ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
original scientific article	DOI 10.19233/ASHS.2018.26
received: 2017-09-04
POČECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJAČKI
INSTITUT NA CETINJU
Tatjana NOVOVIC
Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet - Nikšic, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic, Crna Gora e-mail: tabo@t-com.me; tatjanan@ac.me
Biljana MASLOVARIC
Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet - Nikšic, Danila Bojovica bb, 81400 Nikšic, Crna Gora
e-mail: biljanam@ac.me
IZVLEČEK
Z uporabo zgodovinske in teoretične analize smo poskušali preučiti in analizirati relevantne podatke iz korpusa obsežnega zgodovinskega gradiva in empirične vsebine pomembne teme izobraževanja žensk v črnogorskem okolju od konca 19. do začetka 20. stoletja. Ob upoštevanju splošnih, družbeno-zgodovinskih in socio-kulturnih razmer v sodobnem črnogorskem okolju smo si v okviru sistemskih prizadevanj za izboljšanje izobraževanja še posebej pogledali delo Dekliškega inštituta na Cetinju. Prva ženska izobraževalna ustanova na južnoslovanskih območjih je močno prispevala k razvoju črnogorske kulture, spremenjenemu in izboljšanemu položaju žensk v družbi, preoblikovanju patriarhalne družine v Črni Gori in vzpostavitvi kompleksnejših in kakovostnejših mednarodnih odnosov.
Ključne besede: dekliški inštitut, učiteljica, Sofija Petrovna Mertvago, izobraževanje žensk, medkulturnost
L'ISTRUZIONE FEMMINILE IN MONTENEGRO. L'ISTITUTO INFANTILE
FEMMINILE A CETINJE
SINTESI
Applicando il metodo storico e l'analisi teorica abbiamo provato a studiare e analizzare i dati storici rilevanti che riguardano la questione dell'educazione femminile nell'ambiente montenegrino nel periodo tra la fine dell'Ot-tocento e gli inizi del Novecento. Prendendo in considerazione le possibilita sociostoriche e socioculturali nell'am-bito montenegrino di quell'epoca, legate al miglioramento nel campo dell'educazione, abbiamo dato particolare attenzione al lavoro svolto presso llstituto Infantile Femminile a Cetinje (Cettigne). La prima istituzione educativa femminile nell'area meridionale della Jugoslavia ha fortemente contribuito allo sviluppo della cultura montenegrina e a migliorare la posizione della donna nella societa, come pure alla trasformazione in seno alla famiglia patriarcale montenegrina e ha influito molto sul rafforzamento e il miglioramento dei legami con il mondo esterno.
Parole chiave: Istituto Infantile Femminile, educatrice, Sofija Petrovna Mertvago, educazione femminile,
interculturalita
385
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
UVOD
U Crnoj Gori 19.og stoljeca, društveno-političke i ekonomske prilike bile su odraz specifičnih unutra-šnjih uvjeta, kao i onovremenih makrosistemskih, hro-notopskih gibanja i višeslojnih promjena. Društveni, kulturni, materijalni habitus crnogorskog naroda, uvje-tovan povijesnim, geografskim i političkim položajem države, implicite je bio satkan i od jedinstvenih kul-turoloških, tradicijskih, običajnih prilika. Kompleksni, multifaktorski splet interferentnih okolnosti, ishodio je posebnim položajem i strukturno- funkcionalnom kon-figuracijom obitelji, društvenih relacija, specifičnim statusom i ulogama djece i žena. Buduci da je u ono-vremenoj crnogorskoj sredini, dominirao patrijarhalni model obitelji, u kojoj je vladala petrificirana, tradicijski naslijedena hijerarhijska organizacija uloga i odnosa, bilo je jasno da su i očekivani obrasci ponašanja, imanentni tim ulogama, bili gotovo kanonizirani. U takvoj matrici obiteljskih odnosa, uloga žene opisana je terminima pratece, servilne, „poslušne domodržitelj-ke i stopanice"J Njeno mjesto bilo je pored ognjišta,2 dok su neka „spoljna", izvanobiteljska ženska prava bila prilično omedena muškim običajno-prezervativ-nim statusom. O običajima, normama, vrijednostima u Crnoj Gori pisali su mnogi znameniti hroničari, pu-topisci, istoričari, književnici. Posebne zasluge pri-padaju Pavlu A. Rovinskom, poznatom ruskom nauč-niku, slavisti, etnografu, geografu, publicisti, koji je napisao brojna djela posvečena crnogorskoj sredini, njenim ljudima, običajima i kulturi (Martinovic, 1995, 7). No, takode, izuzetno značajnu ulogu u ekstenziv-nom, suštastvenom emancipovanju društvene svijesti, razuslovljavanju steroetipa i dugouvriježenih obrazaca očekivanog ponašajno-običajnog djelovanja u zatvore-noj patrijarhalnoj crnogorskoj kulturi, koja je duboko internalizovala podredenu poziciju žene, imala je još jedna poznata Ruskinja, koja je u Crnoj Gori provela dvije i po decenije života. Riječ je o Sofiji Petrovnoj Mertvago, koja če ostaviti jedinstveni, neizbrisivi trag i uticaj na dalji razvoj društveno-kulturnog i prosvjetno--obrazovnog života u Crnoj Gori, kao i modifikovanja i trajnog perpetuiranja statusa i uloge žena, kao osjetlji-vijeg subsistema u ondašnjoj tipskoj holističkoj obitelj-skoj hijerarhiji. Razvoj i emancipacija društva i sredine zrcali se, prvenstveno kroz prosvjetno-kulturne prilike i referentne institucionalizirane dogadaje i sadržaje u zemlji. U svrhu kratkog ocrtavanja i skiciranja crno-gorskog društveno-obrazovnog konteksta, u kojem je ruska prosvjetiteljka otpočela i kontinualno sprovodila obrazovanje učenica iz domicilne sredine i drugih juž-noslavenskih areala, ukratko podsjecamo na nastanak i razvoj školstva u ovoj sredini, od početka 19.og sto-
ljeca. U relativno recentnoj društveno-historijskoj di-jahroniji nalazimo „nešto slično školi", pri Cetinjskom manastiru, pod pokroviteljstvom vladike Petra I, u pr-voj polovini XIX vijeka (Popovic, 1934). Prvi predavač u ovom manastirskom školskom jezgru bio je čuveni pjesnik i historičar, Simo Milutinovic Sarajlija, koji ce obučavati vladiku Petra II. Kao izuzetno darovit čovjek, ljubitelj nauke i književnosti, crnogorski vladika Petar II je svjetliju perspektivu za svoj narod prepoznao u prosvjetno-kulturnoj renesansi naroda, pa 1833. godine otvara prvu osnovnu školu na Cetinju (Popovic, 1934). Vladika Petar II Petrovic Njegoš piše: „Ispunjen ljubavlju prema svom narodu, ja ulažem sva moguca staranja, da mu otkrijem istine prosvjecivanja" (Trste-njak, 1920, 19). U jednom izvještaju iz 1842. godine, u vrijeme stolovanja vladike Petra II, stoji da je u Crnoj Gori radilo šest škola, za koje se izdvajalo 3.600 gul-dena (Rovinski, 2000, 29). Cetinjsku školu su završili knjaz Danilo Petrovic i Krsto Petrovic, ondašnji vice-predsjednik crnogorskog Senata. Istovremeno, štampa-ne su i prve školske i crkvene knjige u štampariji, otvo-renoj 1834. godine3 (Popovic, 1934). U doba knjaza Danila nije se proširio školski infrastrukturni kapacitet, mada se vodilo računa o uslovima u postojecim, rani-je konstituiranim aktivnim školama. Snažan podsticaj daljem, dinamogenom napretku školstva u Crnoj Gori, obezbijedio je, svojom golemom posvecenošcu knjaz Nikola I, pa vec 1871/72. godine, u Crnoj Gori je bilo 36 škola, koje je pohadalo 2000 učenika, od kojih 108 učenica (Kostic, 1876, 73), što nedvojbeno govori, s jedne strane, o budenju i osvješcivanju ondašnjih sta-novnika male knjaževine o potrebi školovanja ženske djece, a s druge strane, o vrlo vidnom disparitetu glede rodne zastupljenosti polaznika ondašnjih obrazovnih ustanova.
Temelje primordijalnom uključivanju žena u organizirane obrazovne institucije u Crnoj Gori uspostavlja Knjaz Nikola, inicirajuci otvaranje „Djevojačkog Instu-tuta Njezinoga Imperatorskoga Veličanstva Marije Ale-ksandrovne", a pod neposrednim starateljstvom Njezine Svjetlosti Knjagine Crnogorske Milene. Poseban doprinos uzrastanju i stanovitom napretku kulture ženskog školovanja i obrazovanja u Crnoj Gori, a posledično i trajnom mijenjanju socio-kulturološkog prosedea u ovoj sredini, dala je poslednja upraviteljica ovog Zavoda, „načalnica" Sofija Petrovna Mertvago.
POČECI ŠKOLOVANJA ŽENSKE DJECE U CRNOJ GORI
Gerhard Gezeman, njemački slavista, književni kritičar, univerzitetski profesor (https://sr.m.wikipedia. org/sr), u svojoj studiji o Crnogorcima, primjenjujuci jedinstvene metode proučavanja empirijske grade, po-
1	Žene koje "u stopu", poput sjene, "samozatajne", slijede svoga supruga.
2	U crnogorskom lokalnom narativnom modusu-simbol doma, kuce, porodice.
3	Petar II je 1834. godine ustanovio štampariju na Cetinju, u kojoj su se štampali školski udžbenici, a 1 836. god. izašao je prvi bukvar za črnogorske škole (Popovic, Cetinjska škola 1834-1934, 1934, 80).
386
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
put psiho-etničkih, folklorističkih i karakteroloških posmatranja, opisao je detaljno crnogorskog „dinarskog čovjeka", profilišuci ga kroz prizmu posebne„kulturne zone" onoga vremena i okolnosti (Gezeman, 1968, 4). On svoju studioznu i kompleksnu analizu crnogorskog "herojskog" konteksta, temelji na odabranim antropološkim, historijskim, sociološkim izvorima-na di-narskom nasledstvu, violentnom nasledu, plemenskom uredenju, patrijarhalnom životu balkanskog tipa, na ostacima srednjovjekovne narodne i feudalne kulture (Gezeman, 1968, 38). Burkhart,4 opisujuci jedinstveni črnogorski etos, onoga vremena, ističe:
Pri tome se neopaženo uvlači i mjerilo gradanske sigurnosti, bez koje mi i kultura svakako ne možemo živjeti. Ali, jednostavan, krepak život, još sa punom fi-zičkom plementošcu soja, pod stalnom zajedničkom odbranom od neprijatelja i ugnjetača, takode je kultura i vjerovatno skopčana s visokim unutrašnjim od-gojem srca... (Burckhardt, 2005, 256).
Sve ovo ima svoje porijeklo u starodrevnoj ple-menskoj osnovi, u tzv. plemenskom patrijarhalitetu (Gezeman, 1968). U takvom društvenom ustrojstvu, petrificiranih običajno-ponašajnih relacija, evidentna je sociološka činjenica o prilično rigidnoj podjeli rada i društvenih pozicija izmedu muškaraca i žena. Zato je i školovanje žena dugo bilo "neobilgatno". Do sredine 1870.te godine, u Crnoj Gori, obavezno školovanje ni-gdje nije bilo istaknuto. Praviteljstvujuci Senat je te godine potrdio obavezu ukjučivanja djece u školu i uputio je naročito vojvodama i kapetanima crnogorskim, uz pi-sanu preporuku: "[...] da date naredbu svakom ko može i želi da svoje dijete nauči neka ga šilje u školu" (Pejovic, 1971, 48). Prvi pomen školovanja ženske djece u ovoj sredini nalazimo 1867. godine, kada je u tek osnova-noj propodetučki ustrojenoj, ustanovi u začetku, učitelj počeo raditi na opismenjavanju „do jedno 12 djevojči-ca" (Kostic, 1876, 74). U Pravilima o obavezama ka-petana, školskih nadzornika i učitelja u Crnoj Gori, uz dužnost upucivanja sve djece u školu, posebno je is-taknuto da ce se roditelji „koristiti ovima blagodetnima ustanovama i da če poslati u školu i svoje žensko dijete" (ACG, 1869, 509).
Vec školske 1870/71. godine 23 učenice su pohada-le osnovnu školu, a dvije godine kasnije, bilo ih je 39. Prva učiteljica, Jelena Vickovic (sl. 1), Kotoranka, be-splatno je opismenjavala djevojčice i učila ih ručnom radu. Uskoro su u cetinjskoj opštini odlučili da otvore prvu žensku školu, „pokraj muške", gdje je od 1874. godine, radila pomenuta učiteljica Vickovic, u početku sa djecom iz siromašnijih porodica, a kasnije su se pridružile djevojčice viših činovnika i „crnogorskijeh glavara" (Popovic, 1934, 118).
Jej ena BmjKosah
Slika 1: Prva učiteljica u Crnoj Gori - Jelena Vickovic (Popovic, 1934, 118)
Po pravilima donijetim 1870. godine, siromašnijim roditeljima je prepuštena odluka uključivanja djevojči-ca u osnovnu školu. Zakon o opštoj školskoj dužnosti u Knjaževini Crnoj Gori (1879) objavio je obavezu po-hadanja opšte nastave besplatno, za djecu od sedme do dvanaeste godine. Roditelji su mogli upisati žensku djecu i u mušku školu, pod uslovom da tu ostanu do navršene desete godine (Pejovic, 1971). U prvoj žen-skoj državnoj školi (1874/75) upisano je 97-oro dje-ce, a pomoc su dobijali od petrogradske humanitarne organizacije „Blagotvorno opštestvo" (Kostic, 1876, 127). Procenat ženskih osnovnih škola u odnosu na muške je konstantno bio znatno manji i o tom veo-ma markantnom disparitetu svjedoče sačuvani podaci iz tog perioda: 1870/71 - 1,61 %; 1873/74 - 2,24 %; 1874/75 - 4,32 %. Pred rat, 1875/76. god. izmedu 63 učitelja bila je samo jedna učiteljica (Pejovic, 1971). Ratne okolnosti su osujetile i zaustavile napredovanje i razvoj školstva u crnogoskim onovremenskim prilikama (1876).
4 Carl Jacob Christoph Burckhardt (1818-1897) švicarski povjesničar umjetnosti i kulture i utjecajan lik u historiografiji obiju područja. Poznat je kao jedan od glavnih predaka kulturne povijesti (https://en.wikipedia.org/wiki/Jacob_Burckhardt).
387
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
Slika 2: Djevojacki institut danas ((Izvor: http://www. studentskidomct.me)
OSNIVANJE I RAD „DJEVOJACKOG CRNOGORSKOG INSTITUTA" NA CETINJU
Krajem 1869. godine osnovan je „Djevojački Insitut Carice Marije Aleksandrovne", na Cetinju, po uzoru na slične zavode u Rusiji, Bugarskoj i drugim krajevima, a smješten je u Njegoševoj Biljardi (sl. 2), pod stalnim nadzorom črnogorske knjaginje Milene. U Instutut su upisane učenice izmedu 9 i 12 godina, a „školovanje je trajalo 4 godine, tj. 2 razreda po dvije godine" (Martinovic, 1995). Vec 1884/85. godine novi nastavni plan je struktuiran u 6 skolskih godina. S vremenom se na-mece potreba unapredivanja i proširivanja nastavnog plana, po ugledu na slične južnoslavenske zavode, pa je 5 godina kasnije, povecan broj predmeta i produženo školovanje za još jednu godinu. Konačno, 1901. godine prva ženska škola dobija svoje puno obličje, sa temeljno uredenim, detaljno struktuiranim planom i programom, u osmogodišnjem trajanju. Prve polaznice Instituta su bile poglavito cerke „imucnijih roditelja i črnogorskih glavara" (Rovinski, 2000, 6). Još 1871/72. godine, u konkursu objavljenom u ondašnjem poznatom listu „Cr-nogorac", apostrofira se i mogucnost upisa inozemnih djevojčica, koje bi placale školarinu „u iznosu od svega 100 talijera" („Crnogorac", 1871, 48), pa je 1873/74. bilo 9 novih polaznica, od kojih je 6 bilo iz Boke i Dalmacije (tada su bile pod Austro-Ugarskom monarhijom) i jedna Italijanka (Rovinski, 1895). Kostic primjecuje da bi iz Austrije bilo još zainteresiranih učenica „kad bi saobracaj sa Cetinjem bio bolji, zbog toga što u Boki i obližnjoj Dalmaciji nije bilo ni jedne ženske škole koja bi se koliko toliko mogla porediti sa ovim zavodom" (Rovinski, 1994, 270).
Prva „načalnica" Instituta, imenovana od strane Ruske carice, bila je Nadežda Pacevic, koja je tu ostala do 1881. godine (školu je tada pohadalo 65 učenica), a potom je upravljanje Ženskim institutom, kako su ga još zvali, obavljala Natalija Ljvovna Mesaroš, do
Slika 3: Pismo rezidenta ruskog poslanstva o smjeni J. A. Lopuhine novom upraviteljicom S. Mertvago (Djevojački institut„Carice Marije" na Cetinju, faksimili dokume-nata (Rovinski, 1895, 199)
1883. godine (Martinovic, 1995). Program Instituta, u tom periodu, bio je veoma sličan modelu učiteljske škole u Njemačkoj, a predmeti su bili podijeljeni na realne i tehničke sadržaje (Dragovic, 1890). Upravljač-ku dužnost ce preuzeti iste godine Julija A. Lopuhina, koja je prethodno bila upravnica sirotinjskog doma u Filipopolju, u Bugarskoj (Rovinski, 1994, 258). U nare-dnom petogodišnjem periodu, Lopuhina je vodila Institut, obezbjedujuci učenicama obrazovanje u trajanju od 6 godina, ali je broj zainteresiranih polaznica opadao. Na mjesto Upraviteljice Djevojačkog instituta, poslije Lopuhine, Ruska carica Marija Aleksandrovna, Carskim dekretom, 1888. godine imenovala je Sofiju P. Mertvago (sl. 3) (Martinovic, 1995).
U narednih dvije i po decenije, upraviteljica Mertvago (sl. 4), dala je ogroman doprinos razvoju crnogorske prosvjete i kulture, a posebno obrazovanju žena i odga-janju djece predškolskog uzrasta.
Ova ugledna, talentirana, obrazovana prosvjetna djelatnica, odrasla u poznatoj ruskoj obitelji, koja je
388
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
Slika 4: Sofija Petrovna Mertvago (1851-1921), upravi-teljica Djevojačkog Instituta na Cetinju (Izvor: Wikime-dia Commons)
bila stjecište literarnih besjeda i intelektualnih diskur-sa, završila je prije vremena Institut, dobivši specijalnu nagradu i priznanje za postignute rezultate. Još u svom obiteljskom domu, svladala je besprijekorno francuski, njemački i engleski jezik, a pogodujuce obiteljske prilike omogucile su joj obilazak različitih kulturnih areala i proširivanje znanja o specifičnostima europskih različitih etniciteta, umjetničkih znamenitosti i folklorističkih osobitosti drugih sredina, pa ce joj ta iskustva biti od značaja pri kreiranju programa i ukupnog etosa Djevojačkog Instituta na Cetinju (Martinovic, 1995, 60). Mer-tvagova, izuzetna prosvjetiteljka, koja je pored veoma solidnog obrazovanja, stečenog na Smoljnom institutu, dragocjeno iskustvo razvijala i gradila kao upravnica Marijinske ženske gimnazije u Rjazanu, energično je prišla radikalnom preuredivanju cetinjske djevojačke škole, obezbijedivši, za početak, novčanu podršku od ruske carice-pokroviteljke, u iznosu od 10.000 guldena (Martinovic, 2000, 63). Narednih godina povečane su godišnje subvencije za Institut na 10.000 austrijskih fiorina, a Carica M. Fjodorovna je tražila i dodatnu pomoc od ministra finansija (DMC-AO, 1900, XLVIII), te je ško-la postepeno transformirana u uredenu, po ondašnjim europskim standardima organiziranu, na ovim prostori-ma jedinstvenu multikulturalno koncipiranu instutuciju, a pohadale su je u sve vecem broju učenice i iz drugih južnoslavenskih sredina (Rovinski, 2000).
U cilju šireg uključivanja djevojčica u obrazovni proces, upraviteljica Instituta, Mertvago, organizira pri-
premni razred, 1894. godine, za najmlade polaznice škole ili kako su ih zvale starije institutke,"prigotoviške" (Rovinski, 2000). Sa ovim najmladim polaznicama, koje su kasnije stasale u „najodličnije" Insitutke, radila je sama Upraviteljica, a povremeno su joj pomagale starije učenice iz Zavoda (Rovinski, 2000, 263). Uvažavajuci Ustavna načela, Upraviteljica je sa svojim pedagoškim personalom, usaglasila Plan i program Škole, imajuci u vidu komparativne modele, iskustva i potrebe crnogor-ske obrazovne prakse, kao i raspoloživa nastavna sredstva. Ustav i Program je 1873. godine potvrdio knjaz Nikola. U čl. 1 usvojenog Statuta Ustanove, istaknuto je: "Na Cetinju Inštutut je osnovan za žensku djecu iz Crne Gore i okolnih joj zemalja i nosi ime ' Devojački črnogorski Inštitut' " (^eHCKiu ^epHoropcKiu hhcthtytb, orig.) (Rovinski, 2000). U čl. 2 je zapisano: „Ovaj Inštitut stoji pod najvišim pokroviteljstvom Njezinoga Impe-ratorskoga Veličanstva Marije Aleksandrovne, kao glavne blagodjeteljke Inštituta i pod neposrednim starateljstvom Njezine Svjetlosti Knjaginje črnogorske Milene" (Rovin-ski, 2000, 32).
U čl. 3 pomenutog Ustava je istaknut vodeci cilj ove institucije:
[...] da se u vaspitanice ukorenjava blagočešče, kro-tost i blagonaravlje, kako bi potom one iste mogle najblagotvornije uplivisati na one, u kojih se krugu nalazile budu, svojim ozbiljnim moralnim življenjem i točnim ispunjavanjem domačih svojih dužnosti, te da bi se iz njih s vremenom priugotoviti mogle i dobre i sposobne učiteljke (Rovinski, 2000, 32).
Takode je nedvojbeno podcrtano da Direktorka/ upraviteljica Instituta „prima naredenja od knjagine i ništa ne može preduzeti bez prethodne odluke Njenog Visočanstva" (čl. 10).
Pored preuredivanja ustanove, u kojoj je Instutut djelovao i obezbjedivanja zavidne subvencione sume za potrebe Instituta, upraviteljica Mertvago je značajno proširila i unaprijedila kvalitet i sadržaj nastavno-pe-dagoškog rada u ovoj ustanovi. Rovinski bilježi da je nastavni kadar proširen i da su u rad Instituta uključe-ni stručnjaci iz inozemnih sredina, npr. S. L. Vetoškina iz Rusije, g-dica Frilej iz Francuske, koja je učenicama predavala, pored francuskog jezika i slikarstvo. Za druge predmete, bio je angažiran, poglavito, domaci kadar. Ispitima institutki su prisustvovale knjagine Jelena i Ana, nekad i knjaževski par, knjaz Nikola i knjaginja Milena, mitroplit i predstavnici diplomatskih misija na Cetinju. Učenice su napredovale zahvaljujuci izuzetnom zalaganju upraviteljice Mertvago i tamošnjeg, brižljivo biranog nastavnog kadra. O tim ispitima, u „Glasu Cr-nogorca" je zapisano:
Prekrasni red koji je svuda padao u oči, kao i rezultati uspjeha-zaslužuju svaku pohvalu i zahvalnost, i jasno govore da se ustanova nalazi pod upravom lič-
389
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
i/iaiuiie JJjeeujavK»! Mnc(Tmuiyuia na Uacy pyaia} paga y ('¡utttmu Hucmuiaya>a caC. Mepmsaio u cyBpySoju eojeoge E. iletnpoeuha
Slika 5: Učenice Djevojačkog instituta (Rovinski, 2000, 226)
nosti koja je u potunosti shvatila svoj uzvišeni, mada dosta težak poziv. Takvom, u punom smislu smatramo upraviteljicu ove ustanove S. P. Mertvago. Sem njenog odgovarajuceg, istinski materinskog staranja o svestranom razvoju ustanove, svoj doprinos tome daje dostojni pedagoški personal, kako ženski, tako i muški [...] (Glas Črnogorca, 23. 06. 1890).
U školskoj 1891/92, u Institutu je bilo 35 učenica, od kojih 15 iz Boke Kotorske, Dalmacije, Vojvodine, Bosne i Hercegovine, jedna iz Srbije, jedna iz Turske (sl. 5). Nastavni kadar je činilo sedam nastavnika i nastavni-ca, od kojih su bile dvije Ruskinje i jedna Francuskinja. Nepisani dio jedinstvenog pedagoškog procesa u Insi-tutu, prema bilješkama Rovinskog, bila je implicitna i ne zvanično apostrofirana, ali iznimno važna sastavni-ca ukupnog ambijenta, opisana kroz familijarni odnos polaznica škole, izmedu sebe i sa nastavnim osobljem, uključujuci i samu upraviteljicu, „strovnu" Mertvago (Martinovic, 1980).
U današnjem prezentnom kontekstu, kada tragamo za školom uspjeha, intrinzične motivacije, kolabortiv-no-konstruktivističkog učenja i stvaranja, obrazovnim ustrojstvom koje odiše fluktuacijom individualnih raz-ličitosti, institucijom koja predstavlja „živi organizam" dinamičkih kontekstualnih gibanja i „zajedništvo ravno-pravnog dostojanstva" (Juul, 1998, 38), u Djevojačkom institutu prepoznajemo upravo elemente takve projek-tovane vizije. Rovinski zapaža da je posebno zadovoljstvo bilo promatrati empatijski, zaštitnički odnos starijih institutki prema mladima, familijarne relacije izmedu nastavnog personala i učenica, uz veoma seriozni, ra-dno-etički obol koji je vladao u Školi, brižni, potpuno posvečeni, gotovo materinski pristup same upraviteljice prema svima u ovoj izuzetnoj „ženskoj kuci". U Dnev-nom redu, predstavljenom u Izvještaju iz 1891/92. godi-
ne, opisani su detaljno radni dani u Institutu, a na kraju nedjelje
Deca provode dan drukče nego obično...U 1 sat po-slije podne idu u šetnju izvan varoši... U nedelju, po-slije podne odredeni su dva sata za primanje roditelja, a za tijem učenice spremaju svoje lekcije, šetaju, kad je lijepo vrijeme, a veče provode u zabavama, a najviše u pjevanju! (Rovinski, 2000, 57).
U Institutu je u cjelovitom rasporedu bilo predvideno vrijeme za pisanje pisama obitelji. Djevojke su svoje uratke pokazivale Upraviteljici, ne sadržajno, več na pregled rukopisa i urednosti, pa ako je potrebno prepisati pismo, to bi i učinile (Rovinski, 1994).
Upraviteljica Mertvago je u Institutu formirala kabinete i solidno opremljene zbirke: fizički kabinet, hemij-ski laboratorijum, mineralošku kolekciju, obezbijedila nastavna sredstva za crtanje i kaligrafiju, nekoliko fortepijana, koncertni klavir, fiskulturnu dvoranu (Martinovic, 1995). O svekolikom radu u Institutu „Strovna", kako su je zvale Institutke, obavještavala je redovno javnost kroz ondašnju dnevnu štampu, posebno u „Glasu Črnogorca", „Cetinjskom vjesniku" idr. novinama, koje su redovno izlazile tih godina. Nastavu je s naročitom revnošcu pratila, posvečeno hospitovala na časovima, prisustvovala svim ispitima mladih institutki, podstičuci ih na prilježni rad, etički odnos u ponašanju, estetski senzibilitet u pristupu svim djelatnostima i oblastima, kojima su se bavile. Zato su polaznice Škole, bile obra-zovane u najfinijem pedagoško-metodičkom idiomu, kako su to isticali prominentni poslenici školstva i vo-deci reprezenti crnogorske ondašnje društveno-politič-ke i kulturne javnosti. Pritom je permanentno investirala u nastavni kadar, koji je brižljivo biran medu domacim pedagoškim personalom, ali i kompetentnim izvanjci-ma. Rovinski bilježi, razmatrajuci sadržaje školskog plana i programa, iz vizure pedagoške i uže stručne koherentnosti sadržaja, da je ipak od svih predmeta Upravnica s naročitim pažnjom apostrofirala nastavu maternjeg i stranih jezika.
Analizirajuci Program Instituta, zapažamo i osobitost, koja daje naročiti pedagoški i kulturno-odgojni smisao ukupnom djelovanju prve srednje ženske škole. Naime, pored uobičajenog korpusa obvezujucih predmetnih cjelina iz nauka, jezika, umjetnosti, didaktičko--metodičkih oblasti, „rukodelja" i „gazdinstva", posebno su istaknuti sadržaji iz domena „vladanja, maljivosti, urednosti i načina držanja" (sl. 6). U svjedočanstvima Institutki na prvom mjestu je istaknuta ocjena iz vladanja, a potom opceg uspjeha. Usporedujuci ovakav koncept programa sa današnjim crnogorskim obrazovnim kurikulima, posve je lako uočiti točku distinkcije, upravo u istaknutoj stavki vladanja, pa se namece pitanje vodecih odgojno-kulturnih vrijednosti nekada i danas, te da li su poteškoce u ponašanju školske mladeži aktu-alizovane u prezentnom kontekstu, pored ostalog, ishod
390
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
Slika 6: Izvještaj polaznice Instituta (Rovinski, 2000, 214)
i nedostajucih markantno istaknutih odgojnih vodilja, kakve nalazimo u Programu Instituta.
Neumorna Upraviteljica, suštastveno je invocirala najbolje primjere i modele iz neposrednog recentnog i šireg obrazovno-nastavnog iskustva, utkivajuci ih u programski i ukupni ambijentalni supstrat ovog, po mnogo čemu, jedinstvenog Instituta. Do 1900. te godine, u ovoj Ustanovi, diplomiralo je 140 vaspitanica, od kojih 86 iz Crne Gore, 32 iz Boke i Dalmacije, 6 iz Bosne, 3 iz Hrvatske i Albanije, po jedna iz Slovenije, Slavonije i Bugarske (Martinovic, 1980, 165). Svršene Institutke su bile prve školovane žene u Crnoj Gori, pa Rovinski zapaža, na temelju dostupnog relevantnog korpusa na-rativnih historijskih izvora, te opaženih folk-motiva iz života u onovremenoj crnogorskoj i drugim sredinama, da su one mijenjale postupno običajni duh i kulturu konteksta, unoseci u prezentni životni ambijent istan-čane manire i gradanske navike, da se očito "primjecu-je nekakva kultura koja je iznad uobičajene črnogorske urodene inteligentnosti" (Rovinski, 1895).
Do 1910. godine Instutut je pohadalo 410 učenica, od kojih je 205 bilo črnogorskih polaznica, a ostale su bile iz drugih južnoslavenskih krajeva. Svršene institutke su po završetku školovanja od črnogorske vlade do-bijale „mali miraz" (Crnogorac, 1871, 12).
Zbog reprezentativnog uzornog ponašanja institutki u svojoj i drugim sredinama, ugled Djevojačkog Instituta je rastao, a interesovanje šire javnosti bilo je sve izraziti-je, pa su austrijske vlasti, pokrenule otvaranje ustanova sličnog tipa u Dalmaciji i Boki Kotorskoj. Iako je uspjeh Instituta bio izuzetan i neupitan u višepeaspekatskoj stvarnosnoj perspektivi, 1913. godine, nakon 42 godine postojanja, djelovanja, kontinuiranog razvoja, ova prestižna južnoslavenska ženska obrazovna institucija se, odlukom Ruskog poslanstva i carske vlasti u Petrogradu, neopozivo zatvara. Razlozi za konačnu obustavu rada ove ugledne i europski priznate obrazovne institucije fluidno su tumačeni. Pominje se kao moguci razlog pre-stanka rada Zavoda, konflikt, koji se desio u narodnoj skupštini, izmedu Uprave instituta i Ministartsva prosv-jete Kraljevine Crne Gore, zbog neusaglašenih ingeren-cija u procesu upravljanja Institutom (Martinovic, 1995, 67). Nakon prestanka rada ove značajne ženske škole u Crnoj Gori, kompletna arhivska grada o prosvjetno-na-učnoj i ukupnoj djelatnosti Djevojačkog Instituta se seli u Sant-Petersburg, što je nužno, imalo negativne reper-kusije na dalje obuhvatno, objektivno, originalnom ar-hivskom gradom opskrbljeno proučavanje i istraživanje rada institucije (Martinovic, 1995, 68). Konačno, pred-stojeci ratni dogadaji obustavili su dalji razvoj školstva i obrazovnih „zamaha" u ondašnjoj crnogorskoj sredini.
PROMJENE POZICIJE I ULOGA ŽENE U DRUŠTVU I
CRNOGORSKOM OBRAZOVNOM KONTEKSTU
Kako je Gezeman istakao u svojoj studiji o Crnogor-cima i njihovoj patrijarhalnoj socio-kulturnoj matrici života u drugoj polovici 19. og stoljeca, u čijoj karakter-ologiji dominira "herojski stil", prožet agonom,5 važnim sastojkom onovremenog kulturnog krajolika, u ovoj sredini preovladivalo je rigidno ustrojstvo pozicija i uloga, naposljetku i onih rodnih, pa je "muškarac bio gospodar, a žena njegova pokorna" sljedbenica. Rovinski ilustruje ovakav poredak uloga i potpuno podijeljenih perspektiva, primjerom iz bračnog života u jednoj crnogorskoj obitelji: "Sjedaše on kraj ognja, a ona stajaše i svijetljaše lučem dok on jedaše" (Pavicevic, 1939, 5). Ova gentilna fasada održavala se i dugo perzistirala u crnogorskom društvenom ambijentu, o čemu svjedoče brojni zapisi, anegdotske, poetske i druge raznorodne naratološke "slike" (Gezeman, 1968, 135). Ipak, Gezeman objašn-java da se iza fasade submisivne crnogorske žene, implicite, u zajednici, prepoznaje duboko poštovanje te patrijarhalne heroine, kadre da razumije, otrpi, savjetu-
5 Tjelesno i moralno takmčenje, ali u duhu "dobre Eris", koja je izvor humaniteta, pa ratništvo sagledavamo u oplemenjenom liku agona, kao izvora dobra, a ne zla (Gezeman,1968, 95).
391
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
je, bori se i odriče radi svoje obitelji. Sagledavajuci i analizirajuci brojne zabilježene primjere i crtice iz života ljudi onoga vremena u Crnoj Gori, kroz specifični na-rativni konstrukt stvarnosti, možemo prepoznati i „očitati" mikrokulturne aspekte stvarnog života u toj sredini. Narativno vrijeme daje posebna značenja dogadajima i ljudima, pa predstavlja i kompleksniju, obuhvatniju re-ferentnu osnovu za sagledavanje uloga i pozicija žene u crnogorskom „impliciranom kanonu" (Bruner, 2000, 147). U takvom ambijetalnom koloritu eksplicitnih i implicitnih muško-ženskih uloga i duboko ukorijenjenih tradicionalno podijeljenih rodno-ponašajnih pozicija, moguce je cjelovitije razumjeti i opservirati zametke i perspektive ženskog školovanja.
Analizirajuci dostupnu literaturu i komparativne relevantne izvore, zapažamo da je proces obrazovan-ja žena i u razvijenim europskim sustavima tekao vrlo sporo, pa je u Austriji usvojen Zakon o ženskom obra-zovanju, po uzoru na Prusko iskustvo tek 1894. godine, a vodeca zagovornica tih reformi bila je Helena Lange (Ivanovic, 2002, 14). Ona je smatrala da je žensku dje-cu važno obrazovati, ali posebice za odgojiteljice i nastavnice, kako bi bolje razumjele i podučavale nove, buduce naraštaje učenica. Za razliku od nje, Hedvig Ketler6 je vjerovala da nije potrebno posebno kreirati odvojene ženske programe, vec da je najprirodnija stvar da djevojčice i djevojke imaju jednako pravo na pohadanje jedinstvenih raznovrsnih programa, kao i na izbor svih segmenata zanimanja i profesija (Ivanovic, 2002). Ovaj impuls zagovaranja jednakodostupnih i rodno ravnopravnih mogucnosti, reifikovan u radu i dje-lu H. Ketler, dugo i sporo je tražio svoje staze primjene i puno ovaplocenje, pa i danas nailazi na kontekstualno različite interpretacije i prepreke.
Vec je istaknuto da je osnovno školovanje i opisme-njavanje djevojčica u Crnoj Gori, krajem 19. og stoljeca, bilo moguce i u muškoj školi, pa je u Cetinjskoj osnov-noj školi, zajedno sa 300 dječaka, učilo i 12 djevojčica (Rovinski, 1994). Ipak, prilikom popisivanja djece stasa-le za školu, insistiralo se samo na prijavljivanju muške djece, što nedvojbeno upucuje na implicitno rezistentni društveno-kulturni odnos prema uključivanju djevojčica u jedinstveni onovremeni crnogorski obrazovni kontekst (Rovinski, 1994).
Zanimljivo je primijetiti da je i pored revolucionarnih iskoraka u pogledu obrazovanja žena, čiji je najočitiji zamajac bio Djevojački Institut, u crnogorskoj sredini, životni prostor muškaraca i žena i dalje j bio duboko po-dijeljen, pa izmedu školskih institucionalnih sfera gotovo da i nije bilo komunikacije. Jedna institutka je ispričala da su u istoj varoši bili na školovanju, ona i njen brat. On je bio na Bogosloviji, a ona u Djevojačkom institutu i dešavalo se da se ne vide i po godinu dana7.
Koncept obrazovanja utkiven u temelje Djevojačkog zavoda, bio je u potpunosti ukotvljen u seriozni prosede evropskih instituta, koji su u okviru prve Povelje o ženskom obrazovanju iz 1837. godine dobili status srednjih škola (Ivanovic, 2002, 10). Uostalom, tek sedam-desetih godina 19.og vijeka, u razvijenim europskim zemljama, postignut je i značajniji napredak u domeni srednjoškolskog obrazovanja za djevojčice: otvoreni su ženski koledž Hitchen, 1869. i Girton, 1873. godine (Ivanovic, 2002). Črnogorski Institut, nastao na talasu europskog pokreta ženskog prosvjecivanja, neosporno je napravio veoma značajan iskorak u pravcu daljeg obrazovanja žena, a šire implikacije se svakako odnose na značajne ireverzibilne promjene u obitelji, sredini i društvu, uopce.
Analizirajuci plan rada prve ženske srednje škole, kao i njen krucijalni cilj, zapažamo da je i pored obimnog i raznorodno struktuiranog korpusa premeta i sadržaja iz oblasti jezika i prirodnih nauka, te pedagoško-metodičkih i umjetničkih disciplina, meta-ideja i referentna vodilja institucionalnog obrazovanja, bila pripremanje mladih polaznica za uspješan domacinski i porodični život. Posebna pažnja se poklanjala ručnom radu i kucanskim poslovima, kako bi se kod Institutki prospektivno razvi-jao osjecaj za domacinstvo i obezbijedila temeljna pro-podeutička priprema za kvalitetniji obiteljski i gradanski život, u perspektivi. „Zadnje dvije godine, osobito se po-svecuju podučavanju vaspitanica u gazdinstvu, ženskome rukodelju i nadzoru nad djecom i poretkom pod ruko-vodstvom Upraviteljke i učiteljica" ("Rovinski, 2000, 33). Dakle, pored sadržajno bogatog i ozbiljno strukturiranog plana i programa, u Instututu je snažno apostrofiran korpus sadržaja koji najviše pogoduju "ženskoj prirodi"(gaz-dinstvo, ručni rad, krojenje i šivenje).
I pored istaknutih društveno-sredinskih denotata, koji ukazuju na eksplicitno-implicitno, socio-kulturno minimiziranje ženskog obrazovanja u Crnoj Gori, i in-tencije održavanja tradicionalno-petrificiranih predodž-bi o mogucim, socijalno prihvatljivim perspektivama žena, u stvarnosti je trajno posijan pelcer promjena. Naime, obrazovana crnogorska žena, školovana Institutka, unijela je drugačije odgojne mjere i red u obiteljski život, pa i postupno razuslovljavanje dugouvriježenog patrijarhalnog, dominantno-submisivnog bračnog modela. Često su se, po kazivanju Rovinskog, Institut-ke udavale za intelektualce, "čuvajuci crte karaktera stečene u Institutu" (Rovinski, 1994, 278). Obrazovane, sa izgradenim, prepoznatljivim istančanim manirima, uz dobro poznavanje stranih jezika, francuske i ruske književnosti, nerijetko su se nalazile u višim krugovima, u svojoj i drugim sredinama, vladajuci se prepoznatlji-vo, blagočestivo, i blagonaravno i u skladu sa perzisti-rajucim crnogorskim kodeksom ponašanja. Inzistiranje
6	Hedwig Friederike Karoline Auguste Kettler (1851.-1937.) bila je njemačka aktivistkinja za ženska prava, spisateljica i reformatorka obrazovanja. Vodila je kampanje za jednake obrazovne mogucnosti za dječake i djevojčice ulažuci posebne napore za uspostavu prve djevojačke srednje škole (Gimnazija) u Njemačkoj (https://en.wikipedia.org/wiki/Hedwig_Kettler).
7	Iz intervjua vaspitačice sa polaznicom Instituta, diplomski rad, 1965.
392
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
na tradicionalno njegovanim normama i "ponašanju, u puritanskom duhu", kako ih je odgajala Mertvago, bez želje za "bučnim mondenskim zadovoljstvima", u osnovi je sadržavalo intenciju zadržavanja patrijarhal-nog rodnog modusa i uvriježene obiteljske hijerarhije, kao jedino sigurne potke zdravog društva, po "crnogor-skom kanonu". U obrazovnom programu Djevojačkog Instituta, kao i drugih sličnih zavoda, bila je i opstajala paradigma rodno podijeljenih perspektiva, uvjetovana različitim potrebama i "prirodama" muških i ženskih polaznika, pri čemu je metacilj obrazovanja žena, prije svega priprema za porodični i supražanski život. Naravno, socijalno-klasna stratifikacija društva potencira na-glašenu razliku imedu samih žena, u pogledu pozicije, prava i mogucnosti obrazovanja.
lako je S. P. Mertvago posebno bila prepoznata po Djevojačkom Institutu njene zasluge za obrazovanje i budenje posebno ženske djece i mladeži u onovreme-noj crnogorskoj sredini sagledavamo kroz brojne druge njene aktivnosti i angažmane. Kako bi temeljnije upo-znala i proučila crnogorske običaje, kulturu, tradicijsko transgeneracijsko naslede, Mertvagova je često obilazila različite krajeve i ljude u živopisnoj knjaževini, kako bi nanovo, sistematski i brižljivo planirala slijedece korake u pravcu cjelovite i što cjelishodnije emancipacije ukupnog kvaliteta života obitelji, a naročito žena i dje-ce. Rovinski, hroničar i veliki poznavalac crnogorskih društvenih prilika s kraja 19.og stoljeca, opisujuci život i rad „načalnice" Mertvago, bilježi kako je „gospoica Sofija", kako su je s pijetetom i od milošte zvali u Crnoj Gori, obilazila omiljenu joj malu knjaževinu s posebnim interesovanjem za život žena, pa je, upoznavši njihove običaje, domacu radinost i „rukodelje", došla na ideju da otvori prvu zanatsku školu na Cetinju. Pod pokroviteljstvom knjaževske kceri, italijanske kraljice Jelene Savojske, S. P. Mertvago pokrece otvaranje „Radničke škole knjaginje Jolande" na Cetinju, 1901. godine, za koju ce takode organizirati cjeloviti programski prosede, a potom angažuje jednu od institutki da radi sa polazni-cama Škole (Martinovic, 1995).
Nejednakosti u pristupu i sadržaju obrazovanja po rodnoj osnovi, u crnogorskj sredini su i dalje bile mar-kantne, kako po procentu opšte zastupljenosti polazni-ca obrazovnih programa, tako i po vrsti programa, na koje su zvanično i implicitno bile upucene. Podjela na dominantno ženska i muška zanimanja i dalje opstaje u prezentnom kontekstu i vrlo markantno profiliše profe-sionalno-karijerne izbore mladih ljudi u današnjoj Crnoj Gori (ženska zanimanja-učiteljice, vaspitačice ...).
INTERKULTURALNA DIMENZIJA DJEVOJAČKOG INSTITUTA NA CETINJU
Početna ideja osnivača Djevojačkog instituta bila je da ovu ustanovu treba otvoriti "isključivo za djecu Cr-nogoraca, a ne iz okolnih zemalja" (čl. 1, Statuta), ali je, uz saglasnost knjaževskog para bilo moguce u Školu
uključiti učenice iz drugih južnoslovenskih sredina: "Po ličnoj želji Njihovih veličanstava Knjaza i Knjagine mogu se primati i djeca ne Crnogoraca [...]" (Rovinski, 1994a, 260). Sofija Petrovna je, došavši na upraviteljsku po-ziciju, procijenila da, bez obzira na propise u Zakonu, Zavod treba otvoriti prema zainteresiranim polaznica-ma iz ostalih južnoslavenskih krajeva. Stoga je ovaj plan i ideju predočila knjazu, koji je cijeneci njenu revnost i vizionarasku pronicljivost, u svemu podržao (Rovinski, 1994). Tako se u ovaj jedinstveni Ženski zavod sve više uključuju i učenice iz drugih južnoslavenskih sredina, što ce se odraziti na kvalitet atmosfere u Instututu i kreirati sadržajniju, bogatiju interakciju i učenje, upozna-vanje i razmjenu različitih životnih navika, kulturoloških specifika i običajnih uzusa. Rovinski bilježi zapažanja jedne od polaznica Instituta, koja svjedoče o superponi-ranju različitih običaja, navika, odgojnih modusa, uvje-tovanih porijeklom i sredinskim dispozicijama, koje su karakterizirale i profilisale polaznice Instituta. Tako ona primjecuje da su Crnogorke bile "pretežno nekomunika-tivne, a Dalmatinke bolje od kuce pripremljene, ali se disciplini teško pokoravaju [...]" Pritom, ona zapaža da suživot i intersubjektivni perzistirajuci diskurs, na kome se insistiralo u Institutu, postupno umanjuje egocen-tričnost u pristupu učenica i uspostavlja se "nesravljeno blaži i tolerantniji odnos izmedu njih" (Rovinski, 1994b, 270). Upravo, kroz kolaborativno učenje, dijalektički, interpretativni diskurs unutar jedinstvene zajednice, učenice su bile u prilici da ekspliciraju i revidiraju svoja znanja, uvjerenja i predrasude o drugim kulturama (Bruner, 1996). U periodu izmedu 1869. i 1905. godine u Institutu je boravilo 348 učenica, od kojih 158 Crnogorki, 114 Dalmatinki, 28 djevojaka iz Bosne i Hercegovine, 5 iz Stare Srbije i još 48 iz raznih drugih južnoslavenskih sredina. Medu njima su bile cerka grofa Goca iz Dubrovnika i Slovenka-cerka doktora Jenka iz Ljubljane, što ukazuje na visoki ugled i prestiž ove institucije, buduci da su visokodostojniciji iz drugih južnoslavenskih sredina svoje kceri upucivali baš u ovaj Institut (Rovinski, 2000, 52). Rovinski je zabilježio zanimljivu crticu vezanu za impresije Dalmatinaca o institutkama iz njihovih sredina. Tako je sreo u Šibeniku čovjeka koji je, saznavši da on dolazi iz Crne Gore, tj.sa Cetinja, iz-razio najvece divljenje prema instutskom obrazovanju:
Mi znamo za Institut, imamo tri vaspitanice koje su u njemu bile. To su djevojke prve po pameti, obra-zovanosti i ponašanju. Još dvije sada tamo uče. A mi bismo vam poslali sve naše djevojčice kad bilo bliže (Rovinski, 1994, 279).
Zajednički život u Instututu, učenje, obavljanje aktivnosti u internatu, rukodjelatne radnje, bile su prirodan i jedinstven put i prigode za upoznavanje i razumije-vanje drugih i drugačijih, ali i nova luča koja rasvjet-ljava običaje i specifičnosti vlastite kulture. Razvijanje učinkovitog ponašanja u drugačijim kulturnim kontek-
393
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
stima i djelovanje u susretu sa osobama različitog kul-turnog porijekla, pridonosilo je, svakako i implicitnom izgradivanju "kulturne intelingencije" mladih polaznica Instituta (Piršl, 2013). Otvaranjem škole prema pripadnicama različitih južnoslavenskih krajeva, Upraviteljica je omogucila djevojkama-institutkama da uče, upoznaju, usvajaju znanja o vlastitoj i drugim kulturama, da se so-cio-funkcionalno, s razumijevanjem i empatijom, zrelije ponašaju u kulturalno-raznorodnoj zajednici. Konačno, kulturno-intelingentnom senzitivitetu institutki svakako je značajno doprinosio obrazovni kapacitet potpo-mognut vrlo serioznim i kontinuiranim izučavanjem stranih jezika. Zato je u rasporedu časova, čak 28 sati bilo predvideno za izučavanje francuskog i ruskog jezika i svjetske književnosti. Svršene učenice su „pored stručnog i praktičnog znanja iznosile iz škole perfektno znanje ruskog i francuskog jezika, a veliki broj njih i nje-mačkog jezika, koji se učio neobligatno" (Vuksan, 1926, 55). Na taj način učenice imaju pristup "umnom boga-tstvu i na stranim jezicima pisane literature" (Rovinski, 1994, 284). Konačno, jezik omogucava konstruiranje "mreže uzajamnih očekivanja", kao matrice koja hipo-statski stoji u osnovi socio-kulturnog koda (Bruner, 1996, 190). U medusobnom prepletu raznovrsnih jezičkih i govornih idioma i implikacija, postupno se, implicite, mijenja kvalitet interakcija i kulturno-konvencionalni diskurs u zajednici. Takode, izučavanje i prakticiranje umjetničkih vještina i upoznavanje sa renomiranim st-varaocima i poznatim eksponatima kulture i umjetnosti vlastite i drugih sredina, predstavljalo je važan integra-tivni ingredijent programskog korpusa sadržaja u ovoj instituciji. Tako su muzički sadržaji bili jasno markirani u programu, sa 21, a likovna umjetnost sa 16 časova. Veliki uspjeh u sferi muzičke umjetnosti postignut je zahvaljujuci Čehu Tolingeru, izuzetnom violončelisti i pedagogu, koji je predavao u Institutu. Zato su horskim izvodenjima i muzičkim svetkovinama Insitutki, često prisustvovali predstavnici knjaževske porodice i diplomatskih misija na Cetinju. Inter/kulturalizam se temelji na značenjima koje ljudi u kulturnim zajednicama st-varaju kroz medusobnu razmjenu i situacijske susrete (Bruner, 1996). Ovaj Institut je otvorio put ka novoj in-tersubjektivnoj razmjeni različitih učesnika i aktivnoj interpretaciji novih, kulturalno-polisemičnih značenja, te konstruiranju šire i obuhvatnije perspektive crnogorske sredine i njene pozicije u ukupnoj onovremenoj društve-noj stvarnosti.
INSTITUTKE NAKON ZAVRŠENE ŠKOLE
Prve obrazovane Crnogorke su u značajnoj mjeri doprinijele promjenama u crnogorskoj tradicionalnoj porodici unoseci nove navike i običaje u socijalni milje, u kojem su živjele i radile. Njihovo obrazovanje, boga-tije spoznaje o okruženju i vlastitoj poziciji u obitelji i društvu, indukovale su sasvim drugačiju vizuru očeki-vanih perspektiva za djecu, posebno žensku, u odnosu
na tradicionalno uvriježene obrasce obiteljskih odnosa. Za ovakvo odgajanje i obrazovanje Institutki, svakako naročita zasluga pripadala je upraviteljici Mertvago, pa je po njihovom mišljenju načalnica „od prvog dana za-voljela crnogorski kam i počela riječju i djelom raditi na napretku [...]" (Vekovic, 1934, 6).
Opisujuci ponašanje polaznica Djevojačkog instituta u obiteljskom okruženju, Rovinski ističe njihovu prilježnu posvecenost, vidljivu pedantnost i kreativnost, pa se i na prozorima kuca, u kojima su ove sa-dašnje i svršene institutke, „vidi cvijece, na stolovima knjige i fotografije, slike i razglednice" (Rovinski, 1994, 268). Uopce, svršene institutke su svojim kulturno i blagočestivo rafiniranim manirima, spontano, ali i odlučno i energično, trajno unosile novu kulturu življenja u običajni duh sredine, u kojoj su se kretale i djelovale. Njihova privrženost Zavodu, Upraviteljici, koleginicama-sainstitutkama, bila je izrazita, pa je Ro-vinski u svojoj opširnoj studiji o crnogorskom miljeu, s posebnim akcentom na školstvo, opisao odnos insitutki prema bivšoj školi, kao vrlo emotivan, odgovoran, pun zahvalnosti. Bivše polaznice Instituta su, po navodima ovog izuzetno posvecenog i upucenog hroničara, pisale redovno pisma načalnici Mertvago, obavještavajuci je o svojim životnim koracima, uspjesima, planovima, životu svojih sainstitutki, sa kojima su trajno čuvale kontakte, uz stalno interesovanje za život u Zavodu. Je-dna Slovenka, pripremajuci se za upis na fakultet u San Peterburgu piše svojoj bivšoj Upraviteljici: „Javljam Vam" piše ona, „radosnu vijest, a to je da je ministar narodne prosvjete odobrio da me prime na medicinu" (Rovinski, 1994, 282).
Neke od svršenih institutki su učiteljevale po Crnoj Gori i drugim južnoslovanskim sredinama, pridonoseci značajno postupnim sublimiranim i trajnim promjena-ma u svom okruženju, dok su druge nastavljale ško-lovanje, najčešce u Rusiji, na filološkoj i medicinskoj katedri, prema dostupnim podacima i sačuvanim svjed-očanstvima (Martinovic, 1983).
INSTITUCIONALIZACIJA ŽENSKOG INSTITUTA
Buduci da je Djevojački Instutut bio zatvorenog tipa, jer su sve učenice internatski boravile u ovom zavodu i da nije bilo mogucnosti da se povremeno ili eksterno uključe nove polaznice, moguce je zapaziti donekle rigidno ustrojstvo ove ženske škole. Iako su roditelji imali mogucnost uključivanja odredenim danima, redovito dobijali informacije o svojoj djeci, činjenica je da su one bile odvojene od obitelji, što nije bilo uvijek najprirodnije i najpriličnije rješenje za njih. Upraviteljica Mertvago je u svoj svojoj posvecenosti bdjela nad svojim učenicama i pomenutu „zatvorenost Instituta" vidjela kao prerogativni uvjet za bolji uspjeh i višeperspektivni napredak učenica. Istina, Mertvagova je veoma dobro poznavala životne, obiteljske prilike u onovremenoj crnogorskoj sredini, pa je utemeljeno
394
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
i argumentirano zastupala koncept visoko regulirane i kontrolirane institucije, smatrajuci da je ženski zavod dokazao svoju vrijednost i osobeni raison d'être, za gotovo četrdeset godina bivstvovanja i da tu posebnost treba i da zadrži. Vjerovala je da bi bilo nepravedno omoguciti nekim učenicama život sa obitelji, dok su druge, fizički udaljene od doma, prinudene da žive internatskim životom. Ipak, institucionalizacija Škole je mogla biti prepreka uspostavljanju životnije i cjel-ishodnije uzajamnosti sa sirom sredinom i prodoru institucionalnih ideja u makro kulturalno okruženje crnogorskog ondašnjeg konteksta. Zatvaranje škole u uže institucionalne okvire i kontekstualizacija Zavoda u posebno, prilično omedeno polje djelovanja, otežava-lo je funkionalniju inkluzivnost Instituta u crnogorsko društvo i umanjivalo slojevitiji reciprocitet izmedu uže institucijske i šire društveno-životne sredine. Stoga je u narodnoj skupštini na Cetinju, 1906. godine, istak-nuta potreba otvaranja Instituta za eksterne učenice, a apostrofirano je i da se u ovoj ženskoj školi mora više potencirati odgoj u duhu crnogorskog patriotizma (Rovinski, 1994, 285). Institut je uglavnom okupljao varoške cerke videnijih ljudi i glavara iz crnogorske sredine i drugih južnoslovenskih areala, pa je popri-mio obilježja elitne institucije i teže dospijevao do si-romašnijih i udaljenih seoskih crnogorskih sredina, što mu je, takoder, trebala biti namjena. Zamjerka koju su crnogorski zvaničnici upucivali Zavodu bila je da na-kon završenog Instituta nije bilo dovoljno zaposlenih učiteljica i nastavnica, što je bio prioritetni cilj škole, več su ili odlazile na dalje školovanje izvan Crne Gore ili su svoje vještine primjenjivale unutar obiteljskih i užesredinskih okvira.
ZAKLJUČAK
U namjeri da retrospektivno rasvijetlimo početne ideje o obrazovanju žena u Crnoj Gori, nužno, u foku-su naše pažnje bio je „Djevojački Institut Carice Marije Aleksandrovne", na Cetinju, ondašnjem centru kultur-nog i političkog života male knjaževine. Analizirajuci relevantne izvore i narativne interpretacije sačuvanih svjedočanstava, domačih hroničara i i izvanjaca, vrsnih poznavalaca ondašnjih prilika u crnogorskoj stvarnosti, nalazimo detaljno, studiozno i živopisno prikazane kompozicione sastavnice jedinstvene matrice crnogorske onovremene patrijarhalne sredine. U okrilju tradicionalno ustrojene, „herojskim" duhom „opervažene" crnogorske stvarnosti, u 19. stoljecu, u kojoj je obitelj bila rigidno, patricentrično, hijerarhijski struktuirana, crnogorski knjaz Nikola u dogovoru sa ruskom Caricom M. Aleksanrovnom inicira otvaranje čuvenog Ženskog Instituta. Ova prva ženska srednja škola u Crnoj Gori, trajno če izmijeniti cjeloviti kulturni ambijent, kodiran patrijarhalno-tradicionalističkim standardima, u užoj i široj društveno-životnoj matrici. U svijetlu vrlo opreznih, postupnih makrosistemskih promjena u domenu europ-
skog, posebno južnoslavenskog ženskog obrazovanja, u crnogorskom „siromašnom, goletnom podneblju i kršu" u drugoj polovini 19.og stoljeca, moguce je sagledavati i analizirati višeaspektualne specifičnosti ženskog ško-lovanja u predratnom i postrtanom crnogorskom ambi-jentu (nakon 1878. godine). Ženski Institut, koji je za 42 godine svog bivstvovanja, imao impozantne rezultate i ostvario snažan uticaj na fluktuaciju promjena u životno-društvenoj i kulturno-prosvjetnoj crnogorskoj stvarnosti, posebno je podstakao preispitivanje ženske pozicije u porodici i hronotopu emancipacije uloga i odnosa. Poseban doprinos razvoju i vidljivosti Instituta dala je njegova poslednja i dugogodišnja Upraviteljica, S. P. Mertvago, koja je višestruko nagradivana za svoj izuzetan prosvjetno-kulturni angažman u crnogorskoj prosvjetno-kulturnoj sredini. Povodom dvadesetpeto-godišnjice rada Instututa, Upraviteljicu S. P. Mertvago, odlikovao je ruski car Nikolaj I, Marijanskim ordenom I stepena (Cetinjski vjesnik, VI/1913, 3).
Iako je socio-kulturni crnogorski, tradicionalno kon-tekstualizirani ambijent, dimenzionirao rad ove prve srednje škole za „žensku čeljad", Djevojački Institut je bio zamajac trajnih i višeaspekatskih promjena u domenu distribucije moci i uloga, u obitelji, mikro i makro-kulturnoj perspektivi crnogorske sredine. Interkulturalni koncept cjelovitog ustrojstva i djelovanja Djevojačkog Instituta, ishodio je uspostavljanjem značajnih veza sa drugim južnoslavenskim sredinama, kao i izuzetno prestižnim pozicioniranjem ove ustanove u široj kulturno--referentnoj zajednici. Rodni disparitet u pogledu prava na obrazovanje i eksternalizovano učešce u društvenoj sferi i dalje je tvrrdokorno opstajao u crnogorskoj kultur-noj semiosferi, pa je žensko školovanje i vanobiteljsko uplivisanje na sredinu, dugo bilo u drugom planu. Sam Institut je po svojoj obrazovno-sadržajnoj konstituciji i vodecoj pedagoškoj paradigmi snažno apostrofirao pri-oritetnu žensku sferu djelovanja-gazdinstvo i „žensko rukodelje". Zato je, pored nedvojbeno značajnih eksplicitnih i implicitnih promjena glede ženskog uzdiza-nja i mijenjanja petrificirane društvene vizure u odnosu na rodne interferentne perspektive, prema raspoloživim statističkim pokazateljima, nedovoljan broj Institutki bio radno angažiran u onovremenoj crnogorskoj obrazov-noj praksi. Takode, analiziranjem pedagoškog ustrojstva i načina rukovodenja ovom institucijom, uz posebno uvažavanje ogromnog doprinosa i neupitno pregnantno usmjeravanje rada ustanove, od strane „načalnice", S. P. Mertvago, moguce je uočiti i još neke protivurječnosti. Naime, izuzetno zalaganje i nesumnjivo snažna inten-cija načelnice da Institut zaštiti i učini što efikasnijim i uspješnijim u radu, učinila je ovu instituciju djelimično zatvorenom, kontekstualno učaurenom, buduci da su sve polaznice živjele u internatu, odvojene od obitelji i šire sredine, iako to nije bilo nužno. Takode, Ustanova koja je nastala kao zametak buducih obrazovnih rezo-nanci u široj društvenoj, posebno ženskoj perspektivi, ostala je van domašaja manje razvijenih, udaljenih cr-
395
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
nogorskih krajeva, zadržavajuci u značajnoj mjeri eli-tistički obol, buduci da su polaznice bile dominantno, „glavarske" kceri.
Konačno, Djevojački Institut je svojim istrajnim i ve-oma uspješnim djelovanjem, naročito u poslednjih 25
godina svog postojanja, ostvario dalekosežne rezultate i snažno potpomogao kulturni i prosvjetni razvitak črnogorske zajednice, pridonoseci značajno pregnantnom uspostavljanju saradnje sa drugim južnoslavenskim i eu-ropskim kulturnim sustavima.
396
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
THE BEGINNINGS OF WOMEN EDUCATION IN MONTENEGRO. GIRLS INSTITUTE IN CETINJE
Tatjana NOVOVIC
University of Montenegro, Faculty of Philolsophy - Nikšic, Danila Bojovica bb, 81 400 Nikšic, Montenegro
e-mail: tabo@t-com.me; tatjnan@ac.me
Biljana MASLOVARIC
University of Montenegro, Faculty of Philolsophy - Nikšic, Danila Bojovica bb, 81 400 Nikšic, Montenegro
e-mail: biljanam@ac.me
SUMMARY
The key objective of our work is the study and presentation of educational and cultural position of women in Montenegro, with a special focus on the work of the Girls Institute in Cetinje. Using historical and methods of theoretical analysis, available archival materials and other relevant sources, focused on the work of the first women's educational institutions in Montenegro, we have tried to understand the contribution of the Institute of the emancipation of the Montenegrin cultural environment, at the end of XIX and at the beginning of XX century. By studying and comparative reviewing of the available data from various relevant sources, we have analyzed the fundamental component of the comprehensive program and methods of the Girls Institute work. In the framework of specific so-cio-historical and socio-cultural situation in Montenegro, dominated by the patriarchal family model and submissive position of women, Girls Institute strongly influenced changes in society, cultural and family milieu, at both explicit and implicit level. First educated women in Montenegro will significantly contribute to changing habits and normal patterns of community, different position of women and emancipation of traditionally petrified family structure. In addition, the Institute will establish strong inter-cultural relationships with other South Slavic Area! and gradually change the views of residents of the small Montenegrin Principality on life and customs of other cultures. The last manager of the Institute, a reputable Sofia P. Mertvago, contributed outstanding achievements and unquestionably high reputation of Girls Institute with permanent and dedicated support by Montenegrin prince and princess.
Keywords: Girls Institute, Sofia Petrovna Mertvago, women's education, interculturality
397
ANNALES ■ Ser. hist. sociol. ■ 28 ■ 2018 ■ 2
Tatjana NOVOVIC & Biljana MASLOVARIC: POCECI OBRAZOVANJA ŽENA U CRNOJ GORI. DJEVOJACKI INSTITUT NA CETINJU, 383-396
IZVORI I LITERATURA
ACG-1869 - Državni arhiv Crne gore (ACG). Pravi-teljstvujušči senat, Senatski spisi (fond 509).
DMC-AO - Državni muzej - Cetinje (DMC), Arhivsko odeljenje (AO). Prinovljeni rukopisi (fond 1900).
Crnogorac: list za politiku i književnost. Cetinje, Digitalna biblioteka Crne Gore, Zbirka Montenegrina NBCG „Durde Crnojevic".
Cetinjski vjesnik. Cetinje, Digitalna biblioteka Crne Gore, Zbirka Montenegrina NBCG „Durde Crnojevic".
Glas Črnogorca, nedjeljni list za politiku i književnost. Cetinje, Zbirka Montenegrina NBCG „Durde Crnojevic".
Bruner, J. (1996): The Culture of Education. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.
Bruner, J. (2000): Kultura obrazovanja. Zagreb, Educa.
Burckhardt, C. J. C. (2005): Weltgeschichtliche Betrachtungen Kröners Taschenausgaben. KTA, Amazon.
de.
Dragovic, Ž. (1890): Izvještaj o dvadesetogodišnjoj radnji Devojačkog Insituta Carice Marije na Cetinju. Ce-tinje.
Gezeman, G. (1968): Čojstvo i junaštvo starih Crno-goraca.Cetinje, Obod.
Ivanovic, N. (2002): Obrazovanje žena: izazov za-jednici? Reč-časopis za književnost i kulturu i društvena pitanja, 65, 11, 170-193.
Juul, J. (1998): Vaše kompetentno dijete. Zagreb, Educa.
Kostic, M. (1876): Škole u Crnoj Gori. Pančevo, n.p.
Martinovic, D. (1995): Portreti V. Cetinje, Centralna narodna biblioteka „Durde Crnojevic".
Martinovic, D.(1980): Djevojački institut: Prva ženska srednja škola u Crnoj Gori. Vaspitanje i obrazovanje. Titograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Pavicevic, M. (1939): Crnogorci u pričama i anegdo-tama. Zagreb, Naklada Zaklade tiskare Narodnih novi-na.
Pejovic, O. (1971): Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-1916. Titograd, Istorijski Institut.
Pirši, E. (2013): Interkulturalna kompetencija i/ili kulturna intelingencija? U: Hrvatic, N. & A. Klapan (ur.): Pedagogija i kultura. Zagreb, Hrvatsko pedagogijsko društvo, 335-345.
Popovic, P. (1934): Postanak i razvitak prve škole u Crnoj Gori. Cetinjska škola 1834-1934. Beograd: Štam-parija Drag. Gregorica.
Rovinski, P. A. (1895): Djevojački institut, S. Peterburg.
Rovinski, P. A. (1994): Crna Gora u prošlosti i sa-dašnjosti, tom IV-arheologija. Cetinje, Izdavački centar Cetinje, Centralna narodna biblioteka „Durde Crnojevic", Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovica.
Rovinski, P. A. (2000): Djevojački Institut Carice Marije na Cetinju. Cetinje, Štamparija „Obod".
Trstenjak, D. (1920): Pedagogija Njegoševa. Zagreb, Naklada knjižare Celap i Popovac.
Vekovic, D. (1934): Petrov-dan: iz uspomena jedne institutke, Zetski glasnik, 27-29.
Vuksan, D. D. (1926): Škole u Crnoj Gori. Cetinje, Južnjak-almanah.
398