r . , J v > ■■ ,<:r. KRATKO o PESMIČTVU s a dodanim pregledom najglasovitiih p tonikah gerčkih, rimskih, romanskih, englezkih, nemačkih i slavenskih. Složeno po prof. 4* M A) C? U N (Sir ano m iz Netena na pose tiskano.) U ZlKItEBV. . Narodna tiskainica Dra. Ljudevita Gaja. 1 8 5 2 . 134253 // u * KRATKO KRASOSLOVJE Kad Bogovi negda ostaviše Ovu zemlju, gde im stanja nije, Ostadoše vile i umžtnici, Da na starieh svetieh žerlvenicih Njiove slave plamen neugasne. Ostrui. Utešenovič. §. 1. Umžtnost. Krasoslovje. Čoveku usadjena je ljubav k lepomu i krasnomu. Malo dčte u kolčvci ve6 pruža ručice za cervenim, što mu se kaže; a čovččanstva vekovito dčtinstvo u srš- dini Afrike kaže nam isto, kada cernac za gmizu daje zlato i druge dragocenosti. Sto se više popne čovčk u izobraženosti, tim mu se plemenitie razvija ova sposob¬ nost. Več deeaku dosadjuje ono, što mu se dopadalo prie; izabire si gdčšta, što ima veče cčne glede na lepotu. A muž opet traži nekadašnje promčniti, i nadomestiti predmeti veče jošte lčpote, veče jošte krasote. — „Ovo nukanje“ kao što Ostrožinski u mislih, o krasnih umetnostih kaže, „prirodjeno je teženje duha za svetom nekim kras ni im od našega, i tko jedanput oko podigne iz praha zaslepljivajučega svak- danjosti, sve više i više pripoznava, da suneka dobra izobraženog duha najbolje ka¬ dra stalno sretnimi nas učiniti." Jao i pomagaj onomu, kojemu taj nagon nije dan, jer mu življenje biva jednostrano, prazno, zemaljsko, živinsko. — A šta je krasno, šta li umetnost? Mnogi belili su si več glave pitajuči: što je krasno?— Sud ili razum u strožiem smislu kaže nam, što je pravo, što istinito; s a vest nam sbori, što je ču- doredno, a čutjenstvo nam prišaptjiva, što je krasno. — Pa zar je to več do- voljno? Jest. — Čutjenstvo bo nedaje se razcepiti na svoje cestice, dakle ne- može se krasno dokučiti po umu; i isto zato sva je prilika, te nečemo nikada ni imati točnog opredeljenja ili definicie predmetne (objektivne) o torne, što je kra¬ sno. Čutjenstvo kazat če ti samo n. p. ovo je krasno, a ono ružno; izobra- žavaj ovu duševnu moč, pitaj (hrani) duh svoj smatrajuči predmete, koje večina izo- braženiih krasnimi naziva, i ako ti je podelila narav čutjenstvo, a ti češ biti verstan fazabirati stvari krasne od nekrasnih. Iz ovoga istog uzroka kaže se dobro nčkojim načinom, da nije moguče, naučiti se umčtnosti. Umčtnost bo u sobstvenonr ili subjeklivnom smislu jest sposobnost, kojom ono, što je krasno, iznalazimo i pred-r 2 stavljamo, da ga vidimo u pravoj uznešenoj slici, ili čujemo u božanskoj svojoj na¬ ravi. Komu taj dar nije podarila priroda, neče si ga nikada prisvojiti trudom. Tim pako nečemo da kažemo, da se nemogu opredelit nikoja nastavljajuča učenike i ljubitelje umetnosti u tom poslu znanstvena razpravljanja: Ista pravila čine estetiku, ili naški krasoslovje. §. 2 Namčra i razredjenje umčtnosti. Umčtnost ima po prirodi taj zadatak, da nas podiže iz trulog praha svag- danjih zemaljskih poslovah. Ona skapča zemaljsko ili telesno naše žitje sa višjim onim ili nebesnim življenjem. Druge namere, kao n. p. naučavanje, čudorednost, itd. neima joj. Slušajuči pevača starca gdč peva o Kosovom polju, zaboravljaš težke brige, koje ti sčrce pritiskivaju; ili kad čuješ pčvačice, kako im se slivaju pčsme sa dviuh planinah u prekrasan dvopčv; što ti je jadove, sreču ti trujuče, istim mahom protčralo iz duše? — Odelo, u koje umčtnik oblači onu krasnu ideu, što mu sčrce napunjiva, raz- Jieite je struke; isto tako različita su sredstva, kojim priobčiva umčtnik umotvor svoj. A ova jesu takova, da ih ili opažamo vidom ili sluhom ili obično obima ujedno. Imamo dakle slčdečih strukah umčtnosti: I. Slik o tvorne ili one, koje kakovom mu drago gradjom ili bojom sliku za naše oko stvaraju; a to: 1) naimarstvo, gradivom stvarajuči zgrade. 2) Kipo- tvorstvo, kamenom ili medom proizvodeči kipove. 3) Slikotvorstvo, bojom izo- bražavajuči slike razne versti. II. Glasotvorne, koje nam se javljaju sredstvom glasa; ove jesu: 4) Glasničtvo ili gudba, 5) govorničtvo, i 6) pčsničtvo, ili poezija. III. Dielotvorne, koje po živih dčlujučih osobah predstavijaju dčlo umet- ničko, bilo to za vid, ili sluh, ili za oboje zajedno. 7) Igre teatralne ili drame, ple¬ sanje, mimika, i ovim slične umetnosti. Mimoiduči ostale včrsti, valja da promotrimo nčšto bolje poeziju ili pesni č- tvo, nas u sadašnjem našem stanju najviše tičuče se. §. 3. Pčsničtvo u obče. Poezija u širjem smislu jest ono isto, što umčtnost; svaki umčtnik j valja dakle da ima poeziju. U strožiem pako smislu poezija jest sposobnost, j krasno ili idealno predstavljati uzvišenim, živonosnim govorom, i buduči da je ovaj govor j ovako umetno ustrojen, da bi se barem mogo pevati, poezija u tom smislu naziva se takodjer pčsničtvo. { Poezija ili pčsničtvo jest dakle govor nadahnutog serca, predstavljajuči nam slike nadčovččanske, božanstvene, za kojimi uvčk tčži jadno serce čovččje. Po- * ezija jest ona moč, koja nam bez ikoje druge namere uma kaže uzor čovččanstva, a gledajučim taj uzor pojavlja se isti tvoritelj krasote, tvoritelj ovog svčta, koj 1 Se hladnomu -sudu ili razumu čovečjemu nikada nejavlja u onakoj uzvišenoj slici. Po- 1 ezija sva u nas budi čutjenja silno prodiruči iz sčrca do sčrca. Ovo a ništa drugo 5 3 znači ona pričica o Orfeju, da je pčvanjem svojim divje zveri krotio t. j. sirove i bezbožne ljude ublaživao, izobražavao i rukovodio. Nu buduč da slušatelj i čitatelj nije izvora nadzemaljskoga, božanstvenoga, a to valja, da umetnik, dakle i pčsnik predmete za umotvorinu svoju uzima od stvarih zemaljskih i čoveku dostižnih, a to od takovih, za koje mu se čini, da su vredne i dostojne uresa, i najpriličnie, da razveseljivajuči ganu i uzhite serce čovččansko. A takove predmete valja, da oblači u kakovu čarobno-krasnu odčču. Ujedno treba, da ih na tolik višak postavlja, te nam se čine oriaškimi ili izvčrstnimi bez ikakve mane tvorbami. „Slušajuči bo ili čilajuči pravo dčlo pesničko, čini nam se, kao da smo sitna dčca u nčkom krasniem svetu, koja oriaške i plemenite slike toga svčta gledaju.“ Gori bi več rečeno, da se čovčk nemože naučiti, kako da bude umetnikom. To su več priznali stari Gerci i Rimljani; poeta n ase i tur, što neznači drugo, nego što gori rekosmo. I šta ovde kazasmo o pčsnicih kao pojedinih osobah, to isto va¬ lja i o celovitih narodih. U narodu našem vlada očevidno neki divni duh pčsnički, koj se u malo kojeg naroda nalazi. Promotrimo samo polje narodnih pčsmah slavjanskih, pak čemo u Čehah, Poljakah, a osobito u nas Jugoslavjanah videt onu šilu voča najkrasniega, kojirn se težko može dičiti i ponositi ikoj ini narod svčta. Iz onog gori navedenog pravila slčdi i ovo drugo, da nije ni svaki čovčk kadar uživati proizvodah u obče umetnih a posebice poetičnih. Tko nije po prirodi obdaren nekim osobitim čutjenstvom, nije ni verstan suditi o krasnom, što imaju umčtnosti. — §.4. Jezik poetični. Velika, dč veličanstvena je svčrha, koju ima dokučiti pčsničtvo; t. j. skap- čati ima bitnost čovečanslva sa slučajnim ili idealno, včkovito sa stvarnim, realnim. Mučna do duše posla! Jezik bo svagdanji nezabavlja se mnogo s predmeti idealnimi; u jeziku dakle običnom nije moguče pčsniku izraziti ona divna čutjenja, kojimi diše. A svaka misao treba da ima vlastitu svoju odčču, u kojoj nam se može najaviti. Valja dakle da si sam stvara jezik, nov i svčrhi svojoj shodnii, jezik poetični. Pravom pčsniku to i nehotice za rukom polazi; kada bo mu se užeže raz- •nniva (fantazia) divnimi onimi uzori, te on prinudjen bude da priobči te divote, jednom rččju, kada je u stanju nadahnutja, nanižu mu se one same, i poznato c je, da to u nčkojih pesnicih biva toli berzo, da neima ni kad bilježiti ih; dakako da , je i odeča u ovih divotah t. j. jezik od svagdanjeg posve različan; ove osobitosti r jezika poetičnoga čine ukupno p o etiku. — 3 Nije moguče u malo rččih sve ili harem glavnije ove osobitosti razložiti što— god prostranie. Evo samo nčkoliko rččih o torne, i Osobitosti ove tiču se 1. ili slikah i mislih, 2. ili rččih, 3. ili izvanjske spodobe pčsmotvora. , 1. Za dokučiti onu veliku svčrhu i za priobčiti visoku svoju misao upotrčb- j 'java pčsnik: a) oriaške izraze, samo da može slušatelj ili čitatelj iz oriaške odčče su¬ diti na oriašku ideu. Ovamo spadaju takodjer primeri poetični, koji služe posebno ) z a razjasniti i razsvetliti ideu, # 4 b) Zazivili obratjenje na inog (Apostrophe), c) Uzklik, d) Spojenje oprSkah (eontrarium), e) Postupno uzdizanje od nižje do višje idee, f) Pitanje. 2. Pesnik predstavljajuči živahnie svoj uzor, ima takodjer osobitosti u poje- dinih rččih, što se naziva figura besedna. To tim biva, da ili izpusta veznike, ili da ih množinu nakuplja; isto tako navodeči mnogo epitelah; ili ponavljajuči jedne i iste reči. — Primčrah za 1. i 2. ima puno u naših pčsmotvorih. 3. Pesnični umotvori poznaju se več po izvanjskoj spodobi; ovamo spada a) pčsnični slog ili stih, b) srok ili rima. — §. 5. Pesnični stih; srok. Rčči u svakom jeziku izgovaraju se jedna prema drugoj podulje ili pokratje. Isto tako i svaka slovka (syllaba) jedne iz više slovkah sastavljene reči. Pri toj dužini i kratkoči valja da se gleda na udare nje ili naglasak (Accent), i na kolikoču ili težu (Quantitas). , Svaka nesastavljena rčč, ma i koliko iinala slovkah, ima u obče naglasak samo jedan, t. j. slovku samo jednu, koja se medju svimi ostalimi izgovara gla¬ som visim i, rekao bi, oštriim. Ovo udarenje sveža je celovite reči. A koliko ča ili teža kaže se u duljem ili kračjem izgovaranju jedne slovke prama drugoj. Naglasak i teža nisu dakle jedna ista stvar; naglasak bo može biti i na po- teženoj i na nepoteženoj slovki. U svakom jeziku ima udarenje ili naglasak; a teže neirna u svakome. Stari Gčrci i Rimljani imali su obadva; Talijani, Francezi, Englezi, Poljaci, Rusi, Slovenci i t. d. neimaju teže, nego samo naglasak. Naš jezik ima i jedno i drugo; šteta, što predmet taj nije još na potanko razsvetljen; jer ono, što je pisao o lome Milovan (.Iyi;e Miuoiiana oiurr Haoiaii.Leiba k epčcKOfi e.uimiopbmiocTH n c,ioronl>pjy. Ha CBtao /iao Bya Cie®. yBeuy 1833) i Subotič (y jil;ToiMcy 1845 CBe3an II.) to dosada nije nimalo razsvetlilo stvar ovu. s ) O torne pako inožemo uvčriti se več sada, da i u našem jeziku ima velika ta vrednost, te da bi se u pčsničtvu mogla upolrebiti teža, o čemu svčdoči i Safafik u svojoj dogodovštini slavjanskoga jezika i literature str. 39. Tu on piše ovako: »Medju leposti jezika slavjanskoga spada i njegova po- sve opredeljena od logičnoga udarenja besedah neodvisna kolikoča slovkah, odkuda proiztiče, da je včrlo prikladan k pevanju operah, kao i za merila staroklasična.* Na to da bi naši pesnici obzir uzimali, da se prekrasnom našem jeziku, koj bi mogao u stihotvorstvu najsličnii biti starogerčkom, i ova još lčpota dodaje, i da 1 jednoč prestane golemo brojenje slovkah, što nam je dončla bližina Italie. **) j __ I *) G. Daničič pervi jest za slavnim Vukom Stefanovičem, koi je u svojoj knjiži o formah jezika sčrbskoga na naglasak jugoslavenski strcžju pozornost obralio; budučnost i svestrano razrna' tranje važne te stvari razjasnit če, da li u našem jeziku ima cetiri naglaska, i da li se možds ovde naglasak i teža nesmatraju za jednu i istu stvar. **) Istina, da ima izverstniih nekojih pesnikah gledajueih uz odmor i na nekakvo blagoglasje jezika; nego je to stalno, da ni ovi ni ostali negledaju niti na težu niti na naglasak. U ostalom sU to stvafi, koje su kod nas podpuno nepoznate; dosada se je malo tko brinuo za to; osobitn bi pako potrčbito bilo, da se koj izverstan pesnik lati posla, da strogo prosudi prozodiju na' rodnih naših pčsamah. 5 Ostrožinski kaže u mislih o krasnih umetnostih: „U našem jeziku se ravna duljina i kralkoča slovkah po duljini i kratkoči prirodnoj (to je po teži), ali pružljivost (elasticitat) i mehkoca našeg jezika čini, da se obadvč sisteme (koje?) upotrčbiti mogu; pa če svatko, komu inače nije više ležeče na prozodii nego li na pčsnictvu pripoznati, da je to prevelika prednost našeg jezika, i da bi to detinski pedantizam bio, kad bi se krila pčsniekog uzhitjenja u to ime uzkratiti btela." — Ali jednog pravila valja da se derži pesnik; to bo, šlo Ostrožinski ovde kaže, vodi upravo tamo, gde smo sada, t. j. na golemo brojenje slovkah. Kruna visoko visi, al je tim svetlia. Najobičnie stopice jesu: a) trohejska —u n. p. Slava, h) jambijska u — ^ W w — — n. p. u glas; c) daktilska: —uu n. p. Serbija; d) špondejska-n. p. praded; e) pirhibiska u u u n. p. ta pesmica f) tribrahiska — u u — n. p. Ljubiču moj! Iz ovili dakle stopicali slaže se pesnički slog ili stih; a značaj njihov ili znainenovanje unulčrnje razlicito je; trohej ima nešto turovnoga, polaganoga, ljubkoga; jamb nčšto begučega, vatrenoga, i daktil kreta se veseo, i u slogu poeličnom zvuči svečano. — *) Sve versli stihovah mogu se opet razdčliti: 1) u slobodne ili proste, 2) u nabrane. 1. Slobodni jesu: a) po tri četiri, pet, šest i t. d. stopicah trohejskih n. p. — u | — u | — u | ; ili — u | — u | — u | — o | i t. d. b) Ovoliko jambijskih, s jednom suvišnom kratkom n. p. u — | u — | u — | U ; ili u — | o — | o — | u — | u i t. d. c) daktilske i spondejske ili trohejske tako umčšane, da je peta uvek samo daktil, a šesta spondej ili trohej; i huduč da je u stihu ovako uvčk samo šest stopicah, kaže mu se še s to mer. d) Dve slopice daktilske ili trohejske, zatim jedna dugačka slovka samostalna; zatim dve daktilske, i na koncu jedna slovka dugačka ili kratka. Ime mu je pet o mer, jcrbo ove dvč suvišne slovke čine jednu stopicu. 2. Nabrani slog, kada se pojedini ovakovi stihovi ili slogi pčsnički slože u kiticu, ili slrofu; od ovih ima različitost velika. Slobodni upotrebljavaju se kod nas ponajviše u junačkih pesmah, i u de- lotvornih; nabrani u pčvnih (liričnih) pčsmotvorih. — Al netreba misliti, da ima pesnik ovih pravdali bez iznimke deržati se; a osobito, kad se upotrčbljava slobodni slog u dugačkom kakvom pčsmotvoru kao n. p. u junačkoj pesmi; ovo bo proizvodilo bi nepodnosljivu jednozvučnost. Iz tog uzroka več su stari Gerci i Rimljani daktile i spondeje, zatim tribrahe i spondeje mešali. Spojenje samoglasnikah — ono što Elisio i Synicesis — naziva se ova- kovo izgovaranje dviuh samoglasnikah u srčdini jedne reči ili na koncu jedrie i na početku slčdeče rčči, da se čuje kao da je dvoglasnik. Ovo se nalazi možebiti prečesto u ilirskih nekih pčsnicih, n. p. u Gunduliču : „Ah besiedom rieč smelena Nemože izret, što bi htela. Suze Plač Ul. trj , si(ietQ[iivri, u lat. fatum), koj vladaše nad bogovi i ljudmi. — Čovek dakle u tragediji gdrčkoj bori se s ovom modju neodolji- vom t. j. s udesom, te voli tčlesno klonuti podteretom protivnika, nego da joj se uklanja duševno — borba žalostna, u kojoj se nemože nadati pobčdi — trdba li nam više dokazah za veličanstvo, za božanstvenost čovččjega duha? — U novih pako tragedijah po včrozakonskih pojmih sadašnjih nebori se čovčk sa bitjem najvišjim, svemogučim, nego gledajud ili samo na visoku vrčdnost, na po- lubožanstvenost svoju, ili zajedno i na sveljubedeg, svemilostivoga Boga, bori se proti svojim ili tudjim strastim, protiv zlobi ovoga svčta; čovčk dakle ovdč može se nadati i pobedi, premda uslčd tolikih ždrtvah, pobšda sama nema najposlč velike cčne; al unutčrnja pobčda t. j. duh neobladan od svih tih preprčkah ostane mu uvčk neoskvernuta. S toga slčdi jasno, da nije istina, što se često tvčrdi, da osoba glavna u tragediji mora umrčti. — U starih tragedijah uzimale su se činede osobe uvčk iz stanja glede na družtvo na j višjega; tim su onda poslčdice te borbe važnie bile, bu- duci da su se protezale na veci okrug; u novih može čin biti podpuno privatan, pretežudi se samo na jednu ili nčkoliko obiteljih. Iz svega toga možemo ved suditi, kakva trčba da je glavna osoba u tragediji, to jest, da nesme niti bez mane biti, niti glede na dudorednost posve nevaljana, fužna; u pčrvom slučaju nebi više gledaoc, osetjajuci u sebi manah, smatrao tu osobu Za priliku svoju, a najposlč nebi niti miloserdje uzbudilo se u njemu, več podpuno nezadovoljstvo prama Bogu; u drugom pako isto tako mdrzili bi baš na takav značaj, — što bi svdrsi tragedije posve protivno bilo. 20 S|bor ili kor, imajuči u starogerčkih tragedijah zadaču, da predstavlja narod uvčk uvažavajuči i prosudjivajuči čine osobe glavne, t. j. predstavljajoči glas svečovččan- ski, prelazio je naravnim putem i u dubrovačke drame, al je tamo večinom bez svčrhe i nenaravan. U novih dramatičnih delih nema ga. Što se najposlč tiče jezika u tragedijah, mora uvek biti veličanstven, uzvišen i svuda sa strastmi predstavljenimi sudarati se; stari Gčrci pisali suje u Štihovih stra- nom jambijskih, a stranom trohejskih; novii upotrčbljavaju jambe, a kadkad i prosu, što biva samo u tako nazvanih prostih tragedijah (biirgerliches Trauerspiel). Ime tragedija izvedeno je iz tgu^og kozao, jarac, i to zbog toga, što se je, kao što nekoji uče, za najbolju takovu tragediu darovao jarac kao nagrada; ili pako zbog toga, što se je Baku žertvovao jarac uz ples i uzajmno pevanje, koja su početak tragediji. II. Komedija kuša svčrhu, koju ima u dramatičnom pčsničtvu u obče, do- stignuti posve drugim putem, srčdstvo joj je smešno, šala. Sverha komedije jest da- kle predstaviti življenje veselim i šaljivim načinom sa svimi njegovimi manami i lu- doriami; dočirn tragedija stupa po grobištih, komedija hoda po dubravah zelenih, po prijaznih poljanah, na kojih ima gdčgdč malenu koju pčgu. Čin komedije budi istinit ili izmišljen, užitna se iz svagdanjega življenja i mora biti neobičan i čudan, i naprama običajem občim i mislim ljudskim iz- vanredan, bez da je uznešen i veličanstven, t. j. čin mora biti smčšan; i u tu svčrhu netrčba, da se pesnik one včrojatnosti i doslčdnosti dčrži, koja se zahtčva u trage¬ diji, nego može vijati se lamo, gdč mu ima više materie šaljive. Ovo nas vodi na razliku gerčke i dandanašnje komedije. U starogčrčkoj komediji predstavljalo se je cčlo javno življenje, i najuz- možnie osobe služile su za sredstvo te zabave; svčrha hiaše joj dokazati trulost i ništetnost sadašnjosti dotične prama prošastju, a izvanjska forma ponajviše ona, koja i tragediji, buduči da biaše komedija baš parodia od one; na tu svčrhu čin biaše posve Slobodan i okretan bez doslčdnosti; štogod mogaše služiti za zabavu i smeh, sve se je uplitalo; s bor, kojemu je ovdč mčsto, skroz i skroz je šaljiv, zastupajuči pčs- nika. Najizvčrstnii pčsnik ove versti biaše Aristofanes. Komedija no vij a, kojoj je početak več kod Gerkah sa Menandrom r. 342 prie Isk. približava se tragediji, čin ima više doslčdnosti i kretje se u obiteljskom nikada pako u javnoin življenju, i pčsnik uzvisuje ono, što je šaljivo, do ogromno smčšnoga, do idealnoga; u ostalom nepreteže se nigdč na tragediju; glavni znak noviih komedijah pako jesu spletke (franc, inlrigue,) kojimi gdčkoja osoba za do- stignuti svoju natnčru drugu stčrmoglaviti kuša, s česa se radja onda borba spadajuča na dramatična dčla. Konac trčba da se umčtno ali ipak verojatno razvija iz čina samoga; i ono što je uzročavalo smčli, mora se razrčšiti ili propasti po samom sebi, ili pako po drugom takvom predmetu. — Komedija novia dčli se opet na značajne (Characterstucke), i na spletne (Intriguenstiicke); u značajnih gleda pčsnik najviše na podpuno razvijanje zna¬ čaja glavnoga ili glavne osobe; na ove spada lakčrdia (Posse), u kojoj vlada prostii duh. U spletnih pako razvijaju se spletke do najvišjeg stepena; premda se može kazati, da mora i jedna i druga verst imati u sebi manje više od značaja i od spletakah. — Ime komedija jest gerčko; xiofi-codla znači vesela pčsma; manje včro- jatno je tumačenje iz ržči xcofir/ selo, buduči, kažu, da su se vesele igre naj- prie predstavljale na selih. — III. Osim ovih dvčh naznačenih včrstih t. j. stroge žalostne i vesele igre ima ih puno, koje izključivo niti na jedno niti na drugo nespadaju, kojih čin stoji reko bi u sredini medju obadvčma; simo spada tako nazvana drama ili polužalostna igra (Schauspiel); koja se razlikuje od žalostnih time, da joj je sav duh u obče veselii, i da teženje glavne osobe dostigne ono, za čime se bori; a od vesele igre time, da joj sav čin nije šaljiv i smčšan. Simo spadaju još i pastirske igre, koje u slici pastirah predstavljaju stanje nevino čovččanstva; ova včrst skapča klasični i romantični duh; klasičnog je duha po toin, što i ovdč ude s ima upliv, kao i po ozbiljnoj formi predstavljanja; romanličnoga pako je duha čin, buduči da je uvčk podlog neograničena srčtna Iju- bav, kao i očutljivost, kojom sav lakov igrokaz diše. Izvora je talianskoga, odkuda jo lahko prešla i u Dubrovnik; „včrni pastir“ od Guarina, preveden od Lukareviča i od Kanaveliča manje više svim je ovakovim delom služio za primčr. IV. Opera izvorom iz Italije jest pčsmotvor dramatičan, u kojem se čuvstva i misli osobali predstavljanih izražuju srčdstvom gudbe, svčrha jest dakle operi ona ista, koja dramatičnim dčlom u obče, samo je svčdstvo predstavljanja drugo. Buduči da je gudba ili muzika najčistii izraz čutjenjah, trčba da je čin prevažno liričan, da se može složiti sa gudbom; čin je dakle ponajviše romantičan, u šaljivih operah šaljiv. Pčsnik ove versti traži dakle, da osobam predstavljenim pruža što više prilike za moči izraziti čutjenja (lirična), koja nje nadimaju; a sve ostalo, šlo je svakdanjeg čina za skapčanje položajah liričnih, trčba da berzo prodje; s toga opera, a osobito ozbiljna, neterpi spletakah, več joj je čin prost i nezapleten. S druge Strane pako nesmie biti ni gudba toli prevažna, da podloži i ugnjete pesničnu stranu, što biva u današnjih operah, a osobito u talianskih; uzor ili ideal, za kojim opera kao savčršena umotvorina tčžiti ima, sastoji u lom, da niti pčsničtvo niti gudba nebude robom potištenim. Opera deli se na ozbiljnu (opera seria), i na šaljivu (operabuffa.) §. 15. Drama u sla venskih n arodih. Dramatična dčla, najvišji i najumčtnii plodovi svega pčsničtva več formom svojom kao i činom kažu, da ih neima nego samo tamo, gdč je život, dakle i jezik družtveni sasvim razvijen, gdč toga neima, tamo pravom dramatičnom pčsničlvu neima mogučnosti. A odkuda to izvire, da družtveni život u narodu slavenskom nije po- sve razvijen, to nas povčstnica uči; položaj Slavenah kao medjašah prama iztoku izverže nje navalam svih iztočnih Barbarah, razčepi gorostasni i miroljubni taj narod na nebrojne komadiče, od kojih se pojedine Strane težkom samo mukom popeti mo¬ gli do onog stupnja, kojega treba za uspeh plodonosan u toj versti pčsničtva; oso¬ bito pako je težko Jugoslavenom, odoleli svim dotičnim preprekam i težkočam, premda baš od ovih dalmatinska i napose dubrovačka literatura za dokaz služiti može, da u Slavenah ima prava žica i za dramu. Jer kad bi oboren Solun i kasnie Carigrad 22 (1453), Gčrčki muževi učeni razperšeni pobčgoše u Dalmaciu i Italiu, i probudiše dub gerčki, premda ne onaj od klasičnih vremenah. I evo ti u Dubrovniku pre¬ krasnih plodova!); Gjore Deržič (r. 1450—60; Lučič (r. okolo 1480); Hektorovič (r. 1487); Nikola Vetranič (r. 1482); Maroje Deržič (r. 1580); Nalješkovič (r. 1585); Zlatnlic (r. 1563); onda I. Gundulič (r. 1588); Gjon Palmotič (r. 1607 — 1657); Ivan Gundulič mladji (r. 1721); i t. d. od k oj i h svaki po koj, a nčkoji veliki broj dčlah dramatičnih složiše za dubrovačko kazalište, glede na vrčme pervo izmedju svih sla- venskih, buduči utemeljeno na koncu 14. veka. U osamnaestom pako stoletju toli za¬ vlada jezik talijanski, da gerlo slavensko ončmi, i da se i sama ona stara dela pra¬ hom toli sakrivaju, da je težko i mučno izkopati i staviti ih na beli dan. U novija vremena počeli su mnogi i ovu verst pesničtva obdelavah na < temelju i po načelih vladajočih sada glede na dramatična dčla po cčloj Europi, dočim su drugi Slaveni, a osobito Poljaci i Kusi u tom jako napredovali. Najposlč pako trčba još žalostne poslčdioe promisliti u slučaju, ako bi veča strana naroda izključena bila od gledišta i to samo po jeziku vladajučem na pri— zorištu. Kao priinčr mogu nam služiti s jedne Strane stari Gčrci, gdč je sav narod udioničtvovao, i gdč su onda svi jednako iz kazališta cčrpili izobraženost; s dru¬ ge strane pako Rimljani, od kojih je prosti narod sa svojimi atellanami narodnimi propao u največu sirovost, kad su počeli predstavljati drame po gčrčkih uzorih na- činjene; premda biaše barem s početka jezik malo različan; ako je to tamo bilo, koliko če zaostat narod tamo, gdč mu je prizorište uz sve vikanje nčmo? — IV. Smeš. §. 16. Pregled občeniti. Do sada bio je govor o čislih včrstih pesničtva, t. j. o pesmotvorih, u kojih je sama poesija bez dodatakah prosaičnih i kojih sadčržaj spada zajedno strogo samo na dio pčvni, ili na pripovčdajuči, ili na dramatični. Gledajmo prismu, u kojoj se zraka sunčana razlčva u nebrojene boje, premda se može kazati, da ima glavnih samo sedam; a! čudnovato krasni su baš prelazi s jedne na drugu. — Isto valja i o pčsnietvu, gdč je osobito romantisam veorna plodan različitiin mčšnnjem i novimi formami. Najkrasnie i najizvornie tvorine jugo- slavenskoga pesničtva spadaju simo. — Svi pesmotvori ovog razdčla mogu se dčliti na tri glavne strane. A. ) Na one, u kojih je namčra strogo pesnična (v. §. 2); ovamo spadaju: 1. lirično-epične, i to: a. pčvno-pripovčdajuče, b. krakovianke, c. bagarštice, d, po¬ skočnice. 2. seljanke. B. ) Na one, u kojih nedčluje samo čutjenstvo, nego u kojih ima takodjer kao glavni dio ili savčst, ili razum (v. §. 4), t. j. koja imaju uz pčsničku namčru još i čudorednu ili pako podučavanje. Ovamo idu a. allegorije i parabole, b. bos ne, c. pčsan poučna,. d. poslanica, e. pecavne, karno idu takodjer pn v odija i travestija” f. napis g. zagonetka. ' ■■ 23 C) Na roman i ostale srodne tvorine. §. 17. Včrsti či stopčsnične. Što se tiče pčrve dolične versti t. j. pčvno pripovčdajuče, nemogu se prostrania pravila ustanoviti, i to /.bog toga, što se nemože strogo opredelili, koliko se ima uzimati iz jedne koliko iz druge versti. Simo spada najkrasnie delo Gundu- ličevo: „Suze sina razmetnoga,* simo „Uzdasi Mandalčne“ od Ignacie Gjorgjiča. U svili ovih poesijali pčsnik vdrlo malo pripovčda, nego osoba predstavljena malo da ne vas pesmolvor izpunjuje svojim iugovanjem i jadikovanjem; skini ono malo rččih pripovedajueih, pak imaš Heroidu, dakle žalostuicu; i to baš biva u „Jegjupki“ od Oubranoviča i u „Rožalii“ od Kanižliča. b) Kr a ko vi a n k e su kratke pčsmice od četiri stihovah, u ltojih pevač lah¬ kim načinom s jedne misli na drogu preskače. Takav je baretn značaj tih narodnih pčsamah u njihovoj pravoj domovini, okolo Krakova; poučni pčsnik dade im krasniu i umetniu formu, i strožii red i savez mislih; u nas ima jedno jedino delo u toj štruci pisano, krasne „Djulabie“ St. Vraza. Značaj toga pesmotvora jest, da misd pojedino razpoloži u dvčma kiticama od dviuh stihovah,, od kojih je na mestu od¬ mora svaki presččen na dva; u slčdečima dvema kiticama može opet drugu koju ideu uvesti, samo kao jedno i celovito delo ima jednu ipak glavnu ideu t. j. ljubav nježna čuvstva prama nekoj dčvojci. c) Bugarštice, kojirn je ime od rčči „bugarili,“ od naših pesnikah nedo- biše još stalne forme, toliko se pako čini, da je pripovedajuča, al da se očutljivo i sentimentalno predstavlja; mogle bi se u ostalom, da se forma stalna jednoč uvede, pribrajati pčsmam pripovčdajučim. — d) Malo da ne isto valja o poskočnicah t. j. o pčsmali pčvanih u kolu; ova verst se nalazi, reko bi, izključivo samo u pčsničtvu narodnom i približava se u svemu starogčrčkim pčsmotvorom, buduči da se takodjer uz igranje kola pSvaju. — Večinoin su ove pesme sadčržaja pripovedajučega, premda ih ima i pčvnih; u nčkojih Stranah, osobito u Turskoj, pevaju nje u kolu sami momci, i te su ponajviše tako nečiste, da ih devojke ni žene nemogu pevati; dočim u primorskih pokrajinah kolo igraju i dčvojke, buduči da su tamošnje poskočnice čistiega i ukusniega sadčr¬ žaja; a čudnovato je to, što u nekojih turskih Stranah, kao što Vuk Stef. veli, pe- vači o Turcili pevaju, što bi ih izvan kola glave stalo. 2. Seljanke ili pčsni pastirske (Idyllium, g. tidvlhov malena prilika) jesu pomanji pesmotvori predstavljajuči nam u prilici od ljudih nižjeg stališa nevinost i nepokvarenost čovečanslva, koje se očevidno od današnjeg stanja ljudskoga pretčrane gladkosti razlikuju. Ova razlika može se ili sama po sebi razumevati, ili pako pčs¬ nik stavlja nju pecavnim (satiričnim) načinom na očigled. — Osobe, koje pesniku u tom služe, jesu ponajviše pastili, kadkad i ribari, ili seljani, živuči izvan okružja one pretčrane gladkosti i nadriizobraženosti; s toga ime bukolika Qf}ovy.oloc, pastir); ove osobe moraju stališu, kome pripadaju, podpuno primčreno narisane i opisane biti; s toga slčdi, da im pčsnik neka neuliva mislih za takav stališ previsokih ili protivnih 24 kao n. p. političnih, što bi svu včrojatnost i pšsničnu istinitost jednim mahom posve uništilo; isto tako predstavlja nam se čovčk sa svojimi manami; jer drugačie nebi dirao taj pčsmotvor u serca čitateljah, samo nesmiju se strasti občečovščanske najavljati sirovo, neotesano — što ni najmanje nebi služilo svčrhi te včrsti pesničlva. Buduči da osobe dotične žive upravo u goloj umetno nepokvarenoj naravi, zalo ima u njej pravo svoje mčsto opis narave; i zato nijedna druga ne- diše toli mirisom narave, koliko seljanke; bez tih opisah težko stoji seljanka živahna. Izvanjska spodoba nije jednaka, več je kadkad pripovčdajuča, i onda može se tako razširiti, da biva epos seljanski kao n, p. Louise od Vossa, Herman i Dorothea od Goethea; kadkad pako je dramatična, i biva dramom pastirsko m, ako se razširi, od koje versti ima u dubrovačkom pčsničtvu puno primčrah. — Ovo je pčsničtvo izvora iztočnoga; u Gerkah razvilo se je tek onda do verhunca, kad je klasična doba i čversloča naravna izginula, dakle u vrčme alexandrinsko i to u The- okritu, koj okolo g. 250 prie nar. Isukr. življaše. Cudnovato pako, pa sasvim tim u naravi čovečjoj osnovano jest, da se takvi pčsmotvori najviše ondč dopadaju, gde družtvena razmčrja neimaju naravnosti nego nčkakvu nadutost, preteranost. Takva bila su baš vremena Ptolomea bratoljuba, i zato omilile su nadute seljanke Gesnerove dvoru Ljudevita XV. §. 18. B. Včrsti, koje nisu čisto pčsničtvo. Što se tiče a) allegorije (g. čtllo drugačie, djmpsvra govorim) može se ili kao pčsmotvor samoslalan upolrčbljavati, ili pako drugim pesinotvorom služiti kao n. p. u odi 14. kuj. 1. od Horaca. Jest pako izraženje gdčkojega predmeta sredstvom drugog takvoga, koj ima iste vlaslitosti; osobito se rado vlastitosti od predmetah raz¬ stavljene (abstracta) kao n. p. ljubav, ufanje, včra, krčpost, laž i t. d. izražavaju gdekojim predmetom bitnim (simbolom) n. p. ljubav ružom, ufanje sada sidrom, u stara vrčmena dčvojkom imajučom pupoljak u ruci, i t. d. Ovaj simbol mora očevidnu srodnost s tim predmetom naznačenim imati, tako da čitatelju netreba puno misliti, što se hoče naznačiti; dalje nesmije imati nista u sebi, što bi torne protivno bilo. Ovaj pčsmotvor može se u stihovih i u prosi pisali, trčbuje pako uvčk ne- narešen, prost jezik bez nakitja. Najkrasnie allegorije nalaze se u pčsničtvu hebrejskom kao i u sv. pismu novoga včka, n. p. dobar pastir; rčč božja, i kvas ili zčrno itd. U našoj literaturi ima lčpih takovih pšsmicah, kao n. p. „Brodari“ od Svetoz. Miletiča, »Četiri vrčla* od Preradoviča; „Sirotica“, B dva včtriča“ od St. Vraza, i t. d. Parabola ( m nuQa(lulha prispodabljam) sastoji u gdčkojem činu svagdanjem i neznatnom, dokazujočem višju, čudorcdnu koju istinu; sveto pismo starog i novog včka je puno parabolah najkrasniih kao n. p, „sin razmetni,“ „dčlavci u vinogradu* itd. Od allegorije razlikuje se u tom, što parabola predstavlja čin uzeti iz svagda- njeg života, dočim u allegoriji jedan predmet služi drugome za primčr i prispo- dabljanje. — Svčrha je dakle paraboli čudoredna na nadzemaljsko smčrajuča istina, dočiin je allegorija glede na gverhu čisla poesija, dakle bez takve namčre. — I ova 25 verst može se u Štihovih prostih kao i u prosi pisati. Od toga u našem pčsničtvu neima malo da nista. b)Basna (fabula Aesopica) predstavlja u pčsničkoj odčči gdčkoju izreku iz¬ vedeno iz praktičnoga života i to na posebnom činu ili slučaju, koj služi ovoj iz- rčki kao simbol. Namčra je dakle naputjenje, a čin proizlazi od životinjah brzpa- metnih, kadšto i rastja, u kojih se njihova svojstva bitna na toliko uzvise, da su čo- vččjim podobna, te da se čovčk u njih kao u zercalu vidi i razbornost od njih uči. Zbog toga derži se basna stroge doslednosti u činu, i značaj je njezin više od razuma, dočim parabola više teži za tim, da obuzme naše čuvstvo. — Svakoj basni trčba dakle a) čina, b) nauka; glavna je strana nauk, koj mora več po samom sebi bez svakoga dokazivanja neuzkolebiv i jasan biti, te se može ili izrikom dodati s početka ili na koncu, ili pako izostati. Ovom služi čin za sredstvo, i uzima se obično iz okružja bezumnih životinjah, a to zbog toga, što je značaj i nagon od ovih uvčk jednak, tako da čitatelj odmah sve Strane činečih životinjah točno pozna — iz česa ona (livna a i potrobita kratkoča basnah, kao i prostota jezika bez svega na- kitjivanja izvire. 1’oradi toga biaše basna uvčk srčdstvo za odgojivanje čovččanstva, svaki bo je rado sluša i čita, malo dčte kao i sčda muža nuka prosta njezina odčča sa divnom jezgrom. — Izvanjska spodoba može biti pripovčdajuča ili pako razgo- vorna, kadkad u stihovib, česlje još u prosi. Početak i izvor joj je od iztoka, gdč razmniva narodah svu narav oživljuje; Esop, pčvač gčrčki, dao joj je pčrvi umčtniu i lčpšu formu. I u našem narodu ima puno basnah; izmedju učenih basnoslovacah napisao ih je najviše Dositej Obradovič; prie nčkoliko godinah izdao je čivič Rohrski četiri svezka basnah sa prekrasnimi slikami u dervorezu; a riajslavnii slavonski basnoslovac je Krylov, spisatelj ruski, koj je umro god. 1844. e) Pčsan poučna (earmen didacticum od didaano) podučavam) ima upravo za namčru podučavanje, predstavljajuči u odčči pčsničkoj jedan ili više uzaimno pod- upirajučih se is ti n a h. Pesnik dakle narnčrava istinu, koja spada na razum ili na savčst, obuči svimi krasotami razmnive, tako da onda sve Strane čovečje t. j. razum, savčst i čuvstvo teže za tom istinom. Na tu svčrhu trčba, da si odabere predmet, kojemu se ta odčča pčsnična dati može; suhoparan predmet, kojega pesnik nemože nadahnnti življenjem, nije valjan za pčsničtvo u obče. Za veče još oživljenje uplitju se živahni opisi od krajevah, običajah kao i episode, u kojih baš stoji uajveca krasota „aždaje sedmoglave“ od Vida Došena (štamp. 1768), U kojoj ima uz koje manje Ičpe prekrasnih Stranah. — Taj predmet mora dalje zanimiv biti za sve čovččanstvo; tako je Horac u poslanici ad Pisones o pčsničtvu, Virgil o zemljo- dčlstvu pisao; i btfduči da se je u priašnja vremena mislilo, da pčsničtvo ima za svčrhu čudoredno podučavanje, zato ima u skrajna vrčinena srčdnjega i s početka no- voga včka i dalje dole u talij, franc, i nčmačkoj literaturi puno takvih pčsmo- tvorah; simo spada barem stranem „ribanje“ od Hektoroviča (umro 1672), i „kuč- nik“ od Jos. Stčp. Relkoviča. d) Poslanica je razgovor jednostran t. j. list pisan u pčsničkoj odčči opre- dčljenoj kojoj osobi o predmetih občenite važnosti i svečovččanske valjanosti. Od lista u obče razlikuje se jedno, što joj je predmet pčsničan, dočim se ovaj uvčk 26 proteze na zemaljske poslove dopisnika ili kojemu se piše; toga radi treba da pesnik onu osobu idealisira, kao da piše za čovečanstvo u obče ili barem za sav koj od¬ sek od njega; drugo, što poslanica ima pčsničnu izvanjsku spodobu. Jezik trčba da se približava občenitom družtvenom, premda se, ako predmet nuka, uzvisi kadkad i do ličnoga duha. Horac je najizvčrstnie poslanice pisao; i u dubrovačkoj literaturi ima ih pimo, žalibože leži jošte sve u prahu; najkrasnia i divne lčpote jest „Milici Jeronima Koriolanoviča“ od H. Lučiča, gdč hvali veliku vrčdnost žene. e) P e ca v ni pčsmotvori izvora su u obče istoga, kojega igre žalostne; jer kao što bi gore kazano, žalostne igre imaju svoj početak u plesanju i pčvanju za- mčnitom na čast Baka, i u ovili pčsmah biaše puuo sbijanja šalah i okosnosti; i kad je s jedne Strane razvila se s toga žalostna igra, predstavljale bi se napose i one Šaljive, okosne i pecavne igre, u koj ih sbor biaše od Satyrah i Silenah sbijajuči takve šale; ova predstavljanja nesmiju pomčšati se sa komediami; igre satirske bo imadjahu posve drugi predmet, biahu u nčkojih svojih Stranah slrogo ozbiljne, i ne dopuštahu okosnostih na osobe živuče, nije se dakle smčlo dirati u ljude živuče, što je bivalo u veselih igrah, u kojih, kao što kazasmo u dčlu III., bilo je takvih okosnostih, i kojirni su se osobito u starijoj komediji cčle žalostne igre i droge stvari šaljivo šibale. Čovčku usadjena je ljubav k Ičpom i krasnom, ljubav istine i čudorednosli; pa makar sam u činih svojih toga neima, ipak ga nuka, da šiba ono, što torne ne- odgovara; s druge pako Strane opet mnogi ljudi imaju posve veselu čud, te i na najozbiljniih stvarih znadu nači koješta smčšna; ovo šibanje opaženih manah kao i takve šaljive opazke imenujemo rččju pecavka u širjem smislu. Ova se pecavka deli na dvč stranke, jedna spada strogo na pčsničtvo t. j. parodija i travestija; a druga zabavlja se s predmeti, kojim je namčra podučavanje ili čudorednost; i ova je pecavka ustrožiem smislu. Travestija (trans-vestih) je pesmotvor, u kojem se od gilčkojeg ozbiljna pčsmotvora imajučeg možda nadutih svojih Stranah predmet smčšnim ili šaljivim na¬ činom predstavlja; tako je Blumauer Eneidu travestirao; čin dakle ostane isti, al se prudstavlja samo šaljivo. Parodija pako Opolag,

io dramatični; a) Tragedija; b) komedija; c) igra polužalostna; d) opera . . V - Smds: A. 1. a) Pevno-pripovedajude; b) krakovianke; c) bugarštice; d) poskočnice. 2. Seljanke ......... B. a) allegoria i parabola; b) basna ; c) pesan poučna; d) poslanica; ejpecavne sa travestijom i parodijom; f) nadpis ; g) zagonetka C. Roman, pridica, novella ........ •egled pžsnikab glasovitiih, ........ Strana 1—7 7 — 10 10 — 10 16 — 22 22 — 24 24 — 28 28 — 30 30 — 35 Poprave! potrebiiii, savezu. NflRODHR IH IJNIUERZITETNfl KHJI2HICR