ACTA HISTRIAE II.
prejeto: 1993-06-28	UDK: 930.22:34(497.12'. 13 Istra +450.36 Istra)"07/08"
NEKA PITANJ A PRIJELAZA VLASTI NAD ISTROM OD BIZANTA NA FRANKE1
Lujo AIARGETIČ
akademik dr., 51000 Rijeka, Ulica G. Carabino 11, CJR.0
SAŽETAK
Autor analizira pretpostavke franačkog osvajanja Istre (o. 787) i pitanje opetovane u znanosti vrlo diskutirane langobardske vlasli nadlstrom u razdoblju od 751. do 791. pa u sveži s tirne proučava one dijelove Riianskogplacita (o. 804) koji se odnose na organizaciju vlasli U doba Bizanta (tribuni, domestici itd.) i Franaka (centarhi) a posebno se zadržava na karaktera postupka primijenjenog na Rižattskom plačilu i dokazuje protivno prihvačenom mišljenju u literaturi da se ne radi o postupku per inquisitionem.
i. Močni fcanacki majordom Pipin ostvario je franačku premočnu ulogu u Italiji svojom vezom s papom. Veza izmedu Pipina i pape bitno se ojačala nakon. papine podrške Pipinovom proglašenju za franačka kralja potkraj 751. god. u Soissonsu. Iskoristivši neslogu Abasida i Omajida, Pipia je ubrzo istjerao Arape iz Septimanije i pokorenjem Akvitanije (768.) stvorio prvorazrednu zapadnoeuropsku velesilu čije su istočne granice dosizale do današnje Češke. Područja sjeverno od Pipmove Franačkc nisu za nju predstavljala nikakvu opasnost več upravo obratno, ona su bila kao stvorena za daljnja franačka osvajanja. U Bavarskoj su unutar crkve i plemstva postajale jake profranačke sklonosti pa je ima toč samostalne bavarske politike pod vojvodom Tasilom (pocevši od 763. god) Pipin mogao smatrati Bavarsku nekom vrsti satelitske države. Problemi su za Franačku mogli nastati jedrno u Italiji, gdje je langobardski kralj Ahistulf 751. godine osvojio Ravenu» središte bizanlskog egzarliata i prijetio da svoju vlast protegne na gotovo čitavu Italiju. Langobardska država sama po sebi nije doduše mogla ugroziti Franačku, ali je postojala latentna opasaost da se još uvijek vrlo močni Bizant okrene prema papinstvu i Langobardima. Premda je papa zajedno sa cjelokupnom zapadom bio najenergieniji protivnik crkvene politike žestokog ikonoborstva Konstantina V., ipak se papa priznavao podanikom Bizanta, npr. isticanjem imena bizantskih careva u uvodu papinskim ispravama ina novcu kovanom u Rimu. Pipin je očito smatrao
1 Članak je dijelom istim, a dijeiom. drukčijimsadržajem objavljen u Croatica Cristiana Periodica 30, god. 16, str. 1-10, Zagreb 1992 (1993), pod naslovom "Istra 751-791".
5
ACTA HISTRIAE II.
Lujci MARGETIČ: NEKA PITANJA PR1IELAZA VLAS Il NAPISTROM OD BIZANTA NA FRANKE, 5-14
da bi u takvoj situaciji bilo vrlo opasno uništiti langobardsku državu jer bi eventuelni protuudarac Konstantina V. doveo na granice Franačke velesil u koja bi, ako bi u Rimu nametnula svoja vjerska shvačanja, mogla pogubno djelovati na unutrašnju stabilnost Franačke, koja se nemalim dijelom temeljila :ia crkvenom jedinstvu. Zbog svega toga Pipin jc 11 Italiji nastupao izvanredno oprezno. Glavni mu je cilj bio očuvanje papinske samostalnosti u odnosu na Bizant, a s tim je u sveži is!a i energična, ali i oprezna intervencija protiv Ahistulfa. Pipin je u Italiji intervenirao dva puta, 754. i 756., "darovao" papi uz ostalo od Langobarda ovojeni bizantski egzarhati Pen1apolis,pri čemu je nastojao ne izazivati Bizant tako da čak nije nikada prihvatio nejasnu kvazibizantsku titulu patriciusRomattorum ko j oni ga je papa časiio. Usto, premda nesumnjivo za Pipina nije bilo prave poteškoče uništiti langobardsku državu, on to nije učimo ni za Ahistulfa (umro 756.) ni za njegova nasljednika Deziderija. Uostaloro, ne izgleda nimalo nemo-gučim da se ženidba bavarskog vojvode Tasila s Deziderijevom kčerkom Liutpergom (oko 765. god.) i langobardsko odstupanje Tasilu nekib alpskih predjela mogu vrlo dobro uskladiti s takvom Pipraovom politikom stvaranja "sanitamog kordona" izmedu Franačke i Bizanta. Pravno posve nedefinirani položaj papinske države nije pri tome pravio nikakvc poteškoče jer je Bizant i inače polagao teoretsko pravo na mnoga področja koja su na ovaj ilionaj način več odavno izmakla bizantskoj kontroli. Jediniozbiljni protivnik takvoj mudroj i dugoročnoj politici mogao je biti upravo Pipinov stanji sin Karlo, koji je u vrijeme Pipinove bolesti i smrti (768.) imao 26 godina pa je Pipin vec imao dovoljno prilika da upozna njegovu nezajažljivu ambiciju, Zbog toga je Pipin prilikom raspodjele franačkog kraljevstva dodijelio Karlu sjeverne, zapadne i jugoza-padne dijelove Franačke - dakle, predvidio za svog agresivnog sina Karla smjer osvajanja prema sjeveru (Frizi i Saksonci) - a drugom sinu Karlmanu ostavio sve ostale dijelove države, tako da je Karlo bio od Italije odsječen i, kako se vjerojatno činilo Pipi mi, u nemogučnosti da razori uspostavljenu profinjenu ravnotežu snaga u Italiji. Mislimo, da ni bi smjelo biti ni najmanje sumnje u to da je Pipin zacrtao jasan plan daljnje franačke politike i daje sprovedbu toga plana povjerio svojoj udovici Bertradi. Karlo je morao uvidjeti da je očevom razdiobom Franačke praktički uklonjen iz ''velike politike" pa su se zbog loga odmab pojavila ozbiljna neslaganja izmed« njega i njegova dvadesetogo-dišnjeg brata Karlmana. Osobito teško morala mu je pasti njegova planirana polkička ženidba s kčerkom langobardskog kralja jer se i tirne kočilo njegove ambicije n svjetskoj politici, pogotovo ako se uzme u obzir i planirana udaja njegove sestre s Deziderijevim sinom Adelgisom. Karlo je 769. godinu proveo daleko od središta franačke drŽave. Kronike govore o ustanku n Akvitaniji i o njegovom gnjevu prema bratu koji mu tom prilikom nije htio vojnički pomoči. Ali voda ustanka nije se ni pokušao oduprijeti, več je smjesta pobjegao iz svoje zemlje. Zbog toga "ustanak" u Akvitaniji djeiuje vrlo neuvjerljivo. Kao da je Karlo žeiio započeti samostalno vladanje u svom djelu kraljevstva dokazivanjem vlastite snage i efikasnosti - a inožda još i više izbjegavanjem prihvačanja politike koju mu je nametnula Bertrada. Uostalom, nije čak sigurno da li su
6
ACTA HISTRIAE II.
Lujo MARGET1Č: NEKA PITANJA PRUELAZA VLASTt KAD ISTRO M OD BIZANTA NA FRANKE, 5-14
se Karlo i Karlman sastaii prije Karlove ekspedicije ili tek poslije. Zapravo je nejasno zastoje 770. godine Karlo uopče pristao na ženidbu s Deziderijevom kčerkom koja mu je tako oči to vezala ruke. Je H to bio doista samo izraz pošti vanj a prema majci, ili, što nam se čini mnogo vjcrojatnijim, političkog piana koji je Pipin več ranije zacrtao, a Bertrada ga samo savjesno sprovodila? Bertrada je 770. otputovala u Bavarsku pa preko Alpa Dezideriju i, konačno u Rim, da uvjeri i papu u dobre iiamjere Dezideriju. Ona nije došia praznih ruku. Naime, kroničar javlja: redite sunt civitates plurime ad partem sancti Petri. Bertrada je nato odveia Karlovu zaručnicu u Franačku pa je do ženidbe došlo u Mainzu 25. prosinca 770. godine. Čitava ta vrlo dobro zamišljena strategija srušila se več iduče godine. Ne možemo ulaziti u poj edinosti ali činjenica je daje koncem 771. nenadano umro Karlman, daje Karlo mnnjevito preuzeo i Katlmanov dio Franačke koji je zapravo trebao pripasti Karlmanovim sinovima i daje Karlo istodobno potjerao svoju ženu njezinom ocu (langobardskom kralju), a da su tamo našli utočište i ustrašena Karlmanova udovica i njeztno dvoje djece. U to je vrijeme na papinskom dvoru nesumnjivo več imala odlučujuča riječ prokarlovska struja tako da je nakon smrti pape Stjepana III. (3.II.772) na papinskti stolicu došao Hadrijan I. koji je odmah vrlo čvrsto stao uz Karla. U meduvremenu bavarski je vojvoda postao Karlov vaza!. Karlo je 773. krenuo na uništenje iangobatdske samostalnosti, što je i uspio več slijedeče godine, ali je mudro priznao Beneventu punu samostalnost u želji da izmedu bizantskih posjeda u južnoj Italiji i srednje i sjeverne Italije ostvari meduprostor. Na prvi pogled izgleda kao da je Franačka ipak graničila s Bizaniom na osjetljivom području sjevemog Jadrana, tj. uz Vencciju i Istru. Je lt toine tako? Prije nego Što započnemo s analizom toga problema valja rečinekoliko riječi o položaju Bizanta u italiji. Pravno nije bito sumnje da su rimski dukat, Ravena, Pentapolis, Venecija, Istra i južna Italija potpadale pod bizantski suve-renitet, ali car Konstantin V., zbog produl jenih ratova s Arapima do 751. i s Bugarima do 763. nije bio u stanju intervenirati vojnički u Italiji. Ohladenje sa Zapadom još seje više pogoršalo kada je pod izravnim utjecajem Konstantina crkveni sabor u Hierei (10.II.-8.VIH.754) strogo zabranio izradu, posjedo vanje i poštivanje pobožnih slika i zaprijetio prekršiteljima vrlo strogim kaznama. Uvjereni smo da je jedau od rezultata dubokog ponora izmedu Zapada i Istoka bio to što je Konstantin V. oduzeo papi crkvenu jurisdikciju na svim teritorijama, nad kojim je bizantska vlast bila realna, tj. nad Sicilijom, Kalabrijom, ¡lirikom (Solun s Makedonijom i Heladom) i pravo na prihode s papinih južnotalijanskih posjeda. Kako to da se ne spomieju ni Venecija ni Istra? Po našem mišljenju odgovor može biti samo jedan: carje oduzeo papi samo one posjeda nad kojima je imao stvamu vlast. Što se tiče Venecijc, zna se daje ona u svoin novom središtu, Malamocco, uspjela postiči nezavisnost u svojim odnosima sa susjednim zemljama. Konstantin V. bio je previše mudar i realističen političar da bi pokušao nametnuti Veneciji svoje ikonoklastičke nazore. Baš obratno, on je mletačkom duždu Mauriciju (na vlasti od približno 764. god.) podijelijo bizantske naslove: konzul (hypa-
7
ACTA HISTRIAE II.
Lujo MARGETIÓ NEKA PITANJA FRtfELAZA VLASTI NAD ISTRO M OD BIZANTA NA FRANKE, 5-14
tus) i imperialis dux Venetiarum. Istina je da je riječ o počasnim nazivima, ali je car upravo time nagiašavao da bar formalno smatra Veneciju bizantskim teritorijem. A Istra ?
2. Sudbina je Istre od 751. do 791. vrlo sporna. Evo nekoliko mišljenja: Benussi (Nel medio evo, Parcnzo 1897, 107): do 774. u vlasti Langobarda, a nakon toga Bizanta; Paschini (Storia del Friuli I, Udine 1953,130): do 791. stalno u vlasti Bizanta; Hartmann (Geschichte Italiens im Mittelalter III, Gotha 1908,28): do 787. stalno u vlasti Bizanta; Cessi (L'occupazione long, e franca itd, Atti del R. 1st. Ven. T,C. II, Ven. 1941,291 ss): do 770. u vlast Bizanta, 770.-774. Langobarda, a dalje Franaka; de Vergottini (Lineament i storici della costituzione política delFIstria itd. I, Roma 1924,37): do 787. u vlasti Bizanta, osim posve kratko 751. i nešto duže oko 774. u vlast Langobarda, itd. O navodnom langobardskom osvajanju Istre u 751. god. nema pouzdanib vijesti. O tome javlja samo Chronicon Salerniumim (pisan o, 978.) u kome se i inače nalaze mnoge nepouzdane vijesti. O langobardskoj vlasti oko 770. god. izvještava pismo gradačkog biskupa Ivana papi Stjepanu III. (MGH, Hp. IH, 713 br.20) koje npr, Benussi (n. dj, 97) i Lenel (Ven.-istr. Studien, Strassburg 1911, 11) datiraju sa 770., Cessi 770.-772. itd. Gradački biskup ističe da su se "nedavno" (impar) istarski biskupi počeli medusobno posvečivati i time odvojili od njegove vlasti. Ranije, kada je papa Stjepan IH. imao iussio et auctoritas nad langobardskim kraljem bilo je mnogo bolje. Pod tina ranijim razdobljem biskup očito misli na vrijeme od sredine 770. god. dalje kada je pod uijecajem Pipinove udovice Bertrade Deziderije predao papi neke gradove u želji da koaliciju Karlinan -Tasilo - Deziderije učini za papu što prihvatljivijom. Gradački biskup u svom pismu moli papu da zaštiti istarski narod kao što je zaštitio Ravenu. Kako je papa tek koncem 770. uspio na ravensku nadbiskupsku stolicu postaviti osobu svog povjerenja, pismo je gradačkog biskupa moglo biti pisano tek nakon toga. Od ožujka 771. god. na papu ima odhičujučiutjecaj grupa oko prolangobardskinastrojenog Pavla Abaría, pa je Deziderije očito to iskoristio da bi na gradačkog i istarske biskupe izvršio jaki priiisak v smjeru jačanja utjccaja akvilejskog patriarha. Onaj"nuper" iz pisma gradačkog biskupa odnosi se dakle na sredinu i drugu polovica 771.god. Ali, u to vrijeme, kada je Deziderije za papu još excellentissimus filius noster, gradački se biskup j oš ne bi usudio napisati da gens pérfida Langobardorum odnosno sevissimi Langobardi otimaju crkvenu imovinu po Istri po nalogu svog kralja. Tek nakon sto se smrcu Karlmana (4.XII.771.) raspala naprijed spomenuia koalicija, postalo je jasno, da če doči do veJikog preokreta i da če franački kralj Karlo steči u Italiji odlučujuči utjecaj pa je gradački biskup mogao na najotvoreniji način izraziti svoje neprijateljstvo prema Dezideriju i tirne se "preporučiti" nadolazečoj vlasti. Odgovor je pape (MGH, Ep. Ill, 714, br. 21) karakterisričan: na papinskom je dvoru još uvijek prisutan Pavao Afiarta, ali s druge strane svj znaju da neposredno predstojipromjena. Zato papa "nejasno" priča o"pcrfidis et malignis aemutis vestraeIstrianumprovincial', i ne spominje ni Langobarde ni njihovog kralja. S druge strane, njegove riječi "iam prope est Dominus, ut arrogantium ferocitatem ieiciat" prevedene s diplomatskog riječnika zapravo znače: blizu je pobjeda Karla i propast
8
ACTA HISTRIAE II.
Lujo MARGETIČ: NEKA PITANJA fkl J£LAZA V LASTI NAD ISTOOM OD BIZANTA NA FRANKE, S-14
Avionskiposnetek gradu in vasi S acerb (PMK)
9
ACTA HISTRIAE II.
Lujo MARGETÏC: NEKA PITANJA PRUELAZA VLASTl NAD 1STR0M 01) BÎZANTA NA FRANKE, 5-14
Langobarda. Zbog toga je papin odgovor najvjerojatnije pisan u siječnju 772. (Stjepan III. umro je 3.11.772.) a pismo gradačkog biskupa treba datirati najvjerojatnije s koncem prosinca 771. (tj. nakon Karlmanovc smrti) ili po če ikoni siječnja.
3.	Langobardi su se iz Istre povukli najvjerojatnije 773. tj. u vrijeme, kada se je vec znalo da je Karlo počeo uveliko pripremati svoj pohod u Italiju. Upada u oči, da nema izravne vijesti o tome kada su i kako Langobardi okupirali Istru, kako i kada su je napustili te kada i kako su je Franci osvojili. Tu posvernašnju šutrtju bez obzira na oskudnost vrela treba pokušati interpretirati na osnovi onoga sto nam stoji na raspola-ganju. Tu je prije svega pismo pape Hadrijana franačkom kralju Karlu iz 776. god. ili nešto kasnije (MGH, Ep. III, 590, br.63). Papa obavještava Karla da su Graeci qui in praedicto territorio residebantHistriense zajedno sa Istranima oslijepili biskupa Mau-ricija koji je po nalogu Karla ubirao po Istri pensiones bead Petri, optužujuci ga da namjerava predati (tradere) Karlu Ipsum territorium Histriense. Iz tih se riječi vidi da se ne radi o prijenosu vlasništva nad crkvenim imanjima kao što to neuvjerljivo tvrdi Cessi. Papa se dakle tuži na istarske Grke i Istrane. On uopce ne spominje središnju bizantsku vlast kao krivca za osljepljenje - kao da ona uopce nije postoječa u Istri 11 ne samo to. Papa poziva Karla da naredi furlanskom vojvodi Markariju da povrati oslje-pljenog biskupa u njegova istarsku biskupiju. I opet isto: kao da bizantskog suvereniteta nad Istrom nema. Iz toga slijedi kao najvjerajataije da su "istarski Grči" i domači istarski posjednici uživali potpunu samostalnost i da su sarno formalno priznavali bizantski suverenitet. Ni pisma gradačkog biskupa i pape (po nama vjerojatno iz siječnja 772.) nijednom riječju ne spominju bizantsku vlast. I još nesto. Car Konstantin V. (741.-775.) zbog dugogodišnjih teških borbi s Arapima i Bugarima nije bio u stanju ozbiljnije vojnički intervenirati u Italiji (a pogotovo ne u Istri), a sukob se sa zapadom zaoštrio nakon Stoje pod Konstantinovim izravnim utjecajem sinod u Hijereji (10.II.-8.VHI.754.) najstrožc zabranio izradu, posjedovanje i poštivanje pobožnih slika. Daje Konstantin V. imao bilo kakvu realnu vlast nad Istrom i daje on stvarno posta vljajao magistra mili turn u Istri, on bi kao prvu i najvažniju stvar ocekivao od svog magistra militum da opravda povjerenje i da u Istri goni poštivatelje pobožnih slika. O tome nema ni riječi ni u j ednome od vrela, koja govore o Istri. Iz svega toga proizlazi kao da su istarski magistri militum pripadali tankom sloju onih "Grka koji su stanovali u Istri" i da su oni na svoj položaj dolazili izborom na provinrijalnoj skupštini, s time da je car naknadno formalno potvrdivao taj izbor jer je time bar teoretski sačuvao neku sjenu suvereniteta. Zbog te su istarske samostalnosti privremena trogodisnja okupacija Istre po Langobardima i trajni dolazak Franaka prosli neopaženo. Kako Bizant nije imao stvaran suverenitet, on nije reagirao, a domača istarska vlast imala je premalo snage da se odupire bilo kojem jačem susjedu.
4,	Medutim, u Rižanskom placitu (RP) riječ je tia mnogim mjestima o prisutnostj Bizanta u Istri po kojima se čini kao da je ona ipak mnogo jača nego li Sto to proizlazi iz naših prethodnih analiza. Naime, osim magistra militum, spominju se još i carski
10
ACTA HISTRIAE II.
Lujo MARGETIČ; NEKA PITANJA ? RUELAZA VLASTI NAP ¡STROM OD BIZANTA NA FRANKE, 5-14
izaslanici (missi imperiales), nadalje podavanja na koja su Istrani bili obavezani radi podmirenja troškova lih izaslanika, nadalje ukupna obveza od 344zlatnika koju su Islrani uplačivali u državnu blagajnu i koaačno, sakupljanje darova (exenia) za cara. Što se tiče 344 zlatnika, mislimo da su oni bili namijenjeni za pokriče troškova magistra militum. Od Konstantina Porfirogeneta (De cer. II, 50) poznato je da namjesnici zapadnih provincija nisu dobivali plaču iz središnje državne blagajne, ved su njihove troškove podmirivali stanovnici odnosne provincije. S pravom se predpostavlja da je tako bilo i u Dalmaciji pa nema nikakva razloga ne pretpostaviti to isto i za Istru. Što se pak tiče pokriča troškova za carske izaslanike, treba uzeti u obzir, da RP o torae donosi vijest da su oni dobivali smeštaj u biskupskim kurijama i da je crkva plačala polovicu koja je teretila stanovništvo. RP pred vida sabiranje de centum capita ovium quihabcbat - imum. Dakle, ne na svakih sto ovaca jedrni ovcu, što bi zaačilo da bi i siromašniji doprinosih na taj način da bi nekoliko obitelji, koje su imaie ukupno 100 ovaca davalejecmi. nego samo "onaj koji je imao sto ovaca, davao je jedrni", a i to samo onda, si necesse erat. O nekom podavanju na osnovu druge imovine, npr. krupne stoke, da bi izaslanička trpeza ipak bila malo raznovrsnija, ni riječi. Proizlazi da su samo imučniji davali po koju ovcu, a vjerojatno su se onda ti isti pobrinuli i za r.cšto bolju opskrbu onih, za koje se moglo s pravom očekivati da če u Konstantinoplu zagovarati kakvu eventualnu molbu takvog imučnog Istrana, npr. pril ikom s tje canja počasnog n aziva consit l {hypatus). Svc u svem u, način opskrbe carskih izaslanika pokazuje da su njihovi dolasci bili ne baš česti i da su oni bili ne baš rado videni gosti. Vjerojatno se i za exenia namijenjena čaru može pretpostaviti da nisu bila pretjerano velika. Ukratko, iz podatakakoje pruža RP može se steči uvjerenje daje bizantska prisutnost uistri bila nešto izraženija, nego što to proizlazi iz ostalih vrela, ali još uvijek u granicama jedva nečeg više od formalnog suvereniteta. Skloni smo i tezi S. Žitka (Politični i upravni razvoj Kopra itd., Prispevki k zgodovini Kopra, Ljubljana 1989,32) da je utjecaj Franaka postupno jačao, a Bizanta slabio.
5. Medu lokalnim funkcionarima "u doba Grka" RP spominje tribune, domestike, vikarije i locoservatores pa bi se moglo uzeti da je to redoslijed po važnosti pojedinog položaja. Ali, isprava iz 847. god. ("oporuka" redovnice Maru, Kandler, Cod. Dipl. Istr. 134, br.59) ima drukčiji redosljed: medu svjedocima najprije dolaze dva tribuna pa dva iocosalvatora (!) i tek onda dva vikarija. Svakako su tribuni bili najugledniji. RP spominje "actus tribiviatus" što Cavallari (La costituzione tribunizia istriana, "Riv. di St. di dir, it." 23,1950,60) ispravno tumači kao opči pojam uprave, tako da se pritužbu 172 predstavnika istarskih posjednika: "tribuna!its nobis abstulit" treba razumjeti u tom smislu da je fcanački vojvoda oduzeo istarskim posjednicima cjelokupnu opčinsku upravu, tj. da pod tribunatus treba razumjeti "vlast" uopče, dakle i tocoservatore i vikare, a ne samo tribune; nadalje, kada se Isttani tuže da "u doba Grka" svaki tribun imao je pet i više ckskuzata (oslobodenika od podavanja i vojničke službe), pod tim treba razumjeti da su niži funkcionari imali 5 ekskuzata, a višii veči broj. Jedino se zaNovšgrad spominjeposebni funkcionar pod imenom cancellarius. Tamo se nalazilo veliko državno
11
ACTA HISTKIAE11.
Lujo MARGETIČ: NEKA PITANJA PR [JE LAZA VLASil NAD 1STROM OD B1ZANTA NA FRANfCE,5-14
dobro, tamo je stanovaou franačko dob3 dux, a Novigrad je jos dok je bio pod bizantskim suverenitetom uplačivao najmanji iznos - samo 12 zlatnika. Kako sve te podatke o Novigradu povezati u koherentnu sliku? Cancellarius je očito funkcionar koji je bio na čelu kancelarije magistra mitiium. Kako je magister m ilitum nužno morao imatiuzsvoju administracijujoš i odredeni broj vojnika bez kojih bi njegov autoriiet bio iluzoran, znači da se i uz vrlo skromni "dvor" magister militum morao brinuEi za opskrbu priličnog broja ljudi, a to je mogao bezbolno postiči jedino ako je stanovao u Novigradu (isto kao i kasniji franački dux), gdje mu je državno dobro omogučavalo opskrbu njegove pratnje. S druge strane, i vrlo ograničeni broj vojnika (npr. samo njih 60) imao je za posljedicu da se te vojne obveznike moralo ili potpuao osloboditi podavanja ili, barem, podavanja uvelike smanjiti (o sličnim smanjenim obavezama arimana, pratnje porečkog biskupa, usp. Kandler, Cod. Dipl. Istr. 190, br. 89). To pak na zadovoljavajuči način objašnjava zastoje Novigrad bio opterečen samo sa 12 zlatnika. U RP spomenuti domestic* is bio je najvjerojatnije na čelu novigradskog vojnog odjela koji je štitio magistra militum. Cavallari (n. dj. 60) naprotiv misli da su cancellarius Novigrada i domesticus jedan te isti funkcionar.
6. Do RP, tj. do 804. god. franačko vladanje Istrom karakterizirano je grubim uvodenjem franačkog upravnog snstava. Franački vojvoda Ivan oduzeo je istarskim posjednicima lokalnu samoupravu, ti čijim je ona bila u rukama dok se Istra nalazila pod bizantskim suverenitetom, postavio je nad Istranima centenare (u RP nazvane centarhi-ma), tipični franački najniži organ lokalne uprave s nadležnošču suacnja (osim za vece sporove i teža kaznena djela), a istarske posjednike opteretio bogatom paletom tipičnih franaČkih nameta i besplatnog rada. Medutim, na jednom se mjestu n RP onih 172 predstavnika istarskih posjednika naziva judices, suci, sto je u literaturi izazvalo velike poteškoče. Tako je Mayer (Die dalm.-istrische Munizipalverfassimg itd., "Zeitschr. der Savigny-Stiftung", Germ. Abt. 24,1903,262) zastupao mišljenje da je za Bizanta u Istri bila razdvojena civilna od vojne uprave pa je za Franaka Jstranima oduzeta vojna, ali ne i civilna uprava, na koju se odnose upravo spomenuti judices. Ali pokušaj Mayera ne može se smatrati uspješnim jer je poznato su u Bizantu vojna i civilna uprava bile u rukama istih funkcionara. Zato je de Vergottini (n.dj. 34-35) predložio dnikČiju, ali n biti srodnu tezu: Franci su tribunima i drugim organima lokalne samouprave oduzeli vojnu funkciju, ali su ti organi nastavili i dalje sa svojim civilnim funkcijama. Ali, kako su Franci uveli centenare, tj. najnižu upravno-sudsku vlast u franačkom snstavu, za tribune i druge lokaine funkcionare naprosto nema nz centenare mjesta, a upravo oni su u RP izričito spomenuti kao vršioci vlasti (Vmx ... constituit nobis centarchos"). Dakle, termin judices za onih 172 "kapetana" treba drukčije tumačiti. Pri tome treba uzeti u obzir da se ti "kapetani" na samo jednom mjestu zovu judices, a na dva iurati. Na donekle sličnom plačilu iz 905. god. u Lombardiji osobe odredene da iskažu o obvezama podložnika na nekomkraljevskom imanju nazivaju se iudices adiwati (Fumagalli, Cod, dipl. St. Ambrosiano, Milano 1805, 172). Dakle, oni koji iskazuju na nekom placitu o
12
ACTA HJSTRIAE II.
Lujo MARGCTIČ: NEKA PITANJA PRI J EL AZA VLASTI NAD tSTROM OD BIZANTA NA FRANKE, 5-14
pravima i obvezama bilo vlastitog društvenog sloja (RP) bilo drugih osoba (placit iz 905. god.) imaju toliko važnu ulogu, da ih se počasno zove judices. Dakako, oni se zovu i iurati jer se prethodno zaklinju da če iskazati istinu.
7. Pri ocjenjivanju karaktera postupka koji jeprimijenjen naRP, najvažnijeje odrediti ulogu opetovano spomenutih 172 "kapetana", nazvanih i judices i iurati. 1 starija (npr. Brunner, Zeugen und Inquisitionsbeweis dercarol. Zeit, Wien 1864; Bethmann-Hillweg, Der Ziviiprozess des gem. Rechts itd, V, Bonn 1873,148-157) i novija (npr. Salvioli, Storia della procedura itd., Milano 1925, 227) literatura vide u iskazu rih "kapetana" primjenu dokaznog sredstva per inquisitionem, cesto upotrebljavanog u karolinško doba u civilnim sporovima, u kojima je jedca od stranaka u sporu privilegirana, i to u prvom redu kralj, nadalje crkvene ustanove, i, konačno, tzv, "nemočne osobe" (personae miserabiles) tj. siromašni, udovice i siročad, Prednost postupka per inquisitionem sastojala se u tonne stoje sudski organ pozivao svjcdoke po siužbenoj dužnosti. Prema izričitim odredbama karolinških kapitulara za "nemočne osobe" postupak per inquisitionem primenjivao se samo supsidijarno, naime u slučaju ako "nemočna osoba" nije sama mogla nači svjedoka. Večje Cavallari dobro prirnijetio da "kapetani" RP-a nisu obični boni et veraces homines kao u ostalim postupcima per inquisitionem, več da su oni delegacija onih čije interese pretstavljaju. Ali tirne je Cavallari otvorio vrlo težak problem. Naime, u literaturi je prihvačeno stajalište da je u RP primijcnjen postupak per inquisitionem u onom trečem slučaju, tj. u slučaju miserabiles personae. Ostaje nejasno, zašto carski izaslanici izabiru "kapetane". Zar su istarski posjednici doista toliko "nemočni" da ne mogu sami izabrati "kapetane" medu na placitu prisutnim osobama? A usto -to je još važnije - "kapetani" ne nastupaju kao svjedoci u tudem sporu več su oni doista naprosto predstavnici istarskih posjednika, tj. nastupaju ne kao svjedoci, več kao zainteresirana strana. Oni se ne Žale zbog postupka vl&sti prema sirotinji, siročadi i udovicama, več se njihov zahtjev sastoji u tome da se njih o vom društvenom sloju vrati vlast u iokalnoj upravi i s tim u sveži znatne imovinske povlastice, koje je taj sloj izgubio franačkim osvajanjem Istre. Predstavnici istarskih posjednika ne prigovarajufranačkom vojvodi Ivanu u prvom redu to da je grubo i nepravedao sprovodio u život iranački pravni sustav (premda je i to predmet njihovih pritužba), nego je težište njihova zahtjevau tome da se ukine franački sustav i povrati onaj koji je postojao prije franačkog doiaska "za vrijeme Grka". Takve zahtjeve mogli bi, da su htjeli, franački carski izaslanici lako odbaciti «z obrazloženje da je približno u 17 godina trajanja frauačke vlasti došlo do uspostavljanja nove consuetudo u Istri i da je ona u skladu s franačkim pravom. Ali očito je da je u franačkom državnom vrhu postojala čvrsta politička volja da se istarskim posjednicima vrate njihova prava. Zbog toga su, uostalom, carski izaslanici i došli u Istru. Oni navodno dolaze, da bi zaštitili interese fiska, crkava, sirofinje, siročadi i udovica. Tako barem glase uvodne rijeČi u RP (takoreči doslovce u skladu s Capit. miss. iz 802. god., cap.21). Ali, oni odrnah pri dolasku izabiru 172 predstavnika istarskih posjednika. Oni ne samo da ne govore o pravima crkava koje bi kao privilegirane pravne ustanove
13
AC TA HISTRIAEII.
Uljo MARGETIČ: NEKA PITANJA PRUE1.AZA VLASTi NAD 1STROM OD BIZANTA NA FRANKE, 5-14
imale pravo na pomod, več upravo obratno, napadaju položaj crkava i ponašanja viših i nižih crkvenih organa i crkvenih ljudi prema posjednicima. O sLrotinji, siročadi i udovicama nijedne riječi, a o pravima fiska tek ponešto, i to samo usput u obliku denuncijacije vojvode da za sebe zadižava 344 zlatnika um jest o da ih uplati u državnu blagajnu. DakJe, carski su predstavnici d osli s več unaprijed stvorenom namjerom da istarskim posjednicima vrate njihov javnopravni položaj koji su uživali zaBizanta. Zbog toga i crkve i vojvoda takoreči u cjelosti pribvačaju sve ono Sto "kapetani" iskazuju. Jedino u pogledu "vanjskih zemalja" vojvoda nije p op ust io i Čak nije ni smio popustiti jer su one pripadale caru. "Kapetani" u sveži s time neprestano govore o "našim" zemljama (noslrae terrue, nostrae runcorae. itd.), a vojvoda u svom odgovoru govori o "onim" zemljama {ipsae terrae, ipsae silvae), a kada spominje Slavene koje je tamo naselio, on ne obečava da če ih udaljiti sa spornih zemalja zato sto ih tamo ne bi smio naseliti kad bi to bile zemlje istarskih posjednika, več prediaže da se utvrdi da li Slaveni prave štete pa, ako to čine, onda če ih udaljiti, ali samo zato stoje u lom slučaju riječ o Štetočinama. Zbog toga vojvoda posebno ističe: ego volris contradicam, čhne želi prebaciti pitanje vlasništva "vanjskih zemalja" na redovni sudski postupak gdje če se utvrditi kome one pripadaju. Usput rečeno, istina je vjerojatno bilanegdje u sredini: u bizantsko su doba istarski posjednici kao lokalna vlast vrlo vjerojatno okupirali i one zemlje koje su pripadale državi i opčini, a vojvoda je u franačko doba vrlo vjerojatno naselio Slavene i na onim zemljama koje su doista bile i ranije u privatnom vlasništvu. Ukratko, RP samo po svom obliku podsječa donekle na postupak per inqumtionem, osobito time što su carski izaslanici po službenoj dužnosti izabrali 172 "kapetana". Ali, RP se utoliko razlikuje od postupakapcr inquisitionem Sto "kapetani" nisu svjedoci u tudoj parnici, več zastupaju svoje interese i interese svoga društvenog sloja. RP se može definirati kao forma u kojoj su donijete opče obvezne javnopravne odhike kojima se u Istri uspostavlja organizacija društva i lokalne javne vlasti drukčija od one koje je postojala u franačkoj Istri do 804. god.
14