770 Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. JSioViji hrvatski pripovjedači. Za »Ljubljanski Zvon« napisao Milan Marjanovic. staknuo sam več u ovom listu kako su našoj literaturi doniele osamdesete i devedesete godine obilna ploda, novog života, samostalnih pisaca i kako je u tom raz-doblju literatura osvojila nova polja i dobila nove vidike i nove zadatke. Govorio sam na ovom mjestu več i o razvoju hrvatskog realizma u pripovjetci, kako ga markiraše prvaci našeg romana i pripovjesti: Kovačič, Gjalski, Kozarac i Le-skovar. AH osim ovih glavnih reprezentanata imade još dobar broj ostalih pripovjedača, koji čine onoj četvorici temelj, u kojima se je naš realizam možda još čišče (i ako ne umjetničkije) istaknuo nego u njima. Osim toga su ti pisci vrlo interesantni za naš i literarni i kulturno-društveni život i radi nekojih drugih stvari. Ovaj drugi, brojniji niz pisaca pripovjesti razlikuje se od onih reprezentanata ponajviše time što su donjekle specijaliste. Dočim su Kovačič, Gjalski i Leskovar, a u mnogom (osobito u novije doba) i Kozarac ostali opčenitije pojave našega narodno-društvenoga života, ili da bude još tačnije rečeno, dočim su oni pojedinim pojavama i karakterima dali tipične črte i bavili se generalnijim problemima, ovi su ostali realiste odabrali specialne tipove ili krajeve ili slojeve za svoj študij. Neču ni malo da time kažem da su ti specialiste umjetnički slabiji od onih prvih, ima ih dapače koji i natkriljuju umjetničkom obradbom svojih sujeta nekoje od »predstavnika«. Študij ovih pisaca je isto tako interesantan, kao što je i važan uz študij predstavnika. Osim toga pokazuju ovi pisci toliku raznolikost i toliku udubljenost u svoje predmete, a ujedno i dobar opažalački dar, da sa stanovišta kul-turno-socijalnoga postaje njihov rad velevažan. U novijoj hrvatskoj pripovjetci opažamo kao temeljnu značajku — decentralizovanje, gotovo lokalizovanje. Taj sam pojav nastojao osvjetliti i ocjeniti drugdje (u ovogod. »Nadi«), a ovdje ču ga samo konstatirati. Gotovo svaki kraj ima svoga pripovjedača, koji iznaša najznačajnije pojave svoga kraja. Ali svima je ipak zajednička jedna črta: svi (gotovo bez iznimke) crtaju našu narodnu društvenu a po-najpače ekonomsku križu. Svi crtaju kako naš čovjek patriarhalno odgojen pada u novim prilikama, koje donaša novo doba, i kako Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pripovjedači. 771 im se naš čovjek ne može da pravo prilagodi. Ti pisci crtaju tu križu ne.pristrano, ali oni večinom stoje na strani onoga, kojega prilike ruše, vezani uz njega vezama samilosti ili simpatije. Malo ih ima, koji crtaju »nove ljude« ili one koji nastoje da tu križu pre-vladaju i zlo prebole. Osim toga je naš realizam znatan korak na-prijed u tome, sto je bacio ad akta one kojekakove šablonske i blijede grofove i barune, s kojima je operirala naša starija drama i pripovjetka. Noviji se pripovjedači bave gradjanskim i seljačkim stalešem. Ali i tu moramo učiniti neku razliku: dočim su se opisivači gradjanskog, srednjeg staleša emancipirali više manje od šablone, crtači sela i seljaka su mnogo trpili na folklorističkoj maniji, ali se nekoji znali i toj mani da otmu. Prema tome je naravno, da mora biti ta realistička pripovjest raznolika i bujna. Ima medju tim pi-scima artista, fiziognomista, psihologa, sociologa i didaktičara. I ako ne stoje svi ti pripovjedači bilo s kojega gledišta na jednakoj višini, ipak su svi važni, jer po njima više manje upaznajemo kolorit, prilike i tipove pojedinih krajeva, oni nadomješčuju donjekle sociološku literaturu, oni proučavaju ili iznašaju svoj okoliš, te nam pružaju više manje izpravnu i ako ne uvjek svestranu sliku našega narodnog života i raznih oblika u kojima se javlja naša novovjeka kriza. I u tome je največa važnost našega realizma. Ali taj realizam nije hladan, nego pun čuvstva, nekako liričan, cesto sentimentalan, a pisci su gotovo uvjeke idealiste. I tako se tu spaja obično (ne uvjek) realistična (više manje) metoda sa idealnim tražbinama. Taj spoj, ili bolje reči taj sukob realnoga života sa idealizmom nazora na sviet u pi-saca radja onom preosječajnom melanholijom, u našoj literaturi tako značajnim pojavom. Nije to pesimizam, nego je to neka turobnost, bez titanizma, bez borbe, bez da se pretvori u aktivnost bilo koje ruke. I za to su sve naše pripovjetke u glavnom velike elegije. Suhih, objektivnih naturalista, verista ili »konsekventnih realista« nema u hrvatskoj literaturi ili ih ima samo djelomično. Pitanje umjetničke forme nije bilo u nas nikada tako akutno kao n. pr. u Njemačkoj, a isto tako nije ni pitanje idejnoga smjera, pitanje »škole«, tako za-okupljalo kao što u Francuskoj. Naš realizam je originalnog teoreti-zovanja dao vrlo malo. Nekoliko Zolinih teza, nešto Taine, malo više Brandes, ali najviše pako Rusi —- to so bili učitelji. Prevoda francuskih realista i naturalista nije gotovo ni bilo, ali je zato ruska beletristika gotovo poplavila i listove i ostale edicije. Biti če tome i taj uzrok, što su naše prilike veoma analogne ruskima, što smo mi Rusima vrlo blizu. Ali uza sve to dobro, naš realizam nije iznio 772 Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. mnogo velikih muževa, i ako je iznio sileziju dobrih talen a t a. Moramo razlikovati dvije grupe pripovjedača: stariju grupu iz osamdesetih godina i mladju iz devedesetih. Starija je grupa bila nekako ukočenija, hladnija ili ako hočete konsekventnija, dočim je mladja prisvojiv si realističku tehniku kao nešto sasma naravnoga, pošla da ju prilagodjuje individualitetu pojedinih autora. Noviji su autori gibkiji, gladji i slobodniji. U početku osamdesetih godina javilo se mnogo mladjih pripovjedača. Pisali su u »Hrvatskoj Vili« i »Balkanu«. Ali od tih so ostali do danas radini i važni (osim Kumičiča i Kovačiča, o kojima sam več govorio) još i Tordinac, Draženovič Josip, Gjuro Turič i Novak Vjenceslav, dočim je po strani stajao svakako največi talenat ovih specialista Ivo conte Vojnovic. Od ovih pisaca su svi gotovi u svojem razvoju več u osamdesetim godinama, jedino se Novak nešto više produbio u devedesetim. Devedesete godine donašaju opet novu četu pripovjedača medju kojima se ističu osobito Vladimir Borota, Branimir Livadič, A. G. Matoš, Osman-Aziz, Edhem Mulabdič, Car-Emin, Ivo Cipico, supruzi Lovretič i. t. d. Ivo Vojnovic, stajao je valj da j edin i od naših pisaca pod direktnim uplivom francoskoga naturalizma, osobito pako Flauberta, onoga genialnoga naturaliste, koji je kazao, da je »život samo jedna iluzija koju treba opisati« — i nista više. Tu hladnoču je Vojnovic naučio od velikoga pisca »Salamboa« i »Iskušavanja sv. Antona« ili još bolje rečeno: Vojnovičevom ponosnom aristokratizmu dubro-vačkom prijao je hladni Flaubert, koji nije dao maha svojim osje-čajima nego ih zguščivao u slike, u scene, u svoj velebni, mirni stil. I tako je postao Vojnovic najdotjeraniji stilista novije pripovjetke. Otmjenost, salonski ton, plastičnost njegovog govora, skladnost pojedinih perioda, mir u opisivanju, svladavanje samoga sebe, to su sve biljege tog osebujnog aristokrate. Vojnovic je pisac spor, izdao je u dvadeset godina tekar jednu knjigu pripovjesti (»Perom i olovkom«), jednu veču pripovjest (»Ksanta«) i tri drame (»Psihe«, »Ekvinokcij« i »Trilogija«). Vojnovic je i u umjetnosti ostao pa-tricij, gospar. On se suzdržava, obuzdava, hoče da bude tvrd i mrzi profanost, frazu i brbljavost. On zapinje osječaje da se napnu i zgusnu i prodube. On daje samo ekstrakt, kvintesencu svojih opažanja i osječaja, nije nikada subjektivan. Za njega je umjetnost izraz višega života, ona je smisao života za one, koji joj se posvete i za to ju toliko cijeni, neče da zasipava to blago, čuva ga dok iskrista-lizuje u njegovoj duši valjano djelo. Ali on nije prikazao u svojim Milan Marjanovic: No vi j i hrvatski pripovjedači. 773 djelima kakovih velikih zgoda i ljudi, on je iznašao najprije kozmo-politske tipove, generalne ideje, dočim je kasnije prešao na rodno tlo, tlo svog hiljadugodišnjeg, gordog Dubrovnika, ali njegovi junaci su bili uvjek obični ljudi. Tek su duše tih ljudi tvrde i ponosne, aristokratske. Njegovi junaci su veliki po načinu, kojim oni snose muke života, a Vojnovič je velik po načinu kojim on te ljude opisuje. Tendencije u njega nečemo nači, sav se njegov život i duh pretvara u umjetnost, koja ne trpi drugih profanih primjesa. Njegov je talenat konstantan, nije mnogo ni napredovao, ali nije naza-dovao. Njegove su radnje kabinetski radovi prvoga reda, ali za široki forum nisu. Vojnovič se nije nikada miešao u naše dnevne razpre i bojeve, on je od prvoga početka do danas ostao apartan, hladan, oseban. v Sto se mirnoče tiče, može se uz Vojnoviča spomenuti Josip Draženovič. Izdao je tek jednu knjigu črtica još u polovici osam-desetih godina, ali je za to razasuto dosta njegovih večih i manjih radnja po »Hrv. Vili«. »Balkanu«, »Viencu« i »Nadi«. On ne za-uzima reč bi prama svojim sujetima nikakovo stanovište, opisuje sve jednakom nonšalansom, iznaša sve nekako bezbrižno, gotovo blazirano, cesto mrzovoljno i cinično. Ni on kao ni Vojnovič čini se da ne daju umjetnosti nikakove velike misije u životu i društvu ali ju ipak smatraju nečim najotmjenijim i najvišim. Ali dočim je Vojnovič največu pažnju posvetio stilističkoj obradbi, dotle je Draženovič izvrstan fiziognomista. Njegove su radnje virtuozni akvareli, dočim su Vojnovičeve radnje pomno izradjeni pasteh. Draženovič je uzimao za gradju svojim radjama večinom gornju krajinu i njenu inteligenciju, a on je i sam radan krajišnik. Rekao bi da je to uzrokom, sto nema u njega nista sentimentalnoga, što ne trpi nika-kovih pretjeranosti niti zanašanja. Kao što nije preosječajan, tako isto ne voli ni idealogije i filozofiranja. U jednoj svojoj črtici (»oni su divanili . . .« u »Viencu« g. 1885.) izrugava se onima koji mu- v druju i filozonraju, a onda zavrsuje ovim značajnim riječima: »Čemu? v —¦ Zašto da pitamo! — — Poslije? — Sto nas briga! Odatle te, besčutna starice filozofijo ? mani suhonjavu ruku od koprene nedo-glednih časa, štono krije otajno sbilju naše koljevke zemlje! Tvoje ukočeno, misaono oko kobno zuri u mladahnu dušu, u povodu ledene ti ruke, bezutješan je put kroz ' pustaru znanja. Sto hasne sve te nedohodne niti tvojega umovanja, što uvriedi, leden drhtaj s vječnog prispodabljanja! Pusti nas! Tvoje grudi prazne su i strane; dotakni se majke zemlje, čovječe Anteju, ta tude je sve za te; na njoj, na •»Ljubljanski Zvon« 11. XXI. 1901. 55 774 Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pripovjedači. majci zemlji samo grije svemirsko sunce, izvan nje ono naprosto samo t i tra, pravilno i bezčutno titra — — —¦ Pusti nas; kudgod nas dovede život, hočemo da ostanemo djeca; takova čemo i umrijeti. Onda ti slobodno svoju reci!« To znači drugim riječima: čovječe živi i živi i ne brini se za drugo. 111 s obzirom na literaturu: piši kako se žive, ne zalijetaj se, budi realan! Tu je Draženovič odbacio umo-vanje, a naglasio osječaj, ali to ga nije zavelo, da se poda tom Y osječaju izključivo. Život je da se živi, a literatura da ga se opisuje. v Život je nešto običnoga, sve je na njemu prama tome važno i zna-čajno ili —¦ nista. Tako je i Draženovič opisivao život. On je jedan od najkonsekventnijih naših realista. Taj živi smisao za realnost imao je i prerano umrli šlavonac Ni kola Tordinac (drug Kozarca). On je opisivao selo i seljake i prevladao sentimentalno- idiličku metodu starije seoske pripovjesti. Njegove seoske pripovjesti su svakako uz one dalmatinca Ive Cipica najrealističnije. Ali Tordinac je ljubio toga seljaka, nije bio onako hladan kao Draženovič. On je iznio biedu tog seoskog malog čovjeka iskreno, pokazao na uzroke, upozorio na mane, ali sve sa ljubavlju i zabrinutošču. Utjecao je mnogo i na Kozarca i nekoje druge seoske pripovjedače. Ali i od njega i od Draženoviča je svakako interesantniji Gjuro Turič, potomak graničarske vojničke obitelji, a po zvanju pedagog. Turič je mislioc i čovjek pun osjecaja. I on je počeo pisati početkom osamdesetih godina i javlja se sve do danas. Nije ni malo još ocjenjen (kao sto ni Draženovič), ni dovoljno cienjen. Samotari i razmišlja, opaža i piše. Svaka njegova radnja je jedna študija, uvjek zahvača koji problem iz socijalnoga života, uvjek ga zanima nešto što je u našem drustvenom životu tipično i važno. On se ne pretvara u stil kao Vojnovič, ne riše fiziognomije kao Draženovič, nego iznaša tipične pojave, a ne ljude. Ljudi su mu više produktima raznih prilika i sila, negoli pravo odgovorni za svoje čine. Socialni momenat je u njega gotovo jedini uvjek snažno markiran. U tome je Turič srodan sa Kozarcem, ali dok Kozarac pada u sve veči pesimizam, Turič se ga nekako sretno klone. Njegova narav nije tako mekana, u duši je ipak idealista. U tom idealizmu ima izvor i njegova tendencioznost, koja se isticala osobito u njegovim prvim radnjama. Napisao je mnogo manjih črta, skica i študija, a i nekoliko večih radnja (»Pod kabanicom« — »Hrv. Vila« 1884; »Kamo to vodi« — »Balkan« 1888; »Darovi Svijeta« — »Dom i Sviet«; »Tko je kriv« — »Vienac« 1898.), ali u svim tim radnjama Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. 775 čemo nači dvije temeljne značajke: izvrstna psihologija i dojamljivo črtanje okoliša. Kod Turiča prevladjuju figure koje rade u nekoj polusvijesti, poluobmarni: obsjednuti su njegovi ljudi ili kakom idejom ili osječajem, a sve je to gotovo uvjek mračno, nejasno, zagušljivo poput guste, teške magle. Sve njegove osobe kreču se u toj magli, a nekoje i u potpunom mraku. Savršeno črtanje toga »mraka« i te »psihologije mraka« podao nam je Turič još g. 1884. u črtici »U mraku . . .« Sve grozote kojima radja ovako stanje duše, sve nam ih črta Turič dubokom istinitošču i iznaša vrlo sugestivno. Njegov stil nije hladan, Turič nije miran crtač, on hoče da djeluje i odatle njegova silna sugestivnost. Ali on ne navodi obično jasno uzroke zlu, on ne pokazuje prstom na krivce — daje da naslutimo, da sami tražimo, on nas potice, on nas sili da se zamislimo u razne pojave našega života. Osim toga Turič črta uvjek, isključivo našeg hrvatskog čovjeka i naše prilike, te je jedan od naših najčistijih »počvenika« kako bi to Rusi kazali. U njega nema puno elegancije, ali ima snage i istine, njemu je manje stalo do umjetničke forme, ali pošto se trži da mu forma odgovara milieuju i svrsi, da bude kolorit i istinit i su-gestivan, to su i najmanje njegove stvari i umjetnički vrijedne. Turič je najbliže od svih naših pisaca Tolstoju, onom Tolstoju koji je napisao »Smrt Ilijica« »Gospodara i slugu«, seljačke pripovjesti i slične stvari. Turič je osim toga od svih ovih specijalista ponaj-generalniji. Turič nije poetična duša, on je — poput svih Ličana — više racijonalističan, on razmišlja, ne zaliječe se, težak je i mrk, uvjek ozbiljan i samostalan. Karakterističan je za njega njegov veliki putopis »Iz Njemačke«, gdje očito prianja uz protestantski racijona-lizam. Taj smjer zastupa i u pedagogiji, a sve dobre strane takovog duševnog razpoloženja ogledaju se i u njegovom pripovjedačkom radu. Tomu imamo da zahvalimo, što nema ni u njega kao ni u Draže-noviča sentimentalnosti. Ali u daleko je večoj mjeri prenasičen sentimentalizmom drugi jedan pisac — Vjenceslav Novak, jedan od najplodnijih naših pripovjedača. Ta plodnost mu je u mnogom i škodila, razvodnila je njegove radnje, razrijedila njegove slike, oslabila dojam, a što je glavno: nije mu dala da si uzavrši tehničku i psihološku stranu svojih radnja. Tehnika mu je vrlo šablonska, psihologija površno obradjena i ako se ne može reči da je uvjek neispravna. Novak je napisao i v sjajnih stvari (kao što su n. pr. »Pavao Segota« — »Nikola Lovretič« i osobito »Poslednji Stipančiči«), ali u onoj silnoj masi njegovih v radnja, nekako se gotovo gube. Čini se osim toga, da on piše i 55* 776 Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. odviše za široku publiku. Novak je jedan od onih pisaca koji složiše kompromis izmedju tražbina publike i tražbina umjetnosti. Njegov blagi, idealistički nafarbani realizam (na način n.pr. jednoga Coppeeja) njegovi umirni, kompromisni završetci, blijeda karakterizacija, pri-lična ograničenost njegovih sujeta i figura, sve to otima Novaku ono što bi on po svojem talentu mogao bio dostiči — vijenac umjet-ničke slave i individualnog znamenovanja. Covjek vidi gotovo svagdje tragove tom njegovom talentu, ali umjesto da ga još tiska i zguščuje kao Vojnovič, on ga homeopatski razredjuje. Njegova domena jesu pripovjesti iz Podgorja (kraj Senja) i Senja. A i uz najbolju volju ovako ograničenu gradnju ne može se izrabiti za toliko pripovjesti vrlo lako i brzo. Novak je opisivao i inteligenciju i puk i ti opisi i ako nješto b lijedi, u čitavoj svojoj masi, u svem radu Novaka, daju nam dosta tačnu sliku njegovoga kraja. On je nekoje tipove i pojave htio i generali zovati, ali je pri tome za sredstvo generalizo-vanja i mala služiti više sentimentalnost čitalaca nego li jaki stva-ralački nagon pisca. Tko bi htio Novaka pravo ocijeniti, morao bi uvjek imati na umu njegov odnošaj prama publici, pa ga s toga gle-dišta ocijenjivati. Novak nije nikakova izrazita književna personalnost, u njega necemo nači unutarnjega razvoja, on nema vlastite, teškom si mukom izvojevane filozofije. Realističku je tehniku (i to ne uvjek konsekventno) prihvatio — jer je takovo doba, u kojemu piše. U ljudi ovake vrsti je nagon za pisanjem jači od nagona za stvaranje: ne mogu da u sebi zadrže jedan sujet dugo vremena — odmah ga dadu na javu. Kod pisanja im pomaže rutina, ali oni su cesto i žrtve te rutine. Neču kazati da je i kod Novaka uvjek tako, tek sam htio da upozorim na pogibelji ovakovog pripovjedaštva. Medju ovakovim piscima nema doduše jakih individualiteta, ali im cesto pojedine stvari izvrstno uspiju. Tako ima i u Novaku par radnja, koje se mogu mirne duše uvrstiti u antologiju najboljih naših stvari. Ali vidi se da su te stvari »uspjele«, da su plod sretnoga momenta, a ne konstantnog, uvjek jednako napetog duha. Medjutim nije Novak sam koji ovako radi. U ovu vrstu kompromisnih pripovjedača možemo uvrstiti od novijih: Ivana Devčiča, Osman-Aziza, Car-Emina, donjekle i Jagodu Truhelku, Kristijanu Solvejgsovu pisce historijskih pripovjesti i romana: Davillu, Dra-gošiča, onda još Mulabdica, a od starijih Beciča Ferdu, Jorgovanica Rikarda, a i Kumičiča i ako je on od svih ovih pisaca najtempera- mentniji. (Konec prih.) ,---------------->-^-»—> ¦ Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pripovjedači. 821 Jloviji hrvatski pfipoVjedači. Za »Ljubljanski Zvon« napisao Milan Marjanovič. (Konec.) vi ovi, do sada spomenuti pisci, razvili su se, kako več rekoh, več u osamdesetim godinama, ali nije ni jedan od njih ocjenjen, a mnogi ni pravo uvažavani. Naša je kritika, koja je do nedavna bila vecinom ne-krologička (pisale se naime estetske ocjene i biografska data tek iza smrti koga pisca), mnogo je skrivila našoj literaturi. Dnevna se kritika zadovoljavala sa par stereotipnih fraza, a veceg ocjenjivanja savremenih djela nije bilo. »Vienac« je u osamdesetim godinama frontirao proti realistima, kao što to čini danas proti »Modernoj«, te je tek u drugoj polovici osamdesetih, pošto su pali organi mladjih realista »Hrv. Vila« i »Balkan«, postao reali-stičkom listom. U kritici se isticali ponješto Srepel, Pasarič, Inhof, a kasnije Jakša Cedomil, ali oni (osim Srepla) vecinom su aplicirali na naše pisce tražbine Tainea, Saint-Beva, Ozjelinskoga i Brandesa, a kritiku do prave, tražene višine nisu doveli. I tako su bili pisci prepušteni sami sebi. Kako sam več spomenuo, nije došao sa velikim teorijama, a što ih je bilo, bile su na prosto ekscerpti stranih kri-tičara. Naš realizam je nastupio produktivno. Ali kao što nije ni on istupio kritički, nije ni izazvao veče, stvarnije, samostalnije i dublje kritike, to je učinila istom »Moderna« u drugoj polovici de-vedesetih godina. Osim toga se nije ni izdavalo mnogo knjiga, a o radnjama, koje su izašle samo u listovima nije se vodila kritika. Od svih naših boljih realističkih pripovjedača izdali su (osim Kumičiča, Gjalskoga i Kozarca) svoja djela u večoj mjeri jedino Vojnovič, Tordinac, tek ponješto (u »Matici«) Novak, Osman-Aziz, Mulabdič, Matoš i još koji, a n. pr. Turič i Draženovič nisu izdali nego po jednu knjigu, Livadič isto (»Zapreka«), Borota jedan roman (»Ljetne noči«) i jednu pripovjest. To stanje stvari uplivalo je na tip hrvat-skog pripovjedača veoma znatno: hrv. pripovjedač ne žive redovno u Zagrebu, žive osamljen, za sebe se razvija, nije literat po zvanju, nego u neku ruku diletanta, a u svemu gotovo autodidakt. Do njega ne dopire mnogo od bujnog duševnog života svjetske literature, ali ono malo što dopire, on u svojoj samoči preživa dugo i dugo. Iz njegovih radova izlija veliki prirodni, aH obično nediscip- 822 Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. lirani dar, neki laki naivetet i teškopadnost. Ta prilikama uzgojena svojstva, spojena uvjek sa plemenitim pregnučem očuvala su kod mnogoga pisca njegov individualitet i kolorit, ali su pustila da za-kržljaju ili bar da se dovoljno pregnantno ne istaknu idejne strane te osobnosti. Ali sto je ovdje najvažnije, te su prilike uplivale tako, da su radovi tih pripovjedača nekako fragmentarni, bez večih koncepcija, bez široke kulturno - idejne baze, bez viših opčenih pre-tenzija, bez velikih ciljeva. Zato i izgledaju ta djela kao nešto ma-loznamenovnoga, za to i nisu naši ljudi vidjeli u našoj novijoj literaturi onog bujnog krepkog života duha, kako se javlja u drugim velikim literaturama, te su taj domači rad omalovažavali. Ali ako promotrimo stvar dobro i iz bližega, to čemo se lako uvjeriti, da je sva ona svojstva, koja čine strane pisce europskima, otkrila i publici predočila — kritika, a da bi takovih svojstava i črta mogla valjana i samostalna kritika i u naših pisaca dovoljno otkriti i još ih više u pisaca uzgojiti, izzavati i potaknuti. Ambicija (ako nije pre-tjerana) je za pisca potrebna, a u premnogo naših pisaca te plemenite, nuždne ambicije ne vidimo: oni se nisu znali nametnuti publici i izdava ti kritiku. Ta se črta opaža osobito u starijih realista. Ali to im sve ipak ne umanjuje cijene. Treba samo znati nači jezgru, pa čemo se ubrzo uvjeriti, da možemo biti sa našim realizmom baš zadovoljni i ako nam nije dao ni jednoga genija, i ako je iznio tek nekoliko talenata prvoga reda. Naš nam je realizam u pripo-vjesti donio dobar broj valjanih radnja i par izrazitih individualiteta, koji još čekaju na ozbiljni študij. Od pripovjedača devedesetih godina osobitom se otmjenošču ističe Vladimir Borota. Pisao je črte iz bosanskoga i iz salon^ skog života, obaziruči se poglavito na psihološku stranu sujeta. Borota nema u svojim radnjama izrazite tendencije, ni moralne ni socijalne, izrazit je psiholog Bourgetove škole. Traži i s ljubavlju obradjuje opčeljudsku stranu u svojim tipovima. To opčeljudsko traži i u pučkim sujetima. Njegova je največa i najdotjeranija radnja »Ljetne noči«, psihološki roman pisan osobitom elegancijom i istin-skom dubokom analizom. Borota spada, kao što i Ivo Vojnovic medju onu vrstu aristokrata pisaca, kojima je literarni rad mila zabava u dokolici. Malo rade, ali im je literatura tako snažna pasija, da je se prihvačaju veoma zdušno i obradjuju svoje predmete dugo i temeljito. Ako pravo uzmemo, to su velika večina naših književnika ovakovi književnici iz pasije, ali dočim nekoji pišu iz nekakove nutarnje idealne, plemenite potrebe, ova vrsta aristokrata, nema ka- Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. 823 kovega konkretnoga cilja pred očima, niti hoče da na koga djeluje. Ljudi su to europski, zapadno naobraženi, koji literaturu shvačaju nekako »l'art pour l'art-«ski. Medju takove pripovjedače spada i Borota. Nije u stilu tako dotjeran kao Vojnovič, ali ima nešto od njegove odmjerenosti i konciznosti. Voli ponosne, krepke karaktere, duboke emocije, izabrane duše. Nije pisac svagdašnjega života, gleda na njega nekako suvereno, s visoka. Ljubi apartnu poeziju lijepih mirisavih ljetnih noči, ljubi rafinirane afekte i nema sentimentalnih erupcija. Hoče da bude hladan, biran i otmjen, ali nije blaziran niti pretjeran. Osim sa jednom malom vanredno interesantnom crticom (u »Životu«) več se nije nekoliko godina javio. Kažu da piše oveči roman. Nije još postigao vrhunac svog rada, niti je još sasma ustalio svoj smjer, ali ga možemo svakako da ubrojimo u red iza-branih naših salonskih pisaca novije škole. U novije se je doba liepo razvio Branimir Livadič, koga bi mogao nazvati specialistom za ženske stvari. Livadič je u prvom redu, kao što i Borota psiholog, kabinetni psiholog, koji ne govori masi, koji se ne lača velikih problema. On je psiholog svagdašnjosti, psiholog ženskoga srca. Njegove radnje čine utisak, kao da su to potanki prinosi, istraženi dokumenti, obradjena gradja za kakovo veče djelo, za kakovu veliku psihologij u. Na veča djela se Livadič ne daje, za to je nekako pretrom. U njegovim študijama nema mnogo radnje, zvedena je na minimum. Sve se obično koncentrira oko jednoga momenta, usudnog momenta u životu onoga objekta, koga analizuje. Nema u njegovom stilu nista retoričkoga, nista kičenoga, nema tu kakove samostalnije poezije, njega zanima više sama »stvar«, sam pojav i njegovo jasno, koncizno, gotovo znanstveno prikazanje, nego li poetička ili idejna strana tog sujeta. Sve je tu odmjereno, sve zgusnuto, nista nepotrebnoga, nikakove retorike, kazano je i dobro markirano samo najnuždnije, najvažnije. I na njega, kao što i na Borotu, morala je uplivati Bourgetova psihološka metoda, a po-nješto i Tolstojev smisao za realno shvačanje psiholoških fenomena. Tendencija se gotovo nikada ne ističe, a u najviše je slučaj eva kod Livadiča i nema. Kao što nije Livadič esteta, tako je isto još manje moralista ili socijoiog. Socijalna ga strana sujeta zanima samo u koliko dolazi u savez i u koliko utječe na psihološku stranu, a mo-ralnu, strogo etičku stranu naprosto pusta s vida. Njegova psihologija v na to prelazi cesto u fiziologijsku analizu. Život, obični život malih, v neznatnih ljudi, to je što njega zanima. Život, koji razaza iluzije, nade, uspomene, čovjeka i njegovu sreču ili život koji daje sreču, 824 Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. malu sreču maloga čovjeka. Livadič je od svih naših pripovjedača najbolje i najčišče iznio svagdašnjost bez ikakih aluzija na nešto sto bi išlo preko te svagdašnjosti, bez sentimentalnosti i bez naivnosti, bez sugestivnosti, kao sto ju voli Turic, bez finesa Borote, bez poetizovanja Gjalskoga, bez melanholije Leskovara, bez tvrdoče Vojnoviča, u tome je bliz donekle Draženoviču, samo sto je od njega još specijalizovaniji. I ako ovaki strogi specialiste ne daju velikih djela, potrebni su i koristni i na njih se i njihove resultate može čovjek mirne duše osloniti. Gotovo potpuni antiped Livadičev je A. G. Mat oš, savršeni boheme, pripovjedač kod koga neznaš gdje počima san a gdje pre-staje java, kod kojega se čudno i u naj bizarnijim slikama miješa prebujna, gotovo bolesna mašta sa još pustolovnijim životom. Izdao je dvije knjige pripovjesti (»Iverje« i »Novo Iverje«), koje su u našoj literaturi i po sujetima i po načinu obradbe — unikum. Bio je djak i nije svršio gimnazije, pošao u vojnike i desertirao, bio zatvoren u Petrovaradinskoj tvrdnjavi i pobjegao prešav Dunavom u Srbiju, bio je urednik lista od koga je izašao tek jedan broj, bio v je virtuoz na cellu, pošao iz Srbije u Svajcarsku, pa sada — kako sam kaže — »gladuje u Parizu«. Ne smije u domovinu, koju žarko ljubi; ruga se svima i sebi samomu, karikira sve a nežan je ali i brutalan ujedno, realan i romantičan. Piše feljtone i pripovjesti, kritike i »uštipke«. Sve je to u njega improvizovano, sve »impromptu«. Naučio je mnogo od genijalnog i abnormalnog Amerikanca Poe-a, ali ima kod njega i vrlo mnogo samonikloga. Matoš je neobuzdan talenat, nežna prave mjere, ali u toj neobuzdanosti ima mnogo geni-jalnih črta. On je virtuoz u potpunom smislu riječi, kao što to još nije bio dosada ni jedan^ hrvatski pripovjedač. Njegov stil je mje-šavina istočnjačke žarolikosti, bujnosti, maštovitosti sa zapadujačkom rafiniranosti. Njegov je stil u cijeloj novijoj hrvatskoj knjiži naj-blještaviji, najsjajniji, on vlada jezikom kao malo tko, on je neiscr-pivo vrelo najbizarnijih i najgrotesknijih figura, ali ujedno najnježnijih riječi, najsanjavijih akorda duše, najmodernijih diferencovanosti. U njega se miješa ozbiljnost sa žalom, objest sa stravičnošču, njegova je psihologija sasma, abnormalna, njega sujeti najčudniji. Veče mu stvari ne uspjevaju toliko u cjelini koliko u detailima, dočim su mu nekoje manje stvari savršenstvo miniaturnog umiječa. Matoš zna da pronikne u duh stanovitoga milieu-a i sujeta, njegov ton se prilagodjuje tom sujetu, njegov pripovjedački tempo kipi i buji, teče uvjek u nekom osebnom, predmetu primjerenom ritmu, te Pfemysl Hajek: Voditelji kitajskega duševnega življenja. 835 Lao-tsi je tudi v politiki »laudator temporis acti.« On veruje, da je bilo v starih časih razmerje med ljudstvom in vladarjem boljše. »Takrat je ljudstvo vedelo, da ima vladarja nad seboj, toda teže njegove vlade ni čutilo. Nasledniki starih vladarjev so bili dobrotljivi, zato so jih ljudje hvalili in ljubili, poznejših so se jih bali in nazadnje so svoje vladarje sovražili. Tako se da slediti počasno propadanje do nove dobe, in le za najstarejših vladarjev je ljudstvo lahko reklo o sebi: mi smo svobodni. Prepustimo torej vse svobodnemu razvoju, vrnimo se še v ono otroško nevednost. Kajti že to, da se ljudstvo zaveda svojih dolžnosti, svojih pravic, dobrih nravov, da, tudi zvestoba podanikov sama — je že znamenje propadanja. Zato: Stran s svetostjo, stran z modrostjo, in blagor narodov se bo postoteril. Stran s humanostjo, stran s pravičnostjo: in ljudstvo se bo vrnilo v otroško pieteto in ljubezen. Odložite zvijačnost, v stran s koristolovstvom: in tatov in roparjev ne bo več!« Krotenje strasti v ljudstvu je najboljše sredstvo, da si pridobi država mir in moč: »Ne preveč čislati modrecev, to občuva ljudstvo zavistnosti. Ne preveč čislati težko pridobljenega imetka, to občuva ljudstvo tatinstva. Ne iskati tega, po čemer hrepenimo in kar ne pomirja srca. Zato sveti človek, kateri vlada, izpraznjuje svoje srce, napolnjuje svojo notranjost, slabi svojo voljo, krepi svoj tilnik. On dela vedno tako, da ljudstvo nič slabega ne spozna in da po ničemer ne hrepeni, on dela tako, da se ti, ki znajo, ne drznejo tega storiti.« Popolnoma umevno in čisto v soglasju z vsemi njegovimi nazori je Lao-tsijevo stališče glede vojske. Nekoliko izrekov iz Tao-tek-kinga nam dovolj pojasni njegov odločni odpor proti orožju in vojnemu nasilju: »Čim več ostrih orodij ima ljudstvo, tem bolj je zemlja (dežela) vznemirjevana. Kdor druge premaga, ima m o č, kdor sebe premaga, je srčan. Kdor ima Tao za svetovalca pri vladanju, ne čini državi nasilja z orožjem. Kajti tako dejanje se cesto vrača (se. k provzročitelju). Kjer so taborile vojne čete, raste osat in trnje. Po velikih vojskah pridejo gotovo leta bede. Dobri zmaguje z dobrim, in s tem mu je zadosti, on si ne upa delati nasilja. On zmaguje, pa ni ošaben, zmaguje, a ne triumfuje, zmaguje, pa se ne povišuje, ne more drugače kakor da zmaguje; zmaguje, a ne nasiljuje. Orožje je orodje nesreče, nikakor pa ne orodje modrega. Ce se ne more (modrec) izogniti nujnosti, da ga rabi (orožje), mu je vendar mir največje blago. On zmaguje, pa nerad; Kdor je mnogo ljudi usmrtil, naj jih objokuje z bolestjo in sožaljem. Kdor je v bitvi zmagal, temu bodi dan zmage praznik žalosti.« Množica citatov in 826 Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. stvari natkriljuju i prvu knjigu. Možda nije dobro ni to sto previse piše, jer uz dosta ograničeni krug u kojemu se njegove pripovjesti kreču, kako če se i brzo iscrpati. U preludiju k prvoj knjiži zanosnom je pjesmom u prozi pozdravio prirodno si selo, koje ce ga okrijepiti, koje ce mu dati sokova života i zdravlja. Mnogi su očekivali prema tomu u njemu nekakovog novog propovjednika prirodništva, ali on to nije postao, on je i nadalje crtao samo s ljubavlju prirodu i život pri-rodnih ljudi primorskoga kraja. Navrat k prirodi nije proveo u svoj njegovoj širini i dubini, ostao je specijalista, nije digao svoje duševno raspoloženje do konsekventnog kulturnog ideala. Ali nema sumnje da je osvježio seosku pripovjest, da ju je digao cesto do prave umjetničke višine, da je unio u literaturu neprisiljeni dašak blage i okrijepljujuče poezije realnosti. U ostalom ni on, kao što ni večina pripovjedača devedesetih godina nisu ni iz daleka još dovršili svog razvoja i rekli svoju poslijednju riječ. Sve su to još mladji ljudi, večinom tridesetih godina. Svi su ovi do sada spomenuti pisci imali izrazito umjetničke ili psihološke intencije, a koliko se i isti-cala socijalna strana, nije imala didaktičkih namjera. Ali pripovjedači kao što su Osman-Aziz, Mulabdič i Car-Emin, imaju izrazitu didak-tičku ili političko -narodnu tendenciju. Osman-Aziz (Osman Hadžič i Ivan Miličevič), koji nastupaju kao jedna književna osobnost, lijep su primjer literarnog zajedničkog rada muslimana i katolika. Izdali.su več dosta knjiga u »Matici« i napose, a ima njihovih radnja i po raznim listovima. Sav njihov rad provejava jedna misao: prikazati prelaz iz staroga u novo doba kako se javlja u hercegovačkih muslimana. Prikazuju taj prelaz vjerno, iznašaju ga u najraznijim oblicima, pokazuju kako se očituje kod raznih zgoda i kod najraznijih tipova, a uvjek sa didaktičnom na-mjerom: eto tako čemo svi propasti, tako neide, eto vam tužnih primjera, popravite se, prilagodite se novomu vremenu i novim prilikama, postanite novi ljudi, prosvjetlite se i, što je glavno, primite se rada, ozbiljnoga rada i ne živite u obmani. Prema tome su ude-šene sve njihove pripovjesti. Njihove su radnje socijološke študije u markantnim primjerima, študije pisane sa očitom, jednostavnom i jasnom tendencijom. Na umjetničku stranu ne polažu toliku važnost i ako se ne može mnogim radnjama poreči i umjetnička cijena. Ali ta cijena ne prelazi granice mediokriteta. Osim toga i psihologija prečesto hramlje, gubi se u šablonskim opazkama te je previse bli-jeda, kao što to uvjek biva kad ovakih didaktičkih radova. Njima je uvjek na umu neka stanovita mana muslimanskoga karaktera ili Milan Marjanovič: Noviji hrvatski pripovjedači. 827 odgoja ili uredbe ili koji krivi nazor ili koja zla navika i oni onda pišu pripovjesti, da na jednom ili na više primjera demonstriraju zle i ubitačne posljedice tih mana svojih ljudi. Uz Osman-Aziza javlja se sve više u novije doba i Edhem Mulabdic, od koga je več i »Matica« izdala dvije knjige (»Zeleno busenje« i »Na obali Bosne«). Mulabdic ima sve vrline i mane Osman-Azizovog pripovjedačkog smjera, tek što je, osobito u novije doba još izrazitiji didaktičar. Zadnja njegova knjiga je n. pr. zbirka samih poučnih, odgojnih črtica, pisanih na način Tolstojevih pučkih pripovjesti, veoma krasnim narodnim stilom i jezikom. Realističkom je tehnikom prikazana željezna logika života, sve je poučno ali tako naravno, tako jasno i živo, da možemo te njegove radnje ubrojiti u najbolje stvari te ruke u našoj literaturi. Mulabdic je osim toga pokazao u svojem »Zelenom busenju« crtajuči okupaciju Bosne, kako se dojmila muslimana, i velikih umjetničkih sposobnosti. Pokazao je tu takav realizam i takovu trijeznost u promatranju života i zgoda, da možemo nekoja od prvih poglavlja te knjige (u kojima opisuje prve glasove o okupaciji,- prvo bunjenje i prve sukobe te uzrujanost pučanstva), — ubrojiti medju najizabranije stvari naše novije pripovjesti. Ali se kod obojice ovih muslimanskih pisaca opaža jedna zajednička mana: oskudnost fabule i šablonska psihologija. Črtanje milieua i prilika ispada redoma vrlo dobro, te zasjenjuje sve ostalo, a piscima neda, da posvete svoju pažnju i unutarnjoj strani svoje radnje. Sve ih zanima samo sa socialno-narodne strane, svi su zaokupljeni žalosnim faktom propadanja naroda, traže uzroke, pokazuju ih kao što i predočuju njihove poslijedice, ali to sve nekako ostaje na površini. Rijetko, gotovo nikako necemo nači u njih, da ih interesira jedan slučaj ili jedan tip lih kao čovječji, kao psihološki problem, kao pojav u koga bi se zadubli u rad samoga njega te iz tog študija crpili širokih misli, opčenitih opažanja i pogleda na život u opče. Oni imadu uvjek neki praktični cilj pred očima, ne uronjuju u život rad života, več rad toga cilja, umjetnost im je samo sredstvo, malo se obaziru na ono što je u pojedincu čovjeku obče-čovječanskoga. Sve to opažamo i kod istarskog pripovjedača Car-E m in a. Uveo ga je u literaturu Katalinič-Jeretov, s kojim je zajedno izra-djivao svoje prve radove, ali je naskoro počeo- da samostalno istupa. I ako ima u njega amo tamo po koji trag Kumičiča, to je on po vrsti svojih radova bliži spomenutim muslimanskim piscima, ali je od njih temperamentniji, osječajniji, te se u njega cesto opaža da 828 Milan Marjanovic: Noviji hrvatski pripovjedači. voli laki Daudetov sentimentalizam. Nekoje njegove manje stvarce (gotovo sve politički-nacijonalno tendencijozna) hoče da se približe nekojim Daudetovim »baladama u prozi« kako ih neki kritičar na-zvao. O Čaru se još ne može mnogo kazati, jer je ove godine tek izdao svoju prvu oveču pripovjest (»Pusto ognjište«), ali je i tu več pokazao mar i zdušno nastojanje da dobro izradi stvar i da sve sto više psihološki motivira. To mu je u prvom dijelu radnje i uspjelo, ali u drugom kao da je klonuo, te se nije pravo mogao da snadje i ako je karaktere dobro intuirao. Supruzi Lovretič, šlavonci, koji su pred par godina bili upravo poplavili naše listove, svojim pučkim pripovjestima nisu toliko v koristili literaturi, koliko filologiji i folklori. Sto se tiče filološkoga bogastva, to čemo ga moči nači u najobilnijoj mjeri kod pripovjesti Dalmatinca Don Ilije Ujeviča, koji je od dvije tri godine amo počeo da piše. Ali ni on neče u literaturi zapremiti kakovo važnije mjesto. Spomenem li još dobrog pisca seoskih novela Ni kolu Simiča, koji je pisao pri kraju osamdesetih i na početku deve-desetih godina, te uredjivao dalmatinsku »Iskru«, pisce ličkih histo-ričkih i savremenih pripovjesti bez veče cijene Ivana Devčiča i Bogdana Krčmariča, spisateljicu feljtonističkih pripovjesti Za-gorku (»Obzor«) i Stefu Iskru (»Narodne Novine»), Milenu Pokupsku, te autoricu dubrovačkih priča i pripovjesti Kristijanu Solwej gs-ovu, te nadarenog mladog SI. Ritig-a, pa lijepi niz slavonskih pripovjesti Srdjana Tuciča, kao što i nekoje vanredno v uspjele primorske portrete Milana Senoe, mislim da bi nekako bio istaknuo glavnije radnike na polju savremene lokalne novele. Tucič se je uz to okušao i u psihološkom romanu, ali čini se da to nije njegovo polje. Moram još istaknuti Jagodu Truhelku, čije je zadnji veliki historijski roman »Vojača« svakako najbolje pri-povjedačko žensko djelo u našoj knjiži te pisca markantnih, duhovitih v v črtica »Moderne legende« — Napoleona Spuna-Strižiča, u koga je ostro oko i elegantan lapidarni stil, dočim historijske velike pripovjesti Higina Dragošiča (»Črna kraljica«, dva debela svezka) iHinka Daville imati če doduše nekog uspjeha u roman-tičkoj publici, ali u literaturi neče ostaviti tragova. Ne tvrdim, da sam spomenuo baš sve novije hrvatske pisce, a naročito nišam spomenuo radnja starijih pisaca, koje su u to doba izašle, niti sam spominjao pisce črtica ali držim, da si iz te skice možemo da stvorimo nekakov sumarni pojam o našoj novijoj pri-povjedci. Fran ValenČič: Brez zamere. L29 Vidimo tu dvije grupe pisaca, od kojih su jedni više umjetnici, a drugi didaktici i tendenciozni. Vidimo da su gotovo svi ti pisci specialiste, da su slabiji specijaliste pojedinoga kraja, a bolji speci-jaliste kojeg smjera ili koje grupe občenitih pojava. Od svih se ističu Vojnovič, Turič, Borota i Matoš. Oni su u pravom smislu riječi po svom karakteru i generalnosti europski pisci a ipak uz izrazite na-cijonalne oznake. Vidimo da se u novije doba nekako ne javljaju valjani pripovjedači večeg stila, da se pripovjest lokalizovala i da se više črta milieu nego li individ ili tip. Stil je u novijoj pripovjetci poprečno dosta dotjeran, fabula dosta mršava, analiza glavna stvar, ali nam ta analiza ne daje dubokih velikih djela, nego više manje fragmente. Uzmemo li sve ovo u obzir, pa se sjetimo još onih prvaka i predstavnika, spomenutih u mojem lanjskom članku, te liričara, to možemo biti zadovoljni s našom novijom literaturom, a po gotovo sa realističnom periodom. Ali ta perioda nekako izmiče, nema podmladka, zavladala kriza. Moramo zato očekivati, čim i ta kriza mine, novi razmah i u pripovjetci, kao što ga navještuje i naša novija poezija. Brez zamene! evojki dve jaz imam sedaj, obe sta lepi in mladi, obe me hočeta za moža, obe me imata radi. v Ce bil bi Turek, tedaj bi šlo, obe bi spravil v harem, a ker sem kristjan, tedaj pa, seve, to zame prevelik je jarem. Najbolje, če gresta narazen obe, in jaz kar v sredi skozi . . . Ce pridemo kdaj spet skupaj nazaj, tedaj mi pa Bog pomozi! Fran Valenčič. ' »Ljubljanski Zvon« 12. XXI. 19(Jl. 59