fra Bernardin Škunca
Testen
Slikarska zaigranost jednoga mirnogfratra
fra Bernardin Škunca
Testen
Slikarska zaigranost jednoga mirnogfratra
fra Bernardin Škunca
TESTEN
Slikarska zaigranostjednoga mirnogfratra Izdavači
Franjevački samostan, Kampor
Viječe slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba, Zagreb Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb
Lektori
Nevenka Videk (za literarni esej) Renata Jukič (za životopis)
Fotografije Zoran Alajbeg
Oblikovanje i grafička priprema Neven Marin
Tisak
Dalmacijapapir - Split
Naklada 500 primjeraka
Slike na medustranicama Testenove zaigrane likovne maštarije
ISBN 978-953-59696-0-0
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Sveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 140101006
© by Franjevački samostan, Kampor - kolovoz 2017. Nijedan dio ove knjige ne smije se, bilo kako, umnožavati ni preslikavati bez nakladnikova dopuštenja.
fra Bernardin Škunca
Testen
Slikarska zaigranost jednoga mirnogfratra
Literarni esej o fra Ambrozu Testenu, samoukom slikaru (1897. - 1984.), i njegov životni put
Kampor - Zagreb, 2017.
Na mjestu predgovora*
Gornji 'Predgovor' ovdje je stavljen lju-baznim dopuštenjem autorice Margari-te Sveštarov Šimat, iz njene objavljene studije: Margarita Sveštarov Šimat, fra Ambroz Testen — Rukopis izvan umjet-ničkih matrica, Izd. Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb, 2016., str. 9,10.
Tekst je prvi put objavljen pod naslovom Slikarska zaigranost jednoga mirnog fratra, KR, Rijeka, br. 3/2013., str. 196213, u ovoj monografiji nešto doraden.
„Fra Bernardin Škunca, teolog i liturgičar, godine 2013. svojem subra-tu fra Ambrozu Testenu posvečuje čudesan tekst, duboko i prozračno štivo intelektualnog i duhovnog uvida gotovo uglazbljena ritma i ja-snoče. Osobit je to ispovjedni diskurs u prvom licu: 'Prispjevši kraju svoga zemaljskog hoda, nerado pišem jer mi ruka stalno ide na črtanje' - progovara Testen empatijom svojega pisca, nesumnjivo pone-senog osobitom naklonošču dubokog razumijevanja prema svojemu subratu. Škunca pridaje Testenu sugovornika učenog i posvečenog, koji ga nagovara na pisanje i retroaktivno priziva njihove razgovore i misli. Fiktivni sugovornik imena fra Bonaventura - učenom jed-nostavnošču vodi brata slikara, oslobadajuči njegov osječaj malenosti pred velikom umjetnošču. 'U brojnim razgovorima naše su se misli susretale i u najviše slučajeva potpuno se slagale: moje spontane i neuke, njegove učene i duboke'. To je štivo u kojemu je teško dohvatiti sva uporišta i lucidna pronicanja u narav fra Ambroza, u narav, misao i emocionalnost franjevačkog duha, u razgovore o stvaranju i žudnji stvaranja kao beskorisnoj zaigranosti izvan kompetitivnosti svijeta, o ljepoti i užitku igre - ludus delectabilis est - naravi igrivosti u Tome Akvinskoga... Tekst fra Bernardina, koji u svojem dahu i zaobljenosti zalazi u svaki pa i najneznatniji nabor tkiva Testenova životopisa, bio je moguč samo iz te najneposrednije blizine - iz unutrašnjeg srodstva u posvečenom samostanskom i franjevačkom životu i njegovom du-bokom smislu. Naša spekulativnost, komparativnost, tekstualizacija, sustavljanje i svrstavanje nesvrstivog ostavit če nas uvijek izvan tog izvanvremenskog prostora, u epizodi i pokušaju."**
Margarita Sveštarov Šimat

**
5
Slikarska zaigranost jednoga mirnog fratra
Literarni esej o duhovnom i slikarskomputu
fra Ambroza Testena.
7
„Po z-vanjuja samfratar sv. Franje Asiškoga, po željama srca i pameti iznutra zaigran težnjama za otkrivanjem Božje tajne u svemu stopo stoj i, izvana miran doflegmatičnosti, ali nezaustavljivo nagnut da s-ve izrazim črtanjem i slikanjem."
Fra A. Testen, Franjo Asiški u mističnom zanosu.
1.
Po rodenju ja sam Slovenac, po življenju Hrvat, po daru Božje previdnosti krščanin, po duši Isusov učenik, po zvanju fratar1 sv. Franje Asiškoga, po željama srca i pameti iznutra zaigran čežnjama za otkri-vanjem Božje tajne u svemu što postoji, izvana miran do flegmatič-nosti, ali nezaustavljivo nagnut da sve izrazim črtanjem i slikanjem. U velikim znanjima ja sam neuk. Po vlastitom izboru ja sam običan mali brat sv. Franje, naime, nisam svečenik; po redovničkim dužno-stima odreden za sve male poslove u samostanu. Iz slobode srca i po zavjetima franjevačkoga reda ja ne posjedujem nikakvo materijalno imanje.
Mjesto mojeg stalnog boravka je, dakle, franjevački samostan, ma koji on bio. Samostan je moj dom i zemaljska domovina. Što više, imam stalni osječaj da su samostani franjevačke provincije sv. Jeronima na Jadranskoj obali gradeni baš za mene, primjerice: Cavtat, Kuna, Ore-bič, Krapanj, Kampor. Nije li neka plemenita jednostavnost tih samostana, obilježena siromaštvom, obuzela moju dušu? Možda i čudesna smještenost tih samostana u oazama Božje prirode, uz more, gdje se izmjenjuju čempresi i masline, smokve i mendule (bademi), vinova loza i trešnje, ružmarin i lavanda, oleandri i kupine? U svakom slučaju, ti samostani nadmašuju želje mojega srca i mojih očiju. U samostanu, naime, ima sve što želim: crkva da se Bogu molim, klaustar da pod svodom šečem i za kišnih dana, da u razmišljanjima zastanem i kroz njihove lukove gledam zvonik ili preslicu. Uz samostanske zgra-de imam vrt, redovito ograden, ali i otvoren okolišu, a noču mjesecu i zvijezdama. Ne volim izlaziti iz samostana, ne volim niti putovati, tek podem kada me poglavari premjeste u drugi samostan, a u svima
1 Naziv fratar, skraceno fra, odnosi se na redovnika, najčešce franjevca, što je veoma popularno medu katolicima u Hrvata.
9
„Imam stalni osječaj da su samostanifranjevacke provincije sv. Jeronima na Jadranskoj obali gradeni bas za mene..."
Fra Ambroz u jednom kucnom slavlju (možda njegov imendan?) u blagovaonici kamporskog samostana.
opet imam sve. Svi ljudi svijeta moja su brača i sestre. Zemlja i svemir ispunjaju me radošču do očaranosti. Usprkos množine nemilih do-gadaja koji su me u mladosti našli uvučena na bojišta u dva svjetska rata, potom i neugodnosti kroz život, kadikad i u samostanu, ja sam proveo radosnih, evo, više od osamdeset godina života. Ruka mi je nevješta pisanju i več drhtava, ali pamet mi je svježa.
Prispjevši kraju svojega zemaljskog hoda, odlučih kratko opisati ono u meni što je znano samo Svevišnjemu i tek ponekom od ljudi. Nerado pišem, jer mi ruka stalno ide na crtanje. Zasluga je fra Bonaventure2, mog brata u franjevačkom redu, učena fratra, da sam se uhvatio ove mučne zadače. Uostalom, njemu dugujem i spoznaje koje su doduše skriveno boravile u meni, ali on ih je - zavoljevši me od mladih franjevačkih dana - obazrivo i postojano izvodio na svje-tlo dana, a poučio me i mnogim meni posve novim spoznajama. U brojnim razgovorima naše su se misli susretale i u najviše slučajeva potpuno se složile u neki nevidljivo-vidljivi rukovet: moje spontane i neuke, njegove učene i duboke. Buduči da po Božjem daru imam izvrsno pamčenje, i sada naizust mogu kazati neke misli koje mi je govorio. Divio sam se njegovoj jednostavnosti, a sebe sam od malena prihvatio takvim kakav jesam. Kažu neki da se to moje držanje zove poniznost. Što se mene tiče, ako to i jest poniznost, to zasigurno nije moja zasluga. Ja sam se našao u velikoj obitelji sv. Franje, sa zadovolj-
Ja sam se našao u velikoj obitelji sv. Franje, sa zadovoljstvom sada živim životom maloga brata u samostanu. To je u nekom smislu moje duhovno odijelo, meniposve nezasluženo darovano, i ja u tome uživam..."
Fra Bonaventura u ovom eseju fikcijska je osoba. Nije riječ o fra Bonaventuri Dudi, kako su slutili neki čitatelji ovoga teksta, ali jest i on, jer sam se i ja, od mnogih, nadahnjivao njegovim doživljavanjem vjere i kulture. U stalnom bliskom prijateljstvu s njime, poslao sam mu ovaj tekst, koji je on s oduševljenjem pročitao, odmah me nazvao i, pored ostaloga, kazao: „Taj fra Bonaventura, to nisam ja, jer tako nešto nisam pisao, to si Ti...". Dodajem tek: ovaj fra Bonaventura, dakako, nije ni pisac ovog teksta, nego izmaštana osoba preko koje se izražava doživljaj kulturne baštine krščanstva, napose u doživljavanju estetike u literarnim i likovnim umjetnostima.
2
11
stvom sada živim životom maloga brata u samostanu. To je u nekom smislu moje duhovno odijelo, meni posve nezasluženo darovano, i ja u tome uživam, a da to izvana ne pokazujem ni posebnim riječima ni naročitim djelima. Dobro mi je tako biti.
Ipak, na časove bijah obuzet svojim zavičajem. Svoju Sloveniju nosim u srcu. Od njezina jezika i od njezine kulture nikad se nisam posve rastao. Moje misli, nerijetko stopljene s osjecajima, okretale su se prema mojem rodnom mjestu Loki kod Mengeša. Veselio sam se i slovenskim dolinama, rijekama i potocima, vukli su me vrhovi, oni najviši gorja Triglav ili, meni bliži, Kamničkih Alpa, kamo sam se u ranoj mladosti dva put popeo sve do vrha Črna prst. Voden nutar-njim nagnucima, posebno sam volio sveta mjesta Slovenije, redom sagradena u najljepšim krajolicima. Doduše, ni u mladosti nisam mnogo putovao, ali kad u sebi prebirem svoju Sloveniju, sada vec star, uspijevam nabrojiti više čudesnih mjesta koja sam pohodio, ponaj-češce pješačeci. Odlazio sam u draga svetišta Majke Božje: u Brezje i na Svetu Goru, i na Sveto Višarje na tromedi Slovenije s Italijom i Austrijom u Julijskim Alpama. Pohodio sam i poznate opatije u Stični kod Ivančne Gorice, i Kartuziju Pleterje, i staru crkvu Svetih
Loka kod Mengeša (Slovenija) i župna crkva u Loki.
„Moje misli, nerijetko stopljene s osjecajima, okretale su se prema mojem rodnom mjestu Loki kod Mengeša."
12
Najpoznatije svetište Majke Božje u Sloveniji - Brezje, i povijesno-spomenička crkva svetih Mohorja i Fortunata.
„ Odlazio sam u draga svetišta Majke Božje: u Brezje i na Svetu Goru, i na Sveto Višarje..., a pohodio sam i staru crkvu svetih Mohorja i Fortunata."...
,A što se tiče čitanja, u čemu ni u mladosti nisam pretjeravao, pored duhovnih knjiga, čitao sam rado slovenske pjesnike, najviše France Prešerna."
Jedan od brojnih spomenika najpoznatijeg slovenskog pjesnika, France Prešerna (Prešernov gaj, Kranj).
Mohora i Fortunata na padinama Savinjskih Alpa, i više franjevačkih samostana. Iz tih pohoda u moju dušu ulazilo je puno krščanskoga duha i lijepe umjetnosti. A što se tiče čitanja, u čemu ni u mladosti nisam pretjeravao, pored duhovnih knjiga, čitao sam rado slovenske pjesnike, najviše Franca Prešerna i Simona Gregorčiča.
Sječanje na zavičaj nikad nije izbrisano u mojoj duši, ali u odnosu na samostan nije predstavljalo kakvo značenje unutarnjeg sukoba. Lju-bav prema samostanu bivala je u meni sve jača i sve dublja. Neke duhovne silnice, meni nedokučive, odvele su me zauvijek na drugu stranu. Život u franjevačkoj jednostavnosti, unutarnje maštanje i tiho bavljenje črtanjem i slikanjem obuzelo me čitavoga. Za potonje, nai-me za črtanje i slikanje, uz povremena nerazumijevanja, pa i otvoreno podcjenjivanje, postupno sam dobivao sve veču podršku. Tako je u malu povijest moje neznatnosti u krugu redovničkog poziva ušlo i moje slikarstvo.
U unutrašnjoj radosti doživljavao sam da je moj slikarski prostor, što ga zovu atelier, sav samostan i njegov okoliš: prostorije unutar kuče, klaustar, vrt, pokoja dačka bilježnica bez crtovlja ili zabačeni stari papir, karton od odbačenih kutija, u novije doba kakav dobar crtači blok ili platno te kistovi i boje u malim tubama, koje su mi donosili Nijemci i Austrijanci. Črtanje ili razmišljanje o crtežima postao je
13
moj prvi i stalni posao. Ono što su mi, pak, poglavari povjerili kao redovničku zadaču (kuhinja, čiščenje samostana i crkve, obradivanje vrta, i ostalo), nikada nisam zapuštao. Ni od koje samostanske zada-če nisam uzmicao. Katkad sam to dvoje sretno povezivao, primjerice dok bih fratrima pripremao obrok. Kakav komadič čistoga papira bio je vazda blizu mene i ja sam u slobodnim trenutcima, dok je u loncu kuhalo, mogao crtati. To sam još više mogao kada sam obavljao službu voditelja muzeja. U vrijeme kad ne bi bilo posjetitelja, ja sam za lijepim stolom mogao slikati. Čak sam i u trenutcima obradivanja vrta bio u slikanju. Tada su mi nerijetko dolazili na pamet zanimljivi slikarski motivi, doživljaji iz prirode, kao ono kad se vodena ptica okrenula da vidi čudesnoga leptira.
Jesam li stavljajuči crtanje i slikanje u prvi posao svojega života i svojega franjevačkoga poziva slabije radio ono što mi je bilo povjereno za fratarsku zajednicu, ne znam, Bog zna. Ipak, ono što sigurno znam jest da Bog najbolje vidi cijeloga mene i moju fratarsku zajednicu, te mu sa sv. Franjom hvale pjevam, što radije činim tiho u duši, nego na glas. A od fratara u zajednici gdje god sam živio nikad nisam čuo velikih prigovora na moje redovničke dužnosti (na račun drugih, čuo sam ih više puta). Tako sam ja, ni po čemu zaslužan, bio milje-nik Božji, drag mnogim mojim fratrima i ljudima koji bi nailazili u samostan. Ako bi se kadšto dogodilo da nesporazum nastaje i zbog mene, ja bih se jednostavno držao načela: ne dolijevati ulje na vatru. Doduše, medu fratrima je bilo i onih koji nisu držali do mojega cr-tanja i slikanja, a koji bi se put čak i izrugivali. Mislio sam da to ne čine iz zlobe, nego zbog nedostatka dara za promatranje života preko umjetnosti. Redovito sam odolijevao takvu ponašanju. Ponekad bih zbog toga u sebi osječao muku, ali nisam dopuštao da mi ti osječaji zamagljuju dušu. Želja za mirom u fratarskoj zajednici i u susretu sa svim ljudima dobre volje bila mi je ujedno bivanje u miru s Bogom, izvorom Mira i Dobra, kako je govorio sv. Franjo Asiški.
Fra Ambroz za stolom u muzeju samostana u Kamporu.
„U vrijeme kad ne bi bilo posjetitelja, ja sam za lijepim stolom mogao slikati
14
Fra A. Testen, Vodena ptica i leptir.
„Dolazili su mi na pamet zanimljivi slikarski motivi, doživljaji iz prirode, kao ono kad se vodena ptica okrenula da vidi čudesnoga leptira."
15
2.
Znatiželjnom čitatelju ove moje male ispovijesti - ili oporuke, kako hočete! - otkrit ču odmah na početku: ako ima nešto na mojemu mirnom tijelu što otkriva moju bujnu i zaigranu nutrinu, to su moje oči, napose iz mojih mladih dana. Nisam zaljubljen u sebe, ne bi to pristajalo ni mojem franjevačkom pozivu, ali moje oči, moje oči... Vidite: u posljednjih nekoliko godina - nakon, kako kažu, otkriča mojega slikarstva - nekoliko je slikara smatralo vrijednim da nasli-kaju portret moje neznatnosti. Nemam riječi da zahvalim slikarima koji su to uradili. Dragi su mi ti portreti. I ja osječam ljepotu njihova umjetničkoga izraza, te se ni s jednim od portretista moje neznat-nosti ne mogu i ne želim mjeriti ni u slikarskom znanju, ni u visini umjetničkoga dosega. Milost je Svevišnjega što se ja nikada ni s kim ne volim usporedivati. Ja sam neznatan samouk crtač i slagar boja, siromašni mali brat sv. Franje. U onom prvom, naime u črtanju, osje-čam se slobodnijim, u drugom, u slikanju bojama, morao bih, rekli su mi več davno, u visoke slikarske škole, ali ja za tako nešto nemam baš volje. Takav kakav več jesam, eto, i ja sam, poput svih slikara, nacrtao ili naslikao nekoliko autoportreta. Jedan od njih, baš onaj što sam ga naslikao uljenim bojama godine 1937., pokazuje moj unutarnji pogled i zanos moje duše. Neskromno ču reči: nitko nije tako uspio izraziti moje nutarnje gledanje, moju zagledanost u Tajnu i u sigurnost dodira s Tajnom. To sam ja, ne kao slikar, jer taj autoportret možda i nije vrijedna umjetnička slika, ali je izraz zagledanosti moje duše, neki opis stanja u kojemu sam skoro bez prestanka. Sada sam doista radostan što je taj autoportret do danas ostao kod mene. Ne shvačam kako se to dogodilo, jer sam sve svoje slike, bez razlike, davao svakome tko bi god za njih pitao. Fra Bonaventura mi je u jednom od relativno čestih naših razgovora rekao da ga taj autoportret baš po
Fra A. Testen: fotogtrafija iz mladih dana.
„Nisam zaljubljen u sebe, ne bi to pristajalo ni mojem franjevačkom pozivu, ali moje oči, moje oči..."
16
„Neskromno ču reči: nitko nije tako uspio izraziti moje nutarnje gledanje, moju zagledanost u Tajnu... To sam j a, ne kao slikar, jer taj autoportret možda i nije vrijedna umjetnička slika..."
Fra A. Testen, autoportret iz 1937.
očima podsječa na velike oči bizantskih ikona. Bilo je to koju godinu nakon što sam naslikao autoportret. Več sam i tada prelistavajuči slikarske monografije uočio tu značajku bizantskih ikona. Štoviše, pri promatranju drevnih istočnjačkih ikona, pa i onih koje su nastale na prostoru dviju jadranskih obala, divio sam se, ne znam ni sada zašto, nepravilnostima proporcija njihovih likova, primjerice izduženosti nosa i prstiju, posebnom stiliziranju kose, razigranom naglašavanju draperije i sl., a oči tih likova su me vazda duboko dirale. Sada sam uvjeren da te velike oči izražavaju zagledanost u veliku Tajnu vjere i života. Shvatio sam da su takve oči samo mali pokazatelj mnogo večih očiju čovjekova duha, duha vjere, što nadilazi pojavnu realnost. Osječao sam da me ne može zadovoljiti samo pojavnost u svojoj ma-terijalnoj realnosti, a često sam se pitao što je realnost i je li to ono što vidimo fizičkim okom i ono što je opipljivo? U svojem jednostavnom razmišljanju zaključivao sam ono što su učeni teolozi i mnogi filozofi oduvijek govorili: pojavni izgled biča i stvari samo je površina života, nešto poput ledene sante na sjevernim morima. Največi dio je ispod površine, a ono što vidimo tek je komadič sante. Takva spoznaja do-lazila mi je i iz Čitanja Svetoga pisma. Bio sam dirnut u dubini svoje duše kada bih medu biblijskim tekstovima zastao razmišljajuči uz psalam 139, primjerice uz riječi:
Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,
Kako U je neprocjenjiv zbroj njihov.
Da ih brojim ? Više ih je nego pijeska!
Dodem li im do kraja, ti mipreostaješ!
Bizantska ikona, 'Grčka Gospa', 15. st., samostanska crkva u Kamporu.
„Pri promatranju drevnih istočnjačkih ikona... divio sam se, ne znam ni sada zašto, nepravilnostima proporcija njihovih likova... Sada sam uvjeren da i velike oči ikona izražavaju zagledanost u veliku Tajnu vjere i života."
18
2.
U mojem znatiželjom duhu dugo se odvijala neka slikarska bitka: velike umjetnosti na krščanskom Zapadu istodobno su me odušev-ljavale i razočaravale. Divio sam se glasovitim umjetnicima i njihovoj sposobnosti črtanja ljudskoga tijela i prirode, savršenstvu proporcija, slaganju boja, stvaranju kompozicije, postavljanju slike u prostor, u prirodu. Uvjeren sam da je to slikarstvo doista visoka umjetnost koju ljubomorno čuvaju veliki muzeji. O tom su slikarstvu objavljene ne-brojene slikarske monografije, kakvih ima i u svim našim samostani-ma. Dobivao sam ih na dar najviše od Nijemaca, njemački sam jezik dobro znao, a i talijanski sam razumio. Nikada mi nije ni na pamet palo da bih ja o toj velikoj umjetnosti učeno raspravljao ili u sebi o njoj kritički mislio. Ta velika umjetnost bila je za mene nešto kao veličanstveni spomenik ljepote. Ali, ako bih se usudio izreči kakvo svoje zapažanje, što inače zovu kritikom, onda bih to mogao izraziti ovako: u takvome slikarstvu nedostajalo mi je slobode i stvaralačke zaigranosti. Odavno sam spontano shvačao da umjetnost mora biti stvaralačka zaigranost u slobodi, i da mora biti beskorisna. Shvačate: beskorisna, bez misli na zaradu, slikarski ugled ili ikakvu korist..., baš kao u djeteta što crta na pijesku ili pravi kakve oblike iz blata, nasta-log poslije kiše. Sve češče sam uočavao da sam više na ovoj, nego na onoj strani. Odlučujuči, pak, korak u mojem opraštanju od velike za-padne umjetnosti zbio se nakon jednoga razgovora s fra Bonaventu-rom o igri i igrivosti sv. Franje Asiškoga. Fra Bonaventura je, naime, več odavno vidio da ja ne volim krute forme i da stroga pravila velike umjetnosti nisu moj put. A to što mi je rekao o igri sv. Franje, bila je za mene nova spoznaja.
Upravo po biljegu igre Franjo Asiški je posve osebujan svetac, tuma-čio mi je fra Bonaventura. Tu činjenicu rasvijetlio je prema sv. Tomi
19
Akvinskom, najvecem teologu srednjega vijeka: igra je neslužna dje-latnost (Luduspropter se queritur - Igra se želi radi nje same). To znači da je igra djelatnost koja ničemu nije u službi, koja nije za prodaju, koja se daruje bez interesa, koja je nesebična, bez primisli na dobitak. Ona je sama sebi dobitak. Zato je igra - opet prema sv. Tomi - radost (Ludus delectabilis est). Potom, iz toga proizlazi da je igra slobodan čovjekov čin, nešto kao istinska ljubav, koja „ne traži svoje", potkri-jepio je fra Bonaventura svoje tumačenje riječima sv. Pavla iz prve poslanice Korincanima.
Franju Asiškoga, nastavio mi je tumačiti fra Bonaventura, nazivali su vec za njegova života Božjim igračem (Ioculator Domini). Igrivost i neslužnost ili nekorisnost u igri, radost u igri, sloboda u igri, sve je to bitna sastavnica u duhovnom putu Franje Asiškoga. Franjo se sav i u potpunosti osjeca beskoristan, njemu je samo Bog koristan, svida mu se samo Bog, ili može se reci: Franji se sve svida kada se motri i doživljava u Bogu. Stekavši vrhunac duhovne slobode, slobode koja drugačije vidi Boga i svijet, Franjo je mogao skladati naravnu ljepotu snagom ili svjetlom nadnaravne ljepote. Cvjetiči sv. Franje, napisani u 14. st., prenose tu čudesnu Svečevu stvaralačku skladbu života. Uspostavljanje prijateljstva s divljim vukom, razgovor s pticama, s pčelama, pjevanje lauda na materinskom francuskom uz instrument dviju drvenih šiba, i mnoge druge zgode pokazuju tu zaigranost sve-tog Asižanina. Nije li i glasovita Pjesma stvorova jedna Svečeva stva-ralačka igra!
Tako mi je govorio fra Bonaventura. I ja sam, zahvacen duhovnom igrom Asiškoga sveca, slikao neke od tih njegovih igara, neke i prije nego mi je o njemu na taj način govorio fra Bonaventura. Da, Svetac iz Asiza i ja vec smo se davno našli, takoreci prije mojega dolaska u Franjevački red. Ali o Franjinoj igrivosti kao o nečem ne samo lije-
20
„Ij a sam, zahvačen duhovnom igrom Asiškoga sveča, slikao neke od tih njegovih igara..."
Fra A. Testen, sv. Franjo Božji igrač zagledan u stablo kao u Božje čudo. ^^^^
„Da, Svetac iz Asiza i ja več smo se davno našli, takoreči prije mojega dolaska u Franjevački red."
Fra A. Testen, Franjo Božji igrač s Kristovim ranama.
22
pom, ne samo ugodnom nego i u isti mah ozbiljnom, čak o nečem što ima biljeg svetosti velikog sv. Franje, o tome sam čuo, evo, od fra Bonaventure.
Hoteci dopuniti svoju misao, fra Bonaventura mi je istaknuo još ne-što bitno: igra je bogolika crta u čovjekovu bicu. U igri se zbiva su-stvaranje Božje i čovjekove ljepote. Zato je dobro da čovjek koji živi odredeni poziv, u kojemu postoje i moraju postojati odredene norme, regule, propisi, nade u tom pozivu prostor slobode za vlastitu stvara-lačku igru, jer bez igre se ne može. 'To je to tvoje črtanje', govorio mi je fra Bonaventura.
Ja sam s najvecom pažnjom upijao te spoznaje, upamtio sam i latinske izraze, a i znao sam nešto malo latinski. Takav me govor ponio. Od-mah sam shvatio da je u tim spoznajama riječ i o toj mojoj umjetno-sti, o mojem črtanju, slikanju. Štoviše, osjetio sam da tako nekako i ja shvacam svoje črtanje: kao neko stvaranje (velika je to riječ za mene!) u slobodi, u zaigranosti, u potpunom otklonu od ikakve koristi, ili, još manje, od ikakvoga natjecanja s velikim umjetnicima. Posebno mi se dopala riječ sv. Tome: Ludus delectabilis est. Igra je radost. Umjetnost je radost. To stalno osjecam.
Našao sam se na prostoru slobodne crtačke igre. Tu sam ostao i onda kad sam zapažao da slobodnu i beskorisnu novu umjetnost veliki svjetski mocnici iskorištavaju za profit, za zaradu, baš kao što su to nekada činili s djelima velikih umjetnika. Opet se umjetnike uvlači u krugove interesa, u namještano stvaranje velikog ugleda razvlačenjem u medijima. Najteže mi, pak, pada sve izraženija odsutnost Boga u novoj umjetnosti. Nakon spiritualne umjetnosti na kršcanskom Isto-ku i Zapadu, najčešce stvarane iz duhovnih meditacija, znao sam da je vec odavno nastala umjetnost koja je, čak i u sakralnom prostoru, isticala čovjekovu erotičnost do pretjeranosti, napose od renesanse i
23
baroka. Znao sam takoder da u naše vrijeme nastaje sve istaknutija nihilistička umjetnost, umjetnost bez duhovnosti, bez ideja. Ja nisam ni na jednoj od tih strana. Zato sam u nekim trenutcima imao osjecaj da sam osamljeni umjetnik slobodne, nekorisne i radosne stvaralačke umjetnosti u dodiru s Tajnom. Takav sam ostao zaslugom Božjega igrača Franje Asiškoga, a u tome sam se osjecao ojačan još jednim zapažanjem fra Bonaventure. U jednoj prilici reče mi da su ti moderni nihilistički slikari zapravo izgubljeni epigoni (fra Bonaventura je upotrijebio upravo taj, meni do tada malo poznat izraz) koji tek imitiraju nihilizam, umjesto da sami iz vlastita promišljanja pokušaju učiniti skok u Božju puninu, u Misao i Smisao stvorenoga svijeta, u djelo Boga i čovjeka, i iz tih izvora stvarati umjetnost prema razini dara koji imaju.
Sada je moj unutarnji svijet pronašao svoj stalni slikarski zavičaj. Mo-gao sam se bez pridržaja prepustiti črtanju svojim skromnim slikarskim orudem. Sve je postalo igrom bujne mašte i meditacija, s rukom, koja je stalno poticala tu igru. Započeo je tako moj životni ples slo-bodnoga crtanja.
24
2.
Kad je riječ o sadržaju mojega crtanja, s radošču ističem da su me tajne krščanske vjere stalno ispunjale i radovale, uznemiravale i smi-rivale, postavljale pitanja i uzdizale dušu, u meditacijama me spuštale na koljena, učeči me malenosti pred Tajnom. U tom osječaju nala-zio sam mir duše i prepuštao se crtanju i slikanju, zagledan pritom u nezamjenjivi primjer Franje Asiškoga. Zaigranost mi je otvorila slobodan put u otkrivanje Tajne, dakako, na moj neuk način. Mnogo sam puta želio dodirnuti Tajnu, ali nikad tako kao da bih ja bio kakav njezin povlašteni otkrivač. Nezaustavljivom željom za crtanjem, ja sam samo zaigrani sljedbenik Franje Asiškoga. A svoju želju za otkrivanjem Tajne doživljavao sam kao što žedan čovjek, našavši se u hodu na poznatom planinskom proplanku, odlazi do bistroga potoka i uzima svježi napitak, i ne žalosti se što nije popio svu vodu. Napro-tiv, veoma se raduje da taj potok vazda teče, te če i dalje moči dolaziti k njemu i opet utažiti svoju žed. Tako je i s mojim otkrivanjem Tajne: svojim joj crtanjem prilazim. Tajni se otvaram i od nje dobivam svje-tlo, misao, polet za život, i tažim svoju crtačku žed. Pritom osječam veliku milost da Tajni mogu prilaziti kao znanoj Punini, ne bezime-noj, maglovitoj, sveopčoj i dalekoj, nego bliskoj i toploj: Tajna Boga, Tajna Krista, Tajna svetaca, Tajna čovjeka, Tajna prirode, sve je to meni bivalo neizmjerno veliko, nikada dosegnuto, ali i veoma blisko, bliže nego što sam ja sam sebi blizak. Sebe sam vidio članom obitelji, dragim djetetom velike Tajne. Zato je za mene svijet Tajne postao neograničeno velikim poljem crtačke igre.
Tako sam se osječao iznad svega pred Tajnom vjere, krščanske vjere, moje vjere. Nisam prvi, nisam ni jedini, ali je sigurno da sam i ja osobno u Kristu i po Kristu dodirivao Tajnu krščanske vjere. A i u čita-nju Krista opet mi je bio blizu fra Bonaventura. Otkrio mi je nešto
25
„Za nas, dakle, koji vjerujemo, Krist sepokazuje kao trajna Ijepota: lijep je kao Bog..., lijep je na križu; lijep je u grobu; lijep je u uskrsnuču."
Fra A. Testen: Krist u rocfenju, Krist na križu, Krist u uskrsnuču.
što sam još jednom doživio kao slutnju koja je tinjala u meni, ali nije bila jasna u mojoj svijesti. Govorio mi je o promatranju Božje ljepote u Kristovu utjelovljenju, nadasve u raspetome Kristu iz ljubavi prema čovjeku, o Kristovu križu u kojemu se doseže božanski vrhunac Ljepote. Fra Bonaventura mi je naveo i dao, napisane na ceduljici, ove čudesne riječi sv. Augustina: „Za one koji razumiju 'Riječ je tijelom postala' (Iv 1, 14) nalazi se vrhunac ljepote. Za nas, dakle, koji vjeru-jemo, Krist se pokazuje kao trajna ljepota: lijep je kao Bog; lijep je u krilu Djevičinu, gdje je, ne izgubivši božanstvo, uzeo čovještvo; lijep je u pozivanju na život (Evandelje); lijep je na križu; lijep je u grobu; lijep je na nebu.„
Uz to, fra Bonaventura je dodao da u svjetlu takve Božje/Kristove ljepote treba vidjeti i duhovni put Franje Asiškoga. Franjo, naime, nalazi razlog u spoznaji da divljenje i hvala upravo proizlaze iz promatranja Krista. Do očaranosti i do mističnih zanosa obuzima ga Kristovo rodenje u Betlehemu, Kristovo siromaštvo u življenju, Kristova ljubav u muci i smrti na križu. Franjo je upravo s takva vjerničkoga doživ-ljavanja Kristova poniženja zaplakan i oduševljen u isti mah, a trajan pokazatelj toga Franje jest njegova La Verna i sjedinjenje s Kristom u primanju pet Kristovih rana na svoje tijelo. Tako mi je brat Bonaventura još jednom približio ono što sam znao i što nisam znao.
Eto zašto sam bio obuzet božanskom osobom Isusa Krista više nego svim drugim sadržajima. Poput sv. Franje, i ja sam nerijetko bio uro-njen u Kristovu svetu muku i smrt na križu. Tu sam i ja nalazio ključ Kristove ljubavi prema čovjeku. Odatle moje česte teme Isusove muke, čas u izdvojenom gledanju Isusa u pojedinim trenutcima muke i smrti na križu, čas u njegovu kalvarijskom hodu. Moji križni putevi s četrnaest postaja, kao što je ovaj u našoj kamporskoj crkvi, ili onaj u novoj crkvi na Brodarici kod Šibenika, bili su za mene mnogo više
27
,yAko bih želio istaknuti koju od slika..., bilo bi to raspelo sto sam ga naslihao u temperi godine 1977. Na toj slici raspeti Krist u dubokoj boli i smirenoj predanosti postaje središnjim dogadajem zemlje i svemira..."
Fra A. Testen, Krist na Kalvariji - Ljubav za sve ljude na zemlji.
od slikarskoga posla. Ako bih želio istaknuti koju od slika s istom temom, bilo bi to raspelo što sam ga naslikao u temperi godine 1977. Na toj slici raspeti Krist u dubokoj boli i smirenoj predanosti postaje središnjim dogadajem zemlje i svemira; tama tog dogadaja (crna mr-lja) gubi se pred svijetlim likom Raspetoga, čiji križ, udubljen u vrh Kalvarije, nema završetka ni u vertikali ni u horizontali, jer ide u prostranstva svemira. Naše nebesko sunce na toj slici blijedo je svjetlo u odnosu na Sunce-Krista. Takoder sam tom sliko želio pokazati da je hod/prolazak/dolazak nebrojenoga mnoštva ljudi, cijeloga čovječan-stva, pred noge Raspetoga, središnje pitanje vjere. Ta slika je Kalvarija neba i zemlje, Kalvarija koja se preobražava u Svjetlost.
Božanska osoba Isusa Krista zaokupljala je moju dušu i drugim sadr-žajima. Bio sam ponesen do najdublje potresenosti izrazima milosrda u Kristovu propovijedanju i u Kristovu djelovanju. Više puta sam, primjerice, slikao Milosrdnog Samaritanca. Mislim da onaj moj rad u boji iz 1982., dobro predočava Isusovu poruku: ta krajnja briga za čovjeka u nevolji, bez ikakve primisli na njegovu nacionalnu ili vjer-sku pripadnost, to je vrhunac Isusova naučavanja i djelovanja. Jesam li u tom radu slikar, ne znam, ali sam siguran da sam lice Samaritanca, koji predstavlja samoga Krista, uspio izraziti na način koji mi je veo-ma drag. Možda je to najljepše lice koje sam ikad naslikao. Usudujem se reci da sam u tom licu pokušao dodirnuti tajnu samoga Božjeg lica.
U crtanju i slikanju stavljao sam Krista na prvo mjesto, a sa svojom zaigranom radošcu zalijetao sam se i u druge biblijske dogadaje, više novozavjetne nego starozavjetne. U potonjem sam posebno zadovoljstvo osjetio kada sam naslikao Mojsija u času kad mu se Jahve-Gos-pod objavio preko gorucega grma, ili u crtanju uznesenosti na nebo proroka Ilije na kočiji s konjima. U oba slučaja riječ je o poznatim vizijama, iz Svetoga pisma, zamamnim za moju slikarsku zaigranost.
29
Neodvojivo od osobe Isusa Krista u mojoj duši, kao što sam več re-kao, vazda je stajao Franjo Asiški. Znam da se ne može na istu crtu stavljati Krista i Franju Asiškoga, ali stalno se osvjedočujem da sveti Asižanin nikad nije stajao daleko od Krista i da na najdublji način čezne da bude Njemu suobličen. Baš zbog takvih sadržaja Franjo je bio moja posebna slikarska tema. Najosebujnijega sveca medu sveci-ma volio sam i u njegovoj poetičnoj ponesenosti prirodom. Franjin doživljaj Brata Sunca i Brata Mjeseca, njegovo divljenje sestrama zvi-jezdama, zgode s pticama i divljim životinjama..., sve je to ispunjalo i moju maštu i moje srce, i pokretalo moju crtačku ruku. Sada i ne bih znao reci koliko sam puta i u kojim sadržajima crtao i slikao lik sv. Franje. Tek želim spomenuti, kao primjer, da je moj doživljaj duboke povezanosti Asiškoga sveca s Kristom udahnut i u dva moja skromna rada, i danas živo nazočna pred očima iako ih više nisam vidio otkad su prispjeli u ruke ljudi čijih se imena više i ne sječam, ali sam upam-tio da su - motreči ih - ti ljudi pokazali veliko divljenje.
Prva slika: Sv. Franjo u mističnom zanosu. Mislim na onu sliku koja prizivlje dogadaj na La Verni, kada je Franjo u videnju Krista, istodobno raspetoga (s ranama) i proslavljenoga (u liku šestokriloga Serafina), bio ušao u mistični zanos. Duhovnost unutarnjega ognja sve-toga mistika izrazio sam več u habitu, u Svečevoj tunici. Želio sam da taj 'goruči' habit nalikuje biblijskom grmu koji gori, a ne izgara, kada Jahve-Bog objavljuje sebe Mojsiju kao Tajnu. Ustvari, mislio sam da se i u Franjinu liku koji sam slikao radi o Božjoj objavi, o Božjoj tajni. Ujedno, želio sam izraziti svoj doživljaj da je upravo taj oganj stvorio i otvorio Kristove rane na Svečevu tijelu i time malenoga Franju uči-nio prvom stigmatiziranom osobom u krščanskoj povijesti. Na slici je očito: Franjo je u najdubljem dodiru s tajnom raspetoga Krista. Sve-čev pokret tijela, napose ruke, te glavu i lice nastojao sam prikazati u krajnjoj poniznosti i zahvalnoj ponesenosti u isti mah. Ispovijedam
30
„Želio sam da taj goruci'habit sv. Franje nalikuje biblijskom grmu koji gori, a ne izgara, kada Jahve-Bog objavljuje sebe Mojsiju kao Tajnu."
Fra A. Testen, Franjo Asiški kao bukteci oganj, u času primanja Kristovih rana.
31
Jesam li u tom radu slikar, ne znam, ali sam siguran da sam lice Samaritanca, koji predstavlja samoga Krista, uspio izraziti na način koji mi je veoma drag. Možda je to najljepše licekojesam ikadnaslikao."
Fra A. Testen, Milosrdni Samaritanac.
32
da sam, slikajuči ovaj lik sv. Franje, i ja bio u odredenom mističnom zanosu.
Druga slika: Sv. Franjo i gubavac pokazuje još jednu sličnost Franje Asiškoga s Kristom. Po uzoru na milosrdnoga Krista Franjo Asiški u svoje ruke uzima gubavca. Mislim da taj rad u pastelu i tušu očituje takvu blizinu sv. Franje Asiškoga s gubavcem, a u mojoj slikarskoj igri nad tom činjenicom ostaju začudeni i sami sudionici dogadaja: i Franjo i gubavac. Gubavac je u sv. Franji osjetio i oca i majku i brata i sestru i prijatelja i liječnika. Pun je smirenoga uzbudenja, sigurnosti i osječaja zaštičenosti. Udaljen od grada, od obitelji, od ljudi, sada je u zagrljaju Sveca. Ali, i Svetac je jednako uzbuden i začuden jer snažno osječa da tu blizinu preko njega ostvaruje sam Bog. Samo čist i jak Svečev duh može pokazati takvu Božju silu. To je Franjino otkrivanje Kristova evandelja. Slika mi se utisnula u dušu do te mjere da i sada pomislim nisam li i ja, možda, poput njega bio još jednom u mistič-nom zanosu.
Ne znam je li moja suživljenost s vrlinom milosrda bio razlogom da sam tu božansku crtu vidio posebno naglašenu i kod sv. Leopolda Mandiča? Što bliži mi je kraj ovozemaljskom životu, to dublje vidim da je dobrota koja se pokazuje milosrdem i praštanjem ono najljepše što čovjek prema drugima može činiti u ime Boga milosrdnog Oca. Malen rastom, ponizan duhom, radostan u srcu, sv. Leopold je bio -svi to kažu - 'rasipni' djelitelj božanskoga milosrda, nadasve u tihoj ispovjedaonici. To me obuzima do zanosa duše i zato sam doslovno uživao slikajuči njegov sveti lik.
Uz gore izražene stupove mojega crtanja i slikanja, nerijetko sam svoje slikarsko nagnuče iskušavao i u mitološkim temama i u maštovitim vizijama iz Danteove Božanske komedije. Bio sam jako obuzet tim vizijama slavnoga talijanskog pjesnika, u njima slutio značajne poruke
33
za sve ljude, te su spontano pokretale moju crtačku ruku. Na sličan način upuštao sam se i u slikanje zmajeva i zmija, i drugih okrutnih zvijeri, kao slikama duhovne borbe sa silama Zla, u nama i izvan nas. Čisti je dar Providnosti da se nikad ni na čas nisam prepustio zamkama Zloga, smatrajuci ih prolaznim stvarnostima. Što više, fra Bonaventura mi je u jednom razgovoru o tome kazao duboku istinu: zlo i zloca nije ništa drugo nego padanje od crte Dobra. Ostadoh -neka je beskrajna hvala mojem Stvoritelju - postojan u vjeri pobjede Dobra, vječnoga Dobra. Osjecao sam duboko da Dobri 'satire' glavu Zmaju, kako su to veličanstveno pokazali sveti ljudi, poput Žene u Apokalipsi, poput velike povorke svetih ljudi. Nije li Franjo Asiški jedan od te čudesne povorke? Nije li i Leopold Mandic divan član te iste povorke? Jesam li preuzetan ako kažem da sam i ja u povorci ta-kvih sretnika, možda medu posljednjima, ali, da, medu njima sam, jer sam s njima. I svatko od ljudi, djece Božje, može biti s njima. Uvjeren sam da je pobjeda Dobra svima darovana mogucnost, bolje je kazati milost. Tek je potrebno biti otvoren Milosti, ali u velikoj poniznosti, kako je govorio moj Svetac iz Asiza.
No, hvatali su me i drugi sadržaji, nerijetko posve obični, potpuno ljudski. Iako sam samostanski čovjek, i veoma mi odgovara živjeti u samostanu, tiho i skriveno, u mojoj duši stoji i osjecaj za izvansamo-stanskog čovjeka u njegovoj svakidašnjici ili u posebnim životnim trenutcima. Ljudi pogrešno misle kad samostanskoga redovnika drže za kakvoga odsutnika od ovoga svijeta. Naprotiv, redovnik koji voli svoj samostan, tihu sabranost i mir, ostvaruje dobro i za sebe i za ljude u svijetu. Premda fizički odsutan, redovnik se svojom unutar-njom slobodom okrece čovjekovoj svakidašnjici. Zato sam s istom slikarskom zaigranošcu pratio ljude gdje god bili, primjerice: ribare na moru, pjevače u orkestru ili pojedinca za klavirom, čovjeka koji razmišlja pred zagonetkama života, uplakane osobe zbog smrti svojih dragih.
Fra Ambroz pred dovršavanjem slike sv. Leopolda Mandica.
„Malen rastom, ponizan duhom, radostan u srcu, sv. Leopold je bio - svi to kažu - rasipni'djelitelj božanskoga milosrda, nadasve u tihoj ispovjedaonici. To me obuzima do zanosa duše i zato sam doslovno uživao slikajuci njegov sveti lik."
34
„Po uzoru na milosrdnoga Krista Franjo Asiški u svoje ruke uzima gubavca... U mojoj slikarsko¡7 igri nad tom činjenicom ostaju začudeni i sami sudionici dogadaja: i Franjo i gubavac."
Fra A. Testen, sv. Franjo i gubavac.
„ Osjecao sam duboko da Dobri 'satire' glavu Zmaju, kako su to veličanstvenopokazali sveti ljudi, poput Žene u Apokalipsi, poput velike povorke svetih ljudi."
Fra A. Testen, Prizor iz Apokalipse, žena s Djetetom kopljem ubija zmaja.
36
„Nerijetko sam svoje slikarsko nagnuce iskušavao i u mitološkim temama i u maštovitim vizijama iz Danteove Božanske komedije. Bio sam jako obuzet tim vizijama slavnoga talijanskog pjesnika..."
Fra A. Testen, Proždrljivci (D. Alighieri, Pakao).
Svijet prirode doživljavao sam sa zagledanošču u Božju ljepotu. Gotovo redovito, sva sam čuda u prirodi, bilo da je riječ o stablima, živo-tinjama ili, napose o pticama, promatrao u živom suodnosu s osobom čovjeka, kojemu je, prema Bibliji, Bog povjerio sav stvoreni svijet. Nisam posebno slikao ni izlazak ili zapad sunca, ni žitna polja ili cvjetne livade, kao što su to divno slikali mnogi veliki slikari. Imao sam stalno duboki doživljaj da je upravo čovjek - kako nas uči Biblija - jedina potpuna slika Božja, da je cijeli taj divni svijet darovan čovje-
37
ku kao jedinstvenom biču s razumom i srcem, i još više, da je čovjek jedino biče pod suncem koje se može diviti svemu stvorenome i u isti mah da je on tu, na zemlji, da u ime svih stvorova daje hvalu i slavu Stvoritelju. I zato je na mojim slikama gotovo uvijek prisutan čovjek. Jedna od veoma rijetkih slika prirode bez suodnosa s čovjekom jest ona s prizorom vodene ptice i leptira. Ali, i ta slika pokazuje neki čovjekoliki suodnos: ptica se okrenula i promatra leptira. Je li taj pogled značio kakav unutarnji susret, ne znam, Bog zna. Slutio sam da svijet prirode pokazuje neki nama neshvatljiv suodnos: ptice su u če-stom medusobnom suodnosu, i to ne samo glasanjem i pjevom nego i gledanjem, dodirima. Slično je i s ostalim životinjama. Tko može do kraja proniknuti u čudesni Božji svijet, u tajnu svega stvorenoga?
38
w
Fra A. Testen, portret oca.
„Očito daje slikarski dar došao u moje biče od dragoga mi oca Janeza. Bio je tehnički crtač i zidarski majstor, čak je vodio školu za tehničko crtanje u Loki kod Mengeša."
2.
Dok s nemalim teškocama ovo stavljam na papir, zbroj mojih dana dobrano je prešao osamdesetu. Premašio sam riječ biblijskoga psal-mista, riječ koju mi fratri često izgovaramo u molitvi Časoslova: Zbroj naše dobi je sedamdesetgodina, a ako smo snažni i osamdeset. Naviru sje-canja. Ovdje, dakako, posebno mislim na svoj slikarski put.
Od ranoga dječaštva pokazivao sam živu sklonost prema črtanju, za-nemarivao ostale školske predmete i crtao kad god sam mogao. U školi, i poslije u životu, pisanje me umaralo, a črtati bih mogao po či-jeli dan i ne bih se umorio. U meni se, pak, učvrstila svijest o vrijedno-sti dara črtanja onaj dan kada je moj učitelj - bio sam tada u šestom razredu pučke škole - od svih učeničkih radova kao najbolji izabrao moj crtež cara Franje Josipa. Uz to mi je još rekao: Ti češ biti slikar.
Očito da je slikarski dar došao u moje bice od dragoga mi oca Janeza. Bio je tehnički crtač i zidarski majstor, čak je vodio školu za tehničko crtanje u Loki kod Mengeša, gdje smo živjeli na manjem imanju. Majku Marijetu i danas nosim u srcu zbog njezine dobrote, ljubavi i pažnje prema obitelji s osmero djece. Po daru neshvatljive Božje pro-vidnosti dogodilo se da sam baš ja primio izraziti dar za crtanje. Moj otac i učitelj u pučkoj školi bili su, dakle, u nekom smislu moji prvi učitelji u crtanju. No, tek sam s ulaskom u samostan kao šesnaestogo-dišnjak, bio je to Zadar, dolazio u bliži dodir s umjetnošcu i postupno sve više pokazivao sklonost crtanju. Fra Rafo, moj učitelj u novicijatu, tj. u prvoj godini mojega franjevačkoga poziva, bio je i ostao moj dugogodišnji prijatelj, a i sam je bio sklon umjetničkom izražavanju. Ja sam cijenio njegovo slikanje, iako, da istinu kažem, nisam čuo velikih pohvala o tim slikama. Bratski i prijateljski dijelili smo razgovore te s radošcu svjedočim da sam od njega imao što naučiti i o redov-ničkom životu i o slikarskom poslu. No, moj samostanski život bio
39
je, nažalost, ubrzo prekinut zlim dogadajima Prvoga svjetskog rata i mojim unovačenjem. Nakon rata na neko sam vrijeme, tražeci sebe, bio otklonio redovnički poziv, ali zov sv. Franje i draž franjevačkih samostana uz more ponovno su me privukli. Skriven i tih samostanski život, nadjačao je moju kolebljivost. Trajno sam se nastanio u samostanu. Za mene je to značilo živjeti u oazi duhovnosti, mira i ljepote. Seleci se iz jednog samostana u drugi, črtanje i slikanje sve više sam
„Skriven i tih samostanski život nadjačao je moju kolebljivost. Trajno sam se nastanio u samostanu. Za mene je to značilo živjeti u oazi duhovnosti, mira i
ostvarivao, ponekad uz podršku fratara, ponekad uz komentare, koji ljepote."
40
bi me na trenutke rastužili, a ponekad, pak, uz izrazito povjerenje u moje slikarske sposobnosti i dobivanje večih slikarskih zadataka. Za mojega prvoga boravka u Orebiču 1927., trebao sam za crkvu u Vi-gnju naslikati veliku zidnu sliku Svetog Mihovila, koja je bila slikarski vrijedan rad, ali je nažalost brzo propala. Očito da ni priprema zida, ni kvaliteta zidne boje nisu pogodovali trajnosti slike. A da je slika bila dobra potvrdio je u više navrata i Maksimilijan Vanka, ugledni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dolazio je na odmor u Korčulu i u tim danima rado me posječivao. Pamtim ga kao jednoga od rijetkih koji je u mojem slikarskom radu vidio u meni više od onoga što se moglo vidjeti na mojim slikama. Nagovarao me da se upišem na Akademiju. Na trenutke sam prema tome osječao sklonost, pa i privlačnost. U sebi sam sabirao dojmove o Vlahu Bukovcu iz vremena svojega boravka u cavtatskom samostanu, a još više, o Celestinu Medoviču za desetogodišnjega boravka u Kuni. Bio sam uvjeren da se moji poglavari ne bi protivili da podem na Akademiju. No, nadjačala je moja kolebljivost, a možda je još veči razlog bio što nisam cijenio svoj crtački dar koliko su ga ljudi od znanja prepoznali u meni. Danas, s velikim odmakom od tih dana, ne žalim što sam odustao. Što bi se dogodilo s jednostavnosti mojega života? Tko bi i što bi moglo dostojno zamijeniti moju unutarnju slobodu i radost u igri slobodnoga crtanja? Razmišljao sam bi li mi kakvo akademsko slikarsko školovanje moglo nadomjestiti ljepotu pogleda s glorijete (vidikovca) samostana Gospe od Andela (Orebič), pogled koji su več tih godina dolazili doživjeti ljudi sa svih strana svijeta. A onda, mož-da nikada ne bih došao u samostan Svetog Bernardina u Kampor koji je jedinstveno uklopljen u čudesnu uvalu Svete Eufemije, skladan u svojoj franjevačkoj malenosti.
41
2.
U kamporski samostan došao sam godine 1967. Bijah još u fizičkoj snazi. Siromaštvo i jednostavnost u samostanu, sačuvanost i ljepota prirodnoga okoliša, unutarnji gradevinski sklad samostanskoga sklopa, koji upučuje unutra na sabranost duha, te mali kaskadni vrtovi i jedinstvena otvorenost prema jugu i zapadu, bili su za me samostansko imanje koje me ispunjavalo radošču. Osim toga, u kamporskom sam samostanskom bratstvu, od dolaska do sada, kada sam prešao osamdesetu, imao fratre, od kojih su neki uvelike podržali moje slikarsko nagnuče. Prvi od takvih bio je fra Edo, fratar velikih praktičnih sposobnosti, koji je po svom dolasku za poglavara toga samostana stao obnavljati zapušteno samostansko zdanje, crkvu i vrtove. Zamolio je upravu naše provincijske zajednice da me iz samostana u
Samostan u Kamporu, pogled s južne strane iz samostanskoga vrta.
„A onda, možda nikada ne bih došao u samostan Svetog Bernardina u Kampor koji je jedinstveno uklopljen u čudesnu uvalu Svete Eufemije, skladan u svojoj franjevačkoj malenosti."
Fra A. Testen, crtež samostana u Kamporu.
42
Fra A. Testen, portret fra Eda Hrabara, poglavara samostana u Kamporu.
„Fra Edo mi je dao samo jedno zaduženje: 'Fra Ambroško, bit češ voditelj muzejske zbirke,primaj posjetitelje i crtaj do mile volje'".
Orebicu premjeste u Kampor. Jako sam volio samostan u Orebicu, ali volja poglavara bila je da podem u Kampor. Nisam ni slutio da ce ovaj samostan, iako sam ulazio u trecu dob, postati zlatno razdoblje mojega života. To sam osjetio vec prvih dana boravka u Kamporu. Fra Edo mi je dao samo jedno zaduženje: „Fra Ambroško, bit ceš voditelj muzejske zbirke, primaj posjetitelje i crtaj do mile volje". Ni danas ne znam je li fra Edo više cijenio moj umjetnički dar ili je želio ispuniti želje mojega srca, ili je, pak, ocijenio da ce oboje biti od koristi i za mene i za samostan. Jedva mogu izraziti radost koju sam osjetio u tom času. Biti u umjetničkom ambijentu, naime u prostoru muzejske zbirke, i taj prostor imati kao svoj atelier, tko to ima?
S radošcu pamtim i mojega drugog poglavara u kamporskom samostanu: fra Andriju, učenoga fratra i istinskog mistika, s kojim sam mogao dijeliti njemu i meni draga razmišljanja o Isusovoj muci i mističnim stanjima sv. Franje ili sv. Ivana od Križa. Tu je bio i fra Tomi-slav, mladi fratar velikoga srca i dobrote, na svoj način zaigran kate-heta u radu s mladima Kampora, prema meni toliko pažljiv da sam ga imao za svojeg savjetnika i ispovjednika. U mojem kamporskom vremenu bili su nazočni i fra Ivo i fra Josip, uvijek pažljivi prema meni, i fra Makso, dinamičan fratar koji, doduše, isprva nije osobito cijenio moje crtanje, ali bi, uočivši da moje crtanje cijene gosti, napose oni s njemačkoga govornoga područja, te profesori iz Zagreba, sve činio da se sve što crtam i slikam predstavi u najboljem svjetlu, ako je mo-guce i do nakraj svijeta. Iz kruga fratara naše provincijske zajednice, u ovom mojem kamporskom razdoblju, s posebnim zadovoljstvom ističem povremene susrete s fra Berardom, rodom baš iz Kampora, fratrom velikoga znanja u prirodnim znanostima, u teologiji i fra-njevačkoj duhovnosti, nekoc našim uzornim provincijalom provincijske zajednice, ali iznad svega redovnikom postojanim u načelima, skladnim u ophodenju, a s iznimnim poštovanjem svakoga s kime bi
43
razgovarao. Kad god bi fra Berard dolazio u Kampor pohoditi svoju rodbinu, odsjedao bi, dakako, u našem samostanu, te sam mogao s njime voditi duhovne razgovore, napose o sv. Franji. Bila su mi dra-gocjena njegova zapažanja o Svecu iz Asiza, te s radošču kažem da su mi otkrivala nove Svečeve motive za crtanje i slikanje.
Iz kamporskog razdoblja sa zadovoljstvom ču spomenuti i fra Mata, fratra s istančanim ukusom za lijepu umjetnost. On se i inače zani-mao za moje slikanje. U to doba bio je poglavar našega samostana na Krapnju, koji je svojedobno bio moje drago boravište. Od tamo je stigla i njegova molba da naslikam križni put za crkvu u Brodarici kod Šibenika. Čak mi je pribavio i kvalitetan štafelaj, prvi pravi koji sam imao. I fra Mate i ja bijasmo veoma zadovoljni odabirom teme. Dvije mi je radosti priuštio: dar da ostvarim veliki slikarski rad i dar štafelaja.
Što je sve utjecalo na moj razvoj i doživljaj crtanja, ne znam, Bog zna, ali je činjenica da sam baš u Kamporu do kraja razriješio svoju slikar-sku borbu: bez oklijevanja i u potpunosti priklonio sam se slikanju u posve slobodnoj igri. Nikad nisam ni pomišljao da bi moje slobodno crtanje imalo kakvoga večeg značenja od onoga što sam prije radio. Uostalom, to novo crtanje i nije bilo posve novo. Takve sam sklonosti pokazivao i prije. Tko, primjerice, pažljivo pogleda moj autoportret koji sam naslikao davne godine 1960., možda bi ga pripisao i mojem kasnijem razdoblju. Doduše, svu tu unutarnju bitku izmedu velikih umjetnosti i svojega slobodnog crtanja proživljavao sam nezamjetno i tiho u sebi. I tako je ovo slikanje u slobodnoj igri baš u Kamporu postalo moj stalni slikarski zavičaj.
Kada sam več bio prešao osamdesetu, ovdje u Kamporu, uz moj slikarski svijet stvorio se vijenac učenih ljudi, dobrih poznavatelja moderne umjetnosti. Dar je Providnosti da se u gradu Rabu godine
„S radoščupamtim i mojega drugog poglavara u kamporskom samostanu: fra Andriju, učenoga fratra i istinskog mistika, s kojim sam mogao dijeliti njemu i meni draga razmišljanja o Isusovoj
muci.
Fra A. Testen, deseta postaja iz križnoga puta u samostanskoj crkvi u Kamporu: Isusa svlače.
44
45
Fra A. Testen, Franjo Asiški i šestokrili Serafin (La Verna, Italija).
„Kad god bi fra Berard dolazio u Kampor pohoditi svoju rodbinu... mogao sam s njime voditi duhovne razgovore, napose o sv. Franji."
46
Fra Ambroz u muzejskoj zbirci samostana u Kamporu.
Jedva mogu izraziti radost koju sam osjetio u tom času. Biti u umjetničkom ambijentu, naime u prostoru muzejske zbirke, i taj prostor imati kao svoj atelier, tko to ima?"
1980. održala izložba amaterskih slikara. Potaknuli su me da i ja za izložbu priložim koji svoj rad. Ocjenjivački sud, u kojemu je bio i znameniti profesor i kritičar moderne umjetnosti Tonko Maroevič, moj je rad ocijenio najboljim. Štoviše, prof. Maroevic je spomenute godine u jednom ilustriranom časopisu (Start, 26. XI. 1980), nama fratrima neprimjerenom zbog nečednih erotskih ilustracija, s nekom osobitom pažnjom pisao o fratru slikaru sa zelenom bradom. Za za-grebačkog profesora bio sam otkrice. Uvelike hvaleči moju slobodu u črtanju, smjestio me u ozračje franciskanske poniznosti i pred čudima stvorenoga svijeta opisao kao autsajdera u suvremenom povijesnom razdoblju. Sve su me te ocjene i osobe zbunjivale, ali me nisu odveč uznemirile. Neka stvari idu po daru Providnosti. Bijah, naime, si-guran da se ništa što je dobro ne dogada bez Boga. Tako je profesor Maroevic u nekom smislu bio u ulozi prvoga promicatelja mojega slikarstva. Uslijedila je svetkovina mojega crtanja i slikanja: prva sa-mostalna izložba radova, i to u klaustru samostana u Kamporu, godine 1981. Fra Tomislav se angažirao kao revni pomagač profesora Ive Šimata Banova, postavljača izložbe. Sve je to pratio Josip Turčinovič, direktor Krščanske sadašnjosti iz Zagreba, koja je bila izdavač monografije i filma o meni, što ga je snimio i uredio zagrebački franjevac fra Miroslav Hlevnjak. Sva su ta zbivanja nadilazila moja očekivanja. Više sam puta u tim trenutcima poželio svoj stari samostanski mir, ali natrag se nije moglo. Uzeli su me u ruke i nose me, a da ja u du-bini svega ne vidim razloga za takvo razglašavanje mojih skromnih crtačkih i slikarskih radova. I oris mojega životnog puta, unesen u spomenutu monografiju, što ga je s marom i pažnjom zapisala Margarita, dična supruga spomenutog profesora, učinio mi se nestvarnim. Čitajuči ga, zatitrao sam od uzbudenja. Čak sam se u duši upitao: nisam li, možda, upao u isticanje svoje neznatnosti. Ipak, željan Istine - a samo Bog je Istina - u savjesti osječam da ništa krivo nisam rekao. Sve samo činjenice, kako su željeli dragi Ive i Margarita.
47
Voditelja te slikarske svetkovine, Ive Šimata Banova, moram posebno spomenuti. Ne prestajem se pitati zašto je taj cijenjeni profesor moderne umjetnosti meni posvetio toliku pažnju? Što ga je to privuklo u mojim crtežima i slikama, ne znam, ali je medu nama nastala posebna povezanost. Mnogo smo razgovora vodili. Na moje čudenje, profesor me ni u čemu nije poučavao. Ništa mi nije želio nametati, doduše, ni ja nisam poučavao profesora, jer tako što ne volim. Tek mogu ponešto komu pokazati, a i to bez opterečenja hoče li to biti dobro primljeno. Profesorovo poštovanje prema meni gotovo me zbunjivalo, posebno u prvim susretima. Što samouk i neuk crtač može i o čemu s pozna-tim profesorom razgovarati? Pa ipak, naši su razgovori bili i njemu i meni dragi. Njegova pažnja nadvisivala je moju franjevačku neznat-nost. Profesoru sam govorio jednostavnim riječima i prostodušno mu bez straha pokazivao svoje slike, jer sam odmah na početku naših razgovora osjetio da voli moju jednostavnost, ne manje od mojih slikarskih radova, ako se išta od mojega može nazivati tim uzvišenim imenom. Iz tih naših susreta, godine 1982., izišla je monografija s naslovom TESTEN. Kad god bih je uzeo u ruke, bio sam dirnut, na trenutke do zbunjenosti. Kako i ne bih? Samouk crtač, skriveni fratar i prestižna knjiga s učenim tekstom o meni. Sa začudenošču sam čitao profesorov tekst u kojem me usporeduje s velikim i slavnim sli-karima ekspresionizma. Teško sam se u duši mirio s takvim svrstava-njem jednog neukog crtača-slikara. Ja, pak, iskreno kažem da nisam svjestan jesam li uopče i u kolikoj sam mjeri bio pod ičijim utjecajem. Uostalom, jedva i znam za te pravce moderne umjetnosti. A mrlju u mojim tuševima, za koju profesor kaže da je u mojem crtanju zado-bila sjajan položaj egzistencijalnog traga i uvjerljivost žile kucavice, ja sam doživljavao kao Pradubinu, nikada kao nakupinu tame, iz koje se izvlači ljepota bez proporcija. A to je vazda ljepota s crtama Osovine. Ništa nisam naslikao što bi bilo bez pokazatelja Osovine, bez uoča-
Fra Ambrozov izraz smirene radosti.
„Ponovit cu: u sebi sam nosio ono što sampoodavno otkrio, a to je da je umjetnost slobodno stvaralaštvo, slobodno od ugleda i slave, zaigranost i radost u otkrivanju Tajne. Da, umjetnost je radost."
48
Ive Šimat Banov u razgovoru s fra Ambrozom, u klaustru kamporskog samostana godine 1982.
„ Voditelja te slikarske svetkovine, Ive Šimata Banova, moram posebno spomenuti. Neprestajem se pitati zašto je taj cijenjeni profesor moderne umjetnosti meni posvetio toliku pažnju
vanja Smisla. U svemu sam, pak, želio naglasiti crtu Neizrecivosti, jer ništa na ovom svijetu i ne možemo u potpunosti izreči.
Slične osječaje radosti i nelagode imao sam kada su organizirane slje-deče izložbe mojih radova: opet u Kamporu, pa u Hvaru, u mojem Mengešu te čak dva puta u Zagrebu. Sve je to nadilazilo moja očeki-vanja. Pred profesorom i pred drugima krio sam svoje doživljavanje svega što se dogada s mojim slikanjem, jer i danas mislim da je sav taj slikarski rad bio samo moja zaigranost. Ne znači da je to bilo kakvo odbijanje vanjskoga dogadanja niti skrivanje od svijeta, nego, usu-dujem se priznati, nelagoda zbog narušavanja mojega samostanskog mira i jednostavnoga života u duhu svetoga Asižanina. Ponovit ču: u sebi sam nosio ono što sam poodavno otkrio, a to je da je umjetnost slobodno stvaralaštvo, slobodno od ugleda i slave, zaigranost i radost u otkrivanju Tajne. Da, umjetnost je radost. Uvjeren sam da je profesor upravo to vidio i, eto, napravio galamu oko mene koji sam cijeli život provodio u tišini samostana.
No, ipak mi je naviralo jedno pitanje, u isti mah tjeskobno i osloba-dajuče: jesmo li se profesor i ja posve razumjeli? Je li on u potpunosti ušao u moju nutrinu? Ne mislim, dakako, da sam ja kakva veličina. Pomišljam samo na ono što odavno držim o sebi: ja sam tajna. Tako nekako mislim i za druge, za čovjeka. Nisam li, dakle, za profesora ostao tajna? On me postavio u okvire moderne umjetnosti, i opi-sao moje napredovanje prema, kako je napisao, zrelom umjetničkom izražavanju, i sve to učinio s velikim stručnim znanjem i riječima, meni katkad teže shvatljivim. Za sve sam mu to najdublje zahva-lan. Ali, u svemu što sam črtanjem i slikanjem izrazio, čini mi se da sam u nekim sadržajima svojega vjerničkoga i franjevačkoga poziva za profesora ostao tajna. Zapravo, sve što je profesor vidio od mojega črtanja, pa da je i kojim slučajem mogao imati pred očima baš sve što
49
sam ikada nacrtao i naslikao, dakle i sve što je bačeno u smece, i sve što je otišlo bez traga u ruke mnogima koji su željeli pokoji moj rad, sve je to samo mali vidljivi dio mene. Jedan mali dio onoga što sam ja u svojoj duši i duhovnosti, u svojim razmišljanjima, u svojim željama i težnjama, u svojem miru i nemiru, pokušao sam izraziti u ovom tekstu. A pitanje je koliko sam u tom uspio. Nisam li, dakle, i ja sam sebi umnogome ostao tajna? U istom smislu još smijem reci: i profesor je za mene ostao tajna. No, najljepše je što smo pri našim susretima i mi jedan drugom dopuštali - a da to nismo glasno izražavali - da u dubinama svojega bica ostanemo tajna, ali tajna s imenom, tajna u kojoj se čak s radošcu prihvaca različitost osobnosti. Medusobno smo postali bliski, jako bliski, te bih mogao reci da smo oba postali fratri sv. Franje. On na svoj način, a ja na svoj. Slutim da je i profesor tako doživio naše susrete.
Bilo mi je drago da je profesorov tekst preveden na njemački jezik. Jer, dok je jedva tko držao vrijednim moje crteže, Nijemci i Austri-janci koji su kao turisti dolazili na Rab, rado bi se sa mnom zadržavali u razgovoru, čak bi i hvalili moj njemački i s pažnjom gledajuci moje crteže, radovali se kad bih pred njihovim očima stvarao nove te im neke darivao. Bili su redom dragi ljudi, a u znak zahvalnosti vec bi našli načina da udijele kakvu pomoc za samostan. S nekima od njih nastajalo je prijateljstvo koje se obnavljalo i jačalo njihovim ponovnim dolascima na Rab i neizostavno u Kampor, u naš samostan da mi daruju štogod slikarskoga pribora - tuševe, boje, slikarske blokove, pa i platna. Neki su toliko zavoljeli naš samostan da su željeli u njemu provesti vrijeme odmora. Bile su tu i dvije Eve (obje su nosile baš to ime), jedna i sama umjetnica slikarica, a druga obiteljska žena. Obje su s članovima svojih obitelji mnogo godina bile naše drage gošce. Tako su se doista mnogobrojni moji crteži, pa i slike u boji, našle posvuda u Njemačkoj i Austriji, a nerijetko i u rukama gostiju drugih
Fra Ambroz s goščama iz Njemačke, fra Andrijom i s fra Josipom u Kamporu.
„Neki su toliko zavoljeli naš samostan da su željeli u njemu provesti vrijeme odmora. Bile su tu i dvije Eve (obje su nosile baš to ime), jedna i sama umjetnica slikarica."
50
„A mrlju u mojim tuševima, za koju profesor kaže daje u mojem črtanju zadobila sjajan položaj egzistencijalnog traga i uvjerljivost žile kučaviče, ja sam doživljavao kao Pradubinu, kao crtu Neizrecivosti, nikada kao nakupinu tame____"
Fra A. Testen, Franjo Asiški u uskrsnoj radosti s Kristom raspetim i proslavljenim (potonje u minijaturi, desno, dolje).
51
„Tom čudesnom s-vecu, sada več drhtavom rukom, jer teče moja osamdeset i treča godina života, posvetio sam ijedan od svojih po sijednjih crteža u tušu, s naznakom na dragom jeziku moje majke i moje Slovenije: Sveti Frančišek v naravi."
nacionalnosti. Poneki su preko mojih crteža uspostavili medunarod-na prijateljstva te bi znali prirediti albume mojih crteža i slika, i, da-kako, meni ostaviti posebni primjerak.
Tim prisjecanjem prekidam ovo pisanje, koje je trajalo više od dva mjeseca. Još samo dodajem da sam sve slikao bez opterecenja hoce li jednom moje slike dobiti priznanje, naci se u kakvoj galeriji i hoce li ikad itko o njima pisati. Na kraju mojih zemaljskih dana, evo, doži-vio sam i jedno i drugo i trece. U svemu je pak došlo do onoga što je mene najviše obradovalo: u samostanu sam našao svoj dom i u tihom življenju svojega poziva nalazio sam vremena da u stvaralačkoj slobo-di igram igru crtanja. Lijep život dao mi je Svevišnji koji me stvorio i darom crtanja obdario, a svetac iz Asiza svojom je svetom igrivošcu dao boje mojem franjevačkom pozivu i mojoj neznatnoj osobnosti u slikarskoj igri. Tom čudesnom svecu, sada vec drhtavom rukom, jer teče moja osamdeset i treca godina života, posvetio sam i jedan od svojih posljednjih crteža u tušu, s naznakom na dragom jeziku moje majke i moje Slovenije: Sveti Frančišek v naravi.
53
Životni okvir i samostanske slike fra Ambroza Testena
Od veselog dječaka u obiteljskom domu do radosnog fratra u samostanu...
Fra Ambroz kao dijete, uz sestru Tončku i mlacfeg brata.
Fra Ambroz kod zdenca u klaustru samostana nad Orebicem
55
„Odranoga dječaštva pokazivao sam živu sklonostprema črtanju, zanemarivao ostale školskepredmete i crtao kad god sam mogao. U školi, iposlije u životu, pisanje me umaralo, a črtati bih mogao po cijeli dan i ne bih se umorio. U men i se,pak, učvrstila svijest o vrijednosti dara črtanja onaj dan kadaje moj učitelj - bio sam tada u šestom razredu pučke škole - od svih učeničkih radova kao najbolji izabrao moj crtež cara Franje Josipa. Uz to mijejoš rekao: Ti češ biti slikar."
Fra A. Testen, Imaginarrni štafelaj.
Fra Ambrozovi roditelji, Janez i Marijeta r. Sršen.
Loka kod Mengeša, župna crkva i Testenova ulica (po fra Ambrozu)
U Sloveniji
Janez (fra Ambroz) Testen roden je u Loki kod Mengeša u Sloveniji, 31. kolovoza 1897., od oca Janeza i majke Marijete r. Sršen. U sklad-nom kršcanskom braku rodeno je osmero djece, od kojih je Janez, nakon kcerke Tončke, drugo dijete. Obitelj je imala značajno imanje u Loki, malome mjestu u ravnici iza koje su se postupno dizali travnati i šumoviti brežuljci, potom - u dubljoj pozadini - visoka brda Kamničkih Alpa. Otac je bio školovan u tehničkom crtanju, te je čak u Loki, uz obiteljske gospodarske poslove, vodio obrtničku školu za crtanje. Janez je, očito, naslijedio taj očev dar crtanja, zapažen vec u pučkoj školi, koju je polazio u Loki. Mali Janez je, primjerice, od svoga učitelja Pirca bio najbolje ocijenjen u zadaci crtanja lika cara Franje Josipa. Zauvijek mu je u pamcenju ostala riječ spomenutoga učitelja: 'Ti ceš biti slikar'.
Djetinjstvo i ranu mladost Janez je proveo u rodnom kraju, u Loki i Mengešu. Gradic Mengeš, posebno razvijen u vremenu carice Marije Terezije, manje je društveno i gospodarsko središte užeg područ-
ja. Ali, blizu je Ljubljana, udaljena svega dvadesetak kilometara od Loke, odnosno od Mengeša. Dječak Janez je nesklon učenju u školi. Ranu mladost prolazi u različitim obiteljskim poslovima, najviše pak u krugu očeve škole za tehničko crtanje. Što više, bilo je očito da Janez u sebi nosi dar koji ga diže iznad tehničkog crtanja. Sve jasnije je okrenut umjetničkom crtanju i slikanju. U tim godinama pokazuje sklonost duhovnoj viziji života. Materijalna sigurnost ne predstavlja mu posebnu vrijednost, pa je u toj ranoj mladosti - kad živi u znaku odredene provizornosti, bez posebnoga životnog usmjerenja - sve jače obuzet nutarnjim pitanjima. Oko petnaeste godine života u Ja-nezovoj duši pojavljuje se želja za duhovnim redovničkim pozivom.
U Hrvatskoj
Početak redovničkog života: Zadar — Košljun
U dobi od šesnaest godina Janez se odlučuje za franjevački poziv. Znakovito je da želi živjeti u kojem franjevačkom samostanu na hr-
vatskoj ^al^ i to u Pr°vinciji sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. S Geografska slika Provincije sv. Jeronima sa velikom vjerojatnošču možemo zaključiti da je do takve odluke došlo sjedištem u Zadru.
58
i.
Klaustar samostana sv. Frane u Zadru, 16. st.
iz kontakata s kojim od slovenskih franjevca koji su več bili članovi spomenute Provincije, medu kojima više svečenika, ali i neki koji nisu bili svečenici, nego redovnička brača, primjerice fra Fabijan Pušnik, fra Lujo Vizintin, fra Mirko Grmek, redom nešto stariji od Janeza. Takav status franjevca bio je u to doba veoma cijenjen, več i iz činjenice da i sam utemeljitelj franjevačkoga reda, sv. Franjo Asiški (1181.-1226.), nije želio biti svečenik. Što više, veliki Asižanin je za-mišljao da če njegov red biti redjednostavne i male brače, bez posebnih kleričkih stupnjeva. Takva misao - danas prihvatljiva - nije bila ni zamisliva ni prihvatljiva u onodobnim visokim hijerarhijskim kru-govima.
Mladi Janez prvo dolazi u ZADAR, u samostan sv. Frane, tada sre-dište franjevačke obalne provincije. Bilo je to godine 1913., kad je imao šesnaest godina. U Zadru je boravio barem jednu godinu dana. U provincijskoj krojačiji naučio je krojački zanat. Vjerojatno je u ta-
59
kvom usmjerenju mladoga Janeza odigrao ulogu i stariji franjevački brat iz Slovenije, fra Fabijan Pušnik, u provincijskoj zajednici poznat kao izvrstan krojač. U svakom slučaju, Janez je 8. prosinca 1914. svoje gradansko odijelo zamijenio redovničkim franjevačkim habitom, kada su mu poglavari - uz taj čin oblačenja - dali i redovničko ime: fra Benedikt. Time još nije postao redovnik-franjevac u punom smislu riječi, što če postati nakon godine novicijata, koja je, zbog više nesklonih ratnih i osobnih okolnosti, uslijedila deset godina kasnije. Boravak u Zadru bio je prilika da zavoli i samostan sv. Frane i svoj franjevački poziv i taj čudesni grad u središtu Jadranske obale. Našao se, dakle, u gradu u kojemu su se franjevci stalno nastanili več sredi-nom 13. st., na mjestu koje je - prema povijesnoj predaji - osobno pohodio i sam sv. Franjo Asiški. Prema povijesnoj vjerojatnosti to se dogodilo godine 1212., kada je svetac putovao prema Isusovoj domovini Palestini.
Dolaskom u Zadar mladi Slovenac prispjeva u jedan od najranijih, ako ne i najraniji franjevački samostan preko Alpa, naime u samostan sv. Frane, več od početka - uz male povijesne prekide - sjedište franjevačke provincije na Jadranskoj obali. Crkva s naslovom sv. Franje - posvečena godine 1280. - gradena je u jednostavnoj, tzv. fra-njevačkoj gotici, a renesansni klaustar iz 15. st., poveznica je izmedu crkve i samostanskih zgrada, što skladno stvara nutarnju sabranost redovnika. U svojem prvom boravku u Zadru - što je trajalo otprilike jednu godinu - mladi Janez se nalazi u veoma živom i dinamičnom samostanu, punom mladih i starijih fratara, u strogoj nutarnjoj disciplini, ali veoma djelatnom prema vani, što se nadasve očituje preko brojnog sudjelovanja vjernika u bogoslužju, u raznim pobožnostima, a uz samostan djeluje i nekoliko bratovština, odnosno vjerskih dru-štava, muških i ženskih.
60
Košljun, pogled na otočic i franjevački samostan.
Za svoje umjetničko oko mladi Janez, pak, svaki dan u samostan-skom sklopu ima pred očima umjetnička djela od največe vrijednosti, od kojih valja spomenuti barem ova: romaničko raspelo iz 12./13. st., korska sjedala za svakidašnju molitvu redovnika iz kraja 14. st., tragove slavnog kipara i graditelja Jurja M. Dalmatinca (sredinom 15 . st.), potom ne manje poznatog Nikole Firentinca (konac 15. st.), pa oltarnu sliku venecijanskog slikara Palme Mladega (konac 16. i početak 17 st.), pod naslovom Sveti Franjo u slavi, i brojna druga umjetnička djela. Za povremenih izlazaka u grad, napose u danima blagdana i svetkovina, mladi Janez je došao u dodir s odista brojnim spomenicima kulture grada Zadra, posebice onim sakralnog sadržaja, od kojih: crkva sv. Donata, crkva sv. Krševana u nekoč važnom korpusu benediktinske opatije, crkva sv. Marije i živa opatija koludrica sv. Benedikta, katedrala sv. Stošije, crkva sv. Šime, pa brojni graditeljski biseri plemičkih zgrada s gotičkim, potom renesansnim i baroknim tragovima, i slično. Bio je to novi svijet duhovnosti i umjetnosti s kojim je došao u bliski dodir mladi Janez, odnosno fra Benedikt, iz Slovenije.
Franjevački kandidat Janez, fra Benedikt, nakon boravka u Zadru, prema vlastitom kazivanju, godine 1914. odlazi u samostan na KOŠLJUN, što je moglo biti u prosincu, jer je početkom tog mjeseca u Zadru, kako je gore navedeno, obukao redovničko franjevačko odije-lo i dobio ime fra Benedikt. Iz jednog samostana u vrevi grada, našao se u samostanu prirodne osame, na malom otočiču Košljunu, u okviru otoka Krka, u uvali kod mjesta Punat. Svejedno, na otočiču je veoma živo. U tim godinama, na Košljunu djeluje franjevački kolegij s nižom gimnazijskom školom, otvoren godine 1894., kao prva gimnazijska škola s nastavnim hrvatskim jezikom na području Istre i Kvarnera. Ta škola je na Košljunu djelovala do godine 1927., kada se provincijsko niže gimnazijsko školovanje prebacuje na otočič Badija kod Korčule.
61
62
Očito da su poglavari mladog slovenskog kandidata poslali na Ko-šljun da bi u takvom ambijentu mogao napredovati u znanju hrvat-skog jezika. Nije nam poznato koliko je mladi fra Benedikt ostao na Košljunu, možda nešto više od jedne godine, jer je godine 1916. pozvan u austrijsku vojsku u več razbuktanom Prvom svjetskom ratu.
Košljun je mjesto rijetke prirodne ljepote i milenijske redovničke obilježenosti. Mladi Janez, sada fra Benedikt, našao se opet u okolišu punom svetih tragova redovnika - prvo benediktinaca, potom fra-njevaca - u trajanju od skoro čitavog jednog milenija. Na Košljunu je več od 12. st. glagoljaška benediktinska opatija Svete Marije s tro-brodnom romaničkom crkvom. U 15. st. dolaze franjevci. Na molbu vlasnika otoka, krčkih knezova Martina i Ivana Frankopana, godine 1447., papa Nikola V. dopušta da u samostan, koji je nakon smrti za-dnjeg benediktinskog opata Dominika bio napušten, dodu franjevci iz Krka. Donacijom Ivana Frankopana i kčeri mu Marije Katarine, benediktinska crkva, sada franjevačka, povečana je i obnovljena u jednobrodnu crkvu, i posvečena na naslov Navještenja B. D. Marije. Mladom franjevačkom kandidatu je svaki dan pred očima i poliptih u dnu glavnog oltara što ga je uradio venecijanski slikar Girolamo da Santacroce godine 1535. U toj košljunskoj crkvi posebnu pažnju privlači i največa slika na platnu u Hrvatskoj, ogromno platno iznad oltarnog luka na kojemu je Francesco Ughetti, godine 1653., prika-zao raj, čistilište i pakao. Klaustar, izraden u jednostavnoj franjevačkoj renesansi, u današnjem obliku je iz prijelaza 16./17.stolječa.
Očito da je mladi fra Benedikt doživljavao i ljepotu košljunskih kapelica, skladno rasporedenih po otočiču. Prva kapelica je smještena na putu od pristaništa prema samostanskim zgradama, posvečena Kristovu rodenju (Betlehem) ili kapelica Jaslica, s visoko vrijednim baroknim kipovima iz sredine 17. st. U šumi je kapelica Svetog Križa
63
(Sveti Jerusolim) iz 16. st., u kojoj je veoma čašceno čudotvorno raspelo. Ozidanim puteljkom prema jugu stiže se do priproste kapelice sv. Franje iz sredine 17. st. , u kojoj je mali oltar s kipom umiruceg sv. Franje.
U vihoru Prvoga svjetskog rata
Vihor Prvog svjetskog rata odveo je fra Benedikta na prostore jednog od najkrvavijih ratova uopce, u kojemu je u velikom krugu zarace-nih strana sudjelovalo oko 60 milijuna vojnika. Mladi fra Benedikt pozvan je u vojsku, kako je gore rečeno, godine 1916. Dospio je na bojišta u Štajerskoj i Tirolu u okviru slovenske regimente. Mirotvo-ran u duši i vec s dubokim udahom mirotvorstva mirotvornog sveca, sv. Franje, u sebi je nosio želju da nikad ne opali metak. Kada je pak na bojišnici došlo do vojnog napada, fra Benedikt - u civilstvu opet s imenom Janez - pokliznuo se i ranjen dospio u bolnicu. Zbog povre-de je dobio dopust. Pokušava izmaknuti vojnoj službi, ali ga žandari nalaze, biva kažnjen zatvorom i šalju ga na prve linije bojišnice prema Italiji. Završetak rata dočekao je u Meranu, pa odlazi u Ljubljanu. Još uvijek u vojnoj obavezi, opet pokušava bijeg i odlazi svojima u Loku. U svemu, na bojištima je proveo nešto više od dvije godine. Okonča-njem rata, godine 1918., tri godine živi u Ljubljani. Različitim fizič-kim radom zaraduje za skromni život. Razmišlja o svojoj buducnosti. Ratne strahote na mladog Janeza djelovale su zbunjujuce i uznemiru-juce. U nekim časovima bio je u dvojbi hoce li opet u samostan ili ce krenuti novim životnim putem. Kojim? Za život u svijetu nije osjecao naročitu privlačnost. Nesnalažljivost u brigama za svakidašnjicu i ne-
sklonost prema stjecanju materijalnih dobara ponovno su ga vratile Francesco Ughetti (1653.): raJ, čistilište i pakao, mislima za život u samostanu. Duhovne silnice bile su jače.	KošlJun, samostanska crkva.
64
Opet u Hrvatskoj:
od Dubrovnika do Kampora i Zadra
Janez je u svojoj dvadeset i šestoj godini života. Javlja se provincijalu franjevačke provincije Svetog Jeronima, u kojoj je ranije započeo svoj redovnički poziv. Poslan je u samostan Male brace u DUBROVNIKU, gdje boravi od 1921. do 1925. U tom samostanu nastavlja re-dovničku formaciju, prekinutu na Košljunu zbog odlaska na bojišta spomenutoga Prvoga svjetskog rata, ali sada opet samo kao kandidat, jer je - da bi postao franjevac - trebao proci godinu novicijata. Dolaskom u Dubrovnik opet oblači redovničko franjevačko odijelo i dobiva ime fra Ambroz. U tom drevnom i velikom samostanu - prepoznat kao dobar crtač - obavlja dužnost voštarnika u samostanskoj voštarnici, gdje s drugima izraduje svijece koje on oslikava uljenim bojama u sadržaju različitih svetačkih simbola. Kad je, k tome, na-crtao grb za biskupski grob, fra Alfons Markwitzka, tada gvardijan samostana, i on sa smislom za umjetnost, mladom Slovencu pokazuje pažnju i pribavlja mu slikarski pribor. Može se kazati da je fra Ambroz od tada u krugu franjevačke provincijske brace prvi put postao cijenjen po svojoj slikarskoj sposobnosti. U zadnjoj godini svog bo-ravka u Dubrovniku, godine 1924., u krugu samostana Male brace, fra Ambroz ulazi u godinu novicijata. Učitelj mladih novaka je fra Rafo Kapurso, i sam amaterski ljubitelj slikarske umjetnosti, od ko-jega je fra Ambroz primio i prvu temeljitu redovničku formaciju i savjete u slikarstvu, po čemu postaju i bliski prijatelji.
U Dubrovniku fra Ambroz postupno upoznaje sve ljepote toga gole-mog samostanskog zdanja. Samostan Male brace jedan je od najvecih i najmonumentalnijih franjevačkih samostana u franjevačkom redu. Mladog fra Ambroza - sada vec u zrelim godinama - sve fascinira. Samostan ima dva klaustra: gornji (renesansni, s križnim svodovima
Samostan Male brace u Dubrovniku, pogled iz zraka.
66
Veliki klaustar Male brace u Dubrovniku, 14. st.
i polukružnim lukovima) i donji, veči, romaničko-gotički. Znade se da je graditelj toga velikog klaustra Mihoje Brajkov iz Bara (prva pol. 14. st.). Taj klaustar je čudo graditeljske ljepote, ubraja se u najljepša romaničko-gotička ostvarenja s ove strane Alpa: sto i dvadeset tanjih stupova i dvanaest masivnih stupova, ornamentalne rozete, kapiteli raznih oblika sa sadržajem ljudskih, životinjskih i biljnih motiva, te šetnicom povrh završne terase, što sve stvara samostansku unutraš-njost, naime zatvoreno dvorište, s hodnicima i malim zelenim vrtom u središtu. Bio je to i za mladog fra Ambroza očaravajuči prostor u kojemu se svaki dan kretao. Te unutarnje samostanske šetnje očito su pokretale i fra Ambrozovu crtačku i slikarsku imaginaciju. Spo-menuti maštoviti ljudski, životinjski i biljni motivi kapitela - redom radeni u čudesnoj slobodi izraza - hvatali su i oko i maštu mladog, umjetnički nadarenog fra Ambroza.
67
U samostanu Male brače fra Ambroz je svaki dan u dodiru i s veoma svečano barokiziranom crkvom, temeljito preuredenom poslije potresa od 6. travnja 1667. Uz velike umjetnine kiparstva i slikarstva u toj crkvi, fra Ambroz se divi pred oltarnom palom sv. Franje što je nasli-kao Celestin Medovič godine 1888., s kojim če kasnije, u Cavtatu i na Kuni, dolaziti u bliži umjetnički dodir, i smatrati ga za jednog od svojih intimnih uzora.
Nakon boravka u Dubrovniku, fra Ambroz je koji mjesec dana pro-boravio u samostanu na BADIJI, gdje je 16. prosinca 1928. položio svečane redovničke zavjete, i time bio potpuno uključen u franjevački red. U tom kratkom boravku na Badiji naslikao je sliku sv. Antuna (ulje na platnu), što je zabilježio vlastitom rukom u osobnom listu koji se čuva u Provincijskom arhivu u Zadru.
Prema odredbi provincijskih poglavara fra Ambroz potom odlazi u samostan Gospe od snijega u CAVTAT, gdje boravi dvije godine (1925. - 1927.). Taj mali samostan, graden koncem 15. st., smješten uz rub gradiča, tik uz more cavtatske uvale, sa stepeničastim vrtovi-ma, ostat če za čitav život fra Ambrozovo drago mjesto za življenje u franjevačkom pozivu. I opet se našao u umjetnički vrijednom okolišu samostana i malog skladnog gradiča. Samostan je osnovan 1484. na poticaj dubrovačke Male brače, postupno graden i dogradivan, s klaustrom i cisternom u središtu. Usprkos velikim nedačama - potres od 6. travnja 1667., te više pljačkaških pohoda - fra Ambroz je i u Cavtatu motrio značajne tragove umjetničkih djela, od kojih su od značenja slikarski radovi: Bogorodica s Djetetom (u sredini slike glavnog oltara, ulje na dasci, iz kraja 15. st.), poliptih sv. Mihovila na pokrajnjem oltaru (tempera na dasci Vicka Lovrina Dobričevi-ča, 1409./1410.). Tu se, več u samostanskoj crkvi, fra Ambroz susreo i s dva slikarska djela Vlahe Bukovca: Gospa od Milosrda (ulje na
Franjevački samostan u Cavtatu, pogled s uvale.
68
Vicko Lovrin Dobričevic, poliptih s istaknutim likom sv. Mihovila (1409./1410.), franjevačka crkva Gospe od snijega, Cavtat.
platnu, Pariz, godine 1880.) i Gospa od Cavtata u luneti iznad tri-jumfalnog luka (ulje na platnu, Prag, godine 1909.), u oba slučaja poklon autora. U cavtatskoj franjevačkoj crkvi fra Ambroz motri i Stigmatizaciju sv. Franje - več spomenutog drugog velikog hrvatskog slikara - franjevca Celestina Medoviča (ulje na platnu, godine 1880.). U Cavtatu je fra Ambroz došao i u širi dodir s Vlahom Bukovcem, doduše ne osobno nego preko Bukovčevih studenata i šireg kruga obitelji. Pohadao je Bukovčev obiteljski atelier i u druženju s Bukov-čevim studentom, Vodopijom, razvijao svoje crtačke sposobnosti, što čini uz redovite poslove u vrtu i u kuhinji.
Fra Ambroz je godine 1927. premješten u OREBIC (1927. - 1929.), odnosno u samostan Gospe od Andela ponad Orebica, u čudesno slikovit prirodni okoliš. Samostan je graden potkraj 15. st., relativno malen, u duhu franjevačke jednostavnosti, i on okružen stepeniča-stim vrtovima s vinovom lozom, maslinom i povrčem. Sav širi samostanski okoliš okružuju vitki čempresi i pokoji veliki bor. Pogled na širi korčulanski akvatorij s pravom se ubraja u najljepše vedute na Jadranskoj obali. Fratri su - ne bez razloga - ispred samostana i samostanske crkve vec davno napravili natkrivenu malu lodu-glorijetu, iz koje puca pogled na spomenuti akvatorij. Fra Ambroz je i ovdje u susretu s umjetničkom baštinom, napose u gotičko-renesansnoj crkvi, posvečenoj 17. svibnja godine 1534., s naslovom Uznesenja B. D. Marije, odavno nazvanoj Gospom od Andela. Tu fra Ambroz svag-dano promatra oltar Gospe od Andela (ikona bizantskog stila, raška škola 16. st.), Gospu s Djetetom (mramor, firentinski kipar Tomas Fiamberti), pa opet Gospu s Djetetom na grudima (kamen, Nikola Firentinac), i drugo.
Fra Ambroz se na Orebicu, pored kuhanja i rada u vrtu, sve inten-zivnije posvečuje slikanju i, vec zapažen, dobiva narudžbe za slike,
69
od kojih i narudžbu za crkvu u Vignju (slika je, nažalost, zbog loše slikarske tehnike, ubrzo propala). U tom prvom boravku na Orebiču, gdje je gvardijan fra Rafo Kapurso, njegov učitelj u novicijatskoj formaciji, ujedno i amaterski učitelj u slikarstvu, fra Ambroz i fra Rafo bratski i prijateljski suraduju u slikanju, pa su tako zajedno naslikali veliku vedutu iznad trijumfalnog luka samostanske crkve: Pelješki kanal s crkvom na hridi i jedrenjakom. Fra Ambroz u tim danima susreče i poznatog slikara Maksimilijana Vanku, profesora perspektive na Slikarskoj akademiji u Zagrebu, koji je dolazio na odmor u Korčulu, a odatle na šetnje po Pelješcu. Vanka je u fra Ambrozu pre-poznao slikarski talent i ponudio mu pomoč da pode na studij likovnih umjetnosti u Zagreb, uvjeravajuči ga da bi tijekom dvije godine mogao postati pravim umjetnikom. Fra Ambroz je nakon premišlja-nja odustao od te ponude i svojem provincijalu nije niti poslao upit za dozvolu. Svejedno, fra Ambroz nastavlja druženje s Vankom i od njega mnogo uči. U tom istom vremenu upoznaje i akademika Cvitu Fiskoviča - rodom iz Orebiča - koji je u to vrijeme bio student po-vijesti umjetnosti u Zagrebu. Za ljetnih mjeseci i čestih Fiskovičevih dolazaka u Orebič, druži se s njim kao s onim s kojim je srodan u doživljavanju likovnih umjetnosti.
Očito da tada - uz svjetovne znalce u likovnoj umjetnosti - fra Am-broza sve više cijene i fratri unutar provincijske zajednice. Iz te či-njenice dolazi i molba iz samostana Male brače u Dubrovniku da fra Ambroz, zajedno s fra Rafom Kapursom, tada gvardijanom na Orebiču, dode naslikati platno za božične jaslice. Tom pozivu su se obojica rado odazvali i uradili jaslice koje još uvijek uvečavaju ljepotu i radost božičnih dana u dubrovačkoj crkvi Male brače. Fra Ambroz je naslikao veliko božično platno i druge pojedinosti, a fra Rafo je svojom vještinom za umjetničku stolariju i za opče oblikovanje cjeli-ne tome dao značajan doprinos. Nažalost, u tim danima se zbilo neko
Franjevački samostan nad Orebicem, opci pogled.
70
Bizantska Gospa, Hodigitria (Gospa od puta), 16. st., samostanska crkva nad Orebicem.
ružno ogovaranje od strane pojedinih fratara na račun fra Ambroza i fra Rafe, što ih je na kratko udaljilo u bratskim odnosima. Zbog rečenog razloga, fra Ambroz se ne vraca u svoj samostan na Orebic. Na srecu, kasnije se to ogovaranje pokazalo neistinitim i zluradim, te su se njihovi odnosi ponovno vratili u bratsko i suradničko ozračje.
Odlukom provincijala, fra Ambroz je iz tog neodredenog, veoma kratkog, boravka u Dubrovniku premješten u samostan Gospe od Loreta na KUNI, gdje ostaje deset godina (1929. - 1939.). Moglo bi se pomisliti da je fra Ambroz tamo premješten iz disciplinskog po-stupka, naime zbog otkazivanja da se vrati u svoj samostan na Orebic, ali se pokazalo da je fra Ambroz taj premještaj doživio kao djelo Pro-vidnosti. I inače nesklon komentarima o medubratskim odnosima, k tome i posve zadovoljan da je otkriven lažni komentar izmedu njega i fra Rafe, te se s fra Rafom ponovno osjecao blizak i prijateljski, fra Ambroz na Kuni nalazi ugodno mjesto za življenje i za slikanje. Sretna je okolnost da se fra Ambroz tamo nalazio s fra Kostom Se-lakom, Slovencem, koji je kasnije prešao u status dijecezanskog svečenika Dubrovačke biskupije. Fra Kosto mu kupuje boje i časopise iz umjetnosti i posreduje izmedu njega i slikara Gabrijela Jurkica, s kojim fra Ambroz preko pisama neko vrijeme podržava bliske veze. Gabrijel Jurkic potiče fra Ambroza u slikarskim nastojanjima. Očito iz razloga krajnje nesklonosti dopisivanju i pisanju, fra Ambroz na-kon par godina prekida dopisivanje s Gabrijelom Jurkicem, ali jača fra Ambrozova očaranost poznatim slikarom rodom iz Kune, Matom Celestinom Medovicem (Kuna 1857. - Sarajevo 1920.). Obi-lazi Medovicevu kucu i žali nad stanjem njegove ostavštine, osobito zbog zabačenih crteža po zakutcima kuce u vlazi i smecu. Ponesen tim visokim akademskim slikarstvom, fra Ambroz u Kuni pokušava više učiti o slikarstvu i pomišlja da bi trebao poznavati pravila slikanja. Provincijal fra Mauricije Gugic šalje fra Ambroza na Badiju kod
71
72
Fra A. Testen, pogled na samostan i crkvu u Kuni.
Celestin Medovic, oltar sv. Ivana Krstitelja, samostanska crkva u Kuni.
Korčule k povjesničaru umjetnosti fra Andri Vidu Mihičicu, tada profesoru umjetnosti u klasičnoj gimnaziji na Badiji, kasnije profeso-ru na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Fra Vid nije poka-zao pažnju fra Ambrozu, pa je taj pokušaj ostao bezuspješan. Doduše, ostaje činjenica da fra Ambroz ni sam nije bio odlučan za akademsko školovanje.
Samostan na Kuni nije tipično franjevački po svom postanku. Sta-novnici Pelješca su, naime, godine1681., posred poluotoka podigli cr-kvicu u čast B. D. Marije od Loreta. Obuhvacala je tek prostor prez-biterija sadašnje crkve koja je velikom dogradnjom, godine 1705., dovedena u današnji trobrodni oblik, kao crkva marijanskog svetišta. Iste godine, uz crkvu, započeta je gradnja samostana, u koji se fra-njevci nastanjuju u ljeti godine 1708., ali je unutarnje uredenje i crkve i samostana trajalo više od sto godina. Fra Ambroz je medu oltarnim slikama crkve Gospe od Loreta naišao i na Celestina Medovica, koji je za tu crkvu naslikao oltarnu palu sv. Ivana Krstitelja.
Iz uvida u fra Ambrozov boravak na Kuni razvidno je da i tada intenzivno slika. Vrijedi spomenuti da je, izmedu ostaloga, iznad trijum-falnog luka u samostanskoj crkvi, uljenim bojama naslikao prijenos svete kucice iz Nazareta na Trsat. Prema vlastitom zapisu u osobnom listu što se čuva u vec spomenutom Provincijskom arhivu, u vremenu boravka na Kuni naslikao je više portreta po želji svjetovnih osoba, što je ostalo sakriveno pogledu u njegov slikarski rad. Godine 1939. uradio je i portret fra Urbana Talije (čuva se u samostanu Male brace u Dubrovniku), rodenog Dubrovčanina, franjevca, učenog filozofa i teologa, u dva mandata i provincijala. Još spomenimo da je u samostanu u Kuni kasnije uredena mala galerija, uz ostalo, sa slikarskim radovima fra Celestina Medovica i fra Ambroza Testena.
Godine 1939. fra Ambroz je premješten u samostan Svetoga Križa na malom otoku KRAPANJ, gdje stalno boravi čak 22 godine (1939.
73
Fra A. Testen, crkva i samostan na Krapnju, pogled s mora.	Fra A. Testen, portret fra Urbana Talije.
- 1961.), najduže u svojem redovničkom pozivu. Opet je u jednom skromnom franjevačkom samostanu, ali na svoj način lijepom u svojoj jednostavnosti: okrenutost prema unutra oko malog klaustra i okre-nutost prema vani, sa sjeverne strane s crkvom, s južne i jugozapad-ne s velikim ozidanim vrtom, a u nastavku s još vecim pošumljenim gajem, sve do mora. Samostan je graden za bracu Bosanske vikarije, koja su zbog najezde Turaka, zajedno s narodom, odlazila u mirnije krajeve. Gradnja samostana započeta je sredinom 15. st. i završena, uključujuci i crkvu, dvadesetih godina 16. st. Fra Ambrozovo oko hvatalo je raspelo Svetoga Križa, uradeno od maslinova drva koje je doneseno iz Isusove domovine, Svete zemlje, godine 1523., a pripisu-
74
Fra A. Testen, crkva i dio samostana na Krapnju, pogled iz vrta.
je se slavnom domačem kiparu Jurju Petroviču. U čitavom samostan-skom sklopu, preinačivanom kroz stolječa, u izvornom stanju ostala je mala ali reprezentativna blagovaonica, u kojoj je veliko platno Posljednje večere, jednako reprezentativno, što je naslikao Francesco da Santa Croce koncem 15. st. Jednostavnost sklada čitavoga samo-stanskoga sklopa značajno je narušena kada je, godine 1937., tadašnji gvardijan i župnik, fra Vladislav Brusič, dao povečati dimenzije crkve, čime je izgubljena uskladenost izmedu jednostavnog samostanskog dijela i crkvene zgrade. Fra Ambroz je došao na Krapanj dvije godine poslije spomenutog preuredenja. Imao je želju da u unutrašnjem uredenju crkve dade svoj slikarski doprinos, do čega je došlo kasnije. Zbog strašnih okolnosti Drugoga svjetskog rata, koje su imale odjeka i na otoku Krapnju, valjalo se posvetiti spašavanju ljudskih života, pri čemu je samostan igrao značajnu ulogu. Nijemci i partizani izmje-njivali su se u nadjačavanju snaga čak i preko samostanskoga praga: „Znalo se dogoditi da smo Nijemce ispračali na jedna, a partizane uvodili na druga vrata", posvjedočio je osobno fra Ambroz. U tom krajnje zamršenom času bila je prava milost i fra Ambrozovo znanje njemačkoga jezika i njegova mirna narav. Što kuhanjem - sad za jed-ne, sad za druge - što prisebnim mirotvornim pregovaranjem, napose pred Nijemcima, fra Ambroz se zajedno s drugim fratrima sav posve-tio spašavanju ljudi, pa i usprkos smrtnoj opasnosti. S njemačke stra-ne bio je čak na listi sumnjivih, ali sve je prošlo kratkom zatvorskom kaznom u trajanju od petnaest dana. Nijemce je uspio uvjeriti da nije komunist nego da želi spašavati ljude: „Nikada se nisam pokajao što sam naše ljude pomagao", opet je posvjedočio fra Ambroz.
Fra Ambroz u tom poslijeratnom razdoblju na Krapnju, uz rad u kuhinji i u samostanskom vrtu, i dalje, neprestano crta i slika. U samo-stanskoj galeriji i u crkvi čuva se više njegovih crteža i slika, od kojih Krapanjske narikače (1940.), Raspelo (1945.), oltarna slika sv. Nikole
75
Tavelica (1950.), autoportret (1960.), i drugo. U krapanjsku fazu mo-žemo ubrojiti i fra Ambrozov kasniji Križni put, raden godine 1982. za novu crkvu na Brodarici kod Krapnja, nastao iz prijateljske povezanosti fra Ambroza s fra Matom Polonijom, nekoc takoder stalnim članom samostana na Krapnju.
Fra Ambroz je nakon dugog boravka na Krapnju još jednom dospio na OREBIC (1961. - 1967.), gdje je, uz posao u kuhinji, dio vremena provodio u samostanskom muzeju, dočekujuci brojne posjetitelje tog samostana, medu kojima su ponajviše Nijemci, što njemu, koji tečno govori njemački vec od mladosti (po majci koja je govorila njemački), a i od vojačenja u Prvom svjetskom ratu, predstavlja lakocu komuniciranja. U tom razdoblju, izmedu ostalog, slika sedam fresaka za crkvu u Kucišcu (Pelješac), ali zbog nesklonog komentara na račun tog rada od strane Cvite Fiskovica - od mladosti mu prijatelja i tada vec uglednog akademika - i Dubravke Beritic, direktorice Konzervator-skog ureda u Dubrovniku, tim radom je ostao nezadovoljan i župnik i on sam. Fra Ambroz je zbog toga bio ožalošcen, ali ne očajan, jer on ionako nije mnogo držao do sebe. Na Orebicu slika i dalje, izmedu ostalog, za samostansku crkvu Gospe od Andela naslikao je Križni put (1966./1967.). Dodajmo rečenome da je ugledni akademik Cvito Fiskovic, unatoč gore spomenutoj kritici fra Ambrozova rada u Kucišcu, piscu ovog životopisa kazao - u prilici jednog susreta kod Gospe od Andela - da bi neki crteži/slike fra Ambroza Testena dostojno stajali i u slikarskoj galeriji HAZU u Zagrebu.
Boravkom kod Gospe od Andela nad Orebicem fra Ambroz zavr-šava svoje življenje u samostanima na obalnom jugu Provincije sv. Jeronima. Bilo je to razdoblje u kojemu je fra Ambroz dosta vješto skrivao nutarnja slikarska stremljenja, razapeta izmedu ljubavi prema akademskom slikarstvu i trajne napetosti iz želje da nade svoj vlastiti
Fra A. Testen, autoportret.
76
Fra A. Testen, slika nad lukom prezbiterija samostanske crkve nad Orebicem.
slikarski izraz. Oproštaj s Orebicem, naime, bit ce ujedno i oproštaj sa željama za akademskim slikarstvom jednostavnog fra Ambroza. On ionako nikad nije pomišljao da bi se njegovo dotadašnje slikarstvo moglo obilježiti akademskom razinom. Crtao je i slikao jer je iz dubokih nutarnjih pobuda i sklonosti morao slikati. Doduše, fra Am-broz je u svim svojim nastojanjima da uči ili da bude podučavan želio doseci akademsku vještinu, što je nadasve pretpostavljalo svladavanje anatomije i perspektive koju mu je nudio Vanka. To bi ga zacijelo učinilo prihvacenijim u sredini koja je bila sklona njegova nastojanja omalovažiti. Nesklonost školovanju - možda, na srecu! - nadjačavala je. Svejedno, iz tih težnji, pa i druženje s akademskim slikarstvom preko gore spomenutih konatkata i čitanja slikarske literature - sa-zrijevao je novi, posve novi fra Ambrozov slikarski izraz. K tome još valja naglasiti da se fra Ambroz našao u vremenu "kada je umjetnič-ki pogled svijeta posve subjektiviziran, duhovan, emocionalan, posve neovisan od iluzije trodimenzionalnog svijeta boje iprostora naslije-den od antike, obnovljen u renesansi, kanoniziran u akademiajma", što je zacijelo imalo utjecaja da se fra Ambroz "oslobada ambicije akademskih vještina. U njegovoj duši sve snažnije progovara njegova duhovnost, osjetljivost, plima intiuitivne memorije i nadarenost" (Margarita Sveštarov Šimat, iz privatno pisanih dojmova.).
77
Mladenački slikarski zaokret u trecoj životnoj dobi: Kampor
Dolaskom u KAMPOR na otoku Rabu, u samostan sv. Bernardina (1967. - 1983.), nastala je ne samo geografska razlika u fra Ambro-zovoj izmjeni boravka nego i u slikarskom stvaralaštvu. Ipak, možda je drugi boravak na Orebicu - s radom u samostanskom muzeju i u kontaktima s posjetiteljima - bio znakoviti uvod u kamporski stva-ralački boravak. K tome, dospio je u samostan jednako privlačne pri-rodne slikovitosti i arhitektonske franjevačke jednostavnosti poput onog na Orebicu.
Franjevci su u gradu Rabu nazočni vec koncem 13. st., što je zasluga lokalnoga biskupa Grgura de Hermolausa, koji odlukom od 5. svib-
nja 1287. redovnicima male brace-franjevcima dodjeljuje dotadašnji samostan u Kamporu, pogled s mora. samostan koludrica sv. Benedikta, a potonjima daje drugo mjesto u Fra Ambroz u samostanskom vrtu, Kampor.
78
Fra A. Testen, samostan u Kamporu, pogled s mora.
gradu. U vremenu velike franjevačke reformacije koju je predvodio sv. Bernardin Sijenski u 15. st., zajedno s još dva poznata sveta franjevca tog vremena, sv. Jakovom Markijskm i sv. Ivanom Kapistranom, zala-že se da franjevci imaju samostane na mjestima osame, do čega dolazi i na Rabu, kada upravo sv. Ivan Kapistran, 24. svibnja 1445., ovlaščuje provincijala Sklavonije fra Šimuna iz Dubrovnika da pošalje na Rab franjevce. Fra Nikola Pulisano iz Zadra izabire mjesto izvan grada ali blizu njega, uz crkvu sv. Eufemije, na kraju slikovite uvale, na stjeno-vitoj uzvisini tik uz more.
Svojom stepeničastom arhitekturom, te jednako stepeničastim malim vrtovima, samostan u Kamporu več je po toj opčoj slici vrlo privlačno mjesto. K tome, kad se ude unutra, napose u klaustar i u crkvu,
79
otkriva se veoma značajno kulturno blago koje sada fra Ambroz i po želji poglavara - gvardijana fra Ede Hrabra - treba pokazivati posjetiteljima. Očito, prvo je i sam iznenaden visokim vrijednostima likovne umjetnosti. Od malih samostana u kojima je do tada živio -Cavtat, Orebič, Kuna, Krapanj - u Kamporu je došao u susret s još višom umjetničkom razinom i količinom umjetničkih djela. U poza-dini nastanka tih djela treba vidjeti posebno naglašeni zanos štovanja sv. Bernardina u 15. i 16. st., s jedne strane, te težnju plemiča grada Raba da samostan u Kamporu bude mjesto počivališta njihovih posmrtnih ostataka, s druge strane. Iz takvih i sličnih težnji nastala su doista čudesna umjetnička ostvarenja. U svakom slučaju, nastanak kamporskog samostana započeo je u znaku oduševljenja i franjevaca i Rabljana. Marija, žena rapskoga plemiča Petra Cara, oduševljena pro-glašenjem svetim Bernardina Sijenskoga u Rimu godine 1450., čemu je osobno bila nazočna, zajedno sa svojim mužem Petrom, odluči več godine 1451. podiči crkvu za malu braču-franjevce u čast proglaše-nog sveca. Nedugo nakon gradnje crkve, godine 1458., nastaje polip-tih znamenitih umjetnika brače Vivarini, s deset slika na drvetu, od kojih je u vrhu, u središtu, Bogorodica s malim Isusom, a u donjem redu, opet u središtu, veoma istaknutom u odnosu na druge svece, sv. Bernardin. Pored poliptiha, u crkvi je i veoma izražajno kasno-gotič-ko raspelo, takoder iz 15. st., i 'Grčka Gospa', darovana kamporskom samostanu več godine 1446., i oslikani strop iz druge polovice 17. st., a u samostanu - sada u muzeju - čuva se i veoma vrijedno procesio-nalno raspelo, i ono iz 15. st. Koncem 19. st. u kamporski samostan donacijom su dospjele još dvije bizantske ikone s likom Bogorodice i malim Isusom. U samostanu je djelovao skriptorij u kojem su pisane i iluminirane liturgijske knjige do 18. st. U pisanoj memoriji samostana ostao je poznat iluminator fra Bernardin iz Raba, s početka 16. st. Jedan noviji skriptor, fra Odorik Badurina, neumorni pisac 'Velike
Poliptih brace Vivarini, 15. st., crkva samostana u Kamporu.
80
Zahvalno sjecanje na susret s fra Ambrozom: poštanske karte na tri jezika.
ffe&ir (¡k tiv*fc>
iv ?
rtnz.
!ii
I
^ i^iid itj r
r*
P ^ ^n/tl^^^A Ou^Jta iti ^ctui	.
tC


kamporske kronike', koju je - uz posao uredivanja gradskog arhiva u Rabu - rukom pisao u vremenu od 1936. - 1956., osebujni je primjer ranije prakse u krugu samostanskog življenja. Sve spomenuto - uz druge brojne vrijednosti kulturne baštine - predstavlja doista bogat umjetnički fond u jednom malom samostanu na Rabu.
Svu tu iznimnost - od one prirodnog smještaja do duhovne i kultu-ralne - fra Ambroz je s ljubavlju pokazivao brojnim posjetiteljima. K tome, došao je u samostan u kojemu je gvardijan, tada vec spomenuti fra Edo Hrabar, pokazao ne samo veliko razumijevanje prema fra Ambrozu, nego i spremnost da mu pruži sve mogucnosti za slikanje. Sada vec u odmaklim godinama - u dolasku u Kampor fra Ambroz ima 70 godina - gvardijan mu povjerava rad u muzeju i, po volji, slikanje prema vlastitim nadahnucima. I drugi članovi samostana, od-nosno poglavari - fra Andrija Bonifačic, fra Josip Vidas, fra Tomislav
81
Curič i fra Makso Vlašič - na svoj su način fra Ambrozu pokazivali sličnu podršku. Ono, dakle, što je na Orebiču bilo u skromnijoj mjeri, sada je u Kamporu dobilo punu slobodu, te je fra Ambroz mogao dati oduška vlastitim slikarskim nadahnučima. Kad god je mogao, crtao je i slikao. Crtao i slikao s mladenačkim poletom kakav nije ni sam mogao objasniti. I opet, u Kamporu još izraženije nego na Orebiču, medu posjetiteljima samostanskog muzeja bilo je Nijemaca i Austrijanaca. Svi posjetitelji - bilo ih je različitih nacionalnosti -sa znatiželjom su susretali jednostavnog fratra, uvijek u fratarskom habitu, koji s tihom radošču, nerijetko i pred njima, crta i slika. Neki od takvih pokazivali su živu želju da bi mogli od njega dobiti koji od tih crteža/slika - najčešče radenih u tušu, akvarelu ili olovci - a on bi im, nikad ne pomišljajuči na novčani dobitak, rado darivao što se tu našlo. Bilo je, dakako, onih koji bi ga za darovano nagradili, a neki su s njime uspostavili trajno prijateljstvo i narednih godina donosili mu slikarske pribore.
U biografskom osvrtu, kakav je ovaj, valja istaknuti i ono što su dvoje zaljubljenika u fra Ambrozov noviji slikarski izraz, Ive Šimat Banov i Margarita Sveštarov Šimat, kazali u svojim studijskim slikarskim monografijama, posvečenima nadasve baš toj kamporskoj fazi fra Ambrozova slikarstva. Iz njihovih tekstova doznajemo zanimljiv i uzbudljiv tijek otkriča fra Ambrozova stvaralaštva. Objavljivanjem čak tri monografije - dvije Ive Šimat Banov, jednu Margarita Sveštarov Šimat - to dvoje uglednih stručnjaka za modernu umjetnost podarili su krugu umjetnosti i široj kulturalnoj javnosti iznimnu sliku o skromnom i samozatajnom fratru-slikaru. Fra Ambrozovo „dinamično intenziviranje mrlje, napetost crnog i bijelog, sitni udari pe-rom, obznanjuju se kao najviši stupanj slobode ruke što slijede uzlete duha i djetinje želje" ((Ive Šimat Banov, Testen, 1982., str. 26)), i sve to stvorilo je umjetnika „izvan slikarskih matrica", samoukog slikara
Fra Ambroz s posjetiteljima muzejske zbirke samostana u Kamporu.
82
Neki od fra Ambrozovih crteža nastalih u	u čijem slikarstvu „zajednički element koji je konstanta" jest „medij
kamporskom samostanu, s pogledom iz	u koji je uronjeno zbivanje, koji je izvan stvarnosti, iza nje i u nje-
noj onostranoj posljedici" (Margarita Sveštarov Šimat, Rukopis izvan umjetničkih matrica, str. 13).
Pisac ovog kratkog životopisa pokušao je fra Ambrozovu tajnu izraziti u literarnom eseju (Slikarska zaigranost jednog mirnog fratra), što je glavni sadržaj ove monografije (prvi dio ove publikacije). Iako je isti vec od ranije bio blizak fra Ambrozovu slikarskom stvaralaštvu, što je godine 1981., nakon izložbe njegovih slika i predstavljanja prve monografije u klaustru kamporskog samostana u proljece spomenu-te godine, izrazio i objavio u časopisu Veritas (1981., br. 10.), oboje spomenuto - esej i ovaj životopis - nastalo je nakon pokazane slike o fratru-slikaru od strane dvoje navedenih znalaca o modernoj umjetnosti. Sve rečeno potvrduje i stalna izložba slika fra Ambroza Testena, smještena u crkvi Svete Eufemije, tik uz samostansku zgra-
83
Naslovne korice triju monografija o slikarstvu fra A. Testena.
du, u sadašnjoj formi uredena godine 1989., što je trajni slikarski i duhovni trag jednog jednostavnog fratra. Uz isti trajni slikarski trag valja spomenuti i zbirke fra Ambrozovih radova na Orebicu, na Kuni, u Krapnju i na Košljunu. Za sveobuhvatni, pak, pogled u fra Am-brozovo crtanje i slikanje, osim navedenog, potrebno je vidjeti i velik broj fotografiranih radova, nezabilježenih u fondu fra Ambrozovih poznatih radova, posvuda rasutih kod privatnika. Značajan broj tih radova, pretežito malih formata, koje su fra Ambrozu uzvratno udije-lili prijatelji u malim foto-albumima, napose oni iz Njemačke, čuva se u provincijskom arhivu u Zadru. Vrijedi još zabilježiti da je osim gore spomenute prve izložbe njegovih crteža i slika u Kamporu godine 1981. - opet ponajviše zaslugom Ive Šimata Banova i Margarite Sve-štarov Šimat - priredeno više njegovih izložbi, od kojih u Zagrebu, Zadru, Hvaru, Splitu, Trogiru, Mariboru, Rijeci, Loki pri Mengešu, Šibeniku.
„Godine 1982. izišla je monografija s naslovom TESTEN. Kad god bih je uzeo u ruke, bio sam dirnut, na trenutke do zbunjenosti. Kako i ne bih? Samouk crtač, skriveni fratar i prestižna knjiga s učenim tekstom o meni. Sa začudenošču sam čitaoprofesorov tekst u kojem me usporeduje s velikim i slavnim slikarima ekspresionizma. Teško sam se u duši mirio s takvim svrstavanjem jednog neukog crtača-slikara."
84
Zadar:posljednja godina života - svjedočanstva
Fra Ambroz je zbog značajno narušenog zdravlja u proljece godine 1983., po vlastitoj želji i po odluci viših poglavara, prevezen u za-darski samostan Svetog Frane, u onaj isti samostan u koji je došao davne godine 1913. U zadarskom samostanu su tada, izmedu drugih, dva redovnička brata, fra Sebo - fra Ambrozov kolega iz davnog novicijata u Dubrovniku - i fra Salvator-Spaso, koji su mu u Za-dru bili i istinska duhovna braca i iznimni njegovatelji, napose drugi od spomenutih, u provincijskoj zajednici poznat kao uzoran i sveti brat njegovatelj. Zbog slabosti u nogama malo se kretao, ali je ipak u skromnoj samostanskoj sobi mogao još nešto i crtati i slikati. Sa svoje iznimne jednostavnosti i jednostavne duhovnosti bio je voljen i cijenjen od sve samostanske brace. U takvoj bratskoj atmosferi spokojno i radosno provodio je svoje vrijeme, i ništa nije pokazivalo da bi njegov zemaljski kraj bio blizu. Nažalost, koncem spomenute godine, došlo je do zapletaja crijeva, te je prevezen u zadarsku bolnicu, gdje je u bolima - prema svjedočanstvima veoma strpljivo podnošenim - proveo nešto više od mjesec dana. Operativni zahvat nije bio uspje-šan, te je u bolnici umro 7. siječnja godine 1984. Ostavio je dragi, sveti i svijetli trag, te nam se čini najprikladnijim da umjesto opisivanja fra Ambrozovog zemaljskog završetka i ispracaja završno navedemo nekoliko iskrenih svjedočanstava.
Fratar fra Tomislav Curic, koji je s fra Ambrozom boravio u kampor-skom samostanu skoro sve fra Ambrozove kamporske godine, k tome fra Ambrozu veoma blizak i povjerljiv, u napisanom svjedočanstvu, poslanom piscu ovog sažetog životopisa, ovako je sažeo svoje doj-move o njegovim ljudskim i redovničkim osobinama: „Fra Ambroz je volio zajedništvo u bratskoj zajednici. Uvijek je bio s nama poslije večere u zajedničkoj rekreaciji, gledao TV, pričao, gledao šport. Volio
Pročelje crkve samostana sv. Frane u Zadru.
86
Fra Spaso, sveti njegovatelj fra Ambroza u godini prije smrti.
je sakristiju i crkvu. Redovito je dolazio uvijek prvi u kor na jutarnju molitvu Časoslova, spremio bi oltar za Misu, poslije opet sve vratio u sakristiju. Molio je Krunicu, uvijek ju je imao u rukama. Poslije ručka bi otišao u muzej i često sam ga nalazio gdje moli Krunicu. U muzeju bi poslije ručka sjeo na sjedalicu, pa sam ga, prolazeci kroz muzej, često zatekao naslonjena glavom na stol da malo odspava, i kad bih ja nakon kratkog vremena opet prolazio kroz muzej, vec bi ga zatekao kako slika. Volio je i čitati. Ne mnogo, onako usput, jer ga je stalno vukla želja za slikanjem. Uza se je imao koju knjigu za meditacije, imao je Bibliju koju je rado čitao, imao je i pokoju knjigu na slovenskom, čitao je slovenske novine Delo, dakle pratio je što se zbiva u njegovoj matičnoj zemlji. Volio je i životinje, uvijek je uza se imao mačku, što, možda, nije nevažno za ovo pisanje."
Fra Tomislav je istaknuo još jednu posebnu vrlinu fra Ambroza ovim riječima: „Ono što je mene kod njega zadivilo je slijedece: nikad mi nije negativno pričao protiv fratara, nikad mi nije negativno pričao o starješinama, provincijalima ili gvardijanima. K tome, fra Ambroz je uvijek pokazivao držanje neobično skromnog i poniznog fratra. Kad su se pak kritičari umjetnosti počeli ozbiljno baviti s njime - Ive Ši-mat Banov, Dalibor Jelavic, Tonko Maroevic - bilo mu je u početku drago. Kasnije se pridružiše dr. Josip Turčinovic iz Krščanske sadaš-njosti, te fratar Miroslav Hlevnjak, koji su se stavili na snimanje filma i izdavanja monografije. Kad mu je izašla Monografija, i film bio gotov, promocija je bila ovdje u Kamporu, uz veliku izložbu u klaustru. Jedva smo ga nagovorili da dode u klaustar na promociju svega toga. Činilo mu se da tako što izlazi iz okvira franjevačke poniznosti, pa se nakon promocije i govorancija odmah povukao u svoju samostan-sku sobu. Isti osjecaj skromnosti izrazio mi je u odnosu na vijest iz njegova rodnog mjesta: Javiše mi moji da su u mom rodnom mjestu dali ime jednoj ulici po mom imenu. Da su me pitali, rekao bih ne'!
87
Sa sigurnošcu pretpostavljam da bi fra Ambroz jednako reagirao i na vijest o dodjeli grba grada Raba koji mu je posmrtno dao grad Rab 'za osobite uspjehe u razvoju društvenih odnosa i unapredenju kulture te naročiti doprinos ugledu grada', kako stoji u dodjeli za godinu 2017. Fra Ambroz nije volio nagrade, ali mi, njegova braca po sv. Franji, mi smo ponosni na njega i veoma nas raduju nagrade i priznanja koja su mu dodijeljena.„
Istaknimo još jedan važan fra Tomislavov podatak o fra Ambrozu: „Gosti (Nijemci) koji su u to doba boravili u samostanu ili na Rabu na godišnjem odmoru, rado su navracali u muzej, gdje je preko dana boravio fra Ambroz. Dvije Njemice, obe po imenu Eve, od kojih je jedna i sama bila slikarica, svake godine su dolazile na odmor na Rab i boravile u samostanskom gostinjcu. One i drugi gosti, prolaznici, rado su se zadržavali s fra Ambrozom, s njime pričali, dali mu koji tuš, papira, boja za slikanje, i to je za njega bilo veliko bogatstvo. Koliko je to bilo za njega dobro, od strane nekih bilo je to, rekao bih, štet-no, jer su doista mnoge slike otišle u nepovrat, a dijelio ih je 'kapom i šakom'. Možda su se neki i obogatili njegovim slikama, o čemu on ni u snu nije vodio računa, ali mu je, s druge strane, to bilo zadovoljstvo jer je u tome vidio da netko cijeni njegovo slikanje. Kad bi se pak fra Ambrozu za darovanu sliku neki znali odužiti s kojom svotom novca, on bi nerijetko na takvu gestu odgovarao poklanjanjem još kojeg svojeg rada."
Kada je pak fra Ambroz u Zadru završio svoj zemaljski život, neimenovani ljetopisac, izmedu ostalog, napisao je ovo o fra Ambrozu, sada iz vremena njegove posljednje godine života:
„Pokojni fra Ambroz je bio pravi fratar. Volio je svoju subracu, a i oni su voljeli njega. Mladi i stariji. Često su ga i rado posjecivali (u sa-mostanskoj sobi), a fra Spaso ga je, zajedno s njegovim subratom fra
88
Sebom, dvorio onako kako je sveti Utemeljitelj (sv. Franjo) želio da se dvore bolesnici. Fra Ambroz nas je fizički ostavio. Njegov primjer skromnosti i vjernosti ostaje medu nama" (Vjesnikfranjevačke provin-cije sv. Jeronima, Zadar, god. 1984., br. 1, str. 43).
U kratkoj besjedi kod sprovodnog oproštaja s fra Ambrozom, u Za-dru, znakovito se o njemu izrazio tadašnji provincijal, fra Alfons Orlic: „Kad je bio otkriven njegov slikarski talent, našao se pred izborom: postati fratar ili postati slikar. 'Pomislio sam - govorio je - što bih odlučio na smrtnom času'? I sa smiješkom, njemu tako karakterističnim, rekao je: 'Postao sam fratar, a kažu, da sam postao i slikar, i nikad se nisam pokajao'" (Isto, str. 44).
Isti fra Alfons istaknuo je i poslovičnu fra Ambrozovu skromnost i poniznost, navodeci opet fra Ambrozove riječi: „'Da i stotput živim, stoput bih se opet ponovno odlučio postati franjevac, brat, brat, ne svečenik'. U tome je vidio najbolju mogučnost da sebe upriliči Isusu
89
Kristu u školi poniznoga Franje iz Asiza. I dobro je prolazio kroz tu školu: izabrao je dosljedno proživljavanje poniznosti. 'Nikad se nisam u životu toliko smijao u sebi kao kad su na mojoj promociji knjige o mojim slikama govorili učeni ljudi, o meni, zamislite: oni misle da ja nešto jesam...'" (Isto, str. 45).
U istoj sprovodnoj prilici izrazili su se i druga braca, od kojih je ta-dašnji gvardijan samostana, fra Dinko Vlašic, kazao: „Mi danas ovdje, pred njegovim smrtnim ostacima, još jednom ističemo: bio je vjerni i odani sin svetog Franje Asiškoga, ne samo u svom slikanju nego i u samoj svojoj primjernoj slici vjernika i kršcanina. - Ti si nas, brate Ambroze, naučio kako se kroz život, rad i vjeru putuje prema Bogu kome sve živi" (Isto, str. 47).
Jedna od posljednjih fotografija fra A. Testena, nekoliko mjeseci prije smrti: u razgovoru s pohoditeljima u primacoj sobi zadarskoga samostana.
90
Dodajmo i svjedočanstvo fra Ambrozova bliskog fratra po dobi i po-etskoj duši, svečenika fra Vjenceslava Gugiča: „Dobro je da je pri svom životnom zapadu došao do svoje umjetničke rehabilitacije. Molim Gospodina da njegova zadnja slika bude njegovo remek-djelo jednostavnosti i ljubavi prema Bogu i ljudima, jer kroz jednostavnost i ljubav moramo promatrati sva njegova umjetnička ostvarenja" (Isto mjesto).
Posve na kraju, vrijedi navesti i ono što se za jednog redovnika u naj-sažetijem obliku zapisuje u Knjigupokojne brace (Necrologium) nakon njegove smrti. U toj knjizi je o fra Ambrozu zapisano: „Dne 7. siječnja 1984. fra Ambroz Testen, rodom iz Loke pri Mengešu. Isticao se pobož-nošcu i franjevačkom jednostavnošcu. Kao samouki slikar ostvario je vrlo zapaženo i bogato slikarsko djelo i ubrojen medu uvažene slikare. Vrlo str-pljiv u bolesti,preminuo je u Zadru, u 87. godini života" (Isto mjesto.). U redovničkim zajednicama - u svim samostanima provincijske zajed-nice - svaki dan se čita godišnji spomen umrle brače odnosnog dana. Zacijelo, i sažeta riječ o fra Ambrozu iz Nekrologija, gore navedena, izgovaranjem u krugovima samostanske brače čini živim i nazočnim spomen na iznimnog fra Ambroza.
91
Gornji životopis složen je prema slijedečim izvorima:
•	Provincijski arhiv OFM - Zadar
•	Arhiv samostana Male brace u Dubrovniku
•	Šematizam franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, Zadar 1990.
•	Vjesnik franjevačke provincije sv. Jeronima, Zadar, god. 1984., br. 1, str. 43-50
•	Ive Šimat Banov, TESTEN, KS, Zagreb - Samostan sv. Eufemije - Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb 1982., str. 115-126
•	Margarita Sveštarov Simat, Fra Ambroz Testen, Rukopis izvan umjetničkih matrica, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Zagreb 2016., str. 68-69
•	Razgovor i pisane sugestije Margarite Sveštarov Šimat, svibanj 2017.
•	Razgovor i pisano svjedočanstvo fra Tomislava Curiča o fra Ambrožu, travanj-svibanj 2017.
•	Razgovor i svjedočanstvo fra Mata Polonija, svibanj 2017.
92
FOTOGRAFIJE
Sve fotografije u ovoj monografiji - uz stručnu asistenciju akademskoga kipara i profesora Kažimira Hraste - snimio je Zoran Alajbeg na izvornim mjestima ili pak uredio iz ovih publikacija, odnosno iz posebnih elektronskih pošiljki: MILOSTSUSRETA. Umjetnička baština Franjevačke provincije Sv. Jeronima, ur. Igor Fiskovic. Zagreb - Galerija Klovicevi dvori, 2010., fotografija pročelja crkve samostana sv. Frane u Zadru; foto-teka samostana Male brace u Dubrovniku, fotografirao fra Stipe Nosic: veliki klaustar i kapitel, fra A. Testen - sv. Franjo i šestokrili Serafin, portret fra Urbana Talije, poliptih sv. Mihovila u Cavtatu; foto-teka fra Josipa Sopte, samostani: Cavtat, Dubrovnik - fotografirao iz zraka Sergio Gobbo; Ive Šimat Banov, TESTEN, izd. Krščanska sadašnjost, Samostan svete Eufemije, Nacionalna i sveučilišna biblioteke, Zagreb 1982., fotografija: Raspece (Kalvarija čovječanstva); Isti, TESTEN, Ar-Tresor - Franjevački samostan, Kampor, 1998., fotografije: Žena iz Apokalipse (Bezgrješna), Sveti Franjo i gubavac, Sveti Franjo kao bukteci oganj (primanje Kristovih rana), Sveti Franjo i gubavac, S. Frančišek v prirodi; SAMOSTAN SVETE EUFEMIJE, turistička monografija, Zagreb 2008., fotografije: poliptih brace Vivarini, bizantska ikona 'Grčka Gospa'; 'Grb Grada Raba' (posmrtna nagrada fra A. Testenu) snimio Sanjin Badurina-Piloto.
Fotografije iz Slovenije, snimio Toni Iglič: Loka kod Mengeša, svetišna mje-sta Slovenije - Brezje, crkva svetih Mohorja i Fortunata - te spomenik-popr-sje Franca Prešerna; iz knjige JANKO TESTEN, slikar in frančiškanski brat iz Loke pri Mengešu, ur. Jože Brojan, izd. Salve d.o.o. Ljubljana, preuzete su fotografije: fra A. Testen, portreti roditelja, prilaz u Loku kod Mengeša.
94
ZAHVALA
Autor tekstova ove monografije izriče harnu zahvalnost svima koji su na razli-čite načine dali svoj cijenjeni doprinos: u prijevodu na slovenski i njemački, u lektoriranju tekstova, u davanju crteža/slika i fotografija, u grafičkom i likov-nom oblikovanju, ili pak u različitim korisnim savjetima. Iz bližeg i šireg kruga suradnika u rečenim i drugim poslovima, ne zapostavljajuči nikoga, na ovom mjestu želim izraziti posebnu zahvalnost Ivi Šimatu Banovu i Margariti Sve-štarov Šimat, koji su i svojim visoko stručnim radovima i svojom ponesenošču doslovno otkrili i darovali kulturalnoj javnosti krajnje samozatajnog fratra fra Ambroza Testena.
Objavljivanje ove monografije moglo je biti ostvareno uz financijsku potporu Fra-njevačkoga provincijalata u Zadru, Franjevačkoga samostana u Kamporu, Vije-ca slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba, te manjih donacija pojedinaca. Svima izražavamo iskrenu zahvalnost.
95
SADRŽAJ
Na mjestu predgovora .......................................................................5
Slikarska zaigranost jednoga mirnog fratra............................7
Literarni esej o duhovnom i slikarskomputu fra Ambroza Testena.
Životni okvir i samostanske slike fra Ambroza Testena .... 55
U Sloveniji ......................................................................................57
U Hrvatskoj ......................................................................................58
Početak redovničkog života: Zadar - Košljun ..............................58
U vihoru Prvoga svjetskog rata..................................................64
Opet u Hrvatskoj: od Dubrovnika do Kampora i Zadra..............66
Mladenački slikarski zaokret u trečoj životnoj dobi: Kampor.......78
Zadar:posljednja godina života - svjedočanstva ........................86
Izvori ...............................................................................................92
Fotografije........................................................................................94
Zahvala ............................................................................................. 95
96
ISBN 978-953-59696-0-0
9789535969600