ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1 (28)
original scientific paper	UDK 94(497.4/.5)"1867/1918"
prejeto: 2002-04-16
OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POČETKOM 20. STOLJEiA
Stjepan MATKOVIČ Hrvatski institut za povijest, HR-10000 Zagreb, Opatička 10
IZVLEČEK
Avtor se v članku ukvarja z inenzivnostjo in vsebino hrvaško-slovenskih političnih odnosov v obdobju 1867/681914. Se posebej se posveča strankarsko-ideološki povezanosti, pri čemer poudarja trdne vezi med pravaškimi strankami v Banski Hrvaški s slovenskimi politiki. Posebno pozornost posveča sklicevanju posameznih slovenskih politikov na hrvaško državno pravo, predvsem v kontekstu državnopravnega statusa posameznih narodov v Avstro-ogrski monarhiji, in stališču hrvaških politikov, da se Slovencem omogoči uporaba naravnega prava.
Ključne besede: Habsburška monarhija, Hrvati, Slovenci, hrvaško državno pravo
ALCUNI CENNI SUI RAPPORTI POLITICI CROATO - SLOVENI ALLA FINE DELL'OTTOCENTO E ALL'INIZIO DEL NOVECENTO
SINTESI
L'autore tratta i rapporti politici croato-sloveni nel periodo 1867/68 - 1914. Particolare attenzione e dedicata ai collegamenti ideologici e di partito, mentre sono posti in evidenza gli stretti legami esistenti fra i partiti del Diritto del banato di Croazia ed i politici sloveni. Nell'articolo si sottolinea la posizione che alcuni politici sloveni avevano nei confronti del diritto giuridico amministrativo croato, cosa che l'autore pone nel contesto dello status di diritto pubblico di alcuni popoli dell'Austria-Ungheria e delle posizioni dei politici croati, favorevoli a permettere agli sloveni la realizzazione del loro diritto naturale.
Parole chiave: Monarchia asburgica, croati, sloveni, diritto statale croato
11
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
Odnosi izmedu Slovenaca i Hrvata tijekom nagod-benog razdoblja (1867/68-1918) nezaobilazno su po-glavlje suvremene historiografije. Oba su naroda živjela u i stoj državi pod dinastijom Habsburgovaca, a u drugoj polovici 19. st. suočila su se, svaki na svoj način, s akutnim problem rješavanja nacionalnog pitanja i razvoja modernog društva na zasadima odrednica gra-danskih pokreta. Za Hrvate je bila neosporna geo-politička činjenica da je Slovenija sjeverozapadni susjed, koji ima svoje osobito značenje u definiranju odnosa prema Austronijemcima i Talijanima. Tijek zbi-vanja iz razdoblja budenja narodne svijesti potaknuo je val razmišljanja o bliskostima, koja su se sve do raspada Dvojne monarhije nastojala primjenjivati u društvenom životu na različite načine: od pogleda koji su polazili od geografske bliskosti do ideja o narodnoj istovjetnosti.
U sjednici Hrvatskog sabora 7. lipnja 1848. govorilo se o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj i ostalim na-rodima Austrije. Tada je izražena želja: "Buduči da je želja opča naroda našega, da se ne samo brača naša dalmatinska opet s nama sasvim sjedine i tako u obziru zakonotvorstva, kako i u obziru upraviteljstva s nami jedno tijelo budu, nego da i vojvodine srpske, koje mi od njih. Veličanstva potvrdenu imati želimo, ne manje slovenske nami susjedne pokrajine doljno-štajerske, kranjske, koruške, Istrija i Gorica s nama u uži savez stupa, mnenje je ovoga odbora, da se i ove želje izvršuju ne samo kod njih Veličanstva po odboru, koji če pod predvodenjem njih preuzvišenosti g. Bana naskoro se otputiti, nego i kod opčenitog državnog sabora austrijanskog po naših poslanicih podupiru" (Deželič, 1925, 200). I na području publicistike razvili su se solidni odnosi (Markus, 2001, 158-159). Ti podaci ukazuju na činjenicu da je tijekom nacionalnih pokreta 1848. razvijena svijest o medusobnoj suradnji, koja je sezala do ideje o političkom povezivanju u refomiranoj Monarhiji.
Uzajamnost interesa odrazila se i na buduča po-litička kretanja. U ovome radu zanima nas jedna specifična pojava. Sve do 1918. dio političkih predstavnika slovenskih zemalja pozivao se u obrani svojih interesa i na hrvatsko državno pravo. Takav stav bio je odraz tadašnjeg shvačanja državnog prava i ustavnih odred-nica koje su proizlazile iz dvaju nagodbi, dvaju najviših i središnjih pravnih akata u Habsburškoj monarhiji. K tomu valja pribrojiti i druge ugovore pojedinih naroda s dinastijom. Kraljevina Hrvatska i Slavonija imala je u nagodbenom razdoblju odredena obilježja na temelju koji h se mogla pravnoteoretski smatrati državom: poseb-nu državnu vlast, politički narod i poseban teritorij. Medutim, odnos peštanske vlade prema Hrvatskoj u znatnoj je mjeri ograničavao razvoj državne ideje. S druge strane, za Hrvate su čvrsti odnosi sa Slovencima bili vrlo bitni zbog činjenice da je dio hrvatskih zemalja bio u austrijskoj polovici Monarhije. Slovenci su se isto tako nalazili u austrijskoj državi gdje je ustrojstvo
parlamentarnog života nalagalo suradnju svih slavenskih naroda, pa u tome nisu bili iznimka ni Hrvati iz Dalmacije i Istre. Podijeljenost hrvatskih zemalja pretpo-stavljala je nezadovoljstvo večine političara i javnosti prema dualizmu sto je bio izravni impuls za skretanje pozornosti prema mogučim saveznicima u uspostavi pravednije raspodjele moči.
Izmedu mnogih javnih osoba razvijena je u drugoj polovici 19. stolječa solidna komunikacija. Dakovačko-srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer održavao je dobre veze sa slovenskim klerom, gradanskim intelek-tualcima i nacionalnim institucijama. Kroničari su za-bilježili njegovu materijalnu i moralnu potporu pri osnivanju Slovenske Matice (1863), narudžbu svih zvona na stolnoj crkvi u Dakovu iz jedne ljubljanske tvor-nice i višegodišnja ljetovanja u Rogaškoj Slatini (NO, 1905). Na razvoj uskladenih odnosa utjecali su i brojni Slovenci u Hrvatskoj, osobito u Zagrebu, koji su svojim profesionalnim aktivnostima pridonijeli kvalitetnijem životu čitavog hrvatskog društva.
U ovom članku najviše se pozornosti posvečuje pravaškom odnosu prema Slovencima. Objašnjenje za takav izbor leži u činjenici da je krajem 19. stolječa pravaštvo bilo najpopularnija politička misao medu Hrvatima. No, prvo pogledajmo kako su tvorci Stranke prava, osnovane nakon obnove ustavnosti početkom 1860-ih godina, motrili na Slovence u svojim političkim analizama i prijedlozima. Do sada je u historiografiji najpotpunije proučen stav Eugena Kvaternika, koji je primjetan u različitim varijantama i u kasnijim razdob-ljima pravaškog razvoja (Kuntič, 1958, 113-133). Kva-ternik je imao dvostrani pristup. S jedne strane, u skladu s temeljem pravaške politike držao se vlastite interpretacije hrvatskog državnog prava, po kojoj se agitiralo za "hrvatstvo Slovenaca" (Kuntič, 1958, 114). Na tom tragu razvio je priču o "hrvatstvu Planinskih Hrvata", koja je stavljena u kontekst medunarodne situacije, kad je heterogena skupina političkih emigranata s područja Habsburške monarhije nastojala iskovati planove protiv osnaženja Njemačke konfederacije. Tom je prigodom Kvaternik pisao o zaštiti "noričkih ili karantanskih Hrvata". U slučaju raspada njemačkog saveza tražio je da se "sve sloveno-hrvatske, kano Gorica i Gradiška, Koruška, Kranjska i marka vindiška" priključe "Trojednoj kraljevini hrvatsko, slavonsko, dalmatinskoj". Tako ustrojena država imala bi s drugim zemljama u kojima vlada habsburška kuča samo zajedničkog vladara. Glavni argument u raspravi bilo mu je pozivanje na izbor Ferdinanda I. za hrvatskog kralja u Cetinu i Hrvatsku pragmatičku sankciju (1712.) po kojima su izvedena dva zaključka: 1.) da su Hrvati prigodom izbora Ferdinanda
1.	zahtijevali da spoji s Hrvatskom "austrijsko-hrvatske zemlje", a tu je Kvaternik mislio na slovenske zemlje i
2.)	po odluci Hrvatskog sabora iz 1712. priznalo se ženskoj lozi vladajučeg doma pravo na hrvatsko prije-stolje uz opasku da se pod tim podrazumijeva "taj i
12
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
ženski spol presvietle austrijske krvi - koji nece ¡mati u posjedu samo Austriju, vec i pokrajine Štajersku, Ko-rusku i Kranjsku11. S druge strane, Kvaternik je polazio od pragmatičnog gledista da su Hrvati i Slovenci neiz-bježno upuceni na zajednistvo zbog aspiracija vecih naroda u Austro-Ugarskoj.
Drugi hrvatski političari nisu se slagali s Kvaterni-kom. Utjecajni Franjo Rački, pripadnik Narodne stranke, kritizirao je način na koji su pravasi pretpostavljali ideju oživotvorenja hrvatskog državnog prava. Predsjednika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti smetali su vrlo visoki zahtjevi pravasa za cjelokupnoscu hrvatske države i argumenti na koje su se pozivali. Rački je smatrao da Hrvati moraju tražiti utjelovljenje Vojne krajine i prisjedinjenje Dalmacije, dok su ostale koncepcije o državnoj integraciji smatrali pretjeranima, apsurdni-ma, neozbiljnima i neizvedivima. "Malo je za nju (Stranku prava) briga sto se narod u onim prvim zemljama drži za Slovence /.../" pisao je objektivno i realno Rački, smatrajuci da su Slovenci vec razvili svoju vlastitu, samostalnu nacionalnu misao (Strossmayer-Rački, 1971, 423; Korunic, 1997, 105). Stoga je on u shvacanju hrvatske države gotovo uvijek govorio o Trojednoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Njegovo je glediste bilo da hrvatski političari moraju obavezno otkloniti argument historijskog prava u raz-govorima sa Slovencima, ali je isto tako zagovarao da se "steknu simpatije brace Slovenaca" i da se političkom aktivnoscu radi na tome da se Slovenci "prislone" na Hrvatsku.
Ni Ante Starčevic, prvak Stranke prava, nije se ustručavao od dopisivanja sa slovenskim intelektual-cima o čemu svjedoči njegovo pismo upuceno u formi odgovora uredniku celovačkog lista Mir Lipeu Hader-lapu iz 1884. godine u kojemu se razmatralo pitanje hrvatsko-slovenskih odnosa (Markus, 1997, 529-537). Haderlap je bio "pervi Slovenac" koji je stupio u dodir s pravaskim prvakom, razmijenjujuci mišljenja o uredenju javnih poslova. U pismu Starčevic ističe da se pravasi oslanjaju na povijesno pravo, ali i na primjenu moder-nog načela o pravu narodnosti. Kad govori o po-vijesnom pravu, hrvatski "otac domovine" je tvrdio da su slovenske zemlje nekad sačinjavale s Hrvatskom jedin-stveno narodno i državno tijelo koje su bile pod upra-vom bana. No, odmah zatim zabilježio je da mu cilj nije bilo isticati isključivo hrvatstvo: "Za izbegnuti ne-sporazumljenje moram naglasiti da je meni svejedno, da li nas vami ili vas nami utelove, samo neka nas sjedine,i neka nam nas ustav povrate". Iz čitavog pisma bilo je evidentno da nema u sustini negacije slovenskog naroda ili spominjanja "planinskih Hrvata". Kod Starčevica je prevladavalo tipično stajaliste i zabluda da Slovenci ne mogu samostalno živjeti u vlastitoj državi jer nemaju dovoljno sredstava i moci za razvitak svih potrebnih područja djelovanja koji čine samoodrživu državnu tvo-revinu, nezgodno su uklijesteni izmedu imperijalnih
tendencija Italije i Njemačke, te se ne mogu dovoljno prostorno siriti. Stoga je predlagao Haderlapu da se njegov narod spoji s Hrvatskom i u tome tvrdio: "Slovenia ima priličnu intelligenciju i u obce pučanstvo koje u cjelokupnom gospodarstvu mnogo je napriednije od pučanstva ostalih zemaljah Hervatske. Toj inteli-gencii i tomu pučanstvu, dok postanu domačini u onih zemljah, otvaraju se za polje radnje i najvisje javne službe, i oberti i zanati, i tvorničarstvo, i tergovanje, i pogodno more i plovitbeni potoci i preplodno tlo."
Na poticanje sklonosti jednih prema drugima isli su i drugi razlozi, koje smo vec spomenuli u prijasnjim slučajevima. Tu se izdvajaju losa iskustava s mocnijim i vecim susjedima, koji su u epohi poznog imperijalizma nastojali ostvariti svoje nacionalne i državne interese. Sve je to utjecalo na manje narodne skupine da se po-kusaju povezati. U svakom slučaju, najprisnija i plodna suradnja bila je u Istri, gdje su političke skupine Hrvata i Slovenaca zajednički nastupale nasuprot talijanskih organizacija, a napose agresivne iredente.
Odnos prema slovenskim etničkim zemaljama polazio je iz interesa hrvatskih političara da se političkim sporazumom i ustrojstvom saveza hrvatskog i slovenskog naroda prevladaju problemi koje je donosio dua-listički sustav. Koncepcije hrvatske oporbe odobravali su mnogi slovenski političari. Njima su odnosi s Hrvatima bili od izuzetne važnosti. Razni oblici pritisaka germa-nizacije izravno su ugrožavali razvoj slovenske nacije. I primorski dio slovenskih zemalja bio je neposredno na dnevnom redu talijanskih aspiracija tako da su se Slovenci nasli u nepovoljnom okruženju. Takve okolnosti okretale su slovenske političare prema Hrvatskoj, stovise oni su otvoreno pristajali uz hrvatsko državno pravo videci u njemu izvoriste vlastite sigurnosti i podrsku u borbi za otklanjanje tudih prijetnji. Na kraju 19. stoljeca nailazimo na nekoliko slučajeva u kojima se jasno
Sl./Fig. 1: Josip Frank.
13
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
očituje intenzitet slovensko-hrvatskih odnosa na politič-kom području.
Do intenzivnije suradnje slovenskih i hrvatskih poli-tičara oporbenog kruga dolazi početkom 1890-ih go-dina. U hrvatskoj historiografiji vrlo je podrobno obra-deno plodno razdoblje njihove kooperacije s početka 1870-ih godina (Korunič, 1986). Zbog razvoja političkih dogadaja okolnosti iz 1880-ih, kad je dualizam bio u fazi učvrščavanja, nisu bile pogodne za aktivniju i otvoreniju suradnju tako da su odnosi bili uglavnom popraceni izjavama o moralnom i kulturnom jedinstvu. Cvršči odnosi uspostavljeni su izmedu pravaša Dalmacije i Istre sa slovenskim zastupnicima u bečkom Care-vinskom viječu. Zbog njihovog sličnog položaja unutar Cislajtanije nije bilo večih smetnji suradnji. Rezultat je bio Hrvatsko-slovenski klub koji je osnovan koncem 1892. godine prigodom rekompozicije političkih snaga. U radu tog Kluba programatski se djelovalo "na temelju zgodovineskega prava hrvaškega kraljevstva, prirodnih zakonov in narodne volje" (Melik, 1990, 67-70). Iz pisanja stranačkog tiska može se zaključiti da je rad Kluba poticao svijest i kod Slovenaca i kod Hrvata što je trebalo poslužiti "suzbijanju protuslavenske politike" u austrijskog polovici Monarhije (Ob, 1892). S hrvatske strane najviše su se isticali političari pravaške identifikacije iz Istre, Vjekoslav Spinčic i Matko Laginja, a uz njih su zapaženo mjesto imali i Juraj Biankini, Niko Da-par i Vergil Peric, dalmatinski političari skloni pravaškoj ideji. Oni su sudjelovali u osnivanju Hrvatsko-sloven-skog kluba koji je promicao ideje hrvatskog državnog prava, prirodnog prava naroda i narodne volje (Bratulič,
1961, 7). Njihova odanost idejama demokracije i parlamentarizma stvorila je čvrste temelje za dugu i plodnu suradnju sa slovenskim političarima, a rezultati njihova dijaloškog pristupa omogučili su da se ideje suradnje postupno prelijevaju i na druga područja jugoistoka Monarhije.
Od početka 1890-ih zamjetan broj slovenskih politi-čara zagovarao je ideju političkog sjedinjenja Slovenaca s Hrvatskom, smatrajuči da Hrvatska sa svojim državnopravnim položajem može biti poželjan saveznik u razvoju slovenskih nacionalnih interesa (Matkovic, 2001, 42-44). U tom smislu i slovenski liberali i krščanski socijali izražavali su potrebu suradnje s pra-vašima o čemu svjedoči njihova nazočnost na skupo-vima u Banskoj Hrvatskoj. Liberal Ivan Tavčar sudjelo-vao je na manifestaciji polaganja kamena temeljca za Starčevičev dom. Tom prigodom brzojave potpore pra-vašima poslali su na slovenskom jeziku dr. Konrad Ja-nežič iz Celja, družba goriških somišljenikov, Akade-mično družtvo iz Graza, uredništvo narodnjačko-na-prednog Siovenskoga Naroda i Josip Nolli iz Ljubljane te političko društvo Edinost iz Trsta (ISP, 1894). Svi brzojavi bili su prožeti nabojem političke uzajamnosti -"samo popolno zjedinjenje resi Hrvate in Slovence" - i podržavanjem pravaškog djelovanja. Slovensko-hrvatske veze održavane su i sljedecih godina. Tijekom ljeta 1897. u Ljubljani je održan sastanak pripadnika "Sla-venskog krščansko-narodnog saveza", a u rujnu iste godine došlo je do konferencije slovenskih i hrvatskih zastupnika na Carevinskom viječu na kojoj su sudjelovali i saborski zastupnici iz slovenskih zemalja, Ban-
14
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
ske Hrvatske, Dalmacije i nekih drugih predstavnika slavenskih naroda u Monarhiji. Na oba skupa naglašeni su kulturno-nacionalni problemi Slovenaca u Koruškoj, celjsko pitanje, nepravednosti izbornog zakonodavstva i distribucije političke moči u upravnim tijelima širom Istre, Gorice i Trsta. U listopadu 1898. slovenski krščanski socijali bili su na Trsatu gdje je održana skupština Stranke prava, tj. pripadnika domovinaške struje rascijepanih pravaša. Kanonik Andrej Kalan, profesor teologije Janez Krek i narodni zastupnik u Kranj-skom saboru Janko Brejc izjavili su tada u ime Slovenske ljudske stranke da pristaju uz program Stranke prava. Krek je tom prigodom izjavio: "Slovenci se moramo združiti s Hrvati na temelju hrvatskega državnega prava. Potrebo tega skupnega dela dokazujejo zlasti zadnji dogodki v državnem zboru na Dunaju. Zastopniki slovenski in hrvatski, zlasti oni, ki jih pripada stranki prava, se trudijo, da bi izposlovali najnujnejših za obstoj slovanskih narodov na jugu neobhodno potrebnih pravic, a njih trud je zaman in prepričanjevedno trdneje, da imajo za nas na Dunaju gluha ušesa. Lčeni smo preslabi, da bi nas upoštevali, zato treba, da se združčimo in sicer na temelju velike ideje, katero zastopa stranka prava, stoječ na stališču hrvatskega državnega prava." (Prunk, 1986, 164-165).
To je značilo da se više nije samo javno govorilo u prilog podržavanja ideje o kulturnoj zajednici, nego se tražilo i prisnije političko jedinstvo. U povodu pra-vaškog kongresa na Trsatu pisao je ljubljanski dnevnik Slovenec, glasilo Katoličko-narodne stranke, kasnije Slovenske ljudske stranke: "Hrvaško državno pravo, utemeljeno v zgodovinskih dejstvih in dokumentih, dokazuje: 1. da je hrvaška kraljevina slobodna, samosvojna, popolnoma avtonomna država, i 2. da spadajo pravno k Hrvaški tudi dežele, kjer prebivajo Slovenci" (HD, 1898; Ob, 1898). Iz takvog stajališta moglo se zaključiti da dio slovenskih političkih predstavnika smatra da je politička zajednica s Kraljevinom Hrvatskom, Slavonijom i Dal-macijom prikladan model. Drugim riječima, takva politička koncepcija mogla je biti uporište i slovenskim nacionalnim interesima, dakako gledano iz perspektive političkih skupina koje su se našle na skupu u Sušaku, a one su pak propagirale i zajedništvo u ideju krščanstva. Zanimljivo je bilo i mišljenje zastupnika Kalana koji je imao viziju "krepke organizacije jugoslavenskih naroda na jugu Austrije", što ukazuje na specifično kovanje termina u odnosu na pravašku tradiciju (Ob, 1898). Na skup u Sušaku vrlo su nepovoljno reagirala pojedina madarska glasila, koja su pisala da je glavna namjera sastanka bila da se Hrvatska otcijepi od teritorija krune sv. Stjepana (Ob, 1898).
Ipak, nije sve bilo posve idealno. Pojavljivali su se i problemi. Takav je bio slučaj sa Zumberkom. Riječ je o pograničnom problemu koji je aktualiziran krajem 19. stolječa, a o njemu su raspravljale i državne komisije za teritorijalna pitanja (Ob, 1896; Ob, 1898; Badovinac,
1883; 1900). Povod za reagiranje hrvatske javnosti bio je zahtjev slovenskog zastupnika Kluna u kranjskom saboru da Zumberak bude inkorporiran Kranjskoj. Razvila se diskusija u koju su se s hrvatske strane uključila poznata imena poput povjesničara Tadije Smičiklasa i Radoslava Lopašiča, koji su obojica podržavali politički program Neodvisne narodne stranke. Uz njih su još stali umirovljeni ugarski ministerijalni savjetnik Nikola Badovinac i Jovan Hranilovič, obojica rodenih Zumberčana, koji su dokazivali pripadnost toga kraja Kraljevini Hrvatskoj. Zumberak je nakon ponovonog sjedinjenja Vojne krajine s Banskom Hrvatskom (1881.) postao kotarom zagrebačke županije, a od konca 18. st. bio je dijelom zagrebačke županije. Sa slovenske stranke na-glašavala se činjenica da je taj kraj bio jedno razdoblje uključen u Kranjsku marku i da su kranjski staleži za vrijeme obrambenih ratova protiv Turaka financirali spo-menuti prostor koji je bio naseljen uskočkim stanov-ništvom. Unatoč svemu, pitanje Zumberka nije previše utjecalo na vrlo korektne hrvatsko-slovenske odnose, ali je taj spor važno uočiti jer svjedoči o realpolitičkim problemima na prijelazu stolječa.
Na odvijanje hrvatsko-slovenskih odnosa velik su utjecaj imale stranačke ideologije. Potkraj 19. stolječa domovinaši su se uže povezali sa slovenskim krščanskim socijalima, dok su frankovci održavali dublje odnose s liberalima. Kasnije se počela mijenjati situacija, pa su upravo frankovci bili koncepcijski povezaniji sa Slovenskom ljudskom strankom oko zagovaranja trijali-stičkog uredenja Monarhije, za razliku od domovinaša koji su se nakon stapanja s obzorašima-Neodvisnom narodnom strankom (1902./1903.) i naprednjacima-Hrvatska napredna stranka (1910.) posve udaljili od trijalizma (Rahten, 1999).
Isto tako, tijesne dodire slovenski političari uspo-stavili su i s obzoraškim vodama. Na tome je radio liberal Ivan Hribar, koji je vjerovao u okupljanje cijelog slavenskog juga. Taj slovenski političar držao je da velika pogibelj od tudinaca spaja Hrvate i Slovence. U korespondenciji sa dakovačkim biskupom zanimljiva je njegova namjera za prikupljanjem kapitala. Hribar je težio za pokretanjem jugoslavenske banke koja bi konkurirala "tudincima", napose austro-ugarskim Zidovima. Kada je riječ o sjedištu zamišljene banke, Hribar je inzistirao da ono bude u Ljubljani, a ne u Zagrebu "s obzirom na žalostne tamošnje okolnosti, pa bi s vremenom došao [novčani zavod] u ruke magjarona" (AHAZU, OS, PIH).
Val hrvatsko-slovenske uzajamnosti potvrdio se tije-kom narodnog pokreta iz 1903. kada su slovenske stranke oštro kritizirale postupke banovog sustava vlasti prema demonstrantima. Kasniji razvoj dogadaja pro-mijenio je odnose, točnije rečeno formu zajedničkog djelovanja. I dalje su ostali dosta dobri medusobni odnosi hrvatskih i slovenskih političara, no od novoga kursa jasno su vidljive ideološke podjele. To je bila
15
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
djelomično i posljedica Riječke rezolucije (1905) koja nije spominjala slovenski narod, a u politici Hrvatsko-srpske koalicije središnje je pitanje bilo reguliranje odnosa izmedu Hrvata i Srba, dok su se Slovenci našli na marginama rješavanja južnoslavenskog pitanja. Naklo-nost frankovačkoj liniji, a kasnije i milinovcima, poka-zivao je Ivan Susteršič, voda Slovenske ljudske stranke (bivše Katoliške narodne stranke), koja je bila jedna od vodecih slovenskih stranaka. Njegova sklonost načelu očuvanja Habsburške monarhije i rješavanja državno-pravnog pitanja u trijalističkoj formi na temelju hrvat-skoga državnog prava izravno ga je povezivala s fran-kovcima (Rahten, 2001, 118-121). U hrvatskoj histo-riografiji još uvijek prevladava mišljenje da je Susteršič bio "najutjecajniji južnoslavenski političar u Beču" koji je imao ulogu u "klerikalizaciji" Stranke prava (Gross, 1973, 377).
Kada je riječ o pravašima, odnosno frankovcima, postavlja se pitanje što je bilo sa zabilježenim terminom "planinskih Hrvata", koji je ponekad bio korišten na dnevnom redu pravaških tekstova kao identifikacijska oznaka za Slovence. U načelu, oba su se pravaška krila, izbjegavajuci hrvatsku nacionalnu isključivost, držala sintagme "braca Slovenci", koji je korišten i u Programu iz 1894. godine. Pravaši su htjeli pridobiti slovenske političare za političku suradnju u nastojanjima da se potkopa dualistički sustav, koji ni jednoj strani nije od-govarao. Politika suradnje nije mogla polaziti od negacije slovenskog naroda i svih njegovih specifičnih obilježja. Stoga su pravaši isticali slovensku posebnost. Ponekad se još mogla pročitati doskočica o "planinskim Hrvatima", ali uz nju je stajalo objašnjenje da se radi o izrazu kojim se odaje "ljubav prema susjednom narodu", odnosno da se time ne negira postojanje Slovenaca. Frankovačke novine su pisale da su Hrvati i Slovenci bliski po krvi i prošlosti, čime se neizravno govorilo o tijesnom odnosu dvaju naroda. Poznati je književnik Ante Tresic Pavičic, tada još visokopozicionirani član Ciste stranke prava, izjavio da ta stranka ne ide za svojatanjem slovenskih zemalja, ne namece svoj jezik ni ime, nego "otvara vrata svoje (op. S.M., hrvatske) države" koja pruža bedem spasa od teutonštine i jamstvo je za očuvanje osobne individualnosti. Fran-kovci su držali da Slovenci sami moraju odlučiti o svojoj sudbini, odnosno da ih hrvatska strana ne može niti smije siliti na ulazak u hrvatsku državu.
Program iz 1894. podrazumijevao je pod slovenskim zemljama Kranjsku, Stajersku i Korušku, a u nekim interpretacijama uključivao je i Goricu. Njihovo pri-ključenje hrvatskoj državi značilo je da se one trebaju izdvojiti iz austrijskog dijela Monarhije. Kako bi ko-načno bila uredena država, koja bi uključivala Slovence, na temelju hrvatskog državnog prava, nikada nije bilo jasno razradeno. Kad je riječ o frankovcima tek je u kasnijem razdoblju, kad su intenzivirani dodiri s prijestolonasljednikom Franjom Ferdinandom, upotreb-
ljavana trijalistička formula. U njoj se ustrajavalo na principu očuvanja habsburške dinastije i Monarhije uz odgovarajucu širu primjenu hrvatskoga državnog prava, koje je predvidalo stvaranje posebne, trece cjeline unutar okvira. Unutar trece jedinice, odnosno hrvatske države, rješavalo bi se na načelima ravnopravnosti i slovensko pitanje. O tome kako su slovenski (Krek, Susteršič, Žerjav, Ušeničnik) i hrvatski političari (J. Frank, Sachs, Babic-Gjalski, Bjelovučic, Kršnjavi) shva-cali trijalističku koncepciju vec je istaknuto u histo-riografiji i stručnoj publicistici (Dežman, 1918, 39-40; Rahten, 1999, 66-73).
U prvom desetljecu 20. stoljeca pojavile su se nove političke skupine u hrvatskom političkom životu. Medu njima bili su i hrvatski kršcanski socijali. Oni nisu mogli odmah nastupiti kao politička stranka jer su teško mogli prodrijeti na tlu gdje su dominirale tradicionalne političke skupine. Njihov pokretač bio je kapelan Stjepan Zagorac. Kasnije je jedno njihovo krilo pomocu riječki h kapucina i zagrebačkih isusovaca najozbiljnije i najsu-stavnije krenulo odgajati podmladak prema slovenskom modelu "da u zgodnom času nastupi i kao klerikalna stranka, što se dogodilo, kako je vec nabačeno, pod konac svjetskoga rata" (DAZ, OFIP). Model je bio pri-hvatljiv jer se vjerovalo da donosi poboljšanje mate-rijalnog života i kulturni napredak, a kao dokaz za takvo uvjerenje bilo je upravo djelovanje slovenskih kršcan-skih-socijala. Najveci utjecaj širio je svojim aktivno-stima Janez Krek, čijom su zaslugom oblici kršcansko-socijalnog rada preneseni u Hrvatsku. Njegovi redoviti kontakti s hrvatskim političarima u bečkom Carevin-skom vijecu i socijalni tečajevi na sv. Joštu bili su izvorištem plodne suradnje (IL, 1918). Važno je naglasiti da frankovačko krilo pravaša nije s odobrenjem pri-hvatilo novu političku opciju na političko-stranačkoj sceni jer je prvotno držilo da bi kršcansko-socijalna stranka, s katoličanskim naglaskom u političkom djelo-vanju, odbila stanovništvo židovske i muslimanske vjeroispovijesti od hrvatske nacionalne ideje. To je gle-dište bilo posljedica starčevicanskog liberalnog načela da je vjera izbor pojedinca i da vjersko odredenje ne može biti identificirano s nacionalnim identitetom. Uz to, smatrali su frankovci da bečki gradonačelnik Karl Lueger ne može biti uzor kojega treba slijediti jer nije iskreno zagovarao federalizaciju Monarhiju. Argument za tu ocjenu bilo je Luegerovo držanje prema poznatom slučaju germanizacije u celjskoj gimnaziji, kad je jednostrano stao uz njemačku stranu.
Do povezivanja je dolazilo takoder izmedu Hrvata i Slovenaca socijaldemokratske orijentacije. Tijekom 1890-ih godina došli su slovenski predstavnici na Prvi kongres hrvatskih socijaldemokrata u Zagrebu (1895), a godinu dana kasnije uzvratila je hrvatska delegacija sudjelovanjem u radu kongresa novoosnovane Jugoslo-venske socijal-demokratske stranke u Ljubljani. Etbin Kristan je pisao za zagrebačku Slobodu, a njegov na-
16
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
sljednik Anton Kristan nastavio je održavati veze sa so-cijalistima u Zagrebu, premda su mu ideološke kolege iz Hrvatske kasnije zamjerile da je tijekom Prvoga svjet-skog rata previše oklijevao s podržavanjem jugoslaven-ske ideje (Korac, 1933, 287-288). Drugačije kazano, socijaldemokrati u Hrvatskoj bili su uz klasno zagova-ranje interesa "jugoslavenskog proleterijata" i za stvara-nje jugoslavenske nacionalne države što su i krajem 1918. sa zadovoljstvom dočekali, a neki od njihovih čelnika postat ce i ministrima u nekim nadolazecim vladama.
Medu političarima u usponu istaknuto je mjesto na prijelazu stoljeca zauzeo mladi Stjepan Radic. U ras-pravi o reorganizaciji Monarhije (1905.) i on je pokušao na spoju tradicije i suvremenih kretanja predložiti ose-bujan plan u kojemu bi se istakla uzajamnost interesa naroda na "jugu monarkije". Njegov je prijedlog bio da se oko Kraljevine Hrvatske i Slavonije okupe "sve ju-goslavenske zemlje monarkije u formi hrvatsko-slove-načko-srbske banovine". U tom kontekstu Radic je pro-tumačio svoj stav sljedecim riječima: "Zemlje, koje bi sačinjavale Hrvatsku ili hrvatsko-slovensko-srbsku Bano-vinu, ne bi promienile svoga odnošaja prema dinastiji, koja bi slovenskim alpinskim zemljama i Primorjem vladala i na dalje po pravu svojih t.zv. nasljednih ze-malja, a današnjom Hrvatskom (razumijem pod tim i Slavoniju i Dalmaciju, Rieku i Medumurje) na temelju pragmatičke sankcije od god. 1712. No zato bi posvema promienio odnošaj slovenskih zemalja prema ostalim nasljednim zemljama, i odnošaj Hrvatske prema Ugar-skoj: ovako ujedinjena Hrvatska imala bi zajedničke poslove samo s čitavom monarkijom kao takovom" (HM, 1905). Buduci nacionalni prvak Hrvata u raz-doblju jugoslavenske države bio je zagovornikom modela federalizma, koji se u tradicionalnom pogledu po-kušavao osloniti na modele austroslavizma (Matkovic, 1993, 133-134). I u ovome slučaju prvo mjesto u pro-cjenama imala je analiza suvremenih političkih odnosa u ozračju medunacionalnih odnosa. Za Radica je jedan od glavnih motiva povezivanja bilo "suprotstavljanje veliko-njemačkom programu", a u tome mu je bila neizbježna nužna suradnja s austrijskim Slavenima, poglavito sa Slovencima, koje je smatrao prirodnim saveznicima, štoviše dijelom jednoga naroda na jugu Monarhije. U razdoblju nakon aneksije Bosne i Hercegovine, prvak Hrvatske pučke seljačke stranke na-stojao je svoju skupinu povezati sa Slovenskom ljud-skom strankom u uvjerenju da upravo ta slovenska stranka nudi koncepciju dobro organizirane pučke i narodne stranke koja slijedi demokratska načela (Radic, 1938, 165-167).
Vratimo se pravašima. Oni su vrlo brižljivo u svom stranačkom tisku pratili dogadaja u susjednim zemljama unutar Monarhije. Nekoliko su puta komentirali incidente koji su izbijali izmedu Slovenaca i Nijemaca. U svakom od tih slučajeva pravaši su ustrajno podržavali
slovensku stranu, dajuci joj neograničenu javnu pot-poru. Stoviše, smatrali su da Hrvati moraju podupirati Slovence "svagdje, gdje nam se pruži prilika". Primjer javne i otvorene potpore bio je krvavi dogadaj iz 1909., kad je vojska pucala u Ljubljani na protunjemačke demonstrante i pritom neke od njih hicima usmrtila. U članku "Žalostni dani u Ljubljani" frankovci su jedno-glasno stali uz patriotski raspoložene Slovence i oštro kritizirali "njemačko nasilje", "poniemčene odrode", "ne-zasitne Niemce" i "teutonske barbare" (HP, 1908). Iako se za moderne pravaše, osobito frankovce, tvrdilo da nisu bili skloni koncepcijama slavenske solidarnosti, što je bilo tumačeno njihovom bezrezervnom sklonošcu prema održavnju Habsburške monarhije, bilo je vrlo jasno da se Slovence u potpunosti na transparentan način podupiralo u naporima za postizanje veceg stupnja nacionalne slobode. U malo prije spomenutom slučaju predilekcije frankovačkih pravaša postaju još jasnije kad se vidi držanje stranačkih tijela. Na redovito održavanoj Starčevicevoj gradanskoj večeri bio je sastavljen brzojav saučešca, koji je potpisao i predsjednik stranke Josip Frank. Brzojav je bio poslan ljubljanskom načelniku Ivanu Hribaru, a glasio je: "Članovi čiste Starčeviceve hrvatske stranke prava svih slojeva, okupljeni na svom velikom gradjanskom sastanku, 24. rujna, a u prisucu svojih narodnih zastupnika spomenuše se uz najvece oduševljenje u prvom redu svoje najmilije i najbliže brace Slovenaca i njihovih težkih dana kušnje. Star-čevicanci, koji vec po svom političkom programu iz-poviedaju bratstvo i jedinstvo Slovenaca i Hrvata, žale iz svog raztuženog i ožalošcenog srdca nevine žrtve, poginule za čast svoje - dakle naše zajedničke otačbine u Ljubljani, te prosvjedujuci proti tudjinskom nasilju, kliču: Slava prolivenoj bratskoj krvi - brace Slovenaca kao jamstva bolje buducnosti."
Dezintegrirajuci trendovi u pravaštvu nisu bitnije utjecali na odnose prema Slovencima. U proljece 1908. došlo je do rascijepa u frankovačkoj Starčevicevoj hrvatskoj stranci prava. Tada je stvorena Starčeviceva stranka prava, čiji su pripadnici nazvani milinovcima po Mili Starčevicu (1862-1917), prvaku te stranke. Ta je stranka u političkoj praksi zagovarala ideje trijalizma, a pri tome je bila za savez sa Slovenskom pučkom strankom (HS, 1911). Zbog takvog stava bila je u čestim sukobima s prvacima Hrvatsko-srpske koalicije, koji su u ime pro-klamiranih liberalnih načela osudivali suradnju s pred-stavnicima kršcansko-socijalnih ideja. Krajem 1911. došlo je do privremeno uspješnog projekta stvaranja svepravaške stranke koja je bila protuteža Hrvatsko-srpskoj koaliciji i politici bana Tomašica. Jedan od ciljeva obnovljene pravaške stranke bilo je riješavanje hrvatskoga pitanja na trijalističkim zamislima. To je značilo da se išlo za ustavnim isključivanjem Banske Hrvatske iz sastava zemalja krune sv. Stjepana i stav-ljanjem pitanjem uredenja juga Monarhije na dnevni red Carevinskoga vijeca u Beču. Tom se prigodom
17
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
naročito poticala suradnja sa Slovenacima. Celništvo Stranke prava težilo je povezivanju sa Slovenskom puč-kom strankom. Pravaški vrh podupirao je susrete hrvatske i slovenske mladeži. Pravaš Ivan Peršic zapisao je u svojim kronološkim spisima: "Došlo je do velikoga hrvatsko-slovenačkoga kongresa u Ljubljani listopada 1912, na kojem je sudjelovalo do stotinu hrvatskih i slovenačkih parlamentaraca monarkije. Tu se ponovo manifestirala borba Hrvata i Slovenaca za zajednički ideal na temelju hrvatskoga državnoga prava. Prvi praktični rezultat ove akcije bila je hrvatsko-slovenačka opstrukcija u Carevinskom vijecu, za koju se dobilo i pomoc drugih stranaka sa svrhom, da se žigoše nasil-ničko stanje u onom dijelu carevine koji se zove Hrvatska. Sada je morala i kamarila činiti svoje da monarkija ne bude i dalje pred svijetom stigmatizirana kao država "na bajunetama" pa je učinila pritisak na Peštu da makne (bana, op. S. M.) Cuvaja i da uvede kakovo takovo ustavno stanje. Tako je Cuvaj morao na nedobrovoljni do-životni dopust dobivši za "utješnu" nagradu barunstvo "od Ivanske". Koaliciji je bio otvoren put, da se vrati u onu fazu rezolucionaške politike, kakva je bila u medenim tjednima sa banom Tomašicem. Stranka prava je pak podbadana po nekim svojim članovima iz Bosne i Dalmacije pošla daleko kormilariti izmedju Scylle i Charybde, izmedju "okvira" i "izvan okvira", samo što su
"okviraši" dobili po Slovencima znatnu pomoc u dru Sušteršicu." (DAZ, OFIP). Politički pravac ujedinjenje Stranke prava nije donio ozbiljnijih rezultata zbog unutarstranačkih razmirica. No, to nije utjecalo na poti-canje hrvatsko-slovenskih susreta i medusobno bodrenje.
Frankovački pravaši nastojali su svoj politički program i javni nastup uskladivati prema okolnostima što je značilo da su bili svijesni kako moraju prilagoditi svoje ponašanje i u odnosu na ciljeve drugih političkih skupina ili narodnih zajednica u multinacionalnoj Monarhiji. Vjerovali su da Slovenci, kao i Hrvati, imaju interese za opstankom u državi na čelu s habsburškom dinastijom. Medutim, dinastija nije prepoznala ideal potpunijeg zadovoljavanja zahtjeva naroda koji su u svojoj cjelini bili dijelom Monarhije. Vihor Prvoga svjetskog rata išao je u prilog ostvarenju prava naroda na samoodredenje, ali i zadovoljavanju iredentističkih aspiracija naroda iz Monarhije koji su težili priključenju svojim nacionalnim zajednicama. Djelovanje Narodnog vijeca Slovenaca, Hrvata i Srba te političkih emigranta podržalo je stvaranje nove države na ruševinama Austro-Ugarske, no brza pojava političko-gospodarske potčinjenosti u korist najbrojnijeg naroda Kraljevstva SHS stvorila je snažnu odbojnost prema jugoslavenskoj ideji i preduvjete za nove načine formuliranja hrvatsko-slovenskih odnosa.
Sl./Fig. 3: Ante Tresič-Pavičič.
18
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
THE OUTLINES OF THE CROATIAN-SLOVENE RELATIONS IN POLITICS AT THE END OF THE 19th AND IN THE BEGINNING OF THE 20th CENTURY
Stjepan MATKOVIC
Croatian Institute of Historical Research, HR-10000 Zagreb, Opaticka 10 SUMMARY
In the development of the Croatian-Slovene political relations there was certainly more mutual attraction than antagonism. Besides the improved individual national demands and national legal interests, the reciprocity concept was looked upon as the easiest way to achieve democracy and decentralisation of the state system. From the Croatian political perspective, there were almost no conflicts between the two ethnicities who, in fact, lived a similar life, and in the consciousness of the majority of the politicians the national legal framework was a safety link aiding both ethnicities. In fact, not even the problems that were mostly associated with the issue of the accurately defined boundary line could cause no deeper antagonisms. The strategic reasons, however, did not allow the political leadership of the Monarchy to get rid of dualistic decrees and to permit certain forms of a tighter links between the Croats and the Slovenes. At the turn of the 19th century, a more solid cooperation took place, triggered off by the mutual wish to end the rule's dualistic system. The renowned Slovene politicians were appealing to the Croatian national law, for as far as they were concerned it could be a legitimate political base in the stipulation of relations with larger neighbouring nations. Members of the Party of Rights associated with Slovene liberals and clericals, social-democratic parties maintained regular mutual contacts, and at the beginning of the 2(fl century the Slovene conception of Christian-social ideology was very influential indeed. The most direct cooperation was established in Istra, prompted particularly by the national fight against the Italian minority there. In many cases it was in fact the good Croatian-Slovene relations that were considered as a nucleus of reinstatement of good relations in the southestern part of the Monarchy. Such relations were also favoured by the followers of the principle to enforce the Croatian national law (members of the Party of Rights) and the nation's natural right of self-determination (members of the National Party), and adherents of Yugoslavianism (social democrats, progressionists). The closed door to the changes in favour of national demands, including those by Croats and Slovenes, caused a downfall of the old Monarchy and a rise of the new Kingdom of SHS / Yugoslavia which, however, began to make the very same mistakes as made in the past in the sense of solving the complex issues of this multinational state and to produce increasingly new political problems.
Key words: Habsburg Monarchy, Croats, Slovenes, Croatian national law
IZVORI I LITERATURA
AHAZU, OS, PIH - Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Ostavština Strossmayer, pisma Ivana Hri-bara.
DAZ, OFIP - Državni arhiv u Zagrebu, Osobni fond Ivana Peršica, kutija 1, Kronološki spisi - spis "Stari umiru".
HD (1898): Hrvatska Domovina. Zagreb.
HM (1905): Hrvatska Misao. Zagreb, sv. III.
HP (1908): Hrvatsko Pravo. Zagreb.
HS (1911): Hrvatska Sloboda. Zagreb.
IL (1918): Ilustrovani List. Zagreb.
NO (1905): Narodna Obrana. Osijek.
Ob (1892, 1896, 1898): Obzor. Zagreb.
ISP (1894): Izjave za stranku prava. Pismeni i brzojavni
pozdravi stigli na svetkovinu dana 26. lipnja 1894.,
pretiska iz dnevnika Stranke prava Hrvatska. Zagreb.
Badovinac, N. (1883): O Žumberku i Marindolu. Zagreb.
Badovinac, N. (1900): Darstellung des Sachverhalts in der Sichelburger-Marienthaler Frage. Zagreb. Bratulic, V. (1961): O suradnji južnoslavenskih zastup-nika Carevinskog vijeca (1894-1900) i o problemu nacionalnosti u Austriji. Anali Jadranskog instituta, sv. III. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 5-68.
Deželic, V., St. (1925): Slovenci i hrvatski sabor 1848. Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu, I. Zagreb, Kr. državni arkiv, 199-201.
Dežman (Ivanov), M. (1918): Južnoslavensko pitanje. Zagreb, Naklada Dioničke tiskare. Grdina, I. (1996): Nekronani vojvoda kranjski - dr. Ivan Sušteršič. Zgodovinski časopis, 3/1996. Ljubljana, Zveza zgodovinskih društev Slovenije, 369-382. Gross, M. (1973): Povijest pravaške ideologije. Monografije, 4. Zagreb, Institut za hrvatsku povijest.
19
ANNALES • Ser. hist. sociol. • 12 • 2002 • 1
Stjepan MATKOVIC: OBRISI HRVATSKO-SLOVENSKIH ODNOSA U POLITICI KRAJEM 19. I POCETKOM 20. STOLJECA, 11-20
Korac, V. (1933): Povjest Radničkog Pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, knj. 3. Zagreb, Radnička komora u Zagrebu. Korunic, P. (1997): Hrvatska državna ideja E. Kvaternika 1861. godine: program o organizaciji hrvatske države. Radovi, XXX. Zagreb, Zavod za hrvatsku povijest Filo-zofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 91-155. Korunic, P. (1986): Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici: hrvatsko-slovenski politički odnosi 1848-1870. Zagreb, Globus.
Kuntic, L. (1958): Slovenija u političkom programu Stranke prava do 1871. U: Jadranski zbornik. Rijeka -Pula, Povijesno društvo Hrvatske-podružnica Rijeka, 113-133.
Markus, T. (1997): Pismo Ante Starčevica Lipeu Ha-derlapu. Časopis za suvremenu povijest, 3/1997. Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 529-537. Markus, T. (2001): Slavenski Jug 1848.-1850. godine i hrvatski politički pokret. Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Dom i svijet.
Matkovic, S. (1993): Stjepan Radic o preobražaju Habsburške monarhije. Časopis za suvremenu povijest, 1/1993. Zagreb, 125-139.
Matkovic, S. (2001): Cista stranka prava 1895.-1903. Biblioteka Hrvatska povijesnica 3, Monografije i studije, 13. Zagreb, Hrvatski institut za povijest - Dom i svijet. Melik, V. (1990): Hrvatska. Hrvatsko-slovenski odnosi. U: Enciklopedija Slovenije, zv. 4. Ljubljana, Mladinska knjiga, 67-70.
Prunk, J. (1986): Slovenski narodni programi: narodni programi v slovenski politični misli od 1848 do 1945. Ljubljana, Društvo 2000.
Radič, A. (1938): Sabrana djela XI. Hrvati i Carevina. Zagreb, Seljačka sloga.
Rahten, A. (1999): Trialistične zamisli slovenskih in hrvaških politikov v letih pred prvo svetovno vojno. Prispevki za novejšo zgodovino, 2/1999. Ljubljana, Inštitut za novejšo zgodovino, 65-74.
Rahten, A. (2001): Slovenska ljudska stranka v dunajskem parlamentu. Slovenska parlamentarna politika v habsburški monarhiji 1897-1914. Celje, Cenesa, Založba Panevropa.
Starčevic, A. (1894): Djela III. Stranke u Hervatskoj. Zagreb, Odbor kluba Stranke prava. Strossmayer, J. J., Rački, F. (1971): Politički spisi. Zagreb, Znanje.
20