Copyright © Darko Cvijetić za pesmi v izvirniku Copyright © Vera Pejovič in Peter Semolič za prevode Copyright © Andrijana Kos Lajtman za izvirnik spremnega teksta Kataložni zapis o publikaciji (CIP) pripravili v Narodni in univerzitetni knjižnici v Ljubljani COBISS.SI-ID=289629184 ISBN 978-961-94142-3-1 (pdf) 2 Darko Cvijetić PÁRAOLÍMPIJSKE HÍMNE PARAOLÌMPĪJSKĒ HÎMNE Prevedla Vera Pejovič in Peter Semolič Preveli Vera Pejovič i Peter Semolič Kulturno-umetniško društvo Poiesis Ljubljana, april 2017 3 Poetika iskopavanja, kartografija ranjivosti Pjesnički opus Darka Cvijetića osebujna je pojava ne samo u okvirima suvremene bosanske književnosti nego u cjelokupnom južnoslavenskom, pa i srednjoeuropskom književnom kontekstu. Riječ je o pjesništvu koje svojim formalnim gestama zanimljivo i inovativno iskorištava cijeli spektar modernih i postmodernih jezično-stilskih rekvizita, dok je semantičkom substrukturom duboko ispunjeno propitivanjem dehumaniziranog lika čovjeka i svijeta s kraja 20. i početka 21. stoljeća, osobito na područjima bivše Jugoslavije. Temeljni motivski kontekst, dakako, Cvijetiću je Bosna, kao poticaj koji mu je autobiografski i dokumentarno najbliži, no isto tako i kao habitus u kojem su kontradikcije, paradoksi i tragika jednog vremena i prostora dobile svoj najjasniji, nerijetko groteskni oblik. Ako bismo Cvijetićevu poetiku željeli obuhvatiti jednim označiteljem kao amblemom, vjerojatno bi kartografija ranjivosti bila ona oznaka koja bi o njoj najviše govorila, sa smrću i ranama kao temeljnim joj semantičkim uporištima presudno obilježenima kategorijima uzaludnosti, paradoksalnosti i nasilja. Galerije mrtvih i ranjenih ispisuju se od jedne do druge Cvijetićeve zbirke, svaka različita u svojoj pojedinačnosti i nezamjenjivosti, svaka ista u svojoj uzaludnosti i bolnosti. Smrt i rane provodna su mjesta ove poezije koja u spektru individualnih sudbina, nikada dovoljno istih i nikada dovoljno različitih, meandriraju Cvijetićevim opusom. Jasno je, dakako, da to gotovo nikad nije prirodna ljudska smrt, već smrt ozbiljena na podlozi rata kao stvarnosti koja je onkraj racionalnog i koja se generira iz zvjerskih nagona koji, čini se, posjeduju svoje trajno mjesto u čovjeku. Gotovo svaki Cvijetićev tekst stoga ekshumira jednu ekscesnu smrt ili invalidnost (kako tjelesnu, tako i duhovnu), pretvarajući se u tom svom naumu i sam u eksces – eksces (pjesničkoga) jezika. Snaga poetskog pisanja Darka Cvijetića, ujedno i njezina bolna ljepota, kriju se, naime, u nevjerojatnoj vještini jezične ekshumacije kojom pjesnički glas rukovodi svojom poetikom iskopavanja skrivenih slojeva jezika, često onih na granici zaumnosti. 4 Poetika izkopavanja, kartografija ranljivosti Pesniški opus Darka Cvijetića je poseben pojav, in to ne samo v okviru sodobne bosanske književnosti, temveč v celotnem južnoslovanskem in tudi srednjeevropskem literarnem kontekstu. Govorimo o pesništvu, ki s svojimi formalnimi gestami zanimivo in inovativno izkorišča celoten spekter modernih in postmodernih jezikovno-stilskih rekvizitov, medtem ko je na semantični substrukturni ravni globoko izpolnjeno s prevpraševanjem razčlovečene podobe človeka in sveta ob koncu 20. in v začetku 21. stoletja, še posebej na področju nekdanje Jugoslavije. Osnovni motivni kontekst je seveda za Cvijetića Bosna, kot poriv, ki mu je avtobiografsko in dokumentarno najbližji, in tudi kot habitus, v katerem so nasprotja, paradoksi in tragičnost nekega časa ter prostora dobili najbolj jasno, neredko groteskno obliko. Če bi želeli Cvijetićevo poetiko zaobjeti z enim označevalcem kot z emblemom, bi najverjetneje kartografija ranljivosti bila tista oznaka, ki bi o njej povedala največ, s smrtjo in ranami kot njenim temeljnim semantičnim oporiščem, odločilno zaznamovanim s kategorijami nesmiselnosti, paradoksalnosti in nasilja. Galerije mrtvih in ranjenih se izpisujejo od ene do druge Cvijetićeve zbirke, ki so različne v svoji posamičnosti in nezamenljivosti ter enake v svoji nesmiselnosti in bolečini. Smrt in rane so vodilni motivi te poezije, ki v spektru individualnih usod, nikoli dovolj enakih in nikoli dovolj različnih, vijugajo skozi Cvijetićev opus. Seveda to ni nikoli naravna človeška smrt, ampak je udejanjena na podlagi vojne kot resničnosti, ki je onkraj racionalnega in ki jo sprožajo živalski nagoni, za katere se zdi, da imajo trajno mesto v človeku. Skoraj vsako Cvijetićevo besedilo tako ekshumira neko ekscesno smrt ali invalidnost (tako telesno kot duševno), pri čemer se pri svojem namenu tudi samo pretvori v eksces – eksces (pesniškega) jezika. Poetična moč pisanja Darka Cvijetića, ki je hkrati tudi njegova boleča lepota, se namreč skriva v neverjetni veščini jezikovne ekshumacije, s katero pesniški glas upravlja s svojo poetiko izkopavanja skritih slojev jezika, pogosto tistih, ki so na meji 5 Nadrealne konstrukcije („Ušao sam u kadu u čizmama, / I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni“) u čijem se korijenu može nazrijeti genom povijesnih avangardi vibriraju Cvijetićevim stihovima te se, nerijetko, pretaču u magijske, hiperbolične slike; začudni i funkcionalni neologizmi ( meneiskopine, prelopatano, nebootvori, izlešavanja, itd.); paralogične konstrukcije kao metausjeci između konkretnog i apstraktnog („Kao / kad hoćeš da našutiš jednu sobu. I uspije ti do prozora, dalje je sve izvikano”); jezične igre te, osobito, dojmljive izokrenute perspektive. Potonje pritom ne predstavljaju samo jedan od najčešćih postupaka ove poezije nego i nešto što blisko korespondira sa svjetonazorskim aktivizmom otrežnjenja, očovječenja, koji je u podlozi svega što dolazi iz pera ovoga autora. Stoga ćemo u njegovoj poeziji nerijetko naći slike u kojoj opozicije nadređeno/podređeno, vanjsko/unutarnje, centralno/marginalno potpuno zamijenjuju svoja mjesta, upućujući na relativnost svega u krajnje dehumaniziranom svijetu („Sjekirama se umorile ostarjele drške od vratnog kokošjeg paperja”). Također, u tom je kontekstu možda dobro spomenuti i analogije sa životinjskim svijetom koje su često mjesto Cvijetićeva pjesništva, a koje također, isticanjem pojedinih ljudskih karakteristika i praksi, naročito onih ratne ili postratne stvarnosti, potpuno relativiziraju mjesto čovjeka u univerzumu živoga (“Pitam H. zašto u logoru nije bilo samoubojstava? Vidiš, ne pretvara se u životinju samo / onaj koji ubija nego i onaj koji je ubijan, veli. Klaonice su pune nebunećih životinja, / čovjek ih mirno konzervira, puni borbeni ranac”). Jezik i svijet u poeziji Darka Cvijetića ontološki su i neotklonjivo povezani na wittgensteinovski način – jezik je svijet, i svijet je jezik, jedno se prelijeva u drugo, utjelovljuje u drugome. Proces utjelovljenja svijeta u jezik Cvijetić ne samo da prezentira konkretnom materijalnošću jezika kojom oblikuje svoje pjesničke tekstove, a koju nerijetko prezentira na način da čitatelj ima dojam da svjedoči samom procesu rađanja jezika iz onoga što mu stoji onkraj – magičnom pucanju krhke opne/granice koja dijeli dvije ontološke 6 zaumnega. Nadrealistične konstrukcije (»In spustil iz zida temno kri, da jo prenapolni.«), v katerih lahko zasledimo genom zgodovinskih avantgard, vibrirajo v Cvijetićevih verzih in se neredko pretočijo v magične, hiperbolične podobe; to so presenetljivi in funkcionalni neologizmi ( sebeizkopanina, prelopatano, neboluknje, mrtvoudnost itd. ), paralogične tvorbe kot metazareze med konkretnim in abstraktnim (»Kot ko hočeš spremeniti v molk sobo. In ti uspe do okna, od tam naprej pa je vse razkričano.«), jezikovne igre in še posebej pretresljive obrnjene perspektive. Slednje pri tem ne predstavljajo le enega od najpogostejših postopkov te poezije, temveč nekaj, kar zelo od blizu korespondira s svetovnonazorskim aktivizmom streznitve, počlovečenja, ki je v temelju vsega, kar prihaja izpod avtorjevega peresa. Zato bomo v njegovi poeziji neredko našli slike, v katerih nasprotja nadrejeno/podrejeno, zunanje/notranje, središčno/obrobno v popolnosti zamenjujejo svoja mesta, s čimer kažejo na relativnost vsega v skrajno razčlovečenem svetu (»Stari ročaji sekir so se utrudili od puha kokošjih vratov.«). Prav tako je v tem kontekstu dobro omeniti tudi analogije z živalskim svetom, ki jih pogosto najdemo v Cvijetićevem pesništvu in ki s poudarjanjem človeških značilnosti in praks, še posebej tistih iz vojne in povojne stvarnosti, popolnoma zrelativizirajo mesto človeka v vesolju živega (»Vprašam H., zakaj v taborišču ni bilo samomorov? Glej, ne spremeni se v žival samo tisti, ki ubija, temveč tudi tisti, ki je ubijan, pravi. Klavnice so polne živali, ki se ne upirajo, človek jih mirno konzervira, polni z njimi bojni nahrbtnik.«). Jezik in svet sta v poeziji Darka Cvijetića ontološka in sta neizbežno povezana na wittgensteinovski način – jezik je svet in svet je jezik, prelivata se drug v drugega, utelešata se v drugem. Proces utelešenja sveta v jeziku Cvijetić ne predstavlja le s konkretno materialnostjo jezika, s katero oblikuje svoja pesniška besedila in katero neredko predstavlja tako, da ima bralec vtis, da je priča samemu procesu rojevanja jezika iz tistega, kar stoji onkraj njega – magičnemu trganju krhke opne/meje, ki deli dve ontološki sferi – temveč jezik, njegovo 7 sfere – nego jezik, njegovu prirodu i funkciju, u nekim tekstovima i eksplicitno tematizira. Tako, primjerice, u “Programu za vjersku gimnaziju” piše o hasidskim dječacima koji alfabet uče jezikom ližući med nasut u udubljenja za slova. Taj je zapis – kao i brojne druge referencije na kabalsku praksu i filozofiju jezika razasute Cvijetićevim opusom – autoreferencijalni iskaz ove poezije, paradigmatsko mjesto njezina samodefiniranja koje čitatelja usmjerava vlastitoj pjesničkoj genezi, ali i mogućim modelima čitanja. Poetika iskapanja Darka Cvijetića stoga nije samo poetike gline uslijed svoje tematsko-motivske usmjerenosti - gdje su masovne grobnice, iskopine i sebeiskopine njezini provodni motivi – ona je to i stoga jer njezin autor uvijek kreće iz pozicije jezičnog ekshumatorstva. Iskapajući riječi, slike i značenja iz najdubljih, skrivenih slojeva jezika, oblikujući ih iz meda-gline u pjesme, zapise, fragmente i druge oblikovno hibridne oblike, pjesništvo Darka Cvijetića restaurira dvostruku zaboravljenost – onu začudne ljepote jezika kao i onu ispravnog, relevantnog bivanja u svijetu. Andrijana Kos Lajtman 8 naravo in funkcijo v nekaterih besedilih eksplicitno tematizira. Tako na primer v Programu za versko gimnazijo piše o hasidskih dečkih, ki se abecedo učijo tako, da z jezikom ližejo med, nasut v vdolbine za črke. Ta zapis je – tako kot številne druge reference na kabalistično prakso in filozofijo jezika, ki so razsute po Cvijetićevem opusu – avtoreferencialna izjava te poezije, paradigmatsko mesto njene samoopredelitve, ki bralca usmerja k lastni pesniški genezi in tudi k mogočim načinom branja. Poetika izkopavanja Darka Cvijetića zato ni le poetika gline zaradi svoje tematsko-motivne naravnanosti – kjer so masovne grobnice, izkopanine in sebeizkopanine njeni vodilni motivi – temveč tudi zato, ker avtor vedno krene iz položaja jezikovne ekshumacije. S tem ko izkopava besede, slike in pomene iz najglobljih, skritih slojev jezika in jih oblikuje iz medu-gline v pesmi, zapise, fragmente in druge oblikovno hibridne oblike, pesništvo Darka Cvijetića restavrira dvojno pozabo – tako čudežno lepoto jezika kot tisto pravilnega, relevantnega bivanja v svetu. Andrijana Kos Lajtman 9 Kupanje Kaina Odmah nakon pucnja, on je ušao u kupatilo. U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je frenda iz građevinske, uniformiranog i u čizmama, raznesene glave. Ruka je držala Magnum, viseći. Kromirani kolutaš, trofejni. Oči su bile otvorene, vrat još pulsirao, rat se točio. Srećem ga neki dan na buvljaku. Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične Magnume na vodu. Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove. Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom. Ušao sam u kadu u čizmama, i pustio iz zida tamnu krv da je prepuni. 10 Kopanje Kajna Takoj po strelu je stopil v kopalnico. V vodi, dolgonabirani kot deževnica, je videl frenda z gradbene, uniformiranega in v škornjih, z razstreljeno glavo. Roka je držala magnum, viseča. Pištola na boben, pokromana, trofejna. Oči so bile odprte, vrat je še utripal, vojna se je točila. Nekega dne ga srečam na bolšjaku. Smeje se, pozdravlja, prodaja otroške plastične magnume na vodo. Celo pošprical me je, dva mi je vtaknil v žep. Doma sem enega napolnil z vrelo vodo. S škornji sem stopil v kad in spustil iz zida temno kri, da jo prenapolni. 11 Zakopavanje sestre Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca Imaju već velike kćerke Javili krajem godine da su joj identificirali Brata u masovnoj I ona pokopala nekoliko kostiju Drugi puta sam je sreo 2005. Opet joj našli brata Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj Još joj brata iskopali Ove 2015. bila je mirna i puno starija Našli ga opet, šapće i osvrće se Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta? Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu Još brata? A meni pun mezar 12 Pokopavanje sestre Sošolko iz klopi, Aido, sem prvič po vojni srečal leta 2001 Živela je na Nizozemskem, poročena z Nemcem Imata že odrasli hčeri Konec leta so ji sporočili, da so identificirali Njenega brata v množičnem In je pokopala nekoliko kosti Naslednjič sem jo srečal 2005. Spet so našli brata In spet so jo klicali 2008. – v na novo najdenem množičnem so izkopali še nekaj njenega brata Letos, leta 2015, je bila mirna in precej starejša Spet so ga našli, šepeta in pogleduje okoli sebe Do kdaj bo trajalo in to vsako četrto peto leto? Kaj bom, moj sošolec, če mi ob letu najdejo še več brata Jaz pa imam že poln grob 13 Svisvetski zapis 2014. Otac i ja kupili porodičnu grobnicu Na gradskom kraj ceste uz toplovodne cijevi Za četiri osobe plus još dva mjesta Mala suha betonirana Privatna masovna Na dva kata ni kapljice vode usprkos tolikim poplavama Sve suho stari i ja silazili glas unutra odzvanja Našao sam i blato sebe s neba sastrugano Skroz u ćošku drhti boji se pitati da malo vani izađe Da u kakvoj saksiji s balkonskom ružom Pričekuje latice 14 Zapis na vse svete 2014 Z očetom sva kupila družinsko grobnico Na mestnem ob cesti poleg toplovodnih cevi Za štiri osebe plus še dva prostora Majhna suha betonska Zasebna množična V dveh nadstropjih niti kapljice vode kljub tolikšnim poplavam Vse suho z očetom sva sestopila notri odmeva Našel sem tudi blato sebe postrgano z neba Drhti čisto v kotu boji se vprašati ali bi lahko šlo malo ven Da bi v kakšnem cvetličnem lončku z balkonsko rožo Čakalo na cvetne liste 15 Lepe Radić dva U ulici do moje S imenom obješene mlade partizanke Arkanovi strijeljali dvojicu rođene braće (Kako se zoveš Amir Jel ti ono brat Amire zovi i njega vamo) Mater im sve gledala s prozora Hvatajući se za glavu Dvadeset tri godine kasnije Na tom je mjestu grill-ćevabdžinica Napiju se koji put momci ispred pa Pjevaju i opet će ako bude sreće Sve balavci do dvadeset Ode u meneiskopinu Uvije se u piljevinu Obješena partizanka Vrat joj polomljen visi s neba Vrtu grilla ružmarin 16 Ulica Lepe Radić dve V sosednji ulici Z imenom po obešeni mladi partizanki So Arkanovci ustrelili dva brata (Kako ti je ime Amir Ali je tisti tam tvoj brat Amir pokliči še njega sem) Njuna mati je vse to gledala z okna Se prijemala za glavo Triindvajset let pozneje Stoji na tem mestu gril s čevapčiči Včasih se ga fantje spredaj napijejo in Pojejo in spet bodo peli če bo sreča mila Sami mulci stari do dvajset let Odide v sebeizkopanino Zavije se v žagovino Obešena partizanka Vrat ji zlomljen visi z neba Kot na vrtu grila rožmarin 17 Charles Simic na ručku u Beogradu Djevojčica na klupi Raščupana uprljana sjedi uz mater Prosjakinju što zaspiva na suncu Netremice me gleda kroz izlog Restorana gdje ručam Ima veliku kovrčavu masnu kosu Kaljave ručice ogromne oči Probušenoj nečijoj lopti Koja je sada očito njezina lutka Šapuće – vidiš kako on jede Bio dobar naprosio dovoljno Lutka lopta Budući i sama bunovna Zauzeta je vađenjem pijeska iz trbuha Ima ga puno i veli djevojčici – ma kakvi Taj otima riječi Dželatovim molitvama 18 Charles Simic na kosilu v Beogradu Deklica skuštrana umazana Sedi na klopi poleg matere Beračice ki drema na soncu Strmo me gleda skozi šipo Restavracije v kateri kosim Ima bujne kodraste mastne lase Umazane ročice ogromne oči Nekogaršnji preluknjani žogi Ki je zdaj očitno njena punčka Šepeta – poglej ga kako je Priden je bil dovolj je naprosil Punčka žoga Ki je tudi sama omotična od sna Je zaposlena z jemanjem peska iz trebuha Veliko ga je in reče deklici – kje pa Ta ugrablja besede Rabljevim molitvam 19 Dvije kosti sina Jedna Ispratila Dvije kosti sina Prvu našli u brdu Kraću U grabi iza Vinograda Drugih kostiju Sina Nema Krijući pogubili Mater mu Priča nam: I sad odem Vidjeti Da nije ispalo Tamo Gdje su pali odmah Al nema Kakvi Pa reko Mogu li ja ostaviti Svoje dvije tri kosti Da bar Pristojno izgleda. 20 Dve sinovi kosti Ena je Pospremila Dve sinovi kosti Prvo so našli v hribu Krajšo V grapi za Vinogradom Drugih sinovih Kosti Ni Izgubili so jih med skrivanjem Njegova mati Nam govori: Šla sem Pogledat Če niso izpadle Tam Kjer so padli A jih ni In nič Pa sem rekla Ali bi jaz lahko pustila Dve tri svoje kosti Da bo Vsaj videti spodobno. 21 Stećak o Tesli Kremiranje je Posao nekoga tko nema zemlje Ožiljci naneseni šibicom Palidrvce po palidrvce Meni je još strašno Da se mesnice zovu Srna ili Milica Težim 52 kilograma I za dva dana Imat ću osamdeset sedam godina Nemam čime postojati Meso me napušta Prelopatano Dok je tišine u borbenom rancu Mete ne mogu Biti među nišanjenima 22 Steček o Tesli Kremacija je Delo nekoga ki nima zemlje Brazgotine povzročene z vžigalico S šibico po šibico Še vedno mi je grozno Da se mesnice imenujejo Srna ali Milica Težek sem 52 kilogramov In čez dva dneva Bom imel sedeminosemdeset let Z ničimer ne morem obstajati Meso me zapušča Prelopatano Dokler je tišina v bojnem nahrbtniku Med tarčami Ne more biti tistih namerjenih s puško 23 Numerirane bilješke uz Petra Pana 1973. kiš je dobio nalaz na kojemu je pisalo da ne može imati djecu a bilo je pet isprva dječaka skeletići nebootvori i placente pa su trojica oteti ubijeni izraelci četvrti iz osvete spaljeni arapin dječak i peti ovdašnji nađen u četiri masovne grobnice trinaestogodišnjak dvadest dvije godine sastavljan kuće im izašle na rupe po dlanovima zadružni je kreč kao mlijeko u čaši stvrdnuo obode na lopati skeletići zdjelice nakazice hrpice onda mojem 74-godišnjem ocu otac njegov mladoubijeni iz jasenovca nosi oba spaljena sina na ramenima milu 13 đuru 14 24 Oštevilčeni zapiski k Petru Panu 1973. je kiš dobil izvid na katerem je pisalo da ne more imeti otrok a najprej je bilo pet fantov okostnjački neboluknje in placente pa so bili trije ugrabljeni ubiti izraelci četrti zažgan iz maščevanja arabski deček in peti tukajšen najden v štirih množičnih grobiščih trinajstletnik sestavljan dvaindvajset let hiše so se jim naredile po luknjah v dlaneh zadružno apno je kot mleko v skodelici strdilo robove na lopati okostnjački skledice spački kupčki potem mojemu 74-letnemu očetu njegov mladoubiti oče prinese iz jasenovca oba sežgana sinova na ramenih mila 13 đura 14 25 na puno se pepela sklupčava baščelikova hrabrost skrivena u ptici u srcu lisice na dalekoj planini pa se te 1973. brat moj boris rodio taman da dospije kao kišov nerođeni sin regrut biti u sarajevu 92. i proći šest bosanskih ratišta “jer univerzum, to su tri jabuke na cézannovu stolu” četiri prsta na ekshumatorovom dlanu jedan medicinski nalaz zagubljen među vozne redove četiri biografije nečijeg sina mistrijice zdjelice nakazice čavli 26 na kupu pepela se zvije v klobčič baščelikov pogum skrit v ptici v srcu lisice na daljni gori potem se je 1973. leta rodil moj brat boris ravno prav da kot kišev nerojeni sin postane rekrut v Sarajevu 92. in da gre čez šest bosanskih bojišč »kajti vesolje, to so tri jabolka na cézannovi mizi« štirje prsti na dlani ekshumatorja en zdravniški izvid založen med voznimi redi štiri biografije nekogaršnjega sina kele skledice spački žeblji 27 Zarobljeni drugi vod Nježnost trepavice Kakve odgajaju snajperisti Bijelo srneće meso U mraku presvučeno Na fotki: čučimo đaci Stresamo eksere Sa zagrljajne ruke Pčela rikošetira Od latice Haiku se od zareza Razmrvi Cakli se konac u Košuljama Nedostajanje već ide u Prvoumirućeg Samo u nasječenoj Grani Može opet krkljati Davno zadavljen vjetar 28 Ujeti drugi vod Nežnost trepalnice Kakršno gojijo ostrostrelci Belo meso srne Preoblečeno v mraku Na fotki: učenci čepimo Stresamo žeblje Z roke za objemanje Čebela se odbije Od cvetnega lista Haiku je od vejic Razdrobljen Nit se svetlika V srajcah Pogrešanje že prehaja V prvoumirajočega Samo v nasekani Veji Lahko spet hrope Zdavnaj zadavljeni veter 29 Mačići Prvo zarobiš pet pacova I ubaciš ih u prazno bure. Ne daješ im hrane i vode Barem četiri dana. Jedan će preživjeti i potom ga Pustiš u rov. Taj sada jede samo pacove I sve će ih istrijebiti za dva dana. Tada se i njega ubije. Više nema pacova U rovovima i Može se puno mirnije pucati. Kada su zarobili Nas petoricu iz rova. Donijeli su veliko bure. 30 Mačice Najprej ujameš pet podgan In jih vržeš v prazen sod. Ne daš jim hrane in vode Vsaj štiri dni. Ena bo preživela in to potem Spustiš v rov. Ta zdaj je samo podgane In v dveh dneh bo iztrebila vse. Takrat se ubije tudi njo. Podgan ni več V rovih in Lahko se bolj mirno strelja. Ko so ujeli Nas pet iz rova, So prinesli velik sod. 31 Bicikl od kose Kada su otvorili masovnu na Jakarinoj kosi (2012) Sa 373 tijela Vidjeli su I.G. (1968) kako čuči U materinoj košulji. Kosa mu se slijepila Od gline na tavanu. I još im veli: Pa gdje ste vi dosad? Otac mi kupio bicikl Ima trideset godina kako ga Nisam vozio. Pa sve sam pripremio: Žica kojom su mi ruke vezane Oko ručnog zgloba Landara Da angeo ima čime Vrt oko kuće Ograditi. Mom biciklu Točak zategnuti. 32 Kolo iz las Ko so odprli množično na Jakarinini kosi (2012) S 373 trupli So zagledali I. G.-ja (1986) kako čepi V materini srajci. Lase je imel zlepljene Z glino s podstrešja. In jim je rekel: Kje ste bili do zdaj? Oče mi je kupil kolo Trideset let je, Kar ga nisem vozil. Vse sem že pripravil: Žica s katero imam zvezane roke Okoli zapestij Binglja Da bi angel lahko s čim Ogradil vrt okoli Hiše. Mojemu kolesu Pričvrstil kolo. 33 Paraolimpijska himna Pitam H. zašto u logoru nije bilo samoubojstava? Vidiš, ne pretvara se u životinju samo onaj koji ubija nego i onaj koji je ubijan, veli. Klaonice su pune nebunećih životinja, čovjek ih mirno konzervira, puni borbeni ranac. Tako othranjujemo kuniće i oni se igraju. Reći ću ti i da je Ahil pošao na Hektorov pogreb. A jest jedan mali kod nas, pred zoru kad su ga prozvali, zaletio se glavom u zid kao kad led razbijaš čekićem u limenom lavoru. Tako se čulo. Strah ljuske nakon isteturavanja ptice. 34 Paraolimpijska himna Vprašam H., zakaj v taborišču ni bilo samomorov? Glej, ne spremeni se v žival samo tisti, ki ubija, temveč tudi tisti, ki je ubijan, pravi. Klavnice so polne živali, ki se ne upirajo, človek jih mirno konzervira, polni z njimi bojni nahrbtnik. Tako mi vzrejamo kunce in oni se igrajo. Naj povem tudi to, da je celo Ahil šel na Hektorjev pogreb. A imeli smo enega malega, ob zori, ko so ga poklicali, se je zaletel z glavo v zid, kot kadar led razbiješ s kladivom v kovinskem lavorju. Tako se je slišalo. Strah lupine, potem ko se iz nje opoteče ptič. 35 Recept Svaki dan viđa onoga koji ga je mlatio nekoliko puta u obližnjem logoru. Šetaju predvečer, obojicu žene vode ispod ruke. Onaj što je tukao, imao je moždani udar, žena ga vodi usporenog i krivoustog. Ona jedina i razumije, kad nešto hoće, kad nešto priupitava. On, ovaj što je mlaćen, imao je dva srčana. Nosi tri bajpasa, tablete u džepu košulje i ne smije se uzbuđivati. Žene stanu, znaju se od prije rata. Oni stoje nepomični. Tučeni i tučitelj šute, gledaju se i čekaju svoje supruge. One zapisuju i govore. Ne znaju one. Da oni isto razmjenjuju recepte, o pravljenju sokova. 36 Recept Vsak dan videva onega, ki ga je nekajkrat pretepel v bližnjem taborišču. Sprehajata se ob večerih, oba vodita pod roko ženi. Onega, ki je tepel, je zadela možganska kap, žena ga vodi upočasnjenega in krivoustega. Edina je, ki razume, kaj hoče, kaj sprašuje. On, ta, ki je bil tepen, je imel dve srčni kapi. Ima tri bajpase, tablete v srajčnem žepu in ne sme se vznemirjati. Ženi se ustavita, poznata se še izpred vojne. Onadva stojita nepremično. Pretepeni in ta, ki je tepel, se gledata in čakata na svoji soprogi. Onidve si zapisujeta in se pogovarjata. Onidve ne vesta. Da si tudi onadva izmenjujeta recepte o izdelovanju sokov. 37 Golubarnik Vodimo bitku s golubovima. Cijeli soliter samo priča o najezdi golubova. Starice na klupi oko solitera komentirale su da je vrana smrtni neprijatelj golubova. Ali, kako doći do vrana, kako ih navesti na crveni soliter. Gnijezde se golubovi, ljeto je, balkoni su otvoreni i ulaze u sobe, odomaćili se, nađeš perje među dječijim igračkama, veli susjeda s trećeg. Jedan je osobito omražen, siv i nadut. Svuda smo ga prepoznavali. Meni je dvaput ušao u sobu, dok sam pisao, iza leđa, čuo sam kako tapka po laminatu. Jedna mlada susjeda vrištala je zbog njega u spavaćoj. Tako barem kaže. Onda su se udružili. Ova, “A” strana solitera protiv nadutog goluba kojega su označili kao kolovođu među nasrtljivcima na naš posjed. Nekako su ga ubili. Ležao je ispred solitera na trotoaru. Možda metar dešnje, gdje su iznijeli leš komšije, ubijenog u fotelji na devetom katu, te devedesetdruge. Vrane pamte dugo. Susjeda je i dalje vrištala u spavaćoj, perje dolijetalo u dječije igračke… 38 Golobnjak Bojujemo se z golobi. Cela stolpnica govori le o invaziji golobov. Starke na klopcah okoli stolpnice so pripomnile, da je vrana smrtni sovražnik golobov. Toda kako se pride do vran, kako jih privabiti k rdeči stolpnici. Golobi gnezdijo, poletje je, balkoni so odprti in hodijo v sobe, udomačili so se, med otroškimi igračami najdeš perje, pravi soseda iz tretjega. Eden je še posebej osovražen, siv in ošaben. Povsod smo ga prepoznali. Dvakrat je prišel v mojo sobo, medtem ko sem pisal, slišal sem ga za hrbtom tapkati po laminatu. Mlada soseda je kričala v spalnici zaradi njega. Vsaj tako pravi. Potem so se združili. »A« stran stolpnice proti ošabnemu golobu, ki so ga označili za kolovodjo med napadalci na našo posest. Nekako so ga uspeli ubiti. Ležal je na pločniku pred nebotičnikom. Morda meter bolj desno od tam, kamor so položili truplo soseda, ubitega v fotelju v devetem nadstropju, leta dvaindevetdeset. Vrane dolgo pomnijo. Soseda je še naprej kričala v spalnici, perje je še naprej naletavalo na otroške igrače … 39 Krv u stolici Ostarjeli pedesetgodišnji snajperist Obično bi u pozadinskoj bazi čekao da ga pozovu s prve linije Što je značilo da je s druge strane njihov snajper i da treba početi Dugonišanski mali rat njih dvojice Nad glavama nad rovovima u krošnjama Dvedeset tri su godine prošle sad ide na rektoskopiju Zvali ga s onkologije – ta linija znate taj ugrušak kojeg vidim sitnog Treba ga eliminirati rekao je Rektoskopist bivšemu snajperisti Poslije puši cigaretu u parku bolnice Zna da ga već uračunat zanosi Blagi vjetar zdesna Između njega i smrti 40 Kri v blatu Ostareli petdesetletni ostrostrelec Bi ponavadi čakal v bazi v zaledju da ga pokličejo s prve bojne črte Kar je pomenilo da je na drugi strani njihova snajperka in da mora začeti Njuno malo ostrostrelko vojno Nad glavami nad rovi v krošnjah Triindvajset let je minilo zdaj gre na rektoskopijo Poklicali so ga z onkologije – ta črta veste ta drobni strdek ki ga vidim Treba ga bo eliminirati je rekel Proktolog nekdanjemu ostrostrelcu Kasneje kadi cigareto v bolnišničnem parku Ve da ga že vračunani blagi veter Z desne zanaša Med njega in smrt 41 Utopile mi se košnice Utopile mi se košnice Dvadest šest košnica U prosekturi bolnice po podu curi sigurno ne ciklin sok i Sigurno ne iz prepune vaze s cvijećem I kunići mi se podavili Svih sedam Ništa nisam spasio od toliko Drine u kući Oca devedesetogodišnjeg partizana s Neretve – voda u krevetu zadavila I sad Na pod mu kaplje iz nosa u prosekturi Pčele se daveći lijepile za zidove sobe Kao kabalički nizovi Imam i sina kojeg je pravi otac Bošnjak Pred strijeljanje sakrio pod grane u voćnjaku Sad mu dvadest tri i zimus na Bogojavljenje isplivao Krst časni i pop mu mokrom dao vino kuhano Krije da je obrezan i krišom plače Iza teretane Utopile nam se košnice 42 Panji so se mi utopili Panji so se mi utopili Šestindvajset panjev Na prosekturi v bolnici zagotovo ne curlja na pod pesin sok in Zagotovo ne iz prepolne vaze s cvetjem Tudi kunci so se mi zadušili Vseh sedem Ničesar nisem rešil pred toliko Drine v hiši Očeta devetdesetletnega partizana z Neretve – voda ga je zadavila v postelji In zdaj Mu kaplja iz nosa na pod na prosekturi Čebele so se davile in lepile za stene sobe Kot kabalistični nizi Imam tudi sina ki ga je pravi oče Bošnjak pred streljanjem skril pod veje v sadovnjaku Zdaj je star triindvajset let in to zimo Si je na bogojavljenju priplaval Častni križ in pop mu je mokremu dal kuhanega vina Skriva da je obrezan in na skrivaj joka Za telovadnico Panji so se nam utopili 43 Sava Šumanović: Portreti dece u Šidu tridesetih Dječak iz Sirije prodaje ikonice, nedaleko od evangelističke crkve. Na njima mali Isus, urednih lokni, kao iz pastorovih mjesečnika. Kad sam ti mater porodila, pričala teta Rada, odnijela sam u lavoru iza kuće zakopati pupkovinu i posteljicu. To ti je prvi grob. Kao kad hoćeš da našutiš jednu sobu. I uspije ti do prozora, dalje je sve izvikano. Vuku ovna na klanište, i on se upire sa sve četiri i istodobno baleguje od straha neku tekućinu, neki strah nagutavanih biljaka. Tako je uvijek s pretklanima – netko nije bijel dok za to nije netko crven. Pričao nam kako su tri bake strijeljali, uz kuću, okrenute leđima, i kako se jedna lagano oslonila glavom na zid. Zaspala od straha. Sanjala da ih ne pobiše. Iz prsnog džepa metak joj izvukao srce. A ona spava. Poslije se penjali na kamion. Puno poslije, kada to bude kasnonoćno štivo, gol i umoran odlagat će ga na natkasnu, i čekati glodavce kao rov. 44 Sava Šumanović: Portreti otrok v Šidu v tridesetih Deček iz Sirije prodaja svete podobice nedaleč od evangeličanske cerkve. Na njih majhen Jezus z urejenimi kodri, kot bi bil iz pastorjevih mesečnikov. Ob porodu tvoje matere, je pripovedovala teta Rada, sem odnesla v lavorju popkovino in posteljico in ju zakopala za hišo. To je bil prvi grob. Kot ko hočeš spremeniti v molk sobo. In ti uspe do okna, od tam naprej pa je vse razkričano. Ovna vlečejo v klavnico, on pa se upira z vsemi štirimi in hkrati serje od strahu neko tekočino, nek strah pogoltnjenih rastlin. Vedno je tako s predklanimi – nekdo ni bel, če nekdo ni rdeč. Pripovedoval nam je, kako so ustrelili tri babice, poleg hiše, v hrbet, in kako se je ena z glavo prislonila ob zid. Zaspala je od strahu. Sanjala je, da jih niso pobili. Iz prsnega žepa ji je krogla izvlekla srce. A ona spi. Kasneje so se povzpeli na kamion. Veliko kasneje, ko bo vse to že poznonočno čtivo, ga bo gol in utrujen odlagal na nočno omarico in kot rov čakal na glodavce. 45 Godišnjice Na Madagaskaru postoje zanimljivi obredi ekshumiranja leševa i o tome piše Houellebecq u KARTI I TERITORIJU; tjedan dana po pokopu, leš bi bio iskopan, čaršafi u koje je bio umotan skinuti s njega, i bi bio postavljen u obiteljsku trpezariju, gdje je ostatak obitelji objedovao u njegovom prisustvu. Potom bi tijelo ponovno sahranili. Isti postupak ponavljaju potom za mjesec dana, pa za tri mjeseca; ukupno sedam iskopavanja, a posljednje godinu nakon smrti, i otad se više pokojnoga ne dira, jer je konačno, vjeruje se, pronašao svoj mir. Ostavivši Houellebecqa, domislim da me voli netko, tko bi me sedam puta u prvoj godini smrti iskapao, i uz mene raspadajućeg mirno ručao, ili pak da moja voljena računa na moju ljubav i poštovanje tradicije magijskog ponavljanja - da ću je iskopavati i iskopavati, i ponovno donositi u sobu, "voljenu mrtvu dragu" donositi, na istežljiva izlešavanja po kuhinjskim stolovima. 46 Obletnice Na Madagaskarju obstajajo zanimivi obredi izkopavanja trupel in o njih piše Houellebecq v ZEMLJEVIDU IN OZEMLJU; teden dni po pokopu, izkopljejo truplo, mu slečejo prt, v katerega je bil zavit, in ga dajo v družinsko jedilnico, kjer preostanek družine obeduje v njegovi navzočnosti. Potem telo ponovno pokopljejo. Postopek ponovijo čez mesec dni in spet čez tri mesece; skupaj sedem izkopavanj, zadnje, leto po smrti, od takrat pokojnika pustijo pri miru, saj verjamejo, da je končno našel svoj mir. Houellebecqa dam na stran, predstavljam si, da me ljubi nekdo, ki bi me izkopal sedemkrat v prvem letu po smrti in poleg mene, razpadajočega, mirno kosil, ali pa da moja ljubljena računa na mojo ljubezen in spoštovanje tradicije magijskega ponavljanja – da jo bom izkopaval in izkopaval ter vedno znova prinašal v sobo, prinašal »ljubljeno mrtvo drago« na mrtvoudna pretegovanja po kuhinjskih mizah. 47 Počasni vod Poznavao sam vodnika koji je cijeli rat proveo u počasnom vodu. Čitav rat njih sedmorica pucali su po vojničkim sahranama u nebo. Svaki dan i po nekoliko ratnih brzih pokopa. Nijedan dan nije bio na ratištima. Mrtvi su stizali previše svakodnevno i uredno i posla je bilo pune puške: te čiste uniforme, te meci, te uredni, ozbiljni, obrijani i trijezni pratitelji heroja. I sad se oko vojničkih grobova mogu iščeprkati počasne čahure. Poslije rata, nekih desetak godina, poludio je. Bojao se kiše i tvrdio da mu to nebo vraća što je toliko na njega pucao. A kada bi snijeg padao krio se, to se njihova hladnoća narendava po nama, rekao bi. 48 Častni vod Poznal sem vodnika, ki je celo vojno preživel v častnem vodu. Celo vojno je njih sedem streljalo na vojaških pogrebih v nebo. Vsak dan tudi po nekaj hitrih vojnih pokopov. Niti en dan ni bil na bojišču. Mrtvi so prihajali preveč pogosto in redno in posla je bilo za polne puške: pa še čiste uniforme, pa še krogle, pa še urejeni, resni, obriti in trezni spremljevalci herojev. Še zdaj se lahko okoli vojaških grobov izbrska častne tulce. Po vojni, kakšnih deset let kasneje, je znorel. Bal se je dežja in trdil, da mu nebo vrača, ker je toliko streljal nanj. Ko je snežilo, se je skril, njihov naribani hlad pada po nas, je rekel. 49 Farme, kože, rebalans Pravi Oskar Schindler Ne Spielbergov Odmah iza Drugoga rata pobjegao je iz Njemačke U Argentinu jednim od onih Pacovskih kanala Nije trebalo mnogo Da se sa emajliranog posuđa Schindlerjudena Prebaci na novi biznis- Farmu pilića i odraslih argentinskih dabrova Posao je išao odlično Njemačka mu je oduzela državljanstvo Kao istaknutom članu SS-a i dabrovi su isprva Bili izuzetno traženi: Neki ženski vratovi vole blagu odranu nježnost U odraslih dabrova Pilići pak cijeli životić provedu u komorama Toliko zbijeni da nikada ne uspiju raširiti krilca Žezlom im otupljuju kljuniće Da se međusobno ne osljepljuju i ubijaju u Takvoj i tolikoj blizini Njemačka mu vraća državljanstvo Kao istaknutom industrijalcu i spasitelju Okreće se tako emajlirani tanjur i Posao mu propada I sve mu dabrove ubiju 50 Farme, kože, rebalans Pravi Oskar Schindler Ne Spielbergov Je takoj po drugi vojni pobegnil iz Nemčije V Argentino po enem od tistih Podganjih kanalov Kar hitro Se je z emajlirane posode Schindlerjuden Preusmeril v nov posel – Farmo piščancev in odraslih argentinskih bobrov Posel mu je uspeval Nemčija mu je odvzela državljanstvo Kot pomembnemu članu SS-a in bobri so bili sprva Zelo iskani: Nekateri ženski vratovi ljubijo blago odrto nežnost Odraslih bobrov Piščanci pa vse življenjce preživijo v komorah Tako nagneteni da nikoli ne uspejo razširiti krilc Z žezlom jim otopijo kljunčke Da se med seboj ne oslepljujejo in ubijajo v Takšni in tolikšni bližini Nemčija mu vrne državljanstvo Kot pomembnemu industrialcu in rešitelju Emajlirani krožnik se tako obrne Propade mu posel In pobijejo mu vse bobre 51 Moše Bejski dovodi Oskara u Jeruzalem Sada je heroj 1200 ljudi je spasio njihovog sopstvenog dima Oskar počinje piti i praviti užasne scene Kraj Mrtvoga je mora imao ljubavnicu imenom Eva Kiš I spašeni ga izbjegavaju I pijani Oskar Sada maše kladioničkim tiketima Kao nekad izuzetim imenima s klaoničkih listi I samo ponekad Uz košer piletinu Osjetio bi onaj emajlirani svrab Gadni svrab na vratu Kao od dabrova krzna iz Buenos Airesa 52 Moše Bejski pripelje Oskarja v Jeruzalem Zdaj je heroj 1200 ljudi je rešil pred njihovim lastnim dimom Oskar začne piti in delati obupne scene Poleg Mrtvega morja ima ljubico z imenom Eva Kiš Še rešeni se mu izogibajo In pijani Oskar Zdaj maha s stavnimi lističi Kot nekoč z imeni izvzetimi iz klavniških spiskov In samo včasih Ob košer piščančjem mesu Začuti tisto emajlirano srbečico Močno srbečico na vratu Kot od bobrovega krzna iz Buenos Airesa 53 Vinograd (za Adnana Žeticu) I kod mene u selu, kao u selu Ahmedovu, običaj je da se baci sećija na kojoj je neko umro, pa se tako i posječe drvo na koje se neko objesi Zapališ sećiju iza kuće, drvo napustiš da se osuši Jedino vodu u kojoj se neko utopio ne možeš baciti, ni zapaliti (možeš je tući krpom kao strina kad se mali Borko utopio) I jedino rov, u kojem je neko poginuo ne možeš paliti, ni bacati, ali ga možeš zatrpavati iza kuće, dok ti je pred kućom svadba 54 Vinograd (za Adnana Žetico) V moji vasi, tako kot v Ahmedovi, je običaj, da se zavrže klop, na kateri je kdo umrl, prav tako se poseka drevo, na katerega se je kdo obesil Klop zažgeš za hišo, drevo pustiš, da se posuši Le vode, v kateri se je kdo utopil, ne moreš ne zavreči ne zakuriti (lahko jo tolčeš s cunjo kot strina, ko se je utopil mali Borko) In tudi rova, v katerem je kdo padel, ne moreš niti skuriti niti zavreči, lahko pa ga zasipaš za hišo, medtem ko imaš pred hišo svatbo 55 Marshal vjetrenjačnost čini viteza, ne vjetar, ne mač... ona nosi mobitel i snima na ulici. viče - normalno, ponašaj se normalno, ne gledaj u nebo. djevojčica koja trči za golubom nalijeće na nju. ako dubiš na glavi, suze mogu da ti cure uz čelo, da plačeš sebi u kosu. poslije sretnemo bivšeg rukometaša B. ima mali mikrofon, primakne ga grlu, pa se čuje kako govori. "izvadili mi glasne žice. sutra idem nazad u Ameriku da stave vještačke glasnice. mada, zapravo, šta će mi koji kurac toliko žice. bolje da nabavim baterije za mikrofon." pogledaj kako se vidi da me ne gledaš, kaže dok pregleda snimak. onda šutimo. kakav imaš glas kad su ti glasne žice vještačke, pita me? je l' k'o kod lutaka, snime te kako kažeš mama? 56 Marshal vetrnjaštvo te naredi za viteza, ne veter ali meč … ona ima mobitel in snema po ulici. vpije – normalno, obnašaj se normalno, ne glej v nebo. deklica, ki teče za golobom, se zaleti vanjo. če stojiš na glavi, ti solze lahko tečejo po čelu in si jočeš v lase. potem srečava nekdanjega rokometaša B-ja. ima majhen mikrofon, in ko ga primakne h grlu, se sliši, kako govori. »izrezali so mi glasilke. jutri grem nazaj v Ameriko, da mi dajo umetne glasilke. čeprav, za katerega kurca pa rabim toliko strun. boljše, da si nabavim baterije za mikrofon.« poglej, kako se vidi, da me ne gledaš, reče, ko pregleduje posnetek. potem molčiva. kakšen glas imaš, ko ti vgradijo umetne glasilke? me vpraša. a je to tko kot pri lutkah, ko te posnamejo, kako rečeš mama? 57 Prvi dan ljeta U djetinjstvu, na ljetnim ferijima na selu, viđao sam dekapitiranu perad, bezglave kokoši, koje su bezglavinjale dvorištem, dok su im iz vratova nalijetali krveni mlazevi. Strina bi se vraćala nasmijana iza kuće sa sjekirom u ruci, na čijem tanko okrvavljenom sječivu se njihalo perce, vratno kokošje perce. Uvečer, nadvijali bi se nad kartonsku kutiju punu dvosatnih pilića, iako sam ih već vidio bezglave uprkos svom tom pijukanju u paperju. Strina i ja bi im tepali i grijali ih dlanovima. Tako i moja već tri godine pokojna susjeda. Prvo su joj zbog raka mastektomirali jednu, pa drugu dojku, potom i desnu ruku. Uvijek se pitam, rekla bi, kome li onom rukom mašem iz smrti. Kod hasida, svaka udana žena pokriva kosu. Perika se zove sheytel, na jidišu. Neke hasidske žene briju glavu na dan vjenčanja i, od tada pa do smrti, nose periku/sheytel; i više nikada ne odgoje svoju kosu. Sinoć u gradu, na velikom stablu trešnje, rukom pisan plakat, oglas, ćirilicom – KUPUJEM KOSU, odmah uz osmrtnicu ovdašnjeg starog brice. Moja mrtva susjeda mora da mi maše s obje ruke. Strine nema već četvrt stoljeća. Sjekirama se umorile ostarjele drške od vratnog kokošjeg paperja. Još samo sijedi sheyteli pokrivaju uporne lubanje hasidskih baka, još samo sijedi sheytel pokriva kasno izbeharalu trešnju. 58 Prvi poletni dan V otroštvu, na poletnih počitnicah na vasi, sem videval obglavljeno perjad, kokoši brez glav, ki so brezglavo tekale po dvorišču, medtem ko so jim iz vratov brizgali curki krvi. Strina se je nasmejana vračala izza hiše s sekiro v roki, na njenem tenko okrvavljenem rezilu se je zibalo peresce, peresce s kokošjega vratu. Ob večerih smo se nagibali nad kartonsko škatlo, polno piščančkov, starih dve uri, a že sem jih videl obglavljene, kljub vsemu temu cvrkutanju v puhu. S strino sva čebljala z njimi in jih grela v dlaneh. Tako tudi moja že tri leta pokojna soseda. Najprej so ji zaradi raka odstranili eno, potem drugo dojko in nato še desno roko. Sprašujem se, je rekla, komu neki maham s tisto roko iz smrti. Pri hasidih si poročene ženske zakrivajo lase. Lasulja se v jidišu imenuje šejtel. Nekatere hasidske ženske si obrijejo glavo na poročni dan in od takrat pa do smrti nosijo šejtel/lasuljo in si nikoli več ne pustijo rasti lastnih las. Včeraj v mestu na velikem deblu češnje na roko napisan plakat, oglas, v cirilici – KUPUJEM LASE, tik poleg osmrtnice za tukajšnjim starim brivcem. Moja soseda mi gotovo maha z obema rokama. Strine že četrt stoletja ni več. Stari ročaji sekir so se utrudili od puha kokošjih vratov. Samo še sivi šejteli pokrivajo trdovratne lobanje hasidskih babic, samo še siv šejtel pokriva pozno vzcvetelo češnjo. 59 Anuškin tramvaj Pokopali smo je U bolničkoj pidžami. Jer je haljinu dala za naranče. U ćebetu Starom Tri bataljonske smrti. Nakon češljanja Angel S prsta otrese vlati. Po žicama na Zaostalim Poteznim minama. Tu cvrčci poštimaju Violine. I nitko ne popušta. 60 Anuškin tramvaj Pokopali smo jo V bolnišnični pižami, Saj je obleko dala za pomaranče. V volneni odeji, Stari Tri bataljonske smrti. Po česanju Angel S prsta otrese bilke. Po žicah na Zaostalih Poteznih minah. Tu črički uglasijo Violine. In nihče ne odjenja. 61 Program za vjersku gimnaziju Pojačano tepaju trogodišnji hasidski dječaci, koji alfabet uče jezikom, ližući u udubljenja usut med. Oblikuju jezikom slova. Tom tehnikom pamćenja uče učenje da je slatko i da gutanje od slova dolazi. Pa pojačano tepaju, ojačavaju, očajavaju slovo po slovo grlokoljem. Kasnije, kad pravo progovore, riječi imaju eksere po katetama, vruće od dlanskih znojeva. Kasnije, kad pravo progovore, smrt im narode iščezava po usnama i okrpava mete po streljanama. Još kasnije, kad pravo zašute, svaka riječ im ostane ogrljena, a med iz davnih gutanja izdubi govorivo cvijeće. 62 Program za versko gimnazijo Glasneje čebljajo triletni hasidski otroci, ki se abecede učijo z jezikom in ližejo v vdolbine nasuti med. Z jezikom oblikujejo črke. S to tehniko se učijo, da je učenje sladko in da požiranje prihaja od črk. Zato čebljajo še glasneje, jačajo, jočejo črko po črko s paranjem grla. Kasneje, ko zares spregovorijo, imajo besede žeblje po katetah, vroče od znojnih dlani. Kasneje, ko zares spregovorijo, jim smrt iztreblja narode z ustnic in krpa tarče po streliščih. Še kasneje, ko zares umolknejo, jim vsaka beseda ostane v grlu in med iz davnih požiranj izdolbe govoreče rože. 63 O autoru Darko Cvijetić, 1968. Ljubija Rudnik, BiH. Piše pjesme, redatelj, glumac i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Noćni Gorbačov, 1990, Beograd Himenica, 1996, Beograd Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad Passport for Sforland, 2004, Banja Luka Masovne razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka Konopci s otiskom vrata, 2013, Mostar Mali ekshumatorski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd Emotikoni u Viberu, 2016, Sarajevo Ježene kožice, 2017, Zenica Objavljivao u: Književna reč (Beograd), Literatura (Ljubljana), Sarajevske sveske (Sarajevo), Split Mind (Split), Odjek (Sarajevo), Polja (Novi Sad), Koraci (Kragujevac), Povelja (Kraljevo), Reč (Beograd), Poezija (Beograd), Život (Sarajevo) … Pjesme su prepjevavane na francuski, engleski, njemački, slovenački, hebrejski, mađarski, poljski, albanski, makedonski i jidiš. Tvrdi da piše na hrvatskosrpskom, ali kažu mu da ne postoji taj jezik. Režirao dvadesetak predstava u Pozorištu Prijedor – od Becketta do Harwooda... Igrao u dvadesetak predstava u Pozorištu Prijedor – od Borisa Davidoviča (Kiš) do Raskoljnikova (Dostojevski)... Član P.E.N.-a Bosne i Hercegovine i Društva pisaca BiH. 64 O avtorju Darko Cvijetić, 1968, Ljubija Rudnik, BiH. Piše pesmi, je režiser, igralec in dramaturg v gledališču Pozorište Prijedor. Nočni Gorbačov, 1990, Beograd, Himenica, 1996, Beograd, Manifest Mlade Bosne, 2000, Novi Sad, Passport for Sforland, 2004, Banja Luka, Množične razglednice iz Bosne, 2012, Banja Luka, Vrvi z odtisom vratu, 2013, Mostar, Majhni ekshumacijski eseji, 2015, Banja Luka – Beograd, Emotikoni na Viberju, 2016, Sarajevo Naježene kožice, 2017, Zenica. Objavlja v publikacijah, kot so: Književna reč (Beograd), Literatura (Ljubljana), Sarajevske sveske (Sarajevo), Split Mind (Split), Odjek (Sarajevo), Polja (Novi Sad), Koraci (Kragujevac), Povelja (Kraljevo), Reč (Beograd), Poezija (Beograd), Život (Sarajevo) … Njegove pesmi so prevedene v francoščino, angleščino, nemščino, slovenščino, hebrejščino, madžarščino, poljščino, albanščino, makedonščino in v jidiš. Trdi, da piše v hrvaškosrbskem jeziku, a mu pravijo, da ta jezik ne obstaja. Režiral je prek dvajset predstav v Pozorištu Prijedor – od Becketta do Harwooda … Igral je v več kot dvajsetih predstavah v Pozorištu Prijedor – od Borisa Davidovića (Kiš) do Raskolnikova (Dostojevski) … Je član PEN-a Bosne in Hercegovine in Društva pisateljev BiH. 65 „U ratu proveo 32 mjeseca - od čega 30 mjeseci 27 dana u zoni borbenih dejstava, a 1 mjesec i 3 dana van zone borbenih dejstava“ (službeni zapis iz vojne knjižice) Vrtlarstvo učio kod Majstora Ivana Obrenova. 66 »V vojni je preživel 32 mesecev – od tega 30 mesecev in 27 dni na bojnem območju, 1 mesec in 3 dni zunaj bojnega območja.« (iz uradnega zapisa v vojaški knjižici) Vrtnarstva se je učil pri Mojstru Ivanu Obrenovu. 67 Kazalo / Sadržaj Poetika iskopavanja, kartografija ranjivosti 4 Poetika izkopavanja, kartografija ranljivosti 5 Kupanje Kaina 10 Kopanje Kajna 11 Zakopavanje sestre 12 Pokopavanje sestre 13 Svisvetski zapis 2014. 14 Zapis na vse svete 2014 15 Lepe Radić dva 16 Ulica Lepe Radić dve 17 Charles Simic na ručku u Beogradu 18 Charles Simic na kosilu v Beogradu 19 Dvije kosti sina 20 Dve sinovi kosti 21 Stećak o Tesli 22 Steček o Tesli 23 Numerirane bilješke uz Petra Pana 24 Oštevilčeni zapiski k Petru Panu 25 Zarobljeni drugi vod 28 Ujeti drugi vod 29 Mačići 30 Mačice 31 68 Bicikl od kose 32 Kolo iz las 33 Paraolimpijska himna 34 Paraolimpijska himna 35 Recept 36 Recept 37 Golubarnik 38 Golobnjak 39 Krv u stolici 40 Kri v blatu 41 Utopile mi se košnice 42 Panji so se mi utopili 43 Sava Šumanović: Portreti dece u Šidu tridesetih 44 Sava Šumanović: Portreti otrok v Šidu v tridesetih 45 Godišnjice 46 Obletnice 47 Počasni vod 48 Častni vod 49 Farme, kože, rebalans 50 Farme, kože, rebalans 51 Vinograd 54 Vinograd 55 69 Marshal 56 Marshal 57 Prvi dan ljeta 58 Prvi poletni dan 59 Anuškin tramvaj 60 Anuškin tramvaj 61 Program za vjersku gimnaziju 62 Program za versko gimnazijo 63 O autoru 64 O avtorju 65 PÁRAOLÍMPIJSKE HÍMNE / PARAOLÌMPĪJSKĒ HÎMNE Darko Cvijetić Prevedla: Vera Pejovič in Peter Semolič Spremna beseda: Andrijana Kos Lajtman Urednik: Peter Semolič Jezikovni pregled: Petra Koršič Fotografija na naslovnici in oblikovanje naslovnice: Katja Kuštrin Izdajatelj: Kulturno-umetniško društvo Poiesis, Trebinjska 8, 1000 Ljubljana, www.poiesis.si Ljubljana, april 2017 70