A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 138 ŽIVOTI Ć, Aleksandar, dr., prof., Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu, RS-11000 Beograd, Čika Ljubina 18-20, aleksandar. zivotic@f.bg.ac.rs Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije Zgodovinski časopis, Ljubljana 73/2019 (159), št. 1-2, str. 138–156, cit. 81 1.01 izvirni znanstveni članek: jezik Sr. (En.,Sr., En.) Apstrakt: U radu se na osnovu arhivskih doku- menata vojne i diplomatske provenijencije, kao i relevatne memoarske i istoriografske litera- ture analiziraju brojnost i zastupljenost ofi cira slovena čke nacionalnosti u vojnoj diplomatiji jugoslovenske kraljevine. Rad sadrži detaljne biogra fi je jugoslovenskih generalštabnih o fi cira koji su se nalazili na dužnosti vojnog izaslanika ili pomo ćnika vojnog izaslanika Kraljevine Jugoslavije do 1945. Klju čne re či: Kraljevina Jugoslavije, Slove- nija, Slovenci, vojna diplomatija, o fi ciri, 2. svetski rat. ŽIVOTI Ć, Aleksandar , PhD, Prof., University of Belgrade, Faculty of Philosophy, RS-11000 Belgrade, Čika Ljubina 18-20, aleksandar. zivotic@f.bg.ac.rs Slovenes in the Kingdom of Yugoslavia’s Military Diplomacy Zgodovinski časopis (Historical Review), Ljubljana 73/2019 (159), No. 1-2, pp. 138–156, 81 notes Language Sr. (En., Sr., En.) On the basis of archival documents of military or diplomatic provenance, along with the relevant memory and historiographical literature, the article analyses the presence of Slovene of fi cers in the Kingdom of Yugoslavia’s military diplo- macy. The paper provides detailed biographies of Yugoslav general staff of fi cers serving as military attachés or deputy military attachés of the Kingdom of Yugoslavia up to 1945. Key words: Kingdom of Yugoslavia, Slovenia, Slovenes, military diplomacy, of fi cers, World War II Aleksandar Životi ć Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije Uvod – vojna diplomatija jugoslovenske kraljevine i zastupjenost o fi cira Slovenaca Vojna diplomatija jugoslovenske kraljevine se neposredno po obrazovanju zajedni čke države oslanjala na postoje ću strukturu i diplomatsku mrežu Kraljevine Srbije. Vojna izaslanstva koja su funkcionisala u savezni čkim zemljama (Fran- cuska, Gr čka, Italija, Rumunija) su nastavila s radom, otvorena su nova vojna izaslanstva u novonastalim državama – 1919. u Čehoslova čkoj i 1920. u Poljskoj. Istovremeno, 1919. je zatvoreno vojno izaslanstvo u Belgiji, a naredne godine i u Švajcarskoj pošto je završetkom rata prestala potreba za njihovim radom. U zemljama poraženim u Prvom svetskom ratu – Austriji, Ma đarskoj i Bugarskoj su do zaklju čenja mirovnih ugovora postojale srpske vojne delegacije koje su obavljale funkcije vojnih izaslanstava i specijalnih vojnih misija za nadgledanje poštovanja uslova sporazuma o primirju. U uslovima opšteg državno-pravnog i vojnog pro- vizorijuma, vojna obaveštajna služba jugoslovenskog kraljevstva se suo čavala s nizom izazova i pripremala za po četak mirnodopskog funkcionisanja. U periodu intenzivnog mirnodopskog razvoja do 1938. postepeno se širila i mreža vojnih izaslanstava. Pri poslanstvima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, prelaskom iz ratnog u mirnodopsko stanje u inostranstvu su postavljeni vojni izaslanici, kao organ Ministarstva Vojske i Mornarice, direktno pot činjeni Kabinetu Ministra Vojske i Mornarice. U funkcionalnom smislu od 1922. vojni izaslanici su bili pretpot činjeni Obaveštajnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba, dok su po disciplinskoj odgovornosti i dalje odgovarali Ministru Vojske i Mornarice. Vojni izaslanici se u potpunosti pot činjavaju Obaveštajnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba 1929. Krajem 1920. vojne delegacije u zemljama poraženim u Prvom svetskom ratu – Bugarskoj, Austriji i Ma đarskoj su prerasla u vojna izaslanstva. Otvorena su i nova vojna izaslanstva – u Albaniji 1922. što je bilo izazvano poja čanim jugoslovenskim interesima u toj zemlji i poboljšanju odnosa izme đu albanskog kralja Zogua i jugoslovenskog kralja Aleksandra i Turskoj kao direktna posledica zbližavanja Jugoslavije i Ataturkovog režima u Turskoj. U po četku je od 1927. do 1932. u Turskoj bio akreditovan vojni izaslanik u Gr čkoj, a potom do 1935. vojni izaslanik u Bugarskoj, da bi od te godine vojno izaslanstvo u Turskoj postalo samostalno. U isto vreme, vojno izaslanstvo u Parizu je prošireno dobivši pored standardne uloge najzna čajnijeg jugoslovenskog vojnog predstavništva i funkciju zastupanja Jugoslavije i njene vojske u Velikoj Britaniji od 1927. i Španiji od 1930. Vojnom izaslanstvu u Parizu je 1937. do- Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) | 138–156 139 A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 140 datno proširena nadležnost i na Belgiju. Vojna izaslanstva u Poljskoj i Rumuniji su 1928. spojena u jedno sa sedištem u Bukureštu, a ponovo su razdvojena 1938. Ponovni rastu ći uticaj Nema čke u me đunarodnim odnosima i njen vojni zna čaj za Jugoslaviju su uslovili akreditovanje jugoslovenskog vojnog izaslanika u Pragu 1933. i u Nema čkoj. Samostalno vojno izaslanstvo u Berlinu je po čelo s radom 1936. zadaci vojnih izaslanika su se odnosili na prikupljanje raznih statisti čkih podataka o zemlji u kojoj su akreditovani, njenom vojnom ure đenju i organizaciji u mirno doba, ratnoj formaciji komandi, jedinica i ustanova i ratnom potencijalu doti čne zemlje, kao i podataka o pitanjima spoljne i unutrašnje politike te zemlje. 1 Vojni izaslanici su bili viši o fi ciri za generalštabne poslove, obi čno čina potpukovnika ili pukovnika. Najjednostavniji na čin obaveštajnog rada kojim su se koristili jugoslovenski vojni izaslanici bilo je li čno zapažanje, dok su za složenije zadatke koristili poverenike i agente. Izmenama „Upustva za obaveštajnu službu“ iz 1932. vojni izaslanici su postali glavni centri obaveštajne službe. Od vojnih iza- slanika je zahtevano da njihovi tromese čni izveštaji budu vrlo solidni i da daju sve podatke povezane uvek sa prethodnim, ranijim izveštajima i podacima, obra đene i sa gotovim zaklju čcima. Pored redovnih izveštaja u hitnim slu čajevima izaslanik je odmah izveštavao šifrovanim telegramom. 2 Usled naglih promena u Evropi i usložnjavanja politi čke i bezbednosne situa- cije postoje ća mreža vojnih izaslanstava je pretrpela odre đene promene. Anšlusom Austrije 1938. je prestala potreba za radom vojnog izaslanstva u Austriji, pa je prostor Austrije kao integralnog dela Tre ćeg Rajha bio u nadležnosti vojnog iza- slanstva u Berlinu. Nakon prestanka postojanja Čehoslova čke kao države 1939. je ukinuto vojno izaslanstvo u Pragu, a okupacijom Poljske je iste godine prestalo s radom i vojno izaslanstvo u Varšavi. Usled priklju čenja Albanije Italiji, 1939. je zatvoreno i vojno izaslanstvo u Tirani. Kako su i civilna diplomatska predstavništva u tim zemljama svedena na nivo konzulata, a potreba za obaveštajnim radom sve ve ća, na predlog Obaveštajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba odlu čeno je da se pri konzulatima u Be ču, Pragu, Trstu, Tirani, Skadru, Valoni i Kor či postave kao civilni službenici mla đi aktivni ili rezervni (penzionisani) o fi ciri koji bi se bavili prikupljanjem informacija vojnog karaktera. Novonastale okolnosti su uslovile i obrazovanje novih vojnih izaslanstava. Sve tešnje zbližavanje izme đu Jugosla- vije i Velike Britanije rezultiralo je otvaranjem samostalnog vojnog izaslanstva u Londonu 1939. Iste godine je otvoreno i vojno izaslanstvo u Vašingtonu usled poja čanog jugoslovenskog interesovanja za nabavku ratnog materijala i sirovina za vojnu industriju iz Sjedinjenih Ameri čkih Država. Proširena je i mreža vojnih izaslanstava 1940. otvaranjem vojnog izaslanstva u Moskvi nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa izme đu Jugoslavije i Sovjetskog Saveza. Po četak rada vojnog izaslanstva u Moskvi je koincidirao s jugoslovenskim težnjama ka uspostavljanju bliskih vojnih veza sa Sovjetima, uspostavljanjem veza dveju vojnih obaveštajnih službi i pokušajem jugoslovenskog vojnog i državnog vo đstva da u toj zemlji izvrši 1 Г р упа а ут ора, Војна о бавешт ајна сл у ж ба у Србији, ст р. 46-49. 2 O obaveštajnim dužnostima jugoslovenskih vojnih izaslanika opširnije videti: Denda, Vojna obaveštajna služba u Kraljevini SHS/Jugoslaviji 1918-1941 , str. 22-42. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 141 neophodne vojne nabavke. 3 Nakon kapitulacije Vojske Kraljevine Jugoslavije, tokom Drugog svetskog rata funkcionisala su vojna izaslanstva u Moskvi, Vašingtonu, Londonu i Ankari, kao i vojne misije u Palestini, Južnoj Africi i Argentini. 4 U kadrovskom pogledu, sve do sredine 30-tih godina dominanto je prisustvo nekadašnjih o fi cira Vojske Kraljevine Srbije na dužnosti vojnog izaslanika. Uzroci takve prakse su bili višestruki i ticali su se samog karaktera i unutrašnjih problema jugoslovenske oružane sile. Nekadašnji viši o fi ciri austrougarske vojske su se re đe i teže odlu čivali da nastave službu u vojsci novostvorene države. Mnogi iz grupe onih koji su se odlu čili da stupe u vojsku jugoslovenske države su je relativno brzo napuštali kako iz razloga penzionisanja, tako i usled nesnalaženja i neprihvatanja nove sredine ili pak usled nekoliko ozbiljnih špijunskih afera. 5 Tek od sredine 30- tih godina, s pristizanjem mla đe generacije o fi cira koji su u jugoslovensku vojsku stigli iz austrougarske vojske, a u jugoslovenskoj kraljevini su stekli obrazovanje na Višoj školi Vojne akademije i generalštabnoj pripremi i najmla đe generacije koja je i Nižu škole Vojne akademije okon čala nakon Prvog svetskog rata, zastu- pljenost Hrvata i Slovenaca, kao i bivših austrougarskih o fi cira srpskog, hrvatskog i slovena čkog porekla će bivati sve ve ća. Prvi o fi cir koji je postavljen na mesto vojnog izaslanika, a koji je sve nivoe školovanja završio u nekadašnjoj austrou- garskoj vojsci bio je Hrvat, generalštabni pukovnik, kasnije brigadni general Vilim Klobu čar koji je tu dužnost obavljao u Bukureštu od 1930. do 1932. Iste godine je kao vazduhoplovni i pomorski ataše u Francuskoj imenovan još jedan Hrvat – kapetan bojnog broda Vladimir Mariaševi ć. 6 Nova imenovanja tokom 1930, svakako imaju veze s proklamovanom politikom li čnog režima kralja Aleksandra o integralnom jugoslovenstvu, potrebi brisanja „plemenskih razlika“ i postepene nacionalne nivelacije na klju čnim položajima u vojsci. Slede ći bivši austrougarski ofi cir koji će u ći u vojnu diplomatiju bi će potpukovnik Mirko Burja, Slovenac, nekadašnji dobrovoljac sa Solunskog fronta koji će se tako đe u Bukureštu zadržati od 1934. do 1936. Naredne godine je i drugi Slovenac – potpukovnik Ivan Prezelj postao vojni izaslanik u Atini. On je na toj dužnosti ostao do 1937. Potpukovnika Burju je u Bukureštu zamenio pukovnik Julije Muši ć, o fi cir hrvatske nacionalno- sti i nekadašnji austrougarski o fi cir 1936. Iste godine je i pukovnik Žarko Veri ć, ina če hrvatske nacionalnosti preuzeo dužnost vojnog izaslanika u novotvorenom izaslanstvu u Berlinu. Tempo uvo đenja o fi cira hrvatske i slovena čke nacionalnosti u vojnu diplomatiju je intenziviran 1937. Tada su na dužnost vojnog izaslanika upu ćeni o fi ciri Hrvati - u Atinu pukovnik Ivan Vrkljan, u Ankaru potpukovnik Petar 3 O pokušaju vojnog oslonca Kraljevine Jugoslavije na SSSR opširnije: Бјелајац, Покушај стратешк ог осл онц а Југосл авије на СССР 1939-1941, ст р. 41-66; A. Жив о тић, Југосл овенск о- с овје тски о дноси 1939-1941. 4 Г р упа а ут ора, Војна о бавешт ајна сл у ж ба у Србији, ст р. 49-54. 5 O austrougarskim ofi cirima u vojsci jugoslovenske kraljevine opširnije: Bjelajac, Vojska Kraljevine SHS 1918-1921 ; Bjelajac, Vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca-Jugoslavije 1922-1935 ; Bjelajac, Jugoslovensko iskustvo s multietni čkom armijom 1918-1991 ;Bjelajac, Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941. 6 Opširnija biogra fi ja Vilima Klobu čara i Vladimira Mariaševi ća: Bjelajac, Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941, str. 181-182, 202. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 142 Tomac, u Prag potpukovnik Stjepan Jendraši ć i u Tiranu pukovnik Vladimir Kale čak. Naredne 1938. vojni izaslanici su postali Slovenci – potpukovnici France Stropnik u Bukureštu i Vladimir Vauhnik u Berlinu. Godinu dana kasnije, na čelu vojnih izaslanstava su se našli još jedan Slovenac – pukovnik Mirko Burja u Vašingtonu i Hrvat Zvonimir Župan či ć u Budimpešti. Neposredno pred po četak Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, 1940. su na mesta vojnih izaslanika poslati Hrvati – pukovnici Vladimir Keler u Atinu i Vladimir Gerba u Pariz, a u Ankaru Slovenac potpukovnik Milan Prosen. Iste godine je i Slovenac – major Josip Rijavec postao pomo ćnik vojnog izaslanika u Rimu. 7 Neposredno pred po četak Drugog svetskog rata, od 11 vojnih izaslanika Kraljevine Jugoslavije – 4 su bili Srbi, 4 Slovenci i 3 Hrvata, dok je i jedan pomo ćnik vojnog izaslanika bio Slovenac. 8 Uprkos uvreženom mišljenju o apsolutnoj srpskoj dominaciji u vojsci jugoslovenske kraljevine, pa tako i vojnoj diplomatiji, treba ista ći da su o fi ciri hrvatske i slovena čke nacionalnosti bili nepre- kidno od 1935. do 1941. na dužnosti vojnog izaslanika u Atini, kao i u Berlinu od 1936. do 1941. Sli čno je bilo i u Bukureštu, gde su od 1930. do 1941, sa izuzetkom perioda od 1932. do 1934. kad je na tom mestu bio pukovnik Mihailo Ѕtaji ć bili Hrvati i Slovenci. I u Ankari su od 1937. do 1941. vojni izaslanici bili Slovenci i Hrvati, dok je u Vašingtonu od otvaranja izaslanstva do kapitulacije 1941. vojni izaslanik bio Slovenac. 9 U kvalitativnom smislu, radilo se o izuzetno važnim me- stima za Kraljevinu Jugoslaviju i njenu vojsku – Bukureštu kao prestonici države saveznice u Maloj Antanti i Balkanskom paktu, Ankari i Atini kao prestonicama država saveznica u okviru Balkanskog pakta, te Berlinu i Vašingtonu glavnim gradovima zemalja koji su u tim godinama dobijali poseban zna čaj za ostvarenje i o čuvanje jugoslovenskih vojnih i politi čkih interesa. 10 Mirko Burja. Prvi Slovenac jugoslovenski vojni izaslanik Mirko Burja je ro đen u Ljubljani 23. februara 1894. Pripadao je generaciji koja nije planirala da se profesionalno bavi vojnim pozivom, ali je po četak Prvog svetskog rata izmenio njegove planove. Naime, po završetku realne gimnazije u Ljubljani, on je oktobra 1912. poslat na odsluženje vojnog roka u Školi rezervnih o fi cira u Ljubljani koju je završio septembra 1913, da bi po otpo činjanju rata mobilisan i poslat na Isto čni front gde se borio kao komandir voda u pešadiji. Zarobljen je od strane ruske vojske na položaju „Smilni vrh“ u Karpatima 25. marta 1915. U ruskom zarobljeništvu se nalazio do novembra 1916. kad je stupio u srpske dobrovolja čke jedinice. Priznat mu je čin rezervnog pešadijskog potporu čnika u srpskoj vojsci 15. juna 1917. Tu je ve ć od jula 1917. bio komandir voda u 1.jugoslovenskom puku, da bi kasnije u istom puku bio komandir voda u mitraljeskoj četi, a đutant 7 Г р упа а ут ора, Војна о бавешт ајна сл у ж ба у Србији, ст р. 119-121. 8 Кнеж евић, 27. мар т 1941, ст р. 397. 9 Г р упа а ут ора, Војна о бавешт ајна сл у ж ба у Србији, ст р. 119-121. 10 O odnosu vojske jugoslovenske kraljevine prema Slovencima opširnije:Zajc, Odnos Vojske Kraljevine SHS/Jugoslavije do Slovencev , str. 7-21. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 143 komandanta bataljona i zastupnik komandira mitraljeske čete. S jedinicama svog puka je stigao na Solunski front. 11 U borbama na Solunskom frontu je komandovao vodom Rovovske baterije Jugoslovenske divizije (12. april 1917 - 20.maj 1918). Potom je bio a đutant komandanta 3.bataljona 1.jugoslovenskog puka (4. mart-25. novembar 1919). 12 Ponovo je bio komandir voda u 40.pešadijskom puku u Ljubljani od 1. de- cembra 1919. do 10. jula 1920, kao i 42. pešadijskom puku u Bjelovaru od 15. jula 1920. do 3. aprila 1921. Kad je zatražio da bude preveden u rezervu, da bi ve ć 1.maja 1921. ponovo aktiviran u činu kapetana II klase. Po aktiviranju je do 30. novembra 1922. bio komandir u istom puku. U Četvrtu pešadijsku podo fi cirsku školu u Zagrebu je premešten za komandira voda 3. decembra 1922. gde je od 14. marta 1924. bio komandir čete. Na toj dužnosti je 12 .marta 1923.postao kapetan II klase. Na školovanju u 25. klasi Više škole Vojne akademije se nalazio od 1. oktobra 1924. Tokom školovanja u Višoj školi Vojne akademije unapre đen je 6. septembra 1925. u čin kapetana I klase i majora 22. maja 1926. Školovanje je završio kao 27. po uspehu od 32 slušaoca te klase. 13 Po uspešnom završetku školovanja, kao izuzetno talentovan o fi cir zadržan je na generalštabnoj pripremi pri Glavnom Đeneralštabu u Beogradu od 23. oktobra 1926. do 8. maja 1929. Iz svog mati čnog roda pešadije preveden je u generalštabnu struku 27. februara 1929. 14 Ve ć 10. maja iste godine, kao generalštabni major je postavljen na mesto vršioca dužnosti na čelnika štaba Savske divizijske oblasti u Zagrebu. Potom je bio na službi u Štabu I konji čke divizije u Zagrebu od 30. aprila 1930. do 15.aprila 1931. Tokom službe u štabu te divizije 6. septembra 1930. je unapre đen u čin potpukovnika. Usledio je potom premeštaj na bezbednosno nesigurni jug na mesto na čelnika štaba Bregalni čke di- vizijske oblasti u Štipu gde se zadržao od 22. aprila 1931.do 16. maja 1934. Kad je razrešen dužnosti da bi ve ć 1. juna postao vojni izaslanik u Bukureštu akreditovan za Rumuniju i Poljsku i time postao prvi Slovenac koji je u jugoslovenskoj državi postao vojni izaslanik. Po povratku iz rumunske prestonice, od 5. juna 1936. je u Ministarstvu vojske i mornarice bio šef Organizacionog odseka Đeneralštabnog odeljenja. Tu se zadržao do 21. oktobra 1939. da bi 20. novembra 1939. postao prvi jugoslovenski vojni izaslanik u Vašingtonu. Govorio je nema čki, francuski, ruski i italijanski jezik. Oženjen je bio Pavlinom , k ćerkom Rozalije i Josipa Plev- nika, direktora banke u Klivlendu. Za svoju vojnu službu odlikovan je Srebrnom medaljom za hrabrost, francuskim ratnim krstom s palmom, Srebrnom medaljom za revnosnu službu,. Ordenom Jugoslovenske krune IV reda i Kara đor đevom zvezdom IV reda. 15 Dužnosti u Vašingtonu je razrešen ukazom ministra vojske I mornarice armijskog generala Bogoljuba Ili ća 3. juna 1941. 16 11 O Srpskom dobrovolja čkom korpusu opširnije: Јовановић, Рајк овић, Рибар, Југосл овенски до бров оља чки к орпус у Русији. 12 Vojni arhiv (u daljem tekstu VA), Dosijei personalnih podataka (u daljem tekstu: DPP), kutija 71, dosije 3246, Burja Leopolda Mirko. 13 Спо мениц а с е дамд е с е тпе того дишњиц е Војне ак ад е мије, ст р.357. 14 Сл у ж бени в ојни лист ,1929, ст р. 359. 15 VA, DPP, kutija 71, dosije 3246, Burja Leopolda Mirko. 16 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 1, 1941, str. 7. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 144 Tokom Drugog svetskog rata je bio vojni izaslanik u vašingtonu do avgusta 1941. kad je smenjen i poslat u Kanadu gde je trebalo da vodi vojnu misiju. 17 Nešto kasnije, po četkom 1942. postao je šef jugoslovenske vojne misije u Argentini koja je trebalo da se bavi prikupljanjem dobrovoljaca me đu jugoslovenskim iseljenicima. Penzionisan je 1943. Nastanio se u Klivlendu gde je i umro 5. maja 1969. Ivan Prezelj. Komandant slovena čkih četnika Ivan Prezelj je ro đen 28. avgusta 1895. u Novoj Vasi kod Cerknice. Kako se nije pripremao za vojni poziv, završio je osnovnu školu i potpunu gimnaziju – 8 razreda. Izbijanje Prvog svetskog rata je poremetilo njegove planove i on je januara 1915. pozvan na odsluženje vojnog roka u Školu rezervnih o fi cira koja je bila u Frizahu. Po njenom okon čanju juna 1915. poslat na front kao komandir voda u 17. pešadijskom puku. Tokom Prvog svetskog rata je u tom puku komandovao vodom i četom. U borbama je ranjen na položaju Oslavje kod Gorice. Ranjavanje je osta- vilo ozbiljnije posledice, pa je usled zdrobljene kosti u levom ramenu ograni čeno mogao da podiže levu ruku. U austrougarskoj vojsci je 1. avgusta 1915. proizveden u čin zastavnika, a ta čno godinu dana kasnije u čin potporu čnika da bi poru čnik postao 1. novembra 1918. Po raspadu Austro – Ugarske, stupio je u jedinice Vojske Države Slovenaca, Hrvata i Srba. U čestvovao je u borbama u Koruškoj obavljaju ći dužnost komandira čete u Ljubljanskom puku. 18 6. januara 1919. sa svojom četom je zarobljen od strane austrijskih snaga. 19 U vojsku novostvorene jugoslovenske države je primljen u činu poru čnika 21. oktobra 1919. Po izvršenoj demobilizaciji, od 13. septembra 1920. do 12. decem- bra 1921. je bio komandir voda u 39. pešadijskom puku u Celju, a potom od 19. decembra 1921. do 1. februara 1924. komandir voda i čete u Četvrtoj pešadijskoj podo fi cirskoj školi u Zagrebu. Službuju ći u podo fi cirskoj školi 21. oktobra 1923. je unapre đen u čin kapetana II klase. Potom je usledio premeštaj u 35. pešadijski puk u Zagrebu na višu dužnost komandira čete gde je ostao do 29. septembra 1924. Naredne dve godine je u Beogradu bio slušalac 26. klase Više škole Vojne akademije koju je završio kao 18. u rangu od 40 slušalaca. 20 Uspešan završetak školovanja ga je preporu čio za prelazak u red najelitnijih o fi cira jugoslovenske vojske, pa je neposredno po okon čanju Više škole Vojne akademije ve ć 23. oktobra 1926. postao pripravnik za generalštabnu struku pri Glavnom Đeneralštabu u Beogradu koju je s uspehom završio 8. maja 1929. Tokom školovanja, 17. decembra 1926. je unapre đen u čin kapetana I klase. Iz svog mati čnog roda pešadije preveden je 17 Zapisnik Sednice Ministarskog saveta 27.8.41.u Londonu , Pijevac, Jon či ć (prire điva či), Zapisnici sednica Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije 1941-1945 , str. 48-49. 18 O operacijama na prostoru Koruške opširnije: Љ. Марић, Из мог к о мандов ања Ко- р ушким о дре до м, str. 35-48; Seru čar, Vojne akcije u Koruškoj 1918/19 ; Бојић ( приређив а ч), М е моари генерал а и министра Љуб о мира М арића (1878-1960) ; Bjelajac, Vojska Kraljevine SHS 1918-1921 , str. 139-149. 19 VA,DPP, kutija 1432, dosije 859, Prezelj Ivana Ivan. 20 Спо мениц а с е дамд е с е тпе того дишњиц е Војне ак ад е мије, ст р. 367. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 145 u generalštabnu struku 27. februara 1929. 21 Po završetku generalštabne pripreme je unapre đen u čin majora 17. decembra 1929. Tokom školovanja u Višoj Vojnoj akademiji i generalštabne pripreme bio je u istoj klasi s Mirkom Burjom. O fi cirsku službu je nastavio u Glavnom Đeneralštabu na službi u njegovom Saobra ćajnom odeljenju gde je ostao do 10. maja 1930. Usledila je potom prekomanda u Štip gde je bio na službi u Štabu Bregalni čke divizijske oblasti. Tu je ve ć 30. maja preuzeo dužnost pomo ćnika na čelnika štaba. U tom bezbednosno rizi čnom garnizonu se zadržao do 14. maja 1934. U Štipu je 6. aprila 1934. postao potpukovnik. Iz Štipa je prekomandovan na dužnost pomo ćnika na čelnika Štaba Jadranske divizijske oblasti u Mostaru gde je ostao do 14. juna 1935, kad je premešten u Valjevo za na čelnika štaba Drinske divizijske oblasti. U Valjevu se kratko zadržao jer je ve ć 2.maja 1936. postao vojni izaslanik u Atini. Iz Atine se vratio 9. decembra 1938. kad je postavljen za šefa II odseka Saobra ćajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba. Na tom mestu je 1. aprila 1939. unapre đen u čin pukovnika. Tokom svoje službe u jugoslovenskoj vojsci odlikovan je Medaljom za vojni čke vrline, Oredenom jugoslovenske krune IV reda i Spomenicom na borbe za oslobo đenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919, kao i gr čkim odlikovanjima – Ordenom Feniksa II reda i Ordenom Kralja Đor đa III reda. Govorio je nema čki i francuski jezik. 22 Po povratku s dužnosti u Atini, njegov pretpostavljeni na čelnik Saobra ćajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba brigadni general Vasilije Petkovi ć ga je izuzetno povoljno ocenio navode ći da je „karaktera svetlog i postojanog, a u slu čaju odgo- vornosti pribran i staložen, istrajan i preduzimljiv, a naravi tihe , društven, lepo vaspitan, inteligentan i skroman, zdrav i sposoban za službu u ratu i miru“, a da „službu vrši sa voljom i razumevanjem, savesno, umešno i sa uspehom“. Njegovu stru čnu spremu je ocenjivao kao „vrlo dobru i da ima sposobnosti za komando- vanje pešadijskim pukom i odgovaraju ću službu u višim štabovima“ pošto se radi o „korisnom generalštabnom o fi ciru“ koji „marljivo i stalno radi na svom opštem i stru čnom usavršavanju“. 23 Sli čne ocene je general Petkovi ć ponovio i na kraju naredne godine dodaju ći da je „druželjubiv, živahan i skroman, a da državnu imo- vinu čuva kao svoju li čnu“. 24 Kako ga je ve ć dobro upoznao tokom ranijih godina i na kraju 1940. general Petkovi ć je u godišnjoj oceni ponovio i potvrdio svoje dotadašnje mišljenje o pukovniku Prezelju. 25 Nakon kratkotrajnog Aprilskog rata pukovnik Prezelj se našao u italijanskoj internaciji odakle je pušten leta 1942. Krajem iste godine je pristupio jedinicama Jugoslovenske vojske u otadžbini u Sloveniji. Po četkom 1943. postao je pomo ćnik Karela Novaka, komandanta četni čkih jedinica u Sloveniji, kao i član ilegalnog Vojnog saveta. Naredne godine je kao pristalica ponovnog ilegalnog organizovanja četnika unapre đen u čin brigadnog generala i postavljen za komandanta jedinica Jugoslovenske vojske u otadžbini na tlu Slovenije pod pseudonimom „Andrej“. 21 Сл у ж бени в ојни лист ,1929, ст р. 359. 22 VA,DPP, kutija 1432, dosije 859, Prezelj Ivana Ivan. 23 VA,DPP, kutija 1432, dosije 859, Prezelj Ivana Ivan, Ocena za 1938. 24 VA,DPP, kutija 1432, dosije 859, Prezelj Ivana Ivan, Ocena za 1939. 25 VA,DPP, kutija 1432, dosije 859, Prezelj Ivana Ivan, Ocena za 1940. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 146 Uglavnom je bio uz Notranjski i Primorski četni čki odred. Decembra 1944. je unapre đen u čin divizijskog generala, da bi aprila 1945.od strane Narodnog odbora za Sloveniju postavljen za komandanta Slovenske narodne vojske. Pred snagama Jugoslovenske armije se povukao sa glavninom svojih snaga u Furlaniju gde se predao britanskim snagama. Odatle je sve do 1949. obaveštajno delovao protiv Jugoslavije. Emigrirao je u SAD 1949. Bavio se trgova čkim poslovima u Klivlendu i ure đivao časopis „Ameriška domovina“. Umro je u Klivlendu 22. aprila 1973. 26 France Stropnik. Diplomata i obaveštajac posebnog kova France Stropnik je ro đen u Ljubljani 28. septembra 1898. Gde je završio pet vrazreda osnovne škole i pet razreda realne gimnazije. Potom je stupio u kadetsku školu. U Artiqerijskoj kadetskoj školi je bio od 15. septembra 1914. do 15. sep- tembra 1917. Nakon toga je stupio na Vojnu akademiju gde se školovao do 20. novembra 1918.kad je pristupio oružanim formacijama narodnog vije ća Države slovenaca, Hrvata i Srba. Raspore đen je u pešadijski bataljon pitomaca kadetskih škola i vojnih akademija. Kao pitomac Vojne akademije u čestvovao je na dužnosti ordonansa konjanika u okupaciji Me đumurja 1918-1919. Čin potporu čnika mu je priznat 1. novembra 1919.kao pitomcu koji je završio drugu godinu Vojne akademije. U Karlovcu je ostao bez rasporeda do 1. marta 1920. Od 8. marta 1920. se nalazio na službi u 1. haubi čkom puku, prvo kao komandir voda njegovom 1. divizionu u Velikom Be čkereku od 10. do 13 .marta 1920, a potom na istoj dužnosti u njegovom 2. divizionu u Kraljevu od 16. marta 1920. do 31. oktobra 1922. Tokom službovanja u Kraljevu završio je u Kragujevcu telefonski kurs od 1. novembra do 1. februara 1920. U kraljeva čkom garnizonu je od 1. novembra 1922. do 11. novembra 1923. bio komandir voda u 4. haubi čkom divizionu Šumadijske artiljerijske brigade. Na tom mestu je 17. decembra 1922. postao poru čnik. U istom divizionu je vršio dužnot komandira baterije od 16. novembra 1923. do 30. septembra 1924, da bi od 1. oktobra 1924. do 10.oktobra 1926. bio na školovanju u 26. klasi Više škole Vojne akademije koju je završio kao 20. rangu od ukupno 40 slušalaca. 27 Po završetku školovanja bio je do 15. novembra iste godine na raspolaganju ministra vojske i mornarice, a potom od 17. decembra 1926. kad je unapre đen u čin kapetana II klase, pa sve do 24. oktobra 1927. komandir brdske baterije u Artiljerijskoj podo fi cirskoj školi u Ćupriji. Na generalštabnoj pripremi pri Glavnom Đeneralštabu u Beogradu je bio od 25. oktobra 1927. do 21. aprila 1930. Tokom generalštabne pripreme, 17. decembra 1929. je unapre đen u čin kapetana I klase. 28 Iz svog roda artiljerije, preveden je u generalštabnu struku 21. februara 1930. 29 Po završetku generalštabne pripreme, ostao je na službi u Glavnom Đeneralštabu, u Organizacionom odseku Operativnog odeljenja do 16. decembra 1930. kad je postao ordonans o fi cir kralja 26 Enciklopedija Slovenije , knjiga 9, str. 327. 27 Спо мениц а с е дамд е с е тпе того дишњиц е Војне ак ад е мије, ст р.367. 28 VA,DPP, kutija 1724, dosije 635,Stropnik Matije France. 29 Сл у ж бени в ојни лист ,1930, ст р. 273. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 147 Aleksandra. Pored redovne dužnosti na Dvoru, od 28. jula 1931. do 3. aprila 1935. je ponovo na službi u Glavnom Đeneralštabu, u Organizacionom odseku Operativ- nog odeljenja. U to vreme je 17. decembra 1932. unapre đen u čin majora. Vršio je dužnost pomo ćnika na čelnika štaba Savske divizijske oblasti u zagrebu od 9. aprila 1935.do 25. decembra iste godine, ali je period izme đu 22. juna i 22. decembra proveo u Francuskoj radi usavršavanja znanja francuskog jezika. Po povratku iz Francuske je u 35. pešadijskom puku u Zagrebu od 26. decembra 1935. Do 23. novembra 1936. bio komandant bataljona. Odatle je 24. novembra preba čen na mesto na čelnika štaba Kosovske divizijske oblasti u Prištini. Tu je 31. decembra 1936. postao potpukovnik. Za vojnog izaslanika u Bukureštu imenovan je 12. novembra 1938. Dok je službovao u Bukureštu, 31. decembra 1940. je unapre đen u čin pukovnika. Odlikovan je ordenima Belog orla V stepena, Jugoslovenske krune IV reda, dva puta Medaljom za vojni čke vrline, Spomenicom na borbe za oslobo đenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919, poljskim ordenima – Viteškim krstom i Srebrnim krstom za zasluge, kao i bugarskim ordenom Svetog Aleksandra Nevskog IV reda. 30 Ocenjuju ći ga kao vojnog izaslanika u Bukureštu, na čelnik Glavnog Đeneralštaba armijski general Dušan Simovi ć je zapisao da je „karaktera čvrstog i postojanog, u slu čaju opasnosti pribran i hladan, da dobro vlada sobom, inicijativan, energi čan, istrajan i čvrste ruke, preduzimljiv, razborit, živahan, iskren, druželjubiv i vrlo inteligentan“, kao i da „marljivo radi na svom usavršavanju“. 31 Identi čnu ocenu njegovog rada Simovi ć je dao i naredne 1939. 32 Čak je i Simovi ćev naslednik na tom položaju general Petar Kosi ć, iako o fi cir sasvim druga čijeg senzibiliteta je ponovio ocenu koju je dao njegov prethodnik što je svakako bila potvrda posebnih Stropnikovih ljudskih i vojni čkih kvaliteta. 33 Svestrano je podržao i obradovao se prevratu izvedenom 27. marta 1941. 34 Neposredno pred po četak nema čkog napada na Jugoslaviju u Rumuniji je organizovao i razvio obaveštajni rad koji je imao za cilj prikupljanje informacija o nema čkim trupama u Rumuniji, prelasku nema čkih snaga u Bugarsku i njihovim namerama prema Jugoslaviji. Niz dragocenih informacija do kojih je došao je ukazivao na ta čan datum po četka agresije na Jugoslaviju. 35 Nakon otpo činjanja napada na Ju- goslaviju aprila 1941. pošto zbog brzog sloma jugoslovenske vojske nije mogao da nastavi s diplomatskim i obaveštajnim radom, nastojao je da u granicama svojim mogu ćnosti pomogne jugoslovenskim pilotima koji su se nalazili u rumunskim bolnicama. 36 Zvani čno je 21. maja 1941. ukazom ministra vojske i mornarice ar- mijskog generala Bogoljuba Ili ća razrešen dužnosti vojnog izaslanika u Rumuniji. 37 Tokom Drugog svetskog rata je po napuštanju Rumunije, na Bliskom istoku је bio 30 VA,DPP, kutija 1724, dosije 635,Stropnik Matije France. 31 VA,DPP, kutija 1724, dosije 635,Stropnik Matije France. Ocena za 1938. 32 VA,DPP, kutija 1724, dosije 635,Stropnik Matije France. Ocena za 1939. 33 VA,DPP, kutija 1724, dosije 635,Stropnik Matije France. Ocena za 1940. 34 Пав ловић, Дневник1941-1945, ст р. 110. 35 Ze čevi ć, Vojna diplomatija ,, str. 177-178. 36 Пав ловић, Дневник1941-1945, ст р. 15. 37 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 1, 1941, str. 6. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 148 šef jugoslovenske vojne misije u Palestini. Na taj položaj je zvani čno postavljen kraljevskim ukazom od 15. januara 1942, iako je tu dužnost obavljao odmah po dolasku na Bliski istok, pre formalnog razrešenja s prethodne dužnosti i mnogo pre zvani čnog postavljenja na novu. 38 Po vladinom odlasku iz Jerusalima, ostao je na Bliskom istoku sa zadatkom održavanja veze sa savezni čkim komandama, priku- pljanja dobrovoljaca i obaveštajnog rada. 39 Kraljevskim ukazom od 30. novembra 1942. je postavljen na dužnost šefa jugoslovenske vojne misije u Južnoj Africi. 40 Ukaz o tom postavljenju je izmenjen 26. januara 1943, tako da se od tog datuma nalazio na raspolaganju. 41 Potom je od 4. februara 1943. bio komandant bataljona Kraljeve garde sastavljenog od Slovenaca nekadašnjih italijanskih vojnika koji su zarobljeni od strane Britanaca u severnoj Africi. 42 Prema nekim svedo čenjima, navodno je i Božidar Puri ć razmišljaju ći o rekonstrukciji vlade septembra 1943. razmišljao da mu ponudi ministarski položaj. 43 Iz emigracije se vratio oktobra 1944. Po nalogu jugoslovenske vlade, ok- tobra 1944. je stigao na Vis gde je s Vrhovnim štabom NOVJ ugovorio i koordi- nirao prelazak jugoslovenskih vojnih lica iz Italije u Jugoslaviju. 44 Pristupio je Narodnooslobodila čkoj vojsci Jugoslavije 30. oktobra 1944, pa je ukazom ministra vojske , mornarice i vazduhoplovstva divizijskog generala Borisava Risti ća od 13. novembra 1944, razrešen ranije dužnosti i stavljen na raspolaganje. 45 Ukazom Vr- hovnog komandanta mu je priznat čin pukovnika 1. septembra 1945. Vojne službe je usmenim putem razrešen 15.oktobra 1945, ali se još nekoliko meseci vodio na platnom spisku štaba Druge armije u Zagrebu. Živeo je u Zagrebu na Maruliu ćevom trgu broj 15. Bio je oženjen Katarinom, ćerkom Dragoljuba i Zore Stojisavljevi ć iz Beograda. O njegovom životu nakon napuštanja vojske malo znamo. Pouzdano se zna da je od Personalne uprave Državnog sekretarijata za narodnu obranu 1960. tražio i dobio potvrdu o svom nivou obrazovanja, kretanju u službi i ostvarenom random stažu radi regulisanja penzije, a da je 1965. od istog organa na svoj zahtev dobio uverenje da je nosilac Spomenice na borbe za oslobo đenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919. što mu je bilo potrebno radi dobijanja invalidske penzije. 46 38 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 4, 1942, str. 4. 39 Jeruzalem (Tantura), 19. V 1941. Zapisnik sjednice Vlade , Krizman (prire điva č), Ju- goslavenske vlade u izbjeglištvu 1941-1943, str. 137. 40 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 11, 1943, str. 12. 41 Isto, str. 14. 42 Isto, str. 15. 43 Пав ловић, Дневник1941-1945, ст р. 293. 44 Zapisnik Sednice Ministarskog saveta održane 6.oktobra 1944 , Pijevac, Jon či ć (prire điva či), Zapisnici sednica Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije 1941-1945 , str. 456-457. 45 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 21, 1945, str. 6. 46 VA,DPP, kutija 1724, dosije 635,Stropnik Matije France. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 149 Vladimir Vauhnik. Kontroverzni obaveštajac Vladimr Vauhnik je ro đen u Mihalovcu kod Svetinja 24. juna 1896. Završio je osnovnu školu i četiri razreda gimnazije u Mariboru, a potom je 14. septembra 1911. stupio u kadetsku školu u Mariboru koju je završio 1914. Tokom Prvog svetskog rata se borio kao austrougarski o fi cir u činu zastavnika u koji je proizveden 15. oktobra 1914. kao komandir voda u pešadiji 1914, a potom kao komandir pešadijske čete (1915-1917) u činu potporu čnika (od 1. maja 1915) i poru čnika (od 1. maja 1917). Pri kraju rata je bio komandir čete u Jurišnim trupama (1917-1918). Pri kraju rata je zastupao komandanta bataljona u Jurišnim trupama. Ranjavan je 21. januara 1916. na Vrhu Svatega Mihaela, ali ranjavanje nije ostavilo ve će posledice. Na kraju rata, na austro-italijanskom frontu je zajedno s čitavim slovena čkim pukom 3. novembra 1918. prešao u Italiju. U jugoslovensku vojsku je primljen septembra 1919 .u činu poru čnika. Kao komandir 3. čete 3. bataljona 45. pešadijskopg puka se borio na Koruškom frontu od 1. avgusta 1919. do 10. aprila 1920. 47 Potom je do 15. jula 1920. službovao kao komandir 4. čete 1. bataljona 45. pešadijskog puka u Mariboru. Odatle je premešten u Ljubljanu gde je od 18. jula do 19. decembra 1920. zastupao komadira čete i blagajnika u 40. pešadijskom puku, da bi potom do 12. marta 1921. bio komandir 3. čete 3. bataljona 40. pešadijskog puka. Tu je 28. juna 1920. postao kapetan II klase. Kratko je do 11.maja 1921. zastupao a đutanta puka. Potom je do 13. avgusta 1921. komandovao 1. četom 1. bataljona istog puka. Odatle je usledila prekomanda u 44. pešadijski puk u Štipu gde je do 1. oktobra 1921. bio komandir 2. čete 1. bataljona. Usledio je odlazak u Beograd na školovanje u 23. klasi Više škole Vojne akademije do 25. oktobra 1923, a zatim i na generalštabnoj pripremi u Glavnom Đeneralštabu do 17.februa- ra 1926. Školovanje u Višoj školi Vojne akademije je završio kao 33 po uspehu od 39 slušalaca. 48 Tokom školovanja na Višoj školi Vojne akademije, 24. oktobra 1922. je postao kapetan I klase, a za vreme generalštabne pripreme 17. decembra 1925. je unapre đen u čin majora.Po završetku generalštabne pripreme je kratko službovao u Glavnom Đeneralštabu, a od 20. marta 1926. do 20.aprila 1927. je bio pomo ćnik na čelnika štaba Savske divizijske oblasti u Zagrebu.Nakon toga je do 12. maja 1929. obavljao istu dužnost u Bosanskoj divizijskoj oblasti u Saraje- vu. Tu je 11.aprila 1930. unapre đen u čin potpukovnika. Potom je u Moravskoj divizijskoj oblasti u Nišu do 11. maja 1930. vršio dužnost na čelnika štaba, kao u Kosovskoj divizijskoj oblasti u Prištini do 23. juna 1932. Od 1.avgusta 1932. do 21. maja 1933. komandovao bataljonom u 23. pešadijskom puku u Štipu. Odatle je 26. maja 1933. prekomandovan na službu u Štab Prve armijske oblasti u Novom Sadu. Iz Novog Sada je 15. decembra 1934. premešten u Valjevo na mesto na čelnika Štaba Drinske divizijske oblasti. Od 9. juna 1935. vršio je dužnost šefa Odseka za trupnu nastavu Đeneralštabnog odeljenja Ministarstva vojske i mornarice. Tu je 6. septembra 1935. postao pukovnik. Ve ć od 22. maja 1937. je bio šef odseka u 47 VA,DPP, kutija 1931, dosije 447, Vauhnik Mihaela Vladimir. 48 Спо мениц а с е дамд е с е тпе того дишњиц е Војне ак ад е мије, ст р.365. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 150 nastavnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba. Na mesto vojnog izaslanika u Berlinu je postavljen 25. novembra 1938. Posebnim rešenjem od 6. decembra 1940. mu je vreme koje je proveo na dužnosti vojnog izaslanika izme đu 6.dembra 1939. i 6.decembra 1940. priznato kao vreme provedeno na dužnosti komandanta puka čime je stekao neophodan uslov za unapre đenje u čin brigadnog generala. 49 Neki od savremenika su smatrali da je u tom delu izmenjen Zakon o ustrojstvu vojske i mornarice isklju čivo zbog Vauhnika da bi mogao da napreduje. 50 Ipak, mišljenja smo da to nije u činjeno isklju čivo zbog Vauhnikovog slu čaja, ve ć da bi ve ći broj privilegovanih generalštabnih o fi cira stekao uslov za napredovanje bez odgovaraju ćeg trupnog staža, a Vauhnik je bio prvi i jedini generalštabni o fi cir kome je to pravo priznato. Za revnosno vršenje vojne službe odlikovan je Medaljom za vojni čke vrline, Ordenom Belog orla petog i četvrtog stepena, Ordenom jugoslovenske krune četvrtog i tre ćeg reda, kao i Spomenicom na borbe za oslobo đenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919. Služio se nema čkim, francuskim, italijanskim i engleskim jezikom. 51 Vladimir Vauhnik je bio i plodan vojni pisac. Na stranicama vojnostru čnog časopisa “Ratnik” je objavljivao prevode tekstova uglednih evrop- skih vojnih teoreti čara s francuskog i nema čkog jezika, kao i prikaze najzna čajnijih savremenih vojnih dela. Pisao je o upotrebi automobile u vojsci, taktici pešadije i problemima savremenog komandovanja ve ćim jedinicama. 52 Tokom boravka u Nema čkoj je razvio snažnu obaveštajnu aktivnost koja i danas izaziva niz kontroverzi od toga da su informacije do kojih je on dolazio i slao u Beograd bile od izuzetnog zna čaja do toga da su upravo te informacije uticale na demoralizaciju jugoslovenskog vojnog vrha u predve čerje rata. 53 Zbog obaveštajnog rada u Nema čkoj, uhapšen je od strane Nemaca u aprilu 1941. Po puštanju je u saglasnosti s britanskom obaveštajnom službom stupio u Domobranstvo Nezavisne Države Hrvatske. 54 Formalno je od strane vlade u egzilu oslobo đen dužnosti u Berlinu posebnim ukazom od 24. maja 1941. 55 Zbog stupanja u redove oružane sile Nezavisne Države Hrvatske ukazom predsednika vlade i vršioca dužnosti ministra vojske armijskog generala Dušana Simovi ća od 26. septembra 1941. je oglašen za vojnog begunca I lišen čina generalštabnog pukovnika. 56 U po četku je bio bez konkretnog zaduženja, ali kako su vojnodiplomatski predstavnici zemalja koje su priznale Nezavisnu Državu Hrvatsku po čeli da pristižu u Zagreb, u Glavnom Stožeru Domobranstva je s obzirom na nesporno iskustvo i znanje postavljen na dužnost o fi cira za vezu s inostranim vojnim predstavnicima. 57 Od jeseni 1941. u 49 VA,DPP, kutija 1931, dosije 447, Vauhnik Mihaela Vladimir. 50 Кнеж евић, 27. мар т 1941, ст р. 397. 51 VA,DPP, kutija 1931, dosije 447, Vauhnik Mihaela Vladimir. 52 Detaljnu bibliogra fi ju radova Vladimira Vauhnika objavljenih u časopisu “Ratnik” videti u: Пршић, Р атник. 53 VA, P-17, k. 3, f. 3, d. 57, Izjava potpukovnika Milisava Đ. Periši ća. 54 Kranjc, Slovenska vojaška inteligenca , str. 118. 55 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 1, 1941, str. 6. 56 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 2, 1941, str. 2. 57 O organizaciji hrvatskog domobranstva opširnije: Bari ć, Ustroj Kopnene vojske Domo- branstva Nezavisne Države Hrvatske. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 151 Ljubljani je organizovao obaveštajni centar. Juna 1944. je napustio Ljubljanu i otišao u Milano, a potom u Švajcarsku. 58 Borave ći u Švajcarskoj je razvio izuzetno razgranatu obaveštajnu mrežu i živu obaveštajnu aktivnost. 59 Prešao je u Argentinu 1948. gde je napisao svoje memoare. Umro je u Buenos Ajresu 31. marta 1955. 60 Milan Prosen. Diplomata i poverenik Dvora Milan Prosen je ro đen u Brezovici kod Ljubljane 21. septembra 1902. 61 Završio je osnovnu školu i četri razreda realne gimnazije. Nakon toga je stupio u Kadetsku školu u Gracu (1917-1918), a potom je završio šesti i sedmi razred vojne realne gimnazije u Mariboru (1918-1920). 62 U 48. klasu Niže škole Vojne akademije je stupio 1. decembra 1920. Po uspešnom završetku školovanja 4. oktobra 1922. je unapre đen u čin potporu čnika. Školovanje je zavšio kao prvi u klasi od 309 pitomaca te klase. 63 Prva služba mu je bila u mariboru gde je od 20. oktobra 1920. do 13. decembra 1923. u 1. bateriji 4. haubi čkog diviziona 2. dravskog artiljerijskog puka komandovao vodom. Zatim je do 24. jula 1924. u Drugoj artiljerijskoj podo fi cirskoj školi bio komandir voda, kao i u školskoj bateriji Škole za rezervne o fi cire pešadije i artiljerije u Sarajevu. Odatle je 1. oktobra 1925. poslat na školovanje u Višu školu Vojne akademije, ali je posle završene prve godine 17. septembra 1926. upu ćen u Višu ratnu školu u Parizu koju je završio 5. septembra 1928. Tokom školovanja je 4. oktobra 1926. postao poru čnik. Po povratku u zemlju je od 12. do 25. septembra 1928. bio na službi u Đeneralštabnom odeljenju Ministarstva vojske i mornarice, da bi od 3. oktobra 1928. do 24. oktobra 1929. komandovao 2. baterijom 5. poljs- kog diviziona Zetske artiljerijske brigade u Sarajevu. Pomenuta baterija je bila u sastavu Artiljerijske škole ga đanja. Mnogi pitomci su kasnije svedo čili da je na njih ostavljao poseban utisak svojom spremnoš ću i metodi čnoš ću prenošenja gradiva. 64 Na generalštabnu pripremu pri Glavnom Đeneralštabu je primljen 25 .oktobra 1929. Pripremu je uspešno završio 29. februara 1932. U generalštabnu struku je preveden iz svog roda artiljerije 21. februara 1932. 65 Na službi u I odseku Obaveštajnog odeljenja Glavnog Đeneralštaba je bio od 29. aprila 1932. do 18. marta 1936. U to vreme je 9 .oktobra 1933 .unapre đen u čin kapetana I klase. Ordonans o fi cir kralja Petra II je bio izme đu 19. marta 1936. i 17. septembra 1939, a potom je do 24. maja 1940. komandovao bataljonom u 2. pešadijskom puku u Beogradu. U čin majora je unapre đen 31. decembra 1936. Od smene s mesta komandanta bataljona, 58 Vauhnik, Nevidljivi front. 59 O obaveštajnom radu Vladimira Vauhnika u Švajcarskoj opširnije: Švent, Vladimir Vauhnik . 60 Enciklopedija Slovenije , knjiga 14, str. 159. 61 U Enciklopediji Slovenije se kao mesto ro đenja navodi Ilirska Bistrica ( Enciklopedija Slovenije , knjiga 14, str. 159) 62 VA,DPP, kutija 1438, dosije 105, Prosen Ivana Milan. 63 Спо мениц а с е дамд е с е тпе того дишњиц е Војне ак ад е мије, ст р. 324. 64 Bjelajac, Vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca-Jugoslavije 1922-1935 , str. 167. 65 Сл у ж бени в ојни лист ,1932, ст р. 343. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 152 pa do 16. avgusta 1940. je bio na pripremi u Obaveštajnom odeljenju Glavnog Đeneralštaba radi upoznavanja s dužnostima vojnog izaslanika. Ve ć 26. avgusta 1940. je postavljen na mesto vojnog izaslanika u Ankari. Potpukovnik je postao 31. decembra 1940. Njegov rad na mestu vojnog izaslanika je na čelnik Glavnog Đeneralštaba armijski general Petar Kosi ć posebno pohvalio. Za revnosno vršenje službe odlikovan je Medaljom za vojni čke vrline, Zlatnom medaljom za revnos- nu službu, ordenom Jugoslovenske krune V reda, Ordenom Belog orla V reda, Spomenicom na borbe za oslobo đenje severnih krajeva Jugoslavije 1918-1919, rumunskom Medaljom kralja Karola, bugarskim Ordenom Svetog Aleksandra IV reda, čehoslova čkom Medaljom Belog lava, Rumunskom krunom, francuskom Legijom časti, belgijskim ordenom Leoploda II reda, poljskim ordenom Polonia Restitua, kao i gr čkim ordenom Feniksa. Bio je oženjen Zdenkom, ćerkom Štefanije i Marka Čaleta, pastorkom Stevana Zrili ća, bankara iz Sarajeva. 66 Razrešen je dužnosti jugoslovenskog vojnog izaslanika u Ankari 27. oktobra 1941. Istim ukazom ministra na to mesto je umesto njega postavljen potpukovnik Miloš Bankovi ć. 67 Od 27. avgusta 1942. 68 do novembra 1942. je komandovao ba- taljonom Kraljeve garde sastavljenim od Slovenaca koje su kao italijanske vojnike zarobile britanske trupe tokom borbi u severnoj Africi. Zahvaljuju ći njegovom odlu čnom držanju tokom Kairske afere 1942. nije došlo do pobune unutar samog bataljona. 69 Nakon toga je vršio dužnost pomo ćnika komandanta jugoslovenskih trupa na Bliskom istoku. 70 Potom je od oktobra 1943. bio član jugoslovenske vojne misije u Bariju. 71 Kra će vreme je od marta do avgusta 1944. bio šef vojne misije pri jugoslovenskoj delegaciji u Savetodavnom odboru za Italiju. Nakon što se ve ći deo ljudstva bataljona izjasnio za pristupanje Narodnooslobodila čkoj vojsci Jugosla- vije, premešten je u London gde je bio na službi u Ministarstvu vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a potom i a đutant kraljice Marije koja ga je izuzetno cenila i svojim testamentom zaveštala izvesnu koli činu novca. 72 Izuzeetno je bio blizak s princom Tomislavom Kara đor đevi ćem kome je u Velikoj Britaniji pomagao oko zapo činjanja privatnih poslova u oblasti poljoprivrede i vo đenju poslovnih knji- ga. Često ga je pratio na putovanjima po Evropi, a neretko bio njegov vaspita č. 73 Nakon smrti karljice Marije je radio kao turisti čki vodi č. Umro je u Londonu 22. novembra 1991. 74 66 VA,DPP, kutija 1438, dosije 105, Prosen Ivana Milan. 67 Službene novine Kraljevine Jugoslavije , 10, 1942, str. 14. 68 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 1, 1941, str. 6. 69 Пав ловић, Дневник1941-1945, ст р. 169. 70 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 11, 1943, str. 12. 71 Telegram B. Puri ća ambasadi u Vašingtonu kojim se urgira dobijanje odobrenja za- jugoslovensku vojnu misiju u Bariju, Kairo 22.X 1943 , Petranovi ć (prire điva č), Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943-1945. , str. 234-235. 72 Kara đor đevi ć, Memoar i, Topola, str. 224. 73 Isto, str. 180, 204,236,238, 686, 691. 74 Enciklopedija Slovenije , knjiga 9, str. 159. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 153 Josip Rijavec. O fi cir, diplomata, bibliotekar Josip Rijavec je ro đen 10. novembra 1904. u Mariboru. Nakon završene gimnazije stupio je 15. oktobra 1923. u 51. klasu Niže školu Vojne akademije koju je završio 1. oktobra 1925. 75 Po završetku školovanja je od 10. oktobra 1925. do 20. juna 1930. bio komandir voda u 45. pešadijskom puku u Ljubljani, a od 21. juna 1930. do 28. februara 1931. je vršio dužnost komandira mitraljeske čete u 22. pešadijskom puku u Kumanovu. U čin poru čnika je unapre đen 1. oktobra 1929. U istom puku je od 1 .marta 1931. do 30. septembra 1933. komandovao mitral- jeskom četom 2.bataljona u garnizonu Kriva Palanka. Odatle je 2. oktobra 1933. poslat na školovanje u 35. klasu Više škole Vojne akademije koju je završio 24. oktobra 1935. Tokom školovanja, 1. decembra 1933. je postao kapetan II klase. Po završetku školovanja je od 28. oktobra 1935.do 1. aprila 1937. bio komandir čete u Prvoj pešadijskoj podo fi cirskoj školi u Beogradu. Tu je 11. decembra 1936. postao kapetan I klase. Na Dopunskom te čaju Više škole Vojne akademije je bio od 14. oktobra 1937. do 14. oktobra 1938, a potom do 5. maja 1939. na generalštabnoj pripremi pri Glavnom Đeneralštabu. Kra će vreme je po završetku pripreme, od 5. Do 22.maja bio na službi u Organizacionom odeljenjuu Glavnog Đeneralštaba, da bi potom do 24. februara 1940. službovao u Inspekciji zemaljske odbrane. Odatle je prekomandovan na službu u Direkciju pasivne odbrane da bi 22. novembra iste godine postavljen za pomo ćnika vojnog izaslanika u Rimu. 76 Nakon kapitulacije jugoslovenske vojske u kratkotrajnom Aprilskom ratu je napustio Rim zajedno s ostalim diplomatskim službenicima jugoslovenskog poslanstva u italijanskoj prestonici. Zvani čno je posebnim ukazom ministra vojske i mornarice armijskog generala Bogoljuba Ili ća oslobo đen dužnosti pomo ćnika vojnog izaslanika u Rimu 21.maja 1941. 77 Tokom Drugog svetskog rata je bio od avgusta 1941. do marta 1942. referent u Ministarstvu vojske, mornarice i vazduhoplovstva u Londonu. Od 4. februara 1943. je bio pomo ćnik komandanta bataljona Kraljeve garde u Plaestini i Siriji. 78 Od avgusta 1944. do marta 1945. je bio vojni referent pri Predsedništvu vlade u Londonu. Istovremeno, od septembra 1944. do januara 1945. je bio a đutant kralja Petra II. Podneo je molbu šefu Vojne misije NOVJ u Londonu Vladimiru Velebitu da stupi u redove NOVJ, ali je po njegovoj naredbi ostao na dužnosti sve do formiranja Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu. Po povratku u zemlju je od 1. aprila 1945. bio na čelnik Nastavnog odseka u Pešadijskoj o fi cirskoj školi u Beogradu. Posebnim ukazom mu je istog dana priznat čin majora. Kra će vreme, od 12. septembra 1945. do 11. januara 1946. je bio na raspolaganju, a od tada, pa do 31. oktobra 1946.je bio nastavnik štabne službe u Pešadijskoj o fi cirskoj školi u Sarajevu. Prilikom ankete o ostanku u vojnoj službi koja je sprovo đena pred de fi nitivnu demobilizaciju Jugoslovenske armije izjasnio se 22. februara 1947. za 75 Спо мениц а с е дамд е с е тпе того дишњиц е Војне ак ад е мије, ст р.347. 76 VA,DPP, kutija 1527, dosije 565, Rijavec Josipa Josip. 77 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 1, 1941, str. 6. 78 Službene novine Kraljevine Jugoslavije 11, 1943, str. 15. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 154 ostanak u vojnoj službi. Nakon toga je do 29. maja 1948. bio redaktor uredništva Vojnog glasnika. Teško se uklapao u odnose koji su vladali u novoj vojsci. Njegovi pretpostavljeni su ocenjivali da nema dovoljno marksisti čkog znanja, ali i da nema ambiciju da se marksisti čki obrazuje i da važi za prikrivenog ljubitelja anglo fi lske politike. U čin potpukovnika je unapre đen 14. septembra 1946. Nakon demobiliza- cije na svoj zahtev od 2. avgusta 1948. je bio na raspolaganju Vlade NR Slovenije. Živeo je u Ljubljani u Gajevoj broj 6. 79 Bio je oženjen Olgom, k ćerkom Davorina i Marije Rovšek iz Ljubljane. U tom braku je ro đen sin Andrej 4. marta 1937. 80 Po demobilizaciji je radio u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Ljubljani kao bibliotekar i stru čnjak za unuverzalnu decimalnu klasi fi kaciju. Od 1955. je bio na čelu odeljenja za periodiku. Viši bibliotekar je postao 1960. Dao je poseban doprinos razvoju bibliotekarstva u Sloveniji. Objavio je niz radova o problemima univerzalne decimalne klasi fi kacije, periodi čne štampe i aktuelnim problemima bibliotekarstva. Dobitnik je prestižne Čopove nagrade 1967. 81 * * * Gotovo deceniju i po po završetku Prvog svetskog rata, jugoslovenska vojna diplomatija se oslanjala na infrastrukturu i o fi cire nekadašnjeVojska Kraljevine Srbije. Uzroci takvog stanja su bili višestruki. Na jednoj strani loša iskustva s višim o fi cirima bivše austrougarske vojske i njihovo odbijanje da stupe u vojsku novostvorene države ili brz odlazak iz nje usled ispunjenja uslova za penzionisanje, a često i nemirenja s odnosima u novoj vojsci, a na drugoj potrebno vreme da bi mla đi o fi ciri koji su u jugoslovensku vojsku stigli iz nekadašnje Austro-Ugarske ili zapo čeli vojnu karijeru u jugoslovenskoj državi dostignu potrebne kvali fi kacije za obavljanje te vrste dužnosti, u činili su da od sredine 30-tih godina, sukcesivno sve ve ći broj o fi cira hrvatske i slovena čke nacionalnosti zauzme mesto u redovima jugoslovenske vojne diplomatije. U datom period petorica o fi cira Slovenaca, elitnih generalštabnih o fi cira su obavljali dužnost vojnog izaslanika u Atini, Vašingtonu, Bukureštu, Ankari i Berlinu, dok je jedan bio na dužnosti pomo ćnika vojnog izaslanika u Rimu. Radilo se o elitnim o fi cirima, zavidnog opšteg i vojnog obrazovanja koji su pored diplomatskih neretko izuzetno uspešno obavljali i obaveštajne dužnosti. Njihov uspešan rad ih nije preporu čivao samo za najviše vojne dužnosti, ve ć je ve ćinu njih široka opšta i li čna kultura preporu čivala i za odgovorne dužnosti na dvoru. 79 VA, KPP JNA, kutija 866, redni broj 51, dosije 12979, Rijavec Josipa Josip. 80 VA,DPP, kutija 1527, dosije 565, Rijavec Josipa Josip. 81 Enciklopedija Slovenije , knjiga 10, str. 217. Zgodovinski časopis | 73 | 2019 | 1-2 | (159) 155 Izvori i literatura Izvori Krizman, Bogdan (prire điva č), Jugoslavenske vlade u izbjeglištvu 1941-1943. Dokumenti . Zagreb: Globus i Arhiv Jugoslavije, 1981. Petranovi ć, Branko (prire điva č), Jugoslovenske vlade u izbeglištvu 1943-1945. Dokumenti . Zagreb: Globus i Arhiv Jugoslavije, 1981. Pijevac, Komnen, Jon či ć, Dušan (prire điva či), Zapisnici sednica Ministarskog saveta Kraljevine Jugoslavije 1941-1945 . Beograd: Arhiv Jugoslavije, 2004. Vojni arhiv, popisnik 17 – Vojska Kraljevine Jugoslavije. Vojni arhiv, Dosijei personalnih podataka o fi cira Vojske Kraljevine Jugoslavije. Vojni arhiv, Kartoni personalnih podataka o fi cira Jugoslovenske narodne armije. Literatura Bari ć, Nikica, Ustroj Kopnene vojske Domobranstva Nezavisne Države Hrvatske 1941-1945 . Zagreb: Institut za hrvatsku povijest, 2003. Bjelajac, Mile, Generali i admirali Kraljevine Jugoslavije 1918-1941. Studija o vojnoj eliti i biografski leksikon . Beograd: INIS i Altera, 2004. Bjelajac, Mile, Jugoslovensko iskustvo s multietni čkom armijom 1918-1991 . Beograd: UDI, 1999. Bjelajac, Mile Vojska Kraljevine SHS 1918-1921 . Beograd: Narodna knjiga, 1988. Bjelajac, Mile, Vojska Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca-Jugoslavije 1922-1935 . Beograd: INIS, 1994. Бјелајац, Миле, Пок ушај ст ра тешк ог ос л о н ц а Југ о славије на СССР 1939-1941. Војноисто- ријски г л асник 1-2, 2006, ст р. 41-66. Бојић, Душица ( приређив а ч), Ме м о а р и генерал а и министра Љуб о мира Ма р и ћ а (1878- 1960). Београд: ИМС, 2012. Denda, Dalibor, Vojna obaveštajna služba u Kraljevini SHS/Jugoslaviji 1918-1941. Vojnoisto- rijski glasnik 2, 2010, str. 22-42. Enciklopedija Slovenije , knjige 9, 10 i 14. Г р упа а ут ора, Војна о бавешт ајна сл у ж ба у Србији. Београд: О дбрана, 2012. Јов ановић Илија, Рајк овић, Слобо дан, Рибар, Влајк о, Југословенски до бров оља чки ко р п у с у Русији. Прил ог историји до бров оља чк ог покре т а (1914-1918) . Београд: Војноист оријски инстит ут, 1954. Kara đor đevi ć, Tomislav, Memoari . Topola: Zadužbina “Oplenac”, 1999. Кнеж евић, Жив ан, 27. мар т 1941. Вашингт он: с амо ст а лно из дање, 1979. Kranjc, Marijan, Slovenska vojaška inteligenca . Grosuplje: Gra fi s Trade, 2005. Марић, Љу бо мир, Из мог к о м андов ања К ор ушким о дре до м. Р атник VII,1927, ст р. 35-48. Пав ловић, К о ст а, Дневник1941-1945. Београд: Слу ж б ени г ласник, 2011. Пршић, Милоје, Ра т н и к. Час опис за во ј н е на ук е, књиж евност и нов ости ( јануар 1879- мар т 1941). Т е матск а биб лиографија. Београд: О дбрана, 2017. Seru čar, Zdravko, Vojne akcije u Koruškoj 1918/19 . Beograd: Vojnoistorijski institut, 1950. Švent, Rozina, Vladimir Vauhnik – vojak in obveš čevalec. Zgodovinski časopis 2, 1995, str. 281-287. Спо меница се д а м д есет п ет о г од и ш њ и ц е Војне ак аде мије 1850-1925 , Београд: Војна ак адемија, 1925. Vauhnik, Vladimir, Nevidljivi front. Borba za o čuvanje Jugoslavije . Minhen: Nova iskra, 1984. Zajc, Marko, Odnos Vojske Kraljevine SHS/Jugoslavije do Slovencev. Prispevki za novejšo zgodovino 1, 2015, str. 7-21. A. ŽIVOTI Ć: Slovenci u vojnoj diplomatiji Kraljevine Jugoslavije 156 Ze čevi ć, Milan, Vojna diplomatija . Beograd: VINC, 1990. Живо тић, Алек сандар, Југословенск о- со в ј е т с к и од н о с и 1939-1941. Београд: Филип Вишњић, 2016. SUMMARY Slovenes in the Kingdom of Yugoslavia’s Military Diplomacy Aleksandar Životi ć After the end of World War I, the Yugoslav military diplomacy drew upon the experi- ence, infrastructure, and personnel of the kingdom’s former diplomacy. Former of fi cers of the Austro-Hungarian army were not given posts in military and diplomatic delegations up to the mid-30s. A series of negative experiences with senior Austro-Hungarian of fi cers who joined the Yugoslav army, their swift retirement from active service or disagreements with the new environment, allowed for Slovene and Croatian of fi cers to enter the military diplomatic service. They were given prestigious, con fi dential, and responsible posts; they joined the Yugoslav army as young offi cers or started their military careers in the Kingdom of Yugoslavia’s army. Mirko Burja was the fi rst Slovene of fi cer to be appointed to the post of a military attaché in 1934. Ivan Prezelj, Franc Stropnik, Vladimir Vauhnik, and Milan Prosen followed suit, and Josip Rijavec was appointed as a deputy military attaché. In the Kingdom of Yugoslavia’s fi nal days, four out of a total of eleven military attachés were Slovenes. Percentually speaking, this exceeded con- siderably the total percentage of Slovenes in the Yugoslav of fi cers’ corps. They were extremely capable general staff of fi cers with outstanding military and general education. They were very accomplished and took up responsible military duties, they worked in con fi dential missions and were held in high esteem by the royal court.