ZBORNIK ZABAVE I POUKE
Knjiga I. Svezak 1
-fcSflga-
IZDAO
VLADIMIR J. TEHARSKI.
U ZAGREBU
TI8AK DIONIČKE TI8KARE 1897.
I
114393
Mlada Hrvatska
Vadimo iz „Dela" (ožujska sveska ove godine) ovo „U šabačkoj gimnaziji postoji djačka družina „Pouka1. Po njenim pravilima imaju se štampati svi radovi, koji se na sastancima pročitaju, prokritikuju i prime. Takvih radova imaju prilično; s toga su i odlučili, da ih objave. Prva knjiga, tih radova pred nama je. Natpis joj je: „Pouka, zbirka radova šabačkih gimnazista, članova družine: „Pouka"“. Medju objavljenim radovima ima originala i prijevoda, šest je pjesama, a ostali su radovi u prozi. Medju njima nalazimo „Pisma s puta iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije", „Običaj davanja u kuču", „Nekoliko dana od Nikšića do Valjeva" itd. Svakako imalo bi se štošta prigovoriti ovim početničkim radovima, ali to ostavljamo navlaš. Ako su članovi „Pouke" zaista zavoljelj knjigu, onda če i oni, produže li samo ozbiljski raditi, uvidjeti mane svoje prvenčadi. Dakle, neka što više čitaju i misle! — „Pouka" ima 128 str. na osmini, stoji 30 novč."
Pisac gornjih redaka bistro je zamjet’o važnost ovoga pothvata. On je znak rada. „Domovina ne treba naših suza i uzdaha, več naših mišica, našega rada" rekao je i Protopopov. Srbska je omladina na šabačkoj gimnaziji dobro shvatila ove riječi i eto pruža prvi plod svoga rada. Ako i ima nedostataka u ovim početničkim vježbama, ipak su one znak pokreta, znak volje, a „laudanda est voluntas".
Kako je u nas? Ima li u nas pokreta, ima li „mlade Hrvatske", koja če novim silama zamijeniti staru ?
Prvi je uvjet svakoj kultnrnoj borbi, za koju se odgaja mnoštvo mladeži naše na gimnazijama, realkama, licejima i učiteljskim školama, naobrazba: u njoj je
NOVA NADA.
ZBORNIK ZABAVE I POUKE.
. v >'	■ i
_____________, V . .	_______
Knjiga I. «r 1) Zagrebu, za listopad 1897.	Svezak 1.
Regula vitae.
o staži trnovoj, kroz jade, boli,
Proprti put svoj nogom mirnom, smjelom, Pa makar krvlju kvasio je vrelom:
Ta Bol i Jad se samo Nadi moli!
Brod jak je samo buri što odoli,
Tek trulu vali prate splav op’jelom : Prot buri žića upri šilom c’jelom Bez suza, — posmjeh licem noseč holi.
Rugobi sv’jeta, blatu se ne čudi
Ta on je tebi jednak plačem, sm’jehom . . .
(Ljepota — laž mu; dobro — uspomene)
Več svemu, što krasotom je bez m’jene Neokaljano zlobom, krvlju, gr’jehom: Ljepoti neba, — Onom, što j’ vrh ljudi.
M. H—v.
Ptičku.
ak smelo se viješ v’ višini,
Oj ptiček legak in vesel,
In kmalu nad rodom boš mojim V tihotni vasici tam spel.
Zapevaj mu pesmico tožno, Pozdrav zapevaj mu moj!
Da ginem po bratskoj zemlji Zapevaj nad tihoj vasjoj!
!*:v.
Nade.
upom up v pozabljenost odplove,
In bridko govori, da sreče ni.
Le kratek čas veselje te blaži —
Za upom up v pozabljenost odplove; V slovo pa vsak otožno ti golči: „Bodočnost ti milejši krije snove . . Za upom up v’ pozabljenost odplove In bridko govori, da sreče ni.
Na strtih upov tožne razvaline Nadeje zidam nove upajč.
Kaj, če viharni časjih spet razdrč V nekdanjih upov tožne razvaline.
Saj morda mi zaman so nade vsč,
Ker naglo — kakor sanja — žizen mine. Na strtih upov tožne razvaline Nadeje zidam nove upaje.
Tujec.
čeraj rano pa je tujec Skoz vasico našo šel;
Cvetke trgal je dehteče,
Cvet na prsi je pripel.
Šel je dalje v zemlje tuje,
S prsih mu dehtel je cvet —
Li spomin pa tudi v srcu Nosil je na naš ta svet.
Vek. pl. Vrlelki.
Iz knjiga proroka Izaije.
I. (III. 16. 24.)
Jgoslušaj me, kči Sionska,
— Naricaše prorok stari —, Da se lišim teške brige,
Što mi Gospod natovari.
Poslušaj me, gr’ješna kćeri;
Što ti rečem, sve učini,
Da ne budeš ko sjenica Krastavačkoj u gradini.
Štogodj rečem Izrailju,
Pokor’te se, ne mrmljajte,
Jer je Jahveh silno srdit;
A sub rosa ovo znajte;
Da nas Gospod nad vojskama Ne izbavi iz ponora,
Bili bismo sada — čujte! — Oprljani ko Gomora.
A na tomu sin Amosov Zahvali se i obeda,
Da Izrailj bit de bolji,
Da mu vjera bit de veda.
Tad mu Gospod; — Idi! -— reče — Na pokoru ti ih gani,
A ja du ih opet primit
Za svoj narod izabrani! —---------
— — Gospod veli: Kderi vaše Sve sad rade po ukusu,
Pon’ješe se, baš smiješno,
Ko salačke u kupusu.
Opružena idu vrata Namigujud’ svud očima,
A postolu jedva dižu Kb olova da im ima.
Zato Jahveh učinit de,
Da im tjeme odelavi;
Sve nakite skinut de im,
Što ih hola ruka stavi, —
Pa de javno svud pokazat Golotinju gnusnu njinu Nek ih motri svijet cio,
Nek upozna svu istinu.
Pokidat de sve suvišno:
I vezove, mjesečide,
Naušnice i prstenje,
I nizove i lančide.
Zaboravit uz to ne će Ni mirise pune boce,
Ni šarene ogrtače,
Ni privjese, ni toboce.
Pobacat će košuljice,
Što ih grješna fuka tkala.
I s mekanih posteljica
Strgnut skupa pokrivala---------
I — širokih mjesto skuta Bit će vreča obješena,
A ljepotu zam’jenit če Suncem kora opaljena.
Mješt’ pojasa šarenijeh Privezača bit če b’jela,
A umjesto pletenica Sjati če se svjetla čela.
I još mješte voča slatkog Bube če vam biti hrana — —
— Tako kazni Gospod gr’jehe Svog naroda izabrana — —
Poslušajte, što vam veli Sveta riječ prorokova,
I ne dajte, da se vrši,
Čim nam pr’jeti Bog Jehova! — A još jedno; — nije 1’jepo Da za tudjim s’ otirnate Za jezikom asirskijem Kad Judejski svoj imate------------
Tu završi s’jedi prorok,
Prekinu ga ženske suze;
Plakale su, tugovale,
Gdje im Jahveh sve oduze.
A jedna se samo sm’ješi,
Pa prkosna svemu stoji----------
Čim je spazi s’jedi prorok,
On se strese i oznoji.
Spljet.
V. K. Oblomov.
Sanke.
i.
Bijaše rat, krvav rat. Borilo se žestoko, očajno. Napokon pobijediše napadači. I hrlili pobjeditelji za pobijedjenicima, uništavali ih, klali, rušili kuće, ubijali žene i djecu, koja nijesu mogla da pobjegnu.
Pred svima letio jedan, obarajući sve živo i mrtvo ...
Bitka se svršila. Protivnici slomljeni i uništeni, zemlja opustošena. Pred čitavom vojskom hvali zapo-vjednik najhrabrije junake, a onomu, koji je po svuda prvi bio, pripne sam zlatan krst na grudi, rekavši : „Za
zasluge! “	*
* * ,
Bijaše noč; ali je sve svjetlo ko u po dana. Citavo
jedno selo bilo u plamenu. Tu se pomagalo, gdje se pomoči dalo, gasilo, gdje se gasiti dalo, spasavalo, gdje je spasa bilo.
Iz jedne kuče usred plamena začuo se vrisak i za-pomaganje. Ljudstvo se zapanjilo. Tko da ide u vatru? Opasno je, a Bog zna, hoče li uspjeti — —. Najednom skoči čovjek u vatru i za čas iznese Ženu i sitno joj dijete.
Sjutradan s&m glavar zemlje pripne spasitelju zlatan
krst na grudi i reče: „Za zasluge!"
*
* *
I oboje se zove „za zasluge".------O temporal---------
II.
Bijaše ciča zima. U uskoj uličici grada X. stajao dječarac, malen, slab, sav pomodrio od zime. Zubi mu cvokotali, a noge drhtale — sad če na pasti! I pružao mali ruku, jedva je držeči uspravno.
„Milostinju, milostinju, dobri ljudi!"
Prolazi kraj njega čovjek, obučen u lijepo, toplo odijelo. Opazi ga stane, pa časak gledaše.
— Nemilosrdnih li ljudi! promumlja napokon. Zar se nitko ne nadje, da ga bar u toplo odijelo obuče, ili da mu da kap tople juhe ? Sirotan, evo je več posve ozebao radi ljudske nemilosrdnosti. O temporal o tem-pora! uzdahne, izvadi iz džepa punu šaku novaca i dade dječaku — dva novčiča.
„Na, siroče, uzmi, pa kupi žemičku L------------
O temporal---------	Lj. M. Dvimki.
Prijelom.
Drama u jednom činu.
LICA:
GROF KARLO, jak mladič, visok, mračan, črne kose i kratke brade. Ima črno odijelo i kravatu.
MARIJAN, njegov otac, poludjeli starčič, u šivom šlafroku. Ima sijedu, englesku bradu, bez brkova; kosa čupava, lice blijedožuto. Podupire se o šljaku.
MARKO, Marijanov brat, odvjetnik. Debeo, crven, počešljan, tamno-smedji brci i duga brada. Odijelo ladanjsko: iznošeni salonski kaput i žute, kockaste hlače.
JOHANN LUDWIG, Švicar, negdašnji mentor Karlov. Posve obrijan starac, visok i suh
Dogadja se u sadašnje doba u jednoj sobi Marijanova dvora. Vrata u zatku, lijevo i desno.
Čin jedini.
Prizor prvi.
Ludwig i Karlo.
(U pokrajnoj sobi udara duboko stara ura).
Karlo (sjedi na. naslonjaču desno). Devet sati! Kako danas lagano izmiče vrijeme, gotovo pliže, — — samo da mi se ruga i da me ovako gleda.
Ludwig. Umirite se, dragi Karlo, ne budite tako razdraženi. (Seče.) Napokon, — gotovo je i onako sve . . .
Karlo. Baš to me boli, što je svemu kraj. Zašto je morao doći ovaj užasni dan ? — Ivane, ja nijesam baš slab, vi znate, — ali ovo, ovo! Kao da nije bilo dosta muka u ova zadnja tri mjeseca Ja sam več sav izmučen.
Ludwig. Znam, znam-----------ali što čemo? Mijenjati
se to ne da.
Karlo. Ne da, ne da! . . . Nije li to strašna riječ? Ludwig. Čovječanska.
Karlo. Da, da — to je nemoč, prava nemoč. (Seče.) Eto — tri su več mjeseca od one nesreče, tri duga mjeseca. Nikad mira. Koliku sam snagu prije čutio u sebi, a sad? — Poništen sam.
Ludwig. Ta nemojte opet tako ! Život je takav. Nijesam mislio, da sam vas tako slaboga odgojio.
Karlo. Oh, — da ja zapovijedam samim sobom! — Al eto: — to nije samo tuga, to je fizička bol, umor cijeloga tijela . . . Idem od sobe do sobe, hvatam sad
ovo, sad ono, gledam, gledam---------a ne mislim ni na
što. Muči me taj život, umara me. Da — to je prava riječ: — umara.
Ludwig. A vaša budučnost?
Karlo. Budučnost! — Kako da mislim o tom, dok me muči ovo.
Ludwig. No — nemojte opet tako čudno; — nijeste izgubili sve. Došlo je, — pa došlo. A treba da čovjek uvijek zadrži nešto, što ga jakim čini. A vi ? — Mlad ste, jak — pa zar ne če biti u svijetu i za vas mjesta.
Karlo. Bilo bi — mjesta; ali ja hoču drugo. Ja hoču prijestol.
Ludwig. Prijestol?
Karlo. Da . . , Gore, vrh one mase, što se savija i što gmiže, — na prijestolu od drva, od kamena, od česa godj . . . Samo gore biti, gore — to hoču. Na što mi verati se i plaziti za kruhom medju ovim milijunima bogaca.
Ludwig. Karlo, — što to govorite! Ja vas ne ču slušati, ako budete dalje tako. Nijesam li i ja jedan od tih bogaca? Star — —
Karlo. Ne, ne! Kako da budete vi medju njima! Nemojte tako, — nemojte. Eto, — ta jedino s Vama, mogu da govorim u ovim teškim danima, — pa i vi hočete da me ostavite.
Ludwig. Karlo, — ne razumijem što govorite.
Karlo. Reči ču vam sve. Vi čete me bolje raz-umijeti od ove mase, koja u meni vidi ludjaka ili mizantropa . . . (Pauza.) Sječate se Ivane, kako ste mi govorili u mladosti: „Budite jak, jak . . .“
Ludwig. Da, — učio sam vas ono, čemu je mene život naučio. I ja sam iskusio svu teškoču života. Ni moj otac nije bio siromah, dok se nije sam upropastio. Imao gostionu, tamo daleko u Švicarskoj, pa je htio naglo obogatjeti. A kraj ? — Isto ovako, — dražba i beskučnici.
Karlo (Sjeda). Beskučnik . . . beskučnik .... Zar nijesam i ja beskučnik?
Ludwig. Ne tako, kao što smo mi bili. Kad smo ostali na cesti, otac, mati i moja dva mladja brata, oča-javasmo. Ali to nije pomoglo. Trebalo je raditi.
Karlo. Raditi ? — A što da ja radim ?
Ludwig (sjeda). Čujte, što sam ja počeo. Otišao sam u Ziirich, hranio se i potucao svakojako, dok nijesam svršio gimnaziju i jednu godinu sveučilišta. Ali onda nijesam mogao dalje. Umr’o otac, koji je hranio ostale, pa sam se morao ostaviti nauke i uhvatiti službe. Kad mi i majka umrije, ostavih braću u internatu, a sam podjoh u svijet. Sam se nadjoh medju ljudima. Ali ipak — ne sustah. Mučio sam se i protucao, dok ne dodjoh k vama kao imformator. Još od mladih dana ostaše u mene jake misli, koje sam dao vama Ćetrnajst vam je bilo godina, kad ste došli u moje ruke. Več su vas bili naučili plesati i kartati, a o pravoj svrsi života nijeste znali ništa.
Karlo. Vi ste bili prvi, koji mi je rekao, da ima nešto više od etikete.
Ludwig. I zato me je vaš otac htio gotovo da otjera. Ja sam ipak ustrajao, i usadjivao vam sve svoje misli i
ciljeve u srce. Eto — tu je prilika, da ih izvršite,---------
a vi ste tako slabi.
Karlo. Slab sam. Ili ne — izmučen sam, ubijen, umoran.
Ludwig. Dakle — ja od vas nijesam načinio čovjeka.
Karlo. Ne znam. Možda sam bio čovjek, kakva hočete : jak, snažan, radin. Danas me napunja apatija, nemoč. Ja sam zaboravio na vašu nauku.
Ludwig. LIm —
Karlo. Da — zaboravio. Ili je nikad ni razumio nijesam. (Pauza.) Vama je bilo lako govoriti onako. Vi ste odgojeni tamo daleko, pod oštrim konturama gora, u hladnom zraku brda, a ja? — Na parfimiranim dušečima. Mene ipak vežu jake tradicije o djedove, o ovu kuču. Da — meni, se gotovo čini, da ču pasti slomljen i nemočan, kad ostavim ovu kuču . . .
Ludwig. To su fantazije. Karlo. Radit ču i ja, kao i vi, — morat ču raditi; pa skupa če nam biti lakše podnašati nevolju.
Karlo (ustaje). Vi ste iskusni, jaki, tvrdi protiv života, — a ja sam tek počeo živjeti, pa več me su-sreče ovo.
Ludavig (ustaje). Prva je nevolja u životu uvijek naj-teža, — ali i najkorisnija. Razmislite malo, što bi od vas bilo, da nije ove nesreče? Došli bi amo iza nauke,
ili možda ostali u Beču, družili se s aristokracijom — i ne znam, bi li održali kušnju. Kakav bi čovjek od vas bio iza toga? Bonvivant i aristokrata, šuplji aristokrata. Ne vrijedjam vas time — i ovo vam ne govori okorjeli demokrat, nego čovjek, koji pozna više ciljeve A kamo bi ti viši ciljevi? — U blato ... Vi biste zaboravili moje riječi i mene, — i uzdržavali balet ili razbijali šampanjske boce . . . Ne gledajte me tako čudno! — To je sve moguče ... A ovako? — Vi čete raditi, jer morate da radite; u radu očelit če se vaš značaj, bit čete jaki, ponosni, — bit čete čovjek. Bar čete moči reči, da ste sami sebi digli i stvorili čovjekom. Iskreno vam velim, — meni je u jednu ruku i draga ova ne-volja: ja ču stradati, ali čete vi biti jači
Karlo. Jači? .... jači? — — (Pauza) Ivane čujte me. Strašan je ovaj život. Cini mi se, da sam orao s odrezanim krilima.
Lumvio. Manite se tužakanja!
Karlo. Tako sam i ja mislio, dok sam te riječi čitao u knjigama. I ja sam držao, da je to fraza, besmi-slena fraza. Nije, vjerujte, nije. Ja sam visoko letio sa svojim mislima, kao orao pod oblake, htio sam se dizati više, kao on, —a sad? — Sad nema, nema misli, nema namjera. Baš bez krila!
Ludwig. Ako nemate krila imate pandže.
Karlo. Ah — pandžama se orao brani tu dolje od neprijatelja i tu se bori, — ali više, pod oblake ne može. A ja sam htio gore! gore!
Ludwig. Pa — zar ne možete i sada ?
Karlo. Ne--------Moja je snaga bila u mržnji. Dok
sam mrzio, bio sam jak . . . Sad čutim, da moja mržnja ne vrijedi, da ne može škoditi - i to je moja slabost.
Ludwig. Kako to? — Vaša snaga da je u mržnji?
Karlo. Znate, — ja mrzim, ja prezirem Misteriju, ja------
Ludwig (oštro). Karlo, vi to govorite pučaninu, demokratu !
Karlo. Čekajte — vi me nijeste razumjeli. Ja mrzim Misteriju, onu glupu i nisku kastu, koja se diči svojim novcem, jer drugim ne može. Ne govorim o demokraciji : ja sam u tom vaših načela. Ali ovi ljudi, koji nas porugljivo zovu ostancima prošle dobe, koji imaju samo
prijezir za modru krv i djedovske tradicije, a sami ne-maju ništa, — ti su mi ljudi mrski, mrski! Što imaju oni?—Novae, novae — to imaju, a u drugom su bokci, slabiči. Pa ni taj novae nije možda njihov, nego im ga je namro djed, koji je nekoliko puta falirao, da do novca dodje. I ti ljudi s prijezirom gledaju mene !
Ludwig. Vi činite krivo mnogima. Svi nijesu takvi.
Karlo. Nijesu, istina, svi; ali oni, koje sam ja upo-znao, oni bijahu sto puta gori. Ništa nemaju: ni nao-brazbe, ni morala, ni karaktera; — oni su prosti raču-nari, koji računaju s time. Njima je poštenje broj, koji možeš odbijati i dodavati, ako ti je račun kriv. Ja ih prezirem. Ne rad, ne demokraciju, nego te beskarak-terne stvorove, koji danas vrijede prvima. Ta da, — oni su najbogatiji! A ja prezirem i novae, koji oni imaju, jer samo po njem yrijede. A novae ne daje čo-vjeku vrijednosti, — tu ste mi izreku sami kazali.
Ludwig. Tako je. Ali recite mi, što ste vi zapravo namjeravali ?
Karlo. Vi ste se zaista začudili, kad ste čuli, da ču na nauke u bečku gospodarsku akademiju.
Ludwig. Nijesam toliko, — pače sam se obradovao.
Karlo. Hvala vam na toj riječi. Oh — da sam onda imao vas uza se. Ali vi ste bili kod rodjaka, tamo da-leko, — a ja sam, sitm ... I moj otac . . .
Ludwig. I on se protivio tomu?
Karlo. I te kako protivio. A znate, — protivio sam se i ja sam.
Ludwig. Vi — svojoj odluci!
Karlo. Nije to bila samo moja odluka, — to je od-lučila i sudbina i život i vrijeme. Ja sam znao, da duže ne mogu ovako, vidio sam propast svoju, htio sam da pomognem i ocu i sebi. Jedino je sredstvo bilo ostaviti se ovakva života i učiniti nešto — za novae. I — ja sam rekao svoju odluku ocu.
Ludwig A on ?
(Nastavit će se.)
Robovanje.
Napisao B. Vinkov.
I.
Prijatelj Simon Cesarec bio je visok, suhonjav, oštra nosa i bijele puti, a na širokim mu prignutim plečima i hodu ukočenom, plašljivom, zrcalila se neka nesigur-nost, potištenost i regbi oskudijevanje, te ovisnost o tudjoj milosti. Bio je svršio sa odličnim uspjehom gim naziju; a nije mu bilo lako kroz svih osam godina odr-žati odliku .	.! Ali uza sve to oči mu nisu imale one
nabuhlosti, niti kolobara, niti su mu se rumenile, makar su i bile malo preplašena izraza i upale. Inače bio je dobročudan, šutljiv i podatan.
Otac mu je bio prosti radnik na jednoj ciglani tamo negdje u južnoj Kranjskoj, a na cijelo sinovljevo školo-vanje nije izdao niti cigle krajcare.
Simon pošao istom u desetoj godini u pučku školu po nagovoru i brizi župnikovoj, komu se je svidio mali poslušni, smjerni, mirni ministrant, mnogo različan od ostale halabučne dječurlije. Simon bio uvijek trijezan, promišljat, šutljiv i ne bi rekao grube, niti gadne ri-ječi Župnik je plačao za njega dva forinta mjesečno u odaljenom selu jednoj pralji, a mališ stanovao i učio i jeo sa jedno desetak drugova u istoj sobi, spavao u krevetu sa dva ješ druga i jeo iz jedne zdjele sa svima. I nikada se nije Cesarec tužakao i nije znao nego da zahvaljuje na dobroti gospodinu „fareru“ i pralji stano-davci, koja ga je samo za to tako jeftino držala, jer je bila nekada župnikova gazdarica.
Svršivši Simon pučku školu, ode u gimnaziju. Župnik mu dao preporučno pismo na jednoga profesora i sli-jedeči nauk:
— Ne uzobijesti Se nikada, budi pokoran i ponižan, a boj se Boga i štuj svete stvari, polazi hram božji. Pa nikada ne zaboravi, da te drugi uzdržaju i da je nezahvalnost največi grijeh na svijetu !
Simon poljubio velečasnomu ruke i otišao na put. Došavši u naznačeno mjesto, pohodi profesora; ovaj pročitavši pismo, smjesti ga za male novce u stan kod jedne starice i priskrbi mu hranu, tako da je mali svaki dan u tjednu jeo kod drugog dobrotvornoga gradjanina.
Druge godine smjeste Simona u samostan mjesnih Franjevaca, gdje je jeo ono, što je bila volja kuhara, služio sa drugim djacima tamo nastanjenim kod svete mise, čistio fratrima sobe, nosio poštu u samostan i na poštarski ured, kad je bilo od potrebe zvonio k zornici, a spavao i učio u sobi sa jedno desetak drugova razne veličine, iz raznih razreda . . .
Kad ga je jednom zatekao debeli i grubi crkovnjak na stubama tornja, gdje uči, potjera ga:
— Gle, gle! gospodin je jako osjetljiv, trebala bi mu posebna soba. Kako mogu drugi, tako moraš i ti... Ako ti nije pravo, a mi ti nijesmo zatvorili kučna vrata, možeš izači . . . Što ne čini obijest!
Simon pobra stvari i odšulja se u djačku sobu. Na rijetka je pitanja gvardijanova složno sa svim pitomcima odgovarao:
— Dobro nam je. — A gvardijan:
— Tako, tako! Samo da se ne umire po vani od gladi, da imate krov. Učite marljivo i slušajte starije, pa čete jednom biti sretni i slobodni!
Ova se je zadnja izreka, kako mi je sam kazivao, duboko ukopala u dušu Simonu.
Kad je bio u VI. razredu, upoznao sam se s njim. Još je bio u samostanu. Izgledao nije loše, bio je samo nespretan, zguren, zamišljen i uvijek se je osamljeno, po strani držao; na prvi bi mah mogao reči: daje pod-mukao. Nije se ni malo srdio, kada su ga drugovi na-zivali: „kloštarski štakor“ — bio je tako ozbiljan.
Nego moglo se je opaziti, da ipak u torn tromom čovjeku ima živo srce, koje bije ko i druga srca, ako ne još osjetljivije; ali to je bila tajna, od nikog ne ispit-kivana, od nikog ne smetana. Šimon je pomno čitao knjige i u koliko je znao i mogao, držao se izbora i odabirao stvari.
U to je doba obolio od groznice i neke želudačne bolesti. Pohodim ga. Nadjem ga u prvom katu samostana u posebnoj sobici vrlo na strani, osamljena, kako nepomično leži i strpljivo gleda na strop.
Upitam ga, da li ga ko pohadja, a on mi reče da ne Hranu mu donašaju ostali mališi samostanski tri puta na dan, a inače da je uvijek potpuno sam.
Upitah ga, što dobiva za hranu i da li mu što treba za okrjepu.
— Ne trebam ništa takova; nije mi loše, nije . . .
A vidio sam, kako se smeo i nije htio, da ga dalje ispitujem.
Ležao je jedno petnaest dana, a napokon omotao se i pošao u školu.
— Šta ču doma, sam samcat, pa i onako mi je več dosadilo ...
Tužio mi se, da nema za pravo mira; mališi mu sve stvari pobrkavaju, kad hoče da čita; vele, neka sada ne uči, da mogu larmati, skakati i natjeravati se, a on da mora šutiti sve pred onim dečkirima. Vidio sam kako mora da ga to boli, jer znao sam, da je mnogo držao do svojih odmaklih godina i do svog znanja . . . Ali on se je pritajivao, svladavao.
Pozvao sam ga k sebi, da dodje, ako hoče mira imati . . .
—	Ne mogu, ružno bi se	to	činilo	gvardijanu; ova
če	još	godina prodi kako i	druge —	a do godine ču
izači van.
Druge godine je i zbilja izašao, naime nije niti došao u samostan; a patri se silno rasrdiše i poručiše mu po jednom drugoškolcu lijepu čitulju.
—	Pet je punih godina našu	hranu	žderao — rekoše
—	a i	stan mu je bio dobar,	ni	novčiča nije platio, pa
se uzoholio nezahvalnik jedan. Bilo mu je predobro, pa se uzobijestio; — bičem bi trebalo po takim ljudima, ako hočeš čovjeka iz njih istesati. Nego sjetit če se on i kajati se . . . Misli buntovnik, da u svijetu same ružice cvatu . . .
Mali drugoškolac je to pripovijedao s očitim ponosom, zadovoljstvom i slašču.
Znao sam, da je još lanjske godine imao jednu in-štrukciju, dakako tajno, i dobivao mjesečno šest forinti; ali stvar nije mogla ostati neopažena. Mališi nanjušili kako on svakog dana u stanovito vrijeme izlazi, uhodili i doznali, izbrbljali kuharu, ovaj laicima, ovi pa-trima, a patri gvardijanu. Ovaj pako rekao Simonu:
— Jesti imadeš, piti imadeš, knjige takodjer imaš, pa šta če ti novci — oni su samo napast. Daj ih meni na pohranu,
Simon dao, gvardijan spremio i davao mu ih za novo' odijelo ili za put, a morao se je dosta namučiti, dok su se nagodili, kakovo če odijelo kupiti . . .
Nego on nije rekao baš koliko novaca dobiva, te si je bio spremio jedno pet šest forinti. Jednom ih potraži, — ali njih nema; a nije mogao — kako reče — da ih traži u nikog, jer su bili tajna, ma da je znao u koga su.
Spomenuh mu te novce, a on mi se samo nasmiješi.
— Zaslužih ih u pet godina. A meni je milo samo, da nemam više posla s onim ljudima.
Cesarec se je nastanio u neko dvoje staraca u ta-vanskoj sobi, dosta prijatnoj, sa kosim krovom, pro-zorom u krovu, malim stoličem s dvije stolice, davno tapetirane i jednim ormarom iz prošloga vijeka. Na sti-jenama su visile tri slike: nezgrapna kopija Rafaelove Madonne, iz nekih novina izvadjena slika bitke kod Sol-ferina i Napoleon I. kako gleda bitku kod Borodina.
Simon opet počeo obhadjati tudje pragove, jeo opet svaki dan u tjednu u drugog dobrotvora: jeđnom u od-ličnog gradjanina na nogama nemočna, drugi put u trgovca Hunebergera sa dugačkom, prosjedom, nekad ke-stenjastom bradom, komu je za uzvrat podučavao sina, treči dan u jednoj gostionici . . . i tako dalje.
Prokuburio on tako dvije godine i došao do mature, a taj mu se život jasno odrazio u cijelom životu Postao je veoma obziran, plašljiv, uvijek se naklanjao i desno i lijevo, ustreba li, držao se je pomalo na smijeh (smijao se pravo nije nikada), i ogledao se je uvijek na sve Strane, da li treba komugodj načiniti kakovu uslugu, je li na smetnju komu, treba li se ugnuti, dignuti, sjesti i tako dalje.
Medju drugovima postao je razgovorniji i šalio se, pa ga svi zavoljeli radi blage, mirne i snosljive čudi, radi značajnosti, poštenja i razboritosti, — a biti če i znanja. U društvu drugova je bio rado vidjen, jer je znao ostati umjeren u svim zabavama i u pidu, 'sječajuči se, da imade još cijelu noč možda probditi uz knjigu . . .
Kad bi došlo vrijeme svjedodžbi, obilazio Simon kuče dobrotvoraca i pokazivao zelenkaste papire, te smjerno slušao sa velikim rumencima po obrazima prigovore, da je u tomu popustio i da bi ovo moglo biti još bolje, odgovarajuči; „Molim, oprostite, nišam toliko kriv . . .“
— A eto i ponašanje samo pohvalno, zašto ne bi uzorno bilo? Nu dobro, dobro . . . bit če, jel’ de, drugi put bolje. Eto vam, uzmite za djačke potrebice . . .
Simon bi se naklonio, porumenio još jače, pružio ruku i poljubio je dobrotvoru, koji bi se redovno blago nasmiješio.
Cesarec bi onda potražio milostivu gospodju, pa i njoj poljubiv ruku, smjerno otišao stupajuči samo na prstima i uzimljuči šešir sa palcem i kažiprstom. Pri kučnim vratima pogledao bi dar i spremio obligatnu forintu pomno u džep.
ir.
U sedmom razredu dobije Simon Cesarec pozivnicu za novačenje. On napiše sve potrebite molbenice, podje u salu, svuče se, stane pod mjeru i liječnik ga udari po plečima: „Tauglich ohne Gebrech11.
Simonu dozvolilo na velike nagovore manje gospode kod uplivnijih ličnosti, da svrši gimnaziju, pa da onda odsluži jednu godinu.
Onaj se dan regbi prepustio veselju i pustom ski-tanju i lumpanju. Drugi je dan bio mamuran, a treči opet postao šutljiv.
— Sve mi je, sve dosadilo — reče mi — nekako sam več izmoren, nemam volje za nauku ni za kakav rad. Samo da mi se je što prije otresti tog nesretnog, svestranog tutorstva.
— Hočeš li na sveučilište? upitah ga.
— Ne če biti moguče! Tko da mi dade sredstva, tko da me uzdržaje, takse plača. A rado bi, vjeruj mi — samo da ostanem neko vrijeme Slobodan, da ne radim i ne mučim se toliko . . .
— Ma mogao bi — nagovarah ga — kad imaš volju, onda je lako. Nadi češ inštrukcija; kada si več toliko prokuburio, strpi se, pa preturi i te četiri godine. Lakše bi tebi bilo naviklom nego meni . . .
— Ne ču, ne ču! mahne on rukom i potrese glavom, inštrukcije su mi več do zla boga dosadile, izmučile me, a najposlije ih ni ne bi toliko našao 1 Dodijao mi je več taj robijaški život, to vječno plazenje. Več od više go-dina se je cijelo moje nastojanje i učenje oko toga kre-talo, da se otkupim, oslobodim; pa da se sada opet
hotimice bacim u okove i muke. Ne mogu, pa ne mogu! Smrt bi najvolio . . .
— Al kuda ti ode pamet — rekoh — stani čovječe, pa se saberi, osvijesti i svladaj. Ne gledji sve u crnom liku !
— Da, da u crnom liku! izgovori nešto reskim glasom, uzvinuv naglo glavu; oči je na čas sklopio i nastojao, da im poda smiješljiv izraz. — Poznam dobro život, koji me je okružavao, pa sam ga našao jako črnim . . . i više mi se ne da robovati svakoj šeprtlji i muškom i ženskom i cijelom svijetu.
O subjektivnim dojmovima se ne da prepirati, ali iz cijelog je Simona jasno probijala vlastita nevolja i klju-čala je sila neka, što ju izazvao neprestani pritisak. A i znao sam, kuda ciljaju njegove jadikovke, pa zašutih.
Čovjek bio zaljubljen u mladjano djevojče šestnajste godine, obijesno i još djetinjasto, lakoumno i afektirano do koketljivosti. Obličjem nije bila ružna, ako i nešto odveč rumena, a na odijelima kičena. Naobraženje je njeno bilo onakovo, kako je to obično u modernim hr-vatskim djevojačkim školama po provincijalnim gra-dovima. Tu crpe učenice od svojih učiteljica više onaj poznati ženski dar jezika i žar očiju i umjetno izraža-vanje neosječanih osječaja, nego nauku, jer djevojke više paze na korake učiteljičine izvan škole, nego na njene riječi u školi; a i te riječi prosudjuju na svoj način; te im se čini veoma smiješnim vječno brundanje stare dje-vice učiteljice, niške, mršave i odrezanih kosa o torn, kako su ih pratili djaci i kako im se ponižno nakla-njaju i kako im se one milo smiješe . . . itd. A učenice znadu jako dobro, odakle ona razdraženost u torn pred-bacivanju učiteljice „frajle“ (što naglasuju poznatom ženskom bockavošču) i šapču o tom, kako frajla mrzi lijepe učenice i kako su baš nedavna odraslija jedna osmoškolka i učiteljica tajni boj vodile za jednog te istog mladiča. A najčešče i materijal i komentare tim anegdotama pribiraju dobre majčice.
Marica — tako se zvala ljubeznica Simonova — neko je vrijeme odvračala njemu ljubav, dapače ona je sama prva s njim počela „simpatizirati", al joj kasnije dosadio dugi, protegnuti mladič bez brkova, što se je tako nespretno držao, previjao se amo tamo, rastezao
lica, što je sumnjao u sve njene riječi, mučio je zagriž-ljivim opaskama, užasno cjepidlačario, slutnje imao, uhodario i upirao nemirne sive oči u nju.
Marica htjela, da se po što, po to otrese Simona, koji kano da si je neka prava nad njom prisvajao i ona poče veoma izazovno, naročito pred Simonom, Ijuba-kati sa njekim kadetičem. Dovikivala komu poznatomu tako, da je i Simon čuo: „Pozdravite mog Periču" ili Perici poljupce dobacivala. A Cesarec se razdirao u duši, mrzio i ljubio, bio ko u nekom ludilu, uhadjao sa strašču i govorio smučeno, opako, kanoti očajno.
(Nastavit če se.)
Bogumilska narodna pripovijest.
Putujući ovih praznika Slavonijom, čuo sam na-rodnu pripovijest, koja je, mislim, bogumilskog porijekla. Pripovijedao mi je seljak Ivan Emič iz Ruševa, rekavši, da se od starine priča. Evo je vjerno prema njegovom pričanju:
Bio tako čoban i čuvao ovce. Čuvao on tako i bio uvijek kod ovaca, i nikada nije ni zavirio u crkvu, niti je čuo molitve. Kad je bilo u nedilju i ljudi prolaze drumom u crkvu k miši, čoban samo preko grabe sad ovamo sad onamo. Tako on skače i preskakuje. Pitaju ga ljudi, što li on to radi? „E, kaže on, to se ja Bogu molim". — „„A kaka je to, čobane, molitva?"" pitaju ljudi, čude se i nekoji smiju. „E, kaže čoban, ja se nišam druge naučio i tako molim". Čude se ljudi i odlaze. Tako je to bilo u sve nedilje. Ljudi stali kazivati čobanu, da ide u crkvu, jer se u crkvi Bogu moli; a on u neke nekavice posluša i ode, da se otputi u crkvu. Išao on tako i došao do velike vode, te hoče da je pregazi; ali on to ni ne propada, več ide po vodi ko drumom; a ljudi gledaju, pa se čude. Kad on tako predje vodu suh i da si nije ni opanaka smočio, ode u crkvu. Kad on dodje u crkvu, a to unutri oltari, slike i kipovi; a ljudi kleče, krste se, šapču nešto i biju se u prša. Čoban ne zna, što to oni čine, a ni ne pazi, več gleda ravno u oltar i u popa. Kad al najednom opazi viš’ oltara
djavla, kako drži u rukama kožu, svu ispisanu brojevima, te broji ljudske grihe. Djavo vuče i trga; a kako se koža ne da, to lupi djavo rogovima o zid, a čoban se nasmije. Djavo ga pogleda i uze opet da trga i broji i opet lupi glavoin o zid; a čoban se opet nasmije. Djavo njega upiše i opet trga i opet lupi glavom. Coban se žurno okrene i pobježe iz crkve van, te krene k svojim ovcama. Opet dodje do vode i kad je htio da ju predje, to on propadne do pojasa; a ljudi, koji su gledali, stali, pa se opet čude Več nije bio čoban onako svet ko prije, i nije mogao, da suh predje. Sagriješio je u crkvi. I on se ražali i zavjeri se, da več nikad njega u crkvi.
Zola i Tolstoj.
Ulomak iz študije: „Moderni moraliste11.
Veli se, da su u velikana i zablude velike. Ova mi je misao najprije na um došla, kad sam čitao, što Zola sudi o Tolstoju: „Otkad sam pročitao „Krajcerovu so-natu“, ne sumnjam ni malo, da je taj pisac bolesnih moždjana“. . . Osim toga odriče Zola Tolstoju svaku originalnost, jer, veli, franceski su pisci prošlih decenija rasadjivali iste ideje, koje Tolstoj sad u rusku knjigu presadj uje.
Čudan zaista sud! Masa može da krivo sudi i lažno pohvali, ali jedan veliki romancier da to veli o svom drugu, koji mu je glasom ravan! Da nije poznato, kako veliki ljudi znaju čudno suditi, kako n. pr. Brunetičre isio take odriče Zoli svaku vrijednost, a Lemaitre lomi štap nad Ibsenom, nametnula bi se čovjeku gotovo misao o zavisti književničkoj. Zola je i onako čudno ozloglašen po svijetu. Ipak ne valja se zadovoljiti tim sitnim opa-skama, treba dublje zaviriti u djela njihova, ispitati razlike, nači razlog Zobnim riječima. Da vidimo.
Kao umjetnik nije Zola mogao da tako presudi Tolstoja. Jedno, što su si oni jako nalik u svojoj sklonosti k velikomu („Vojna i mir“ i Zobna trilogija!); a drugo, što bi Tolstojevoj umjetničkoj strani uopčeno teško mogao tko da što zamjeri. Zola je osudio Tolstoja kao filozofa.
Pa gle ! I u tom su jednaki: i jedan i drugi ostavili su čisto umjetničko polje, pa su stali da riješavaju velike socijalne probleme. Tolstoj ne sluša smrtnog usklika Turgenjeva, nego zapušta roman i gomila filozofske spise ; a Zola zaboravlja svoju teoriju: „L'oeuvre d’art est un proces-verbal. rien de plus, et le romancier n’est qu’un greffier . . pa piše eto u zadnje doba veliku socijalnu trilogiju „Lourdes“, „Rome“ i (još ne izdani) „Paris1*, koja ima da raspravi budučnost čovječanstva. A ima još jedna velika sličnost u njih.
Možda bi se moglo reči, da jedan i drugi polaze s istog ishodišta; s prve misli u Rousseau-ovom „Emilu", da je sve dobro, što je izišlo iz ruku stvoriteljevih, po-kvario čovjek
Tolstoj zabacuje civilizaciju, umjetnost, kulturu, ona nas je, misli on, učinila mlitavim, učinila „životinjama". Isti instinkt u čovjeku pripisuje veliki Rus hiperkulturi. Treba dakle uništiti sve to — i vratiti se k prirodi. Se-ljački i radnički život cijeni kao jedinu sreču, pa i sam se na svom imanju (Jasnaja poljana) dao na ručni rad. Sve što je kultura donijela, uzbudjuje nas, pali, te grije-šimo; valja dakle riješiti se toga, uništiti i glazbu („Kreutze-rova sonata") i slikarstvo, pače i znanost, od koje nam nije no očaj i pesimizam („Le non agir“). I — povra-timo se k prirodi! U prirodi je dakle Tolstoju dobro, u civilizaciji zlo.
A Zola? — On hoče isto, ali ne s istih razloga. I on veli, da kultura nije donijela sreče ljudima, da ih pače demoralizuje; i on hoče povratak k naravi. U ovom „povračenju k prirodi" nam je Zolino stanovište jasnije od Tolstojevoga, kako demo kasnije vidjeti. Ne može se ipak poreči, da su u tom jednaki. Tolstoj hoče da prestane civilizacija; i Zola to hoče. Ali — Tolstoj hoče novu civilizaciju; a Zola — nikakvu.
Kakvu civilizaciju hoče Tolstoj ?
Od svjetskog čovjeka, junkera i kartaša, postao je Tolstoj Schopenhauerovac, a od toga — krščanin. Ne krščanin, kako ga obično shvačamo, nego krščanin, koji hoče, da digne i ustali stari i pravi krščanski moral. Pri tom zapada u nijekanje dogme itd. — i crkva ga osudjuje, kao i Zolu; ali je Tolstoj ipak svojom filozo-fijom veoma blizu moralu Krista i apoštola. Čitajuči
evangjelje i prevodeći ga na ruski, našao je Tolstoj u te četiri knjige „mudrost života" i izvadio iz njih sve ono, što mu se čini da treba, da bude temelj i princip novoga morala, nove civilizacije. Ne čemo, da ovo du-ljimo potankom analizom njegove nauke (o tom ima u bos. „Nadi" ove godine podulji članak od C. Jakše), več samo spominjemo glavne njene tačke: ljubav iskrnjega, odricanje, „neprotivljenje zlu", moralan život medju mu-žem i Ženom. Drugo se tiče običnih ljudskih mana. U ovom pak, misli Tolstoj, jest riješenje zagonetke života, Evo nekoliko njegovih misli:
„Moj „ja", moja osoba kaže mi: moraš živjeti i biti sretan. Drugi „ja" kaže mi: ne možeš biti sretan. Ova unutrašnja kontradikcija nastaje tako, što se krivo shvača, da je ljudski život živinska egzistencija od po/oda do smrti. Da se riješi ta nutrašnja kontradikcija, treba na-pustiti to pogriješno shvačanje, da je cilj života vlastito lično dobro ili dobro lične životinjske osobnosti".
Treba dakle nova civilizacija, koja ne če maziti tijelo; valja provesti [/.evavoizv (obračanje) i kaniti se čutilnih ugoda. Kako se vidi, ima u tom mrve Schopenhauerizma.
„Zato život, ne podložen razumu (t. j. duši), nije čovječji život, več jednostavni bitak. Ako je pak život težnja za srečom, to mora život čovječji biti težnja za čovječjom srečom. Lažna znanost, koja smatra čovječji život životinjskim bitkom, nalazi njegovu sreču u šreči njegova životinjskoga dijela".
Sreču treba tražiti ne u zadovoljstvu tijela, nego u miru duše. Valja se kaniti straha od zla i od smrti, valja ljubiti sve ljude kao braču.
„Recimo, da ti ljubiš druge više nego sebe, i da te svi drugi na isti način ljube, onda ne bi bilo nikoga, koji bi drugomu zla činio, pa bi bilo moguče, da se sreča postigne. Samo ovim načinom može se uništiti ono, što truje čovječji život, a to je borba, bol i smrtna tjeskoba".
Valja ukloniti sve, što narušava mir duše: borbu, uzrujanost i strast. Strpljivo valja podnašati zlo i u pri-jegoru tražiti sreču. „Entsagen solist, du solist entsagen!" veli Tolstoj s Faustom. Stoika je bila prijegor pesimizma, krščanstvo prijegor vjere, a Tolstojizam je prijegor lju-bavi. U velikim idealima medjusobne ljubavi i samoza-
taje treba dakle da budući vijek traži utjehe u teškoj borbi života.
To je u glavnom Tolstojizam. I Tolstoj reformira sebe, nalazi pristaša, koji osnivaju koloniju; a cijeli se svijet bavi mislima, koje „veliki pisac ruske zemlje11 go-dimice kraćim filosofskim spisima u svijet šalje.
Da vidimo, kako Zola sasma s protivnog gledišta promatra socijalni život budućnosti, odabrat demo prvi roman iz zadnjega njegova ciklusa — .„Lourdes11, jer se u njem najjasnije očituju razlika u njihovu shvatanju. Treba prije svega da naglasimo, da „Lourdes11 nije djelo, napisano u namjeri, da dokaže lažnu čudotvornost izvora u lourdskoj spilji. To krivo mnijenje potiče valjda od tuda, što je „Lourdes11 stavljen na indeks. Ali to djelo nije napisano protiv krščanstva, nego protiv vjere.
Ima doduše i prije toga djela, i to mnogo djela, u kojima se jasno očituju razlike u filozofiji ovih pisaca; ali je „Lourdes11 baš napisan, da obori ono, čemu se Tolstoj divi. Drukčije nije moglo ni da bude. Pozitivni Tainista i Schopenhauerovac!
Rekli smo, da je Zola protiv civilizacije. I cijeli „Lourdes11 nije ništa drugo, nego argumentacija te misli. Ali Zola je baš protiv onakve civilizacije, koju hoče Tolstoj; protiv civilizacije evangjelja. Dok Tolstoj govori o prijegoru i podnašanju zla, eto kako grmi Zola:
„To je uvijek bila njezina misao, da je muka kušnja, i na zemlji valja trpjeti, samo da na drugom svijetu možeš triumfovati; patnja je za nju potrebna, blagoslovna, pače treba zavidjeti patniku! Nije li to grijeh, velji Bože? Nijesi li ti stvorio mladost, veselje? Ne želiš li baš ti, da se tvoji stvorovi vesele tvorne suncu, velikoj naravi i dražestima, kojima si čovjeku nakitio tijelo?
Trpjeti i biti sretan, o Gospode! Pa zašto, za koju nepoznatu i ludu svrhu? Čemu ovaj beskorisni užas, ova glorifikacija patnje, dok cijelo čovječanstvo diše jedinom vručom željom za zdravljeni i srečom . . .“
„Svečenik, koji joj je davao zadnju popudbinu, često joj je govorio: „Kčeri moja, svatko treba da se odreče svoga života! A na to je ona jednoga dana nestrpljivo odgovorila: „Ta to nije baš nikakva žrtva, oče moj!11 Opet jedna strašna riječ! To bijaše gnjušanje, bijesan prijezir života, želja, da odmah prestane njezina egzi-
stencija, što bi ju jednim mahom uništila bila, da je imala sile“.
Zola dakle hoče život bez toga prijegora, bez vjere u nadzemaljsko. Čemu odricanje, misli on, čemu ova patnja? Zar nijesmo stvoreni za život i sreču?
Zola ide u torn još dalje. On se ne žaca reči, da se sreča čovjeka, pače dostojanstvo njegovo sastoji u sreči njegova životinjskog dijela. Naturalista slavi pače instinkt ! Več je u svojoj pripovijesti „Pogrješka opata Moureta" pokazao, kako se život svom šilom opire asketizmu i ubijanju instinkta; ovdje to još jasnije veli:
„Nije li poruga naravi, prokletstvo života ta uredba, da je žena samo onda vrijedna štovanja, dok je djevojka; nije li ludost držati, da je jedna žena ostala djevojkom, makar je postala mati i da je sama začeta bez grijeha ? Nije li to zanijekati Ženu i predati je propasti, Ženu, koja je ipak samo onda velika, kad u svom plodnom krilu rasadjuje život? „Odlazi, odlazi, Sotono! Daj da umrem bez poroda!" I ona (Bernadetta) tjerala je od sebe sunčani sjaj dvorane, tjerala svježi zrak, što je kroz prozore prodirao, zrak, opojen daškom cviječa, pun lepršavog sjemenja, koje ljubav nosi širokim svijetom".
U ljudi je dakle, misli Zola, bolesno shvačanje. Ljudi prijegora, altruizma i ekstaze, to su za nj degenerirane nature. Makar je lane nazvao M. Nordaua glupakom, ipak se eto u tom s njim slaže. „Entartung!" veli Nordau. „Poruga naravi!" kliče Zola.
Medju te „degenerirane" broji Zola naravno i Tolstoja, i — eno, kako ga naprečac osudjuje. Jer Tolstoj je u literaturi i filozofiji glava škole, koja opet Zoline nazore drži strašnim, živinskima. Tolstoj hoče mir duše, Zola zadovoljstvo tijela; prvomu je temelj života medju-sobna ljubav i odricanje vlastite koristi; drugi u tom prijegoru ljubavi vidi strašnu varku života, vidi misao, koja se u temelju protivi svakom naravnom zakonu. Krivo bi opet mislio, tko drži, da se Zola u tom po-vadja za Nietzscheom; on ne ide onako daleko, premda bi ga nužna konzekvencija dovela do stanovišta hlad-noga germanskoga filozofa.
(Svršit će se.)
Literarna kronika.
Veoma plodan hrv. pjesnik i vješt prevadjač g, Josip Milakovič, izdao je u posebnoj knjiži sabrane svoje pjesme od g. 1892.—1897. pod imenom „Vjetar i talasi.'1 Što znači ovaj naslov? Bit če, da je pisac htio da kaže, e su njegove pjesme talasi, uzburkani vjetrom sudbine Na jednom mjestu i sam kaže, da mn suze na gusle kaplju i bez gu-dala pjesme gude. Pesimizam se n Milakoviča opaža na mnogo mjesta. U pjesmi „Ukraj mlina“ veli: „Pa kad glednem staro kolo — Sred mašine kako dr’jema — Želio bih, da se krene, — Al nek šiiti . . . tebe nema . . .“ Baš u ovim pjesmama sestri Milakovič je silan pesimista. Vidi djecu, ali im daje slutiti bijedu, smrt; nevinašou u koli-jevci proriče same nevolje. Život je zlo, — ta je misao svagdje prove-dena. Ali se ipak, osobito iz pjesme „Dva groba", čini, da pjesnik nije do tog shvačanja došao opčenitim filozofskim promatranjem života čovje-čanstva, nego se čuvstvo njegovo rodilo više od subjektivnog iskustva. Žalosti ga i uznemiruje tužna slika naroda i vlastite nevolje. („Na Plitvi", „Negda i sada", „Posthuma", „Pjesme sestri".) Svojoj okolini regbi da pjesnik sam namiče svojstva, koja su premu njegovim osječa-jima, ili li ih gleda kroz staklo-povečalo vlastitih čuvstava.
Pa ipak, — njegova poezija, bar u ovoj zbirci, nije toliko čuv-stvena, koliko refleksivna. (Juvstvo je u pjesnika rodilo misao; i sad on nastoji, da mišlju opravda svoje osječaje. Nego je Milakovič baš u liričnom dijelu „Vjetra i talasa" slab: rabi stare misli i stare fraze, ne-dostaje mu pointe. U refleksivnim pjesmama, kojih ima najviše (a i najbolje su), možemo da pravo upoznamo pjesnika. Kakav nam se prikazuje? Opažamo, da je Milakovič veči pjesnik u duši, nego u pjesmama svojim: pjesme mu zitostaju za talentom. Ne samo što je forma gdjekad slaba, ritam kriv, a srokovi stari, jednolični, nego je glavna mana njihova, što su mjestimice odveč razvučene. Misli se ne redaju u Milakoviča u neku skladnu harmoniju, ideja se ne koncentruje, ili se uopče gubi. Čini se, da bi se ovako moglo označiti stvaranje njegovo: On opazi nešto, Što mu u duši izazove niz nevoljkih osječaja i refleksija. Sine mu kano kroz maglu ideja; on sjedne, uzme papir, poda se čuvstvu i iskiti papir mislima, slikama, osječajima. Pjesma je gotova. Pjesnik nije bio sabran, nije dugo razmišljao; ni samomu nije mn do kraja jasno ono, što je napisao.
I to nije nego biljeg diletantizma, pjesnički višeg diletantizma; pa i cijela je naša književnost za dugo nosila te biljege. Jezgrovitošču ističu se „Na pragu" i „Ukraj mlina". Mnogo bi bolje bile njegove pjesme, da su krače, misli punije, a forma dotjeranija. Šenoa je Mila-
koviču kao početniku rekao, neka se okani Pegaza; sad ga tako ne može nitko osuditi. Ali njemu kao da nije bilo kada, da se sabere, da počeka s izdanjem . .. Možda je on upravo i zato pesimističan, jer je to jedini jasni i laki izlaz iz kaosa, koji ga okružuje, koji ne da pra-voga oduška onomu, što on misli i ćuti. Milakovič ne dospijeva, da ga pronikne.	M.
*
„Emilijan Lazarevič11. Ortica Josipa Kozarca. Bos. „Nada11 br. 5. do 7. To je načrt pripovijesti, načrt tužnog, dubokog romana, pun dra-matske snage, krute zbilje i hladne logike. Glavni značaji nose individualne črte, svaki ima svoj posebni svijet pojmova, misli, nazora i po-stupka. Črte su te motivirane okolinom, odgojem i životom; taj svijet, tako nakratko opisan, podaje nam živu sliku srednjega razreda društva. Obitelj Lazarevičeva i obitelj Julkina ! Jedna, — mračni dom apsolu-tizma i upravo azijatskog despotizma, svršuje strašnim koncem Emilijana, nužnim posljetkom ropskoga svojeglavog odgoja bez slobode, bez ljubavi, nježnosti i poznavanja života. Druga obitelj, Julkina, u kojoj vlada promišljena i stalna ljubav, ostavlja Julku doduše s ljubavlju za Emilijana, ali ju je ipak odgojila tako, te joj novi muž može s pouz-danjem dati u ruke odgoj nove generacije.
„Emilijan Lazarevič11 tužna je drama, potpuna u konturama, ali neizradjena, uepopunjena. Majka je Emilijanova očrtana u par redaka, isto tako i Julkina; pa ipak su one jasne kao tipovi, koje moramo sami dalje nadopuniti. Stari je Lazarevič svagdje dosljedan: bez ljubavi, žive samo u budučoj slavi svoga sina i za isti se život djeteta ne brine toliko, koliko za tu slavu. Emilijan je sasma moderno lice, na način sje-vernih junaka, koji su samo „krivi, što su živi", što su se rodili od takih roditelja i u takim prilikama. Trpi za druge, umire kao Osvald u „8ablastima“. Opisi bolesti i zadnjih časova u poglavljima XVIII., XX. i XXII. divna su študija, u mnogom slična Ibsenovoj drami; — študija, prikazana u par riječi, lapidarno, razjašnjena divnim prispodobama, što ih Kozarac znade tako vješto rabiti u psihološkoj analizi... Emilijan je očevidno sasma uzet iz života; a ono malo dijaloga (tek na tri mjesta) tako je karakteristično, duboko! Kozarac je pisac čisto socijalne tendencije: ali je umjetničku mjeru pokazao u torn, što ne širi svoje misli dijalektikom, nego se ideja nadaje iz samoga čina. Je-dino poglavje XIV,, u kojemu prikazuje malo nejasno upliv prirode, t. j. onoga hrastiča na novu spoznaju staroga Lazareviča, odveč se čini usiljeno i traženo. I črtanje je gdjegdje prekratko (kraj IX. glave i polazak u srpsko-turski rat).
Sudbina, novovjeka sudbina, što se očituje u atavizmu i u posledicama odgoja, ta moderna tragika zahvatila je eto i Kozarca. Je li to
istinito i korisno? Na to pitanje odgovaraju različno, lstinito je svakako, dok ima toga u životu; korisno bit de samo ouda, ako ljudi shvate, Sto pisac hode, t. j. da se valja čuvati zloga života i krive odgoje, odbaciti laž i despociju, cinizam i ostala socijalua zla, što nas tište.
M.
*
Marko Car: „Moje simpatije". Književne slike i študije. Kolo II. (Vojislav Ilijd, Zmaj Jovau Jovanovid, Simo Matavulj, Laza Lazarevič, Emilio Oastelar, Aleksander Dumas mladji, E. Melhior de Vogiie). U Mostaru. Izdanje i štampa knjižarnice Palier i Kisida. 1807., 16°, ‘236 str. Cijena 1'‘20 Jor.
Prema naslovu nadali srno se, da de nam pisac ove knjige prikazati svoje najinilije pisce. Pročitali smo prvu sliku — i gle! Prvoj „simpatiji", Vojislavu Ilijdu, odriče pisac svaki pjesnidki žar. Ni Simo Matavulj ne prija mu sasma. Ali iz ostalih črta vidjeli smo jasno s dime simpatiše Marko Car. Najjasnije bit de, da je to izraženo u članku o Vogue-u. Ovaj humani diplomata, koji u kritici poglavito ističe dojmove pjesnika na masu, a u filozofiji i istoriji hode da nadje nade u bududu sredu čovječanstva, zanosi Čara. A nijesu li i druge „simpatije", od Lazareviča, idealiste u noveli, do Castelara, idealiste u politici, varija-cije istih nazora? Car je južnjak —• to provijava iz svake njegove ideje. Njegova vruda krv živo razumije žar ljubavi i zanosa; njegova duša može da ljubi samo onoga, tko čuti, kao on. Toga radi on je u kritici impressionista. Taine i analitička metoda ne prija mu; on ne de da pisca raščini sa svake Strane, nego ga jedino mjeri prema tomu, da li mu je srce puno te obožavane ljubavi, toga idealizma. A to je svakako jednostrana kritika, koja pozna jedino katarzu srca, bez obzira na dub-ljinu ideje. Mnogo je strana u ovoj knjiži ispunjeno dokazima za ove nazore kritidarove. Pa regbi, da su i ovi ocijenjeni pisci samo za to tu, da potvrde misao Carovu. Ali se on u tom često spotaknuo : dok Ilijdu zamjera, da nema žara, kaže na istoj strani, da ima „živo osje-danje lijepoga". A što je to? Matavulj, kaže, opisuje previše spoljaš-nost, a dušu zaboravlja; pa ipak je znatno „njegovo poznavanje ne samo srpskog nacijoualnog karaktera, nego i ljudske prirode u opšte". Ovakav sud zanaša ga tako daleko, te u jednoj psihološki slabo motiviranoj črti Lazarevidevoj nazire remek-djelo prvoga reda, jedino zato, što je ganutljiva . . . Čisto estetska kritika svakako je u današnje doba bes-korisna, osobito u nas, dok nam književnost treba da izvrši veliku so-cijalnu zadadu. No na to kanda je zaboravio ovaj rafinirani Dalmatinac.
Zaslužni praški knjižar J. Otto (izdavatelj „Slovnika naučnoga") izdaje u elegantnim sveskaina skupljena pjesnička djela J. Vrhlickoga. Bit če u njima radova, koji još nijesu nigdje priopčeni. Sveska stoji 16 nč. Jaroslav je Vrhlickj' najvažnija pojava u modernoj českoj književnosti. Pravo mu je ime Emil Frida. Več kao gimnazijalac uzeo si je ovaj pseudonim. Rodio se 16. veljače 1853. Gimnazija je pohadjao u Šlamu, Pragu i Kladovi. Najprije je bio pošao u teologiju, ali se doskora upiše na praškoj univerzi u tilozofe. Svršivši študije, podje s grofom Montecuccoli kao tajnik u Italiju. Povrativši se, postane učiteljem na českom pedagogiju, a onda tajnikom praške tehnike, gdje je do g. 191)3. ostao. češka mu je univerza podijelila za književne zasluge začasna doktorsku diplomu filozofije. 1893. hude imenovan za profesora modernih književnosti na praškoj univerzi. Napisao je šilu djela, pa je jedan od najproduktivnijih pisaca sadašnjosti. Samo lirskih pjesama izdao je 34 sveske i jednu svoju antologiju. Osim toga napisao je više epskih i 22 dramatske radnje veseloga i tragičnoga sadržaja Važan je i kao izvrstan prevadjač. Preveo je oba dijela „Fausta1*, Sehillerova „Tella1', „Izabrane pjesme** H. Linga, Hamerlinga itd. Onda „Božansku komedija**, „Oslobodjeni ,Teruzolim“, „Rolanda bijesnoga'*. Prevodio je Eeopardia i Carduocia od Talijana, a od Francoza Hugoa i de Lislea. Nešto je prevodio i iz španjolske (katalonske, provenyalske) i engleske lirike i izdao obilnu antologiju novije tal. i franc, lirike. Uz dvije sveske pripovijesti izdao je i mnogo kritičkih slika kao što su najnovije „Študije i Portreti**. Velik je to rad za čovjeka, koji je navršio istom 45 godina.
Djela su mu tako različna sadržajem i obradbom, te je teško obilježiti njegov rad. On je lirik i epik, čuti i razmišlja, pregara i ra-duje se — uvijek u strogo umjetničkoj formi, rado na način nar. pjesme. Stil mu je uvijek primjeren predmetu: — sad veličajan radi dubokih misli, sad obijestan radi pjesnikove razigranosti. U njega je neki posebni dar, da odmah shvati ono, što je najkarakterističnije u kojoj književnosti ili u kojoj književnoj vrsti. Svojim je pjesmama s juga dao sasma južni, talijanski kolorit. Ali se izmedju svili ovih najrazličnijih oblika može raspoznati jedna glavna inisao : Pjesnik je svečenik, on treba da ostvari ideale, da cijeni dobra što ih pruža život, da duboko čuti sve, što je čovječansko: bol i radost, uzvišenost i mračnjaštvo. U Vrhlickoga nači češ sve moderne misli, sve blago kozmopolitskog duha; ali on pjeva i o narodu svome, on ne traži slobodu njegovu u ime ideala opče slobode, nego čuvstvom i vatrom patriotizma. Iznajprije djelovali su na Vrhlickoga znatno francuski lirici, osobito Hugo i de Lisle, ka-snije Leopardi; ali več poslije g. 1883. dovinuo se Vrhlicky samostalnom stilu i shvatanja: njegova je bujna mašta stvarala odsele one divne slike,
ono črtanje „al fresco11, ono jasno naziranje svijeta, sto mu daje prvo mjesto, u češkoj lirici.
*
I. P. Boborykin, koji je Ruse upoznao s načelima i formama naturalizma (zovu ga i „ruski Zola“) napisao je u zadnja 4 svezka „Vjestnika Evropi“ nov roman, koji ruska kritika, osobito Protopopov, hvali. Zamjera mu jedino preveliku detaljnost u opisivanju spoljašnosti, pri čem je često zaboravio psihološku analizu (to se zamjera i Zoli) te neka lica nisu do kraja, u dubini duše, jasna. Estetski če kritičar nači u romanu pogrješaka; onaj pak, koji djelo rasudjuje s gledišta socijalnog i tenden-cijoznog, nači če u njem duboko poimanje nekojih ne-valjalih („ženskih11) pojava u životu. Boborykin črta svijet ljudi, koji zabacuju sve, što nije čista ideja. Tuje „svečenica estetizma" Studencova, koja hoče u životu samo obožavanje forme i čisto helenski zanos za ljepotu. Ona griješi i krši svaki moral, ruši sve ideale, osim je-dinog kulta forme. Tu je estetski student Mihalkov, koji to obožavanje mrtve ljepote spaja s kultom mrtvoga znanja. On hoče da zna sve: i prirodu i metafiziku; hoče da govori o svačem, a ne radi ništa. Princip je njegov „znanje radi znanja11. Zanos je u njega velik, možda lijep, ali i poguban. Pisac pokazuje, kako su ova-kovi ljudi propast društva, koje treba korisnih i radinih članova. „Što da rade estete, ako život ne če da se pokori njihovu idolu, ako pače ne če ni da zna za njega ? Ostaje im samb jedno; odbaciti i sam život u cijelosti i u pojedinostima. Takva je to strašna anarhija misli i Čuvstava, takve stranputice fantazije, takav rasap svih ljudskih prilika, pred kojima blijednu sve strahote, koje pozna historija. Estetizam — to je smrt individualizma i opčenitosti11. Mogle bi za našu mladež od potrebe i od koristi biti ove važne riječi, u kojima jedan ruski kritičar reasumira ideju djela.
*
Povesti i raskazi S. N. Smirnove. Izdanje A. Suvo-rina. Petrograd 1897. Cijena 2 rublja. U ovoj su zbirci četiri manje i dvije veče („Himere11 i „U ognju i vodi11) pripovijesti gdje. Smirnove, u kojima nema zanimljivih
fabula, nego se mirno i spokojno, tvrdom i vjernom rukom crtaju karakteri srednjega društva. Osobito je u tom vršna druga pripovijest „U ognju i vodi“. U svoga svaka Bulatova je u gostima Marija Aleksejevna, žena mjernika Markova, U nju se zaljubio student Kolja, ali njegovo platonsko udvoravanje ne smeta ni ljudima ni miru porodice Markovih. Tek kad u kudu dodje „monumentalna starica“ baba Markova, promijeni se sve. U njoj je spisateljica nacrtala tipičnu Stariču, posljednju predstavnicu surovih „krepostničeskih** vremena. Tvrda u svojim patriarhalnim nazorima, kaže ona svakomu otvoreno svoje mnijenje. Stariča opazi ljubav Koljinu i upre svim silama, da ga rastavi od Markove, premda nijesu u ničem povrijedili bračne dužnosti. Pri tom ot-kriva Markova svojoj zaovi Ani Mihajlovni tajnu ljubav prema Kolji, za koju ni sam ovaj nije znao. Ta jaka žena tuži se pri tom ovako na sadašnje prilike medju mužem i Ženom. „Vi možda ne znate, da me moj muž vara; — ali ja znam. Pa to nije u njega strast, zanos. Ni govora! To se prosto tako dogodilo. Ja ne ču da vas varam i ne velim, da sam trpjela s toga. Toga nije bilo. To je ružno, odvratno, — ali ne znam, čemu da se srdiš. Čemu se gnjeviti? Ja mu pače ne spočita vam te nevjere. Mislim, da ima samo jedna strašna, nepopravljiva nevjera: ako tko svoju dušu drugomu poda. No toga se oni ne boje; oni se plaše jedino — našega pada!
— A sačuvati dušu čovjeka---------------napokon, tko na to
i misli ?“------Ana Mihajlovna misli drukčije. Ne, ne,
neka moj Vladimir Ivanovič dušom lebdi gdje hoče, samo neka ne bude nikakvih tješilica o njegovu boku1*
. . . Kako se vidi, fabula vrlo jednostavna, začinjena mrvom ideja Dumasa fllsa. A majstorska karakterizacija rijesi tu pripovjest, kao i ostale.
*
Poznati pisac drame „Die Heimat“ napisao je novu bibliČku dramu „Ivan Krstitelj“ u pet čina s prologom; ali cenzura ju je u Berlinu za-branila. Sudermann je na to pozvao neke književnike i prijatelje, te im (prošloga mjeseca) čitao dramu, jer je cenzura zabranila dramu s vjerskih obzira Evo joj sadržaja:
Maleni dio dobrih ljudi Judeje čeka Spasitelja, koji ima da donese nova vremena na svijet. Vodja im je Ivan Krstitelj. Svi poštuju i slu-
Šajn tog tmurnog čovjeka, koji u spasitelju očekuje osvetnika, što do-lazi kao kralj, kao vojskovodja, da kazni krivce. A mnogo krivnje ima u toj zemlji. — Herod, sin kraljev, koče da se oženi s Herodijadom, Ženom svoga brata, koju mu je oteo; on hoče pače da udje o Uskrsu u svetinju nad svetinjama; a da bude nedjelo još veče, uči če s njime i Salomeja, kčer Herodijadina. Narod se buni protiv toga zločina ; na čelu je pokretu Ivan Krstitelj, koji hoče da kazni krivce : propalice svečenike i farizeje, koji su uz Heroda. Ali najednom se Ivan smete: posred vreve i gungule diže se prosti neki Simon iz Galileje, koji viče: „Stante! Jača je ljubav od zakona!“ Tako uči — Isus Krist. — Tu ve-liku rijeČ „ljubav“ čuje Ivan još jednom s Herodijadinih usta. Sve ga to smučuje. „Kako da sudiš ljudima, — govori ta nova vjera, — ako ne znaš biti čovjekom, ako ne poznaš oprosta i ljubavi. Samoča uči samo mržnju; ti ne shvačaš onih, koji za ljubav umiju živjeti i umri-jeti“. Ivan se čudi ovim novim za njega riječima.
Herod se vjenčao s Herodijadom; ali nema u njih sreče, jer Herod ljubi Salomeju, lijepu i okrutnu kčer žene svoje. Ali Salomeja čezne za Ivanom, koja hoče da ga pod svaku cijenu predobije. Ivan je hladno i postojano odbija od sebe; ona se razbijesni i traži od kralja glavu njegovu. Ona moli kralja, pače i pleše pred njim, da mu se umili. Naj po s/ij e uspije : glava če se Ivanova donesti usred gozbe na zlatnom tanjuru. Zadnji je čin, kako vele, najefektniji i najdublji u modernoj dramatskoj književnosti. Ivan je Krstitelj poslao poslanike po zemlji, da što doznadu o Isusu Nazarencu, u kom on još uvijek vidi velikoga osvetnika. Kako li se prenerazi- taj mrki čovjek, kad mu pripovijedaju o božanskoj plemenitosti toga Boga-čovjeka, koji sva srca uznaša. — Zadnji je prizor veličajni izljev oduševljenja, kojim narod pozdravlja dolazak Mesijin. — Sličan je sujet Mosset obradio u svojoj operi: „Herodijada“, ali je Sudermannova drama dublja, ganutljivija i veli-čajnija. Veliki se idealista kanio modernoga svijeta, pa u bibličkoj ovoj drami riše pobjedu nebeške ljubavi u drevnoj starini Izraela.
*
Island. I tamo na dalekom sjeveru ima prosvjete, ima književnosti. Tamo su se pače rodile obje „Edde“, koje svjedoče veliku razbo-ritost svojih izdavatelja, jer ovi, premda su bili svečenici, nijesu ipak zatirali tu „pogansku poeziju". Učenjaci filolozi proučavaju marljivo tu staru lslandsku književnost i jezik. Možda je čudan smještaj otoka kriv, te se Europa tek od najnovijega doba počela zanimati za literarne plodove toga naroda od neko 70.000 Stanovnika. (U njemačkom imade o novom Islandu par dobrih knjiga od Poestiona, Schweitzera itd.) No-vija islandska knjiga nije opsežna, niti u njoj ima fenomena; ali pro-
dukti njezini imaju poglavito čudnovatu originalnost i neki posebni čar. Gotovo sva je njezina snaga u lirici, koja ima posve narodan značaj; u pjesničkoj snazi i u bogatstvu ukrasa ima joj malo premaca.
Svaki je vijek tamo rodio koga velikana. U XVII. vijeku prvi je lirik Petursson, koji je spjevao divne pasijonske psalme. Olafsson, koji je umro g. 1768., natkrilio je kao pjesnik i učenjak sve svoje zemljake. No najviše je pjesnika i pisaea rodio ovaj vijek. To su dva največa: Bjarni Thovarsen, pjesnik dubokih misli i bujnoga kolorita, i Jonas Hallgrimsson, osnivač moderne novele (Islandijci je zovu: „nova saga“) i lirike Heineova genrea. Spomena su vrijedna još tri pučka pjesnika: Jocbimsson, Thorstemsson i Grondal, koji se takme u istinitosti i svje-žosti čuvstava. Izuzevši stare „Rimur“ (parafraze drevnih priča) ep stoji na niskom stepenu. Ali opet imaju savršenih prijevoda Homera, Miltona i Klopstocka. Epski se elemenat ne može da razvije u gruboj, oštroj onoj prirodi, u kojoj nema harmonije, objektivnosti, mirnoče; za to su im epske pjesme pusta imitacija. Divlji nesimetrični okoliš sili Islandijca na fantaziju; lirika je njihova veličajna, žarka, krjepka i neobuzdana. Ni u drami nijesu se istakli kao njihovi skandinavski su-plemenici, čemu je kriv nerazvijeni narodni život i premalena kultura. „Ali — veli Poestion — za čudo je, da se nova islandska novelistika tako slabo ističe pored onog velikog pripovjedalačkog talenta, što se javlja u starim „sagama11. U modernim pripovijestima rabe oni još uvijek stari stil „saga“. Dosele se može govoriti jedva o tri četiri romana; ali i to je dovoljno, da upoznaš islandsku knjigu. Stil, pa ona čista domača okolina, sve to podaje tim djelima neki osobiti čar, koji lako zasjenjuje pogrješke u karakterizaciji, kompoziciji itd. Iz njih upo-znajemo bolje duh i prilike islandskoga života, nego iz najminucijozni-nijega opisa. Osnovatelj je te nove islandske pripovijesti spomenuti Hallgrimsson, koji je malim svojim pripovijestima pobudio velike nade. God. 1850. stupi pred svijet Jon Thordarson Thoroddsen večini nove-lističkim radom („Mladič i djevojka“); a poslije smrti njegove izadje mnogo veče njegovo djelo „Žena i muž“. Izmedju osam vidjenijih pi-saca, što se ističu na torn polju (medjo njima i jedna žena, gdja. Holm), najznatniji je Pali Sigurdsson sa svojim romanom „Adalstein“.
Islandska literatura, zadržavajuči svoje originalne osebine, pridružuje se pomalo ostalim manjim narodima, koji se danas javljaju u kolu večih literatura i podaju im novih misli i novih oblika.
Kazališna kronika.
Dramatski mjesee (Rujan).
Zadnja godina ove uprave! — Kako nam se tmurna prividjela perspektiva bududnosti, dok se sjetismo onoga silnoga rada, što ga je ditav naš kazališni aparat razvio u dvije prošle sezone. A ove godine obedaje podvostruditi svoje nastojanje. Možemo se dakle nadati, da demo vidjeti šarenu, bogatu sliku Talijiuu. Eto — ved u prvi mjesee sila noviteta, Zacconi, Ibsenov ciklus ... Ne znamo, ipak je li dobro tako naprezati glumce. Oni upravo nemaju kad da u tandine proude svoje uloge; tim se podupire šablona, taj najvedi neprijatelj prave unljetnosti. Dok jedan put vidimo savršenu igru, opažamo drugi put dudnu sustalost. Ali — tako se mora; jer naše opdinstvo nit priznaje ono prvo, nit uvažava ovo potonje.
Otvorila se sezona Harambašidevim „Proslovom" i historijskom tragedijom dra. Milana Šenoe: „Kneginja Dora". Dok smo gledali drugu ovu dramu pišdevu, prividjelo nam se ovo: Stari Senoa nakopao se po papirima prašnog gradskog arkiva, pa došavši kudi stao svojoj obitelji da pripovijeda o davnim ljndima, o Susjedu i Medvjedu, o Tahu i Gregorijancu. I djeci ostale uspomene. Njegov Milan udubao se kašnje u odeve romane, sjetio se onih prida, — i iznio eto jednu takovu uspo-menu. Sve je u njoj romantično, tamno — od starinskog stila do onih črnih turskih vojnika, što gledaju propast Otmida. Sin se odužio ocu... Ali historidar, štovatelj Shakespearea, koga tako vješto prevodi, i vješt znalac dramatske tehnike nije htio, da djeluje samo torn romantikom, tim strašnim sujetom; on je u svoju dramu unio i druge momente. „Kneginja Dora" ima dva lica: ljudi, koji služe torn divljem sujetu govore realistidki, rade, koliko je mogude, psihološki. Pade i teza mu je dosta moderna: nesretna Dora veli: „Oci zobaše kiselo groždje, a sinovima zubi utrnuše". Sjetimo se samo Echegaraya! Dorina nesreda strašan je testimonium ove izreke. Mlada, jaka, mradna djevica, koja mrzi Klokod i sve što je u njem, odrasla u srdžbi i oružju, živi uz starca Vladislava na Otmidu. Dolazi preobuden Ivan Klokodki, da osvoji Otmid varkom; ona se zagleda u nj. I on je ljubi: za nju zaboravlja mržnju i nakanu svoju, pa se nodu s njom sastaje. „Ovo je moj vje-renik!" veli Dora odludno Vladislavu, svom ocu. Ali tu izlazi na vidjelo strašna istina: Dora je sestra Ivanu, kdi Lucije Otmidke, žene Vladi-slavljeve, koju je Gašo zarobio bio. Divlji, tupi odaj javi se u Dori; kad Vladislav umire, veže ona Ivana za stup i otvara gradska vrata. Nema ni stida ni straha. Misao, da je zgriješila s bratom, ruje joj u duši; pije i grli se s pijanim tridesetnikom Polhajmom. A iza te gorke slike junadke djevice, koja trpi s otadkih grijeha, javlja se stari nepri-
jatelj — Turčin . . . Dora je pravo sredovječno lice; pods ječa na neke žene stnrijega Šenoe. Psihički je jasna; jedino je u naglom preokretu 4. čina ostavljeno previše glumcu, da popuni riječi piščeve. Na žalost je kod nas bilo obratno. Ivan je Klokočki očrtan slabo. Pisac očito nije htio, da u njega do kraja izvede konflikat medju osvetom i ljubavlju, jer bi drama dobila dva junaka. Ali je opet u zadnja dva čina previše pasivau ; u petom pače nenaravan. Skrivila je mnogo strašna igra gosp. Raškoviča. Ima još jedan karakter, koji mnogo utiče na radnju. To je raspop Gjurko. Opet reminiscencija iz Šenoe starijega! Ima u njem i Jerko iz „Zlat. zlata“ i Drmačič iz „Selj. bune“. Stari je Šenoa imao uvijek takovih lica, koje u radu pokreče mržnja. To nijesu zločinački intriganti, kako je g. Freudenreich Dr. shvatio Gjurka, nego pesimiste, očajna, slomljene srca, koje još jedino mrzi; mračna ta duša, kastelan Gjurko, zabada svakuda svojim oštrirn jezikom, ali vidi daleko svojim pronicavim okom. Ima u njemu mrva cinizma; ali se u važnim časo-virna otkriva plemenito srce, što ga je sam ugušio radi osvete. Ovako nam je i to lice jasno. Jedino bi njegova vjemost Otmičkim gospoda-rima trebala da se na kraju očituje plačnim riječima, dok im sam gleda propast. Ostala su lica jasna; staromu je Vladislavu trebala jednamar-kantnija. Prigovorilo se s pravom, da Šenoa u sporednim licima (kao i Miletič u ,,Boleslavu“) očito imituje Sbakespearea. Pa i odviše ima tih jetkih šala, dok bi bilo zgodnije, da se još kojim prizorom objasne duševni procesi glavnih lica. Dvije su jako dohre Strane u drami: histo-rijski stil i — realističan dijalog. Stil je pravo drevan, kano da su to kopirane izreke starog hrvatskog evandjelja. Ibsen je tako podao starinski kolorit jeziku u drami: „Car i Galilejac“; Šenoa u tom ne zaostaje za njim. A — realističan dijalog u hrv. bistorijskoj drami? Sve su gotovo naše hist, drame pune fraza o slavi i domovini ili (Markovič) teških refleksija na uštrb realnosti. Šenoina se drama u tom može smatrati znatnim pokusom. A teško je bilo spojiti srednji vijek i sadašnje ljude!
------Naši su glumci mogli sve odglumiti bez recitacije, bez patosa.
I u najstrastvenijim momentima zadržana je mirnoča i naravnost govora. Glumilo se na žalost jako slabo. Osim g. Dimitrijeviča, koji je Polhajma shvatio kao kopij u svojih šekspirskih pijanica i g. Mandroviča (Vladislav) nijedan glumač nije ni pravo shvatio svoje uloge. Gdja. Strozzi načinila je od Dore (u kojoj ima i kaplja Teutine krvi) nekakvo sentimentalno djevojče, a g. Freudenreich od Gjurka gotovo dvorskog lugjaka. S toga su mu momenti očaja bili nenaravni. O g. Raškoviču
ne govorimo, jer nije vrijedno da govorimo.............Dora je svakako
jedna od takvih karaktera, koji svojom psihološkom zanimljivošču mogu zanijeti i modernoga pisca, pa dokazuje pored svih svojih tehničkih po-grješaka, da čemo u literarnoj povjesti moči razlikovati Šenou oca i Šenou sina.
Dne 2. o. mj. sankala su se na našoj pozornici dva velika komediografa: Goldoni i Moliere. I jedan i drugi pozajmljivao iz Plauta, — i jedan i drugi djeluje najviše karakternom stranom svojih komedija. „Depit amoreux“ Moličrov sitna je stvarca, koja svoj uspjeh zahvaljuje živim figurama sluge i sobarice; inače se dosta čuti, da je okrnjena. Više nas je zanimala Goldonijeva „Locandiera“. Krčmarica Mirandolina, poštena i marna djevojka osvaja svoje gostove ljepotom svojom; siromašni markez (g. Dr. Freudenreich) i grof (g. Raškovič) ulaguju joj se: — prvi svojom protekcijom, drugi novcem. Jedini barun Ripafratta (g. Borštnik) regbi da ne če da čuje za njezine čare. Ali se i taj mrzižena ulivati na lijepak; a Mirandolina, postigavši, što je htjela, zaruči se sa svojim konobarom. Jasni karakteri i komične situacije odaju u Goldoniju velikoga majstora, kojega do sada na našoj pozornici na žalost nijesmo poznavali. Igralo se u svakom pogledu izvršno: gdja, hiram, pa gg. Freudenreich i Borštnik natjecali se u realističnoj igri.
Rekla je kazališna uprava: „Djelo se odlikuje uz svoju dramatsku snagu osobitim koloritom savremenoga društva". Pošli smo da vidimo. Kazalište slabo posječeno. Zastor se diže; inscenacija: kraljevska dvorana u rokokou (dogadja se u Zagrebu; pa i to je predsoblje plesaone). Uloge u najboljim rukama. Glumci se naprežu, da što istešu od onih konvencijonalnih fraza (5. pr. I. čina sami komplimenti!) Contessa Kerini u komadu kao izgubljena ovca. Cvijetičku glumi gdjica. Mibičič, ali nemože da protumači taj „znameniti" značaj. Jedini Ljubojeviči su dobro očrtani. Mirkovič — karikatura. Cvijetička ljubi doktora (g. Fijan), ali če mu biti nesnosljiva neprijateljica, jer on ljubi Vaudu (gdja. Strozzi). Vanda pak odbija doktora, jer je žena itd. Zastor pada. Slabo pljeskanje. U drngom činu Cvijetička je več prosta — vještica. Vidi bolest Milanovo i opominje ga, pa ipak ga malo zatim muči i mami novaca od njega. Mirkovič opet dosadjuje. Zasljepljeni Milan (g. Borštnik) umire baš u horu. Vandi jave smrt muževlju; „ona klekne do grofa i nasloni glavu na njegova koljena". Zastor pada. Prvi red loža plješče. Kurtoazija ! 1,juhica i Mirkovič (šest mjeseci iza grofove smrti) zaročeni. Cvijetička dolazi po novce. Gdje je spisateljica našla model za nju? Zar u „savremenom društvu?" Ta „gospodja" (opet nešto tajin-stveno) ubila je svojim postopkom Milana, — pa ipak ima obraza doči u njegovu kuču. Problem „ljubavi i sjaja" postavljena je samo u naslovu. Doktor uzme Vandu, a ona ode iz grofove kuče. Ona dakle voli od sjaja ljubav; sad, kad joj je več umro muž, kad je prosi gadnj i zaduženi barun i kad je mužu ostala vjerna do smrti. Bit če da je uopče jčdina tendencija ove „drame" ta, da je „Matica" tiska i da se glumi. A ovo je oboje (kao i ispisana pohvala „kaz. ureda") prazni
komplimenat, kakvili je u „Ljubavi i sjaju“ spisateljica na pretek nanizala. U tom (da završimo riječima jednoga „kritičara11) ona je umjetuica.
Iza ovih lutaka, htjeli smo da na pozornici vidimo žive ljude. Željno smo iščekivali, da opet čujemo velikoga veristu drame, koji nam je od lanjske sezone u tako živoj aspomeni. Bilo je isprva oglašcno, da de „summo artista11 glumiti „Leara“, „Keana11 i „Hamleta11. Culi smo ga u četiri drame. TJz „Leara“ i „Keana11 — „Anime solitarie11 i „I disonesti11. Možda nije slučajan ovaj izbor. Nije li Zacconi htio da svoju vještinu pokaže u četiri komada, od kojih svaki nosi biljeg jedno perijode u povjesti drame? Shakespeare, Dumas, Hauptmann i Rovetta! Od dubokog engleskog psihologa do talijanskog verizma silau je razmak. A ipak — Zacconi prekoračujo sve to i stvara svagdje jednako dotje-rane, jednako istinite tipove. Kazao je Zacconi, da nije teško ovako na-ravski glumiti; jedino valja oštro promatrati ljude. Eh — al baš u tom je etika i estetika glumljenja, da prikažeš čovjeka u njegovoj pravoj boli i pravom veselju. Moderna se drama ne da ni pomisliti bez realizma na pozornici. Kakvu vrijednost ima Oswald, ako se ne glumi sa svim strašnim detaljima njegove muke ? Kakav moralni uspjeh od tendencioznih gluma, ako se na pozornici kreču lutke mjesto ljudi?
Ni „Lear11 se ne da pomisliti bez realistične igre. U drugoj kla-sičnoj drami (n. pr. franceskoj) možda ne bi uspio Zacconi; jedino veliki realista prošlosti mogao mu je stvoriti ovakovu ulogu. Osim toga — on glumi u prozi, a ne recitira stihove . . . „Kralj Lear11 je sasma psihološka drama. Nema zapleta, ni dramatskih situacija; sama je fabula (osobito u pozorišnoj obradbi) prazna; sva druga lica samo su stafaža. Lear koncentrira u sebi sve. Kako je duboka študija taj veliki ludjak! Hirovit i Blavičan odbija svoju najmladju kčer, jer mu ne zna lažno laskati, kao dvije starije. Njima razdijeli kraljevstvo, a tiju otjera. No brzo okaje svoj grijeh; obje kčeri hoče da same gospodare, a on da hude igračka u njihovim rukama. Lear bježi u šumu. Tu za olujne noči hoče da nesretni starac sudi kčerima u spili, kamo ga je doveo vjerni njegov dvorski ludjak. U svoj mahnitosti baca se na kup slame: to je (misli) njegova kčer, pa če da joj istrgne srce iz grudiju. One-sviještena odvedu ga napokon u tabor najmladje kčeri Kordelije. Za-vidna ruka sestrinska ubije i tu zadnju potporu starčevu; Leara smrvi ova zadnja nesreča . . . Zacconi nam je svojoj igrom rastumačio Leara do kraja; bilo je prizora, koji su upravo potresali dušu (prizor u spili i smrt Learova . Što je (kako je naravno) gdjegdje izgubila realnost, nadoknadilo je njegovo samostalno shvačanje.
Ipak — čini nam se, da Zacconiu ne prija historijsko odijelo; njegova maska u „Learu“ dira, ali u „svom elementu11 on je bez maske, u običnom svom kaputu, rukama u džepu, kako smo ga drugi dan vi-
djeli u „Keanu“. Za „Leara“ nije zaista našao u životu modela; za „Keana“ bilo mu ga lako nači u velikoj republici književničkoj. .Ter Kean je porod sve romantičnosti ostale radnje (osobito u Zacconijevoj interpretaciji) — realan karakter. U njem je Dumas stariji zahvatio značajne črte umjetničke duše, svoje duše. „Strast i genij*- drugi je naslov toj drami. Strastveni i lakoumni Kean, koji zadivljuje svijet svojom umjet-nošču, koji pije čitave noči u društvu s glumcima zadnje vrste, u krčmi se boksa s pijanim drznicima, a ljubaka s groficama, pa najposlije usre-čuje plemenitil Anu Damby, živo je ogledalo one bure, koja u neza-dovoljnoj duši umjetničkoj bijesni i ruši konvencionalne ograde. Zaccotii ga je prikazao savršeno. Ta črta nezadovoljstva, koju guši ovakav neu-redni život, vidjela se u svakom priznru. Ima u „Keanu** prizor od velikega efekta (kraj 3. čina), u kom se Kean razbjesui, j er nepošteni lord Mehvil ne če da se bije s njim „komedijašem**. Tu se najbolje ukazao „verizam“ glumljena. Zaconi ne izrazuje srdžbu vikom i bučnim gestima, nego jetkim, oštrim sarkazmom. A oči mu gore, riječ se davi u grlu . . . U 4. činu umetnuo je Dumas prizor iz „Komea i Julije*1. Zacconi pak glumio je iz „Hamleta“ prizor: „Essere o non essere**. Hamlet je njegov bolesnik, nervozni patnik; glumio ga jednako strašnim verizmom lcao i Oswalda. Kako užasno, rekli bismo siktajuči, zvuče tihe njegove riječi: „Va in convento farti monacal*1 (Idi u samostan!) Zacconi ne če da prikazuje filozofa nego čovjeka.
U ova dva komada može da se istakne jedino Zacconi; društvo njegovo tek sporedno. Svi pak mogli su se istači u trečoj drami: „Osamljeni ljudi** (Auime solitarie, Einsame Menschen) od Gerhardta Hauptmanna. Ovo je moderna drama. Očajni, teški je to krič pjesuičke duše, koja hoče razumijevanja, hoče neki viši pogled i cilj u životu. U jeduostavnom krugu svoje obitelji živi „osamljena duša“ dr. Vockerat. On nije zadovoljim: niški su mu ovi ljudi, koji u stjecanju svagdaš-niega hljeba i u miruom gradjanskom životu vide svrliu života. Ne ra-zumiju ga, ne slušaju njegovih filosofskih rasprava . . . Ana Mahr, ruska „študentka**, dodje slučajno u njiliovu lcuču; ona je takodjer „osamljena duša“. I liju muči isto, Sto i doktora; njih se dvoje razumiju, slažu; Vockerat se pače riješi svoje običajne zlovolje i nervoze, pa veselo traje dane u duševnom saobračaju s torn djevojkom. No obitelj se diže protiv toga: ljudski obziri, koji ne če ni te čiste sne, dižu se u prilici majke Vockeratove protiv toga! Pa i njegova žena zna, da bi ga izgubila. Ana mora iz kuče. Ali se tomu usprotivi doktor: ona je njegov život, njegova jedina potpora. Ipak — Ana mora da ode Ali i Vo-ckeratu je kraj; kad je ta „osamljena duša** izgubila jedinoga prijatelja u svijetu, baca se uz zvižduk vlaka na kojem je Ana, u jezero... Savršeni realizam u stafaži, velike ideje u glavnim licima čine ovu
dremu jednom od najznamenitijih pojava moderne drame. Glumilo se savršeno. Zacconi je Vockerata, osobito u nježnim obiteljskim prizorima divno interpretirao. S njime se takmila E. Varini. Opaža se, da Zacconi, dok je u afektu, hode da djeluje bljeskom svojih očiju i glasom svojim ; gdjica Varini pak tek u prizorima boli i strasti igra potpuno realistički. Ostali glumci igrali su, da ne možeš bolje poželiti; bilo je u njihovim kreacijama pravih tipova. Veoma bi nas zadužila kaz. uprava, kad bi u hrvatskom mogli vidjeti „Osamljene ljude“.
U svom razgovoru s dopisnikom „Agr. Tagblatta“ spomenuo je Zacconi, da je znameniti talijanski dramatičar Rovetta neke uloge baš za nj pisao. Možda idu amo i „I disonesti“ (Nepoštenjaci). Par drsko nabačeuih prizora bračne nevjere sa svim efektnim detaljima i užasnim svršetkom bez osobite dramatske tehnike i karakterizacije — to je Ro-vettina drama. To je talijanski „verizam" u drami; ne znamo, lcakvu svrhu ima ovakav skrajni realizam — bez ideje, bez više tendencije. Za Zacconia ima: on i E. Varini razvili su tu zadnju večer svu svoju suagu, natječuči se u naturalističnom interpretiranju Rovettinili dra-matskili situacija. Nesretni otac, koji uvidi ženinu nevjeru, pa mora da s toga prouevjeri novae, i slabije karakterisaua mati dali su im prilike, da se istaknu. Mora da i E. Varini ima u naravi svoje modele, kao i Zacconi; čudili smo se samo, otkud im ovakvi strašni detalji u intimnim scenama. Svakako — zadiviše nas. No neka i iza bučnih iz-ljeva udivljenja i ovacija ostane u publike razumijevanja ovakove uinjet-nosti; a u glumača neka naravna škola Zacconijeva izbriše smiješne tragove preživjeloga patosa.
Jer baš ovaj je patos kriv, što n. pr. komadi iz seljačkoga života izlaze prilično nenaravni našim glumcima. To se opazilo i u „Buri", drami „ruskoga Shakespeara" Ostrovskoga, „Prostonarodno!" moglo bi se reči o ovoj drami iz „mračnoga carstva", koje Ostrovski črta gotovo u svim svojim dramama. On je taj život dobro pročio i uhvatio neke karaktere, da ih na pozornici ožigoše. Zapleta gotovo ni nema, tendencija očita i lako razumljiva, trgovački karakteri pravo realistični, psihologija jednostavna. Gdje se pisac odaljio od jednostavnog svog milieua, postaje nejasan. Možda imade u Rusiji onako savršenih idi-jota, kako je Tihon Kabanov, no njegova je žena svakako psihološki slabo karakterisana. Razmišljanje njeno u drugom činu, gdje se odlu-čuje na nevjeru, odviše je šablonsko. Oijeli je duševni preokret u nje prenagao, makar ga je pisac htio motivirati na sama njena usta u početku drame. Mati njezina muža Tihona (g. Dimitrijevič), stroga žena, odrasla u starim nazorima, hoče da je učini svojom ropkinjom, pa je u svakoj prilici napastuje. Glupi Tihon nit je brani, nit svojom lju-bavlju zanosi; kad on ode, podaje se Kabanova ljubavi prema mladom
Borisu (g. Auič). Ali je s toga strašno stane peči savjest; grom je plaši i — napokon natjera, te ona sve prizna. Tihona uništi njena ispovijest, pa se poda pidu; ona sama plače i plače, dole se napokon ne baci u rijeku. Duboki študij opaža se osobito u karakterima, u kojima je Ostrovski persouificirao zle Strane „mračnega carstva" i krivi moral sadašnjosti. „Gospodska“ lica ne uspijevaju mu tako. Nedostatke tehnike uaknadjuje plemenita tendencija protiv takvog ropstva u obitelji, radi kojega propada Kabanova. Starac urar — samouk (g. Dragutin Freudenreich) izriče mnoge zdrave i shvatljive misli o popravku ovih zala. Glumilo se prilično. Tihon (osobito u zadnjem činu) i urar bijahu izvršne figure; gdja. Strozzi podkraj zašla je u deklamaciju, a gdja Sa-jovič misli, da neprestana vika karakteriše despotski! Stariču.
Dne 18. rujna vidjeli smo dvije francuske stvari: „L’autographe" od Meilhaca i „Le loi d’homme" od P. Hervieua. Nedavno umrli „besmrtnik" Meilhac zabavljat če nas još dugo svojim uspjelim „stvarcama" , medju koje ide i „Autograf". O književnoj vrijednosti da-kako valja šutiti . . . „Muški zakoni" P. Hervieua, jednoga od prvih pisaca moderne Francuske, spadaju u novu vrstu drame: „pieces de tableaux", koju demo moči još bolje upoznati iz obečauih Donnayevih „Ljubovuika". One su niz dramatičnih razgovora bez ishitrenih situacija; konverzacija u njima često naknadjuje nedostatnu radnju. A sva se ta dijalektika upotrebljava za temu. Hervieu vojuje protiv jedno-stranosti zakona. Laura de Raguais doznaje za nevjeru svoga muza, ali mu mora prijetiti škandalom, da se uzmogne rastaviti od njega. Zakoni, koji su samo za muškarce, ne daju joj toga prava. Drugi je čin nekoliko godina kasnije. Izabela, kči de Raguaisova, ljubi baš Andrea, sina gospodje Orcien, milosnice de Raguaisove. Kad Laura dozna za to, otkrije svojoj kčeri svu istinu. Ali ova ipak ne može da ostavi ljubljeuoga Andrča. Nesretna mati, koja je tim sredstvom pokušala osujetiti ovu ružnu svezu (jer po ..muškim zakonima" mati nema prava, da odlučuje o udaji kčeriuoj), uteče se skrajnjemu: otkrije sve mužu gdje. d’Orcien. Ali ovaj poštenjak zna, da bi djecu svoju uni-štili, kad bi se radi toga grijeha raspitali i odluči, da i nadalje živi sa svojom Ženom; a i Laura če se tako pomiriti s mužem. Sreča djece nagrada je njiliovoj žrtvi. Kako se vidi, ovo je škola Dumasa sina. Samo što ovdje nije junakinja pala žena, nego poštena Laura. Savršena konverzacija i virtuozna tehnika glavna je vrlina ove drame Od problema, koji je u naslovu, zašao je Hervieu u drugu temu, ali ju je dostojno riješio. Samo nam se čini, da če u budučem životu ovih dvaju roditeljskih parova biti dosta konvencionalizma, što ga Hervieu sam prokliuje u starijoj svojoj drami: „Kliješte". — Glumilo se dobro, u nekim prizorima veoma lijepo.
To su eto noviteti dramatskoga injeseca. Valja spomenuti još reprizu Primorčeve komedije: „Tri braka11 i debut gdjice. Careve u „Lo-vodskoj siroti". O Ibsenovo ciklusu bit de još govora na ovom mjestu. Svakako moralni uspjesi odgovaraju uadama, a za materijalne —- treba „Put oko zemlje" i nove dekoracije . . .	II—v.
Biografije.
Michelangiolo Buonarroti.
U prvoj polovici XVI. vijeka nije u Italiji bila poznata velika množina grčkih umjetničkih oblika; o arhi-tektonici klasicizma bile su sasma krive teorije: harmonije antikne umjetnosti nije nitko shvaćao. U to je doba takodjer književnost talijanska proživjela epohu imitacije ; bilo je tu Petrarkista, imitatora Danteove poezije, pseudoklasicista i stotina neznatnih stihotvoraca, što su se kupili oko množine velikih i malih tirana apeninskog poluotoka, puzali pred njima ili im se grozili (n. pr. da če ispjevati pjesmu o paklu, pa i njih uvrstiti u pakao). Sva je ta množina živo obilježje vijeka, u kom je cvala raskoš, opjevale se strasti i ljudi se divili „finoju oti-mačini. Pogotovo pri koncu tog znamenitog vijeka raz-mahala se i plitkost i podlost. Pa ipak je taj vijek rodio Ariosta i Tassa, Rafaela i Michelangiola, i mnoge druge velike umjetnike, koje još do danas nitko prestigao nije. Možda je baš taj krivi sjaj, pokvarenost i lakovjernost svjetine bila uzrokom, da su se jači duhovi vinuli visoko, visoko, i kroz trnje i kamenje, kroz muke i sumnje dostignuli veličajne ideale prave umjetnosti. Tirani, da proslave svoju vlast, grade u to doba po Italiji divne umjetničke spomenike ; dok se ubija puk, zatire sloboda, dok se crkva snizuje do razvračene svjetovne vlasti, dižu se ovi veliki geniji ideala i slobode. Javno ne smiju da izkažu svoje misli (Savonarolu, toga silnog govornika, branitelja slobode i reformatora klera, uz koga
pristaje i Buonarroti, spaljuju), zato ih zaodijevaju velom divne umjetnosti. Ariosto se pod formom romantičkoga epa silno ruga; Tasso črta pravo junačtvo, pravu ljubav i krjepost; Vida pjeva život Isusov; Rafael slika božanske Madone; isto tako Perugino i Tiziano; a Michel-angiolo simbolizuje u Davidu novi život, koji treba da bude krjepak i neiskvaren. On je pjesnik i graditelj; slika Sikstinsku kapelu i gradi utvrde Fiorenzi.
Michelangiolo Buonarroti je za cijelo najveći i naj-samostalniji genije ove dobe; usred nadutih deklamacija dižu se njegove pjesme, doduše ne uvijek glatke oblikom, ali jake i veličajne mislima njegovim. Uopče je on veličajan, ljubi gigantsko. Treba pogledati samo gorostasnog mu Mojsiju i Davida, a još više osnovu grobnice pape Julija II., koju je htio sagraditi u kvadratu s 40 kipova i relijefima od bronca.
Michelangiolo je bio genij. Sve je shvaćao lako i prestizavao mahom svoje učitelje. Tako je več u 15. godi ni ispravio neke črte na slici znamenitog slikara Domenika Girlandija. Papa Lav X. ponudi mu, da na slika slike za Sikstinsku kapelu; on, nevješt bojama, dugo se torne opirao; ali kad ga je papa (na nagovor zavidnika, koji su se nadali fijasku velikoga kipara) na to prisilio, stane učiti i raditi, i zadivi cijeli svijet. Ali je u njega bilo i malodušnosti. Nije vjerovao u svoje sile ; odviše je silno čutio, da „mora krpež u svijet slati“. Jedno je vrijeme pače za dugo odložio kist i dlijeto, dok ga nije prijatelj Soderini nagovorio, da se zajedno s Leonardom da Vinci uhvati slikanja stijene viječnice Medicejaca. Tištila ga je i nesloboda, koju je u ono doba svaki velikan dobro čutio. Svaki ga je novi papa silio, da ga proslavi kojim novim i velikim djelom; zato nije mogao ni dovršiti grobnice pape Julija II., nego je isklesao samo tri kipa, medju njima znameni-toga Mojsiju. Na šilu se prihvatio i Sikstinske kapele i gradnje kupule sv. Petra u svojoj 80. godini. Ipak — on je savladavao sve to jakim svojim duhom.
Plemenita, a ipak veličajna jednostavnost njegovih tvorevina očituje se najbolje u harmoničnim uresima. San Gallo radio ie kroz godine i godine načrte za bajne dekoracije kupule crkve sv. Petra, a Buonarroti ih je dogotovio za 14 dana, potrošivši 25 škuda.
U detalje nije proučavao ništa. „Tko podražava, ne napreduje", njegova je riječ. Umjetničke tradicije nijesu ga vezale; u svem zadržao je samostalnu koncepciju, ne povadjajuči se ni za kim. On je osnovao svoju umjet-nost. Na svim mu djelima vidimo bujnu snagu i život; mišice i strukturu udova. koja je tako živa na njegovim kipovima, proučavao je u naravi. Ali je opet rekao: „Ne slikam rukama, nego umom“. Njemu je dakle forma umjetnička izraz misli; on ne kopira život, nego ga potencira. A to je baš po Taineu prava svrha urnjet-nosti. Radnje su mu izraz viših ideja; stil mu je gran-diozan, izradba precizna. Kao što je sitne modele iz voska preinačivao u mramor na velike razmjere, tako je i individualni život digao do opčenitosti i do veličine.
*
* *
Rodio se Michelangiolo 6. ožujka 1475. kod Cosen-tina; 1529. branio je Firencu od princa Oranjskoga i umro 18. veljače 1564. u starosti od 85 godina, gleda-juči blažen sa prozora svoje kuče gradnju kupule sv. Petra.
Italija je uvijek bila mučenica, gažena od tudjinaca radi nesloge djece svoje, radi podlosti i izdaje. Ali je imala i velikih muževa, velikih patriota, koji su je ne samo na umjetničkom polju prodičili, nego su je u važ-nom času znali mačem braniti. Medju ove ide i Michelangiolo. Taj divni umjetnik napušta u ozbiljno doba kist i dlijeto i daje se na utvrdjivanje rodnoga grada. Kad je vidio, da mu vlastiti sugradjani rade o glavi, pobjegne iz grada; ali ga nova pogibao dozva natrag, da, prezrijevši strah, opet radi u korist domovine. Za života je dosta trpio. Zavidnici mu kršili vlastitu slavu, neprijatelji slavu domovine njegove, kojoj u 60. svojoj godini pjeva divne pjesme. Ali je njegov genij i volja njegova bila jača od tih zapreka. A zanos njegove umjetničke duše kazivao mu je, da „ars victrix“ nije imitacija života, nego izraz ideje i znak one sile, što vlada-svijetom. Zato mu je mjesto medju prvim genijima čo-vječanstva.
D. V.
Izdao Vladimir J. Teharski.	Tisak Dioničke tiskare.
umna i moralna jakost. A je li se „mlada Hrvatska" dostojno brine za ovu najvažniju polugu socijalnoga aparata? Je li ona čita, je li se upoznaje s kulturom i napretkom svijeta? Pogledajmo statistiku.
Kako iz izvješča „Matice Hrvatske“ za god. 1896. razabiremo (novijih podataka nemarno), bilo je te go-dine od mladeži 708 članova, i to 420 gimnazijalaca, 8; realaca, 144 učit. pripravnika, 8 nautičara, 21 klerik i 18 djaka osječke trgov, škole. Po torn su pripravnici (s 3 zavodg) odmah iz gimnazijalaca. Izmedju svih 708 članova ima žena — 6! Bez komentara . . .
Zavirismo dalje u „Matičin" izvještaj, da vidimo, koliko ima članova na pojedinim gimnazijama U Zagrebu 114, Spljetu 106, Osijeku 98, Zadru 57 (učiteljište u Arba-nasima 45), Petrinji 44 (učiteljište 39). Požega ima 31, Sa. rajevo 31, Vinkovci 29, Rijeka 28, Karlovac 27, Kopar 22, Varaždin 5 (!), Travnik 2, Senj 15, Mostar 2, Kotor 16, Dubrovnik 16, Gospič 14, a Belovar — 11 Srpska gimnazija u Srijemskim karlovcima nema niti jednoga člana . , . .
Još je slabije kod „Društva sv. Jeronima". G. 1893. upisalo se 50 novih članova izmedju djaka (18 u bis-kupskim sjemeništima, 10 u realkama, 1 učiteljska pripravnica i 21 gimnazijalac). Svi su ovi članovi gotovo sami djaci nižih razreda, što je takodjer karakteristično Lani pak nije ih se upisalo ni — 201
Nije nam na žalost moguče, da ovako prikažemo, koliko djaka drži naše beletristične listove; ali več iz ovog pregleda jasno vidimo, da je mar za knjigu (pored silno jeftinih ovih kolekcija) u naše mladeži veoma malen.
Još je gore u stvarima, gdje se radi samo o po-dupiranju kulturnih tečevina. Eto primjera. Mnogo se piše i viče o slozi i jedinstvu Hrvata i Slovenaca; a kako je u istinu? „Matica Slovenska" nema u Zagrebu ni jednoga člana na srednjoškolskim zavođima, nego 5 klerika, knjižnicu gimnazijsku i zbor duhovne mladeži i dvije čitaonice: konviktorsku i grčko-kat. sjemeništa. Od ostalih u Karlovcu dva djaka — Slovenca. (Nego .čudno nam je da ni medju samom slovenskem omla-dinom nije mnogo bolje. Ona ima tek nešto preko 20 djaka članova; Trst zastupan s 15, Ljubljana s 5, a u Celovcu — i. A Celje, Maribor?)
O znanstvenim i poučnim kolekcijama (u koliko ih ima) ne ćemo ni da govorimo. Škola je dakle u nas gotovo jedini faktor djačke prosvjete. A nikako nije moguče, da ona izpuni mjesto privatnog čitanja i učenja, koje je, kako smo vidjeli, u večine mladeži gotovo ni-kakvo. Ima i u nas koje društvo na srednjoškolskim zavodima, ali i ta samo živare. Ovakovih pothvata, kako je izdanje „Pouke" u nas malo ima. Izlazilo je par djačkih litografisanih listova, ali ti su prestali, dijelom radi zabrane školske oblasti, dijelom radi nehaja. Ne znamo, da li ima gdje sastanaka u književne svrhe, koje dopušta zakon školski. Večinom sve zaspe, ako se gdjegod i snovalo.
Nema pravoga mara, pravoga shvatanja sadašnjega stanja čovječanstva. Na pragu smo novome vijeku, usred meteža društvenih i vjerskih pokreta. Uporedo s orijaškim napretkom znanosti čuti se potreba socijalnih i književnih reforma. Treba da mladež hrvatska nastoji upoznati ovo veliko vrijenje ideja privatnom lektirom, treba da si medjusobnim izmijenjivanjem misli stvori zdrav sud, da izoštri duh. Indiferentizam, sitni motivi i antagonizam pojedinaca treba da uzmakne pred važnim časima budučnosti. Znatna zadača čeka mladu Hrvatsku: da iz gomile ideja, što ih radja moderni vijek, za svoj narod izabere najljepše, najbolje i najkorisnije. Jer u torn je, kako veli Emerson, prava prosvjeta.