni i drugi članovi Društva. Tako je Josip Globočnik imao funkciju ravnatelja, zamjenik je bio Milan Baki, a odbornici su bili Franjo Dvoršak, Jernej Vipotnik, Ivan Bahčič, Martin Kancijani, Mirko Breček i Jože Podbevšek. Za revizora su bili izabrani Matija Potočar, Vjekoslav Mervar i Makso Pongratz.193 Svoju su štednu zadrugu reklamirali u različitim slovenskim novinama.194 Prema riječima predsjednika te zadruge, ona je dobro djelovala jer je već do 17. listopada štedionici pristupilo oko 50 članova. Nadali su se da će uspjeti skupiti 1.000 članova. Vodstvo Zadruge je volontiralo.195 Članovi su Društva u sklopu Slovenske „Lipe“ osnovali i Potporno ženidbeno osiguranje, a služilo je prije svega 70 roditeljima da bi mogli „…opremiti svoju djecu u slučaju ženidbe.“196 Osim rada u Zadruzi Društvo je bilo aktivno i u prikupljanju financija za druge humanitarne udruge. Tako je 1910. godine uplatilo dotaciju za Družbo sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, i to 36 kruna.197 Koliko je djelovalo u potpornom smjeru, govori i sljedeći događaj. Naime, 1912. godine članovi su Društva povodom smrti Marije Gorničič, rođene u Krškom, na grob stavili vijenac. Njezin je sin u znak zahvalnosti Društvu poslao 100 kruna te zamolio da se napravi zaklada koja će nositi ime pokojnice, a koja bi osigurala da svake godine dva đaka iz Krškog dobiju 191 Slovenec, 4. 7. 1913.: Slovensko društvo Lipa, 4. 192 „zadrugo (…) za medsebojno pomaganje in štednjo s tedenskimi vložki po 50 vin s pravico po-deljevanja posojila na tedenske vložke. Ker je na ta način omogočeno najsiromašnejim slovem v malih zneskih hraniti in v sili si pomoči, se priporoča ta mladi zavod vsem prijateljem Slovencev“ (Slovenec, 16. 8. 1909.: Slovenci v Zagrebu, 4). 193 Slovenec, 16. 8. 1909.: Slovenci v Zagrebu, 4.; Nova doba, 11. 8. 1909.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 2. 194 Slovenski narod, 18. 8. 1909.: Slovensko društvo Lipa, 3.; Nova doba, 28. 8. 1909.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 2. 195 Slovenski narod, 9. 11. 1909.: Slovensko društvo Lipa, 4. 196 „…opremiti svojo deco v ženitbenih slučajih.“(Edinost, 6. 7. 1911.: Slovensko društvo Lipa v Zagrebu, 2). 197 Slovenski narod, 24. 1. 1910.: Za Ciril-Metodov obrambeni sklad, 2.; Slovenski narod, 7. 7. 1910.: Družbi sv. Cirila in Metoda, 2. knjige Društva sv. Mohora.198 Članovi su slovenskog društva održali izva-nrednu sjednicu 28. siječnja 1912. te su podržali tu ideju.199 Aktivni su bili i u suradnji s drugim onodobnim društvima u Zagrebu i Sloveniji, te su tako na molbu Saveza Hrvatskog Sokola pomogli onima koji su iz Slovenije putovali na Sveslavenski slet u Zagreb 1911. godine.200 Društvo se, vjerojatno zbog malog broja članova, raspustilo 1920. godine, ali je i dalje djelovalo istoimeno pjevačko društvo, koje se uskoro pre-imenovao u Željezničarsko pjevačko društvo „Sava“. Naime, 1923. godine su bila odobrena pravila, kojima se Željezničarskom pjevačkom društvu „Sava“ priznaje kontinuitet tog društva (Jerman & Todorovski 1999, 25). Osobitosti razdoblja Razdoblje o kojem se govori obilježeno je prvim migracijama slovenskog stanovništva, i to uglavnom u udaljenije europske države, dok je doseljavanje na prostor hrvatskih zemalja koje su bile u sklopu Austro-Ugarske zabilježeno u manjem broju. To je doseljavanje utjecalo na stvaranje određenih oblika (samo)organizacije u mjestima gdje je taj broj doseljenika bio veći, te možemo govoriti o prvim slovenskim društvima zabilježenima krajem 19. stoljeća i početkom 71 20. stoljeća. Važnu ulogu i utjecaj na uspješan rad, osim pojedinaca koji su imali interesa i želje sudjelovati u radu takvih slovenskih udruženja, imala je i politička organizacija same države. Naime, društva osnivana u različitim dijelovima Hrvaske dozvolu za osnivanje morala su tražiti u različitim admini-strativnim središtima današnjih susjednih država. Tako su slovenska društva u Puli i Opatiji molbu za djelovanje morala poslati guverneru u Trstu, koji je bio slobodan carski grad, odnosno središte Austrijskog primorja (njem. Österreichisches Küstenland, tal. Litorale Austriaco, slo. Avstrijsko primorje). Slovenska društva u Rijeci, odnosno na Sušaku, ovisno o tome s koje su strane Rječine djelovala, morala su dozvolu i svoja pravila poslati u Peštu, odnosno u Zagreb. Slovenska društva u Zagrebu i Karlovcu dozvolu za rad morala su dobiti od Zemaljske vlade u Zagrebu. To je bila svakako otežavajuća okolnost za inicijatore osnivanja društva jer su različite uprave zahtijevale različite oblike pravila, a i različito su gledale na ovakav način samoorganiziranja. I dok slovensko društvo u Rijeci nikako nije moglo postići da ga se prizna, čini se da su slovenska društva u Puli, Opatiji te ona u Karlovcu i Zagrebu do potvrđenih pravila s pravnom formom dolazila lakše. Naime, članovi su 198 Slovenski narod, 31. 1. 1912.: Slovenci v Zagrebu, 3. 199 Slovenski narod, 31. 1. 1912.: Slovenci v Zagrebu, 3–4. 200 Jutro, 8. 8. 1911.: Izletnikom v Zagreb, 2.; Soča, 8. 8. 1911.: Izletnikom v Zagreb, 2. različitih slovenskih društava u Rijeci nakon više neuspjelih pokušaja sla-nja pravila i dobivanja odbijenica, kako od Vlade u Pešti tako i od Vlade u Zagrebu, odlučili djelovati neformalno i okupljati se u lokalnoj gostionici zametskog Slovenca, izgleda, neopterećeni formalnim postojanjem. Kada se promatra postojanje društava, onda se treba naglasiti da su ona postojala u većim gradskim sredinama koje su bliže slovenskim gradovima i koje su imale tradiciju trajnog dolaska stanovništva iz slovenskih krajeva. To su gradovi: Zagreb, Rijeka i Karlovac. Opatija je svoj sjaj doživjela razvojem lječilišnog turizma, za što su djelomično bili zaslužni i državni službenici koji su dolazili upravo iz slovenskih krajeva i koji su Opatiju prepoznali kao jedno od središta Austro-Ugarske Monarhije. U tom nizu gradova Pula je djelomičan izuzetak, možda poput Opatije, jer je i ona bila prepoznata kao važan grad koji je tek trebao postići svoj značaj i stoga su u Pulu bili upućeni mnogi državni i vojni službenici, ali s njima su odlazili migranti različitih drugih profesija. Svakako je potrebno spomenuti da su i u Puli bili zabilježeni dolasci slovenskog stanovništva, i to od 17. stoljeća, uglavnom iz današnjeg Slovenskog primorja. Arhivsko gradivo društava je loše sačuvano, a malo je i podataka dobivenih iz sekundarnih izvora. Novinski tekstovi, njihov oblik i veličina ovisili su kako o onome tko ih je pisao tako i o uredničkoj politici, pa se 72 onda i oni razlikuju od društva do društva. Dok je za slovenska društva u Opatiji i Puli te neka u Rijeci bio pronađen relativno velik broj članaka, s druge strane o društvima u Karlovcu i Zagrebu nije bilo toliko članaka. U Rijeci se vidjela i isključiva politika urednika, te se uopće nije obavještavalo o djelovanju slovenskog vjerskog društva, već, ako se ono i spominjalo, bilo je to u negativnom kontekstu. Nedostatak novinskih tekstova utjecao je i na nemogućnost cjelokupne rekonstrukcije aktivnosti određenog društva. Jezik novinskih tekstova uglavnom je bio slovenski bez obzira na to jesu li tekstovi bili objavljeni u slovenskim ili hrvatskim novinama. Rijetko se dogodilo da je tekst u hrvatskim novinama bio napisan na hrvatskom jeziku, a ako je to i bio slučaj, onda se uglavnom radilo o kroničaru koji nije bio član toga slovenskog društva te vjerojatno nije ni znao slovenski jezik. Čini se da su tekstovi u novinama uglavnom bili osnovno sredstvo međusobne komunikacije kao i komunikacije s drugim građanima i članovima drugih društava. Mora se napomenuti da o slovenskom društvu u Zagrebu i u Karlovcu u hrvatskim tiskovinama nije bio pronađen nikakav podatak. Zbog nedostatka gradiva i činjenice da se samo znalo da postoji društvo u Karlovcu, a njegovo se djelovanje nije moglo provjeriti, doneseni zaključci uglavnom će se odnositi na društva koja su djelovala u Puli, Opatiji, Rijeci i Zagrebu, a neće se odnositi na slovensko društvo u Karlovcu. Prvo društvo koje je osnovano u 19. stoljeću, a ujedno i jedino za sada znano, društvo je u Puli iz 1886. godine. Ostala su društva u drugim hrvatskim gradovima, pa tako i u Puli, osnovana početkom 20. stoljeća, i to u razdoblju od 1904. do 1909. godine. Vrijeme je djelovanja tih društava bilo različito kao i njihov broj u poje-dinim gradovima. Tako se može ustvrditi da je u Puli zabilježen najveći broj slovenskih društava, i to 4, kao i u Rijeci. U Opatiji, Karlovcu i Zagrebu zasada je poznato djelovanje po jednoga slovenskog društva. Slovenska društva koja su djelovala u Puli imala su najkraće trajanje. Tako je zabilježeno prosječno djelovanje od 2 godine, dok je društvo u Zagrebu bilo najdugovječnije. Ono je djelovalo sve od 1908. pa do 1920. godine, kada odlazi pod okrilje Željezni- čarskog pjevačkog društvu „Sava“. Druga su društva djelovala kraće. Za Pulu se ne može tvrditi da su sva njezina društva bila međusobno povezana i da su ona starija uvjetovala osnivanje novijih. Jednako se to ne može tvrditi za Rijeku za sva društva, ali se može tvrditi za prva dva društva u razdoblju od 1909. do 1913. godine. Društva su u Rijeci od 1909. do 1913. godine pokušavala dobiti odobrena pravila i 1913. godine članstvo slovenskog udruženja definitivno prestaje borbu za to da mu državna vlast u Zagrebu, odnosno u Pešti, odobri pravila. Nakon toga je nastao Slovenski klub „Ščipalnik“. Prethodna su dva društva u Rijeci dobar pokazatelj loše situacije s kojima su se morali susretati članovi društava, koji su željeli dobiti i formalnu potvrdu i dozvolu za rad. Članovi slovenskog društva iz Opatije svoja su pravila usavršavali 7 godina, tako da su na kraju ta pravila i bila odobrena te su 73 mogli nesputano djelovati 3 godine, prije nego što je počeo Prvi svjetski rat. S druge strane članovi slovenskog društva u Rijeci morali su paziti s koje se strane rijeke Rječine nalaze. Naime, prvi put su im pravila bila odbijena jer su ih poslali u Peštu, a oni su svoju skupštinu imali u hotelu Continental, hotelu koji se nalazio na drugoj strani Rječine i koji je formalno pripadao Sušaku. Boreći se sa svim formalnostima da bi mogli nesmetano djelovati, članovi su društava, često osobe koje nisu bile visoko obrazovane, vjerojatno gubile strpljenje i volju. Možda bi društva djelovala i aktivnije da se nisu morala nositi s cijelim nizom birokratskih zavrzlama da dobiju potvrđena pravila društva. Pravila koja smo mogli analizirati ukazuju na činjenicu da su ona bila vrlo slična, istih formulacija i gotovo jednakih ciljeva djelovanja. Sva pravila društava (ovdje se ne uključuju Karlovac i Zagreb) temeljila su se na želji za osnivanjem čitaonica i knjižnica da članovi ne bi zaboravili slovenski jezik, poticala su druženje i međusobnu pomoć, težila su ka očuvanju identiteta i suradnji s lokalnim društvima koja su imala iste ciljeve, namjeravalo se organizirati javna kulturna i prosvjetna predavanja itd. Pravila su uglavnom bila pisana na slovenskom jeziku i potpisali su ih članovi koji su prisustvovali osnivačkoj skupštini. Neka su društva svoje namjere uspjela i ostvariti. Zabilježeno je da su sva društva uglavnom uspjela organizirati javno-kulturna događanja i da su u okviru društava postojale različite sekcije. Tako je u Puli u jednom društvu postojao pjevački zbor, a pjevački je zbor bio aktivan i u zagrebačkom dru- štvu; u Rijeci su imali i pjevački zbor i dramsku sekciju, dok je u društvu u Opatiji bila iznimno aktivna i uspješna dramska sekcija. Zabilježeno je i nastojanje članova društava da organiziraju međusobnu pomoć kao i pomoć onim svojim sunarodnjacima koji su se nalazili u lošijim položajima od njih. Možda je najdalje u toj pomoći otišlo društvo u Zagrebu, gdje su članovi čak unutar Društva organizirali i zadrugu, koja je imala svojeg predsjednika, tajnika i blagajnika, a u kojoj su siromašniji radnici mogli štedjeti, a onda i tražiti financijsku pomoć. I tada su društva bila socijalno osjetljiva. Tako se u riječkim novinama često mogu pročitati zahvale članovima određenoga slovenskog društva na financijskoj i moralnoj pomoći obiteljima članova. Osim toga su društva, kao i njihovi članovi, bila aktivna i na području humanitarnog rada. Prije svega se to odnosi na društva u Rijeci i Opatiji te Puli, gdje se vidi povezanost između njih i Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, odnosno Družbo sv. Cirila in Metoda v Ljubljani (za Kranjsku). Društvo u Zagrebu imalo je organiziranu štednu zadrugu, a nakon pozitivnih iskustava osnovalo je i zadrugu za one koji su se planirali vjenčati da bi im i na takav način olakšali ulazak u novu etapu života. Zadrugu Čebelica imalo je i Slovensko izobraževalno katoliško društvo „Liburnia“, koje je 74 bilo aktivno u Rijeci, a djelovalo je pod okriljem kapucina. Osim tih događanja članovi su organizirali i izlete te su često s pjesmom i plesom posjećivali izletišta i na taj način utjecali na osjećaj zajedništva i jednakosti. Zabilježene su aktivnosti i u povodu velikih vjerskih ili državnih blagdana. I dok su sve te aktivnosti uglavnom prolazile u anonimnom okruženju, svejedno su postojali i ljudi koji su se svojim radom isticali u sredini u kojoj su živjeli. Za slovenska društva u Puli treba spomenuti J. Kržea ili H. Volariča. U Opatiji je bio vrlo važan K. Janežič i predsjednik Anton (Ante, Tone) Vahtar. U Rijeci je bio cijeli niz važnih gospodarstvenika i mecena koji su bili članovi društva, pa možemo spomenuti Dušana Vilhara, obitelj Jagodnik, Josipa Bolea, Leopolda Sortu i druge, koji su pak upisani u riječku i sušačku povijest. Ne može se zaključiti koliko je članova slovensko društvo onoga vremena moglo imati. I dok se u jednom društvu u Puli spominje 40-tak, njih 27 je zabilježeno na vrhuncu djelovanja u društvu Slovenska „Lipa“ u Zagrebu. Nažalost, popisi članova nisu pronađeni. Kada se zna da ta društva od svojih početaka nisu imala adekvatne uvjete za rad, kao što je osnovni uvjet: prostor, njihove aktivnosti i zanos koji možemo vidjeti kod pojedinih, istaknutijih, članova određenog društva tim postaju vredniji. Važno je spomenuti da su se članovi svih društava na početku postojanja nalazili u gostionicama. Za članove slovenskih društava u Puli ne znamo koje su to bile gostionice, ali zato se poimence mogu navesti restorani i gostionice za slovenska društva u drugim navedenim gradovima. Imena gostionica doista su znakovita, ali još su važniji vlasnici. Članovi slovenskog društva u Opatiji okupljali su se u gostionici opatijskog Slovenca Mihe Runtiča, oni u Rijeci posjećivali su gostionice sušačko-slovenske obitelji Reš (prije toga kupalište Klotilda), zametskog Slovenca i gostioničara Jakova Finderlea, kantridskog Slovenca i gostioničara Josipa Čekade te nezaobilazni hotel Continental. Oni u Zagrebu odlazili su u gostionicu K mirnoj kolibi. U kasnijim fazama rada društva članovi su uspjeli doći do prostora, koji su uglavnom bili maleni i nefunkcionalni, pogotovo za veći broj članova. Svejedno su u tim prostorima mogli organizirati i uglavnom jesu organizirali čitaonice, i to prije svega slovenskog tiska, a neka su društva uspjela prikupiti i određen broj knjiga te se pohvaliti s vlastitom knjižnicom. Prema dostupnim podacima može se zaključiti da su uglavnom sva društva prestala djelovati negdje neposredno prije Prvoga svjetskog rata, osim društva u Zagrebu, koje je djelovalo i za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Taj prekid u djelovanju društava, osim u Zagrebu, ne bi trebao čuditi. Gradovi Rijeka i Pula, kao i Opatija, nakon Prvog su svjetskog rata doživjeli velike promjene. Nažalost, o djelovanju društva u Zagrebu za vrijeme rata nema nikakvih podataka te se uopće ne može odrediti njegova uloga u tom periodu. Osim društva u Zagrebu i u Puli su primijećena hrvatsko-slovenska 75 gibanja, zapravo zabave, ali se čini da se više radilo o dizanju morala slovenskim i hrvatskim vojnicima koji su bili u glavnoj ratnoj luci Austro-Ugarske Monarhije nego o ikakvom slovensko-hrvatskom udruživanju. Određene veze među slovenskim društvima vjerojatno su postojale, ali one su u ovom razdoblju vidljive između slovenskog društva u Rijeci, opatijskog slovenskog društva i slovenskog društva u Zagrebu. Inače, teško je vrednovati njihov doprinos sredini u kojoj su djelovala. Ona su svakako surađivala s različitim kulturnim, prosvjetnim i vjerskim društvima koja su djelovala istovremeno. Bila su uključena u život grada u kojem su postojala, ali zbog malog broja podataka, teško je ocijeniti njihov sveukupni doprinos cijelom kulturnom bogatstvu urbanih cjelina u kojima su bila prisutna. 4.2. Slovenska društva između dva svjetska rata Razdoblje između dva svjetska rata za prostor gotovo cijele današnje Hrvatske vrlo je bogato razdoblje kada se promatra doseljavanje pojedinaca iz slovenskih krajeva. U tom je razdoblju zabilježeno djelovanje velikog broja slovenskih društava. Jedini prostor na kojem nisu postojala slovenska društva u velikom broju je prostor hrvatske Istre, koji je tada bio u sastavu Kraljevine Italije. Zbog različitih zakonskih regulativa, odnosno tadašnje politike koja se vodila u Kraljevini Italiji, slovensko ili hrvatsko organiziranje nije se moglo događati spontano i slobodno kao u drugim hrvatskim gradovima, već je tamo bilo zabilježeno ilegalno i polulegalno djelovanje. Društva su, kao i u prvom razdoblju, djelovala u prosvjetnom, humanitarnom i kulturnom smjeru, a evidentirana su bila u svim većim hrvatskim gradovima. Ona su ujedno i pokazatelj gdje su se doseljenici iz slovenskih krajeva više i češće te duže zadržavali. Društva koja su djelovala u tom vremenu imaju neke svoje karakteristike po kojima su prepoznatljiva i slovenska društva koja su djelovala u različitim europskim državama u kojima su bili slovenski iseljenici. Od svih ovdje navedenih razdoblja organiziranja čini se da su upravo društva koja su djelovala u tom razdoblju bila najsličnija onima koja su zabilježena na prostoru ostatka Europe. Slovenska su društva na prostoru Hrvatske uglavnom djelovala neovisno jedna od drugih, a jedini grad koji je zabilježio istovremeno djelovanje više slovenskih udruženja, koja su se onda razlikovala i po svojim smjerovima djelovanja kao i po strukturi ljudi koji su bili učlanjeni u njih, bio je Zagreb. U drugim je hrvatskim gradovima zabilježeno po jedno društvo. 76 O djelovanju slovenskih društava onoga vremena u nekim slučajevima postoji i djelomično sačuvano arhivsko gradivo. To su, prije svega, različiti statuti i pravilnici tih društava. Arhivskog gradiva ima manje nego za suvremena društva, ali više nego za društva u razdoblju do Prvoga svjetskog rata. U ovom drugom razdoblju slovenskog organiziranja zakonske su regulative bile donesene Vidovdanskim ustavom, iz 1921. godine, kada je bilo omogućeno pravo na udruživanje. Godine 1929. Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi to je pravo suženo. Tako se zločinom smatralo „organiziranje, potpomaganje ili postajanje članom kakvog udruženja koje bi imalo za svrhu propagandu komunizma, anarhizma, terorizma ili udruženja za nelegalno prigrabljivanje vlasti“ (Kolanović 2008, 12). Kako novi zakonski propisi o društvima nisu bili donijeti do 1931. godine, primjenjivali su se stari propisi. Tako je Oktroiranim ustavom bilo priznato pravo na udruživanje te izbora i dogovora u granicama zakona, a zabranjeno je udruživanje na vjerskoj, plemenskoj ili regionalnoj osnovi u partijsko-političke svrhe. Zakonom o udruženjima, zborovima i dogovorima dane su široke ovlasti tijelima uprave u pogledu odobrenja osnivanja udruženja i nadzora nad njima. Npr. svaka se skupština morala prijaviti, nadležne su vlasti imale pravo na uvid u zapisnike sjednica i skupština (Kolanović 2008, 12). Stoga se upravo u tom periodu vidjela posebna živahnost kod slovenskih društava koja su djelovala na prostoru Hrvatske, i to u mijenjanju imena i podnošenju novih pravilnika vlastima. Da bi se rekonstruiralo djelovanje i aktivnosti koje su se provodile u tim slovenskim društvima, pregledane su bile onodobne hrvatske i slovenske tiskovine. I tu se vidi velika raznolikost. Dok se za neka društva kroz tiskovine mogu pratiti njihova aktivnost i djelovanje, o drugim društvima nije bilo pronađeno mnogo zapisa. Promatrajući te članke, čini se da su društva u različitim dijelovima Hrvatske različito tretirana kada se gleda u odnosu na Sloveniju, ali i današnju Hrvatsku. Svakako je potrebno naglasiti da se u tom razdoblju mijenja i odnos slovenske politike prema Slovencima koji su se preselili na prostor današnje Hrvatske. Oni su nakon nekog vremena, bez obzira na to što su službeno nazivani „dijasporom“, a ne „iseljenicima“, isto počeli dobivati svoj medijski prostor u različitim novinama i revijama koje su se bavile tom problematikom, ali se članaka o njihovu životu i radu na prostoru Hrvatske pronalazilo i u svakodnevnom, općem tisku. Doduše, mora se priznati da su prvu skrb za one koji su odlazili u udaljenije dijelove iste države pokazale uglavnom vjerske organizacije. Iseljenici, odnosno doseljenici, u tim su se udaljenim krajevima susretali s problemima jezika, ali i s drugačijim vjerama (to su prije svega bili pravoslavlje i islam).201 Prije nego se prikaže djelovanje društava tog razdoblja najbogatijega društvenog organiziranja slovenskih doseljenika, potrebno je spomenuti članak Janeza Kalana iz 1922. godine, koji je izašao u časopisu Bogoljub, a nosi 77 naslov Slovenci med Hrvati in katoličani v Belgradu (Kalan 1922, 271–274). Tekst vrlo ilustrativno prikazuje situaciju na prostoru današnje kontinen-talne Hrvatske, pa je tako uz Zagreb opisao situaciju u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Đakovu, Osijeku i Vinkovcima. Tragom tih napisa neka su društva (u Osijeku i Slavonskom Brodu) i evidentirana, ali nikakvo formalno okupljanje nije bilo vidljivo u drugim gradovima, osim u Zagrebu. Članak uglavnom prikazuje vjerske prilike i nudi nekakva rješenja unutar Crkve kao zajednice. Bez obzira na to što se tekst temeljio na situaciji u vjerskim institucijama, on je pokazatelj kamo su se sve Slovenci doseljavali, odnosno je li bilo ozbiljnijih pokušaja osnivanja slovenskih udruženja i okupljanja unutar vjerskih zajednica. Tako je napisao da u Đakovu postoje Slovenci, ali da oni ne trebaju posebnu organizaciju, da su aktivni u crkvi i da su „…poženjeni z domačinkami“ (Kalan 1922, 273). Teža je situacija bila u Vinkovcima, gdje je prema njegovoj ocjeni bilo mnogo željezničara s obiteljima koji su živjeli u relativno slabim uvjetima. Janez Kalan je s njima organizirao susret, pri čemu su izrazili želju da se organiziraju, ali su naveli problem prostora kao i same 201 Tako su bile izdane brojne publikacije i bilteni. Možda je kao jedno od najvažnijih ovdje potrebno spomenuti bilten Če greš na tuje, iz 1934. godine, koji je davao funkcionalne savjete prije svega slovenskim djevojkama koje su se odlučile otići trbuhom za kruhom negdje izvan svoje uže domovine (Više o ulozi Crkve u iseljeničkom životu vidi Drnovšek 2012 , 43–53). organizacije toga društva (Kalan 1922, 274). Potvrde o djelovanju kakvoga slovenskog društva u Vinkovcima nema.202 Janez Kalan spominje i Varaždin, gdje je u mjestu tako blizu slovenske granice jako puno slovenskih djevojaka – „Štajerk“ – koje se okupljaju u franjevačkom samostanu i vodi ih Benvenut Habjan,203 tamošnji gvardijan (Kalan 1922, 271–272). Baš zbog toga su bile pregledane Varaždinske novine 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća.204 Nije pronađena nikakva potvrda da su žene koje su odlazile raditi u Varaždin imale neke svoje organizacije. Činjenica je da se vidi velika povezanost Međimurja, Prekmurja i Štajerske, što je zapravo sasvim normalan razvoj događaja. Ovdje je isto tako vrlo važno spomenuti da je Međimurje od 1922. godine bilo u Mariborskoj oblasti sve do 1929. godine (Stiplovšek 2000, 49). Kastav i okolica su bile sastavni bio Ljubljanske oblasti od 1921. pa do 1928. godine (Stiplovšek 2013, 122). Vjerojatno je zbog toga i dolazilo do povećanog preseljavanja državnih službenika, ali i drugih ljudi koji su iz jednog ili drugog kraja odlazili u onaj susjedni, potaknuti privatnim i ekonomskim razlozima. Zanimljiv je članak iz 1928. godine, koji iznosi negativan stav prema Slovencima i slovenskom življu i to je ujedno i prvi članak takva tona i jedan od rijetkih koje je moguće susresti u hrvatsko-slovenskim povijesnim odnosima. Članak nosi naslov Sloveniziranje Medjimurja, a u njemu se spominje i 78 osnivanje Slovenskog pevskog društva u Štrigovi 1928. godine, koje je, prema riječima dopisnika, osnovano „preko crkvenog kantora Slovenca u Štrigovi (…), koje ima slovenska pravila i koje pjeva i propagira isključivo slovenske pjesme i daje po selima samo slovenske predstave”.205 Iako smo tražili dodatne podatke o osnivaču društva kao i o djelatnosti tog društva, koje je vjerojatno djelovalo u okviru crkve, osim ovoga nije bilo moguće pronaći nikakav drugi podatak. Ovo je društvo vjerojatno nastalo upravo na temeljima suživota u Mariborskoj oblasti. Još jedan primjer gdje se zna samo da je društvo postojalo predstavlja Kegljaški klub „Drava“ u Zagrebu.206 202 Janez Kalan je o Vinkovcima pisao i 1923. godine, kada je dao kritički osvrt na uređenje župe u Vinkovcima. Tako spominje da su na 12.000 ljudi u mjestu samo tri svećenika te da se nedjeljom organiziraju sajmišni dani, koji utječu na odlazak i u crkvu, pa u tako i na odlazak u crkvu Slovenaca, koji su se i tako udaljili u toj Slavoniji od crkve i vjere (Bogoljub, br. 3, 1923.: Med Hrvati in Srbi. Skrb za slovensko in katoliško diasporo, 55–56). 203 Benvenut Habjan (Selci, 1871. – Bjelovar, 1947.), obnašao je dužnost predstojnika samostana od 1903. do 1904. godine u Samoboru, od 1907. do 1912. godine bio je gvardijan u Klanjcu. Gvardijan je bio i u Varaždinu od 1917. do 1924. godine, od 1924. do 1925. u Virovitici, a od 1941. do 1945. godine u Jaski. To su, vjerojatno, samo neka od njegovih zaduženja, dok ostala nisu zabilježena u postojećoj literaturi (Riman 2014a, 135–136). 204 Pregledane su novine: Narodno jedinstvo (1921–1923), Hrvatsko jedinstvo (1924), Narodno jedinstvo (1925–1929), Varaždinac (1929) te Varaždinske novosti (1929–1941). 205 Narodno jedinostvo, 12. 4. 1928.: Sloveniziranje Medjimurja, 2–3. 206 Slovenec, 12. 7. 1936.: Slovenski oktet v Zagrebu, 8. Popis slovenskih društava koja su djelovala u razdoblju između dva svjetska rata nalazi se u Tablici br. 5. Tablica br. 5. Slovenska društva u razdoblju između dva svjetska rata Redni Vrijeme broj Naziv društva Mjesto djelovanja osnivanja 2. razdoblje: djelovanje slovenskih društava između dva svjetska rata 1. Akademsko društvo „Triglav“ Zagreb 1920. 2. Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ Zagreb 1923. 3. Slovensko prosvetno društvo „Zagreb“ Zagreb 1924. 4. Slovensko prosvetno društvo „Danica“ Pasjak 1924. 5. Marijina družba Zagreb 1925. 6. Slovensko prosvetno in humanitarno društvo „ Simon Gregorčič“ na Sušaku Sušak (Rijeka) 1927. 7. Slomškovo prosvetno društvo v Zagrebu Zagreb 1927. 8. Slovensko prosvetno društvo Zagreb 1928. 9. Slovensko pevsko društvo 1928. Štrigova 1928. 79 10. Kulturno-prosvetno društvo „Slovenski dom Triglav“ Karlovac 1930. 11. Narodna knjižnica in čitalnica Zagreb 1929. 12. Slovensko izobraževalno in pevsko društvo „Prešeren“ Slavonski Brod 1930. 13. Klub Slovenaca Split 1931. 14. Podružnica Družbe sv. Cirila in Metoda v Ljubljani Split 1931. 15. Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ Zagreb 1932. 16. Društvo akademikov komercialistov Slovenije Zagreb 1935. 17. Dekliško društvo „Ognjišče“ Zagreb 1936. 18. Kegljaški klub „Drava“ Zagreb 1936. 19. Slovenski oktet „Slok“ Zagreb 1936. 20. Slovensko prosvetno in podporno društvo v Osijeku Osijek 1938. 21. Slovensko prosvetno društvo „Kustošija“ Zagreb 1939. 22. Vincencijeva konferenca sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu Zagreb 1940. Kartografski prikaz svih društava koja su bila zabilježena u vrijeme između dva svjetska rata je na Karti br. 2. Karta br. 2.: Mjesta u kojima su djelovala slovenska društava u razdoblju između dva svjetska rata 80 Nije jasno kada su sva ova društva prestala s djelovanjem i stoga je u tablici navedena samo godina osnutka. Pri tome treba naglasiti da je u ovom razdoblju nastalo društvo koje sve do danas djeluje bez prekida. Današnje društvo u Zagrebu, Kulturno prosvjetno društvo Slovenski dom na podru- čju današnje Republike Hrvatske djelovalo je u četiri državne tvorevine, od razdoblja Kraljevine Jugoslavije do Republike Hrvatske. Različite političke okolnosti diktirale su načine i postavljale ograničenja u njegovom djelovanju, ali je društvo preživjelo i aktivno je još i danas. Kulturno-prosvetno društvo „Slovenski dom Triglav“ u Karlovcu Slovensko društvo je u razdoblju između dva svjetska rata postojalo i u Karlovcu, ali su podaci o godini osnivanja Kulturno-prosvetnog društva „Slovenski dom Triglav“ različiti. Tako se u literaturi može pronaći podatak da je ono osnovano 1930. godine te da je djelovalo do 1940. godine, kada prestaje zbog početka Drugoga svjetskog rata (Kristan 1960, 8). Međutim jednako se tako iz onodobnog tiska može pročitati da je Društvo zapravo osnovano 12. svibnja 1932. godine.207 Koji su razlozi nepodudaranja godina u tisku i u postojećoj literaturi? Prvo, moguće je da su se Slovenci u Karlovcu, poput Slovenaca u drugim hrvatskim gradovima, sastajali prije samog formalno-pravnog osnivanja, a postojanje Društva objavili su tek kada je ono bilo i službeno priznato. Drugo, postoji mogućnost da je osoba koja je pisala o slovenskom društvu između dva svjetska rata svoje tvrdnje temeljila isključivo na sjećanju te navela pogrešnu godinu. Autori koji su se bavili proučavanjem djelovanja Kulturno-prosvetnog društva „Slovenski dom Triglav“ podatke su o osnivanju tog društva preuzeli iz tada postojeće literature (Kristan 1960). Članovi su se ovog društva, poput mnogih drugih društava, susretali u raznim gostionicama i restoranima Karlovca. Najviše se spominje restoran Union, čiji je vlasnik bio tršćanski Slovenac Mladineo. Od milja su ga Karlovačni nazivali i Tiktak. To nije bila jedina gostionica gdje su se susretali članovi slovenskog društva. Tako je zabilježeno i okupljanje u gostionici Urh (Kristan 1960, 7), a u kolovozu 1930. godine svoju su osnivačku skupštinu imali u gostionici Banija, koju je držala obitelj Podvinec (Kržišnik-Bukić 1995, 166). Cilj toga društva bilo je očuvanje slovenskih pjesama, organiziranje 81 dramskih zabava te uređenje čitaonice i knjižnice. Društvo u samom početku rada nije imalo svoje prostore, ali kratko nakon osnivanja uspjelo je organizirati čitaonicu i knjižnicu sa slovenskim časopisima, revijama i knjigama. Prostori koje je dobilo bili su tijesni, pa su tako za veća okupljanja članovi i dalje ovisili o dobroj volji vlasnika različitih restorana i gostionica. Zabilježeno je da su se pjevačke probe zbora odvijale u stražnjoj prostoriji gostionice Urh, gdje je bio i pijanino. Prvo je s djelovanjem počeo muški kvintet, a potom i oktet. Mješoviti pjevački zbor započeo je s radom nekoliko mjeseci nakon osnivanja Društva. Društvo je bilo integrirano u kulturni život grada, a tome svjedoči i uključivanje u rad Društva i karlovačkih građana koji nisu imali slovenske korijene. Osim pjevačkih sekcija u Društvu je djelovao i instrumentalni kvintet Šramel, u kojem su svirali i Andrej Belec te braća Zupan (Kristan 1960, 7), a djelovala je i dramska sekcija.208 U već spominjanoj literaturi navodi se da je prvi javni nastup Kulturno-prosvetnega društva „Slovenski dom Triglav“ bio u jesen 1930. godine (Kristan 1960, 7). Međutim ako prihvatimo podatke iz tadašnjih novina kao realne i vjerodostojne, tada je potrebno spomenuti da je taj koncert zapravo bio održan 1932. godine. Uskoro se Društvo počelo povezivati i sa 207 Jutro, 24. 5. 1932: Slovensko prosvetno društvo „Triglav“ v Karlovcu, 4. 208 Dolenjski list, 21. 1. 1971.: Triglav kot trdnjava slovenstva, 8. slovenskim krajevima te su zabilježena gostovanja u obližnjim slovenskim mjestima. Tako su pjevački oktet i kvintet nastupili u Metliki, Črnomlju i Novom Mestu. U Črnomelju i Novom Mestu gostovao je i mješoviti pjevački zbor (Kristan 1960, 7). Jutro, 24. 5. 1932.: Slovensko prosvetno društvo „Triglav“ v Karlovcu, 4. Godine 1932. u svibnju članovi su održali osnivačku skupštinu. Toj su skupštini prisustvovali Edvard Kompare, Alojz Lauš, Polde Alego, Rudolf Svetel, Anton Avsec, Milan Pipan, otac i sin Držolja, braća Zupan sa sestrom Malči Zupan, Franc Blejec te Drago Cigoj. Prvi predsjednik bio je Alojz Lauš, a tajnik Drago Cigoj (Kristan 1960, 6), a oni su tu funkciju imali i 1932. godine. Potpredsjednik društva bio je Emil Volk, blagajnik Ivo Povodnik, 82 domar Željko Košuta, revizori Franc Pahor i Just Povodnik. Pjevanje je vodio tajnik Društva Drago Cigoj, a dramsku sekciju Ivan Čuješ. Iz dostupnih podataka vidljivo je da je Društvo imalo oko 100 članova. Djelovao je mješoviti pjevački zbor, koji je brojao oko 42 člana. Probe su se održavale triput tjedno. Članovi su težili uređenju knjižnice i čitaonice,209 što je zapravo značajka svih slovenskih društava na prostoru Hrvatske. Zabilježeno je da je 6. studenog 1932. godine „ … novoustanovljeno Slovensko prosvetno društvo „Triglav“ u Karlovcu…” imalo svoju prvu priredbu. Autor teksta o tom događaju navodi: U lijepoj dvorani Hrvatskog doma u 4. popodne počeli su se okup- ljati rođaci koji su među našom braćom Hrvatima našli trenutni novi zavičaj. Prva točka je bio pozdrav predsjednika g. Lauša (…). Potom su zapjevali muški i mješoviti zbor „Oj, Triglav moj dom“ i „Zaostali ptič“. Slijedila je šaljiva igra „Davek na samce“. Svi glumci su dobro znali uloge, iako je nekolicini nedostajalo života u igri. Izvrsni su bili između ostalih g. Smolnikar Maks kao stari Primož i g. Zupan Jože u ulozi Blaža. (…) Nakon završenog programa razvila se jednostavna zabava s plesom kojega je otvorio g. Kompare sa svojom družicom u slikovitoj gorenjskoj narodnoj nošnji. Na simpatičnoj je priredbi bio i priličan broj Hrvata.210 209 Slovenec, 26. 7. 1932.: Slovenci v Karlovcu, 5. 210 „V lepi dvorani Hrvatskega doma so se ob 4. popoldne začeli zbirati rojaki, ki so tu med brati U veljači 1933. godine Društvo je imalo redovitu godišnju skupštinu, gdje je bilo izabrano novo predsjedništvo. Za predsjednika je bio izabran Janko A. Krefl, potpredsjednik je bio Martin Rudman, I. tajnik Drago Cigoj, II. tajnik Alojz Lauš, blagajnik Franc Verbič, domar Josip Debeljak, revizori Franc Rožanc in Fr. Blejec, savjetnici Franc Pahor i Edvard Kompare, a odbornici: Jože Zupan, Josip Tavčar, Emil Volk, Just Povodnik, Ivo Just, Zdravko Butkovič te Rudolf Svetl.211 Drugi je nastup Društvo imalo 4. ožujka 1933. godine, također u Hrvatskom domu u Karlovcu. Društveni mješoviti i muški zbor izvodili su Vodopivčeve, Žgančeve i Vilhareve pjesme. U 1933. godini zabilježeno je da su članovi Društva sudjelovali na skupštini emigrantskih društava,212 koju je organiziralo društvo Krn Črnomelj -Metlika iz Črnomlja. Voditelj izleta bio je Frletič, pa se onda može zaključiti da je on bio i jedan od članova Kulturno-prosvetnega društva „Slovenski dom Triglav“. 213 Ovdje je svakako važno napomenuti da su na izlet osim članova slovenskog društva pozivali i druge emigrante koji su živjeli u Karlovcu. Emigranti su se doseljavali i u različite druge gradove današnje Hrvatske i to je svakako vrlo važna problematika koju bi bilo potrebno detaljnije istražiti. Ovdje je potrebno spomenuti da su se u Karlovac doseljavali ljudi iz cijele Julijske krajine. Upravo zbog toga nije čudno da je u 1934. godini u Karlovcu djelovalo Emigrantsko društvo „Istra-Trst-Gorica” .214 Kao obrazlo-83 ženje osnivanja toga društva bilo je rečeno da „…probleme s prognanim primorskim Slovencima je potrebno (…) politizirati…“215 (Frletič 1960, 20–21). Pitanje je koliko je ovo, kao i sva druga emigrantska društva, bilo aktivno. Prema prikupljenim podacima vidi se da su članovi Društva organizirali Hrvati našli začasno novo domačijo. Prva točka je bil pozdrav predsednika g. Lauša (…). Potem sta zapela moški in mešani zbor „Oj, Triglav moj dom“ in „Zaostali ptič“. Sledila je šaljiva igra „Davek na samce“. Vsi igralci so dobro znali vloge, vendar pa je nekoliko manjkalo življenja v igri. Izvrstna sta bila med drugim g. Smolnikar Maks kot stari Primož in g. Zupan Jože v vlo-gi Blaža. (…) Po končanem programu se je razvila prosta zabava s plesom, ki ga je otvoril g. Kompare s svojo družico v slikoviti gorenjski narodni nošni. Na prisrčni prireditvi je bilo tudi precej Hrvatov.” (Jutro, 9. 11. 1932.: Društveno življenje Slovencev v Karlovcu, 4). 211 Jutro, 23. 2. 1933.: Slovensko prosvetno društvo „Triglav“ v Karlovcu, 6. 212 Društvo KRN Črnomelj-Metlika bilo je član Zveze Jugoslovanskih emigrantov iz Julijske krajine. Inicijativa za susret članova različitih drugih emigrantskih društava zaživjela je 14. svibnja 1933. na cjelodnevnom tečaju koji je organizirala Zveza. Na tom je događaju sudjelovalo nešto manje od 30 društava koja su djelovala na cijelom prostoru Kraljevine Jugoslavije. Javila se ideja da se slični susreti organiziraju i u Kranju i Mariboru, ali se to nije ostvarilo (Vovko 1979, 68–70). 213 Karlovački glasnik, 28. 7. 1932.: Slovensko prosvjetno društvo Triglav, 4.; Hrvatska sloboda, 4. 8. 1933.: Izlet u Črnomelj, 3. 214 Osim društva u Karlovcu djelovalo je i društvo Gortan-Bazovica u Sarajevu, Istra u Novom Sadu, Istra u Dubrovniku, Istra u Osijeku, Istra-Trst-Gorica u Subotici, Krn u Črnomlju, Soča u Jesenicama, te Istra na Sušaku. Ovdje su spomenuta samo neka društva. Svakako je potrebno naglasiti da ih je bilo još i da su djelovala u svim većim gradovima Kraljevine Jugoslavije (podaci preuzeti iz časopisa Istra). 215 “…zadevo s pregnanimi primorskimi Slovenci pa je bilo potrebno (…) politizirati…” zabavno-kulturne večeri,216 na koje su pozivali emigrante, prebjege i izbjeglice. Upravo zato što su u to društvo bile uključene osobe koje su s prostora Julijske krajine ili iz nekih drugih krajeva došle u Karlovac, gdje su se osjetile ugroženima, upitno je mišljenje znanstvenika koji tvrde da je to bilo slovensko društvo (Kržišnik-Bukić 1995, 167). Prema podacima o djelovnju Slovenskog društva u Karlovcu vidljivo je da su se 1935. godine članovi aktivno uključili u organiziranje turneje malih harmonikaša iz Maribora, koji su nastupali po cijeloj Kraljevini Jugoslaviji. Tako je Društvo pripremilo koncert tih harmonikaša u Karlovcu i Dugoj Resi.217 Već iduće godine bila su izrađena nova pravila Društva, koja su bila potvrđena 4. svibnja 1936. godine. Iz njih je vidljivo da je Društvo promijenilo ime u Slovensko prosvetno društvo „Triglav“. Pravila su ostala skoro jednaka prethodnim, osim što je dodano da je Društvo nepolitičko. Iz potpisa članova, koji su, nažalost, teško čitljivi, vidljivo je da su se u rad uključili dotada nezabilježeni članovi. Tako se mogu spomenuti prezimena: Jaklić, Kocijančič, Stepišnik, Lončarić, Huberger, Lazić, Hauptman, Jakičić, Richer i Simčič. 218 Treba napomenuti da je pjevački zbor Društva u sezoni 1937/38. nastupio s ostalim karlovačkim pjevačkim zborovima i vojnom glazbom 84 u Zorinu domu. Osim tog nastupa Društvo je sudjelovalo i u pripremama i organizaciji219 gostovanja dječjega pjevačkog zbora Trboveljski slavčki iz Trbovlja (Kristan 1960, 7), a svakako je potrebno spomnuti i da je taj dječji zbor gostovao i u drugim mjestima nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. Prilikom toga može se spomenuti da je vidljiv angažman i drugih slovenskih društava (npr. u Splitu). Može se konstatirati da je Društvo djelovalo i dalje, ali potvrda za tu tvrdnju kao i neke druge aktivnosti nije pronađena. Društvo je prestalo djelovati u vrijeme Drugoga svjetskog rata, a obnovljeno je 1951. godine. Dosadašnja su istraživanja pokazala da je slovenstvo u Karlovcu bilo najplodnije upravo 30-ih godina 20. stoljeća. S tim u vezi svakako treba spomenuti čvrste veze između Karlovca i Metlike te Črnomlja, koje su se zadržale i danas. 216 Karlovački glasnik, 6. 4. 1934.: Emigrantsko društvo Istra-Trst-Gorica, 3. 217 Slovenski narod, 25. 4. 1935.: Mariborski harmonikarji med Hrvati, 2. 218 HR HDA, GSP 1353, 3418, 1936., Prosvetno društvo Triglav, 1. 219 Karlovački glasnik, 2. 3. 1934.: Koncerat dječjeg zbora iz Trbovlja u našem gradu, 3. Slovensko prosvetno in podporno društvo v Osijeku O slovenskom stanovništvu koje se u Osijek preselilo za stalno ili na neko kraće razdoblje izvještavale su hrvatske i slovenske novine. Upravo nas neki članci upućuju na činjenicu da su se stanovnici današnjih slovenskih krajeva često odlučivali i na odlaske u najistočnije dijelove današnje Hrvatske. Razlozi su bili mnogobrojni i različiti. U Bogoljubu se spominje da je u Osijeku mnogo slovenskih željezničara. Upravo u tom članku iz 1922. godine autor napominje kako bi bilo dobro da se oni zauzmu za sebe, ali da postoji i problem jer nemaju prostora gdje bi se mogli okupljati (Kalan 1922, 273). Osim takvih vijesti u slovenskim novinama moguće je pročitati i o tragičnim sudbinama nekih koji su se iz slovenskih krajeva preselili u Osijek.220 Više od desetljeća kasnije želja da se osnuje društvo u kojem bi se okupljali osječki Slovenci urodila je plodom. Tako su, nakon što su u Osijeku živjeli, a da nisu bili povezani, 1938. godine počeli s prvim priprem-nim radnjama da bi se osnovalo društvo. Čini se da je to bilo prvo službeno udruživanje slovenskih doseljenika u Osijeku. Službena osnivačka skupština Slovenskog prosvetnog in podpornog društva v Osijeku 221 bila je 16. listopada 1938. godine, a prije toga su 15. kolovoza 1938. godine pravila Društva bila predana na uvid, a potvrđena su u rujnu iste godine.222 Upravo zbog takva 85 razvoja čini se da su se članovi budućega slovenskog društva sastajali i ranije. Prema iskustvima drugih društava trebalo je dovoljno energije i volje da se sastavi i napiše prijedlog pravila. Nažalost, u slovenskom, kao i u osječkom tisku onoga vremena, za ovakvu pretpostavku nismo našli potvrdu. Jedini podatak u ondašnjim osječkim novinama bio je taj da se pozivaju Slovenci i Slovenke Osijeka da dođu na prvu osnivačku skupštinu, održanu u listopadu 1938. godine.223 Društvo je bilo nepolitičko, a cilj je bio sličan kao i ciljevi svih dotada- šnjih i budućih društava. Bilo je napisano da će se brinuti za široku naobrazbu članova, među njima krijepiti osjećaj pripadnosti i ljubavi prema domovini te širiti prosvjetu i podupirati iste ciljeve drugih društava. Svoje ciljeve Dru- štvo je planiralo postići osnivanjem knjižnice i čitaonice, njegovanjem dru- ženja, priređivanjem poučnih predavanja, tečajeva te zajedničkim izletima, kontinuiranim njegovanjem vokalne i instrumentalne glazbe, priređivanjem koncerata, zabavnim i raznim drugim društvenim priredbama.224 Pravila su potpisali članovi vodstva Društva. 220 Slovenski narod, 19. 2. 1935.: Nesreča Slovence v Osijeku, 3; Glas naroda, 26. 3 1935.: Samomor dveh Slovencev v Osijeku, 4. 221 Izseljenski vjestnik, br. 11., 1938.: Slovenci v Osijeku, 110. 222 HR HDA, GSP 1353, 2878, 1938., Slovensko prosvetno in potporno društvo v Osijeku, 3. 223 Hrvatski list, 9. 10. 1938.: Društvene vijesti, 16. 224 HR HDA, GSP 1353, 2878, 1938., Slovensko prosvetno in potporno društvo v Osijeku, 1. Predsjednik Društva bio je Josip (Jože) Rijavec, željeznički činovnik, zamjenik je bio Martin Zajšek, kožarski pomoćnik. Tajnik Društva bio je Herman Jaš, samostalni činovnik, blagajnik je bio Peter Rutnik, a odbornici su bili: Ivan Podovič, Karel Kvas,225 Tomažin Joni, Jože Olenjšek, H. Leben i Ivan Cedilnik.226 Osim njih članovi Društva su bili i Jože Sternad, Jože Zaleznik i Josip Koprivšek.227 Društvo je bilo učlanjeno u Izseljensku zbornicu u Ljubljani. 86 Izseljenski vjestnik, br. 11., 1938.: Slovenci v Osijeku, 110. 225 Radi bolje ilustracije tijeka preseljavanja pojedinaca koji su tražili bolje uvjete za život treba svakako spomenuti Karela (Karla) Kvasa. Njegov dolazak u Osijek vjerojatno je vrlo sličan, ako ne i istovjetan dolascima i drugih pojedinaca. Rođen je 22. listopada 1904. u Hebenstreitu, kod Slovenskih Konjic. Radi boljih uvjeta zaposlenja došao je u Vinkovce 1928. godine i tamo je neko vrijeme radio u tvornici kože Cibalija. Uskoro je, a opet zbog boljih radnih i životnih uvjeta, otišao u Osijek, gdje je dobio posao u Tvornici kože Bartolović. Umro je 1995. godine u Osijeku (Iz razgovora s njegovim sinom, B. K., 11. 2. 2012). 226 Izseljenski vjestnik, br. 8., 1938.: Slovenci v Osijeku, 11. 227 HR HDA, GSP 1353, 2878, 1938., Slovensko prosvetno in potporno društvo v Osijeku, 1. U 1938. godini zabilježena je i jedna kulturna aktivnost, ali je ona u usporedbi s priredbama drugih društava bila skromna dosega. Tako je u prostorima gostionice Tri gavrana vlasnika Franca Kostevca bila organizirana večer Sv. Miklavža. Upravo se proslava Sv. Nikole (Sv. Miklavža) može vidjeti kao jedna od aktivnosti i u drugim slovenskim društvima koja su djelovala između dva svjetska rata na prostoru današnje Hrvatske. Ujedno je važno skrenuti pozornost i na činjenicu da su se članovi Društva okupili upravo u gostionici slovenskog vlasnika, što je jedna od glavnih karakteristika slovenskih društava u Hrvatskoj u međuratnom razdoblju. Kada nisu imali organizirane svoje prostore, tada su naklonost, simpatije i razumijevanje tražili kod svojih zemljaka. Na miklavževanju je predsjednik održao govor i izrazio dobrodošlicu članovima. Sv. Nikolu glumio je član Društva Blatnik, dao je svoj djeci darove i za svakoga je našao poučne riječi. Asistenti Sv. Nikole bila su dva anđela, i to gospodična Žgur i M. Surman. Osim njih i drugi su članovi glumili: Klavžar je bio Sv. Anton, M. Šuštar i N. Joža bili su vražići. Nakon podjele poklona održana je tombola, a glavna nagrada bila su dva zeca i torta. Pisac izvještaja svoj je članak završio riječima: „Zabava je prošla u najljepšem slovenskom prijateljskom duhu, tako kako je običaj kod nas u Sloveniji.“228 U 1939. godini vodstvo je Društva organiziralo društveni sastanak. I on je organiziran u gostionici vlasnika Bendekoviča. Na tom je sastanku preds-87 jednik Društva pozvao na složan rad i na rad u svrhu privlačenja što više novih članova. Predsjednik, Josip Rijavc, želio je da se osnuje dom koji bi bio otvoren za sve Slovence u Osijeku, a gdje bi ujedno bile i dvorana, knjižnica, kuhinja itd. Osim okupljanja članova ideja je bila da u domu mogu prespavati svi oni koji su u Osijeku nezaposleni ili koji su morali doći iz nekih drugih razloga. Ujedno je izrazio i želju da Društvo više pomaže pri zapošljavanju nezaposlenih „rojaka“, pogotovo u raznim tvornicama i drugim industrijskim postrojenjima.229 Ovakve su želje i ideje upravo na tragu onoga egzistencijalnog i potpornog usmjerenja, koje se u drugoj polovici 20. stoljeća izgubilo. Ujedno je iz članka moguće razabrati da je Društvo i gotovo godinu dana od početka djelovanja još uvijek imalo problema s prostorom. Početkom 1940. godine članovi su Društva održali treću opću skupštinu. Prema podacima Društvo je te godine imalo 44 člana. Novi je predsjednik bio Julije Toporiš, koji je očigledno izmijenio način djelovanja. Naime Društvo je već sredinom 1940. godine imalo oko 100 članova. Ujedno je Društvo u ožujku iznajmilo prostore te su se članovi napokon mogli okupljati u vlastitim 228 „Zabava je potekla v najlepšem slovenskem prijateljskem duhu, tako kakor je navada pri nas v Sloveniji.“ (Izseljenski vestnik, br. 2., 1939.: Po naši domovini, 26). 229 Izseljenski vestnik, br. 5., 1939.: Po naši domovini, 81. prostorima, čime je svakako bio olakšan rad Društva. Adresa društvenih prostorija je bila Riječka ul. 7, Osijek III.230 Iste su godine članovi Društva u prostorijama gostionice vlasnika Bendekoviča, organizirali i jedno od „…najvećih društvenih događanja.“231 Kako je bilo zapisano: „Raspored je bio vrlo složen: pjevanje, tamburanje, reciti-ranje, burka u jednom činu (Jezični dohtor u režiji Toporiša), dva kupleta, koje je jako lijepo zapjevao g. Toporiš, te je uslijedila jednostavna zabava sa šaljivom poštom, licitacijom živog prašćića i dr.“232 Osim toga od Izseljenske su matice dobili određeni broj knjiga, što je bio temelj za osnivanje knjižnice. Prema dopisu Franca Drofenika, jednog od članova Društva, knjige su bile smještene u društvenim prostorima . Osim društvenih večeri članovi su planirali i organizaciju izleta u okolicu Osijeka, a prije svega u neko mjesto gdje su također Slovenci „…da se međusobno upoznamo i porazgovaramo“.233 Iz podataka se vidi da je Društvo promjenom predsjednika aktivno započelo s djelovanjem tek 1940. godine, ali, nažalost, nije jasno što se dalje događalo s tim društvom. Prema nekim navodima Društvo je prestalo s djelovanjem u ljeto 1941. godine, ali su članovi nastavili sa svojim djelovanjem ilegalno. Nažalost, dio je članova bio uhićen i odveden u logor, odakle se više nisu vratili.234 88 Koliko je Društvo djelovalo i koliko je bilo uspješno te je li ostvarilo želje zapisane u navedenim pravilima, nije moguće ustanoviti. Međutim već to što je Društvo osnovano ukazuje na to da je slovenska zajednica u Osijeku bila brojna te da su njezini članovi imali različite interese u području druženja. Mogli bismo zaključiti da je ovo društvo kao i ilegalni rad Slovenaca koje je rat zatekao u Osijeku te osnivanje Mestnega odbora Osvobodilne Fronte u Osijeku, za koje je bio zadužen Ferdo Delak, postavilo temelje za djelovanje društva France Rozman u Osijeku odmah nakon Drugoga svjetskog rata. 230 Vestnik prosvetnih zvez, svibanj, 1940.: Slovenci v Osijeku, 69. 231 „ … največjih društvenih prireditev“ (Slovencev, 18. 4. 1940.: Slovenci v Osijeku, 5). 232 „Spored je bil prav pester: petje, tamburanje, deklamacija, burka v enem dejanju (Jezični dohtr v režiji predsednika Toporiša), dva kupleta, ki ju je prav lepo zapel g. Toporiš, sledila je prosta zabava s šaljivo pošto, licitacijo živega prašička itd.“ (Vestnik prosvetnih zvez, svibanj, 1940.: Slovenci v Osijeku, 69). 233 „ … da se med seboj seznanimo in porazgovorimo“. (Izseljenski vestnik, br. 6., 1940.: Po naši domovini, 94–95). 234 Glas Slavonije, 6. 4. 1955.: Sjećanje na slovenske ilegalce, 4. Slovensko izobraževalno in pevsko društvo „Prešeren“ u Slavonskom Brodu Slovensko je udruženje bilo zabilježeno i u Slavonskom Brodu. Prema riječima Janeza Kalana želja za osnivanjem društva postojala je već 1922. godine, kada se on na svom proputovanju po hrvatskoj unutrašnjosti susreo i sa Slovencima u Slavonskom Brodu (tada Brodu na Savi). Prema njegovim riječima okupile su se žene i djeca. Uglavnom su u Slavonskom Brodu bile doseljene obitelji željezničara, i to prije svega iz Primorja, ali i drugih slovenskih krajeva. Na tom se sastanku razmišljalo o osnivanju društva Slovenska lipica, koje bi za početak svoje prostore imalo u franjevačkom samostanu (Kalan 1922, 272). Nažalost, od toga društva nije bilo ništa. Prema prikupljenim podacima prvo je formalno društvo, koje je možda svoje zametke dobilo već 1922. godine, u Slavonskom Brodu bilo osnovano u ožujku 1930. godine. Uglavnom, kao i kod svih ostalih slovenskih društava, osnivanju ovoga prethodilo je nekoliko sastanaka organizacijskog odbora. U lokalnom je tisku bilo objavljeno više obavijesti o tome kako Pripravljački odbor poziva zainteresirane Slovence na osnivačku skupštinu.235 Ona je bila organizirana u gostionici Terkal 2. ožujka 1930.,236 kada je osnovano društvo pod imenom Slovensko izobraževalno in pevsko društvo „Prešeren“. 89 Ilustracija, br. 11., 1930.: Slovensko izobraževalno in pevsko društvo „Prešeren“ v Brodu na Savi, 364. 235 Posavska štampa, 22. 2. 1930.: Slovenci u Brodu, 2. 236 Posavska štampa, 1. 3. 1930.: Slovenci u Brodu, 2. Predsjednik je organizacijskog odbora bio Franjo Bevc, a tajnik France Košir. Članovi su se dogovorili da će cilj Društva biti briga za opće obrazovanje članova Društva te da će se među članstvom pokušati jačati nacionalna svijest i ljubav prema jedinstvenoj državi (Kraljevini Jugoslaviji, op. a.), da će se širiti prosvjetne djelatnosti među članovima kao i podupirati druga društva s istim ciljevima u njihovoj aktivnosti.237 Članovi su željeli osnovati čitaonicu, pjevački odsjek, dramsku sekciju te su pokušali organizirati i predavanja.238 Pravila Društva odobrena su 15. svibnja 1930. godine (Slanček 2009, 27). Kada se promatraju cilj i način koje su odabrali da bi postigli željene rezultate, uočljivo je da su oni slični, pa čak i istovjetni, ciljevima i planiranim aktivnostima nekih drugih slovenskih društava koja su djelovala na prostoru današnje Hrvatske. Može se naime uočiti da programi svih društava imaju neke iste odluke te, prema svojim prilikama, svako društvo u pravila unosi svoje specifičnosti, pojedinosti prema svojim uvjetima. Baš stoga je potrebno naglasiti da je Društvo nastalo na inicijativu već postojećih slovenskih dru- štava na prostoru nekadašnje Kraljevine Jugoslavije. Tako se u zapisniku o održanoj osnivačkoj skupštini navode društva u Nišu, Banja Luci, Zagrebu i Beogradu. Društvo u Slavonskom Brodu svoja je pravila izradilo na temelju pravila zagrebačkoga slovenskog društva, ali nije točno specificirano kojeg. 90 Za predsjednika Društva izabran je France Kavčič, za potpredsjednika Franjo Ermenc, tajnik je bio profesor Franjo Košir, blagajnik Stanko Sešek, a knjižničar narednik Pavle Majerle. Odbornici su bili Mirko Sila, Milan Rabič, Franjo Viduč i Franjo Kosovel. Iz zapisnika je još vidljivo da su bili nazočni i Stanko Varšek, Pavle Lokovšek, Ivan Primožič, Tine Hafner, Mirko Mušek, Franjc Rebelj, Edo Slomšek, Urban Babič, Matija Štefančič, Ivan Drofenik, Ivan Vizjak, Josip Vivoda, Fran Teržan i Martin Gola. Sva se imena nalaze na kraju usvojenih pravila. Neka od njih nisu čitka. Kao zamjenici su izabrani Viktor Babuder, I. Drobnič, Fr. Žmuhar i I. Ermenc.239 Članovi Nadzornoga odbora bili su Alojz Čop, Alojz Kolar i Franc Bizjak. Društvo je imalo svoje prostorije u Ulici Ante Starčevića, no već nekoliko mjeseci poslije preselilo se u prostorije u Ulici Augusta Šenoe, u kuću A. Berkovića, brodskoga veletrgovca,240 koji je simpatizirao Društvo te mu pomogao u radu.241 Promjena prostora nije bila jedina promjena u djelovanju Društva u tako kratkom razdoblju. Društvo je već na samom početku svojega rada zapalo u problem pri organizaciji. Tako je u novinama izašao članak u kojem 237 HR HDA, GSP 3313, br. 3216, 1930., Pravila Slovenskega izobraževalnega in pevskega društva Prešeren u Brodu n./S. , 1. 238 HR HDA 1353, 3313, Zapisnik. 239 Posavska štampa, 15. 3. 1930.: Slovensko prosvjetno i pjevačko društvo Prešern u Brodu, 3. 240 Posavska štampa, 21. 6. 1930.: Slovensko izobraževalno in pevsko društvo Prešern v Brodu, 2. 241 Brodska tribuna, 21. 6. 1930.: Iz Slovenskog pjevačkog društva u Brodu, 5. su bili pozvani članovi Društva na skupštinu.242 Sastanak je bio sazvan za 6. srpnja 1930. u Dalmatinskom podrumu i tada je izglasano novo predsjedni- štvo Društva. Već činjenica da su se članovi Društva sastajali u gostionici, a ne u vlastitim prostorima, ukazuje na to da je prostor bio premalen za veći broj ljudi. Za predsjednika je bio izabran Ivo Ermenc. Potpredsjednici su bili Franjo Beuc i Franjo Košir, tajnik Milan Rabič, zamjenik tajnika Franjo Kos, blagajnik Stanko Šešek, a knjižničar Franjo Kezamernik. Odbornici su bili Leo Župnek, Franjo Viduć i Josip Verzak, a članovi Nadzornoga odbora Lovro Varpot i Ludvik Japelj.243 Razloge tako iznenadnoj i brzoj promjeni predsjedništva ne znamo. Jedan od razloga tome može biti i mogućnost da su prvotni zanos i elan članova predsjedništva splasnuli, te je postojala potreba da se oni zamijene. S druge strane vidljivo je da su mnogi Slovenci došli u Slavonski Brod po službenoj dužnosti, te postoji mogućnost da su dobili odluku o radu u nekom drugom mjestu. U to vrijeme naime nisu bili neuobičajeni premještaji državnih službenika. U prilog tomu govore podaci dobiveni iz slovenskih novina, gdje su pojedinci na radu, u ovom slučaju u Slavonskom Brodu, pozdravljali svoje najmilije. Svakako je ilustrativno, a ovdje i potrebno navesti neke od tekstova iz slovenskih novina Domovina: „Sretnu i veselu novu godinu žele svim čita-teljima i čitateljicama podoficiri, koji služe pri željezničkoj komandi u Slavonskom Brodu: (…), Stanko Varšek (…), Pavle Lokovšek….“244 91 To nam odmah odaje i razlog njihova boravka u Slavonskom Brodu. Osim njih svoje su čestitke poslali i Stanko Šibenik, Alojz Toni, Kazimir Mrmolja, Vlado Trampuš, Anton Hitejc, Danilo Florenin, Mirko Soje, Jože Flis, Alojz Repnik i Danilo Bezjak.245 Slična je čestitka objavljena i za 1932, a uz stara imena iz 1931. mogu se pročitati i neka nova: Rudolf Beltram, Alojzij Zajc, Martin Juvan, Anton Rupnik, Rado Pišku i Stanislav Karpe.246 Osim novogodišnjih pozdrava Slovenci koji su radili u Slavonskom Brodu svojih su se sjetili i za Uskrs te je također i 1930. i 1931. godine bio objavljen popis ljudi koji su svojima zaželjeli sretne uskrsne blagdane.247 U sklopu Društva djelovale su knjižnica i čitaonica, a više je puta bilo istaknuto i da je Društvo pretplaćeno na različite slovenske novine. Broj je knjiga u knjižnici, izgleda, bio malen, pa su često u novinama tražili donacije 242 Brodska tribuna, 12. 7. 1930.: Iz slovenskog izobraževalnog in pevskog društva, 5. 243 Brodska tribuna, 5. 7. 1930.: Slovensko izobraževalno in pevsko društvo Prešeren v Brodu n. S, 5. 244 “Srečno in veselo novo leto želijo vsem bralcem in bralkam podoficirji, služeči pri železniški komandi v Slavonskom Brodu: (…), Stanko Varšek (…), Pavle Lokovšek…” (Domovina, 1. 1. 1931.: Novoletni pozdravi, 6). 245 Domovina, 1. 1. 1931.: Novoletni pozdravi, 6. 246 Domovina, 1. 1. 1932.: Novoletni pozdravi, 6. 247 Potpisani kao podoficiri željezničke komande u Slavonskom Brodu za 1930. godinu bili su: Alojz Rauhekar, Alojz Šetina, Pavle Majerle, Stanko Voršek, Tone Rupnik, Alojz Zajc, Anton Hitejc Danilo Floreniu, Mirko Saje, Pavle Lokovšek, Mirko Vojevac, Vlado Trampuš, Alojz Božič, Joža Fliš, Alojz Repnik (Domovina, 24. 4. 1930.: Velikonočni pozdravi, 6). knjiga od građana i drugih društava.248 To pak ukazuje na to da su članovi i inicijatori Društva bili svjesni važnosti pisane riječi. Osim toga u Društvu je djelovao i pjevački zbor. Ne zna se koliki je bio, ali se čini da je djelovao muški pjevački zbor,249 koji je, vjerojatno, osim na internim zabavama Društva nastupao i javno prilikom većih kulturnih događaja. Tako je pjevački zbor, uz druga društva, pjevao na dan Svih svetih na groblju. Otpjevali su: Narodnu nadgrobnicu J. Pavičića i Blagor mu Davorina Jenka.250 Zabilježeno je i da su u Društvu organizirali događanja koja su bila otvorena za širu javnost. Tako je u listopadu sudjelovalo u organiziranju svečane mise za strijeljane antifašiste u Bazovici,251 kamo je pozivalo sve Slovence, članove i nečlanove Društva.252 Svoju prvu, a čini se i jedinu javnu zabavu, Društvo je organiziralo 6. prosinca 1930. u gostionici Tri gavrana. Prema pisanju tadašnjih dnevnih novina: „Pjevački zbor je zapjevao više pjesama koje su prisutni prihvatili s oduševljenim odobravanjem. Mnogo zanimanja je izazvala bogata lutrija. Agilno društvo „Prešern“ uživa među brodskim stanovnicima mnogo simpatija.“253 Zadnji podatak o održavanju sastanka i uopće zadnji podatak o djelovanju potječe iz ožujka 1931., kada je članove zvalo na redovitu godišnju skupštinu.254 Nakon toga o Društvu prestaju izlaziti bilo kakve vijesti. U Društvu je 1930. godina bila svakako burna. Kako je vidljivo, u Sla-92 vonskom Brodu je zabilježeno osnivanje emigrantskih društava. Jedno takvo osnovano je 1923. godine pod imenom Istra. Postoji mogućnost da je slovensko društvo u Slavonskom Brodu svoj rad prekinulo i više nije bilo toliko vidljivo jer su članovi bili aktivni i u društvu Istra te nisu mogli istovremeno aktivno djelovati u više društava. Na takav nas zaključak navodi činjenica da je događaj koji je održan 1930. godine u organizaciji slovenskog društva bio organiziran i 1931. godine, ali je ovaj put to organiziralo društvo Istra.255 248 Posavska štampa, 21. 6. 1930.: Slovensko izobraževalno in pevsko društvo Prešern v Brodu, 2; Brodska tribuna, 21. 6. 1930.: Iz Slovenskog pjevačkog društva u Brodu, 5. 249 Brodska tribuna, 29. 11. 1930.: Zabava Prešerna, 7. 250 Brodska tribuna, 1. 11. 1930.: Slovensko izobraževalno in pevsko društvo Prešern, 7. 251 U Bazovici (tal. Basovizza) 6. rujna 1930. ustrijeljena su 4 antifašista: Slovenci Ferdo Bidovec, Fran Marušič i Alojz Valenčič te Hrvat Zvonimir Miloš. Oni su bili članovi ilegalne primorske antifašističke organizacije TIGR (Trst-Istra-Gorica-Rijeka), odnosno njezina ogranka Borba. Postali su simbol za antifašističko djelovanje prije svega u hrvatskim i slovenskim krajevima koji su bili u Kraljevini Italiji. Nakon Drugoga svjetskog rata njima u čast izgrađen je spomenik (Pahor 2007, 36–37.). 252 Brodska tribuna, 13. 9. 1930.: Za pokoj duše palih žrtava, 1. 253 “Pevski zbor je zapel več pesmi, ki so jih prisotni sprejeli z navdušenim odobravanjem. Mnogo zanimanja je izazvala bogata loterija. Agilno društvo „Prešeren“ uživa med brodskimi prebivalci mnogo simpatij“ (Jutro, 10. 12. 1930.: Slovenska veselica v Brodu na Savi, 5). 254 Brodska tribuna, 14. 3. 1931.; Slovensko izobraževalno in pevsko društvo Prešeren v Brodu n. Savi, 5. 255 Jugoslavenska sloga, 12. 9. 1931.: Iz društva Istra, 4. Društvo je 1932. održalo komemoraciju za ubijenog antifašista Vladimira Gortana i njegove drugove.256 Kako je Društvo prestalo sa svojim radom, nije bilo moguće odrediti. Sa sigurnošću se može tvrditi da je velik broj slovenskih doseljenika u Slavonskom Brodu imao potrebu nekakva vida organiziranja i okupljanja. Iako su si zadali dosta visoke ciljeve, nije jasno što su sve od planiranog članovi Društva uspjeli realizirati. Ne zna se ni koliko je Društvo djelovalo te koliko je bilo aktivno. Može se zaključiti da su članovi Društva svakako bili upoznati s aktivnostima barem nekih slovenskih društava u Hrvatskoj. Slovenska društva u Splitu Suvremeni su slovenski znanstvenici o slovenskim udruženjima u Splitu pisali malo. Uglavnom su samo spominjali postojanje udruženja za koja se do sada nije našla sigurna potvrda ili nije bilo moguće dati nekakav detaljniji izvještaj o njihovu radu. Tako se spominje da su djevojke iz slovenskih krajeva, koje su radile raspršene po cijeloj tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, imale svoja skloništa i u Splitu (Drnovšek 2012, 52), ali potvrde o takvoj ustanovi nismo našli.257 No, iz onodobnih izvora moguće je vidjeti da su Slovenci bili svakako 93 prisutni u Splitu. Tako je svakako moguće spomenuti „slovenske fantje“, koji su u Splitu služili vojsku, a koje je bilo moguće evidentirati preko njihovih novogodišnjih258 i uskrsnih259 čestitki rodbini i prijateljima u Sloveniji. 256 Jugoslavenska sloga, 19. 11. 1932.: Komemoracija za Gortana i drugove, 3.; Jugoslavenska sloga, 17. 2. 1934.: Deset godina rada društva Istra u Brodu, 4. 257 Pregledani su i izvori koje M. Drnovšek navodi u svojoj knjizi, ali ni u primarnim izvorima nismo pronašli taj podatak. (I. Slovenski izseljenski kongres, 1936). Tamo se samo navodi da je biskup Srebrnič govorio o talijanskim kolonijama koje ima na prostoru svoje biskupije, a da se jedna od njih nalazi između ostaloga i u Splitu, gdje ta zajednica ima i svoje talijanske svećenike, koje šalje Kraljevina Italija i koji se brinu za vjersku pastvu (Slovenski izseljenski zbornik 1935, 16). 258 Novogodinji pozdrav za 1931. godinu iz Splita poslali su: „Slovenski fantje, vojaki pri 54. peho-tnem polku, II. bataljonu, želimo vsem bralcem, posebno pa bralkam „Domovine”, srečno novo leto: kaplarji: Ivan Borišek in Franc Prošt (Št. Jurij), Franc Mavrič in Ivan Lenarčič (Mokronog), Albin Olabeunik (Raka), Franc Plaznik in Rudi Props (Hrastnik); redovi: Martin Hrastelj (Zagorje), Vinko Maserko (Polšnik), Miroslav Glavač (Št. Jurij), Miha Ulaga (Laško), Alojz Prijatelj, Anton Berk, Franc Tratar in Franc Sladič (Št. Rupert), Anton Savšek (Polš- nik), Anton Vene (Bučka), Joško Duh (Zagorje), Alojz Žabkar (Raka), Fran Barič (Zameško), Alojzij Pavlic, Maks Požem in Franc Kranjc (Sevnica), Miha Kranjc (Laško), Rudolf Kalčič (Šmarjeta), Damjan Tomažin (Mokronog) in Alojz Celestina (Št. Jurij)”. (…) kaplarji: Adolf Pečovnik (Loče pri Konjicah), Anton Srebot (Gabernik pri Polskavi), Fran Šilič (Velika Nedelja) in Pavel Bezjak (Velika Nedelja); redovi: Martin Topolič (Pohorje), Anton Kapun (Pohorje), Ivan Brecel, Jakob Munda (Velika Nedelja), Anton Žerak (Maribor), Peter Flaisinger (Maribor), Ervin Pok (Ruše), Jožef Šticel (Žabljek), Matija Mandel (Ptuj), Franc Kokol (Maribor), Janez Kmitek (Makole), Jože Krmelj (Ljubljana) (Domovina, 1. 1. 1931.: Novoletni pozdrav, 6). 259 Uskrsnu čestitku svojima u domovinu uputili su: „Mitraljeska četa v Splita. Vsi fantje iz maribor-skega okrožja, ki služimo pri 11. polku v Splitu, želimo roditeljem, znancem in dekletom iz srca da bi v veselju in zadovoljstvu obhajali Veliko noč. Ivan Hojnik, Ješenca; Franc Peršon, Maribor; Vera Kržišnik Bukić pak navodi da su u Splitu između dva svjetska rata djelovali slovensko društvo i čitaonica Slovenaca koji su imali i svoje kuglali- šte (Kržišnik-Bukić 1995, 173). U razdoblju između dva svjetska rata u Splitu je zabilježeno djelovanje čak dvaju slovenskih društava. U godini 1931. zabilježeno je postojanje Kluba Slovenaca u Splitu, koji je prema jednom novinskom navodu okupljao velik broj doseljenih Slovenaca, koji su imali u Splitu različite položaje: trgovce, industrijalce, činovnike te osobe slobodnih profesija. Zabilježeno je da su osnovali udruženje, ali drugih podataka o takvom društvu nije bilo.260 Osim toga društva djelovala je i Podružnica Družbe sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, koja je sa svojim radom započela u listopadu 1931. godine. Podatke o Družbi sv. Cirila in Metoda v Ljubljani pronalazimo u Arhivu Republike Slovenije, gdje se navodi da je postojala Podružnica u Splitu i da je to ujedno bila i jedina podružnica na prostoru Hrvatske.261 U popisu članova Družbe sv. Cirila in Metoda v Ljubljani vidi se da je ona imala popriličan broj članova i simpatizera na prostoru Hrvatske,262 ali ti članovi, uključeni u neka od ovdje spomenutih društava, nisu djelovali u smjeru osnivanja podružnice, kao što je to bio slučaj u Splitu. Kao pokrovitelji Družbe sv. Cirila in Metoda za 1932. godinu u Koledaru šolske Družbe sv. Cirila in Metoda navode se sljedeće osobe iz Splita: Pod-94 goršek Janko, ravnatelj Gospodarske banke u Splitu, Branimir Silić, Ljudevit Silić (krojač), Jakob Čeh (tesar), Vilko Hohnec (hoteljer), Vladislav Turk, podravnatelj Ljubljanske kreditne banke u Splitu, Franjo Lorenčar (hotelijer), Anica Žagarjeva, Damijan Škerl, upravnik Jugotehne, A. Rismondo, supruga Martin Kamenšek, Plat; Alojz Bedenik, Štoferce; Mihael Arnečič, Belski vrh; Jože Arnečič, Sv. Barbara; Janez Hriberšek, Podlehnik; Avgust Gaberc, Mokole; Ivan Fišinger, SI. Bistrica; Herman Doki, Marija Snažna; Ludvik Brumec, Poljčane; Franc Fortek, Doliče; Mihael Bogina, Staro Sleme; Janez Benko, Serdica; Karol Babšek, Limbuš; Adolf Paulin, Maribor; Stanko Beic, Rošpoh; Jože Zafašnik. Nova vas; Janez Hojnik, Mastje; Franio Hercok, Sv. Barbara-Hal.; Štefan Hlebič, Ruše; Franc Arzenak, Mlače; Alojz Golčer, Zreče; Ivan Gerecnik, Orehova vas; Franc Fišer, Sv. Benedik; Alojz Braško, Sv. Marjeta ob Pesnici; Vincenc Beg, Sečevo; Štefan Gerečnik, Prepole; Franc Bauman, Godimarci; Jože Buček, Vučeslovci; Ludvik Dajčman, Sv. Marjeta ob Pesnici; Franc Hohnec, Oplotnica; Lovro Košar, Biserjane; Ivan Horb. Sv. Peter; Ludvik Brčič, Srednje Gameljne; Ludvik Hadžet, Sv. Miklavž pri Ormožu; Konrad Babič, Sv. Arnej (Slovenec, 19. 4. 1930.: Naši fantje voščijo za Veliko noč, 7). 260 Novo doba, 7. 12. 1931.: Klub Slovenaca u Splitu, 5. 261 ARS SI AS 622, 1885–1941, Družba sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, knjiga 76. 262 Članovi Družbe navedeni su u Koledaru šolske družbe sv. Cirila in Metoda, glavnom glasilu Družbe, ali i u dokumentima o djelovanju. U arhivskoj se građi spominju pojedinci koji su već evidentirani kao značajne slovenske osobnosti koje su djelovale na prostoru Hrvatske (nor. Konrad Janežič, Volosko i dr.), ali i osobe koje se dosada nisu spominjale. Najzanimljivije je napomenuti da su, osim poimence, novac uplaćivale i skupine koje su često imale zanimljiva imena. Tako su za 1911., 1912., i 1915. godinu novac uplatili „Pazinski Slovenci“, za godinu 1911. novac su uplatili već spomenuti „Slovenski zaplotniki“, a zabilježena je i donacija „Zbora slovenskih uradnikov Gornji Grad, Zagreb“ (ARS SI AS 622, 1885–1941, Družba sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, knjiga 76; ARS SI AS 622, Indeks 1907). Osim takvih skupina spominju se i pojedinci koji su djelovali u Splitu: Rudolf Makarovič, trgovac u Splitu. upravitelja Jadranske plovidbe te Konrad Rajher, vlasnik pogrebnog zavoda u Splitu.263 Možemo tvrditi da su barem neki od navedenih bili članovi Podru- žnice, ako ne i glavni inicijatori osnivanja udruženja.264 Za razliku od drugih društava koja su djelovala u razdoblju između dva svjetska rata, a čija su se pravila uglavnom pronašla, Podružnica Družbe sv. Cirila in Metoda v Ljubljani nije imala potvrđena pravila. O Podružnici u služ- benoj dokumentaciji Družbe nema mnogo podataka. Vidi se da je djelovala između 1931. i 1938. godine, kada prestaju financijski izvještaji Podružnice. Prva je obavijest o osnivanju Podružnice pronađena u novinama Novo doba, gdje su članovi obaviješteni o prvoj skupštini, koja je održana 17. listopada 1931. godine u hotelu Kovačević (kasnije restoran Ljubljana),265 čiji je zakupnik bio hotelijer Franjo Lorenčak, jedan od odbornika slovenskog udruženja.266 Čini se da su toj osnivačkoj skupštini nazočili i delegati iz Ljubljane.267 Drugih podataka, osim financijske veze, o povezanosti Podružnice i centrale Družbe u Ljubljani nema.268 Na toj je osnivačkoj skupštini naglašen i zadatak Društva, a to je da: „…ova nacionalno-obrambena organizacija, koja broji već u svom početku preko stotinu članova, nastojeći, da vrši i u Splitu svim članovima i 263 Koledar šolske družbe sv. Cirila in Metoda, 1933.: Družba sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, pokrovitelji, 101. 95 264 Do sada se nije mnogo pisalo o Slovencima koji su djelovali u Splitu i u Dalmaciji općenito, ali da su oni bili prisutni i da je jedna organizacija, kao ova Podružnica ili nekakvo drugo udruženje bilo potrebno, pokazuju i različiti novinski napisi splitskoga tiska onoga vremena. Prilikom pregleda tih novina nalaze se opisi tragičnih sudbina ljudi koji su u vrijeme ekonomske krize, koja je zahvatila cijelu Europu, pokušavali i u Splitu pronaći nekakv posao. Tako nas se posebno dojmio članak o tragičnoj sudbini radnika Franza Modera iz Grosuplja, starog 58 godina, koji je umro od slabosti. Naime, u članku se navodi da se ne znaju motivi njegova dolaska u Split, ali da su prilikom pregleda tijela u džepu pronašli pismo upućeno banu Primorske banovine, u kojem je molio za potporu za nezaposlena radnika. Tko zna kakve su ga životne prilike natjerale na odlazak iz zavičaja, ali je svakako potrebno napomenuti da on nije bio jedini takav tragičan slučaj, već da su u razdoblju između dva svjetska rata takvi slučajevi, kao i loš položaj žena, radnica, ali i radnika, bili svakodnevica (Novo doba, 13. 1. 1931.: Besposlen radnik koji umire od slaboće na ulici, 6.). Postojale su i obavijesti koje su informirale o smrti na radu, pa se tako dalo iščitati da je „V Splitu, kamor je bil šele pred kratkim prestavljen je postal žrtev svojega poklica, policijski nadstražar Ivan Gec, doma iz Sežane.“ (Istra, 14. 1. 1938.: Naši pokojniki, 4.). Osim tekstova o sudbinama pronalaze se i tekstovi o simpatičnim zgodama. Upravo jedan takav je i o dvojici slovenskih mladića koja su došla u Split radi posla, a navečer su izašli van, te kako novinar spominje u članku, opijeni dobrim dalmatinskim vinom nisu mogli pronaći prenoćište u kojem su ostavii stvari. Zbunjeni i pijani morali su se za pomoć obratiti policiji, koja je potom s njima obilazila sva prenoćišta sve dok nisu našli pravo (Jadranski dnevnik, 17. 4. 1934.: Slovenski fanti i dalmatinsko vino, 5). 265 Novo doba, 16. 10. 1931.: Osnivanje podružnice Društva sv. Ćirila i Metoda u Splitu, 6. 266 Novo doba, 12. 2. 1932.: ĆMD podružnica u Splitu, 6. 267 Nova doba, 20. 10. 1931.: Osnivanje podružnice Družbe sv. Ćirila i Metoda u Ljubljani, 6. 268 Podružnica je u Splitu za 1931. godinu platila 2.725 din., 1932. godine 1.450 din., 1933. godine 1.704 din., 1934. godine 1.912 din., 1935. godine 2.600 din., 1936. godine 2.000 din., 1937. godine 2.070 din., a 1938. godine samo 651 din. Podružnica je u Beogradu 1936. godine dala 2.487 din., a 1938. godine 4.836 din. (ARS SI AS 622, 1885–1941, Družba sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, knjiga 76). požrtvovnošću svoju zadaću, koja je u nacionalnom i kulturnom pogledu eminentne važnosti…“269 Društvo je sa svojim neformalnim radom vjerojatno započelo ranije, prije službene osnivačke skupštine. Iz postojećih podataka nije moguće evidentirati tko bi bio inicijator ovakvog udruženja ili gdje su se njegovi članovi okupljali, ali može se pretpostaviti da su se nalazili u restoranu Kovačević. Zbog nedostatnih podataka o osnivačkoj skupštini nije moguće zaklju- čiti tko je bio prvi predsjednik, no čini se da je to bio Sergei Goriup,270 koji je tu dužnost obavljao i kasnije.271 Članovi Društva izjasnili su se da je ono bilo nepolitično te su ga opisivali kao „ … kulturno, nacionalno i humanitarno društvo“.272 Geslo je bilo: „Ne osvajati, nego čuvati i braniti ono što je naše“,273 a kada se ono spoji s različitim nastojanjima članstva u kasnijim godinama (financiranje izgradnje škola i Sokolskog društva u mjestima pored današnje slovensko-austrijske granice), sve se lakše dolazi do zaključka da su u rad Podružnice bili uključeni i emigranti koji su još uvijek žalili za svojim zavičajem i nemogućnošću da žive u njemu. Podružnica je bila dobro uključena u javni i kulturni život Splita, a njezinu su važnost prepoznale i osobe umjetničkih i političkih krugova, koje su ujedno davale svoj doprinos. Tako su na nekim događanjima sudjelovali Ida Pregarc274 ili Janko Rakuša,275 a važna je i uključenost Stojana Brajše.276 96 269 Novo doba, 20. 10. 1931.: Osnivanje podružnice Družbe sv. Ćirila i Metoda u Ljubljani, 6. 270 O Sergeiu Gorupu nije bilo moguće naći detaljniju biografiju, ali vidi se da je bio povezan s vinogradarstvom. Pisao je o modroj galici i o peronospori u časopisu Kmetovalec. Prije nego što je došao u Split, bio je u Mariboru, gdje je obnašao dužnost blagajnika u Organizaciji vinograd-nikov. Godine 1935. uredio je knjigu „Trnski izbor in vinski tipi za Dravsko banovino“ (Ljubljana, 1925). Čini se da je potrebno naglasiti da je on, kao i članovi njegove obitelji bio jedan od po-krovitelja Družbe za 1933. godine. Tako su u Kšd za 1934. godine navedeni: Sergei, Vida, Aljaša i Danilo Goriup (Koledaru šolske družbe sv. Cirila in Metoda, 1934.: Pokrovitelji, 111). 271 Novo doba, 19. 2. 1932.: Gregorčićeva proslava u Splitu, 6. 272 Jadranski dnevnik, 15. 1. 1935.: Naličje splitskog političkog falsifikata, 1–2. 273 Jadranski dnevnik, 1. 3. 1935.: Proslava 60. godišnjice velikog slovenskog pjesnika Fran Ksavera Meška, 4. 274 Ida Pregarc (Rab, 1897. – Beograd, 1986.) rođena Kavčič. Mladost je proživjela u Trstu gdje je pohađala Dragutinovićevu dramsku školu te je nastupala u Slovenskem gledališču. Na početku sezone 1919/1920. započinje s angažmanom u ljubljanskoj Drami, ali ubrzo odlazi u Split, gdje ostaje četiri sezone. U tome je razdoblju na splitskoj pozornici interpretirala čak 41 ženski lik. Napustivši splitsko kazalište, postaje članica Srpskoga narodnog pozorišta. U sezoni 1928/1929. bila je članica kazališta u Osijeku, te nastupajući u Novosadsko-osječkom kazalištu, odnosno Narodnom kazalištu za Primorsku banovinu, Ida Pregarc dobiva status prvakinje te joj se dod-jeljuju uloge u skladu s tim statusom. Najveći dio svoje umjetničke karijere posvetila je kazalištima u Novom Sadu i Beogradu, gdje je u razdoblju između dva svjetska rata bila jedna od najboljih dramskih i karakternih glumica (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2011, 94–98). 275 Janko Rakuša (Mihalovec kod Ormoža, 1901. – Remetinec, 1945.). Rođen je kao nezakonito dijete nadničarke u omanjem vinogradarskom predjelu Štajerske. Već s tri godine ostaje bez majke koja umire u oskudici, te je povjeren skrbniku. Radeći kao pastir, završio je osnovnu školu te zahvaljujući župniku odlazi na daljnje školovanje u Veržej, potom u Maribor pa u Ljubljanu. Samoinicijativno napušta sjemenište i gimnaziju te se uz podršku Rade Pregarca uključuje kao volonter i statist u rad ljubljanske Drame. Svoju je priliku dobio kada je obolio Opis Šest, koji je glumio u drami Na dnu Maksima Gorkog. Tu je ulogu odigrao Janko Rakuša. No, zbog Potrebno je naglasiti da je već 1932. godine u članstvo bilo upisano 160 osoba. No to je ujedno i jedini podatak te nije vidljivo je li se broj članova smanjivao ili rastao. Djelovanje Podružnice bilo je podijeljeno na tri odsjeka: prosvjetni, zabavno-diletantski te pjevački.277 No kada se promatra djelovanje Podru- žnice, vidljivo je samo javno djelovanje članova, koje je moguće podijeliti na kulturno-prosvjetne događaje koje su organizirali, odnosno događaje isklju- čivo zabavnog karaktera. Neka su događanja, prije svega proslave u povodu različitih tradicionalnih događaja, postale tradicija i ponavljale su se svake godine. Članovi Podružnice svaku su godinu započinjali skupštinom, na kojoj bi bilo odabrano novo predsjedništvo Društva, te su se, između ostaloga, donosile i druge važne odluke.278 O članovima predsjedništva i odbora Društva doista se može govoriti vrlo oskudno. Tako je od 1931. do 1934. godine predsjednik Podružnice bio Sergej Goriup. U 1935. godini predsjednik je bio Josip Lešnik, funkciju tajnika imao je Robert Blenk, blagajnica je bila Katica Lehar, a Josip Špan bio je jedan od odbornika.279 nesuglasica s kazališnim konzorcijem odlazi u Sarajevo 1921/1922. te u Osijek 1922/1923. Nakon obaveznoga jednogodišnjeg služenja vojske u Mostaru dolazi u Narodno kazalište za Dalmaciju. 97 U Splitu je bio od 1924/1925. godine do kraja sezone 1926/1927., kada odlazi u Skopje. U tom je razdoblju sudjelovao u izvedbi šezdeset i jednog dramskog teksta i četiri operete. Nakon Skopja jednu je sezonu bio u Mariboru pa potom u Zagrebu, Osijeku, Beogradu te ponovno u Osijeku, a zatim je otišao u Zagreb, gdje je u Hrvatskom narodnom kazalištu nastupao od 1934/1935. do svoga posljednjeg nastupa 17. prosinca 1944. godine (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2011, 108–116). 276 Stojan Brajša (Pazin, 1888. – Gorica, 1989.), pravnik i publicist. Brat je skladatelja Ćirila Brajše. Gimnaziju je završio u Pazinu 1907. godine, studirao je pravo u Zagrebu, Beču i Grazu, a doktorirao je u Zagrebu i Padovi. U Pazinu je 1908. bio jedan od osnivača Hrvatskoga katoličkoga akademskog društva „Juraj Dobrila“, a uređivao je list Pučki prijatelj. Radio je kao sudski pripravnik u Pazinu od 1914. do 1917. godine te kao odvjetnički pripravnik u Puli od 1917. do 1920. godine. Pisao je članke o psihologiji, sociologiji i filozofiji u Narodnoj prosvjeti i drugim časopisima. Nakon Prvoga svjetskoga rata imao je odvjetnički ured u Gorici, a surađivao je sa slovenskim kršćanskim socijalistima. Ušao je u politički život, te je sudjelovao na izborima za talijanski parlament 1921. i 1924. godine. Za jugoslavenske novine i časopise pisao je članke o pedagogiji, mu-zikologiji i povijesti Istre. Bio je predsjednik obnovljenoga Političkog društva za Hrvate i Slovence u Istri, tajnik Tiskovnoga društva za Istru i neko vrijeme urednik lista Istarska riječ. U Jugoslaviju je morao emigrirati 1931. godine. Prvo je bio odvjetnik u Novome Mestu, a potom u Splitu. Od 1941. do 1945. godine obnašao je dužnost suca u Zagrebu. Nakon Drugoga svjetskog rata odlazi u talijansku Goricu, gdje je u školi predavao latinski, grčki i engleski jezik. U Trstu je radio i za Savezničku vojnu upravu. Krajem 1931. godine u Splitu je otvorio svoj odvjetnički ured i izgleda da se odmah uključio u rad Podružnice (Novo doba, 20. 11. 1931.: Dr. Stojan Brajša, 5). 277 Novo doba, 26. 1. 1932.: Slovenci v Splitu pridno delujejo, 3. 278 Novo doba, 10. 1. 1933.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6; Novo doba, 18. 1. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6.; Jadranski dnevnik, 21. 1. 1935.: Skupština Ćiril Metodove podružnice, 6.; Jadranski dnevnik, 14. 1. 1936.: Skupština Ćiril Metodove podružnice, 7.; Novo doba, 14. 1. 1936.: Poziv na petu redovitu skupštinu, 6.; Novo doba, 21. 1. 1937.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 5. 279 Jadranski dnevnik, 21. 1. 1935.: Skupština Ćiril Metodove podružnice, 6. Prosvjetni odsjek intenzivno je radio na osnivanju knjižnice. Iako nije jasno jesu li od samih početaka imali svoje prostore gdje su mogli djelovati, članovi su svakako intenzivno radili na osnivanju280 te su knjižnicu konačno uspjeli organizirati početkom 1933. godine.281 Osim knjižnice u ožujku 1933. godine otvorili su i društvenu čitaonicu, koja je bila otvorena svaki dan od 13.00 do 15.00 sati te od 19.30 sati nadalje. Knjižnica je i dalje bila otvorena petkom od 19.30 do 21.00 sat, i to cijele godine.282 Čitaonica i knjižnica djelovale su u Krušićevoj ulici br. 6. Nije jasno koliko su ti prostori bili veliki, jesu li bili u vlasništvu Podružnice ili su bili iznajmljeni.283 Vjerojatno nisu bili maleni kao što je to bio slučaj kod nekih drugih slovenskih društava, jer su 1935. godine u njima postavili novu pozornicu.284 U Društvu je bio aktivan pjevački zbor te dramska sekcija. Pjevački je zbor djelovao od samog osnivanja Podružnice te je nastupao na različitim društvenim večerima.285 Prvi, ali i jedini podatak o cjelovečernjem koncertu pjevačkog zbora potječe iz 1933. godine, kada je Društvo uspjelo organizirati „ … svoju prvu pjevačku večer sa biranim programom muških i mješovitih pjevačkih zborova te solo nastupa“.286 Upravo organizacija jednoga ovakvoga cjelovečernjeg programa pokazuje da se Podružnica razvijala te da je pjevačka sekcija zapravo napredovala i došla do stupnja kada je mogla na sebe preuzeti organizaciju takva događaja. Nažalost, o pjevačkim mogućnostima 98 ne može se suditi, ali zapisano je da: „…sve tačke izvedene su precizno pod ravnanjem društvenog zborovodje maestra Andrije Pervanja…. (kapelnika gradske glazbe u Makarskoj op. a.), …koji je svojom spremom te požrtvov-nim radom uspio da u razmjerno kratko vrijeme ovaj mladi agilni pjevački zbor podigne na hvalevrijednu visinu“.287 Pjevački se zbor više ne spominje u kasnijim javnim događanjima. No činjenica je da su u Podružnici istovremeno djelovali i mješoviti i muški pjevački zbor, što ipak daje određenu težinu. Dramska, odnosno diletantska skupina, kako su je još članovi nazivali, bila je aktivnija. Tako su članovi dramske sekcije već u studenom 1932. godine izveli lakrdiju Bucek u strahu.288 Iduće su godine članovi dramske sekcije uprizorili lakrdiju Anarhist.289 Tijekom proslave dočeka Nove godine 280 Novo doba, 12. 2. 1932.: ĆMD podružnica u Splitu, 6. 281 Novo doba, 26. 1. 1933.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6. 282 Novo doba, 17. 3. 1933.: Ćiril-Metodova podružnica, 4; Novo doba, 18. 9. 1933.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 283 Novo doba, 18. 1. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 284 Jadranski dnevnik, 21. 1. 1935.: Skupština Ćiril Metodove podružnice, 6. 285 Novo doba, 5. 11. 1932.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5. 286 Novo doba, 28. 2. 1933.: Koncert Ćiril Metodove podružnice, 5. 287 Novo doba, 6. 3. 1933.: Uspjela priredba Ć. M. D., 6. 288 Novo doba, 5. 11. 1932.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5. 289 Novo doba, 10. 1. 1933.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 1934. godine izveli su igrokaz Prosac te različite druge šaljive kuplete,290 a na dočeku 1936. godine izveli su igrokaz Vesela punica.291 U studenom 1936. godine dramska je sekcija na zabavi povodom Martinja izvela igrokaz Bratranec. Prikupljen novac je bio namijenjen siromašnim učenicima na „ … našoj sjevernoj granici“.292 Početkom 1937. godine izveli su jednočinku J. Štoke Ne zovi vraga,293 a u studenom iste godine članovi su dramske sekcije izveli igrokaz Putifarka.294 Iste su godine, na tradicionalnoj proslavi u povodu Sv. Nikole članovi dramske sekcije Podružnice izveli igrokaz Miklavž prihaja.295 Posebno valja istaknuti dva događaja posvećena slovenskim kulturnim velikanima, koja su organizirali članovi Podružnice. To je bila proslava 60-godišnjice Frana Ksavera Meška u ožujku 1935. godine.296 Tu su obljet-nicu obilježila i neka slovenska društva u Zagrebu. Drugi događaj, koji su također obilježili članovi, ali i druga slovenska društva u Hrvatskoj, bila je 25. obljetnica smrti Simona Gregorčiča.297 U novinama je bio objavljen i program proslave, koja se održala u Sokolskoj dvorani u Splitu. Tako je Janko Rakuša, član splitskog kazališta, recitirao pjesmu Soča, pjevao je zbor podružnice kojim je dirigirao Matko Seršen, Ida Pregarc je recitirala pjesmu U pepelnični noči, a pjevao je i Joško Missia, bariton.298 Predavanje o životu i radu Simona Gregorčiča držao je Stojan Brajša. Prihod je bio namijenjen prognanicima koji su napustili prostor Julijske krajine. Prema navođenju očevica Sokolska 99 dvorana „Bila je puna publike, naročito Slovenaca nastanjenih u Splitu“.299 U travnju 1933. godine članovi su održali Koruško večer u foajeu Općinskog kazališta, a u programu su nastupali neki članovi Podružnice. Tako se spominju Iva Brajnović, dr. Ivo Rubić, Rajko Vatovec300 te Branko Lozar.301 Članovi su Društva u svojem djelovanju organizirali različite zabave i veselice kako bi se članovi međusobno bolje upoznali i malo se razveselili. 290 Novo doba, 29. 12. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6.; Novo doba, 29. 12. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 291 Jadranski dnevnik, 30. 12. 1935.: Silvestrovo u Ćiril-Metodovoj podružnici, 6. 292 Jadranski dnevnik, 6. 11. 1936.: Martinovo veče kod Ćirilo-Metodove podružnice u Splitu, 7.; Jadranski dnevnik, 11. 11. 1936.: Martinovo veče kod Ćirilo-Metodove podružnice u Splitu, 7. 293 Novo doba, 9. 1. 1937.: Pokladna zabava u Ćiril-Metodovoj podružnici, 6. 294 Novo doba, 12. 11. 1937.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 295 Novo doba, 2. 12. 1937.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6. 296 Jadranski dnevnik, 1. 3. 1935.: Proslava 60. godišnjice velikog slovenskog pjesnika Fran Ksavera Meška, 4. 297 Novo doba, 19. 2. 1932.: Gregorčićeva proslava u Splitu, 6. 298 Novo doba, 20. 2. 1932.: Gregorčićeva proslava u Splitu, 6. 299 Novo doba, 22. 2. 1932.: 25-godišnjica smrti S. Gregorčića, 6. 300 Obitelj Rajmunda (Rajka) Vatovca iz Maribora se u Split preselila jer je otac bio oružarni časnik. Rajmund Vatovec i Marcedes Janeš imali su dvoje djece: sina Rajka Vatovca, rođenog 6. 11. 1924. godine u Mariboru i Jasnu Vatovec, ud. Stekar, rođenu 23. 10. 1928. godine u Sremskoj Kamenici. Oboje djece školu je pohađalo u Splitu do 1937. godine, kada se obitelj preselila u Mursko Soboto, a 1940. godine u Ljubljanu (Jevnikar 2010, 17). 301 Novo doba, 22. 4. 1933.: Koruško veče Ćiril-Metodove podružnice u Splitu 5. Tako su već 1931. godine, kada je Društvo osnovano organizirali doček Nove godine u restoranu Kovačević,302 koji su vrlo često uključivali u svoje pla-nove. Od te godine doček Nove godine postaje tradicionalno slavljeničko događanje. Svake su godine organizirali silvestrovanje.303 U početku svojeg djelovanja ono je bilo u restoranu Kovačević, ali u kasnijim godinama prona-lazili su i druge prostore. Tako su kraj 1933. godine dočekali u restoranu Na Plaži na Bačvicama.304 Kraj 1934.305 i 1935.306 godine dočekali su u restoranu Ljubljana (prije Kovačević). Osim zajedničkih dočeka nove godine članovi su Društva organizirali Jurjevo,307 trgatev,308 Martinovo,309 a u zimskim mjesecima obavezno su organizirali miklavževanje.310 Čini se zanimljivim naglasiti da su imali pokladne i pretpokladne zabave, a 1934. godine to je bila zabava u prostorijama Na Plaži na Bačvicama, gdje se izveo ohcet (slovenska svadba), pjevalo se i bile su organizirane različite igre. Kao posebnu zanimljivost potrebno je izdvojiti najavu „…seljačkih slovenskih plesova u narodnom odijelu“.311 Obilježavali su i dan Sv. Ćirila i Metoda.312 Može se spomenuti paljenje krijesa u srpnju 1936. godine nakon sastanka u restoranu Bakotić na Gripama.313 No bili su pažljivi i prema svojim članovima. Tako su u povodu povratka Franje Lorenčaka, vlasnika restorana Kovačević, u Dravsku banovinu organizirali oproštajnu zabavu.314 100 Članovi su Društva organizirali i zabave koje nisu bile isključivo vezane za vjerske i narodne proslave i običaje, već su u cilju boljeg upoznavanja organizirali i različite koncerte. Tako su 1934. godine pozivali na koncert Jazz 302 Novo doba, 30. 12. 1931.: Ćiril-Metodova podružnica, 5. 303 Novo doba, 30. 12. 1932.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5.; Jadranski dnevnik, 30. 12. 1936.: Silvestrovo u Ćiril-Metod. podružnici, 5. 304 Novo doba, 25. 12. 1933.: Silvestrova zabava u Ćiril Metodovoj podružnici u Splitu, 4. 305 Novo doba, 29. 12. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 306 Novo doba, 30. 12. 1935.: Silvestrovo u Ćiril-Metodovoj podružnici, 6. 307 Novo doba, 18. 1. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6.; Jadranski dnevnik, 28. 4. 1934.: Velika proljetna zabava na počast sv. Jurja, 6.; Jadranski dnevnik, 14. 3. 1935.: Iz Ćiril Metodove podružnice u Splitu, 6.; Jadranski dnevnik, 16. 3. 1935.: Iz Ćiril Metodove podružnice u Splitu, 6.; Jadranski dnevnik, 14. 3. 1936.: Iz Ćiril-Metodove podružnice Split, 5. 308 Novo doba, 11. 10. 1933.: Ćiril-Metodova podružnica, 6. 309 Glavni zgoditak na tomboli koja se održavala na zabavi bila je guska. U ovakvim je situacijama istraživač često u nedoumici je li potrebno spomenuti takav podatak ili ne, ali svakako je potrebno svrnuti pozornost na jedan, iz današnje perspektive gledan, bizaran podatak, no upravo ta glavna nagrada ilustrativno opisuje razdoblje koje se sagledava (Jadranski dnevnik, 7. 11. 1935.: Sv. Martin kod Ćiril-Metodove podružnice, 6). 310 Novo doba, 7. 12. 1933.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 4.; Jadranski dnevnik, 28. 11. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u St, 6. 311 Novo doba, 12. 1. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5.; Novo doba, 25. 1. 1934.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6.; Novo doba, 3. 2. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5. 312 Jadranski dnevnik, 4. 7. 1934.: Danas svi na Bačvice, 6.; Jadranski dnevnik, 5. 7. 1934.: Uspjela zabava Ćiril-Metodove podružnice, 6. 313 Jadranski dnevnik, 2. 7. 1936.: Paljenje Ćirilo-Metodovog krijesa, 5. 314 Novo doba, 24. 9. 1932.: Ć.M.D. podružnica u Splitu, 5. banda,315 a krajem veljače iste su godine u restoranu Kovačević organizirali čajanku s ciljem međusobnog upoznavanja i dogovora oko budućeg plana rada.316 Slične su se aktivnosti nastavile u ožujku, kada su članovi Podružnice u prostorijama Slavije organizirali zabavu na kojoj je nastupila Lena Sabadini te glazba Kraljevske Mornarice iz Divulja.317 Važno se čini spomenuti da su članovi Društva pripomogli pri organizaciji dvaju koncerata za dvije različite grupe harmonikaša, djece od 5 do 10 godina, koja su u tom vremenu bila na turneji po tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.318 U javni život Splita članovi su se uključivali i na drugačije načine, čemu pak svjedoči to da je predsjedni- štvo Podružnice svoje članove pozivalo da u srpnju prisustvuju dočeku Kluba jugoslavneskih akademičara iz Istre, Trsta i Gorice, koji su u Splitu trebali održati koncert.319 U društvenim su prostorijama u listopadu 1934. godine održali kome-moracijsku sjednicu za ubijenog kralja Aleksandra.320 Osim koncerata i zabava članovi su Društva organizirali i predavanja.321 Promatrajući djelovanje Podružnice, vidljivo je da su njezini članovi često organizirali zabave koje nisu imale neki određeni povod. Organizirali su zabave i različita druženja, čajanke tijekom cijele godine, izuzev u ljetnim mjesecima. Nazivali su ih drugarskim večerima, koje su najčešće organizirali u već spominjanim splitskim restoranima.322 Godina 1935. bila je važna za Podružnicu jer je Družba sv. Cirila in 101 Metoda v Ljubljani te godine slavila 50 godina svoga postojanja. Uz već uobi- čajena događanja članovi su Društva organizirali i dva veća događanja. Prva je proslava bila u travnju, a druga u srpnju. U travnju su tako članovi Društva u Sokolskom domu priredili komediju Udovica Rošlinka C. Golarja,323 a to je ujedno bila i samo uvertira u glavnu proslavu, koju su priredili u srpnju. Članovi su predstavu izveli u „…slovenskim narodnim nošnjama i izvađaju narodne slovenske plesove“. Prikupljeni novac išao je za gradnju sokolskoga doma u Radlju ob Dravi (do 1952. godine Marenbergu).324 U srpnju 1935. 315 Novo doba, 9. 2. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 316 Novo doba, 23. 2. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 6. 317 Novo doba, 15. 3. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5. 318 Osim u Splitu koncerte su imali i u Zagrebu, Sisku, Sušaku te Dubrovniku (Jadranski dnevnik, 17. 7. 1934.: Koncert mladih haromnikaša iz Maribora u Splitu, 6.; Jadranski dnevnik, 17. 7. 1934.: Mali harmonikaši opet u Splitu, 6). 319 Jadranski dnevnik, 9. 7. 1934.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5. 320 Jadranski dnevnik, 10. 10. 1934.: Sve članove Ćiril-Metodove podružnice u St, 6. 321 Novo doba, 17. 11. 1932.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 5. 322 Jadranski dnevnik, 15. 1. 1935.: Naličje splitskog političkog falsifikata, 1–2.; Novo doba, 8. 2. 1935.: Ćiril Metodova Podružnica u Splitu, 5.; Novo doba, 13. 2. 1935.: Ćiril Metodova podružnica u St, 5.; Jadranski dnevnik, 15. 3. 1935.: Iz Ćirilo-Metodove podružnice Split, 5.; Jadranski dnevnik, 8. 2. 1935.: Čiril-Metodova podružnica u Splitu, 6; Jadranski dnevnik, 15. 2. 1935.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6.; Novo doba, 13. 2. 1936.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6. 323 Jadranski dnevnik, 4. 4. 1935.: Proslava 50-god. Ćiril-Metodove družbe u Splitu, 6. 324 Novo doba, 11. 4. 1935.: Iz Ćirilo-Metodove podružnice, 5. godine članovi su pak organizirali, isto povodom 50-godišnjice djelovanja Družbe sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, veliku pučku zabavu325 u restoranu Ivanišević u Firulama. Prikupljeni novac bio je namijenjen izgradnji škole u Gradišču.326 Posljednji podatak o nekom događaju datira od 12. veljače 1938. godine, kada su članovi Podružnice u hotelu Slavija organizirali redovitu godišnju skupštinu. Prema financijskim izvješćima Družbe sv. Cirila in Metoda v Ljubljani društvo u Splitu se više ne navodi kao podružnica. Nameće se zaključak da je ono prestalo s radom. Možda je jedan razlog opadanje interesa za rad u Podružnici, a jačanje rada emigracijskog društva Istra u Splitu, kao i ideja da je i cijela Družba sv. Cirila in Metoda zapravo iscrpljena djelatnošću, a pod prijetnjom nadolazećeg rata, pomalo gubila elan. Promatrajući cjelokupan rad članova Podružnice moguće je zaključiti da se vidi uspješan rad Društva do 1935. godine i tada pad, koji se posebno očituje u radu članova Podružnice u 1937. i 1938. godini. Za razliku od nekih drugih slovenskih društava Podružnica je uspjela dobiti dovoljno velike prostore, u kojima su članovi uspjeli osnovati knjižnicu i čitaonicu. U samom početku djelovanja vidljiva je podrška i intelektualnih krugova (umjetnika, odvjetnika). Nažalost, ne može se odrediti broj članova koji su djelovali u 102 Podružnici, no svakako je važno naglasiti da se u radu Društva vidi kontinuitet, te se za razliku od drugih društava mogu odrediti vrhunac rada Društva kao i razdoblje kada je rad počeo jenjavati. Svakako je tome pridonijela i otvorenost splitskog društva, koja se, osim suradnje s drugim društvima, očituje i u ažurnosti objavljivanja različitih obavijesti o djelovanju toga društva. Važno je naglasiti da je djelovao pjevački zbor, ali nije jasno u kojem opsegu. Djelovala je i dramska sekcija, ali analizom izvođenih djela vidi se da to nisu složenija dramsko-scenska djela, već da su se članovi zadržali na izvođenju igrokaza, jednočinki i lakših komedija. Članovi sekcije nisu održali nijedan samostalni cjelovečernji program, već su isključivo nastupali na zabavama. Pri analizi djelovanja Društva vidljiv je humanitarni smjer djelovanja, koji nije toliko vidljiv kod drugih slovenskih društava. Često su članovi svu dobit i prikupljene financije davali u dobrotvorne svrhe, a vjerojatno je to ovisilo i o strukturi članstva. Ti su se iznosi kretali oko 2.800 din. godišnje.327 Osim sredstava koja su uplaćivali Družbi sv. Cirila in Metoda u Ljubljani novac su davali u različite svrhe: izgradnju spomenika kralju Aleksandru, 325 Jadranski dnevnik, 27. 6. 1935.: 50-godišnjica Ćiril-Metodove podružnice, 6. 326 Iz novinskog napisa nije jasno o kojem se Gradišču radi jer su u Sloveniji zabilježena najmanje 4 mjesta s tim imenom. Možemo nagađati da se radilo o mjestu koje je danas na slovensko-a-ustrijskoj granici (Novo doba, 6. 7. 1935.: Proslava 50. godišnjice opstanka Društva sv. Ćirila i Metoda, 6). 327 Jadranski dnevnik, 21. 1. 1935.: Skupština Ćiril Metodove podružnice, 6. izgradnju škola na sjevernoj granici (danas slovensko-hrvatskoj granici),328 djeci u Prekmurju329 i slično. Slovensko izobraževalno društvo „Simon Gregorčič“ na Sušaku (Rijeka) Položaj se Sušaka nakon Prvoga svjetskog rata temeljito promijenio. Sušak je nakon talijanske okupacije Slobodne Države Rijeke – Stato Libero di Fiume, a što je bilo potvrđeno Rimskim ugovorima iz 1924. godine, ostao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i administrativno-političkim putem postao je gradom. On je bio na samoj granici između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, te je stoga dobio poseban položaj. Dok Rijeka (Fiume), koja je bila u sastavu Kraljevine Italije polako propada, Sušak, kao jedna od važnijih luka Kraljevine SHS, počinje rasti i razvijati se. Svoj su dom nakon Prvoga svjetskog rata na Sušaku pronašli i doseljenici iz današnjih slovenskih krajeva, ali i iz krajeva Julijske krajine koji su bili sastavnim dijelom Kraljevine Italije. Slovenski su doseljenici osnovali svoje društvo 27. studenog 1927. godine.330 Izgleda da je novo društvo bilo osnovano na temeljima slovenskih društava koja su djelovala u Rijeci još prije Prvoga svjetskog rata. Prilikom 103 osnivanja u pozdravnom je govoru Josip Reš, predsjednik organizacijskog odbora, rekao da je zapravo novoosnovano društvo nastavak djelovanja časnog slovenskog društva koje je djelovalo u Rijeci. Ne može se sa sigurnošću tvrditi je li mislio na društvo koje je djelovao u Rijeci do 1913. godine i koje je imalo problema s dobivanjem odobrenja pravila ili je u razdoblju od 1914. do 1927. godine djelovalo još neko društvo, o čijem postojanju do sada nije pronađen nijedan podatak. No vjeruje se da su upravo slovenska društva koja su djelovala u Rijeci od 1909. do 1913. godine, a koja nisu uspjela ispuniti formalno-pravni okvir, ona na čijim temeljima je osnovano Slovensko prosvetno in humanitarno društvo „Simon Gregorčič“ na Sušaku. O tome svjedoče i imena članova koji su bili aktivni u Društvu. Josip Reš pripadao je obitelji koja je prije Prvoga svjetskog rata imala hotel (kupalište) Klotilda, gdje su se okupljali članovi slovenskih društava u Rijeci. Kao ciljevi Društva bili su 328 Jadranski dnevnik, 1. 3. 1935.: Proslava 60. godišnjice velikog slovenskog pjesnika Fran Ksavera Meška, 4. 329 Jadranski dnevnik, 28. 11. 1936.: Nikolinje u Ćiril Metodovoj podružnici, 5.; Jadranski dnevnik, 4. 12. 1936.: Nikolinje u Ć-M podružnici, 6.; Novo doba, 6. 11. 1937.: Ćiril-Metodova podružnica u Splitu, 5.; Novo doba, 2. 12. 1937.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6. 330 Dnevni red je bio sljedeći: „1. Pozdrav predsednika pripravljalnega odbora. 2. Čitanje pravil in odobritev. 3. Volitev društvenega odbora in nadzornega odbora. 4., Slučajnosti (HR HDA, GSP PKO 1353, 33573/1927., Prepis zapisnika ustanovnega občnega zbora „Slovenskega izobraževalnega društva Simon Gregorčič“). određeni nacionalni i kulturni sadržaj, a prije svega se želio očuvati kulturni identitet i jezik (Butorac 2002, 53). Tada je bilo odabrano i prvo vodstvo Društva: za predsjednika je bio izabran A. Lunaček st., a odbornici su bili: S. Čok,331 F. Jagodnik, R. Vidic, D. Pipenbacher, A. Lovrenčić, F. Pavlič, V. Depoli, F. Media i R. Prebilič. U nadzorni odbor bili su izglasani J. Reš i A. Bratož. Osim onih za koje se zna da su aktivno sudjelovali u vođenju Društva na prvom su sastanku bili okupljeni i sljedeći članovi, vjerojatno Slovenci koji su živjeli na prostoru Sušaka: S. Aschenbrenner, A. Lunaček ml., A. Kokalj, J. Kržič, J. Prelovec, M. Klepić, I. Cigoj i F. Janovič.332 Poveznicu između Slovenskega izobraževalnega društva „Simon Gregor- čič“ na Sušaku i društava koja su djelovala u Rijeci prije Prvoga svjetskog rata, osim već spomenutog Josipa Reša, čine i Franc Jagodnik, koji je također bio jedan od članova prvoga riječko-slovenskog društva, ali i činjenica da su se članovi, jer društva nisu imala svoje prostore, okupljali u istim lokalima. Tako su osnivačku skupštinu članovi pripremili u hotelu Reš. Nekoliko dana nakon osnivačke skupštine i u lokalnim je novinama izašla obavijest o novom društvu. Zabilježeno je: …braća Slovenci osnovali u Sušaku svoje društvo s imenom „Simon Gregorčič“. Zadatak ovog društva je, da upoznava ovdašnje pučanstvo 104 sa kulturnim tekovinama slovenskog dijela našeg jugoslovenskog naroda…(…) Društvo ima i jedan drugi vrlo važan zadatak, a to je: informiranje onih sunarodnjaka koji bi se htjeli naseliti u Sušak ili gdje drugdje u Primorje.333 Upravo je ova zadnja informacija bitna. Iz nje se da iščitati da su u vremenu kada je Društvo djelovalo članovi bili svjesni da postoje i oni pojedinci koji su se doseljavali iz današnjih slovenskih krajeva i koji su u Primorju, kao i u drugim dijelovima nekadašnje Kraljevine Jugoslavije, tražili zaposlenje i, vjerojatno, pogodnije uvjete za svakodnevni život. Baš ta odredba ukazuje i na činjenicu da osnovano Društvo nije bilo samo kulturno i da se nije isklju- čivo radilo na očuvanju jezika i kulture slovenskog naroda, već da se željelo i 331 Stanko Čok (Lonjerje pri Trstu, 1897. – Koper, 1954.), politički radnik. Djelovao je u Trstu. Nakon Prvoga svjetskog rata zbog političkog je djelovanja bio zatvoren. Godine 1920. dobio je posao u Kmetijsko vrtnarski zadruzi, a kada je ona 1923. godine zatvorena, ostao je bez posla. Zbog stalne policijske paske odlazi u Ljubljanu, gdje se uključio u djelovanje Orjune. Godine 1924. preselio se na Sušak gdje je pomagao pri ilegalnim prelascima granice, prenosio je antifašistički materijal. Pisao je za razne časopise, posebno u Sokolskom glasniku na Sušaku, i to prije svega o situaciji u Julijskoj krajini. Kada je posjetio svoju rodbinu u Trstu 1927. godine, uhitili su ga, sud ga je u Rimu osudio na 10 godina zatvora, ali je 1935. godine, jer je bio državljanin Kraljevine Jugoslavije, prognan u Kraljevinu Jugoslaviju. Odlazi u Beograd, gdje je dobio posao. Bio je član društva Istra-Trst-Gorica. Nakon Drugoga svjetskog rata odlazi u Kopar (PSBL 1976, 247). 332 HR HDA SBUO Pov. II 24800/1931., ZO 4006, Prepis zapisnika ustanovnega občnega zbora „Slovenskega izobraževalnega društva Simon Gregorčič“. 333 Novi list, 31. 12. 1927.: Slovensko izobraževalno društvo „Simon Gregorčič“ u Sušaku, 6. pripomoći Slovencima kojima je ta pomoć trebala. Obavijest o svojem osnivanju objavili su i u slovenskim tiskovinama.334 Čini se da su članovi Društva 1928. godinu započeli s puno optimizma i s namjerom da se ostvari opsežan program. Tako su već za Novu godinu počeli s radno-zabavnim sastankom.335 Na čajanci za članove i prijatelje koja je bila održana u veljači u hotelu Reš 336 sve je prisutne pozdravio tadašnji predsjednik Društva Adolf Lunaček. On je u svojem govoru spomenuo i Slovence i Hrvate koji su ostali živjeti u Kraljevini Italiji. „Ocrtao je prilike naše braće koja su spadala pod tudje rodstvo i naglasio da treba da baš mi ovdje na granici posvetimo najveću pažnju našoj braći, koja u nas u slobodnoj državi sa pouzdanjem gledaju.“337 Vjerojatno su pomažući onima koji su prebjegli, a koji se nisu imali obratiti nikome drugome nego takvom jednom udruženju, osjetili nedaće onih koji su se našli u nezavidnoj poziciji. Koliko je Društvo djelovalo u tom smjeru i pomagalo onima potrebitijima od sebe, ne može se pouzdano tvrditi. Svakako je iz pravila kao i iz govora vodstva Društva vidljivo da je dobra volja postojala. Nažalost, ne postoji popis članova. Prema nekim informacijama koje su iznesene u lokalnim novinama čini se da je Društvo imalo malo više od 200 članova te da je po veličini bilo treće na Sušaku. Kako je Društvo planiralo osnivanje knjižnice i čitaonice te osnivanje 105 pjevačkog zbora, tako se pojavila potreba za pronalaženjem prostora. Osim rada sekcija i organizacija zabava, koje su 1928. godine bile održane u ožujku, svibnju i lipnju, ideja članova bila je i organizacija izleta u okolna mjesta.338 Za iduće godine, 1929. i 1930., nije bilo moguće pronaći podatke o aktivnosti Društva. Čini se da je Društvo imalo problema s djelovanjem. U Almanahu grada Sušaka, izdanom 1931. godine, bilo je zapisano da su Slovenci na Sušaku imali: …vlastitu kulturno-prosvjetnu udrugu Slovensko izobraževalno dru- štvo Simon Gregorčič, čija svrha bijaše podizanje kulture te očuvanje i širenje nacionalne svijesti. Upravni odbor društva, čije su prostorije bile smještene u Račkog ul. 40, činili su predsjednik, potpredsjednik, tajnik, blagajnik, šest odbornika i jedan arhivar. Predsjednikom društva bio je Rudolf Vidić, a tajničku dužnost obavljali su Rudolf Prebelič i S. Lovrenčič. Društvo je imalo stotinjak stalnih članova. (Violić & Bognolo 1931, 59). 334 Slovenec, 10. 12. 1927.: Sušački Slovenci, 4. 335 „Slovensko izobraževalno društvo „Simon Gregorčič“ v Sušaku priredi v nedeljo, dne 1. januarja v hotelu Reš, Pećine ob 5. uri popoldan prijateljski sestanek. Za oblino udeležbo se priporoča – odbor“ (Novi list, 31. 12. 1927.: Slovensko izobraževalno društvo „Simon Gregorčič“ u Sušaku, 6). 336 Novi list, 1. 2. 1928.: Slovensko izobraževalno društvo „Simon Gregorčič“ u Sušaku, 4. 337 Novi list, 11. 2. 1928.: Prva zabava Slovenskega izobraževalnega društva „Simon Gregorčič“ u Sušaku, 5. 338 Isto. Osim tog podatka iz 1931. godine dostupna su ponovna pravila Društva: Pravila Slovenskega prosvetnega in humanitarnega društva „Simon Gregorčič“ na Sušaku te je njima bilo nanovo određeno ime Društva, zatim ciljevi, sredstva, pravila i dužnosti članova te organi Društva, skupština, odbor, predsjednik, nadzorni odbor, društvena imovina i postupak u slučaju eventualnih sporova. Cilj je Društva ostao jednak kao i ranije. Najzanimljiviji podatak iz pravila čini se da je član XII, koji je nosio naslov Razpust društva. Tamo je bilo zapisano da ako dođe do prestanka rada društva, „…pripada društvena imovina društvu „SOČA“ u Ljubljani…“.339 Iz novih je pravila vidljivo da se predsjedništvo izmijenilo. Novi je predsjednik bio R. Vidič, potpredsjednik A. Lavrenčič. Tajnik je bio R. Prebelič, a odbornici su bili: A. Kokalj, F. Medija, G. Brence, J. Vehovec, J. Boži- čević, blagajnik je bio K. Dolenčić, a u nadzornom odboru bili su K. Jordan i V. Depoli. Članovi su Prosvjetnega i humanitarnega društva „Simon Gregorčič“ u Sušaku 1934. godine organizirali sastanak u povodu tragične smrti kralja Aleksandra. To nije bio jedini takav događaj u slovenskim društvima u Hrvatskoj. Vidi se da su sva slovenska društva kao i druga kulturno-umjetnička i politička društva u povodu atentata na kralja Aleksandra i njegove 106 smrti reagirala na sličan način i odala mu počast. Zabilježeno je i da je Društvo 14. listopada 1934. godine organiziralo sastanak.340 Iz dostupnih podataka nije jasno zbog čega, odnosno što je na njemu bilo dogovoreno. No, na pitanje zašto su u novinama obavijesti o djelovanju slovenskog društva na Sušaku bile tako rijetke odgovor možemo tražiti ili u njegovoj slaboj aktivnosti i problemima u Društvu ili u drugačijem načinu obavješta-vanja članova o nekakvim događanjima. Potrebno je svakako naglasiti da je krivnja možda bila i na samim članovima jer nisu redovito slali obavijesti o svojim aktivnostima u javne medije, te se stoga i čini da je njihova aktivnost bila slaba. Tek 1936. godine, nakon dvogodišnje šutnje, odbor je pozvao članove Društva da prisustvuju „…blagodarenju prigodom proslave rođendana Njeg. Veličanstva Kralja Petra II koje će se održati u župnoj crkvi sv. Jurja na Trsatu…“341 Vidjelo se i da planiraju organizirati izlet na Drenovu (danas sastavni dio Rijeke). Članovi koji su željeli prisustvovati izletu mogli su se prijaviti u 339 „…pripada društveno premoženje društvu „SOČA“ v Ljubljani…“ (HR HDA SBUO Pov. II, 24800/1931., ZP 4006, Pravila Prosvetnega in humanitarnega društva „Simon Gregorčič“ na Sušaku, 4). 340 Novi list, 22. 10. 1934.: Prosvjetno i humanitarno društvo „Simon Gregorčič“ u Sušaku, 4. 341 Primorske novine, 2. 9. 1936.: Prosvjetno i humanitarno društvo „Simon Gregorčič“ u Sušaku, 3. Bratoševoj slastičarnici. U studenom iste godine ponovo su pokušali organizirati izlet na Drenovu. Prijave su se i opet skupljale u Bratoševoj slastičarnici. Iz rečenice: „U slučaju ružnog vremena izlet se opet odgađa …“ možemo tvrditi da se rujanski izlet nije održao te da je ovo bila organizacija istog izleta.342 U 1937. godini zabilježeno je nešto više događanja koja su organizirali članovi Društva. Tako je u rujnu bila organizirana skupština,343 a nekoliko dana kasnije članovi su dali obavijest da su se preselili u nove prostore. Ujedno su članove kao i prijatelje Društva pozivali na komemoraciju u povodu obljetnice smrti pjesnika Simona Gregorčiča, koja je bila u crkvi Sv. Križa na Sušaku.344 U prosincu su organizirali čajanku u povodu ulaska u novu godinu, a organizirali su je u već spominjanom hotelu Reš.345 Potvrdu o tome da je Društvo djelovalo i 1938. godine pronalazimo u Almanahu mjesta Sušak. Osim toga pronađena su i pravila iz 1938. godine za Društvo, koje je promijenilo ime u Slovensko prosvetno in humanitarno dru- štvo na Sušaku.346 Društvo je djelovalo u okviru Prosvetne zveze u Ljubljani, a ako bi ono prestalo s radom, sva bi imovina pripala upravo njima. Potvrdu da je Društvo djelovalo i neko vrijeme 1939. godine pronalazimo i u članku objavljenom u biltenu Kažipot: „Prilikom nedavnog gostovanja, dramska je skupina Kulturno-umjetničkog društva iz Stoperca društvu Bazovica na uvid donijelo album starih fotografija, među kojima je i zanimljiv poziv na silvestarsku večer 1939. godine, a kao organizator je 107 navedeno Prosvetno in humanitarno društvo Simon Gregorčič sa Sušaka…“ (Mirković 2006, 3).347 Iz raznih novinskih tekstova o djelovanju Društva neposredno prije početka Drugoga svjetskog rata može se iščitati da je ono imalo oko 40 članova te da mu je želja bila da se okupljaju svi Slovenci na Sušaku, a prije svega slovenske djevojke i žene nastanjene na Sušaku.348 Društvo je u 1938. godini je održalo 17 sastanaka odbora, više redovnih sastanaka članstva, a organiziralo je i proslavu u povodu Majčinog dana. Uprizorili su igru Mati. Predsjednik Društva je bio Dragotin Jordan, a tajnik Ciril Havliček.349 342 Primorske novine, 6. 9. 1936.: Prosvj. i humanit. društvo „S. Gregorčič“ u Sušaku, 3. 343 Primorske novine, 6. 11. 1937.: Društvene vijesti, 5. 344 Primorske novine, 22. 11. 1937.: Prosvjetno i humanitarno društvo „Simon Gregorčič“ u Sušaku, 3. 345 Primorske novine, 28. 12. 1937.: Društvene vijesti, 3. 346 HR HDA, GSP 1353 SBUO, 3330/1938., Pravila Slovenskega prosvetnega in humanitarnega društva na Sušaku. 347 „Ob nedavnem gostovanju dramske skupine Kulturno-umetniškega društva iz Stoperc je dru- štvu Bazovica na ogled prinesla album starih fotografij, med katerimi je tudi zanimivo povabilo na silvestrski večer leta 1939: kot organizator je namreč navedeno Prosvetno in humanitarno društvo Simon Gregorčič s Sušaka…“ (Mirković 2003, 3). 348 Slovenski dom, 14. 7. 1939.: Slovensko prosvetno društvo na Sušaku, 2.; Domoljub, 21. 6. 1939.: Slovensko prosvetno humanitarno društvo na Sušaku, 14. 349 Slovenec, 18. 6. 1939.: Slovensko prosvetno društvo na Sušaku 6.; Domovina, 21. 6. 1939.: Slovensko prosvetno društvo na Sušaku, 13.; Slovenski dom, 26. 6. 1939.: Slovensko prosvetno društvo na Sušaku, 3. U travnju 1940. godine Društvo je održalo 13. opću skupštinu, kada je bio izabran odbor. Predsjednik je bio Franc Medija, potpredsjednik Avgust Kozman, tajnik Josip Klofutar, blagajnik Jakob Hrvatin, knjiž ničarka Cirila Igličeva, domar Ivan Jerina, načelnik pjevačkog odsjeka Marijan Luzina, načelnik odsjeka za izlete Ludvik Pivk, načelnik zabavnog odsjeka Martin Papež, odbornici Franc Jagodnik i Jože Hrvatin, a u nadzornom odboru su bili: Milan Drufovka i Boleslav Ternovec.350 To su ujedno i posljednji napisi koji se mogu pročitati u hrvatskim i slovenskim novinama o ovom društvu. Slovensko prosvetno in humanitarno društvo „Simon Gregorčič“ na Sušaku nastalo je u vremenu kada su zabilje- žena mnoga slovenska udruženja na cijelom današnjem prostoru Hrvatske. Kao i u brojnim drugim društvima članovi su imali prvotni zanos pri radu i organiziranju, što je s vremenom počelo popuštati i opadati. Vjerojatno je čelništvo Društva pokušalo zadržati intenzitet aktivnosti kao i broj članova toga društva. Poput mnogih drugih vodstava i sličnih društava nisu za sobom ostavili zapisane podatke, tako da je, nažalost, mogućnost rekonstrukcije djelovanja ovoga društva relativno mala. Slovenska društva u Zagrebu 108 Prije Prvoga svjetskog rata u Zagrebu je, uglavnom kao i u ostalim većim mjestima koja su bliža današnjoj slovensko-hrvatskoj granici, djelovalo slovensko društvo. I dok je u ostalim gradovima u razdoblju između dva svjetska rata postojalo po jedno slovensko društvo, u Zagrebu je u tom periodu zabilježeno čak 14 slovenskih društava. Ona su različito trajala, a bio je različit i intenzitet rada. Moguće je tvrditi da je u cijeloj povijesti slovenskih društava u Hrvatskoj upravo razdoblje međuraća u Zagrebu bilo najplodonosnije. Društva koja su djelovala u Zagrebu bila su različitih svjetonazora: vjerska i svjetovna te studentska, intelektualna, radnička i sl. Svim je tim društvima zajedničko to što su u svojem radu imala i potporno i kulturno usmjerenje. U Zagrebu su djelovala slovenska društva: 1. Akademsko društvo „Triglav“ 2. Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ 3. Slovensko prosvetno društvo „Zagreb“ 4. Marijina družba 5. Slovensko prosvetno društvo 6. Narodna knjižnica in čitalnica 7. Slomškovo prosvetno društvo v Zagrebu 350 Nova Pravda, 18. 4. 1940.: Prosvetno in humanitarno društvo „Simon Gregorčič, 5.; Domovina, 18. 4. 1940.: Prosvetno in humanitarno društvo „Simon Gregorčič“, 2. 8. Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ 9. Društvo akademikov komercijalistov Slovenije 10. Dekliško društvo „Ognjišče“ 11. Kegljaški klub „Drava“ 12. Slovenski oktet „Slok“ 13. Slovensko prosvetno društvo „Kustošija“ 14. Vincencijeva konferenca sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu. 351 Društva su ovdje navedena kronološki, prema godinama njihova nastajanja. Akademsko društvo Triglav Akademsko društvo „Triglav“ bilo je osnovano 1875. godine u Grazu, a cilj je bio aktivirati slovenske studente i mlade da se sačuva nacionalna svijest te da se ona preko članstva prenese na šire društvene slojeve. Glavne smjernice djelovanja bile su organiziranje izleta u slovenske krajeve, narodno-obrambeni rad, pjevanje i predavanje te debatne večeri o socijalnim i ekonomskim problemima. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata rad Društva je zamro. Potom je sredinom 1918. godine sjedište preneseno iz Beča u Zagreb, a početkom 109 svibnja 1922. godine osnovana je podružnica tog društva u Ljubljani. Dru- štvo je bilo aktivno u studentskom životu, a jaka je socijalna orijentacija u studentskom životu članstva utjecala na prelazak na marksistički svjetonazor. U ožujku 1934. godine dekretom banske uprave Dravske banovine ljubljanski je Triglav raspušten. Društvo u Zagrebu djelovalo je do 1941. godine (Enciklopedija Slovenije 1999, 338). Kao što je već spomenuto, Akademsko društvo „Triglav“ u Zagrebu djelovalo je od sredine 1918. godine (Strašek 2006, 98), a službeno su pravila bila priznata 1920. godine.352 351 Neki su autori u svoje radove uvrstili i društvo Akademski klub jugoslovanske radikalne skupnosti „Slovenski jug” te su tvrdili da je to slovensko društvo (Kržišnik-Bukić 1995, 114; Strašek 2006, 98; Žitnik Serafin 2014a, 146), ali prema pravilima i ostalim dokumentima koji se nalaze u Državnom arhivu u Zagrebu može se tvrditi da je to bilo političko udruženje studenata s prostora cijele nekadašnje Jugoslavije. Tome u prilog govore i novinski članci u kojima se Društvo direktno povezuje s političkom scenom tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Tako se navodi da se predsjednik Društva, Stanko Benedikt, sastao sa Stojadinovićem te ga je izvijestio o akademskom životu na Zagrebačkom sveučilištu (Slovenec, 16. 4. 1936.: Predsednik vlade se je vrnil v Beograd, 2). Već i prilikom osnivanja Društva uspjeli su dogovoriti sastanak u Beogradu s tadašnjim visoko pozicioniranim političarima: Stojadinovićem, Cvetkovićem te Krekom. Ujedno su se povezali i s predstavnicima beogradskog Slovenskog juga radi želje da zajednički istupaju u vezi sa studentskim pitanjima (Slovenec, 25. 2. 1936.: Slovenski jug, 2). 352 „ … bratske stike z Hrvati …“ (HR HDA, GSP 1353, 3385, Dopis Starešinske zveze bivših članov Jugoslovanskega akademskega društva „Triglav“ v Mariboru Senatu Sveučilišta v Zagrebu, 2). Jedan od ciljeva društva koje je djelovalo u Zagrebu bio je njegovati „ … bratske veze s Hrvatima… “. U sklopu Društva djelovale su pjevačka sekcija, dramska sekcija i knjižnica. Članovi su Društva često organizirali predavanja i različite debatne večeri. Na Zagrebačkom je sveučilištu Društvo djelovalo kao potporno, ali je unutar njegova djelovanja postojala i kulturna komponenta, a kasnije se iska-zala i politička. U svojem je djelovanju imalo važnu ulogu među zagrebačkim Slovencima (Kržišnik-Bukić 1995, 147–148), ali prije svega među studentima koji su iz slovenskih krajeva dolazili na školovanje u Zagreb. Organizacijski odbor Akademskog društva „Triglav“ u Zagrebu svoju je prvu skupštinu održao 11. veljače 1920. godine. U organizacijskom odboru bili su Božo Srebrem i Joža Šlander.353 Na toj je skupštini bio izabran i prvi odbor: predsjednik je postao Joža Šlander, potpredsjednik Dominik Čerjak, tajnik Ludvik Černe, blagajnik Pavel Vovšek, knjižičar Bogomir Šinkovec, domar Dragotin Hočevar, a arhivar Janez Trdina. Odbornik je bio Franc Ferenčak, a revizori Ciril Mauer i Janko Pihler.354 Društvo je zahvalilo svima koji su došli na taj prvi sastanak, objavilo je da su uspjeli sakupiti 2280 kruna za početak rada.355 110 Nova doba, 28. 2. 1920.: Starješinama Triglava, 8. 353 Nova doba, 26. 2. 1920.: Starješinam Triglava!, 4.; Jugoslavija, 25. 2. 1920.: Starješinam Triglava!, 4. 354 SI ARS 1507, Akademsko društvo Triglav, Spominska knjiga (dalje: Spominska knjiga) , Slovenski narod, veljača, 1920.: Akad. tehn. društvo „Triglav“ v Zagrebu; Jugoslavija, 17. 3. 1920.: Akad. tehn. društvo „Triglav“ v Zagrebu“, 3.; Nova doba, 28. 2. 1920.: Triglav “v Zagrebu“, 4. 355 Slovenski narod, 24. 7. 1920.: Akademično društvo Triglav, 3. Već od samih početaka osnivanja Društva pokazale su se određene sumnje vezane za činjenicu da ono postaje isključivo slovensko. Tu su tvrdnju vodeći ljudi novoosnovanog društva odmah odbacili, te se naglasilo da je Društvo nastalo na načelima: „…slobodoumnost, napredak, jugoslovenski nacionalizam. Neopravdano se nameće društvu slovenski nacionalizam. Za to da u svojoj sredini još nemamo Srba i Hrvata krivi su oni koji šire o nama lažne vijesti.“356 Naglašeno je da Društvo nema svojih prostora, da je ono kulturno i da nije politički obojeno. U novinama nije navedeno tko je autor toga članka, a u arhivskom se gradivu našla zabilješka da je tekst napisao Joža Šlander. Iako su već na samom početku članovi Društva opovrgli da su „… slovenski nacionalisti…“, svejedno se čini da su dominantne bile slovenske kulturne karakteristike, koje se vide kroz njihovo djelovanje, a u prilog tome govori i činjenica da su se ponosili time što su u Zagrebu, među svim studentskim društvima, kako su navodili, oni bili jedino pravo slovensko društvo. Prvotni cilj Društva bila je „…znanstvena izobrazba jugoslavenskih studenata…“357, što su članovi planirali ispuniti kroz osnivanje čitaonice i društvene knjižnice te organiziranjem: „…c) predavanja, kritike, recitacije, orkestar i pjevanje, d) borba i tjelovježba, e) priređivanje zabava i izleta.“358 Redovnim članom je mogao postati „…svaki slušatelj zagrebačkih visokih škola jugoslavenske narodnosti, osim Židova“.359 Taj je član kasnije izmije-111 njen, tako da članom Društva nije mogao postati nitko tko nije pripadao nekom slavenskom narodu (Jerman & Todorovski 1999, 24). Kao specifičnost ovog društva, osim što je bilo studentsko, treba naglasiti da se upravni odbor birao svaki semestar, u skladu sa studentskim načinom života. Ujedno se može vidjeti i da su skupštine održavali jednom semestralno. Članovi su često mijenjali funkcije u Društvu, a tome je svakako pridonijela i činjenica da su članovi Društva nakon što bi diplomirali, a u potrazi za zaposlenjem, ili otišli natrag u mjesto odakle su i došli na studij ili su ostajali u Zagrebu, ali su imali drugačiju vrstu obaveza, te je s prestankom njihova studentskog statusa zapravo prestajao i njihov rad u Društvu. Ukoliko su i dalje željeli ostati aktivni u Društvu, mogli su se uključiti u djelovanje Starešinske zveze. Zbog velikog broja imena, ali i funkcija koje su se mijenjale svakih nekoliko mjeseci, ovdje su članovi Društva uvršteni u tablicu koja prikazuje funkciju koju su imali i u kojoj školskoj godini. Neće posebno biti naznačen 356 „…svobodomislenost, naprednost, jugoslovanski nacijonalizem. Neopravičeno se očita dru- štvu slovenski nacijonalizem. Da še nimamo v svoji sredini Srbov in Hrvatov, so krivi oni, ki raz- širjajo o nas neresnične vesti.“ ( Spominska knjiga, Slovenski narod, Triglav). 357 „…znanstveno izobražavanje jugoslavenskih akademika…“ (HR HDA, GSP 1353, 3385, Dopis Starešinske zveze bivših članov Jugoslovanskega akademskega društva „Triglav“ v Mariboru Senatu Sveučilišta v Zagrebu, 2). 358 „…c) predavanja, kritika, deklamovanje, gosba in petje, d) borenje in telovadba, e) prirejanje veselic in izletov“ (Isto). 359 „…vsak poslušalec zagrebških visokih šol jugoslovanske narodnosti razen Židov“ (Isto). semestar. Potrebno je istaknuti i da su imena ujednačena. Naime često se u novinama vide hrvatske i slovenske inačice imena. Ovdje su u tablicu uvrštene one verzije koje su bile češće. Tablica je nastala prema podacima prikupljenima iz arhivskog gradiva i novinskih tekstova.360 360 Slovenski narod, 2. 12. 1920.: Akademsko društvo „Triglav“ v Zagrebu, 5.; Jutro, 11. 5. 1921.: Akademično društvo Triglav, 3.; Spominska knjiga, Odbor zimskoga tečaja 1921/22.; Spominska knjiga, Odbor letnega tečaja 1921/1922. ; Jutro, 2. 11. 1922.: Akademično društvo Triglav, 4.; Slovenski narod, 15. 11. 1922.: Jugosl. akad. društvo „Triglav“ v Zagrebu, 3.; Spominska knjiga, Zimski tečaj 1923/24.; Spominska knjiga, Letni tečaj 1923/1924.; Jutro, 9. 4. 1924.: Ak. dr. Triglav 112 v Zagrebu, 4.; Spominska knjiga, Zimski tečaj 1924-1925.; Spominska knjiga, Letni tečaj 1924-1925.; Slovenski narod, 28. 2. 1925.: Jug. akad. društvo Triglav v Zagrebu, 3.; Jutro, 29. 10. 1925.: Jugoslov. akad. društvo „Triglav“ v Zagrebu, 4.; Slovenski narod, 29. 10. 1925.: Jugoslov. akad. društvo “Triglav” v Zagrebu, 3.; Tabor, 4. 11. 1925.: Jugoslovansko akademsko društvo Triglav v Zagrebu, 2.; Slovenski narod, 28. 3. 1926.: JAD „Triglav“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 6. 11. 1926.: J.A.D. „Triglav“ v Zagrebu, 4.; Slovenski narod, 7. 11. 1926.: J.a.d.Triglav v Zagrebu, 4.; Jutro, 23. 3. 1927.: JAD „Triglav“ v Zagrebu, 2.; Tabor, 23. 3. 1926.: JAD Triglav v Zagrebu, 2.; Slovenski narod, 22. 3. 1927.: Akademično društvo “Triglav” v Zagrebu, 4.; Nova doba, 1. 11. 1927.: Na občnem zboru J.a.D. Triglav v Zagrebu, 3.; Mariborski večernik Jutra, 4. 11. 1927.: J. A. D. Triglav v Zagrebu, 2.; Jutro, 3. 11. 1927.: Na občnem zboru JAD Triglava v Zagrebu, 5.; Jutro, 24. 3. 1928.: Na občnem zboru, 4.; Mariborski večernik Jutra, 5. 4. 1928.: Ak. dr. Triglav v Zagrebu, 2.; Jutro, 9. 11. 1928.: JNAD „Triglav“ v Zagrebu, 4.; Nova doba, 5. 11. 1928.: J. n. a. d. Triglav v Zagrebu, 3.; Jutro, 22. 3. 1929.: JAD Triglav v Zagrebu, 4.; Jutro, 1. 11. 1929.: Na občnem zboru JAD Triglav, Zagreb, 5.; Mariborski večernik Jutra, 29. 10. 1929.: Na občnem zboru JAD Triglav, Zagreb, 2.; Mariborski večernik Jutra, 27. 3. 1930.: JAD Triglav v Zagrebu; Jutro, 22. 3. 1930.: JAD Triglav v Zagrebu, 4.; Nova doba, 7. 11. 1930.: Na rednem občnem zboru J. a. d, Triglava v Zagrebu, 2.; Mariborski večernik Jutra, 5. 11. 1930.: Na rednem občnem zboru J. a. d, Triglava v Zagrebu, 2.; Slovenski narod, 4. 11. 1930.: Novi odbor Triglava v Zagrebu, 5.; Jutro, 25. 3. 1931.: Na občnem zboru JAD „Triglava“ v Zagrebu, 4.; Jugoslovan, 21. 3. 1931.: Na občnem zboru JAD „Triglava“ v Zagrebu, 3.; Jugoslovan, 29. 10. 1931.: JAD Triglav v Zagrebu, 2.; Mariborski večernik Jutra, 30. 10. 1931.: Novi odbor JAD Triglava v Zagrebu, 2.; Mariborski večernik Jutra, 21. 3. 1931.: Na rednem obč- nem zboru JAD „Triglava“ v Zagrebu, 2.; Jutro, 13. 3. 1932.: JAD „Triglav“ v Zagrebu, 6.; Jutro, 15. 6. 1932.: Na občnem zboru JAD „Triglava“ v Zagrebu“, 4.; Mariborski večernik Jutra, 29. 3. 1933.: Novi odbor JAD Triglava v Zagrebu, 2.; Slovenski narod, 28. 3. 1933.: Novi odbor JAD Triglava v Zagrebu, 3.; Mariborski večernik Jutra, 19. 6. 1933.: Na rednem občnem zboru, 3.; Mariborski večernik Jutra, 6. 11. 1933.: Odbor JAD Triglava, 2.; Jutro, 5. 11. 1933.: Odbor Jad „Triglava“ v Zagrebu, 7.; Jutro, 17. 3. 1934.: Na rednem občnem zboru JAD Triglava, 4.; Mariborski večernik Jutra, 20. 3. 1933.: Novi odbor JAK Triglava v Zagrebu, 2.; Jutro, 9. 11. 1934.: Novi odbor JAD Triglava, 4.; Jutro, 21. 3. 1935.: Na rednem občnem zboru JAD „Triglava“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 7. 12. 1938.: Na rednem občnem zboru JAD Triglava v Zagrebu, 5. Tablica br. 6. Popis članova Akademskog društva Triglav i njihovih funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ambrožič 1932./1933. zapisničar Franc362 1920./1921. predsjednik Brinar Franc 1933./1934. drugi tajnik Arh Joža 1920./1921. potpredsjednik Burdych Oto 1921./1922. prvi knjižničar Auffarth Djuro 1934./1935. blagajnik Burjava Maks 1937./1938 potpredsjednik Bačar Boris 1931./1932. blagajnik Butinar Jože370 1934./1935. časni sud 1937./1938. prvi tajnik Bebler Vilma363 Butkovič Viktor 1931./1932. odbornik 1938./1939. potpredsjednica Cestnik Ivan 1937./1938. nadzorni odbor Baš Uroš 1938./1939. knjižničar 1924./1925. arhivar Baškovič Viktor 1928./1929. upravitelj 1924./1925. arhivar 1930./1931. tajnik Ciber Franjo 1925./1926. revizor 1931./1932. tajnik Benulič Marijan 1925./1926. revizor 1932./1933. časni sud Cihelka Bogumil 1934./1935. predsjednik 1933./1934. revizor Cizelj Dolfe 1933./1934. arhivar Bernot Franc 1938./1939. upravitelj 1932./1933. tajnik Bitenc Maks 1924./1925. gospodar Čerin Vinko 1932./1933. potpredsjednik 1930./1931. časni sud 1934./1935. potpredsjednik 113 1930./1931. časni sud Bogataj Bogomir Čerjak Dominik 1919./1920. potpredsjednik 1931./1932. časni sud Černe Boris 1933. tajnik 1931./1932. časni sud 1919./1920. tajnik Bonjec Stane 1931./1932. revizor 1920./1921. revizor 1927./1928. drugi tajnik Breščak Vera Černe Dušan 1921./1922. predsjednik 1928./1929. drugi tajnik 1922./1923. predsjednik 1928./1929. prvi knjižničar 1927./1928. gospodar 1928./1929. odbornik 1926./1927. revizor Brezgar Danilo 1929./1930. odbornik 1927./1928. predsjednik 1929./1930. revizor 1928./1929. predsjednik 1930./1931. revizor Černelič Stane 1928./1929. revizor 1929./1930. blagajnik 1929./1930. revizor 1930./1931. blagajnik 1929./1930. revizor 1930./1931. revizor Čuček France 1934./1935. knjižničar Brinar Miran369 1931./1932. predsjednik Dekleva Vojmil 1937./1938. arhivar 1931./1932. revizor Delak Franjo 1922/1923. potpredsjednik 1931./1932. predsjednik 1931./1932. načelnik Demšar Karel 1920./1921. član časnog suda izletničke sekcije Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija 1927./1928. arhivar Hočevar Anton 1921./1922. odbornik Dolenc Milan 1928./1929. drugi knjižničar Hočevar Dragotin 1919./1920. domar 1933./1934. časni sud 1937./1938 predsjednik Jamšek Pavle 1930./1931. časni sud 1938./1939. revizor Exel Boris 1931./1932. časni sud Jelačin Ivo 1922./1923. drugi tajnik 1931./1932. časni sud 1930./1931. voditelj orkestra Fabjan Anton 1923./1924. odbornik 1931./1932. vođa orkestralnog Ferenčak Franc 1919./1920. odbornik Jerončič Leopold odsjeka 1932./1933. predsjednik Fermeuc Živa 1928./1929. drugi knjižničar 1933. revizor 1921./1922. drugi knjižničar Fink Vida Jerše Lado 1926./1927. upravitelj 1922./1923. drugi knjižničar Jirak Karel 1925./1926. arhivar Glič V. 1930./1931. predsjednik Jošt Boris 1923./1924. arhivar Gneza Janko 1920./1921. odbornik Jurhar Franc 1922./1923. odbornik Golias Hinko 1933./1934. drugi knjižničar 1928./1929. prvi knjižničar 1928./1929. prvi tajnik Jurkovič Janko 1928./1929. drugi knjižničar 1928./1929. predsjednik Goričar Jože 1933./1934. blagajnik 1929./1930. časni sud Kac Boris 114 1934./1935. potpredsjednik 1930./1931. časni sud Kadunc Rastislav 1938./1939. časni sud Gostinčar B. 1924./1925. potpredsjednik 1922./1923 drugi knjižničar 1921./1922. odbornik Kajfež Drago 1922./1923. drugi knjižničar Grahli Ljubomir 1922./1923. odbornik 1923./1924. prvi knjižničar 1922./1923. revizor Kancler Anton 1921./1922. potpredsjednik Grebenc 1923./1924. potpredsjednik Kane Stane 1925./1926. drugi knjižničar 1931./1932. revizor Gulič Miro Kankler Ivan 1924./1925. revizor 1931./1932. revizor Kapus Ivo 1922./1923. predsjednik 1929./1930. potpredsjednik 1929./1930. predsjednik 1929./1930. drugi knjižničar Gulič Vladimir 1929./1930. prvi knjižničar 1930./1931. predsjednik 1930./1931. potpredsjednik 1931./1932. predsjednik Kladnik Jože 1930./1931. revizor Guzelj Vlado 1920./1921. gospodar 1931./1932. časni sud 1930./1931. upravitelj i arhivar 1931./1932. revizor 1931./1932. arhivar Kmet Janez 1938./1939. časni sud 1931./1932. upravitelj i arhivar Hlastec Adolf Kocmut Rudi 1932./1933. časni sud 1932./1933. arhivar 1925./1926. blagajnik 1932./1933. arhivar Kolar Stane 1933. predsjednik 1925./1926. drugi tajnik Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija 1924./1925. prvi blagajnik 1924./1925. prvi knjižničar Krebelj Srečko Kolšek Davornik 1924./1925. blagajnik 1923./1924. knjižničar 1925./1926. revizor Križ Arnold 1930./1931. tajnik Koprivnik Ivo 1920./1921. blagajnik Križan Oton 1931./1932. upravitelj 1923./1924. revizor 1931./1932. tajnik Kordaš Boštjan 1923./1924. revizor 1931./1932. potpredsjednik Korelič 1923./1924. odbornik Križman Milko načelnik Korent Drago 1933./1934. gospodar 1931./1932. znanstvene sekcije Korošec Miha 1931./1932. upravitelj 1925./1926. drugi upravnik 1932./1933. revizor Kumar Franjo 1923./1924. knjižničar Korošec Karol 1931./1932. arhivar Kumer Josip 1925./1926. odbornik 1932./1933. predsjednik Kunc Leon 1934./1935. arhivar 1932./1933. časni sud Korošec Pavel 1930./1931. knjižničar 1933./1934. tajnik 1931./1932. blagajnik Košal Vinko 1922./1923. odbornik Kveder Drago 1931./1932. blagajnik 1925./1926. upravitelj Košir Franc 1932./1933. blagajnik 1926./1927. arhivar 1937./1938. drugi tajnik Kveder Marjan 115 1929./1930. predsjednik Koštomaj Stane 1938./1939. blagajnik 1929./1930. odbornik 1921./1922. prvi tajnik 1922./1923. prvi tajnik Lapaine Dušan 1922./1923. tajnik 1922./1923. drugi tajnik Lapajner Nuška 1937./1938. drugi knjižničar Kozinc Maks 1923./1924. potpredsjednik 1932./1933. upravitelj 1924./1925. revizor Leban Pavel 1933./1934. arhivar 1924./1925. revizor 1933./1934. knjižničar Krajnc Josip 1922./1923. odbornik Lenart Davorin 1922./1923. blagajnik 1929./1930. knjižničar Kralj Vladislav 1921./1922. drugi tajnik 1929./1930. drugi tajnik Lenart Martin 1922./1923. blagajnik Kranjc Ivo 1925./1926. tajnik 1934./1935. revizor Kranjc J. 1924./1925. gospodar Leskovec Bert 1932./1933. časni sud Krasijo Jovo 1925./1926. prvi upravnik 1933./1934. časni sud Krašna Ivan 1922./1923. revizor 1928./1929. arhivar 1920./1921. knjižničar 1929./1930. tajnik 1921./1922. revizor 1930./1931. blagajnik Lippai Viljem Krebelj Petar 1921./1922. revizor 1931./1932. odbornik 1931./1932. blagajnik 1922./1923. revizor 1931./1932. časni sud Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija 1932./1933. knjižničar 1932./1933. časni sud 1933/1934. potpredsjednik Nemec Janez368 1934./1935. časni sud Lovše Branko 1934./1935. predsjednik 1934./1935. časni sud 1934./1935. revizor 1921./1922. potpredsjednik 1933./1934. knjižničar 1922./1923. revizor Nič Maks 1927./1928. blagajnik 1923./1924. revizor 1928./1929. blagajnik 1922./1923. potpredsjednik Lukman Branko 1928./1929. predsjednik Oblak Jože 1921./1922. odbornik 1929./1930. revizor Oblak Ozmar 1920./1921. knjižničar Lutman Stanko361 1925./1926. arhivar 1923./1924. gospodar Ogorelec Ivo Maten Vilko 1933./1934. drugi knjižničar 1923./1924. gospodar Maglica Mirko 1925./1926. knjižničar 1925./1926. predsjednik Majcen 1925./1926. predsjednik Aleksander 1938./1939. predsjednik 1926./1927. predsjednik Majer Jože 1931./1932. drugi tajnik Okorn Nande 1923./1924. drugi tajnik Malerič Boris 1923./1924. predsjednik Oraš Igo 1920./1921. tajnik Mastanak Tone 1934./1935. revizor 1933./1934. potpredsjednik 116 Masten Vilko 1931./1932. knjižničar Orthaber Albin 1933./1934. predsjednik Mastnak Martin364 1934./1935. časni sud 1934./1935. revizor Mauer Ciril 1919./1920. revizor Paušič Stane 1928./1929. arhivar 1920./1921. blagajnik Pavšič Ivan 1929./1930. potpredsjednik Medic Josip 1926./1927. tajnik (Jože) 1921./1922. revizor 1922./1923. revizor Pečar Milan 1932./1933. gospodar Medic Stane 1920./1921. član časnog suda 1933./1934. prvi tajnik Meric Jože 1921./1922. revizor 1930./1931. knjižničar Perhavc Stojan Mihevc Joško 1920./1921. domar 1933./1934. časni sud Miklavčič Josip 1922./1923. blagajnik 1924./1925. drugi blagajnik Mirnik Mirko365 1938./1939. knjižničar 1926./1927. knjižničar Perko Slavko Mogilnicki Leo 1926./1927. upravnik 1926./1927. knjižničar Morelj Marjan366 1938./1939. tajnik 1927./1928. prvi knjižničar Mozetič 1923./1924. odbornik Pestovšek Žarko 1934./1935. blagajnik 1937./1938. časni sud 1928./1929. prvi tajnik Mravljak Dušan367 1938./1939. revizor Peternel Mirko 1928./1929. potpredsjednik 1920./1921. predsjednik Mušič Drago Petriček Anton 1923./1924. drugi knjižničar 1920./1921. član časnog suda Pihler Janko 1919./1920. revizor Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija Pintarič Fran 1934./1935. arhivar 1922./1923. odbornik 1933./1934. predsjednik 1924./1925. predsjednik Pinter Danilo 1934./1935. časni sud Rudolf Branko 1924./1925. drugi knjižničar 1932./1933. revizor 1924./1925. knjižničar 1932./1933. revizor 1925./1926. prvi knjižničar Podboj Mile 1933./1934. revizor 1924./1925. prvi tajnik 1933./1934. revizor 1924./1925. prvi tajnik Podkoritnik 1925./1926. potpredsjednik Franjo 1921./1922. prvi knjižničar Schneider Franjo 1926./1927. potpredsjednik 1934./1935. tajnik Poljanec Joško 1926./1927. predsjednik 1937./1938. časni sud 1928./1929. revizor 1934./1935. tajnik 1928./1929. revizor Potočnik Stojan 1932./1933. tajnik Schneider I. 1924./1925. revizor Prah Lea 1937./1938. nadzorni odbor 1925./1926. prvi tajnik Priveršek Tone 1934./1935. časni sud Schneider Joško 1926./1927. revizor 1928./1929. arhivar 1932./1933. knjižničar Pucelj Anton 1931./1932. potpredsjednik Sgerm Fran 1933./1934. odbornik 1932./1933. potpredsjednik 117 1933./1934. odbornik Pucelja Janez 1928./1929. odbornik 1921./1922. gospodar Pulko M. 1924./1925. predsjednik Silan Stanko 1922./1923. upravnik 1921./1922. prvi tajnik Punčuh Vlado 1922./1923. gospodar 1922./1923. potpredsjednik 1923./1924. prvi tajnik Rauch Metod 1923./1924. odbornik Sotošek Stanko 1923./1924. arhivar 1924./1925. revizor Ravnikar Anton 1931./1932. časni sud (Tone) 1925./1926. odbornik Spindler Metod 1931./1932. časni sud 1925./1926. potpredsjednik 1922./1923. prvi knjižničar 1928./1929. blagajnik Stepančič Franjo 1921./1922. blagajnik 1928./1929. blagajnik Stepčič Franjo 1921./1922. blagajnik 1929./1930. blagajnik Rebec Dimitrij 1937./1938. nadzorni odbor 1930./1931. revizor Šalamun Branko 1938./1939. revizor 1930./1931. potpredsjednik Šega Matija 1931./1932. časni sud 1931./1932. potpredsjednik Šerbec Stojan 1938./1938. časni sud Reddi Oskar 1933./1934. revizor 1919./1920. knjižničar Remic Tone 1937./1938. odbornik Šinkovec Bogomir 1920./1921. namjesnik Ribar Lado 1933./1934. blagajnik Šinkovec Gregor 1921./1922. drugi tajnik Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija 1919./1920. predsjednik Verbič Mirko 1926./1927. odbornik 1920./1921. član časnog suda Veselič Miran 1933./1934. upravitelj Šlander Joža 1920./1921. revizor Vititar Leo 1928./1929. drugi 1921./1922. predsjednik knjižničar 1929./1930. časni sud Šmigovec Viktor 1934./1935. knjižničar 1930./1931. časni sud Štefe Anka 1931./1932. tajnica Vodeb Vlado 1930./1931. časni sud 1927./1928. prvi tajnik 1931./1932. časni sud 1928./1929. upravitelj 1931./1932. časni sud Šuškovič Viktor 1928./1929. upravitelj 1925./1926. revizor 1929./1930. časni sud Vogrič Ernest 1925./1926. blagajnik 1930./1931. odbornik Volavšek Vlado 1928./1929. potpredsjednik 1920./1921. član časnog suda 1921./1922. arhivar 1920./1921. potpredsjednik Švaiger Drago 1921./1922. arhivar 1921./1922. revizor Volbank Josip (Joža) 1922./1923. arhivar 1922./1923. predsjednik 1922./1923. prvi tajnik Tare Andrej 1926./1927. arhivar Tekavčičeva 1924./1925. drugi tajnik 118 Gusta 1921./1922. drugi knjižničar 1924./1925. drugi tajnik 1923./1924. prvi tajnik 1926./1927. potpredsjednik Teržan Pepo 1923./1924. drugi tajnik Volovšek Vladimir 1926./1927. tajnik Tinta Oskar 1934./1935. upravitelj 1927./1928. potpredsjednik Tomašič Marjan 1937. 1928./1929. potpredsjednik /1938. blagajnik 1928./1929. revizor 1928./1929. prvi tajnik 1919./1920. blagajnik 1928./1929. drugi tajnik Vovšek Pavel 1920./1921. revizor 1929./1930. upravitelj i arhivar Vrabičeva Olga 1938./1939. tajnik 1929./1930. upravitelj Vrščaj Ingo 1929./1930. prvi tajnik Tonejc Stane 1930./1931. odbornik Womer Ivo 1937./1938. gospodar 1931./1932. odbornik 1931./1932. revizor Zajec Božena 1927./1928. drugi knjižničar 1932./1933. revizor Založnik Igo 1934./1935. upravitelj 1930./1931. domar 1921./1922. odbornik Trdina Janez 1919./1920. arhivar 1922./1923. odbornik 1924./1925. potpredsjednik Zaplotnik Ivan (Janez) 1922./1923. gospodar 1926./1927. odbornik 1923./1924. predsjednik Uršič Josip (Joža) 1926./1927. odbornik 1923./1924. revizor 1928./1929. revizor Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija 1926./1927. blagajnik 1937./1938. prvi knjižničar Železnikar Vinko 1926./1927. blagajnik 1938./1939. odbornik Zinauer Josip 1928./1929. odbornik 1922./1923. arhivar 1928./1929. revizor 1923./1924. blagajnik Želko Josip Zorc Adolf 1921./1922. upravnik 1923./1924. blagajnik 1920./1921. arhivar 1924./1925. revizor Žagar Bogdan 1922./1923. prvi knjižničar Žgur Makso 1922./1923. arhivar 1922./1923. prvi knjižničar Žnidaršič Anton 1920./1921. tajnik 361 Stanko Lutman (Trst, 1899. – Maribor, 1948.), internist. Diplomirao je 1928. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i tamo je 1934. godine specijalizirao. Radio je u Općoj bonici u Mariboru, od 1938. godine je bio voditeljem Odjela za internu medicinu. Prognan je 1941. godine u Srbiju, potom se preselio u Banja Luku gdje je djelovao u NOB-u. Godine 1944. je pre- šao na oslobođeni teritorij Bosne gdje je postao upraviteljem partizanske bolnice na Kozari. U Maribor se vratio 1946. godine (Stanonik & Brenk, 2008, 645). 362 Franc Ambrožič (Slavina pri Prestranku, 1895. – Postojna, 1981.) Osnovnu školu je završio u Slavini (1907.), srednju školu u biskupijskom zavodu u Šentvidu pri Ljubljani (1915.). Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, a medicinu je upisao 1919. godine u Zagrebu, no već 1921. godine odlazi na studij u Beč. Diplomirao je 1924. godine. Radio je u Trstu, Pivki i Postojni. U vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u zatvoru u Trstu i Postojni jer je bio osumnjičen da je surađivao s partizanima. Za svoj rad je dobio više odlikovanja (Isto 11). 119 363 Vilma Pirkovič – Bebler (Gorica, 1918. – Ljubljana, 1996.), političarka. Gimnaziju je završila u Ptuju, a potom je upisala Agronomski fakultet u Zagrebu kojega je završila 1951. godine. Već je 1940. godine prekinula studij. Članicom SKOJ-a je postala 1937. godine, a u KPJ je bila primljena 1940. godine. Godine 1941. se uključila u NOB. U Ljubljani je od 1941. do 1942. godine bila kurirka Glavnog poveljnika slovenskih partizanskih četa. Od 1942. do 1945. godine sudjelovala je u omladinskom političkom vodstvu i bila je prva predsjednica Saveza slovenske omladine te članica i sekretarka Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Sloveniju. Bila je suurednica Mladine i urednica Mlade pesti. Nakon oslobođenja bila je više od 10 godina predsjednica Forme vive (1961.–1973.). Više puta je bila republikanska poslanica i članica Vijeća republike. Za svoj je rad dobila više državnih odlikovanja. Umrla je 1996. godine (Isto 48). 364 Martin Mastnak (Gorica, 1912. – Ljubljana, 1981.), agronom. Studirao je na Agronomskom fakultetu u Pragu, te na Kemijsko-šumarskom fakultetu u Zagrebu gdje je i 1936. godine diplomirao. Do 1941. godine je djelovao u Beogradu, a za vrijeme Drugog svjetskog rata je bio zarobljen u Njemačkoj. Nakon 1945. godine bio je zaposlen na Sekretarijatu za kmetijstvo, a potom je kao stručnjak bio poslan u Tunis i Alžir. Od 1968. do 1977. godine vodio je Kemijski institut u Sloveniji. Bio je jedan od osnivača časopisa Socialistično kmetijstvo in gozdarstvo te njegovim urednikom do 1961. godine (Isto 677). 365 Mirko Mirnik (Celje, 1917. – Zagreb, 1999.), kemičar. Diplomirao je na Tehničkom fakultetu 1941. godine, a 1952. godine je doktorirao na Prirodno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Na tom je fakultetu radio od 1947. do 1963. godine kao redovni profesor za fizikalnu kemiju. U razdoblju od 1963. do 1974. godine ustanovio je i vodio Laboratorij za radiokemiju na Institutu Ruđer Bošković (Isto 716). 366 Marjan Morelj (Zali Log, 1916. – Beograd, 1972.), liječnik. Diplomirao je 1941. godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu te se zaposlio u bolnici u Ljubljani. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u partizanima. Nakon 1945. godine radio je na Vojnoj medicinskoj akademiji Jugoslavenske narodne armije u Beogradu. Imao je čin generalmajora (Isto 729). 367 Dušan Mravljak (Ljubljana, 1914. – Osankarica na Pohorju, 1943.), liječnik. Medicinu je studirao u Ljubljani i Zagrebu, gdje je 1941. godine i diplomirao. Za vrijeme studija bio je uključen u djelovanje ljevičara u Šoštanju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je u partizanima, gdje je i poginuo. Ima status narodnog heroja (Isto 733). Čini se da su članovi Akademskog društva Triglav, poput članova drugih društava koja se ovdje spominju, u početku imali problem u organizaciji prostora koji bi im bili dovoljno veliki i gdje bi se mogli sastajati članovi Društva. Smatrali su da bi posjedovanjem vlastitog prostora članovi dobili veću volju za rad i da bi on bio kvalitetniji. To je bio i uvjet da bi knjižnica mogla početi s djelovanjem. Kako su istakli na skupštini 1. ožujka 1921. godine, organiziranjem i osnivanjem takve knjižnice nastala bi zapravo jedina slovenska knji- žnica u Zagrebu. Naglašeno je da u Zagrebu osim knjižnice postoje različita studentska društva, ali da je to jedino slovensko studentsko društvo, a krajem je školske godine 1920/1921. brojalo preko 70 članova.371 U prvoj su godini postojanja članovi Društva uspjeli organizirati dramsku sekciju (voditelj Ivo Kapus), pjevačko društvo (voditelj Drago Švajger), sokolski odsjek te osnovati triglavansku knjižnicu,372 a krajem semestra organizirali su prvu veću proslavu, i to u povodu 45 godina djelovanja Akademskog društva Triglav. Sudjelovali su 9. lipnja 1921. godine u organizaciji Triglavanskog plesa, koji je prema ocjenama prisutnih bio vrlo uspješan.373 Organiziran je bio u Narodnom domu u Celju, a svirala je vojna glazba iz Maribora.374 Prije plesa održana je bila skupština Starešinske zveze,375 na 120 368 Janez Nemec (Murska Sobota, 1912. – Slivniško Pohorje, 2001.), pravnik. Diplomirao je 1936. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao je 1941. godine u Pécsu. Bio je odvjetnik, u vremenu od 1944. do 1947. je živio u SSSR-u kao bjegunac iz mađarske vojske. Vratio se u Mursku Sobotu, a potom je prešao u Maribor (Isto 750). 369 Miran Brinar (Postojna, 1909. – Ljubljana, 2002.). Diplomirao je na zagrebačkom Šumarskom fakultetu 1934. godine, a 1969. godine je doktorirao u Ljubljani. Nakon diplome bio je zaposlen u različitim šumskim upravama po cijeloj Jugoslaviji, a nakon 1939. godine je djelovao u Ljubljani, Kočevju i Črnomlju. Nakon Drugog svjetskog rata, do 1950. godine, bio je pomoćnik saveznog ministra za šumarstvo u Beogradu. U razdoblju od 1950. do 1953. bio je direktor Inštituta za gozdno in lesno gospodarstvo Slovenije u Ljubljani, a do umirovljenja 1971. godine tamo je bio stručni suradnik (Isto 110). 370 Jože Butinar (Trst, 1913. – Maribor, 1980.) Maturirao je 1931. godine u Mariboru, a 1936. godine je diplomirao u Zagrebu i dobio je titulu inžinjera agronomije. Nakon prakse i specijalizacije u Mariboru otišao je u Ljubuški, a potom na specijalizaciju na Gospodarsko-šumarski fakultet u Zagrebu 1940. godine. U Zagrebu je ostao i tijekom Drugog svjetskog rata, a nakon toga odlazi u Celje. Godine 1946. bio je premješten u Ljubljanu. Sudjelovao je pri izvođenju agrarne reforme, a potom je bio načelnik Odjela za stručno školovanje pri Ministarstvu za poljoprivredu. Odlučio se vratiti u srednju poljoprivrednu školu u Mariboru, a 1974. godine se umirovio (Isto 123–124). 371 Spominska knjiga. U njoj je sačuvano arhivsko gradivo društva u Zagrebu, ali samo djelomično. Sačuvani su neki novinski tekstovi, zapisi skupština. Više podataka zabilježeno je za djelovanje društva ljubljanskog Triglava. Baš stoga ovdje nije moguće navesti sve članove svih upravnih odbora Akademskog društva Triglav iz Zagreba. 372 Jutro, 24. 12. 1921.: Slovenski akademiki v Zagrebu, 11. 373 Spominska knjiga, 30. 4. 1921.: Poročilo o delovanju društva. 374 Jutro, 6.6. 1921.: 45letnica akad. društva Triglav, 3. 375 Starešinska zveza je savez bivših članova Triglava, a sjedište joj je bilo u Mariboru. Njezin je cilj bio njegovati tradiciju Triglava, očuvati solidarnost među članovima i kada oni već napuste sveučilište, a njihova je dužnost podupirati aktivna društva i njihove članove (Jutro, 11. 9. 1926.: Starešinska zveza bivših članov, 7). kojoj je bilo dogovoreno da će se osnovati podružnice društva u Mariboru, Ptuju, Celju, Brežicama, Ljubljani, Novem Mestu i Beogradu.376 U školskoj su godini 1921/1922. članovi Društva održali 10 sastanaka odbora. Iz tajničkog se izvještaja može vidjeti da su početni koraci u djelovanju Društva bili vrlo teški i da su se članovi uspjeli organizirati krajem 1921. i početkom 1922. godine. Usto je odbor uložio značajan trud u uređivanje arhiva i knjižnice Akademskog društva „Triglav“.377 Društvo je dobilo prostore, koje je dnevno znalo posjetiti oko 30 članova. U školskoj godini 1921/1922. članovi su organizirali dvije društvene večeri s ciljem da se međusobno bolje upoznaju te da se potakne interes i za samo Akademsko društvo „Triglav“. Prema mišljenju tajnika večeri su bile uspješne. Trud odbora i članova bio je vidljiv i kroz organizaciju plesova. Tako je 11. ožujka 1922. godine378 u Brežicama bila održana društvena večer,379 na kojoj su članovi Društva izveli dramu Tekma A. Funtkova, a nastupio je i društveni pjevački zbor i kvartet. Financijska je dobit bila namijenjena nabavi slovenskih dnevnika i revija za čitaonicu Društva.380 Kao osvrt na taj događaj između ostaloga bilo je zapisano: Akademsko društvo „Triglav“ iz Zagreba je priredilo prošle nedjelje u Brežicama iznad svih očekivanja lijepo uspjelu večer. Funtkova drama „Tekma“ bila je dana u dovršenom obliku. Glumci su svojim sigurnim, 121 temperamentnim i izrazitim nastupom privukli pažnju pune dvorane posjetitelja i s time dosegli potpuni uspjeh. (…) I pjevačke točke su krasno uspjele. Akademsko društvo „Triglav“ zaslužuje čestitke radi lijepog moralnog uspjeha i želimo da bi svoj prosvjetni rad nastavilo te ga pokazalo i u drugim krajevima naše domovine…381 Ideja članova Društva je bila i ta da se organiziraju debatne večeri. Zbog različitih drugih događanja ta ideja nije zaživjela, ali su zato uspjeli organizirati različita popularno-znanstvena predavanja koja je držao i dr. Mušič.382 On je ujedno kao aktivan član Društva prisustvovao internom studentskom 376 Spominska knjiga, Jubilej Triglava. 377 Spominska knjiga, Glavno poročilo tajnika za zim. tečaj 1921/22. 378 Jutro, 7. 3. 1922.: Jugoslovansko akademsko društvo Triglav v Zagrebu, 3. 379 Spominska knjiga, Glavno poročilo tajnika za zim. tečaj 1921/22. 380 Spominska knjiga, Jugoslavansko akademsko društvo „Triglav“ v Zagrebu. 381 „ Akademsko društvo „Triglav“ iz Zagreba je priredilo minulo nedeljo v Brežicah nad pričakovanje lepo uspeli zabavni večer. Funtkova drama „Tekma“ je bila podana v dovršeni obliki. Igralci so s svojim sigurnim temperamentnim in izrazitim nastopom privezali polno dvorano občinstva na sebe ter s tem dosegli popoln uspeh. (…) Tudi pevske točke so povsem krasno uspele. Akademsko društvo „Triglav“ zasluži čestitke k lepemu moralnemu uspehu in mu želimo, da bi svoje prosvetno delo nadaljevalo ter pokazalo tudi v drugih krajih naše domovine …“ (Jutro, 25. 3. 1922.: Brežice, 3). 382 Spominska knjiga, Glavno poročilo tajnika za zim. tečaj 1921/22. kongresu u Pragu, i to kao predstavnik Akademskog društva „Triglav“ iz Zagreba.383 Predstavnici Akademskog društva „Triglav“ iz Zagreba, iako je suradnja postojala već i ranije, 24. ožujka 1922. godine i službeno su se uključili u rad sastanka Starešinske zveze, gdje su prikazali program i djelovanje. Prema rije- čima tajnika oni su odobrili djelovanje Društva. Starešinska je zveza obećala pomoći pronaći nove prostorije i poduprijeti ih u njihovim potrebama.384 Vjerojatno im prostori koje su uspjeli organizirati krajem 1921. godine385 nisu bili u potpunosti adekvatni. Redovitu semestralnu skupštinu imali su 29. ožujka 1922. godine u društvenim prostorijama.386 Na toj su skupštini inzistirali da članovi Društva vrate posuđene knjige, a naglasili su i da svaka knjiga nosi društveni pečat.387 Važan događaj bilo je osnivanje podružnice Akademskog društva Triglav u Ljubljani 7. svibnja 1922. godine. Kako su članovi Društva u Zagrebu zapisali: „Naša podružnica u Ljubljani nikako ne može škoditi naprednoj stvari te bi znatno rasteretila tamošnje napredno društvo „Jadran“ koji zbog prevelikog broja članova i tako ne može pozitivno djelovati.“388 Predsjednik Društva „Triglav“ iz Zagreba, Ludvik (Ljudevit) Černe,389 prisustvovao je toj osnivačkoj skupštini.390 Čini se da su dosta veliku zaslugu pri osnivanju podružnice imali i članovi Akademskog društva „Triglav“ iz 122 Zagreba jer su je podupirali i prilikom osnivanja, ali i prilikom prvih kora-ka.391 To je osnivanje Društva bio i jedan od ciljeva usvojenih na sastanku Starešinske zveze održanom u Celju u lipnju 1921. godine. U svibnju su 1922. godine članovi Akademskog društva „Triglav“ u Zagrebu u dvorani hotela Royal pripremili zabavnu večer,392 a krajem su semestra u Laškom organizirali Triglavanski zbor, gdje su sudjelovali i članovi podružnica iz Beča i Ljubljane. U školskoj su godini 1922/1923. prostorije imali na adresi: Duga ulica 33,393 a članstvo je nastavilo s organizacijom sličnih aktivnosti kao u pretho-383 Spominska knjiga, Slovenski narod, Jugosl. akad. društvo „Triglav“ v Zagrebu . 384 Spominska knjiga, Glavno poročilo tajnika za zim. tečaj 1921/22. 385 Jutro, 8. 12. 1921.: Akademsko društvo „Triglav”, 3. 386 Tabor, 9. 4. 1922.: Na rednem občnem zboru Jugosl. akad. društva “Triglav” v Zagrebu 8.; Nova doba, 11. 4. 1922.: Na rednem občnem zboru Jugosl. akad. društva “Triglav” v Zagrebu, 3. 387 Jutro, 7. 4. 1922.: Na zadnjem rednem občnem zboru, 4. 388 „Naša podružnica v Ljubljani nikakor ne more škodovati napredni stvari in bi znatno razbre-menila tamošnje napredno društvo „Jadran“, ki vsled prevelikega števila članov itak ne more povoljno uspevati.“( Spominska knjiga, Glavno poročilo tajnika za zim. tečaj 1921/22). 389 Spominska knjiga, Akad. društvo „Triglav“. 390 Uz ostale visokopozicionirane profesore osnivačkoj su skupštini nazočili i zastupnici Starešinske zveze, i to profesori Luka Brolih i Pavel Lokovšek, koji su bili neko vrijeme radili i u Gimnaziji u Pazinu (Riman 2016b, 266–369). 391 Spominska knjiga, Tajniško poročilo. 392 Tabor, 20. 5. 1922.: Jugoslav. akad. društvo „Triglav“ u Zagrebu, 2. 393 Tednik, 29. 12. 1922.: Triglavani!, 3. dnim godinama. Tako su 3. veljače 1923. godine u Mariboru organizirali sastanak, ples i izlet, a na taj su događaj pozvali sve članove.394 Izlet je bio organiziran na Pekel kod Maribora.395 U ožujku 1923. godine imali su, već tradicionalno, svoju redovitu semestarsku skupštinu, na kojoj je bio izabran novi odbor,396 a stari je odbor podnio izvješće o djelovanju. Tako je Društvo brojalo oko 80 članova, obnovljen je rad pjevačkog zbora, a osnovana je i kulturno-znanstvena sekcija.397 Iduća zabilježena aktivnost bila je 17. lipnja 1923. godine, kada su članovi dramske sekcije Društva izveli dramu Mati u Žužumberku u Sokolskoj dvorani.398 Osim njih nastupio je i pjevački zbor koji je vodio Ivo Kapuc,399 a nastupili su s jugoslavenskim narodnim pjesama.400 U ljetnom su semestru školske godine 1923/1924. članovi Društva početkom lipnja u Žužumberku u vrtu gostionice Polajnar organizirali veliku vrtnu veselicu. Na programu su bili šaloigra Trije tički, šaljivi kupleti, ples, šaljiva pošta, a sve je bilo popraćeno pjesmom.401 Od tada pa do prosinca 1925. godine nije pronađen nijedan podatak o nekom drugom djelovanju osim o formiranju odbora. Članovi su Društva 20. prosinca 1925. godine sudjelovali na redovitoj skupštini Starešinske zveze, koja je održana u Celju.402 Pod dnevnim redom bilo je zabilježeno i da će se centrala iz Zagreba premjestiti u Ljubljanu.403 Taj prijedlog nije bio prihvaćen, već je bio izglasan odbor od 7 članova, koji su 123 bili zaduženi za rješavanje tog pitanja. Starešinska zveza je, između ostaloga, djelovanje društva u Zagrebu podržala s 8000 dinara, a podružnice u Ljubljani s 12 000 dinara.404 Za sam ples, koji je bio u večernjim satima, bilo je napisano da je „…ispao kao uvijek, prije svega sjajno.“405 Iduće su godine članovi, već tradicionalno, organizirali Triglavanski večer u Brežicama 20. ožujka 1926. Na njemu su izveli nepoznatu jednočinku, 394 Jutro, 14. 1. 1923.: Jugoslov. akad. društvo „Triglav“ v Zagrebu, 2. 395 Slovenski narod, 21. 12. 1922.: Triglavani!, 3. 396 Jutro, 27. 2. 1923.: J. A. D. Triglav v Zagrebu, 2. 397 Spominska knjiga, 31. 2. 1923.: Tajniško poročilo; Jutro, 4. 3. 1923.; Jugoslov. akad. društvo „Triglav“ v Zagrebu; Slovenski narod, 4. 3. 1923.: Jugoslovansko akad. društvo „Triglav“ v Zagrebu, 4. 398 Djelo je režirao Drago Švajger, a glumili su Mary Mlakarjeva, Drago Švajger, Ivo Jelačin, Marina Ropretova, Slava Bačarjeva, Boris Malerič, Maks Nič, Slavko Žirovnik, Iva Strniševa ( Spominska knjiga, 17. 6. 1923.: Prireditev Jug. Akad. društva „Triglav“ v Žužumberku). 399 Otpjevali su: A. Gerbič „Vabilo“, V. Lisinski „Prelja“, O. Dev „Moj očka“, A Dobronić „Garavuša“, A. Gerbič „Pastirček“ i „Teče voda“ (Isto). 400 Jutro, 9. 6. 1923.: J. A. D. Triglav, Zagreb, 2; Nova doba, 9. 6. 1923.: J. A. D. Triglav, Zagreb, 4. 401 Jutro, 4. 6. 1924.: ŽUŽUMBERK, 3. 402 O važnosti koju su tome pridavali članovi ljubljanskog, zagrebačkog društva Triglav i članovi Starešinske zveze Maribor govori i činjenica da su npr. za tu „triglavsku“ proslavu uspjeli od Ministarstva saobraćaja dobiti dozvolu da sudionici tog događaja plate polovičnu cijenu povra-tne karte (Slovenski narod, 31. 1. 1926.: Za Triglavsko proslavo, 4). 403 Jutro, 25. 12. 1925.: Redni letni občni zbor starešinske zveze „Triglav“ Maribor, 3. 404 Slovenski narod, 22. 12. 1925.: Starešinska zveza akad. društva Triglav, 3. 405 „…izpadel kot vedno nad vse sijajno“ (Jutro, 9. 2. 1926.: Triglavanska prireditev v Celju, 4). a sve je po običaju završilo plesom i pjesmom.406 Zna se da je na proslavi pjevao operni pjevač407 Mario Šimenc,408 a sudjelovao je i orkestar Sokol iz Ljubljane.409 U Ljutomeru su 13. i 14. kolovoza 1927. godine organizirali praznički sastanak,410 i to povodom otvaranja Sokolskog doma.411 Svesrdno su pozivali članove da se uključe u tu proslavu.412 Osim redovitih obavijesti o promjenama u odborima 1927. godini moguće je u slovenskim novinama pročitati i obavijest o tome kako se moli nekadašnje članove Triglava koji su diplomirali i dobili posao, te su time postali starješine u Društvu, da dojave svoje nove adrese.413 To ih se vjerojatno molilo kako bi ih se moglo pravodobno kontaktirati u vezi s prisustvovanjem na sastanku Starešinske zveze, koji se jednom godišnje održavao u Celju. Slično je i s ostalim godinama njihova djelovanja. Godinu 1928. članovi su Društva započeli zajedničkim aktivnostima s Jugoslovanskim katoliškim akademskim društvom „Danica“, kada su organizirali proslavu pedesete godišnjice Župančičeva rođenja.414 Početkom ljetnog semestra školske godine 1928/1929. Starešinska zveza priredila je 10. ožujka 1928. godine ples u Mariboru.415 Osim usputnih obavijesti o sastancima te o novim članovima u upravnim odborima iz novinskih je tekstova moguće iščitati da je Društvo imalo 73 124 člana. Za usporedbu je potrebno navesti da je podružnica u Ljubljani imala 164, a ona u Beču 35 članova.416 Vjerojatno je upravo i to pridonijelo prije spominjanoj ideji da se središnjica slovenskog studentskog društva preseli u Ljubljanu, ali i činjenica da je Ljubljana i odgovarala kao grad u kojem bi bila središnjica Akademskog društva „Triglav“. Preko ljetnih su se praznika ponovo našli u Ljutomeru, 15. kolovoza 1928. godine, a dolazak je bio obavezan.417 406 Jutro, 16. 3. 1926.: Jugoslov. akad. društvo „Triglav“ iz Zagreba, 4. 407 Jutro, 19. 3. 1926.: Na Triglavskem večeru v Brežicah, 5. 408 Mario (Marij) Šimenc (Gorica, 1896. – Zagreb, 1958.). Rano je pokazivao pjevačke sposobnosti pa je u Trstu surađivao sa slovenskim pjevačkim društvima kao član zbora i solist. Umjetničku je karijeru započeo 1919. godine u Mariborskom kazalištu, i to u drami i opereti. Tako je 1922. godine debitirao u operi Prodana nevjesta, kao Janko. Pjevao je u Ljubljanskoj operi, bio je operni solist u Beogradu i Osijeku, prvak Zagrebačke opere, a nakon Drugog svjetskog rata neko je vrijeme djelovao u Skopju, dok se zbog bolesti nije povukao. S uspjehom je gostovao i u Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Čehoslovačkoj i Bugarskoj (Stanonik & Brenk 2008, 1115). 409 Jutro, 19. 3. 1926.: Zahvala sodelavcem Triglavanskega plesa, 5. 410 Jutro, 12. 8. 1927.: JAD Triglav, 4. 411 Jutro, 9. 8. 1927.: JAD „Triglav“ v Zagrebu, 4.; Mariborski večernik Jutra, 10. 7. 1927.: J. A. D. Triglav v Zagrebu, 2. 412 Nova doba, 8. 8. 1927.: J. A. D. „Triglav“ v Zagrebu, 4. 413 Slovenski dom, 9. 9. 1927.: Bivšim aktivnim članom jugosl. akad. društva Triglav v Zagrebu, 5.; Jutro, 9. 10. 1927.: Bivšim aktivnim članom jugosl. akad. društva Triglav v Zagrebu, 5. 414 Jutro, 29. 1. 1927.: Akademski slov. društvi „Triglav“ in „Danica“, 5. 415 Jutro, 18. 12. 1927.: Starešinska zveza Triglav, 5. 416 Jutro, 16. 10. 1927.: J. A. D. „Triglav“ v Ljubljani ob petletnici, 3. 417 Mariborski večernik Jutra, 8. 8. 1928.: J.A.D. Triglav v Zagrebu, 2; Mariborski večernik Jutra, 11. 8. U školskoj godini 1928/1929. Društvo je slavilo 10 godina postojanja Akademskog društva „Triglav“ u Zagrebu. Vjerojatno je to i bio jedan od razloga susreta 4. siječnja 1929. u Mariboru u gostionici Koštomaj.418 U novinama je bilo zapisano da će biti održan sastanak, ali ne zna se o čemu je bilo govora.419 Svečana proslava godišnjice bila je 12. siječnja 1929. godine, i to prilikom Triglavanskog plesa u Celju.420 Na redovitoj godišnjoj skupštini koju su članovi održali 1. lipnja 1929. godine u izvještaju tajnika rečeno je da je bilo održano 8 sastanaka upravnih odbora.421 Prema izvještaju domara422 članstvo je u 1928/1929. slabo dolazilo u iznajmljene prostorije, koje su se od školske godine 1927/1928. nalazile na adresi Radnički dom 38.423 Prema izvještaju, knjižnica Društva bila je otvorena dvaput tjedno. U ljetnom semestru 1928/1929. godine 13 članova je posudilo 86 knjiga, a interes se smanjivao. Tako je pred kraj semestra bilo zabilježeno 9 članova koji su posudili 28 knjiga. Problem tako malog broja posudbe knjiga ležao je u samom knjižničnom fondu, koji je, prema riječima knjižničara, zapravo više nalikovao na arhiv. Stoga su zapravo naslovi knjiga koje su se mogli posuditi uglavnom utjecali na malen broj aktivnih čitača. Fond knjižnice sadržavao je 749 knjiga na slovenskom jeziku (proznih djela 529 knjiga, drame 101 knjiga, poezije 109 knjiga), knjiga je na hrvatskom jeziku bilo 272, na njemačkom su jeziku bile 244 knjige, a na francuskom jeziku bile su 3 knjige, što je ukupno iznosilo 1268 knjiga. Na skupštini je bilo 125 istaknuto da je broj aktivnih članova u Društvu i dalje malen.424 Početkom nove akademske godine 1929/1930. članovi su organizi- rali večer brucoša s proslavom 40. obljetnice Križevačkih štatutov u Brežicama. Program se sastojao od pjevačkih točaka i plesa.425 Početkom rujna 1928.: J. A. D. Triglav v Zagrebu, 2. 418 Mariborski večernik Jutra, 30. 12. 1929.: J. A. D. Triglav v Zagrebu, 1.; Nova doba, 21. 3. 1930.: J. A. D. Triglav v Zagrebu, 2. 419 Jutro, 3. 1. 1929.: JAD Triglav v Zagrebu, 4. 420 Jutro, 12. 12. 1928.: Ob desetletnici akad. društva „Triglav“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 18. 12. 1928.: Deset let akademskega društva „Triglav“ v Zagrebu, 6. 421 Spominska knjiga, 1. 6. 1929.: Poročilo tajnika na letnem občem zboru dne. 422 Tu je dužnost tada obavljao Viktor Šuškovič (Maribor, 1909. – Turjak, 1945.). Maturirao je na mariborskoj realki 1928. godine. Studirao je na Poljoprivredno-šumarskom fakultetu u Zagrebu. Apsolvirao je 1930/1931. na Šumarskom odjelu, a diplomirao 12. 10. 1931. Prvo zaposlenje dobio je 1937. u Šumskotehničkom odsjeku za uređivanje bujica pri Banskoj upravi u Ljubljani, gdje je, osim kratkog prekida 1937, kada je radio na Sušaku, bio do uhićenja 1942. godine. Proučavao je problematiku ekonomike šumarstva i agrarne politike te pisao o tome. Nakon njegova ukinuća tijekom rata pokrenuo je inicijativu da se osnuje šumski terenski odbor OF u Ljubljani. Godine 1942. zatvorili su ga Talijani, a poslije kapitulacije Italije nastavlja ilegalni rad. Potkraj rata bio je uhvaćen, odveden u šumu kraj Turjaka te ubijen zajedno s većom skupinom akti-vista OF-a. Napisao je radove: Obrestovanje gozdnega kapitala. Gozd V, Ljubljana, 1940. i Agrarno vprašanje in kmečko gozdarstvo Slovenije. Ljubljana, 1941. (Biškup 2000, 17). 423 Jutro, 23. 10. 1929.: JAD „Triglav“ v Zagrebu, 5. 424 Spominska knjiga, Jurković, Poročilo knjižničarja na občem zboru 1. junija 1929. 425 Jutro, 8. 11. 1929.: JAD Triglav v Zagrebu, 4; Nova doba, 8. 11. 1929.: JAD Triglav v Zagrebu, 2–3. 1930. godine članovi su organizirali Triglavansku večer u restoranu Orel u Mariboru.426 U studenom 1930. godine organizirali su u Krškom Triglavanski ples. Koncertni su program izveli Levstikova, bariton Vodeb i čelist Jerončič. Nakon glazbenog programa organiziran je ples na kojem je svirao akademski jazz-orkestar,427 a na sudjelovanju su zahvalili i lokalnim djevojkama kao i ostalim sudionicima.428 Početkom 1931. godine u Celju je bila proslava 55. godišnjice Društva. Pripreme za to započele su već krajem 1930. godine.429 Održana je skupština, a nakon toga i svečani ples. Na plesu se prikupljao novac za siromašne članove Društva.430 Čini se da je Društvo 1931. godine promijenilo prostore jer se knjižni- čar, Stojan Perhavc, u svojem izvještaju žalio na činjenicu da je s preseljenjem sav trud knjižničara bio uništen. U odnosu na prijašnje godine broj onih koji su posuđivali knjige je ostao isti, zabilježeno je njih 13, a oni su posudili 41 knjigu. Iako je u odnosu na 1929. godinu taj broj manji, knjižničar je izvijestio da je posjećenost knjižnice bila veća nego u prošlom semestru. Očigledno problem na koji je ukazao knjižničar u izvještaju od 1929. godine o zastar-jelosti knjiga nije bio riješen jer je na isti problem upozoravao i knjižničar 1931. godine. Na rješavanju se radilo, pa je tako navedeno da je Društvo 126 naručilo knjige Vodnikove družbe.431 Već je bilo uobičajeno sudjelovanje članova zagrebačkog Triglava na redovitim skupštinama Starešinske zveze, koje su bile organizirane u Celju. Godine 1931. skupština je održana nešto kasnije nego inače, i to 3. svibnja 1931. u hotelu Union.432 Triglavanski zbor na Kumu održan je 16. i 17. svibnja 1931. godine.433 Na njemu su sudjelovali članovi zagrebačke i ljubljanske jedinice kao i nekadaš- nji članovi, koji su završetkom svojega školovanja postali starešinski članovi. Ideja toga zbora bila je međusobno upoznavanje i dodatno zbližavanje.434 Sastanak članova u vrijeme ljetnih praznika 1931. godine održan je u Ptuju, gdje se, prema pisanju u novinama, sastalo preko 100 aktivnih članova i 40 starešinskih članova. Tijekom sastanka održana su različita predavanja, a između ostaloga i Zgodovina zagrebške edinice Triglava, koje je održao predsjednik zagrebačke jedinice, Dimitrij Rebec.435 426 Mariborski večernik Jutra, 3. 9. 1930.: JAD Triglav v Zagrebu, 3. 427 Jutro, 9. 11. 1930.: Prireditev JAD Triglav, 10. 428 Jutro, 25. 11. 1930.: JAD Triglav, 6. 429 Jutro, 14. 11. 1930.: Visoki jubilej JAD Triglava, 4. 430 Slovenski narod, 13. 11. 1930.: Jubilejna proslava JAD Triglava, 2. 431 Spominska knjiga, Perhavc Stojan, Poročilo knjižničarja na občnem zboru 14. marca 1931. 432 Slovenski narod, 30. 4. 1931.: Občni zbor Starešinskega društva JAD „Triglav“, 4. 433 Jutro, 6. 5. 1931.: Triglavanski zbor na Kumu, 4. 434 Jutro, 19. 5. 1931.: Triglavanski zbor na Kumu, 3. 435 Jutro, 17. 8. 1931.: Triglavanski zbor v Ptuju, 3. U zimskom semestru školske godine 1931/1932. Društvo je priredilo 11 sastanaka odbornika, organiziralo je zabavu za brucoše te je priredilo već tradicionalni Triglavski ples u Celju, koji je i ove godine bio dobro prihvaćen.436 U ljetnim mjesecima 1932. godine članovi su zagrebačkog Triglava prisustvovali i Triglavanskom zboru u Ptuju, i to 15. i. 16. kolovoza 1932. godine. Navedeno je da je susret od velike važnosti.437 Potrebno je napomenuti da je ovakvo druženje i poticanje na međusobno bolje razumijevanje i toleranciju zapravo provođeno svakoga kolovoza, i to obavezno u nekom slovenskom mjestu. Školsku su godinu 1931/1932. članovi Triglava započeli koncertom. Tako su 14. studenog 1931. godine u Brežicama priredili koncert zajedno s društvenom večeri.438 Već i prilikom same najave koncerta činilo se da u Brežicama, kao i u Posavju, vlada relativno velik interes za taj događaj.439 Uvodni govor održali su brežiški gradonačelnik G. Rosina te predsjednik „Triglava“ Miran Brinar. U programu su nastupili Fran Pevec, student solo pjevanja i Leopold Jerončič, student violončela. Osim njih nastupao je i tri-glavski orkestar. Kako je večer bila vrlo uspješna, autor teksta izrazio je nadu da će članovi Triglava iz Zagreba i dalje nastaviti s organizacijom ovakvih događanja, ali i u drugim krajevima Posavja. Navodi: „…da će ga Brežice uvijek podupirati u njegovom kulturnom stremljenju. Naročito zašto što je to čisti dobitak namijenjen potpori siromašnih studenata.“440 127 Na redovitoj skupštini zimskog semestra zaključeno je da je Društvo bilo nedovoljno aktivno, ali da je za to krivo i članstvo, a ne samo odbor. Organizirana su dva predavanja, oba slabo posjećena, a uspješnija je bila društvena večer u Brežicama.441 Tijekom semestra su članovi organizirali i večer brucoša. Na oba događaja sudjelovao je društveni orkestar. Članovi Društva su 13. ožujka 1932. organizirali predavanje Milka Križ- mana pod naslovom „O ekonomiji naših intelektualnih sil – naši propasti.“442 Revizorski izvještaj, osim osnovnih karakteristika djelovanja Društva, navodi i značajke djelovanja predsjedništva Društva. Tako je bilo zapisano da je tadašnji tajnik, Milko Križman, svoj posao obavljao „vzorno“ da je blagajnik svoj posao mogao raditi i kvalitetnije te da je prikupio malo članarine, knjižničar Drago Kveder preuredio je knjižnicu i dao si je puno truda, domar nije bio baš u potpunosti posvećen svojem radu, pa je tako revizor negodovao 436 Spominska knjiga, Tajnički izvještaj, zimski semestar 1931. 437 Jugoslavan, 9. 8. 1931.: Odbor zagrebškega Triglava poziva svoje članstvo, 5.: Jutro, 11. 8. 1931.: Triglavanski zbor v Ptuju, 3. 438 Jugoslavan, 13. 11. 1931.: JAD Triglav v Zagrebu, 4. 439 Jutro, 8. 11. 1931.: JAD Triglav v Zagrebu, 6. 440 „…ga bodo Brežice vedno podpirale v njegovem kulturnem stremljenju. To tem bolj, ker je čisti dobiček namenjen za podporo revnih akademikov“ (Jutro, 19. 11. 1931.: Triglavanski večer v Brežicah, 2). 441 Jutro, 12. 11. 1931.: Koncert Triglavanov v Brežicah, 4. 442 Jutro, 13. 3. 1932.: JAD „Triglav“ v Zagrebu, 6. zbog stanja posloženosti časopisa na koje je Društvo bilo pretplaćeno.443 Arhivar Adolf Hlastec nije imao vremena uređivati dokumente, tako da prema mišljenju revizora izvještaj nije pravodobno bio poslan u Maribor, a pohvaljen je bio voditelj orkestra, Leopold Jerončič, koji je marljivo vježbao s članovima.444 Zagrebačka je jedinica Triglava 10. rujna 1933. godine priredila u Ptuju praznički sastanak,445 gdje su članovi proslavili 25 godina ptujskih dogodt-kov.446 Već su tradicionalno pripremali društvenu večer u Celju. Organizirana je 18. studenog 1933. godine.447 Podatke o školskoj godini 1935/1936. nije bilo moguće pronaći. Od te se školske godine nadalje može samo djelomično pratiti članstvo u semestral-nim odborima Društva. U zimskom semestru školske godine 1936/1937. organizirana je „… večer sjećanja povodom 18. obljetnice samostalne Slovenije, koroškog plebiscita i Rapal a“.448 U povodu toga organizirali su govor i recitacije, a proslava se održala u dvorištu ispred društvenih prostorija,449 koje su bile u Gundulićevoj ulici 24.450 Redovnu su skupštinu održali u prostorijama Kemijskog zavoda Filozof-skog fakulteta na Zrinjevcu 21. studenog 1936,451 što pak pokazuje da njihove prostorije, u kojima su se nalazili, nisu bile dovoljne za veći broj članova. 128 Društvo je osim knjižnice imalo organiziran i rad čitaonice.452 Iduća informacija koja je dostupna o djelovanju društva Triglav u Zagrebu datira iz svibnja 1937. godine. Tako su članovi Društva 15. svibnja 443 Prema izvještaju za ljetni semestar u 1931. godini neke dnevnike je Društvo dobivalo besplatno. Tako se navodi da je dnevnike: Jutro, Večer, Mariborzeitung, Koroški Slovenec, Tagespost, Nova doba, Politika i Kmetski list dobivalo besplatno, po polovičnoj cijeni je dobivalo: Slovenec i Novosti, a za Studenstke novine i Koprive plaćalo je cijeli iznos ( Spominska knjiga, Hlastec Karol, Poročilo arhivarja in gospodarja v let. sem. 1931.). 444 Spominska knjiga, Revizijsko poročilo obča skupština zimski semester 1932. 445 Mariborski večernik Jutra, 5. 9. 1933.: Zagrebška edinica JAD Triglava, 3. 446 Mariborski večernik Jutra, 9. 9. 1933.: Jugoslovansko akademsko društo „Triglav“ v Gradecu, 2. 447 Nova doba, 10. 11. 1933.: Tradicionalni družabni večer z akademijo, 3. 448 „…spominski večer 18. obletnice nedovisne Slovenije koroškega plebiscita in Rapalla…“ ( Spominska knjiga, Pozivnica, Jugoslavensko akademsko društvo „Triglav“, Zagreb). 449 Spominska knjiga, Pozivnica, Jugoslavensko akademsko društvo „Triglav“, Zagreb. 450 Te su prostorije iznajmili od Stjepana Deutscha 1929. godine. Prema ugovoru prostorije su se sastojale od 2 sobe. Prema dogovoru prostorije su plaćali tri mjeseca unaprijed, a otkaz suradnje trebao je biti prije no što se isplati novac za idući kvartal ( Spominska knjiga, 5. 2. 1929.: Ugovor o najmu). 451 Spominska knjiga, Dopis „Rektorat univerziteta Kraljevie Jugoslavije u Zagrebu“. 452 Prema sačuvanoj dokumentaciji dobivali su sljedeće dnevnike: Jutro (Ljubljana), Slovencev (Ljubljana), Novosti (Zagreb), Politika (Beograd), Prager Presse (Prag), Prosveta (Chicago), Večernik (Maribor), Mariborer Zeitung (Maribor); tjednike: Neodvisnost (Maribor), Slovenija (Ljubljana), Delavska politika (Maribor), Novi list (Zagreb), Radnik (Zagreb), Nova riječ (Zagreb), Slobodna riječ (Zagreb), Koroški Slovenec (Klagenfurt), Borovo (Borovo), Delavski list (Ljubljana), Les voix europe-ennes (Paris) te revije: Sodobnost (Ljubljana), Ljubljanski zvon (Ljubljana), Misel in delo ( Ljubljana), Gruda (Ljubljana), Planinski vestnik (Ljubljana), Zdravniški vestnik (Ljubljana) ( Spominska knjiga, Tajnički izvještaj za 1936. godinu). 1937. godine organizirali Večer slovenske besede u bijeloj dvorani Novinar-skog doma. Prema izvještaju je na događaju sudjelovao veći broj hrvatskih i slovenskih studenata. To nije bila jedina takva večer pa su tako Cankarjevo večer organizirali 1936. godine. Na programu su bili odlomci autora Tone Seliškara, Ludvika Mrzela, Bogumila Fatura, Bogomira Magajne, Ede Kocbeka i Bože Vodušeka. Večer je bila zamišljena tako da autori sami predstavljaju svoje radove, ali prema navodima nisu svi autori prisustvovali toj večeri. Nastupio je i Miško Kranjc, iako u prvotnoj najavi on nije bio spominjan. Prema mišljenju kroni- čara upravo je njegov nastup bio najuspjelija točka večeri. Izveo je autobio-grafsku pripovijest Molk. Kroničar naglašava problem jezične barijere za sve slušatelje kojima slovenski nije materinski jezik, ali svakako pohvaljuje trud i rad članova društva Triglav. „Uza sve to valja istaknuti, da je nastojanje slovenskih studenata u Zagrebu da nas upoznaju s mladim, suvremenim predstavnicima slovenske književnosti značajno i simpatično, te zaslužuje priznanje“.453 U zimskom semestru školske godine 1937/1938., točnije 3. studenog 1937. godine, članovi su održali skupštinu u prostorijama Medicinskog fakulteta u Zagrebu.454 Izgleda da su 1937. godine prekinuli s tradicijom organiziranja Triglavanskog plesa u Celju. Iz korespodencije sa Starešinsko zvezo vidljivo je da predsjedništvo Zveze nije bilo oduševljeno tom idejom da se ponovno orga-129 nizira, jer kako navode, zadnji put kada su organizirali, umjesto financijskog dobitka imali su financijski gubitak. Svakako su napomenuli da ako se žele raditi takvi plesovi, potrebno je termin tražiti barem pola godine unaprijed jer su inače sve adekvatne dvorane već zauzete.455 Nije poznato jesu li na kraju uspjeli organizirati ples. Iz prepiske je vidljivo da se članovi Akademskog društva „Triglav“ u Zagrebu nisu najbolje razumjeli ni sa Starešinskom zvezom. Naime predsjedništvo tog saveza zabrinuto se obratilo Društvu u Zagrebu jer je smatralo da je došlo do idejnog raskola u članstvu Društva u Zagrebu i napominje važnost očuvanja jugoslavenske ideje jer je prema njihovu mišljenju jedino takav smjer moguć u očuvanju od talijanskih i njemačkih pretenzija, a članovi koji misle drugačije svoje će ideje morati afirmirati u nekom drugom društvu. Uvjetovali su čitanje dopisa na skupštini Društva 14. svibnja 1938. godine.456 Na dopis su članovi Društva reagirali relativno brzo i on je bio pročitan na članskom sastanku već 5. travnja 1938. godine, na kojemu je prisustvovalo 453 Spominska knjiga, (aer.) Večer slovenske besede. 454 Spominska knjiga, Dopis Rektorat univerziteta Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, br. 12669/1937. 455 Spominska knjiga, 25. 11. 1937.: Dopis Dopis Starešinske zveze bivših članov Jugoslovanskega akademskega društva „Triglav“ v Mariboru. 456 Spominska knjiga, 29. 3. 1938.: Dopis Dopis Starešinske zveze bivših članov Jugoslovanskega akademskega društva „Triglav“ v Mariboru, 1–2. 65 članova. Starševski zvezi su odgovorili da oni ne odstupaju od svojih shvaćanja i nikako ne prihvaćaju shvaćanje Zveze. Dapače, odbili su njihove ideje, koje su opravdali generacijskim jazom.457 Sredinom 1938. godine u Društvu je došlo do razdora, što je moguće iščitati iz zahtjeva upućenog odboru Društva. Naime na redovitoj skupštini održanoj 15. svibnja 1938. čini se da se s odgovorom poslanim u travnju nisu slagali svi članovi Društva, a njima je potom vodstvo društva u Zagrebu željelo oduzeti pravo na članstvo.458 Nije moguće utvrditi kako se problem riješio. Podataka o djelovanju u školskoj godini 1938/1939. te 1939/1940. nije bilo, vjerojatno zbog daljnjih problema utemeljenih na različitim idejama i stavovima. Sljedeći podatak datira iz školske godine 1940/1941., kada je vidljivo da je početkom 1941. godine Društvo istupilo iz Sveučilišta u Zagrebu. Banska uprava u Zagrebu raspustila je sva đačka i studentska društva, tako je pod upitnik došlo i postojanje Akademskog društva Triglav u Zagrebu.459 Naime do tog vremena, sve od svoga osnivanja, Društvo je bilo u sklopu Sveučilišta u Zagrebu i bilo je odgovorno rektoru i rektorskom zboru. Iz nama neznanih razloga predsjedništvo Akademskog društva Triglav u Zagrebu tražilo je od Starešinske zveze da im dopusti istupanje, s čime su se oni i složili.460 Društvo je raspušteno u proljeće 1941. godine. Iz dopisa koje je Stare-130 šinska zveza poslala Senatu Sveučilišta u Zagrebu vidljivo je da su pokušali utjecati na tu odluku. U izjavi su objasnili važnost postojanja Društva, te su Senat, koji je donio odluku o raspuštanju Društva, molili da se ponovo raz-motri ta odluka. No, do ponovnog osnivanja Društva nije došlo i s tim se završilo 65-godišnje djelovanje, koje je započelo u Grazu.461 Do odluke o raspuštanju je došlo jer su neki članovi Društva, prije svega studenti, javno izražavali svoja politička stajališta. Iako je Društvo, prema zapisnicima i arhivskim dokumentima, bilo nepolitičko, vidljivo je da su članovi zbog toga javnoga političkog istupanja imali probleme i s vlastima. Tako su članove Društva povezivali s III. internacionalom, o čemu se vrlo dinamično diskutiralo na glavnoj skupštini 1941. godine.462 Te su optužbe imale 457 Spominska knjiga, 8. 4. 1938.: Dopis Starešinski zvezi v Mariboru. 458 Spominska knjiga, 28. 5. 1938.: Odboru A. D. Triglav v Zagrebu. 459 Strah je izrazila i Starešinska zveza, i to prije svega zbog imovine. Naime predsjedništvo Starešinske zveze točno navodi što je njihova imovina koju su članovina Društva u Zagrebu dali na korištenje. „Naša imovina je vsa oprema, ki se nahaja v Vašem lokalu, to je svo pohištvo, pisal-ni stroj, knjige v Vaši knjižnici, predvsem pa tudi prapor triglavanski. Zato opozorite vsako oblast za slučaj kakšnega popisovanja na to važno okolnost, obvestite pa tudi o event. kakšenm popisu tudi nas, da bomo mogli pravočasno in uspešno zastopati naše lastninske pravice“. Dopis je inače bio naslovljen na ime Vladimira (Vlade) Kadunca ( Spominska knjiga, 21. 1. 1941.: Dopis Dopis Starešinske zveze bivših članov Jugoslovanskega akademskega društva „Triglav“ v Mariboru). 460 Spominska knjiga, 21. 2. 1941.: Dopis Dopis Starešinske zveze bivših članov Jugoslovanskega akademskega društva „Triglav“ v Mariboru. 461 HR HDA, GSP 1353, 3385, Dopis. 462 HR HDA, GSP 1353, 3385, Prijepis, 2. veliku težinu. Do njih je došlo zbog različitih aktivnosti članova Društva: tako su 1937. aktivni članovi Društva organizirali kampiranje pri Gozd Mar-tuljku, gdje su bila organizirana i predavanja koja su vlasti okarakterizirali kao „ljevičarska“.463 Upravo su stoga vlasti i apelirale na Sveučilište da pokuša imati bolji nadzor nad tim društvom i drugim sličnim društvima. Akademsko društvo „Triglav“ od svojeg je početka imalo jasnu viziju djelovanja, a to je bila pomoć studentima i okupljanje studenata koji su iz slovenskih krajeva dolazili na studij ili neki drugi oblik školovanja u Zagreb. To je vidljivo iz dopisa i druge sačuvane građe koja potvrđuje da su članovi Društva zainteresiranim studentima davali različite praktične informacije vezane za studij.464 U želji da se djelovanju Društva priključi što veći broj studenata članovi su obavezno početkom svakog semestra promovirali svoje djelovanje, ali su i davali korisne informacije o upisu akademske godine, odnosno semestara. U novinama su često davali obavijesti o upisivanju na studij,465 a i sebe su reklamirali na taj način što su za sebe pisali da su „… najstarije jugoslavensko kulturno akademsko društvo na zagrebačkom sveučilištu”.466 Osim toga organizirali su i brucoške večeri, kojima su vjerojatno željeli privući mlade, koji su se tek upisali na studij u Zagrebu. Kada su se oglašavali, često je bilo moguće pročitati rečenice poput: „Na čelu svih naprednih studentskih organizacija je jugosl. akademsko društvo Triglav.“467 i sl. Jednako tako potrebno je napomenuti da su članovi bili izuzetno ponosni 131 na one koji su završili željene škole te su u novinama oglašavali nove diplo-mante, što se moglo pronaći u novinskim člancima.468 Za Društvo je bilo značajno i to što su se odbori, za razliku od drugih društava koja nisu bila studentska, birali početkom svakog semestra. Iako se u kasnijim godinama djelovanja Akademsko društvo „Triglav“ povezivalo i s različitim političkim elementima, ono je prije svega bilo kulturno društvo, te su se zbog toga članovi vodstva trudili osigurati što razli- čitiju ponudu slovenskih, ali i hrvatskih časopisa i revija, a organizirali su 463 HR HDA, GSP 1353, 3884, pov. br. 16. 228/1938., Uprava policije u Zagrebu, 1. 464 Jutro, 17. 4. 1923.: Tajništvo J. A. D. „Triglava“ v Zagrebu, 8. 465 Mariborski večernik Jutra, 12. 10. 1929.: Abiturijenti, 4.; Nova doba, 14. 10. 1929.: Abiturijenti, 3.; Jutro, 2. 3. 1932.: JAD „Triglav“ v Zagrebu, 4. 466 „…najstarejše jugoslovansko kulturno akademsko društvo na zagrebškem vseučilišču…” (Jutro, 1. 10. 1925.: Vpisovanje na zagrebški univerzi, 2.; Jutro, 1. 10. 1925.: Na zagrebški univerzi, 4). 467 „Na čelu ves naprednih akademnih organizacij je jugosl. akademsko društvo Triglav.“ (Mariborski večernik Jutra, 24. 9. 1928.: Tovariši abiturijenti!, 2.; Jutro, 25. 10. 1932.: JAD Triglav, 4). 468 Tako se spominju: Zdravko Turk iz Novega Kota, koji je diplomirao na šumarstvu (Jutro, 27. 6. 1930.: Inženjerski diplomski izpit, 4), Branko Lukman, Vladimir Orel (Jutro, 29. 5. 1930.: Promocija, 5) te Vladimir Volovšek (Jutro, 1. 5. 1930.: Promocija, 4) dobili su diplomu doktora. Franček Schreider iz Cezarjevec pri Ljutomeru diplomirao je na komercijalnoj školi u Zagrebu. Na istoj školi je diplomirao i Josip Zinauer iz Maribora (Jutro, 3. 3. 1929.: Na visoki komercijalni šoli, 4). Diplomirao je i Bruno Tobias te je dobio titulu magistra farmacije (Jutro, 14. 7. 1932.: Diplomiral, 4). Ovakvih i sličnih primjera ima još puno. i knjižnicu, koja je bila različito posjećena. Organizirali su i predavanja te različite druge oblike prosvjetnih aktivnosti. Članovi zagrebačkog Akademskog društva „Triglav“ bili su povezani i s drugim podružnicama, kao što je podružnica u Ljubljani. Ujedno su bili i uključeni u Starešinsku zvezu, koja je objedinjavala druge podružnice i utjecala na njihov rad. Jednako tako valja napomenuti da su imali i zajedničke aktivnosti, uvijek u nekom slovenskom mjestu. S vremenom se njihovo djelovanje počinje smanjivati, a jednako tako pronalazi se i manje obavijesti u novinama. No, iako su ti novinski tekstovi bili dobar pokazatelj postojanja, a dijelom i organiziranosti društava, nije moguće samo na temelju tekstova u novinama donijeti objektivne ocjene o stvarnoj aktivnosti. Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ osnovano je 1894. godine u Beču, i to na temeljima 1. katoličkog susreta u Ljubljani. Ono je djelovalo u Beču do 1919. godine, kada je sjedište Društva bilo preseljeno u Ljubljanu. U ono je vrijeme Društvo predstavljalo najmoćnije studentsko 132 udruženje, koje je na početku dvadesetih godina 20. stoljeća brojalo oko 100 članova. Unutar samog Društva dolazilo je do sukoba među kršćanskim socijalistima i katoličkim totalitaristima (desničarsko usmjereni studenti).469 Na kraju je došlo do raskola te su 1938. godine demokratski raspoloženi daničari prešli u društvo Zarja, a Društvo je ostalo u rukama izrazito desno usmjerene katoličke skupine studenata. Razvoj je Društva povezan s katoličkim studentskim pokretom (Enciklopedija Slovenije 1988, 172). Društvo koje je djelovalo u Zagrebu između dva svjetska rata i koje je nosilo ime Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ zapravo je bilo podružnica prije spomenutog društva osnovanog u Beču. Iako je Društvo osnovano na inicijativu sjedišta u Ljubljani, nije jasno kolika je bila njihova povezanost. Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ u Zagrebu služ- beno je osnovano 14. veljače 1923. godine, ali idejni začeci sežu, kao i kod većine društava, u ranija razdoblja. Tako su prvi koraci za osnivanje društva 469 Arhivska građa Društva koja je nastala u Beču i u Ljubljani za vrijeme njegova djelovanja nalazi se u Državnom arhivu u Ljubljani pod signaturom: SI AS 624 Jugoslovansko katoliško akademsko društvo Danica, 1894-1934 (Fond). Fond sadrži zapisnike sastanaka odbora od 1894. do 1902. godine, zapisnike diskusijskih večeri od 1906. do 1913. godine, dopisne knjige od 1901. do 1902. godine te od 1906. do 1908., od 1913. do 1915. i od 1933. do 1934. godine. Arhivsko gradivo nije se odnosilo na djelovanje podružnice u Zagrebu. Društvo je u Arhivu Republike Slovenije klasificirano kao političko društvo iako su se u samom početku, a i kasnijih godina, članovi predstavljali kao katolički usmjerena skupina. poduzeti 1922. godine, kada su slovenski katolički studenti odlučili osnovati vlastito akademsko društvo.470 Kao inicijator se navodi Ivan (Janez) Hrastija, koji je, čini se, bio glavni inicijator. Prvi je sastanak bio u prostorima društva Branimir. Susretu je nazočilo 13 studenata, a moralnu su i financijsku pomoć obećavali i predstavnici ljubljanske Danice.471 133 Ilustrirani Slovenec, 3. 1. 1936.: Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ v Zagrebu, 5. Na osnivačkoj su skupštini bili: Jože Jenko, Erik Eiselt,472 Franc Gorše, Franjo Kovač, Vlado Fajdiga, Lojze Muri, Janez Oblak, J. Sedej, Leon Kocjan, Ivan (Janez) Hrastija, Ignac Baša, Franc Šuštar, Maks Pohar, Franjo Kotlovšek i već spominjani Janez Kalan.473 Pravila su Društva bila napisana na sloven-470 Slovenec, 25. 3. 1923.: Jugoslov. kat. akademsko društvo „Danica“ v Zagrebu, 3. 471 Slovenec, 26. 4. 1923.: Desetletnica zagrebške Danice, 3. 472 Erik Eiselt, (Podpreska, 1900. – Ljubljana, 1975.), nakon diplome na zagrebačkom Agronomskom fakultetu 1925. godine od 1928. do 1932. službovao je kao referent za stočarstvo u Ljubljani, a od 1932. do 1936. godine u Murskoj Soboti. Od 1936. do 1940. godine bio je profesor na Vinogradarsko-voćarskoj školi u Mariboru, a potom do 1945. godine referent za stočarstvo za Ljubljanu i okolicu. Od 1946. do 1962. godine bio je predstojnik Odjela za štočarstvo na Kmetijskem znanstvenem zavodu, odnosno na Kemijskem Inštitutu Slovenije. Od 1962. do 1972. godine radio je kao viši predavač na Odjelu za stočarstvo Biotehnološke fakultete u Ljubljani (Stanonik & Brenk 2008, 227-228). 473 HR HDA, GSP 1353, 2906, Zapisni ustanovnega občnega zbora Jugoslovanskega katoliškega akademskega društva „Danica“, 1. skom jeziku, a sastavljena su bila već u prosincu 1922. godine, što potvrđuje tezu da su se članovi tog društva neformalno sastajali već i ranije. Društvo je izabralo i svoje geslo, odnosno preuzelo je geslo društva iz Beča, a ono je glasilo „Na posao kršćanski“.474 Prvi je predsjednik Društva bio Ivan (Janez) Hrastija, potpredsjednik Erik Eiselt, tajnik Leon Kocjan, blagajnik Vlado Fajdiga, domar Jože Jenko, knjižničar Fran Šuštar, revizori Janez Mežan i Franjo Kotlovšek.475 Poput drugih studentskih društava i Danica je mijenjala članove odbora prema semestrima. Ta izmjena članova ukazuje na relativno veliku prolaznost, koja je bila uvjetovana uključenošću pojedinaca u obrazovni proces. Usto su studentska društva imala i određenu potpornu djelatnost, koja nije bila usmjerena prema radništvu, već je bila prije svega usmjerena prema studentskoj populaciji. Cilj Društva je bio „…njegovati među članovima katolički život i narodnu svijest, znanost i društveni život“.476 Poput mnogih drugih društava onoga vremena i to je društvo željelo imati društvenu knjižnicu i čitaonicu, organizirati predavanja, poučne i društvene izlete, pjevanje i limenu glazbu te sportske događaje.477 Osim gesla imalo je i vizualni znak, a to je bila bijelo-plavo-crvena traka sa srebrnim natpisom Danica-Zagreb. Kako je Društvo bilo podružnica onog društva u Ljubljani, imovina je društva u Zagrebu u 134 slučaju raspada trebala biti predana Jugoslovanskemu akademskemu društvu „Danica“ v Ljubljani (Jerman & Todorovski 1999, 24). Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ u Zagrebu nije bilo jedino studentsko društvo koje je u ono vrijeme djelovalo u Zagrebu. Osim već prije spomenutog Akademskog društva „Triglav“ članovi su Društva izje-dnačili pravila i s Jugoslavenskim katoličkim akademskim društvom „Domagoj“, koje je djelovalo u Zagrebu.478 Razlog tome je jednostavan. Naime, sva su studentska udruženja sve do početka Drugoga svjetskog rata bila u sastavu Sveučilišta u Zagrebu i pravno su ulazila pod nadležnost Sveučilišta, odnosno rektora i rektorskog zbora. Ona nisu smjela biti politička, već izričito kulturna i studentska iako se mnogo puta iza njih uglavnom i znala skrivati politička aktivnost. Već smo spomenuli da se odbor Društva često mijenjao, ali, nažalost, iz postojećih podataka nije moguće predstaviti odbore u svim semestrima tijekom postojanja Društva. I za ovo društvo će članstvo, koje je imalo razli- čite funkcije, biti prikazano kroz tablicu, u kojoj će osim imena i prezimena 474 „Na delo krščansko“ (HR HDA, GSP 1353, 2906, Dopis Akademskem Senatu sveučilišča kraljevstva SHS, 1 (dalje: HR HDA, GSP 1353, 2906, Dopis). 475 Slovenec, 25. 3. 1923.: Na ustavnem občnem zboru, 3. 476 „…gojiti med člani katoliško življenje in narodno zavest, znanost in družbeno življenje…“ (HR HDA, GSP 1353, 2906, Pravila Jugoslovanskega katoliškega akademskega društva „Danica“ v Zagrebu, 1). 477 Isto. 478 HR HDA, GSP 1353, 2906, Dopis, 2. bit naznačena i školska godina u kojoj je pojedini član vršio određenu funkciju. Tablica je nastala na podacima dobivenima iz novina, ali su podaci i izvještaji o odborima bili relativno slabi, tako da neće biti moguće prikazati sve članove koji su imali neku od funkcija u odboru.479 Tablica br. 7. Popis članov Jugoslovanskog katoliškog akademskog društva „Danica“ i njihovih funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija Ime i prezime Šk. godina Funkcija Anželj Mihael 1931./1932. knjižničar i domar Lovšin Tone 1938./1939. revizor Birk Franc 1923./1924. predsjednik Mežan Janez 1922./1923. revizor Bizjak Franc 1923./1924. domar Materič Nada 1931./1932. tajnik Bohinc Pavle 1933./1934. revizor Mous Matija 1933./1934. tajnik Brdina Kazimir 1923./1924. potpredsjednik Obal Štefan 1933./1934. revizor Eiselt Erik 1922./1923. potpredsjednik Pokorn Elica 1933./1934. knjižničar Erpič Jože 1931./1932. potpredsjednik Prešeren Mihael 1938./1939. domar i knjižničar Fajdiga Vlado 1922./1923. blagajnik Repanšek Viktor 1937./1938. potpredsjednik 1923./1924. blagajnik Ronko Lojze 1937./1938. revizor Ferlič Pavel 1923./1924. tajnik Rous Matija 1934./1935. potpredsjednik Herfort Joža 1933./1934. potpredsjednik Rozman Janez 1934./1935. blagajnik Horvat Lojze 1937./1938. domar Sekolec Karel 1933./1934. blagajnik i domar 1938./1939. predsednik 1934./1935. revizor Hrastija Janez 1922./1923. predsjednik Seljak Jože 1938./1939. tajnik 135 Jenko Jože 1922./1923. domar Skubic Jože 1923./1924. revizor 1923./1924. domar Slapšak France 1933./1934. domar Jeršič Miro 1923./1924. tajnik 1933./1934. potpredsjednik Karo Stanko 1938./1939. potpredsjednik Suhadolc Joža 1934./1935. knjižničar i domar Kincl Hinko 1937./1938. revizor 1933./1934. revizor Klinar Matilda 1934./1935. revizor Sunčič Viktor 1933./1934. predsjednik Kocijančič Viktor 1923./1924. predsjednik 1934./1935. predsjednik Kocjan Leon 1922./1923. tajnik Šonc Alojzij 1923./1924. blagajnik Kompare Minka 1937./1938. revizor Šuštar Franc 1922./1923. knjižničar Koren Janko 1931./1932. revizor 1923./1924. revizor Košir Janko 1933./1934. tajnik Tomc Egon 1933./1934. revizor 1934./1935. tajnik Vidmar Tone 1938./1939. blagajnik Kotlovšek Franjo 1922./1923. revizor Vraničar Martin 1931./1932. predsjednik Lah Dušan 1937./1938. tajnik Vrhnjak Vinko 1923./1924. potpredsjednik Lehart Viktor 1937./1938. predsjednik Zupančič Alojzij 1931./1932. revizor 1938./1939. revizor Županec Albert 1937./1938. blagajnik Lindič Franc 1938./1939. revizor 479 Slovenec, 29. 3. 1927.: Danica v Zagrebu, 5; Slovenec, 7. 11. 1924.: Redni občni zbor J. K. A. D., 4.; Slovenec, 14. 4. 1932.: Naše dijaštvo 4.; Slovenec, 10. 11. 1933.: Naše dijaštvo, 6.; Slovenec, 28. 3. 1934.: Naše dijaštvo, 5.; Slovenec, 22. 11. 1934.: Naše dijaštvo, 4.; Spominska knjiga, 26. 11. 1937.: Dopis A. K. D. „Danica“ v Zagrebu, potpisan je Lehart Viktor; Spominska knjiga, 16. 11. 1938.: Dopis A. K. D. „Danica“ v Zagrebu, potpisan je Lojze Horvat. Aktivnosti se, poput djelovanja drugih društava, mogu rekonstruirati samo djelomično. Društvo je imalo financijskih poteškoća. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto djelovanje nije bilo toliko aktivno. Tako je predsjedništvo Društva u zimskom semestru 1928/1929. prihvatilo prijedlog da članovi za vrijeme božićnih praznika prikupljaju dobrovoljne priloge jer je „…ugroženo daljnje postojanje. Prijatelji katoličkih đaka, poduprite jedino slovensko katoličko studentsko društvo u Zagrebu.“480 A da financijski problemi nisu prestajali, potvrđuje i činjenica da je prilikom proslave 10 godina djelovanja predsjednik Društva istaknuo: Stješnjeni smo. Svaki korak nam je nemoguć, ili prostorni ili prosvjetni. Postojali su prostori u kojima su se društveno djelovanje i život „Danice“ kretali slobodno. To je odmah naišlo na svjež i živ odaziv koji se manifestirao u brojnim prosvjetnim večerima, predavanjima, dramskim priredbama i slično. Sada propada priredba za priredbom, sada zaostaje rad za radom. Krivi nismo mi, kriva je situacija. (…) svatko zna – mislim na one koji znaju našu situaciju, da nam je dramski rad nemoguć. Svatko tko zna kako strogo nam je procijenjeno vrijeme, zna da su predavanja skoro nemoguća.481 136 Društvo je svoje djelovanje na neki način reklamiralo. Naime, početkom školske godine članovi su predsjedništva često pozivali nove studente, koji su se tek trebali smjestiti u Zagreb, da im se pridruže u djelovanju. Isticali su da je Društvo utemeljeno na „slovenskim i katoličkim načelima“, obvezno su stavljali adresu na kojoj je Društvo djelovalo, a često su u tim napisima naglašavali da će stariji kolege pomoći i pri upoznavanju s nekim određenim fakultetom.482 Upravo takvi napisi, koliko god oni bili mali, govore o promjenama sjedišta Društva. Tako je svoje prostore mijenjalo u jesen 1934. godine, kada je članstvo sadašnje i buduće obavještavalo o tome da su novi prostori bili u Nikolićevoj ulici 10. Upravo se u tim prostorima nalaze i kasnijih godina,483 480 „…ogrožen nadaljnji obstoj. Prijatelji katoliškega dijaštva, podprite edino slovensko katoliško akademsko društvo v Zagrebu!“ (Slovenec, 27. 12. 1928.: Jugoslovansko kat. akad. društvo Danica v Zagrebu, 4). 481 „Utesnjeni smo. Vsak korak nam je nemogoč, bodisi stanovski, bodisi prosvetni. Bili so prostori, kjer se je društveno delo in življenje „Danice“ kretalo svobodno. To je našlo takoj svež in živ od-ziv v številnih prosvetnih večerih, predavanjih, dramatskih prireditvah in slično. Zdaj propada prireditev za prireditvijo, zdaj zastaja delo za delom. Krivi nismo tega mi, krive so razmere. (…) Vsakdo ve - predpostavljam one, ki poznajo naše razmere da nam je dramatsko delo nemogo- če. Vsakdo, ki ve, kako strogo nam je odmerjen čas, ve, da so predavanja do mala nemogoča.“ (Slovenec, 24. 4. 1934.: Desetletnica zagrebške Danice, 3). 482 Slovenec, 15. 9. 1935.: Abiturijenti, 6.; Slovenec, 26. 9. 1936.: Naše dijaštvo, 5.; Domoljub, 30. 9. 1936.: Iz naših društev, 621.; Slovenski dom, 28. 9. 1936.: A. K. D. Danica v Zagrebu, 220–221. 483 Slovenec, 2. 9. 1934.: Naše dijaštvo, 15.; Slovenec, 26. 9. 1936.: Naše dijaštvo, 5. a na istoj je adresi djelovalo i Slomškovo prosvetno društvo,484 što je pak pokazatelj da su se društva međusobno podupirala i pomagala, i to pogotovo ako su izrasla na istim temeljima, u ovom slučaju na vjerskim. Članovi Danice su bili povezani i s različitim društvima koja su djelovala u Sloveniji.485 Ma kako kratak i s onodobnog gledišta izgledno neznatan bio, svaki pa i najmanji novinski tekst vezan uz temu istraživanja danas predstavlja dragocjen izvor podataka. Tako se iz čestitke na diplomi članovima Društva vidi s kojih su sve fakulteta bili.486 A upravo se i iz tih kratkih tekstova može zaključiti da su u Društvu djelovali stručni odsjeci: agronomski, strojni i medicinski te je djelovala i dramska sekcija.487 Prva predstava koju su članovi izveli bila je uprizorena drama F. S. Finžgarja Razvalina življenja. Nije jasno jesu li postojale društvene prostorije i ako jesu, koliko su one bile velike, ali ovu su predstavu članovi organizirali u Jeronimskoj dvorani,488 prostoriji koju su nakon toga često koristili. Međutim nisu članovi Jugoslovanskog katoliš- kog akademskog društva „Danica“ bili jedini koji su je koristili. Vidi se da je dvorana u ono vrijeme bila vrlo popularna među slovenskim doseljenicima i članovima slovenskih društava koja su bila aktivna u Zagrebu. Predstavu su izveli dvaput, i to 24. veljače i 2. ožujka 1924. godine. Bilo je zabilježeno da je predstava „…iznad svih očekivanja dobro ispala…“.489 U Jeronimskoj dvorani članovi dramske sekcije izveli su Cvrček za pečjo ( Cvrčak na ognjišču) 1933. godine. Predstava nije bila najbolje posjećena, ali 137 glumci „…su svoj zadatak dobro riješili, iako su dosta mrtav sadržaj prikazali vrlo živahno“.490 U Društvu je djelovala i pjevačka sekcija, koja je 1926. godine dovoljno kvalitetna da održi cjelovečernji koncert. Koncert je bio također priređen u Jeronimskoj dvorani 13. svibnja 1926. godine.491 Društvo je organiziralo predavanja, a za svoje je članove organiziralo i bogoslužje na slovenskom jeziku u crkvi Sv. Roka.492 Upravo su u tu crkvu dolazili i drugi zagrebački Slovenci, tako da su djelatnosti praktički svih skupina i članova različitih slovenskih društava bile povezane na različitim razinama. Kasnije je u crkvi Sv. Roka bio organiziran i pjevački zbor, u koji 484 Slovenski gospodar, 22. 1. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 7. 485 Slovenec, 18. 12. 1936.: Nov akademski dom-spomenik nadškofa dr. A. Jegliča, 3. 486 Za ilustraciju možemo spomenuti da su čestitali Janezu Erženu, koji je diplomirao veterinu, a navedeno je i da je on jedan od osnivača dramske sekcije (Slovenec, 4. 10. 1936.: Osebne vesti, 4). Tako se spominje i Stane Grapar, koji je diplomirao (Slovenec, 3. 12. 1936.: Osobne vesti, 4). 487 Slovenec, 29. 9. 1936.: Akademsko katoliško društvo „Danica“ v Zagrebu, 4. 488 Slovenec, 19. 2. 1924.: Velikodušnim darovalcem iskrena hvala!, 3. 489 „…nad vse pričakovanje dobro izpadla…“ (Slovenec, 1. 3. 1924.: Jugoslov. katol. akad. društvo Danica, 3). 490 „…so svojo nalogo dobro rešili in so sicer dosti mrtvo vsebino prikazali prav živahno“ (Slovenec, 14. 12. 1933.: Sem in tja po Zagrebu, 3). 491 Slovenec, 11. 5. 1926.: Jugoslovansko kat. akad. društvo Danica v Zagrebu, 4. 492 Slovenec, 29. 9. 1936.: Akademsko katoliško društvo „Danica“ v Zagrebu, 4. su se uključivali kako članovi Danice tako i članovi Triglava.493 Upravo su ti studenti, kao i mlađe djevojke koje su radile u Zagrebu, postali središte oko kojega je kasnije nastalo Slomškovo društvo. U studenom 1929. godine članovi su Društva organizirali predavanje Davida Doktoriča. On je u prostorima Hrvatskog katoličkog akademskog društva „Domagoj“ 9. studenog 1929. održao predavanje o Istri, a na predavanje su došli članovi Danice, Domagoja i Istre.494 Nekoliko dana kasnije imao je predavanje u dogovoru s članovima društva Istra. U međuvremenu je posjetio Karlovac, gdje je osnovao novu emigrantsku podružnicu.495 U svojem djelokrugu članovi su imali i organizaciju različitih proslava za koje je članstvo ocijenilo da su važne. Tako je početkom veljače 1932. godine članstvo društva Slovensko prosvetno društvu organiziralo proslavu Finžgarjeva rođendana u Zagrebu, a u samu proslavu su se uključili i članovi društva Danica. Čini se da je posjet toga značajnog pisca za Slovence, ali i javne osobe Zagreba, bio vrlo važan. Dočekali su ga na željezničkoj postaji u Zagrebu te su uz predstavnike društva Danica i onih Slovenaca koji su se sakupljali na misi u crkvi Sv. Roka događaju nazočili i predsjednik zagrebačkog Pen-kluba, D. Domjanić, predsjednik Društva hrvatskih književnika Nikola Andrić, predsjednik Kola hrvatskih književnika Velimir Deželić, predsjednik slovenske čitaonice Boris Zarnik i drugi tada viđeniji zagrebački 138 Slovenci. Prilikom svojeg posjeta Finžgar je posjetio Naš dom, gdje su svoj zaklon mogle potražiti slovenske djevojke i žene koje su radile u Zagrebu. Kao vrhunac posjeta spomenuta je večer u Varoškoj pivnici,496 gdje su osim Finžgara nazočili zagrebački Slovenci, ali i druge hrvatske javne i kulturne osobe Zagreba.497 Cijela je večer prošla u naglašavanju potrebe za jedinstvom Hrvata i Slovenaca, a tu su ideju podržali i svi prisutni.498 Posebno se važnim čini obilježavanje 10. godišnjice djelovanja društva Danica u Zagrebu, koje su članovi proslavili 22. travnja 1934. godine. Proslavi su prisustvovali gosti iz Ljubljane. Program je započeo sa slovenskom misom u crkvi Sv. Roka u Zagrebu, koja je bila pretijesna, a svečana skupština odr- žana je u Dječjem domu na Trgu grofa Pejačevića u Zagrebu. Goste iz Ljubljane predvodio je dr. L. Erlich. Došli su i predstavnici različitih studentskih udruženja iz Slovenije, ali i članovi i predsjednici različitih drugih zagrebač- kih društava. Na toj su skupštini članovi naglasili da je društvo Danica prvo 493 Slovenec, 22. 4. 1932.: Slovensko pevsko društvo v Zagrebu, 7. 494 Slovenec, 15. 11. 1929.: Primorski Slovenci na Hrvatskem, 3. 495 Iz postojeće literature i dokumenata nije vidljivo je li u ono vrijeme osnovano kakvo emigrantsko društvo u Karlovcu 1929. godine. U Karlovcu je bio osnovan Istarski internat 1919. godine i bio je otvoren od 1925. godine. U njega su dolazili učenici s prostora cijele Julijske krajine. Obično ih je bilo oko 200 (Jurkić 2011, 67). Sljedeće društvo za koje se zna da je bilo emigrantsko i da je djelovalo u Karlovcu jest Istra - Trst - Gorica, koje je osnovano tek 1933, a ne 1929. godine. 496 Slovenec, 10. 2. 1932.: Finžgar v Zagrebu, 5. 497 Slovenec, 7. 2. 1932.: Finžgarjeva proslava v Zagrebu, 4. 498 Slovenec, 10. 2. 1932.: Finžgar v Zagrebu, 5. napravilo popis svih zagrebačkih Slovenaca, da su upravo članovi Danice prvi doveli „ … slovenski kazališni život…“499 u Zagreb te da je upravo ono postala temelj svih kasnijih slovenskih društvenih organizacija. Članovi Danice bili su povezani s različitim društvima, pa tako i sa Slovenskim prosvetnim društvom u Zagrebu iz 1928. godine, gdje su članovi Danice bili uključeni u rad odbora.500 Surađivali su i s članovima drugih zagrebačkih društava.501 Iz ovdje iznesenih podataka vidi se da je Društvo djelovalo u sklopu Sveučilišta u Zagrebu i da je bilo važna sastavnica u studentskom životu Zagreba. Može se zaključiti i da su članovi Danice imali vrlo važnu ulogu u formiranju pjevačkog zbora pri crkvi Sv. Roka, odakle se kasnije formiralo i Slomškovo prosvetno društvo. Društvo je u svojem djelovanju pokušavalo olakšati svakodnevne stu-dentske probleme studentima na studiju u Zagrebu. Imalo je vrlo važnu ulogu u organizaciji i djelovanju slovenskih društava u Zagrebu i na prostoru Hrvatske između dva svjetska rata. Djelovalo je i u smjeru očuvanja slovenskog jezika i slovenske kulture kod studenata koji su svoj dom za vrijeme studija zamijenili Zagrebom. Slovensko prosvetno društvo „Zagreb“ 139 Slovensko prosvetno društvo „Zagreb“ osnovano je 1924. godine. Članovi su društva osnivačku skupštinu organizirali 24. veljače 1924. godine. Pravila su društva bila odobrena dva mjeseca kasnije, 4. travnja 1924. godine. Prve su prostore imali u Gundulićevoj ulici 8 (Jerman & Todrovski 1999, 24). Predsjednik je bio Ivan Bešter, svećenik koji je imao funkciju dekana u Postojni, ali je duže vremena boravio i u Zagrebu (Kalan 1922, 271). Potpredsjednik je bio Marko Težak, a blagajnik Janez Sajovec. U pravilima Društva navedeno je da će Društvo osnovati knjižnicu, da će priređivati predavanja, kulturne i društvene priredbe. Redoviti su članovi mogli biti samo Slovenci, a kao i pri svim drugim društvima bilo je zabranjeno bilo kakvo stranačko djelovanje (Strašek 1999, 98). Smatra se da su ključnu ulogu u osnivanju Društva imali i brojni daničari, a to mu daje određenu vjersku notu. Naime kao što je vidljivo, Ivan Bešter je bio svećenik, koji je bio jedan od osnivača vjerskog djevojačkog društva Marijina družba u Zagrebu, a kako 499 „…slovensko odersko življenje…“ (Slovenec, 26. 4. 1934.: Desetletnica zagrebške Danice, 3). 500 Slovenec, 1. 5. 1929.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 9. 501 SI ARS 1507, Akademsko društvo Triglav, Dopis A. K. D. „Danica“ v Zagrebu, 30. 11 1937., potpisan je Lehart Viktor.; Brucošku večer su održali i iduće godine, i to u gostionici Maksimir (SI ARS 1507, Akademsko društvo Triglav, 16. 11. 1938.). su temelji bili na daničarima, članovima također katoličkog, ali i studentskog udruženja, onda to potvrđuje prije naveden zaključak. Što se tiče podataka o djelovanju Društva, u tisku je pronađen samo jedan napis o tome da su 8. ožujka 1925. godine članovi organizirali skupštinu Društva na adresi Kaptol br. 3.502 Drugih podataka o tom društvu i o aktivnosti članstva nije bilo moguće pronaći. Slovenec, 8. 3. 1925.: Ustanovitveni občni zbor slovenskega prosvetnega društva, 4. Marijina družba 140 Jedno od važnijih društava koje je osnovano u Zagrebu početkom dvadesetih godina 20. stoljeća je Marijina družba. Društvo Marijina družba u Zagrebu zapravo je moguće shvatiti kao jedno od mnogih društava koja su nosila ime Marijina družba, koja je početkom 20. stoljeća na prostoru Slovenije uzela velik mah. Društvo je imalo i glasilo, Bogoljub, a urednik glasila bio je Janez Kalan. Marijina družba u Zagrebu osnovana je na inicijativu zagrebačkih Slovenki i Janeza Kalana. S prvim su zajedničkim duhovnim vježbama započeli i prije nego što je Društvo bilo službeno osnovano. Tako su se prva okupljanja, a s ciljem osnivanja Marijine družbe u Zagrebu, organizirala već 1923. godine, iako se prema nekim navodima čini da se s organizacijom započelo i ranije (Kolar 1995, 127). Tako se za 1922. godinu zna da u Zagrebu „…poštene slovenske djevojke su već organizirane…“.503 Čini se da su se djevojke počele okupljati kod isusovaca u Palmotićevoj ulici i da su svaku nedjelju imale poseban sastanak u dvorani kod časnih sestara milosrdnica. U početku ih je vodio Alojz Kovačič, koji je zapravo organizirao Dekliško zvezo, iz koje se dvije godine kasnije razvila Marijina družba.504 Uz Alojza Kovačiča suorganizator je bio i Ivan Bešter (Kalan 1922, 271). Kao datum osnivanja Marijine družbe u Zagrebu prihvaćen je datum 502 Slovenec, 8. 3. 1925.: Ustanovitveni občni zbor slovenskega prosvetnega društva, 4. 503 “…poštena slovenska dekleta že organizirana…“ (Kalan 1922, 271). 504 Slovenec, 28. 4. 1940.: Slov. Marijina družba v Zagrebu ob 15 letnici, 7. 13. siječnja 1925. Od tada pa do početka Drugoga svjetskog rata Društvo je za zagrebačke Slovenke predstavljalo posebno važan organizacijski centar. U okviru tog društva su se okupljale, imale sastanke i međusobno si pomagale kada bi se našle pred nepremostivom životnom preprekom te nisu imale financijske ili druge mogućnosti organizirati sebi odgovarajuće životne uvjete. Na to koliko su ženska društva, pa tako i ovdje spominjana Marijina družba, bila važna, ukazuje i podatak da je 1934. godine, prema podacima zagrebačkog statističkog ureda, u Zagrebu bilo 11.078 Slovenki.505 Osnovni cilj osnivanja društva, osim vjerske potpore onim djevojkama i ženama koje su napustile svoj zavičaj i potražile posao u drugim dijelovima države, upravo su bili međusobna pomoć i zajedničko provođenje slobodnog vremena. Upravo su te djevojke i žene bile najugroženije. Obično su to bile slabije školovane žene koje su radile kao sluškinje, kućanske pomoćnice ili su bile zaposlene na drugim slabo plaćenim poslovima. Upravo su odlasci mladih djevojaka bili među glavnim problemima migracijskih procesa, a na to su uglavnom upozoravali svećenici, i to naro- čito u dvadesetim i tridesetim godinama 20. stoljeća.506 S godinama se, kako se Marijina družba afirmirala svojim djelovanjem, povećavao i broj djevojaka i žena koje su se uključivale u rad Društva. Godine 1930. Družba je brojala 85 članica. U Društvu je djelovao pjevački odsjek 141 pod vodstvom sestre Eleonore K. te dramski odsjek, koji je uprizorio više poučnih i zabavnih igara, a vodila ga je sestra Evangelista.507 Smatra se da je desetak godina kasnije Marijina družba imala oko 300 članica, a od toga se barem polovica uključivala u različite aktivnosti koje je organiziralo vodstvo Društva (Kolar 1995, 120). Uključivanje zagrebačkih Slovenki različitih profesija i životnih iskustava dovelo je do toga da se Društvo moglo programski razvijati, te su uskoro bile organizirane priredbe, predavanja kao i različite kulturno-društvene večeri. Prilikom značajnijih događaja i kada se ocijenilo da je potrebno nekom događaju pridati veću pažnju, članovi su Marijine družbe surađivali prvo sa zagrebačkim Slovencima koji su se sakupljali na slovenskoj misi u crkvi Sv. Roka ( daničari i prethodnici Slomškovog društva), a kasnije i s članovima Slomškovog društva. 505 Slovenec, 24. 2. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 3. 506 U dnevnim je novinama bilo često naglašavano kako su djevojke i žene odlazile na rad te su bile bez socijalne zaštite i nisu bile osigurane u slučaju bolesti ili starosti. Naglašeno je bilo da su djevojke i žene u južnim dijelovima Kraljevine Jugoslavije bile osamljenije i često bez ikakve pomoći. (Ljudska pravica, 14. 12. 1934.: Naša dekleta, 2). A opet, pri pregledu slovenskih i hrvatskih novina, mogu se pronaći oglasi u kojima su se tražile žene slovenske nacionalnosti: „Traži se bolja, zdrava, mlađa djevojka za Bakar, narodnosti slovenske, njemačke ili mađarske….“ (Primorske novine, 27. 10. 1937.: Mali oglasnik, 4). 507 Bogoljub, br. 7., 1930.: Slovenska Marijina družba v Zagrebu, 166. Veliku su potporu Družbi davali slovenski isusovci, koji su djelovali u različitim vjerskim ustanovama u Zagrebu. Jedna od važnijih osoba, osim Janeza Hladnika,508 bio je i p. Gabrijel Cevc,509 a kada je on otišao, duhovno su vodstvo Društva preuzeli: Anton Prešeren, Janez Kozelj, Rudolf Pate i drugi (Kolar 1995, 127–128). Početkom tridesetih godina 20. stoljeća zabilježen je pokušaj organiziranja i Marijine družbe za muškarce, ali nije postignut nikakav uspjeh. Program Društva tijekom vremena tako se profilirao da su se neke aktivnosti izdvojile po svojoj važnosti i prihvaćenosti te su postale društvenom tradicijom. Upravo su na tim djelatnostima zapravo počivali trajnost i sigurni temelji Društva. Žene uključene u rad Društva nisu imale mnogo slobodnog vremena koje su mogle posvetiti društvenim aktivnostima, stoga je izbor programa bio od presudne važnosti. Glavnina aktivnosti bila je vezana za crkvu, jer je Marijina družba djelovala unutar vjerske zajednice, a i događanja su bila nedjeljom u jutarnjim ili prijepodnevnim satima. Vjerojatno je upravo specifična struktura članstva utjecala i na vrijeme okupljanja kao i na aktivnosti koje su se provodile. Tako su na primjer svaku drugu nedjelju članice Društva kod isusovaca imale slovensko bogoslužje, i to od početaka 1922. godine. Ujedno su svaku drugu nedjelju u prostorima kod jezuita imale molitvu, a potom pjevanje 142 litanija s blagoslovom.510 U večernjim su se satima svaku četvrtu nedjelju djevojke okupljale te su pjevale, pripremale dramske predstave, raspravljale o različitim aktivnostima u sklopu Družbe i sl.511 Svibanj je za članice Družbe bio poseban mjesec, kada su za njih organizirali duhovne vježbe,512 a ujedno su imale i svečanu proslavu u čast Svibanjske Kraljice. Na tim su proslavama često bili održavani igrokazi i dramske predstave, koje su članice pripremale cijele godine. Svakako je potrebno spomenuti igrokaz Izgubljeni raj, koji su članice Družbe izvele u Jeronimskoj dvorani u Zagrebu 1932. godine. Posjetitelj događaja je zapisao: „Dvorana valjda još nikada nije bila tako puna kao jučer. (…) Uloge 508 Janez Hladnik (Petkovec, 1902. – Buenos Aires, 1965.). Bio je publicist i aktivist u iseljeničkim skupinama. Godine 1927. završio je bogosloviju u Ljubljani. Od 1920. do 1937. godine djelovao je među Slovencima u Zagrebu, a od 1937. godine djeluje u Buenos Airesu gdje je 1938. godine postao urednik časopisa Duhovno življenje. Objavljivao je i putopisne članke o slovenskim kolonijama u Argentini. Nakon Drugog svjetskog rata je od J. D. Perona dobio dozvolu da se dosele slovenski politički bjegunci, a u Lanusu je postavio temelje naselja Villa Eslovena. Godine 1978. tiskana je knjiga njegovih sjećanja Od Triglav do Andov (Stanonik & Brenk 2008, 349). 509 Gabrijel Cevc bio je glavni osnivač i prvi predsjednik, poslije i počasni član. Među Slovencima u Zagrebu djelovao je do 1933., kada se vratio u Sloveniju, gdje je preuzeo vodstvo u Župi sv. Vida kod Ptuja (Kolar 1995, 120). 510 Bogoljub, br. 8., 1931.: Marijine družbe, 188. 511 Bogoljub, br. 8/9., 1935.: Marijine družbe, 210. 512 Duhovne vježbe svake je godine vodio drugi svećenik i oni su uglavnom bili iz Slovenije. Tako je 1931. godine duhovne vježbe imao Ludovik Lederhas iz Ljubljane (Bogoljub, br. 8., 1931.: Marijine družbe, 188.), a 1935. godine duhovne je vježbe vodio p. Zorc, također iz Ljubljane. su djevojke dobro naučile, iako su dvije bile jako neelastične, kostimi paževa i kraljice neprikladni te se vidjelo da je nedostajala željezna ruka režisera“.513 Dramske aktivnosti nastavile su se i u kasnijim godinama, pa su tako početkom 1934. godine djevojke iz Marijine družbe predstavile igru Pri-segam. Kroničar je napisao da bi se dalo „…možda u kakvoj stvari nešto usavršiti, ali činjenica je da su glumile dosta dovršeno, koliko je tko mogao očekivati. Šaptač nije imao dosta jaki glas (…) ali gledatelje to nije smetalo. (…) Priredba je bila obogaćena i s dvije recitacije.“514 Društvo je 1935. godine slavilo deset godina postojanja. Vjerojatno je to i razlog zašto se vidi pojačana aktivnost članica Društva. Povodom tog događaja bila je organizirana proslava, gdje je svećenik Janez Kozelj održao predavanje o povijesti Marijine družbe. Uslijedio je nastup pjevačkog zbora koji je djelovao u sklopu Društva, a brojao je 35 članica.515 Dramska je sekcija pripremila igrokaz pod naslovom Madona v gozdu.516 Početkom lipnja članice su izvele igrokaz Med dvema kačama i šaljivu jednočinku Iznajdba g. Znanoslave. Osim toga članice su Družbe izvele dvije recitacije, a nastupio je i pjevački zbor. U lipnju su za članice organizirane petodnevne duhovne vježbe, na koje su pozivali djevojke da „.. iskoriste (…) tu lijepu priliku, koja vam se nudi i pokažite da u vama još nešto žudi za Bogom…“.517 Javni su nastup imale i 26. siječnja 1936. godine, isto u Jeronimskoj dvorani. Program je započeo božićnom pjesmom Slava na višavi, koju je „… 143 djevojački zbor osjećajno zapjevao…“, a pjevački je zbor izveo i splet narodnih pjesama s naslovom Venček narodnih pesmi. U osvrtu na događaj je bilo zapisano: „Vidi se da zbor vodi vješta i brižna ruka: to se vidi iz discipline u zboru (…) Ljupka je bila božićna slika „Sestri“, „Jeza nad petelinom in kes“ je izazvalo mnogo smijeha. Djevojke mogu biti zadovoljne svojim uspjehom.“518 Osim tih svakogodišnjih aktivnosti, koje su vremenom postale tradicionalne, članice su Družbe sudjelovale i na euharistijskim kongresima.519 Djelovanje se u daljnjim godinama nastavilo kao i ranije te nije bilo nikakvih 513 „Dvorana menda še ni bila nikdar tako polna, kakor včeraj. (…) Vloge so dekleta dobro naštudirale, vendar sta dve bili precej neelastični, kostimi pažev in kraljice neprikladni in videlo se je, da je manjkala železna roka režiserja“ (Slovenec, 27. 1. 1932.: Slovenci v Zagrebu, 3). 514 “…morda v kaki stvari kaj izpopolniti, a dejstvo je, da so igrale kar dovršeno, kolikor je le kdo mogel pričakovati. Šepatja ni bilo dosti močnega glasu (…) pa to gledalcev ni kaj motilo. (…) Prireditev je bila obogatena tudi z dvojno deklamacijo.“ (Slovenec, 1. 2. 1934.: Sem in tja po Zagrebu. Zagrebške zanimivosti, 3). 515 Bogoljub, br. 8/9., 1935.: Marijine družbe, 210. 516 Slovenec, 20. 1. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 5. 517 „…to lepo priliko, ki se vam nudi in pokažite da je v vas še nekaj hrepenjenja po Bogu…“ (Slovenec, 26. 5. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 6). 518 „…dekliški zbor občuteno zapel…“; „Zboru se pozna da ga vodi vešča in skrbna roka: to se vidi iz discipline v zboru (…) Ljubka je bila božična slika „Sestri“, „Jeza nad petelinom in kes“ pa je vzbudila mnogo smeha. Dekleta so s svojim uspehom lahko zadovoljna“ (Slovenec, 8. 2. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 8). 519 Bogoljub, br. 8/9., 1935.: Marijine družbe, 210. većih izuzetaka. Može se spomenuti da se broj članova djelomično smanjio. Tako je zabilježeno da je 1937. godine bilo 200-tinjak članica. Sve spomi-njane aktivnosti, koje su se provodile u prostorima kod isusovaca, ostale su iste.520 Aktivnosti članica bile su iste i 1939. godine, a te je godine pjevački zbor vodio Andrej Lisac, bogoslov kod isusovaca.521 Društvo Marijina družba u Zagrebu je djelovalo sve do početka Drugoga svjetskog rata. Nakon toga više nije bilo moguće pronaći potvrdu o njegovoj aktivnosti iako postoji mogućnost da su se članice sastajale i dalje. Kao što je vidljivo iz ovdje prikazanog, one se nisu javno afirmirale, već su svoj rad usmjerile pomaganju što većem broju djevojaka. Društvo je imalo važnu ulogu pri očuvanju narodnog identiteta kod djevojaka koje su dolazile na rad u Zagreb. Ovo je bilo uglavnom žensko društvo u čiji rad su se uključivali muškarci onoliko koliko je to bilo potrebno: bio je prisutan svećenik, jer u rimokatoličkim vjerskim zajednicama ne postoje žene koje bi izvršavale tu ulogu. Ostale organizacije, rad u sekcijama i sl., bile su u potpunosti prepuš- tene djevojkama i ženama. Inicijatori, a onda i voditelji Društva djelovali su s nastojanjem da djevojke koje dođu u Zagreb u potrazi za poslom zadrže one vjerske običaje sredine iz koje su proizašle. To nikako ne čudi jer upravo su vjerske institucije bile prve koje su prepoznale problem unutarnje dijaspore, pa su inzistirale na čistoći, pridržavanju vjerskih odredbi, a sve u nastojanju 144 da ne „zastrane“. Djevojke koje su dolazile u Zagreb ili u druge industrijske centre u potrazi za poslom i boljim ekonomskim uvjetima često su se susretale s neprav-dama. Upravo je zato vrlo važnu ulogu u životu tih žena odigrala Marijina družba, čije su članice tridesetih godina 20. stoljeća, suočene s nedaćama u kojima su se možda i same pronašle, inicirale osnivanje Dekliškega zavetišča „Naš dom Zagreb“, odnosno kasnije Dekliškega društva „Ognjišče“. Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ bilo je usko povezano s djelovanjem Marijine družbe u Zagrebu. Osnovna ideja organizacije Doma proistekla je iz želje da se djevojke, koje budu u nevolji, imaju gdje skloniti. Uz članice Marijine družbe inicijatori osnivanja Doma, odnosno skloni- šta, bili su i pojedinci koji su se okupljali na slovenskoj misi u crkvi Sv. Roka kao i članovi Slomškovog društva. Za Naš dom, kako su članice nazivale to sklonište, sredstva su skupljale i u slovenskim krajevima, a pomoć su tražile i od organizacija Marijinih družbi u svojoj domovini. Potporu Društvu dao je i Ljubljanski biskupski ordinarijat (Kolar 1995, 128). Vodstvo Marijine družbe 520 Bogoljub, br. 1., 1937.: Marijine družbe, 17–18. 521 Bogoljub, br. 11., 1939.: Marijine družbe, 260–261. bilo je skoro od samog početka uključeno u rad odbora skloništa.522 Neki povjesničari koji su se dotakli teme slovenskog udruživanja smatraju da je to bila ujedno i jedina udruga slovenskih sluškinja, kuharica i sobarica na prostoru današnje Hrvatske (Škiljan 2010, 148), ali to nije točno. Već je u Zagrebu, osim Marijine družbe i ovdje spomenutog Dekliškog zavetišča „Naš dom Zagreb“, djelovalo i Dekliško društvo „Ognjišče“. Pravila Dekliškega zavetišča „Naš dom Zagreb“ bila su prihvaćena na skupštini 29. svibnja, a potvrđena su 30. lipnja 1932. godine (Jerman & Todorovski 1999, 25). Za predsjednika Društva izabran je dr. Jože Marijetič, potpredsjednica je bila Marija Prislan, tajnik Janez Legen, blagajnica Vilka Marijetič, društveni svećenik Janez Kozelj, društveni odvjetnik dr. Sedej, a odbornice su bile Ivanka Sunčič, Tončka Paj i Jerica Geč. Na osnivačkoj su skupštini još prisustvovali i: Fran Vižintin, Angela Kolar i Jerica Jančić. Cilj su Društva bili obrazovanje, vjerski život te pomoć slovenskim djevojkama i ženama koje su služile u Zagrebu. Članovi Društva željeli su im pružiti nekakvu sigurnost u vremenu kada nisu imale posla, brinuli su se za dodatnu izobrazbu, a nudili su i pomoć u starosti (Strašek 2006, 98). Društvo je namjeravalo izgraditi vlastiti dom te u tim prostorima pružiti sigurnost u starosti.523 Godine 1935. prihvatilište je vodila Jerica Geč, a predsjednica je bila Marija Prislan.524 145 Iako je Društvo sa svojim djelovanjem službeno započelo 1932. godine, mora se spomenuti da su se djevojke organizirale već i ranije i da su si međusobno pružale pomoć. Tako je moguće već s početka 1932. godine pronaći obavijest kako „Dekliško zavetišče (…) vrlo lijepo napreduje. Svaki dan u njemu prespava od 14 do 17 djevojaka.“525 Društvo je uspjelo organizirati psihološku, zdravstvenu i pravnu pomoć. Tako je u rad Društva bio uključen svećenik, liječnik koji je davao savjete i po potrebi intervenirao, te pravnik. Prostori skloništa bili su u Trenkovoj ulici 18, no članice tamo nisu bile dugo. Početkom srpnja bile su u prostorijama u Beogradskoj ulici. „Novi stan je lijep i uredan, a djevojke su jako zadovoljne. Sklonište lijepo napreduje i zagrebačke domaćice su vrlo zainteresirane za slovenske djevojke (…) Djevojke koje tražite posao u Zagrebu, nemojte zaboraviti na Beogradsku ulicu.“526 522 Slovenski gospodar, 6. 7. 1932.: Dekliško zavetišče v Zagrebu, 8. 523 HR HDA, GSP 1353, 2631, Pravila Društva „Naš dom“ v Zagrebu, 2. 524 Domoljub, 28. 8. 1935.: Slovensko dekliško društvo Naš dom, 457. 525 „Dekliško zavetišče (…) prav lepo uspeva. Vsak dan prenočuje v njem 14 do 17 deklet.“ (Slovenec, 2. 2. 1932.: Veliko socialno delo Slovencev v Zagrebu, 4). 526 „Novo stanovanje je lepo in higijensko, a dekleta so jako zadovoljna. Zavetišče lepo napreduje in zagrebšče gospodinje se zelo zanimajo za slovenska dekleta. (…) Dekleta, ki iščete službe po Zagrebu, ne pozabite na Beogradsko ulico 10.“ (Slovenec, 6. 7. 1932.: Dekliško zavetišče v Zagrebu, 8.; Domoljub, 6. 7. 1932.: Dekliško zavetišče v Zagrebu, 27). Slovenec, 2. 2. 1932.: Veliko socialno delo Slovencev v Zagrebu, 4. 146 Upravo su u prostorima u toj ulici bili glavni sadržaji Društva: sklonište s prenoćištem i ured za posredovanje u traženju i zasnivanju službe. Nakon što su se preselile u nove prostore, u skloništu su uspjele urediti: dvije spava-onice s dvadeset kreveta, dnevnu sobu, kuhinju, kupaonicu i rezervnu sobu. Koliko je to sklonište bilo potrebno, govori i činjenica da je mjesečni promet djevojaka bio između 500 i 600 osoba. Prva je voditeljica prenoćišta na novoj adresi bila Marija Novak. Posredovanjem udruge 1933. godine uspjelo se zaposliti oko 50 djevojaka (Škiljan 2010, 148). Izvještaj od djelovanju Našeg doma dojmljiv je i za 1934. godinu, kada je Društvo, po riječima dopisnika Slovenca, „… nakon dvije godine početnih problema društvo ima sve uvjete za uspješan razvoj.“527 Problem su predstavljale neplaćane članarine, previsoka cijena podstanarstva, visoki računi. Navedeno je da je od početka djelovanja njihovim posredništvom posao tražilo oko 300 djevojaka i da posao nije dobilo samo 19. Dopisnik napominje da je najteže pronaći posao za one djevojke koje dolaze iz Beograda, a da najlošije prođu one koje prihvate rad u „provinciji“. Brzo su se vraćale iz Osijeka i Sarajeva, gdje su radile toliko da si mogu platiti put natrag. 527 „…po dveh letih začetnih težav ima društvo vse pogoje uspešnega razvitka.“ (Slovenec, 8. 3. 1934.: Sem in tja po Zagrebu: Ali je slovenski jezik res siromašen?, 3). Vjerojatno zbog visoke najamnine prostora, ali i zbog činjenice da su prostori izvan centra, Društvo je te prostore u jesen 1934. godine zamijenilo prostorima u Bakačevoj ulici.528 Rad je skloništa Naš dom bio prepoznat u Zagrebu. Upravo zato, nekoliko mjeseci nakon prve obavijesti o radu tog skloništa, dolaze vijesti o tome kako sklonište ima premalo prostora te da je interes za njim velik.529 Važnosti ovakvog skloništa potvrđuje i podatak da su do kolovoza 1935. godine:…naše djevojke za prenočište i hranu svojim kolegicama u svojem skloništu platile više od 25000 Din. Sa svojom članarinom uzdržavaju najsiromašnije drugarice. Zahvalnost je zanemariva, razumijevanje kod građana za tu ustanovu skoro nikakva. Troškove imaju ogromne, a osim toga društvo opterećuje i porez za posredovanje koji je u sklopu skloništa. Postojanje društva ne bi bilo ugroženo ako bi djevojke, barem one koje rade u Zagrebu, pokazivale malo više razumijevanja prema svojem zavodu i društvenom životu . 530 Međutim, iako je sklonište radilo u dobroj namjeri, svejedno su se pojavili problemi koje vodstvo Društva i skloništa nije uspjelo prevladati. Na godišnjoj skupštini 10. studenog 1935. godine predsjedništvo Našeg Doma donijelo je zaključak da će se ustanova ukinuti zbog neizvršenih poreznih 147 obveza. Društvo nije doista prestalo s postojanjem, već se preimenovalo u Dekliško društvo „Ognjišče“ i nastavilo je sa svojim dotadašnjim radom. Dekliško društvo „Ognjišče“ Dekliško društvo „Ognjišče“ u svojem je djelovanju bilo usko povezano s Marijinom družbom. Pravila su Društva potvrđena 15. kolovoza 1936. godine (Jerman & Todorovski 1999, 25), a Društvo je pravno započelo s djelovanjem 4. listopada 1936. godine. Svoje je prostore imalo u Solovljevoj ulici 3. Društvo se uzdržavalo dobrovoljnim prilozima, povremenim potporama (Kolar 1995, 129), a financijsku su potporu pružale i članice Marijine družbe, ali, nažalost, to nije bilo dovoljno.531 Društvo je imalo sobe s dvadeset kreveta te kupaonicu i kuhinju. Osim onih djevojaka i žena koje su tražile posao u Zagrebu 528 Slovenec 8. 9. 1934.: Sem in tja po Zagrebu, 16. 529 Slovenec, 6. 4. 1932.: Slovenci v Zagrebu, 2. 530 „… izdala naša dekleta za prenočišča in hrano svojim tovarišicama v svojem zavetišču že nad 25000 Din. S svojo članarino vzdržujejo najsiromašnejše tovarišice. Zahvalnost je malenkostna, razumevanje pri meščanih za to ustanovo skoro nobena. Stroške imajo ogromne, k temu pa tla- či društvo še davek na posredovalnico, ki se nahaja v zavetišču. Obstoj društva bi ne bil ogrožen, ako bi dekleta, vsaj ona, ki služijo v Zagrebu, malo več razumevanja izkazovale svojemu zavodu in društvenemu življenju.“ (Slovenec, 24. 8. 1935.: Slovensko dekliško zavetišče v Zagrebu, 4). 531 Slovenec, 28. 4. 1940.: Slovenska Marijina družba v Zagrebu ob 15 letnici, 7. pozivane su bile i studentice koje su studirale na Sveučilištu u Zagrebu,532 a nisu imale odgovarajući smještaj u svrhu privremenoga zbrinjavanja. Dekliško društvo „Ognjišče“ priređivalo je različita kulturna i zabavna događanja: igre, pjevačke koncerte, tombolu i različita druga događanja. Tako su povodom svojih 15 godina djelovanja priredili koncert, a raspored je donekle jednostavan; ništa teško, ništa dosadno. Istina, samo lijepe pjesme domaćeg pjevačkog bogatstva. Nešto će biti ozbiljnije (Spomin na dom, Nebo žari, Tam kjer lunica), većinom će biti samo vedra slovenska pjesma (Dober večer, Kmečko dekle, Vesele pesmice, Vesela pevka), a između toga još i odmor za šaljive prizore…533 U godini 1939. Društvo je uspjelo pomoći oko 4.000 žena.534 Društvo je, poput društva Naš Dom čiju je djelatnost nastavilo, imalo isključivo potporni smjer djelovanja te nije zamijećeno kulturno djelovanje članica tih dvaju (odnosno jednog) društava. Članice su tog društva mogle biti samo žene i one su morale plaćati mjesečnu članarinu od 5 dinara. Na koji je način Društvo prestalo s djelovanjem i kada, nije vidljivo iz postojećih izvora i literature. 148 Domoljub, 14. 6. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 13. 532 Slovenec, 16. 9. 1936.: Ognjišče, dekliško zavetišče slovenskih deklet v Zagrebu, 8. 533 „Spored je kaj preprost; nič težkega, nič dolgočasnega. Res, sami lepi venčki domačega pevskega bogastva. Nekaj bo bolj resnega (Spomin na dom, Nebo žari, Tam kjer lunica), z večine bo pa sama vedra slovenska pesem (Dober večer, Kmečko dekle, Vesele pesmice, Vesela pevka), vmes bo pa še za odmor šaljiv prizor…“ (Slovenec, 30. 3. 1940.: Koncert slovenskih deklet v Zagrebu, 9). 534 Slovenec, 17. 3. 1940.: Ognjišče dekliško zavetišče v Zagrebu, 5; Slovenec, 28. 4. 1940.: Slovenska Marijina družba v Zagrebu ob 15 letnici, 7.; Slovenski gospodar, 22. 5. 1940.: Izven meja Slovenije, 2. Slovensko prosvetno društvo Godine 1928. u Zagrebu je osnovano još jedno slovensko društvo kojemu su ime dali Slovensko prosvetno društvo. Osnivačka je skupština bila 15. ožujka 1928. godine, a pravila su bila odobrena 12. travnja 1928. godine. U pravilima je bilo naglašeno da je zabranjeno svako političko djelovanje. Kao cilj Društva bilo je navedeno: osnivanje knjižnice, organizacija predavanja, kulturnih i društvenih događanja (Jerman & Todorovski 1999, 25). U slovenskim novinama iz onoga doba moguće je iščitati da je zadaća Društva bila „…da upozna hrvatski narod sa slovenskom kulturom…“, a promatrajući njegovu aktivnost u idućim godinama djelovanja, može se reći da se to pokušavalo i ostvariti. Zabilježeno je i da su: „U odboru (…) naši najbolji kulturni radnici koji žive u Hrvatskoj …“,535 a u skladu s tim članovi su Društva organizirali i svoje djelovanje, i to uključivanjem hrvatskih i slovenskih intelektualaca i umjetnika koje su poznavali iz svojih profesionalnih krugova. Za prvoga predsjednika Društva bio je izabran Ivan Okretič,536 potpredsjednik je bio Srečko Kumar,537 tajnik Makso Pitamic, blagajnik Anton Kofol, arhivar Anton Klemenc, odbornici Vera Šenoa-Vencajs, dr. Avgust Arselin, dr. Ivan Černe, Hinko Nučič,538 Janko Pirjevec, Miroslav Muha, Fr. Škaberne, 149 535 „…da upozna hrvatski narod s slovensko kulturo…“; „V odboru (…) naši najodličnejši kulturni delavci, živeči na Hrvaškem…“ (Mariborski večernik Jutra, 24. 4. 1925.: Slovensko prosvetno dru- štvo v Zagrebu, 2). 536 Ivan Okretič (Kostanjevica na Krasu, 1860. – Zagreb, 1931). Studij prava završio je u Beču, a 1864. godine je postao sudski savjetnik u Gorici te je potom bio premješten u generalnu prokura-turu u Beču. Tamo je 1907. godine postao generalni odvjetnik, jedini Slovenac na tom položaju. Od 1919. godine obnaša funkciju vrhovnog državnog pravnika u Zagrebu, a od 1924. godine potpredsjednik je odjela B Stola sedmorice. Bio je među osnivačima časopisa Pravnik (Stanonik & Brenk 2008, 772). 537 Srečko Kumar (Kojsko, 1888. – Kopar, 1954.), skladatelj, dirigent, zborovođa. Otac je bio postolar, a majka krojačica koja je otišla raditi u Egipat. Srečko je živio sam s ocem u Kojskem u teškim uvjetima. Kada je imao 9 godina, ostao je bez oca te je brigu za njega preuzela njegova sestra Paulina, koja je radila kao učiteljica u Grgarju. Gimnaziju je upisao u Gorici, ali nije mu išlo. Na inzistiranje sestre, nastavio je sa školovanjem. Osnove klavira mu je pokazala sestra, a za glazbu ga je potpuno oduševio Josip Michl. Dirigiranjem se počeo baviti kada je imao 17 godina, vodio je zbor u svojem selu, a ubrzo i zbor učitelja. Nakon što je maturirao i stekao diplomu da može raditi kao učitelj, odlazi u Trst te je započeo sa studijem klavira. Uskoro je nastavio s dirigira-njem. Djelovao je u Zagrebu gdje je bio voditelj zbora Kolo, a potom odlazi u Beograd gdje je podučavao na različitim glazbenim školama. Nakon 1945. godine vraća se u Sloveniju gdje je na Goriškom i Koparskom postavio temelje glazbenog obrazovanja (PSBL sn. 9, 220). 538 Hinko Nučič (Ljubljana, 1883. – Ljubljana, 1970.). Nastupao je u amaterskim skupinama, školo-vao se pri A. Verovšku, a od 1900. do 1912. bio je angažiran u državnom kazalištu u Ljubljani. Do 1918. godine djelovao je u Zagrebu, a potom se vratio u Ljubljanu gdje je sudjelovao u obnovi slovenskoga Narodnog kazališta. Zbog sukoba odlazi u Maribor gdje je postavio temelje drugom slovenskom kazalištu te ga je od 1919. do 1921. godine vodio, a istodobno u njemu i režirao. Zbog razočaranja situacijom u oba slovenska kazališta, odlazi u Zagreb, i tamo je djelovao od 1921. do 1954. godine. Nastupao je u kazalištima po cijeloj Hrvatskoj (Stanonik & Brenk 2008, 762). dr. Boris Zarnik,539 dr. Robert Zalokar.540 Namjesnici su bili monsinjor Janko Barle,541 Nikolaj Ominico, Zlatko Grgoševič, Štefan Tomič. Funkciju revizora imali su Jo že Miklavčič i dr. Anton Primožič. U odboru su bili aktivni i predstavnici članova društava Danica i Triglav te predstavnici Društva slušatelja više pedagoške šole, Istarskog akademskog kluba i Društva jugoslavanske omladine iz zasedenga ozemlja.542 Društvo je imalo svoje prostore u ulici F. Račkog 23.543 Prema ovim podacima vidi se da su u Društvu bili aktivni zagrebački intelektualci. Prvi zabilježen javni događaj bio je već u svibnju 1928. godine, kada su članovi pod pokroviteljstvom Berte Heinzel, žene tadašnjega zagrebačkog župana, organizirali kulturnu večer u povodu 50. godišnjice „…najvećeg živućeg slovenskog pjesnika Otona Župančiča“.544 U odbor za organizaciju tog događaja bili su uključeni: nadbiskup Ante Bauer, pjesnik Dragutin Domjanić, predsjednik Akademije znanosti dr. Gavre Manojlović, vojni general S. Matić, podban v. p. dr. Milan Rojc, župan dr. Bogdan Stopar te prorektor sveučilišta dr. Vlad. Varičak.545 Takav organizacijski odbor kazuje da je događaju dano prvorazredno društveno i političko značenje te da je kultura zapravo politici pružila priliku da iskaže svoje interese. 150 539 Boris Zarnik (Ljubljana, 1883. – Zagreb, 1925.). Medicinu i filozofiju studirao je u Jeni i Würzburgu, gdje je doktorirao iz zoologije. Godine 1915. turska ga je Vlada pozvala da na medicinskom fakultetu u Carigradu preuzme položaj profesora biologije i tamo je djelovao do 1918. godine, kada odlazi u Zagreb gdje je bio jedan od osnivača medicinskog fakulteta. U Zagrebu je bio redovni profesor biologije, histologije i embriologije, a u školskoj godini 1918/1919. obnašao je dužnost dekana fakulteta. Uspio je organizirati i moderno opremiti Morfološko-biološki zavod Medicinskog fakulteta, na kojem je djelovao sve do 1942. godine. Objavio je na desetine stručnih i popularno-znanstvenih radova (Isto 1320). 540 Mariborski večernik Jutra, 24. 4. 1925.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 2.; Slovenec, 18. 3. 1928.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 2. 541 Janko Barle (Budanje, 1869. – Zagreb, 1941). Studij na Bogosloviji u Zagrebu završio je 1892. godine. Potom je bio nadbiskupski notar i arhivar, tajnik i voditelj Ureda nadbiskupa, od 1916. je kanonik. Istraživao je stariju hrvatsku i slovensku glazbu. Od 1930. do 1940. bio je glavni urednik glazbene revije Sv. Cecilija (Više o njemu: Jembrih 1995, 63–84; Möderndorfer 113–114). 542 Slovenski narod, 2. 5. 1928.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 2. 543 Jutro, 16. 11. 1928.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 5. 544 „…največjeg živečeg slovenskega pesnika Otona Župančiča.“ (Jutro, 15. 5. 1928.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 4). 545 Jutro, 16. 5. 1928.: Župančičeva proslava v Zagrebu, 3.; Sloveski narod, 16. 5. 1928.: Proslava Župančičeve 50-letnice v Zagrebu, 5.; Slovenec, 17. 5. 1928.: Proslava Župančičeve pedesetle-tnice v Zagrebu, 8. Mariborski večernik Jutra, 24. 4. 1925.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 2. 151 Reakcija na događanje bila je vrlo pozitivna. Bilo je istaknuto kako je riječ o pokazatelju da će se u Društvu okupljati zagrebački Slovenci, te da će Društvo, kao što je bilo napisano u ciljevima prilikom osnivanja, raditi na zbližavanju Slovenaca i Hrvata. Priredba je programom i izvođenjem u cijelosti odgovarala onome što se naziva svečanom akademijom. Nakon polusatnog slovenskog i djelomično srbskohrvatskog govora o radu Otona Župančiča B. Borka, Hinko Nučič je odrecitirao Pesem mladine, Prebujanje i Našo besedo, a onda je Boris Zarnik, predsjednik Društva, u ime odbora Slovenskog prosvetnog društva govorio o važnosti kulturnih doticaja između Hrvata i Slovenaca. Hinko Nučič gostu je večeri, Otonu Župančiču, predao dar, a pjesnik Dragutin Domjanić čestitao mu je u ime hrvatskih književnika. Na događanju je bio i M. Cihlar-Nehajev, koji je također pozdravio O. Župan- čiča. U nastavku programa nastupili su: Vika Podgorska,546 Pipa Arko Tavčar, Mario Šimenc, Drago Zupan. Predstava je bila na radijskom programu.547 546 Vika Podgorska (Bistrica u Rožu, 1898. – Maribor, 1984.), glumica. Rođena je pod imenom Hedvika Čus. Školovala se u Gorici gdje je pohađala i učiteljsku školu. Radi rata je 1915. godine napustila Goricu i s obitelji se preselila u Insbruck. Nakon završene trgovačke škole zaposlila se u banci, ali je ubrzo dobila otkaz jer je bila strankinja. Odlazi u Maribor gdje je 1919. godine upisala glumačku školu. Zbog straha da će to pogoditi njezine roditelje nije nastupala pod pravim imenom. Od 1921. godine je u Zagrebu, gdje je djelovala sve do svojeg umirovljenja (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2011, 69–83). 547 Jutro, 22. 5. 1928.: Prva reprezentativna prireditev zagrebških Slovencev, 3. Poučeni društvenim odjekom večeri posvećene Otonu Župančiću članovi Društva su s djelovanjem nastavili na jesen, te su organizirali proslavu 10. godišnjice smrti Ivana Cankara. Odlučeno je bilo da će u povodu tog događaja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu upriličiti Cankarevu farsu Pohujšanje v dolini Šentflorijanski u režiji Hinka Nučiča,548 i to na slovenskom jeziku.549 Zato su u predstavu bili uključeni svi slovenski članovi zagrebačkog kazališta te neki hrvatski glumci koji su djelovali u slovenskim kazalištima. Naime zbog izvođenja predstave na slovenskom jeziku bilo je potrebno prikupiti umjetnike koji su se mogli izražavati i na slovenskom jeziku. Novčani su prilozi bili namijenjeni članovima obitelji Stjepana Radića, Pavla Radića te Đure Basaričeka.550 O izvedbi djela bilo je napisano sljedeće: Režija g. Nučiča je izvrsna, a dekoracije g. Lanza u sva tri čina vanredne. Stvar je igrana na slovenskom jeziku, pa valja reći, da su točno odr- žavanje stila i mjesnog ambijenta sa svim njegovim karakteristikama s jedne strane, a glumački visoki nivo prikazivanja s druge strane učinili, te je sinoćnja predstava učinila onaj dojam visoke nacionalne kazališne umjetnosti, kojoj smo bili privikli kod ruskog hudežestvenog teatra u ruskim stvarima.551 U Jutarnjem listu bilo je zabilježeno sljedeće: 152 “Pohujšanje” koje je režirao g. Hinko Nučič, a u kojem su nastupili naši glumci Slovenci rodom iz našega dramatskog, opernog i operetnog ansambla, bezuvjetno spada medju najbolje scenske realizacije što smo ih vidjeli ove sezone. Upravo u svakom pogledu uzorno naučena i minuciozno izvedena predstava. G. Nučič može biti zaista ponosan na svoje jučerajšnje djelo…. Na momente činilo nam se, da je taj “slovenački” ansamble zagrebačkoga kazališta prošao kroz školu Stanislavs-koga i Njemirovic-Dančenka. “Slovenački” naš ansamble izveo je pravu majstoriju — oduševljeni pljesak općinstva bijaše samo nedovoljno priznanje za njegov vanredni umjetnički napor. Uza sve to mislimo, da bi bilo vrlo dobro, kad bi se “Pohujšanje” u jučerašnjoj izvedbi pono-vilo. Makar u okviru kazališnoga abonementa. Ono to zavredjuje. I kao najjače djelo slovenske drame i kao sredstvo za slovenačko hrvatsko zbliženje. A na tom zbliženju raditi držimo da takodjer spada u duž- nosti hrvatskoga narodnog kazališta.552 548 Jutro, 12. 12. 1928.: Cankarjeva proslava v Zagrebu, 2. 549 Slovenec, 25. 12. 1928.: Cankarjeva proslava v Zagrebu, 9. 550 Slovenski narod, 24. 11. 1928.: Proslava 10-letnice Cankarjeve smrti v Zagrebu, 3. 551 Jutro, 21. 12. 1928.: M. Foerster, Zagrebško pismo, 3. 552 Jutro, 21. 12. 1928.: Zagrebško pismo, 3. Nakon ta dva događaja položaj Slovenaca u zagrebačkoj kulturi, njihova participacija i prihvaćenost bili su neupitni. Otvaralo se pitanje mogu li s jedne strane ispuniti očekivanja, a s druge strane iskoristiti prigodu koja im se pruža u afirmaciji nacionalnog identiteta u novoj sredini. Krajem 1928. godine u prostorijama Sveučilišta u Zagrebu Slovensko prosvetno društvo organiziralo je predavanje o Ivanu Regenu. Predavanje Biologijski radovi dr. I. Regena održao je Boris Zarnik,553 i to na hrvatskom jeziku.554 To nije bilo jedino organizirano predavanje, pa je tako moguće pronaći podatak da je Leonid Pitamic imao predavanje o pravnim osnovama zaštite manjina.555 U veljači 1929. godine u prostorijama pjevačkog društva Lisinski priređena je „…zabavna večer sa zanimljivim rasporedom“,556 ali nije bilo moguće pronaći program. U travnju 1929. godine bila je organizirana redovna godišnja skupština, i to u prostorijama Društva u ulici F. Račkog 23. Kao dnevni red je bilo navedeno: „1. Pozdrav predsednika. 2. Poročilo tajnika, blagajnika in revizorja. 3. Volitev novega odbora. 4. Slučajnosti.”557 Za predsjednika je ponovo bio izabran Ivan Okretič. Za potpredsjednika Društva bio je izabran Boris Zarnik, tajnik je ostao Makso Pitamic, drugi tajnik je postao Robert Zalokar, blagajnik A. Kofol. Odbornici su bili: Vera Šeona, Eleonora Šverljuga, dr. A. Arselin, V. Bizjak, dr. Ivan Černe, prof. Josip Klemenc558, Hinko Nučič, 153 Ivo Sever,559 Mirko Vavpotič. Zamjenici su bili: msgr. dr. Janko Barle, Josip Černe, Nikola Dominico, Ivan Šerjak. Revizori su bili: Jože Miklavčič i A. Primožič. Kao i prijašnje godine u rad odbora su bili uključeni predstavnici članova društava Danica i Triglav te predstavnici Društva slušatelja više pedagoške šole, Istarskog akademskog kluba i Društva jugoslavanske omladine iz zasedenega ozemlja.560 553 Slovenec, 28. 12. 1928.: Znanstveno delo dr. Iv. Regena, 6. 554 Jutro, 21. 12. 1928.: M. Foerster, Zagrebško pismo, 3. 555 Slovenec, 1. 5. 1928.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 9. 556 „…zabavni večer z zelo zanimivim sporedom” (Slovenec, 31. 1. 1928.: Prireditve in društvene vesti, 8). 557 Jutro, 11. 4. 1929.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 4. 558 Josip Klemenc (Ljubljana, 1898. – Ljubljana 1967.), arheolog i povjesničar. Diplomirao je 1920. godine iz arheologije, a 1921. godine iz povijesti i zemljopisa na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tamo je i doktorirao 1929. godine. Podučavao je u Ptuju i Celju, a u Zagrebu je radio u Arheološkom muzeju od 1922. do 1942. godine. Od 1946. je zaposlen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani (Stanonik & Brenk 2008, 472). 559 Ivo Sever (Ljubljana, 1898. – Zagreb, 1931), dramaturg i publicist. Nakon Prvog svjetskog rata odselio se u Zagreb gdje je i otvorio svoju knjižaru te nakladu „Naša sloga“. Bio je jedan od osnivača Slovenskog prosvetnog društva u Zagrebu. Sa ženom Sonjom je izdavao reviju Samorodnost i u njoj članke o slovenskoj kulturi (Isto 1018). 560 Slovenec, 1. 5. 1929.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 8.; Ponedeljski Slovenc, 22. 4. 1929.: Občni zbor Slovenskega prosvetnega društva v Zagrebu, 1. U 1929. godini članovi su održali proslavu 60. godina slovenskog slikara Riharda Jakopiča. U sklopu te proslave ponovili su predstavu Pohujšanje v dolini šentflorijanski iz 1928. godine. Predstava je održana 7. lipnja, a 8. lipnja 1928. godine u Umjetničkom pavljonu bila je otvorena izložba Jakopičevih radova. Interes je za taj događaj bio velik. Navodi se da su zainteresirani pojedinci dolazili iz okolice Krškog i Brežica, zbog čega je onda predsjedništvo Društva organiziralo poseban vlak koji je vozio prema Sloveniji u jedan sat ujutro, nakon što je završila predstava u Hrvatskom narodnom kazalištu.561 Reakcije na događaje povezane s proslavom djelovanja Riharda Jako-piča bile su pozitivne. Marko Rašica predstavio je život i djelovanje slovenskog umjetnika. Nakon toga odigrana je predstava, koja je i dobila pozitivne odjeke. Na otvaranju izložbe sudjelovao je rektor Umjetničke akademije u Zagrebu, Ivan Meštrović, koji je ujedno bio i pokrovitelj tog događanja. U novinskom je tekstu zabilježeno da je predsjedništvo Društva izrazilo zadovoljstvo učinkom svih tih aktivnosti. Izrečeno je: „Razbili smo mnoge predrasude koje su u Zagrebu imali o nama i napravili veliki korak ka među-sobnom zbližavanju.“562 Svoju su aktivnost članovi Društva nastavili i u 1930. godini. Odlučili su u Ljubljani organizirati večer Dragutina Domjanića, a tu je ideju, prema pisanju slovenskih novina, prihvatila i slovenska javnost. „Program Domjanićeve 154 akademije je jak, lijep i privlačan. Neće biti jednolična večer, zanimljiva samo za uže prijatelje književnosti, već će biti odlična živahna (…) priredba“.563 Da je priredba bila uspješna, svjedoči i zahvala članova Slovenskog prosvetnog društva iz Zagreba svim uglednim osobama koje su prisustvovale događaju u Ljubljani, a napisali su: Za sjajno uspjelu akademiju u čast slavljeniku, dužni smo najveću zahvalu gospodinu Otonu Župančiču, kao pjesniku za njegov duboko zamišljen govor, kao intendantu za ljubaznu naklonjenost i požrtvovnost, posebno još i njegovim suradnicima, gospodinu ravnatelju Mahkoti te g. ravnatelju Mirku Poliču, članovima ljubljanskog kazališta gospođama Majdič, Šarić i Štagler te gospodi Betettu, Gostiču, Primo- žiču, Lipovšku, zboru Glazbene Matice, opernom orkestru za umjet-ničku interpretaciju Domjanićeve lijepe riječi, gospodinu ravnatelju ženske građanske gimnazije Antonu Jugu te štićenicama za dobro postavljenu alegoričnu sliku koja je pjesniku doprla do srca.564 561 Slovenec, 18. 5. 1929.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 4.; Slovenec, 2. 5. 1929.: Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu, 7.; Jutro, 2. 6. 1929.: Jakopičeva proslava, 5.; Jutro, 7. 6. 1929.: Proslava Jakopičevega jubileja v Zagrebu, 4. 562 „Razbili smo mnoge presodke, ki so jih imeli v Zagrebu o nas in storili velik korak naprej k med-sebojnem zbližanju.“ (Jutro, 9. 6. 1929.: Slavnosti Riharda Jakopiča v Zagrebu, 2). 563 „Program Domjanićeve akademije je pester, lep in mikaven. Ne bo enolična večer, zanimiv samo za ožje prijatelje literature, marveč bo odlična, živahna (…) prireditev….“ (Jutro, 14. 3. 1930.: Domjanićev večer v Ljubljani, 3). 564 „Za sijajno uspelo akademijo v počast slavljencu smo dolžni največjo zahvalo gospodu Otonu Predstavljanje života i rada Dragutina Domjanića bilo je prvo takvo predstavljanje hrvatskog umjetnika u Sloveniji koju je organiziralo slovensko društvo.565 Za godinu 1931. u novinama nije bilo zabilježeno nikakvo događanje, ali je zato 1932. godine organizirana proslava u povodu 60. godina F. S. Fin- žgarja. “Proslava je uglavnom uspjela lijepo i to stoga što ju je na viši nivo podigla nazočnost samog slavljenika”.566 Nakon što je Boris Zarnik pozdravio F. S. Finžgarja, članovi društva odigrali su Divjeg lovca s Hinkom Nučičem u glavnoj ulozi. Osim njega nastupili su Vika Podgorska i Mario Šimenc.567 Na toj je proslavi dr. Ivan Esih govorio o životu i radu djela F. S. Finžgarja. Za predstavu Divji lovec napisano je da je: Bila sjajna, blještava i da je napravila neopisiv utisak. Hrvati su bili odu- ševljeni ljepotom slovenskoga jezika i mirisom slovenskog sela, što izvire iz cijele igre, zagrebačkim Slovencima, od kojih mnogi nisu već dugo čuli slovenski jezik s pozornice. Režiser Nučič je dao, kao režiser i kao glumac glavne uloge, od sebe upravo sve što je mogao. Izvrsni su bili i drugi glumci, neopisivo krasna Podgorska, sjajan Šimenc kao kovač Saje, a najviše smo se divili hrvatskim glumcima koji su se uživjeli u duh slovenskoga jezika i glumili na uzornom slovenskom.568 I iduće su godine članovi Društva u duhu svojega dotadašnjeg rada 155 nastavili s upoznavanjem zagrebačke javnosti sa slovenskim umjetnicima te su se odlučili da će u suradnji s Društvom hrvatskih književnika organizirati predavanje Louisa Adamiča o Americi.569 Predavanje je bilo održano u velikoj dvorani Glazbenog zavoda 31. siječnja 1933. godine.570 O piscu je govorio dr. Ivan Esih u ime Društva hrvatskih književnika, pozdravio ga je Župančiču kot pesniku za njegov globoko zasnovan govor, kot intendantu za ljubeznivo naklonjenost in požrtvovalnost, posebej še njegovim odličnim sodelavcem gospodu ravnatelju Mahkoti in g. ravnatelju Mirku Poliču, članom ljubljanskega gledališča gospem Majdičevi, Šaričevi, Štaglerjevi in gg. Betettu, Gostiču, Primožiču, Lipovšku, zboru Glasbene Matice, oper-nemu orkestru za umetniško interpretacijo Domjanićeve lepe besede, gospodu ravnatelju ženske mestne gimnazije Antonu Jugu in gojenkam za dobro zasnovano alegorično sliko, ki je segla pesniku do srcu.” (Slovenec, 29. 3. 1930.: Zahvala Slov. prosvetnega društva v Zagrebu, 5.; Slovenec, 29. 3. 1930.: Zahvala Slovenskega prosvetnega društva v Zagrebu, 5). 565 Slovenec, 7. 3. 1930.: Proslava hrvatskega pesnika Dragotina Domjanića v Ljubljani, 5. 566 „Proslava je uspela nadvse lepo in jo je zlasti povzdignila navzočnost slavljenca samega” (Ponedeljski Slovenec, 19. 12. 1932.: Finžgarjeva proslava v Zagrebu, 1). 567 Jutro, 30. 12. 1932.: Iz zagrebške kronike, 3. 568 „…Bila sijajna, bleščeča in je napravila na vse nepopisen utis. Hrvatje so občudovali lepoto slovenskega jezika in vonj slovenske vasi, ki veje iz vse igre, zagrebškim Slovencem, od katerih mnogi že dolgo niso slišali slovenske besede z odra. Režiser Nučič je dal, kot režiser, kakor tudi kot igralec naslovne vloge, iz sebe prav vse kar je mogel. Izvrstni so bili tudi vsi drugi igralci, nepopisno krasna Podgorska, imeniten Šimenc kot kovač Saje, najbolj pa smo občudovali še hrvatske igralce, ki so se vživeli v duh slovenskega jezika in igrali v vzorni slovenščini.” (Slovenec, 20. 12. 1932.: Finžgarjeva proslava v Zagrebu, 2). 569 Slovenija, 17. 3. 1933.: J. V., Iz slovenskega kulturnega življenja, 8. 570 Prosveta, 23. 2. 1933.: Louis Adamič o Ameriki nekoč in danes, 3. dr. Nikola Andrić, a u ime Slovenskog prosvetnog društva pozdravio ga je dr. Boris Zarnik.571 To je zadnji događaj koji se može pronaći u zapisu te nije moguće sa sigurnošću tvrditi što se dogodilo s Društvom. Djelovanje se Društva temeljilo na, kako su njegovi članovi smatrali, zasadama koje su ostavili umjetnici i intelektualci koji su dolazili u hrvatske krajeve u vrijeme kada “Sutla nije značila nikakvu granicu za jedinstvo brat-skih osjećaja i naš cilj je da opet obnovimo i što bolje učvrstimo te veze i to prije svega između našeg novog prebivališta i naše stare uže domovine.”572 Upravo stoga su gostima koji su dolazili u Zagreb i poklanjali knjigu radova Stanka Vraza, iako, nažalost, nisu svi u slovenskim kulturnim krugovima na to gledali kao na poistovjećivanje onih Slovenaca koji su živjeli i djelovali u Hrvatskoj s onim Slovencima (bilo Kranjcima bilo Štajercima) koji su život u tuđem kraju iskusili prije njih. I upravo je s tim neslaganjem početkom 1933. godine u Prosveti izašla kritika o tom njihovom običaju dari-vanja knjiga Stanka Vraza. Tamo je bilo zapisano: Ako već daruje slovensko društvo hrvatsku knjigu piscu slovenskih korijena, ne bi li mu tada poklonio doista kakvu važnu hrvatsku knjigu. Zašto onda Vraz? Razlog je samo jedan. Vraz možda nešto znači Slovencima i njihovoj kulturi samo kao program, pa makar i kao negativan. Jesu li željeli Slovensko prosvjetno društvo u Zagrebu i njegov 156 potpredsjednik prof. Zarnik manifestirati taj protuslovenski program? Čudno sažeta vizija o slovenskoj inteligenciji.573 Očigledno pisac tog teksta nije mogao shvatiti Slovence u Zagrebu i dokučiti njihove osjećaje prema hrvatskim, ali i slovenskim krajevima. O prestanku djelovanja Društva nema informacija, ali promatrajući članstvo u nekim drugim društvima, moguće je tvrditi da su se članovi Slovenskog prosvetnog društva u Zagrebu uključili u djelovanje Narodne knji- žnice in čitalnice u Zagrebu. 571 Jutro, 3. 2. 1933.: Predavanje Louisa Adamiča v Zagrebu, 3. 572 “Sotla ni značila nobene meje za enotnost bratskega čutenja in naš namen je, da zopet obnovimo in čim bolj učvrstimo te vezi in to v prvi vrsti izmed našega novega bivališča in stare naše ožje domovine…” (Odmevi, br. 3., 1930.: Ob Domjančevi proslavi, 143). 573 “Če že daruje slovensko društvo hrvaško knjigo pisatelju slovenskega pokolenja, potem naj bi mu podarilo res kako pomembno hrvaško knjigo. Zakaj tedaj vendarle Vraza? Razlaga je samo ena: Vraz lahko nekaj pomeni Slovencem in njihovi kulturi samo kot program, če tudi negativen. Ali sta hotela Slovensko prosvetno društvo v Zagrebu in njegov podpredsednik prof. Zarnik manifestirati za ta protislovenski program? Čudovito strnjena vizija o slovenski inteligenci!” (Slovenija, 17. 3. 1933.: J. V., Iz slovenskega kulturnega življenja, 8). Narodna knjižnica in čitalnica Između dva svjetska rata u Zagrebu je postojao neočekivan broj slovenskih društava, pogotovo ako se usporedi s drugim hrvatskim gradovima. Prema mišljenju istraživača koji su se bavili problematikom slovenskih društava u Hrvatskoj upravo je društvo Narodna knjižnica in čitalnica imalo posebnu ulogu i uočljiv položaj (Kržišnik-Bukić 1995, 153). U tom su se društvu, slično kao i u Slovenskem prosvetnem društvu v Zagrebu, okupljali naj ači slovenski intelektualci koji su djelovali u Hrvatskoj. Čini se da je to društvo, kako u sadržajnom tako i u organizacijskom pogledu, bilo jako dobro uređeno, što potvrđuje i činjenica da je ono prvo izdalo glasilo. Bio je to Zagrebški Slovenec, koji je izlazio 1932. godine (Kržišnik-Bukić 1995, 153), a naslijedio ga je potom list Odmev. Zagrebši Slovenec bio je zamišljen kao tjednik, no izašao je samo jedan broj (25. lipnja 1932). Glavni urednik bio je Žibrat Albert. Drugi list je bio Odmev. Prvi je broj izašao 31. listopada 1932. godine, a osim usmenom predajom članovi Društva reklamirali su ga i u medijima. U Trgovskem listu izašao je članak o tom novom listu Odmev, gdje se navodi da je: „Narodna knjižnica i čitaonica u Zagrebu (…) počela je izdavati svoj list, da bi mogao s još više uspjeha ispunjavati svoju kulturnu i socijalnu zadaću“.574 Pretplata za cijelu godinu iznosila je 10 dinara, a list se mogao 157 naručiti pri vodstvu Društva. Glavni i odgovorni urednik bio je Janko Schweiger, a početkom 1933. godine zamijenio ga je Milutin Širca. Nakon njega urednikom postaje dr. Fedor Mikič. List se financirao uz potporu reklama i oglasa, ali kako se s vremenom njihov broj smanjivao, tako je počelo nedostajati i financija, te je Odmev nakon 10 izdanih brojeva prestao izlaziti. Zadnji je broj izašao u kolovozu 1933. godine (Jerman & Todorovski 1995, 14–15). Činjenica da je Društvo izdavalo časopise i glasila vrlo je važna za postojanje i djelovanje tog društva. Izdavačka djelatnost ukazuje na činjenicu da je Društvo bilo organizirano jer je uspjelo izvesti jedan tako složen projekt kao što je tiskanje glasila. Nadalje ukazuje na svjesnost vodstva i članova Društva da i pismenim putem obavijesti članstvo kao i potencijalne članove o životu Slovenaca u Zagrebu. Imali su dovoljno financija da pokrenu i zadrže taj projekt barem godinu dana. Očito, glasilo nije dolazilo do dovoljno velikog broja čitalaca, te oni koji su se reklamirali više nisu vidjeli dovoljne financijske koristi od toga. 574 “Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu (…) pričela izdajati svoj list, da bo mogel še z večjim uspehom vršiti svojo kulturno in socialno nalogo.” (Trgovski list, 15. 11. 1932.: Slovenski list v Zagrebu, 2). Osnivačka skupština Društva održana je 16. veljače 1930. godine u prostorijama restorana Janja,575 ali prema nekim izvorima čini se da počeci toga društva datiraju još iz prosinca 1929. godine, kada „…za stotinjak članova otvorilo je čitaonicu u Gundulićevoj ulici 29. Ta čitaonica ima sada više od sto revija i nekoliko stotina knjiga.“576 Upravo je na toj adresi Društvo djelovalo sve do 1934. godine, kada je preselilo u ulicu Kraljice Marije (današnja Hebrangova ulica), a od tamo 1938. godine u Berislavićevu ulicu 11. Krajem 1940. godine Društvo se preselilo u prostore na Tomislavovu trgu 19 (Jerman & Todorovski 1995, 9). Osnivačkoj je skupštini prethodilo 8 sastanaka organizacijskog odbora.577 No kako se čini, najveći je problem bilo pronaći adekvatno ime koje bi tadašnja politička vlast prihvatila i dopustila djelovanje Društva. Prvi sastanak organizacijskog odbora bio je 17. listopada 1929. godine, a na drugom sastanku, održanom 30. listopada 1929. godine, odabrano je ime Društva: Narodna knjižnica in čitalnica. Dozvola za djelovanje dobivena je 9. studenoga 1929. godine (Jerman & Todorovski 1995, 6-7). Ime Narodna knjižnica in čitalnica ostalo je do 1936. godine, kada se Društvo službeno preimenovalo u Narodni dom. Prvu je skupštinu vodio dr. Fran Zavrnik, koji je ujedno i objasnio razlog osnivanja Društva: „Već se dugo osjetila potreba, da se u Zagrebu osnuje 158 ognjište naprednih Slovenaca. Želja je išla tiho od usta do usta, dok se nije misao iskristalizirala u konkretan oblik i to u prvom redu radi zasluge gospo-dina Frana Zdolšeka, ravnatelja ekspoziture Jutra“.578 O tom su događaju osim slovenskih novina izvijestili i hrvatski časopisi: Novosti, Obzor i Jutarnji list. Osim toga članovi Društva mogli su se pohvaliti i vrlo aktivnom društvenom djelatnošću, koja je zaživjela i prije osnivačke skupštine. Članstvo je održalo zabavu u restoranu Janja 4. siječnja 1930. godine, koja je „…naravno sjajno uspjela.“579 Osim toga u Društvu se dvaput tjedno održavao dobro posjećen plesni tečaj, dvaput tjedno su bile pjevačke probe. Djelovala je i šahovska sekcija. Obrazovni se odsjek organizirao i započeo s predavanjima, a prvo je predavanje imao dr. Boris Zarnik. Sastanci odbora održavali su se svaku drugu srijedu. 575 Jutro, 26. 2. 1930.: Kulturni ognjišče zagrebških Slovencev, 3. 576 „…je nekoliko sto članov otvorilo čitalnico v Gunduličevi ulici 29. Ta čitalnica ima sedaj že nad sto revij in nekoliko stotin knjig.“ (Slovenski list, 17. 2. 1930.: Zagrebški Slovenci se organiziraju, 1). 577 Jutro, 26. 2. 1930.: Kulturni ognjišče zagrebških Slovencev, 3. 578 „Že dolgo se je čutila potreba, da se v Zagrebu ustanovi ognjišče naprednih Slovencev. Želja je šla tiho od ust do ust, dokler se ni misel izkristalizirala v konkretno obliko in to v prvi vrsti po zaslugi gospoda Frana Zdolška, ravnatelja ekspoziture Jutra“ (Preuzeto: Jerman & Todorovski 1999, 8). 579 Jutro, 26. 2. 1930.: Kulturni ognjišče zagrebških Slovencev, 3. Broj članova Društva već 1930. godine je bio velik. U Društvu su bila 1.023 člana, a od njih je 925 bilo redovitih, 97 potpornih i 1 osnivački član. Po zanimanju je članstvo bilo raznoliko. Tako je bilo 279 radnika i službenika, obrtnika i trgovaca bilo je 170, obrtničkih je i trgovačkih pomoćnika bilo je 105, slobodnih akademskih zvanja 20, činovnika 265, studenata i učenika 97 te domaćica 106 (Jerman & Todorovski 1995, 9). Godine 1931. Društvo je imalo 1.200 članova,580 a prema podacima iz 1932. godine u Društvu je bilo 1.700 članova.581 Prema izvještaju s početka 1933. godine čini se da je Društvo imalo 2.000 članova.582 I idućih je godina broj članova rastao, pa se tako u 1935. godini u Društvo učlanio 81 novi član.583 Iz izvještaja je vidljivo da je Društvo od svojih početaka imalo financijskih problema. Novac koji je dobilo od članarine često nije dostajao da se pokriju ni troškovi najma prostorija, a kamoli neke druge aktivnosti. Poput drugih društava članovi su dodatne financije dobivali organiziranjem plesnih večeri. Najvažniju je ulogu u tome imao Mladinski odsjek, koji je često u novinama oglašavao i pozivao na različite zabave. Svejedno, Društvo je vrlo dobro funkcioniralo i bilo je dobro organizirano. Osim toga važno je napomenuti da su se članovi vodstva birali svaku godinu. Ovdje su predstavljeni prema funkciji i vremenu kada su bili aktivni, a tablica je sačinjena prema dostupnoj literaturi i izvorima.584 159 580 Jutro, 21. 3. 1931.: Iz društvenega življenja zagrebških Slovencev, 3. 581 Jutro, 22. 3. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 3. 582 Jutro, 22. 3. 1933.: Naši kraji in ljudje, 3. 583 Jutro, 21. 3. 1931.: Iz društvenega življenja zagrebških Slovencev, 3. 584 Slovenski list, 17. 2. 1930.: Zagrebški Slovenci se organiziraju, 1.; Jutro, 21. 3. 1931.: Iz društvenega življenja zagrebških Slovencev, 3.; Jutro, 22. 3. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 3.; Jutro, 22. 3. 1933.: Naši kraji in ljudje, 3.; Jutro, 24. 3. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Slovenec, 13. 4. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Jutro, 24. 2. 1935.: Narodna knjižnica in čitalnica, 6.; Jutro, 31. 1. 1936.: Dr. Oton Ambrož, Društveno življenje zagrebških Slovencev, 4.; Jutro, 19. 2. 1937.: O. A., Pregled dela zagrebških Slovencev, 3.; Jutro, 6. 2. 1938.: O. A., Novo vodstvo zagrebških Slovencev, 3.; Jutro, 28. 1. 1939.: Novo vodstvo zagreb- ških Slovencev, 4.; Večernik, 24. 5. 1940.: Za predsednika društva Narodni dom v Zagrebu, 5. Tablica br. 8. Popis članova Narodne knjižnice in čitalnice i njihovih funkcija Ime i prezime Razdoblje Funkcija Ime i prezime Razdoblje Funkcija 1936.–1937. odbornik 1934.–1935. odbornik Ambrož Oton586 1937.–1938. odbornik Dvornik Miško 1935.–1936. odbornik 1938.–1939. časni sud 1938.–1939. odbornik Andrijanska 1936.–1937. odbornik 1930.–1931. revizor Flerin Janko 1930.–1931. zamjenik odbornika 1931.–1932. nadzorni odbor 1932.–1933. nadzorni odbor Gradišar Ivan 1931.–1932. zamjenik odbornika Arselin Avgust 1933.–1934. odbor 1938.–1939. časni sud 1934.–1935. odbornik Gradnik Alojz588 1939.–1940. časni sud 1935.–1936. časni sud Gremčarski 1936.–1937. časni sud Mladen 1935.–1936. čitaoničar 1937.–1938. časni sud Gruden 1938.–1939. nadzorni odbor Arslinova 1932.–1933. odbornik 1934.–1935. odbornik Ban Franc 1937.–1938. odbornik Hafner Lea 1936.–1937. odbornik Batič Anton 1933.–1934. odbornik 1937.–1938. odbornik 1934.–1935. odbornik Horvat Matija 1939.–1940. odbornik Bele Miroslav 1935.–1936. odbornik 1931.–1932. nadzorni odbor 1930.–1931. domar 1932.–1933. nadzorni odbor 1931.–1932. knjižničar 1933.–1934. nadzorni odbor 1933.–1934. odbornik Hudoklin Rado 1934.–1935. nadzorni odbor 1934.–1935. odbornik 160 (Radoje)589 Bizjak Vilim 1935.–1936. nadzorni odbor 1935.–1936. odbornik 1936.–1937. nadzorni odbor 1936.–1937. odbornik 1937.–1938. nadzorni odbor 1938.–1939. odbornik 1938.–1939. nadzorni odbor Ilakovac – 1930.–1931. odbornik 1939.–1940. nadzorni odbor Volovšek Zora 1931.–1932. odbornik 1931.–1932. odbornik Jakobčič 1937.–1938. odbornik Bregant Adolf587 1932.–1933. odbornik (Jakopčič) Jakob 1939.–1940. odbornik 1937.–1938. zamjenik odbornika Jankovič Peter 1939.–1940. blagajnik Butina Martin 1937.–1938. odbornik 1931.–1932. odbornik 1939.–1940. odbornik 1932.–1933. potpredsjednik Černetova 1931.–1932. zamjenik 1933.–1934. odbor Marinka odbornika 1932.–1933. odbornik Jerman Ivan590 1934.–1935. odbornik 1931.–1932. odbornik 1935.–1936. potpredsjednik 1936.–1937. odbor Deu Viktor 1932.–1933. odbornik 1933.–1934. odbornik 1938.–1939. potpredsjednik 1934.–1935. odbornik Jordan Ivan 1931.–1932. odbornik Dedič Slavko 1936.–1937. odbornik Kafol Karel 1931.–1932. odbornik 1937.–1938. odbornik 1932.–1933. odbornik Kerkoč Franjo Drašler Franc 1938.–1939. knjižničar 1935.–1936. tajnik 1939.–1940. knjižničar Drašler Jožef 1934.–1935. odbornik Kern Davorin 1937.–1938. zamjenik odbornika Drnovšek 1938.–1939. odbornik Kocjančič 1932.–1933. odbornik Ime i prezime Razdoblje Funkcija Ime i prezime Razdoblje Funkcija 1930.–1931. revizor Marjetič Jože593 1937.–1938. potpredsednik 1931.–1932. nadzorni odbor 1932.–1933. nazorni odbor Matkovič Martin 1938.–1939. časni sud 1939.–1940. časni sud 1933.–1934. nadzorni odbor Media Ivan 1932.–1933. odbornik Kogoj Franc591 1934.–1935. nadzorni odbor 1931.–1932. odbornik 1935.–1936. nadzorni odbor Merver Jožica 1935.–1936. odbornik 1936.–1937. nadzorni odbor 1937.–1938. nadzorni odbor Mesarič Zvonko 1930.–1931. knjižničar 1931.–1932. odbornik 1938.–1939. odbornik 1930.–1931. revizor 1939.–1940. nadzorni odbor 1931.–1932. odbornik Kolar Milan 1939.–1940. časni sud 1932.–1933. tajnik 1935.–1936. časni sud Mesiček Janko 1933.–1934. odbornik Konjšek Erih 1936.–1937. časni sud 1934.–1935. odbornik Korbar Drago 1939.–1940. nadzorni odbor 1935.–1936. odbornik Kordan Viktor 1935.–1936. nadzorni odbor 1938.–1939. tajnik Koren Josip 1939.–1940. odbornik Mikič Ferdo 1932.–1933. odbornik Korošec Karol 1936.–1937. odbornik 1933.–1934. odbor 1937.–1938. odbornik 1930.–1931. odbornik Košiša 1932.–1933. odbornik 1938.–1939. blagajnik 1937.–1938. nadzorni odbor 1931.–1932. odbornik Kožuh Martin 1938.–1939. nadzorni odbor 1932.–1933. odbornik 1939.–1940. nadzorni odbor Miklaužič (Miklavžič) Jožef 1934.–1935. odbornik 1935.–1936. odbornik 161 Kramaršič Joško 1930.–1931. zamjenik odbornika 1936.–1937. tajnik 1938.–1939. knjižničar 1937.–1938. nadzorni odbor Kranjc Vlado 1934.–1935. odbornik 1939.–1940. podpredsejdnik Krkoč Ivo 1933.–1934. odbornik Kumar Srečko 1931.–1932. odbornik Mlekuž Sofija 1937.–1938. odbornik 1939.–1940. odbornik Lautižar 1933.–1934. odbornik 1931.–1932. odbornik (Lavtižar) Edvard 1934.–1935. odbornik 1932.–1933. odbornik 1931.–1932. odbornik Novak Ivan 1933.–1934. odbor Lindič Ciril 1932.–1933. odbornik 1934.–1935. odbornik 1936.–1937. odbornik 1935.–1936. časni sud 1937.–1938. odbornik Nučič Hinko 1940.–1941. predsjednik 1932.–1933. odbornik Obadova Mara 1931.–1932. odbornik 1933.–1934. odbor 1934.–1935. odbornik Pavlinc Nežica 1930.–1931. zamjenik odbornika Majerič Josip 1935.–1936. knjižničar Pegan Zdenka 1939.–1940. odbornik 1936.–1937. knjižničar 1935.–1936. odbornik 1937.–1938. knjižničar Pengal Vekoslav 1936.–1937. odbor 1938.–1939. odbornik (Slavko) 1937.–1938. zapisničar 1933.–1934. odbor 1939.–1940. tajnik Malgaj Ivan 1937.–1938. zamjenik Pitamic Maks 1939.–1940. potpredsjednik knjižničara Ploj Karel 1937.–1938. odbornik 1939.–1940. čitaoničar Podberščik Alojz 1931.–1932. zamjenik odbornika Marban Marija 1937.–1938. zamjenik odbornika Pompe Viktor 1931.–1932. odbornik Ime i prezime Razdoblje Funkcija Ime i prezime Razdoblje Funkcija 1933.–1934. odbor 1932.–1933. odbornik Pongrac 1934.–1935. odbornik 1933.–1934. odbor (Pongratz) 1937.–1938. čitaoničar 1935.–1936. blagajnik 1938.–1939. nadzorni odbor Vrtovec Edo 1936.–1937. blagajnik Potočnik Dušan 1939.–1940. zapisničar 1937.–1938. blagajnik Rajh Mirko 1935.–1936. odbornik 1938.–1939. blagajnik 1930.–1931. odbornik 1930.–1931. odbornik 1931.–1932. domar 1931.–1932. odbornik 1932.–1933. domar Zalokar Robert 1932.–1933. odbornik Recelj Slavko 1933.–1934. odbornik 1937.–1938. časni sud 1934.–1935. odbornik 1930.–1931. potpredsjednik 1935.–1936. domar 1931.–1932. potpredsjednik 1936.–1937. odbornik 1932.–1933. potpredsjednik 1930.–1931. blagajnik 1933.–1934. predsednik Rumpert Hugo 1931.–1932. blagajnik 1934.–1935. predsjednik 1932.–1933. knjižničar Zarnik Boris 1935.–1936. predsjednik 1933.–1934. odbor 1936.–1937. predsjednik Sancin Slava 1937.–1938. odbornik 1937.–1938. predsjednik Satler Ivan 1931.–1932. odbornik 1938.–1939. odbornik Schweiger 1931.–1932. tajnik 1939.–1940. predsednik Janko 1932.–1933. odbornik 1930.–1931. predsjednik 1931.–1932. predsjednik Šmid Vladko 1938.–1939. potpredsjednik 1932.–1933. predsjednik 162 Šmuc Josip 1931.–1932. zamjenik odbornika 1933.–1934. nadzorni odbor 1937.–1938. nadzorni odbor Zavrnik Fran592 1934.–1935. nadzorni odbor Sodar Mirko 1930.–1931. odbornik 1935.–1936. nadzorni odbor Spindler 1936.–1937. odbor Metod 1933.–1934. odbor 1937.–1938. potpredsednik Štamberger 1938.–1939. časni sud 1938.–1939. predsjednik 1934.–1935. odbornik 1930.–1931. zamjenik 1935.–1936. odbornik odbornika Zdolšek Franc 1931.–1932. odbornik Štrukelj Franc 1936.–1937. odbor 1937.–1938. odbornik 1932.–1933. odbornik 1938.–1939. domar Zimmermann 1934.–1935. odbornik 1939.–1940. domar (Cimerman) 1935.–1936. odbornik Zvonko Švegelj Janko 1930.–1931. tajnik 1937.–1938. odbornik Teklič 1936.–1937. nadzorni odbor 1936.–1937. odbor Trajber 1938.–1939. odbornik Zorko Josip 1937.–1938. domar Turk Avgust 1939.–1940. odbornik 1939.–1940. odbornik Vaščar 1932.–1933. odbornik Zorko Jožica 1931.–1932. odbornik Verdikon Slavko 1935.–1936. potpredsjednik 1939.–1940. odbornik Vižintin Željko 1939.–1940. odbornik Zupan Ivan 1931.–1932. odbornik 1936.–1937. časni sud Župančič Albert 1931.–1932. odbornik Vodopivec Josip 1937.–1938. časni sud 1934.–1935. odbornik 1939.–1940. časni sud Živec Dinko 1935.–1936. tajnik 1937.–1938. tajnik Volovšek 1932.–1933. odbornik 1938.–1939. tajnik Podaci o odbornicima nisu pronađeni za 1940. i 1941. godinu izuzev podatka da je predsjednik bio dugogodišnji član Društva Hinko Nučič. Iz tablice je vidljivo da su neki članovi obnašali i različite funkcije. Potrebno je naglasiti da je u odboru, za razliku od drugih društava, bilo i nekoliko članica, što je bila rijetkost. Društvo je djelovalo kroz sekcije i odsjeke. Tako je svaki odsjek ili sekcija u Društvu imao svoje vodstvo koje je brinulo za organizaciju i financijske 585 Oton Ambrož (Kromberk, 1905. – Trst, 1994.), novinar. Pravo je studirao u Ljubljani i Zagrebu, a diplomirao je 1935. godine. Još je tijekom studija pisao za slovenske liberalne dnevnike, a tijekom Drugog svjetskog rata bio je dopisnik Jutra iz Zagreba, Pariza i Rima. Od 1950. godine je u Trstu, pisao je za slovenske radijske postaje te je izvještavao za dnevnike u Beču i Grazu. Godine 1959. se iselio u SAD gdje je kao novinar pratio komunistički režim te situaciju u srednjoj i istočnoj Europi (Stanonik & Brenik 2008, 11). 586 Vlasnik restorana Nova Pivana, gdje su se članovi društva često okupljali i održavali svoje skupštine. (Jutro, 24. 3. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Slovenec, 13. 4. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5). 587 Alojz Gradnik (Medana, 1882. – Ljubljana, 1967.), pjesnik i prevoditelj. Studij prava je završio doktoratom 1907. godine. Bio je sudac u Ptuju, Tolminu, Cerknem i u Gorici, a između dva svjetska rata je bio u Ljubljani te član Stola sedmorice u Zagrebu (Stanonik & Brenik 2008, 11). 588 Radoje Hudoklin (Šentjernej, 1896. – Murska Sobota, 1956.). Prije Prvog svjetskog rata je u Ljubljani pohađao obrtničku školu. Od 1918. do 1919. se uključio u borbu za sjevernu granicu. Kiparstvo je diplomirao 1925. godine na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Od 1927. godine tamo je poučavao obradu drva, a od 1935. do 1939. godine slikarsku tehniku. Za vijeme Drugog svjetskog rata je sudjelovao u NOB-u, a nakon rata je nastavio s radom na Likovnoj akademiji u 163 Zagrebu. Od 1946. godine je u Ljubljani. Bio je stručnjak za restauriranje plastike i zidnih slika (Isto 370). 589 Ivan Jerman (Janez), (Brdo, Domžale, 1916. – Ljubljana, 1989.), šumar. Diplomirao je na Poljoprivreno-šumarskom fakultetu u Zagrebu, a nakon Drugog svjetskog rata svoje djelovanje nastavlja u Sloveniji (Isto 417). 590 Fran Kogoj (Kranjska Gora, 1894. – Kranjska Gora, 1984.). Studij medicine je započeo u Pragu, a završio ga je u Grazu. Postao je stručnjak za alergiju, ekcem i klinički slične dermatoze te sifilis. Zaposlio se 1923. godine kao asistent na Dermatološkoj klinici u Zagrebu, a godinu dana kasnije je postao njezinim predsjednikom. Bio je dopisni član SAZU-a, te redoviti član JAZU-a. Bio je častni ili dopisni član čak 28 znanstvenih dermatoloških društava na svim kontinentima te počasni doktor na četiri sveučilišta (Isto 496). 591 Fran Zavrnik (Zgornja Volčina, 1888. – Ljubljana, 1963.). Gimnaziju je pohađao u Mariboru i u Novom Mestu. Nakon mature se upisao na studij veterinarske medicine u Beču gdje je i diplomirao 1913. godine. Već iduće godine je doktorirao iz histologije. Prvo je zaposlenje dobio u Vranskom gdje je početkom Prvog svjetskog rata bio mobiliziran. Godine 1919. je postao pokrajinski veterinar u Ptuju. Iste ga je godine osnivač Visoke veterinarske škole u Zagrebu, Eugen Podaubsky, pozvao da preuzme profesorski položaj na Katedri za histologiju i embri-ologiju. U to vrijeme je u Murskoj Soboti postavio temelj veterinarske službe. Nakon dolaska u Zagreb 1921. godine postao je rektorom Visoke veterinarske škole, a iduće dvije godine je obnašao funkciju prorektora. Godine 1931. bio je među osnivačima prvog jugoslavenskog ve-terinarskog znanstvenog časopisa Veterinarski arhiv. Od 1930. do 1936. godine bio je urednik Veterinarskega koledarja. U tom je periodu bio i aktivan član slovenskog društva u Zagrebu, te je obnašao i funkciju predsjednika od 1933. do 1938. godine. U vrijeme NDH bio je deportiran u Staru Gradišku. Pri kraju Drugog svjetskog rata otišao je u Ljubljanu gdje je nastavio sa svojim znanstvenim radom sve do svoje smrti (Isto 1322). 592 Jože Marjetič (Škocijan pri Mokronogu, 1892. – Zagreb, 1942.). Gimnaziju je završio u Novom mestu, a nakon vojne službe za vrijeme Prvog svjetskog rata je studirao medicinu u Grazu, u Beču te u Zagrebu. Kao liječnik je nastavio djelovati u Kustošiji (Slovenec, 24. 3. 1942.: Dr. Jože Marjetič, 4). izvore. Voditelji sekcija i odsjeka često su se mijenjali, iz nepoznatih razloga (Jerman & Todorovski 1995, 13). Temelj Društva bila je knjižnica, u kojoj se započelo s radom, prema nekim izvorima, već u prosincu 1928. godine. Prvi je knjižničar bio Zvonko Mesarič, a u knjižnici je 1930. godine bilo 1.207 knjiga, i to na slovenskom (952), hrvatskom (150) i njemačkom (193) jeziku. Već je krajem 1930. godine u knjižnici postojalo 2.265 knjiga, a broj onih koji su posudili knjige se s 54 povećao na 322 člana. Krajem 1932. godine knjižnica je imala 2.600 knjiga, a broj je čitatelja bio 440. Posudba knjige plaćala se 0,50 dinara (Jerman & Todorovski 1995, 13–14). Za ilustraciju se još može reći da je fond knjiga 1936. godine bio 3.204 knjige, a od toga je 1.970 knjiga posudilo 345 članova.593 Navedeno je da je već iduće godine u knjižnici bilo oko 3.500 knjiga.594 Broj je knjiga rastao tako da su 1938. godine imali 3.700 knjiga, od toga 1.850 na slovenskom jeziku, a knjižnicu su posjećivala 254 člana.595 Kao što je vidljivo, knjižnica je rasla i napredovala do 5.000 knjiga (Škiljan 2012, 162). U sklopu knjižnice djelovala je i čitaonica, a dobivala je najvažnije slovenske dnevnike i revije. U izvještaju o djelovanju iz 1931. godine navedeno je da je čitaonica bila pretplaćena na 50 časopisa i revija.596 Neki od njih su bili: Slovenski narod, Jutro, Slovenec, Delavska pravica, Domaći prijatelj, Zdravje, Naša obzorja, Nova doma, Ljubljanski zvon i Lovec. Godine 1934. bili 164 su organizirani Klub bralcev i Krog bralcev. Klub bralcev prvo je vodio Ivan Jerman, kasnije Edo Vrtovec, a njega je zamijenio Jandl. Nažalost, zadnjem se voditelju nije moglo pronaći ime. Klub je imao 35 članova. Idejni začetnik Kruga bralcev bio je Boris Zarnik. Klub je funkcionirao na takav način da su članovi bili pretplaćeni na jednu od dvadeset najboljih svjetskih revija, koju su potom dobivali doma, a nakon što su je pročitali, odnijeli bi je u Društvo. Za kruženje tih revija brinuo je Anton Batič. Takav način funkcioniranja bio je vrlo koristan jer su članovi Društva besplatno mogli čitati 20-tak najboljih stranih časopisa i revija.597 Obje su aktivnosti djelovale do 1940. godine. Aktivnosti Društva samo su rasle. Tako je od pjevačke sekcije početkom ožujka nastao pjevački zbor, a na uključivanje u njega pozivali su sve Slovence u Zagrebu. Sastanak odbora 12. ožujka 1930. godine posvetili su upravo toj problematici.598 Prvi je voditelj zbora bio Robert Zalokar, a za njim su slijedili Srečko Kumar, Slavko Recelj i Avgustin Arselin. Prvi zborovođa bio je Ivan Gorenšek.599 Njega je zamijenio Anton Sever, student glazbe, a 1932. godine 593 Jutro, 31. 1. 1936.: Oton Ambrož, Društveno življenje zagrebških Slovencev, 4. 594 Jutro, 19. 2. 1937.: Pregled dela zagebških Slovence, 3. 595 Jutro, 6. 2. 1938.: Novo vodstvo zagrebških Slovencev, 3. 596 Jutro, 21. 3. 1931.: Iz društvenega življenja zagrebških Slovencev, 3. 597 Jutro, 19. 2. 1937.: Pregled dela zagrebških Slovencev, 3. 598 Jutro, 11. 3. 1930.: Pevski zbor zagrebških Slovencev, 4. 599 Ivan Gorenšek (Jankova, 1902. –Zagreb, 1995.). Solo pjevanje i orgulje počeo je učiti u Krakovu, a 1934. godine diplomirao je na Srednjoj glazbenoj školi u Zagrebu; istovremeno je na Glazbenoj akademiji studirao harmonizaciju i orkestraciju. Već za vrijeme studija vodio je pjevački zbor vođenje zbora preuzeo je Franc Kocjančič. Isprva je djelovao samo mješoviti pjevački zbor, a kasnije su bili osnovani muški i ženski pjevački zbor. Zbor je s djelovanjem prestao 1934. godine, a ponovo je bio osnovan 1937. godine, kada se u djelovanje Narodne knjižnice in čitalnice uključio Slovenski oktet „Slok“. Tako je vodstvo Društva ipak uspjelo obnoviti pjevačku sekciju koju je 1939. godine vodio Maks Korošec, a koja „…marljivo uči slovenske narodne pjesme…“.600 To je dalo određen poticaj te je Društvo putem novina ponovo pozivalo druge zagrebačke Slovence da se uključe u djelovanje pjevačkog zbora (Jerman & Todorovski 1999, 17). U Društvu su djelovali i organizacijski i propagandni odsjek. Osnovna funkcija odsjeka je bila pridobivanje novih članova. Prema nekim je podacima godine 1932. odsjek imao 16.000 adresa Slovenaca koji su živjeli u Zagrebu, a upravo su članovi tog odsjeka bili prvi koji su predložili pokreta-nje glasila Odmev. Djelovanje prosvjetnog (negdje se zna spominjati i izobraževalni odsjek) odsjeka temeljilo se na pripremama i organizaciji različitih popularno-znanstvenih predavanja, koja su obično držali hrvatski i slovenski intelektualci i znanstvenici. Predavanja su uglavnom bila redovita, svaku srijedu osim prve srijede u mjesecu, kada se održavao društveni sastanak.601 Ponekad je predavanje bilo održano nakon sastanka. U iznimnim situacijama, ako nije bilo sastanaka, odsjek bi se pobrinuo da bude moguće pogledati dokumen-165 tarni film. Tako su 7. listopada 1931. godine nakon redovitog društvenog sastanka uz predavanje započeli s prikazivanjem filma Rešitev male Dorice.602 Pozivi na predavanja objavljivani su u dnevnom tisku, a često su predavači bili aktivni članovi Društva, ali i mnogi drugi hrvatski znanstvenici koji su ostavili značajan trag u hrvatskoj znanosti. Zbog brojnosti predavanja naslovi i predavači stavljeni su u tablicu, i to prema podacima dobivenima iz tadašnjeg tiska. Podaci su nepotpuni, ali dostatni da se uoči različitost tema i strukture predavača. zagrebačkoga slovenskog društva i crkveni zbor Slomškovega prosvetnega društva u Zagrebu. Kasnije počinje nastupati kao koncertni pjevač. Kao učitelj je djelovao u Borovu, od 1946. godine u Osijeku, a 1962. godine preselio se u Zagreb,gdje je vodio više zborova. Sa ženom Julijom započeo je glazbenu terapiju u ovom dijelu Europe, a sastavio je i više zbirki za praktično pou- čavanje glazbe (Stanonik & Brenk 2008 , 301). 600 „…marljivo vadi slovenske narodne pesmi…” (Jutro, 19. 3. 1939.: Društvo Narodni dom v Zagrebu, 6). 601 Jutro, 28. 9. 1938.: Društvo „Narodni dom“ v Zagrebu, 4. 602 Jutro, 7. 10. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. Ali to nije usamljen primjer. U svibnju 1936. godine bio je prikazan film Obramba od napadov iz zraka (Slovenec, 20. 5. 1936.: V Narodnem domu v Zagrebu, 4). U lipnju su prikazali film Rasno-političnog ureda u Berlinu pod nazivom Dedno bolan (Jutro, 24. 6. 1936.: V Narodnem Domu v Zagrebu). U siječnju 1937. godine prikazali su film Znamenitosti hrvatskog zagorja (Jutro, 13. 1. 1937.: Predavanje Narodnoga doma u Zagrebu, 4). U travnju 1940. godine uz filmske su skice o Makedoniji prikazali i etnološki film o Turopolju (Jutro, 10. 4. 1940.: Predavanje v „Narodnem domu“ v Zagrebu, 4). Tablica br. 9. Popis predavača i tema predavanja Datum predavanja Predavač Tema 1930.604 29. 10. 1930. Boris Zarnik O prednikih človeka 1931.605 18. 3. 1931. Boris Zarnik O evgeniki 15. 4. 1931. Janko Schweiger O naših izseljencih 13. 5. 1931. Boris Zarnik Svetovni nazor modernega človeka 7. 10. 1931. Fedor Nikič O vplivu alkohola 14. 10.1931. Boris Zarnik Kako nastane fotografija 21. 10. 1931. Karel Lušicky Ali je arteroskleroza bolezen? 28. 10. 1931. Radoje Hudoklin Michelangelovo življenje in dela 1932.606 12. 1. 1932. Boris Zarnik Triglav, kralj jugoslovenskih planin 19. 1. 1932. Ivan Černe O sportu na vodi 26. 1. 1932. Boris Zarnik O svrhi planinarstva 28. 1. 1932. Boris Zarnik Rasa in narodnost 6. 4. 1932. Ljudmil Hauptmann O nemški kolonizaciji med Slovenci v srednjem veku 20. 4. 1932. Boris Zarnik K 50 letnici smrti Charlesa Darwina 27. 4. 1932. Alojz Tavčar O pomenu znanstvenoga rastlinogojstva na kmetiji 4. 5. 1932. Karel Lušicky O snovi 11. 5. 1932. Ljudmil Hauptmann O socialnem in gospodarskem položaju Slovencev na 166 začetku turških vojn in kmečkih uporov 25. 5. 1932. Fedor Mikič Kdaj nastopajo nalezljive bolezni pogosteje 8. 6. 1932. Boris Zarnik O ženskem organizmu 12. 6. 1932. Fran Kogoj Gobavost ali lepra 19. 10. 1932. Boris Zarnik Kakšni činitelji določujejo spol 13. 12. 1932. Fran Kogoj O tuberkulozi kože 1933.607 9. 5. 1933. Josip Boncelj O tehničnem napredku v prometu. 25. 10. 1933. Boris Zarnik O ledeni dobi 8. 11. 1933. Ljudevit Hauptmann O podonavskem vprašanju 15. 11. 1933. Avgust Arselin Iz spominov na Ivana Cankarja 6. 12. 1933. Grga Novak Počeci današnje civilizacije 13. 12. 1933. Grga Novak Počeci današnje civilizacije 1934.608 3. 1. 1934. Boris Zarnik O neumrjočnosti žive snovi 9. 1. 1934. Karel Lušicky609 Neredno utripanje srca 17. 1. 1934. Fran Bubanović O prirodoslovnom načinu razmišljanja 31. 1. 1934. Fran Bubanović O prirodoslovnom načinu razmišljanja 14. 2. 1934. Boris Zarnik 100 godina rođenja Ernesta Haeckla 21. 2. 1934. Ljudevit Hauptmann610 Francosko-nemški odnočaj pred prvo svetono vojno 7. 3. 1934. Milan Ivšić Pokusi novog socijalnog uređenja 14. 3. 1934. Josip Klemenc Kako se je razvijal denar 27. 3. 1934. Boris Zarnik O eugenični sterilizaciji Datum predavanja Predavač Tema 4. 4. 1934. Ferdo Mikič Kako so pred 100 let živeli v zagrebški okolici 10. 4. 1934. Karel Lušicky Sifilis srca 14. 4. 1934. Josip Klemenc Kako se je razvijal denar 18. 4. 1934. F. Tučan Rudno bogatstvo naše države 24. 4. 1934. Grga Novak Kako so nastale in kaj so egipatske piramide 2. 5. 1934. A. Ogrizek Kako se dobiva karakul (perzijsko krzno) 8. 5. 1934. Josip Bonelj Tehnički napredki v prometu 15. 5. 1934. Josip Bonelj Tehnički napredki v prometu 23. 5. 1934. Ljudevit Hauptmann Naše gospodarske razmere v francoski dobi 29. 5. 1934. A. Tavčar Od pšenice do kruha 6. 6. 1934. Teklić O japonskem pesništvu 12. 6. 1934. Golob S kajakom po naših rekah 14. 11. 1934. Boris Zarnik Kako nastanejo biseri 20. 11. 1934. Ljudmil Hauptmann Mednarodni položaj pred svetovno vojno 11. 12. 1934. Karel Lušicky O angini in njenih posledicah 19. 12. 1934. Ramiro Bujas O okultizmu 1935.611 16. 1. 1935. Grga Novak O velikim ženama Egipta 23. 1. 1935. Ferdo Šišić Karađorđe kot utemeljitev države 30. 1. 1935. Ogrizek Planšarstvo na našem jugu 6. 2. 1935. Milan Prica Bakterije i njihov život 20. 2. 1935 Alojz Tavčar Umetno sestavljene rasline 167 13. 3 1935. Fran Zavrnik Uho in sluh 20. 3. 1935. Josip Boncija Mihajlo Pupin 27. 3. 1935. Ramiro Bujas O sugestiji in hipnozi 9. 4. 1935. Ljudmil Hauptmann Kako je nastala dežela Kranjska 16. 4. 1935. Boris Zarnik O pomlajevanju 24. 4. 1935. Fedor Mikič Dva brata-predavanje o tuberkulozi 8. 5. 1935. Fran Kogoj O zakonu za pobijanju spolnih bolezni 15. 5. 1935. Grga Novak Vjera u rimskom carstvu 22. 5. 1935. Gjuro Köbler Moderni nazori o postanku rak-rane 5. 6. 1935. Fran Zavratnik Lasje in njihovo življenje 26. 11. 1935. Fran Tučan Kroz planine Južne Srbije 4. 12. 1935. Milan Gavazzi O narodopisnem značaju kljukastega križa 18. 12. 1935. Milan Prica Prirodna otpornost ljudskog tijela 1936.612 22. 1. 1936. Grga Novak Jedna prastara civilizacija na Sredozemnom moru 29. 1. 1936. Vzroki bujnosti križancev 4. 3. 1936. Karel Lušicky Naduhi 11. 3. 1936. Dr. Albert Ogrizek Pes v službi človeka 6. 5. 1936. Grga Novak O postanku narodov severnovzhodne Afrike 13. 5. 1936. Rafael Dolinšek,613 O splavu in njegovih posledicah 27. 5. 1936. Josip Poljak Kako je nastal kras 10. 6. 1936. Ramiro Bujas O psihoanalizi 28. 10. 1936. Gjuro Köbler Ali se rak podeduje? Datum predavanja Predavač Tema 4. 11. 1936. Boris Zarnik O bioloških dokazih očetovstva. 11. 11. 1936. Walter Kunze O Münchenu in njegovi umetnosti in kulturi 18. 11. 1936. Ljudmil Hauptmann O mednarodnem položaju Podonavlja po vojni 25. 11. 1936. Fran Bubanović Kako je grajena materija 3. 12. 1936. Ljudevit Giesbach O Jadranu 9. 12. 1936. Lujo Thaller O medicini starih Grkov 1937.614 27. 1. 1937. Vladimir Vrkljan Kako je grajeno vesoljstvo 17. 2. 1937. Fran Kogoj O kužnih boleznih, ki jih provzročajo živalice 24. 2. 1937. Karel Lušicky O gripi in njenih posledicah 10. 3. 1937 Fran Tućan O kamenju 17. 3. 1937. Otmar Trausmiller O živalih kot prenosilcih nalezljivih bolezni 26. 5. 1937. Fran Poljanec O najnovejši slovenski liriki 17. 11. 1937. Ljudmil Hauptmann O postanku rimskega cesarstva 22. 12. 1937. Karel Lušicky O vnetju ledvic 29. 12. 1937. Gjuro Köbler O poklicu in raku 1938.615 12. 1. 1938. V. Njegovan O bojnih strupih 9. 3. 1938. Fran Zavrnik O mišicah in njihovem delovanju 16. 3. 1938. F. Tućan O dragem kamenju 23. 3. 1938. Fran Kogoj O bolezni las 12. 10. 1938. M. Matković Šenoa in Slovenci 168 19. 10. 1938. Branimir Gušić Pot na Durmitor 1939.616 15. 3. 1939. Karel Lušicky O delotvornih snoveh našega telesa 22. 3. 1939. Albin Ogrizek O govejih pasminah v naši državi 29. 3. 1939. Andrija Štampar O življenju na Kitajskem 2. 5. 1939 Leonid Pitamic Pravni odnošaji med državo in narodom v U.S.A. 3. 5. 1939. Fran Bubanović Znanost v službi naroda 17. 5. 1939. Josip Klemenc O starinskih spomenikih Zagreba 31. 5. 1939. Boris Zarnik O krvi in njenem pomenu 8. 11. 1939. R. Bićanić Gospodarska struktura banovine Hrvatske 11. 11. 1939. Drago Chloupek Resnica o bojnih strupih 15. 11. 1939. Boris Zarnik Znanost in rasizem 29. 11. 1939. Žarković O ideologiji Antuna Radića 6. 12. 1939. Luka Marić O postanku in delovanju ognjenikov 13. 12. 1939. Josip Nagy O padu dubrovniške republike V. Filipović Naloge filozofije v naši dobi N. Stanković Pomen morja v obrambi zemlje Grga Novak Benetke ko zgodovinski in kulturni faktor F. Mikič O nalogah statistike A. Ogrizek O naprednem perutninarstvu Fran Bubanović Pomen kemije za življenje J. Mokrović O poreklu in vzrokih potresov F. Kogoj Vpliv hrane na kožo Gjuro Köler Socialni pomen obolenja na raku Datum predavanja Predavač Tema 1940.617 31. 1. 1940. Boris Zarnik Kaj govore živa bitja o postankov kontinentov 14. 2. 1940. Franc Pestotnik Ali so duševne bolezni ozdravljive? 20. 3. 1940. Cveto Švigelj S kamero na Gorenjskem 27. 3. 1940. Ljudevit Griesbach Od Sušaka do Šibenika 13. 4. 1940. Milan Banić O virusih, nevidnih povzročiteljih bolezni 28. 11. 1940. Hinko Nučič O Slovencih v narodnem gledališču 1941.618 29. 1. 1941. Cveto Švigelj Slovenija po zimi 16. 2. 1941. Vloga inteligence danes 603 Jutro, 29. 10. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 604 Jutro, 28. 1. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 15. 4. 1931.: Narodna knjižni-ca in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 18. 3. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 13. 5. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 21. 10. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 27. 10. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 605 Jutro, 12. 1. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 19. 1. 1932.: Narodna knji- žnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 26. 1. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 6. 4. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 19. 4. 1932.: Narodna knjižni-ca in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 27. 4. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 4. 5. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 11. 5. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 24. 5. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 7. 169 6. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 12. 6. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 19. 10. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 13. 12. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 606 Jutro, 9. 5. 1933.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.: Jutro, 15. 11. 1933.: Narodna knji- žnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 6. 12. 1933.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 12. 12. 1933.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Slovenec, 13. 12. 1933.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5. 607 Slovenec, 24. 10. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 5.; Slovenec, 8. 11. 1934.: Narodna knji- žnica in čitalnica, 5.; Slovenec, 3. 1. 1934.: Zagreb, Narodna knjižnica in čitalnica, 5.; Slovenec, 9. 1. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 17. 1. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Jutro, 31. 1. 1934.: NKIČ, 4.; Jutro, 13. 2. 1934.: Narodna knjižnica i čitaonica v Zagrebu, 4.; Slovenec, 21. 2. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 6.; Jutro, 7. 3. 1934.: NKIČ, 4.; Slovenec, 14. 3. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 3.; Slovenec, 27. 3. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Jutro, 3. 4. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 4.; Slovenec, 10. 4. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 6.; Slovenec, 14. 4. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 2.; Slovenec, 17. 4. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 5.; Slovenec, 24. 4. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 8.; Jutro, 1. 5. 1934.: NKIČ, 4.; Slovenec, 8. 5. 1934.: Narodna knji- žnica in čitalnica v Zagrebu, 3.; Slovenec, 15. 5. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 23. 5. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 29. 5. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Jutro, 5. 6. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 12. 6. 1934.: NKIČ, 4.; Jutro, 14. 11. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Slovenec, 20. 11. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 11. 12. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 19. 12. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica, 5. 608 Karel Lušicky (Gornje Ležeče, 1892. – Ljubljana, 1958.). Diplomirao je 1916. godine na mari-dinskom fakultetu u Beču. Tri je godine kasnije preuredio ljetovalište Topolščicu u sanatorij za plućnebolesti te je prvi puta u Sloveniji izveo kolapsnu terapiju pri plućnoj tuberkulozi. Od 1920. do 1940. godine je radio na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a 1945. godine je bio profesor interne medicine i predstojnik interne klinike u Ljubljani. Od 1945. do 1950. godine je Druženjem članova i društvenim zabavama organizirano se bavio Zabavni in veselični odsek. Taj je odsjek organizirao redovite priredbe za Sv. radio u Zagrebu, od 1950. do 1956. godine na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Razvijao je prije svega elektrokardiografiju (Stanonik & Brenk 2008, 644). 609 Ljudmil Hauptman (Graz, 1884. – Zagreb, 1968.). Povijest i zemljopis je studirao u Grazu i tamo je 1907. godine diplomirao. Bio je gimnazijski profesor, od 1918. godine je u Ljubljani, a od 1920. godine je bio profesorom opće povijesti srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, a od 1926. do 1948. zaposlen je bio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (Isto 342). 610 Jutro, 15. 1. 1935.: NAKIČ, 4.; Slovenec, 15. 1. 1935.: NAKIČ, 5.; Jutro, 23. 1. 1935.: NKIČ, 4.; Slovenec, 30. 1. 1935.: NKIČ, 5.; Slovenec, 6. 2. 1935.: NKIČ, 5.; Jutro, 20. 2. 1935.: NKIČ, 4.; Jutro, 19. 3. 1935.: NKIČ, 4.; Slovenec, 20. 2. 1935.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 12. 3. 1935.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 27. 3. 1935.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5.; Slovenec, 9. 4. 1935.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice v Zagrebu, 5.; Slovenec, 16. 4. 1935.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice v Zagrebu, 5.; Slovenec, 24. 4. 1935.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice v Zagrebu, 5.; Slovenec, 8. 5. 1935.: Predavanje NKČ v Zagrebu, 5.; Slovenec, 15. 5. 1935.: Predavanje NKČ v Zagrebu, 5.; Slovenec, 22. 5. 1935.: Predavanje NKČ v Zagrebu, 5.; Slovenec, 5. 6. 1935.: Predavanje „NKČ“ v Zagrebu, 5.; Jutro, 4. 11. 1936.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Slovenec, 26. 11. 1935.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice v Zagrebu, 4.; Slovenec, 4. 12. 1935.: Predavanje NKČ v Zagrebu, 4.; Slovenec, 18. 12. 1935.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice v Zagrebu, 5. 611 Slovenec, 21. 1. 1936.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice, 4.; Slovenec, 29. 1. 1936.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice, 4.; Slovenec, 4. 3. 1936.: Predavanje Narodne knjižni-ce in čitalnice, 3.; Slovenec, 11. 3. 1936.: Predavanje Narodne knjižnice in čitalnice, 4. 612 Rafael Dolinšek (Brežice, 1892. – Zagreb, 1963.), liječnik. Na Sveučilištu u Pragu je završio studij medicine 1919. godine. Od 1922. godine radi na Klinici za ženske bolesti i porodništvo u Zagrebu. Vodio je odjel za ginekologiju u Javnoj bolnici i bio je kirurg u Vojnoj bolnici. Za vrije-170 me Drugog svjetskog rata je bio mobiliziran u hrvatsko domobranstvo, a nakon rata je radio u Vojnoj bolnici u Nišu, od 1946. godine je u Šibeniku. Bio je kolekcionar umjerničkih djela i pred-meta obrtničkih umjetnina. Dio njegove kolekcije se nalazi u muzeju u Brežicama (Stanonik & Brenk 2008, 210). 613 Jutro, 27. 1. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 17. 2. 1037.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 24. 2. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 10. 3. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 17. 3. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 25. 5. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 17. 3. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 17. 11. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 22. 12. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4.; Jutro, 29. 12. 1937.: Predavanje Narodnega doma v Zagrebu, 4. 614 Jutro, 12. 1. 1938.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 16. 3. 1938.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 9. 3. 1938.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 23. 3. 1938.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Slovenec, 16. 10. 1938.: DNDZ, 4.; Jutro, 18. 10. 1938.: DNDZ, 6.; Slovenec, 9. 10. 1938.: Slovensko društvo „Narodni dom“ v Zagrebu, 4.; Slovenec, 9. 10. 1938.: DNZD, 4. 615 Jutro, 15. 3. 1939.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 22. 3. 1939.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 30. 3. 1939.: Predavanje vseučilišč. prof. dr. Leonida Pitamica v Zagrebu, 6.; Jutro, 3. 5. 1939.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 17. 5. 1939.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 31. 5. 1939.: Predavanje “Narodnega doma” v Zagrebu, 4.; Jutro, 9. 11. 1939.: O društvenem delu zagrebških Slovencev, 3.; Jutro, 22. 11. 1939.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 29. 11. 1939.: Predavanje “Narodnega doma” v Zagrebu, 4.; Jutro, 6. 12. 1939.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 13. 12. 1939.: Predavanje „Narodnega doma“ v Zagrebu, 4. 616 Jutro, 30. 1. 1940.: Predavanje “Narodnega doma” v Zagrebu, 4.; Jutro, 14. 2. 1940.: Predavanje “Narodnega doma” v Zagrebu, 4.; Jutro, 20. 3. 1940.: Predavanje “Narodnega doma” v Zagrebu, 4.; Jutro, 27. 4. 1940.: Predavanje “Narodnega doma” v Zagrebu, 4.; Jutro, 3. 4. 1940.: Predavanje “Narodnega doma” v Zagrebu, 4.; Jutro, 28. 11. 1940.: DNDZ, 4. 617 Jutro, 28. 1. 1941.: DNDZ, 4.; Jutro, 16. 2. 1941.: Slovensko prosvetno društvo „Naš dom“ v Zagrebu, 12. Nikolu, Silvestrovo, zabave s maskama i plesne zabave. Na plesnim zabavama obično su bile organizirane društvene igre, koje bi dodatno obogatile jednu takvu društvenu večer.618 Na taj su način pokušavali privući što veći broj novih članova te pribaviti financije, koje bi im tada olakšale djelovanje (Jerman & Todorovski 1995, 17). Prostori koje je Društvo imalo često nisu bili adekvatni za događanja u koja je bio uključen veći broj članova, pa su stoga često priredbe organizirali u različitim gostionicama i restoranima. 619 Naime i prva zabava, koja je bila održana prije nego što je Društvo počelo formalno-pravno postojati, organizirana je u restoranu Janja. Osim u restoranu Janja 620 sastajali su se i u restoranu Pri Dobričini, u Sokolani te u dvorani Kolo, Željezničarskom domu i Novinarskom domu.621 Osim toga posjećivali su i različite druge lokale i gostionice, a vlasnici su često bili iz slovenskih krajeva te su na neki način i podupirali, ako i nisu bili članovi, djelovanje Društva.622 I kada su objavljivali najavu za neki događaj, u novinama su često znali naglasiti da je vlasnik određenog lokala upravo član ili simpatizer ili rojak. Tako se prilikom poziva na sudjelovanje na pustnoj veselici 1933. godine posebno naglasilo da će se zabava održati u restauraciji Pri Dobrič- ni.623 Često su u lokalima koji su imali terasu u proljetnim i ljetnim večerima organizirali i vrtne zabave.624 Odsjek je također organizirao zabave u povodu proslave Nove godine,625 što je zamijećeno i u djelovanju drugih slovenskih društava, kako u Zagrebu 171 tako i u drugim gradovima Hrvatske. Potrebno je svakako napomenuti da su takve događaje oglašavali, a stanovništvo Zagreba, prije svega slovensko, pozivalo se da se uključi u proslavu. 618 Jutro, 1. 2. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu 4. 619 Kao i u drugim primjerima okupljanja i suradnje slovenskih doseljenika na prostoru Hrvatske između dva svjetska rata i u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata družili su se u gostionicama, čiji su vlasnici nerijetko bili Slovenci ili Slovenke, koji su u svojim, ponekad i dodatnim prostorima koji nisu bili u svakodnevnoj uporabi, omogućavali sastajanje, okupljanje te različite druge aktivnosti u pjevačkim, plesnim i drugim sekcijama. Tako je u Zagrebu za društveni život brinulo nekoliko slovenskih gostioničara, a od toga je barem 7 lokacija bilo proglašeno „okupljalištem Slovenaca“ (Kržišnik-Bukić 1993, 136–141). 620 Slovenski narod, 13. 2. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 3. 621 Jutro, 1. 7. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 622 Za primjer je moguće spomenuti da su maškaranu zabavu 1939. godine organizirali u gostionici vlasnika Kožuha u Draškovićevoj ulici u Zagrebu (Jutro, 17. 2. 1939.: Društvo Slovencev „Narodni dom“ v Zagrebu, 4). 623 Jutro, 10. 2. 1933.: Naroda knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 624 Tako su 1940. godine u gostionici Brili u Kustošiji organizirali vrtnu zabavu s plesom, pjevanjem i drugim oblicima zabave (Jutro, 6. 8. 1940.: Slovensko prosvetno društvo „Narodni dom“ v Zagrebu, 4). 625 Jutro, 29. 12. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 23. 12. 1939: Društvo Narodni dom v Zagrebu, 6. S nekim događanjima članovi su Društva započeli već na početku svojeg djelovanja i organizirali su ih svake godine sve do početka Drugoga svjetskog rata. Jedno od takvih okupljanja bilo je i miklavževanje, koje je, poput silve-strovanja, postalo tradicionalno. Posebno je bio organiziran doček Sv. Nikole i za starije članove, što je uključivalo zabavnu glazbu i ples, a posebno za djecu. I za odrasle i za djecu prikupljali su se darovi.626 Članovi su obilježavali i neke druge dane, kao što je npr. Martinovo,627 Josipovo, pustne zabave628 i drugo. U Društvu je djelovao i Izletniški odbor (Jerman & Todorovski 1999, 17), koji je bio zadužen za organizaciju zajedničkih izleta. Odlazilo se u slovenske krajeve, ali i u okolicu Zagreba, i to naročito u Samobor,629 ali i u Podsused630 i na Sljeme.631 Koliko su često odlazili na izlet sa Samoborčekom, pokazuje i činjenica da su članovi Društva imali 50% popusta. Godine 1931. organizirali su izlet u Krško,632 na Veliki Črnivec,633 u Mokrice634, u Postojnsku jamu635 na Bohinj i Vogel.636 Iduće godine organizirali su izlet na Lisco,637 u Krško638 i Samobor.639 Tijekom ljeta 1933. i 1934. godine na zagrebačkom su kupalištu na Savi iznajmili dvije kabine – jednu za žene i jednu za muškarce (Jerman & Todorovski 1995, 17). Voditelj izletničkog odbora za 1938. godinu bio je Jugovič.640 Prema dobivenim podacima o organizaciji izleta moguće je tvrditi da su izlete organizirali u razdoblju od proljeća pa do jeseni. Od samoga početka djelovanja Društva u njemu je bio aktivan i plesni 172 odsjek, koji je prvi tečaj plesa organizirao već 26. siječnja 1930. godine. Voditeljica odsjeka je bila Zora Ilakovac-Volovšekova.641 Tečajevi su obično trajali dva mjeseca, a obavijesti o tome kada tečaj započinje, kao i poziv upućen 626 Jutro, 22. 11. 1931.: Zagrebške Slovenke!, 2.; Jutro, 30. 11. 1932.: Miklavžev večer v Zagrebu, 4.; Jutro, 5. 12. 1933.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 30. 11. 1936.: Društvo Slovencev „Narodni Dom“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 1. 12. 1936.: Narodni dom v Zagrebu, 6.; Jutro, 3. 12. 1936.: Društvo Slovencev „Narodni Dom“ v Zagrebu, 4.; Jutro, 28. 11. 1937.: Društvo Narodni dom v Zagrebu, 6.; Večernik, 27. 11. 1940.: Delo „Narodnega doma“ v Zagrebu, 5.; Jutro, 1. 12. 1940.: Slovensko prosvetno društvo Narodni Dom v Zagrebu, 4. 627 Jutro, 16. 9. 1934.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 6.; Jutro, 9. 11. 1940.: DNZD, 4. 628 Jutro, 1. 2. 1940.: Društvo Narodni dom v Zagrebu, 4. 629 Jutro, 24. 5. 1930.: Izletni odsek Narodne knjižnice in čitalnice v Zagrebu, 4.; Jutro, 13. 5. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 24. 4. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica, 6. 630 Jutro, 17. 10. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 7. 5. 1932.: Narodna knji- žnica in čitalnica, 4. 631 Jutro, 18. 4. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4; Jutro, 12. 11. 1931.: Narodna knji- žnica in čitalnica v Zagrebu, 4.; Jutro, 13. 11. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 632 Jutro, 1. 8. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 633 Jutro, 9. 10. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 634 Jutro, 26. 9. 1931.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 635 Jutro, 1. 5. 1938.: Društvo „Narodni dom“ v Zagrebu, 6. 636 Jutro, 16. 6. 940.: DNDZ, 6. 637 Jutro, 5. 11. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 638 Jutro, 8. 7. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 639 Jutro, 24. 11. 1932.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 4. 640 Jutro, 6. 2. 1938.: Novo vodstvo zagrebških Slovencev, 3. 641 Jutro, 28. 10. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5. zainteresiranima da se uključe u plesni tečaj, obično su objavljivani u tisku.642 Probe su imali uglavnom subotom navečer i nedjeljom poslijepodne.643 No čini se da je taj plesni tečaj bio vrlo popularan, tako da je ponekad trebao još dodatni termin kako bi se svi zainteresirani mogli uključiti.644 U nekim su trenucima u Društvu postojale čak tri grupe. Tečaj plesa se plaćao, a 1930. godine iznosio je 160 dinara.645 Određenu je pozornost privlačio i dramski odsjek. Voditelj mu je 1934. godine bio Josip Zorman, koji je inače djelovao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.646 Čini se da dramski odsjek nije uvježbavao veća dramska djela, već da su članovi odsjeka primjereno svojim mogućnostima, uglavnom izvodili recitacije te manja i jednostavnija djela.647 Čini se da je 1940. godine Hinko Nučič održavao dramsku školu (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2010, 56–57). Djelovanje tog odsjeka spominje se rijetko te iz postojeće dokumentacije nije jasno koliko su članovi odsjeka zapravo bili uspješani. U Društvu je djelovao i gospodarski odsjek, sa zadacima da Društvu prikupi što više financija. Očekivani uspjeh odsjek nije ostvario (Jerman & Todorovski 1999, 18). Članovi su Društva osnovali i šahovski odsjek, koji je sve do početka Drugoga svjetskog rata pripremao šahovske turnire (Jerman & Todorovski 1999, 19). No čini se da taj odsjek nije djelovao sve vrijeme postojanja Društva u tom međuratnom razdoblju zbog toga što se 1940. godine ponovo 173 započelo s formiranjem tog odsjeka, a prvi sastanak u tom povodu održan je 28. ožujka 1940. Zanimljivo je i to da se nakon sastanka održao „…brzi turnir za prvenstvo u ožujku“.648 Ujedno je potrebno naglasiti da se upravo taj odsjek od početka sa svojim treninzima prilagođavao ostalim odsjecima. Zabilježeno je da su se članovi sastajali u prostorijama Društva, kada su one bile slobodne.649 Važnu je ulogu imao i mladinski odsjek, koji je sudjelovao na svim društvenim priredbama. Njegovi su članovi posebno bili aktivni u šaho-vskom odsjeku i u stolnom tenisu, a sami su organizirali društvene večeri,650 predavanja, izlete,651 čajanke i tematizirane „veselice“.652 Po potrebi su se uključivali i u druge aktivnosti Društva, a sva su djelovanja dogovarana na 642 Jutro, 26. 11. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 3. 643 Jutro, 6. 11. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5. 644 Jutri, 19. 11. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica v Zagrebu, 5. 645 Jutro, 21. 10. 1930.: Narodna knjižnica in čitalnica, 4. 646 Jutro, 27. 3. 1934.: Odlikovanj knjižnice in čitalnice v Zagrebu, 4. 647 Slovenec, 28. 1. 1941.: Slovensko prosvetno društvo „Narodni dom“ v Zagrebu, 4. 648 „…brzoturnir za prvenstvo v marcu“ (Jutro, 26. 3. 1940.: DNDZ, 3). 649 Jutro, 26. 2. 1930.: Kulturni ognjišče zagrebških Slovencev, 3. 650 Jutro, 11. 6. 1940.: Društvo zagrebških Slovencev Narodni dom, 4. 651 Za ilustraciju se može navesti da su i lipnju 1940. godine organizirali izlet na Podsused (Jutro, 1. 6. 1940.: DNDZ, 4). 652 Tako je Društvo u travnju 1940. godine priredilo proljetni ples (Jutro, 26. 4. 1940.: Društvo Narodni dom v Zagrebu, 4). sastancima.653 Potrebno je spomenuti da su upravo članovi ove sekcije bili zaduženi za propagiranje djelovanja toga društva te da su oni svojim djelovanjem pokušavali privući što veći broj novih članova. Zahvaljujući svojoj mladosti i dinamičnosti bili su označavani kao pokretačka snaga Društva, koja je zadužena za dobro raspoloženje. Članovi su sekcije subotom organizirali društvene čajanke. Tako su 1936. godine organizirali 25 subotnjih čajanki,654 a 1937. godine 20 čajanki.655 Upravo su aktivnosti ovog odsjeka Društvu donosile prijeko potrebne financije, koje je ono potom uporabljalo za plaćanje najma prostorija i za druge aktivnosti. Poput drugih slovenskih društava u međuratnom razdoblju članstvo je i ovoga društva bilo svjesno toga da je njihovo potporno usmjerenje važno. Tako je 1931. godine bila formirana ženska sekcija koju je u početku vodila članica po prezimenu Kumar, a kasnije su se isticale i neke druge članice. Na skupštini za 1936. godinu pohvaljena je Marija Marbanova, koja je „… među našim damama uopće najviše sudjelovala pri društvenom radu“. 656 No iako je inicijativa, a i trud pojedinih članica postojao svejedno taj potporni smjer djelovanja nije bogatije zaživio. Na sudjelovanje su pozivane „…sve naše narodne dame“, a čak se organizirao i „damski sastanak“,657 ali izgleda da sekcija nikada nije zaživjela. Kao razlog može se navesti da su u Zagrebu u ono vrijeme postojala i druga slovenska društva koja su imala sličnu politiku 174 i programe rada. Briga za siromašnu djecu iskazivala se božićnim darovima. Tako su 1934. godine miklavževanje dodatno obogatili posebnom pozornošću koju su dali siromašnoj djeci. Navedeno je bilo da je večer bila uspješna i da „…je prije svega lijepo uspjela. Posebno su na toj večeri bila iznenađena prije svega slovenska djeca kojima je društvo poklonilo puno praktičnih stvari i potom ih je počastilo. – Društvo priređuje 23. prosinca Božićnu večer za siromašnu djecu, molimo članstvo da podupru taj humanitarni događaj.“658 Godine 1936. odjeću, obuću, donje rublje, slatkiše te igračke dobilo je sedam-desetoro djece, a iduće godine pedeset i troje (Jerman & Todorovski 1999, 19). U izvještaju za 1936. godinu pronalazi se podatak da je u sklopu Društva djelovao željezničarski odsjek, koji je u Željezničarskom domu organizirao pustnu veselicu, ali nije jasna njegova uloga u samom Društvu. Je li on bio 653 Jutro, 15. 9. 1940.: Društvo Narodni Dom v Zagrebu, 4. 654 Jutro, 19. 2. 1937.: Pregled dela zagrebških Slovencev, 3. 655 Jutro, 6. 2. 1938.: Novo vodstvo zagrebških Slovencev, 3. 656 „ … med našimi damami sploh največ sodelovala pri društvenemu delu“ (Jutro, 19. 2. 1937.: Pregled dela zagrebških Slovencev, 3). 657 „ … vse naše narodne dame“; „…damski sestanek…“ (Jutro, 22. 11. 1931.: Zagrebške Slovenke!, 2). 658 „…je nad vse lepo uspel. Posebno so bili na tem večeru presenečeni revni slovenski otroci, katerim je društvo podarilo mnogo praktičnih stvari in jih nato pogostilo. - Društvo priredi 23. dec. Božični večer za revne otroke, pa prosimo članstvo, da podpre to dobrodelno stvar.“ (Slovenec, 19. 12. 1934.: Slovenski Miklavžev večer, 5). sastavljen od željezničara u Zagrebu? Poznato je da su slovenski željezničari radili u različitim dijelovima današnje Hrvatske. Mnogi su aktivni članovi bili znanstvenici, umjetnici i druge istaknute osobe zagrebačkoga javnog života. No ovdje je posebno potrebno izdvojiti Hinka Nučiča, koji je važna osoba za budućnost slovenskog društva pogotovo tijekom Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega. Da je članstvo i vodstvo Društva njega i njegovu aktivnost prepoznalo i ranije, govori činjenica da je Društvo sudjelovalo u proslavi 40 godina umjetničkog djelovanja Hinka Nučiča, koja je održana 21. prosinca 1940. godine.659 Iz slijeda događaja dade se zaključiti da su članovi Slovenskog prosvetnog društva iz 1928. godine prešli u Narodnu knjižnicu in čitalnicu, jer su zaklju- čili da će djelovanjem u jednom društvu moći zagrebačkim Slovencima pru- žiti kontinuiraniji i kvalitetniji rad nego ako budu podijeljeni u dva društva ili više njih. Svoje je djelovanje Društvo nastavilo i u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Posljednja skupština Društva održana je 19. svibnja 1940., a iduća koja je trebala biti u svibnju 1941. godine nije održana. Društvo je po nalogu tadaš- njeg ministra Mile Budaka prestalo s djelovanjem 23. svibnja 1941. godine.660 Kada su se zatražila dodatna objašnjenja, u srpnju 1941. godine Društvo je dobilo zabranu nastavka rada. U dopisu od 23. srpnja 1941. godine je bilo napisano: 175 Na pitanja, koja ste upravili dne 19. srpnja 1941. g. doglavniku ministra nastave daje se sliedeći odgovor: slovensko prosvetno društvo Narodni dom u Zagrebu ne može očekivati nikakovu moralnu potporu u svome radu, jer mu se ovim u cijelosti zabranjuje svako daljnje društveno djelovanje u dosadanjem pravcu i opsegu. (Preuzeto: Škiljan 2012, 161–162). To je prekinulo njihovo dotadašnje djelovanje i članovi Društva morali su se prilagoditi novim metodama rada (Jerman & Todorovski 1999, 31). Vodstvo Društva je pokušalo spasiti pokućstvo i druge predmete koje je sakupilo tijekom svojeg rada, a prije svega knjižnicu, koja je u ono vrijeme imala oko 5.000 knjiga. Knjižnicu su spasili u prostorijama koje su iznajmili, a najamninu je plaćao Vilim Bizjak. No, postojala je dvojba oko toga treba li poslati knjige u Maticu slovensku te je, iako se pokušao pronaći drugi način, u strahu da će knjižnica biti izručena nekoj državnoj instituciji u NDH, sačuvati na taj način. Na kraju je to i učinjeno (Škiljan 2012, 162). Za inventar je brinula članica odbora Jožica Zorko, a u prostorijama je povremeno živio Janko Mesiček. Prostori su imali i tu funkciju da su u njima 659 Jutro, 15. 12. 1940.: Proslava 40letnice umetničkega delovanja Hinka Nučića, 7. 660 ARS AS 1824, kut. 977, Dopis Ministarstvu prosvjete Narodne vlade federativne Hrvatske u Zagrebu 3. lipnja 1945. godine. mogla privremeno boraviti slovenska djeca i drugi bjegunci i prognanici iz Slovenije koji su dolazili upravo u Zagreb (Jerman & Torodovski 1999, 31). U istim prostorijama kao i Narodni dom, koji je imao jednu sobu namijenjenu čuvanju stvari, djelovao je i Slovenski Rdeči križ,661 koji je 25. travnja 1941. godine Alojza Colnarja imenovao za delegata u Zagrebu (Karakaš Obradov 2012, 146). I upravo je on uspio intervenirati, pa je jedan dio inventara Društva bio spašen (Škiljan 2012, 162). Svoje dotadašnje aktivnosti Društvo je prekinulo, a rad članstva bio je usmjeren na organiziranje i prihvat slovenskih prognanika i bjegunaca, posebna pažnja pridavala djeci (Strašek 2006, 100). U suradnji sa Slovenskim Rdečim križem dnevno su uspijevali zbrinuti 50 do 100 ljudi (Karakaš Obradov 2012, 147). Koliko je bjegunaca i izbjeglica prošlo kroz te prostore, ne zna se, kao što iz postojećih materijala nije vidljivo ni detaljnije djelovanje. U vrijeme Drugoga svjetskog rata neki su članovi Društva bili zatvoreni, a među njima su bili Jožica Zorko, knjižničar Žorga, Miho Korošec, Avgust Turk te J. Mešiček (Škiljan 2012, 162). Za djelovanje Društva u međuratnom razdoblju može se reći da je bilo bogato i raznovrsno te da je glavno težište rada bilo stavljeno na dodatnu izobrazbu članova i na aktivnosti vezane uz knjižnicu. Prema radu i sekcijama ovoga društva razabire se i struktura članstva. Može se tvrditi da se prije 176 svega radilo o ljudima koji su svoju slovensku kulturu i jezik željeli očuvati na drugačiji način od onog kako su radila druga društva u ovom razdoblju. Temelje takvom djelovanju postavili su prvi entuzijasti koji su se 1928. godine okupili u Slovenskom prosvetnom društvu „Zagreb“, a koji su svoje djelovanje nastavili u Narodnoj knjižnici i čitaonici. Članovi su Društva bili svjesni da postoje i druga slovenska društva u Zagrebu. Jednako tako bilo im je jasno da tako razdvojeni zapravo i ne mogu učiniti mnogo te su tijekom svojeg djelovanja pokušavali u svoj rad uključiti i druga društva. Bili su stoga posebno sretni kada se Društvu priključio Slovenski oktet „Slok“, kao i kada su Društvu pristupali članovi iz okolice užeg centra Zagreba. Posebno je bilo govora o Joži Marjetiču, liječniku koji je radio u Kustošiji, a koji se uključio u rad Narodne knjižnice in čitalnice. Društvo je imalo različite aktivnosti unutar svojeg članstva, koje su više ili manje bile vidljive u javnosti. Svejedno, svojim je djelovanjem odstupalo od tadašnjega uobičajenog rada slovenskih društava, te se uspješno uklopilo u bogatu ponudu kulturno-prosvjetnog djelovanja slovenskih društava u Zagrebu. 661 Slovenski Rdeči križ je u Zagrebu djelovao do rujna 1941. godine, kada su ga talijanske vlasti dopisom iz Ljubljane ukinule. Njegovo se djelovanje obnovilo u listopadu 1943. godine. No od rujna 1944. godine djelatnici su bili pod strogim njemačkim nadzorom jer je prijašnje vodstvo bilo zatvoreno zbog suradnje s OF-om (Karakaš Obradov 2012, 148). Osim Slovenskeg Rdečeg križa pomoć je nudila i Narodna zaštita, u kojoj su bili aktivni mnogi zagrebački Slovenci. Slomškovo prosvetno društvo v Zagrebu Drugo važno slovensko društvo koje je djelovalo u Zagrebu je Slomškovo prosvetno društvo, osnovano na Novu godinu 1933. Nastalo je na temeljima crkvenoga pjevačkog zbora koji je, čini se, djelovao još od 1927. u crkvi Sv. Roka.662 Nastajanje Slomškovega prosvetnega društva vezuje se za 1932. godinu, kada je Marija Klemenc, uz pomoć studenta Glazbene akademije u Zagrebu Ivana Gorinšeka, počela s intenzivnijim okupljanjem pjevača. „I crkvica sv. Roka je postala dom zagrebačkim Slovencima ugodan domić gdje se čuje slovenska pjesma, slovenska riječ i gdje se vidi pravo slovensko lice…”663 U tridesetim godinama 20. stoljeća u Društvu je aktivno djelovalo oko 200 članova664 u različitim sekcijama (Kržišnik-Bukić 1995, 148), a to su bile: dramska, prosvjetna, djevojačka te mješoviti i muški pjevački zbor.665 Članovi su Društva intenzivno radili i na formiranju knjižnice, koja je i zaživjela, i to prije svega jer su im bile darovane knjige.666 Godine 1936. u knjižnici su bile 422 knjige.667 Prema pravilima Društva redoviti je član mogao biti svaki katolik stariji od 15 godina. Pravilima je bilo određeno i ovo: ukoliko dođe do raspuštanja Društva, sva imovina pripada ljubljanskom ordinarijatu (Strašek 2006, 98). Društvo je bilo izgrađeno na slovenskim narodno-prosvjetnim temeljima te 177 na isključivo vjersko-katoličkim načelima (Kržišnik-Bukić 1995, 148). Nažalost, o vodstvu Društva postoje samo parcijalni podaci. Unatoč tome, oni su prikazani u tablici br. 10. Tablica je sačinjena od podataka dobivenih iz literature, novinskih tekstova i drugih izvora.668 662 Taj je podatak dr. Vera Kržišnik-Bukić dobila usmeno i iz pisma sjećanja jednoga od članova tog društva. No, otvara se pitanje je li podatak točan. Naime, iz drugih izvora i radova vidi se da su susreti započeli „…na belo nedeljo 1931. leta, saj so na belo nedeljo, to je 23. aprila 1933, pri sv. Roku imeli žegnanje ob drugi obletnici”. Toga su se članovi Društva prisjećali svake godine i prihvaćali su taj dan kao crkveni praznik slovenske zajednice u Zagrebu (Kolar 1995, 119). Isti je podatak zabilježen i u dnevnom tisku, gdje stoji da se služba Božja sa slovenskom pjesmom i propovjedi na slovenskom jeziku počela redovito održavati od Bijele nedjelje 1931. godine (Slovenec, 23. 4. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3). 663 “In cerkvica sv. Roka je postala dom zagrebških Slovencev, prijeten domek, kjer se sliši slovenska pesem, slovenska beseda in kjer se vidi odkrit slovenski obraz…” (Slovenec, 22. 4. 1932.: Slovensko pevsko društvo v Zagrebu, 7). 664 Slovenec, 9. 10. 1934.: Sem in tja po Zagrebu, 4. 665 Slovenec, 29. 12. 1939.: Zagrebški Slovenci, 18. 666 Slovenec, 24. 2. 1934.: K., Slovenci v Zagrebu, 3. 667 Slovenec, 10. 10. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 3. 668 Slovenec, 29. 1. 1933: Slovenci v Zagrebu, 3.; Slovenec, 12. 11. 1937.: Slovenci v Zagrebu, 7.; Slovenec, 25. 9. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 4.; Slovenec, 28. 5. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 19. Tablica br. 10. Popis članova Slonškovog prosvetnog društva i njihovih funkcija Prezime i ime Razdoblje djelovanja Funkcija Prezime i ime Razdoblje djelovanja Funkcija Cevc p. Gabrijel 1933.–1934. predsjednik 1933.–1934. blagajnik 1936.–1937. knjižničar Pecigus Ivan 1934.–1935. knjižničar Drašler Adela 1937.–1938. knjižničar 1939. odbornik 1939. knjižničar 1936.–1937. blagajnik Erjavec, I. 1934.–1935. tajnik 1937.–1938. blagajnik Pemič Anton Fon Drago 1939. nadzorni odbor 1938.–1939. blagajnik Glavina Franc 1938.–1939. tajnik 1939. potpredsjednik Gorinšek Ivan 1933.–1934. voditelj dramske sekcije Penič, I. 1934.–1935. blagajnik 1937.–1938. potpredsjednik 1934.–1935. nadzorni odbor Gregorič Jože670 Praprotnik 1938.–1939. potpredsjednik Jože 1938.–1939. nadzorni odbor Ilovar Franc 1938.–1939. nadzorni odbor 1936.–1937. predsjednik Jan Alojz 1939. nadzorni odbor 1937.–1938. predsjednik Rant Alojz 1937.–1938. nadzorni odbor 1938.–1939. predsjednik Kikl Ludvik 1938.–1939. odbornik 1939.–1940. predsjednik Klemec Jože 1934.–1935. potpredsjednik 1938.–1939. tajnik (Josip) Rupnik Franc 178 1937.–1938. nadzorni odbor 1939.–1940. tajnik Klemenc M. 1933.–1934. knjižničar, voditelj pjevačkog zbora 1937.–1938. odbornik Sedmak Franc 1937.–1938. domar 1938.–1939. knjižničar Knez Franc 1938.–1939. domar Sekulec 1934.–1935. odbornik Knez Ivan 1939. domar 1937.–1938. odbornik Sevšek Franc Koren Janko 1936.–1937. tajnik 1938.–1939. blagajnik 1937.–1938. tajnik 1937.–1938. nadzorni odbor Štok Edvard Kralj Gustl 1939. odbornik 1938.–1939. predsjednik 1936.–1937. domar 1933.–1934. domar Kramar Jože Štrukelj Franc 1939. nadzorni odbor 1934.–1935. domar Legen Ivo 1934.–1935. nadzorni odbor 1933.–1934. potpredsjednik Težak Marko Lenče Peter 1934.–1935. nadzorni odbor 1934.–1935. predsjednik Nuja Ivan 1934.–1935. odbornik Tivadar Anton 1938.–1939. odbornik Ograjšek Ivan 1939. odbornik Zobec Ivan 1938.–1939. nadzorni odbor 669 Jože Gregorič (Delač, 1908. – Stična, 1989.), slavist, etnolog. Diplomirao 1933. godine iz teolo-gije u Ljubljani, 1939. godine iz slavistike u Zagrebu gdje je i djelovao kao svećenik za Slovence te njihov kulturni organizator. Nakon povratka 1941. godine radio je u biskupskoj gimnaziji, a od 1945. godine ponovo u Zagrebu. Župnik je bio u Krki od 1954. do 1970. Djelovao je i kao recenzent i komentator suradnik celjske Marijine družbe (Stanonik & Brenk 2008, 318). Sagledavajući djelovanje članstva, u njegovu se radu može razabrati nekoliko vidova aktivnosti. Prvi se vid djelovanja ovog društva može povezati sa slovenskom misom, koju su služili slovenski svećenici koji su djelovali u Zagrebu, a na kojoj su se okupljali zagrebački Slovenci. Naime, upravo se iz potrebe da pjevački zbor koji je pjevao na slovenskoj misi, dobije prostor gdje bi pjevači mogli vježbati nastalo je društvo kojemu je to bila i prva i jedina zadaća.670 Na tim se temeljima kasnije i nastavio suživot Slomškovega prosvetnega društva i ljudi koji su dolazili na slovensku misu u crkvu Sv. Roka. Doprinos je članova Slomškoveg prosvenog društva u tome što su oni činili veći dio crkvenoga pjevačkog zbora.671 Tako su oni kao članovi Društva nastupali sa zborom u povodu svih važnijih crkvenih blagdana. I upravo ta suradnja ukazuje i na važnost koju su slovenski svećenici imali u povijesti slovenstva u Hrvatskoj. To se vidi i na ovom primjeru, gdje je osim p. Gabrijela Cevca važnu ulogu u djelovanju Društva i organiziranju slovenskih misa imao i p. Janez Kalan,672 a od 1933. u Zagrebu djeluje i p. Janez Hladnik (Kržišnik Bukić 1995, 148) te već prije spominjani svećenici. Drugi je vid djelovanja Društva prosvjetno djelovanje, a veže se uz sudjelovanje pjevačke i dramske sekcije pri izvođenju scenskih i scensko-glazbe-nih djela slovenskih autora. Te spomenute aktivnosti vjerojatno su se razvile iz njihova neformalnog druženja prije formiranja samog Društva, odnosno 179 iz pjevačke sekcije (zbora), koja je redovito pjevala na slovenskoj misi. Predstave i premijere uglavnom su se održavale prve nedjelje u mjesecu. Pauze su svojim pjevanjem ispunjavali pjevački mješoviti ili muški zbor, a često je nastupala i godba. Iako bismo mogli zaključiti da je to bila limena glazba, postavlja se pitanje je li Društvo doista imalo tako velik orkestar. Nažalost, iz prikupljenih podataka nije moguće utvrditi koliko je godba imala članova i na kojim su sve instrumentima svirali. Za prvi javni nastup, i to i prije nego li je Društvo doživjelo svoj pravno-formalni oblik, pripremili su igrokaz Mlinar in njegova hči 673 te koncert božićnih pjesama, a večer je bila održana u prosincu 1932. godine.674 Prva predstava i društvena večer nakon formalnog osnivanja Društva bile su 5. veljače 1933. u Jeronimskoj dvorani. Na početku večeri tadašnji je predsjednik Društva, Gabrijel Cevc, izložio smjernice djelovanja. Naglasio je domoljubni rad i želju da se očuvaju slovenska kultura i jezik. Nakon govora predsjednika uslijedio je zabavni dio. Pjesmu Antona Martina Slom- ška, po kojem je Društvo i dobilo ime, recitirala je Mimica Štrukelj. Izvela je 670 Slovenec, 24. 2. 1934.: K., Slovenci v Zagrebu, 3. 671 Slovenec, 21. 1. 1934.: Socijalni davek v Zagrebu, 3. 672 Slovenec, 23. 4. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3. 673 Slovenec, 24. 2. 1934.: K., Slovenci v Zagrebu, 3. 674 Slovenec, 30. 4. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3. pjesmu Kje je ljubi Bog doma. Nakon toga je uslijedio igrokaz Ulica št. 15.675 O toj večeri je bilo zapisano: „S tom priredbom se zanimanje za društvo još i povećalo, naime, odmah nakon predstave prijavio se veći broj za pristup novom društvu. Potrebno je osnovati, odnosno, povećati knjižnicu…“.676 U Jeronimskoj dvorani 2. travnja 1932. godine članovi Društva organizirali su večer koja je započela govorom predsjednika Gabrijela Cevca, a nastavila se recitacijom Domovini, koju je izveo Ivan Gorenšek te premijerom drame Vrnitev Jože Vombergara.677 U travnju 1933. godine u crkvi Sv. Katarine održali su koncert Marijinih pjesama pod pokroviteljstvom kanonika Janka Barlea. Osim članova Društva na koncertu su sudjelovali i članovi Zagrebačke opere 678 Erika Druzovič,679 Mario Šimenc i Rudolf Bukšek,680 a izvodili su pjesme slovenskih (Satner, Premrl, Kimovec) i hrvatskih skladatelja (Dugan, Odak, Lučić).681 Bilo je napisano: Zbor je svoju ulogu odigrao vrlo dobro, posebno ako pomislimo da postoji samo dvije godine, nastupio je pod vodstvom Janeza Goren- ška dosta sigurno. Dinamika je bila jasna, a pri pratnji solista diskretna. I vokalizacija je bila dobra, opažala se samo mala neizdiferenciranost pojedinih glasova što se čulo posebno pri tematskim kompozicijama, (…) Težište koncerta su činili operni solisti, koji su pjevali djelomično 180 samostalno, djelomično uz pratnju zbora. 682 Pjevače je na orguljama pratio Fran Luževič. Važno je zabilježiti da je koncert bio emitiran putem radija,683 što je zapravo pokazatelj uključenosti slovenskih kuturnih društava u zagrebački kulturni život. 675 Slovenec, 29. 1. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3. 676 „S to prireditvijo se je zanimanje za društvo še povečalo, saj je takoj po igri prijavilo precejšnje število svoj pristop k novem društvu. Treba je ustanoviti oziroma povečati knjižnico…” (Slovenec, 22. 2. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3). 677 Slovenec, 1. 4. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3. 678 Slovenec, 23. 4. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3. 679 Erika Druzovič (Maribor, 1911. – Maribor, 2001.). Diplomirala je solo pjevanje na Glazbenoj akademiji u Zagrebu. Debitirala je u Zagrebačkoj operi 1930. kao Suzana u „Figarovu piru” W. A. Mozarta. Do početka Drugoga svjetskog rata nastupala je u brojnim europskim opernim središtima. Nakon rata djelovala je kao operna pedagoginja i operna redateljica u Sarajevu, a istaknula se i kao koncerna pjevačica (Riman 2007, 140). 680 Rudolf Bukšek (Šentjur, 1882. – Zagreb, 1933.). Godine 1901. počeo je glumiti u amaterskom kazalištu u Celju. Od 1913. djeluje samo u Hrvatskoj (u Osijeku i Zagrebu), a u sezonama 1923/24. te 1926/27. gostovao je u Sloveniji (Stanonik & Brenk 2008, 220). 681 Slovenec, 30. 4. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 3. 682 “Zbor rešil svojo težko nalogo prav dobro, posebno če pomislimo, da obstaja komaj dve leti, je nastopil pod vodstvom Janeza Gorenška dokaj sigurno. Dinamika je bila jasna, pri spremljeva-nju solistov diskretna. Tudi vokalizacija je bila dobra, opažala se je le mala neizdiferenciranost posameznih glasov, kar je bilo slišati posebn pri tematičnih kompozicijah. (…) Težišče koncerta pa so tvorili operni solisti, ki so peli deloma samostojno, deloma ob spremljanju zbora.” (Slovenec, 12. 5. 1933.: G-m., Koncert Slomškovega prosvetnega društva v Zagrebu, 5). 683 Slovenec, 12. 5. 1933.: G-m., Koncert Slomškovega prosvetnega društva v Zagrebu, 5. Jutro, 6. 5. 1933.: Duhovni koncert, 4. U studenom 1933. godine članovi su Društva pripremili mjuzikl Kova- čev student, „…koji je u svakom slučaju jako dobro uspio“.684 Iste su godine u prosincu odigrali narodnu igru Miklova Zala. Predstava se održala u Jeronimskoj dvorani.685 Redatelj je bio Pavle Bohinc,686 a slikar Gorjup pripremio je scenu. Izgleda da je predstava bila vrlo uspješna jer: „Do zadnjeg mjesta napunjena dvorana napeto je i pozorno pratila dramu te je bilo i suza da su se cijedili rupčići (…) Cijela priredba je bila u potpunosti u duhu takve 181 slovenske proslave negdje na selu i upravo je zato gledateljima to toliko odgovaralo…“687 Članovi Društva bili su vrlo agilni i u 1934. godini. Tako su već početkom siječnja imali predstavu Pri kapelici.688 U veljači su pak imali premijeru Finžgareve drame Naša kri. U ožujku su imali predstavu Slovenska Penelopa, a sezonu su završili s predstavom Rokovnjače. Izgleda da je predstava bila vrlo uspješna. Skupili su se svi koji imaju barem nešto zdrave narodne svijesti, ukoliko nisu bili spriječeni. Sva zagrebačka slovenska javnost je pokazala da zna pravedno cijeniti Slomškove kulturne pokušaje, tako da moramo zaključiti da je uspjeh s te strane bio upravo sjajan. (…) Konačni 684 „…ki je v vsakem oziru zelo dobro uspel.” (Slovenec, 17. 11. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 5). 685 Slovenec, 3. 12. 1933.: Slovenci v Zagrebu, 5. 686 Pavle Bohinc (Ljubljana, 1911. – Ljubljana, 1991.), farmaceut. Diplomirao je 1934. godine u Zagrebu, a doktorirao 1966. godine u Ljubljani. Nakon Drugog svjetskog rata organizirao je srednju farmaceutsku školu u Ljubljani, gdje je bio i ravnateljem sve do 1962. godine. Slovi za jednog od začetnika slovenskog farmaceutskog obrazovanja i znanosti (Stanonik & Brenk 2008, 83). 687 “Do zadnjeg kotička nabita dvorana je vneto in pozorno sledila žaloigri in bilo je solza, da so bili celo robčki mokri. (….). Cela prireditev je bila popolnoma v duhu slovenske tovrsne slovesnosti kjerkoli na deželi in prav zato je bilo občinstvo tako močno ustreženo…” (Slovenec, 8. 12. 1933.: Slovenska narodna igra na zagrebškem odru, 7.). 688 Slovenec, 4. 1. 1934.: Sem in tja po Zagrebu, 3. zaključak je: Priredba je uspjela u potpunosti i tako označila baš lijep zaključak protekle sezone.689 U prosincu 1934. godine izveli su dramsko-scensku igru Revček Andrej- ček. O predstavi je bilo zapisano: Iako je gluma trajala skoro četiri sata i neki glumci su imali opsežne uloge, potrebno je spomenuti da je i šaptač imao malo previše posla (…) Cijelu predstavu je dignuo pjevački zbor Slomškovog društva koji je zapjevao nekoliko slovenskih pjesama (…). Dvorana je bila puna zahvalnih gledatelja i slušatelja koji su na kraju imali želju da nam Slomškovo društvo uskoro ponudi novu predstavu.690 Početkom 1935. godine ponovno su prikazali igrokaz Pri kapelici. Između činova je pjevački zbor otpjevao nekoliko slovenskih narodnih pjesama. Jedan od posjetitelja zapisao je da je to bila „…doista lijepa večer”.691 U veljači su imali premijeru satire Kulturna prireditev v Črni mlaki, gdje su „Glumci Slomškovega društva (…) ponovo dokazali da mogu doista vrlo dobro glumiti ako se zaista potrude”.692 Članovi su Društva nastavili s dramskim predstavama, pa su tako 1935. godine pripremili Svojeglavček. 693 Početkom siječanja 1936. godine članovi su Društva pripremili novu 182 predstavu Izbirčna nevesta. “Jeronimska dvorana, koja je bila nabijeno puna, je odjekivala od smijeha. Predstavu je posjetio i sam autor g. Senica Franc, koji je za tu priliku stigao iz Sevnice te se vrlo pohvalo izrazio o našim glumcima.“694 U pauzama je nastupao novoosnovani slovenski oktet. Početkom veljače 1936. godine Društvo je pripremilo komediju Zanikrna trojica,695 a u 689 “Zbrano je bilo vse kar ima kaj zdrave narodne zavesti, v kolikor niso bili zadržani. Vsa zagrebška slovenska javnost je pokazala, da zna pravično ceniti kulturno prizadevanje Slomškovo, tako da moremo ugotoviti, da je uspeh s te strani prav sijajen” (…) Konačna ugotovitev je: Prireditev je uspela v popolnem obsegu in tako znači prav lep zaključek pretekle sezone”(Slovenec, 17. 5. 1934.: Rokovnjači v Zagrebu, 4). 690 „Čeprav je trajala igra skoraj štiri ure in so imeli nekateri igralci res obsežne vloge, je treba vendar pripomniti, da je imel šepetavec nekoliko preveč dela (…) Celotno prireditev je dvignil pevski zbor Slomškovega društva, ki je zapel nekaj slovenskih pesmi (…). Dvorana je bila polna hvaležnih gledalcev in poslušalcev ki so ob koncu imeli edino željo, da bi nam Slomškovo društvo kmalu nudilo novo predstavo.”(Slovenec, 20. 12. 1934.: Slovenci v Zagrebu, 3). 691 „ … res lep večer” (Slovenec, 24. 2. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 3). 692 „Igralci Slomškevega društva (…) znova dokazali da lahko prav dobro zaigrajo, če se zares pot-rudijo.“ (Slovenec, 7. 2. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 3). 693 Slovenec, 5. 5. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 4. 694 “Jeronimska dvorana, ki je bila natlačeno polna, je kar odmevala od smeha. Predstave se je udeležil tudi avtor g. Senica Franc, ki se je nalašč zato pripeljal iz Sevnice in se prav pohvalno izrazil o naših igralcih.” (Slovenec, 25. 1. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 3.) 695 Slovenec, 27. 2. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 3. ožujku je priredilo igru Sveti Vid. I prilikom ove predstave u vrijeme je pauze nastupao slovenski oktet.696 Početkom lipnja 1936. godine članovi su Društva izveli predstavu Strle v Toplicah, a izveli su je u povodu zatvaranja sezone. „Zaključna priredba je baš lijepo uspjela, a zahvala ide, koliko režiseru koji se nije prestrašio kasnog datuma i vrućine, kao i glumcima koji su odlično ostvarili svoje uloge, toliko i našim vrlim studentima-Daničarima, koji su zapjevali nekoliko baš krasnih narodnih pjesama“.697 Početkom listopada 1936. godine članovi su Društva organizirali Koru- šku večer. Nastupao je društveni zbor, koji je otpjevao nekoliko koruških pjesama. Potom je slijedila Gregorčičeva pjesma Na potlačeni zemlji i predavanje o Koruškoj. Navodi se da je među posjetiteljima bilo i pojedinaca koji su živjeli u Zagrebu, a koji su porijeklom bili Korošci.698 Članovi su Društva 7. studenog 1936. godine izveli jednočinku Gro-bovi. Prije izvedbe jednočinke nastupili su muški i mješoviti pjevački zbor.699 Prema izvještaju s događaja upravo su muški zbor i pjesma obogatili cijeli program.700 Predstave su imali i 1937. godine. Tako su u listopadu odigrali dramu Črna žena, gdje je „…tijek igre gušći napetiji i zaokruženiji“ nego je to bilo u predstavi Tlačani, koju su izveli u studenom.701 Početkom 1938. godine postavili su komediju Glavni dobitek,702 u režiji 183 člana Društva Antona Pemiča. “Vidjelo se da je režiser uložio u djelo mnogo truda: ubuduće treba se pobrinuti da i glumci poštuju volju pisca i režisera i pustiti vlastite „ideje“, koji nisu uvijek sretne“.703 U ožujku su članovi dramske sekcije u povodu Materinske proslave izveli Meškovu dramu Mati,704 a mjesec dana kasnije, početkom travnja, izveli su predstavu Župnik iz svetočega vinograda. Prema napisima svi su glumci bili uspješni, ali se posebno istaknula Marta Ploh.705 696 Slovenec, 7. 3. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 8. 697 „Zaključna prireditev je prav lepo uspela, za kar gre zahvala toliko režiserju, ki se ni ustrašil po-znega datuma in vročine, kot igralcem, ki so odlično podali svoje vloge, kakor tudi našim vrlim akademikom-Daničarjem, i so zapeli par prav krasnih narodnih pesmi.” (Slovenec, 12. 6. 1937.: Slovenci v Zagrebu, 6). 698 Slovenec, 17. 10. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 4. 699 Slovenec, 4. 11. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 3. 700 Slovenec, 14. 11. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 4. 701 Slovenec, 12. 11. 1937.: Slovenci v Zagrebu, 7. 702 Slovenec, 14. 1. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. 703 „Videlo se je, da je režiser vložil v delo mnogo truda: v prihodnje pa bo treba poskrbeti, da bodo tudi igralci spoštovali voljo pisatelja i režiserja in pustili lastne “domislije”, ki niso vselej posre- čen” (Slovenec, 6. 2. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 4). 704 Slovenec, 24. 3. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. 705 Slovenec, 8. 4. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. U listopadu 1938. godine članovi su dramske sekcije izveli tekst Zagor-ski zvonovi.706 U studenom iste godine imali su premijeru predstave Ben Hur, a osim dramske sekcije nastupili su i mješoviti pjevački zbor te limena glazba, koja je nastupala u pauzama.707 Godinu 1939. članovi su Društva započeli s dvjema igrama: Mežnarjeva Lizika, a u veljači su postavili komediju Butalci.708 U ožujku su imali premijeru dramsko-scenske igre Prisega o polnoči, a igru je režirao Franc Rupnik. „I ta (predstava op. aut.) je bila uspješna iako je nastupilo nekoliko novih glumaca. Posebno je lijepo bilo pjevanje s kojim su u vrijeme odmora nastupili društveni mješoviti i muški zbor. Pjevanje je vodio bogoslov g. Lisac Andrej …“.709 U listopadu 1939. godine postavili su Finžgarevu dramu Veriga, koju je režirao Anton Pemič. U studenom su imali premijeru Dob-skove komedije Dva para se ženita, a režirao ju je Franc Rupnik. U vrijeme pauze mješoviti pjevački zbor Društva otpjevao je nekoliko pjesama. Voditelj zbora bio je I. Černe.710 Članovi Društva nisu prestali djelovati ni 40-ih godina 20. stoljeća. Tako su 1940. godine u veljači u Jeronimskoj dvorani odigrali predstavu Utopljeni-ca,711 a u ožujku su izveli dramu Žrtev spovedne molčečnosti, koju je režirao Anton Pemič.712 U svibnju su zaključili sezonu Vombergovom komedijom Voda Jožeta u režiji Jože Kramara.713 U siječnju 1941. godine pripremili su 184 predstavu Roksi, koju su održali u dvorani kod franjevaca na Kaptolu.714 Do tada su predstave imali obično u Jeronimskoj dvorani. S djelovanjem su članovi Društva nastavili i tijekom rata. U siječnju 1942. godine uprizorili su dramu Živa pokopana, koju je režirao Jože Kramar. U osvrtu na događaj je kroničar napisao tužnu istinu uzrokovanu ratnim vihorom. Moglo se opaziti da se od predstave do predstave smanjuje broj gledatelja“.715 No iako se broj gledatelja, kao i broj članova smanjivao, to ih nije spriječilo u daljnjem radu. Tako su 8. veljače 1942. godine u Jeronimskoj dvorani pokazali komediju Pričarani ženin te predstavu Šentjurjevski provizor Stanka Kocipera,716 a režirao ju je Davorin Petančič.717 706 Slovenec, 25. 9. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 4. 707 Slovenec, 19. 11. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. 708 Slovenec, 26. 2. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 8. 709 “Tudi ta (igra op. aut.) je bila uspešna, čeprav je nastopilo nekaj novih igralcev. Posebno lepo pa je bilo petje, s katerim sta med odmorom nastopila društveni mešani in moški zbor. Petje je vodil bogoslovec g. Lisac Andrej…” (Slovenec, 31. 3. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 9). 710 Vestnik prosvetnih zvez, 1939.: Slovenci v Zagrebu, 132. 711 Slovenec, 28. 1. 1940.: Slovenci v Zagrebu, 7. 712 Slovenec, 14.3. 1940.: Slovenci v Zagrebu, 5. 713 Slovenec, 12. 5. 1940.: Slovenci v Zagrebu, 6. 714 Slovenec, 22 12. 1941.: Slovenci v Zagrebu za dr. Korošca, 4. 715 Slovenec, 28. 2. 1942.: Slovenci v Zagrebu, 7. 716 Jutro, 24. 3. 1942.: -a., Dve slovenski drami v Zagrebu, 5. 717 Slovenec, 24. 3. 1942.: Dve slovenski igri v Zagrebu, 4. To nije bila posljednja odigrana predstava. Dramska skupina nastavila je i dalje te je u travnju 1942. godine ponovo uprizorila komediju Jožeta Vomberga Voda, ali im kritika ovaj put nije bila naklonjena. U predstavi su nastupili: Marko Košir, Mina Rus, France Srakar, Jaka Jakopič koji je ujedno i režirao komediju, Jože Kramar, Ivan Pecigus, France Sevšek. U pauzi je također bio glazbeni program, nastupala su tri harmonikaša, ali kritičar navodi da su svirali „…nažalost samo neke koračnice i moderne šlagere umjesto lijepih domaćih pjesama“.718 To je ujedno i zadnji podatak o djelovanju dramske sekcije Slomškovog prosvetnog društva. Članovi Društva su, poput drugih slovenskih društava, organizirali i miklavževanje. Prvi put su ga organizirali 1934. godine, a posebno se prikupljao novac za siromašnu djecu.719 miklavževanje su organizirali i 1935.720 i 1936. godine.721 Organizirali su ga i 1939. godine, i to 3. prosinca, a posebnost je bila ta što su djevojke iz djevojačke sekcije izvele i igrokaz Božična noč ciganke Lejle.722 Miklavževanje su organizirali i 1941. godine.723 Treći vid djelovanja članstva bila je organizacija različitih predavanja i tečajeva. Zadaću da to organizira preuzeli su članovi prosvjetnog odsjeka, koji je bio formiran početkom 1934. godine.724 Tako su već početkom veljače 1934. godine organizirali tečajeve stranih jezika, njemački i francuski, a po potrebi su odlučili organizirati i tečaj engleskog, talijanskog i esperanta.725 Tečaj esperanta organizirali su početkom 1938. godine, a vodio ga je Anton 185 Mussli. Održavan je ponedjeljkom i četvrtkom u večernjim satima.726 Upravo nam to vrijeme održavanja tečaja ukazuje na to da su ga pohađale osobe koje su danju imale stalne obaveze te su unatoč toj opterećenosti imali motivaciju da nauče novi jezik. Tečaj njemačkog jezika bio je organiziran 1939. godine.727 U sklopu djelovanja Društva članovi su organizirali i predavanja, koja su se održavala nedjeljom nakon večernje mise.728 Prvo predavanje održao je 25. studenog 1934. godine J. Klemenc, a govorio je o Jeruzalemu.729 718 „ …žal samo neke koračnice in modne šlagerje namesto lepih domačih pesmi“ (Jutro, 30. 4. 1942.: -a., Vombergerjeva „Voda“ v Zagrebu, 5). 719 Slovenec, 16. 12. 1934.: Slovenci v Zagrebu, 5. 720 Slovenec, 29. 12. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 3. 721 Slovenec, 5. 12. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 4. 722 Vestnik prosvetnih zvez. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 132. 723 Slovenec, 22. 12. 1941.: Slovenci v Zagrebu za dr. Korošca, 4. 724 Tako je u siječnju 1935. organizirano predavanje kustosa Narodnoga muzeja u Zagrebu J. Klemenca o Gornjem gradu i Kaptolu, o međusobnim odnosima te o gradskom srednjovjekov-nom životu. Zabilježeno je da će se predavanja nastaviti, što znači da to nije bio jedinstven slučaj (Slovenec, 20. 1. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 5). 725 Slovenec, 1. 2. 1934.: Zagrebške zanimlivosti, 3. 726 Slovenec, 6. 2. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 4. 727 Slovenec, 29. 12. 1939.: Zagrebški Slovenci, 18. 728 Slovenec, 7. 12. 1934.: Slovenci v Zagrebu, 6. 729 Slovenec, 29. 11. 1934.: Slovenci v Zagrebu, 6. Predavanja su se nastavila i idućih godina, ali izvještavanje o tim predavanjima nije bilo sustavno kao u primjeru Narodne knjižnice in čitalnice, a često su nedostajala i imena predavača. Osim toga može se zaključiti da su predavanja održavali članovi Društva, dok su u Narodnoj knjižnici in čitalnici osim članova predavanja držali i uvaženi profesori i stručnjaci Zagrebačkog i Ljubljanskog sveučilišta. Iz dostupnih podataka mogu se razabrati široka tematika i različitost održanih predavanja. Tako je 1934. godine Joža Herfort imao predavanje O lovski latinščini,730 Marko Težak O zemlji in življenju na njej.731 U 1935. godini A. Koren je predavao o Rusiji,732 a organizirali su i predavanje o raku.733 U 1936. godini teme su bile uistinu raznolike: o Martinu Lutheru i pro-testantizmu;734 o bengalskim misijama, o knjizi i njezinoj važnosti za život, o prvoj pomoći pri nezgodi o Abesiniji,735 o životu Janeza Bosca. Matija Rovs održao je predavanje o životu na drugim svjetovima.736 U 1937. godini organizirali su predavanja o astronomskim pojavama,737 Alojz Rant je govorio o svojim putovanjima u Bosnu,738 održano je predavanje O državi.739 S predavanjima su i nastavili, te je u studenom iste godine održano predavanje o Krekovu životu i radu,740 a Anton Mussi imao je predavanje o esperantu. U 1938. godini prva su tri predavanja bila o Sloveniji: o Kamniškim Alpama, o Karavankama te Julijskim Alpama, s posebnom pažnjom prema 186 Triglavu, a održao ih je Jože Klemenc.741 Alojz Rant također je predavao o Sloveniji te je „U skoro dvosatnom predavanju (…) pokazao svu ljepotu slobodne i neslobodne (Koroška, Primorska Istra) slovenske zemlje…“. 742 Alojz Ronko, član Akademskog društva „Danica, početkom je veljače održao predavanje o Kraškim jamama,743 a pripremljena su bila predavanja o dr. A. B. Jegliču, o Svetoj Zemlji,744 o Otonu Župančiću i o Njemačkoj.745 S predavanjima su nastavili i nakon ljetnih mjeseci, pa su u studenom 1938. godine ugostili liječnika Marjetiča, koji je uz predavanje davao savjete kako očuvati 730 Slovenec, 7. 12. 1934.: Slovenci v Zagrebu, 6. 731 Slovenec, 16. 12. 1934.: Slovenci v Zagrebu, 5. 732 Slovenec, 14. 2. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 3. 733 Slovenec, 7. 2. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 3. 734 Slovenec, 24. 2. 1935.: Slovenci v Zagrebu, 3. 735 Slovenec, 25. 1. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 3. 736 Slovenec, 8. 2. 1936.: Slovenci v Zagrebu, 8. 737 Slovenec, 23. 1. 1937.: Slomškovo prosvetno društvo v Zagrebu, 4. 738 Slovenec, 13. 2. 1937.: Slomškovo prosvetno drušvo v Zagrebu, 4. 739 Slovenec, 16. 1. 1937.: Slomškovo Prosvetno društvo v Zagrebu, 4. 740 Slovenec, 12. 11. 1937.: Slovenci v Zagrebu, 7. 741 „Slovenec, 14. 1. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. 742 „V skoraj dveurnem predavanju (…) razkazal vso lepoto svobodne in nesvobodne (Koroška, Primorska Istra) slovenske zemlje…“ (Slovenec, 3. 3. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3). 743 Slovenec, 6. 2. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 4. 744 Slovenec, 24. 3. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. 745 Slovenec, 8. 4. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. zdravlje.746 Krajem godine održali su predavanje i o Augustu Šenoi u povodu 100. obljetnice njegove smrti.747 U 1939. godini također su imali predavanja različitih tematika. Početkom godine Jože Marjetič predavao je o zdravstvu, Ludovik Kikl održao je predavanje pod naslovom Nekaj perečih družabnih vprašanj, Jože Gregorič imao je predavanje O Družbi sv. Mohora in njenem pomenu v slovenskem narodu, Edvard Štrok imao je predavanje O pravima i dužnostima putnika na željeznici, Alojz Rant predočio je putovanje po Italiji, Jože Gregorič predstavio je život i rad pape Pia XI, a Alfonz Vales govorio je o sastavu materije.748 Alojz Horvat, student filozofije, predstavio je život i djelovanje Simona Gregorčiča, te su nakon predavanja članovi Društva izveli nekoliko njegovih pjesama. Nekoliko se tjedana u predavanju bavio socijalnim pitanjima. J. Kastelec imao je predavanje o cistericitskim svećenicima u Stični (bijeli fratri). „Predavanje je bilo lijepo i zanimljivo za što se mu svi najtoplije zahvaljujemo“.749 Prosvjetni je odsjek predavanja organizirao i u 1941. godini, ali se, nažalost, ne znaju ni teme ni predavači.750 Četvrti vid djelovanja možemo sagledati kao hodočašćenje, s tim da nisu sva putovanja bila vjerskog karaktera, već je bilo i uobičajenih rekreativ-nih izleta, od kojih su neki imali izraženije obrazovne sadržaje. U prvoj godini djelovanja Društvo je organiziralo izlet članova na Sv. 187 Goru pri Sv. Petru. Osim toga pomoglo je članovima društva Varstvo iz Ljubljane prilikom njihova posjeta Zagrebu.751 U lipnju 1937. godine članovi su Društva organizirali hodočasničko putovanje u Rajhenburg. Putovali su „…k Majci Božjoj Rajhenburškoj, kojoj se je društvo zahvalilo za sve dobrote i uspjehe“. 752 U planu su imali tijekom ljetnih praznika organizirati još neke izlete, prije svega u Sloveniju. U 1938. godini, kao članovi Izseljenske matice, organizirali su obiteljski prosvjetni tabor pri Sv. Petru pod Sv. Gorama i sudjelovali na njemu. Organizator izleta bio je Anton Pemič.753 Članovi Društva skupa su s članicama Marijine družbe 1939. godine organizirali i izlet, koji je potom završio nastupom članica Marijine družbe iz Zagreba u Sevnici.754 Svako društvo u međuratnom razdoblju ima neke specifičnosti po čemu je bilo drugačije od ostalih. Promatrajući djelovanje Slomškovog prosvetnog 746 Slovenec, 8. 11. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 8. 747 Slovenec, 19. 11. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 3. 748 Slovenec, 26. 2. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 9. 749 „Predavanje je bilo lepo in zanimivo, za kar se mu vsi najtopleje zahvaljujemo . ” (Slovenec, 24. 11. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 5). 750 Slovenec, 22. 12. 1941.: Slovenci v Zagrebu za dr. Korošca, 4. 751 Slovenec, 24. 2. 1934.: K., Slovenci v Zagrebu, 3. 752 „…k Materi božji Rajhenburški, kateri se je društvo zahvalilo za vse dobrote in uspehe.” (Slovenec, 12. 6. 1937.: Slovenci v Zagrebu, 6). 753 Slovenci, 25. 9. 1938.: Slovenci v Zagrebu, 4. 754 Slovenci, 15. 7. 1939.: Zagrebški Slovenci na obisku v Sevnici, 9. društva, možemo tvrditi da se ono izdvajalo zbog svojeg vjersko-katoličkog načela. Svoje je djelovanje gradilo na povezanosti s crkvom i bogoslužjem na slovenskom jeziku, što nije viđeno kod drugih društava. Usto se odlikovalo i izvrsnom dramskom produkcijom. Dramska je produkcija, iako, očekivano, ne na razini kazališne umjetničke izvedbe, ipak bila na visokom, zavidnom nivou. Naime članovi su Društva uspijevali za gotovo svaki mjesec pripremiti novu igru, skeč, igrokaz ili neki drugi oblik scenskog ili scensko-glazbenog djela. Za to su bile potrebne izuzetno velika požrtvovnost, disciplina, ali i ljubav prema takvoj vrsti izričaja. Prema kritikama koje su članovi te dramske sekcije dobivali vidi se da su bili dobri. Bilo je nekoliko negativnih kritika, ali predstava nikada nije bila okarakterizirana kao isključivo loša. Naravno, te kritike nije moguće prihvatiti kao potpuno objektivne. Naime, vjerojatno su već slovenska riječ i slovenski jezik, u središtu Zagreba, utjecali na kritičara tako da je bio blaži u ocjeni nego što bi to bio slučaj sa slovenskom dramskom sekcijom koja bi nastupala u središtu Ljubljane. Još jedna karakteristika ovog društva je to što je organiziralo hodočašća. Druga su društva organizirala izlete u slovenske ili bliže hrvatske krajeve, dok je ono organiziralo posjete svetištima. U svojem se djelovanju Slomškovo prosvetno društvo povezivalo s drugim slovenskim društvima koja su djelovala u Zagrebu, a prije svega s onima čije je 188 iste svjetonazore dijelilo: Akademskim društvom „Danica“, Marijinom družbom i dr. Vidi se da su slovenska društva u Zagrebu međusobno dobro surađivala i da su članovi te inicijatori različitih ideja često djelovali u dva ili više društava. Još je jedna posebna karakteristika u radu ovoga društva, a to je da se skoro sve događalo nedjeljom, čime se ono u potpunosti prilagodilo i onima (obrtnicima, radnicima i sl.) koji su jedino nedjelju imali kao slobodan dan. Oglašavanje i davanje podataka novinarima, a onda i široj javnosti, bilo je osrednje. I dok neka društva uopće nisu zauzimala tadašnji medijski prostor, ovo je društvo bilo prisutno u medijima. Potvrdu o djelovanju Društva imamo do sredine Drugoga svjetskog rata, kada je iz različitih razloga smanjeno njegovo djelovanje, da bi zabranjeno bilo tek nakon Drugoga svjetskog rata (Kržišnik-Bukić 1995, 158). Iako njegovo djelovanje seže u razdoblje Drugoga svjetskog rata, svejedno će ovdje biti prikazan kontinuiran rad članova Društva, od početka pa do njegova kraja. Razlog iz kojeg se kraj djelovanja ne smješta u 3. razdoblje djelovanja slovenskih društava u Hrvatskoj leži u tome što je Društvo u tom ratnom razdoblju djelovalo samo godinu i pol. Nažalost, i to je razdoblje slabije dokumentirano. Upravo stoga, promatrajući sve podatke o djelovanju ovoga društva, ono u potpunosti odgovara međuratnom razdoblju. Kada se traže razlozi zašto je Društvo počelo sa slabijim djelovanjem, potrebno je naglasiti da iako je rat na prostoru današnje Hrvatske započeo 1941. godine, svejedno su se i u Hrvatskoj osjetile političke promjene i ozračje koje je zahvatilo cijelu Europu, ako ne i cijeli svijet. Broj članova Društva počeo je opadati. Čini se da je osobito teško bilo kada su odlazili aktivni članovi koji su u djelovanje Društva ugradili i dio sebe. Primjera radi možemo reći da su tako 1940. godine Društvo napustili Franc Rupnik, tajnik Društva, predsjednik dramske sekcije, režiser i glumac, koji je dobio premještaj u Maribor.755 Premještaj je dobio i Alojz Rant, koji je otišao u Ljubljanu,756 a u Ljubljanu je otišla i Marta Ploh.757 Broj članova koji su odlazili bio je velik, a to nam potvrđuje i citat iz 1942. godine: „Prijašnju godinu je i u društvenom životu zagrebačkih Slovenaca pustilo svoje plodove. Slomškovo prosvetno društvo je izgubilo puno radnog članstva što se posebno opazi pri vanjskom društvenom djelovanju.“758 Upravo nam taj citat ukazuje na to da je Društvo otežano djelovalo. Društvo je posebno važno jer je okupljalo one Slovence u Zagrebu koji se nisu uspjeli uklopiti u druga slovenska društva. Nije bilo staleško, u smislu da su članovi mogli biti samo studenti, već su se u njemu okupljali svi koji su živjeli vjerskim životom. Društvo se obnovilo 25. listopada 1991. godine. Od tada ponovo djeluje i slovenski pjevački zbor pri crkvi Sv. Roka, potom u crkvi u Vlaškoj ulici, pa u crkvi Ranjenog Isusa (Škiljan 2011, 121), a od 1993. godine djeluje kao jedna od sekcija Slovenskog doma u Zagrebu (Jerman & Todorovski 1999, 60–61). 189 Društvo akademikov komercijalistov iz Slovenije U Zagrebu je djelovalo i Društvo akademikov komercijalistov iz Slovenije. Pravila Društva odobrena su 29. ožujka 1935. godine, a osnivačka skupština organizirana je 1. lipnja 1935. godine. Pod pravilima su potpisane četiri osobe, a samo su dva potpisa čitka: Viktor Žiberna759 i Milan Hreščak.760 Na prvoj skupštini bili su izabrani sljedeći članovi vodstva Društva: Albert Vicel za predsjednika, Milan Hreščak za potpredsjednika, Viktor Žiberna za tajnika, Franc Ažman za blagajnika. Odbornici su bili: Konrad Iršič, Vlado Stergar, Boris Sancin, Stane Rapotec. U nadzornom odboru bili 755 Slovenec, 28. 1. 1940.: Slovenci v Zagrebu, 6. 756 Slovenec, 12. 5. 1940.: Slovenci v Zagrebu, 6. 757 Slovenec, 28. 1. 1940.: Slovenci v Zagrebu, 7. 758 “Prejšnje leto je tudi v društvenem življenju zagrebških Slovencev pustilo svoje sadove. Slomškovo prosvetno društvo je izgubilo mnogo delovnega članstva, ker se je posebno opazilo pri zunanjem društvenem delovanju.” (Slovenec, 8. 2. 1942.: Slovenci v Zagrebu, 3). 759 HR HDA, GSP 1353, br. 3672, Pravila za ‘Društvo akademikov komercijalistov iz Slovenije’, 1935, 3. 760 Milan Hreščak, čini se, bio je jedan od inicijatora osnivanja ovog društva. On je u listopadu 1939. godine počeo predavati na dvogodišnjoj trgovačkoj školi u Murskoj Soboti. Bio je iz Ljubljane (Murska krajina, 15. 10. 1930.: Osebna vest, 3). su: Herla Haas, Fedor Horaček, a časni sud su sačinjavali: Mihael Kranjc i Mojmir Pečovnik.761 Cilj je Društva bio okupljati slovenske studente ekonomije koji studiraju u Zagrebu,762 odnosno, slovenske studente koji su se školovali na Ekonomskoj komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Kao razlog zašto se studenti nisu uklju- čili u djelovanje nekoga drugog društva možemo pronaći u činjenici da su djelovanje Društva zamislili isključivo na stručnoj podlozi. Želja članova je bila da predavanjima i diskusijama o komercijalnim, ekonomskim i socijalnim temama te stručnim izletima (ekskurzijama) ponude priliku studentima da se što bolje pripreme za buduće zanimanje.763 Nažalost, u izvorima ima jako malo podataka o njihovoj djelatnosti, a i broj je članova bio vrlo mali. Slovenski oktet „Slok“ Uz različite ekonomske, potporne i kulturne organizacije Slovenaca u Zagrebu u siječnju je 1937. i formalno-pravno osnovan Slovenski oktet „Slok“. Ali kao što je već bio slučaj s brojnim drugim društvima, i ovo je svoje djelovanje započelo i razvijalo prije negoli je dobilo službenu potvrdu pravila i dozvolu za djelovanje. Kao razlog njegova nastajanja može se navesti sljedeće: „Tako 190 će sada „Slok“ riješiti zagonetku i tugovanje onih „zavedenih Slovenaca“ koji plaču da nema nikakvog slovenskog pjevanja u Zagrebu. 17. ovog mjeseca neka ti Slovenci ne budu toliko zagriženi i netaktični da ne bi slušali svoje narodne pjesme na zagrebačkom radiju“.764 Prvi je koncert Okteta bio 17. srpnja 1936. godine, i to na Zagrebačkom radiju. Prema izvještaju koji je moguće pročitati u slovenskim novinama nastup je bio uspješan i zapažen. To je bio prvi slovenski koncert na Zagrebačkom radiju, a otpjevano je 6 slovenskih pjesama i 3 hrvatske. Drugi je koncert održan već 18. rujna iste godine te su članovi okteta ponovo pjevali slovenske i hrvatske narodne i umjetničke pjesme.765 Kako nije dovoljno biti samo talentiran, potrebno je i mnogo vježbe, što pak navodi na zaključak da je pjevački Oktet zapravo djelovao duže negoli je to moguće iščitati iz izvora. Tako se prema izvorima može zaključiti da Oktet postoji od ožujka ili travnja 1936. godine.766 761 Mariborski večernik Jutra, 3. 6. 1935.: Društvo akademikov-komercialistov iz Slovenije, 3.; Jutro, 9. 6. 1936.: Ustanovitveni občni zbor Društva akademikov komercialistov iz Slovenije v Zagrebu, 6. 762 HR HDA, GSP 1353, br. 3672, Pravila za „Društvo akademikov komercijalistov Slovenije“, 1935, 3. 763 Trgovski list, 11. 6. 1935.: Naši akademiki komercialisti so se organizirali, 3. 764 “Tako bo sedaj „Slok“ rešil uganko in žalovanje onih „zavednih Slovencev“, ki jokajo, da ni nobe-nega slovenskega petja v Zagrebu. 17. t. m. naj ne bodo ti Slovenci toliko zagrizeni in netaktični, da ne bi slišali svoje narodne pesmi v zagrebškem radiu.” (Slovenec, 12. 7. 1936.: Slovenski oktet v Zagrebu, 8). 765 Slovenec, 13. 9. 1936.: S lovenski oktet v Zagrebu, 15. 766 Slovenec, 12. 7. 1936.: Slovenski oktet v Zagrebu, 8. 191 Slovenec, 13. 9. 1936.: Slovenski oktet v Zagrebu, 15. Osim tih nastupa na Zagrebačkom radiju navedeno je i da je Oktet nastupao na priredbama Slomškoveg prosvetneg društva, na priredbama društva Narodni dom, 767 više puta u crkvi te na vjenčanju Malčke Brus (Slovenke) i Steve Hercega. To upravo ukazuje na njihovu povezanost kako s različitim slovenskim društvima tako i sa Slovencima u Zagrebu koji možda nisu bili članom nijednoga tadašnjeg društva. Oktet nije imao samo pjevačke točke, već je pripremio i Mežnarjevo Liziko, igru s pjevanjem u 4 čina, koju je trebao izvesti 1937. godine,768 ali za to nema potvrde. Cilj njegova djelovanja bilo je širenje slovenske narodne i moderne pjesme, međusobno prijateljstvo i pomoć. Pod pravila Društva potpisane su 3 osobe: Matija Horvat, Franjo Počivavšek i Martin Butnar.769 Nažalost, čla-767 Jutro, 4. 12. 1937.: Društvo Narodni dom v Zagrebu, 4. 768 Slovenec, 13. 9. 1936.: Slovenski oktet v Zagrebu, 15. 769 HR HDA, GSP 1353, br. 2997, 1937., Pravila Slovenskega okteta, 4. novi se ne mogu poimence navesti, ali prema pisanju o Društvu: „…vidimo ozbiljnije i starije Slovence poput advokata, liječnika, direktora, viših časnika, viših činovnika, poduzetnika, gostioničara i studenata“. 770 U pravilima je bilo navedeno da će njegovo vlasništvo, ukoliko se Oktet raspadne, pripasti Narodnom domu. Potrebno je napomenuti da su neki članovi bili aktivni u dva, a nekada čak i u tri društva. To se prije svega odnosi na Matiju Horvata i Martina Butinara, koje pronalazimo kao članove u ovom oktetu, ali i u Narodnom domu te u Slovenskom prosvetnom društvu „Kustošija“. Slovensko prosvetno društvo „Kustošija“ Svoje su društvo osnovali i oni Slovenci koji su živjeli i djelovali u današnjem predgrađu Zagreba, u Kustošiji. Iz zapisnika osnivačke skupštine vidljivo je da su idejni začetnici toga okupljanja bili Franc Šparenblek i Matija Horvat. Osnivačkoj skupštini Slovenskog prosvetnog društva „Kustošija“ prethodio je sastanak organiziran u gostionici Volf, kojem je prisustvovalo 17 budućih članova. Sama osnivačka skupština Društva održana je 29. siječnja 1939. godine. Na skupštinu je došlo oko 80 osoba iz Kustošije i Vrapča. Predsjednik pripremnog odbora bio je Matija Horvat, jedan od osnivača Slovenskog okteta 192 „Slok“, a uz Franca Šparenbleka i idejni začetnik okupljanja. Na osnivačkoj je skupštini bio i tadašnji predsjednik slovenskog društva Narodni dom, dr. Zarnik, koji je izrazio želju da dođe do osnivanja društva u kojem bi bili aktivni svi Slovenci u Zagrebu.771 Na drugom je sastanku bio izabran odbor. Članovi Društva prikazani su tablici abecednim redom, zapisana su njihova zanimanja, ako je bilo podataka, te su dodane funkcije koje su imali u Društvu.772 Tablica br. 11.: Popis članova Slovenskog prosvetnog društva Kustošija, njihovo zanimanje i funkcije u Društvu Prezime i ime Zanimanje Funkcija Prezime i ime Zanimanje Funkcija Arzenšek Anton odbornik Papič Franc odbornik Bitenc Alojz radnik član Papič Jože nadzorni odbor Blazina Ivan zidni majstor član Papič Karlov gostioničar član 770 „ … vidimo resnejše in starejše Slovence tako advokate, zdravnike, direktorje, višje častnike, višje uradnike, podjetnike, kavarnarje in študente”. (Slovenec, 12. 7. 1936.: Slovenski oktet v Zagrebu, 8). 771 HR HDA, GSP 1353, br. 2936, 1939., Zapisnik ustanovnega občnega zbora – Slovenskega prosvetnega društva v Kustošiji, 1. 772 HR HDA, GSP 1353, br. 2936, 1939., Popis članova prisutnih na godišnjoj skupštini. Prezime i ime Zanimanje Funkcija Prezime i ime Zanimanje Funkcija Boršič Mihael odbornik Pavlenič Nace odbornik Brili Albin pekar član Pečnik Anton radnik član Brili Franc radnik član Perhavec Ivan časni sud Brili Ivo slikar član Pismar Fanika posjednica član Butina Martin časni sud Polančec trgovački Anton putnik član Butinar Martin potpredsjednik Premelc Franc mesar član Cvek Franc zidar član Rebec Jože časni sud Cvelbar Anton odbornik Sattler Franc domar Drobnič Ivan fotograf član Strašček Jože odbornik Gostič Janez odbornik Škabot Anton posjednik član Hladnik Matija odbornik Škorjak Alojz odbornik Horvat Janko odbornik Šparenblek Franc blagajnik Horvat Matija predsjednik Verg Albin nadzorni odbor Hribšek Slavko radnik član Zobec Ivan tajnik Jernejc Franc trgovac član Zobec Ivanka krojačica član Lenarćić Vinko trgovac član Zupac Maks odbornik 193 Orešnar Josip mehaničar član Zupanc Anton odbornik Pajk Franc odbornik Zupanc Dominik mesar član Tablica nam prikazuje funkciju pojedinaca te strukturu članstva. Ako ovo članstvo usporedimo s članstvom Narodne knjižnice in čitalnice, vidi se da su u Slovenskom prosvetnom društvu „Kustošija“ bili prije svega obrtnici i radnici te da je u njemu bio manji broj žena. Dakako da ovo treba uzeti s rezervom jer nijedan popis nije cjelovit. Čini se da je Društvo od svojih početaka imalo problema u djelovanju jer su već u lipnju 1939. godine bili izabrani novi članovi predsjedništva. Predsjednik je ostao Matija Horvat.773 Cilj je Društva bio da se među članovima jača „…slovenska nacionalna svijest. Brine za kulturu, socijalni i gospodarski uzlet (…) poduzima i podupire razne dobrotvorne akcije, širi prosvjetu među narodom, gaji društvenost te podupire iste ciljeve drugih sličnih organizacija…“774 773 HR HDA, GSP 1353, br. 2936, Izvještaj izvanredne godišnje skupštine „Slovenskega prosvetnega društva“ v Kustošiji, 1939. (dalje: HR HDA, GSP 1353, br. 2936, Izvještaj). 774 „..slovensko narodno zavest. Skrbi za kulturo, socijalno in gospodarsko povzdig…(…)… podvzema in podpira razne dobrodelne akcije, rasširja prosveto med narodom, goji društvenost in družabnost ter podpira enake cilje drugih sličnih organizacij…“(HR HDA, GSP 1353, 2936, Društvena pravila Slovenskega prosvetnega društva v Kustošiji, 1). Jutro, 23. 7. 1939.: Slovensko prosvetno društvo „Kustošija“, 6. Radi toga su članovi planirali osnovati vlastitu knjižnicu i čitaonicu. Željeli su izdavati vlastiti časopis, organizirati poučna predavanja, odlaziti na izlete i organizirati druge slične aktivnosti. Kao jedan od ciljeva bilo je 194 navedeno i podupiranje siromašnih članova te briga za poboljšanje socijalne situacije članova Društva. Pitanje je koliko su zacrtanih planova članovi uspjeli realizirati. Prema nekim podacima čini se da je već u ožujku 1939. godine Društvo brojalo oko 100 članova.775 Članovi su Društva prvu vrtnu zabavu s tombo-lom organizirali u srpnju 1939. godine, a dohodak od te zabave bio je namijenjen siromašnoj djeci. Oglasom u dnevnim novinama molili su prije svega trgovce i različite proizvođače da doniraju proizvode za tombolu.776 U prvoj su se godini djelovanja susretali u gostionicama koje su bile na području Kustošije. Zna se da su organizirali više zabava,777 ali nije jasno gdje su one bile organizirane i kolika je bila njihova posjećenost. Vjerojatno su se susretali i u gostionici člana Društva Franca Jereca. Ne postoje podaci o tome koliko je dugo Društvo djelovalo. Može se tvrditi da su članovi još u nekakvu obliku djelovali 1940. godine jer se nalaze kao naručitelji Kole-dara CMD (Koledar 1941, 91). Osim toga u ožujku 1940. godine imali su premijeru komedije Španska muha “…koja je baš dobro uspjela. Posjećenost igre je pokazala i dokazala, da i među Slovencima u Kustošiji vlada veliko zanimanje za slovenske kulturne priredbe…”778 775 Slovenec, 31. 3. 1939.: Slovenci v Zagrebu, 9. 776 Jutro, 23. 7. 1939.: Slovensko prosvetno društvo Kustošija, 6. 777 HR HDA, GSP 1353, br. 2936, Izvještaj. 778 “…ki je prav dobro uspela. Obisk igre je pokazal in dokazal, da je tudi med Sloveci v Kustošiji veliko zanimanja za slovenske kulturne prireditve…” (Slovenec, 14. 3. 1940.: Slovenci v Zagrebu, 5). Djelovanje je ometao nedostatak prostora, a bilo je i trzavica među članovima uprave Društva. U to je vrijeme započeo i Drugi svjetski rat, što je još dodatno otežalo cjelokupnu situaciju. Iz popisa članova vidi se da su članovi bili Slovenci različitih profesija i društvenih statusa. Postoji i mogućnost da su se oni uključili u djelovanje nekoga drugog društva, a ta je pretpostavka prihvatljiva, jer je i sam predsjednik Društva, Matija Horvat, bio član Narodne knjižnice in čitalnice, odnosno Narodnog doma u Zagrebu. Vincencijeva konferenca sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu Malo prije Drugoga svjetskog rata nastala je Vincencijeva konferenca sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu. Prva skupština Društva bila je 29. veljače 1940. godine. Kao što je naglašeno na skupštini, cilj Društva bio je: „…zapravo izvršavati kršćansku ljubav do bližnjeg i to tako da podupiru siromašne studente, siromašne obitelji, vojnike, udovice kao i zanemarenu djecu, posredovati nezaposlenima pri traženju posla i općenito se zauzimati za duhovno i tjelesno blagostanje jadnih i pomoći potrebitih.“779 Predsjednik je bio Metod Starman, djelatnik Siemensa, potpredsjednik Lojze Horvat, tajnik Anton Zorec, blagajnik Mihael Prešern, a dušobrižnik 195 jezuit p. Rudolf Pate.780 Ostali su članovi uglavnom bili studenti s različitih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Jože Seljak, Martin Trbovc, Jožef Kuralt, Viktor Schart, Karl Sekolec,781 Vojmir Bratina,782 Lojze Ronko, Ivan Kopač i Ivan Penca.783 Odlučeno je da će Društvo djelovati u prostorijama Akademskog katolič- kog društva „Danica“ „…dok si sami ne osiguraju sredstva za vlastiti lokal”.784 Pravila su odobrena u srpnju 1940. godine. Prema tim pravilima redoviti članovi mogli su biti muškarci krščanskega življenja (Jerman & Todorovski 1999, 25–26). Drugih podataka o aktivnostima toga društva nema. 779 „…dejansko izvrševati krščansko ljubezen do bližnjega in sicer s tem, da podpira revne akademike, uboge družine, vojnike, vdove zlasti tudi zanemarjene otroke, posreduje brezposlenim delo in se sploh zavzema za duhovni in telesni blagor bednih in pomoči potrebnih…” (HR HDA, GSP 1353., br. 2936, 1939., Pravila). 780 HR HDA, GSP 1353, br. 2942, Zapisnik ustanovnega občega zbora Vicencijeve konference sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu, 1940. (dalje: HR HDA, GSP 1353, br. 2942, Zapisnik). 781 Godine 1940. diplomirao je na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Inače je bio rodom iz Maribora. (Večernik, 3. 10. 1940.: Doktorsko delo, 4). 782 Vojmir Bratina (Ajdovščina, Šturje, 1916. – Toronto, 1997.), metalurg, fizičar. U Ljubljani i Zagrebu studirao je strojarstvo, te je 1940. godine diplomirao. Studirao je rudarstvo na Ljubljanskom sveučilištu, potom je u Bologni studirao kemiju, u Torontu je studirao fiziku metala, a ondje je i doktorirao 1954. godine. Radio je u Ontarijskom istraživačkom centru u Torontu (Stanonik & Brenk 2008, 99). 783 HR HDA, GSP 1353, br. 2942, 1940., Ustanovitelji Vicencijeve konference sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu, 1940. 784 „…dokler si sama ne priskrbi sredstev za svoj lasten lokal” (HR HDA, GSP 1353, br. 2942, Zapisnik). Može se zaključiti da je Društvo djelovalo na vjerskim načelima i da je donekle sudjelovalo u radu drugih društava, odnosno da su neki od članova sudjelovali i u radu drugih zagrebačkih društava. Tako je npr. Metod Starman 1941. godine bio u vodstvu Slomškovega prosvetnega društva.785 Iz postojećih izvora nije moguće vidjeti koliko je to društvo u svojem radu bilo uspješno. Svakako je nadolazeći rat onemogućio njegovo djelovanje u većem opsegu. Slovenska društva u Istri između dva svjetska rata Promatrajući djelovanje slovenskih društava na prostoru današnje Hrvatske, mora se napomenuti da je u hrvatskoj Istri situacija bila uvelike drugačija nego u drugim dijelovima Hrvatske. Djelovanje društava nakon što je hrvatska Istra postala sastavnim dijelom Kraljevine Italije postalo je otežano, sve dok različitim zakonima nije bilo u potpunosti zabranjeno. Djelovanje dru- štava, slovenskih i hrvatskih, obilježeno je napadima na te kulturne ustanove, koji su započeli uništenjem slovenskoga narodnog doma u Trstu, gdje je bilo sjedište raznih kulturnih i gospodarskih organizacija. Prihvaćanjem zakona o prestanku djelovanja svih društava 1927. godine 196 na prostoru Julijske krajine prestalo je djelovati još 400 društava. U razdoblju do 1928. godine na prostoru je hrvatske Istre zabilježeno djelovanje Slovenskega prosvetnega društva „Danica“ u Pasjaku.786 Društvo je osnovano 1924. (Riman 2010, 133), a djelovalo je samo 4 godine. Cilj Društva bio je očuvati slovensku i hrvatsku kulturnu tradiciju kraja u kojem je ono djelovalo, a zamišljeno je kao protuteža talijanskoj kulturnoj politici u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata. Od samog početka djelovanja Društvo je bilo član Prosvetne zveze u Trstu. Članovi su Društva djelovali u trima sekcijama: glazbenoj, dramskoj i prosvjetnoj. Osnivač Društva bio je slovenski učitelj Slavoljub Makarovič.787 Svoju prvu predstavu Društvo je imalo već 1925. godine, kada je nastupalo u Jelšanama, a u kolovozu 1925. godine imalo je svoj drugi nastup, kada je u Pasjaku izvelo jednočinku J. Štoka Ne zovi vraga. 788 Osim dram-785 Slovenec, 21. 1. 1941.: Slovenci v Zagrebu, 6. 786 Tu je prikazan nastanak tog društva i njegovog djelovanja jer se ono nalazilo u Kraljevniji Italiji. Zato je društvo imalo drugačije mogućnosti kulturnog djelovanja. 787 Slavoljub Makarovič (Jelšane, 1897. -?). Djelovalo je u Lipi, Podgraju, Materiji, Artvižah, Pasjaku i Črnem Kalu. U Pasjak je došao 1924, a ondje je djelovao dvije godine. Osim obaveza u ško-li bio je aktivan i na kulturnom i političkom planu. Upravo je zbog svoje političke aktivnosti bio premješten u Črni Kal pored Kopra (Legac, 1983, 227). Jedan je od organizatora osnivanja Slovenskega prosvetnega društva „Danica“ u Pasjaku. Odmah nakon osnivanja Društva organizirao je i tamburaški orkestar. 788 U dramskoj predstavi J. Štoka Ne zovi vraga igrali su: Surina Jakop-Kalčov, Surina Anica- Šimanova, Hrvatin Mima-Šaletova, Surina Franc-Krajniov, Surina Mihael-Kundin. ske sekcije nastupio je i tamburaški zbor, koji je brojao 17 tamburaša. Vodio ga je Slavoljub Makarovič. Gosti na toj predstavi bili su članovi Slovenskega prosvetnega društva „Sloga“ – Jelšane i limena glazba iz Kozine.789 Tijekom 1926. godine zabilježeni su slični koncerti u Šapjanama, Podgradu, Materiji te u Velikom Brgudu. Društo je prestalo djelovati 1928. godine. Sva imovina bila je zaplijenjena i odnesena u tadašnje središe općine – Jelšane. Knjige koje je Društvo posjedovalo bile su tajno razdijeljene članovima Društva.790 Društvo je s djelovanjem nastavilo nakon Drugoga svjetskog rata pod imenom Kulturno-umjetničko društvo „Danica“ Pasjak. To je jedino slovensko društvo za koje se trenutno zna da je djelovalo na hrvatskom prostoru Julijske krajine. Društvo je važno jer je to jedno od rijetkih slovenskih društava koja su djelovala u pograničnom prostoru, a na što je utjecalo više čimbenika. Prvi je vjerojatno bio taj što je inicijator osnivanja toga društva bio Slavoljub Makarovič, slovenski narodni preporoditelj te je stoga ono u svojem imenu imalo naziv – slovenski. Drugi je razlog vjerojatno potreba stanovništva mjesta Pasjak, ali i okolnih mjesta, da na nekakav način djeluje na očuvanju jezika i kulture zavičaja. Osobitosti razdoblja 197 Promatrajući djelovanje slovenskih društava u Hrvatskoj u vrijeme između dva svjetska rata vidljivo je da je zapravo u tom vremenu djelovalo najviše društava i da su ona bila rasprostranjena po cijeloj Hrvatskoj, izuzev onog dijela hrvatske Istre koji je bio u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Na tom prostoru zbog političko-povijesnih događanja zabilježeno je djelovanje samo jednog društva, i to kraće vrijeme. Društva su djelovala u skoro svim većim gradovima gdje je postojao određeni priljev slovenskoga stanovništva. Veći broj dolazaka u različite hrvatske krajeve rezultirao je i većim brojem slovenskih društava. Naime, intenzitet djelovanja, organiziranost, brojnost i vrsta aktivnosti ovisili su o brojnosti slovenskih doseljenika kao i o strukturi tog stanovništva u određenom kraju u kojem je djelovalo neko slovensko društvo. Slovenska društva susrećemo u Zagrebu, gradu koji se isticao po (samo) organizaciji slovenskih doseljenika, jer je tamo djelovalo 14 društava, a imala su različite temelje na kojima su nastala, što je pak utjecalo i na samu strukturu članstva. Druga su društva bila u: Sušaku, Karlovcu, Slavonskom Brodu, Osijeku i Splitu. Ovdje je još potrebno izdvojiti Split jer su tamo u razdoblju između dva svjetska rata djelovala dva društva, a jedno od njih je i Podružnica 789 Spomenica, 21. 790 Spomenica, 21. Sv. Cirila in Metoda iz Ljubljane. To je ujedno bila i jedina podružnica toga društva zabilježena u nekom hrvatskom mjestu. Pokušaja organiziranja slovenskih udruženja bilo je i još u nekim dijelovima Hrvatske, i to prije svega u Slavoniji te u Hrvatskom zagorju, ali nema sigurnih podataka da su u tim gradovima udruženja i postojala. Zna se da su tamo postojali Slovenci koji su se povremeno neformalno okupljali, ali nekakvih detaljnijih podataka o tome nema. Slovenska su društva, već nekako tradicionalno, postojala u krajevima koji su bliži današnjoj slovensko-hrvatskoj granici, ali ne i na samoj granici, kao što je to slučaj s Pasjakom. Doseljavanje stanovništva iz slovenskih krajeva na taj je prostor bilo intenzivnije nego u udaljenije krajeve, prije svega Dalmaciju i Slavoniju. U udruženja su se uključivali ljudi koji su u tim krajevima završili zbog posla, a rjeđe iz nekih drugih razloga. Upravo je o razlogu doseljavanja u hrvatske krajeve ovisila i struktura članstva u društvima. Tako u Slavonskom Brodu i Osijeku pronalazimo radnike na željeznici, radnike u kožarama te u Tvornici vagona, strojeva i mostova d. d. u Slavonskom Brodu. U Splitu su članovi društva bili još različitiji te se spominju obrtnici, ali i hotelijeri te visoko postavljeni državni službenici i intelektualci. Uglavnom su se za sva ovdje spominjana društva pronašla pravila, koja su bila presudna da bi društvo bilo formalno-pravno priznato. Pravila nisu 198 pronađena za Klub Slovenaca i Podružnicu sv. Cirila in Metoda v Ljubljani iz Splita, Slovensko prosvetno društvo „Danicu“ iz Pasjaka te neka zagrebačka društva koja se spominju samo usputno, točnije Kegljaški klub „Drava“. Analizom djelovanja društava vidi se da je većina njih zapravo neformalno, u vidu okupljanja članstva i dogovaranja oko osnivanja nekakvog udruženja, započela i nekoliko godina ranije. Udruživanje je bilo dozvoljeno zakonima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a kasnije Kraljevine Jugoslavije. I čini se da većih problema prilikom traženja dozvole za djelovanjem, nije bilo. No zbog različitih promjena u zakonima neka su društva bila primorana promi-jeniti ime. Najvidljivija promjena je pri zagrebačkom društvu Narodna knjižnica in čitalnica, koje je svoje ime promijenilo u Narodni dom. Razlog promjeni imena leži u činjenici da je odredba prosvjetnog ministra u Beogradu odre-dila da knjižnice i čitaonice ulaze u resor prosvjete te da moraju o svojem djelovanju pisati iscrpne izvještaje školskom nadzorniku. To nisu morali činiti ukoliko bi promijenili ime te drugačije opredijelili aktivnosti određenog društva (Jerman & Todorovski 1995, 11). Vjerojatno su i druga društva koja su promijenila ime imala vrlo objektivan razlog za to. Osim pravila djelomično je dostupno i arhivsko gradivo, ali podaci o članstvu i aktivnostima prikupljeni su uglavnom iz slovenskih i hrvatskih novinskih tekstova. I dok se o društvima u Osijeku, Splitu i Slavonskom Brodu i o njihovom djelovanju moglo doznati više iz podataka iz hrvatskih tiskovina nego iz slovenskih, o djelovanju društava u Zagrebu moglo se doznati i iz različitih slovenskih novina. U dnevnicima i tjednicima objavljivani su važniji i manje važni događaji, članstvo je pozivano na sastanke, skupštine ili različite druge aktivnosti koje su se provodile u određenom društvu. U slovenskim su novinama svi tekstovi bili na slovenskom jeziku, dok su u hrvatskom tisku tekstovi bili i na hrvatskom, ali i na slovenskom jeziku. Ako se količina arhivskih podataka kao i pronađenih novinskih tekstova usporedi s ranijim razdobljem, moguće je zaključiti da je djelovanje društava između dva svjetska rata u ovom smislu bilo bogatije i bolje popraćeno. Upravo je zato djelovanje društava u tom razdoblju bolje i iscrpnije prikazano, a opet u onim granicama u kojima je to bilo moguće s obzirom na informacije dobivene iz primarnih i sekundarnih izvora. Kao što je već spomenuto, pravila nisu bila pronađena za sva društva. Komparacijom onih pronađenih može se ustvrditi da su sva bila vrlo slična. Dapače, čini se da su osnivanje društva podupirali članovi i drugih, već postojećih društava na prostoru Hrvatske, te da su si formalno-pravne postupke članovi međusobno pokušavali olakšati na taj način da su dopu- štali da se pravila preuzmu i izmijene onoliko koliko je to bilo potrebno za određeni kraj u kojem je društvo nastajalo. Za tu tvrdnju nam može poslužiti podatak iz zapisnika o održanoj osnivačkoj skupštini društva u Slavonskom 199 Brodu u kojem se navodi da je bio preuzet pravilnik zagrebačkoga slovenskog društva.791 Osim što su znali da postoji slovensko društvo u Zagrebu, a vjerojatno su znali i za sva društva u ono doba u Zagrebu, članovi društva iz Slavonskog Broda znali su i za postojanje i djelovanje slovenskih društava i u Nišu, Banja Luci te u Beogradu. Vjerojatno su znali za postojanje društava i u drugim hrvatskim gradovima, ali koliko su međusobno bili povezani i je li postojala nekakva jača suradnja, osim preuzimanja pravila djelovanja, nije potvrđeno. Naime, u periodu nakon Drugoga svjetskog rata društva su organizirala zajedničke koncerte te su članovi različitih sekcija gostovali kod drugih društava. Ovdje takva suradnja nije zabilježena osim u nekim slučajevima koji su bili naglašeni u životu slovenskih društava u Zagrebu. Društva su u ovom drugom periodu na neki način evoluirala u odnosu na prijašnja udruženja. U prvom periodu svi su imali osnovnu potrebu pružiti određenu sigurnost doseljenim članovima društva, materijalnu i moralnu potporu, a usput njegovati i slovenski jezik i kulturne tekovine kraja iz kojega su se iselili. U tom prvom periodu razlikuju se društva koja su imala jaču vjersku notu i ona koja su djelovala na „naprednim elementima”.792 U međuratnom periodu moguće je govoriti o društvima koja su djelovala na različitim temeljima. Promatrajući sva društva u Hrvatskoj u razdoblju 791 HR HDA, GSP 1353, 3313, Zapisnik. 792 Slovenec, 2. 8. 1912.: Slovensko društvo na Reki, 6. između dva svjetska rata, potrebno je poseban naglasak staviti upravo na društva u Zagrebu te njihovo djelovanje usporediti s drugim društvima u Hrvatskoj. Zagreb je poseban po tome što je u njemu u vrijeme između dva svjetska rata djelovalo barem 14 društava. U drugim gradovima, s izuzetkom Splita, gdje su zabilježena dva slovenska udruženja, djelovalo je po jedno društvo. Promatrajući djelovanje slovenskih društava u Zagrebu, može se tvrditi da je ono bilo raznoliko. Četiri su društva bila studentska društva: Akademsko društvo „Triglav“, Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“, Društvo akademikov komercijalistov Slovenije i Vincencijeva konferenca sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu. Svako je od njih, osim činjenice da su njihovi članovi bili uglavnom studenti, imalo drugačije smjernice djelovanja. Dva su bila isključivo organizirana na katoličkim načelima: Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“ i Vincencijeva konferenca sv. Cirila za slovenske akademike v Zagrebu, s time da je ovo posljednje u svoje redove primalo samo muškarce, a prostore je dijelilo s Danicom. Društvo akademikov komercijalistov iz Slovenije kao svoje članove je primalo studente koji su se školovali na Ekonomskoj komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Akademsko društvo „Triglav“ primalo je sve ostale studente, ali u svojem je radu u nekim trenucima graničilo i s političkim djelovanjem i komunističkim pokretom, 200 koji je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije bio zabranjen, te je na kraju zbog toga i bilo ukinuto. Od ovih društava prvo je bilo osnovano Akademsko društvo „Triglav“, 1920., i djelovalo je sve do 1941. godine. Potom je prema dužini djelovanja među studentskim društvima bilo Jugoslovansko katoliško akademsko društvo „Danica“. Ostala su dva djelovala znatno kraće. Među ovim studentskim društvima najduže je djelovalo upravo Akademsko društvo „Triglav“ za koje je pronađeno djelomično arhivsko gradivo. Zapravo, to je društvo poput Jugoslovanskog katoliškog akademskog društva „Danica“ odbore i predsjedništva mijenjalo svaki semestar, a ujedno je te podatke davalo i u dnevni tisak, te je bilo moguće djelomično rekonstruirati članstvo tog društva. Sve su to bili studenti koji su završili fakultete te su ostali u Zagrebu ili su se, još češće, vraćali kući gdje su tražili zaposlenje, te manji broj studentica, koje su uglavnom imale funkciju knjižničarki ili odbornica. Društvo je bilo važno jer je oko sebe okupljalo studente, davalo je informacije koje su upravo toj populaciji bile bitne te je održavalo veze među studentima koji su u stranom gradu završavali škole. No, ono je jednako tako svoje djelovanje usmjerilo na očuvanje slovenskog jezika i kulture u okvirima vlastitih mogućnosti: članovi su organizirali zajedničke zabave te različite večeri poezije, odnosno trudili su se osnovati vlastitu knjižnicu, koja je prema njihovim izvještajima bila prva takva u Zagrebu. Broj članova kretao se do 70 aktivnih članova. S obzirom na to da je velik broj studenata svake godine završavao školu i odlazio, a određen novi broj dolazio na studij, u usporedbi s nekim drugim društvima koja su na vrhuncu imala oko 100 članova, može se reći da je ovo bilo jedno od većih slovenskih studentskih društava. Drugo veće slovensko studentsko društvo je bilo Jugoslovansko katoli- ško akademsko društvo „Danica“, koje je također predsjedništva i odbornike mijenjalo po semestrima. U njega su bili uključeni studenti različitih fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji su prihvatili vjerska načela na kojima je Društvo djelovalo. No, za razliku od prije spominjanog društva članovi ovoga društva nisu toliko ažurno i redovito obavještavali javnost o promjenama u vodstvu, tako da je u ovom slučaju bilo teže prikazati članstvo. Osim uobičajenih aktivnosti koje su zabilježene pri djelovanju svakog društva – sastanci i skupštine – ovo je društvo surađivalo u radu s drugim zagrebačkim slovenskim društvima koja su također svoje djelovanje temeljila na vjerskim načelima. Članovi su organizirali različite oblike kulturno-umjetničkog djelovanja. Tri su društva bila isključivo djevojačka i bila su utemeljena na katolič- kim načelima te su pri radu surađivala s „daničarima”. Najduže je djelovala slovenska Marijina družba u Zagrebu. Na njezinim temeljima i zalaganjem njezinih članova osnovano je Dekliško zavetišče „Naš dom Zagreb“ u Zagrebu i kasnije Dekliško društvo „Ognjišče“. Ta su društva karakteristična samo za Zagreb. Ova su ženska društva osmišljena da bi se djevojke okupljale i međusobno si pružale moralnu, a i financijsku potporu u trenucima kada su bile bez posla, odnosno kada su bile bolesne ili zbog starosti nisu mogle pronaći 201 novog poslodavca. U okviru Marijine družbe imale su mogućnost uključiti se i u rad neke kulturno-umjetničke sekcije. Zajedno s drugim društvima priređivale su javne kulturno-umjetničke večeri, koje nisu nikada prešle granicu amaterizma. Ono što je značajno za to društvo, osim što je djelovalo nekoliko godina prije nego što je bilo i formalno-pravno osnovano, jest i to da su sve aktivnosti se događale nedjeljom, kada je većina žena i djevojaka bila slobodna, odnosno kada nisu morale raditi. Sva tri navedena društva pomagali su svećenici, u Zagrebu prije svega isusovci, u čijem su se samostanu djevojke i okupljale. U svim trima društvima spominje se ime Janeza Kalana, koji je bio idejni inicijator spomenutih društava. Osim toga važnim se čini spomenuti da su u tim društvima uglavnom bile žene i djevojke, a da su muškarci bili prisutni u vidu svećenika, liječnika i pravnika. Da su društva imala važnu ulogu, potvrđuje podatak da je Dekliško društvo „Ognjišče“ u 1939. godini pomoglo oko 4.000 žena i djevojaka.793 Jedno od važnijih društava je bilo Slomškovo prosvetno društvo u Zagrebu, koje je isto tako nastalo na vjerskim temeljima. Društvo je imalo oko 200 članova, ali, nažalost, u izvorima je zabilježen samo manji dio vodstva. Osim što su članovi ovog društva bili uključeni u pjevački zbor te su 793 Slovenec, 17. 3. 1940.: Ognjišče dekliško zavetišče v Zagrebu, 5.; Slovenec, 28. 4. 1940.: Slovenska Marijina družba v Zagrebu ob 15 letnici, 7.; Slovenski gospodar, 22. 5. 1940.: Izven meja Slovenije, 2. sudjelovali na slovenskoj misi koja se održavala u crkvi Sv. Roka, oni su također imali mogućnost uključivanja u različite sekcije, koje su se često javno predstavljale izvodeći djela slovenskih autora, a povezano s vjerskim svetkovinama. Ujedno su za svoje članove organizirali različita predavanja i tečajeve, a karakteristika ovog društva bila je i ta da je organiziralo hodo- časnička putovanja u različite krajeve Slovenije. Usto je tijesno surađivalo s članovima Marijine družbe te s članovima Jugoslovanskega katoliškega akademskega društva „Danica“. Društvo je zabranjeno nakon Drugoga svjetskog rata. Važno je spomenuti da su društva koja su svoje djelovanje temeljila na vjersko-katoličkim načelima imala veliku potporu slovenskih svećenika, koji su prvi postali svjesni problema koji se pojavljuje jer nije bila dana dovoljno velika pozornost toj unutarnjoj dijaspori. Upravo stoga su se oni često zala-gali i pomagali inicijatore koji su imali volju organizirati različita udruženja. Još jedan važan faktor koji je zamijećen u Zagrebu, ali nije u drugim dijelovima Hrvatske gdje su evidentirani doseljenici iz Slovenije, jest i činjenica da su zagrebački Slovenci jednom tjedno imali misu na slovenskom jeziku. Želja slovenskih svećenika bila je jasno izražena, kao i njihova briga za mlade žene i djevojke koje su odlazile iz svojeg doma u potrazi za poslom. U tom je smjeru također djelovalo i Slomškovo prosvetno društvo u Zagrebu. U Zagrebu su djelovala još neka društva koja su bila slična drugim 202 društvima u Hrvatskoj. Tako je ovdje potrebno spomenuti sljedeća: Slovensko prosvetno društvo Zagreb, Slovensko prosvetno društvo, Narodna knjižnica in čitalnica te Slovensko prosvetno društvo „Kustošija“. Ta su društva, poput Slomškovega prosvetnega društva v Zagrebu te drugih društava u Hrvatskoj, u svoje članstvo primala sve koji su bili zainteresirani za bilo kakav oblik rada u smislu očuvanja slovenskog jezika i književnosti. U nekima su djelovali posebno važni zagrebački intelektualci, koji su djelovanje društva usmjerili više prema kulturnom i prosvjetnom nastojanju. Takav su smjer zauzela društva Slovensko prosvetno društvo i, kasnije, Narodna knjižnica in čitalnica, odnosno Narodni dom. Članovi su tih društava bili isti, s tom razlikom što je Slovensko prosvetno društvo trajalo kraće. Članovi su djelovali u smjeru boljeg povezivanja hrvatske i slovenske kulture. Kao jedna od karakteristika društva Narodna knjižnica in čitalnica može se spomenuti to da je vrlo predano organiziralo raznolika predavanja, koja su održavali ugledni znanstvenici Sveučilišta u Zagrebu, ali i gosti iz Slovenije i inozemstva. Poput drugih društava i unutar ovoga su djelovale različite kulturno-umjetničke i prosvjetne sekcije. Društva u Zagrebu, čini se, bila su stabilnija i dugotrajnija nego slovenska društva u drugim dijelovima Hrvatske. Čini se da su, barem ova važnija, imala razvijen plan rada te su različita događanja (izleti, predstave, svetkovine) postala i tradicionalna. Razlika je u tome što je u Zagrebu između dva svjetska rata postojao velik broj doseljenika koji su očito imali potrebu uključiti se u takva udruženja, te je postojala potreba da se oforme takva brojna i različita društva, koja su djelovala u različitim smjerovima. I dok se u prvoj fazi djelovanja društava moglo nabrojati pojedince koji su svojim izričitim zalaganjima uspijevali pokrenuti djelovanje nekog društva, zbog velikog broja informacija u ovom drugom periodu broj je zaslužnih pojedinaca narastao te ih je teško identificirati kao iznimno zaslužne. Neki su se pojedinci uključili u različita društva, ovisno o svojim interesima. U Zagrebu je u tom međuratnom razdoblju postojala potreba za osnivanjem ovako brojnih društava, dok to u drugim gradovima Hrvatske nije bio slučaj. No svejedno postoji sličnost u djelovanju i organizaciji nekih slovenskih društava iz Zagreba i onih iz drugih hrvatskih gradova. Na usmjerenje određenog društva utjecalo je i samo članstvo. U udaljenijim krajevima, pa čak i na Sušaku ili u Karlovcu, gdje su postojali i studenti, ali i žene i djevojke koje su tražile posao, očito nije postojala potreba za osnivanjem nekakvoga posebnoga studentskog ili ženskog udruženja, već su interese mogli ispuniti u postojećim. U tim gradovima djelovala su društva slična zagrebačkom Slovenskom prosvetnom društvu, Narodnoj knjižnici in čitalnice te Slovenskom prosvetnom društvu „Kustošija“, u koje su se uključivali ljudi različitih profila, a koji su bili tjerani željom da negdje mogu govoriti slovenski jezik, čuti slovenske pjesme ili se na neki drugi način povezati sa Slovencima u tuđini. 203 No kako su društva usko povezana s doseljenicima, onda je moguće pretpostaviti da je članstvo u Osijeku i Slavonskom Brodu bilo uglavnom sastavljeno od državnih službenika, koji su tamo bili poslani dekretom. Isto je moguće tvrditi i za Sušak i Split. Kako ne postoje evidencije članstva za društva u drugim hrvatskim gradovima, čak ni djelomične, već je zabilježeno samo nekoliko članova odbora, i to u onoj godini kada je društvo osnovano, nemoguće je tvrditi zašto je netko došao u to određeno mjesto, odnosno zašto se uopće učlanio u neko društvo. Svakako je potrebno spomenuti da je u društvima u udaljenijim gradovima, a pogotovo u Slavoniji, postojao i određen broj prebjega, odnosno emigranata koji su napustili svoje zavičaje iz Julijske krajine i sreću potražili u Kraljevini Jugoslaviji. Oni su također imali potrebu uključiti se u djelovanje slovenskih društava, a svojim radom na aktualizaciji pitanja Julijske krajine neka su slovenska društva imala i političke konotacije. Društva su osvješćivala problematično stanje Hrvata i Slovenaca koji su ostali živjeti u Julijskoj krajini, što djelomično može upućivati i na strukturu članstva. Postoji mogućnost da su članovi bili upravo politički emigranti iz Kraljevine Italije. S druge strane na to upućuje i suradnja slovenskih društava s društvima koja su sačinjavali uglavnom članovi te političke emigracije, kao što je to bio slučaj npr. u Karlovcu ili Slavonskom Brodu. Članovi društava koja su djelovala u razdoblju između dva svjetska rata su se, poput onih iz prvog perioda, u nedostatku prostora sastajali u gostionicama. U Karlovcu su se sastajali u restoranu Union, gostionici Urh, te gostionici Banija. Članovi društva iz Kustošije odlazili su u gostionicu Jerec i gostionicu Brili, a članovi društva iz Osijeka odlazili su u gostionicu Tri gavrana te u gostionicu Bendekovič. Članovi društva iz Slavonskog Broda okupljali su se u gostionici Terkal i Dalmatinski podrum, a članovi društva iz Splita okupljali su se u hotelu Kovačević (kasnije reostoran Ljubljana) te u restoranu Na Plaži, Bakotić na Gripama i Indiji ( Ghandi). Slovenci na Sušaku odlazili su u Bratoševu slastičarnicu na Sušaku. Upravo je nedostatak adek-vatnog prostora utjecao i na aktivnost. No, on je utjecao i na samo trajanje kao i na intenzitet djelovanja. Tako su društva koja nisu imala adekvatne prostorije kraće trajala, kao što je to bio slučaj s društvom u Slavonskom Brodu, gdje je ono trajalo samo godinu i pol, a u Osijeku se društvo, iako osnovano 1938. godine, aktiviralo tek 1940. godine. Društvo u Karlovcu djelovalo je 10 godina, a društvo na Sušaku, iako je djelovalo duže, nije bilo aktivno. Društva koja su djelovala u restoranima i gostionicama vlasnika koji su vjerojatno i sami bili članovi tih društava, ili su barem bili simpatizeri, nisu imala iste mogućnosti kao društva koja su imala svoje prostore, gdje su mogla nesmetano djelovati. Društva koja su imala vlastiti prostor djelovala su uspješnije, imala su raznolikije aktivnosti za članove i bila su dugovječnija. Skoro su sva društva obilježavala dan Sv. Nikole te su darivala najmlađe 204 članove, a obilježavala su i dane koji su posebno važni u slovenskoj kulturi, obljetnice pjesnika i pisaca, pogotovo Prešerna i Gregorčiča. Osim kulturno -prosvjetnog programa, u kojem su često sudjelovali i profesionalni glumci i pjevači (obično Slovenci koji su radili u Hrvatskoj), organizirale su se razli- čite igre, koje su omogućavale dodatnu opuštenost prilikom zabave. Koliko su maštoviti bili, vrlo ilustrativno pokazuje podatak da su članovi društva iz Splita za potrebe tombole koja se igrala prigodom Martinja, osigurali gusku kao glavnu nagradu. Kada se promatra kulturno-prosvjetni program, onda je vidljivo da su Slovenci u Hrvatskoj uprizorivali jednostavne kratke skečeve i manje zah-tjevne recitacije, ali i zahtjevnija dramska djela i mjuzikle. Čini se da su neka djela bila vrlo popularna u različitim razdobljima djelovanja društava. Uspjeh takvih priredbi uvelike je ovisio o strukturi članstva, jer ona društva koja su za voditelja dramske sekcije imala profesionalnog glumca ili režisera po kvaliteti izvedbe nisu se mogla uspoređivati s amaterima. Međutim i sam prikaz tih predstava u novinama najčešće je bio subjektivan jer je osoba zadužena za pisanje izvještaja često bila dirnuta već samim time što su njezini članovi nastupali, a na to je svakako utjecao i ponos što na pozornici čuje slovensku riječ. Gotovo su sva društva imala pjevački zbor, koji je na neki način bio temelj društvenog djelovanja, a Slovenski oktet „Slok“ svoje je, istina kratko, djelovanje temeljio samo na glazbi. I ti su pjevački zborovi i vokalni sastavi na svojem repertoaru imali slovenske narodne i umjetničke pjesme, koje su u svakoj prigodi mogle obogatiti proslavu ili nekakvo događanje. Društva su, već prema afinitetima članstva, organizirala i različite druge aktivnosti: tečajeve, izlete, predavanja, a sve u svrhu međusobnog druženja te očuvanja slovenskog jezika i slovenske kulture. Slovenska društva koja su svoje djelovanje temeljila na katoličkim načelima u svoje su djelovanje uklju- čila vjerske svetkovine, kao i hodočasničke izlete. U svojem su djelovanju društva imala i potpornu ulogu. Neka su u svojem nazivu već iskazivala taj smjer, kao npr. Slovensko prosvetno in humanitarno društvo „Simon Gregorčič“ na Sušaku, a neka su se pak opisivala kao: „…kulturno, nacionalno i humanitarno društvo“.794 Potporni i humanitarni rad bio je kod svakog društva drugačiji. Neka su društva pomagala siromašnim članovima. Tako su bile organizirane različite zabave ili nekakvi drugi oblici druženja na kojima su prikupljeni novac davali onim potrebitima. Najčešće se to odnosilo na studente,795 ali su se prikupljale i potrepštine za djecu siromašnih članova. Djeci su se te stvari poklanjale u dane kada se očekuje otvorenost i milosrđe. Najčešće je to bilo u obliku božićnih poklona ili za miklavževanje (Jerman & Todorovski 1999, 19).796 To su najčešće bili odjeća, obuća, donje rublje, slatkiši te igračke. Trud članova išao je i u smjeru općeg poboljšanja socijalne situacije onih najugroženijih članova društva.797 205 Slovenski dom, 26. 6. 1939.: Slovensko prosvetno društvo na Sušaku, 3. 794 Jadranski dnevnik, 15. 1. 1935.: Naličje splitskog političkog falsifikata, 1–2. 795 Slovenski narod, 13. 11. 1930.: Jubilejna proslava JAD Triglava, 2. 796 Slovenec, 19. 12. 1934.: Slovenski Miklavžev večer v Zagrebu, 5. 797 Jutro, 23. 7. 1939.: Slovensko prosvetno društvo Kustošija, 6. Neka su društva kao izričit smjer djelovanja imala samo potporu. U primjeru društva Naš Dom i Dekliško zavetišče „Ognjišče“ članice su mjesečno plaćale minimalnu članarinu, koja je potom bila iskorištena za pružanje financijske pomoći onim članicama koje su bile najsiromašnije.798 No, iako je puno društava imalo tu odredbu zapisanu i u svojim pravilima, ipak je upitno koliko je taj trud i rad, u smislu pomaganja određenim siromašnim članovima, bio uspješan. I dok se razne javno-kulturne priredbe, koje su bile i oglašene u periodičnom tisku, mogu registrirati, pa potom i vrednovati, ovakav je rad društava i njegovih članova vrlo samozatajan, te je vrlo teško ocijeniti pravu situaciju i eventualne rezultate. O situaciji u Zagrebu i o tom potpornom usmjerenju govori i činjenica da su u Narodni knjižnici in čitalnici pokušali 1931. godine osnovati potpornu sekciju koja je djelovala pod nazivom ženska sekcija, međutim to nije uspjelo jer su u Zagrebu u međuratnom razdoblju djelovala i druga društva koja su se bavila sličnim aktivnostima, te se zagrebačko-slovenske dame nisu uspjele uključiti, odnosno njihov se doprinos temeljio isključivo na samom članstvu u društvu. Ono što je vidljivo iz primarnih i sekundarnih izvora jest trud članova da prikupe novac. Nije ih moguće navesti sve, ali kao primjer se može navesti da su članovi društva iz Splita 1936. i 1937. godine prikupljali novac za siromašne učenike na „našoj sjevernoj granici“,799 a početkom prosinca organizi-206 rana je proslava Sv. Nikole, prikupljena sredstva bila su namijenjena djeci na sjevernoj granici i u Prekmurju.800 Kao što nije bilo moguće prikazati detaljnije članstvo, tako nije jasno ni koliko su društva imala članova, odnosno saznanja su vrlo parcijalna. Tako se zna da je društvo Marijina družba na vrhuncu svojeg djelovanja brojala oko 200 članica, društvo u Karlovcu imalo je oko 100 članova, a društvo na Sušaku oko 200. Najviše članova imala je Narodna knjižnica in čitalnica, i to 1933. godine oko 2000 članova. U odnosu na društva u razdoblju prije Prvoga svjetskog rata ova su uglavnom imala kontinuiran i puno duži period djelovanja negoli je to bio slučaj u ranijem razdoblju. Važan se čini i sastav po spolnoj strukturi. I dok su postojala društva namijenjena samo ženama ili su imala drukčiju strukturu članova, odnosno članovi su bili studenti ili pak samo muškarci (Jerman & Todorovski 1999, 25–26), u društvima koja su uključivala i muškarce i žene rijetko se na vodećim položajima spominju žene. To je bio slučaj čak i u onim društvima koja su bila, uvjetno rečeno, naprednija, kao što su to bila studentska udruženja. U 798 Slovenec, 24. 8. 1935.: Slovensko dekliško zavetišče v Zagrebu, 4. 799 Jadranski dnevnik, 6. 11. 1936.: Martinovo veče kod Ćirilo-Metodove podružnice u Splitu, 7.; Jadranski dnevnik, 11. 11. 1936.: Martinovo veče kod Ćirilo-Metodove podružnice u Splitu, 7. 800 Jadranski dnevnik, 28. 11. 1936.: Nikolinje u Ćiril Metodovoj podružnici, 5.; Jadranski dnevnik, 4. 12. 1936.: Nikolinje u Ć-M podružnici, 6.; Novo doba, 2. 12. 1937.: Ćiril Metodova podružnica u Splitu, 6. društvima koja nisu isključivo ženska, i u Zagrebu kao i u drugim hrvatskim mjestima, povremeno se susreće žensko ime. Žene u upravnim odborima i na osnivačkim skupštinama predstavljale su rijetkost, a čini se da se u nešto većem broju počinju spominjati krajem 1930-ih. Upravo zato što su uglavnom ostala zabilježena imena i prezimena članova koji su bili u vodećim tijelima tih društava, teško je odrediti koliki je bio broj žena. Iz sadašnje situacije čini se da je svakako većinsko članstvo bilo muško. Već sama činjenica da nijedna žena nije imala ulogu predsjednika ili potpredsjednika pokazuje tadašnju ulogu žena u društvenom životu Slovenaca u Hrvatskoj. Žene su preuzimale uloge knjižničarki, rijetko kada tajnica te su sve uloge bile povezane s djecom i s potrebitima. Žene je relativno teško poimence izdvojiti, ali to nije slučaj s umjetnicama, koje su se znale povremeno priključiti nekoj proslavi. Društva su najaktivnija bila od tridesetih godina 20. stoljeća pa do početka Drugoga svjetskog rata, kada mnoga od njih prestaju s djelovanjem. Nije za sva društva jasno zašto su prestala djelovati. Osnovni je problem bio smanjen broj članova. Neki su se vratili u svoj zavičaj, a neki su bili mobilizi-rani te su morali otići u rat. Neka su društva bila zabranjena, a neka društva više nisu imala nikakvih uvjeta za djelovanje, te su prekinula sa svakom aktivnošću. Na sadržaj i način rada kao i na vrijeme djelovanja društava utjecali su različiti čimbenici: broj članova i njihova struktura, financijska situacija i 207 uključenost društva u sredinu u kojoj je djelovalo. Čini se da su društva izvan Zagreba nakon početnog zanosa i intenzivnog rada počela slabjeti, a potom su se potpuno izgubila. Za rijetko se koje društvo jasno vidjelo kada je točno prestalo s radom. Vidljivo je da su idejni pokretači društava uglavnom bili intelektualci, o kojima su često ovisile aktivnost i uspješnost društva. Tako je bilo u prvom redu u Zagrebu, gdje se osjetila i potreba pojedinih istaknutih članova različitih društava da sve Slovence okupe isključivo u jedno društvo. Ta je ideja bila ostvarena za Zagreb u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Društva su u vrijeme između dva svjetska rata za hrvatsku kulturu imala vrlo veliku ulogu. Pogotovo je to moguće tvrditi za društva u Zagrebu, koja su svojim djelovanjem na određeni način spajala slovensku i hrvatsku kulturu te su zagrebačko stanovništvo upoznavali i s tim aspektima susjednog naroda. To je moguće tvrditi i za djelovanje društava u svim drugim mjestima u kojima se ona susreću. Bez obzira na sve spomenute nedostatke dru- štava između dva svjetska rata važno je reći da su upravo društva pokazatelj slovenskih zajednica u kojima je djelovao veći broj pojedinaca koji su tada bili voljni osnovati svoje društvo. Pojedinci su imali potrebu djelovati, čuti svoj jezik i živjeti svoju kulturu i tomu su ta društva u prvom redu i služila. S druge strane ta i slična društva doseljenika obogatila su hrvatsku kulturnu baštinu i u mnogim mjestima dala važan pečat formiranju gradskih sredina. 4.3. Slovenska društva za vrijeme Drugoga svjetskog rata Vrijeme Drugoga svjetskog rata najkraće je razdoblje u ovdje predstavljenoj periodizaciji. Djelovanje slovenskih društava u vrijeme Drugoga svjetskog rata na prostoru Hrvatske ovisilo je o dvama ključnima čimbenicima: prvi je politički smjer djelovanja političkog vrha Nezavisne Države Hrvatske, a drugi čimbenik bila je sama situacija članova određenoga slovenskog društva. To je razdoblje obilježeno preseljavanjem slovenskog stanovništva i slovenskih svećenika na prostor Nezavisne Države Hrvatske. Prema dosadašnjim podacima o djelovanju slovenskih društava na prostoru današnje Hrvatske znalo se da je društvo Narodna knjižnica in čitalnica, kasnije preimenovano u Slovensko društvo „Narodni dom“, djelovalo i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. No ono je djelovalo u ilegali te je požrtvovan i često opasan rad članova učinio da Društvo opstane (Jerman & Todorovski 1999, 33). Osim njega tijekom Drugoga svjetskog rata bilo je aktivno i Slom- škovo prosvetno društvo, ali se njegovo djelovanje ne može u potpunosti rekonstruirati. Potrebno je spomenuti da su različiti oblici zabranjenog rada slovens-208 kog stanovništva zabilježeni i u Slavoniji, gdje je iz političkih razloga tijekom Drugoga svjetskog rata bio povećan broj Slovenaca.801 Novijim istraživanjima pokazalo se da je na prostoru Hrvatske djelovalo još jedno slovensko društvo i ono nije bilo ilegalno, već je njegovo djelovanje bilo javno i prihvaćeno u razdoblju NDH. Prvi temelji za djelovanje tog društva su učinjeni neposredno prije rata, iako nije potpuno jasno je li to udruženje bilo politička stranka, društvo ili je imalo nekakav drugačiji oblik. Prema podacima dobivenima prije svega iz onodobnog tiska, s formiranjem udruženja, odnosno stranke započelo se na sastanku 8. listopada 1939. godine, a ona se trebala temeljiti na političkom uzoru koji su „Hrvatje dosegli“,802 odnosno na politici dr. Mačeka. Na sastanku su sudjelovali inicijator Pavel Horvat te Rudolf Dobovišk, Alojz Janžekovič, Fedor Gradišnik, Ivan Bratko, Tinko Povše, Ivan Žerjav, Martin Jošt i Vinko Plemenitaš.803 Formalno je Slovensko kmečko-delavska sloga bila osnovana u ožujku 1940. godine. Inicijator i predsjednik tog društva bio je Pavel Horvat iz Male 801 Djelovanje u obliku organiziranja Mestih odbor enotne narodno-osvobodilne fronte zablježeno je u Osijeku, Vukovaru, Đakovu. To je svakako vrlo važna tema, ali ovdje ju je moguće samo spomenuti jer iziskuje dodatno istraživanje po različitim arhivima zemalja nekadašnje Jugoslavije. Vjerojatno je da su slične organizacije bile i u drugim mjestima Slavonije, ali za sada nema potvrde o tome (Riman 2016c, 144). 802 Slovenska beseda, 14. 11. 1939.: Iz Ljutomera, 3. 803 Večernik, 4. 10. 1939.: Zborovanje v Ljutomeru, 5. Nedjelje, a potpredsjednik Alojz Janžekovič iz Strnjancev pri Ormožu.804 Čini se da je ta organizacija bila zamišljena kao društvo koje je podupiralo ideje Hrvatske seljačke stranke, ali se nakon ulaska Kraljevine Jugoslavije u rat i nastanka NDH javno prestalo opisivati kao politička stranka te udruženje započinje i s kulturnim usmjerenjem pri radu, ali nastavlja i s političkim. Kako se čini, slovenski su novinari i urednici prema toj stranci, a kasnije društvu, bili skeptični, pa je tako u srpnju izašao maleni napis o „Izredni seji SDKSL“ o tome kako su na tom sastanku u Mariboru sudjelovali i predstavnici različitih organizacija: Gospodarske sloge, Slovenske kmečke zaščite, Kmečke zveze, Kmetijske, obrtne in trgovske zbornice, Društva vinogradni-kov, Jugoslovenskega profesorskega društva, Udruženja učiteljev Jugoslavije, Invalidskega udruženja te predstavnici narodnih manjina, Nijemci i Mađari. Naglašeno je bilo da se druge informacije o tom društvu ne znaju.805 Krajem godine Slovenska kmečko-delavska sloga ponovo je imala zas-jedanje te je odlučeno da će surađivati s hrvatskom Gospodarskom slogom. Članovi odbora su bili: predsjednik Pavle Horvat iz Male Nedelje, odbornici: Ivan Žerjav iz Brežica, Matija Mulec iz Gornje Radgone, Franjo Bulc iz Mirna, Franz Toplak iz Gočave, Peter Megla iz Sv. Tomaža i Štefan Šemen iz Beltinca.806 No, osim u ovoj prilici ovi se odbornici više ne spominju. Kako ne postoje pravila tog društva/stranke, ni neki drugi pravni dokumenti, vrlo je teško govoriti o ciljevima Društva. Vjerojatno se vodstvo pri-209 lagođavalo političkoj situaciji države na čijem je teritoriju egzistiralo, te se u skladu s time, vjerojatno, i mijenjalo. Ali novinski tekstovi, pogotovo oni iz 1940. godine, kada je u Hrvatskom narodu objavljena obavijest da dolazi do formiranja političke stranke u Sloveniji koju podupire i dr. Maček, obrušili su se na Pavla Horvata, te su njegovo dotadašnje djelovanje prikazali u negativnom svjetlu. Naglasili su da je njegova politička stranka već treća skupina u Sloveniji koja tvrdi da ima potporu dr. Mačeka.807 Napominje se kako se on sada okrenuo hrvatskoj politici jer nije uspio ni u jednoj slovenskoj stranci ranije,808 te da zapravo „…pomoću nekih autoriteta preko granice Slovenije proglašava nastup svoje političke organizacije.“809 Između ostaloga slovenske novine su zaključile da je „…taj muškarac, barem što se tiče njegove političke kralježnice, pokazao da zna spretno, pa ipak bez koristi, mijenjati boje i podređivati se svim vrstama ‘voditelja’…“.810 804 Jutro, 29. 3. 1940.: Horvatova stranka, 7. 805 Jutro, 18. 7. 1940.: Izredna seja SDKSL, 7. 806 Večernik, 17. 12. 1940.: Slovenska kmečko-delavska sloga, 3. 807 Jutro, 8. 2. 1940.: Tri skupine, ki hočejo biti podružnice HSS, 7. 808 „…gospod Horvat krošnjaril po Zagrebu…“ (Slovenska zemlja, 13. 6. 1940.: Iz domaće politike, 4). 809 „…s pomočjo nekih avtoritet preko meje Slovenije proglaša nastop svoje politične organizacije“ (Večernik, 22. do 25. 3. 1940.: V borbo za programe, ne v mehanični boj za glasove, 3). 810 „… ta mož, vsaj kar se tiče njegove politične hrbtenice, pokazal da zna spretno, pa vendar brez haska, spreminjati barve in se podrejati vseh vrst ‘voditeljem’…“ (Slovenski dom, 16. 6. 1940.: Slovenska kmetijsko-delavska sloga, 3). 210 Slovenski dom, 16. 6. 1940.: Slovenska kmetijsko-delavska sloga, 3. Pavle Horvat očigledno je bio osoba koja je na bilo koji način željela stupiti u politku, a ta mu se mogućnost otvorila 1941. godine, kada je Kraljevina Jugoslavija ušla u Drugi svjetski rat. Predsjednik Slovenske kmečo-delavske sloge, Pavle Horvat, očigledno je vidio kako se razvija situacija u Hrvatskoj te je pravodobno reagirao. Tako je već 12. travnja 1941. godine u Hrvatskom narodu objavio Razglasitev slovenskemu narodu te je Slovence pozvao da se priključe boju „…hrvaškega narodnega gibanja …“. Tekst je završio riječima da slovenski narod dijeli sudbinu hrvatskog naroda, s kojim ga „povezuje zgodovina“ (Karakaš Obradov 2012, 148). Istovremeno je Slovenska kmečko-delavska sloga na brojnim mjestima u Zagrebu postavila plakate na slovenskom jeziku u kojima je pozivala Slovence da se prijave u Društvo. O njegovim postupcima izvještavale su slovenske novine te su zabilje- žile da je on u svoju Slovensku kmečko-delavsku slogu upisao sve zagrebačke Slovence koji su mu se javili, a koje je pozvao putem zagrebačke radijske postaje. Zaključeno je bilo da je „Sa svojim odlučnim nastupom spriječio mnoge nejasnoće glede dalje sudbine Slovenaca u hrvatskoj državi“ te da je njegovo udruženje postalo „…općenarodno zastupništvo naših ljudi u hrvatskoj državi!“811 To je vrlo važno, pogotovo ako se uzme u obzir i to da su neka druga slovenska društva dobila zabranu djelovanja. Ovako je Pavle Horvat, prilagođavajući se, skupa s članovima toga društva, uspio osigurati postoja-211 nje barem jedne institucije koja je bila prijateljska za Slovence koji su se našli u Zagrebu, a koju su prihvaćali i novi politički krugovi. Iako su ti članci izlazili u novinama koje su prihvaćale tadašnje političke vlasti, pa natpise u njima moramo uzeti s određenom rezervom, svejedno se čini da su od Udruge imali velika očekivanja. Tako je u Jutru bilo napisano da se nadaju da će Sloga uspjeti pomoći nezaposlenim Slovencima koji su u Hrvatskoj, da će pomoći slovenskim vojnicima koji su se vraćali kući nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije te da se nadaju da će moći pomoći prognanicima koje su njemačke vlasti deportirale na prostor NDH.812 Društvo je djelovalo u tom smjeru te se čini da je zahvaljujući svom dobrom odnosu s tadašnjim ministrom vanjskih poslova, Mladenom Lorkovićem, Pavlu Horvatu uspjelo zaposliti određeni broj Slovenaca u različitim konzularnim predstavništvima NDH: Grazu, Ljubljani i Beogradu, a kasnije i Trstu. Članovi Društva bili su, osim Slovenaca koji su ostali u Zagrebu, prognanici i bjegunci.813 811 „S svojim odločnim nastopom je preprečil marsikatero negotovost glede nadaljnje usode Slovencev v hrvatski državi.“ (Jutro, 1. 8. 1941.: Slovenska organizacija v hrvatski državi, 3.; Karawanken Bote, 9. 8. 1941.: Slovenska kmečka delavska sloga v Zagrebu, 5.; Domovina in Kmetijski list, 7. 8. 1941.: V Zagrebu je društvo Slovenska kmečkodelavska sloga, 8). 812 Večernik, 17. 12. 1940.: Slovenska kmečko-delavska sloga, 3. 813 Jutro, 13. 12. 1941.: Vprizoritev Cankarjeve „Lepe Vide“ v Zagrebu, 5. Na Horvatovu inicijativu bila je osnovana i zadruga Triglav, koja se bavila otkupom voća i povrća te ga izvozila u Treći Reich. Ujedno je Zadruga i posredovala te je mnoge Slovence poslala na rad u Treći Reich, indirektno ih je vratila natrag u njihov zavičaj. Slovenska kmečko-delavska sloga djelovala je i kao posredna ustanova preko koje se određen broj prognanih Slovenaca i slovenskih svećenika ipak uspio vratiti svojim kućama (Karakaš Obradov 2014, 206). Politički smjer djelovanja Društva, posredno zapravo Pavla Horvata, vidi se iz njegove ideje da se prostor od Bele Krajine pa do Zidanog Mosta pripoji NDH, a nakon kapitulacije Italije zagovaralo je ideju da se i Ljubljan-ska pokrajina također pripoji NDH. Tako su Pavel Horvat i njegovi suradnici 17. rujna 1943. godine, nakon kapitulacije Kraljevine Italije, poslali Anti Paveliću molbu da se zauzme pri vodstvu Trećeg Reicha za ujedinjavanjem cijeloga slovenskog teritorija te da se osnuje državna veza između NDH i Slovenije (Karakaš Obradov 2012, 149). Nije poznato kako je njegova ideja završila. Osim prije spominjanih aktivnosti, i potpornih i političkih, Društvo je razvijalo i prosvjetno-kulturni smjer djelovanja, te je unutar njega djelovala dramska sekcija, čiji je predsjednik bio Vilko Ivanuš.814 I dok je onaj prvi smjer djelovanja, potporni, relativno teško mjerljiv, jer nije moguće doći do 212 podataka o tome koliko je Društvo bilo uspješno u organizaciji i prikupljanju potrepština, odnosno koliko je uspjelo pomoći onima kojima je pomoć trebala, o predstavama i kulturno-prosvjetnim večerima, koje su članovi organizirali, mogu se pronaći podaci. Osim toga važno je naglasiti i to da su uvjeti rada u društvima koja su djelovala u vrijeme Drugoga svjetskog rata bili puno složeniji nego što su bili za društva u razdoblju prije ili poslije rata. Članovi su se sastajali u privatnim stanovima, odnosno u prostorima SKDS-a, koji su bili maleni, a ujedno je u njima bilo i pojedinaca koji su morali napustiti svoje domove u Sloveniji te su se tamo zatekli tražeći pomoć.815 Prva izvedba nekoga slovenskoga scenskog djela u Zagrebu u vrijeme NDH bila je Lepa Vida Ivana Cankara, koju su članovi izveli u Malom kazalištu 28. studenog 1941. godine. Predstava je bila ponovljena 9. prosinca 1941. godine.816 Kako se navodi u Jutru, sve su ulaznice bile rasprodane, prisutni su bili i predstavnici hrvatskoga kulturnog života, a „…dobit koja je bila za ovo vrijeme prijatno visoka, namijenili su potpornom fondu za pomoć iseljenicima i bjeguncima.“817 Predstavu je režirao Davorin Petančič. Scenografiju je 814 Jutro, 14. 3. 1942.: Zapiski, 3–4. 815 Jutro, 13. 12. 1941.: Vprizoritev Cankarjeve „Lepe Vide“ v Zagrebu, 5. 816 Slovenec, 30. 12. 1941.: Joža Gregorčič, Cankarjeva Lepa Vida v Zagrebu, 5. 817 “Dobiček, ki je bil za sedanje čase razveseljivo visok, so namenili podpornemu fondu za pomoč izseljencem in beguncem . “ (Jutro, 4. 12. 1941.: Cankarjeva „Lepa Vida“ v Zagrebu, 3). pripremio student zagrebačke Akademije za umjetnost Miroslav Kugler.“818 Za predstavu su tiskali pozivnice na slovenskom i hrvatskom jeziku.819 No za izvedbu su napisali da nije bila jako dobra, ali iz objektivnih razloga, a vjerojatno se mislilo na loše ratne uvjete u kojima su članovi Društva djelovali. U predstavi su sudjelovali već spomeuti Miroslav Kugler, Viktor Kotkalj, Milena Sorčičeva, Mirko Sopčič i Mato Gorenc. 820 Iduća priredba bila je novogodišnja svečanost, kada su u velikoj dvorani Radničke komore u Zagrebu pripremili slovenski kulturno-božićni program, u kojem su sudjelovali i slovenski kulturni radnici u Zagrebu.821 Tako su na Sveta tri kralja, 6. siječnja 1942. godine, članovi Slovenske kmečko-delavske sloge pripremili novogodišnji koncert. Režiser i scenograf cjelovečernjeg programa je bio Miroslav Kugler. Čini se da je ovu predstavu došlo pogledati oko 130 ljudi. Program je bio sljedeći: prvo je nastupio dječji pjevački zbor, koji je otpjevao jednu božićnu i dvije slovenske narodne pjesme: „Ta uvodna točka je bila najsret-nija i najspontanija (…). Pjevala su mala, slatka slovenska djeca, (…) s mnogo, mnogo srca.“822 Nakon dječjeg zbora publici se obratio predsjednik Društva, koji je održao kratak pozdravni govor. Potom su uslijedile recitacije pjesama znamenitih slovenskih pjesnika: A. Aškerca, F. Prešerna, S. Gregorčiča, B. Magajna, S. Jenka, O. Zupančiča i T. Seliškara. Recitatori su bili Miroslav Kugler, Stanko Sopčič, Bronka Pivkova, Marija Jermanova i 213 Frančka Ravnikar. Prikazana je i dramatizirana Duma autora O. Zupančiča, a glavni izvođači bili su Bronka Pivkova i Stanko Sopčič. Zadnja točka ovoga kulturnog programa bio je odlomak iz Finžgareve drame Razvalina življenja, koji su izveli članovi dramske sekcije Maja Valenčičeva, Janez Lavič i Vera Lavrih. Zapravo je ova priredba mnogo značila, barem za Slovence koji su živjeli u Zagrebu i koji su imali potrebu čuti svoj jezik i doživjeti barem djelić svoje kulture. No to nije bio jedini kulturni događaj kod Slovenaca u ono vrijeme u Zagrebu. Tako su tijekom 1942. godine pripremili i dramu Stanka Cankara Potopljeni svet i dramu Alojza Remca Magda, a obje je režirao Davorin Petančič.823 Dramu Alojza Remca Magda izveli su 16. veljače 1942. godine824 u dvorani Malog kazališta, danas Gavella. Bilo je naglašeno da je predstava bila vrlo dobro naučena i pažljivo izrađena, da je tema izvedbe bila primjerena 818 Jutro, 13. 12. 1941.: Vprizoritev Cankarjeve „Lepe Vide“ v Zagrebu, 5. 819 Jutro, 4. 12. 1941.: Cankarjeca „Lepa Vida“ v Zagrebu, 3. 820 Jutro, 13. 12. 1941.: Vprizoritev Cankarjeve „Lepe Vide“ v Zagrebu, 5. 821 Jutro, 16. 12. 1941.: Zapiski, 5. 822 „Ta uvodna točka je bila kar najsrčnejša in najbolj spontana. (…) Peli so mali, srčkani slovenski otroci, (…) z mnogo, mnogo srca.“ (Jutro, 15. 1. 1942.: -a., (Zagreb), „Pismo iz Zagreba“, 5–6). 823 Jutro, 17. 1. 1942.: Zapiski, 5. 824 Slovenec, 3. 3. 1942.: Jože Gregorčič, Remčeva „Magda“ v Zagrebu, 3. te da je režija Davorina Petančiča bila uspješna. Posebno je bila pohvaljena scenografija, za koju je nacrte izradio „…znani akademski slikar Oton Gliha, Slovenec“. U predstavu je gledateljstvo uveo slovenski svećenik Jože Gregorič. U predstavi su nastupili Janez Lavrih, Davorin Petančič i Vera Lavrih.825 Predstava je imala i humanitarni karakter. Financijski prihod od prodaje ulaznica bio je namijenjen slovenskim prognanicima smještenima u Banja Luci.826 Dramska sekcija Slovensko kmečko-delavske sloge nastavila je s radom te je 7. ožujka 1942. godine imala premijeru drame Stanka Cankara Potopljeni svet, a već 17. ožujka je u franjevačkoj dvorani na Kaptolu izvela Ljudsko kulturno prireditev, u povodu Sv. Josipa.827 Program je bio sličan božićno-novogodišnjem. Tako je ponovno dječji pjevački zbor otpjevao narodne slovenske pjesme, a potom je uslijedila recitacija pjesme Francea Prešerna Krst pri Savici. Dramatizaciju je napravio Davorin Petančič. Nakon toga je uslijedio glazbeni program. Milena Zorčič pjevala je slovenske narodne pjesme, a članovi dramske sekcije recitirali su pjesme F. Prešerna, S. Gregorčiča, O. Župančiča i drugih poznatijih ili manje poznatih slovenskih pjesnika. Muški oktet otpjevao je nekoliko slovenskih pjesama, a potom je opet nastupila dramska sekcija, koja je uprizorila odlomak Meškove drame Mati. Nakon odmora je Davorin Petančič imao predavanje o slovenskim običajima te je 214 dramska sekcija ponovo nastupila i izvela igrokaz Leto v krogoteku, u kojem su bili prikazani ljudski običaji tijekom jedne godine. Predstava je završila pjevanjem, točnije, ponovo je nastupio muški oktet. To je ujedno bila i posljednja predstava dramske sekcije Slovensko kmečko-delavske sloge.828 U novinama se pronašao podatak i o tome kako će Slovensko delavsko-kmečka sloga početi izdavati svoj slovenski tjednik Glasnik,829 međutim pri pregledu slovenskih i hrvatskih knjižnica nije se prona- šao nijedan broj toga glasila koji bi tu tvrdnju i potkrijepio. Izgleda da je predsjednik Pavle Horvat bio još neko vrijeme aktivan u političkom životu, kada je od Ante Pavelića tražio angažman vezano za slovenske krajeve nakon kapitulacije Kraljevine Italije, ali podataka o djelovanju Društva nema. Djelovanje Slovenske kmečko-delavske sloge vezuje se isključivo uz ime Pavla Horvata. Nakon 1942. godine o njemu više nema informacija. Navodi se da je pobjegao iz Zagreba kao pristalica režima i politike koja se vodila u 825 Jutro, 24. 2. 1942.: -a., Remčeva „Magda“ v Zagrebu, 2. 826 Slovenec, 3. 3. 1942.: Jože Gregorčič, Remčeva „Magda“ v Zagrebu, 3. 827 Jutro, 14. 3. 1942.: Zapiski, 3–4. 828 Jutro, 30. 4. 1942.: -a., Vombergerjeva „Voda“ v Zagrebu, 5. 829 Zabilježeno je bilo da će glasilo izlaziti svaki četvrtak, da će prvi broj imati 8 stranica, a svaki daljnji po 4 stranice. Urednik će biti Pavle Horvat, tehnički urednik Davorin Petančič. Nadalje je zapisano da će glasilo donositi članke, zakonske odredbe i propise, informativne vijesti iz domovine i inozemstva te da će posebnu pažnju posvetiti brizi za kulturni život i djelovanje Slovenaca (Jutro, 14. 3. 1942.: Zapiski, 3–4). NDH. Svakako se mora priznati da je bio specifična ličnost međuratnog i ratnog razdoblja. Bez obzira na negativne konotacije vezane uz njegov politički rad i život, valja zabilježiti da je Društvo djelovalo pozitivno u smjeru očuvanja jezika, kulture i drugih tradicijskih vrijednosti zagrebačkih Slovenaca, ali i prognanika koji su u Zagrebu pronašli novi ili privremeni dom. Osobitosti razdoblja Promatrajući djelovanje slovenskih društava u Hrvatskoj neposredno prije i u vrijeme Drugoga svjetskog rata može se, očekivano, zaključiti da je to razdoblje kada je zamijećen jače izražen humanitarni, odnosno potporni rad članova društava. Naime, članovi su, i oni koji su bili u društvu koje je bilo priznato kao i oni članovi ilegalnog društva, svoj rad usmjeravali ka pomoći potrebitima, i to prije svega prognanicima iz Slovenije. Ovdje je, kao što je to u svim slovenskim društvima do sada zamijećeno, poseban naglasak stavljen na djecu koja su se našla u teškim situacijama, ali i na odrasle. Tako su u suradnji s Crvenim križem te Slovenskom kmečko-delavskom slogom u nekadašnjim prostorima Narodnog doma prihvaćali prebjege i dnevno opskrblji-vali onoliko ljudi koliko su mogli primiti. Osim toga društvo koje je osnovao 215 Pavle Horvat djelovalo je u smjeru pomaganja nezaposlenim Slovencima, a javnim kulturno-umjetničkim radom prikupljali su financije za prognanike i izbjeglice koje su se nalazile na prostoru NDH. U sklopu Društva članovi su nastavili djelovati u kulturno-umjetničkom smjeru, ali je on u odnosu na prijašnja razdoblja bio smanjen. Ne zna se kako su članovi prijašnjih slovenskih društava, koja su djelovala u razdoblju između dva svjetska rata prihvaćali Slovensku kmečko-delavsku slogu te koliko su u tom društvu bili aktivni. Ovdje se mora spomenuti i ilegalno djelovanje nekih društava, a prije svega se misli na Narodnu knjižnicu in čitalnicu, kasnije Narodni dom, ali i na neke organizacije čije djelovanje do sada nije bilo istraženo, a postoje naznake da su postojale. Prije svega se tu misli na Mestne odbore jedinstvene narodno-osvobodilne fronte te se smatra da su članovi te organizacije bili vrlo agilni. 4.4. Slovenska društva od 1945. do 1991. godine Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata obilježeno je utjecajem političkog vrha nad kulturom i njegovom namjerom da je upotrijebi u vlastite svrhe, odnosno da pomoću nje transformira društvo. Aparat koji je trebao prove-sti tu transformaciju društva sastojao se od triju dijelova: Partije, države i masovnih organizacija (Najbar-Agičić 2013, 27). Obilježeno je i izmjenom osnovnih temelja kulturnog života, jer se iz političkih razloga preko kulture i obrazovanja željelo politički i ideološki utjecati na ljude (Dimić 1988, 265). Razdoblje od 1945. do 1991. godine nije jedinstveno, već je obilježeno promjenama u političkim i društvenim prilikama, a to se odnosilo i na kulturu i znanost (Najbar-Agičić 2013, 27) kao i na financiranje rada kulturno -prosvjetnih institucija. Postojao je nesklad između osnovnog cilja kulturne politike i financija. Financiranje je bilo centralizirano, a dodijeljena sredstva bila su na marginama ukupnih potreba. Težnja je bila da se sa što manjim sredstvima postignu što veći rezultati i da se zadovolje opće potrebe (Dimić 1988, 265–266). U to se kulturno djelovanje uklapaju i slovenska društva u Hrvatskoj, koja su često djelovala uz određeni pritisak. Zbog toga što su u svojim ime-216 nima nosila i riječ slovenski, posebno se pazilo na njihovo djelovanje. Promatrajući rad tih društava, vidljivo je da su u svoje aktivnosti obavezno morala uključivati i kulturne dosege drugih naroda koji su sačinjavali SFRJ. Kako su se pripadnici slovenske zajednice osjećali na prostoru Hrvatske u ono vrijeme, moguće je samo nagađati. Vjerojatno su se djelomično i odrekli svojeg identiteta ne bi li postigli ono čemu je velik broj državljana novoosnovane države 1945. godine težio, ali potrebno je spomenuti i da se nisu uvijek svi mirili s činjenicom da u Hrvatskoj svoju djecu institucionalno ne mogu učiti slovenski jezik. Tako je Zora Ausec,830 prilikom svoje borbe za otvaranje škole na slovenskom jeziku u Rijeci, između ostaloga zapisala: 830 Zora Ausec (Kobarid, 1902. – Celje, 1983.) učiteljica. Već je u ranoj mladosti osjetila ljubav prema glazbi i plesu, koju je poslije prenosila na svoje učenike. Maturirala je 1923. u Tolminu, tada u sastavu Kraljevine Italije. Njezino je prvo radno mjesto bila Osnovna škola sv. Lucije pri Mostu na Soči. Zalagala se za očuvanje slovenskoga jezika te je zbog tadašnje politike Kraljevine Italije bila kažnjena i premještena u školu u mjestu Lokovec nad Kanalom. Ubrzo je dobila otkaz i prijetilo joj je premještanje u udaljenije krajeve Kraljevine Italije, pa je 1926. prebjegla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviju. Nakon toga je neko vrijeme radila na prostoru današnje Republike Slovenije, potom odlazi u Beograd pa u Maribor. Bila je aktivna u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nakon Drugoga svjetskog rata neko je vrijeme bila načelnica socijalne opskrbe pri Pokrajinskom Narodnom odboru za Trst i Slovensko primorje, a od 1946. nalazi se u Rijeci, gdje je djelovala punih 37 godina (Riman 2013, 365–366). Na primjedbe pojedinaca, da Talijani u Rijeci imaju svoje škole, odgo-voreno je da se (mi) Slovenci u Rijeci ne možemo smatrati kao narodna manjina, već kao jednakopravna braća. Mi smo na tu primjedbu odgovorili da je baš to neshvatljivo, jer da bratskim narodima treba isto tako nuditi široke mogućnosti, a ne im uskraćivati pravo koje inače uživaju čak i tuđe manjine (Preuzeto: Riman 2013b, 372). Sagledavajući dosadašnja saznanja o slovenskim društvima nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno o njihovom djelovanju u vremenu SFRJ, mora se ustvrditi da su za djelovanje tih društava znanstvenici iskazali veći interes nego je to bilo za ranija razdoblja. To je vjerojatno bilo uvjetovano činjenicom da je na prostoru Hrvatske djelovao mali broj slovenskih društava, te da su onda ona koja su djelovala imala kontinuiran slijed, a sukladno tome sačuvala su izvornu arhivsku građu, njihov je rad bio dobro dokumentiran. Vjerojatno je to utjecalo na činjenicu da su i o Slovenskom društvu KPD „Bazovica“ (Riman & Riman 2008), o Kulturno-prosvetnem društvu „Slovenski dom“ (Jerman & Todorovski 1999) u Zagrebu te o Kulturno prosvetnem društvu „Slovenski dom – Triglav“ v Karlovcu (Gruden 1960) izdane različite publikacije, knjige i članci. Kako ta društva i danas postoje, njihovo se djelovanje temelji na postojanju društava još u vremenu SFRJ, pa je bilo moguće i lakše prikupiti podatke. To je još jedan razlog zašto je o tim društvima bilo 217 publicirano više radova. Svakako je važno spomenuti da se o tim društvima pisalo i iz potrebe da se prilikom višegodišnjeg djelovanja zabilježe najvažniji trenuci i akteri koji su odigrali važnu ulogu u formiranju, ali i funkcioniranju takvih udruženja. Ovo sve navedeno je kao opravdanje što će se djelovanje društava o kojima se već u više navrata pisalo ovdje prikazati vrlo sažeto. Neće biti donesene nikakve nove informacije o radu tih društava. No, prikaz je njihova djelovanja važan da bi se vidio kontinuitet postojanja slovenskih udruženja u Hrvatskoj još iz vremena Austro-Ugarske Monarhije i da bi se uočila trans-formacija tih društava. Naime, ona napuštaju dosadašnji potporni rad i imaju isključivo kulturni smjer djelovanja. Druga društva koja se spominju nastala su neposredno nakon Drugoga svjetskog rata i iz posljedica koje je prouzročio Drugi svjetski rat. Jedno je djelovalo u Osijeku i dosad se znalo za njegovo postojanje, ali nisu bili poznati i detalji njegova djelovanja. Druga evidentirana slovenska društva bila su u manjim slavonskim mjestima, a o njima se dosada nije pisalo i nisu spominjana u smislu slovenskog (samo)organiziranja u Hrvatskoj. Popis svih zabilježenih slovenskih društava je u Tablici br. 12. Tablica br. 12. Slovenska društva od 1945. do 1990. godine Red. br. Naziv društva Mjesto djelovanja Vrijeme djelovanja 1. Kulturno-prosvetno društvo „Slovenski dom“ Zagreb od 1929. 2. Kulturno prosvetno društvo „Slovenski dom Triglav“ Karlovac 1951.–1976. 3. Slovensko društvo KPD „Bazovica“ Rijeka od 1947. 4. Slovensko kulturno prosvetno društvo „France Rozman“ Osijek 1945.–1948. 5. Slovensko kulturno prosvetno društvo „France Rozman“ Slavonski Brod 1945.–1948. 6. Slovenska družba Vinkovci 1945.–1948. (?) 7. Slovensko kulturno prosvetno društvo „France Rozman“ Vukovar- Borovo 1945.–1948. 8. Slovensko društvo „Stane Sever“ Osijek 1971.–1976. Geografski prikaz položaja slovenskih društava je na Karti br. 3. Karta br. 3. Mjesta u kojima su djelovala slovenska društva u Hrvatskoj od 1945. 218 do 1991. godine. Kulturno-prosvetno društvo „Slovenski dom“ u Zagrebu Okolnosti u novoj SFRJ nisu bile naklonjene društvu koje je svoje djelovanje temeljilo na vjeri, te je stoga Slomškovo prosvetno kulturno društvo bilo zabranjeno 1945. godine. Ujedno su bile ukinute i slovenske mise koje su se održavale u crkvi Sv. Roka. No, zagrebački Slovenci svejedno su pristupili osnivanju društva koje je nosilo ime Slovenski dom, a bilo je sagrađeno na temeljima slovenskog društva Narodni dom, koje je bilo zabranjeno tijekom Drugoga svjetskog rata (Kržišnik-Bukić 1995, 158). Društvo je osnovano uz potporu Slovenskega mestenega odbora osvobodilne fronte u Zagrebu, koji je podupro ideju da se osnuje slovensko društvo. Cilj je takvog društva bio kulturno zbližavanje Slovenaca i Hrvata.831 Inicijator tog osnivanja je bio Hinko Nučič, koji je bio predsjednik Društva i kada je ono bilo zabranjeno.832 Društvo je, neformalno, s djelovanjem započelo već 1. lipnja 1945. godine, kada su se u prostorima Slovenskog mestnog odbora osvobodilne fornte u Zagrebu okupili nekadašnji odbornici i članovi slovenskog društva Narodni dom. Na tom su, prvom, neformalnom sastanku sudjelovali: Hinko Nučič, Milan Kurent, Franjo Mihelin, Stojan Potočnik, Avgust Turk, Jože Šinigoj, Jožica Zorko, Matej Jugovič, Karel Stropnik, Franjo Pagon, Franjo Štrukelj, Janez Černe, Merka Tavčar, Mirko Vider, Vekoslav Treiber i 219 Vinko Baumgarten. Navedeni članovi postali su ujedno i članovi odbora, koji je kasnije pripremio skupštinu (Jerman & Todorovski 1999, 37). Prva skupština novog društva održana je 18. studenog 1945. godine, kada je odlučeno da Društvo dobije ime Slovenski dom,833 a već tada je ono brojalo oko 1.100 članova. Iste su godine u Malom kazalištu (danas Gavella) priredili svoje dvije javne priredbe. Aktivirao se i omladinski odjel, koji je nastavio s prijeratnim djelovanjem, te je organizirao osam literarnih i dvije kulturne večeri kao i javnu priredbu s dramskim odsjekom. Društvo nije zadržalo ime dodijeljeno na samom početku zbog političke klime. Tako je Društvo već 1946. godine dobilo ime Kulturno-prosvetno dru- štvo „Slovenski dom“ (Jerman & Todorovski 1999, 7) . Društvo je ime promijenilo i nakon 1991. godine jer su neki članovi bili mišljenja da se Društvo s novim imenom – Slomškovo prosvetno društvo „Slovenski dom“ zapravo vraća korijenima i tradiciji koje je ono imalo prije Drugoga svjetskog rata. To je bila mješavina dvaju imena dvaju različitih društava. No, godine 1994. Društvo se ponovno preimenovalo u Kulturno-prosvetno 831 ARS AS 1824, kut. 977, 1945., Dopis Ministarstvu prosvjete Narodne vlade federativne Hrvatske u Zagrebu 832 Predsjednici Društva do 1999. godine bili su: Franjo Štamberger, Milan Rogič, Niko Sever, Silvan Dolničar, Fran Rapotec, Janko Gruden, Vilim Čehovina, Janko Gruden, Niko Sever, Josip Bertok, Vladimir Jugovič, Boško Čušin, Bogdan Rupnik (Jerman & Todorovski 1999, 41) i Darko Šonc. 833 Dolenjski list, 23. 3. 1995.: I. Jugovič, 65 let Slovenskega doma v Zagrebu, 11. društvo „Slovenski dom“ i tada je na skupštini donesena odluka da se u sklopu Društva osnuje duhovna sekcija pod nazivom Anton Martin Slomšek, te je zapravo na taj način došlo do pomirenja dviju struja u Društvu (Jerman & Todorovski 1999, 59–62). Rad je Društva, poput drugih kulturno-umjetničkih ustanova koje su novoosnovane nakon Drugoga svjetskog rata, pa tako i slovenskih u Hrvatskoj, bio otežan. Novi su uvjeti tražili širenje društvenih djelatnosti, te su one bile razdijeljene među pet odsjeka i to: kulturni, omladinski, gospodarski, socijalno-zdravstveni i prosvjetni. Kasnije su još formirani pododsjeci, sekcije, skupine i kružoci (Jerman & Todorovski 1999, 39). Važnim se čini naglasiti da je do 1976. godine slovensko društvo u Zagrebu imalo podružnice i to su bile: Slovenski dom KPD „Bazovica“ iz Rijeke, Kulturno prosvetno društvo „Slovenski dom – Triglav“ iz Karlovca, a navodi se i Slovensko društvo „France Rozman“ iz Osijeka, ali to je upitno jer se prema novijim istraživanjima čini da je ono bilo podružnica Slovenskog kulturno-prosvjetnog društva „Franc Rozman“ iz Beograda.834 Osim ovih društava koja su djelovala u drugim gradovima, članovi su Slovenskog doma u Zagrebu podružnicu odmah nakon osnivanja Društva osnovali i u Maksimiru. Zanimljivo je kako su točno odredili granice djelovanja tih društava prema ulicama. Tako je granica išla po sljedećim ulicama: 220 od Mirogoja preko Horvatovca, Mikulićeve, Pavlovićeve, Jurkovićeve, Voj-novićeve i Starčićeve ulice, do Staljinovog trga te Kružićeve i Držićeve ulice. Članovi su već godinu dana kasnije na skupštini zaključili da takav oblik djelovanja nije koristan te da zbog organizacijskih, prostornih i novčanih problema zapravo dolazi do otežanog djelovanja Društva (Jerman & Todorovski 1999, 42). Kao i u slovenskom društvu Narodni dom u međuratnom razdoblju, djelovanje se Društva temeljilo na knjižnici i čitaonici, a na tim je temeljima izgrađeno i novo društvo. Tako je 1946. godine u knjižnici bilo 3.496 knjiga. Knjižnica je bila otvorena dvaput na tjedan, najčešće ponedeljkom i četvrtkom. Knjižnica je sve te godine radila kontinuirano, ali uglavnom zbog financijskih problema nisu se kupovale knjige, te je interes postepeno opadao. Stoga su članovi 1997. godine organizirali akciju prikupljanja knjiga za knjižnicu, koju je vodila Natalija Jenko Sunčič.835 Nakon završene akcije u knjižnici Slovenskog doma u Zagrebu bile su darovane čak 1.011 knjiga.836 Danas knjižnica ima preko 5.400 knjiga. 834 AS 1823, kut. 976a, 29. svibnja 1945., Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman“, Osijek, Slovenskom kulturno-prosvetnom društvu „France Rozman“. 835 Knjižnicu su vodili: Marcel Žorga, Marja Orel, Božidar Tomašič, Božena Tomažič-Jugovič, Danica Kajtna, Emilija Vučič, Helena Drašler, Milojka Jakomin, Rudolf Beltram, Jadranka Sodenicki i Slavica Bogovič (Jerman & Todorovski 1999, 46). 836 Dolenjski list, 29. 5. 1997.: M. Luzar, Tisoč in enajst novih niti z Zagrebom, 21. Još jedna važna inicijativa članova Društva bio je i pokušaj osnivanja škole na slovenskom jeziku. Nakon Drugoga svjetskog rata na području Zagreba bilo je oko 600 djece kojima su roditelji bili Slovenci. Iako je vodstvo Društva učinilo sve što se od njega tražilo, slovenska škola u Zagrebu, nažalost, nije zaživjela. Obećavalo se da će se s nastavom na slovenskom jeziku započeti u školskoj godini 1946/1947., ali do toga nije došlo (Škiljan 2012, 163–164). Situacija je bila slična kao i u Rijeci, s tom razlikom što je ini-cijatorica Zora Ausec nastavila s inzistiranjem, te je slovensko odjeljenje pri Osnovnoj školi Matteotti ipak djelovalo nekoliko godina (Riman 2013b, 363–378). Prvu je priredbu Društvo imalo 6. listopada 1945. godine u Malom kazalištu. Nastupali su pjevači, glazbenici, a dramska je sekcija izvela jedno- činku Mati M. Klopčiča te Bedaka od V. Suhodolskoga. S tim je predstavama kasnije dramska sekcija Društva gostovala u različitim mjestima mjestima u Sloveniji. Glavni je akter dramske sekcije bio Hinko Nučič, koji je zadnju predstavu postavio 1959. godine. Članovi dramske sekcije nastupali su i kao recitatori, i to gotovo na svim proslavama u prostorijama Slovenskog doma, ali i izvan njega. Često su dolazili i na gostovanja u Sloveniju. Osim spomenutog Hinka Nučiča često je recitirala Vika Podgorska i njihova kći Nada Nučič, potom Ruža Lucija Petelin i Josip Bobi Marotti. Želja za takvim oblikom djelovanja postoji i danas, a 2005. godine u Društvu je bila uprizorena igra 221 Podnajemniki, gdje su uglavnom glumili mlađi članovi Društva. Režiser je bio Ivica Kunej. Predstava je nastala sa skromnim sredstvima i s puno entuzi-jazma. Neposredno nakon početka djelovanja bila je organizirana i pionirska dramska sekcija, ali detaljnijih podataka o njezinu djelovanju nema (Jerman & Todorovski 1999, 28). U društvu je djelovao i mladinski odsjek, a njegovim članom je mogao biti svaki Slovenac u dobi od 14 do 25 godina. Uglavnom su članovi bili studenti koji su studirali u Zagrebu. Skoro svaki četvrtak pripremali su kulturno-političke i zabavne večeri s predavanjima, recitacijama te glazbenim toč- kama. Za zabavni je program brinuo peteročlani jazz-orkestar Sraka, koji je svirao i na probama plesne sekcije. Od 1950. do 1956. godine skoro su svaki utorak i nedjelju u društvenim prostorima priređivali plesne večeri, što je bio dodatni izvor financiranja. Petkom su se održavali sastanci mladih, kada su igrali stolni tenis, šah ili su čitali. Redovito su se u društvenim prostorijama organizirale večeri za nove studente, a te su večeri nazivali brucovanje. Iz tih je aktivnosti 60-ih godina nastao samostalni Slovenski študentski klub, koji je djelovao, kao i riječki, u okviru Zagrebačkog sveučilišta. Članovi kluba su 1972. godine organizirali predavanja, a pomoć im je pružio i sveučilišni profesor Fran Petre. Aktivni su bili i u različitim sportskim disciplinama (Jerman & Todorovski 1999, 49). Do suradnje Slovenskog doma iz Zagreba i Slovenskog šahovskog kluba došlo je 1971. godine, a te su dvije udruge organizirale i predavanja (Jerman & Todorovski 1999, 49), za koja se brinuo sveučilišni profesor Fran Petre. U Kulturno-prosvetnom društvu „Slovenski dom“ u Zagrebu djelovali su i harmonikaši. Prvi se put spominju već 1948. godine, a kao njihov se voditelj navodi Rajko Horvat. Drugi put je orkestar harmonikaša bio osnovan 1977. godine, kada je njihov voditelj bio Zvonko Šiljav. Orkestar je uspješno nastupao na različitim društvenim proslavama, a surađivao je i s Glazbenom mladeži Hrvatske te s Društvom hrvatskih skladatelja. U sklopu Društva proslavilo se 10 godina djelovanja, a zbog nesporazuma u Društvu članovi su orkestra s dirigentom prešli u KUD „Joža Vlahović“ (Jerman & Todorovski 1999, 50). Moguće je tvrditi da je i u Kulturno-prosvetnom društvu „Slovenski dom“ u Zagrebu jedno od najvažnijih mjesta imao pjevački zbor. Nastup je zbora bio već u listopadu 1945. godine. Zborom je dirigirao Stanko Strašek.837 Već iduće godine u Društvu su djelovali muški i mješoviti pjevački zbor te oktet i svi su redovito nastupali na različitim događanjima u društvenim prostorijama, ali i izvan njih. Nastupali su u Zagrebu i u Sloveniji. Zbor je redovito nastupao u Glazbenom zavodu, a na repertoaru su bile slovenske narodne i umjetničke pjesme te skladbe hrvatskih skladatelja. Od 1994. do 222 1998. godine u Društvu su djelovala čak tri pjevačka zbora: mješoviti, ženski te zbor duhovne sekcije A. M. Slomšeka. U to su vrijeme ženski i muški pjevački zbor nastupali na svim Taborima pevskih zborov u Šentvdu pri Stični, na Primorska poje, na revijama zagrebačkih amaterskih zborova u Zagrebu te, naravno, na priredbama u Kulturno-prosvetnom društvu „Slovenski dom“ (Jerman & Todorovski 1999, 69–71). Tu tradiciju uključivanja u različite kulturne događaje u Hrvatskoj i Sloveniji nastavljaju i dalje. U okviru Kulturno-prosvetnog društva „Slovenski dom“ u Zagrebu je djelovala i plesna sekcija. Na samom je počeku to bio plesno-folklorni podods-jek, osnovan 1948. godine. U prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata članovi su organizirali društvene tečajeve plesa te su plesali narodne plesove, a vodio ih je Aleksej Konomenko. U osamdesetim godinama 20. stoljeća plesnu je školu vodio Davor Čebulić, a kako je aktivnost bila vrlo popularna, tečaj je organiziran triput tjedno. Plesna je sekcija nastupala kako u društvenim prostorijama i izvan njih. Potrebno je naglasiti da je 1983. godine plesna sekcija sudjelovala na Općinskoj konferenciji socijalističke omladine Hrvatske u Bjelovaru, gdje je dobila i priznanje. Uspješna je bila i 1984. godina, kada su sudjelovali na Susretu plesnih amatera u Zagrebu te na priredbi Poziv na ples koja se održala u maloj dvorani Vatrosalva Lisinskog. Plesna sekcija uspješno 837 Dirigenti su do 1999. godine bili: Andrija Tomašek, Albin Skok, Danilo Danev, Janko Jezovšek, Zlatko Krčko, Zlatko Fric, Blaženka Pavlović-Kovač, Vinko Glasnović, Petar Kutnjak, Jadranka Kene, Franc Kene (Jerman & Todorovski 1999, 52, 71). je nastavila djelovati i kasnije, a 1987. godine bila je iznimno uspješna te je čak djelovala i podsekcija akrobatskog rock and rol a. Zadnji podatak o djelovanju te sekcije datira iz 1989. godine (Jerman & Todorovski 1999, 52–53), godine kada je Društvo ujedno brojalo najmanje članova, samo 120 (Škiljan 2012, 164). Osnovna aktivnost članstva u Društvu bile su organizacija i sudjelovanje na različitim priredbama koje su se odvijale u prostorijama slovenskog društva, kontinuirano, od 1945. godine. Obično su to bile priredbe povezane s određenom tematikom, najčešće s obljetnicama rođenja ili smrti poznatih osoba iz slovenskoga kulturnog i umjetničkog života. U vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata na priredbama su često sudjelovale i znamenite osobe koje su bile važne i značajne u javnom i kulturnom životu Zagreba i Hrvatske. Svakako je potrebno naglasiti nastupe opernih pjevača: Josipa Gostiča, Josipa Križaja, Vilme Bukovac, Josipa Šuteja, Ivana Francelja, Vilima Nožiča, Janje Hanžek i Maria Šimenca. To su uglavnom slovenski umjetnici koji su bili zaposleni u Narodnom kazalištu u Zagrebu. Zabilježen je i nastup Lojzeta Potokara838 te Živka Rojnika. Literarne večeri su bile posvećene slovenskim piscima i pjesnicima, te su se tako obilježavale obljetnice Ivana Cankara, Antona Lajovica, Srečka Kosovela, Franca Bevka, Simona Gregorčiča, Alojzija Gradnika, Mateja Bora, Antona Tomaža Linharta, Valentina Vodnika i drugih. 223 Plodno razdoblje kulturnih zbivanja je bilo do 1963. godine, a nakon toga se broj takvih događanja smanjuje. Takve su priredbe najviše pripremali povodom različitih državnih praznika: Dan žena, dan Oslobodilačke borbe, proslava Nove Godine te dolasci Djeda Mraza (Jerman & Todorovski 1999, 53–54). Nakon 1991. godine se broj različitih kulturnih događanja povećao. Danas se slave državni praznici, održavaju se koncertni programi te Društvo ugošćuje kulturna društva iz Slovenije, ali i slovenska društva iz Hrvatske. I dok su članovi pokazivali različit interes za djelovanje u Društvu, nije postojao neki poseban interes za likovnu umjetnost. To se izmijenilo osamdesetih godina 20. stoljeća kada je zabilježen prvi događaj povezan s likovnom umjetnošću. Tako je 1985. godine u prostorima društva bila otvorena retrospektivna izložba slikarskih radova prekomurskog slikara naivca Kolomana Besneca iz Murske Sobote. Iste godine je bila postavljena i izložba Miška Kranjca iz Velike Poljane (Jerman & Todorovski 1999, 56). Danas se u 838 Lojze Potokar (Ljubljana, 1902. – Ljubljana, 1964.), glumac. Član je bio varaždinskog ansambla od 1920./1921 te je u Varaždinu djelovao dvije sezone. Osim dramskih djela, glumio je i u operetama. Nadalje je djelovao i u Osijeku, Sarajevu a s putujućim komičarima obišao je skoro cijelu nekadašnju Jugoslaviju. Od 1928. godine je bio u Ljubljanskoj Drami. Kao kazališni umjetnik, glumac i režiser djelovao i u vojnom kazalištu u Črnomlju. Nakon Drugog svjetskog rata, sve do mirovine 1963./1964. godine je djelovao u Slovenskom narodnom kazalištu u Ljubljani (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2011, 69). prostorima slovenskog društva u Zagrebu predstavljaju profesionalni i amaterski likovni umjetnici. Od 1991. godine do danas je Slovenski dom u Zagrebu razvio vrlo bogatu i šaroliku lepezu djelovanja, ali jednako kao i druga društva u Hrvatskoj i oni imaju problema s uključivanjem mladih članova u svoj rad. Sve aktivnosti i planovi Društva proizlaze iz ciljeva koji su bili postavljeni još u međuratnom razdoblju, a to su: očuvati slovenski identitet, očuvati i njegovati slovensku samosvijest, očuvati slovenski jezik te slovensku kulturnu, prirodnu i duhovnu tradiciju. Slovenski dom Kulturno prosvetno društvo „Bazovica“ u Rijeci Društveni život Slovenaca u Rijeci nastavio se i nakon Drugoga svjetskog rata. Društvo je osnovano 1947. godine, a u skladu s onodobnim političkim i kulturnim prilikama prihvaćeno je ime Slovenski dom Kulturno prosvetno društvo „Bazovica“. Za razliku od prijašnjih društava, o ovom je 2008. godine izašla knjiga, te će stoga ovdje njegovo djelovanje biti prikazano djelomično, odnosno 224 naglašene će biti važnije aktivnosti i neki događaji. Težište će biti na samom osnivanju i smjeru djelovanja. O počecima rada Slovenskog doma KPD „Bazovica“ vrlo ilustrativno piše počasna predsjednica,839 velika entuzijastica i zagovornica Slovenaca u Rijeci, ali i u Hrvatskoj, Zora Ausec. Zapisala je: … bili smo bez svega, samo ogromnu volju i ljubav do toga, novo osnovanog društa smo imali, ali smo usprkos toga počeli kao pravi partizani: počeli smo sakupljati članove, među njima knjige za buduću knjižnicu, doprinose, djecu za školu za koju smo misili da ćemo je već sutra otvoriti, tražili prostore, hodali oko foruma s molbana i delegaci-jama i što smo već radili. Dodjelili su nam u oštećenoj Čitaonici dvije sobe, skakali smo po daskama, sastajali se, pjevali, čitali pionirima Cicibana puno nas je bilo. Kako je bila skromna naša prva literarna večer posvećen Kajuhu. Na daskama i klupama smo sjedili, neki su stajali i slušali, naš zbor je imao oko 70 pjevača i pjevačica, a dirigent, prof. Volarič je jaukao da mu je hladno i da je gladan. Ali smo ipak pjevali. (Preuzeto: Riman & Riman 2008, 12).840 839 Predsjednici Slovenskega doma KPD „Bazovica“ bili su: Z. Ausec, H. Soban, J. Harej, D. Rizman, A. Mihevc, D. Božič, F. Vodopivec, I. Vrabič, V. Žibert, M. Keber i V. Vitaz (Riman & Riman 2008, 245), Milan Grlica, Jasmina Dlačić, a danas je predsjednik Zvonimir Stipetić. 840 „…bili smo brez vsega, le ogromno voljo in ljubezen do tega, na novo ustanovljenega društva smo imeli, pa smo kljub temu začeli kot pravi partizani: začeli zbirati člane, med njimi knjige za bodočo knjižnico, prispevke, otroke za šolo, za katero smo mislili, da je bomo že jutri odprli, O samim počecima djelovanja, prije nego se Društvo i službeno osnovalo, doznajemo iz kratkih zapisnika prvih organizacijskih sastanaka, koji su zapisani u bilježnicu velikog formata naslovljenu Slovensko društvo „Simon Gregorčič“ Sušak, što ukazuje na činjenicu da su Slovenci bili upoznati s tradicijom okupljanja Slovenaca u Rijeci, odnosno na Sušaku, prije Drugoga svjetskog rata. Zašto članovi Društva nisu prihvatili ime i nastavili s tradicijom, nije poznato. Društvo je osnovano i ono je postalo podružnica Kulturno prosvenega društva „Slovenski dom“ iz Zagreba te je tako ostalo sve do 1976. godine (Riman & Riman 2008, 114–115). Kako je financiranje društava bilo smanjeno, tako se slovensko društvo u Rijeci financiralo donacijama, nešto manje dobivalo je od Saveza kulturno -umjetničkih društava, a uglavnom su prihodi bili od članarine i prikupljeni iz organizacija plesnih večeri i čajanki. Tako se čini potrebnim spomenuti da je 1953. godine organiziralo čak 32 plesa s čajankama, na kojima je svirao Plesni orkestar Bazovice, te su na taj način prikupili sredstva za djelovanje (Riman & Riman 2008, 42). Svoja su okupljanja i sastanke najavljivali u dnevnim riječkim novinama: Novom listu i La voce del popolo, a pisali su na hrvatskom i slovenskom jeziku. S aktivnijim djelovanjem Društvo je počelo krajem 1947. godine. Prva sekcija koja je počela s djelovanjem je bio pjevački zbor. Prvi dirigent bio je Stanko Volarič.841 225 Prvi je nastup održan u Sindikalnom domu na Mlaki (dio Rijeke), a prve pjesme koje su pjevali bile su Kot žrtve smo pali u borbi i Kje so tiste stezice. U sjećanju članova ostala je uspomena na prvog dirigenta: „…naš sijedi prvi dirigent nas je pričekao u prostorijama „Narodne čitaonice“ s otvorenim rukama i udario na klavir prve akorde slovenske pjesme Oj, Triglav, moj dom!“ (Preuzeto: Ausec 1977, 35).842 Pjevački zbor nastupao je na svim događanjima u prostorima Slovenskog doma KPD „Bazovice“, ali i na drugim manifestacijama u Rijeci, široj okolici i u Sloveniji. Spominju se nastupi prilikom proslave Prešernova dana,843 koji se redovito obilježava. Nastupali su za Dan žena te Dan Republike.844 Prvi iskali prostore, hodili okrog forumov s prošnjami in delegacijami in že kar delali. Dodelili so nam v poškodovani Čitalnici dve sobi, skakali smo po deskah, se sestajali, peli, čitali pionirjem Cicibana, polno nas je bilo. Kako je bil skromen naš prvi literarni večer posvečen Kajuhu. Na deskah in klopeh smo sedeli, nekateri so stoje poslušali, naš zbor je štel okrog 70 pevcev in pevk, a dirigent, prof. Volarič je stokal, da ga zebe in da je lačen. Pa smo le peli.“ (Preuzeto: Riman & Riman 2008, 12). 841 Dirigenti su bili: Stanko Volarič, Anton Geržinčič, Jože Poljanec, Miloš Zlatić, Rajmund Hrovat, Peter Škerjanec, Franjo Bravdica, (Riman & Riman 2008, 275–286), Maja Dobrila, a danas zbor vodi Zoran Badjuk. 842 „…naš sivolasi prvi dirigent nas je pričakal v prostorih „Narodne čitalnice“ z odprtimi rokami in udaril na klavirju prve akorde slovenske pesmi Oj, Triglav, moj dom!“ (Preuzeto: Ausec, 1977, 35). 843 Novi list, 10. 2. 1949.: Slovensko kulturno-prosvetno društvo „Bazovica“, 2. 844 Novi list, 24. 11. 1950.: Društvene vijesti, 2.; La voce del popolo, 25. 11. 1950.: Solenne accademia al Circolo „Basovizza“, 2.; Novi list, 27. 11. 1952.: Akademija u čast dana Republike, 2.; La voce del nastup izvan vlastitih prostorija bio je na Smotri kulturno-umjetničkih dru- štava i grupa u Rijeci, koja je bila održana 20. kolovoza 1947. v kazalištu Partizan u Rijeci gdje je prema podacima iz novina bilo uključeno 570 sudio-nika. Iako je na početku djelovanja Slovenskog doma KPD Bazovice postojao samo mješoviti pjevački zbor, tijekom 70 godina povijesti to nije uvijek bilo tako. Zbog nedostatka žena jedno vrijeme je postojao samo muški pjevački zbor, a svojedobno su istovremeno djelovali i muški i mješoviti pjevački zbor te su nastupali s odličnim rezultatima.845 Takva je situacija bila zabilježena i u drugim slovenskim društvima u Hrvatskoj. Kao što je već spomenuto, pjevački se zbor počeo uključivati i u razli- čite priredbe u Sloveniji. U početku su to bila samo povremena gostovanja na nekim manifestacijama na kojima su nastupali pjevački zborovi, kao npr. Revija pevskih zborov u Trstu846 1964.847 godine, ali s vremenom je pjevački zbor počeo nastupati na određenim događajima redovito, te su odlasci na neka događanja postali tradicionalni. Tako je pjevački zbor postao i redovit gost na reviji Primorska poje. Na manifestaciji Primorska poje zbor je prvi put nastupio 1973. godine, a Zora Ausec je zabilježila: Tako lijepi osjećaji su me prepravili kada sam vidjela toliko ljudi koji su pjevali, koji su donijeli iz svih krajeva pa i izvan granica ovdje svoju lijepu iz srca pjevanu pjesmu. Milu, domaću, ljubavnu, domoljubnu, 226 borbenu, pobunjeničku, bratsku, smirujuću pjesmu braće, boraca, pobjednika, patriota, stvaratelja.848 Druga manifestacija na koju se zbor već tradicionalno uključuje je Tabor pevskih zborov u Šentvidu pri Stični.849 Na toj je manifestaciji pjevački zbor prvi put nastupio 1974 godine.850 Godine 1981. Slovenski dom KPD „Bazovica“ za uspješno je i dugogodišnje djelovanje na području glazbe popolo, 29. 2. 1952.: Circolo sloveno „Basovizza“, 2. 845 Oba su zbora djelovala od 1957. do 1964. godine. U tom je vremenu muški pjevački zbor bio ispomoć u Riječkom kazalištu, kada su izvodili operu Boris Godunov (Riman & Riman 2008, 279). 846 „Kar nekam presenečeni smo bili ob pogledu na tako številčen zbor na Reki živečih Slovencev, nič manj presenečeni pa smo bili tudi nad zborovsko kvaliteto, posebno v njegovi mešani se-stavi… Zboru reških Slovencev in njegovi solistki (Rožica Kozem-Čubić) smo res hvaležni za njo (Venturini: Znamenje) in poslušalci so jo tudi sprejeli z navdušenjem, kakršnega je težko popi-sati.“ (Primorski dnevnik, 14. 1. 1964.: j. k., Navdušojoča revija naših pevskih zborov zanesljivo jamstvo za nov razmah prosvete, 4). 847 Primorski dnevnik, 8. 1. 1964.: I. revija pevskih zborov 1964, 2. 848 „Tako lepi občutki so me navdajali, ko sem videla toliko pojočih ljudi, ki so prinesli z vseh krajev tu in onstran meje svojo lepo, iz srca zapeto pesem. Milo, domačo, ljubavno, domoljubno, bor-beno, uporniško, bratsko, pomirjujočo pesem bratov, borcev, zmagovalcev, patriotov, ustvarjal-cev.“ (Arhiv Slovenskog doma KPD „Bazovica“, Kronika 2. ). 849 Ta manifestacija počela je 1970. godine prilikom 20. obljetnice djelovanja Slovenskega okteta, koji je imao svoj prvi koncert u Šentvidu pri Stični. 850 Na prvom nastupu zbor je otpjevao tri pjesme: Narodna, Rožmarin i Znamenje. Zora Ausec je zapisala: „…zamejci in to Korošci, Primorci, Benčani, Porabski Slovenci in zbor „Bazovica“ iz Reke želi posebno priznanje in vszbujati splošno pozornost“ (Arhiv Slovenskog doma KPD „Bazovica“, Kronika 2.) dobio Galusovu značku. Za uspješno sudjelovanje zbor je 1983. na 14. taboru slovenskih pevskih zborov dobio i zlatnu plaketu. Dvije godine kasnije dobio je priznanje za 12 godina kontinuiranoga sudjelovanja na toj manifestaciji.851 Tijekom 70 godina djelovanja zbor je imao mnogo uspješnih nastupa i jedna je od sekcija u Slovenskom domu KPD „Bazovica“ koja kontinuirano djeluje od samih početaka nastanka Društva. Doduše, potrebno je naglasiti da su postojali i trenuci kada se činilo da će zbor prestati s djelovanjem. U njemu je djelovalo više od 700 ljudi, iako nisu svi bili povezani sa Slovenijom, što pak ukazuje na otvorenost članstva da se u djelovanje Društva uključe svi koji uživaju u amaterskom kulturno-umjetničkom djelovanju. Druga skupina koja je u Slovenskom domu KPD „Bazovica“ djelovala od samog početka je dramsko-recitatorska sekcija. U djelovanju te sekcije moguće je prepoznati tri faze: prva je od početka djelovanja do 1964. godine, druga je do 1974. godine i treća je od 1974. do danas. Interes za osnivanje recitatorsko-dramske skupine postojao je, poput želje za organiziranjem pjevačkog zbora, od samog početka. No najveći je problem bio pronaći režisera, odnosno osobu koja se razumije u dramsko-recitatorski rad, a koja ima dobro znanje slovenskog jezika (Riman & Riman 2008, 295). Osim amatera u rad su se Društva uključili i neki slovenski umjetnici koji su djelovali u kazalištu u Rijeci: Branka Rasberger Verdonik, Konrad Orožim, Oskar Zornik i Drago Pogačar (Riman 2008, 266–267). 227 Prvi nastup članova dramsko-recitatorske skupine izvan prostora Slovenskog doma KPD „Bazovice“ bio je 1949. godine, kada je Ciril Rejec nastupio na Smotri kulturno-umjetničkih društava i grupa grada i Kotara Rijeke. 852 Iako je dramsko-recitatorska sekcija imala problema s brojem članova i s vodstvom sekcija, svejedno se uspjela predstaviti. Najaktivniji su u djelovanju sekcije bili Zora Ausec, Ema Poljanec, Jože Poljanec i Rožica Kozem-Čubić. Sami su birali tekstove i režirali predstave. Osim malog broja članova i neadekvatnih tekstova drugi je velik problem bio i neodgovarajuća pozornica u dvorani Slovenskog doma KPD „Bazovica“. Kostime i druge rekvizite posuđivali su iz Riječkog i Ljubljanskog kazališta. Do 1964. godine postavili su više dramskih predstava.853 Nakon 1964. godine uslijedila je veća pauza u radu. Dramsko-recitatorska sekcija djelovala je bez stručnog vodstva. To je trajalo do 1974. godine, kada su dramske aktivnosti ponovo oživjele dolaskom Alojza Usenika (Riman & Riman 2012). Tada se započinje s većom aktivnošću sekcije. Članovi su prisutniji na nastupima u Društvu, ali i na gostovanjima. Uglavnom 851 Novi list, 25. 6. 1985.: S. H., Neka pjevaju ljudi, 7. 852 Novi list, 3. 7. 1949.: Program smotri kulturno-umjetničkih društava i grupa iz Kotara Rijeke, 2. 853 A. Čehov Snubac, N. Nosov: Sinji model, A. T. Linhart Županova Micka, I. Pregelj Mlada Breda, W. S. Maugham Sveti plamen, J. Gregorc Vasovalci, V. Vodopivec Kovačev študent (opereta), F. Prešeren Povodni mož i Krst pri Savici, C. Golar Vdova Rošlinka, F. Stricher Kam iz zadrege, M. Mihelič Svet brez sovraštva te F. Finžgar Veriga (Riman & Riman 2008, 295-300). su članovi recitirali pjesme znanih slovenskih autora: Prešerna, Gregorčiča, Cankara.854 Prva veća scenska igra je bila Bedak V. Suhodolskega u režiji i scenogra-fiji Alojza Usenika. Dramska je sekcija s tom dramom nastupila u Novigradu 1977. godine na Drugoj smotri amaterskih kazališta. Za nju su dobili nagradu za najbolju dramu, a Vitomir Vitaz dobio je posebnu nagradu za najbolju mušku ulogu (Riman & Riman 2012, 68). U vrijeme dok je dramsko-recitatorsku sekciju vodio Alojz Usenik bilo je uvježbano i odigrano puno predstava, od kojih su mnoge bile vrlo pozitivno ocijenjene: Hlapec Jernej in njegova pravica I. Cankara (1978), Vdova Rošlinka C. Golara (1979), skečevi Živi spomenik, Zagorska ljubav i Krivi spoj odigrani pod nazivom Veseli večer (1979), Zadnje srečanje A. Glebova (1981), recital Dvajseto stoletje-Titovo stoletje (1981), Lili G. Courdlaina (1982) i tri skeča: Intendanti, Fotograf i Plaća po učinku (1982); Piknik s tvojo ženo A. Jelačina (1983), Županova Micka A. T. Linharta (1984), jednočinka Stekel pes V. Kedrova (1984), Vdova Rošlinka C. Golara (1985), Ponočni vlom M. Mitrovića (1987) te jednočinke Mati M. Klopčiča i Analfabet B. Nušića (1988). Najdugovječnija predstava od svih koje su se ikada izvodile u Slovenskom domu KPD „Bazovica“ bila je Piknik s tvojo ženo A. Jelačina, koja je bila izvedena više od 130 puta (Riman & Riman 2012, 90). 228 Rad dramske sekcije nastavio se i kada je Alojz Usenik zbog prevelikog angažmana na radnom mjestu sudjelovao u radu dramske sekcije kao glumac. Na mjesto režisera i voditelja dramsko-recitatorske sekcije je došao Boris Lučić, koji je postavio djelo Lepa naša dolina, u kojem su sudjelovale sve sekcije Slovenskog doma KPD „Bazovice“. Za tu je predstavu Siniša Posarić dobio nagradu za najbolju mušku ulogu, a Alojz Usenik za epizodnu ulogu. Godine 1990. započeli su s uvježbavanjem predstave Glej, kako lepo se začenja dan Z. Bajsića, u kojoj su glavnu ulogu imali Loredana Zidar-Jurković te Alojz Usenik. Dramsko-recitatorska sekcija nastavila je s radom. Tako su njezini članovi premijerno 1992. godine odigrali predstavu Ponočni vlom, s kojom su obišli brojna hrvatska ratišta. Odigrana je 50 puta, a time su se riječki Slovenci aktivno uključili u aktualna događanja u Hrvatskoj. Slovenski dom i režiser predstave dobili su Zahvalnicu hrvatske umjetničke snage za doprinos pri obrani Hrvatske. Komedija Eros v Offu premijerno je odigrana 1994. Uz postojeće predstave koje je izvodio ansambl dramsko-recitatorske sekcije Slovenskog doma KPD „Bazovica“ 1999. godine ponovo su odigrali odlomak iz komedije Županova Micka, a skeč Leva-desna izveden je 2000. godine. Zapa- žen je bio i nastup s odlomkom Nočne dame iz drame Leda Miroslava Krleža. Velik je uspjeh dramsko-recitatorska sekcija doživjela i s komedijom Antrax 854 Kao recitatori spomenuti su: I. Harej, A. Kolar-Sluga, J. Arzenšek, R. Kozem-Čubić, M. Jurković, I. Čagalj, J. Poljanec, B. Rejec, L. Jurković-Zidar, S. Brgulin. C. Rejec. Nažalost, nije se vodila eviden-cija recitatora te ih je teško sve poimence navesti (Isto 301). Ede Stojčića 2002. godine. Od 2004. do 2006. godine igrali su predstavu Dekle mojih sanj, u 2007. godini predstavu Ženskice v trosjedu. To je ujedno bila i zadnja režija Alojza Usenika, koji se povlači, a redateljsko mjesto zauzima Serđo Dlačić. Tako su 2008. godine postavili predstavu Romeo in Julija, a 2015. predstavu Niti tat ne more pošteno krasti. Dramska sekcija još uvijek vrlo uspješno djeluje, a tijekom svojeg 70-godišnjeg rada u njoj je sudjelovao velik broj ljubitelja pisane riječi. Najviše su se izvodili slovenski klasici: Prešern, Cankar, Gregorčič, Jenko i drugi. Cilj sekcije bio je okupiti riječke Slovence te ih uključiti u nastupe i predstave koje su se uvijek izvodile na slovenskom jeziku. Još jedna važna sekcija je i folklorno-plesna, koja ja započela sa svojim djelovanjem ubrzo nakon što je bio osnovan Slovenski dom KPD „Bazovica“. Sekciju je neko vrijeme vodio Drago Pogačar,855 baletni majstor u Riječ- kom kazalištu. Koliko je dugo Drago Pogačar bio aktivan, nije sigurno, jer nema podataka. U 60-im godinama 20. stoljeća Ljubo Mislej organizirao je narodni ansambl, koji je pratio četiri plesna para (Riman & Riman 2008, 318), što pak ukazuje na to da je nekakav oblik plesno-folklorne sekcije postojao. Problem ove sekcije bio je sličan problemu dramsko-recitatorske sekcije. Naime, da bi ona uspješno djelovala, bilo je potrebno pronaći osobu koja je poznavala slovenske plesove, odnosno koreografiju. Stalno se vodstvo usta-lilo 70-ih godina 20. stoljeća, kada je to preuzela Sonja Kern Svoboda.856 Ona 229 je bila profesionalna baletna umjetnica, koja je radila u Riječkom kazalištu. Drugi velik problem predstavljalo je dobivanje slovenske narodne nošnje. Za plesove drugih naroda nekadašnje Jugoslavije nošnje su posuđivali iz Riječ- kog kazališta. Slovenske narodne nošnje su, uz izrazit napor predsjedništva Društva uspjeli kupiti, i to u Sloveniji. Sekcija je djelovala vrlo požrtvovno i s aktivnim voditeljem, te se uskoro afirmirala kao prepoznatljiva folklorna sekcija na prostoru Kvarnera. Članovi su sudjelovali na različitim manifestacijama, a potrebno je spomenuti da su nastupili u Trebnjem, na Susretu bratstva i jedinstva, gdje su bili jedna od dviju folklornih skupina iz Hrvatske. Sekcija je surađivala s drugim folklor-nim i kulturno-umjetničkim društvima.857 855 Drago Pogačar (Kamnik, 1920. – Sidney, Australija, 2000.), baletni majstor. Njegovo se ime spominje 1938. godine, kada je nastupio na prvoj produkciji Odjeljenja za ples i balet Operne škole Državnog konservatorija u Ljubljani pod vodstvom P. Golovine. Iz Ljubljane odlazi 1946. godine. Neko je vrijeme bio u plesnoj skupini Doma Armije u Beogradu, a potom u Rijeci, nakon čega odlazi u Redfern u Australiju (Hećimović & Barbieri & Neubauer 2011 , 39). 856 Sonja Kern, (Ljubljana, 5. 5. 1929), balerina. Danas živi u Rijeci. U Riječko kazalište došla je iz Maribora 1952. godine, gdje je bila sve do 1971. godine, kada se umirovila. Plesala je u balet-nom zboru te je imala i manje solističke uloge ( Licitarsko srce, Romeo i Julija, Kraljičin lovac, Žetva, Đavo u selu, Giselle) (Isto, 290). 857 Surađivali su s Kasarnom Španskih dobrovoljaca, Kulturno umjetničkim društvom PTT, Kulturno umjetničkim društvom Student i Radničko kulturno umjetničkim društvom Brodograditelj. Nakon jedog zajedničkog nastupa bilo je zapisano: „…nezaboravnim trenucima atraktivnih ali i origi-nalnih koreografija s elementima baleta. Bilo je to veče velikih amaterskih folklornih ansambala S manjim prekidima sekciju je vodila Sonja Kern Svoboda do 1999. godine, kada ju je zamijenila Dolores Bugarin. Sekcija u tom periodu nije bila toliko aktivna i uspješna. Nakon Dolores Bugarin sekciju je vodilo više različitih voditelja, a između ostaloga neko vrijeme čak nisu ni plesali slovenske folklorne plesove, već samo moderne. Danas u Društvu djeluje plesna sekcija koja pleše isključivo moderne plesove te folklorna sekcija, koja pleše slovenske i hrvatske plesove. Iz djelomično očuvanih podataka o članstvu vidljiv je velik broj mladih koji su prošli kroz tu sekciju. U cjelokupnom radu sekcije posebno su bili opaženi nastupi sekcije kada je plesala tradicionalne slovenske plesove. Takvoj su vrsti plesova težili svi članovi društva Slovenski dom KPD „Bazovica“. To je bio jedini način da se predstave različiti slovenski plesovi te raznovrsna slovenska nošnja. Folklorno-plesna sekcija bila je uz pjevački zbor i dramsko-recitatorsku skupinu sastavni dio gotovo svih predstava i proslava. Te su tri sekcije ujedno i temelji na kojima je izraslo i danas djeluje društvo Slovenski dom KPD „Bazovica“. No u njemu su djelovale još neke skupine koje se nisu održale, odnosno djelovale su kraći period. Važno se čini reći da je djelovala harmonikaška skupina pod vodstvom Gvidona Misleja, koja je sa svojim radom počela 1950. godine (Riman & Riman 2008, 329). Što je njega ponukalo na osnivanje takve sekcije, najbolje 230 je razložiti njegovim riječima: Kako je bilo dosta djece koja su bila voljna sudjelovati u tom radu, došao sam na ideju osnovati harmonikaški orkestar, jer harmonika je u Sloveniji jedan od najraširenijih instrumenata. Kako Društvo nije imalo harmonike, a roditelji nisu bili u mogućnosti kupiti instrument, želja za osnivanjem harmonikaškog orkestra ostvarena je bila tek 1952. godine. U početku je bilo učlanjeno samo 8 harmonikaša, no vremenom se broj povećavao. U šest godina rada harmonikaški orkestar je počeo sudjelovati na svim nastupima u Društvu ali i izvan njega. Spominju se prvi nastupi u Domu JNA, Mihotićima, Brestovici, Viškovu, Kraljevici. Sudjelovali su na logorovanju u malom Lošinju, gdje su nastupali u povodu Dana ustanka i u lošinjskoj bolnici (Preuzeto: Riman & Riman 2008, 329). Jedan od problema bila je glazbena literatura za harmonikaški orkestar. Neke je skladbe Gvidon Mislej sam aranžirao, a neke i sam komponirao. Na proslavi 10. godišnjice djelovanja Slovenskog doma KPD „Bazovica“ nagla- šeno je da je: …harmonikaški zbor jedini te vrste u cijeloj riječkoj regiji i broji 10 mladih harmonikaša. Harmonikaši imaju uspjeha zahvaljujući upornom i u čijem je nastupu vidljiv dugogodišnji rad i iskustvo prikupljeno na domaćim i inozemnim scenama“ (Preuzeto: Riman & Riman 2008, 322). stručnom voditelju Gvidonu Misleju koji u prvom redu izvodi skladbe sa slovenskim motivima. Teško je povećati članstvo jer je svaki član dužan imati instrument, što je mnogim obiteljima nedostižno (Preuzeto: Riman & Riman 2008, 331). Neko je vrijeme orkestar vodio Lenac, a potom i Rajmund Hrovat. Do kada je orkestar postojao, nije jasno iz postojeće literature i povijesnih izvora. Kroz povijest Slovenskog doma KPD „Bazovica“ također se spominje postojanje i djelovanje likovne skupine 1951. godine, a nekoliko godina kasnije spominju se i boćarska, operetna i šahovska sekcija (Riman & Riman 2008, 337–340), koje su djelovale neko vrijeme, ali nije vidljivo ni tko je bio voditelj ni koliko su članova brojale. Spominje se također i mladinska sekcija, tamburaški orkestar, koji je vodio Serafin Lenac te muški kvartet. Osim spomenutih sekcija u sklopu Slovenskog doma KPD „Bazovica“ djelovao je i Slovenski študentski klub, koji je djelovao u okviru Sveučilišta u Zagrebu, a s čijim je aktivnostima započeo Jože Arzenšek, tadašnji student Medicinskog fakulteta u Rijeci (Riman & Riman 2008, 74). Članovi toga kluba bili su studenti koji su došli iz Slovenije na studij. Oni su u sklopu svojeg djelovanja organizirali literarne večeri, a bili su uključeni i u druge sekcije Društva te su zajedno s članovima Društva organizirali kulturno-prosvjetne večeri (Riman & Riman 2008, 77, 84). Na tim je temeljima kasnije ponovno 231 zaživjelo djelovanje Studentskog kluba, kojemu je inicijativu dala Marjana Mirković (Riman & Riman 2008, 196). Kasnije se on pretvorio u Mladinsku sekciju, koja uspješno djeluje i danas. Djeci i mladima se u Slovenskom domu KPD „Bazovica“ uvijek pridavala velika pozornost te su često organizirali različita događanja namijenjena samo njima. Prije svega tu treba spomenuti posjet Djeda Mraza, odnosno kasnije miklavževanje, gdje su najmlađi bili u prvom planu. Osim toga djelovala je pionirska plesna skupina, a mlade i djecu se pokušavalo i na druge načine aktivno uključiti u djelovanje Društva. Danas u Društvu ponovo djeluju likovna sekcija, literarna sekcija, plani-narska sekcija te fotografska sekcija. Članovi Društva uključuju se u različite projekte kako drugih kulturno-prosvjetnih udruga tako i onih organiziranih na nivou Grada Rijeke, odnosno Primorsko-goranske županije. Kroz svojih 70 godina djelovanja Slovenski dom KPD „Bazovica“ pove-zivao je i još uvijek povezuje riječke Slovence. Od samog početka idejni su začetnici tog društva, predvođeni Zorom Ausec, posvećivali veliku pozornost prosvjetnim djelatnostima. Radili su na očuvanju slovenskog jezika i kulture, većinsko stanovništvo su upoznavali sa slovenskim jezikom i kulturom. Svojim su dugogodišnjim djelovanjem ostavili trag u kulturi i povijesti Rijeke i Kvarnera. Kulturno prosvetno društvo „Slovenski dom – Triglav“ v Karlovcu Nakon Drugoga svjetskog rata bilo je potrebno neko vrijeme da bi se obnovilo djelovanje društva u Karlovcu. Društvo je ponovo zaživjelo 1951. godine. Obnova djelovanja povezuje se s imenom Adija Grudena, koji je bio prvi predsjednik slovenskog društva koje je nastalo u Karlovcu nakon Drugoga svjetskog rata.858 To je društvo je dobilo ime: Kulturno prosvetno društvo „Slovenski dom – Triglav“ v Karlovcu (Kržišnik-Bukić 1995, 168). U knjizi Spominska knjiga ob 30-letnici Kulturno prosvetnega društva „Slovenski dom Triglav“ navodi se da je Društvo od početka imalo 300 članova, a da je njihov broj brzo narastao na 600 članova. Godine 1956. imali su 400 članova, a godine 1958. 516 članova (Jerman & Todorovski 1999, 43). No među njima je bilo i drugih stanovnika Karlovaca i okolice koji i nisu imali nekakve rodbinske ili druge veze sa Slovenijom. Društvo je bilo podružnica slovenskog doma iz Zagreba do 1976. godine, isto kao i Slovenski dom KPD „Bazovica” , kada je na temelju republičkog dopisa odlučeno da se sve podružnice koje imaju više od 30 članova moraju osamostaliti (Jerman & Todorovski 1999, 43). Kao ciljevi Društva zabilježeno je: 232 …probuditi društvenu i nacionalnu svijest među Slovencima našeg mjesta, podignuti njihovu kulturno-prosvjetnu razinu, pojačati socijalističku i društvenu disciplinu i propagirati slovensku kulturu među bratskim narodima Hrvatima i Srbima… (Preuzeto: Gruden 1960, 10).859 Djelovanje Društva povezano je, kao i u ostalim društvima, s različitim kulturnim i prosvjetnim aktivnostima. Tako su članovi Društva, nakon što su uspjeli dobiti adekvatne prostore, 1959. godine osnovali knjižnicu. Druge su sekcije s djelovanjem započele ranije. Kao naj aču i najmasovniju sekciju potrebno je spomenuti Mlade harmonikarje. Oni su započeli s radom 1955. godine, kada je 16 učenika izrazilo želju za sviranjem harmonike. Pet godina kasnije, u školskoj godini 1959/1960., bilo je 287 upisanih članova. Kao pravi datum početka djelovanja mladih harmonikaša uzima se 1. kolovoza 1954. godine, kada je Društvo ugostilo Mladinski harmonikarski zbor delavsko prosvetnega društva Svoboda Tabor iz Maribora. Nakon vrlo uspješna koncerta mladih harmonikaša iz Maribora roditelji, koji su prisustvovali događaju, također su izrazili želju da njihova djeca uče svirati harmoniku te su tražili potporu Društva. Ono je bilo 858 Dolenjski list, 28. 12. 1970.: I. Z., Bratske vezi v Novim mestom in Dolenjsko, 14. 859 “… zbuditi društveno in nacionalno zavest med Slovenci našega mesta, dvigniti njihovo kulturno-prosvetno raven, ter pojačati socijalistično in društveno disciplino, nadalje propagirati slovensko kulturo med bratskimi narodi Hrvati in Srbi (…)“ (Preuzeto: Gruden 1960, 10). posrednik pri kupnji harmonika. Tako se i započelo s organiziranjem nove prosvjetno-glazbene sekcije, koja je imala velik uspjeh. Prvi voditelj bio je Adolf Kubiček, koji je djecu počeo učiti note. Već je iduće godine, točnije 17. travnja 1956, u kazalištu organiziran prvi koncert, na kojem su svirala 42 mlada harmonikaša (Košir 1960, 11). Nastavili su s koncertima, tako da je 36 harmonikaša nastupalo u Metliki, 90 harmonikaša je za 1. svibanj nastupilo u Karlovcu, a 4 dana kasnije nastupalo je 100 mladih harmonikaša. Broj mladih koji su željeli svirati harmoniku rastao je, a da bi sekcija mogla normalno funkcionirati, uzeli su još jednog učitelja. Zadnji nastup koji je vodio dirigent A. Kubiček održan je u Ljubljani 1957. godine. Nastupali su u dvorani filharmonije. Njegov je rad nastavio Sveto Kopajtić. Čini se važnim spomenuti da su harmonikaši nastupali i u drugim slovenskim društvima u Hrvatskoj, a prije svega u slovenskom društvu u Zagrebu (Jerman & Todorovski 1999, 49). Harmonikaški je orkestar s djelovanjem prestao istovremeno kada je prestalo djelovati i društvo u Karlovcu (Košir 1960, 11). Članovi su Društva organizirali i druženja koja su nazivali Sestanek ob sedmih, a koja su u karlovačkom kulturnom poslijeratnom životu imala važno mjesto. Osnova je bio Veliki zabavno-plesni orkestar pod vodstvom Bože Tuhtana. Osim njega nastupali su i mladi koji su pokazivali svoje pjevačke, recitatorske glazbene i druge sposobnosti (Slovenski dom Triglav 233 1960, 15). Kako su mladi željeli naučiti prve plesne korake, organizirana je i plesna škola (Kržišnik-Bukić 1995, 186). Tako su 1956. godine organizirali tri plesna tečaja, koja je pohađalo 300 mladih Karlovčana (Jerman & Todorovski 1999b, 43). Uskoro su se u Društvu počele odvijati i kulturne večeri, na koje su često pozivali i ansamble i kulturno-umjetnička društva iz Slovenije. Na taj je način Društvo „…izvršavalo jako važno poslanstvo u kulturnom približavanju te bratstvu i jedinstvu…“860 Zabilježeno je da su kao gosti Kulturno prosvetnog društva „Slovenski dom – Triglav“ v Karlovcu nastupili Slovenski oktet iz Ljubljane te Kulturno-umetniško društvo „Tine Rožanc“. Ti su ansambli izvodili slovenske narodne pjesme i slovenske tradicionalne plesove, čime su, osim članove slovenskog društva iz Karlovca, sa slovenskom kulturom upoznavali i sve one stanovnike Karlovca i okolice koji su posjetili jedan takav događaj. Zabilježeni su i nastupi domaćih i gostujućih dramskih sekcija. Gostovala je dramska sekcija slovenskog društva iz Zagreba s predstavom Vdova Rošlinka 1951. i 1955. godine. Ista je dramska skupina 1957. godine gostovala s predstavom Vrnitev Blažonovih (Košir 1960, 15). Organizirane su bile i književne večeri, i to prije svega o važnim slovenskim književnicima, a o 860 „…opravlja izredno pomembno poslanstvo v kulturnem zbliževanju ter bratstvu in enotno-sti …“ (Dolenjski list, 21. 1. 1971.: I. Z., Triglav kot trdnjava slovenstva, 8). nekima su govorili i sami slovenski književnici: France Bevk, Vladimir Bartol, Ivo Minatti te Tone Pavček. Članovi Društva organizirali su i svoju dramsku skupinu, koja je 1952. godine izvela Linhartov komad Županova Micka te Ta veseli dan ali Matiček se ženi (Jerman & Todorovski 1999, 43), a 1957. godine Finžgarjevu dramu Razvalina življenja, s kojom je gostovala i u Črnomlju i Semiču (Košir 1960, 16). Godine 1957. započeo je tečaj slovenskog jezika, u koji je bilo uklju- čeno 35 djece (Kržišnik-Bukić 1995, 168), ali zanimanje za učenje slovenskog jezika nije bilo veliko (Jerman & Torodovski 1999, 43). Važno se čini spomenuti da su 1957. godine članovi Društva osnovali glazbeni kvintet te da je u Društvu djelovao i osamnaestočlani plesni orkestar (Jerman & Todorovski 1999, 43). Djelovanje Društva prestalo je 70-ih godina 20. stoljeća. Razloge za to treba tražiti u stagnaciji gospodarstva u Karlovcu i okolici, zbog čega su se brojne obitelji odlučile vratiti natrag u Sloveniju (Kržišnik-Bukić 1995, 168). Može se tvrditi da je u svojem djelovanju bilo izuzetno dobro, možda čak i bolje nego druga slovenska društva u Hrvatskoj, povezano s drugim slovenskim društvima iz Hrvatske, prije svega sa slovenskim društvom iz Zagreba. Osim zbog geografske blizine moguće je tvrditi da su se te veze razvile i zato što je Društvo neko vrijeme bilo podružnica zagrebačkoga slovenskog 234 društva. Također je jako dobre veze razvilo i s ostalim kulturno-umjetničkim društvima, ali i obližnjim slovenskim krajevima, koje su nakon nekog vremena postale i tradicionalne. Društvo je djelovalo i utjecalo na javni i kulturni život Karlovca. Čini se važnim naglasiti proslavu 40 godina postojanja Društva. Iako ne postoji podatak da je ono djelovalo tijekom Drugoga svjetskog rata ili u razdoblju neposredno nakon rata (1945–1951), svejedno je predsjedništvo smatralo da nastavlja tradiciju prijeratnog društva. Na tom su događaju, osim članova slovenskog društva iz Karlovca, nastupali i ženski i muški zbor Slovenskega doma u Zagrebu, Karlovački vokalni oktet, folklorna skupina Osnovne škole „Herta Turza“ iz Karlovca, Dolenjski oktet te recitatori Zvonka i Jože Falkner iz Novog Mesta.861 Upravo taj događaj ukazuje na razgranatu djelatnost i povezanost Kulturno prosvetnog društva „Slovenski dom – Triglav“ v Karlovcu s Karlovcem, okolicom i susjednim slovenskim krajevima. Na tim je temeljima 2006. godine ponovno zaživjelo slovensko društvo, koje svoje sjedište ima u Gradskoj knjižnici „Ivan Goran Kovačić“ u Karlovcu. 861 Dolenjski list, 28. 12. 1970.: I. Z., Bratske vezi v Novim mestom in Dolenjsko, 14. Slovenska društva u Slavoniji Združeno djelovanje Slovenaca u Slavoniji je bilo izraženo neposredno nakon Drugog svjetskog rata. To je vrijeme u Slavoniji obilježeno kao razdoblje vrlo jake repatrijacije Slovenaca koji su u Slavoniji i u Srbiji bili protjerani tijekom Drugog svjetskog rata. Tako se (samo)organiziranje Slovenaca u Osijeku nastavilo i u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. U postojećoj se literaturi navodi da je u Osijeku 1946. godine bilo osnovano Slovensko društvo „France Rožman“, koje je djelovalo kao podružnica Slovenskog doma u Zagrebu. Navodi se također i da je Društvo prestalo djelovati 1948. godine, ali nekih drugih podataka o tom udruženju osječkih Slovenaca nema (Jerman & Todorovski 1999, 42). No, analizirajući dosadašnje podatke o djelovanju slovenskih društava na prostoru današnje Hrvatske u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, čini se vjerojatnije da je to društvo nosilo ime Slovensko kulturno-prosvetno društvo „France Rozman“, te da je zapravo bila podružnica Slovenskog kulturno-prosvjetnog društva „France Rozman“ iz Beograda.862 Slovensko društvo u Osijeku zapravo posredno djeluje od 1941. godine. Naime tada je nosilo ime Dom slovenskih useljenika/Dom slovenskih preseljen-cev/Dom slovenskih izseljencev „Osijek (Osiek)“.863 Predsjednik je bio Rudolf Bradač.864 Društvo je djelovalo u smjeru brige za Slovence koji su se našli na 235 području Osijeka i u njegovoj okolici u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Kao potvrdu toj tvrdnji moguće je navesti da su početkom travnja svojim najsiromašnijim članovima podijelili financijsku pomoć koju je osigurao Odbor za slovenske useljenike iz Zagreba. Financijsku pomoć dobili su: Angela Belak, Marija Bromec, Tomaž Grohar, Štefan Vrbnjak, Ivan Simončič, Jožef Horvat i Štefan Pozderec.865 Društvo je djelovalo do svibnja 1945. godine, kada se preimenovalo, odnosno postalo je podružnica Slovenskog-kulturnog društva „France Rozman“ iz Beograda. Društvo je u Osijeku nosilo isto ime, a sjedište je bilo 862 Slovensko kulturno-prosvjetno društvo „France Rozman“ iz Beograda bilo je osnovano da bi provodilo odredbe Osvobodilne fronte Slovenije (Roš 1967, 492). Djelovanje je bilo dvojako, a Društvo je bilo izuzetno važno u razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Osim kulturno-prosvjetnog rada među Slovencima koji su živjeli i radili u Beogradu Društvo je imalo još jedan cilj, a to je prvenstveno bilo organiziranje protjeranih Slovenaca i njihovo uključivanje u rad OF-a, a nakon završetka Drugoga svjetskog rata cilj je Društva prije svega bilo organiziranje i sudjelovanje u repatrijaciji Slovenaca koji su se željeli vratit u svoj zavičaj (Vuković & Milenković-Vuković 2014, 56–59). Društvo je bilo osnovano za prostor Srbije i Vojvodine, ali kako je taj prostor bio prevelik, članovi su osnovali i podružnice. Društvo je ukinuto, kao i druga slovenska društva, poslijeratnom odlukom Komunističke partije i njezinim provođenjem koncepta kulturne politike (Dimić 1988, 57). 863 Osim Doma slovenskih useljencev/ Doma slovenskih izseljencev u Osijeku slično je društvo djelovalo i u Banja Luci (Karakaš Obradov 2012, 154). 864 AS 1824, kut. 977, 26. 5. 1945., Dopis Doma slovenskih izseljencev. 865 AS 1824, kut. 977, 4. 4. 1945., Dopis Doma slovenskih izseljencev. u Radićevoj ulici. Na zaključak da se rad ovoga novog društva, Slovenskog prosvetno-kulturnega društva „France Rozman“, temeljilo na prije spomenutom Domu navodi nas činjenica da je predsjednik jednog i drugog bio isti: Rudolf Bradač.866 Tajnik Društva bio je Ferdo Delak, a on je tijekom Drugoga svjetskog rata bio u Osijeku, gdje je bio i jedan od organizatora Mestnega odbora v Osijeku (Riman 2016c, 142–144). Društvo je s djelovanjem prestalo istovremeno kada i slovensko društvo iz Beograda, 1948. godine. Detaljnije o djelovanju njegovih članova nije moguće govoriti. Vjerojatno je imalo slične, ako ne i iste ciljeve kao i centralno društvo iz Beograda. Ovo iz Osijeka djelovalo je, vjerojatno, u smjeru poboljšanja prosvjetnog i kulturnog života među Slovencima koji su se naselili u Osijek i okolicu, ali čini se da je njegovo djelovanje u smjeru organiziranja onih Slovenaca koji su se željeli vratiti natrag u svoj zavičaj te organiziranje njihova povratka u tom neposrednom poslijeratnom razdoblju bilo mnogo značajnije. Drugo društvo koje je djelovalo u Osijeku u razdoblju od 1945. do 1990. godine je bilo osnovano 70-ih godina 20. stoljeća. Iz arhivskih podataka Slovenskog doma KPD „Bazovica“, Rijeka, vidi se da je Društvo djelovalo od 1971. do 1976. godine. Nosilo je ime Slovensko društvo „Stane Sever“. Djelovalo je kao i druga slovenska društva u Hrvatskoj, odnosno do 1976. godine bilo je podružnica slovenskog društva u Zagrebu (Riman & Riman 2008, 114). 236 Članovi tog društva uključivali su se u djelovanje drugih slovenskih društava na prostoru Hrvatske u ono vrijeme. Tako je zabilježeno da su na proslavi 30. obljetnice formiranja Osvobodilne fronte u Zagrebu organizirali nastup članova triju slovenskih društava. Između ostaloga nastupio je i gudački kvartet iz slovenskog doma u Osijeku (Riman & Riman 2008, 89). Na sastanku svih slovenskih društava 1971. godine iz Osijeka sudjelovala su dva delegata. Sastanak je bio 8. studenog 1971. godine (Riman & Riman 2008, 89). Iako nemamo mnogo podataka o djelovanju toga društva, svakako možemo tvrditi da je ono postojalo, ali, nažalost, ne znamo u kojem obliku te koje su aktivnosti njegovali njegovi članovi. Još jedno društvo koje je djelovalo nakon Drugoga svjetskog rata u Slavoniji bilo je Slovensko kulturno društvo „France Rozman“, osnovano u lipnju 1945. godine, a cilj rada je bilo jačanje kulturno-prosvjetnoga i političkog rada među Slovencima u Slavonskom Brodu867 te okolini i vođenje 866 AS 1823, kut. 976a, 29. 5. 1945., Dopis Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „France Rozman“, Osijek Slovenskom kulturno-prosvetnom društvu „France Rozman“. 867 Nema podataka koliko je točno Slovenaca bilo u Slavonskom Brodu za vrijeme Drugoga svjetskog rata, ali za ilustraciju je moguće navesti zaposlenike koji su u Slavonskom Brodu bili namješteni te su se putem dnevnog tiska javili svojim bližnjima. Navedena su sljedeća imena: Lino Marion, Viktor Müller-Petrič, teh. Franc Klanjšek, inž. Edvard Senica, Pavel Korošec, Mirko Ermenc, Rudolf Božič, Friderik Peške, Milan Rabič, Bojan Kraut, Alojz Pirc, Herman Peer, Alojz Krhin, Franc Bevc, Anton Centrich, Albert Češmiga, Rudolf Vanošek, Ivan Kolarič, Jakob Pogačar, Milan Luin, Mirko Lum, Adolf Stefančič, Josip Kolarič, Mirko Muršec, Drago Dekval, Ivan Mesesnel, Evgen Cotič, Nestor Marn, Srečko Kern, Friderik Modic, Norbert Weber Danijel brige oko vraćanja slovenskih iseljenika u njihov stari zavičaj.868 Kao što smo već spomenuli, Društvo je djelovalo kao podružnica Slovenskog-kulturnog društva „France Rozman“ iz Beograda. Predsjednik Društva u Slavonskom Brodu bio je Bojan Kraut, a tajnik Milan Rabič.869 Obojica su u vrijeme početka rata bila u Slavonskom Brodu, gdje su bili zaposleni.870 Već pri samom osnivanju pojavili su se problemi, koji su potom to mlado društvo pratili i dalje. U izvještaju koji su članovi Društva poslali Bratskom kulturno-prosvjetnom sektoru J. N. O. F. -a /Prop. Odjel/ vidi se da je Hrvatski dom, gdje su zakazali osnivačku skupštinu, zapravo bio zauzet, te su potom skupštinu premjestili u podrumske prostorije. Od Grada su dobili na korištenje sobu, koju su članovi sami obnovili jer je bila uništena nakon bombardiranja Slavonskog Broda. No 30. lipnja 1945. godine prostoriju su izgubili i, prema njihovim riječima, na korištenje su dobili drugu prostoriju u Trenkovoj ulici, koja nije bila adekvatna, jer je već bila povremeno zauzeta. U takvim su se okolnostima okupljali u privatnim stanovima. Svakako je vrlo važno napomenuti da su osim kulturnog rada članovi Društva imali i vrlo važan zadatak, a to je bilo popisivanje i obavještavanje hrvatskih i slovenskih nadležnih organa o tome tko se želi vratiti natrag u Sloveniju. Poziv svim Slovencima u Slavonskom Brodu i okolici su uputili putem Glasa Slavonije, 15. lipnja 1945. godine. O aktualnim događanjima poveza-nima s društvom u Slavonskom Brodu izvještavao je bubnjar.871 237 Nema podataka o tome koliko je Društvo djelovalo i koliko uspješno. Vjerojatno je njegov rad bio problematičan zbog prostora, ali moguće i drugih razloga s kojima su se susretali. U srpnju 1945. godine predsjedništvo se Društva žalilo Centrali: „Žao nam je što trenutno nismo u stanju djelovati u većoj mjeri…“872 Vjerojatno je Društvo djelovalo do 1948. godine, kada se ugasilo i centralno društvo u Beogradu. Kozmus, Ivan Geršak, Štefan Savinc, Alojz Kolar, Alojz Saje, Albin Kolenc, Viktor Babuder, Drago Tomšič, Martin Antlej, Jernej Vovk, Karol Horvat, Brezigar Srečko, Franc Rebolj, Rudolf Autor, Alojz Kocjan, Milan Kompoš, Ivan Novak, Franc Jamer, Mihael Bevc, Ivan Parte, Ivan Odpadlik, Rado Kern, Franc Ermenc, Ludvig Japeli, Fr. Kosovel, Ivan Koprivec, Ivan Vendlin, Franc Mokorel, Mirko Brence, Stanko Brence, Beguš, Pogačnik, Franc Viduč, Lavrenčič, Kravanja, Viktor Potočnik, Mirko Božeglav, Franc Božeglav, Božiglav Jagodič, Fran Ferfila, Alojz Rop, Ivan Robek, Matija Šefančič, Josip Moravec, Karol Rabič, Vinko Ažman, Leopold Baje (Jutro, 31. 5. 1941.: Pogrešanci se javljajo, 3). 868 ARS AS 1824, kut. 977, b2. 29/45, 17. 7. 1945., Dopis Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman“, Slavonski Brod, bratskom Kulturno-prosvjetnom sektoru J.N.O.F.-a/Prop. odjel. 869 AS 1823, kut. 976a, dopis Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman“, Slavonski Brod Slovenskom kulturno-prosvetnom društvu „France Rozman“. 870 Jutro, 31. 5. 1941.: Pogrešanci se javljajo, 3. 871 ARS AS 1824, kut. 977, b2. 29/45, 19. 7. 1945., dopis: Dopis Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman“, Slavonski Brod bratskom Kulturno-prosvjetnom sektoru J.N.O.F.-a/Prop. odjel. 872 „Obžalujemo, da trenutno nismo v stanju delovati v večji meri …. “ (ARS AS 1824, kut. 977, b2. 29/45, 17. 7. 1945., Dopis Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „Franc Rozman“, Slavonski Brod, bratskom Kulturno-prosvjetnom sektoru J.N.O.F.-a/Prop. odjel). U Osijeku i Slavonskom Brodu nisu bile jedine podružnice Slovenskog kulturno-prosvetneg društva „France Rozman“ iz Beograda, već je ono imalo podružnicu u Borovu –Vukovar. O djelovanju te podružnice isto se vrlo malo zna. Ne zna se od kada je Društvo djelovalo. Iz jednog dopisa koji je sačuvan vidljivo je da su već 14. listopada 1945. godine članovi Društva organizirali odlazak 21 svojeg člana, i to transportom iz Osijeka.873 Predsjednik Društva bio je Josip Rupnik,874 učitelj u Vukovaru, koji je tamo došao iz Idrije.875 Važno je napomenuti da su se organizirali i Slovenci u Vinkovcima, te su se neformalno nazivali Slovenskom družinom. Podatak je dobiven iz dopisa koji su uputili Slovenskem kulturno-prosvetnem društvu „France Rozman“ iz Beograda, u kojem vodstvo Društva pitaju za savjet. Naime, prema njihovim riječima, čuli su da dolazi do formiranja različitih oblika organizacija Slovenaca koji su na prostor većih slavonskih mjesta došli neposredno prije ili za vrijeme Drugoga svjetskog rata. No njihov je osnovni problem bio kako se organizirati, odnosno trebaju li postati podružnica društva iz Beograda ili svoje djelovanje pravno formirati na nekakav drugačiji način. Osim prikupljanja podataka o pojedincima koji su se željeli vratiti u svoj zavičaj vidljivo je da je ta Slovenska družina djelovala i u smjeru očuvanja slovenskog jezika i kulture. Društvo iz Beograda su molili da im pošalju slovenske igrokaze, jednočinke koje u sebi imaju naglašene narodne motive. Ujedno su zamolili 238 i da im se pošalju note slovenskih narodnih pjesama. Prema dopisu čini se da su planirali pripremiti priredbu prije nego se pojedinci vrate u Sloveniju. Organizator i inicijator osnivanja te udruge bio je franjevac Gav(u)dencije Golob iz Vinkovaca.876 Je li postojalo kakvo slično udruženje slovenskih prognanika na osta-lom prostoru Slavonije, nije vidljivo. Svakako je potrebno napomenuti da je zapravo djelovanje ovdje spomenutih udruženja tek naznačeno te da će biti potrebno prikupiti dodatne podatke o njima. Arhivska građa nije obje-dinjena, vjerojatno se nalazi u različitim državnim arhivima i njihovim 873 Bili su to Potokar Franjo, Cerkevnič Franjo, Lindič Milan, Orešič Marjeta, Drvarič Štefan, Mahovne Anica, Dobrila Marija, Suhač p. Rupert Franc, Rogale Osvald Mihael, Franko Anton, Šuster Egidije, koji su otputovali u Maribor, Kosi Zofija Sonja u Ptuj, Kopač Tončka i 2 djece, Bernetič Erna, Sikošek Marija i 1 dijete, Gorše p. Kornelije Franc u Ljubljanu, a Strnad Anton i 1 dijete u Sevnicu ob Savi. (AS 1823, kut. 976a, 17. 6. 1945., dopis Slovenski osvobodilni odbod, S. K. P. D. „France Rozman“ Borovo Vukovar, Spisek društvenih članov). 874 AS 1823, kut. 976a, 17. 6. 1945., dopis Slovenski osvobodilni odbod, S. K. P. D. „France Rozman“ Borovo Vukovar, Spisek društvenih članov, 2. 875 Josip Rupnik bio je na popisu primorskih Slovenaca koji su otišli nakon Prvoga svjetskog rata u dijelove Kraljevine Jugoslavije. Osim njega na popisu iseljenika koji su se smjestili u Vukovaru i okolici bili su: Benko Stane (Gorica), Brece Anton (Dornberk), Bernetič Marjan (Trst), Albert Berto (Trst), Bezek Ana (Trst), Bratina France (Gorica), Cerkvenič Franjo (Trst), Cerkvenič Ivan (Trst), Dobrila Marija (Trst), Furlan Ferdinand (Trst), Gorše Franc (Trst), Kačič Marjan (Gorica), Lemut Vili (Gorica), Pertot Leopold (Nabrežina), Smole Alojzij (Tolmin). (AS 1823, kut. 976, sezam primorskih Slovencv v raznih krajih Jugoslavije, Vukovar). 876 AS 1823, kut. 976a, 5. 5. 1945., Slovenskem kulturno prosvetnem društvu „France Rozman“. podružnicama kako u Hrvatskoj tako i izvan nje (Slovenija i Srbija). Još jedan problem koji se javlja prilikom upoznavanja djelovanja podružnica Slovenskog kulturno-prosvetnog društva „France Rozman“ iz Beograda jest i nedostatak tiskovina iz kojih bi se mogli preuzeti barem osnovni podaci o djelovanju tih društava. Osobitosti razdoblja Promatrajući djelovanje slovenskih društava u Hrvatskoj u razdoblju od 1945. do 1991. godine vide se određene različitosti. Prvotno se ovdje misli na društva koja su nastala neposredno nakon Drugoga svjetskog rata kao podružnice Slovenskog-kulturnog društva „France Rozman“, čije je središte bilo u Beogradu. Društva nastala u mjestima u Slavoniji prvotno su imala zadaću organizirati i obavijestili Slovence koji su tijekom Drugoga svjetskog rata bili deportirani na prostor Slavonije o njihovoj repatrijaciji, odnosno mogućnostima povratka u zavičaj. Drugi cilj tih društava bio je očuvati slovenski jezik i kulturu toga preseljenog slovenskog stanovništva u onoj mjeri koja je bila moguća za siromašne poslijeratne uvjete. Društva koja su djelovala kao podružnica društva iz Beograda uglavnom su djelovala u razdoblju od 1945/1946., ovisno o tome kako brzo su se Slovenci u tim mjestima 239 uspjeli organizirati, pa do 1948. godine. Tada prestaju s radom. Važnim se čini naglasiti i to da su u radu tih društava zamijećeni i pojedinci (npr. Milan Rabič) koji su u slovenskim društvima bili aktivni prije, ali i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Druga faza pri djelovanju i organiziranju slovenskih društava jest faza kada je na prostoru Hrvatske djelovalo Kulturno-prosvetno društvo „Slovenski dom“ u Zagrebu s podružnicama u Rijeci, Karlovcu i Osijeku. No te podružnice nisu osnivali članovi društva iz Zagreba, već su se one osnovale same, i to zbog ideje vodstva slovenskog društva iz Zagreba da u Hrvatskoj treba postojati samo jedno slovensko društvo, i to ono u Zagrebu (Riman & Riman 2008, 18), ostala su društva pristupila kao podružnice. Iz postojećih podataka nije vidljiva neka posebna povezanost, osim možda između dru- štava u Zagrebu i Karlovcu. Rijeka je, kao podružnica slovenskom društvu u Zagrebu trebala uplaćivati 20% financija od prikupljenih članarina (Riman & Riman 2008, 18). Na temelju tog podatka može se tvrditi da su i druge dvije podružnice tijekom svog djelovanja morale dio svojih financija prepuštati društvu u Zagrebu. Tri društva su podružnicama bila do 1976. godine, kada zbog propisa da podružnicom ne može biti udruga koja ima više od 30 uključenih članova. Osijek, Rijeka i Karlovac prestaju biti podružnice i postaju samostalna društva. No čini se da je to utjecalo na daljnji rad Slovenskog društva „Stane Sever“ iz Osijeka te Kulturno prosvetnog društva „Slovenski dom – Triglav“ jer nakon toga društva prestaju sa svojim radom. Sva društva koja su djelovala do 1990. godine u svojem su radu imala slične aktivnosti. To se jedino ne može tvrditi za djelovanje Slovenskog društva „Stane Sever“ iz Osijeka, jer je podataka o njemu jako malo te se ono uglavnom spominje u kontekstu povezivanja rada s drugim društvima iz Hrvatske. Financiranje društava bilo je minimalno, tako da su se sva društva morali snalaziti na neki način da bi financirala osnovne djelatnosti. Osim nešto malo državnih financija koje bi dobila ukoliko bi njihovo djelovanje u protekloj godini bilo pozitivno ocijenjeno, financirala su se isključivo od članarina te od različitih plesnih večeri i čajanki, na koje su dolazili i nečlanovi društava. Upravo je zato rad slovenskih društava do 1990. godine obilježen čestim financijskim problemima, a volonterstvo je bio gotovo jedini način rada. I oni voditelji sekcija koji su se plaćali dobivali su relativno niske honorare. U odnosu na prijašnja razdoblja ovdje su društva imala isključivo kulturni karakter te neke potporne aktivnosti nisu zabilježene. I dalje je težište u radu društava bilo na slovenskim velikanima, događajima iz povijesti, na kojima su se potom temeljile i druge aktivnosti vezane za slovenski jezik i slovensku tradicijsku, ali i suvremenu kulturu. 240 U društvima su djelovali različiti profili ljudi, a vidi se i potpora umjetnika koji su radili u gradovima gdje su bila slovenska društva. Za društva u Zagrebu, Karlovcu i Rijeci može se tvrditi i da su bila, ali i da još uvijek jesu uključena u društvena događanja gradova u kojima i danas djeluju. Moguće je da je i društvo u Osijeku također bilo zastupljeno, ali prema postojećim podacima to nije moguće tvrditi. Događanjima organiziranima u svojim prostorima ili u prostorima grada ostavila su značajan trag. U svojem su se djelovanju povezivala i s društvima iz Slovenije, ali i iz regije. Dva od ovdje spominjanih društava neprekinuto djeluju i danas, a jedno, ono u Karlovcu, osnovano je 2006. i nastavilo je sa svojim djelovanjem na tradiciji Kulturno prosvetnog društva „Slovenski dom – Triglav“. 5. Zaključne misli Slovenska su društva u hrvatskoj i slovenskoj povijesti odigrala važnu ulogu, a suvremena slovenska društva u Hrvatskoj još uvijek utječu na stvaranje drugačijeg ozračja prije svega na kulturno-prosvjetnom području, na kojem uglavnom djeluju. Kao što ova sadašnja društva to čine u današnje doba, može se pretpostaviti da su sličan utjecaj te način djelovanja imala i ona koja su bila aktivna u prošlosti. Povijest je slovenskih društava raznolika i bogata, odiše dvama različitim smjerovima djelovanja koja su ta slovenska društva u Hrvatskoj imala, mnogobrojnim aktivnostima kao i raznolikom strukturom članstva. Doista, kada se promatra povijest slovenskih društava tada se može ustvrditi da su slovenska društva, kao i Slovenci, konstantan sudionik u hrvatskoj povijesti, ali i u hrvatskoj sadašnjosti. Slovenska su društva na prostoru Hrvatske počela nastajati u trenutku kada je na određenom prostoru bilo dovoljno pojedinaca koji su shvaćali da su njihov slovenski jezik i kultura koju su usvojili u kraju iz kojega dolaze različiti od onoga na što su naišli u svojoj novoj domovini te da ih na nekakav način trebaju očuvati da ju ne zaborave. 241 Prva su društva zabilježena krajem 19. stoljeća, da bi svoj vrhunac po brojnosti i aktivnostima dosegla u razdoblju između dva svjetska rata, razdoblju koje s pravom nazivaju i „zlatnim razdobljem slovenstva u Hrvatskoj“ (Kržišnik-Bukić 2006a, 421). Nakon Drugoga svjetskog rata broj se slovenskih društava smanjio, a danas je njihov broj ponovo narastao. U djelovanju slovenskih društava u Hrvatskoj zabilježena su dva temeljna smjera djelovanja – potporni te kulturno-prosvjetni – koja su se međusobno izmjenjivala i preklapala. Tako je u djelovanju društava vidljiva potporna i humanitarna aktivnost s ciljem pomaganja sunarodnjacima. Ta je pomoć često bila moralna, ali i materijalna. I kroz djelovanje društava koja nisu imala samo kulturno-prosvjetni smjer djelovanja zabilježene su brojne aktivnosti koje su imale svrhu utjecati na očuvanje i njegovanje slovenskog jezika i kulture članova slovenskog društva. Ta se potporna nit djelovanja počela gubiti u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata te ju je u potpunosti zamijenilo kulturno-prosvjetno djelovanje, koje je vidljivo u svim slovenskim društvima na prostoru Hrvatske. U povijesti djelovanja slovenskih društava vidljivo je i da su postojale različite vrste društava, ali i taj se fenomen javlja samo u razdoblju između dva svjetska rata u Zagrebu, gdje je bilo zabilježeno djelovanje studentskih, vjerskih, ženskih društava i društava koja nisu bila isključiva te su u svoje članstvo prihvaćale sve zainteresirane bez obzira na status, vjeru ili spolu. Potrebno je spomenuti da je u tom razdoblju u Zagrebu djelovanje takvih društava bilo slično djelovanju društava u ostalim dijelovima Europe u kojima su postojala društva koja su svoj rad temeljila na staleškim, vjerskim ili političkim idejama, a ovisno o strukturi iseljenika koji su se u naselili u određeni kraj neke europske države. Promatrajući druge dijelove Hrvatske i rad slovenskih društava, nije bilo više zabilježenih slučajeva takve raznolikosti. Naime u drugim gradskim središtima djelovala su društva koja možemo nazvati općim društvima, a koja su u svoje članstvo prihvaćala zapravo sve zainteresirane. Naravno, ovisno o strukturi iseljenika u tim hrvatskim gradovima to se članstvo razlikovalo, pa tako u gradovima u koje su se doseljavali radnici u industriji i željezničari imamo veći broj kvalificiranih ili nekvalificiranih radnika, a u gradovima gdje su bili uz prije spomenute iseljenike zastupljeni i oni slobodnih profesija i oni se uključuju u djelovanje takvih društava. Važnim se čini naglasiti da u drugim gradovima nisu djelovala društva koja bi bila isključivo studentska, vjerska ili ženska, što pak onda dovodi do zaključka da nije postojao dovoljno velik broj pojedinaca da se takvo društvo i oformi, odnosno da su postojeća društva pokrivala i takve potrebe, ukoliko ih je bilo. Ipak, pri analizi djelovanja društava uočava se da je na čelu društava bila jedna ili nekoliko osoba koje su bili inicijatori pri osnivanju društva te pri 242 provođenju aktivnosti unutar njega. Ovisno o agilnosti i uključenosti članova tog društva kao i o broju članova te aktivnostima koje su se nudile, ali i o nizu drugih razloga, kao što su bile financije, prostor djelovanja, kvart djelovanja i sl., društvo je bilo aktivnije ili manje aktivno. Članstvo je bilo vrlo važno, kako struktura tako i broj članova, ali, nažalost, popisi članova ni za jedno društvo nisu sačuvani ili su sačuvani samo djelomično, tako da se ni u jednom slučaju ne može sa sigurnošću tvrditi tko je sve bio član kojeg društva te koliko su društva bila brojna. Naznake o broju članova mogu se pronaći u samo nekim slučajevima te se čini da su društva brojala od 27 pa do 2.000 članova, a sve ovisno o dugotrajnosti društva, mjestu gdje je ono bilo osnovano, povijesno-političkim prilikama i različitim drugim čimbenicima, koje nije bilo sve moguće evidentirati. Kao način komuniciranja s članovima društva te javnog objavljivanja podataka o djelovanju vodeći članovi društva koristili su tadašnje dnevne tiskovine, i to hrvatske i slovenske. Ujedno su koristili i druge oblike oglašavanja, kao što su bile informacije davane usmenim putem (usmene novine), prije svega u ranijim povijesnim razdobljima kada tiskovine nisu bile dostupne svima. Vjerojatno su postojali i drugi načini komunikacije među članovima koji nam nisu poznati. Slovenska društva svoje su djelovanje uglavnom temeljila na aktivnostima koje su bile doista različite, od tečajeva stranih jezika, literarnih radionica, dramskih predstava, do pjevačkih skupina i zborova. No, zajedničko svim aktivnostima bilo je to što su one bile usmjerene na očuvanje slovenskog jezika i kulture, načina života koji su iseljenici napustili, običaja koji se i danas njeguju u slovenskoj tradicijskoj kulturi. Osim toga, aktivnosti su bile omogućene ili onemogućene i prostorima, koji su vrlo rijetko bili adekvatni, te su se članovi društva morali snalaziti na različite načine. Najčešće su se okupljali u gostionicama i restoranima, a vrlo su često i vlasnici ili voditelji takvih uslužnih objekata bili članovi tog društva. Često su se uspijevali organizirati te iznajmiti prostore. Vjerska su pak društva prostorije za rad tražile u samostanima. Promatrajući djelovanje tih društava i njihove prostore, može se zaključiti da su se ovisno o potrebama snalazila na različite načine, ali da su često bila prihvaćena u kraju kojem su djelovala te da su imala potporu i drugih kulturnih zajednica grada gdje su slovenska društva postojala. Vjerojatno bi djelovanje svih slovenskih društava bilo drugačije, bogatije i plodonosnije da su imala kontinuirano financiranje. Naravno da je jedan od glavnih problema uvijek bio novac, koji su dobivali od članarina, manje od donacija te od aktivnosti za koje su se prodavale ulaznice (dramske predstave, čajanke, plesne zabave i sl.). Istraživanje povijesti djelovanja i aktivnosti slovenskih društava vjerojatno nikada neće biti moguće do kraja završiti, tako da postoji vrlo velika mogućnost da će se pronaći novi podaci o novim slovenskim društvima koja su djelovala u različitim dijelovima Hrvatske. Ovim se radom pokušalo što 243 detaljnije prikazati vrste društva, aktivnosti koje su vezane uz ta slovenska društva, ljude koji su bili uključeni u njih te teškoće s kojima su se njihovi članovi susretali. Prikazana je povijest djelovanja slovenskih društava, koja je utkana u hrvatsku kulturnu, socijalnu, političku povijest. Nedvojbeno je da su i ona utjecala na stvaranje društva u kojem živimo danas i da su nara- štajima ostavila neizbrisiv trag postojanja u Hrvatskoj te su svoje potomke i one iseljenike koji odlaze u Hrvatsku zadužila da i dalje nastavljaju tradiciju udruživanja. 6. Izvori i literatura ARHIV Arhiv Republike Slovenije (ARS), Ljubljana. ARS SI AS 145, Slovensko katoliško akademsko društvo Zarja, 1938.–1940. ARS SI AS 622, Družba sv. Cirila in Metoda v Ljubljani, 1885.–1941. ARS SI AS 624, Jugoslovansko katoliško akademsko društvo Danica, 1894.–1934. ARS SI AS 1507, Akademsko društvo Triglav, 1910.–1941. ARS SI AS 1672, Slovensko katoliško akademsko društvo Zarja, 1867.–1941. ARS SI AS 1824, Delegacija Slovenskega narodnoosvobodilnega sveta, Odsek za repatriacijo Zagreb, 1945.–1945. ARS SI AS 1823, Delegacija Slovenskega narodnoosvobodilnega sveta, Odsek za repatriacijo Beograd, 1945.–1945. ARS SI AS 1918, Ferdo Delak, 1944.–1956. Archivio di stato di Trieste (AST), Trst AST I. R: Luogotenenza del litorale Società, 1814.–1918. AST I. R: Luogotenenza del litorale Presidiali, 1854.–1916. 245 Arhiv Kulturno-umjetničkog društva „Danica“-Pasjak. Arhiv Slovenskog doma KPD „Bazovica“. Hrvatski državni arhiv Rijeka (DAR) DAR, JU-19, Kotarsko poglavarstvo Volosko, 1827.–1918. DAR, JU-29, Glavarstvo općine Volosko-Opatija, 1827.–918. DAR, DVD 3, Status animarum XIX.–XX. st., Volosko, Vol II. Hrvatski državni arhiv (HDA) HR-HDA, 1353, Građanske stranke i društva, 1918.–1941. Časopisi/Novine 1. Bogoljub, Ljubljana, 1903.–1944. 2. Brodska tribuna, Brod na Savi, 1930.–1932. 3. Dan, Ljubljana, 1912.–1914. 4. Domoljub, Ljubljana, 1888.–1944. 5. Domovina in Kmetijski list, Ljubljana, 1941.–1944. 6. Dolenjski list, Novo mesto, 1950.–danas 7. Domovina, Ljubljana, 1918.–1941. 8. Edinost, Trst, 1876.–1928. 9. Glas naroda, Glas naroda, Ljubljana, 1935.–1936. 10. Glas Slavonije, Osijek, 1943.–danas 11. Glasonoša, Karlovac, 1905.–1909. 12. Gorenjec, Kranj, 1900.–1941. 13. Hrvatska sloboda, Karlovac, 1921.–1941. 14. Hrvatski list, Osijek, 1927.–1941. 15. Hrvatsko jedinstvo, Varaždin, 1924. 16. Istra, Zagreb, 1929.–1940. 17. Izseljenski vestnik, Ljubljana, 1929.–1940. 18. Jadranski dnevnik, Split, 1934.–1938. 19. Jutro, Ljubljana, 1920.–1924. 20. Jugoslavenska sloga, Beograd, 1932.–1935. 21. Jugoslavija, Ljubljana, 1918.–1922. 22. Jugoslovan, Ljubljana, 1930.–1931. 23. Karawanken Bote, Krainburg=Kranj, 1941.–1945. 24. Karlovački glasnik, Karlovac, 1932.–1941. 25. Mariborski večernik Jutra, Maribor, 1927.–1941. 26. Murska krajina, Murska Sobota, 1932.–1941. 246 27. Narodni dnevnik, Celje, 1909.–1910. 28. Narodni list, Celje, 1906.–1914. 29. Narodno jedinstvo, Varaždin, 1921.–1929. 30. Novi čas, Gorica, 1909.–1915. 31. Nova doba, Celje, 1919.–1941. 32. Novo doba, Split, 1918.–1941. 33. Nova Pravda, Ljubljana, 1937.–1941. 34. Novi list, Sušak, 1925.–1929. 35. Novi list, Sušak, 1932.–1935. 36. Naša Sloga, Trst, 1870.–1915. 37. Odmevi, Ljubljana, 1929.–1933. 38. Obzor, Zagreb, 1905.–1919. 39. Ponedeljski Slovenec, Ljubljana, 1932.–1939. 40. Posavska Hrvatska, Slavonski Brod, 1992.–danas 41. Posavska štampa, Brod, 1929.–1930. 42. Primorske novine, Sušak, 1935.–1941. 43. Prosveta, Ljubljana, 1925.–1940. 44. Riečki novi list, Rijeka, 1907.–1915. 45. Slovenec, Ljubljana, 1873–1945. 46. Slovenija, Ljubljana, 1932.–1941. 47. Slovenska beseda, Ljubljana, 1937.–1941. 48. Slovenska zemlja, Ljubljana, 1935.–1940. 49. Slovenski dom, Ljubljana, 1909.–1914. 50. Slovenski dom, Ljubljana, 1935.–1945. 51. Slovenski gospodar, Maribor, 1867.–1941. 52. Slovenski list, Ljubljana, 1928.–1931. 53. Slovenski narod, Ljubljana, 1868.–1943. 54. Soča, Gorica, 1871.–1815. 55. Svjetlo, Karlovac, 1905. 56. Tabor, Maribor, 1920.–1927. 57. Trgovski list, Ljubljana, 1913.–1945. 58. Učiteljski tovariš, Ljubljana, 1861.–1941. 59. Večernik, Ljubljana, 1939.–1940. 60. Vestnik prosvetnih zvez, Ljubljana, 1920.–1943. LITERATURA 1. I. slovenski izseljenski kongres, 1936. Ljubljana: Družba sv. Rafaela. 2. Ausec, Z. (ur.), 1977. 30 let slovenskega kulturno prosvetnega društva Bazovica Rijeka: 1947–1977. Rijeka: Kulturno prosvetno društvo „Bazovica“. 3. Benyovsky, L., 1998. Dobrotvorna gospojinska (ženska) društva u Hrvatskoj od 247 osnivanja do Prvog svjetskog rata. Časopis za suvremenu povijest, 1 (30), 73–93. 4. Bertoša, M. & Matijašić, R., 2005. Istarska enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 5. Biškup, S. (ur.), 2000. Hrvatski šumarski životopisni leksikon, sv. 5., Šuškovič Viktor. Zagreb: Tutiz leksika. 6. Bojić, D., 2009. Slovenci pravoslavne vere v Beogradu med drugo svetovno vojno. Poročilo o njihovi dejavnosti od 1. julija 1942. do 30. junija 1943 . Prispevki za novejšo zgodovino 49 (2), 223–234. 7. Budja, A., 1996. Slovenes in Sweden. Dve domovini 7, 219–240. 8. Butorac, F. (ur.), 2002. Almanah grada Sušaka. Rijeka: Adamić, Sušak, Klub Sušačana. 9. Cevc. F., 2001. Selitve Slovencev v Vojvodino pred drugo svetovno vojno. U: M. Trebše – Štolfa & M. Klemenčič (ur.) Slovensko izseljenstvo. Zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica, 313–318. 10. Ciperle J. & Vovko A., 1987. Šolstvo na Slovenskem skozi stoletja. Ljubljana: Slovenski šolski muzej. 11. Dimić, Lj., 1988. Agitprop kultura. Beograd: Izdavačka radna organizacija „RAD“. 12. Dobrić, B., 2010. Stotinu i pedeset godina brodogradnje u Puli. Pula: Društvo za proučavanje C. i kr. Mornarice „Viribus unitis“. 13. Dolinšek – Divčić, M., 2001. Slovenci v Bosni in Hercegovini. U: M. Trebše – Štolfa & M. Klemenčič (ur.) Slovensko izseljenstvo. Zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica, 301–306. 14. Drnovšek, M., 1992. Izseljensko in drugo časopisje med Slovenci v zahodni Evropi do leta 1940. Dve domovini 2–3, 265–316. 15. Drnovšek, M., 1995. Slovenski izseljenci na Hrvaškem do 1918. U: V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci v Hrvaški. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja, 107–113. 16. Drnovšek, M., 1996. Slovenska izseljenska društva v zahodnoevropskih državah med obema svetovnima vojnama. Dve domovini 6, 33–49. 17. Drnovšek, M., 2001. Slovenski izseljenci in Zahodna Evropa do druge svetovne vojne, u: M. Trebše – Štolfa & M. Klemenčič (ur.) Slovensko izseljenstvo. Zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica, 281–290. 18. Drnovšek, M., 2004. Izseljenke v očeh javnosti. U: A. Žižek (ur.) Ženske skozi zgodovino: zbornik referatov 32. zborovanja slovenskih zgodovinarjev, Celje 30. september – 2. oktober. Ljubljana: Zveza zgodovinskih društev Slovenije. 19. Drnovšek M., 2006., Evropa in slovenski izseljenci. U: M. Pilsar Fernandez, Slovenci v železni Loreni (1919–1939) skozi družinske pripovedi = Slovènes en Lorraine du fer (1919–1939) à travers des récits de famil es. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU. 20. Drnovšek, M., 2012. Slovenski izseljenci in Zahodna Evropa v obdobju prve Jugoslavije. Ljubljana: Migracije/Založba ZRC, ZRC SAZU. 21. Drnovšek M. & Kalc, A., 2014. Poklicne migracije Slovencev v jugoslovanskem prostoru med svetovnima vojnama. U: Žitnik Serafin (ur.) Priseljevanje in društevno delovanje Slovencev v drugih delih jugoslovanskega prostora. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, 91–117. 22. Enciklopedija Slovenije, 1987–2002. Ljubljana : Mladinska knjiga. 248 23. Ferenc, T., 1993. Množično izganjanje Slovencev med drugo svetovno vojno. U: F. Šetinc (ur.) Izgnanci. Ljubljana: Društvo izgnancev Slovenije, 10–107. 24. Fischer, J. (ur.) 2006. Slovenska novejša zgodovina: od programa Zedinjena Slovenija do mednarodnog priznanja Republike Slovenije: 1848–1992. Ljubljna: Mladinska knjiga, Inštitut za novejšo zgodovino, Ljubljana. 25. Frletič, M., 1960. Vse več Slovencev v domovino. U: Spominska knjiga ob 30-letnici Kulturno prosvetnega društva “Slovenski dom Triglav” . Karlovac, 20–21. 26. Gabaccia, D., 1994. From the other side: women, gender and immigrant life in the U. S. 1820–1990. Bloomington, Indianapolis: Indiana University Press. 27. Gantar Godina, I., 2004a, Slovenski intelektualci – izseljenci na Hrvaškem: Jernej Francelj (1821–1889). Dve domovini 19, 165–183. 28. Gantar Godina, I., 2004b, Slovenski izobraženci na Hrvaškem od 1850 do 1860. Dve domovini 20, 77–94. 29. Gantar Godina, I., 2006, Slovenski izobraženci na Hrvaškem po letu 1868: Ivan Steklasa (1846–1921). Dve domovini 24, 153–166. 30. Gestrin F., 1965. Trgovina slovenskega zaledja s primorski mesti od 13. do konca 16. stoletja. Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in umetnosti. 31. Gligora, H., 2006. Profesor kojeg pamte. Sušačka revija 14, 73–76. 32. Grbešić, G., 2002. Prihvat prognanih slovenskih svećenika u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji 1941. godine. Diacovensia 10, 131–150. 33. Gruden, A., 1960. V novih pogojih obnavljamo društvo. U: Spominska knjiga ob 30-letnici Kulturno prosvetnega društva „Slovenski do-Triglav“. Karlovac, 9–10. 34. Hasenay, D. & Krtalić, M., 2008. Terminološki i metodološki aspekti u proučavanju zaštite stare knjižnične građe“, Libellarium 1, 203–220. 35. Hećimović, B. & Barbieri, M. & Neubauer, H., 2011. Slovenski umjetnici na hrvatskim pozornicama = Slovenski umetniki na hrvaških odrih. Zagreb: Slovenski dom, Vijeće slovenske nacionalne manjine grada Zagreba = Svet slovenske nacionalne manjšine mesta Zagreba. 36. Janjetović, Z., 2005. Deca careva, pastorčad kraljeva. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije. 37. Jakovljević, B., 1989. Vinko Šepić. Arhivski vjesnik 32, 21–27. 38. Jelerčič, I., 1980. Pevsko izročilo Primorske. Slovenska zborska pesem na Primorskem do druge svetovne vojne. Trst: Založništvo tržaškega tiska. 39. Jembrih, A., 1995. Prilog proučavanju doprinosa desetorice Slovenaca hrvatskom jezikoslovlju, književnosti i kulturi od 16. do 19. stoljeća. U: V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci v Hrvaški. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja, 63–84. 40. Jerman, S. & Todorovski, I., 1999. Slovenski dom v Zagrebu: 1929.–1999. Zagreb: Kulturno-prosvetno društvo Slovenski dom. 41. Jevnikar, I., 2010. Iz življenja naših župnij, Naša Luč, 17. 42. Josipovič, D., 2004. Dejavniki rodnostnega obnašanja v Sloveniji. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU. 43. Josipovič, D., 2014., Slovenci na Balkanu skozi moderne popise prebivalstva 1880–2012. U: J. Žitnik Serafin (ur.) Priseljevanje in društevno delovanje Slovencev v drugih delih jugoslovanskega prostora. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, 67–89. 249 44. Josipovič, D. & Kržišnik-Bukić, V., 2010., Slovensko-hrvaški obmejni prostor: etnične vzporednice med popisi prebivalstva po letu 1991. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja. 45. Jovanović, A., 2001. Slovenci v Makedoniji. U: M. Trebše – Štolfa & M. Klemenčič (ur.) Slovensko izseljenstvo. Zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica, 319–327. 46. Jurkić, M., 2011. Borba Istrana u Zagrebu za očuvanje hrvatskoga identiteta u Istri 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, Kroatologija 1(2), 59–77. 47. Južnič, S., 2010. Migracije znanstvenikov v slovenski prostor in iz njega v beli svet. U: P. Štih (ur.) Migracije in slovenski prostor od antike do danes. Ljubljana: Zveza zgodovinskih društev Slovenije, 175–190. 48. Jurić, M., 2009. Zagreb u Prvome svjetskom ratu: povijesne novine kao izvor za istraživanje socijalne povijesti, Libellarium 2, 121–144. 49. Jurčić-Čargo, D., 1999. Slovenci na Hrvatskoj gimnaziji u Pazinu od 1899. do 1988. godine. U: J. Šiklić (ur.) Znanstveni skup Hrvatska gimnazij u Pazinu 1899–1999. Pazin: Gimnazija i strukovna škola Jurja Dobrile, 367–382. 50. Kalan, J., 1922. Slovenci med Hrvati in katoličani v Belgradu. Bogoljub 12, 271–274. 51. Karakaš Obradov, M., 2012. Migracije Slovencev na hrvaško območje v drugi svetovni vojni (izseljevanje in izgnanstvo). Prispevski za novejšo zgodovino 2, 139–174. 52. Karakaš Obradov, M., 2014. Novi mozaici u „novim poredcima“. Migracije stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. 53. Kerma, S., 2005. Nekateri družbeni in kulturno-geografski vidiki obmejnosti občine Ilirska Bistrica. Annales 2, 411–426. 54. Klemenčič, M., 1995. Slovenec of Cleveland: The Creation of a New Nation and a New World Community: Sovenia and the Slovenes od Cleveland, Ohio. Novo mesto: Dolenjska založba. 55. Klemenčič, M., 1999. Jurij Trunk med Koroško in Združenemi državami Amerike i zgodovina slovenskih naselbin v Leadvil u, Kolorado in San Franciscu, Kalifornija. Celovec, Ljubljana, Dunaj: Mohorjeva založba. 56. Klemenčič, M., 2011. Zgodovina skupnosti sovenskih Američanov v Pueblu, Kolorado. Maribor: Mednarodna založba Oddelka za slovanske jezika in književnost, Filozofska fakulteta, Inštitut za narodnostna vprašanja. 57. Klinar, P., 1976. Mednarodne migracije : sociološki vidiki mednarodnih migracij v luči odnosov med imigrantsko družbo in imigrantskimi skupnostmi. Maribor: Obzorja. 58. Knežević, A., 2012. Slovenci u Srbiji. Prilog etnodemografskom proučavanju. Annales 22, 171–186. 59. Koblar, S. (ur.), 2008. Četrta stran trikotnika: znameniti Sovenci in slovenska društva v Bosni in Hercegovini 1878–2000. Ljubljana: Mladinska knjiga. 60. Kolar, B., 1995. Delo slovenskih duhovnikov med Slovenci v Zagrebu med obema vojnama. U: V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci v Hrvaški. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja, 115–131. 61. Kolanović, J., 2000. Predgovor. U: S. Pleše (ur.) Pravila društva 1845.–1945. Tematski vodič. Zagreb: Hrvatski državni arhiv, 7–8. 250 62. Košir, J., 1960. Tisoč drobnih prstkov . U: Spominska knjiga ob 30-letnici Kulturno prosvetnega društva „Slovenski dom Triglav“. Karlovac, 11–14. 63. Kramar J., 1991. Narodna prebuja istrskih Slovencev. [Koper]: Lipa, [Trst] Založništvo tržaškega tiska. 64. Kristan, T., 1960. Spomini na Slovensko prosvetno društvo „ Triglav“. U: Spominska knjiga ob 30-letnici Kulturno prosvetnega društva „Slovenski dom Triglav“. Karlovac, 1960, 6–8. 65. Kržišnik-Bukić, V., 1992. O Slovencih na območju Jugoslavije izven Slovenije po popisih prebivalstva 1921–1991. Razprave in gradivo 26–27, 172–199. 66. Kržišnik-Bukić, V., 1993. Slovenski gostinci in pomen slovenskih gostiln v Zagrebu v 30-tih letih 20. stoletja. Razprave in gradivo 28, 136–142. 67. Kržišnik-Bukić, V., 1994–1995. Okvirni pregled poteka, vzrokov in pomena izseljevanja Slovencev na Hrvaško. Razprave in gradivo 29–30, 85–93. 68. Kržišnik-Bukić, V., 1995. O narodnostnem in kulturnem samoorganiziranju Slovencev na Hrvaškem v 20. stoletju. U: V. Kržišnik-Bukić (ur.) Slovenci na Hrvaškem. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja, 133–188. 69. Kržišnik-Bukić, V., 1996. Slovenci v Srbiji in dr. Franc Perko, nadškof in metropolit beograjski. Razprave in gradivo 31, 219–236. 70. Kržišnik-Bukić, V., 1997. Narodnostna sestava v obmejnem prostoru med Slovenijo in Hrvaško: statistični kazalci narodnostnega (samo)opredeljevanja in maternega jezika po popisu prebivalstva iz leta 1999 s posebnim poudarkom na Slovencih in Hrvatih. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja. 71. Kržišnik-Bukić, V., 2003. Slovenci v Hrvaški, Bosni in Hercegovini, Srbiji in Črni Gori ter Makedoniji med preteklostjo in sedanjostjo. Traditiones 2(32), 117–135 72. Kržišnik-Bukić, V., 2004a. Slovenci v Črni Gori. Slovenski etnološki leksikon, Ljubljana: Mladinska knjiga, 547. 73. Kržišnik–Bukić, V., 2004b. Slovenci v Srbiji. Slovenski etnološki leksikon, Ljubljana: Mladinska knjiga, 549–550. 74. Kržišnik-Bukić, V., 2006a. Znameniti Slovenci na Hrvaškem skozi zgodovino. Migracijske i etničke teme 22, 421–445. 75. Kržišnik-Bukić, V., 2006b. O Slovencih in slovenstvu na Hrvaškem od nekdaj do danes. U: K. Munda Hirnök & M. Ravnik (ur.) Slovenci na Hrvaškem: dediščina in sedanjost: zbornik referatov s posveta „Etnološka dediščina in kulturna podoba Slovencev na Hrvaškem“. Ljubljana: Slovensko etnološko društvo, 15–87. 76. Kržišnik-Bukić, V., 2007. Slovenci v Bosni in Hercegovini skozi pričevanja, spomine in literarne podobe 1831–2008. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja. 77. Kuzmič, M., 1995. Izseljevanje iz Prekmurja med prvo in drugo svetovno vojno v luči sodelavcev „Mladega Prekmurca“. Zbornik soboškega muzeja 4, 103–110. 78. Kuzmič, M., 2001. Slovenski izseljenci iz Prekmurja Bethlehemu v ZDA, 1893–1924: naselitev in njihove zgodovinske socialne, politične, literarne in verske dejavnosti. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU. 79. Labinjan, G (ur.), 1973. Spomen knjiga – 70 godina Pazinske gimnazije. Pazin: Gimnazija “Otokar Keršovani”. 80. Legac, A., 1983. Razvoj škola na Opatijskom krasu. Liburnijske teme, 221–233. 251 81. Lilek, E., 1933. V tujini službojoči učitelji. Celje: Samozaložba. 82. Lisac, A. Lj., 1956. Deportacija Srba iz Hrvatske 1941. godine. Historijski zbornik 1 , 125–145. 83. Lukežić, I., 2011. Fluminensia Slovenica. Rijeka: Svet slovenske narodne manjšine Primorsko-goranske županije, Svet slovenske narodne manjšine mesta Reka. 84. Lukšič-Hacih, M. & Udovič, B., 2014., „ Rajš’ ko Talijana, sem zbrala Slovana“: analiza preseljevanj Slovencev na ozemlje držav nekdanje Jugoslavije in njegove posledice. Prispevki za novejšo zgodovino 2(54), 178–194. 85. Milanović, B., 1992. Istra u 20. stoljeću: zabilješke i razmišljanja o proživljenom vremenu. Pazin: Istarsko književno društvo Juraj Dobrila. 86. Milenković-Vuković, B., 2010. Slovenci u Srbiji. Bibliografija sa anotacijama. Traditiones 39, 283–320. 87. Mirković, M., 2006. Slovensko društvo na Reki že 1939.?. Kažipot 10 (2), 3. 88. Möderndorfer, V., 1942. Narodopisec, Janko Barle, Etnolog 14, 113–114. 89. Munić, D., 1997. Delavska škola u Kastvu. Kastav: Grad Kastav. 90. Muzička enciklopedija, 1977. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. 91. Najbar-Agičić, M., 2013. Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističke vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti. Zagreb: Matica hrvatska. 92. Najbar-Agičić, M., 2015. Povijest novinarstva. Kratki pregled. Zagreb: Sveučilište Sjever. 93. Nikolova, M., 2012. Detinjstvo u drugom mestu-Slovenačka osnovna škola Ivan Cankar u Beogradu 1945–1965. U: A. Škoro Babić et al. (ur.) Zgodovina otroštva = History of chilhood. Ljubljana: Zveza zgodovinskih društev Slovenije, 702–713. 94. Pahor, M., 2007. Bazovica. Trst: Sklad Dorče Sardoč. 95. Papež Adamič, V., 2008. Od prednikov do potomcev – Slovenci v Slatini in Banjaluki, 1923–2008: Od predaka do potomaka – Slovenci u Slatini i Banjaluci, 1923–2008. Banjaluka: Društvo Slovencev Republike Srbske Triglav. 96. Peruško, T., 1964. Historijat „Uljanika“ do 1947. godine. Jadranski zbornik, 393–411. 97. Primorski slovenski biografski leksikon (PSBL), 1976. Čok Stanko. Goriška Mohorjeva družba, Gorica, 247. 98. Primorski slovenski biografski leksikon (PSBL), 1992. Ambrožič Franc. Slovenska biografija. Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Znanstvenoraziskovalni center SAZU, 2013. http://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi917631/#primorski-slovenski-biografski-leksikon (pristup: 21. veljače 2019). 99. Protner, E., 2003. Slovenci in Višja pedagoška šola v Zagrebu. Anali za povijest odgoja 2, 267–285. 100. Ravnik, M., 2010. Nekaj pogledov v preteklost in sedanjost beograjskih Slovencev. Traditiones 39, 167–193. 101. Riman, B., 2006. Aktivnost kulturno prosvetnega društva Slovenski dom „Bazovica“ v reškem tisku: „Novi list“ in „La voce del popolo“ med letoma 1947 in 1957. Razprave in gradivo 48/49, 54–79. 102. Riman, B., 2007. Slovensko družtvo na Reki u Riečkom novom listu od 1909. do 1913. 252 godine. Rijeka 2, 29–53. 103. Riman, B., 2008. Branka Verdonik-Rasberger in njeno delovanje v Slovenskem domu KPD „Bazovica“. Raprave in gradivo 56/57, 264–274. 104. Riman, B., 2010. Slovensko-hrvatska glazbena suradnja na primjeru Kulturno-umjetničkog društva Danica iz Pasjaka. U: I. P. Gortan-Carlin (ur.) Ruralna i urbana glazba istarskog poluotoka: zbornik radova sa 6.međunarodnog muzikološkog skupa „Iz istarske narodne riznice“. Novigrad: Katedra Čakavskog sabora za glazbu, Novigrad, 133–142. 105. Riman, B., 2011a. Slovenci v Gorskem kotarju, Istri in na Kvarnerju do leta 1918. do leta 1991, doktorski rad. Ljubljana: Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani. 106. Riman, B., 2011b Doseljavanje slovenskog stanovništva s današnjeg prostora Republike Slovenije u Pulu do 1918. godine. Razprave in gradivo 64, 68–85. 107. Riman, B., 2012. Delovanje slovensko-hrvaških društev v Pazinu. Acta Histriae ½, 233–254. 108. Riman, B., 2013a. Čitaonicu je osnovala „šaka braće Slovencah“ u želji „da pokaže sivetu, da se znadu ponositi svojim dičnim imenom, svojim milim jezikom“: slovenska društva u Puli od 1886. do 2011. godine“. Histria 3, 143–166. 109. Riman, B., 2013b. Riječka Slovenka Zora Ausec i Slovenci u Rijeci nakon 1945. godine: „bratski narod“ ili nacionalna manjina. U: D. Roksandić i I. Cvijović Javorina (ur.) Intelektualci i rat: 1939.–1947.: zbornik radova s međunarodnog skupa Desničini susreti 2012, Zadar. Zagreb: FF press-Filozofski fakultet, 363–378. 110. Riman, B., 2014a. Slovenski franjevci u Hrvatskoj provinciji sv. Ćirila i Metoda s posebnim naglaskom na samostan i svetište na Trsatu. Zgodovinski časopis ½ (68), 126–149. 111. Riman, B., 2014b. Slovenska društva u Hrvatskoj između dva svjetska rata (1918.– 1941.). Časopis za suvremenu povijest 1 (46), 101–130. 112. Riman, B., 2014c. Slovenska zajednica u Rijeci od 1945. do 1991. Časopis za suvremenu povijest 3 (46), 535–554. 113. Riman, B., 2015. Slovenske dekle na radu u Hrvatskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća. U: A. Dremel (ur.) Uzduž i poprijeko. Brak, zakon i intimno građanstvo u povijesnoj i suvremenoj perspektivi. Zagreb: Centar za ženske studije, 125–134. 114. Riman, B., 2016a. 130let slovenskega združevanja na Hrvaškem. U: D. Grafenauer i K. Munda Hirnök (ur.) Raznolikost v raziskovanju etničnosti: izbrani pogledi. Ljubljana: Inštitut za narodnostna vprašanja, 266–285. 115. Riman, B., 2016b. Slovenski profesori u Carsko-kraljevskoj velikoj državnoj gimnaziji u Pazinu. Acta Histriae 2 (24), 2, 357–381. 116. Riman, B., 2016c. Delovanje Slovencev v Osijeku med drugo svetovno vojno. Razprave in gradivo 77, 137–154. 117. Riman, B. & Riman, K., 2007. Djelovanje slovenskog doma KPD „Bazovica“ u Rijeci. Rijeka 2, 55–56. 118. Riman, B. & Riman, K., 2008. Slovenski dom Kulturno prosvetno društvo Bazovica. Rijeka: Slovenski dom KPD „Bazovica“. 119. Riman, B. & Riman, K., 2012. Jedan čovjek – cijelo kazalište = En človek – celo gledališče : Alojz Usenik život i djelo = Alojz Usenik življenje in delo. Rijeka: Solutio, 253 Slovenski dom KPD »Bazovica, Inštitut za narodnostna vprašanja. 120. Riman, B. & Riman, K., 2012a. Slovenski dom Kulturno prosvetno društvo Bazovica. Rijeka: Solutio, Slovenski dom KPD „Bazovica“. 121. Riman, K. & Riman, B., 2016. Hrvatarji v slovenski književnosti . Slavistična revija 3 (64), 315–324. 122. Riman, M., 2007. Mladen Pozajić – život i djelo. Rijeka: Adamić. 123. Roš, F., 1967. Slovenski izgnanci v Srbiji 1941–1945. Maribor: Obzorja. 124. Secker, J. L., 1999. Newspapers and historical research: a study of historians and custodians in Wales, doktorski rad. Aberystwyth: Depatrment of Informations and Library Studies, Department of Histoy and Welsh History, University of Wales. 125. Sinke, S. M., 2002. Dutch immigrant women in the United States: 1880–1920. Urbana, Chicago: University of Illionis Press, 2002. 126. Slanček, G., 2009. Slovensko izobraževalno in pevsko društvo, Posavska Hrvatska 34, 27. 127. Slovenski biografski leksikon, 1928., Kalan, Janez (1868–1945). Slovenska biografija. Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Znanstvenoraziskovalni center SAZU, 2013. http://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi263548/#slovenski-biografski-leksikon (pristup: 21. veljače 2019). 128. Slovenski dom Triglav, 1960. “Sestanek ob sedmih, plesne vaje, kulturne večeri. U: Spominska knjiga ob 30-letnici Kulturno prosvetnega društva „Slovenski dom Triglav“. Karlovac, 15–16. 129. Spomen-knjiga Narodne čitaonice riečke, 1901. Sušak: Narodna tiskara G. Kraljeta. 130. Sršan, S., 2009. Biografije učitelja i profesora osječkih gimnazija i srednjih škola od 1855. do 1945. godine. Osijek: Državni arhiv. 131. Stanonik, T. & Brenk, L., 2008. Osebnosti: veliki slovenski biografski leksikon. Ljubljana: Mladinska knjiga. 132. Stiplošek, M., 2000. Slovenski parlamentarizem 1927–1929. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete. 133. Stiplošek, M., 2013.Volitve v ljubljansko in mariborsko oblastno skupščino leta 1927 in njihove posebnosti glede na parlamentarne volitve v Sloveniji. Prispevki za novejšo zgodovino 1(54), 107–129. 134. Strašek, F., 2006. Slovenci na Hrvaškem-samoorganiziranost nekdaj in danes. U: K. Munda Hirnök & M. Ravnik (ur.) Slovenci na Hrvaškem: dediščina in sedanjost: zbornik referatov s posveta „Etnološka dediščina in kulturna podoba Slovencev na Hrvaškem. Ljubljana: Slovensko etnološko društvo, 97–104. 135. Šestan, A. V., 2006. Kristina Hočevar-Šestan – Slovenka na Hrvaškem. U: K. Munda Hirnök & M. Ravnik (ur.) Slovenci na Hrvaškem: dediščina in sedanjost: zbornik referatov s posveta „Etnološka dediščina in kulturna podoba Slovencev na Hrvaškem. Ljubljana: Slovensko etnološko društvo, 199–207. 136. Šaver, B., 2005. Nazaj v planinski raj: alpska kultura slovenstva in mitologija Triglava. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede. 137. Škiljan, F., 2010. Pisanje slovenskog časopisa Odmev 1932. i 1933. Studia lexicographica 4 (1), 139–162. 138. Škiljan, F., 2011. Kratak pregled povijesti nacionalnih manjina grada Zagreba. 254 U I. Ranić (ur.) Nacionalne manjine u Zagrebu. Plejada: Zagreb, 11–125. 139. Škiljan, F., 2012. Slovenci u Zagrebu i djelovanje društva Slovenski dom u Zagrebu s posebnim osvrtom na pokušaj osnivanja slovenske škole 1946. godine. U Lj. Dobrovšak & I. Žebec Šilj (ur.) Nacionalne manjine u Hrvatskoj i Hrvati kao manjina-eurospki izazovi. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 157–166. 140. Škiljan, F., 2015. Slovenci u Varaždinu i Varaždinskoj županiji. Varaždin: Slovensko kulturno društvo Nagelj. 141. Škiljan, F. & Josipovič, D., 2014. Nekatere novejše dileme razvoja slovenske manjšine na Hrvaškem s posebnim poudarkom na območju ob meji s Slovenijo. Razprave in gradivo 73, 29–47. 142. Škiljan, F. & Vukić, A., 2015. Migracije Slovenaca na područje sjeverozapadne Hrvatske (Varaždinska i Krapinsko-zagorska županija). Podravina 27, 175–189. 143. Šuštar, B., 2010. Poklicne migracije slovenskega učiteljstva od habsburških od jugoslovanih časov. U: P. Štih (ur.) Migracije in slovenski prostor od antike do danes, Ljubljana: Zveza zgodovinskih društev Slovenije, 209–224. 144. Tomažič, E., 1996. Hrabroslav Volarič: diplomska naloga. Ljubljana: Akademija za glasbo. 145. Ujčić, V., 1962. Kazališni i kulturno-umjetnički život Pule u periodu od 1870. do 1918. godine. Pula: Naučna biblioteka. 146. (V. M.), 2002. Mr. ph. Oto Burdych. Loški razgledi 49, 305–307. 147. Vanino, M., 1937. Slike iz galerije stare varaždinske gimnazije. U: K. Filić (ur.) Spomenica varaždinske Gimnazije. Varaždin: Tisak Svobodine “Narodne tiskare”, 138–150. 148. Verbič Koprivšek, M., 2014. Razvoj naselbine na primeru Slovencev v Denverju. Ljubljana: Inštitut za narodnostan vprašanja. 149. Violić, F. & Bognolo, I. T. (izd.), 1931. Almanah grada Sušaka. Sušak: Jugoslavenska štampa. 150. Voje, I., 1967. Ljubljančan Franciscus de Pavonibus organist v Dubrovniku leta 1463. Muzikološki zbornik 3, 6–21. 151. Voje, I., 1969. Trgovski stiki med Dubrovnikom in slovenskimi kraji. Časopis za zgodovino in narodopisje 5, 221–226. 152. Voje, I., 1980. Ljubljančani v srednjeveškem Dubrovniku. Kronika 28, 171–175. 153. Vovko, A., 1979. Delovanje ‘Zveze jugoslovanskih emigrantov iz Julijske krajine’ v letih 1933–1940. Zgodovinski časopis 1(33), 67–102. 154. Vovko, A., 2012. Med južnimi sosedi: nekaj podatkov o mohorjanih na Hrvaškem v letih 1870–1918. Mohorjev koledar, 131–135. 155. Vuković, B. & Milenković-Vuković B., 2014. Delatnost slovenačkih udruženja u Beogradu (1921–2014). Etnološko-antropološke sveske 13 (24), 45–67. 156. Zakošek, B., 2005. Opatijski album. Rijeka: Državni arhiv. 157. Zupančič, J., 2001. Slovensko izseljenstvo v Evropi po drugi svetovni vojni. U: M. Trebše-Štolfa i M. Klemenčič (ur.) Slovensko izseljenstvo. Zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica, 291–299. 158. Zupančič, J., 2003. Čezmejne dnevne delovne migracije v slovenskem obmejnem prostoru. Razprave in gradivo 43, 68–111. 159. Žigon, Z., 1998. Otroci dveh domovin: slovenstvo v Južni Ameriki. Ljubljana: Založba 255 ZRC, ZRC SAZU. 160. Žitnik Serafin. J., 2013. Organiziranost, delovanje in prihodnji izzivi slovenskih društev v drugih delih nekdanje Jugoslavije. Dve domovini 37, 41–52. 161. Žitnik Serafin. J., 2014a. Prerez zgodovine slovenskih kulturnih društev v jugoslovanskem prostoru. U: J. Žitnik-Serafin (ur.) Priseljevanje in društveno delovanje Slovencev v drugih delih jugoslovanskega prostora: zgodovinski oris in sedanjost. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU, 137–179. 162. Žitnik Serafin. J. (ur.), 2014b. Priseljevanje in društveno delovanje Slovencev v drugih delih jugoslovanskega prostora: zgodovinski oris in sedanjost. Ljubljana: Založba ZRC, ZRC SAZU. 163. www.dlib.si 7. Sažetak Čovjekova potreba za udruživanjem i zajedničkim djelovanjem vrlo je stara, a tijekom povijesti se javljala iz različitih razloga. Usmjerena je bila na egzistencijalne potrebe, a uz one moralne i financijske važne su bile i kulturne, prosvjetne, umjetničke i nacionalne vrednote. Upravo su potrebu za osnivanjem, a onda i uključivanjem u rad imali i pojedinci koji su iz svoga zavičaja odlazili u druge krajeve svijeta. Među njima su i pojedinci koji su napustili slovenske krajeve iz različitih razloga i svoj su život organizirali u različitim krajevima Hrvatske. Slovenska su društva na prostoru Hrvatske počela nastajati u trenutku kada je na određenom prostoru bilo dovoljno pojedinaca koji su shvaćali da su njihov slovenski jezik i kultura, koje su usvojili u kraju iz kojega dolaze, različiti od onoga na što su naišli u svojoj novoj domovini. U knjizi su prikazani osnivanje, razvoj, djelovanje, ali i nestajanje slovenskih društava u Hrvatskoj od kraja 19. stoljeća, kada je zabilježeno postojanje prvoga slovenskog društva na prostoru Hrvatske, pa sve do 1991. godine, kada dolazi do promjene u državno-političkom ustrojstvu, ali i kada pripadnici slovenske zajednice u Hrvatskoj dobivaju status nacionalne manjine. U promatranom 257 razdoblju zabilježena su 42 slovenska društva, koja su djelovala u većim hrvatskim gradovima. Pritom nije bilo moguće za sve njih pronaći adekvatne izvore na temelju kojih bi se prikazala njihova djelatnost. U organiziranom djelovanju vidljivo je da su neka povijesna razdoblja, a sve ovisno o političko-povijesnim razlozima, bila bogatija, odnosno siromaš- nija. Kao zlatno razdoblje slovenskog (samo)organiziranja može se navesti razdoblje između dva svjetska rata, gdje je Zagreb imao posebno mjesto. Slovenska društva susrećemo i u drugim hrvatskim krajevima. U povijesti djelovanja slovenskih društava, upravo u Zagrebu između dva svjetska rata, vidljivo je i da su postojale različite vrste društava, i to studentska, vjerska, ženska društva te društva koja nisu bila isključiva, pa su u svoje članstvo prihvaćale sve zainteresirane bez obzira na status, vjeru ili spol. U djelovanju slovenskih društava u Hrvatskoj zabilježena su dva temeljna smjera djelovanja, i to potporni te kulturno-prosvjetni. Ta su se dva smjera međusobno izmjenjivala i preklapala. Tako je u djelovanju društava vidljiva potporna i humanitarna aktivnost s ciljem pomaganja sunarodnjacima. Ta je pomoć često bila moralna, ali i materijalna. Slovenska društva svoje su djelovanje uglavnom temeljila na različitim aktivnostima, od tečajeva stranih jezika, literarnih radionica, dramskih predstava pa do pjevačkih skupina i zborova. Zajedničko je tim aktivnostima bilo to što su one bile usmjerene na očuvanje slovenskog jezika i kulture, načina života i običaja, koji se i danas njeguju u slovenskoj tradicijskoj kulturi. Istraživanje povijesti djelovanja i aktivnosti slovenskih društava vjerojatno nikada neće biti moguće u potpunosti dovršiti. Postoji vrlo velika mogućnost da će se pronaći novi podaci o novim slovenskim društvima koja su djelovala u različitim dijelovima Hrvatske. Ovom se knjigom pokušalo što detaljnije prikazati vrste slovenskih društva, aktivnosti koje su uz njih vezane, ljude koji su bili uključeni u njih i teškoće s kojima su se njihovi članovi susretali. Prikazana je povijest djelovanja slovenskih društava, koja je utkana u hrvatsku kulturnu, socijalnu i političku povijest. Nedvojbeno je da su i ona utjecala na stvaranje društva u kojem živimo danas i da su naraštajima ostavila neizbrisiv trag postojanja u Hrvatskoj. 258 Povzetek Človekova potreba po povezovanju in skupnem delovanju je zelo stara, nastajala pa je iz različnih razlogov. Usmerjena je bila v eksistencialne potrebe, poleg moralnih in finančnih potreb so bile pomembne tudi kulturne, prosvetne, umetniške in narodnostne vrednote. Potrebo po ustanovitvi in zatem vključevanju v dejavnost so imeli tudi posamezniki, ki so s svojih domov odhajali v različne kraje sveta. Med njimi tudi posamezniki, ki so zapustili slovenske krajeve iz različnih razlogov in si življenje organizirali v različnih krajih Hrvaške. Slovenska društva so na prostoru Hrvaške začela nastajati v času, ko se je na določenem območju znašlo dovolj posameznikov, ki so dojeli, da se njihov, slovenski jezik in kultura, ki so ju prinesli od doma, razlikujeta od tistih v novi domovini. Knjiga obravnava nastanek, razvoj, delovanje in tudi zamiranje slovenskih društev na Hrvaškem v obdobju od konca 19. stoletja, ko je zabeleženo delovanje prvega slovenskega društva na prostoru Hrvaške, pa vse do leta 1991, ko pride do spremembe državnega in političnega sistema in ko pripadniki slovenske skupnosti na Hrvaškem dobijo status narodne manjšine. V tem obravnavanem obdobju je vsaj 42 slovenskih društev, ki so 259 delovala v večjih hrvaških mestih. Za vse pa ni bilo mogoče najti ustreznih virov, iz katerih bi bila razvidna njihova dejavnost. Na podlagi organiziranega delovanja je videti, da so bila določena zgo-dovinska obdobja, odvisno od politično-zgodovinskih razlogov, plodovitejša oziroma skromnejša. Kot zlato obdobje slovenskega (samo)organiziranja je mogoče navesti obdobje med obema vojnama v Zagrebu, ko je mesto imelo posebno vlogo, slovenska društva pa najdemo tudi v drugih hrvaških krajih. Zgodovina delovanja slovenskih društev pa ravno v Zagrebu v času med obema vojnama kaže zelo razvejano dejavnost, od študentskih, verskih in ženskih društev do društev, ki niso bila izključujoča in so v svoje članstvo sprejemala vse zainteresirane, ne glede na status, vero ali spol. Za delovanje slovenskih društev na Hrvaškem sta značilni dve osrednji usmeritvi, podporna in kulturno prosvetna. Medsebojno sta se izmenjavali in prepletali. V delovanju društev je tako vidna podporna in človekoljubna dejavnost, s ciljem, pomagati sonarodnjakom. Ta pomoč je pogosto bila moralna, a tudi gmotna. Delovanje slovenskih društev je v glavnem temeljilo na raznovrstnih dejavnostih, od tečajev tujih jezikov, literarnih delavnic in dramskih predstav, do pevskih skupin in zborov. Skupno tem dejavnostim je bilo to, da so bile usmerjene v ohranitev slovenskega jezika in kulture, načina življenja in običajev, ki se še danes negujejo v slovenski tradiconalni kulturi. Verjetno ne bo nikoli mogoče do konca raziskati zgodovine delovanja in dejavnosti slovenskih društev, zelo verjetno se bodo našli novi podatki o novih slovenskih društvih, ki so delovala na različnih delih Hrvaške. To delo je želelo čim podrobneje predstaviti vrste slovenskih društev, z njimi povezane dejavnosti, ljudi, vključene vanje ter težave, s katerimi so se njihovi člani srečevali. Prikazana je zgodovina delovanja slovenskih društev, vtkana v hrvaško kulturno, družbeno in politično zgodovino. Nedvomno so tudi ta vplivala na ustvarjanje družbe, v kateri živimo danes, in potomcem zapustila neizbrisno sled obstoja na Hrvaškem. 260 Abstract Man’s need to form associations and engage in joint action has been present for a very long time and has emerged for various reasons. It is focused on his existential needs, with cultural, educational, artistic and national values playing a significant role, in addition to the moral and financial needs. Individuals who left their homeland and moved to other parts of the world showed precisely this desire to form associations and then take part in their work as wel . Among them were individuals who had left Slovene areas for various reasons and organized their lives in different parts of Croatia. Slovene associations in Croatia began to emerge at the moment when there were enough individuals in a given space who understood that the Slovene language and culture acquired in their region of origin were different from what they encountered in their new homeland. The book presents the founding, development, work, but also disappearance of Slovene associations in Croatia starting from the end of the 19th century, when the existence of the first Slovene associations on the territory of Croatia was recorded, until the year 1991, which marks a change in the state-political organization and the moment when the members of the Slovene community in Croatia rece-261 ived the status of a national minority. At least 42 Slovene associations were registered in the observed period in major Croatian cities. Unfortunately, it was not possible to find adequate sources for all of them in order to provide an overview of their activities. In the sphere of organized work, it is evident that some historical periods were either more prosperous or poor, depending on the political and historical context. The interwar period might be regarded as the golden age of Slovene (self)organization, in which Zagreb held a special place, but Slovene associations are also encountered in other Croatian regions. Throughout the history of the activities of Slovene associations, especial y in Zagreb in the interwar period, it is evident that there were different types of associations that recorded the activities of student, religious, women’s, and non-exclusive associations and accepted all those who were interested in taking part in their work irrespective of one’s status, religion, or gender. The activities of Slovene associations in Croatia are characterized by two fundamental directions of action: supportive and cultural-educational, which were mutual y interchangeable and overlapping. Thus, supportive and humanitarian activities are visible in the activities of these associations with the aim of assisting their countrymen. This help was often moral, but also material. Slovene associations predominately based their work on a wide range of activities – from foreign language courses and literary workshops to drama performances, singing groups, and choirs. The silver lining in all these activities was the desire to preserve the Slovene language and culture, lifestyle, and customs that have to this day been nurtured in the traditional Slovene culture. It might never be possible to research the history of all activities of Slovene associations thoroughly, so there is a great possibility that new data will emerge at some point on new Slovene associations in different parts of Croatia. This work aims to provide more detailed descriptions of the types of Slovene associations, their activities, the people involved in them, and the difficulties their members faced, as well as to present the history of the activities of Slovene associations, which shape the fabric of the Croatian cultural, social, and political history. Undoubtedly, these associations have also influ-enced the creation of the society we live in today and have left an indelible trace of existence for future generations in Croatia. 262 8. Kazalo imena A Badjuk, Zoran 225 Adamič, Louis 155, 156 Bahčič Ivan 68, 70 Albert, Berto 238, Baje, Leopold 237 Albert, Žibrat 157 Bajsić, Zvonimir 228 Alego, Polde 82 Baki, Milan 70 Ambrož, Oton 159, 160, 163, 164 Ban, Franc 160 Ambrožič, Franc 113, 119, 252 Banić, Milan 169 Andrijanska 160 Barbieri, Marija 28, 69, 96, 97, 151, 173, Antlej, Martin 237 223, 229, 249 Anželj, Mihael 135 Barič, Fran 93 Arh, Joža 113 Barle, Janko 150, 153, 180, 251 Arnečič, Jože 94 Bartol, Vladimir 234 Arnečič, Mihael 94 Basariček, Đuro 152 Arselin, Avgustin 149, 153, 160, 164, 166 Baš, Uroš113 Arslinova 160 Baša, Ignac 133 Arzenak, Franc 94 Baškovič, Viktor 113 Batič, Anton 160, 164 263 Arzenšek, Anton 192 Arzenšek, Jože 228, 231 Bauer, Ante 150 Aschenbrenner, S. 104 Bauman, Franc 94 Aškerc, A. 213 Baumgarten, Vinko 219 Auffarth, Djuro 113 Bedenik, Alojz 94 Ausec, Zora 216, 221, 224, 225, 226, 227, Beg, Vincenc 94 231, 247 Beic, Stanko 94 Autor, Rudolf 237 Bekar, Berno 53 Avsec, Anton 82 Bekar, Miha 53 Avsec, Matej 60 Belak, Angela 235 Ažman, Franc 189 Belar, Albin 28 Ažman, Vinko 237 Bele, Miroslav 160 Belec, Andrej 81 B Beltram, Rudolf 91, 220 Babič Konrad 94 Bendekovič 87, 88, 204 Babič, Urban 90 Benko, Janez 94 Babšek, Karol 94 Benko, Stane 238 Babuder, Viktor 92, 237 Benyovsky, Lucija 33, 247 Bačar, Boris 113 Benulič, Marijan 113 Bačarjeva, Slava 123 Benvenut, Habjan 78 Berk, Anton 93 Bonelj, Josip 167 Berković, A. 90 Bonjec, Stane 113 Bernetič, Erna 238 Bor, Matej 223 Bernetič, Marjan 238 Borišek, Ivan 93 Bernot, Franc 113 Bork, B. 151 Bertok, Josip 219 Boršič, Mihael 193 Bertoša, Miroslav 247 Borštnik, Ignac 69 Besnec, Koloman 223 Bosco, Janez 186 Bešter, Ivan 139 Boštjančič, Janez 43 Betett 154, 155 Božeglav, Franc 237 Bevc, Franc 236 Božeglav, Mirko 237 Bevc, Franjo 90 Božič, Alojz 91 Bevc, Mihael 237 Božič, D. 224 Bevk, Franc 223, 234 Božič, Rudolf 236 Bezek, Ana 238 Božičević, J. 106 Bezek, Ljudevit 60 Božja, Joža 53 Bezjak, Danilo 91 Bradač, Rudolf 236 Bezjak, Pavel 93 Brajnović, Iva 99 Bićanić, R. 168 Brajša, Ćiril 97 Bidovec, Ferdo 92 Brajša, Stojan 97, 99 264 Birk, Franc 135 Braško, Alojz 94 Bitenc, Alojz 192 Bratina, France 238 Bitenc, Maks 113 Bratina, Vojmir 195, 196 Bizjak, Franc 90 Bratko, Ivan 208 Bizjak, Rudolf 43, 48 Bratož, A. 104 Bizjak, Vilim 153, 160, 175 Bravdica, Franjo 225 Blazina, Ivan 192 Brčič, Ludvik 94 Blaznik, Anton 53 Brdina, Kazimir 135 Blažič, J. 64 Brece, Anton 238 Blejec, Franc 82, 83 Brecel, Ivan 93 Bobnar, Alojz 28 Breček, Mirko 70 Bogataj, Bogomir 113 Bregant, Adolf 160 Bogina, Mihael 94 Brence, G. 106 Bognolo, I. Toni 105, 149 Brence, Mirko 237 Bogovič, Slavica 220 Brence, Stanko 237 Bohinc, Pavle 135, 181 Brenk, Lan 119, 124, 133, 142, 149, 153, Bojić, Dušica 21, 247 165, 170, 178, 180, 181, 195, 253 Bole, Josip 57, 58, 74 Breščak, Marija 43 Bole, Jurij 53 Breščak, Vera 113 Boncija, Josip 167 Brezgar, Danilo 113 Brezigar, Srečko 237 Centrich, Anton 236 Brgulin, S. 228 Cerkevnič, Franjo 238 Brili, Albin 193 Cerkvenič, Ivan 238 Brili, Franc 193 Cestnik, Ivan 113 Brili, Ivo 193 Cevc, Franc 22, 23, 247 Brinar, Franc 113 Cevc, Gabrijel 142, 178, 179, 180 Brinar, Miran 127, 130 Chladek, Marko 58 Brolih, Luka 28, 122 Chloupek, Drago 168 Bromec, Marija 235 Ciber, Franjo 265 Brumec, Ludvik 94 Cigoj, Drago 82, 83 Brus, Malčke 191 Cigoj, I. 104 Bubanović, Fran 166, 168 Cihelka, Bogumil 113 Buček, Jože 94 Cihlar-Nehajev, Milutin 151 Budaka, Mile 175 Ciperle, Jože 247 Budigam, Josip 60 Cizelj, Dolfe 113 Budja, Avguštin 247 Colnar, Alojz 176 Bugarin, Dolores 230 Cotič, Evgen 237 Bujas, Ramiro 167 Cotič, Srečko 53 Bukovac, Vilma 223 Courdlain, G. 228 Bukšek, Rudolf 180 Cronstein, Teodor 28 265 Bulc, Franjo 209 Cudoxelexo, Petrus 25 Burdych, Oto 113, 254 Cvajner, Andrej 61 Burgar, Anton 28 Cvek, Franc 193 Burjava, Maks 113 Cvek, Val. 53 Busner, Franjo 68 Cvelbar, Anton 193 Butina, Martin 160, 192, 193 Cvetković, Dragiša 109 Butinar, Jože 113, 120 Cvijović Javorina Ivana 252 Butinar, Martin 193 Butkovič, Viktor 113 Č Butkovič, Zdravko 83 Čagalj, I. 228 Butnar, Martin 191 Čebulić, Davor 222 Butorac, Franjo 104, 247 Čeh, Jakob 94 Čehov, Anton Pavlovič 227 C Čehovina, Vilim 219 Campa, Teodor 53 Čekada, Josip 63, 75 Cankar, Ivan 152, 166, 211, 212, 213, 223, Čerin, Vinko 113 228, 229 Čerjak, Dominik 110, 113 Cankar, Stanko 214 Černe, Boris 113 Cedilnik, Ivan 86 Černe, Dušan 113 Celestina, Alojz 93 Černe, Ivan 149, 153, 166, 184 Černe, Janez 219 Doktorič, Davida 138 Černe Josip 153 Dolenc, Milan 114 Černe, Ludvik 110, 122 Dolenčić, K. 106 Černelič, Stane 113 Dolinšek – Divčić, Marija 16, 17, 247 Černetova, Marinka 160 Dolinšek, Rafael 167, 170 Černivec, Anton 28 Dolničar, Silvan 219 Češmiga, Albert 236 Dolžan, Ivan 17 Čičigoj, Valentin 28 Dominico, Nikola 153, Čok, Stanko 104, 252 Domjanić, Dragutin 138, 150, 151, 154, 155 Čop, Alojz 90 Dovgan, Emilijan (Ignat) 28 Čopič, Anton 53 Drašler, Adela 178 Črne, Franc 61 Drašler, Franc 160 Čuček, France 113 Drašler, Helena 220 Čuješ, Ivan 82 Drašler, Jožef 160 Čušin, Boško 219 Dremel, Anita 253 Drnovšek, Marjan 9, 10, 11, 12, 13, 14, 19, D 22, 23, 27, 29, 33, 77, 93, 248 Dajčman, Ludvik 94 Drobnič, I. 90 Danev, Danilo 222 Drobnič, Ivan 193 Darwina, Charlesa 166 Drofenik, Franc 88 266 Debeljak, Josip 83 Drofenik, Ivan 90 Dedič, Slavko 160 Drufovka, Milan 108 Dekleva, Vojmil 113 Druzovič, Erika 180 Dekval, Drago 236 Drvarič, Štefan 238 Delak, Ferdo 88, 236, 245 Držolja 82 Delak, Franjo 113 Dugan 180 Demšar, Karel 113 Duh, Joško 93 Depoli, V. 104, 106 Dvornik, Miško 160 Deu, Viktor 160 Dvoršak, Franjo 68, 70 Deutsch, Stjepan 128 Deželić, Velimir 138 E Dimić, Ljubodrag 22, 216, 235, 247 Eiselt, Erik 133, 134, 135, Dlačič, Jasmina 224 Erjavec, I. 178, Dlačić, Serđo 229 Erlich, L. 138 Dobovišk, Rudolf 208 Ermenc, Franc 237 Dobrić, Bruno 49, 247 Ermenc, Franjo 90 Dobrila, Maja 225 Ermenc, Ivo 90, 91 Dobrila, Marija 238 Ermenc, Mirko 236 Dobrovšak, Ljiljana 254 Erpič, Jože 135 Doki, Herman 94 Eržen, Janez 137 Esih, Ivan 155 G Exel, Boris 114 Gabaccia, Donna 12, 248 Gaberc, Avgust 94 F Gable, Ambroz 28 Fabjan, Anton 114 Gaislinger, Georgije 61 Fajdiga, Mat. 53 Gantar Godina, Irena 28, 30, 248 Fajdiga, Vlado 133, 134, 135 Gavazzi, Milan 167 Fajglj, D. 52 Gec, Ivan 95 Falkner, Jože 234 Geč, Jerica 145 Fatur, Bogumila 129 Gerbič, A. 123 Ferenc, Tone 29, 248 Gerbič, Franc 69 Ferenčak, Franc 114 Gerecnik, Ivan 94 Ferfila, Fran 237 Gerečnik, Štefan 94 Ferlič, Pavel 135 Gerl, Ant. 53 Fermeuc, Živa 114 Gerl, Fr. 53 Filić, K. 147 Geršak, Ivan 237 Filipčič, A. 50 Geržinčič, Anton 225 Filipović, V. 168 Gestrin, F. 25, 248 Finderle, Jakova 58, 61, 62, 63, 75, Giesbach, Ljudevit 168 Fink, Vida 114 Glasnović, Vinko 222 267 Finžgar, Franc Saleški 137, 138, 155, 181, Glavač, Miroslav 93 184, 213, 227, 234, Glavina, Franc 178 Fischer, Jasna 10, 11, 17, 33, 248 Glebov, A. 228 Fišer, Franc 94 Glič, V. 114 Fišinger, Ivan 94 Gligora, Hrvoje 61, 248 Flaisinger, Peter 93 Globočnik, Josip 68, 70 Flerin, Janko 160 Gneza, Janko 114 Fliš, Joža 91 Godunov, Boris 226 Florenin, Danilo 91 Gola, Martin 90 Fon, Drago 178 Golar, Cvetko 101, 227, 228, Fortek, Franc 94 Golčer, Alojz 94 Francelj, Ivana 223, 248 Golias, Hinko 114, Franko Anton 238 Golob 167 Fric, Zlatko 222 Golob, Gavdencije 238 Frletič, Marjan 83 Gorenc, Mato 213 Funtkov, A. 121 Gorenšek, Ivan 164, 180 Furlan, Ferdinand 238 Goričar, Jože 114 Furlan, Josip 43, 47 Gorinšek, Ivan 177, 178 Goriup Aljaša 96 Goriup Danilo 96 Goriup, Sergej 96, 97 H Goriup Vida 96 Haas, Herla 190 Gorničič, Marija 70 Hafner, F. 47 Gornik, Ivan 50, 53, Hafner, Lea 160 Gorše, Franc 133 Hafner, Tine 90 Gorše, Franc 238 Hanžek, Janja 223 Gorše, p. Kornelije Franc 238 Haraj 61 Gortan, Vladimir 93 Harej, Jože 224 Gostič, Janez 193 Hasenay, Damir 36, 249 Gostič, Josip 154, 155, 223 Hauptmann, Ljudmil 166, 167, 168 Gostinčar, B. 114 Havliček, Ciril 107 Govekar, Mirko, 28 Hećimović, Branko 69, 96, 987, 151, 173, Govekar, Fran 46 223, 229, 249 Gradišar, Ivan 160 Heinzel, Berta 150 Gradišnik, Fedor 208 Herceg, Stevo 191 Gradnik, Alojz 160, 163, 223 Hercok, Franio 94 Grafenauer, Danijel 253 Herfort, Joža 135, 186 Grahli, Ljubomir 114 Hitejc, Anton 91 Grapar, Stane 137 Hladnik, Anton 28 Grbešić, Grgo 29, 248 Hladnik, Janez 142, 179 268 Grebenc 114 Hladnik, Matija 193 Gregorc, Janko 227 Hlastec, Adolf 128 Gregorčič, Simon 99, 228, 183, 187, 204, Hlastec, Karol 128 213, 214, 223, 228, 229, Hlebič, Štefan 94 Gregorič, Jože 178, 187, 214 Hočevar, Anton 114 Gremčarski, Mladen 160 Hočevar, Dragotin 110 Grgoševič, Zlatko 150 Hočevar Šestan, Kristina 254 Griesbach, Ljudevit 169 Hohnec, Franc 94 Grlica, Milan 224 Hohnec,Vilko 94 Grohar, Tomaž 235 Hojnik, Ivan 93 Grošelj, Fr. 53 Hojnik, Janez 94 Gruden 160 Horaček, Fedor 190 Gruden, Adi 232, 248 Horb, Ivan 94 Gruden, Janko 219 Horvat, Alojz 187 Gulič, Miro 114 Horvat, Janko 193 Gulič, Vladimir 114 Horvat, Jožef 235 Gušić, Branimir 168 Horvat, Karol 237 Guzelj, Vlado 114 Horvat, Lojze 135, 195 Horvat, Matija 160, 191, 192, 193 Horvat, Pavle 208, 209, 211, 212, 214, 215 Horvat, Rajko 222 Jandl 164 Hrast, Ciril 55 Janeš, Marcedes 99 Hrastelj, Martin 93 Janežič, Konrad (Conrad) 41, 74, 94 Hrastija, Janez (Ivan) 133, 134, 135 Jankovič, Peter 160 Hreščak, Milan 189 Janovič, F. 104 Hriberšek, Janez 94 Janžekovič, Alojz 208, 209 Hribšek, Slavko 193 Janjetović, Zoran 7, 249 Hrovat, Rajmund 225, 231 Japeli, Ludvig 237 Hrvatin, Jakob 108 Jaš, Herman Hrvatin, Jože 108 Jeglič, Anton Bonaventura 137, 186 Hrvatin, Mima-Šaletova, 196 Jelačin, Andrej 228, Hubad, Matej 69 Jelačin, Ivo 114, 123 Huberger 84 Jelerčič, Ivo 52, 249 Hudeček, Fran 53 Jelovšek, Josip 53 Hudoklin, Radoje 160, 163, 166 Jembrih, Alojzije 150, 249 Hugar, R. 48 Jenko, Davornik 92 Jenko, Simon 213, 229 I Jenko Sunčič, Natalija 220 Igličeva, Cirila 108 Jenko, Jože 133, 134, 135 Ilakovac – Volovšek, Zora 160, 172 Jerina, Ivan 108 269 Ilovar, Franc 178 Jerman, Ivan 160, 163 Iršič, Konrad 189 Jerman, Silvin 34, 71, 111, 134, 139, 145, Ivšić, Milan 166 147, 149, 157, 158, 159, 164, 165, 171, 172, 173, 174, 175, 176, 189, 195, 198, J 205, 206, 208, 217, 219, 220, 221, 222, 223, 232, 233, 234, 235, 249 Jagodič, Božiglav 237 Jermanova, Marija 213 Jagodnik, Franc 60, 61, 104, 108 Jernejc, Franc 193 Jagodnik, Josip 60, 61 Jerončič, Leopold 114, 126, 127, 128, Jakičić 84 Jerše, Lado 114 Jaklić 84 Jeršič, Miro 135 Jakobčič (Jakopčič), Jakob 160 Jevnikar, Ivo 99, 249 Jakomin, Milojka 220 Jezovšek, Janko 222 Jakopič, Jaka 185 Jirak, Karel 114 Jakopič, Rihard 154 Jordan, Dragotin 107 Jakovljević, Božo 53, 249 Jordan, Ivan 160 Jamar, A. 48 Jordan, K. 106 Jamer, Franc 237 Josipovič, Damir 18, 20, 22, 23, 31, 249, 254 Jamšek, Pavle 114 Jošt (Anton) Josip 28 Jan, Alojz 178 Jošt, Boris 114 Jančić, Jerica 145 Jošt, Martin 208 Jovanović, Amalia 20, 249 Karakaš Obradov, Marica 29, 176, 211, 212, Jug, Anton 155 235, 249 Jugovič 172 Karo, Stanko 135 Jugovič, Matej 219 Karolnikova, Rezika 47 Jugovič, Vladimir 219 Karpe, Stanislav 91, Jurca, Josip 60 Kastelec, J. 187 Jurčić-Čargo, Danijela 249 Kauzlarić, Vera 61 Jurhar, Franc 114 Kavčič, France 90 Jurić, Marija 36, 249 Kavs, And. 53 Jurkić, Mirko 138 Keber, Marjan 224 Jurkovič, Janko 270 Kedrov, V. 228 Jurković, M. 228 Kene, Franc 222 Jurković-Zidar, Loredana 228 Kene, Jadranka 222 Just, Ivo 83 Kerkoč, Franjo 160 Juvan, Martin 91 Kerma, Simon 31, 250 Južnič, Stanislav 28, 249 Kern Svoboda, Sonja 229, 230 Kern, Davorin 160 K Kern, Rado 237 Kac, Boris 114 Kern, Srečko 237 Kačič, Marjan 238 Kers, Albert 28 270 Kadivec, Josip 47 Kezamernik, Franjo 91 Kadunc, Rastislav 114 Kikl, Ludvik 178, 187 Kadunc, Vladimir 130 Kimovec, Franc 180 Kafol, Karel 160 Kincl, Hinko 135 Kajfež, Drago 114 Kladnik, Jože 114 Kajtna, Danica 220 Klanjšek, Franc 236 Kajuh (Destovnik, Karel) 224, 225 Klavžar 87 Kalan, Janez 64, 77, 78, 85, 89, 133, 139, Klemec, Jože 178 140, 179, 201, 249, 253 Klemenc, Anton 149 Kalc, Aleksej 11, 19, 22, 23, 27, 29, 248 Klemenc, Josip 153, 166, 167, 185, 186 Kalčič, Rudolf 93 Klemenc, Jože Kamenšek, Martin 94 Klemenc, Marija 177, 178 Kanciani (Kancijani), Martin 68 Klemenčič, Matjaž 10, 247, 248, 249, 250, Kancler, Anton 114 255 Kane, Stane 114 Klepić, M. 104 Kankler, Ivan 114 Klinar, Matilda 135 Kant, Alojz 28 Klinar, Peter 26, 250 Kapun, Anton 93 Klofutar, Josip 108 Kapus, Ivo 114, 120 Klopčič, Mile 221 Kmet, Janez 114 Kmitek, Janez 93 Konjšek, Erih 161 Knez, Franc 178 Kopač, Ivan 195 Knez, Ivan 178 Kopač, Tončka 238 Knežević, Aleksandar 19, 23, 250 Kopajtić, Sveto 233 Koblar, Stanko 17, 18, 28, 250 Koprivec, Ivan 237 Kocbek, Edo 129 Koprivnik, Ivo 115 Kochler, R. 47 Koprivšek, Josip 86 Kocijančič 84 Korbar, Drago 161 Kocijančič, Viktor 135 Kordan, Viktor 161 Kocipera, Stanka 184 Kordaš, Boštjan 115 Kocjan, Alojz 237 Korelič 115 Kocjan, Leon 134, 135, Koren, A. 186 Kocjančič, Franc 160, 165 Koren, Janko 135 Kocmut, Rudi 114 Koren, Josip 161, 178 Kodelj, J. 53 Korent, Drago 115 Koder, Franjo 47 Korošec, Karol 115 Kofol, Anton 149, 153 Korošec, Maks 165, 176 Kogoj, Franc 161, 163, 166, 167, 168 Korošec, Miha 115 Kokalj, A. 104 Korošec, Pavel 115, 161 Kokol, Franc 93 Korošec, Pavel 236 271 Kolanović, Josip 7, 34, 35, 38, 76, 250 Kos, Ivan 28 Kolar, Alojz 90 Kos, Franjo 91 Kolar Alojz 237 Kosi, Zofija Sonja 238 Kolar, Angela 145 Kosovel, Fr. 230 Kolar, Bogdan 140, 141, 142, 144, 147, 177, Kosovel, Franjo 90 250 Kosovel, Srečko 223 Kolar, F. 47, 48 Kostevec, Franc 87 Kolar, Milan 161 Košak, Josip 53 Kolar, Stane 114 Košal, Vinko 115 Kolarič, Ivan 236 Košar, Lovro 94 Kolarič, Josip 236 Košir, J. 233, 234, 250 Kolar-Sluga, A. 228 Košir, Franc 115 Kolenc, Albin 237 Košir, Franjo (France) 89, 91 Koletič, Josip 28 Košir, Janko 135 Kolšek, Davornik 115 Košir, M. 47 Komavec, Henrik 53 Košir, Marko 185 Kompare, Edvard 82, 83 Košir, Mihael 53 Kompare, Minka 135 Košiša 161 Kompoš, Milan 237 Koštomaj, Stane 115 Konomenko, Aleksej 222 Košuta, Željko 82 Kotkalj, Viktor 213 Križ, Lacko 50, 53 Kotlovšek, Franjo 133, 134, 135 Križaj, Josip 223 Kotnik 61 Križan, Josip 28 Kovač, Franjo 133 Križan, Oton 115 Kovačič, Alojz 140 Križman, Milko 115, 127 Kovačič, Pavao 68 Krkoč, Ivo 161 Kozelj, Janez 142, 143, 145 Krleža, Miroslav 228 Kozem-Čubić, Rožica 226, 227, 228 Krmelj, Jože 93 Kozin 68 Krmpotič, Josip 53 Kozinc, Maks 115 Krtalić, Maja 36, 249 Kozman, Avgust 108 Krže, F. 50 Kozmus, Danijel 237 Krže, J. 74 Kožuh, Martin 161 Kržič, J. 104 Krajnc, Josip 115 Kržišnik-Bukić, Vera 16, 17, 18, 21, 22, 25, Kralj, Gustl 178 26, 30, 32, 33, 34, 35, 40, 52, 66, 81, 84, Kralj, Vladislav 115 94, 109, 110, 157, 171, 177, 188, 219, 232, 233, 234, 241, 248, 249, 250, 251 Kramar, Janez 51, 250 Kubiček, Adolf 233 Kramar, Jože 178, 184, 185 Kugler, Miroslav 213 Kramaršič, Joško 161 Kuhar, Rudolf 43 Kranjc, Franc 93 272 Kumar 174 Kranjc, Ivo 115 Kumar, Franjo 115 Kranjc, J. 115 Kumar, Srečko 149, 161, 164 Kranjc, Miha 93 Kumer, Josip 115 Kranjc, Mihael 190 Kunc, Leon 115 Kranjc, Miško 129, 223 Kunej, Ivica 221 Kranjc, Vlado 161 Kunze, Walter 168 Krasijo, Jovo 115 Kuralt, Jožef 195 Krašna, Ivan 115 Kurent, Milan 219 Kraut, Bojan 236, 237 Kutnjak, Petar 222 Kravanja 237 Kuzmič, Mihael 10, 27, 251 Krčko, Zlatko 222 Kvas, Karel 86 Krebelj, Petar 115 Kveder, Drago 115, 127 Krebelj, Srečko 115 Kveder, Marjan 115 Krefl, Janko A. 83 Köbler, Gjuro 167, 168 Krek, Janez Evangelist 109, 186 Krhin, Alojz 236 L Kristan, T. 80, 81, 82, 84, 250 Labinjan, Galiano 251 Kristan, Viktor 53 Laginja, Matko 50 Krištof, Josip 60 Lah, Dušan 135 Križ, Arnold 115 Lajovic, Anton 223 Lisac, Andrija Ljubomir 29, 251 Lanz 152 Lisac, Andrej 144, 184 Lapaine, Dušan 115 Lokovšek, Pavel 90, 91 Lapajner, Nuška 115 Lončar 61 Lauš, Alojz 82, 83 Lončarić 84 Lautižar, Edvard 161 Lorenčak, Franjo 95, 100 Lavič, Janez 213 Lorković, Mladen 211 Lavrenčič 237 Lovrenčić, A. 104 Lavrenčič A. 106 Lovše, Branko 116 Lavrih, Janez 214 Lovšin, Tone 135 Lavrih, Vera 213, 214 Lozar, Branko 99 Lazić 84 Lučić Franjo 180 Leban, Pavel 115 Lučić, Boris 228 Leben, H. 86 Luin, Milan 236 Lederhas, Ludovik 142 Lukežić, Irvin 25, 56, 251 Legac, Ana 196 Lukman, Branko 116, 131 Legen, Ivo 178 Lukšič - Hacih, Marina 19, 251 Legen, Janez 145 Lum, Mirko 236 Leginj, Anton 22 Lunaček, Adolf 47, 48, 104, 105 Leginj, Janez 22 Lunaček, Adolf ml. 104 273 Lehar, Katica 97 Lušicky, Karel 166, 167, 168, 169 Lehart, Viktor 135, 139 Luther, Martin 186 Lemut, Vili 238 Lutman, Stanko 116, 119 Lenac Serafin 231 Luzina, Marijan 108 Lenarčič, Ivan 93 Luznar, Miha 47 Lenarćić, Vinko 193 Luževič, Fran 180 Lenart, Davorin 115 Lenart, Martin 115 M Lenče, Peter 178 Maček, Vladko 208, 209 Leskovec, Bert 115 Magajn, Bogomir 213 Leskovec, I. 50 Maglica, Josip 43 Levstik, Fran 126 Maglica, Mirko 116 Likar, Miha 58 Mahkota 115 Lilek, Emilijan 28, 251 Mahovne, Anica 238 Lindič, Ciril 161 Majar, Marija 53 Lindič, Franc 135 Majcen, Aleksander 116 Lindič, Milan 238 Majdič 154 Linhart, Anton Tomaž 227, 228, 234 Majer, Jože 116 Lipovšek, Franjo 68 Majerič, Josip 161 Lippai, Viljem 115 Majerle, Pavle 90, 91 Majžer 43 Meric, Jože 116 Majžer, Anton 28 Mervar, Vjekoslav 68, 70 Makarovič, Rudolf 94 Merver, Jožica 161 Makarovič, Slavoljub 196, 197 Mesarič, Zvonko 161 Malerič, Boris 116, 123 Mesesnel, Ivan 237 Malgaj, Ivan 161 Mesiček, Janko 161, 175 Malnič, J. 50 Meško, Fran Ksaver 183, 214 Mandel, Matija 93 Meznarčič, A. 50 Manojlović, Gavre 150 Mežan, Janez 134, 135 Marban, Marija 161, 174 Michl, Josip 149 Marić, Luka 168 Mihelič, Mira 227 Marijetič (Marjetič), Jože 145, 161, 163, Mihelin, Franjo 219 176, 186, 187 Mihevc, Anton 224 Marijetič, Vilka 145 Mihevc, Joško 116 Marion, Lino 236 Mikič, Ferdo 157, 161, 166, 167, 168 Marn, Nestor 237 Miklaučič, Katarina 43 Marotti, Josip Bobi 221 Miklaužič (Miklavžič), Jožef 161 Marušič, Dominik 68 Miklavčič, Josip 116 Marušič, Fran 92 Miklavčič, Jože 153 Maserko, Vinko 93 Milanović, Božo 38, 39, 251 274 Mastanak, Tone 116 Milenković-Vuković, Biljana 21, 22, 251, Masten, Vilko 116 255 Mastnak, Martin 116 Miloš, Zvonimir 92 Maten, Vilko 116 Minatti, Ivo 234 Materič, Nada 135 Mirković, Marjana 107, 231, 251 Matić, S. 150 Mirnik, Mirko 116, 119 Matijašić, Robert 247 Mislej, Gvidon 230, 231 Matkovič, Martin 161 Mislej, Ljubo 229 Matković, M. 168 Missia, Joško 99 Mauer, Ciril 110, 116 Mitrović, M. 228 Maugham, William Somerset 227 Mladineo 81 Mavrič, Franc 93 Mlakar, Mary 123 Media, Ivan 161 Mlekuž, Sofija 161 Medic, Josip 116 Moder, Franz 95 Medic, Stane 116 Modic, Friderik 237 Medija (Media), Franc 104, 106, 108 Mogilnicki, Leo 116 Medved, Barbara 41 Mohavčič, M. 68 Medved, Fran 43 Mokorel, Franc 237 Medved, Helena 47 Mokrović, J. 168 Megla, Peter 209 Moravec, Josip 237 Möderndorfer, Vinko 150, 251 Nožič, Vilim 223 Morelj, Marjan 116, 119 Nučič, Hinko 149, 151, 152, 153, 155, 161, Mous, Matija 135 163, 169, 173, 175, 219, 221 Mozetič 116 Nučič, Nada 221 Mravljak, Dušan 116, 119 Nuja, Ivan 178 Mrmolja, Kazimir 91 Nušić, Branislav 228 Mrzel, Ludvik 129 Njegovan, V. 168 Mubej, Joža 53 Muha, Miroslav 149 O Mulc, I. 50 Obadova, Mara 161 Mulec, Matija 209 Obal, Štefan 135 Müler 65 Obilčnik, Josip 60 Munda, Jakob 93 Oblak Janez 133 Munda Hirnök, Katalin 251, 253 Oblak, Jože 116 Müller-Petrič, Viktor 236 Oblak, Ozmar 116 Munić, Darniko 30, 251 Odak, Krsto 180 Muri, Lojze 133 Odpadlik, Ivan 237 Muršec, Mirko 236 Ogorelec, Ivo 116 Musič, August 28 Ograjšek, Ivan Mussi, Anton 186 Ogrizek 61 275 Mušek, Mirko 90 Ogrizek, Albert 167, 168 Mušič, Drago 116, 121 Ogrizek Albin 168 Mušnak, Anica 61 Ojsteršek, J. 50 Okorn, Nande 116 N Okretič, Ivan 149, 153 Nagy, Josip 168 Olabeunik, Albin 93 Najbar-Agičić, Magdalena 36, 216, 251 Olenjšek, Jože 86 Namestnik, Josip 68 Ominico, Nikolaj 150 Nemec, Janez 116, 120 Oraš, Igo 116 Nepomuk, Dominkuš Ivan 28 Orel, Marja 220 Neubauer, Henrik 28, 69, 96, 97, 151, 173, Orel, Vladimir 131 223, 229, 249 Orešič, Marjeta 238 Nič, Maks 116, 123 Orešnar, Josip 193 Nikič, Fedor 166 Orožim, Konrad 227 Nikolova, Maja 23, 252 Orthaber, Albin 116 Novak 64 Osredkar, Rado 60 Novak, Grga 166, 167, 168 Novak, Ivan 161 P Novak, Ivan 237 Pagon, Franjo 219 Novak, Marija 146 Pahor, Franc 83 Pahor, Milan 92, 252 Perko, Franc 250 Paj, Tončka 145 Peršon, Franc 93 Pajk, Franc 193 Pertot, Leopold 238 Papež Adamič, Vera 16, 252 Peruško, Tone 38 Papež, Martin 108 Pervanja, Andrija 98 Papič, Franc 192 Pestotnik, Franc 169 Papič, Jože 192 Pestovšek, Žarko 116 Papič, Karlov 192 Peške, Friderik 236 Parte, Ivan 237 Petančič, Davorin 184, 212, 213, 214 Pate, Rudolf 142, 195 Petančič, Martin 28 Paulin, Adolf 94 Petelin, Ruža Lucija 221 Paušič, Stane 116 Peterlin, Anton 17, Paval, G. 50 Peternel, Mirko 116 Pavček, Tone 234 Petre, Fran 221, 222 Pavelić, Ante 212, 214 Petrič, Ivan 53 Pavičić, J. 92 Petriček, Anton 116 Pavlenič, Nace 193 Petrovčič, Fran 68 Pavlic, Alojzij 276 Pevec, Fran 127 Pavlič, F. 104 Pezdič, Alojzij 53 Pavlinc, Nežica 161 Pihler, Janko 110, 116 276 Pavlović-Kovač, Blaženka 222 Pilsar Fernandez, Marie 248 Pavonibus, Franciscus de 255 Pintarič, Fran 117 Pavšič, Ivan 116 Pinter, Danilo 117 Pecigus, Ivan 176, 185 Pipan, Milan 82 Pečar, Milan 116 Pipenbacher, D. 104 Pečenko, Fil. 53 Pirc, A. 49, 50 Pečnik, Anton 193 Pirc, Alojz 236 Pečnik, Josipa 47 Pirjevec, Janko 149 Pečovnik, Adolf 93 Pirkovič – Bebler, Vilma 113, 119 Pečovnik, Mojmir 190 Pismar, Fanika 193 Peer, Herman 236 Pišku, Rado 91 Pegan, Zdenka 161 Pitamic, Maks 149, 153, 161 Pemič, Anton 178, 183, 184, 187 Pitamic, Leonid 153, 168, 170 Penca, Ivan 195 Pivk, Ludvik 108 Pengal, Vekoslav (Slavko) 161 Pivk, Bronka 213 Penič, I. 178 Plaznik, Franc 93 Perat, Mariza Plemenitaš, Vinko 208 Perhav, Stojan 116, 126 Pleše, Slavica 250 Perhavec, Ivan 193 Ploh, Marta 183, 189 Perko, Slavko 116 Ploj, Karel 161 Počivavšek, Franjo 191 Pozderec, Štefan 235 Počkaj, Josip 43, 47 Požem, Maks 93 Podberščik, Alojz 161 Prah, Lea 117 Podbevšek, Jože 70 Praprotnik, Jože 178 Podboj, Mile 117 Prebilič (Prebelič), R. 104, 105, 106 Podgorska, Vika (Čus, Hedvika), 151 Pregarc, Ida 96, 99 Podgoršek, Janko 94 Pregarc, Rade 96 Podkoritnik, Franjo 117 Pregelj, Ivan 28, 227 Podlogar, Anton 47 Pregelj, Rudolf 28 Podovič, Ivan 86 Prelovec, J. 104 Podvinec 81 Premelc, Franc 193 Pogačar, Drago 227, 229 Premrl, Stanko 180 Pogačar, Jakob 236 Prešeren, Anton 142 Pogačnik, Beguš 237 Prešeren, Mihael 135 Pogačnik, M. 50 Prešeren, France 227, 204, 213, 214, 228, Pohar, Maks 133 229 Pok, Ervin 93 Prešern, Mihael 195 Pokorn, Elica 135 Prica, Milan 167 Polak, Irma (Fabiani, Marija) 69 Prijatelj, Alojz 93 Polančec, Anton 193 Primožič, Anton 150, 153, 154, 155 277 Polič, Mirko 154, 155 Primožič, Ivan 90 Poljak, Josip 167 Primožić, Janko 60 Poljanec, Ema 227 Princ, Martin 53 Poljanec, Fran 168 Prislan, Marija 145 Poljanec, Joško 117 Priveršek, Tone 117 Poljanec, Jože 225, 227, 228 Props, Rudi 93 Pompe, Viktor 161 Prošt, Franc 93 Pongrac (Pongratz), Maks 68, 70 Protner, Edvard 30, 252 Pongrac (Pongraz) 162 Pucelj, Anton 117 Posarić, Siniša 228 Pucelja, Janez 117 Potočar, Matija 69, 70 Puč, Franciska 47 Potočnik, Dušan 162 Pulko, M. 117 Potočnik, Stojan 117, 219 Punčuh, Vlado 117 Potočnik, Viktor 237 Pupin, Mihajlo 167 Potokar, Franjo 238 Potokar, Lojze 223 R Povodnik, Just, 82, 83 Rabič, Karol 237 Povodnik, Ivo 82 Rabič, Milan 90, 91, 236, 239 Povše, Tinko 208 Radić, Pavle 152 Pozajić, Mladen 122 Radić, Stjepan 152 Radića, Antuna 168 Riman, Marija 180, 253 Rajh, Mirko 162 Rismondo, A. 94 Rajher, Konrad 95 Rizman, Drago 225 Rak, Ivan 53 Robek, Ivan 237 Rakovc, V. 48 Rogale Osvald, Mihael 238 Rakuša, Janko 96, 99 Rogar, Maksimilijan 28 Rant, I. 50 Rogič, Janez 43 Rant, Alojz 178, 186, 187, 189 Rogič, Milan 219 Rant, Lojze 53 Roglič. I. 47 Rapotec, Fran 219 Rojc, Milan 150 Rapotec, Stane 189 Rojnik, Živko 223 Rasberger Verdonik, Branka 227, 252 Roksandić, Drago 252 Rauch, Metoda 117 Ronko, Alojz 186 Rauhekar, Alojz 91 Ronko, Lojze 135, 195 Ravnik, Mojca 21, 251, 252, 254 Rop, Alojz 237 Ravnikar, Anton 117 Ropretova, Marina 123 Ravnikar, Frančka 213 Rosina, G. 127 Rebec, Dimitrij 117, 126 Roš, Fran 235, 253 Rebec, Jože 193 Rous, Matija 135 Rebelj, Franjc 90 Rovs, Matija 186 278 Rebolj, Franc 237 Rozman, Janez 135 Recelj, Slavko 162, 164 Rožanc, Franc 83 Reddi, Oskar 117 Rubić, Ivo 99 Regen, Ivan 153, Rudman, Martin 83 Rejec, Boris 228 Rudolf, Branko 117 Rejec, Ciril 227, 228 Rumpert, Hugo 162 Remc, Alojz 213 Runtič, Miha 47, 57, 75 Remic, Tone 117 Rupnik, Anton (Tone) 91 Repanšek, Viktor 135 Rupnik, Bogdan 219 Repnik, Alojz 91 Rupnik, Franc 178, 184 Resch, 60 Rupnik, Josip 238 Reš (Resch), Josip 60, 75, 103, 104, 105, 107 Rus, Mina 185 Ribar, Lado 117 Rutnik, Peter 86 Richer 84 Rijavc, Josip 87 S Riman, Barbara 27, 28, 29, 34, 78, 122, 180, Sabadini, Lena 101 196, 208, 216, 217, 221, 224, 225, 226, Saje, Alojz 237 227, 228, 229, 230, 231, 236, 239, 252, 253 Saje, Mirko 91 Riman, Kristina 27, 29, 217, 224, 225, 226, Sajovec, Janez 139 227, 228, 229, 230, 231, 236, 239, 253 Samec, Franjo 69 Samsa, Fran 67, 69, 70 Silić, Ljudevit 94 Sancin, Boris 189 Simčič 84 Sancin, Slava 162 Simončič, Ivan 235 Satler, Ivan 162 Simonič, Zdravko 43, 47 Satner, Hugolin 180 Sinke, M. Suzane 12, 253 Sattler, Franc 193 Sittig, Melanija 53 Savinc, Štefan 237 Skok, Albin 222 Savšek, Anton 93 Skubic, Jože 135 Schart, Viktor 195 Sladič, Franc 93 Schaup, Adolf 28 Slanček, Gordana 90, 253 Schewiger 69 Slapšak, France 135 Schneider, I. 117 Slomšek, Anton Martin 220, 222 Schneider, Franjo 117 Slomšek, Edo 90 Schneider, Joško 117 Smole, Alojzij 238 Schreiber, Ivo 69 Smolnikar, Maks 82, 83 Schreider, Franček 131 Smrekar, Fr. 53 Schweiger, Janko 157, 162, 166 Smrekar, Mihael 69 Secker, L. Jane 36, 253 Soban, Hrabroslav 224 Sedej, J. 133, 145 Sodar, Mirko, 162 Sedmak, Franc 178 Sodenicki, Jadranka 220 279 Sekolec, Karel 135 Soje, Mirko 162 Sekulec 178 Sopčič, Mirko 213 Selan, Ivo 53 Sopčič, Stanko 213 Selina, P. 50 Sorčič, Milena 213 Seliškar, Tone 129, 213 Sorta, Lavoslav 61 Seljak, Jože 135, 195 Sotra Milka 58 Senica, Edvard 236 Sotošek, Stanko 117 Senica, Franc 182 Spindler, Metoda 117, 162 Seršen, Matko 99 Srakar, France 185 Sešek, Stanko 90 Srebot, Anton 93 Sever, Anton 164 Srebrem, Božo 110 Sever, Ivo 153 Sršan, Stjepan 28, 254 Sever, Niko 219 Stanković, N. 168 Sevšek, Franc 178, 185 Stanonik, Tončka 119, 124, 133, 142, 149, Sgerm, Fran 117 153, 165, 170, 178, 180, 181, 195, 253 Sijanec, Mijo 53 Starman, Metod 195, 196 Sikošek, Marija 238 Stefančič, Adolf 236 Sila, Mirko 90 Stekar 99 Silan, Stanko 117 Stepančič, Franjo 117 Silić, Branimir 94 Stepčič, Franjo 117 Stepinac, Alojzije 29 Šemen, Štefan 209 Stepišnik 84 Šenoa, August 168 Stergar, Vlado 189 Šenoa-Vencajs, Vera 153, 149 Sternad, Jože 86 Šepić, Vinko 249 Stipetić, Zvonimir 224 Šerbec, Stojan 117 Stiplovšek, Miroslav 78, 254 Šerjak, Ivan 153 Stojadinović, Milan 109 Šestan, A. V. 28 Stojčić, Edo 229 Šešek, Stanko 91 Stökl, Fridolin 28 Šetina, Alojz 91 Stopar, Bogdan 150 Šetina, J. 47, 48 Stopar, Krsto 53 Šibenik, Stanko 91 Stožir, Ivan 28 Šiklić, Josip 249 Strašček, Jože 193 Šilič, Fran 93 Strašek, Franc 68, 109, 139, 145, 176, 177, Šiljav, Zvonko 222 254 Šimenc, Mario 124, 151, 155, 180, 223 Strašek, Stanko 222 Šinigoj, Jože 219 Stricher, F. 227 Šinkovec, Bogomir 110, 117 Strnad, Anton 238 Šinkovec, Gregor 117 Strniš, Iva 123 Širca, Milutin 157 Stropnik, Karel 219 Šišić, Ferdo 167 280 Suhač, p. Rupert Franc 238 Škaberne, Fr. 149 Suhadolc, Joža 135 Škabot, Anton 193 Sunčič, Ivanka 145 Škerjanec, Peter 225 Sunčič, Viktor 135 Škerl, Damijan 94 Surina, Anica-Šimanova 196 Škiljan, Filip 144, 146, 164, 175, 176, 189, Surina, Franc-Krajniov 196 221, 222, 254 Surina, Jakop-Kalčov 196 Škorjak, Alojz 193 Surina, Mihael-Kundin 196 Škoro Babić, Aida 252 Surman, M. 87 Šlander, Joža 110, 111, 118 Svetel, Rudolf 82 Šmid, Vladko 162 Šmigovec, Viktor 118 Š Šmuc, Josip 162 Šalamun, Branko 117 Šonc, Alojzij 135 Šantel, Saša 28 Šonc, Darko 219 Šarić 154 Špan, Josip 97 Šaver, Boštjan 14, 254 Šparenblek, Franc 192, 193 Šefančič, Matija 237 Špik, Ivan 53 Šega, Anton 43, 47 Štagler 154, 155 Šega, Matija 117 Štamberger 162 Šelig, Jože Štamberger, Franjo 219 Štampar, Andrija 168 Todorovski, Ilinka 34, 71, 111, 134, 139, Štefančič, Matija 90 145, 147, 149, 157, 158, 159, 164, 165, Štefe, Anka 118 171, 172, 173, 174, 175, 176, 189, 195, 198, 205, 206, 208, 217, 219, 220, 221, Števec, Marija 47 222, 223, 232, 233, 234, 235, 249 Šticel, Jože 93 Tomašek, Andrija 222 Štih, Peter 249, 254 Tomašič, Božidar 220 Štok, Edvard 178 Tomašič, Marjan 118 Štok, Jaka 61, 99, 196 Tomažič, Erika 52, 254 Štravs, Ivan 53 Tomažič-Jugovič, Božena 220 Štrukelj, Franc 162, 178 Tomažin, Damjan 94 Štrukelj Mimica 179 Tomažin, Joni 86 Štrukelj Franjo 219 Tomc, Egon 135 Šuster, Egidije 238 Tomič, Štefan 149 Šuškovič, Viktor 118, 125, 247 Tomšič, Drago 237 Šuštar, Branko 28, 30, 254 Tonejc, Stane 118 Šuštar, Franc 133, 135 Toni, Alojz 91 Šuštar, M. 87 Toplak, Franz 209 Šutej, Josip 223 Topolič, Martin 93 Švajger, Drago 120, 123 Toporiš, Julije 88 Švegelj, Janko 162 Tornić, Filip 60 281 Šverljuga, Eleonora 153 Trajber 162 Švigelj, Cveto 168 Trampuš, Vlado 91 Tratar, Franc 93 T Trausmiller, Otmar 168 Tare, Andrej 118 Trebše - Štolfa, Milica 247, 248, 249, 255 Tavčar, Alojz 166, 167 Trbovc, Martin 195 Tavčar, Arko 151 Trdina, Janez 28 Tavčar, Josip 83 Trdina, Janez 110, 118 Tavčar, Merka 219 Treiber, Vekoslav 219 Tekavčič, Gusta 118 Tućan, Fran 168 Teklič 162 Tuhtan, Božo 233 Terdoxelexo, Georginus 25 Tume, E. 44 Ternovec, Boleslav 108 Turek, Andr. 53 Teržan, Fran 90 Turk, Avgust 162, 176, 219 Teržan, Pepo 118 Turk, Ivan 43, 47 Težak, Marko 138, 178, 186 Turk, Vladislav 94 Thaller, Lujo 168 Turk, Zdravko 131 Tinta, Oskar 118 Turšič, Fr. 53 Tivadar, Anton 178 Tušek, Ivan 28 Tobias, Bruno 131 U Vicel, Albert 189 Udovič, Boštjan 19, 251 Vider, Mirko 219 Ujčić, Vitomir 49, 254 Vidić, Rudolf 104, 105, 106 Ulaga, Miha 93 Vidmar Franjo 17 Unterluggauer, Josip 17 Vidmar, Tone 135 Uršič 69 Viduč, Franc 237 Uršič, Josip 118 Viduč, Franjo 90, Usenik, Alojz 29, 228, 229, 253 Vilhar, Dušan 56, 57, 74 Vilhar, Ščitomira 56 V Vinkovič, Johan 28 Vahtar, Anton 41, 42, 43, 47, 48, 59, 60, 74 Violić, Frano 105 Vahtar, Mihovil 47, 48 Vipotnik, Jernej 69, 70 Vajžel, F. 47 Virnes, V. 47 Valenčič, Alojz 92 Vitaz, Vitomir Valenčič, Maja 213 Vititar, Leo 118 Vales, Alfonz 187 Vivoda, Josip 90 Valič, A. 50 Vizjak, Ivan 90 Valpotič, Matija 17 Vižintin, Fran 145 Valjavec, Matija 28 Vižintin, Željko 162 Vodeb, Vlado 114, 126 282 Vanino, Miroslav 28, 254 Vanošek, Rudolf 236 VodnikaValentin 223 Varičak, Vlad. 150 Vodopivec, F. 224 Varpot, Lovro 91, Vodopivec, Josip 162 Varšek, Stanko 90, 91 Vodopivec, V. 227 Vaščar 162 Vodušek, Božo 129 Vašič, Vikor 53 Vogrič, Ernest 118 Vatovec, Jasna 99 Vogrič, Hrabroslav 52 Vatovec, Rajmund 99 Voje, Ignac 25, 255 Vavpotič, Mirko 153 Vojevac, Mirko 91 Vehovec, Janez 106 Volarič, Stanko 224, 225 Vendlin, Ivan 237 Volarič, Hrabroslav 74, 254 Vene, Anton 93 Volavšek, Vlado 118 Verbič Koprivšek, Maruša 10, 255 Volbank, Josip 118 Verbič, Franc 83 Volk, Emil 82, 83 Verbič, Mirko 118 Volovšek 162 Verdikon, Slavko 162 Volovšek, Vladimir 118, 131, Verg, Albin 193 Vomberg, Jože 180, 184, 185, 214 Verovšek, Anton 149 Voršek, Stanko 91 Verzak, Josip 91 Vovk, Jernej 237 Veselič, Miran 118 Vovko, Andrej 53, 83, 247, 255 Vovšek, Pavel 110, 118 Zlatić, Miloš 225 Vrabič, Ignac 224 Znidaršič, Alojzij 53 Vrabičeva, Olga 118 Zobec, Ivan (Kustošija) 193 Vraničar, Martin 135 Zobec, Ivan 178 Vraz, Stanko 156 Zobec, Ivanka Vrbnjak, Štefan 235 Zorc, Adolf 119 Vrečko, Ivan 47 Zorčič, Milena 214 Vrh, Josip 43 Zorec, Anton 195 Vrhnjak, Vinko 135 Zorko, Jakob 69 Vrhovnik, 61 Zorko, Josip 162 Vrkljan, Vladimir 168 Zorko, Jožica 162 Vrščaj, Ingo 118 Zornik, Oskar 227 Vrtovec, Edo 162, 164 Zuccon, Ivan 50 Vučič, Emilija 220 Zupac, Maks 193 Vukić, Aleksandar 283 Zupan, Drago 151 Vuković, Bojana 21, 22, 251, 255 Zupan, Ivan 162 Zupan, Jože 82 W Zupan, Malči 82, 83 Weber, Norbert 21, 22, 235, 237 Zupanc, Anton 193 Womer, Ivo 118 Zupanc, Dominik 193 283 Zupančič, Alojzij 135 Z Zupančič, Jernej 9, 11 Zafašnik Jože 94 Zajc, Alojz 91 Ž Zajec, Božena 118 Žabkar, Alojz 93 Zajec, Ferdinand 28 Žagar, Bogdan 119 Zajšek, Martin 86 Žagarjeva, Anica 254 Zakošek, Boris 43, 47, 255 Žarković 168 Zalaznik, Viktor 53 Žebec Šilj, I. 254 Zaleznik, Jože 86 Železnikar, Vinko 119 Zalokar, Robert 150, 153, 162, 164, Želko, Josip 119 Založnik, Igo 118, Žepič, Sebastijan 28 Zamberger, Andrija 28, Žerak, Anton 93 Zaplotnik, Ivan 118, Žerjav, Ivan 208, 209 Zarnik, Boris 138, 150, 151, 153, 155, 156, Žgarec 61 158, 162, 164, 166, 167, 168, 169, 192 Žgavec Antun 61 Zdolšek, Franc 158, 162 Žgur 89 Zidar-Jurković, Loredana 208 Žgur, Makso 119 Zimmermann, Zvonko 162 Žiberna, Viktor 189 Zinauer, Josip 119, 131 Žibert, Vinko 224 Žigon, Zvone 10, 255 Žirovnik, Slavko 123 Žitnik Serafin, Janja 18, 19, 20, 23, 34, 109, 248, 249, 255 Živec, Dinko 162 Žmavc, Andrej 69 Žmuhar, Fr. 90 Žnidaršič, Anton 119 Žnidaršič, Jakob 17 Žorga, Marcel 176, 220 Župančič, Albert 162 Župančič, Oton 151, 150, 152, 154, 186, 213, 214 Županec, Albert 135 Župnek, Leo 91 284 Studija kolegice doc. dr. sc. Barbare Riman, temeljno je znanstveno djelo o slovenskim društvima u Hrvatskoj od kraja 19. do kraja 20. stoljeća. (…) Autorica je uspjela složiti izvanredni mozaik djelatnosti Slovenaca u Hrvatskoj, koji su, održavajući slovensku nacionalnu samos- vijest, obogatili kulturnu povijest Hrvatske i hrvatskoga naroda, uz dakako, povijest svoga naroda. Slovenci u Hrvatskoj dijelili su dobro i zlo hrvatskog naroda od kraja 19. do kraja 20. stoljeća. Neki su se uspijevali brže, a neki sporije uklopiti u nova obitavališta u kojima su isprva bili strancima, ali su već u drugoj generaciji postajali domicilnim sta- novništvom. (…) Ono što je također važno jest da nije samo otvorila vrata budućim istraživanjima, nego je ponudila model istraživanja društvene povijesti nacionalnih manjina uopće. Dr. sc. Darko Dukovski