ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Received: 2017-12-21	DOI 10.19233/AH.2018.36
Original scientific article
TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE
Marijan PREMOVIC Univerzitet Crne Gore, Filozofski fakultet, Danila Bojoviča bb, 81400 Nikšič, Crna Gora e-mail: premovicmarijan@yahoo.com
IZVLEČEK
Članek predstavlja trgovske odnose med Zeto in Dubrovnikom v času vladavine zetskega gospoda Durada II. Stracimirovica Balšica, v času, ko je leta 1385 prišel na oblast, do njegove smrti leta 1403. Najpomembnejši viri za prikaz trgovskih povezav so hranjeni v Državnem arhivu v Dubrovniku. Za to delo so poleg relevantne zgodovinske literature uporabljeni tudi objavljeni in neobjavljeni viri iz tega arhiva (Diversa Cancellariae, Diversa Notariae, Reformationes i Lettere e commissioni di Levante). Gospodarski razvoj Dubrovnika je v zadnjih desetletjih 14. in v prvih letih 15. stoletja pritegnil prebivalce iz zetskih mest, v glavnem iz Ulcinja in Bara. Kotor ni bil del ozemlja Balšicev, zato ni predmet naše razprave. V manj kot pol leta po prihodu na oblast v Zeti je Durad II. izdal listino Dubrovčanom (27. januarja 1386), s katero je potrdil prijateljstvo in podeljene trgovske svoboščine. Izdelan je opis in diplomatska analiza te listine s spremljajočimi pojasnili. Trgovski promet je potekal po kopnem in morju. Struktura blagovne menjave je bila naslednja: iz Dubrovika so uvažali žito, sol, tkanine in gradbeni material, iz Zete pa so izvažali les, maslo (olje) in ribe. Na podlagi dokumentov smo prikazali obseg in vrednost kreditnega zadolževanja prebivalcev Zete ter oblikovanje trgovskih družb. Manjše število zetskih trgovcev je s trgovanjem uspelo in pridobilo bogastvo pri poslovanju, tako da so v skladu z veljavnimi pogoji pridobili status dubrovniških meščanov. Trgovske odnose je zaznamovalo veliko uspešnih povezav, vendar je zaradi vojnih konfliktov na tem območju, epidemij kuge, pobiranja carin in napadov na dubrovniške trgovce, zlasti v letih 1395, 1396, 1397 in 1403, prihajalo tudi do manjših prekinitev trgovanja. Članek je poskus razširitve dosedanjih spoznanj na podlagi virov, ki v zgodovinopisju še niso bili obravnavani.
Ključne besede: trgovina, Zeta, Dubrovnik, DuradII Stracimirovic Balšic, trgovske poti, carine, posojila
LE RELAZIONI COMMERCIALI TRA ZETA E DUBROVNIK DAL 1385 AL 1403
SINTESI
Nell'articolo abbiamo presentato le relazioni commerciali tra Zeta e Ragusa (Dubrovnik), sotto il regno del sovrano di Zeta Durd II Stracimirovic Balšic, a
873
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
partire dalla sua ascesa alpotere nel 1385fino alla sua morte nel 1403. Le fonti più importanti riguardo le relazioni commerciali sono conservate nell'Archivio di Stato di Ragusa. Oltre alla letteratura storica rilevante, sono state utilizzate fonti edite e inedite del suddetto archivio (Diversa Cancellariae, Diversa notariae, Reformationes e Lettere e commissioni di Levante). Lo sviluppo economico di Ragusa negli ultimi decenni del Trecento e nei primi anni del Quattrocento attirava la popolazione delle città di Zeta, in primo luogo gli abitanti di Ulcinj e Bar. Kotor non faceva parte del territorio di Balšic e pertanto non è argomento del nostro saggio. In meno di sei mesi dopo l'ascesa al trono di Zeta, DuradII emanó una carta agli abitanti di Ragusa (il 27 gennaio 1386) per confermare l'amicizia e la donata libertà di poter esercitare il commercio. L'articolo propone anche la descrizione e l'analisi diplomatica di questa carta, con le spegazioni di riferimento. Il traffico commerciale si svolgeva via terra e per mare. La struttura dello scambio commerciale era la seguente: da Ragusa venivano importati i cereali, il sale, i tessuti e i materiali da costruzione, mentre da Zeta si esportava legno, i grassi (l'olio) e pesce. Sulla base di documenti, abbiamo descritto la mole e il valore dell'indebitamento degli abitanti di Zeta a mezzo dell'assunzione dei prestiti e la costituzione delle società commerciali. Un piccolo numero di commercianti di Zeta, avendo acquisito ricchezza con l'esercizio del commercio, riusci ad avere successo e, pertanto, secondo le previste condizioni, ottene la cittadinanza ragusea. Le relazioni commerciali sono state caratterizzate da collegamenti favorevoli, ci furono peró anche, soprattutto negli anni 1395, 1396, 1397 e nel 1403, brevi fasi di stallo, causate sia dalle guerre sul territorio, che dalla peste e dagli obblighi di pagamento dei dazi doganali e dagli assalti contro i commercianti ragusei. L'articolo presenta un tentativo di ampliare le precedenti conoscenze basandosi su fonti che finora non sono state prese in considerazione.
Parole chiave: commercio, Zeta, Dubrovnik, Durad II Stracimirovic Balšic, vie commerciali, dogana, prestiti
874
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
DOLAZAK BURABA II NA VLAST U ZETI 1385. GODINE I PRVI KONTAKTI SA DUBROVNIKOM
Kada je zetski gospodar Balša II poginuo, 18. rujna 1385. godine u sukobu s Osmanlijama na Saurskom polju nedaleko od Berata, vlast u Zeti pripala je njegovom sinovcu Buradu II Stracimirovicu Balšicu (1385.-1403.). Balšina pogibija bila je povod da protivnici razgrabe dio njegovih zemalja, odmetanjem vlastelinskih obitelji koje su gospodarile pojedinim djelovima Zete i sjeverne Albanije. Burad II gospodario je Zetom i djelovima sjeverne Albanije sa gra-dovima Skadrom, Drivastom i Lješom. Njegov teritorij je bio znatno smanjen, tijekom 1387. godine albanska porodica Dukadina osvojila je Lješ, a u lipnju 1393. predali su ga Veneciji.1 Kotor nije bio u sastavu teritorija Balšica, zato i nije predmet našeg obradivanja.
Saznanja u historiografiji o trgovačkim odnosima su nepotpuna.2 Grada o ovom prostoru čuva se u Državnom arhivu u Dubrovniku, koji spada u red najbolje oču-vanih arhiva u svijetu. Veliki dio ovog rada uraden je na osnovu njegove arhivske grade. Padom crnogorskih primorskih gradova pod osmansku vlast propali su i njihovi arhivi, osim kotorskog koji je solidno očuvan.3
Srednjovjekovna Zeta Balšica je za Dubrovnik predstavljala područje najbližeg djelovanja, njegovih najvažnih trgovačkih interesa i zato što su proširili vlast na albansko primorje (Foretic, 1980, 183). Stanovnici zetskog primorja su geografski i poslovno bili upuceni na Republiku. Obitelj Balšica bila je u dobrim odnosima sa Dubrovčanima, o čemu svjedoče povelje: Stracimira, Burda I i Balše II od 17. siječnja 1368. (Rudic, 2010, 93-98), Burda I Balšica 30. studenog 1373. (Šekularac, 1987, 163-164), Burda I Balšica 30. svibnja 1374.-76. (Rudic, 2009, 111-117), Balše II od 20. studenog 1379. (Rudic, 2011, 103-107), i 24. travnja 1385. godine (Rudic, 2012, 101-106), koje su izdate gradu Sv. Vlaha. U navedenim dokumentima potvrdivano je prijateljstvo i darovane su trgovačke slobode. Slobode koje su du-brovački trgovci uživali u periodu vladavine Balšica u Zeti (1360.-1421.), nisu se mnogo razlikovale od sloboda koje su imali tijekom vladavine Nemanjica.
Burad II bio je sin Stracimira i Jerine, kceri Progona Dukadina (Cirkovic, Božic, Bogdanovic & Buric, 1970, 51). Prvi put spominje se u povelji koju su njegovi stričevi Burad I Balšic i Balša II izdali Dubrovčanima, u Dubrovniku 30. studenog 1373.4 O njemu nalazimo vijesti tek desetak godina kasnije, kada se Obrad Božanic
1	Vidjeti više u: Cirkovic, Božic, Bogdanovic & Buric, 1970, 49-52; Šekularac, 2011, 182; Mitrovic, 2014, 262-263. O uvjetima nastanka i fizičkom izgledu gradova u zetskom primorju i sjevernoj Albaniji vidjeti u: Antonovic, 2003, 21-69.
2	Prikaz istraživanja o crnogorskim primorskim gradovima (političke prilike, gospodarski razvoj) u povije-snoj literaturi, vidjeti u: Dinič-Kneževič, 1999, 131-139; Pregled historiografije o gospodarsko-ekonom-skim prilikama u Zeti u doba Balšica vidi u: Milic, 2012. Oba autora konstatiraju da su gospodarske prilike u Zeti nedovoljno istražene i da bi uvid u dubrovačku gradu omogucio da se stekne jasnija slika o trgovini.
3	O prikazu notarske djelatnosti u crnogorskom srednjovjekovnom primorju vidjeti u: Markovic, 2010, 824-840.
4	U dokumentu se pominje prisustvo Burda II: i moi sinovcy, mladi Gorgy (Rudic, 2009, 101-110).
875
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
u Dubrovniku žalio na Balšu II i njegovog sinovca Burada da su mu u Skadru i Baru oduzeli izvjesnu robu (Thalloczy, Jireček & Sufflay, 1918, 386). Kada je došao na vlast Burad II u jesen 1385. da bi obnovio moč i nastavio politiku svojih prethod-nika, potrebna su mu bila znatna novčana sredstva. Osamostaljenjem i odmetanjem najistaknutije vlastele njegovi prihodi su se smanjivali (Cirkovič, Božič, Bogdanovič & Burič, 1970, 50-52). Odmah po preuzimanju vlasti, novi zetski gospodar obrača se Dubrovniku da mu pruži novčanu pomoč u vidu pozajmice. Dubrovčani su, 5. prosinca iste godine, odlučili da mu ne odobre kredit. Da bi lakše podnio odbijanje, odlučili su mu poslati lijepe i bogate darove. Promjena na zetskom prijestolu iziski-vala je potvrdu predhodnih akata, da što prije moguče dobiju povelju, za slobodu poslovanja i sva do tada stečena jamstva i povlastice (Jelčič, 2010, 165-170). U spoljnjoj diplomatskoj politici, prema svojim susjedima i unutrašnjosti Balkanskog poluotoka Dubrovčani su se držali načela da prilikom stupanja na vlast novog vlada-ra ili oblasnog gospodara traže potvrdu starih povlastica, koje su im dali ili potvrdili njihovi prethodnici (Rudič, 2013, 35-36).
POVELJA BURABA II STRACIMIROVICA BALŠICA DUBROVČANIMA (27. SIJEČANJ 1386.) - OPIS POVELJE I DIPLOMATIČKE OSOBENOSTI
Kao i večina zetskih srednjovjekovnih povelja, i ova ima zanimljivu povijest objavljivanja. Zahvaljujuči bilješkama dubrovačkih vlasti, na okolnosti nastanka povelje može se baciti nešto više svijetla. Dubrovčani su odlučili poslati dva poklisara: Simu Buniča i Jaku Gunduliča.5 Poslanstvo iz Dubrovnika krenulo je tek u siječnju, mjesec dana kasnije pošto je imenovano (Jelčič, 2010, 168). Poklisar je u srednjem vijeku naziv za poslanika, diplomatskog posrednika, pregovarača. Izbor poklisara bio je isključivo u nadležnosti Senata koji je odredivao cilj i zadatak misije. Kada je poklisar trebao da ide u Zetu, podrazumijevao se Bar, Ulcinj i Skadar sve do Danja s okolnim područjem u udaljenosti od jednog ili pola dana. Svi detalji poslanstva bili su unaprijed razradeni, a ako bi došlo do neke novonastale situacije, poklisari nisu smjeli postupati prema svom nahodenju, več su morali tražiti nova uputstva (Krizman, 1957, 14-22; Lonza, 1998, 169-175; Janekovič-Romer, 1999, 193-203). Poklisari Sime Bunič i Jake Gundulič posjetili su Burada II pod Skadrom, uručivši mu „jednu peču skrleta, četiri finoga platna iz Firence, kao i drugih peča običnog platna (ukupna vrijednost iznosila je 500 dukata)" (Jelčič, 2010, 168). Pored poklona poslanici su imali zadatak da sugovornika pridobiju biranim i kičenim riječima (Janekovič-Romer, 1999, 193-203). Njihov zadatak je bio da dobiju potvrdu povlastica, koje su gradu dali raniji njegovi prethodnici. Nije do kraja poznat sadržaj i tok razgovora.
Povelja Burada II Stracimiroviča Balšiča Dubrovčanima od 27. siječnja 1386. godine sačuvana je u orginalu i nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku.6 Izdanje
5	O životu Sime Buniča (Simon de Bona, Symcus f. Junni de Bona) i Jake Gunduliča (Jacobus Give de Gondola) vidi više u: Manken, 1960, 149-151; Vekarič, 2012, 91-96; Vekarič, 2014, 124-125.
6	U povijesnoj znanosti povelja je poznata i do sada je doživjela nekoliko izdanja: Miklosich, 1858, 203-204;
876
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
ovog dokumenta priredeno je na osnovu digitalne snimke uradene u arhivu. Dokument se čuva pod sljedecom signaturom N° 152 i Beč N° 1028, signatura Dvorskog i Državnog arhiva u Beču (DAD, 1). Naime, poslije ukidanja Dubrovačke Republike, Dubrovnik pada pod Habzburšku vlast, austrijska vlada htjela je da se formira centralni arhiv u Beču i dobar dio grade dubrovačkog arhiva bio je prenijet i čuvan do 1918. godine (Foretic, 1959, 315-336).
Tekst povelje pisan je brzopisom, na listu hartije srednjeg formata, dimenzija 29 cm visine i 29,6 cm širine (Šekularac, 1987, 173). Na mjestima gdje je hartija bila presavijana nastala su oštecenja, koja su posebno uočljiva u trinaestom redu. Dokument ima nekoliko manjih oštecenja pri dnu i na još nekoliko mjesta, redovi: treci, šesti, sedmi, četrnaesti, petnaesti, šesnaesti, dvaseset prvi.
Papir je skoro kvadratnog oblika, na kojem je povelja pisana. Na osnovu snimke vidi se da je povelja po širini presavijena na četiri jednaka dijela. Na poledini dokumenta ispisano je različitom rukom nekoliko uzgrednih latiničnih bilješki: povela de Grag de Sragimi, N° 152 (signatura), ispod skracenica 1049 (pogrešna, izgleda grafitnom olovkom, umjesto bečke oznake 1028), zatim an. 1386 (potjecanje dokumenta). Sagledavana je u kontekstu odnosa Balšica sa Dubrovnikom, i knezom Lazarom, uzimana kao jedno od važnih svjedočanstava u rekonstrukciji političkih zbivanja prije Kosovske bitke 1389. godine.
Povelja započinje simboličkom invokacijom u vidu križa, poslije koje slijedi duga arenga (1-4 reda). Iza arenge slijedi intitulacija, Burad za sebe kaže da je: bla-govjerni i samodržavni gospodin Burad cijele zetske i pomorske zemlje. Osobenost je ta što se javlja kao samodržavni gospodin, ovakvu ili sličnu titulaturu nije upotri-jebio nijedan Balšic prije njega. Ovdje se prvi put pominje i vlast nad pomorskom zemljom. Važno je napomenuti da se u dokumentima poslije 1386. Burad nikada ne titulira kao samodržavni gospodin, nego samo kao gospodin (Barišic, 1975, 47, 57-58; Blagojevic, 2011, 301). Slijedi diplomatička formula, veoma sažeto iskazana: promulgacija (neka je jasno svakome čovjeku). Iza promulgacije slijedi ekspozicija, u kojoj on izlaže posredovanje dubrovačkih poklisara u nastanku povelje i prijateljstvo svojih predaka i Dubrovnika. Iščitavajuci povelju, nalazimo da u njoj ima dosta podataka koji se podudaraju sa ranijim poveljama Balšica Dubrovniku.
Dispozicijom, koja čini najveci dio povelje, potvrdio je Dubrovčanima stare trgovačke povlastice na čitavom teritoriju kojim je vladao. Odredba o nadoknadi štete dubrovačkim trgovcima preuzeta je od srpskog cara Uroša (1357.). Burad propisuje da ce im nadoknaditi pretrpljenu štetu na njegovom teritoriju iz svoje riznice. Značaj carine u Danju primoravao je Dubrovčane da redovito traže po-tvrdu povlastica koje su vezane za njih. Kao i njegovi prethodnici odrekao se tranzitne carine u Danju i da bude onako kako je bilo u cara Stjepana. Zanimljiva je formula „učinih milost", koja se dva puta pominje u aktu. Ona na prvom mjestu znači potvrdu ranijih povelja, a na drugom mjestu garantira ukidanje carina. Du-
Novakovic, 1912, 198-200; Stojanovic, 1929, 110-111; Šekularac, 1987, 173-177. Sva ova izdanja nosila su sa sobom male omaške u čitanju koje nisu utjecale na razumijevanje dokumenta.
877
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
brovčani se takode obezbjeduju od pljačke, Balšic želi da spriječi sebi podredene ljude da trgovcima na svoju ruku namecu nezakonite namete. Iz dokumenta sa-znajemo da je u oblasti zetskog gospodara postojala ustanova kefalija. Poveljom Balše II (1385.) uredeno je i pitanje dubrovačkih lada koje bi doživjele brodolom na teritoriju koji kontroliraju Balšici. U ovoj povelji njihov problem malo je detaljnije ureden. Uzastopna upisivanja odredbe o brodolomu, kao i izvjesnih drugih odredaba, svakako su vršena po želji i na zahtjev samih Dubrovčana. Nova odredba propisuje da njegovi podanici nece prisvajati stvari sa dubrovačkih lada koje pretrpe brodolom uz zetsku obalu, kao i bezbjednost spasenih stvari u slučaju brodoloma dubrovačkih lada. Ukoliko bi im netko nešto uzeo, šteta bice nadoknadena iz riznice Buradeve. Dozvolio je dubrovačkim trgovcima da iznose žito iz njegove zemlje ukoliko plate dva dinara od mantije. Važno mjesto u dubrovačkoj trgovini zauzimala je sol. Zeta je bila pretežno stočarska zemlja pa se snabdijevala solju iz svojih solana u Primorju. Kako je na teritoriju od Neretve do Bojane trgovina solju bila ograničena samo na četiri mjesta: Drijeva, Dubrovnik, Kotor i Sv. Srd, Dubrovčani se nisu nikako slagali sa postojanjem veceg broja tržišta soli. Odredba o trgovini solju nije unijeta u ranije povelje jer su Balšici tada vladali znatnim teritorijima južno od Bojane, na koje se zakon Nemanjica nije odnosio. Zato nije bilo potrebe da se odredba koja ureduje ovo pitanje nade u dokumentima. Na ovom polju postigli su uspjeh, jer su ukinuti svi trgovi soli uvedeni poslije 1355. godine. Propisano je da se radi kao u doba cara Dušana (Gecic, 1962, 66, 143, 158-163; Blagojevic, 1997, 141, 175-176, 196, 277, 290; Rudic, 2013, 35-459).
Mjesto pisanja je „pod Skadrom", a datum je od rodenja Kristova po dubrovačkom uzoru. Pisar je samo broj tisucu napisao slovima, dok je ostale tri cifre označio na uobičajan način, brojnu vrijednost slova označio je titlom u obliku slova. Osobenost dokumenta je ta, što se prvi put u ispravama Balšica javljaju tri milosnika. Nitko od njih nije bio logotet. Kao milosnici pominju se: protovestijar Filip Bareli, vojvoda Nikola i Mladen Ilic bez ikakve titule (Blagojevic, 1997, 154-157, 199). Na kraju se saopštava da je povelju pisao logotet Butko.
Na povelji nema potpisa, što je uobičajno za dokumenta koja su nastala u kan-celariji porodice Balšic. Pečata nema, ali se u donjem dijelu dokumenta uočvaju prorezi kroz koje je po svoj prilici bio pričvršcen pečat.
U Dubrovnik poslanstvo sa poveljom vratilo se 11. veljače, donijeli su povlastice koje su bile znatno šire i još povoljnije od ranijih. Kancelar dubro-vačkog Senata pobrinuo se da ovaj dogadaj bude zabilježena vijest za potomke (Jelčic, 2010, 167-170). U Dubrovačkom arhivu, u seriji Reformationes (ann. 1384.-1386., XXVI. fol. 1.) postoji sljedeci zapis: 1386 die 14 januarii ser Symon de Bona et ser Jacobus de Gondula iverunt ambassiatores ad d. Georgium de Balsa et optinuerunt poveglias quas portaverunt cum bullis eiusdem. Rediere die XI februarii eiusdem anni (Dinic, 1964, 579). Ovim aktom načelno su obnovljeni ugovorni odnosi izmedu Zete i Dubrovnika ustanovljeni za vrijeme Buradevih predhodnika. Dubrovčani su tako zaštitili svoju trgovinu, koja se velikim dijelom
878
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
obavljala u Zeti i njihovom zeledu. Istovremeno, zetskom gospodaru je odgova-rala dobra suradnja, jer je Zeta najveci dio svoga trgovinskog prometa obavljala sa Dubrovnikom i njihovim trgovcima (Rudic, 2013, 35-44).
TRGOVAČKI PUTEVI I TRGOVINA
Dubrovnik je, kao najveci i najperspektivniji grad na istočnoj obali Jadran-skog mora, trgovačko i kreditno središte, privlačio trgovce sa svih strana. Medu tim trgovcima sa strane, bilo je njih i sa prostora Zete. Boravak u gradu Sv. Vlaha omogucavao im je unosne poslove, stjecanje bogatstva, sigurniji i udobniji život. Dubrovački trgovci su izvozili i prodavali svoju robu, a kupovali su artikle koje nisu imali za svoje potrebe i za izvoz. Stoga su bili prisiljeni često boraviti ili nastanjivati se u Zeti (Dinic-Kneževic, 1999, 131-139).
Trgovački promet izmedu Zete i Dubrovnika odvijao se kopnenim i pomorskim putem. Kopneni putevi mogu se podijeliti: na priobalske (via de Zenta) i one koji su iz primorja vodili u unutrašnjost zemlje i Balkanskog poluotoka (via Jesera). Iz Dubrovnika put via de Zenta išao je preko Cavtata i Novog, prema Risnu starim rimskim putem, zatim na Kotor i Budvu. Put je obalom dolazio do Ulcinja, pa preko Svača, obalom rijeke Bojane do Svetog Srda, odakle se karavanima nastavljalo za Skadar. Glavni pravac ovog puta išao je prema Danju. Jedan dio puta vodio je rijekom Drimom prema Lješu. Drugi putni pravac se odvaja od Drima obroncima miriditskih planina, pored rijeke Fandi, pa strmom dolinom rijeke Goske, prolazi pored sela Sakato i izbija na Drim pored Svetog Spasa. Put dalje ide obalom rijeke Drim prema Prizrenu. Prema unutrašnjosti išlo se Jezerskim putem (via Jesera), koji je išao od Kotora i Risna prema Grahovu za Onogošt. Iz Onogošta, put je išao doli-nom rijeke Zete za Podgoricu i produžavao za Skadar. Glavno prevozno sredstvo na ovim putevima bili su konji, mazge i magarci, a glavni prenosioci robe stočari Vlasi. Putevi iz Zete nastavljali su u susjedne zemlje: Albaniju, Srbiju i Bosnu. Pored ovih kopnenih puteva, u srednjem vijeku, postojali su i plovni putevi. Brodovi natovareni robom plovili su iz Dubrovnika Jadranskim morem do Kotora, Budve, Bara, Ulcinja i Sv. Srda na Bojani. U rijeku Bojanu ulazile su vece lade iz Jadrana, kao što su fuste i manje lade, do manastira Sv. Srda i Vakha gdje se nalazilo pristanište portus Sancti Sergii. Sa ovog trga roba je preuzimana i transportirana karavanima u unutrašnjost Balkana. Vodeni promet odvijao se i preko rijeke Drim.7 U arhivskoj gradi zabilježen je veci broj ladi koje su plovile iz Republike u zetsko primorje.8
Posljednjih nekoliko decenija XIV. i u prvoj polovici XV. stoljeca grad Sv. Vlaha doživljava gospodarski rast. Grad Kotor su tada zahvatili ratovi, promjene gospo-
7	O trgovačkim cestama vidjeti opširnije u: Jireček, 1959, 275-285; Škrivanic, 1971, 75-85; Škrivanic, 1974, 30, 62-77; Blagojevic, 1983, 106-107; Imamovic, 1988, 122-123; Mišic, 2014, 115.
8	Navešcemo samo nekoliko dokumenata, krajem ožujka 1386. iz Dubrovnika upucena je lada sa robom u Ulcinj (DAD, 2). U jednoj bilješci početkom proljeca 1387. pominje se plovidba u Drač (DAD, 3). Stjepan iz Ulcinja potpisao je ugovoru o ladi 5. svibnja 1390. (DAD, 4). Ulcinjanin Stjepan Marinov potpisao je 29. VIII. 1397. ugovor sa vlasnikom broda Miha Bone o prijenosu robe u Zetu (DAD, 5).
879
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
dara (Ugarska, Venecija, Bosna), blokade i unutarnji nemiri. Ovi razlozi izbacili su iz trgovačkih poslova Kotorane, a potpuni primat uzeli su Dubrovčani (Cirkovic, 1997, 47-55). Najznačajni gospodarski centar na zetskom primorju bio je Ulcinj, iza njega bio je Bar, a po značaju daleko je zaostajala Budva (Dinic-Kneževic, 1995, 200-215). Ulcinj je bio prijestolnica Burada II, a Dubrovčani u svojim ispravama daju mu titulaciju signore di Dulcigno (Jelčic, 2010, 173).
Žito je najvažniji poljoprivredni proizvod za ishranu stanovništva na zetskom primorju. Njegov uzgoj nije bio dovoljan za prehranu stanovništva, jer u arhivskoj gradi nalazimo podatke koji nam govore da je žito iz Dubrovnika izvoženo u Zetu. Da bi se žito izvezlo iz grada, bila je potrebna dozvola Velikog vijeca, uz koju se ponekad navodi i visina carine koju je trebalo platiti.9 Taj izvoz nije bio u vecim količinama. U ožujku 1386. je poslat Maroe Xuch u Ulcinj super facto grani. Dva mjeseca kasnije Minori Consilio dozvoljava Philippo Barelli et aliis Venetis como-rantibus in Dulcinio, da može od opcinskog žita uzeti za svoje potrebe ad staria L infra (Dinic, 1964, 230; Dinic-Kneževic, 1967, 109). Za potrebe manastira Ratac dva puta je 1388. Dubrovnik dozvolio kupovinu ovog proizvoda. U siječnju kupljeno je 15 stari žita, polovica pšenice i polovica ječma. U studenom iste godine dozvoljeno je igumanu manastira Sv. Marije Ratačke da kupi od Republike 20 stari žita (Dinic-Kneževic, 1967, 110). Stanovnicima iz grada Bara, u veljači 1388. odobrena je kupovina 10 stari žita (Thalloczy, Jireček & Sufflay, 1918, 99). Početkom ožujka 1388. godine Buradu II odobrena je molba da može kupiti do 50 stari žita, po cijeni od 4 perpera za star. U ugovorima pominju se stanovnici sa ovog područja koji su se bavili prodajom žita: Jure Ilijin iz Bara 2. svibnja 1398. obavezao se na isporuku žita (DAD, 6). Miladin Žečic, nosač, potvrduje da je od Marinča Miroševoga iz Bara primio žito krajem listopada 1402. godine (DAD, 7).
Od alkoholnih pica srednjovjekovnog čovjeka vino se nalazilo na prvom mjestu. U Dubrovniku ono je spadalo u proizvod ishrane, tako da je briga za ovo pice od strane grada dolazila odmah poslije brige za žito (Dinic-Kneževic, 1966, 83-84). Trgovina ovog alkoholnog pica zauzimala je značajno mjesto.10 U drugoj polovici siječnja 1387. Radic Bogojevic sa Šipana obavezuje se na putovanje u Drač sa tere-tom od 200 quinqua vina (DAD, 8). Krajem listopada 1390. Dubrovnik dozvoljava izvoz 200 quinqua vina Antibar vel Dulcinii (Markovic, 2014, 317). U proljece 1393. godine, u jednom ugovoru o plovidbi, pominje se da je vino izvoženo u Ulcinj. Marinus Petri de Dulcinio kupuje od Andrije de Voleco decem octo vasa vini, que dictusMarinus debet secum conducere Dulcinium. Marin ce tamo prodati vino, a kao nagradu za trud dobiti ce unum ex dictis caratellis vini. Na sve izveženo i uveženo vino placala se carina gradu Sv. Vlaha (Dinic-Kneževic, 1966, 67, 78-79).
9	O uvozu i izvozu žita iz srednjovjekovnog Dubrovnika u XIV. stolječu vidjeti: Dinic-Kneževic, 1967. Uobičajna mjera za žitarice bio je starij, star (starium). Star je bila mjera za zapreminu, po današnjoj deci-malnoj mjeri iznosio bi: 1 starium = oko 64,5 kg (do 71,5 kg) (Manken, 1960, 103-104).
10	Vino se mjerilo u quinqua-ma. U prodaji na veliko važilo je quinquo grande, a u prodaji na malo quinquo pijolo. Današnja vrijednost izgledala bi ovako: 1 quinquo grande = oko 21 litar; 1 quinquo piccolo = oko 18% litar (Manken, 1960, 104).
880
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Bitan proizvod u trgovini bila je sol, neophodna za ishranu stanovništva, stoke, konzerviranje mesa i ribe i spravljenja stočarskih proizvoda. Prodaja soli jedan je od glavnih izvora za život stanovnika Republike. Na teritoriju od Neretve do Bojane trgovina solju bila je ograničena samo na četiri mjesta: Drijeva, Dubrovnik, Kotor
1	Sv. Srd. Dubrovčani se nijesu nikako slagali sa postojanjem veceg broja tržišta soli.11 Imali su monopol na prodaju soli, što im je donosilo velike prihode, zato su se borili protiv krijumčarenja.12 Kada je riječ o trgovini ovog i ostalih proizvoda treba izdvojiti trg Svetog Srda na Bojani. Trg se nalazio po vlašcu Balšica do kraja 1392., da bi od 1393. do 1395. bio pod vlašcu Osmanlija. Burad II oslobodio je Sveti Srd od Osmanlija, ali nije imao snage da ga zadrži pa ga je predao Veneciji. Od početka 1396. nalazi se pod vlašcu Mlečana, do 1479. godine. Sa njihovim dolaskom istisnuti su Dubrovčani sa ovog trga (Spremic, 2005, 143-163). Ulcinjanin Petar Dujmi držao je u zakup valonsku carinu i imao je monopol nad trgovinom solju, na relaciji Valona-Ulcinj-Dubrovnik (Šekularac, 2011, 106). U dokumentima pominju se stanovnici iz Zete koji su se bavili prodajom manje količine soli. Stefan Marinov iz Ulcinja 6. svibnja 1398. obavezuje se na isplatu soli (DAD, 9), a u kolovozu 1398. sklapa ugovor sa Marinom Radosticem o prijenosu soli u Neretvu (DAD, 10).
Tkanine (panni, drappi) su jedan od važnih izvoznih proizvoda Dubrovčana. U Zetu su nekoliko puta stizale skupocjene tkanine kao poklon Burdu II. U Vijecu umoljenih (8. srpnja 1389.) odlučeno je da se Balšicu daruje 1 komad scarletfini i
2	komada panni de cumis (Dinic-Kneževic, 1982, 63). Veliko vijece u Dubrovniku odlučilo je da, 31. X. i 1. XI. 1395., pošalju na dar zetskom gospodaru razne tkanine kao poklon za vjenčanje njegove sinovice (Lonza, 2011, 90).
Iz Dubrovnika se uvozio gradevinski materijal (crijep) za popravku crkava i stambenih zgrada. Republika je zabranjivala izvoz crijepa, ali u posebnim sluča-jevima davali su crkvama, pojedinim gradovima i uglednim pojedincima da izvezu odredenu količinu ovog proizvoda. U Odlukama dubrovačkih vijeca (1396.-1397.) nalazimo podatke o izvozu velike količine drvene grade i 20.000 komada crijepa. Gradevinski materijal bio je namijenjen za popravku ili pokrivanje crkvenih zdanja u Ulcinju, Baru i na Ratcu (Spremic, 2005, 170; Lonza, 2011, 136, 144, 184, 196, 201). Opeka je uvožena iz Republike, tijekom 1397. stiglo je 4.000 opeka u grad Bar (Šekularac, 2011, 93). U veljači i lipnju 1397. na poziv Burada II iz Dubrovnika dolaze u Ulcinj kamenoresci da rade na zidinama pro parte muratoris (DAD, 11;
11	O trgovini solju vidjeti opširnije u: Gecic, 1955.
12	U proljece 1396. veliki bosanski vojvoda Sandalj Hranic je zauzeo Budvu 1396. od Burda II Balšica. Vojvoda je Budvu dao na upravu supruzi Jeleni, pravo s vjenčanja u lipnju 1396. i ona je tamo ostala do travnja 1398. godine. Dubrovčani se žale vojvodi Sandalju 1397. i njegovoj ženi Jeleni da njihovi ljudi trguju solju na trgu u Sutorini, koji po njima nije zakonit. Izgleda da molbe nisu urodile plodom, na trgu u Sutorini i Budvi iduce godine nastavljena je prodaja soli, što je izazivalo nezadovoljstvo kod Dubrovčana. U travnju 1398. poslata je barka sa zadatkom da stražari da se sol ne uvozi u Budvu, Boku i Sutorinu. Tog mjeseca je bilo odlučeno da se piše i Burdu Stracimirovicu, povodom jednog broda sa solju koji je trebao da dode u Budvu. U svibnju 1398. godine Budva je ponovo bila pod vlašcu Balšica. O tome vidi više u: Ančic, 1986, 44-45; Kurtovic, 2009, 83, 86, 88, 102, 380; Dragičevic, 2009.
881
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Thalloczy, Jireček & Sufflay, 1918, 583; Malovic-Dukic, 1993-1994, 66). Ovom uvozu i opravkama prethodili su zemljotresi, od srpnja 1396. do srpnja 1397. godi-ne, koji su izazvali veliko rušenje po gradovima zetskog primorja (Mitrovic, 2015, 194-195).
Drvo je predstavljalo jedan od najznačajnijih predmeta zetskog izvoza. Dubrov-čani su uvozili iz sjeverne Albanije različite vrste drveta: hrast, bukvu, cer, brest, grab, jasen, tisu i jelu. Iz područja Skadarskog jezera i Ulcinja: topolu i vrbu. Bilo je potrebno za izgradnju brodova, vinograda, buradi, obruči za bačve i za loženje. U proučavanom vremenskom razdoblju, za izgradnju stambenih zgrada drvo je izgubilo značaj kao gradevinski materijal, jer su kuce počele da se grade od kamena. Glavna mjesta za utovar nisu bile varoške pijace, nego na rijekama Drima i Bojane uz kakav samostan ili crkvu (Dinic-Kneževic, 1971, 9-29; Hrabak, 2005, 7-10). Veliki broj ugovora o izvozu drva nalazi se u seriju Diversa Cancellariae. U jednom dokumentu od 14. siječnja 1387. navedeno je da se vrši nabavka drva sa Drima za gradnju brodova u Dubrovniku (DAD, 12). U rujnu iste godine vrši se doprema drva: 70 hrastovih i brestovih greda dugačkih 12-17 lakata, iz Svete Marije na Drimu. Prijevoznina za svaku gredu iznosila je 15 groša (Hrabak, 2005, 18). Tri godine kasnije Bogoje iz Ulcinja obavezuje se opatu lokrumskog samostana na isporuku drvene grade (DAD, 13). Dživan Martinov iz Drača obavezuje se na isporuku drva sa Drima u prvoj polovici travnja 1397. godine (DAD, 14). U veljači 1398. Bogdan Dražinovic marangon, obavezao se da pripremi za grad sljedecu količinu: 50 drveta dužine 16 lakata, 27 od po 15 lakata, 54 po 13 lakata, 130 komada hrastovog drveta dužine 8 lakata i 4 drveta dužine 6 lakata. U ugovoru je navedeno da treba da se isporuči u mjesecu travnju ad ripam fluminis Boyane (Dinic-Kneževic, 1971, 14). Bogdan Radinovic i Bogoje Dobrosaljic drvodjelci, obavezuju se 4. kolovoza 1397. na isporuku drva, koja ce ukrcati na prostoru od Ulcinja do Bojane (DAD, 15). Dubrovčanin Ratko Prvanovic išao je sa barkom (13. srpnja 1398.) da tovari drvo u ulcinjskoj luci Algirani. Drvo iz ove luke pripremali su ulcinjski drvodeljci (pa-tapgoni) za prijevoz. Prebacivanje iz Ulcinja do Dubrovnika koštalo je 150 perpera (Malovic-Dukic, 1993-1994, 65).
Iz Zete je izvoženo ulje, koje se u srednjovjekovnim dokumentima naziva maslo. Na njemu se pripremala hrana, kako biljnog tako i životinjskog podrijetla. Dobivalo se od maslina koje su gajene u Primorju. Maslinarstvo je bilo najrazvijenije u Baru i njegovoj okolici. Dubrovčani koji su u Bar dolazili kao pomorci i zanatlije najradije su novac ulagali u maslinjake (Hrabak, 1999, 170). U studenom 1392. Luka Mačman iz Bara potvrduje da je od Maroja pokojnog Lampre Menčetica primio 10 perpera zbog maslina u Baru (DAD, 16). U jednom ugovoru iz 1396. saznajemo da je kvar-tica barskog ulja prodavana u Dubrovniku za 20 folara (Hrabak, 1999, 171), a 1398. godine uveženo je 300 litara ulja iz Bara (DAD, 17).
Ribolov je predstavljao značajnu gospodarsku granu. Bio je zastupljen na moru, Skadarskom jezeru i na rijekama Bojani i Drimu. Najvece prihode od ribolova, do dolaska Mlečana (1396.), imala je opatija Svetog Srda koja je na Bojani imala svoje ribnjake. Malo vijece odobrilo je 1397. skadarskom knezu Stefanu da može poslati
882
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
u grad Sv. Vlaha na prodaju sarage (ukljeve). Riba je predstavljala izvozni proizvod, najviše su izvožene: jegulje, usoljena ikra i ukljevi (Gecic, 1962, 151; Hrabak, 2005, 58; Mišic, 2007, 97).
POVREMENI PREKIDI TRGOVINSKIH ODNOSA
I	ZABRANE TRGOVINE
Bitan faktor u trgovačkom prometu bila je bezbjednost kopnenih i pomorskih puteva. Proučavajuci bogatu gradu Dubrovačkog arhiva došli smo do saznanja da je do prekida trgovačkih veza najčešce dolazilo zbog napada na dubrovačke trgovce, uvodenja novih carina, ratnih sukoba i epidemije kuge.
U dokumentima nailazimo na podatke da je trgovcima oduzimana roba. Dubrov-čani se 1386. godine žale Buradu II da je njihovim trgovcima oduzeto žito sa broda (Thalloczy, Jireček & Sufflay, 1918, 394). Osmanski pljačkaški i osvajački pohodi bili su čest uzrok prekida trgovine. Osmanlije su početkom devedesetih godina XIV. stoljeca sve više prodirale prema Zapadu i postepeno osvajale gradove. Tokom pro-ljeca i ljeta 1392. napadale su oblast Balšica. Krajem rujna 1392. godine Balšic je krenuo na pregovore sa Osmanlijama, ali su ga na prevaru zarobili. Nekoliko mjeseci poslije zarobljavanja on je, po cijenu slobode, morao da se nagodi sa njima i predao im tražene gradove: Skadar, Drivast i Sveti Srd na Bojani. Njegovo zarobljavanje iskoristio je Radič Crnojevic, član ugledne zetske vlastelinske obitelji, koji je prije studenog 1392. preoteo Budvu. Burad II uspio je, rujna ili u prvoj polovici listopada 1395., da povrati od Osmanlija: Skadar, Drivast i Sv. Srd (Cirkovic, Božic, Bogda-novic & Buric, 1970, 59, 62; Schmitt, 2001, 123, 236-237, 341). Kada je oslobodio predate gradove smatrao je da ih sam nece moci braniti, pa ih je ustupio Veneciji.13 U proljece 1398. godine Balšic je uspio ponovo da osvoji Budvu (Kurtovic, 2009, 88). U listopadu 1399. medu trgovcima vladala je nesigurnost, jer su stizale vijesti da se Osmanlije spremaju napasti Zetu iz Srbije (DAD, 18).
Početkom devedesetih godina XIV. stoljeca u Zeti je izbio sukob izmedu Burada
II	i njegovog brata od strica Konstantina Balšica, koji je postao osmanski vazal. Konstantin je 1395. držao grad Danj sa carinarnicom. Početkom proljeca 1395. iskrsnuo je spor oko povecanja carine u doana Dagni. Za vrijeme višemjesečnog odsustva
13 Stracimirovic je zaključio sa Mlečanima sporazum 14. travnja 1396. i ustupio im: Skadar, Sveti Srd, Ska-darsko jezero s tamošnjim otocima, područje na lijevoj obali Bojane prema moru, tvrdavu Šati i carinu u Danju s okolnim selima. Republika Sv. Marka se obavezala da ce mu za ustupljene gradove plačati godišnje 1.000 dukata ili manje, ako cjelokupna svota njihovih prihoda ne dostigne toliku vrijednost. Dodijelili su Burdu II i njegovim nasljednicima svoje plemstvo i dozvolili mu da se služi zastavom. Balšic je zadržao Ulcinj sa distriktom i Bar sa okolicom do Divičine stijene (Cuk, 1986, 94-95; Milutinovic, 1999, 201-203; Schmitt, 2001, 123, 237-239). Jedini uspjeh u teritorijalnom smislu zetski gospodar postigao je koncem 1396. godine. Poslije poraza kod Nikopolja (25. rujna 1396.) Žigmund Luksemburški vracao se preko zet-skog primorja, Dubrovnika u Ugarsku, tom prilikom postavio je Burda II za kneza Korčule i Hvara, i dao mu titulu gospodara Albanije (princeps Albanie). Vlastprincepsa Albanie nad ovim otocima bila je s vrlo ograničenim pravima, imao je svog vikara, ubirao je prihode s kneževskih imanja i primao godišnju placu. Njegova vlast nad ova dva otoka trajala je, sa prekidom 1401., do 1402. godine (Foretic, 1940, 132-133).
883
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Konstantina Balšica zbog bitke na Rovinama, zakupci danjske carine, kotorska vla-stela Marko i Vladislav Drago, počeli su da od Dubrovčana naplacuju do tada neuobi-čajnu prohodnu carinu. Carina je do tada naplacivana samo za robu koja je prevožena bodovima i to u visini jednog groša (Cirkovic, Božic, Bogdanovic & Buric, 1970, 61; Božic, 1979, 195-205; Mišic, 2010, 91-92). Zbog svega ovoga Vijece umoljenih je u prvoj sedmici travnja zabranilo trgovinu u Zeti.14 Zakupci danjske carine ser Marcho de Drago de Chatharo et dompno Vladislavo molili su da lično dodu u Dubrovnik da bi raspravili o carini. Veliko vijece im je dozvolilo da dodu 20. travnja. Tada je došao Marko Drago sa pismom od Konstantina i njegove majke Teodore. Gospoda Teodora (Ksenija) i sin joj Konstantin Balšic pitali su dubrovačku vlastelu zašto Dubrovčani ne dolaze. Vijece umoljenih krajem travnja izabralo je tri člana (ser Matheus de Zorzio, ser Marinus de Bona, ser Symon de Benessa) da sastave odgovor domino Constantino et domine Theodor na pomenuto pismo (Lonza, 2011, 99, 299). U pismu se navodi da nije zabranjeno trgovcima da idu u Danj i da su oduvijek bili slobodni u Zeti, ali ih carinici u Danju ometaju mijenjajuci ranije zakone. Oni mole Teodoru da dozvoli slobodan prijelaz njihovim trgovcima (Božic, 1979, 202). Senat u lipnju donosi odluku kojom se ne dozvoljava trgovcima da prevezu robu za Srbiju per viam Gente (Lonza, 2011, 222-223). Odnosi su konačno uredeni poveljom od 13. studenog 1395. izdatom u Uljarima više Skadra. Konstantin Balšic potvrdio je Dubrovčanima ranije povlastice, dajuci im odredene privilegije, slobodu trgovine i oslobodeni su od carine. Od toga Dubrovnik nije imao velike koristi, jer tada Danj i nije više bio u njegovim rukama, vec Venecije (Šekularac, 1987, 178-180).
Početkom proljeca 1396. dubrovački trgovci doživjeli su neprijatnost, opljačkali su ih ljudi Burada II (Malovic-Bukic, 1993-1994, 63). Nedugo nakon tog dogadaja, prilikom prodaje masla u Dubrovniku koje je bilo vlasništvo gospodara Zete, došlo je do nesporazuma oko naplate carine. Dubrovčani u svom pismu od 7. travnja 1396. godine uvjeravaju Burada da nikada nisu naplacivali nikakvu carinu ni njemu ni njegovim ljudima i mole ga da vrati to što je uzeo trgovcima. Sedam dana kasnije ponovo mu pišu o istom i navode da mi o tome ne znamo ništa. Ističu da žele da žive sa njim kako su uvijek živjeli, da povrati to što je uzeo i mole ga za odgovor (Stojanovic, 1929, 112-113). Kao reakcija na naplacenu carinu na maslo, Buradevi ljudi 12. svibnja 1396. ponovo su oduzeli dubrovačkim trgovcima izvjesnu robu na ime carine (Iorga, 1899, 60, 62; Thalloczy, Jireček & Sufflay, 1918, 554). Vijece umoljenih je 28. studenog iste godine o ovom slučaju raspravljalo pro litigio ablate gabelle mercatoribus per Georgium Strazimerii.15 Dubrovčani su bili ljuti na svog poslanika Matheusa de Georgia, koji je bio kod Balšica. Pa su čak smatrali da i
14	de remediando hic his diebus paucis super facto arengato pro gabelis impositis ut dicitur per Constantinum (!) noviter....guod non faciant dovanam alicui mercatori eundiper Zentam cum mercimoniis... 5. (die quinto) IV. 1395. Ac eciam quod dent sacramentum cuique mercatori qui voluerit conducere merces ut supra quod non vadant per viam Zente. 7. IV. 1395. (Lonza, 2011, 217).
15	qui habuerunt mercancias et res in garavano, cui garavano fuit ablata per vim gabella contra ordines et pacta etc. per dominum Georgium Strazimerii, et de qua gabella facta est querella et eorum propinqui non possint interesse un iudicio determinationibus fiendis super dicta querella (Lonza, 2011, 145).
884
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
njega treba okriviti za oduzetu robu trgovcima. Matheus i njegova obitelj imali su sa zetskim primorjem bliske trgovačke veze i bili su u dobrim odnosima sa zetskim gospodarom.16
Dubrovčani u veljači 1397. ponovo mole Burada II da ukine nezakonito uzimanje carine (Stojanovic, 1929, 113-114). U pismu koje je ispisao logotet Rusko Hristi-forovic pozivaju se na povelju iz 1386., po kojoj su imali pravo da idu po njegovoj zemlji ne placajuci carinu.17 Mjesec dana kasnije opet su protestirali kod zetskog gospodara zbog carine naplacene na ulje (Thalloczy, Jireček & Sufflay, 1918, 584). U Zeti Republika nije imenovala konzule koji bi stalno obavljali tu funkciju, iz razloga što su se sporovi i nesuglasice rješavali pred dubrovačkim sudovima (Venier, 2016, 291). Spor je okončan tek u prosincu 1398. godine, tada je dopušteno dubrovačkim trgovcima da sa robom idu per viam Gente (Kurtovic, 2014, 264). Carine su bile aktualne i 1403. godine. Povodom smrti Burada II upuceni su 18. travnja u Ulcinj Nalchus i Marinus (brat i sin Matheusa Vite de Georgio), da udovici Jeleni Balšic izjave saučešce. Tom prilikom poslanstvo je dobilo upustvo da traže od nje ukidanje novouspostavljenih carina u Ulcinju (DAD, 20).
Posebna vrsta zabrane donošena je usljed pojave epidemije, naročito kuge (Bla-žina-Tomic, 2007). Republika je nekoliko puta zabranila svojim trgovcima dolazak u Zetu da ne bi dobili kugu. Malo vijece 1. travnja 1391. donosi odluku da se zbog kuge ne dozvoli vlasnicima brodova i njihovoj posadi, kao ni nitkome drugome, odlazak u mjesta Budva usque Dulcinium propter pestem que dicitur esse in illis locis etpatribus. Isto tako zabranjuje se pristup svima koji bi sa područja od Budve do Ulcinja htjeli doci u grad. Prekršitelji su mogli biti kažnjeni novčanom kaznom do 100 dukata (Lonza & Šundrica, 2005, 153; Blažina-Tomic, 2007, 87).
Republika je 7. lipnja 1392. zabranila trgovcima da odlaze u Ulcinj et ad alia loca ubi sit pestis (DAD, 21). Malo vijece je 11. lipnja odlučilo da sve osobe koje su se vratile iz Ulcinja, u kojem vlada kuga, treba odvesti na otočic Malonto, uz upozorenje da ne mogu boraviti ni na kojem dijelu districtum Ragusii, najmanje mjesec dana, izuzev Melitam in distictu predicto (Lonza & Šundrica, 2005, 182). U Ulcinju su, u prvoj polovici rujna iste godine, boravili Matheus de Georgio i njegov brat Nalchus koji nas obavještavaju o prisustvu kuge.18 Zaraza je došla sa mora, pre-
16	Vidjeti više u: Manken, 1960, 219-221. Matheus de Georgio bio je u dobrim odnosima sa Burdem II i više puta išao je kao poklisar, što pokazuju zapisnici dubrovačkih vijeca iz: 1385., 1386., 1387., 1388., 1389. (Dinic, 1964, 219, 243-244, 250, 259, 345, 393, 480, 489, 503-504, 560), 1391. (Lonza & Šundrica, 2005, 235), 1396., 1397. (Lonza, 2011, 121, 156, 158, 249, 257-258, 272, 306-307) i 1398. (DAD, 19).
17	Ove dubovačke isprave o carini, od 7. i 14. travnja 1396. i 13. veljače 1397., upucene zetskom gos-podaru ispisao je logotet Rusko Hristiforovic (Rusko Hristoforoviky, Ruschus filius magistri Chri-stophori). On je bio najznačajniji slovenski kancelar u Dubroviku. U posebnom kodeksu registrirao je sve isprave koje je izmedu 1395. i 1423. Opcina slala istaknutim ličnostima u zaledu i unutrašnjosti (Stanojevic, 1923, 59-60).
18	Ser Matheo de Georgio in discto minori consilio facta et data fuit gracia et licencia quod possit ire Dolzi-gnum, ita tamen quod ibidem non vigeat pestis, et quod si intrabit Dolzignum et ibidem esset pestis...ser Matheo vel ipsi ser Nalcho, videlicet quis eorum iverit, an pestis fuerit in Dolzigno.die XXVI septembris
885
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Sl. 1: Srednjovjekovno utvrdenje Ulcinj (Crna Gora), prijestolnica Durada II (fotografija: Z. Raičevic, 2017).
nošenjem preko trgovačkih brodova (Blažina-Tomič, 2007, 17). Ova opaka bolest obustavljala je trgovačku djelatnost, stradao je veliki dio stanovništva i izazvane su nagle promjene u svim područjima života Ulcinja.
KREDITNA ZADUŽIVANJA ZECANA U DUBROVNIKU I ORGANIZIRANJE TRGOVAČKIH DRUŠTAVA
Trgovačke veze u ovom periodu nisu se samo svodile na promet robe i tranzit. Važno je naglasiti i financijsko poslovanje. Zečani su se često zaduživali u Dubrovniku. U arhivskoj seriji Debita Notariae nalaze se ugovori o kreditnom za-duživanju stanovnika sa ovog prostora i drugih krajeva zaleda. Za pregled trgovaca ova serija je najvažnija. Iz sklopljenih ugovora o zaduženju imamo informacije o dužnicima, mjestima odakle dolaze, imenima jamaca, kreditore sa njihovim društvenim statusom, visinom zaduživanja u novcu, rokom zaduživanja i pratečim mjerama kojima se kreditori osiguravaju za povratak kredita. Obično je za uzimanje kredita dužnikova imovina bila dovoljna garancija. Ako dužnik ovakve garancije nije imao ili čak nije bio dovoljno poznat u trgovačkim krugovima, dobio bi kredit samo na osnovu jamstva. Najčešči rokovi za vračanje kredita bili su: od jednog do šest mjeseci. Kamata je iznosila 20% i bila je formulirana de quinque in sex per
1392. suprascriptus ser Matheus fuit reversus a Dulzigno...guod in ipsa terra Dulzigni hodie non viget mortalitas (Lonza & Šundrica, 2005, 233-234).
886
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
annum. Ponekad se u ugovorima nalaze i dodatne informacije o izvršenom vračanju zaduženja, prokuratorima koji preuzimaju daljnju doplatu.19 Iz sačuvane grade može se uočiti da sume nisu velike kod pojedinih dužnika, kao moguči razlog je da se izbjegne gubitak, u slučaju da se posao ne završi uspješno. Iz pomenutih ugovora vidimo da je kredite davala dubrovačka vlastela: Rastiči, Bordiči, Buniči i dr., a veoma rijetko pučani. Medu poslovnim ljudima koji su uzimali kredite, najčešče su pominju stanovnici Ulcinja i Bara: Stefan Marinov, Marinče Karoli, Nikola Stanov, Miho de Paskva, Marin Dimitrov, Marko Marinčev de Tani i dr. Zaduženja domačih ljudi kretala su se od 40 do 300 dukata.
Pregled kreditnih poslova Zečana u Dubrovniku je sljedeči:
Godina	Dukata	Perpera	Groša	Broj zaduženja	Arhivski izvor Debita Notariae
1389.	1.003	171	11/	9	DAD, 22.
1390.	332	/	/	2	DAD, 23.
1391.	383/	187	3	5	DAD, 24.
1392.	1.9191/2	/	7	11	DAD, 25.
1393.	222	40	13	5	DAD, 26.
1394.	244	/	27	1	DAD, 27.
1395.	1.903	/	80	5	DAD, 28.
1396.	556	/	4	1	DAD, 29.
1401.	173	81	3	3	DAD, 30.
Ova tabela pokazuje udio Zečana u dubrovačkoj kreditnoj trgovini. Slika nije kompletna, jer za pojedine godine knjige zaduženja nisu sačuvane u cjelini. Veči je prekid izmedu godina 1385.-1389. i 1396.-1400. U zadužnicama se obično na-vodi vrijednost kreditirane trgovačke robe izražena u nekoj moneti. Kreditna roba obračunavala se u novčanim jedinicama: dukatima, perperima i grošima. Kao što se vidi poslovno najznačajniji podaci odnose se na 1392. i 1395. godinu. Prema našem sabiranju, stanovnici sa prostora Zete od 1389. do 1396. i 1401. zabilježeni su u 42 zadužnice. Njihova ukupna zaduženja iznosila su: 6.734 dukata, 479 perpera i 148/ groša, što ne predstavlja veliki iznos novca.
19 O kreditima i zaduživanju u srednjovjekovnom Dubrovniku vidjeti opširnije u: Voje, 1968; Voje, 1976, 11-196; Voje, 2003; 17-88; Kurtovič, 2017, IX-X.
887
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Gradovi na istočnoj jadranskoj obali bili su dio zapadnog gospodarskog sustava i u njima je prakticiran rad kroz trgovačka društva (Raukar, 2006, 379-381). Ovo važi i za gospodarska središta na zetskoj obali koja se udružuju u trgovačka društva (tvrtke). O organiziranju zetskih trgovačkih društava svjedoči nam dizanje zajedničkih zajmova u Dubrovniku od strane večeg broja ljudi. U društvo se obično ulagao novac pomoču koga se kasnije obavljala trgovina. Ovim povezivanjem ujedinili bi financijska sredstva, brže i lakše došli do zarade i da se izbjegne rizik kod poslovanja. Dobit od trgovanja i eventualna šteta najčešče su dijeljeni izmedu članova društva na jednake djelove ili shodno uloženom kapitalu. Neka društva su obrazovana radi obavljanja jednog posla, odnosno jednog putovanja, izmedu mjesec dana i pola godine. Druga se opet pominju uzastopno u ugovorima (Voje, 1976, 35, 90-126; Voje, 2003; 100-149; Voje 2015, 175-186). Domači trgovci stupali su u društva ne samo medusobno, več i sa Dubrovčanima. Početkom prosinca 1392. godine Vale i Vlaho iz Ulcinja povezuju se u jedno poslovno udruženje sa Utješinom Radosaljičem, njihovim pašenogom (DAD, 31). Jurjen Dobrašinovič iz Bara 19. veljače 1395. stupa u poslovno udruženje sa Ratkom Pervanovičem sa Lopuda, koji je ''u diocezi dubrovačkoj'' (DAD, 32). Mato i Valo iz Ulcinja 20. VI. 1398. ugovaraju poslovno udruženje zbog prodaje soli (DAD, 33). Dobar dio poslovnih ljudi potjecao je iz zaleda, iako to zvanična dokumentacija ne potvrduje. Pored Balšiča u Zeti, postojali su dubrovački Balšiči koji se bave različitim poslovima, pominju se kao kreditori i dužnici u posljednjem desetlječu XIV. stolječa. Jedan od njih bio je Radul Balšič. Vjerovatno je njegov dug boravak u gradu i afirmacija u poslovima učinila da ga smatraju pravim gradaninom i da se zaboravi njegovo podrijetlo iz Zete. U dokumentima pominje se njegovo trgovačko društvo sa Dimkom Tudorovičem. Njih dvojica javljaju se kao uzi-maoci kredita, a u nekoliko ugovora navedeni su i kao davaoci kredita, što nam ukazuje da stekli značajnu novčanu dobit baveči se trgovinom (DAD, 34). Porodica Golijebo u Dubrovniku potjecala je iz Bara. U ugovoru od 10. rujna 1393. Thomas ser Nichi de Goliebo de Antibaro i Pavle Bondič zaključuju društvo na 6 mjeseci. U trgovački posao Toma ulaže 45, a Pavle 120 perpera, dok prihode i rashode dijele srazmjerno uloženom kapitalu (Dinič-Kneževič, 1995, 201). Iz dokumenata možemo zaključiti da su trgovačka društva imala izuzetno pozitivan utjecaj na razvitak gospodarstva.
DODJELJIVANJE DUBROVAČKOG GRABANSTVA ZETSKOM GOSPODARU I POJEDINIM ZETSKIM TRGOVCIMA
Arhivska grada, osobito zapisnici dubrovačkih viječa, bilježi diplomatske odnose. Dubrovčani su bili zahvalni zetskom gospodaru zbog zauzimanja i utjecaja kod osmanskog komadanta Šahina, da 1388. godine ne napadne Dubrovnik (Božič, 1952, 9). U znak velike zahvalnosti izabrali su ga za svog gradanina. Dodjeljivanje prava dubrovačkog gradanstva Buradu II Stracimiroviču izvršeno je 15. listopada 1388.20 Dubrovačka vlada je davala gradanstvo pojedinim istaknutim ljudima za
20 Magnificus dominus d. Georgius filius q. Stracimerii de Balsa dominus Gente etc. per d. rectorem ser Nico-laum de Gondula et suum Minus (sic) fuit acceptus et receptatus in honorabilem civem civitatis Ragusii, pro
888
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Sl. 2: Povelja Durada II Stracimirovica Balšica Dubrovčanima, 27. siječanj 1386. go-dine (Državni arhiv u Dubrovniku).
njihove zasluge ili onima čije je prijateljstvo smatrala korisnim. Ovo gradanstvo se bitno razlikovalo od gradanstva datog pojedinim imucnim trgovcima ili zanatlijama koje je vlada naseljavala u Dubrovnik, ili čvršce vezivala za interese grada. Od
se et suis, infrascriptis condictionibus et pactis: primo, quod dictus magnificus dominus sit et esse debeat obligatus omnibus legibus, statutis, ordinibus tam factis quam fiendis in posterum ac consuetudinibus, ho-neribus et honoribus acprerogativis quibus utuntur et sunt obligati alii cives Ragusia ... prefatus dominus et sui heredes possint et valeant venire Ragusium cum suis familiis, eorum bonis et rebus et eorum famulis et ibidem tute stare et immorari et inde discedere et reverti ad omne suum beneplacitum voluntatis et suo-rum heredum totiens quociens eis placuerit et venire, stare, redire et recedere voluerint, semper procurando et intendendo et vacando bono statui dicte civitatis Ragusii (Dime, 1964, 490).
889
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
svojih počasnih gradana vlada je očekivala prijateljsku podršku kad god bi bilo to potrebno, a u zamjenu za to pružala je utočište, kao i druge svoje usluge. Buradu i njegovim potomcima data je mogucnost da borave u gradu. Dobio je i jednu kucu na raspolaganje, s pravom boravka na trošak Dubrovnika, u slučaju opasnosti da mora napustiti Zetu (Mijuškovic, 1961, 90-102; Janekovic-Romer, 1993, 29-34; Jelčic, 2010, 186-187).
Od sredine XIV. stoljeca Dubrovnik je postao privlačan ne samo za ugrožene gradane zaleda, nego i za ljude željne uspjeha. Zecani su mogli dobiti dubrovačko gradanstvo ako su boravili odredeno vrijeme, zatim morali su doprinijeti dobrobiti i prosperitetu grada. Imali su obavezu da se dosele s obitelji, kupe nekretninu, izvr-šavaju sve obaveze i terete gradana i nikada se više ne odsele. Podnosili su molbu Malom vijecu, a od 1395. stanovnici su morali dobiti potvrdu i Velikog vijeca. Interesantno je da je Malo vijece primilo, u jesen 1398., za dubrovačkog gradana Dymiter Lubissich de Rottecio kod Bara.21 U dokumentima nalazimo poslovne ljude za koje se ističe da su iz Zete. U vremenskom razdoblju od 1385. do 1403., tri skupine zetskih trgovaca stekle su dubrovačko gradanstvo. Prvu grupu činili su imucni trgovci, njih je karakteriziralo da samo jedna generacija krace ili duže vrijeme djeluje u Dubrovniku. Drugu grupu sačinjavale su bogate obitelji, od kojih su neke pripadale vlasteli. Ova skupina trgovaca bavila se trgovačkim poslovima i bila je prisutna u društvenom životu Republike kroz više generacija. Trecu skupinu predstavljali su trgovci iz vrlo bogatih obitelji koje su primljene u red Antunina, korporaciju najbogatijih trgovaca, brodovlasnika, financijera, uglednih javnih službenika (učitelja, liječnika i kancelara). Dubrovačko gradanstvo iz prve grupe stekli su: Stefan Marinov iz Ulcinja (15. XII. 1388.), Petar Suma iz Drivasta (oko 1388.), Dinko zvani Duma Zogotic (oko 1396.) i Nikša Ratka Milčic (oko 1400.) iz Bara. Iz druge skupine gradanstvo su dobili: Desin Nikolic (29. IV. 1391.), Domo Tripetic (28. XI. 1397.), Ivan Pikovic (početak XV. stoljeca) i Piero Cagn (početak XV. stoljeca) iz Bara, Pavle Martinovic (oko 1400.) i Bartol Marinčetic (oko 1400.) iz Ulcinja. U trecu skupinu Antunina primljeni su: Turčinovic (2. I. 1389.), Stano (1. VIII. 1388.) koji su bili podrijetlom iz Bara i Tripunovic iz Ratca (30. XI. 1398.) (Dinic-Kneževic, 1995, 204-217; Čuk, 1999, 153-165). Na temelju najnovijih istraživanja trecoj skupini treba dodati obitelji: Staij iz Bara (približno vrijeme do-laska 1400.) i Tano iz Ulcinja (1395.) (Pešorda-Vardic, 2012, 37, 43, 80-89). Ove zetske trgovačke porodice bavile su se i posredničkom trgovinom izmedu srpskih zemalja i Mediterana.
Burad II Stracimirovic Balšic umro je u prvoj polovici travnja 1403. godine. U Dubrovniku su znali za njegovu smrt 18. travnja. Istog dana Malo vijece dalo je in-strukcije i poslali su poklisare da izjave saučešce njegovoj ženi. Poklisari su izrazili žaljenje udovici, navodeci da su ga voljeli svi podanici i susjedi, i da Dubrovčani mnogo tuguju zbog smrti njihovog bono et speciale amigo (Jelčic, 2010, 264-265).
21 Skrecemo pozornost na radove: Mijuškovic, 1961, 115, 121-123; Janekovic-Romer, 2005, 320-323; Čir-kovic, 2008; Janekovic-Romer, 2015, 331-332.
890
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVACKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Sl. 3: Zeta u doba Durada II Stracimirovica Balšica (1385.-1403.) i pravci trgovačkih puteva.22
I pored manjih prekida, trgovačke relacije Zete i Dubrovnika u doba Durada II karakterizirali su dosta dobri trgovački odnosi. Njihove poslovne veze doprinijele su obostranom gospodarskom prosperitetu.
22 Rekonstrukcija granica, teritorijalne promjene, kopneni i pomorski putevi, uradeni su na podlogama povijesnih karata: Škrivanic & Tasic, 1959; Blagojevic, Vernic, Dimic, Dušanic, Jovanovic, Maksimovic & Stefanovic, 2014, 49.
891
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
TRADE RELATIONS BETWEEN ZETA AND DUBROVNIK FROM 1385 TO 1403
Marijan PREMOVIC
University of Montenegro, Faculty of Philosophy, 81400 Niksic, Danila Bojovica bb, Montenegro e-mail: premovicmarijan@yahoo.com
SUMMARY
The article deals with the trade relations between Zeta and Dubrovnik, during the reign of the master Durad II Stracimirovic Balsic, starting from 1385, when he came to the throne, until his death in 1403. The economic development of Dubrovnik in the last decade of the 14th and during the first years of the 15th century attracted residents from the towns of Zeta, while, when it comes to the foreign politics, the inhabitants of Dubrovnik were adhering to the principle that when a new ruler or the district governor comes, they would seek confirmation of old privileges. In less than half a year after coming to power in Zeta, Durad II issued a charter to the people of Dubrovnik (January 27, 1386) confirming friendship and old trading privileges. The charter stipulates the legal position of the Dubrovnik and gives new commercial freedom: Durad prescribes that he will compensate for the damage suffered on his territory from his treasury, renounced the benefits from the transit customs in Danja, and guaranteed the protection from robbery and illegal charges, adding that his subjects will not take things from the ships that broke down in the shipwreck along the Zeta coastline and, finally, abolished all salt markets introduced after 1355. Through this charter, the people from Dubrovnik protected their trade, which was largely performed in Zeta and their land. At the same time, the master of Zeta was satisfied by a good cooperation, as the charter encouraged the economic development of his country.
Commercial traffic was performed by land and sea. Land routes were divided into: the coastal ones (via de Zenta) and those from the coast to the interior of the country and the Balkan Peninsula (via Jesera). Ships loaded with goods sailed from Dubrovnik to the Adriatic Sea, or, more precisely, to Bar, Ulcinj and the monastery Sv. Srda on the river Bojana. The larger ships from the Adriatic flowed into the river Bojana to the monastery of Sv. Srd, where the market was located, from which the goods were taken over and transported by caravans to the interior of the Balkans. The most important economic center on the coast of Zeta was Ulcinj, and then Bar, while Budva was far behind the importance. The structure of the commodity exchange was as follows: from Dubrovik, grains, salt, fabrics and construction material were exported, and wood, butter (oil) and fish were imported from Zeta. An important factor in commercial traffic was the safety of roads. While working on the relations between Zeta and Dubrovnik, the research showed that the prohibitions and breaks of trade had a special significance. The discontinuation of trade links was most often due to the attack on the Dubrovnik merchants in Zeta (1386 and 1396), the introduc-
892
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
tion of new customs duties in Danja (1395) and Ulcinj (1396, 1397 and 1403), war conflicts (1392 and 1395) and the plague epidemic (1391 and 1392).
Trade relations were not solely limited to goods and transit traffic, since the financial operations were present, as well. The people from Zeta often borrowed money in Dubrovnik, under precisely envisaged conditions. The most common deadlines for repayment of loans were from one to six months. Borrowings ranged from 40 to 300 ducats. According to our compilation, the inhabitants of Zeta, during the period from 1389 to 1396 and 1401 were recorded in 42 pledges. Their total debt amounted to 6,734 ducats, 479 perpers and 148% grouses. Traders have formed trade companies to unite financial assets, in order to earn profits faster and easier. Profit from trading and damages were usually divided between members of the company on equal shares or according to the invested capital. There were several business associations: the one between Vals and Vlahs from Ulcinj with Utesin Radosaljic (1392), Jurjen Drasinovic from Bar with Ratko Pervanovic from Lopud (1395) and so on.
A small number of traders of Zeta gained trading success and wealth in business, and according to the stipulated conditions, they acquired Dubrovnik citizenship. In the period from 1385 to 1403, three groups of traders from Zeta acquired Dubrovnik citizenship. The first group consisted of wealthy traders, only one of their generations worked for a short or longer period in the city of Sv. Vlah: Stefan Marinov from Ulcinj (15th December 1388), Petar Suma from Drivasta (about 1388), Dinko called Duma Zogotic (around 1396) and Niksa Ratka Milcic (about 1400) from Bar. The second group was made up of rich families that were present in the social life of the Republic through several generations: Desin Nikolic (29 April 1391), Domo Tripetic (28th November 1397), Ivan Pikovic (the beginning of the 15th century) and Piero Cagn the beginning of the 15th century) from Bar, Pavle Martinovic (around 1400) and Bartol Marincetic (around 1400) from Ulcinj. The third group was represented by traders from very wealthy families who were received in the order of Antunin: Turcinovic (2nd of January 1389), Stano (1st of August 1388), Stai from Bar (approximate time of arrival in 1400) who originated from Bar, Tripunovic from Ratac and Tano from Ulcinj (1395).
Based on the studied archival material from the Dubrovnik Archive we can safely conclude that, in spite of the minor interruptions, trade relations between Zeta and Dubrovnik in the era of Durad 2nd (1385-1403) were characterized by quite good trade relations. Their territorial proximity and business connections have contributed to the mutual economic development and prosperity of this area.
Keywords: trade, Zeta, Dubrovnik, Durad II Stracimirovic Balsic, trade routes, customs, loans
893
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
IZVORI I LITERATURA
DAD, 1 - Državni arhiv u Dubrovniku (DAD), Zbriika cirilskih povelja, N 152, 27. I. 1386.
DAD, 2 - DAD, Diversa Cancellariae (DC), sv. 26 (1385.-1387.), fol. 56, 24. III. 1386.
DAD, 3 - DAD, DC, sv. 26, fol. 175', 29. III. 1387.
DAD, 4 - DAD, DC, sv. 29 (1389.-1391.), fol. 92', 5. V 1390.
DAD, 5 - DAD, DC, sv. 32 (1396.-1399.), fol. 80, 29. VIII. 1397.
DAD, 6 - DAD, DC, sv. 32, fol. 137', 2. V 1398.
DAD, 7 - DAD, DC, sv. 34, (1401.-1403.), fol. 172', 28. X. 1402.
DAD, 8 - DAD, DC, sv. 26, fol. 152', 22. I. 1387.
DAD, 9 - DAD, DC, sv. 32, fol. 138', 6. V 1398.
DAD, 10 - DAD, DC, sv. 32, fol. 172, 17. VIII. 1398.
DAD, 11 - DAD, DC, sv. 32, fol. 23', 54'.
DAD, 12 - DAD, DC, sv. 26, fol. 149, 10. I.-14. I. 1387.
DAD, 13 - DAD, DC, sv. 29, fol. 48, 7. I. 1390.
DAD, 14 - DAD, DC, sv. 32, fol. 37', 11. IV 1397.
DAD, 15 - DAD, DC, sv. 32, fol. 71', 4. VIII. 1397.
DAD, 16 - DAD, DC, sv. 31, (1391.-1399.), fol. 42, 13. XI. 1392.
DAD, 17 - DAD, DC, sv. 32, fol. 151.
DAD, 18 - DAD, Lettere e commissioni di Levante (LCL), sv. 1 (1395.-1423.), fol. 21, 3. X. 1399.
DAD, 19 - DAD, Reformationes, sv. 31 (1397.-1399.), fol. 113, 11. IV 1398.
DAD, 20 - DAD, LCL, sv. 4, fol. 12, 18. IV 1403.
DAD, 21 - DAD, DC, sv. 30 (1392.-1394.), fol. 112, 7. VI. 1392.
DAD, 22 - DAD, Debita Notariae (DN), sv. 10, (1389.-1392.), fol. 1, 10', 17', 23, 30', 32,
34', 35', 36. DAD, 23 - DAD, DN, sv. 10, fol. 73, 85. DAD, 24 - DAD, DN, sv. 10, fol. 99', 107', 109, 110', 120.
DAD, 25 - DAD, DN, sv. 10, fol. 128', 143, 147, 147', 149', 150, 159', 159', 162', 175', 176'.
DAD, 26 - DAD, DN, sv. 11 (1393.-1395.), fol. 13', 28, 43, 46, 52.
DAD, 27 - DAD, DN, sv. 11, fol. 83'.
DAD, 28 - DAD, DN, sv. 11, fol. 124, 125, 129, 150', 174.
DAD, 29 - DAD, DN, sv. 11, fol. 177.
DAD, 30 - DAD, DN, sv. 11 (1400.-1405.), fol. 12, 38', 52'.
DAD, 31 - DAD, DN, sv. 10, fol. 174', 2. XII. 1392.
DAD, 32 - DAD, DN, sv. 11, fol. 119', 19. II. 1395.
DAD, 33 - DAD, DC, sv. 32, fol. 154, 20. VI. 1398.
DAD, 34 - DAD, DN, sv. 10, fol. 20, 74', 106, 112, 113', 132', 134, 143', 164', 174'. Dime, J. M. (1964): Odluke veca Dubrovačke republike II. Beograd, Naučno delo. Dragičevic, P. (2009): Dvije dubrovačke žalbe povodom prodaje soli u Sutorini. Grada o
prošlosti Bosne, Banja Luka, 2, 99-109. Iorga, N. (1899): Notes et extraits pour servir l'histoire des croisades au XVe siècle II. Paris, E. Leroux.
894
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Kurtovic, E. (2017): Izvori za historiju srednjovjekovne Bosne. I/1 (Ispisi iz knjiga zaduženja Državnog arhiva u Dubrovniku 1365-1521). Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Lonza, N. & Z. Šundrica (2005): Odluke dubrovačkih vijeca 1390-1392. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Lonza, N. (2011): Odluke dubrovačkih vijeca 1395-1397. Reformationes consiliorum civitatis Ragusii 1395-1397. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Miklosich, Fr. (1858): Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Viennae, Apud guilelmum Braumüller.
Novakovic, S. (1912): Zakonski spomenici srpskih država srednjega veka. Beograd, Srpska kraljevska akademija.
Rudic, S. (2009): Povelja Burda I Balšica Dubrovniku. Stari srpski arhiv, 8, Beograd, 101-110.
Rudic, S. (2010): Povelja Balšica Dubrovčanima: na Mati, 1368, 17. januar. Stari srpski arhiv, 9, 93-98.
Rudic, S. (2011): Povelja Balše II kojom potvrduje Dubrovčanima privilegije dobijene od brata mu Burda: Ratac, 1379, novembar 20. Stari srpski arhiv, 10, Beograd, 103-107.
Rudic, S. (2012): Povelja duke dračkog Balše II Dubrovčanima. Stari srpski arhiv, 11, 101-106.
Šekularac, B. (1987): Dukljansko-zetske povelje. Titograd, Istorijski institut SR Crne Gore.
Thalloczy, L., Jireček, C. & E. Sufflay (1918): Acta et diplomata res Albaniae mediae aetatis illustrantia II (annos 1344-1406 continents). Vindobonae (Beč), Typis Adolphi Holzhausen.
Stojanovic, Lj. (1929): Stare srpske povelje i pisma I-1. Dubrovnik i susedi njegovi. Beograd, Srpska Kraljevska Akademija.
Ančic, M. (1987): Prosopografske crtice o Hrvatinicima i Kosačama: (prilog povijesti zapad-nog Balkana s kraja XIV i početka XV stoljeca). Istorijski časopis, 33, 37-56.
Antonovic, M. (2003): Grad i župa u Zetskom primorju i severnoj Albaniji u XIV i XV veku. Beograd, Istorijski institut.
Barišic, F. (1975): Vladarski čin Kneza Lazara. U: Božic, I. & V Buric (ur.): Zbornik radova o Knezu Lazaru. Beograd, Kruševac, Filozofski fakultet, Narodni muzej, 45-63.
Blagojevic, M. (1983): Pregled istorijske geografije srednjovekovne Srbije. Zbornik Istorij-skog muzeja Srbije, 20, 45-126.
Blagojevic, M. (1997): Državna uprava u srpskim srednjovekovnim zemljama. Beograd, Službeni list SRJ.
Blagojevic, M. (2011): Srpska državnost u srednjem veku. Beograd, Srpska književna zadruga.
Blagojevic, M., Vemic, M., Dimic, Lj., Dušanic, S., Jovanovic, B., Maksimovic, Lj. & D. Stefanovic, D. (2014): Istorijski atlas [Kartografska grada] (2. izd.). Beograd, JP Zavod za udžbenike.
Blažina-Tomic, Z. (2007): Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Božic, J. (1952): Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd, Naučna knjiga.
Božic, J. (1979): Nemirno Pomorje XV veka. Beograd, Srpska književna zadruga.
Cuk, R. (1986): Srbija i Venecija u XIII i XIV veku. Beograd, Istorijski institut, Prosveta.
895
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIC: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Cuk, R. (1999): Trgovci iz zetskih gradova u Dubrovniku i srpskim zemljama u srednjem veku. U: Kovačevic, B. (ur.): Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja. Podgorica, Istorijski institut Republike Crne Gore, 153-166.
Cirkovic, S. (1997): Rabotnici, vojnici, duhovnici: društva srednjovekovnog Balkana. Beograd, Equilibrium.
Cirkovic, S. (2008): Iz starog Dubrovnika: gradani rodeni i gradani stečeni. Istorijski časopis, 56, 21-37.
Cirkovic, S., Božic, I., Bogdanovic, D. & V. Duric (1970): Istorija Crne Gore II/2. Od kraja XII do kraja XV vijeka. Crna Gora u doba oblasnih gospodara. Titograd, Redakcija za istoriju Crne Gore.
Dinic-Kneževic, D. (1966): Trgovina vinom u Dubrovniku u XIV veku. Godišnjak Filozof-skog fakulteta, 9, 39-85.
Dinic-Kneževic, D. (1967): Trgovina žitom u Dubrovniku u XIV veku. Godišnjak Filozofskog fakulteta, 10, 79-131.
Dinic-Kneževic, D. (1971): Trgovina drvetom u Dubrovniku u XIV veku. Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, 14, 1, 9-30.
Dinic-Kneževic, D. (1982): Tkanine u privredi srednjovekovnog Dubrovnika. Beograd, Srp-ska akademija nauka i umetnosti.
Dinic-Kneževic, D. (1995): Migracije stanovništva iz južnoslovenskih zemalja u Dubrovnik tokom srednjeg veka. Novi Sad, Srpska akademija nauka i umetnosti Ogranak u Novom Sadu, Filozofski fakultet u Novom Sadu, Odsek za istoriju.
Dinic-Kneževic, D. (1999): Zetski primorski gradovi u svetlu dubrovačkih izvora. U: Kovačevic, B. (ur.): Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja. Podgorica, Istorijski institut Republike Crne Gore, 131-139.
Foretic, V. (1940): Otok Korčula u srednjem vijeku do g.1420. Zagreb, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti.
Foretic, V. (1959): Dubrovački arhiv u srednjem vijeku. Anali Historijskog instituta Jugosla-venske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 6-7, 315-336.
Foretic, V. (1980): Povijest Dubrovnika do 1808. Deo 1, Od osnutka do 1526. Zagreb, Naklad-ni zavod Matice hrvatske.
Gecic, M. (1955): Dubrovačka trgovina solju u XIV veku. Zbornik Filozofskog fakulteta, 3, 95-153.
Gecic, M. (1962): Zeta pod Balšicima. Doktorska disertacija u rukopisu. Beograd, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu.
Hrabak, B. (1999): Privreda Bara u XIV i XV veku. U: Kovačevic, B. (ur.): Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja. Podgorica, Istorijski institut Republike Crne Gore, 167-197.
Hrabak, B. (2005): Arbanaške studije III. Beograd, Arhivar.
Imamovic, E. (1988): Rimska cestovna mreža na dubrovačkom području. U: Rapanic, Ž. (ur.): Arheološka istraživanja u Dubrovniku i dubrovačkom području. Zagreb, Hrvatsko arheološko društvo, 119- 127.
Janekovic-Romer, Z. (1993): Stranac u srednjovjekovnom Dubrovniku: izmedu prihvacenosti I odbačenosti. Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 26, 27-37.
896
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Janekovic-Romer, Z. (1999): O poslaničkoj službi i diplomatskom protokolu Dubrovačke Republike u 15. stoljecu. U: Andrlic, M. & M. Valentic (ur): Hrvatska srednjovjekovna diplomacija, Zbornik Diplomatske akademije 4. Zagreb, Diplomatska akademija Ministar-stva vanjskih poslova Republike Hrvatske, 193-203.
Janekovic-Romer, Z. (2005): Gradani, stanovnici, podanici, stranci, inovjerci u srednjovje-kovnom Dubrovniku. U: Budak, N. (ur.): Raukarov zbornik: zbornik u čast Tomislava Raukara, Zagreb, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za povijest - FF press, 317-346.
Janekovic-Romer, Z. (2015): The Frame of Freedom. The Nobility of Dubrovnik between the Middle Ages and Humanism. Zagreb, Dubrovnik, Croatian Academy of Sciences and Arts, The Institute for Historical Sciences in Dubrovnik.
Jelčic, J. (2010): Zeta i dinastija Balšica: dokumentovane istorijske studije. Podgorica, Matica crnogorska.
Jireček, K. (1959): Trgovački putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem veku. Zbornik Konstantina Jirečeka, I. Beograd, 205-304.
Krizman, B. (1957): Diplomati i konzuli u starom Dubrovniku. Zagreb, IBI.
Kurtovic, E. (2009): Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranic Kosača. Sarajevo, Institut za istoriju.
Kurtovic, E. (2014): Konj u srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo, Univerzitet.
Lonza, N. (1998): Ceremonijal Dubrovačke Republike. U: Berkovic, S. (ur): Diplomacija Dubrovačke Republike, Zbornik Diplomatske akademije 3. Zagreb, Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske - Diplomatska akademija, 169-175.
Malovic-Dukic, M. (1993-1994): Privredne veze Ulcinja i Dubrovnika krajem XIV i počet-kom XV veka. Istoriski časopis, 40-41, 57-70.
Manken, I. (1960): Dubrovački patricijat u XIV veku. Deo 1. Beograd, Naučno delo.
Markovic, S. (2010): Notarijati medievalnih komuna crnogorskog primorja (odrazi antičkog nasljeda, autonomnosti urbaniteta i humanističkog univerzalizma). Acta Histriae, 18, 4, 823-846.
Markovic, S. (2014): Stanovništvo srednjovjekovnog Bara. Perast, Gospa od Škrpjela.
Mijuškovic, J. (1961): Dodjeljivanje dubrovačkog gradanstva u srednjem veku. Glas SANU, 9, 89-130.
Milic, M. M. (2012): Ekonomske prilike u državi Balšica (kroz literaturu). U: Draškovic, Č. (ur.): Balšici. Podgorica, 177-188.
Milutinovic, B. (1999): Borba Balšica sa Mlečanima za zetske primorske gradove. U: Kovače-vic, B. (ur.): Srednjovjekovna istorija Crne Gore kao polje istraživanja. Podgorica, Istorijski institut Republike Crne Gore, 199-227.
Mišic, S. (2007): Korišcenje unutrašnjih voda u srpskim zemljama srednjeg veka. Beograd, Utopija.
Mišic, S. (2010): Leksikon gradova i trgova srednjovekovnih srpskih zemalja: prema pisanim izvorima. Beograd, Zavod za udžbenike.
Mišic, S. (2014): Istorijska geografija srpskih zemalja: od 6. do polovine 16. veka. Beograd, Magelan Pres.
897
ACTA HISTRIAE • 26 • 2018 • 3
Marijan PREMOVIČ: TRGOVAČKI ODNOSI ZETE I DUBROVNIKA OD 1385. DO 1403. GODINE, 873-898
Mitrovic, K. (2014): Odnos kneza Lazara i njegovih naslednika sa Balšicima: 1365-1402. U: Mišic, S. (ur.): Vlast i moc. Kruševac-Beograd, Narodna biblioteka, Centar za istorijsku ge-ografiju i istorijsku demografiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, 257-268.
Mitrovic, K. (2015): Benediktinci na području Barske nadbiskupije i Kotorske biskupije: (9. stoljece-1571). Cetinje-Kotor, Ministarstvo kulture Crne Gore-Kulturni centar "Nikola Durkovic".
Pešorda-Vardic, Z. (2012): U predvorju vlasti. Dubrovački antunini u kasnom srednjem vijeku. Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku-Hrvatski institut za povijest.
Raukar, T (2006): Splitska trgovačka društva XIV stoljeca. U: Jerše, S., Mihelič, D. & P. Štih (ur.): Med Srednjo Evropo in Sredozemljem: Vojetov zbornik. Ljubljana, Založba ZRC, 379-394.
Rudic, S. (2013): Balšici i Dubrovnik - prilog poznavanju pravnih odnosa. Istorijski časopis, 62, 35-45.
Schmitt, J. O. (2001): Das venezianische Albanien: (1392-1479). München, R. Oldenbourg.
Stanojevic, S. (1923): Studije o srpskoj diplomatici. "Glas" Srpske Kraljevske Akademije, 106, Sremski Karlovci, 1-96.
Šekularac, B. (2011): Crna Gora u doba Balšica. Cetinje, Obod.
Spremic, M. (2005): Prekinut uspon: srpske zemlje u poznom srednjem veku. Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
Škrivanič, G. & N. Tasic (1959): Srednjovekovna Zeta [Kartografska grada]. Titograd, Istori-ski institut NR Crne Gore.
Škrivanic, G. (1971): Putevi u srednjovekovnoj Zeti. Glasnik Srpskog geografskog društva, 51, 1, 75-85.
Škrivanic, G. (1974): Putevi u srednjovekovnoj Srbiji. Beograd, Turistička štampa.
Vekaric, N. (2012): Vlastela grada Dubrovnika, 2. Vlasteoski rodovi (A-L). Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU.
Vekaric, N. (2014): Vlastela grada Dubrovnika, 5. Odabrane biografije (E-Pe). Zagreb, Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU.
Venier, G. (2016): Konzuli i konzularna služba Dubronika (komune) i Dubrovačke Republike u balkanskom zaledu (XII.-XV st.). Zagrebačka pravna revija, 4/3, 275-306.
Voje, J. (1968): Knjige zadolžnic: posebna notarska serija Dubrovniškega arhiva: univ. profesorju dr. Gregorju Čremošniku ob 10-letnici njegove smrti. Zgodovinski časopis, 22, 3-4, 207-223.
Voje, J. (1976): Kreditna trgovina u srednjovjekovnom Dubrovniku. Sarajevo, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Voje, J. (2003): Poslovna uspešnost trgovcev v srednjeveškem Dubrovniku. Ljubljana, Znanstveni inštitut Filozofske fakultete.
Voje, L (2015): Prilog proučavanju dubrovačkih trgovačkih društava. U: Kuzmanovic, R., Mirjanic, D. & D. Tošic (ur.): Zbornik radova u čast akademiku Desanki Kovačevic Kojic. Banja Luka, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske, 175-187.
898