Problem dvovjerja kao čimbenika hrvatskog kulturnog identiteta
Deniver Vukelic
This study researchesinto the dual belief phenomenon, in the context of diversity and mutual cultural influences between Christianity and Pre-Christian Slavic Old Faith (star-ovjerje) concepts of faith and religion, but also in the context of Post-Christianity forms like Native Faith (rodnovjerje) among Slavic peoples, and in Croatia as well, as it is part of this cultural area and heritage. This research offers definitions and terminological answers both at the theoretical and also at the practical level, through the case study made in the field research in Croatia, which gave numerous important results for this subject. The analysis of this field research reveals some of the terminological and culturological aporias linked with this topic in Croatia of the first decades of the 21th Century.
Keywords: dual faith, Old Faith, Native Faith, Neopaganism, Christianity, Pre-Christianity, Post-Christianity, folklore, magic, bonfire, cults of fertility, identity
1. Uvod
Problem dvovjerja kao čimbenika hrvatskog kulturnog identiteta jedna je od zani-mljivijih i kontroverznijih tema u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Ono je fenomen o kojem se dosta dugo uopče nije govorilo zbog jednostavne činjenice da su i hrvatske kulturne znanosti slične teme sagledavale pod utjecajem zapadnog krščanskog kulturnog kruga, te ako bi se i spominjalo dvovjerje, spominjalo bi se u kontekstu hereze ili »poganskih« kultova, no ne i kao iznimno bitan povijesni i antropološki aktivni fenomen itekako prisutan na hrvatskim povijesnim prostorima.
1.1. Definicija
Na romejskom (bizantskom) kulturnom području u srednjem vijeku, a kasnije i u istočnoj, pravoslavnoj krščanskoj crkvi vjerska dvojnost iliti dvovjerje (rus. dvoeverie)1 bila je u mnogim slučajevima prešutno prihvačena. Ona je u svome osnovnom znače-nju označavala kontinuitet starih, pretkrščanskih slavenskih običaja prekrivenih samo službenim krščanskim nazivljem, to jest prešutni dogovor krščanskog klera s narodom kako bi se našli »na pola puta« - narod zadržava svoje običaje, ali cilj i svrha nominalno postaju krščanskima. Dvovjerje (ili dvojevjerje) tako je supostojanje službenoga krščan-
1 Katičič, Radoslav (2010): Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršcasnke starine. Zagreb/Mošče-nička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska. Str. 17.
stva s tvrdokornim poganskim prežitcima.2 I sam izraz dolazi iz srednjovjekovne ruske crkvene književnosti, a koja opisuje kako ljudi žive javno kao pastva pod vodstvom svojih paroha i vladika, a u potaji i dalje zadržavaju svoja stara vjerovanja i obrede. Takva je praksa izuzetno uznemiravala rusku crkvu, te je stoga bogato dokumentirana u mnogim ruskim crkvenim djelima.3 U najširem smislu, to je ispreplitanje, medusobni utjecaj, su-radnja i ponekad kombinacija (sinkretizam) dvaju različitih kulturnih modela.4 Mnogim znanstvenim naporima znanosti poput etnologije, povijesti, lingvistike i filologije, u po-sljednjih stotinu godina, počinju se mnogo jasnije nazirati razni običaji, magijski oblici i blagdani koji več površnijim uvidom u krščanski kanon pokazuju koliko su ustvari nešto drugo, to jest nešto starije, a prekriveno krščanskim nazivljem i novijim slojem običaja. Dvovjerje je »dvostruka igra«, dvostruka svijest koja može najviše biti detektirana u velikom broju magijskih praksi, poput onih u ritualnom folkloru, obredima prijelaza i inicijacija, vezanima uz smrt, vjenčanje i slično.5
Dvovjerje zbog svoje semantičke nedorečenosti teološki dodiruje nekoliko pojmo-va. Teološki gledano može biti smatrano i dualizmom ako zbog vjerovanja u dvije religije vjernik vjeruje u dva vrhovna božanstva (primjerice Isus Krst/Bog Otac i Perun). Dua-lizam je oblik politeizma koji se zasniva na vjerovanju u dva božanstva. A dualizam se može gledati i kao duoteizam, biteizam ili diteizam.
Diteizam je učenje o (minimalno) dva jednako močna i različita boga. To je oblik dualizma koji drži da je svemir sačinjen od dvojnosti - dobra i zla, svjetla i tame, tijela i duha i slično. Biblijsko učenje več u svojoj srži odbija takvu ideju i stavlja isključivo jednoga boga u Svemir (prema Starom zavjetu): »Ja sam Gospod, nema drugoga, nema drugoga boga osim mene. Opasat ču te, iako me ne poznaš. Da se spozna od istoka sunca i od zapada njegova, da osim mene nema boga. Ja sam Gospod i nema drugoga. Tvorac svjetlosti i Stvoritelj tmine, donosilac mira i stvaratelj zla. Ja, Gospod, ja činim to sve.«6. Sve postoji njegovom voljom i nema drugih božanskih osoba koje bi se miješale u njegovo odlučivanje.
Biteizam, pak, podrazumijeva harmoniju i složan suodnos božanstava o kojima je riječ (primjerice muško i žensko božanstvo u wicci), a diteistički sustav podrazumijeva rivalstvo i opoziciju, poput dobra i zla, svijetla i tame, reda i kaosa. No nije uvijek lako razaznati razliku izmedu biteizma i diteizma, primjerice u slučajevima ljetnog (vručina i sunce) i zimskog božanstva (kiša i hladnoča) koji čine ravnotežu prirode, ali su ujedno i suprotnosti. Zanimljivo, medu ranim krščanskim frakcijama, sektama i »herezama« bilo je i onih koji su smatrali da su Stari i Novi Zavjet ustvari dvije odvojene knjige, svaka posvečena različitom bogu koji su suprotni. Primjerice, marcionizam iz 2. stolječa pri-hvačao je Isusa Krista kao boga punog ljubavi koji je sin dobroga boga, dok je židovskoga boga (YHWH) smatrao nižim entitetom i odbijao povezivati Isusa Krista s njim.7
2	Katičic, Radoslav (2008): Božanski boj. Tragovima svetih pjesama naše pretkršcasnke starine. Zagreb/ Mošcenička Draga: Ibis grafika. str. 123.
3	Katičic, Radoslav (2011): Gazdarica na vratima. Tragovima svetih pjesama naše pretkršcasnke starine. Zagreb/Mošcenička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska. Str. 202.
4	Brzozowska-Krajka, Anna (2006): Coexistence or Conflict? The Problem of Dual Belief in Polish Folklor. Folklorica. Vol XI. Str. 16.
5	Isto.
6	Biblija, Stari Zavjet,Psalmi, Knjiga proroka Izaije, 45. poglavlje (Proroštvo o Koru i proroštvo o spasenju)
7	Marcionites - http://www.newadvent.org/cathen/09645c.htm
Dvovjerje je, dakle, naziv za dvojno vjerovanje ili dvojnu vjeru. Sam je koncept na-stao u ruskoj znanosti, a počeo se sve više istraživati u 20. stolječu iako ga je krščanstvo svjesno kroz čitavu svoju povijest kao značajnog teološkog problema. Definicija dvovjer-ja postoji več u mnogim tekstovima iz 11. stolječa, ali različite uporabe u različitim kon-tekstima čine je dosta semantički maglovitom na povijesnoj razini. U svjetskoj znanosti dosad je najviše istraživano na ruskom području, ali taj fenomen ustvari je zajednički za sve Slavene (pa tako osim Rusa i Poljake, Hrvate, Srbe i druge). Kulturni povjesničari ko-riste termin dvovjerja kako bi opisali svjesna ili manje svjesna očuvanja pretkrščanskih vjerovanja, običaja i obreda unutar kulturnim širenjem pokrštenih krščanskih zajedni-ca, stvarajuči svojevrstan sinkretizam vjere u kombinaciji krščanskih i pretkrščanskih (ili jednostavnije, nekrščanskih) elemenata8, odnosno aktivnu koegzistenciju dvaju modela svijeta (dviju kultura) koje se mogu vidjeti istovremeno u strukturi odredenih ideja, simbola i društvenih funkcija izvedenih različitim vrstama magijskog folklora9. Tim terminom, ustvari, bez mnoštva implikacija na dvovjerja s drugim religijama, opisuje se u ovom slučaju postojanje dvaju paralelnih vjerskih sustava u prvim stolječima kristi-janizacije slavenskih naroda, pa tako i Hrvata. Primjerice, dualnost vjerovanja izmedu klasa - vladajuča zbog političke koristi preuzima krščanstvo, seosko stanovništvo još dugo zadržava svoja vjerovanja, proces kristijanizacije nije trenutan. Kod nekih naroda nikad niti ne završava, kao što je riječ s još i danas nekim izoliranim ruskim ili ukrajinskim područjima.10 Kao što je Vitomir Belaj svojedobno zaključio: čovjek kao pojedinac, a pogotovo ne cijeli »narod«, ne postaje krščaninom u jednom trenutku, to je dugotrajan proces učenja i prilagodavanja cijeloga načina života novome svjetonazoru.11 Dvojnost je, dakle, promjena lojalnosti bogu ili bogovima koji su aktualniji iz ovog ili onog razloga. Stvarnost svetosti staroga i novoga stupnjevana je, stari bogovi ne nestaju trenutno do-laskom nove religije, jer ona ionako samo replicira več postoječu, zatečenu svetu geogra-fiju. Stari sakrum postaje dijelom novoga, no istovremeno ostaje dio njega sa skrivenom starom snagom u sebi unutar novopridošlog. A največi problem jest onaj je li ta dvojnost u koegzistenciji ili u vječnom sukobu.12 Pokrštavanje starih Hrvata bio je jednokratan čin koji je izvodio svečenik blagoslovljenom vodom uranjanjem ili polijevanjem (razne kneževske krstionice sačuvane su iz najranijeg narodnog dinastičkog razdoblja). Taj je čin označio prijelaz iz »poganstva« u krščanstvo, iz pretkrščanskog života čovjeka u krščanski. Ali ono što je po krščanskom videnju još bitnije od samog rituala jest preobrazba u čovjeku koji se »obrača« i živi drugačijim životom, po krščanskim načelima, do kraja svog života. Zato i razlikujemo te dvije stvari, pokrštavanje kao jednokratan čin i, kristijanizaciju kao proces usvajanja. Jer nije nužno da je pokrštena osoba ujedno i obračena. Upravo suprotno, vrlo su vjerojatno još dosta dugo pokršteni Hrvati nastavili
8	Wigzell, Faith (2004): Reading the Map of Heaven and Hell in Russian Popular Orthodoxy: Examining the Usefulness of the Concepts of Dvoeverie and Binary Oppositions. No 2. Forum for Anthropology and Culture. Str. 347.
9	Brzozowska-Krajka, Anna (2006): Coexistence or Conflict? The Problem of Dual Belief in Polish Folklor. Folklorica. Vol XI. Str. 20.
10	Dixon- Kennedy, Mike (1998): Encyclopedia of Russian & Slavic Myth and Legend. Santa Barbara: ABC-CLIO Inc., Str. 78.
11	Belaj, Vitomir (2009): Postati kršcaninom kao proces, Zagreb, u: »Studia ethnologica Croatica«, Vol. 21, Str. 10.
12	Brzozowska-Krajka, Anna (2006): Coexistence or Conflict? The Problem of Dual Belief in Polish Folklor. Folklorica. Vol XI. Str. 17.
živjeti po starim običajima koje je tek nakon dugog vremena Crkva uspjela prekriti krščanskim supstitutima.13 U prvi mah ionako večini seljačkog stanovništva nije bilo bitno mijenjati de facto svoju vjeru, več samo polako i nominalno, de iure. Onome kome jest bilo bitno, bilo je vladajučoj klasi, koja je time dobila ulaznicu u krščanski svijet moči i političkih priznanja od drugih vladara (romejskih i franačkih careva) i vjerskih pogla-vara (poglavito pape). Ostalim važnijim osobama u narodu formalno je pokrštavanje (ne nužno i obračanje!) nužno za ulazak u državne službe. Seljaci (lat. pagani, odpagus, selo) ostaju nekrščanima, »poganima«. Zašto? Odgovor je poprilično jednostavan. Nisu imali potrebe za medunarodnim interakcijama, niti su imali potrebu biti »spašenima od grije-ha« što je cilj krščanske religije - stalno širiti svoj djelokrug i pokrštavanjem »spašavati neprosvijetljene« narode. Takoder, krščanska ideja o Kraljevstvu nebeskom, slavenskom, pa tako i hrvatskom seljaku koji se bavio stočarstvom i poljodjelstvom nije značila mnogo na svakodnevnoj razini. Pretkrščanski obredi »osiguravali« su mnogo bitniju stvar za čovjekov život: opstojnost na ovome svijetu, klijanje, rast, zdravlje, kišu, sunce i ostale potrebe seoskog načina života u suživotu sa zemljom. Seljacima, dakle, »poganstvo«, odnosno njihovi stari prirodni obredi i običaji i krščanstvo bijahu komplementarni, a ne konkurentni sustavi.
Točan trenutak kad su Hrvati počeli bivati pokrštavani (misli se na obredni čin vladajuče klase) nije poznat. Slaveni su u kontaktu s krščanstvom od trenutka doselja-vanja (nije isključeno da su i ranije imali dodira s arijanizmom i drugim oblicima krščanstva), ali prema izvorima može se posredno zaključiti da hrvatske vode prihvačaju krščanstvo tijekom VIII. stolječa, a sustavna kristijanizacija traje od IX. stolječa nadalje. Slaveni su u Istri sigurno pretkrščani još godine 804., a u Paganiji i potkraj X. stolječa. Stanje dvovjerstva, kakvo je bilo u Rusiji, trajalo je i kod Hrvata još stolječima, a ulomci obreda i mitova sačuvani su i do danas u hrvatskom folkloru. Tvrdnja o trinaest stolječa krščanstva u Hrvata slika je koja nije najispravnija, več je romantizirana upravo iz mnogih povijesnih, političkih i dominantnih krščanskih religijskih razloga.14
U Rusiji je situacija, primjerice, zbog velikog prostora bila takva da su najviše obra-čeni po pokrštavanju bili gradovi i sjedišta vlasti oko vladajuče klase, kamo su bez problema misionari i učitelji mogli putovati i gdje je vladajuča klasa imala vlast prisilno po-krštavati zbog svojih vlastitih političkih ciljeva. No, narod koji je pokršten, ali ne i posve obračen, i dalje je živio spajajuči sve tradicije u neku svoju univerzalnu, pa se još u XIV. stolječu svečenici tuže da su Rusi još uvijek dvojevjerci. U tom se razdoblju, izmedu 12. i 14. stolječa, dvovjerje u Rusiji smatralo opasnijom prijetnjom po pravoslavlje od tradici-onalnog ruskog politeizma. Ono što je najviše brinulo crkvene učitelje pojave su u kojima su prirodna slavenska božanstva postajala prebliskima slikama andela u mislima vjer-nika. Stoga su počeli ograničavati i popisivati kanon amuleta, molitvi i znakova koji jesu krščanski, a koji nisu. Ustvari, problem koji su imali bio je značajan. Postojao je velik broj ljudi koji su samo imenom bili krščanima, dok svime ostalim (molitvama, vjerovanjima, magijskim ritualima i sl.) ne, več su i dalje nastavljali živjeti po starim principima (mi-ješajuči ih istodobno s novima).15 Magija i religija služe zajedničkom cilju, praktičnom
13	Belaj, Vitomir (2009): Postati kršcaninom kao proces, Zagreb, u: »Studia ethnologica Croatica«, Vol. 21, Str. 12.
14	Belaj, Vitomir (2009): Postati kršcaninom kao proces, Zagreb, u: »Studia ethnologica Croatica«, Vol. 21, Str. 12.
15	Riabinin V. Yaroslav (2007): Slavic Paganism in Kievan Russia and the Coming of Christianity. Str. 9.
uspjehu u ostvarivanju čovjekove osobne sreče. Dominantna tema koegzistencije dvaju vjerskih modela medu ruralnim stanovništvom, iako to oni ponekad niti ne primječuju, u zaštitnim je usmenim tekstovima i magijskim ili magijskom-religijskim činima koji ih prate. Ostaci te koegzistencije takoder su vidljivi i u različitim drugim pozitivnim i konstruktivnim oblicima magije, složenim narodnim liječenjima, afrodizijacima i slič-nome.16 Danas, pravoslavlje smatra da jedino ojačavanjem svojih nacionalnih i kulturnih specifikuma može ojačati i svoju poziciju. Jer povijesno je dokazano da je sukob s dvo-vjerjem doveo do negativne radikalizacije, odnosno do toga da kristijanizacija sama po sebi postane suprotnošču narodnoj kulturi.17
Nasuprot istočnom pravoslavlju, koje svojim sezanjima za vjernicima nije pokuša-valo kontrolirati i njihove misli, patronistički autoritet Katoličke crkve počiva na nad-gledanju misli i koraka u svakodnevnom životu svojih vjernika, dajuči im detaljne upute
0	svakom moralnom ili misaonom aspektu ili problemu u životu.18 Jedan od najboljih primjera za prekrivanje starih vjerskih simbola i svetih mjesta često je u humanističkim znanostima navodeno pismo pape Grgura I. iz 601. biskupu Augustinu od Canterburyja u kojemu mu objašnjava kako treba pokrštavati u Britaniji, i u kojem kaže da ne treba zatirati u potpunosti sveta mjesta starih obreda, več samo idole na tim mjestima, a ta mjesta potom treba očistiti i pretvoriti u krščanska sveta mjesta.19 Naravno, i svetkovine starih božanstava prekrivaju se krščanskim svecima ili su pak neka od njih demonizira-na i našla se s onu stranu dopuštenog vjerovanja20. Tako mnoga vjerovanja ostaju istima kao i prije, samo se njihova imena i svrha (ponekad čak se niti svrha ne mijenja) mijenjaju u skladu s krščanskom dogmom koja ih je prilagodila svojim principa. Naravno, mnogi elementi starih, pretkrščanskih vjerovanja upravo su stoga vidljivi i danas, jer odudaraju od klasične krščanske dogme.
1.2. Pitanja identiteta
Ono što je glavni problem kod dvovjerja jest niz ispreplitanja individualnih i kolektivnih identiteta, problem identifikacije. Identifikacija je proces artikulacije, zašiva-nja, nadodredivanja, a ne obuhvačanja. Uvijek je nečega previše ili premalo, nadodre-divanja ili nedostatka, pa se nikada ne postiže točno pristajanje, cjelina. Jednostavnije, identifikacija se konstruira na pozadini prepoznavanja nekoga zajedničkog porijekla ili zajedničke osobine s drugom osobom ili grupom, ili s idealom, i u skladu sa solidarnošču
1	odanošču koje počivaju na prirodno uspostavljenim temeljima. Suprotno naturalizmu ove definicije, diskurzivni pristup vidi identifikaciju kao konstrukciju, nikad završen proces uvijek u procesu.21 To je poglavito prisutno kod vjerskih predodžaba i kod situ-
16	Brzozowska-Krajka, Anna (2006): Coexistence or Conflict? The Problem of Dual Belief in Polish Folklor. Folklorica. Vol XI. Str. 23.
17	Riabinin V. Yaroslav (2007): Slavic Paganism in Kievan Russia and the Coming of Christianity. Str. 9.
18	Brzozowska-Krajka, Anna (2006): Coexistence or Conflict? The Problem of Dual Belief in Polish Folklor. Folklorica. Vol XI. Str. 18.
19	Belaj, Vitomir (2009): Postati kršcaninom kao proces, Zagreb, u: »Studia ethnologica Croatica«, Vol. 21, Str. 11.
20	Vukelic, Deniver (2009:1): Svjetovna sudenja iprogoni zbogčarobnjaštva i hereze teprogoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka. Zagreb: diplomski rad, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet sveu-čilišta u Zagrebu. Str. 6.
21	Hall, Stuart (2001 ): Kome treba »identitet«?. Beograd: »Reč - časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja«. No. 64/10. decembar 2001. Str. 217.
acije s dvovjerjem. Pretkršcanin Hrvat i pokršteni Hrvat nisu dva različita čovjeka, dva različita identiteta, to je isti čovjek koji se stalno mijenja, stalno preispituje i nadopunjava svoje iskustvo jastva, svoje vlastite predodžbe. A predodžba je kategorija identifikacije, odnosno klasifikacije i distinkcije.22 I po predodžbama samo se u biti i može razlikovati jednu kulturu od druge, jedan kolektivni identitet od drugoga. Društveni identitet leži u razlici, u razlikovanju značajki Druge skupine od Naše skupine. No ono što je glavni problem kod pitanja dvovjerja jest što kad smo Mi obje skupine istovremeno? Kad je Drugi unutar nas samih jer kolidiraju dva sustava, koja se sukobljavaju na službenim razinama, ali se u narodnom umu vrlo lako mogu pomiješati u sinkretističku ideju u svakodnevnom životu?
Konstrukcija kolektivnog identiteta, kao što znamo, ima dvije dimenzije, unutar-nju i vanjsku. Unutarnju čine svi oni elementi koje pripadnici neke skupine, zajednice smatraju zajedničkima i kojima definiraju jedinstvo i istost članova, a vanjsku elementi kojima skupina uspostavlja razliku i granicu prema susjedima, pokazujuci specifičnost i originalnost.23 U povijesti, unutarnji su elementi izmedu ostalih (primjerice jezika) sve one predodžbe koje dijele pripadnici jedne zajednice, a poglavito one vezane uz duhovni svakodnevni život, uz magijske rituale i običaje vezane uz tijek ljudskog života, inicija-cije, vjenčanja, sprovode, molitve, medicinu i slično. Nerazmjer na razini kolektivnog identiteta dolazi onda kad zajednica službeno prihvaca drugu vjeru, a nastavlja živje-ti prema obrascima stare. Prema van, zajednica korespondira kao dio jednog, a prema unutra kao dio drugog sustava. Ti se sustavi nastavljaju ispreplitati i nadopunjavati i taj proces nikad ne prestaje.
Štoviše, vidjet cemo u nastavku i zaključku ovog rada, kako je i njega moguce i na nekoj razini okrenuti, to jest, sam se od sebe okrene, tako da se proces reidentifikacije i ispreplitanja počnu odvijati u drugom smjeru. Ispitivanje neutemeljenosti ili ispravnosti predodžaba teško je empirijsko pitanje24 i uvijek nudi subjektivna rješenja trenutka istra-živanja i to je činjenica koju valja imati umu kod svakog znanstvenog traganja za pravim stanjem stvari. Problem reidentifikacije najlakše ce se moci ipak vidjeti na primjerima dobivenima terenskim istraživanjem.
2. Case study - terensko istraživanje »Jari god« - 22. - 24. travnja 2011. - Sla-pnica, Žumberak
2.1. Okolnosti istraživanja
Kako bi se razmotrila problematika pobliže na terenu, odlučeno je napraviti terensko istraživanje u vrlo zanimljivom trenutku spleta različitih okolnosti i podudarnosti. Naime, u travnju 2011. vršen je redovni popis stanovništva u Republici Hrvatskoj. Za trajanja popisa u javnosti je odjeknulo i nekoliko kontraverznih slučajeva kad su popisi-vači svojevoljno unašali stavke pod vjeroispovijest (grkokatoličko umjesto ispitanikove pravoslavne25 ili ne dopuštali izjašnjavanje po volji ispitanika (neki popisivači su zbog
22	Čapo Žmegač, Jasna (2002): SrijemskiHrvati: Etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije. Zagreb: Duriex. Str. 21.
23	Isto.
24	Isto. Str. 23.
25	»Popisivači Srbima odbili upisati točnu vjeroispovijest« -http://danas.net.hr/hrvatska/page/2011/04/03/ 0142006.html - na dan 28. travnja 2011
ispitanikovih rimokatoličkih sakramenata ispitanika zapisivali katoličku vjeroispovijest bez obzira na želje ispitanika).
Druga su okolnost učestale negativne kritike na hrvatsku Katoličku crkvu zbog rastrošnih ulaganja u izgradnju nove biskupske rezidencije26, te ogromne količine novaca koji se u trenucima gospodarske krize ulažu u posjet pape Benedikta XVI. Hrvatskoj.
Treča je okolnost da su se 2011. godine kalendarski poklopili Jurjevo i Velika su-bota, to jest da je Velika subota pala na 23. travnja. Na dan 23. travnja u krščanstvu se obilježava mučeništvo sv. Jurja, visokoga rimskog časnika, koji je za Dioklecijana, 303. godine, bio pogubljen jer se nije htio odreči vjere. Službeno ga se počinje častiti u V. sto-lječu, a sigurno je povijesno potvrdena proslava 23. travnja 684. godine u Rimu. Njegova borba sa zmajem tada se još ne spominje - opisana je tek u IX. stolječu i vjerojatno po-tječe s Istoka. Jedan od starijih hrvatskih srednjovjekovnih književnih spomenika, a koji spominje legende vezane uz svetoga Jurja jest Pisan svetago Jurja, koja je u XIV. stolječu uvrštena u Pariški kodeks. Zanimljivo je da je u Hrvatskoj, Ugarskoj i Poljskoj obilježava-nje pogibije sv. Adalberta (u misionarskom pohodu 23. travnja 997. godine) svojedobno istisnulo Jurjevo, pa se ono slavilo 24. travnja. Nakon raskida državno-pravnih veza s Ugarskom, i Jurjevo je u Hrvatskoj vračeno na 23. travnja. Jurjevo je na granici zimske i ljetne polovice godine, što je seljačkom stanovništvu iznimno važno jer tada počinju prvi radovi izvan kuče. Uza nj je vezano više običaja i obreda, od kojih su u nas najpoznatiji obredni pohodi i ophodi Zelenoga Jurja i paljenje krjesova, obrednih vatri oko kojih se ljudi skupljaju i slave.27 Za razliku od krščanskog linearnog promatranja protoka vremena od stvaranja svijeta, tj. života Isusa Krista na Zemlji, pa do njegova drugog dolaska i kraja vremena, stari slavenski kalendar odgovara indoeuropskom kalendaru sjeverne hemisfere, prati ritmove prirode i poljodjelskih zahvata na njoj, ponavlja se svake godine i svijet kruži, raste, obnavlja se i umire svake godine. Večina blagdana vezana je, dakle, uz mijene u prirodi. Mnogi pretkrščanski običaji mogu se motriti i rekonstruirati upravo zbog toga što se ponavljaju u sličnim inačicama kod različitih slavenskih naroda te se micanjem krščanskih nadopuna može djelomice rekonstruirati dio njihovih izvornih oblika. Ono je u slavenskih naroda trajalo stolječima, a jasno prepoznatljivi tragovi očuvali su se sve do danas. Upravo se zato i mogu rekonstruirati ulomci praslavenskih pretkrščanskih (»poganskih«) obrednih tekstova.28
Proučavajuči narodne pjesme koje se koriste u vrijeme ophoda i slavlja i uspore-dujuči ih s drugima sličnim na slavenskom području, hrvatski i strani (ruski, slovenski i drugi) etnolozi i lingvisti (poglavito u nas Katičič i Belaj) pokušali su rekonstruirati sloj mitskog teksta koji je prethodio krščanstvu. Ustvari, jedina usporedba sv. Jurja s Jurjem pretkrščanskoga svijeta jest u elementu borbe sa Zmijom/Zmajem, koji je opet raznoli-koga značenja. Sv. Juraj zmaja ubija kopljem kao vitez konjanik, da spasi kraljevnu, što se na metaforičkoj razini može gledati kao borba s Nečastivim ili pak pobjeda krščanstva nad herezom. Slavenski je Juraj, pak, bog vegetacije što se o Jurjevu mačem bori sa svojim poočimom Velesom, nakon čega, izašavši na površinu, donosi početak plodne godine.
26	»Crkveni luksuz usred krize: Obijesni biskupi grade palaču od oniksa« -http://www.nacional.hr/clanak/ 102582/crkveni-luksuz-usred-krize-obijesni-biskupi-grade-palacu-od-oniksa - na dan 28. travnja 2011.
27	Vukelič, Deniver (2010): Pretkršcanskiprežici u hrvatskim narodnim tradicijama. Zagreb: u »Hrvatska revija«, godište X., broj 4. (obnovljeni tečaj). Str. 133. - 139.
28	Katičič, Radoslav (2010): Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršcasnke starine. Zagreb/Mošče-nička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska. Str. 17.
Potom susrece svoju sestru Maru, koju ne prepoznaje kao sestru vec kao kcer boga Peru-na (on se smatra sinom Velesovim jer je bio otet u jednom dijelu mitološkog narativnog tijeka). Oni potom spremaju božansku svadbu. Mara i Juraj ustvari su Perunovi blizanci, rodeni na Novu godinu, koji u proljece svojim životom pokrecu daljnji tijek godine. Za-nimljivo je i to što je Juraj i gospodar vukova, pa su njemu upucivane molbe za zaštitu sela od divljih šumskih zvijeri. No, najvažnija je - uz njegov aspekt plodnosti - njegova veza s mjestom na kojemu se nalazio prije, odrastajuci u Velesovom svijetu. To je, dakle, podzemni svijet u kojemu žive duše umrlih ljudi - u opcenitoj slavenskoj mitologiji naziva se Virej. Riječ je o mitskomu svijetu vječnoga proljeca, pašnjaka, livada i šuma. Kao Velesov posinak, Juraj ima njegove ključeve te ga na koncu zime otvara puštajuci proljece u svijet ljudi, a dolaskom pred zlatna vrata Perunova dvora te ključeve mora dati Mari kako bi se spajanjem dvaju principa - vlažnosti podzemlja i sunca gornjega svijeta - do-bio temelj plodnosti. Osim što je na grčkom, kako smo vec vidjeli, Georgios ujedno i riječ za seljaka, za uklapanje Jurja u interpretatio christiana bilo je posebno prikladno i mjesto sv. Jurja u kalendaru. Ukratko rečeno, pod kršcanskom predajom o sv. Jurju nalazi se duboko ukorijenjena priča o dolasku proljeca zaslugom boga vegetacije Jurja i o njegovu susretu s izgubljenom sestrom.29
Četvrta i najbitnija okolnost vezana uz ovaj rad jest nastavak istraživanja kulturo-loškog fenomena skupine onih koji se izjašnjavaju rodnovjernima u Hrvatskoj30, a koji su ovom prilikom slavili i obilježavali Jurjevo krijesom na otvorenom u prirodi. To je skupina ljudi okupljena oko rodnovjerne župe Perunice. Rodnovjerna župa Perunica neformalna je duhovna zajednica osoba hrvatske rodnovjerne vjeroispovijesti, koje se deklariraju rodnovjernima te zajedno slave i štuju rodnovjerne slavenske i hrvatske bogove, prirodu i njezine pojave i elemente, prilagodavajuci suodnos modernog čovjeka s prirodnim ciklusima i elementima u simbiotički odnos uzajamnog poštovanja i suživota. Ovdje treba objasniti pojam rodnovjerja i razliku od pojma starovjerja, definirano prema njihovoj autoidentifikaciji, kao i prema suvremenim teorijskim definicijama. Starovjerje bi kao religijski pravac bio pokušaj rekonstrukcije izvornih pretkršcanskih tradicija slavenske vjere i pokušaj nastavka te iste vjere u što bližem i autentičnijem obliku onome izvornome u slavenskih naroda prije preuzimanja krščanstva i/ili drugih vjerovanja i religija. Rodnovjerje, s druge strane, crpi snagu s istoga izvora, no to je oblik življenja stare slavenske i hrvatske vjere, s punom sviješcu za ovdje i sada, za moderno doba; stalno razvijajuci, evoluirajuci oblik vjerovanja i duhovno-magijskih praksi koji se mogu mijenjati i prilagodavati potrebama modernog čovjeka, a koji se »nakon dugog vremena prisilne otudenosti od prirode i indoktriniranog straha pred njom, vraca na svoje izvore«31, štujuci izvorna božanstva koja personificiraju i antropomorfiziraju stvaralačke i uništavalačke energije prirode prema slavenskim i hrvatskim kulturnim tradicijama, sa svjesnim odabirom i osobnim razlozima za takvu praksu. Samu župu Perunicu kao predmet etnološkog istraživanja dosad je istraživala samo hrvatska etnologinja Sonja Miličevic u svojim istraživanjima wicce u Hrvatskoj.32 Od njezina istraživanja skupina se
29	Vukelic, Deniver (2010): Pretkršcanski prežici u hrvatskim narodnim tradicijama. Zagreb: u »Hrvatska revija«, godište X., broj 4. (obnovljeni tečaj). Str. 137.
30	njih je primarno počela istraživati Miličevic Sonja u svojim radovima o Wicci (2010.)
31	Prema riječima članova zajednice. (op. a.)
32	Miličevic, Sonja (2010:1): Wicca. Zagreb: Diplomski rad. Odsjek za etnologiju i komparativnu antropologi-ju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Str. 25. - 49.
Slapnica, Žumberak. Pred kresom.
povečala nekoliko puta i dalje njegujuči svoja slobodna načela prema srodnim vjerskim pogledima (poput wicce i druidizma).33 Jurjevski krijes jedan je od njezinih pet najvaž-nijih godišnjih blagdana (Badnjak-Božič/Nova godina/Mlado sunce - 24./25. prosinac; Jurjevo/Jari God - dolazak prolječa, Ivanje - dolazak ljeta, Plodovi - dolazak jeseni, Dje-dovi - dan mrtvih34).
U samom obredu jurjevskoga krijesa koji se održao 23. travnja 2011. godine na području Parka prirode Žumberak-Samoborsko gorje, nedaleko lokacije zvane Slapnica, sudjelovalo je tridesetak ljudi. Krijes je logistički organizirala Perunova Svetinja, hrvatska neprofitna udruga gradana koja se bavi očuvanjem, promicanjem i unaprjedivanjem prije svega stare slavenske duhovnosti na široj razini, te preciznije lokalnih hrvatskih vjerovanja i običaja35, a s kojom je rodnovjerna župa Perunica povezana. Važno je na-pomenuti da krijes nije imao veze s krščanskim jurjevskim krijesom, iako je u okolici Žumberka zapaljeno nekoliko takvih krjesova, poglavito u selima. Obred je bio isklju-čivo rodnovjernog oblika kao kombinacija prirodnih vjerskih predodžbi zasnovanih na
33	Miličevič, Sonja (2010:2): Wicca. Stara ili nova religija?. Zagreb: u »Mitski zbornik«. Institut za etnologiju i folkloristiku. Str. 544.
34	Miličevič, Sonja (2010:1): Wicca. Zagreb: Diplomski rad. Odsjek za etnologiju i komparativnu antropologi-ju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Str. 33.
35	Takve udruge kao što je Perunova Svetinja postoje na čitavom slavenskom prostoru, često imaju svoje internetske portale i webzine časopise. Na južnoslavenskom prostoru osim hrvatske Perunove Svetinje (www.perunovasvetinja.tk), postoje i slovenska udruga Staroverci (www.ajdi.org), BiH udruga Svaroži krug (http://svarozikrug.weebly.com/index.html) te srpski portal Stari Sloveni koji izdaje webzine »Veles« (www.starisloveni.com).
Slapnica, Žumberak. Kres.
starim slavenskim vjerskim predodžbama, ali po odredenom obrascu prilagodeno današnjim shvačanjima. Pod kutovima su oko krijesa rasporedom zasnovanom na troku-tu bili postavljeni idoli Peruna, Mokoši36 i Velesa37 koji su slavenske, pa tako i hrvatske predodžbe prirodnih sila i počela vezanih uz odredene domene (nebo, sunce, voda, zemlja...). Svi su idoli tijekom obreda bili darivani crvenim pisanicama. Magijski je krug perimetra oko krijesa prije obreda bio ritualno očiščen, a zatim i magijskim postupkom podignut prema četiri strane svijeta i četiri elementa, a potom se u prostor ulazilo is-ključivo vodeno žrečevom38 pomočnicom kroz zelena vrata ispletena od zelenog šiblja i
' Ovdje treba biti napomenuti da Katičič, Radoslav (2011): Gazdarica na vratima. Tragovima svetih pjesama naše pretkršcanske starine. Zagreb/Moščenička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska. Str. 224. u zaključku svoje knjige o Mokoši smatra da još uvijek nije potvrden siguran dokaz za njezinu poziciju u starovjernom bogoštovanju kao božanstva, s obzirom na njezinu dvostruku prirodu u predaji, tj. da je se nalazi na gori uz Peruna, ali i medu blatom i močilima uz Velesa, te Katičič postavlja pitanja nije li u starijem sloju ona i sama Veles, Perunu i supruga i protivnica. (op. a.)
' Rodnovjerna mitologija, teogonija i kozmogonija predmet su drugih radova, počevši u Hrvatskoj od pr-votnog istraživanja etnologinje Sonje Miličevič, te ovdje neče biti detaljne rasprave o mitu, te duhovnim i magijskim konceptima i predodžbama, več je sam obred za potrebe ovog rada iskorišten kao platforma za proučavanje glavnog problema, dvovjerja (op. a.).
' Žrec je u ovom kontekstu osoba koja vodi obred od početka do kraja, koja interpretira mitski tekst i slijedi njegove odrednice kako bi odala počast prirodnim silama i božanskim entitetima koji ih utjelovljuju i na neki način antroporfiziraju. (op. a.)
Perun, Mokoš, Veles.
grana. Žrec je svakog sudionika obreda ponaosob pozdravljao dodirom ruke na rame pri ulasku u prostor krijesa. Nakon ophoda u smjeru kazaljke na satu sudionici su se okupili oko ognjišta. Žrec je započeo predvoditi obred u kojem je na početku krijesnik39 nakon pripreme isprve zapalio vatru. Nakon uvodnog pozdrava bogovima i precima krijes se razgorio, a svi su prisutni sudionici darivali krijes pisanicama i kiticama cviječa. Potom je službeni dio obreda završio, a svi prisutni nastavili su slaviti do jutra uz glazbu, recitiranje poezije i preskakanje vatre (isključivo momci). Krijes je održavan do zore sljedečeg dana. Sveukupno je unutar kruga tijekom obreda bilo tridesetak ljudi, a na širem po-dručju još desetak koji nisu sudjelovali u obredu, več samo kao promatrači. Otprilike je bio podjednak broj muškaraca i žena, a raspon godina se kretao od 15 do 37 s največom koncentracijom onih u dvadesetima. Prisutni su bili iz posve različitih dijelova Hrvatske. Največe su skupine bile iz Zagreba, Osijeka, Rijeke i Pule, ali je bilo prisutnih i iz drugih gradova. Tijekom vikenda dio prisutnih je pristao biti kazivačima u istraživanju njihovih vjerskih uvjerenja i razloga dolaska, a kako bi se izmedu ostaloga na terenu razmotrio problem dvovjerja.
2.2. Tijek istraživanja - metoda razgovora
Identiteti ispitanika kazivačke skupine zaštičeni su drugim, proizvoljno odabra-nim imenima (svi su pravi identiteti zabilježeni i poznati autoru). Razgovor se odvio sa sedam kazivača, a kojima je kroz razgovor postavljen niz od 28 pitanja. Metoda teren-skog istraživanja bila je metoda razgovora s audio zapisom. Kazivači su bili Igor (26) iz Zagreba, Vladimir (20) iz Rijeke, Vatroslav (29) iz Jastrebarskog, Jura (37) iz Ludbrega, Ivan (27) iz Zagreba, Morana (30) iz Zagreba i Rujana (20) iz Našica. U razgovoru s njima prvo su promatrani neki osnovni podaci poput njihovih godina, otkuda su, stupnja njihovog obrazovanja, čime se bave te ono najvažnije - kako su se izjasnili na popisima stanovništva u Republici Hrvatskoj 2001. i 2011. godine, te njihove vjersko/religijske po-zadine i odnos prema krščanstvu i rodnovjerju. Tako smo došli do podataka da je Igor
39 Krijesnik je u ovom kontekstu osoba koja je zadužena za obrednu komunikaciju s krijesom. Zadužena je za vodenje procesa prikupljanja drvene grade iz okolnog prostora i oblikovanje samoga krijesa vodena svojom intuicijom. Tijekom obreda pali i održava krijes, na odredeni način komunicirajuči s vatrom usmjeravajuči svoju energiju k svrsi njezina gorenja. (op. a.)
SSS, student, odrastao u ateističkom krugu iako od katoličkih sakramenata ima krštenje i pričest, na popisu stanovništva 2001. izjasnio se kao ateist, a 2011. kao rodnovjeran. Vladimir je SSS, student, odrastao u krščanskom, katoličkom kulturnom okruženju, ima sve osnovne sakramente, 2001. se nije izjasnio jer nije bio u zemlji, a 2011. se izjasnio kao rodnovjeran. Vatroslav je NSS, stolar, odrastao u kršcanskom, katoličkom kulturnom okruženju, ima sve osnovne sakramente, 2001. se izjasnio kao »ostalo«, a 2011. se izjasnio kao rodnovjeran, Jura je NSS umjetnik, za sebe kaže da je odrastao u slobodnoj religijskoj kulturi, ima sakrament krštenja, 2001. se nije izjasnio u vezi vjeroispovije-sti, a 2011. kao rodnovjeran. Ivan je VSS, psiholog, odrastao u ateističkom kulturnom okruženje, nema nijedan sakrament, na oba se popisa (2001. i 2011.) izjasnio kao ateist. Morana je VSS, povjesničarka i etnologinja, odrasla u katoličkoj religijskoj kulturi, ima sve sakramente, 2001. se izjasnila kao katolkinja, 2011. kao rodnovjerna. Rujana je SSS, studentica, odrasla u katoličkoj religijskoj kulturi, ima sve sakramente, 2001. se nije izjasnila, a 2011. se izjasnila kao ateist.
Zatim su slijedila specifična pitanja osobnih mišljenja prema o krščanstvu kao religiji, te Katoličkoj crkvi kao instituciji.40
Igor na oba pitanja što misli o krščanstvu i o Katoličkoj crkvi odgovara s kratkim odgovorom: »Ništa dobro.« Vladimir odgovora na pitanje o krščanstvu: »Teško pitanje. Ništa dobro«, a na pitanje o Katoličkoj crkvi: »Isto tako, kao o instituciji ništa dobro.« Vatroslav na prvo pitanje odgovara s: »Kaj mislim o krščanstvu - ako ču je povezivat sa crkvom ne znam kaj bi rekal. Ako ču je povezivat sa nekakvom idejom o Isusu iz Biblije... pa ok je - ništa protiv«. A na drugo, o Katoličkoj crkvi: »O Katoličkoj crkvi ne mislim niti osječam ništa pozitivno. Svaka čast izuzecima (svečenikima) koji ipak na prav način djeluju kao vjerski vode svojih zajednica.« Jura na pitanje o krščanstvu odgovara s: »Nije loše ali se krivo tumači.«, a na pitanje o Katoličkoj crkvi: »Ne bi trebala postojati.« Ivan na pitanje o krščanstvu odgovara s: »Kult sunca koji je pretjerao, religija je opijum za mase«, a na pitanje o Katoličkoj crkvi sa: »Zlo, smisao im je bogatstvo korupcija ne-maju veze s vjerom ili ideologijom koju navodno propovijedaju.« Morana na pitanje o krščanstvu odgovara dužim odgovorom: »Krščanstvo je prekrasna religija. Smatram da su sve religije svrsishodne, ako su provadane s dušom i ljubavlju. Nažalost, krščanstvo se udaljilo od svojih originalnih korijena, izmijenilo i pokvarilo. Za to smatram i držim Crkvu, kao instituciju za očuvanje i provodenje ove religije, odgovornom«, a na pitanje o Katoličkoj crkvi: »Smatram da je pokazala i dokazala kroz povijest koliko drži do duplih standarda, da provodi pravila isključivo po svojoj volji, da ne drži do svojih vjernika, več ih, upravo naprotiv, iskorištava, da se udaljila od svoje prvotne misije pomaganja, odgoja i obrazovanja (u religijskom, ali i praktičnom životnom smislu), da se opčenito udaljila od svojih vjernika i da razmišlja poput profitabilne institucije, dakle o zaradi i materijalnom, te time sakralno podredila profanom. Ukratko, nije više funkcionalna.« Rujana na pitanje o krščanstvu odgovara s: »Krščanstvo je religijski sustav organiziran na dogmatskim i moralnim načelima koja su neprirodna i strana ljudskoj prirodi, pogo-tovo u modernom svijetu u kojemu može zadovoljiti samo neobrazovane osobe koje nisu sposobne razmišljati izvan okvira koje su im kulturološki zadali.«, a o Katoličkoj crkvi misli da je: »Institucija koja potpuno krši vlastite religijske vrijednosti i time potkopava i vjerodostojnost samih vjerovanja na kojima se utemeljila i poštovanje prema istima.«
40 Pitanja 9 i 10.
Sljedeča dva pitanja odnosila su se na razliku izmedu vjere i religije i osobnog mišljenja kazivača o toj razlici.41
Na pitanje što je za njega vjera Igor odgovara sa: »Što je za mene vjera? Vjera je za mene nešto onak što te može ispunit kad te ono ništa drugo ne može popunit. Ako si sam može ti dati nekakav boost, nekakvu energiju, u ispunjavanju nekih stvari, svakodnevnih ili nekih dugoročnih stvari koje nalaziš teško za ispunit. Onda pronadeš neku popunu u onome u što vjeruješ ili odlaskom u šumu, u prirodu. Katolik osim friškog zraka ne može nači ništa, ali mi koji volimo majku prirodu, koji vjerujemo u takve stvari, možemo tu nači puno više od čistog zraka.« A religija je, kratkim odgovorom: »Nešto organizirano.« Za Vladimira je vjera: »Nešto što je u svakom čovjeku za razliku od religije«, a religija: »To je več institucija. Nešto propisano i tako dalje. Što se mora vjerovati njihovim načinom.« Vatroslav o vjeri kaže: »Za mene je vjera nekaj kaj ne učiš iz knjiga to je nekaj kaj sa rodenjem dobiješ ili ne. Niti ti ju netko drugi može nametnut...«, a o religiji: »Religija je, hm, iskreno nemam pojma kak bi kvalificiral tu riječ... Nekaj kaj odredenoj skupini vjernika bilo koje vjeroispovijesti daje neki zajednički naziv stavlja ih u zajedničku sku-pinu te im vjerojatno na neki odredeni način pruža nekakvu spoznaju da nisu sami, da imaju neka svoja vjerska obilježja... Ne znam, ljudima je vjerojatno potrebno bivanje u skupinama istomišljenika pa tak i istovjernika.« Jura o vjeri kaže da je to: »Vjerovanje u sebe, prvenstveno u sebe«, a za religiju kaže da je: »Stari običaji, nešto što se prenosi na generacije.« Ivan o vjeri misli da je: »Nešto neophodno što nas tjera dalje kroz život, ja vjerujem u vjeru no ne u nadmočno biče u obliku starca, nego to je više kao motivacija želja volja«, a za religiju kaže: »Religija je opijum za mase, organizacija 'vjerovanja' u niz pravila radi dobrobiti manje količine izabranih«. Za Moranu je vjera: »Ono što dolazi iznutra, tamo gdje u nama leži tajna postojanja i ujedno potraga ljudskog biča za smislom života. Čovjeku je potrebna osmišljena funkcija koja čini korist koju može pružiti kako sebi tako i drugim živim i neživim bičima. Za bilo što u životu, od prvog koraka do smrtne postelje, potrebna je vjera, jer hrani u biču sve što ne može nahraniti hrana ili piče«, a religija: »Aktivno i osmišljeno provadanje vjere, obreda i rituala. Religija ima svrhu sve to objediniti, postaviti na svoja mjesta uobličeno i dostupno vjerniku za praksu«. I konačno, za Rujanu je vjera: »Duhovno uvjerenje o postojanju više sile (ili sila) koja je čovjeku nadredena, bez potrebe za dokazima za postojanje iste«, a religija: »Organizirani, izmanipulirani oblik vjere.«
Sljedeči blok pitanja odnosio se na razlog dolaska na ovaj jurjevski krijes, na mišljenje o preklapanju Velike Subote i Uskrsa i Jurjeva s jurjevskim starovjernim krijesom i osobnom mišljenju o značenju krijesa za kazivača.42
Igor o razlogu dolaska na jurjevski krijes kaže: »Danas sam tu, osim da provedem dan sa divnim ljudima, da, ovoga, podijelimo nešto zajedničkoga što imamo ovdje tu«, o preklapanju blagdana: »Nemam sad nekakvo mišljenje posebno«, a za njega je značenje krijesa: »Posveta, u biti nekakvo, ovoga, osim što je to ono što upražnjavaš religiju na taj način, znači ne samo na, svoju vjeru na taj način, osim druženja znači, da pokažeš možda ne samom sebi nego i pred ljudima ono što jesi i ono što štuješ.« Vladimir o svom razlogu dolaska kaže: »Tu sam zbog sebe ponajprije. Zbog svoje neke satisfakcije«, o preklapanju: »To nije slučajno, to se sve pogodilo. Nije ni taj Uskrs slučajno stavljen na takve datume«,
41	Pitanja 11 i 12.
42	Pitanja 13, 14 i 15.
a o značenju krijesa: »To je jedan od največih blagdana u godini. Slavimo četiri blagdana. I, mora se biti tu. Osobno, krijes? Pa ne znam, kažem to je jedan od blagdana koje slavim radi odavanja časti mojim božanstvima i radi satisfakcije svoje neke.« Vatroslav o svom dolasku na krijes kaže: »Na jurjevskom krijesu sam zato da odam počast rodenju nove godine. Bogovima... Jednostavno iskonska potreba da zapalim taj krijes da se u tom momentu spojim sa prirodom, precima, bogovima.«, o preklapanjima: »Pa kaj sad kalen-darski se poklopilo to kaj je danas Velika subota i Jurjevo, ok«, a o značenju krijesa: »Ovaj krijes je u čast budenja prirode... dakle sve kaj neki učenjaci tvrdili ili ne meni je ovo početak nove (prirodne) godine. Priroda se probudila i zato sam tu da joj odam počast za to kaj mi je podarila novo zelenje, cviječe i još jedan ciklus stvaranja u mom životu«. Jura je na krijesu: »Prvenstveno radi sebe«, o preklapanju blagdana misli da je to: »Sasvim ok«, a o značenju krijesa da je: »Početak nečeg novog za mene.« Ivanov razlog dolaska je: »Da se zabavim i odmorim«, o preklapanjima blagdana misli: »Zadovoljan sam što su slobodni dani da mogu više uživati u krijesu no zaboli me za Uskrs da se zove - Praznik Etosamozatodaneradimo bio bi zadovoljan da mogu na krijes«, a značenje krijesa za njega je: »Odmor mogučnost da pobjegnem promijenim okoliš upoznam nešto drugo vidim neke običaje koje možda ne bi nikada vidio«. Morana je na krijesu: »Zbog obnavljanja i održavanja na životu starih običaja naših naroda, koji su postojali i prije prihvačanja krščanstva. No, ne zato jer je krščanstvo, kao takvo, možebitno iskvarilo običaje, jer su oni ipak zadržali svoje originalne dijelove, možda donekle i prikriveno, no ipak vrlo živo, več zato jer krščanstvo, sa svim što i jest integriralo u svoju religiju od poganskih religija, ne čini ništa korisno, niti svrsishodno. Zato je vrijeme da se pokušamo vratiti što dalje na početak«, o preklapanju blagdana misli: »Smatram da je to sve ista stvar i svatko tko iole zaviri u knjige koje proučavaju religije i povijest kao takvu, zna to«, a značenje krijesa za nju je »Mir i svrha«. Konačno, Rujana je na jurjevskom krijesu zbog: »Duhovne potrebe«, o osječaju oko preklapanja blagdana kaže da nema: »Apsolutno nikakav. Krščanski blagdani nemaju praktički nikakav utjecaj na moj život i ignoriram ih.«, a značenje krijesa vidi kao: »Proslavu budenja Prirode«.
Na pitanje osječaju li krivnju zbog dolaska na ovaj krijes svi kazivači odgovara-ju niječno kratkim odgovorima (negacije poput nipošto, ne ni najmanje, nikako, nika-kvu...), a Vatroslav i nešto šire: »Kakav osječaj krivnje... čista radost i ponos kaj mogu biti dio nečega kaj su moji preci radili, vjerovali, živjeli.«43
Sljedeči blok pitanja odnosio se na koncept rodnovjerja, što za kazivača znači rod-novjerje, o kojim višim bičima razmišlja kad razmišlja o pojmu rodnovjerja i kako kazi-vač spaja hrvatsku narodnost s pojmom rodnovjerja.44
Igor o rodnovjerju kaže: »Za mene rodnovjerje, to je nešto praiskonsko, nešto po meni puno iskrenije, iskonskije od današnje, recimo, organizirane religije«, o višim biči-ma u rodnovjerju kaže: »Pa razmišljam o, možda ne onaj koncept katolički, Boga i tako nečega, neg nekakve energije koja tu kola, neke energije zbog čega je sve ovo oko nas živo. Na taj način razmišljam, a sad te personifikacije koje kao takve jesu, poštujem kao vjeru predaka koju su kao takvu izmislili i osmislili, nazvali i.«, a hrvatsku narodnost s pojmom rodnovjerja spaja: »Samim tim što Hrvati po dolasku nisu bili asimilirani, mislim, prihvatili su vjeru naroda koji je tu živio prije njih, naravno do pokrštavanja.«
43	Pitanje broj 16.
44	Pitanja 17, 18 i 19.
Vladimir o rodnovjerju kaže: »Za mene je rodnovjerje sistem vjerovanja koji nije strogo propisan. Svatko sebi oblikuje kako če točno vjerovati i kako če točno uzeti sebi tu vjeru. Ima čisto nekih smjernica, ali nije nešto propisano«, o višim bičima razmišlja kao o: »Silama prirode, o prirodi«, a na spoj Hrvata i rodnovjerja: »Pa s obzirom da smatram da smo Slaveni onda se to tako spaja nekako.« Vatroslav o svom pogledu na rodnovjerje kaže: »Rodnovjerje je za mene nasljede kaj su mi moji daleki preci utisnuli u moje gene koje sam nasljedio od svoje majke. Dakle jednostavno to je dio mene«, o višim bičima o kojima razmišlja vezano uz rodnovjerje: »Kad razmišljam o tim višim bičima prvo mi pada Mokoš na pamet kao majka zemlja koja me hrani daje mi hranu, zrak i život opče-nito tek tada dolazim u razmišljanju na Peruna, Velesa, Juru i Maru, al uglavnom su to razmišljanja o šumskim, vodenim i ostalim entitetima - vilama i vilenjacima, demonima itd.«, a o pitanju spoja narodnosti Hrvata i rodnovjerja: »Kaj kak spajam pa Hrvati su dio slavenskog naroda... jedno od gomile plemena tak da je to naša povijest dakle idu sku-pa bez problema.« Za Juru je rodnovjerje: »Povratak korijenima«, o višim bičima: »Ne razmišlja«, a o spoju hrvatske narodnosti i rodnovjerja misli da je: »Sasvim normalno, ipak je rodnovjerje staro ko i Hrvati«. Ivan na pitanje zna li što je rodnovjerje, odgovara sa: »Ne znam - čuo sam da pričate o tome no iskreno ne znam - možda ime vjere kojoj je krijes jedan od obreda«, o višim bičima kaže sljedeče: »Perun i tu staje moje znanje -Možda Stribog i Crnbog, Morana - no to je album Striboga - dalje nažalost ne znam«, a
0	narodnosti Hrvat i rodnovjerju kaže: » Nikako ne znam dovoljno o tome no ne znači da ne bi htio saznati«. Za Moranu je rodnovjerje: »Vračanje ka izvoru«, za viša biča kaže da razmišlja o: »Istim kao i u svim ostalim religijama, samo nose druge nazive, ali su obilježja vrlo slična.«, a spoj narodnosti Hrvat i rodnovjerja gleda kao: »Izbor«. Rujana o rodnovjerju kaže:da je za nju ono: »Suvremeno nastavljanje slavenske pretkrščanske tradicije, izraz dubokog poštovanja prema podrijetlu, precima, njihovim bogovima i svje-tonazoru, a time i odgovor na neprirodnu, stranu, krvavo nametnutu krščansku kulturu
1	izraz protivljenja istoj«, o višim bičima koja se vežu uz rodnovjerje kaže: »Slavenske bogove koji se vežu uz rodnovjerje (kao i opčenito bogove bilo koje politeističke religije) ne smatram višim bičima, jer je bilo kakvo više biče u načelu nepotrebno takvom su-stavu i više odgovara ustroju monoteističkih religija. Za mene su bogovi personifikacija prirode, a božansko, odnosno Priroda, je nešto za što je čovjek iskonski vezan i čemu bi trebao biti ravan. No, krščanska kultura demonizirala je Prirodu i čovjeka odvojila od nje, te slavljenje starih bogova vidim kao ponovno saživljavanje s izvornim duhovnim principima«, a o spoju pojmova hrvatske narodnosti i rodnovjerja misli da je: »Sasvim prirodno, za razliku od spajanja pojmova Hrvata i krščanina/katolika.«
Potom su uslijedila tri pitanja vezana uz kazivačevo poimanje magije, i to što ka-zivač misli o magiji i vjeruje li u nju, zatim spaja li magiju s konceptom rodnovjerja i smatra li krijes magijskim činom.45
Pa tako su na pitanje o tome što misle o magiji i vjeruju li u nju odgovarali sljedeče:
Igor - »Jako teško pitanje. Prije sam ja dosta proučavao, recimo, wiccanstvo, wi-ccanska ta vjerovanja i jedna moja bivša je bila u tome svemu. Ajmo reč da me ona ne uvjerila u samu magiju, nego da ti se može desiti ono u što ubaciš svu koncentraciju. Sad, da li je to magično zbog magije ili da li je to nešto što čovjek stvarno posjeduje u sebi, ne znam.«
45 Pitanja 22, 23 i 24.
Vladimir - »Vjerujem da, to isto je u sklopu sve s prirodom i silama prirodom.«
Vatroslav - »Naravno da vjerujem u magiju to je isto sastavni dio, element prirode kao i fizika i matematika.«
Jura - »Postoji, al ne vjerujem u magiju kao takvu.«
Ivan - »Vjerujem da sve treba probati jednom. Magija ne u smislu magije (golubice iz šešira) no vjerujem u energiju i da je to neistraženo područje ljudskog postojanja koje svakako treba istražiti kako osobno tako i znanstveno.«
Morana - »Magija je sve. Ništa manje se za nju ne može reci. Sam život je magija.«
Rujana - »Magija je pojam koji se nažalost u javnosti uglavnom banalizira i svodi na 'gatanje iz šalice kave'. No, magija je, kao praktični kontakt s božanskim, zapravo sastavni dio svakog religijskog sustava i zapravo je s religijom u meduzavisnom odnosu i njihovo je podrijetlo zajedničko. Magija nije nešto odijeljeno u religije da bi se u nju trebalo zasebno 'vjerovati', jer je svaki religijski obred u osnovi magijski.«
Na pitanje spaja li magiju s konceptom rodnovjerja Igor je odgovorio: »Ja trenutno, magiju kao ono ciribu-ciriba ne, ali ono što se dešava možda na ovakvim dogadajima ajmo reci da se to može nazvati magično, ono što se osjeti recimo tokom obreda«, Vladimir je odgovorio s: »Da«, Vatroslav: »Magija i jest sastavni dio rodnovjerja... pa stari žreci su se u svetim gajevima osim bogovima molili i demonima, precima...«. Jura je od-govorio s: »Ne«, Ivan s: »Ne znam dovoljno o rodnovjerju«, Morana s: »Religija i magija su neodvojive, jer su krenule iz istog izvora. I dok prva ne može opstati bez druge, drugoj je prva potrebna zbog šire upotrebe i redoslijednog učenja.« te Rujana s: »Da, kao i sa svakim, a pogotovo politeističkim religijskim sustavom.«
Trece pitanje vezano uz magiju bilo je, dakle, smatraju li kazivači krijes magijskim činom. Igor je na to pitanje odgovorio: »Opet, kao nekakav abrakadabra ne, ali ta energija u biti koja sve okružuje može učiniti sam obred magičnim.« Vladimir je odgovorio: »Da«. Vatroslav je odgovorio: »Naravno da je krijes jedan oblik magijskog čina pa samom vatrom šaljemo svoje misli, zahvale, želje bogovima demonima precima.« Jura je odgovorio da: »Ne, al duhovnim da.«. Ivan je odgovorio s »Ne«. Morana je odgovorila: »Smatram krijes činom prakse, no njegov simbol jest magičan, elementaran i arhetipski«, a Rujana: »Da.«
Predzadnji, vrlo važan blok pitanja odnio se na to znaju li kazivači što je dvovjerje i smatraju li se dvovjernima.46
Igor na pitanje zna li što je dvovjerje kaže: »Zar sama riječ ne govori. Vjera u dva entiteta, dva boga. Ne mogu reci da baš znam nešto o tom nazivu.«. Vladimir kaže: »Pa, vjerovanje u dvije, prihvacanje dviju religija kao istine. Ne znam kaj je dvovjerje... vjerojatno nekaj kaj spašava vlastitu kožu ... hahaha dakle javno vjeruješ u nekaj kaj i svi oko tebe, a u sebi vjeruješ u ono kaj osjecaš«. Jura na to pitanje odgovara: »Nešto kao ja vjerujem u Isusa i Peruna u isto vrijeme?« Ivan kaže: »Ne.«, Morana: »Prakticiranje dvije vjere istovremeno ili naizmjenično.«, a Rujana odgovara sa: »Da«.
Na pitanje smatra li se dvovjernim Igor odgovara s: »Pa očito da ne, kad. Ne znam, prvi put čujem u biti dvo-vjerni, dvovjerni.«" Vladimir odgovara s: »Ne.« Vatroslav odgovara: »Ne, ne smatram se dvovjernim iako imam katoličke sakramente, u duši sam rodnovjeran i to kaj sam tam na Kaptolu zapisan ko katolik to je za mene samo mrtvo slovo na papiru. Jednostavno sam ljen otic se ispisat.« Jura i Ivan odgovaraju s: »Ne.« Morana odgovara sa: »Smatram se svevjernom.« Rujana kaže odgovara s: »Nikako.«
46 Pitanja 25. i 26.
Zadnja dva pitanja odnosila su se na što očekuju od samog krijesa i naknadno postavljeno pitanje (poslije krijesa) je li krijes ispunio njihova očekivanja.47
Na pitanje što očekuje od samog krijesa Igor je odgovorio: »Ugodno druženje i da se osjeti nešto u zraku«, Vladimir: »Očekujem magiju, na prvom mjestu i puno atmosfere dobre i zabave«, Vatroslav: »Očekujem da če kao i svake godine ovaj krijes prenjet moje misli molitve i zahvale bogovima... i da to zajedno sa vama proživim uz pjesmu i veselje.«, Jura: »Svoj duhovni balans«. Ivan pak očekuje: »Zabaviti se, vidjeti nešto novo, odmo-riti se«, Morana: »Mir i svrhu«, a Rujana smatra da je odgovorila ranijim odgovorima. Na naknadno pitanje je li krijes ispunio njihova očekivanja svi su kazivači odgovorili potvrdno, a od dužih odgovora (osim: »Da.«) napominjemo Vatroslavov: »Naravno da je ispunio moja očekivanja čak me u nekim stvarima i iznenadio koje bi zadržao za sebe...« i Ivanov: » Je, zabavio sam se i odmorio i vidio nešto novo i zanimljivo«.
Planirana pitanja pod rednim brojevima 20 i 21, o Slavenima (odnos Hrvata-Slaven i mišljenje o drugim Slavenima) nisu polučila dobar komparativni rezultat te odgovori stoga nisu uvršteni u ovo istraživanje.
2.3. Analiza rezultata
Prema podacima dobivenima od kazivača, ali i ostalih sudionika krijesa, može se vidjeti da je riječ o skupini relativno mladih osoba. Godine se krecu od 15 (najniža dob od svih prisutnih na krijesu, a medu kazivačima je 20 godina najniža dob), do 37 (najviša poznata i opcenito na krijesu i medu kazivačima). Najbrojniji su ipak oni koji pripadaju sredini, izmedu 20 i 30 godina. Ispitanici su iz različitih dijelova Hrvatske i različitih struka (studenti, umjetnici, obrtnici, profesori, znanstvenici...). Ono što je izuzetno bitno jest da je vecina odrasla u kršcanskom, katoličkom kulturnom okruženju i da vecina ima nekoliko ili sve krščanske sakramente koji se obično stječu u djetinjstvu (krštenje, pri-čest, krizma). U manjini su oni koji su odrasli u ateističkom krugu i koji nemaju nijedan sakrament. Pripadnici drugih kulturnih i vjerskih pozadina nisu poznati, znači riječ je ili o zapadnom krščanskom ili ateističkom kulturnom krugu odrastanja kazivača.
Najzanimljivija referentna točka za usporedbu, a koju su kazivači otkrili, podaci su
0	vlastitom iskazivanju vjeroispovijesti. Pet od sedam kazivača na popisu iz 2011. izjasnilo se rodnovjernima, dok se ostalo dvoje izjasnilo ateistima. Na popisu 2001. rezultat je bio drugačiji, ili se nisu izjašnjavali (četvero), ili su se izjasnili kao ateisti (dvoje) ili su se izjasnili kao katolici (1). U razgovoru s ostalima prisutnima na spomenutom krijesu bilo ih je još barem desetak koji su se izjasnili kao rodnovjerni na drugom popisu (2011.).
Prema rezultatima, mišljenja o krščanstvu su podijeljena, dok su mišljenja o Ka-toličkoj crkvi skoro pa jednoglasna. Večina o krščanstvu ne misli ništa dobro, a neki ga smatraju dobrim kao idejom i originalnim naukom, ali koji je iskrivljen. Za sve duhovne
1	moralne probleme krščanstva smatraju krivom Katoličku crkvu zbog iskorištavanja svojih vjernika i potkopavanja vlastitih načela, umjesto duhovnog vodstva. Neki od njih smatraju da postoje dobri svečenici, kao duhovni vode, ali da večinom Crkva loše čini svoj primarni zadatak i to ih odbija od nje.
Vjeru kazivači smatraju nečim osobnim, što dolazi iznutra, a religiju organiziranim, usustavljenim, pa i manipuliranim oblikom vjerovanja unutar zajednice. Zanimljivo, je-dan od kazivača je iskoristio i tipičnu marksističku krilaticu: »Religija je opijum za mase.«
47 Pitanja 27 i 28.
Kazivači su na jurjevski krijes došli prvenstveno radi sebe, da se opuste i odmore, provedu vikend s prijateljima u prirodi. Neki od njih na taj način slave i prirodu, elemente i odaju počast svojim precima, povezujuči se s prirodom, te nastavljajuči neke stare običaje i tradiciju svoga naroda. Nikome od kazivača ne smeta što su ujedno i Velika Su-bota i Uskrs, a neki od njih smatraju da je sve to povezano s kultovima prirode od davnih vremena. Osobno značenje krijesa je podijeljeno medu kazivačima, onima koji su izrav-nije upleteni u obredni dio krijesa, krijes ima intenzivnije značenje, duhovnog slavlja, i osobniji je, dok su drugi na krijesu zbog druženja, upoznavanja nečeg novog i odmora u prirodi. Nitko od kazivača ne osječa nikakvu krivnju zbog toga što su prisutni na rodno-vjernom obliku jurjevskog krijesa u vrijeme krščanskog Uskrsa, več radost i veselje.
Za kazivače je u pravilu rodnovjerje okretanje nečemu iskonskome, izvornome, što je bilo prije krščanstva i što je u tradiciji i duhu naroda. korijenima, izraz poštovanja prema precima, suvremeni nastavak starih vjerovanja u novom, prilagodenom obliku, koje još uvijek nije propisano več slobodno i otvoreno. Večina se slaže da su božanstva samo personifikacija prirodnih sila i energija, a neki ih od njih i imenuju u skladu s tradicijom slavenskog personificiranja tih sila, Perun, Veles, Mokoš, Morana... O spoju pojma narodnosti Hrvat i pojma rodnovjerja večina kazivača govori kroz prizmu zajedničkog slavenskog porijekla i hrvatsko-slavenske tradicije, te ga zbog toga doživljavaju normalnim, čak i prirodnijim od suodnosa hrvatske narodnosti i katoličanstva. Neki, pak, taj odnos smatraju vlastitim izborom.
Večina kazivača vjeruje u magiju, neki je od njih smatraju dijelom svega, ali je i neki od njih značajno odvajaju od iluzionizma, različitih oblika popularnih divinacija i slično. Večina ih spaja magiju s rodnovjerjem, isto kao što i večina smatra krijes ma-gijskim činom. Manji dio ne spaja magiju i rodnovjerje niti smatra da je krijes magični čin.
Od sedam kazivača šest ih razumije pojam dvovjerja na nekoj od razina značenja, no svih sedam smatraju da nisu dvovjerni, niti da spadaju u taj kontekst. Jedna se kazi-vačica smatra svevjernom, a jedan kazivač smatra da to što se nije »ispisao« iz Katoličke crkve nema veze s njegovim vjerovanjima.
Kazivači su imali slična očekivanja od jurjevskog krijesa: zahvalu, slavlje, odmor, zabavu i druženje, nešto posebno. Naknadnim pitanjem svi su potvrdili kako su im se očekivanja ispunila.
Dužim društvenim kontaktom sa svim kazivačima, ali i ostatkom skupine prisut-ne na dogadanju na kojem se odvijalo terensko istraživanje, nužno je napomenuti još par zaključaka Uočeno je kako su njihove kulturološke značajke duboko uvriježene u krščanski kulturni krug, počevši od onih osnovnih, govornih. U govoru su česti uzvi-ci i poštapalice: »Isuse!«, »Isuse Kriste«, »O, Bože« i niz drugi invokacija uvriježenih u krščanskome kulturnom krugu. To je takoder jedan od elemenata dvovjerja, miješanje kulturnih izraza koji pripadaju dvama različitim vjerskim usmjerenjima.
3. Zaključak
Cilj je ovog rada bio promotriti fenomen dvovjerja iz nekoliko kutova. Na povi-jesnoj razini vidjeti njegovu pojavu, te pokazati povijesne okolnosti njegova nastanka. Na antropološkoj i kulturološkoj razini bilo je nužno postaviti teorijske okvire nužne za njegovo sagledavanje preko teorija o identitetu. Na terenskoj razini, metodom razgovora
s kazivačima pokušali smo pokazati nešto sasvim drugo. Teza koju ovdje postavljamo jest činjenica da dvovjerje nije samo privremeno dvojno predodžbeno stanje poznato antropološkoj povijesti kad govorimo o prelasku pretkrščanskih Hrvata (ili drugih Sla-vena) na krščanstvo, več i proces koji je moguč i u drugom smjeru, i to ponajviše danas, u sadašnjosti, a potaknut obnovom starih tradicija.
Znanost često govori o prirodnom procesu u kojem ritual postaje običajem, a običaj folklorom i onda tek pukom atrakcijom za turiste, predstavu bez autentičnosti ili pak pokušajem čuvanja vlastita kolektivna identiteta, ali svejedno uz prisutnost atavizma, trajnog gubitka glavnog smisla i svrhe koju je izvorni ritual imao.48 No ono što je donio tehnološki napredak 20. stolječa sloboda su i brzina širenja informacija. Njihova dostu-pnost. Stolječima je krščanstvo nosilo kulturni primat, ponajviše stoga što je bilo jedna od glavnih konstitutivnih poveznica kolektivnog identiteta, a poglavito zapadno krščanstvo u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti na specifičnim mjestima unutar specifičnih diskurzivnih formacija i praksi, s obzirom na konstitutivne Druge i u sukobu s Drugima, bili oni islamskog predznaka (Turci Osmanlije) ili pravoslavnog krščanskog (problematika novije povijesti).
U predmodernim društvima identitet pojedinca oblikovao se neposrednim društvenim i kulturnim kontekstom u kojem je pojedinac živio. Sve predodžbe i vrjednote koje su bile zajedničke skupini u kojoj je on živio u velikoj su mjeri odredivale pitanje tko on sam po sebi jest. Dolaskom modernog društva gubi se sposobnost davanja apriornog smisla društvenim subjektima. Tradicija se više ne nameče pojedincu, on postaje to slo-bodniji definirati vlastito kulturno naslijede.49 Moderno doba postaje doba brojnih do-stupnijih radova i knjiga i široj publici budi zanimanje za stare običaje, poglavito medu mladim intelektualcima, ali i drugima. Takoder je tu vrlo bitan čimbenik i popularna kultura, ponajviše glazba. Etno glazba i world music glazba koje su oživljavanjem i re-interpretiranjem starih napjeva stalno vrelo inspiracije i »mistični most« prema starim običajima. Nimalo zanemariv je i razvitak takozvanog folk metal smjera u popularnoj glazbi, a koji je ponajviše ostvaren u istočnoeuropskim (Rusija, Poljska, Češka) ili sje-vernoeuropskim (Finska, Norveška, Švedska) zemljama i koji kombinira pretkrščanske elemente, mitove i teme i neke stare autentične tehnike sviranja tradicionalnih glazbala (frula, gajde, bubanj...) s heavy i black metal glazbenim tehnikama. To su glazbeni sasta-vi poput Arkone (Rusija), Žreca (Češka), Striboga (Hrvatska) i drugih.
Najlakše je bilo problem dvovjerja promatrati u kontekstu rodnovjerja. Rodnovjer-je je kao fenomen u zemljama Istočne Europe iznimno jak več desetlječima. U nekima od njih ono ima iznimno desničarski, nacionalistički predznak, stvarajuči neku vrstu »sla-venofašizma«, ali u pravilu je organizirano i ciljano vjerovanje u kult prirode i predaka po uzoru na stare slavenske pretkrščanske religijske oblike. Večina je ustvari poprilično organizirana i čini jaki, religijski sustav sa svim svojim značajkama50 Zadnjih nekoliko godina taj fenomen rodnovjerja počinje hvatati korijena i u Hrvatskoj. On je za razliku od istočnoeuropskih religijskih oblika još dosta slobodan i otvoren, dopušta sinkretizme s wiccom i drugim duhovnim strujanjima nastalima u 20. stolječu, poglavito nakon šire-
48	Čapo Žmegač, Jasna (2000): Odjeci dekapitacije vola u Pupnatu na otoku Korčuli: Hrvati izmedu tradicionalizma i modernosti. Zagreb: »Narodna umjetnost«, br. 37 (2), Str. 14.
49	Čapo Žmegač, Jasna (2002): Srijemski Hrvati: Etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije. Zagreb: Duriex. Str. 19.
50	http://www.rodnovery.ru/ - Na dan 11. svibnja 2011.
nja tzv. New Age filozofija u Europi. Stalno se mijenja i preispituje kako se povečava broj ljudi koji pridonose njegovom razvitku, te pokušava slijediti vlastite hrvatske kulturne tradicije, a ne samo slijepo istočnoeuropske.
I upravo je taj rast rodnovjerja kao vjerskog sustava u nešto organiziranije odličan teren za proučavanje dvovjerja. Ponajviše stoga što svi rodnovjerni vjernici proizlaze iz hrvatskog kulturnog područja, koje je tradicionalno unutar katoličkog kruga, ili utjeca-jem ideoloških prilika u 20. stolječu, ateističkog. Zanimljivo je i značajno promatrati i identificirati mijene u vjerskim shvačanjima rodnovjernika kako odmiču od kulturnih datosti uvjetovanog im krščanskog okoliša. I zato to nije samo fenomen jednog vremena, Köstlinovske »istodobnosti neistodobnoga«, supostojanja fenomena koji pripadaju različitim razdobljima. Ovo je nešto novo. Novi smjer reidentifikacije u kojoj se jedan kolektivni identitet konstruira pomoču razlika koje uočavaju u svojoj okolini i pomoču zajednički projiciranih vrijednosti kojima pripadnici žele pripadati. Ta reidentifikacija nikad ne završava, ona je nesvršena i otvorena aktivnost u kojoj svi sudjeluju, nužnošču ili izborom.51 Identitet u ovom slučaju nije više čvrsto usidrena kolektivna predodžba, on je tek po nekim premisama orijentiran na zajedničku hrvatsku prošlost i izvorne pret-krščanske elemente, ali je orijentiran postati nešto drugo, supstitutom krščanstvu koje proživljava početkom trečeg milenija intenzivnu krizu. Rodnovjerna skupina za vlasti-tu prezentaciju koristi sve raspoložive izvore, povijesti, jezika, književnosti, umjetnosti i kulture, čitavu kolektivnu svijest i sječanje. Rodnovjerje se ne smatra Drugime, več ravnopravnim aktivnim dijelom hrvatskog ethosa proizašlim iz starih tradicija i novih potreba. Oni nisu više samo nositelji kulture, več i njezini graditelji52.
No, dok se ne učvrsti u potpunosti (a i dugo poslije), ono če i dalje, naravno, biti obilježeno zapadnim krščanskim krugom, kao što je to na svome početku bilo krščanstvo u slavenskim zemljama. Tako dobivamo niz: pretkrščanska slavenska vjera - krščanstvo - postkrščansko rodnovjerstvo. Jer kao što smo mogli primijetiti putem teren-skog istraživanja, večina su rodnovjernih rodenjem i odgojem katolici, koji su se zbog raznih životnih okolnosti odmaknuli od Crkve i traže odgovor na drugom mjestu. Ali oni su kulturno obilježeni tim odgojem, odrastanjem, govorom, neki su im markeri pre-duboko usadeni da bi ih mogli promijeniti preko noči. No, kako se čini, mnogima to niti ne smeta. Več normalno žive s njima, konstruirajuči svoju sliku svijeta u svakodnevnom životu, miješajuči sve elemente svog iskustva. A to itekako pokazuje prisutnost dvovjerja po svim njegovim definicijama iznesenim u ovom radu, jer ono je prisutno u svim me-dufazama izmjene dvaju sustava vjerskih predodžbi.
Literatura
Bauman, Zygmunt (2001): Identity in globalising world. U: Social Anthropology 9 (2), Str. 128.
Belaj, Vitomir (2009): Postati kršcaninom kao proces. Zagreb, u: »Studia ethnologica Cro-atica«, Vol. 21, Str. 9. - 25.
51	Bauman, Zygmunt (2001): Identity in globalising world. U: Social Anthropology 9 (2), Str. 128.
52	Čapo Žmegač, Jasna (2002): SrijemskiHrvati: Etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije. Zagreb: Duriex. Str. 18.
Brzozowska-Krajka, Anna (2006): Coexistence or Conflict? The Problem of Dual Belief in Polish Folklor. Folklorica. Vol XI. Str. 16. - 27.
Čapo Žmegač, Jasna (2000): Odjeci dekapitacije vola u Pupnatu na otoku Korčuli: Hrvati izme-du tradicionalizma i modernosti. Zagreb: »Narodna umjetnost«, br. 37 (2), Str. 9. - 25.
Čapo Žmegač, Jasna (2002): Srijemski Hrvati: Etnološka studija migracije, identifikacije i interakcije. Zagreb: Duriex.
Hall, Stuart (2001 ): Kome treba »identitet«?. Beograd: »Reč - časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja«. No. 64/10. decembar 2001. Str. 217.
Katičic, Radoslav (2008): Božanski boj. Tragovima svetihpjesama našepretkršcasnke starine. Zagreb/Mošcenička Draga: Ibis grafika
Katičic, Radoslav (2010): Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršcasnke starine. Zagreb/Mošcenička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska.
Katičic, Radoslav (2011): Gazdarica na vratima. Tragovima svetih pjesama naše pretkr-šcasnke starine. Zagreb/Mošcenička Draga: Ibis grafika, Matica hrvatska.
Khoury, Adel Theodor (2005): Leksikon temeljnih religijskihpojmova židovstvo - krščanstvo - islam. Zagreb: Prometej. Pojmovi POGANI (347 - 350), PRAZNOVJERJE (378 - 381), SVET (466 - 468), SVETKOVINA (469 - 472), SVETO MJESTO (473), VJERA (512 - 516), VJEROISPOVIJEST (517 - 518)
Levin, Eve (1993): »Dvoeverie and Popular Religion.« In Seeking God: The Recovery of Religious Identity in Orthodox Russia, Ukraine, and Georgia ed. S. K. Batalden. DeKalb: Northern Illinois University Press.
Miličevic, Sonja (2010:1): Wicca. Zagreb: Diplomski rad. Odsjek za etnologiju i kompara-tivnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Miličevic, Sonja (2010:2): Wicca. Stara ili nova religija? Zagreb: u »Mitski zbornik«. Institut za etnologiju i folkloristiku. Str. 531. - 551.
Riabinin V. Yaroslav (2007): Slavic Paganism in Kievan Russia and the Coming of Christianity. Published online.
Rock, Stella. (2001): What's in a Word? A Historical Study of the Concept Dvoeverie. Canadian-American Slavic Studies, 35(1):19-28.
Vukelic, Deniver (2009:1): Svjetovna sudenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te pro-goni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka. Zagreb: diplomski rad, Odsjek za povijest, Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu
Vukelic, Deniver (2009:2): Utjecaj Katoličke crkve na svjetovne progone vještica u Zagrebu u ranom novom vijeku. Zagreb: Radovi - Zavod za hrvatsku povijest. Vol. 41. str. 201. - 208.
Vukelic, Deniver (2009:3): Na udaru malja. Zagreb: u Hrvatska revija, br. 2., str. 35. - 41.
Vukelic, Deniver (2010): Pretkršcanski prežici u hrvatskim narodnim tradicijama. Zagreb: u »Hrvatska revija«, godište X., broj 4. (obnovljeni tečaj). Str. 133. - 139.
Wigzell, Faith (2004): Reading the Map of Heaven and Hell in Russian Popular Orthodoxy: Examining the Usefulness of the Concepts of Dvoeverie and Binary Oppositions. No. 2. Forum for Anthropology and Culture.
Internet
1. »Crkveni luksuz usred krize: Obijesni biskupi grade palaču od oniksa« -http://www. nacional.hr/clanak/102582/crkveni-luksuz-usred-krize-obijesni-biskupi-grade-palacu-od-oniksa - na dan 28. travnja 2011.
2.	Marcionites - http://www.newadvent.org/cathen/09645c.htm - na dan 9. svibnja 2011
3.	»Popisivači Srbima odbili upisati točnu vjeroispovijest« - http://danas.net.hr/hrvatska/
page/2011/04/03/0142006.html - na dan 28. travnja 2011.
The Problem of Dual Faith as the Croatian Cultural Identity Factor
Deniver Vukelic
The problem of dual belief or dual faith as the Croatian cultural identity factor, is as interesting and controversial subject in Croatian cultural history. It is a phenomenon which was not analyzed for long, due to the simple fact that Croatian cultural sciences examined similar topics under the influence of Western Christian cultural science, so, even if dual faith was mentioned or analyzed, it was under the context of heresy and »pagan« cults, but not as a very important cultural, historical and anthropological phenomenon, clearly present in Croatian historical lands. In this study, dual belief was analyzed under its definition and context of the parallel presence of official Christianity and »pagan«, Old Slavic elements and beliefs.
This study researches the dual faith phenomenon in the context of diversity and mutual cultural influences between Christianity and Pre-Christian Slavic Old Faith (starovjerje) concepts of faith and religion, but also in the context of Post-Christianity forms like Native Faith (rodnovjerje) among Slavic peoples, and in Croatia as well, as it is part of this cultural area and heritage. This research offers a variety of definitions and terminological answers at the theoretical level from the beginnings of defining the problem by the Russian Orthodox Church in the medieval times to the modern anthropological and cultural historical views.
In the second part of this work there are presented collected data about the case study made in the field research in Zumberak, Croatia, during one of the fertility cult rituals, Jurjevo bonfire, held in the spring of 2011, which gave numerous important results for this subject. The ritual was held as a part of the Native Faith community in Croatia, and some of them answered the inquiry about the event, concepts of faith and magic, their own beliefs, and their opinion on both Christianity and the Catholic Church abroad and in Croatia. The analysis of this field research reveals some of the terminological and culturological aporias linked with this topic in Croatia of the first decades of the 21th Century.
This research is one of the integral parts of the author's PhD thesis in progress as a PhD Study of Croatian culture at Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb, Croatia, under the title »Influence of magical conceptions and patterns on the shaping of Croatian cultural identity«. Its answers and new problems which are noticed also show some of the main influences in the shaping of Croatian cultural identity.