Received: 2016-1-24	DOI 10.19233/AH.2016.26
Original scientific article
RADNICKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA U KULTURI U HRVATSKOJ 70-ih I 80-ih GODINAMA 20. ST.
Boris KOROMAN
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet, Ronjgovljeva 1, 52100 Pula, Hrvatska e-mail: boris.koroman@gmail.com
SAŽETAK
O-vaj rad uključuje dva povezana istraživanja. Prvo se odnosi na medijsku i analizu diskurza tiskovina (novina, biltena) koje su izdavala poduzeca u Hrvatskoj i Sloveniji u 70-im i 80-im godinama i artikulacije samoupravne kulturne politike i pojma "kulture" u tim medijima. Drugi se bavi pitanjima neuspjeha prakse direktno-demokratske partici-pativne i autentične samoupravne kulturne politike koja je predstavljana u tim medijima. Istraživanje je provedeno supostavljanjem (stavljanjem u suodnos) dvaju marksističkih pristupa kulturi: jugoslavenskih kulturnih politika temeljenih na koncepciji samoupravljanja i zapadnih kulturalnih studija.
Ključne riječi: tvorničke novine, bilteni poduzeca, jugoslavensko samoupravljanje, kulturna politika, marksizam i kultura
DELAVSKI TISK IN PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA V HRVAŠKI KULTURI V 70-ih IN 80-ih LETIH 20. STOLETJA
IZVLEČEK
V prispevku sta predstavljeni dve tematiki raziskovanja. Prvo se nanaša na medijsko analizo in analizo diskurzov tiskovin (časopisov, biltenov), ki so jih izdajala podjetja na Hrvaškem in v Sloveniji v 70-ih in 80-ih letih, ter artikulacije samoupravne kulturne politike in pojma "kulture" v teh medijih. Drugo se ukvarja z vprašanji neuspeha prakse direktno-demokratske participativne in avtentične samoupravne kulturne politike, ki je predstavljena v teh medijih. Raziskovanje temeli na primerjavi dveh marksističnih pristopov do kulture: jugoslovanskih kulturnih politik, ki temeljijo na konceptu samoupravljanja, in zahodnih kulturnih študij.
Ključne besede: tovarniški časopisi, bilteni podjetij, jugoslovansko samoupravljanje, kulturna politika, marksizem in kultura
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
UVOD
Ovaj rad1 predstavlja jedan od inicijalnih istraživačkih pokušaja pristupa do sada po-malo zanemarenoj gradi nastaloj u razdoblju jugoslavenskoga socijalizma, gradi iz koje je moguce iščitati raznolike teme vezane uz radništvo, organizaciju rada u poduzecima, vrlo opsežno obradenu proizvodnju, model i praksu samoupravljanja te ostalu problematiku koja rasvjetljava različite prijepore toga razdoblja. Riječ je o vrlo specifičnom tiskanom mediju - časopisima, biltenima i novinama koje su izdavala poduzeca, kasnije "radne organizacije" ili su izdavane na različitim lokalnim razinama okupljanja gradana, preci-znije, "samoupravnog radnog naroda", bilo da je riječ o opcinskim SIZ-ovima, lokalnim savezima SSRN i sl.
Koncept samoupravljanja bila je središnja tema jugoslavenskog socijalizma te je velik dio onodobne teorije političke ekonomije proizveo i ogroman broj tekstova, a u ovome članku koriste se neki od temeljnih tekstova (Kardelj, 1977; Horvat, 1983) uz dio pravnih i političkih tekstova. Kao primjer za okvire kulturne politike najreprezentativnija je knjiga tekstova Stipe Šuvara (1980) te novija studija B. Doknic (2013). I dok se tema samoupravljanja polako otvara u sve brojnijim recentnijim istraživanjima (Kirn, 2010; Music, 2011; Stanic, 2014) pojavljuju se i nove studije autora i autorica kontinuiteta, onih koji su o samoupravljanju aktivno pisali i u razdoblju kada je socijalistički sustav postojao (Bosanac, 2015) pri čemu valja izdvojiti knjigu Samo jednom se ljubi. Radiografija SFR Jugoslavije 1945.-72. Darka Suvina (2014).
Medijski prostor koji otvara potencijal iznimno obimne i uglavnom istraživački neišči-tane grade tvorničkih časopisa (u Jugoslaviji je u šezdesetim godinama "1.200 poduzeca - uglavnom onih s više od 100 zaposlenih - imalo vlastite novine" (Suvin, 2014, 248), a početkom osamdesetih godina izlazilo je u gruboj računici oko "dvije tisuce listova radnih organizacija" (AD, 28. 12. 1982., 4) nudi više tipova i razina informacija: podatke o tvrtkama, njihovom poslovanju, ustrojstvu, razvoju i planovima, podatke o partijskom, sindikalnom i opcenito samoupravnom ustrojstvu u tvrtkama te distribuiranje informacija radnicima s tih pozicija; o ideološkim, povijesnim i pravnim temama koje se reflektiraju na poduzeca i na radnike. Osim toga, sve istraživane tiskovine u svojoj uredničkoj politici pozornost posvecuju i temama koje nisu vezane samo uz probleme proizvodnje i rada, one su mediji u kojima se progovara i o problemima stanovanja, zdravstva te posebno kulture, a rubrike humora i razonode gotovo su neizostavan element ovih tiskovina. U ovome radu analizira se usporedbom različitih tiskovina, specifična tema - artikulacija pojma kulture u autentičnoj politici, teoriji i praksi kulture u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu, u medijima namijenjenim radnicima.
"Kultura" je u njima pojam iznimno široko postavljenog obuhvata. Pojam "samoupravne kulture", odnosno "socijalističkog samoupravnog poimanja kulture", koji se kreira u onodobnoj autentičnoj teoriji i kulturnoj politici, obuhvaca raspon od partijske politike, preko amaterskih umjetničkih praksi do svakodnevice, načina života, stavova, strukture
1 Ovaj rad nastao je u okviru projekta "Stvaranje socijalističkoga čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskoga socijalizma" (1718), financiranog sredstvima Hrvatske zaklade za znanost.
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
meduljudskih odnosa pa i do načina ponašanja u okvirima institucionalnog i ideološkog okvira samoupravljanja - "kultura je način života" (ULJ, 30. 12. 1980., 1, 51). Kroz istraživanja i analize u zaključku se postavlja i glavni interpretativni problem: problem neuspjeha konstituiranja autentične kulture u samoupravljanju. Fluidan pojam "kulture", dijelom je podudaran zamišljanjima kulture u tradiciji zapadnjačkih marksističkih misli-laca, posebno onih Nove ljevice koji konstituiraju akademsku praksu kulturalnih studija i čija je teorija, medutim, imala ograničen domet, recepciju i utjecaj u teoriji i politici samoupravljanja u Jugoslaviji, temeljenoj na pokušajima vračanja izvornim postavkama marksizma (usp. npr. Kardelj, 1977; Bilandžič, 1985). Stoga se kao zanimljiv i poticajan smjer analiza i interpretacija u relacijama: samoupravljanje - kultura - radnici, postavlja pozicija iz koje bi se ovoj problematici moglo pristupiti iz široko shvačene kulturologije, odnosno istraživačkih okvira kulturalnih studija, barem iz prostog razloga marksističke teorije kao zajedničkog izvora kulturalnih studija (Hall, 2006a; usp. Duda, 2002) i ju-goslavenskog samoupravljanja. Pri tome valja doista biti oprezan i slijediti i prihvatiti primjedbe koje je u važnom zborniku Devijacije i promašaji izrekla Reana Senjkovič u članku Izgubljeno u prijenosu; kulturalni studiji u uvjetima vladavine ljevice (2006). Jugoslavenski socijalizam, posebno u samoupravnoj varijanti, predstavlja svojevrstan "terenski eksperiment" te alati kulturalne teorije i kulturalnih studija ne predstavljaju svjestan i upotrebljavan onodobni teorijski okvir za uspostavljanje i analize konkretnog samoupravnog jugoslavenskog društva. Medutim, Senjkovič polazi upravo od mogučno-sti pa i nužnosti usporedbe dvaju modela kako bi postavila pitanja okvira i granica teorija kulturalnih studija i marksističke kritike kulture uopče. Ovaj se rad problemski nadovezuje na njezin članak jer takoder supostavlja jugoslavenski socijalizam teorijskim zamislima kulturalnih studija, no oprimjeruje ga ujedno medijsko-etnografskom analizom.
Uz spomenute teorijske "alate", historiografski pristup pračenju tiskovina, analiza sadržaja, odnosno diskurzivna analiza u smislu prepoznavanja ključnih tema, žanrova, retorike i načina oblikovanja teksta, nadaje se kao neizbježan analitički sloj. Konkretnim problemima i prijeporima pristupa se i na još jedan način, koji nije bez problema, a to je da se izjavama radnika samoupravljača pristupa kao dostupnoj etnografskoj gradi iz koje je moguče iščitavati stavove i vrijednosna odredenja radnika u njihovom poimanju kulture i samoupravne kulturne politike i prakse. U odabiru i analizi radničkih izjava o kulturi i samoupravljanju valja svakako uzeti u obzir razinu analitičke distance prema tim odgovorima, u mjeri koja bi se mogla rasprostirati od parafraziranja i prekrajanja izjava, prilagodavanja, autocenzure do "očekivanih odgovora". Stoga je u radu postavljen nagla-sak na izjavama koje su vidljivo kritične ili polemične prema samoupravljanju u kulturi.
Konačno, okvir je ovoga istraživanja odreden i vremenski, naglasak je na tiskovinama koje izlaze oko godine 1974., s novim Ustavom SFRJ, odnosno u vremenu pokušaja integracije samoupravljanja u svim razinama organizacije društva. Okvir je i prostorni i odnosi se na nekoliko tiskovina koje su izlazile u Hrvatskoj, preciznije u Istri, te na bilten Skozi ZIV TAM mariborske automobilske industrije, koji je postavljen kao svojevrsno referentno mjesto za komparaciju; obuhvačena su glasila privredno razvijenijih regija. Uz to poseban je naglasak na mjesečniku Kulturni vjesnik u kojem se sustavno i opsežno, od 1974. do 1989., pratila kultura tadašnje opčine Pula i koji je takoder u prvom desetlječu
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
izlaženja, zbog naglašenog samoupravnog koncepta, kao ciljanu čitateljsku skupinu imao u fokusu i radnike iz privrede.
RADNIČKI TISAK
Vjerojatno zbog obima grade, vrlo specifičnih okolnosti i dijelom uske ciljane publike, o časopisima koje su izdavale tvornice i poduzeca za sada još nema vecih sintetskih studija te ce stoga ovaj rad, kao i ukupno istraživanje na projektu HRZZ-a, predstavljati svojevrstan pionirski posao. Ipak ove se tiskovine kao dobar povijesni izvor prepoznaju u recentnim usmjerenim istraživanjima (npr. Cvek, Ivčic, Račic, 2015) i znanstvenim pro-jektima.2 Za razliku od primjerice dobro obradene povijesti sindikalnog pokreta (Radelic, 2012) ili Agitpropa (Najbar Agičic, 2013), o tvorničkim časopisima ima malo sustavno obradenih podataka. Izvan okvira Hrvatske, pa i bivše Jugoslavije, situacija s istraživanjima takoder ne prati količinu grade.3 Radničke tvorničke tiskovine, primjerice u Sovjet-skom savezu, obraduju se kao komplementarna ili epizodna ilustrativna tema uokvirena drugim, značajnijim temama. Wendy Goldman, primjerice, obraduje sovjetske radničke zidne novine u okviru istraživanja institucionalnog nasilja staljinizma u svakodnevici (Goldman, 2013). Studija Mathewa Lenoea Closer to the Masses. Stalinist culture, social revolution and Soviet newspapers (2004) predstavlja iznimku - to je studija posvečena sovjetskom novinarstvu i pojavi "masovnog novinarstva" pri čemu partijsko poticanje izdavanja "tvorničkih zidnih novina" u dvadesetim godinama takoder predstavlja i oblik sistemske agitacije i kontrole.
Pojava tiska unutar pogona, najprije u vidu letaka, zatim zidnih novina i napokon tvorničkih novina, dio je aktivne i aktivističke, agitacijske politike medunarodno organizirane komunističke partije. Iz dopisa Kominterne vidljivo je da se osnivanje tvorničkih medija zagovara u raspravama i dokumentima iz sredine dvadesetih godina 20. st., u vrijeme Druge internacionale, i da je to jedna od važnijih tema u okviru rasprava o medunarodnom organiziranju radništva, i u Sovjetskom savezu, a posebno na Zapadu. Organiziranje "tvorničkih novina" definira se tada kao jedan od organizacijskih zadataka celija komunističkih partija:
Uz projekt HRZZ-a, uz koji je nastao ovaj rad, valja spomenuti i projekt "Between class and nation. Working class communities in 1980s Serbia and Montenegro", Centre for Southeast European Studies, Universtity of Graz.
Vjerojatno je, uz obim, i problem slabije dostupnosti grade uzrok relativne neobradenosti teme; radničke tiskovine nastajale su kao specijaliziran medij, aktualan i konkretan, namijenjen jasno profiliranoj publici, te je tako i istraživački pristup donekle ograničen zbog problema njihove dostupnosti u suvremenosti. Knjižnice, napose nacionalne knjižnice ipak čuvaju neke od brojeva novina i časopisa poduzeca, no njihov broj i kompletiranost izdanja manji je od dnevne ili periodike o kulturi. U Sveučilišnoj knjižnici u Puli nedostaju brojevi časopisa Uljanik i Raški rudar, čak i jedan broj Kulturnog vjesnika. Slična je situacija i u Zavičajnom muzeju grada Poreča, a i u slovenskoj Nacionalnoj univerzitetskoj knjižnici nedostaje dio brojeva časopisa Skozi ZIV TAM. Dakako, oni se katkad mogu naci u arhivima samih tvrtki, primjerice dobro je očuvan arhiv u Uljaniku, medutim, nakon razgradnje socijalizma u devedesetima mnoge su se tvrtke privatizirale i transformirale te je i dostupnost arhivima problematična, ako uopce i postoje.
2
3
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Celija je organizacija koja povezuje Partiju s radnicima i malim seljacima. Uloge čelije su prenošenje rada Partije medu radničke mase koje nisu uključene u Partiju sredstvima sustavne komunističke agitacije i propagande: uključivanje novih članova, distribucija Partijske literature, izdavanje tvorničkih novina [ist. B.K.], provodenje kulturnog i prosvjetnog rada medu članovima Partije i radnicima u tvornici, neprestan i ustrajan rad na pridobivanju službenih pozicija u tvornici... (Degras, 1960, 174).
Krajem tridesetih godlna l Lav Trockl medu velikim brojem plsama, ono poslano "francusklm drugovima" 27. siječnja 1938., posvečuje temi "tvorničkih novina" zago-varajuci uz jednostavan agltacljsko-propagandni prlstup slablje obrazovanim masama u tvorničklm novlnama i potrebu usporednog organiziranja komunistlčkih teorijskih časopisa (Allen, Breltman, 1976, 155-156).
Gotovu komunistlčku ldeju i agltacljskl model tvorničkih zidnih novina preuzlma i pretače u praksu i Komunistlčka partija Jugoslavije te u poratnom razdoblju usmjerava provodenje toga projekta kroz djelovanje sindikata.
U recentnijoj historlografijl ne nallazl se na konkretan podatak o lzvornom dokumentu pa niti o prlmarnoj instanci s koje se organizira tvorničkl tisak u Jugoslaviji. Moguče je, u nedostatku arhivskog lstražlvanja rekonstruirati nastanak tvorničkog tiska iz dokume-nata o djelovanju sindikata (Radellč, 2012) kao l iz slndikalnog tiska u neposrednom poslljeratnom razdoblju, tj. iz tekstova u sredlšnjem glasilu jedlnstvenih sindikata, Glasu i^c^da. Iz arhiva Jedlnstvenih sindikata radnlka l namještenika Jugoslavije (JSRNJ), koje u kronologiji lzlaže Zdenko Radellč (2012), može se pratltl kako odmah od 1945. godlne kulturno-prosvjetni rad postaje jedna od glavnih zadača ujedlnjenog sindikata. Sindikati su u razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata tražlll svoj način redefiniranja u novim ekonomskim odnosima te je kulturno-prosvjetna djelatnost i iz tog razloga postala jedna od njegovih važnijlh uloga. U provodenju kulturno-prosvjetne politike društva oni su predstavljali dobro organizlranu razlnu kojom je bilo moguče doprljeti do što večeg broja radnika, clljanih reclpljenata. Kulturno-prosvjetna djelatnost sindikata od 1945. godlne se u sve večoj mjerl uspljeva nadogradlvati l bolje organizirati: djelatnost "sindikalnih kadrova" zapravo se od rada u pogonima prošlruje l na vodenje klubova, KUD-ova l domova kulture (Radellč, 2012, 237).
Sindikalna politika naznačena u ovlm dokumentlma može se pratiti l u glasilu JSRNJ Glas rada koje počlnje lzlazlti več 15. llpnja 1945. Kulturno-prosvjetno djelovanje sindikata velikim je dljelom usmjereno na aktivnosti oplsmenjlvanja radnlka a zatlm l na njlhovu daljnju l dodatnu lzobrazbu; sindikat l sindikalne podružnice postaju institucionalni okvir u kojem je moguče prlstuplti velikom broju gradana u široko postavljenom prosvjetiteljskom socljallstlčkom projektu.
Od samog početka djelovanja jedlnstvenih sindikata tema slndikalnog tiska nallazl se u programima sindikata kojl se objavljuju u Glasu rada, a u petom se broju nailazl na kratak članak posvečen tiskanom mediju u pogonima: "O zidnim novlnama l njlhovoj ulozl" (GR, 13. 7. 1945., 5). Premda se u više navrata lstlče kako je Glas rada jedlno l "centralno" glasilo sindikata s kojlm trebaju suradlvatl sve ostale sindikalne organizacije (GR, 22. 11. 1946., 5-6), krajem godlne 1947. dogada se značajna promjena. Medij zld-
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
nih novina za pojedina veca poduzeca postao je nedostatnim te počlnju izlazltl Trudbenik Kombinata Borovo, Raški rudar Istarskih ugljenokopa, Svjetlost Tvornice Rade Končar i još neki, o čemu se izvješcuje u Glasu rada (GR, 13. 11. 1947., 7). Količina informacija i tekstova, aktivnost suradnika, te dobra financijska i kadrovska podloga učinila je takav medij nedostatnim te on evoluira u samostalno periodičko izdanje, novine, glasilo ili bilten tvrtke. Tvornički, odnosno časopisi poduzeca u narednim desetljecima nisu izu-zetak vec gotovo postaju pravilo gdjegod je to moguce, kao direktan i medij namijenjen radnicima, komplementaran centralnim sindikalnim novinama. Tako se 1947. smatra godinom zasnivanja i organiziranja medija tvorničkog tiska, a u analiziranim brojevima novina analiziranog razdoblja u ovome radu može se naci i prigodna čestitka kombinatu Borovo povodom 30. obljetnice koju šalje i potpisuje Josip Broz Tito i koja se pretiskava u novinama Glasnik Plave lagune, Anita i Naš glas.
Dvotjednik Raški rudar, jedna od prvih samostalnih tvorničkih novina, u popisu je grade za ovaj članak. Uz njega, obraduje se još nekoliko naslova radničke periodike, pri čemu su za ovu analizu neki višestruko citirani, tako da ukupan popis izgleda ovako: Raški rudar: glasilo Istarskih ugljenokopa "Tupljak", Labin (1947.-1993.), Uljanik: mjesečnik SOUR-a Brodogradevna industrija, Uljanik, Pula (1980.-1991.), Naš glas: Glasilo poduzeca Rivijera Poreč, Poreč. (1968.-1982.), Glasnik Plave lagune: List Plave lagune Poreč (1970.-1982.), Anita: List hotelsko turističkogpoduzeca "Anita", Vrsar (1970.-1982.), Adria: List udružene privrede Poreštine (1982.) (nastaje udruživanjem časopisa Naš glas, Glasnik Plave lagune i Anita), Porečki glasnik: Glasilo SSRN i udruženog rada Poreštine (1983.-1994.) (nasljeduje novine A^di^ia i kao glasilo SSRN-a i postaje informativno glasilo namijenjeno čitavoj opcini) i Skozi ZIV TAM. Glasilo Delovnega kolektiva ZIV TAM, Maribor (časopis mariborske automobilske industrije) (1955.-1984.). Najvecim je dijelom analiza provedena na mjesečniku Kulturni vjesnik. List Samoupravne interesne zajednice u oblasti kulture Opcine Pula (do 1975. List Zajednice za kulturu opcine Pula) (1974.-1989.).
ARTIKULACIJE KULTURE U RADNIČKOM TISKU I "SOCIJALISTIČKO SAMOUPRAVNO POIMANJE" KULTURE
U istraživanim tvorničkim i tiskovinama poduzeca tema kulture pojavljuje se spora-dično, ali učestalo. Rasprave o kulturi posebno su aktualne u sedamdesetim godinama 20. stoljeca i u vezi su s nadolazecim promjenama Ustava SFRJ, koji je uz poznato snaženje federalnog modela i nezavisnosti republika, predstavljao reformski pokušaj uvodenja samoupravljanja u sve razine organizacije društva. Novi ustav dao je "zamah decentralizaciji" (Goldstein, 2008, 567) i nastojao uvesti proširenu koncepciju samoupravljanja te se radničko samoupravljanje kao ustavna kategorija sada pojavljuje i u "osnovnim načelima" Ustava. Od važnih reformi koje ovdje valja spomenuti značajno je konstituiranje samoupravnih interesnih zajednica SIZ-ova, koje su u Ustavu obradene u zasebnom poglavlju (čl. 51-59), a njihova se razrada u narednim godinama dodatno razvija i u Zakonu o udruženom radu (1976) i različitim zakonima o samoupravnim interesnim zajednicama po oblastima.
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Kulturna politika zasnovana na samoupravnom modelu predstavlja bitnu promjenu u odnosu na "klasični administrativno-etatistički model kulturne politike" u prvim desetljecima države (Doknic, 2013) i, dakako, na "agitprop-kulturu" (Najbar Agičic, 2013, 29) u prvih njenih sedam godina. Ona nastaje kao produkt promjene organizacije društva, kao plod ekonomskih i društvenih reformi partijskih ideologa, pri čemu valja uvijek spomenuti i njegovu aktualnu kritiku, kompleksan i refleksivan odnos koji su prema samoupravljanju gajili praxisovci (usp. Olujic Oluja, Stojakovic, 2013). Idejni tvorac samoupravljanja, Edvard Kardelj, te drugi samoupravni ideolozi, primjerice Branko Horvat, u svojim temeljnim tekstovima kulturu i kulturnu politiku ne obraduju kao zaseban problem i spominju je uglavnom usputno, pri nabrajanju odredenih djelatnosti, tek zalažuci se za prosvjetiteljsku paradigmu "kulturnog uzdizanja" (Kardelj, 1977, 68) ili razumijevanje kulture kao elementa ravnoteže s ekonomijom i politikom (Horvat, 1983, 236). Kulturna politika gradi se usporedno, ali urgentno i nesustavno, na čvrstim temeljima samoupravnog šire-društvenog koncepta i tu svakako najvažniju ulogu ima politički i teorijski rad Stipe Šuvara (usp. Šuvar, 1980).
Samoupravna koncepcija kulture u svjetlu ustavnih promjena predstavlja ishodište artikulacija pojma kulture u tvorničkim časopisima, okvir u kojemu se o kulturi promišlja i piše od sredine sedamdesetih godina pa gotovo do razdoblja razgradnje socijalizma. U analiziranoj gradi širok okvir samoupravne kulture obraduje se na nekoliko načina: objav-ljivanjem zakona, dokumenata ili dijelova dokumenata koji se odnose na kulturne politike, primjerice rezolucijama Saveza komunista, zatim u posebnim feljtonističkim tekstovima novinara suradnika, u velikom broju uredničkih i novinarskih komentara na aktualna kulturna zbivanja i konačno objavljivanjem razgovora s radnicima samoupravljačima. Vrijedi stoga kao primjer citirati dijelove ovih tekstova, prikazati način njihova oblikovanja i uputiti na retoriku i mrežu pojmova koji oblikuju pojam kulture u samoupravljanju.
Vec u uvodniku pri pokretanju časopisa Kulturni vjesnik, 1974. godine, samoupravna koncepcija kulture označava se i odreduje "demokratičnom" i "progresivnom" vrijed-nošcu, čije ostvarivanje istovremeno predstavlja i "izazov" u praksi. Tako je uvodnik u uobičajenoj samorefleksivnoj retorici poziva na odgovornost naslovljen "Teško breme" (KV, 31. 1. 1974., 1, 2). Retorika kojom se oblikuje tekst predstavlja uobičajen birokratski inventar komunista i nadovezuje se na retoriku iscrpno napisanog Ustava SFRJ:
Amandmansko stabiliziranje kulture, njeno konstituiranje i organiziranje na samoupravnim osnovama te uopce progresivne promjene u kulturi kod nas iziskuju mnogo-strano angažiranje progresivnih društvenih sila i sve efikasne načine i sredstva koja mogu dovesti do prevladavanja sadašnji odnosa u kulturi i prema njoj, do daljnje demokratizacije kulture i uopce do bogatijega kulturnog života radnih ljudi. (KV, 31. 1. 1974., 1, 2)
U istom, prvom broju, jedan od suradnika, Zdravko Macura, detaljnije pojašnjava samoupravnu koncepciju kulture ističuci njezin put nastanka na načelima "demokratizacije kulture i kulturne politike" (KV, 31. 1. 1974., 1, 10) u samoupravnoj interpretaciji marksističkog poimanja rada. Tekst je zapravo parafraza odnosno emfaza čl. 16. Ustava:
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Kultura, kao grana društvene djelatnosti i područje društvenoga života, je područje koje za koje zaista treba da vrijedi ustavno načelo slobodne razmjene rada ove grane radom u drugim granama djelatnosti u društvenoj podjeli rada. Ta razmjena, ponajprije, vrši se radom u materijalnoj sferi proizvodnje, gdje radnici u kulturi razmjenjuju s radnicima u materijalnoj proizvodnji svoje materijalne usluge i svoj dio stvaralaštva, na osnovi čega radnici u kulturi stječu pravo u raspodjeli novostvorene vrijednosti (KV, 31. 1. 1974., 1, 10)
U trecem broju Kulturnoga vjesnika prenosi se članak iz dnevnog istarskog lista Glas Istre, koji je i sam novinarsko izvješce o Rezoluciji desetog kongresa SKJ, objavljuju se, dakle, partijske smjernice za artikuliranje samoupravne kulture. Refreni "borbe", "problema" te pravnog okvira za njihovo ostvarenje vec su uz ostale ideologeme očekivana opca mjesta:
Nasuprot koncepciji o stvaranju neke posebne proleterske kulture, Savez komunista se zalaže za to da sve kulturne vrijednosti postanu svojina radničke klase i cijelog naroda... Provodenjem novog Ustava stvaraju se neophodne društveno-ekonomske pretpostavke za revolucionarni korak u ostvarivanju direktnog povezivanja radničke klase i njenih interesa s kulturom ... (KV, 31. 5. 1974., 3, 11)
Primjeri iz Kulturnog vjesnika ovdje predstavljaju ilustraciju i teorije i politike kao i uredivačke koncepcije ovih novina te okvira u kojem se o kulturi piše u tvorničkim časopisima. Slični tekstovi mogu se prepoznati u različitim varijantama u ostalim analiziranim časopisima (primjerice u članku "Pravica do kulture" u časopisu Skozi ZIV TAM (SZT, 8. 2. 1980, 3) kadgod se piše o kulturi.
U mjesečniku Uljanik, koji s novom koncepcijom ponovo počinje izlaziti 1980. godine, glavni urednik Ivan Iskra ispisuje feljton u četiri nastavka, u kojem teoretizira o pojmu kulture parafrazirajuci marksističke predodžbe i odredenja kulture koja "proizlazi od čovjeka kao tvorca svega" i koji je "bice koje stvara" da bi se približilo "konačnom cilju - slobodi" (ULJ, 30. 12. 1980., 51). Vec u prvome nastavku feljtona nudi i defini-ciju "socijalističkog samoupravnog poimanja" kulture: "Možda smo, dakle, pak najbliže odredenju kulture ako je pokušamo poistovjetiti s načinom života" (ULJ, 30. 12. 1980., 51), što je u skladu s razmišljanjima o kulturi u okvirima kulturne politike SFRJ; istim se pojmovima koristi i Stipe Šuvar: "Kultura u najširem smislu je način života" (Šuvar 1980, 15., usp. i isto, 179). Slogan o svakodnevnosti kulture neprestano se reproducira, primjerice može se potvrditi i u promišljanjima radnika mariborske automobilske industrije: "H kulturi spada že najosnovnejše živlenje." (SZT, 14. 11. 1980, 7). Ovaj pojam kulture, Iskra dalje razlaže na "kulturu rada", "kulturu samoupravljanja", "kulturu izvan radnog vremena" i "umjetničko stvaralaštvo" (ULJ, 30. 12. 1980., 51), opisujuci ih u autentičnom samoupravnom okviru konkretnog društva nasuprot artikulacijama u kapitalizmu.
Knjiga "Radnici, kultura, revolucija. Razgovori s radnicima" (Jakopovic, 1976) vjero-jatno je najrelevantnija i opsežna studija vezana uz temu ovog rada, koja donosi velik broj izvornih intervjua s radnicima u pogonima širom Jugoslavije. Premda se u analitičkom
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
dijelu knjige, koji iznosi Ivan Jakopovlc, može uočlti prlmjetno prllagodavanje vec prllagodenih odgovora okvirima i potrebama kulturne politike samoupravljanja, ona je važan komplementaran izvor i za ovaj rad jer omogucuje komparaclju kojom je moguce potvrdlvati odredene radničke dlskurzlvne prakse iz ovdje analiziranih novlna. Tako se može potvrdlti i reprodukcija definicije kulture za koju Jakopovlc nalazl da je radnicl "instinktivno" dožlvljavaju:
Prema tome, radnici i drugi radni ljudi zaposleni u materijalnojproizvodnji pokazuju vidljivu sklonost da odbace tradicionalno shvacanje kulture kao sektora kulturno-umjetničkih djelatnosti ili duhovna stvaralaštva u cjelini, i da pojam kulture prošire na kulturu rada, samoupravljanja i svakodnevna života uopce. (Jakopovic, 1976, 52)
Pojam kulture kao načina života u znatnoj je mjerl podudaran sa široko shvacenim pojmom kulture kakvog ga artikullraju neomarkslstlčkl misllocl: još krajem pedesetlh godlna 20. st. Raymond Williams jedan svoj rani članak iz 1958. naslovljava devlzom: "kultura je oblčna" (Williams, 1985b) razradujucl razllčlte nadalje koncepcije kulture u Ključnim riječima (Williams, 1985a) i zalažucl se za "društvenu", "socljalnu" definiclju kulture, odnosno "kulture kao načina života" (Williams, 1965; usp. i Duda, 2002). Paul Willis ce se lstražujucl 1979. u manirl kulturalnih studlja "kulture muškostl" upravo u tvorničkim pogonima založiti za ovakvo misao "da smo najviše kulturni onda kad smo najprirodnijl, kad smo svakodnevni"; "[k]ulturu ne čine artlficljelnost i običaji, nedjeljna odjeca, kišna poslljepodneva i koncertne dvorane. Ona je lstlnskl materljal naših sva-kodnevnih života, gradevni materljal naših najopcenitljlh uvjerenja, osjecaja i odgovora" (Willis, 2006, 142).
Ove poveznice i podudarnosti u koncepciji kulture kao načina života pokazuju kako bi odnos kulturalnostudljskog teorijskog okvira s praksom jugoslavenskog samoupravnog socljallzma mogao biti bllzak, medutim taj se dodlr u povljesnoj stvarnosti nije dogadao. Zapadni markslzam, katkad i lstičucl zasebnost kulture radništva, nastojl problematizlrati, ako ne l odreci se, modernistički elltističke koncepcije kulture. Kulturalnostudljska ideja oslm markslstičkih temelja nastaje otvaranjem prema drugim l drugačljlm konceptima l praksama kulture, što primjerlce lnaugurira Richard Hoggart u knjlzl The Uses of Literacy (1957). Jugoslavenski samoupravni socljallzam, l polltičkl odreden kao "zaseban put", protivl se potenciranju posebne radničke kulture, što se naglašava l u Rezolucljl desetog kongresa SK, nastojecl razviti autentičnu konceptualno široko postavljenu lnkluzlvnu demokratski particlpativnu kulturu u samoupravljanju koja bi radnlke prevela "... iz mu-kotrpnog u kreatlvan rad" (Šuvar, 1980, 179), kao rješenje Marksovog "otudenja od rada".
U tvorničklm novlnama l časoplslma poduzeca dlskurz kulturalne teorije odnosno kulturne politike, uz citiranja polltičklh rezoluclja, prlsutan je kroz prikazan žanr novinarskih, često l uredničklh, "razmatranja", u obliku teza ill feljtona. Medutim, ti se tekstovl pojavljuju l obllkuju samo kao svojevrsna dodatna tumačenja, parafraze, elabo-raclje, eksplikaclje, oprlmjeravanja partijske kulturne politike te lmaju zadacu informirati radnike o formama l sadržaju "samoupravnom polmanju kulture", agltiratl za podršku "pozitivnim društvenim promjenama" l zagovarati koncepclju stalnog razvoja društva
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
objedinjujuci prosvjetiteljski "progres" i revolucionarni "zaokret". Ovi tekstovi zapravo imaju funkciju reprodukcije kulturne teorije kojom Savez komunista formira kulturne politike i njihovu diseminaciju u radnim kolektivima, oni predstavljaju glas i tumačenje Partije, često i u formi kulturalne retoričke parafraze, amplifikacije i emfaze (usp. Bagic, 2012) Ustava. Stoga, ovome tipu tekstova, premda ih je s odmakom moguce iščitavati kao suvremeno postavljen koncept kulture za sredinu sedamdesetih godina 20. stoljeca, ipak nedostaju ključni elementi da bi ih se moglo promatrati samo kao teorijske teksto-ve. To su u prvom redu politički tekstovi, i kao takvi ne uključuju kritiku, polemiku, autorefleksiju ili problematiziranje partijske koncepcije o samoupravnoj kulturi, to nisu kritički tekstovi, barem kada je riječ o ovome žanru i ovome razdoblju, na početku procesa "amandmanskih promjena u kulturi".
Široko postavljen koncept kulture može u nekim slučajevima preuzimati i vrlo uska značenja, čak samo i jedino postajati označiteljem bontona, manira ili pravila ponašanja ili se artikulirati ograničavanjem na vrlo specifične prakse koje se uobičajeno nazivaju "kulturnim životom" neke, bliske lokalne zajednice (npr. Poreča u NG, 15. 7. 1980., 10). Takva pojavljivanja pojma kulture više su sporadična i često vezana uz konkretne situacije (primjerice u tekstu "Kultura u samačkim domovima" (ULJ, 15. 4. 1981., 25). Tu je upotreba pojma kulture tek djelomično sistemska, samoupravljanje se postavlja više kao argument za progovaranje o konkretnim problemima lošeg održavanja prostora, nereda i neprimjerenog ponašanja. Kultura funkcionira kao elipsa za "opcu kulturu", a samoupravljanje je okvir za (drugarsku) kritiku nebrige poduzeca o vlastitom prostoru u društvenom vlasništvu. Tu "dvostruku optiku" ili "višestruku optiku" pojma kulture, kao istovremeno sistemske (sveobuhvatno samoupravne) i kulture svakodnevice oprimjerene konkretnim situacijama, zorno pokazuje i drugi ciljani primjer u Kulturnom vjesniku, onaj iz radne organizacije trikotaže Arena trikotaža:
Ima nešto u čemu Trikotažna industrija 'Arena' u Puli prednjači u svojoj sredini. Nazovimo to kulturom ambijenta. Makar i letimičan pogled na radne prostorije ove radne organizacije uvjerit če posjetioca da se one umnogome razlikuju od drugih. U svakom slobodnom kutku, kraj pletačih i drugih strojeva, nailazimo na cviječe. Svug-dje i na svakom koraku cviječe provlači pogled i stvara intimnu i ugodnu atmosferu. Nema onog klasičnog "tvorničkog" sivila i monotonije. (KV, 15. 7. 1974., 3)
Uzevši u obzir jednostavan i "snižen" stil te rodni podtekst kakav se neizostavno nadaje pri čitanju ovoga odjeljka, u kontekstu gotovo ekskluzivno "ženske" industrije4, dijapazon značenja koja kultura može preuzimati, u ovom tekstu, uz usporedno čitanje drugih tekstova ovih novina, ukazuje na inflatoran pa i prekrižen pojam.
Rodni aspekt analize u ovome je radu ostavljen po strani jedino zbog njegovog opsega, a ovaj primjer je postavljen upravo zato kako bi naglasio da je problematika samoupravljanja i roda tema koju se ne može zaobici u analizama deklarativno emancipacijskog projekta samoupravljanja. Prijepori i dvojakosti rodnih pitanja u radničkom samoupravljanju najzornije se prikazuju na recentnim studijama slučajeva (usp. Jambrešic Kirin, Blagaic, 2013; Bonfiglioli, 2013).
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Zanimljivo je primijetiti kako se sasvim drugačije koncepcije kulture počinju u ovim tiskovinama pojavljivati krajem osamdesetih godina. Tako u časopisu Uljanik nalazimo rubriku "Ulika - Omladinsko glasilo", koja je namijenjena mladim čitateljima-radnicima i gdje se na samom početku devedesetih omladinska kultura sada obraduje pracenjem alternativne kulture kao reprezentativne kulture mladih (Paradise City, ULJ, 8. 3. 1990., 31). U Kulturnom vjesniku o tome pak nema niti riječi, on je konzistentno na liniji politič-kog odnosa političkih struktura prema kulturi (i kasnije predstavljanja "visoke kulture"), osim u posljednja dva broja (KV, 9. 1988. i KV, 2. 1989.) u kojima se polako uvodi i popularna kultura, odnosno specifični elementi supkulturne pulske punk scene. No s tim brojevima časopisa, 42. i 43., Kulturni vjesnik prestaje izlaziti. List Porečki glasnik od kraja 1985. godine (PG, 27. 12. 1985.) počinje objavljivati satirički prilog La kost, koji se u lokalnom dnevniku Glas Istre redovito srijedom objavljuje i danas, te se provokativni, pa time i popularnokulturni, "alternativni" i kontrakutlurni elementi još od početka ukla-paju u satiričko oblikovanje ovog priloga.
KULTURA RADNIKA U PRAKSI - SAMOUPRAVNI KULTURNI AMATERIZAM
U okviru ideje kulture u samoupravljanju, pojam i prakse kulturnog amaterizma u poduzecima predstavljaju vjerojatno najbolji primjer kako bi zamišljena participacija radnika u kulturnoj proizvodnji (i razmjeni) trebala izgledati u praksi te je relativno frekventna obrada pojma kulture u radnim organizacijama kroz obuhvacanje ove teme. Organizirani kulturni amaterizam željena je praksa kulture samoupravnog sistema, praksa interesnog okupljanja i organizacije slobodnog vremena, koja se može odvijati i unutar poduzeca i tvornica ili u lokalnoj zajednici. Nadovezuje se na prepoznavanje važnosti obrazovne politike, te posebno obrazovanja odraslih osoba, u razdoblju nakon 1945. kada se ostvaruje djelovanjem Narodne fronte (Jukic, 2009), politikama koje provode ministarstva prosvjete, pri čemu, mnoga s gotovo stoljetnim kontinuitetom, "kultur-no-prosvjetna društva su jedini nositelji prosvjecivanja i kulturnog života uopce" (Jukic, 2009, 184). Kao favorizirana praksa samoupravne kulturne politike amaterizam ima i svoj povijesni argument odnosno ishodište kulturne prakse iz NOB-a, kao izraz kolektiviteta "bezimenog kulturnog stvaralaštva naroda" (Šuvar, 1980, 101). Ta povijesna situacija, s predodžbom "partizana koji je s puškom nosio knjigu" (Šuvar, 1980, 95), otvara argument ideološkome: samoupravna kulturna politika amaterizma je "direktni produžetak temeljnog obračuna u NOB-i." (Šuvar, 1980, 101); amaterizam je tako "kulturni čin i preobražaj" (Šuvar, 1980, 95) koji ima "osnovnu oslobodilačku funkciju" (Jakopovic, 1976, 68), odnosno u prvom redu klasno-samo-oslobadajucu.
Kulturno-umjetnička društva različitog profila i kulturni amaterizam uopce gotovo su neizbježna nadgradnja ustrojstva vecih "privrednih subjekata", bilo da se organiziraju u kino-klubove, foto-klubove, zborove, folklorna društva ili literarne, likovne, dramske pa i filatelističke sekcije, a njihova aktivnost ovisi i o veličini poduzeca, profilu radnika pa i o znanju i entuzijazmu pojedinaca zaduženih za organizaciju kulturnog života. U "organizaciji neizravne proizvodnje" sport i rekreacija predstavljaju popularnije i masovnije oblike organiziranja slobodnog vremena radnika od kulture. Medutim, kulturi se za ra-
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
zliku od sporta i rekreacije u novinama namijenjenim radnicima ipak posvečuje posebna pozornost - o sportu se ne pišu teorijski tekstovi, ali se sportske manifestacije i amaterski klubovi poduzeča redovito i sustavno prate. Stoga je, ukupno gledano, zapravo neobično da se u tiskovinama rad različitih kulturnih klubova, sekcija ili KUD-ova ne prati istom dinamikom i redovitošču. Izvještaji o radu nalaze se sporadično, a o nekoj uredničkoj koncepciji koja bi uključivala sustavno pračenje rada KUD-a pojedinoga poduzeča ne može se govoriti. Čak i kod večih poduzeča s razvijenim društvima i sekcijama, poput Uljanika, pračenje je prigodno, bez večih članaka posvečenih radu, kontinuiteta rada ili problemima sekcije ili KUD-a.
Takve sporadične prikaze o kulturi unutar samih radnih organizacija nalazi se u večim pogonima, kao što je mariborska automobilska industrija ZIV TAM, ili brodogradilište Uljanik u Puli. Tijekom nekoliko godina, 1979. i 1980., primjerice, u glasilu Skozi ZIV TAM samo se u nekoliko manjih članaka donose informacije o radovima kulturno-umjet-ničkih društava ili sekcija: u broju 2/1979. donosi se kratka informacija o radu FOTO kino kluba TAM (SZT, 12. 1. 1979., 8), u broju 16/1979., donosi se kratka vijest o pjevačkom zboru i prvomajskom nastupu u organizaciji Komisije za kulturo i vzgojo (25. 4. 1979., 13) te zatim u veljači 1980. gdje se uz dvije stranice rasprava o kulturnoj politici piše i o uspješnoj priredbi, "Uspel družabno literarni večer" (8. 2. 1980., 3) u organizaciji Komisije za kulturu u TAM-u. Kako spomenuti časopis izlazi u vrlo intenzivnom tjednom ritmu, to potvrduje u kojoj je mjeri tema amaterske kulture sporadično ili čak rijetko zastupljena. Uz to, tekstovi su katkada i nepotpisani, svedeni na žanr vijesti, eventualno kratkog prikaza, sa šturim i osnovnim informacijama popračenim uopčenim frazama o "uspješnosti programa" i "vrijednom doprinosu".
I primjeri iz mjesečnika Uljanik iz istog razdoblja potvrduju ovu neredovitu, povre-menu i nekonzistentnu politiku pračenja rada kulturno-umjetničkih društava i sekcija, s jednom ogradom. Članci o radu tih organizacija doista se rijetko pojavljuju u Uljaniko-vom biltenu, no razlika je u povremenom aktiviranju rubrike Iz našeg literarnog kluba. Literarna sekcija brodogradilišta Uljanik dosta je dobro organizirana te se u osamdesetim godinama tiska i nekoliko zbirki književnog stvaralaštva, uglavnom poezije. Umjetničko stvaralaštvo radnika, medutim, u biltenu je predstavljeno izravno, kroz prozu, mnogo češče poeziju. I dok je moguče ponešto i doznati kroz kratko predstavljanje autora o pojedinačnoj motivaciji za bavljenje pisanjem, o samoj se organizaciji i načinu rada sekcije, kronologiji aktivnosti i eventualnim problemima slabije izvještava. Sa sličnim se konceptom pristupa objavljivanju radničkog stvaralaštva u časopisima Naš glas, Glasnik Plave lagune, Anita i Porečki glasnik.
Katkada se u sporadičnim izvješčima ne govori o društvima unutar poduzeča, več o problemima lokalne kulturne ponude i amaterizma (npr. Kakva nam je (ne)kultura, NG, 15. 7. 1980., 10 ili Oživjeti kulturni amaterizam, RR, 30. 6. 1981., 7), o lokalnim KUD-ovima u kojima sudjeluju kao izvodači ili publika i radnici poduzeča, primjerice, u časopisu Skozi ZIV TAM (uz proslavu 60. obljetnice DKUD Angel Besednjak: SZT, 21. 3. 1980.), gdje je mo-guče i nači intervjue s pojedincima, radnicima amaterskim umjetnicima. Nešto je, drugačije, u Kulturnom vjesniku, koji očekivano lokalnim kulturno-umjetničkim društvima daje veči prostor, predstavljajuči KUD Matko Brajša Rašan, OKUD Istra ili KUD Barban itd.
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
U primjerima onih poduzeca u kojlma kultumo-prosvjetna djelatnost nije razvljena u vecoj mjeri, izvješca o radu KUD-ova i klubova ili sekcija štura su i svedena na osnovne informacije. Primjer problema u organizaciji kulturnih aktivnosti u radnim kolektivima onaj je iz rudnika u Labinu. Premda je moguce, uvidom u starije brojeve Raškoga rudara, potvrditi kako je u šezdesetim godinama 20. st. kulturna aktivnost u labinskim rudnicima bila dinamična i dobro organizirana, u osamdesetim godinama dolazi do problema koji su vjerojatno vezani i uz krizu u proizvodnji ugljena. Anegdota o organizaciji kulturnog života u raškim rudnicima odnosi se na 1982. godinu kada se osniva neformalna "muzič-ko-dramska sekcija", o kojoj se obavještava u članku Uspješan amaterski program (RR, 5. 4. 1982., 4) i koja je "uspješno popunila prazninu u kulturnom životu kolektiva" (RR, 5. 4. 1982., 4) i nastupila za Dan rudara i Dan žena. Niti pola godine kasnije izvještava se, medutim, o raspadu muzičko-dramske sekcije u vijesti Sektaštvo likvidiralo sekciju sa zanimljivim obratom: "Vrijedni amateri bili su zloupotrebljeni kao lansirna rampa za katapultiranje pojedinaca ka vrhu društvene piramide" (RR, 14. 9. 1982., 6). Ovo i ne mora biti ilustrativan primjer za uobičajene probleme kulturno-umjetničkog rada u radnim organizacijama, no primjer upozorava na granice i ideološke okvire u kojima se kulturni rad može artikulirati.5
Amaterizam predstavlja kolektivnu i udruženu, poželjnu organizaciju kulturnih aktivnosti, no očekivana i željena umjetnička aktivnost radnika može se u praksi artikulirati i drugačije. Za temu artikulacije pojma kulture u tvorničkom tisku dosta je zanimljivo predstavljanje kulturne djelatnosti u Bolnici Pula u časopisu Kulturni vjesnik. "U prvi mah moglo bi se reci da neke šire kulturne djelatnosti u Medicinskom centru i nema", jer "[s] indikat za to, izgleda, nije dovoljno zainteresiran" (KV, 10. 1. 1976, 8., 10), primjecuje autor teksta, zaključivši kako ipak "[s]voje slobodne trenutke pojedini radni ljudi Medicinskog centra posvecuju kulturnim i umjetničkim aktivnostima" (KV, 10. 1. 1976, 8., 9).
Ovaj iz današnje perspektive neobično pozicioniran članak otkriva prijepor koji je i tema ovoga rada. Autor teksta analizira kulturnu proizvodnju u Medicinskom centru Pula s pozicije državne kulturne politike te mora primijetiti da se kolektivno artikulirana amaterska samoupravna kultura u Medicinskom centru ne uspijeva se ostvariti u praksi, vec je u slučaju visokoobrazovanih (iznimno zauzetih) radnika-profesionalaca, mahom liječnika, ostvarena pojedinačnim izborom provodenja slobodnog vremena.6 Znanstvena
U istome broju, uz ovaj tekst, nalazi se vijest iz kulture koja je vjerojatno postavljena kako bi predstavljala pozitivan protuprimjer: članak Rudari vole knjigu s istaknutom izjavom akvizitera prema kojoj "ljudi iz neposredne proizvodnje kupuju češce knjige od onih iz uprave" (RR, 14. 9. 1982., 6).
Gotovo je anegdotalno zanimljivo da je jedan od spomenutih liječnika u centru dr. Ivo Borovečki, koji ce se u narednom razdoblju prepoznati kao istaknuti pulski intelektualac, svjetski aktivan esperantist, i po kojem danas nosi naziv jedna od nagrada elitnog Sajma knjige u Istri. U raznim se analiziranim tekstovima mogu i inače prepoznati i druga danas poznata imena pulskih umjetnika, fotografa, performera, medijskih radnika, koji se pojavljuju u pričama o pojedinom poduzecu kao kulturno aktivni pojedinci. Iz tih bi se biografija mogla rekonstruirati zanimljiva priča o kulturnoj povijesti Pule s akterima koji iz privrede, iz poduzeca, djelovanjem samoupravne kulturne politike, vec kroz osamdesete godine 20. stoljeca, a posebno od razdoblja tzv. tranzicije postaju prepoznatljivi akteri pulske kulturne scene. Slično i s nekim urednicima i novinarima časopisa namijenjenih radnicima koji se takoder u tom vremenu afirmiraju i kroz taj specijaliziran medij.
5
6
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
proizvodnja ovih radnika, a koja je dio njihova zvanja, označena je kao "stručna" i tek se usputno spominje te nije u fokusu izvješca o kulturi.
Prilično bolje "prolazi", takoder danas u neobično intoniranom tekstu, predstavljanje kulturnih aktivnosti na Pedagoškoj akademiji (Današnja zgrada nekoliko humanističkih fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli) gdje se prepoznaje kako je kultura "naglasno odredenje u cjelokupnom radu ove škole" (KV, 10. 4. 1976, 9., 9). Naknadno učitana začudnost teksta u tome je što se studentski amaterski entuzijazam uopce ne kontekstua-lizira posebnošcu institucije sveučilišta i situacijom studiranja; on postaje začudan jer se studentskoj populaciji pristupa jednako kao i ostalim subjektima samoupravljanja te ih se i obraduje u okviru iste rubrike.
Samoupravna kultura u ovim primjerima visokoobrazovnih institucija potvrduje svoju široku semantičku distribuciju, ali i princip prilagodavanja, dvostruke optike sva-kodnevice i samoupravljanja ili višestruke optike prijemčivosti za najrazličitije kulturne prakse. U takvom se sustavu u medijima svaka kulturna aktivnost nastoji nekako, pa i podjednako, vrednovati, čak i onda kada izlazi iz partijskih smjernica o autentičnoj samoupravnoj kulturi kao amaterizmu.
GLASOVI RADNIKA SAMOUPRAVLJAČA I PROBLEMI DELEGATSKOGA SISTEMA
Mikrožanr poziva radnika na suradnju u novinama, uz uobičajene žalopojke o ne-dovoljnoj uključenosti radnika u kulturne aktivnosti, očekivano se javlja u uvodničkim tekstovima, primjerice u prvom broju pokrenutih novina, u obnovljenim serijama novina (Uljanik, 1980) ili pri spajanju nekoliko novina u nove (listovi Adria i Porečki glasnik). Postoje i primjeri razradenije uredničke koncepcije pozivanja radnika u na suradnju u mediju vlastitog poduzeca. U časopisu Skozi ZIV TAM za tu je svrhu osmišljena i provo-dena čitava akcija Tisoč delavcev sodelavcev (tisucu radnika suradnika), koja je u početku provedena s neuspjehom te nakon nekoliko brojeva u članku Čakajoč na odziv (Čekajuci na odaziv) (SZT, 20. 6. 1980, 11) uredništvo najavljuje povezivanje sa sindikatima kako bi se riješio problem radničkog nesudjelovanja.
Provodenje istraživanja, anketa o kulturi i zadovoljstvu kulturnom ponudom i politikom, časopisima, recepciji, participaciji, željama i potrebama radnika takoder je jedan od načina organizirane kulturne politike prema radnicima. Njime se nastoji pojačati radničku participaciju u mediju poduzeca i on zanimljivo svjedoči i o odredenoj mjeri sustavnosti samoupravljanja sociometrijskim pracenjem potreba radnika. Ankete se katkad provode povremeno, uglavnom o željama vezanim uz uredivačke politike, kao u novinama Naš glas, Skozi ZIV TAM i u Glasniku Plave lagune, ili sustavno i ambiciozno, kao u slučaju velike ankete o sudjelovanju radnika u sportskim i kulturnim aktivnostima u brodogra-dilištu Uljanik 1978., koja se zatim u nastavcima objavljuje i komentira u tvorničkom časopisu od 1980.
U ustrajnu ali sporadičnu uredničku koncepciju zagovora za kulturu spadalo bi i ustrojavanje ili povremeno aktiviranje rubrika s "radničkim stvaralaštvom" u časopisima Uljanik, Naš glas i Glasnik Plave lagune. Tekstovi koji se pojavljuju u takvim rubrikama
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
predstavljaju izvanredno zanimljivu zasebnu i izdvojenu gradu pogodnu za razllčlte analize, poseblce s pozicija široko shvacenog pojma književnosti kao umjetnosti. Pokazuje se kako izvedba i praksa umjetničkoga književnog amaterizma zapravo u odredenoj mjeri reproduciraju neke od kanonskih matrica književnosti. Uz pojedinačne značajne iznimke pjesama koje na različite načine tematiziraju iskustva iz samog pogona ili radnog okružja, ostalo stvaralaštvo aktualizira se kroz intimističke i socijalne teme, katkad refleksivne u pučkom aforističkim stilu, rjede domoljubne, no, a što je čest slučaj, nerijetko kroz različite varijante lokalnog čakavskog, regionalnog, zavičajnog i u iskazu i u sadržaju.7
Za ovaj rad zanimljivi su povremeni tekstovi koji se bave temom participacije radnika u kulturnim aktivnostima. Riječ je o formi kratkih pojedinačnih anketa ili intervjua s izjavama radnika iz kojih se razaznaje njihov odnos prema kulturi, artikuliranje pojma, ocjena stanja i stav o samoupravnoj kulturnoj politici radničke participacije. Valja imati na umu da su ove izjave prošle nekoliko filtara, novinarskih i uredničkih, a u prvom redu autocenzorskih, ma koliko u pojedinim primjerima one djelovale kritične prema radničkom oklijevanju u participaciji u kulturi. I uz spomenute filtre, ova se grada može ipak analizirati kao dragocjen etnografski materijal.
Iz povremenih izvješca u analiziranim novinama u kojima se prate kulturna dogadanja u pogonima, oko primjerice Slovenskog kulturnog praznika (Prešerenov dan), Meduna-rodnog praznika rada, Dana žena, Dana Republike i strukovnih praznika ne uspijeva se iščitati puno više od uobičajenog stila izvješcivanja s frazama poput "s dobrom se voljom može svašta uraditi", "kultura primjerena potrebama našeg čovjeka", "ispunjavanje praznine u kulturnom životu kolektiva" i sl.
Izjave radnika otkrivaju više. Kroz seriju intervjua s radnicima u listu Kulturni vjesnik može se iščitati nekoliko glavnih diskurzivnih praksi u odgovorima na pitanje o zadovoljstvu kulturnim životom radnika. Novinari tog časopisa kroz niz brojeva i niz godina sustav-no ulaze u pogone tvornica i poduzeca s anketnim pitanjima o "zadovoljstvu kulturnom aktivnosti u radnoj organizaciji". To se ostvaruje putem stalne rubrike Kultura u ... (nekoj radnoj organizaciji) te se na taj način predstavlja i obuhvaca niz pulskih poduzeca: Uljanik, Tehnomont, Arena trikotaža, Puljanka, Arenaturist, Elektroistra itd. Valja primijetiti i to da se s ovom rubrikom započinje još 1974. godine, prije uspostavljanja modela samoupravnih interesnih zajednica, no da se ona nastavlja do sredine osamdesetih godina.
Jedna dosta frekventna hegemonijska linija odgovora slijedi dominantni ideološki model u odgovorima podržavajuci, hvaleči ili bar izražavajuci nadu da ce novi model samoupravne kulture i SIZ-ovi, pridonijeti boljem sudjelovanju radnika, prepoznavanju
Artikulacije identitetskih pitanja u samoupravnom socijalizmu u primjerima iz tvorničkih časopisa i novina zasebna su opsežna tema kojoj valja pristupiti u drugoj fazi istraživanja koja predvida intervjue s urednicima časopisa. Obzirom na izraženost značaja regionalnog istarskog identiteta, koji se aktualizira u razdoblju tranzicije, u analiziranim tiskovinama upada u oči izrazit izostanak bilingvalnosti. Lokalni čakavski idiom pojavljuje se, i to razmjerno često, u literarnim i humorističkim prilozima, no talijanski jezik, čak i radničko stvaralaštvo na talijanskom jeziku, izostaje u časopisima. Pjesništvo ipak postoji i može se nači u antologijama poezija literarne sekcije KUD-a Uljanik. Posebno je izostanak talijanskog zanimljiv u usporedbi s časopisom Skozi ZIV TAM, čija urednička politika predvida dvojezično izdanje biltena, u omjeru oko 15000:400, i na slovenskom i na "srpsko-hrvatskom" (SZT, 18. 5. 1979., 4).
7
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
njihovih potreba i sl. Primjerice: "Uvjeren sam da ce stvari krenuti na bolje, ali ne samo zato što to želimo u Tehnomontu, vec i zato jer je društvo okrenulo list i prišlo radnici-ma i kulturi bez ukorijenjenih zabluda" (KV, 14. 9. 1974., 6-7). Druga praksa, takoder frekventna, nudi lamentacije o neprestanoj slaboj uključenosti radnika u kulturni život i njihovo slabo pracenje kulturne ponude. U ovom slučaju "kultura" preuzima gotovo isključivo značenje oko fluidno artikuliranog pojma "visoke kulture", a pritom se krivnja i odgovornost za takvo stanje usmjeravaju uglavnom lošoj kulturnoj ponudi, nedostatku vremena, skupoci i sl. Ova dva sadržajna kruga odgovora "kodiraju" se kao izjave koje reproduciraju dominantnu političko-ideološku matricu; riječ je o podršci sustavu ili eventualno o pregovaračkoj poziciji u usmjeravanju odgovornosti na vanjske faktore, lokalne ili pojedinačne organizacijske propuste.8
Sljedeci zanimljiv krug odgovora takoder reproducira dominantnu ideologiju, me-dutim zanimljiv je zbog specifične etnografske vrijednosti, kao refleksivno smještanje samih radnika medu vrlo zainteresirane strane u kulturi:
[...] kvalificirani radnik danas jeprobirlj^^ u kulturi kao intelektualac jučer Znam po našim ljudima i sebi - mi sve više tražimo kvalitetu, selekcioniramo programe, imamo izoštrenije kriterije nego jučer... propusti organizatora - cijene, termin i kvaliteta ponudenog je problem. (KV, 14. 9. 1974., 6, 9)
Medutim, ovome se mogu supostaviti i drugačije, upravo oprečne kvalifikacije interesa radnika za kulturu, kao i njihovih kulturnih potreba. Primjer predstavlja pravu iznimku i odmak od uobičajenog hegemonijskog diskurza, a ovdje je pritom sugovornik okarakteriziran kao "pravi samoupravljač", idealni subjekt sustava:
Ali, kažem, radnik nekako nije zainteresiran za kulturu, barem takvu kakva mu se nudi. O tome treba ranije misliti, još u osnovnoj školi! Radnik malo čita, nikako! A imamo i knjižnica i knjižara! Stalno se govori o tome da je knjiga skupa. Ali nije samo zbog toga. Da znate, novac se nade. Vidim, mnoge žene potroše i više od sto hiljada za novogodišnju haljinu. Otkuda? Valjda zato jer u njima postoji potreba za to. A to znači da za knjigu ta potreba ne postoji. Radnik u kazalište ne ide. Možda bi i išao da tamo može vidjeti stvari koje razumije. Zašto on voli našu kantu, i sve je puno kad se to može čuti? Ne može se njega kriviti što ne ide u kazalište kad je neka teška drama koju ne razumije. Treba ga ranije tome učiti. (KV, 31. 1. 1974., 1, 8)
Imperativ obrazovanja radnika ovdje spada u uobičajenu prosvjetiteljsku retoriku, no iznimka je spominjanje popularne, tradicijske i masovne kulture; "naša kanta" (istarska narodna pjesma) suprotstavljena je "teškoj drami" kao metonimiji modernističke umjet-nosti. Primjer je u stvari proturječan jer nastoji afirmirati i popularno-tradicijsku kulturu i odgoj za publiku moderne umjetnosti. Proturječje je nesvjesna gesta govora o kulturi u
Velik broj odgovora radnika u knjizi Iva Jakopovica (1976) takoder na neki od ovih načina reproducira hegemonijski diskurz.
Boris KOROMAN: RADNICKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
samoupravljanju, koja, kako ce se pokazati u zaključku, proizlazi iz slabosti u definiranju koncepcije samoupravne kulture. Usporedno čitanje izjava radnika otkriva svu kompleksnost slojeva reprodukcije dominantne paradigme, hegemonijskog pristanka i sistemske potrebe za učestvovanjem i iskazivanjem vlastitog stava kao subjekta kulturne politike, kao i načelnu otvorenost sustava za samorefleksiju i "drugarsku kritiku".
Sadržaji koji bi činili značenje kulture u ovim se anketama popunjavaju različitim oznakama. Pregledni izbor sadržaja kulture uključuje uz amaterizam primjerice: knji-ge-bestselere (Prohujalo s vihorom), lektiru (Miroslav Krleža, Prešeren i razni drugi kakonski pjesnici), praksu kupovanja knjiga, posebno rječnika od akvizitera, odlazak u kazalište te nerijetko povezivanje vlastitog učešca u kulturi s informiranjem putem novina i televizije, ali uvijek uz prepoznatljivu odsutnost spominjanja masovne kulture. Može se zaključiti kako sadržaj kulture o kojoj govore radnici samoupravljači preuzima značenja: a) u prvom redu kulturnog amaterizma, što predstavlja reprodukciju dominantnog modela sistema i politike, b) implicitni pa i individualizirani vrijednosni model, nejasno odredene širokoobuhvatne kulture, koji dijelom predstavlja reprodukciju modernističke i prosvje-titeljske matrice kulture, c) ograničavanje masovne kulture na medije informiranja, odnosno svojevrsnu autocenzuru popularnog.
Izjave delegata samoupravnoga sistema, delegata poduzeca u opcinskim "zajednica-ma za kulturu", sličnog modela prije pojave SIZ-ova, predstavljaju najvažniji analitički materijal jer se jedine eksplicitno diskurzivno oblikuju kao kritika dotadašnjeg sustava, u potpunoj opreci prema ostalim načinima izvještavanja o samoupravnoj kulturi. Neke od izjava oblikuju se kao blaga priznanja o vlastitoj slaboj participaciji u sustavu samoupravne kulture, na skupštinama zajednice za kulturu; primjerice delegatkinja Arena trikotaže, u vrijeme prije konstituiranja SIZ-ova "i jest i nije zadovoljna" (KV, 15. 7. 1974., 3) sobom, "bila je iskrena i rekla da je relativno malo angažirana" u radu Zajednice za kulturu, no upozorava i na to da je tome uzrok specifičnost posla jer joj "smjenski rad priječi kulturne aktivnosti" (KV, 15. 7. 1974., 3), što svjedoči i o odredenom sistemskom nerazumijevanju specifičnih konkretnih problema u pogonima.
Može se primijetiti svojevrsna gradacija upucivanja na probleme sustava delegatskog upravljanja u kulturi. Predstavnik Hotelskog poduzeca Veruda u Zajednici za kulturu Opcine Pula vec 1974. upozorava na sistemski problem u tekstu naslovljenom "Nitko od mene ne traži odgovornost":
Moja radna organizacija, a vjerujem da je tako i kod drugih, nije uvidjela mogucnost svog utjecaja na kulturnu politiku i kulturne sadržaje u opcini pa nije do sada pokazala ni interesa za uspostavljanje drugačijeg, aktivnijeg odnosa prema meni, odnosno preko mene u Zajednici za kulturu. Naravno da u takvoj situaciji nisam u mogucnosti prenositi stavove svoje radne organizacije, vec djelujem individualno, ne kao predstavnik. (KV, 31. 5. 1974, 3, 6)
Taj se problem delegatske aktivnosti i odgovornosti postavlja kao jedna od ključnih manjkavosti sustava u kulturi: "Radnika predlaže, recimo u interesnu zajednicu, njegovo poduzece. I to je sve, dalje ostaje samo na njemu hoce li ili ne raditi, da li ce biti aktivan!
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Razumijete!? On nikome ne mora odgovarati za svoju aktivnost ili neaktivnost." (KV, 31. 1. 1974., 1, 8)
Ako su ove izjave iz 1974. godine možda i imale ulogu zagovaranja za poboljšani samoupravni model organizacije kulture, u SIZ-ovima umjesto u dotadašnjim zajedni-cama za kulturu, u osamdesetim godinama u Kulturnom vjesniku ponovo se kroz izjave delegata naziru slični problemi i u radu SIZ-ova. Uz problem velikog izostanaka delegata, u članku "Predugo uhodavanje" delegati prepoznaju jednake nevolje: "Delegati iz organizacija udruženog rada prepušteni su sami sebi" ili "kako da delegatska baza zauzme stav, ako ni ja nisam u stanju da joj objasnim o čemu je riječ, a materijali to nedovoljno jasno kazuju?" (KV, 1. 8. 1981., 3)9
Sedam godina nakon uspostavljanja delegatskog sustava, 1982. godine, pri trecem sazivu Skupštine SIZ-ova u kulturi Opcine Pula, u Kulturnom vjesniku pojavljuje se du-gačak članak s naslovom Delegat još uvijeknemocan (KV, 25. 8. 1982, 26, 2-3). "Sistem samoupravnog interesnog organiziranja još uvijek loše funkcionira, što se naročito očituje u širokim rascjepima izmedu delegacija i delegatske baze" kaže se u tekstu i zaključuje da se ovaj način odlučivanja pokazuje samo kao još jedna "forma državnog upravljanja, mašinerija za izglasavanje odluka koje su na drugim mjestima koncipirane ..." (KV, 25. 8. 1982, 26, 2). "Delegatski sistem" samoupravnog upravljanja niti desetljece nakon uspostavljanja pokazuje se kao neuspješan projekt, uza sve hegemonijske silnice koje u ga pratile.
Zaključno s tim brojem časopisa (KV, 25. 8. 1982., 26) i s ovakvim izjavama delegata Kulturni vjesnik i njegova koncepcija pracenja kulture doživljavaju veliku preobrazbu. List počinje izlaziti u vecem formatu, na više stranica i uz izmijenjenu uredničku kon-cepciju. Uz nastavak sustavnog pracenja amaterizma mnogo se više piše o temama tzv. "visoke kulture", o kulturnom životu grada, novim izdanjima knjiga, ambicioznim kulturnim programima te intervjue s delegatima samoupravnih zajednica više nije moguce naci u narednih nekoliko godina izlaženja. Promjena je eksplicitno elaborirana vec u uvodniku prvog novog broja (27), koji potpisuje Mirko Jurkic: "praksa je pokazala u principu nesklad izmedu željenih načela kulturne politike i njenog praktičnog provodenja", a "teoretske osnove ... podruštvljavanja u kulturi kako bi se postupno ukinuo povijesni proces tržišne kulture naslijeden iz klasnog društva" sada se vide kao "lutanja u kulturnoj politici prošlih vremena" (KV, 31. 12. 1982., 1). Takva odluka i takva retorika ne proizlaze iz sistemskih društvenih promjena odozgo - 1982. i 1983. godina ni po čemu nisu godine strukturnih promjena u kulturnoj politici, a SIZ-ovi se kao forma upravljanja održavaju do razdoblja tranzicije10 - promjena predstavlja odluku koja proizlazi iz dugotrajnog i stalnog neuspjeha prakse.
9	Slična iskustva o zasicenosti sastancima, izbjegavanju sastanaka pa i o problemu nejasno pisanih materijala za sastanke, mogu se povremeno, ne kod svih intervjuiranih, potvrditi i u Jakopovicenoj knjizi intervjua (Jakopovic, 1976).
10	SIZ-ovi su predstavljali u praksi povijesno neuspješan model neposredne demokracije jer se kao jedna od njihovih posljedica dogadalo "bujanje administracije": "Do besmisla se povecalo i administriranje, jer je bila potrebna komplicirana procedura da se donese bilo kakva odluka". (Goldstein, 2008, 571)
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Zanimljlvo je takoder prlmijetltl kako se izjave delegata radnika iz prlvrede pri lokalnim SIZ-ovima za kulturu u pravilu ne mogu pronaci u časopisima i novinama tvrtki, one su gotovo ekskluzivan materijal Kulturnog vjesnika. I dok časopis Uljanik, kao i Raški rudar l Skozi ZIV TAM kroz čltave osamdesete nastavljaju s uhodanom uredničkom koncepcljom novlna poduzeca, porečka se glasila turlstlčklh poduzeca udružuju, najprlje u glasilo A^di^ia 1982., a potom 1983. u Porečki glasnik, glasilo SSRN-a Poreštine, kojl postaje list za pracenje lokalne prlvrede te se kao l Kulturni vjesnik uredničkl koncipira suvremenije l u odnosu prema pracenju kulturnih aktivnosti.
ZAKLJUČAK: JEDNA PRAKSA, DVIJE TEORIJSKE VARIJANTE I ZAJEDNIČKA ETNOGRAFIJA NEUSPJEHA
Tema ovoga rada obuhvaca artikulaclje pojma kulture u tvorničkom tisku sedam-desetih l početka osamdesetih godlna 20. st., u medljlma u kojlma je moguce lščltatl l konceptualni okvir razmišljanja o kulturi u samoupravnom socljallzmu. Namjera nije zaustaviti se na lsplslvanju rada iz lokalne historlografije medija s ocjenom kako se samoupravna kultura nije uspjela provestl u praksi, vec l pokušati naznačltl okosnice za teorijsko problematlzlranje toga neuspjeha.
Samoupravljanje je projekt kojl podržava čltavo društveno ustrojstvo, ono je njegova osnovna, ustavna društvena vrljednost, no, način na kojl se u onodobnim dokumentlma o kulturnoj pollticl zamišlja samoupravna kultura l način na kojl se ona provodl l ostvaruje, zorno pokazuje dlskrepanclju lzmedu teorije l prakse. Dlstrlbuclju organizacije l podrške samoupravljanju moguce je potvrdltl na više razlna: ldeološkoj - iz koncepcija marksizma l ravnopravne podjele rada, pravnoj - od najviše pravne instance, Ustava, preko Zakona o radu l zakona o SIZ-ovlma, polltlčkoj - rezolucljama Saveza komunista, lnstitucljskoj - zasnivanjem SIZ-ova. Samoupravna se kultura postavlja kao kultura novog reformskog zahvata društva, s clljevlma "daljnje demokratizacije kulture", "stvaralaštva", "sudjelo-vanja" l sl. pri čemu je "historljski zadatak radničke klase da prisvaja kulturu l razvija kulturni život" (Šuvar, 1980, 179).
No, pitanja kako bi ta kultura trebala izgledati i kakva se koncepcija kulture treba podržavati u samoupravnoj kulturnoj pollticl postaju l problemom te koncepcije.
U važnoj knjlzl Stipe Šuvara Politika i kultura (1980), koja postavlja smjernice koncepciji samoupravne kulture, kroz eseje l razgovore vodene l pisane od 1972. do 1980., o sadržaju se te autentične kulture doznaje upravo onollko koliko je ona odredena svojim polltičklm l ekonomskim okvirom; upravo prema markslstičkome modelu, važni su uvjetl proizvodnje, razmjene i participacije, a sadržaj je u drugom planu. Medutim, s druge se strane Šuvar, l to redovlto, kroz više lntervjua l eseja u knjlzl izrazito jasno vrljednosno odreduje prema kulturnim modellma proteklog predsocljallstlčkog l predsamoupravnog vremena.
Samoupravna kultura je ona koja se "obračunala sa svljetom starih ideja (Šuvar, 1980, 101), kaže Šuvar. Vec je na razlni te revolucionarne retorike "obračuna" l "rušenja" razvidno kako dok govori o samoupravnoj kulturi l konkretnom povljesnom l društvenom trenutku u kojoj se ona konstituira, neprestano upozoravajucl na "devljaclje, "stare prak-
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
se", "lažne prakse" i "zastranjenja", katkad i vrlo slikovito," daje vrlo malo informacija što bi to bila autentična samoupravna kultura. Sadržaj autentične samoupravne kulture kod Šuvara se tako odreduje prema onome što ona ne bi trebala biti, odreduje se negativno. Diskurz negativnog definiranja i odredivanja kulture producira se (i reproducira) i na političkoj razini, primjerice u Rezoluciji desetog kongresa SKJ, ovdje citiranoj iz Kulturnog vjesnika:
Savez komunista ce se dosljedno zalagati za daljnje ostvarivanje društvenih i idejno-političkih pretpostavki slobode stvaralaštva, a protiv tendencija tehnokratskog manipuliranja kulturom pojave nacionalizma i buržoaskog liberalizma koji su ugrožavali slobodu stvaralaštva, protiv pragmatičkog svodenja kulture na ideologiju i podredivanja stvaralaštva potrebama dnevne politike, protiv administrativnog metoda rukovodenja u ovoj oblasti, kao i protiv svih monopola i privatizacije ... (KV 31. 5. 1974., 3, 11)
Zaključno, autentična samoupravna kultura ne bi trebala biti: elitistička, buržoaska, malogradanska, liberalna, nacionalistička, privatizirana, birokratizirana, dnevnopolitička, ali niti tradicijski reakcionarna ili primitivna, niti samo baštinska, a niti ekskluzivno "kultura radničke klase" te niti komercijalna i konzumeristički vulgarna masovna.
Negativno definiranje kulture jeste problem samoupravne koncepcije kulture, čije se posljedice distribuiraju od razine svakodnevice naviše do reprodukcija u dogmatskom razumijevanju teorije upravljačkog establišmenta. Uvidajuci taj problem, mogu se ponovno iščitati radnička svjedočanstva o neuspjehu rada SIZ-ova; jednostavno govoreči, okvir samoupravljanja za radnike na svim razinama postoji, medutim nitko od aktivnih "subjekata" zapravo nema predodžbu kakav bi sadržaj kulture, osim, naravno, svakog (i svakakvog) amaterizma, valjalo podržavati. Politički izraz poput "polivalentnosti kulture" predstavlja tako tek retoričku gestu kojom se prikrivaju proturječja ili inkluzivnost koja dovodi do inflacije pojma.
Načelno zalaganje za slobodu i izravnu participaciju, a zapravo artikulacija kroz niz konceptualnih ograničenja, pruža prilično uzak prostor za kulturnu praksu. Pritom valja uočiti nekoliko pojava u pracenju kulture u analiziranim tiskovinama:
Svaka kulturna praksa koja se odvija unutar pravno-političkog okvira samoupravljanja, posebno amaterska, diskurzivno je označena kao poželjna i vrijedna, a mali kreativni amaterski pomak radnika zabilježen i ocijenjen kao "vrijedan doprinos".
Usprkos partijskoj kulturnoj politici, jednakom optikom prilazi se samoupravnoj kulturi u pogonima, kao i specijaliziranim kulturnim institucijama. Drugim riječima, ne mijenja se ništa bitno u odnosu prema uobičajenim prijašnjim i kasnijim kulturnim politikama: filmski festival u Puli i dalje postoji, kritički se prati, postoji umjetničko i znanstveno izdavaštvo, ulaganje u infrastruktura itd. i sve se to bilježi kao relevantne teme iz kulture.
11 "Obračun s tom našom predsocijalističkom, svetosavskom domagojevskom i mahničevinskom, rojalističkom i pastirsko-frulaškom, domoljubnom i nazdravičarskom sviješču ..." (Šuvar, 1980, 99)
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Neki od problema koji se opisuju takoder ne odudaraju u velikoj mjeri od nekih problema suvremene kulture. Ako se izuzme problem participacije u organiziranim kulturnim aktivnostima i samoupravljanju kulturom, ostaju problemi nezainteresiranosti za kulturu, problem nedostatnog slobodnog vremena, problem recepcije, slabog čitanja knjiga i sl.
S druge strane analitički je pritom zanimljivo što delegati iz privrede rasprave o kulturi i kulturnoj politici na sastancima skupštine razumijevaju i komentiraju kao bespotrebne sukobe: "U zajednici za kulturu, na primjer, vjerujte, kad radnik vidi da se i sami kulturni radnici (koji i ne moraju biti kulturni samo zato što rade u kulturi) bodu kao rogi u vreci, onda mu je dosta svega" (KV, 31. 1. 1974., 8) ili "mnogi diskutanti na sjednicama drže duge monologe o vlastitim stavovima i mišljenjima umjesto da kratko i jasno iznose stavove svoje delegacije" (KV, 30. 1. 1979., 4). Samoupravni model zapravo pretpostavlja situaciju nadvladavanja potrebe za konfliktom, uostalom doki-danje klasnog sukoba cilj je komunističke ideje, te se "suvišne rasprave" doživljavaju nepoželjnim intelektualizmom.
Šuvarovski marksistički dogmatizam, koji je najprezentniji u izrazito negativnoj definiciji sadržaja kulture u strukturno inkluzivnom i demokratičnom modelu upravljanja kulturom, pokazuje još jednu važnu, povijesno provjerljivu značajku. Jugoslavensko kulturno polje je i u sedamdesetim i u osamdesetim godinama, na mnogim razinama, od književnosti, likovnih umjetnosti, filma do popularne i masovne kulture iznimno plodno i dinamično razdoblje. Uskoj službenoj koncepciji kulture koja proizvodi kulturne politike ti su procesi doista bili izvan njezina vidokruga.
Ovi problemi samoupravne kulture imaju i kompleksniju dimenziju, pri čemu valja ukratko naznačiti neke od tema u opsežnim raspravama o poimanju kulture u čitavoj marksističkoj i neomarksističkoj teoriji. Ta dimenzija problema u odredenoj mjeri nadi-lazi prethodne medijske i diskurzivne analize samoga rada, no zaključci analize mogu nadopunjavati i ilustrirati pitanja postavljena u širim teorijskim promišljanjima o kulturi. Konačno, problemi, prijepori i pitanja koji su postavljeni u dijelu medijske i diskurzivne analize radničkog tiska ne mogu se razumjeti bez tog konteksta.
Izazovan postupak predstavljanja problema marksističkih koncepcija kulture izvela je Reana Senjkovic u tekstu spomenutom u uvodu, Izgubljeno u prijenosu; kulturalni studiji u uvjetima vladavine ljevice. Reana Senjkovic (2006) upravo dvije paradigme - kulturalne studije i "iskustvo proživljenoga socijalizma" (Senjkovic, 2006, 45) dovodi u dinamičan odnos svojevrsnim "dijalogom" Georgea Orwella i Stipe Šuvara. Čini to stoga jer upravo zapadni kulturalni studiji predstavljaju koncepciju kulture temeljnu na marksizmu, a koja se artikulira u onodobnoj suvremenosti pokušavajuci uključiti element popularnog kao oblik "proizvodnje kulture za sebe" (Williams, 1985a, 111) i kroz koji je moguce pro-voditi simboličke činove otpora, odnosno političke artikulacije "odozdo". Ovaj koncept samoartikulacije kulture na prvi je pogled podudaran s nekim elementima zamišljanja kulture u samoupravljanju. Pritom Senjkovic uočava nekoliko problema; nadovezuje se na H. M. Enzensbergera, polazi od kritike marksističkog nedostatnog i "konzervativnog" pristupa masovnim medijima, upucuje na različite "Williamsove slabosti" te postavlja sljedece pitanje: "Jesu li, dakle, kulturni studiji prije svega političko-ideološki projekt
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
koji svoje interpretacije mjeri metrom ne sasvim i ne uvijek udobne, ali za kritiku blagoslovljene, oporbene, lijeve, a time i gotovo posvuda intelektualno nadredene pozicije?" (Senjkovic, 2006, 33). Dovodenje u odnos tradicije kulturalnih studija s velikim dijelom autentične kulturne politike jugoslavenskog socijalizma razotkriva manjkavosti i jedne i druge paradigme, posebno u odnosu prema problemu popularnog:
[...] čini se da nešto nije u redu kada se izostanakpromišljanjapopularne kulture u socijalizmu protumači izostankom 'eksplicitnoga usvajanja bilo kojeg medu kultural-nostudijskim pristupima' u znanostima socijalizma, i kada se, istodobno, konstatira da su se mnogi rezultati zapadnjačkih kulturalnostudijskih istraživanja dotjerali da bi odgovorili političkim potrebama. (Senjkovic, 2006, 45)
Konačno, zaključuje Senjkovic, niti se Šuvar "u svome traženju dobroga puta za kulturu u socijalizmu dosjetio mnogo toga novoga" (Senjkovic, 2006, 39), a niti su jugo-slavenski socijalisti u vezi popularne kulture "našli načina da je teoretiziraju kao prostor u koji se upisuje otpor podredenih" (Senjkovic, 2006, 41).
Ovaj niz pitanja i negativnih odgovora upucuje na probleme marksističke koncepcije kulture, i dogmatske, i (autentične) samoupravne i neomarksističkih koncepcija, a problem se može i dodatno usložniti. Hans Magnus Enzensberger u spomenutim članku Constituents of a theory of the Media, koji je objavljen u New Left Review godine 1970., prepoznaje da "za sada ne postoji marksistička teorija medija" (Enzensberger, 1986, 63), odnosno da su "marksisti pokazali nedovoljno poznavanje medija" (Enzensberger, 1986, 63, 77). Medutim pokazuje se da i Enzensbergerovo vlastito hvatanje u koštac s kulturom i masovnim medijima pripada "dijalektičkom optimizmu inspiriranom progresivističkom i marksističkom mišlju" (Baudrillard, 2000, 60) te ce i on reproducirati marksističku dijalektičku tezu da bi se "sredstva za proizvodnju" kulture, kamere i snimači "trebala pojavljivati u tvornicama, školama uredima uprave, gdjegod postoji društveni sukob" (Enzensberger, 1986, 71-72). Daljnje čitanje i Enzensbergera i Williamsa, primjerice, pokazuje kako su oni svjesni dijela slabosti neomarksističkog koncepta kulture na jednoj razini, dok na drugoj, reproducirajuci marksističku matricu važnosti "materijalnih uvje-ta", svracaju pogled prema idealnom zamišljanom modelu drugačijega društva u kojem bi ti uvjeti bili postignuti.
Ovim kratkim pogledom na neke od prijepora moguce je prikazati nekoliko stvari. U prvom redu, rasprava o marksističkoj koncepciji kulture iznimno je široka i traje od više od stoljeca te bi u tom smislu valjalo posegnuti za recentnijim istraživanjima o recepciji i uključivanju teorijskih zamisli iz povijesti marksističkih ideja o kulturi u okviru teo-rijskog i političkog horizonta jugoslavenskog samoupravljanja. Pri tome valja izdvojiti novije studije Darka Suvina (2013) u kojima se bavi vrlo iscrpno analizama teorijskih modela koji su oblikovali jugoslavenski socijalizam. Čini se da Šuvarovo i šuvarovsko inzistiranje na pokušaju "autentičnog" promišljanja kulture u okvirima samoupravljanja ipak ne znači da je taj oblik kulturne politike nastao u teorijskom "vakuumu" (usp. opasku Senjkovic, 2006, 41 i Šuvar, 1980, 104). Ono što bi se moglo potvrditi jeste da je problem "popularnog" ostao doista izvan okvira promišljaja kulturnih politika u samoupravljanju,
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
a što je moguce potvrditi i kroz istraživanje problema kulture i radništva na primjeru časopisa poduzeca i priložene analize Šuvarovog modela.12
Da postoje odredene slijepe točke u marksističkim teorijama kulture razaznavalo se i u raspravama iz doba socijalizma. Primjerice u velikom tematu posvecenom kulturi u časopisu Naše teme iz 1984., u kratkom izlaganju Ivana Salečica Previdi marksističke kulturne kritike, autor pokazuje kako su upravo zapadni konzervativci i "nova desnica" te domace "konzervativne" nacionalne ideološke snage uspješnije u prepoznavanju "privlačnosti kulturnih pitanja" (Salečic, 1984, 1176). Pritom iscrpnije ne razlaže problem vec konstatira stanje, a u iznalaženju rješenja ne izlazi iz uobičajenog diskurza samokritike o povijesnim "propustima" i "propuštenim prilikama".
S druge strane, bilo bi nekritički preuranjeno svaliti "krivicu" za neuspjeh koncepta samoupravne kulture i kulture u samoupravljanju samo na teorijske slabosti marksističkih, neomarksističkih, koncepata kulture Nove ljevice te zamisli osnivača kulturalnih studija. Razlozi nemogucnosti i neostvarenog emancipacijskog potencijala za konstituiranje drugačije autentične kulture ili, ako ostanemo pri usporedivanju s teorijom kulturalnih studija, "koncepta kulture kao konstitutivnog društvenog procesa koji stvara specifične i različite 'načine života'" (Williams, 1977, 19), mnogi su i složeni. Ovdje ih se može tek naznačiti ili postaviti kao teze: od kratkoce samoupravnoga eksperimenta, slabosti kulturne politike, različitih uvjeta i pozicija pregovaranja s medijskom revolucijom u drugoj polovici dvadesetog stoljeca, svakako velikih prijepora s pojavom i konceptom masovnih medija, te s pojmovima popularnog, kao i s ambivalentnim upisivanjem otpora, do drugih koji otvaraju daljnje mogucnosti za ozbiljna teoretiziranja koja uvelike nadmašuju uske okvire ove analize. Jedan od mogucih smjerova mogao bi slijediti daljnja nastojanja u traženju podudarnosti i slijepih točaka izmedu samoupravne kulturne prakse i teorija i epistemologije zapadnih teorija deriviranih iz marksizma. Drugi, vjerojatno i važniji, pretpostavlja daljnja istraživanja povijesti kulturnih politika, povijesti sociologije i prihvacanja i primjenjivanja kulturoloških teorija u vremenu jugoslavenskog samoupravljanja kao zasigurno i nova iščitavanja filozofa Korčulanske škole i njihove refleksivne, onodobne, a aktualne i bliske marksističke kritike samoupravljanja (usp. Olujic Oluja, Stojakovic, 2013).
Na neke smjernice mogucih razmišljanja o uzrocima neuspjeha samoupravne kulture mogli bi diskretno upucivati prepoznati prijepori i slabe točke u analiziranim primjerima iz tvorničkog tiska: inflacija pojma kultura, (auto)cenzura popularnog, nemogucnost izbjegavanja reprodukcije modernističkih matrica u praksi kulture (usp. i Senjkovic, 2006, 38, 43) te izbjegavanje konflikta u (samoupravnoj) kulturi u opreci prema "kulturi kao bojišnici" (Hall, 2006b). U poticaju za daljnje teoretiziranje tako se može postaviti mreža "starih" pojmova i koncepata - klase, rada, moderniteta (pa i prosvjetiteljstva), popularnog i otpora - kroz koje se dalje mogu analitički "provlačiti" kulturalne teorije i
12 Taj bi argument iskliznuca popularnog iz teorijskog i političkog vidokruga kulture u samoupravljanju, mogao biti potkrijepljen i činjenicom da su kulturalni studiji, kao marksistički temeljena ideja s pripadajucim nizom teorijskih "alata" za hvatanje ukoštac s popularnim, recepcijski, barem u akademskom polju u Hrvatskoj, postali aktualni tek nekoliko desetljeca kasnije u vrijeme tzv. tranzicije (usp. Duda, 2002).
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
prakse te bi ta mreža mogla predstavljati izazovna polazišta za daljnje teorijske razrade. Lokalizirana studija slučaja artikulacije kulture u tvorničkim časopisima, na "terenu" socijalističkog samoupravljanja i prijepori koje otvaraju zaključci te analize, mogu ovdje biti ilustrativna dopuna buducim raspravama.
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
WORKERS' PRINT MEDIA AND THE ISSUES OF THE SOCIALIST SELF-MANAGEMENT CULTURAL POLICY IN CROATIA THROUGH THE 70s AND 80s
Boris KOROMAN
Juraj Dobrila University of Pula, Faculty of Philosophy, Ronjgovljeva 1, 52100 Pula, Croatia e-mail: boris.koroman@gmail.com
SUMMARY
The paper discusses articulation of the term "culture" and self-management cultural policy in a specific print media of Yugoslav socialism - factory newspapers or workplace periodicals. It includes the analysis of several factory bulletins from Croatia and Slovenia, and local cultural periodical from Pula, Kulturni vjesnlk. The time range of analyzed periodicals (1974.-1989.) reflects 1974. Constitutional reforms that introduced socialist self-management model in all levels of Yugoslav society. Cultural policies formed in Yugoslav self-managing system were articulated through authentic models derived from two main sources, early Marxist concepts (S. Šuvar eg.) and WWII "national liberation struggle". In the paper it is shown that they can be, in a number of conceptual layers, related or juxtaposed to the western Marxist cultural theories (R. Williams eg.). It is presented that the ideas of self-managing workers participation in the processes of making cultural policies and producing authentic self-managing culture were in the practice followed by the number of issues. From the beginning of 80-s, in practice and the media representation, remained mere institutional frame of self-management in the culture (self-managing communities of interest - SIZ). The relative failure of model and cultural policies of self-management in the culture presented in and by the analysed media and also in the practice of direct-democratic, participatory and authentic cultural policy, reflects what seems to be a broader problem of many Marxist concepts of culture. This thesis derived from the paper by R. Senjkovič (2006) challenges for the further historical and theoretical approach of self-management and the culture.
Keywords: factory newspapers, companies' bulletins, Yugoslav self-management, cultural policy, Marxism and Culture
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
IZVORI I LITERATURA
AD - Adria, list udružene privrede Poreštine, Poreč, 1982. -.
Allen, N., Breitman, G. (ur.) (1976): Writings of Leo Trotsky (1937-1938). New York, Pathfinder Press.
AN - Anita, list hotelsko turističkog poduzeča "Anita", Vrsar, 1970.-1982.
Degras, J. (ur.) (1960): The Communist International - 1919-1943 - Documents. Volume 2: 1923-1928. London, Royal Institute of International Affairs.
GR - Glas rada, organ Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Jugoslavije za Hrvatsku, Zagreb, 1945.-1959.
GPL - Glasnik Plave lagune, list Plave lagune Poreč, Poreč, 1970.-1982.
Hoggart, R. (1957): The Uses of Literacy. Aspects of Working Class Life. London, Chatto and Windus.
Horvat, B. (1983): Politička ekonomija socijalizma. Zagreb, Globus.
Jakopovic, I. (1976): Radnici, kultura, revolucija. Razgovori s radnicima. Zagreb, Zavod za kulturu Hrvatske.
Kardelj, E. (1977): Samoupravljanje u Jugoslaviji 1950-1976. Beograd, Privredni pregled.
KV - Kulturni vjesnik, list Samoupravne interesne zajednice u oblasti kulture Opčine Pula, Pula, 1974.-1989.
NG - Naš glas, glasilo poduzeča Rivijera Poreč, Poreč, 1968.-1982.
PG - Porečki glasnik, glasilo SSRN i udruženog rada Poreštine, Poreč, 1983.-1994.
RR - Raški rudar, glasilo Istarskih ugljenokopa "Tupljak", Labin, 1947.-1993.
Salečic, I. (1984): Previdi marksističke društvene kritike. Naše teme, 7-8, 1176-1178.
SZT - Skozi ZIV TAM, glasilo Delovnega kolektiva ZIV TAM, Maribor, 1955.-1984.
Šuvar, S. (1980): Politika i kultura. Zagreb, Globus.
ULJ - Uljanik, mjesečnik SOUR-a Brodogradevna industrija, Uljanik, Pula, 1980.-1991.
Ustav Socijalističke federativne Republike Jugoslavije. U: Službeni list Socijalističke federativne Republike Jugoslavije, 21. 2. 1974., br. 9.
Bagic, K. (2012): Rječnik stilskih figura. Zagreb, Školska knjiga.
Baudrillard, J. (2000): The Masses: The Implosion of the Social in the Media. U: Marris P., Thornham S. (ur.): Media Studies. A Reader. Edinburgh, Edinburgh University Press, 60-68.
Bilandžic, D. (1985): Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi 1918-1985. Zagreb, Školska knjiga.
Bonfiglioli, C. (2013): Gendering Social Citizenship: Textile Workers in Post-Yugoslav States. CITSEE Working Paper Series, 30.
Bosanac, G. (2015): Ime utopije. Jugoslavensko samoupravljanje kao izigrani projekt emancipacije. Opatija, Shura publikacije.
Cvek, S., Ivčic, S., Račic, J. (2015): Jugoslavensko radništvo u tranziciji: "Borovo" 1989. Politička misao, 52, 2, 7-34.
Doknic, B. (2013): Kulturna politika Jugoslavije 1946-1963. Beograd, Službeni glasnik.
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Duda, D. (2002): Kulturalni studiji. Ishodišta i problemi. Zagreb, AGM.
Enzensberger, H. M. (1986): Constituents of a theory of the Media. U: Hanhardt, J. (ur.): Video Culture. Layton, Peregrine Smith books, Visual Studies Workshop, 62-84.
Goldman, W. (2013): Small Motors of Terror: The Role of Factory Newspapers. U: Harris, J. (ur.): The Anatomy of Terror: Political Violence under Stalin. Oxford, Oxford University Press, 241-262.
Goldstein, I. (2008): Hrvatska 1918-2008. Zagreb, EPH, Liber.
Hall, S. (2006a): Kulturalni studiji i njihovo teorijsko nasljede. U: Duda, D. (ur.): Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb, Disput, 127-139.
Hall, S. (2006b): Bilješke za dekonstruiranje popularnog U: Duda, D. (ur.): Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb, Disput, 297-309.
Jambrešic Kirin, R., Blagaič, M. (2013): The Ambivalence of Socialist Working Women's Heritage: a Case Study of the Jugoplastika Factory. Narodna umjetnost, 50, 1, 40-73.
Jukič, M. (2009): Od saveza kulturno-prosvjetnih društava Hrvatske do Hrvatskog sabora kulture (1948-1991). Arhivski vjesnik, 52, 183-196.
Kirn, G. (2010): From the Primacy of Partisan Politics to the Post-Fordist Tendency in Yugoslav Self-Management Socialism. U: Kirn, G. (ur.): Post-Fordism and its Discontents. Jan van Eyck Academie, Lulu.com, 253-302.
Lenoe, M. (2004): Closer to the Masses, Stalinist culture, social revolution and Soviet newspapers. Cambridge, London, Harvard Univesity Press.
Music, G. (2011): Yugoslavia: Workers' Self-Management as State Paradigm. U: Ness, M., Azzelini, D. (ur.): Ours to Master and to Own: Workers' Control from the Commune to the Present. Chicago, Haymarket books, 173-190.
Najbar Agičič, M. (2013): Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike ko-munističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti. Zagreb, Matica hrvatska.
Olujič Oluja, D., Stojakovič, K. (ur.) (2013): Praxis. društvena kritika i humanistički socijalizam. Zbornik radova sa medunarodne konferencije o jugoslavenskoj ljevici: Praxis škola i Korčulanska ljetna škola (1963-1974). Beograd, Rosa Luxemburg Stiftung.
Radelič, Z. (2012): Sindikat i radništvo u Hrvatskoj (1945.-1950.). Zagreb, Hrvatski institut za povijest.
Senjkovič, R. (2006): Izgubljeni u prijenosu: O kulturnim studijima u uvjetima vladavine ljevice. U: Čale Feldman, L., Prica, I. (ur.): Devijacije i promašaji. Etnografija doma-ceg socijalizma. Zagreb, Institut za etnologiju i folkloristiku, 25-52.
Stanič, I. (2014): Što pokazuje praksa? Primjer funkcioniranja samoupravljanja u brodogradilištu Uljanik 1961.-1968. godine. Časopis za suvremenu povijest, 46, 3, 453-474.
Suvin, D. (2014): Samo jednom se ljubi. Radiografija SFR Jugoslavije 1945.-72., uz hipoteze o početku, kraju i suštini. Beograd, Rosa Luxemburg Stiftung.
Williams, R. (1965): The Long Revolution. London, Penguin Books.
Boris KOROMAN: RADNIČKI TISAK I PROBLEMI KONCEPTA SAMOUPRAVLJANJA ..., 615-642
Williams, R. (1977): Marxism and Literature. Oxford, New York, Oxford University press.
Williams, R. (1985a): Keywords. A vocabulary of culture and society. New York, Oxford University Press.
Williams, R. (1985b): Culture is Ordinary. U: Mc Guigan J. (ur.): Raymond Williams.
On Culture and Society. Los Angeles, London, Sage, 1-18. Willis, P. (2006): Kultura tvorničkoga pogona, muškost i oblik place, U: Duda, D. (ur.): Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb, Disput, 141-156.