Casopis za kulturu, nauku i obrazovanje Casopis za kulturo, znanost in izobraževanje Beograd 2020. Casopis za kulturu, nauku i obrazovanje / Casopis za kulturo, znanost in izobraževanje VI (2020) ISSN: 2466-555X ISSN: 2466-2852 (Online) Izdavac / Založnik Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet / Univerza v Beogradu, Filološka fakulteta i/in Nacionalni savet slovenacke nacionalne manjine u Republici Srbiji / Nacionalni svet slovenske narodne manjšine v Republiki Srbiji Za izdavaca / Za založbo Prof. dr Jelena Kostic Tomovic, Saša Verbic Adresa izdavaca / Naslov uredništva Terazije 3/IX, 11000 Beograd tel +381 (0)11 33 40 845 e-mail: nacionalnisvet@gmail.com www.slovenci.rs Lektura i korektura / Lektoriranje in korektura Marina Spasojevic (srpski), Milica Ševkušic (engleski), Tanja Tomazin (slovenacki), Biljana Milenkovic-Vukovic (korektura) Dizajn korica i teksture / Oblikovanje naslovnice in teksture Marija Vauda Graficko oblikovanje / Graficno oblikovanje Jasmina Pucarevic Tiraž / Naklada 300 Štampa / Tisk Graficka škola, Beograd Izdavanje publikacije finansirano je iz sredstava Ministarstva državne uprave i lokalne samouprave, Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije i Nacionalnog saveta slovenacke nacionalne manjine u Republici Srbiji / Izid publikacije je financiran s sredstvi Ministrstva državne uprave in lokalne samouprave, Ministrstva kulture in informiranja Republike Srbije in Nacionalnega sveta slovenske narodne manjšine v Republiki Srbiji. Glavni i odgovorni urednici / Glavni in odgovorni urednici Prof. dr Maja Đukanovic (Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, Srbija), i/in Biljana Milenkovic-Vukovic (Etnografski institut SANU, Beograd, Srbija) Medunarodna redakcija / Mednarodni uredniški odbor Dr. Tatjana Balažic Bulc (Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Slovenija), M.A. Dejan Georgiev (Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Slovenija), dr. Cvetka Hedžet Tóth (Univerza v Ljubljani, Filozofskaf akulteta, Slovenija), prof. dr Borko Kovacevic (Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, Srbija), Silvija Krejakovic (Muzej grada Beograda – Zavicajni muzej Zemun, Srbija), prof. dr Željko Markovic (Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Srbija), dr. Mojca Nidorfer Šiškovic (Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Slovenija), prof. dr. Mateja Pezdirc Bartol (Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Slovenija), prof. dr Anica Sabo (Univerzitet u Beogradu, Fakultet muzicke umetnosti, Srbija), dr Milena Spremo (Zrenjanin, Srbija), dr Lada Stevanovic (Etnografski institut SANU, Beograd, Srbija), dr. Janja Žitnik Serafin (ZRC SAZU, Inštitut za slovensko izseljenstvo in migracije, Ljubljana, Slovenija), Dragomir Zupanc (Beograd, Srbija). Medunarodni izdavacki savet / Mednarodni svetovalni odbor Prof. dr Jurij Bajec (Beograd), dr Jadranka Đordevic Crnobrnja (Beograd), dr. Zdenka Petermanec (Maribor), prof. dr Vesna Polovina (Beograd), dr Mladena Prelic (Beograd), dr. Nataša Rogelja (Ljubljana), dr. Alojzija Zupan Sosic (Ljubljana). Sekretar redakcije / Tehnicna urednica Dr. Tanja Tomazin Slovenika prihvacena za objavljivanje na sastanku redakcije, 09.12. 2020. godine / Slovenika sprejeta za objavo na sestanku redakcije 09. 12. 2020 Casopis se objavljuje jednom godišnje / Casopis izhaja enkrat na leto Casopis se besplatno može preuzeti sa sajta: / Casopis se lahko brezplacno prevzame s spletne strani: www.slovenci.rs Sadržaj / Vsebina Naucni i strucni clanci / Znanstveni in strokovni clanki Marija Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada „Hlapca Jerneja“ / Recepcija scensko-glasbenih predelav „Hlapca Jerneja“ 25 Ivana Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila Logara i zasnivanje komicnog muzicko-scenskog žanra u Srbiji / Opera Pokondirena tikva Mihovila Logarja in vzpostavitev komicnega glasbeno-scenskega žanra v Srbiji 49 Tjaša MarkežicPo poti izgnanstva s slovenskimi književnicami: od Spodnje Štajerske do Srbije / Na putu izgnanstva sa slovenackim književnicama: od Donje Štajerske do Srbije 69 Katarina Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre): srpsko-slovenacke paralele i opšti slovenski plan / Paziti se (bati se) koga/cesa kakor živega ognja: srbsko­slovenske vzporednice in splošni slovanski kontekst 99 Milica Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika kao stranog (na primeru udžbenika za slovenacki jezik kao strani) / Znacilnosti ucbenika sorodnega jezika kot tujega (na primeru ucbenika za slovenšcino kot tuji jezik) 115 Helena Rill, Lada Stevanovic Kompleksne putanje ljudskih sudbina: mogu li se naucno prepoznati? / Kompleksne poti cloveških usod: jih je mogoce znanstveno prepoznati? 129 Duška Meh, Dejan Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, duševnost in sociokulturno okolje / Bol kao pojava, razapeta izmedu tela, duhovnosti i sociokulturnog okruženja Hronika / Kronika 149 Ivana Kronja Dani slovenackog filma u Beogradu: 2015–2020 / Dnevi slovenskega filma v Beogradu: 2015–2020 155 Andrej Strehovec Arhitekturna polja med Slovenijo in Srbijo (Pet let mednarodnega povezovanja) / Polja arhitekture izmedu Slovenije i Srbije (Pet godina medunarodnog povezivanja) 169 Saša Verbic Kronologija Nacionalnega sveta – 10 let od ustanovitve (2010–2020) / Hronologija Nacionalnog saveta – 10 godina od osnivanja (2010–2020) Prikazi i osvrti / Prikazi in pregledi 177 Darko Ilin Alojzija Zupan Sosic Na molu suvremenosti ili o književnosti i romanu / Alojzija Zupan Sosic Na pomolu sodobnosti ali o književnosti in romanu 183 Marija Mrvoševic Ljubav sveobuhvatna – o pesmama Teodora Lorencica / Ljubezen vseobsegajoca – o pesmih Teodora Lorencica Secanje / Spomin 193 Anica Sabo, Marija Vauda Zlatan Vauda (1923–2010) / Zlatan Vauda (1923–2010) 213 Beleške o autorima / Podatki o avtorjih 220 Izdavacki savet i lista recenzenata: imena i afilijacije / Svetovalni odbor in seznam recenzentov: imena in afiliacije 225 Politika casopisa i uputstvo autorima / Politika casopisa in navodila avtorjem / Journal policy and author quidelines Naucni i strucni clanci / Znanstveni in strokovni clanki Marija Mitrovic DOI: https://doi.org/10.18485/slovenika.2020.6.1.1 Univerzitet u Trstu UDK: 792.091:821.163.6-32 Italija .821.163.6.09-32 ...... .. marmitrovic41@gmail.com Naucni clanak Recepcija scensko-muzickih obrada „Hlapca Jerneja“ Sažetak Povodom stogodišnjice Cankareve smrti Mitja Gobec je objavio bibliogra­fiju muzickih obrada Cankarevih pesama, proze i drame. U dugackom spi­sku raznovrsnih muzickih obrada dela ovog plodnog autora zabeležene su i dve opere nastale na temelju teksta pripovetke „Hlapec Jernej in njegova pravica“: prva je iz 1932. godine i njen autor je ceški kompozitor Maho­vski (Mahowsky), a druga je iz godine 1936. i njen autor je Matija Bravnicar. Iz drugih izvora, medutim, saznajemo da postoje još tri scensko-muzicke obrade price o slugi Jerneju, koje ovde nisu spomenute: Antun Dobronic je oratorij komponovao 1946, Krešimir Fribec 1951, dok je Nikola Hercigonja 1978–1980. godine komponovao operu pasiju u cetiri cina. Imala je dve pre­mijere: godine 1984. izvedena je u Beogradu kao pasija, a 1987. u Mariboru kao opera. Cilj ovog rada je filološko prikupljanje podataka o recepciji go-tovo zaboravljenih scensko-muzickih obrada najpoznatije Cankareve price. Kljucne reci: muzicke obrade, „Sluga Jernej i njegovo pravo“, recepcija Uobicajeno je da se povodom neke važne godišnjice prodube i prošire poznavanja osobe ili dogadaja koji se godišnjicom obeležava. U Cankarevom rodnom kraju,Vrhniki, stota godišnjica njegove smrti obeležena je, pored ostalog, i objavljivanjem publikacije Uglasbitve besedil Ivana Cankarja. Zbral in uredil Mitja Gobec (Gobec 2018, 6). To je zapravo svojevrsna bibliografija muzickih obrada Cankarevih dela. I muzickom laiku bilo je odavno jasno da postoji veliki broj muzickih obrada Cankarevih tekstova, zato je ovakva publikacija vi-še nego dobrodošla. Gobec navodi preko šezdeset takvih u muziku pretocenih Cankarevih pesama proza ili drama! Pa ipak, po svemu sudeci, to još nije definitivni spisak svih onih dela koja su nastala iz potrebe muzicara da Cankarev tekst „zaodenu“ u zvuk, da ga prerade u vokalno, vokalno-instrumentalno ili scensko-muzicko delo. Neka od tih dela – i takav je slucaj baš sa pricom koja je u naslovu ovog priloga – obradena su više puta, u više muzickih žanrova. A jedna studija u kojoj je razmotren odnos jednog Cankarevog književnog dela i njegove muzicke obrade odnosi se upravo na horske prerade iste ove proze, koja je i u naslovu našeg rada. To je studija „Glasbeni tiski in rokopisi na literarne tekste Ivana Cankarja: povest Hlapec Jernej in njegova pravica v uglasbitvi Karola Pahorja“ Irene Avsenik Nabergoj, gde se analiziraju horske prerade Cankareve proze. Po­lazeci upravo od spomenute bibliografije, Irena Avsenik Nabergoj detaljnije se zadržava samo na horskim preradama Cankareve proze o slugi Jerneju, a kao najbolje, najuspešnije istice horske kompo­zicije Karola Pahora: „Z obsežnega seznama Pahorjevih del (2309 rokopisov in tiskov; prim. Krstulovic 2005) je razvidno, da obstaja 8 Pahorjevih rokopisov in 13 njegovih glasbenih tiskov s Cankarjevim besedilom Hlapec Jernej in njegova pravica“ (Avsenik Nabergoj 2018, 308). Autorica pokazuje da je medu brojnim svojim kompozicijama Pahor najviše cenio upravo ovu horsku pesmu, koja je zasnovana na prozi o slugi Jerneju i naslovljena „Oce naš hlapca Jerneja“. Za nju je bio više puta nagraden, što je sigurno urodilo i tako velikim brojem objavljivanja partiture (ukupno 13 puta!). Osim obrade ove proze za horsko izvodenje, važno je naglasiti da je prica o slugi Jerneju postala osnovica i za cak pet (!) zahtevnih prerada u scensko-muzicku vrstu oznacenu kao opera, ili opera ora­torijum, ili opera pasija.1 Gobec, istina, navodi samo dve takve obra­de: autori prve su (kako on navodi) Alfred Mahovski (Mahowsky) i Viktor Merc (Merz), a nastala je 1932. godine, dok je autor druge Matija Bravnicar i ona je dovršena 1936. godine, a izvedena 1941. U prethodno spomenutom tekstu o horskoj obradi price o slugi Jer­neju, više uzgred i bez ikakvih detalja o godinama nastanka i tipu prerade ove proze, nabrojane su još dve scensko-muzicke partiture o slugi Jerneju, ciji su autori Antun Dobronic i Krešimir Fribec, obo­jica kompozitori iz Hrvatske. Ni Gobec, a ni Avsenik Nabergoj ne na­vode operu pasiju autora Nikole Hercigonje, ciji se rukopis partiture iz 1978. cuva u Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Za sada, to je jedina partitura u koju sam imala uvid i o njoj ce docnije biti više reci. A cilj ovoga rada bice upravo filološko prikupljanje što više po­dataka o scensko-muzickim komadima nastalim na osnovu teksta o 1 Sam tekst price o slugi Jerneju predstavlja pak najcešce objavljivano i cesto nanovo prevodeno Cankarevo delo: u katalogu Narodne biblioteke Srbije postoji cak 67 izdanja prevoda ove proze na srpski, odnosno srpskohrvatski ili hrvatski jezik! M.Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada... slugi Jerneju, te o recepciji njihovoga izvodenja. Nije nam poznato nijedno drugo književno delo u književnostima Južnih Slovena koje je doživelo toliko ozbiljnih muzickih prerada, a da su sve one nekako skrajnute, skoro zaboravljene. Bice ovde reci o odjecima, o muzi-ckim kritikama izvodenja nekih od ovde spomenutih opera. Ako do takvih podataka nismo uspeli da dodemo, navešcemo makar osno­vne indikacije koje su zabeležene u strucnim biografijama kompo­zitora autora ovih prerada. Sve bi ovo trebalo da bude podstrek za dalja traganja i izucavanja ovog fenomena, po mogucnosti, samih muzikologa. Otrgnuti od zaborava cesto dugogodišnji rad, na mu-zickoj obradi proznog teksta koji je od svog nastanka pa do danas primer uspešnog literarnog dela koje u središtu ima socijalnu tema­tiku prisutnu, nažalost, u svim epohama. Kao što smo spomenuli, za najstariju scensko-muzicku obradu price o slugi Jerneju iz 1932. godine, Gobec navodi da postoje dva autora – Alfred Mahovski i Viktor Merc. Na kataloškom listicu bibli­oteke iz Brna2, grada u kojem je ova opera nastala, citamo medutim ovo: Knecht Jernej. Musikalisches Schauspiel in 3 Akten (7 Bildern) nach der Erzählung des Ivan Cankar : Vollständiger Klavierauszug vom Komponisten / [4, Klavírní výtah] Hlavní autor: Mahovský, Alfréd, 1907–1932 Vydáno: Wien, Niethammer ([1932]) Jazyk: Nemcina; Fyzický popis: 59 s. Od urednika muzicke zbirke ove biblioteke dobila sam niz dra­gocenih informacija o sacuvanom materijalu ove prve scensko­muzicke obrade Cankareve price o slugi Jerneju.3 U Becu objavlje­na knjiga obradena na ovom listicu jeste zapravo libreto za operu „Knecht Jernej“. Mahovski je, dakle, kompozitor, ali i libretista. Li-breto je uradio na osnovu nemackog prevoda price objavljenog u Becu 1929. godine. Biblioteka u Brnu cuva vokalne i instrumentalne 2 https://www.mzk.cz/en; kataloški listic: https://vufind.mzk.cz/Record/MZK01­000929572 3 Citat iz pisma koje mi je uputio bibliotekar mr Vlastimil Tichy iz Muzickog odeljenja biblioteke u Brnu: „In our library there are also almost complete manuscript sources of this opera: 1) autograph score (RKPMus-0218.400,1); 2) vocal parts (in 2 volumes – RKPMus-0218.400,2/1, RKPMus-0218.400,2/2); 3) orchestral parts (RKPMus-0218.400,3); 4) vocal score (3 manuscript copies – RKPMus-0218.400,4A; RKPMus-0218.400,4B, RKPMus-0218.400,4C); 5/1) libretto with composer’s notes (RKPMus-0218.400,5/1) 5/2) opalograph copy of libretto with police censor’s approval (RKPMus-0218.400,5/2).“ zapise opere izvedene maja 1932. u Brnu. Osim dragocenih poda­taka o sacuvanom autografu i o zvucnim zapisima ovog scensko--muzickog dela, iz biblioteke u Brnu stigle su mi i dve vrlo pozitivne recenzije opere objavljene povodom premijere u Brnu, kao i tekst Jitke Bajgarove,4 koji donosi niz dragocenih podataka o ovom plo­dnom, iako rano preminulom kompozitoru (Bajgarová 2008). Tu se pokazuje i da podatak koji navodi Gobec – da opera ima dva, a ne jednog autora – nije baš precizan: naime, kompozitor je iznenada preminuo samo mesec dana pre premijere, koja je održana 25. ma-ja 1932. godine. Premijera nipošto ne može biti zakazana ukoliko partitura nije vec spremna. Dakako, u poslednjem casu, tokom po­slednjih mesec dana uoci premijere na samom izvodenju se moralo još mnogo raditi. Jitka Bajgarova navodi da su svakako dvojica, a možda i trojica saradnika Alfreda Mahovskog doveli izvodenje ove opere do kraja; uverena je da su barem kompozitor Vikor Merz i Ka­rel Froetzler, a možda i Josef Blatt u tome ucestvovali, ali se „udeo njihovog rada ne može tacno odrediti“ (Bajgarová 2008, 299). Kako Bajgarova, tako i kataloški listici vezani za ovu operu iz biblioteke u Brnu, ipak ovo delo pripisuju samo mladom kompozitoru Maho­vskom (1907–1932). Lokalna štampa na nemackom jeziku pohvali-la je poduhvat rano preminulog mladog kompozitora, isticuci da je ovo bila vec druga njegova opera. Bajgarova upozorava na to da je iste godine vec 29. septembra ovo scensko-muzicko delo bilo izvedeno i u Ljubljani. U dnevnom listu Slovenski narod od 30. septembra 1929. godine objavljena je ocena ljubljanskog izvodenja opere iz pera Slavka Osterca, a is-ti autor je ocenu ove opere ukljucio i u godišnji pregled sezone u casopisu Ljubljanski zvon (Osterc 1933,123-125). Obe kritike sadrže kako izuzetne pohvale mladom kompozitoru, koji ima osecaj za dra­maticnost i razudenu muzikalnost, tako i zamerke zbog eklekticno­sti. Osterc navodi da su kod Mahovskog suviše vidljivi njegovi vrlo disparatni uzori – od Vagnera, preko Pucinija, do Riharda Strausa. Samo izvodenje opere ocenjuje veoma pozitivno i naglašava da je baš tom operom svecano obeležena cetrdesetogodišnjica rada lju­bljanske Opere. 4 Rad „Skladatel meziválecného Brna Alfred Mahowsky a jeho opera Knecht Jernej“, objavljen je na ceškom jeziku, a sažetak na engleskom glasi: „The composer and conductor of the Brno German Theatre, Alfred Mahowsky (April 22, 1907 Brno – April 17, 1932 Brno), was nearly forgotten and his compositions were, until recently, believed to be lost. The author of this article discovered them in 2005 in the Moravian Regional Library in Brno. She lists here Mahowsky’s works, dealing in detail with his two operas – Die Sklavin (The Slave, 1927) and Knecht Jernej (Jernej, the Farm Labourer, 1932).“ M.Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada... Na legitimno pitanje: kako to da se jedan strani kompozitor zain­teresovao za Cankarevo delo – odgovor se može tražiti u više prava-ca. Mahovski je studirao u Becu gde Cankar nije bio nepoznato ime. No, nesumnjivo je važna i cinjenica da su u to vreme ceški muzicari bili cesto angažovani u brojnim gradovima tadašnjeg Habzburškog carstva, pa tako i u Ljubljani. Kontakti izmedu praških i ljubljanskih muzicara bili su veoma živi. Kada je ljubljanski kompozitor Matija Bravnicar 1930. godine dobio nagradu za svoju prvu operu radenu prema drami Ivana Cankara „Pohujšanje v dolini šentflorjanski“, on je novcani deo te nagrade iskoristio za jedno duže strucno putova­nje u Prag, Brno i Bec. U knjizi o ovom kompozitoru izricito se na­glašava razlog njegovog dužeg boravka u Brnu: „odšel je v Brno, kjer je obiskal starega prijatelja iz Ljubljanske Opere Antona Balatko, ki je pri nas zacel svojo dirigentsko operno kariero“ (Koter 2008, 163). Opera „Hlapec Jernej in njegova pravica“ koju je komponovao Matija Bravnicar cuva se u jednoj mapi u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci (Narodna in univerzitetna knjižnica – NUK) u Ljubljani. Ta je partitura iz 1941. godine, a isti podatak navodi i Gobec u spo­menutoj bibliografiji. U knjizi Slovenski biografski leksikon,5 gde je Bravnicar iscrpno prikazan, stoji, medutim, da je ta opera, koju je na osnovu Cankareve price dramatizovao Ferdo Delak, nastajala još 1936. godine, završena 1937. te da je godine 1940, još pre nego što je bila izvedena, ona bila nagradena velikom banovinskom nagradom. Ove podatke potvrduje i sam kompozitor u tekstu „Avtobiografska skica“: „Že nekaj mesecev po prvem Slovenskem glasbenem festiva­lu v Ljubljani,6 ki je bil obenem prva vecja afirmacija slovenske kla­sicne in sodobne instrumentalne in vokalne glasbe, je Kogoju7 bole-zen ustavila delo, ki ga je tako obetajoce in z neverjetno silovitostjo zacel. Od tega casa dalje sem se posvetil simfonicnim in krajšim in-strumentalnim skladbam. Izjema je bila opera množice ’Hlapec Jer­nej in njegova pravica’ na Delakovo priredbo Cankarjevega besedila, ki je prišla prvic na oder 25. januarja 1941“ (Bravnicar 1972, 331). Ova „opera množice“, kako ju je autor oznacio, ocigledno je nasta­jala dugo i za njen nastanak bio je veoma zaslužan dramaturg Ferdo Delak, koji je priredio prozni tekst za scenu. U vrlo iscrpnoj recenziji koja je na dan premijere objavljena u glasilu Slovenski narod (bez 5 Koristili smo verziju Leksikona koja senalazi na adresi: https://www.slovenska­biografija.si/oseba/sbi1003130/ (konsultovano 20. juna 2020). 6 Festival je održan maja 1932. prim. M. M. 7 Marij Kogoj (1892–1956) bio je kompozitor s kojim se Bravnicar najviše družio i od njega mnogo naucio. imena autora napisa) istaknuta je znacajna uloga dramaturga Fer-da Delaka: „Odlocil se je za uglasbitev ’Hlapca Jerneja’ prav zaradi globine in globoko eticnega znacaja Cankarjevega dela. […] Zamisel se je rodila, ko je skladatelj proucil Delakovo dramatizacijo ’Hlapca Jerneja’. Sicer je razmišljal že prej o uglasbitvi tega Cankarjevega deteta, a je sprevidel, da bi snov ne bila primerna za navadno operno obliko. Delakova dramatizacija pa je pokazala, kako bi bilo treba iz­brati delu obliko. Z malimi spremembami je bil ustvarjen libreto, ki je pa strogo posnet po Cankarjevi besedi; že leta 1937. je bila opera gotova in po pravici je bila imenovana ’opera množice’ kajti po obli­ki je povsem nova“ (Slovenski narod 1941, 3). Inovativnost ove opere je anonimni kriticar istakao posebno zbog njene tematike: po pravilu, opere se zasnivaju na veoma šablonskom libretu, u cijem je središtu uvek ljubavna tematika. Poznata nam je i opera sa religioznim motivom (to je „Parsifal“ R. Wagnera iz 1882), „ni pa še doslej skladatelj obdelal v operi social-nega motiva ter skušal z glasbo povedati, kar je povedal pisatelj, dati zvok misli, custvu, besedi, ko terja nekaj vec kakor samo ljubezen“ (Slovenski narod 1941, 3). Ide ovaj recenzent i dalje, pa se pita: „Ali glasba lahko izrazi, kaj doživlja v sebi hlapec Jernej, ko išce pravico, ko je v konfliktu z ustaljenimi postavami ter spoznava, da pisane postave niso takšne, kakršne si je zamislil on? Matija Bravnicar je to hotel in izkazalo se bo, kakšna je opera v tej obliki, ne le pri prvi pri nas, temvec sploh“ (Slovenski narod 1941, 3). Pripisuje, dakle, s pravom Matiji Bravnicaru apsolutnu inovativnost u zasnivanju ope-re na motivu kakav nikada pre toga nije korišcen kao osnovica za neku operu. Iz perspektive svega onoga što danas znamo o operi mladog ceškog kompozitora Mahovskog, ipak valja naglasiti da je upravo taj mladic bio prvi koji je operu gradio na socijalnoetickim problemima. Slovenski biografski leksikon ovako ocenjuje ovu Bravnicarovu operu: „Tudi za drugo opero8 je posegel po Cankarjevem besedilu ter napisal delo Hlapec Jernej in njegova pravica (nastajala 1936/37, pre­mijera 1941), pri kateri se je oprl na vplivno delo Oidipus Rex Igorja Stravinskega. Libreto je prispeval mednarodno uveljavljeni Ferdo Delak. Nastala je t. i. opera množic ali oratorijska opera, ki ob vo­dilni moški vlogi Jerneja izpostavlja zborovske parte moških glasov, ki poosebljajo custvovanje malega cloveka. V primerjavi z opernim 8 Prva je takode nastala 1928. godine naosnovu Cankarevog teksta, odnosno na osnovu njegove drame „Sablazan u dolini šentflorijanskoj“; i nju je kao dramaturg obradio Ferdo Delak. M.Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada... prvencem je bolj zavzeto sledil sodobnim tokovom prve polovice 20. stoletja, izcistil formalno strukturo in se oprl na znacilno motiviko, ki jasno clenjene dele povezuje v celoto, ter s tem potrdil svoj vse­stranski kompozicijski razvoj“.9 Ni posle rata Bravnicarova opera nije bila zaboravljena: parci­jalno je izvedena tokom Prešernove nedelje 1946. godine, a 1948. opera je i štampana i tu štampanu partituru poseduje i Narodna bi-blioteka iz Beograda. Godine 1954. opera je izvedena u okviru lju­bljanskog letnjeg muzickog festivala na pozornici Križanke. Arhiv Radio Ljubljane cuva dva snimka izvodenja ove opere, oba puta pod dirigentskom palicom Rada Simonitija: jedan je iz 1959. godine, a drugi iz 1962.10 Znatno manje smo za sada uspeli da saznamo o dve hrvatske obrade Cankareve price o slugi Jerneju.Antun Dobronic (1878–1955) napisao je scenski oratorij „Sluga Jernej i njegovo pravo“ vec 1946. godine, ali nemamo podatke o njegovom izvodenju. Na sajtu Hrvat­skog društva skladatelja11, ciji je redovni clan Dobronic bio, naveden je popis svih njegovih dela i tu stoji da je 1946. godine komponovao „scenski oratorij u tri cina“ „Sluga Jernej“. Hrvatska encklopedija12, medutim, samo sumarno navodi da je Dobronic bio veoma plodan kompozitor, pod jakim uticajem folklornih motiva, da je kompono­vao cak 12 opera, ali uopšte ne navodi njihove naslove, pa tako ni naslov ove, radene po motivima price Ivana Cankara. Ni u Leksikonu jugoslavenske muzike (1984) medu znacajnim delima ovog, kako se navodi, „ideologa hrvatske muzike nacionalnog smjera“ ne donosi se naslov ove opere oratorija. Dobroniceva ostavština cuva se u Sve-ucilišnoj knjižnici u Zagrebu. U zapisu 292, u toj gradi, nalazi se au­tograf rukopisnih nota scensko-muzickog oratorija u tri cina i šest slika „Sluga Jernej“. Materijal je pomno obraden, pa je iz kataloškog listica jasno kada je koji cin nastajao (sve od 7. maja do 3. juna 1946). Rukopis ima 88 strana, a mapa je velicine 35 centimetara. 9 https://www.slovenska-biografija.si/oseba/sbi1003130/ 10 Na moj upit o eventualnom postojanju muzickih zapisa ove opere dobila sam ma-ja 2018. godine ovakav odgovor: „Spoštovani, imamo dva posnetka Bravnicarjevega Hlapca Jerneja, oba pod taktirko (Rada) Simonitija. Prvi arhivski posnetek dela je nastal novembra 1959, drugi maja 1962. Delak je podpisan pod besedilo, režije ni. Z lepimi pozdravi, Tina Ogrin, Glasbena urednica voditeljica. Uredništvo za resno glasbo, Program ARS, RTV Slovenija, Kolodvorska 2, 1550 Ljubljana.“ 11 http://www.hds.hr/?s=Dobroni%C4%87+&post_type=member&lang=hr 12 https://www.enciklopedija.hr/Dobroni%C4%87%20Antun Iz Hrvatskog biografskog leksikona13, gde je Dobronic vrlo detaljno prikazan, izdvajamo: „Držeci operu preživjelom formom, Dobronic je u svakom svojem opernom djelu tražio nove mogucnosti glaz­beno-scenskog izražavanja. Izbjegavao je naziv opera i pronalazio vlastite oblike: ’glazbeno-scenska lirika’, ’glazbeno-scenska komi­ka’, ’glazbeno-scenski oratorij’ i sl. Kao rezultat traganja za novim rješenjima u toj glazbenoj vrsti nastala je i njegova ’glazbeno-scen-ska satira’ u tri cina Pokladna noc (po tragikomediji Njegova kralji-ca Z. Veljacica), skladana samo za bariton i orkestar s ukljucenim zborom (1945). Na osnovi književnih predložaka D. je sam pisao libreta za svoja operna, odn. scenska djela. Prvo operno djelo Du­brovacki diptihon (prema Sutonu I. Vojnovica i Noveli od Stanca M. Držica) skladao je 1917–20. i nazvao ga ’scenska simfonija’. Muzic­ko-scenski misterij Mara (prema Božjem covjeku, M. Begovica) na­stao je 1928, komicna opera Udovica Rošlinka (prema tekstu C. Go-lara) 1931, glazbeno-scenska dramatika Požar strasti (prema drami J. Kosora) 1933, lirska opera Goran (prema drami Rkac P. Petrovica) 1935, scenska simfonija Ekvinocij (prema drami I. Vojnovica) 1938, misterij Ognjište (prema romanu M. Budaka) 1942, scenski orato­rij Sluga Jernej (prema pripovijesti I. Cankara) 1946, […].“ Iako na kraju Dobronicevog portreta postoji i rubrika „DJELA (praizvedbe i tisak)“, tu se oratorij o slugi Jerneju ne spominje, što navodi na za­kljucak da izvodenje nije zabeleženo (što ne znaci da ga nije bilo!), te da delo nije štampano. Drugi hrvatski kompozitor – Krešimir Fribec (1908–1996) dovr­šio je 1951. godine komponovanje „opere oratorija“ na osnovu Can-karovog teksta o slugi Jerneju, zapoceto još 1941. godine. Na sajtu Društva skladatelja Hrvatske14 ne navodi se ovo delo cak ni u bibli­ografiji radova ovog, dobrim delom samoukog kompozitora. Spo­menuti Leksikon Leksikografskog zavoda beleži podatak o nastanku „Sluge Jerneja“, prve opere ovog autora koji je u to vreme inspiraciju za svoja dela pronalazio u folkloru, ali ga ne komentariše. Nismo ušli u trag cuva li se i u kojoj instituciji ostavština ovog kompozi­tora. Iz Hrvatskog biografskog leksikona15 korisne su i sledece infor­macije: „Skladanju se posvetio razmjerno kasno. U prvom razdoblju pristaša nacionalnog izraza, nadahnjuje se folklornim melosom i harmonijama, bavi se i obradbama folklorne grade. Uzore nalazi u 13 https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4952 14 http://www.hds.hr/?s=Fribec&post_type=member&lang=hr 15 https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6398 M.Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada... M. P. Musorgskom i L. Janaceku pa krece putem glazbenog realizma. U tom stilu sklada svoje prvo vece djelo operu-oratorij Sluga Jer­nej na tekst I. Cankara (1941–51).“ Što je najvažnije, u ovom Leksi­konu zabeleženo je i to da je Fribecova opera oratorij izvedena na Radio Zagrebu 1952. godine. Pregledajuci elektronski katalog Narodne biblioteke Srbije, a vezano za prisustvo novele o slugi Jerneju na srpskom/hrvatskom jezickom podrucju naišla sam i na ovaj zapis: Autor Hercigonja, Nikola, 1911-2000 Cankar, Ivan Naslov Hlapec Jernej in njegova pravica [Rukopisna muzikalija] : scenska pasija u 4 cina i 3 intermezza / N.[Nikola] Hercigonja ; adaptacija Cankarevog teksta N.[Nikola] H.[Hercigonja] Ostali naslovi Sluga Jernej i njegovo pravo Vrsta/sadržaj note Jezik slovenacki, srpski Izdanje Partitura Izdavanje i proizvodnja [Beograd] : N. Hercigonja, 1976-1980 Ostali autori Cankar, Ivan, 1876-1918 Fizicki opis 1 rukopisna partitura (488 str.) ; 50 cm + 12 listova Napomene Tekst pisan obicnom olovkom Autograf »Mom najboljem prijatelju i drugu -mojoj ženi Seki 24-XII-78« Raspored cinova i scena, spisak lica i izvodacki sastav Cinovi posebno ukoriceni; sve 4 sveske upakovane u korice. Predmetne odrednice Pasije - Rukopisi Pasije - Partiture Scenska muzika - Rukopisi Scenska muzika - Partiture Ovu, petu po redu scensko-muzicku preradu Cankareve price ne spominje, medutim, ni Gobec u svojoj bibliografiji, a ni Irena Avsenik Nabergoj, koja ovu bibliografiju inace dopunjuje imenima gorepomenutih hrvatskih kompozitora. To je neobicno, tim pre što je ovo delo plodnog i veoma znacajnog kompozitora i muzikologa Nikole Hercigonje (1911–2000) izvedeno dva puta, u dve razlicite postavke – jednom u Beogradu 1984. godine, a drugi put u Mariboru 1987. I obe su imale lep odjek u tadašnjoj štampi. Autograf ove partiture, pisane grafitnom olovkom, 1978. godine potpuno je izbledeo i danas je necitljiv. Tek tu i tamo može se proci­tati poneka rec. Uvek strogo u originalu, jer Hercigonja je poštovao i stalno osluškivao zvuk originalnih reci, te su njegove kompozicije cesto vezane za krajeve u kojima je dominantan dijalekt u govornom jeziku ili je korišcen drugi, ma kako srodan jezik. Nije bilo razlike komponuje li na predlošku neke poezije ili proze. Zvucna vrednost svake reci je za ovog kompozitora, pretežno vokalne muzike, imala primarni znacaj. A onda sam, zahvaljujuci bibliotekaru od one prave vrste, bibli­otekaru koji zna šta je istraživanje i koliko je važno doci do izvora, do knjiga koje su retke,16 a u datim okolnostima je to gotovo ne­moguce, došla do onog dela knjige Branke Radovic Gorski vijenac i ostala muzicko-scenska dela Nikole Hercigonje koji se odnosi na scen­sko-mužicku preradu Cankareve novele (Radovic 2000, 279). Tu sam saznala najpre da, osim ovog autografa, postoji i plavim mastilom štampana partitura ovog oratorijuma pasije, kako delo oznacava kompozitor autor. Izuzev toga, autorka iscrpno i strucno analizira i zvucne zapise oba izvodenja ovoga dela, iako ne navodi gde se ovi zvucni zapisi cuvaju. Hercigonjina pasija izvedena je prvi put na festivalu Beogradske muzicke svecanosti (BEMUS) 17. oktobra 1984. godine, i to u naj­vecoj beogradskoj dvorani – u Centru „Sava“. Dragiša Radosavlje­vic, dopisnik ljubljanskog Dela, izveštava o premijeri Hercigonjine kompozicije na BEMUS-u, pa odmah navodi i da je beogradski au-tor znao za dve prethodne muzicke obrade ovog teksta: znao je za operu Matije Bravnicara i „operu oratorij“ Krešimira Fribeca, mada, istice dopisnik, ni u jedno od ovih dela nije imao uvid (Radosavljevic 1984, 5). „Hercigonju se je – citamo u Delu – kljub precejšnjemu od­poru, na katerega je naletel, posrecilo izpeljati svojo zamisel glede 16 Ovoga puta to je bila bibliograf i bibliotekar Daniela Kermeci iz Matice srpske, kojoj se i javno zahvaljujem za pdf onog dela knjige Branke Radovic koji se odnosi na muzicko-scensku preradu Cankareve novele u knjizi ...... ....... . ...... .......-....... .... ...... .......... Knjiga je objavljena u Podgorici 2000. godine, ali nijedna od vecih srpskih biblioteka tu knjigu ne poseduje. D. Kermeci uspela je da skenirani deo te knjige dobije iz Univerzitetske biblioteke u Kragujevcu, na cemu joj se javno zahvaljujem. M.Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada... jezika, v katerem naj bi uprizarjali Hlapca Jerneja. Izhajal je iz tega, da se kljub uspešnemu prevodu izgubi lepota izvirnika, zato se je odlocil za slovenšcino, saj je našel v tem jeziku in v Cankarjevem de­lu veliko vec poezije in dramatike, pa tudi glasbene dramaticnosti.“ Branka Radovic pak naglašava da je autor svaku rec iz libreta obe­ležio akcentom, kako bi srpski pevac17 znao gde i kako da akcentuje originalne slovenacke reci. Ona takode istice da ovo nije prvo delo koje je Hercigonja komponovao koristeci tekstove slovenackih pisa-ca: vec 1938. godine komponovao je „Kronanje v Zagrebu“ Antona Aškerca, a kao partizan, 1944. komponovao je pesmu Karla Destov­nika Kajuha „Dekle v zaporu“. Objašnjavajuci zašto se Hercigonja odlucio za žanr pasije, do-pisnik Dela istice da je on izabrao novelu koja sadrži „trnovo pot cloveka, ki išce pravico. Prizvok biblijskih besedil, ki ga je cutiti v mnogih Cankarjevih delih, pa je, na kratko povedano, drugi razlog.“ I Branka Radovic istice Hercigonjinu fascinaciju biblijskom temati­kom i stilom u ovoj prici, pa citira njegove reci iz preambule libreta, gde on kaže: „mnogi Cankarovi tekstovi, a narocito Jernej imaju pri­zvuk biblijskih tekstova, možda baš tekstova evandelja. Neke tek-stove u Jerneju koji opisuju radnju bilo bi šteta izostaviti (iz muzicke realizacije) zbog njihove snage, lepote i simbolike. Zato sam došao na misao da pored velikog hora uvedem i grupu kazivaca (koju sam nazvao ’evangelisti’), horsku grupu od 14 pevaca (alt, tenor, bas), koja ce na odredenim mestima izlagati tekst radnje“ (Radovic 2000, 216). Beogradsko izvodenje nije bilo jedino. Za Dan republike (29. novembra) 1987. godine pasija je doživela još jednu premijeru, i to u mariborskoj Operi. Sada kritika ovo delo ne oznacava kao pasiju nego baš kao operu! A na naslovnoj strani mariborske partiture je oznacena godina 1980. kao godina njenog nastanka. To znaci da je kompozitor nastavio da radi na ovoj svojoj kompoziciji i posle one varijante iz 1978. godine, koju je posvetio svojoj supruzi i ciji se au­tograf nalazi u Narodnoj biblioteci Srbije. Prilicno obimna ocena objavljena je u prvoj svesci dvonedeljnog lista Naši razgledi od 15. januara 1988. godine. Njen autor, Bogdan Ucakar, naglašava da su u Mariboru „prvic odrsko predstavili glasbe-no scensko delo Hlapec Jernej in njegova pravica, ter da je bil navzoc tudi avtor, ki da je ’prejel letošnji kipec Kurirja, ki mu ga je predal prof. Ciril Cvetko’.“ Beogradska izvedba je – kaže kriticar – bila kon­ 17 Zanimljivo je navesti da je upravo sprski pevac Nikola Mitic pevao naslovnu ulogu kako u beogradskoj, tako i u mariborskoj predstavi. certna, „medtem ko smo odrsko operno realizacijo prvic videli na mariborskem opernem odru. Tudi v tem delu lahko s precejšnjo na­tancnostjo sledimo avtorjevim razumljivim in ’doslednim’ ustvar­jalnim opredelitvam. Cankarjev veliki socialni tekst, skladatelj ga je obdržal v izvirniku, poln kljubovanja krivicam in zaprtim vratom za pravicno spoznanje resnice, je seveda že v pisateljevem konceptu pasijonska igra moža, ki išce cloveško pravico in mesto pod soncem. Skladatelj Hercigonja je v svoji glasbeni imaginaciji globoko pre­gnetel to sporocilo, zanj pa našel ustrezno in sinteticno obdelavo.“ Kritika i dalje tece u pohvalnom tonu: „Scensko gravuro je izkle­sal z mocnimi, nikjer odvecnimi potezami, naslanjajoc se deloma na istrski melos, v melodicnih viških tudi na realisticno risanje ne­kakšnega veristicnega nadaljevanja,ki se ponekod stika tudi z impre­sionisticno barvitostjo.“ Kritik pohvali tudi režijo Franja Potocnika, ker da mu je „uspelo udejaniti odrsko verjetnost in kontinuiranost.“ Nismo uspeli da dodemo do zvucnog zapisa beogradske, a ni ma-riborske izvedbe. Sandra Požun iz Mariborskog pozorišta me je lju­bazno obavestila da je u njihovom arhivu sacuvana kopija partiture, da je još citljiva, ali kako su listovi velikog formata i uvezani u tvrde korice, ona se boji da skeniranje ne bi bilo izvodljivo. S jedne strane, fascinantno je što je Cankar bio tako cesta in-spiracija muzicara, a s druge, vec i na osnovu same bibliografije muzickih obrada shvatamo da je najveci deo tog materijala ostao u rukopisu, a za neke kompozicije se cak u spomenutoj bibliografiji muzickih obrada kaže: „Dostopno v zvocni izvedbi pri avtorju“. A neke, i to veoma znacajne i kompleksne muzicke obrade nisu cak ni bibliografski obradene. Rec je, dakle, o delima možda jednom ili dva puta izvedenim, delima koja su sacuvana u rukopisu – ukoliko su ostavštine kompozitora pohranjene u nekoj od nacionalnih bi-blioteka, a retko su partiture štampane u nekom strucnom casopisu (horske kompozicije uglavnom u elektronskom casopisu Naši zbori –zborovska revija; Grlica, revija za glasbeno vzgojo). Uvereni smo da su i u svetu retka književna dela koja su pretoce­na u scensku muzicku formu cak pet puta, da su se tim prenošenjem proze u scensko-muzicki žanr bavili kompozitori koji pripadaju raz­licitim kulturama. Stoga je prirodno što smo se u ovom radu zadržali baš na ovom fenomenu. Nije nam poznato da li su, kada i gde izvedene sve ove varijante prerade literarnog teksta u muzicki, ali znamo da su dela dvojice M.Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada... kompozitora – Matije Bravnicara i Nikole Hercigonje – izvedena vi-še puta, pa cak u razlicitim postavkama. Iz književnoistorijske perspektive tekst koji želi da prikaže re-cepciju muzickih obrada jednog, svakako najpopularnijeg, najcešce prevodenog Cankarevog dela ostaje nužno parcijalan. I to ne samo zato što a priori zanemaruje brojna druga u muziku pretocena i mu-zikom obogacena Cankareva dela, a koncentriše se samo na scen­sko-muzicke prerade price o slugi Jerneju, nego i zato što su ta dela sacuvana u rukopisu, ili (retko) u nekom internom zapisu, te, dakle, ne postoji mogucnost stvarnog vrednovanja muzickih kvaliteta (cak i pod uslovom da tekst piše muzikolog, a ne istoricar književnosti). Kada piše o recepciji nekog dela, istoricar književnosti najpre dobro prostudira delo samo, a onda procenjuje odnos svog kritickog zapisa prema objavljenim recenzijama. Ovde te mogucnosti nema. Recep­ciju ovde možemo doista samo preneti, samo prikazati, ne i oceniti njenu verodostojnost, sposobnost muzickog kriticara da se vine do suštine izvedenog dela. Cilj ovoga rada je, ponavljam, filološki pokušaj prikupljanja što više podataka o scensko-muzickim obradama ove, svakako najpo­pularnije Cankareve price. Sa željom da se ipak jednoga dana – mo-žda o stopedesetoj godišnjici Cankarevog rodenja (koja i nije tako daleko: 2026) – realizuje makar digitalno objavljivanje kako parti­tura, tako i zvucnih zapisa svih pet muzicko-scenskih obrada pice o slugi Jerneju. Literatura Avsenik Nabergoj, Irena. 2018. „Glasbeni tiski in rokopisi na literarna besedila Ivana Cankarja: povest Hlapec Jernej in njegova pravica v uglasbitvi Karola Pahorja“. V Starejši mediji slovenske književnosti: Rokopisi in tiski: simpozij Obdobja 37, ur. Urška Perenic in Aleksander Bjelcevic, 303–312. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete. Bajgarová, Jitka. 2008. „Skladatel meziválecného Brna Alfred Mahowsky a jeho opera Knecht Jernej“. Hudebni Veda 45: 295–312. Bravnicar, Matija. 1972. „Avtobiografska skica“. Sodobnost 72: 329–332. Gobec, Mitja (ur). 2018. Uglasbitve besedil Ivana Cankarja. Vrhnika: JSKD OI. Koter, Darja (ur). 2008. Matija Bravnicar (1897–1977) : Tematska publikacija Glasbeno-pedagoškega zbornika Akademije za glasbo v Ljubljani. Ljubljana : Akademija za glasbo, Oddelek za glasbeno pedagogiko, Katedra za zgodovino in literaturo. Leksikon jugoslavenske muzike. 1984. Zagreb : Lekskografski zavod. Osterc, Slavko. 1933. „Opera“. Ljubljanski zvon 53 (2): 123-125. Radosavljevic, Dragiša. 1984. „Hercigonjeva sla po slovenskih delih“. Delo 1. decembar 1984. Radovic, Branka. 2000. Gorski vijenac i ostala muzicko-scenska dela Nikole Hercigonje. Podgorica: Udruženje kompozitora Crne Gore. Slovenski narod. 1941.„Hlapec Jernej“ nova slovenska opera. Slovenski narod 25. januar 1941. Elektronski izvori: Hrvatski biografski leksikon. „Dobronic, Antun (Prosper), skladatelj“. https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4952 Hrvatski biografski leksikon. „Fribec, Krešimir, skladatelj“. https://hbl. lzmk.hr/clanak.aspx?id=6398 Hrvatsko društvo skladatelja. „Dobronic, Antun“. http://www.hds. hr/?s=Dobroni%C4%87+&post_type=member& lang=hr Hrvatsko društvo sladatelja. „Fribec, Krešimir“. http://www.hds. hr/?s=Fribec&post_type=member&lang=hr Leksikografski zavod Miroslav Krleža. „Dobronic, Antun“. https://www. enciklopedija.hr/Dobroni%C4%87%20Antun Moravská zemská knihovna.„Knecht Jernej“. https://vufind.mzk.cz/Record/ MZK01-000929572 Slovenska biografija.„Bravnicar,Matija“. https://www.slovenska-biografija. si/oseba/sbi1003130/ Marija Mitrovic Univerza v Trstu Italia marmitrovic41@gmail.com RECEPCIJA SCENSKO-GLASBENIH PREDELAV »HLAPCA JERNEJA« Ob stoletnici Cankarjeve smrti je Mitja Gobec objavil bibliografijo glasbenih predelav Cankarjevih pesmi, proznih in dramskih besedil. Na dolgem seznamu najrazlicnejših glasbenih predelav del tega plo­dnega pisatelja sta navedeni tudi dve operi, nastali na podlagi pove­sti »Hlapec Jernej in njegova pravica«. Prva je iz leta 1932, njen avtor je ceški skladatelj Mahowsky, avtor predelave iz leta 1936 pa je Mati­ja Bravnicar. Na podlagi nekaterih drugih virov pa je dvema scensko--glasbenima predelavama treba dodati še tri opere, ki jih seznam ne omenja: Antun Dobronic je oratorij zložil leta 1946, Krešimir Fri­ M.Mitrovic Recepcija scensko-muzickih obrada... bec leta 1951, opera pasijon v štirih dejanjih Nikole Hercigonje pa je nastajala vec let (1978–1980) in doživela dvakratno premiero: v Beogradu je bila leta 1984 postavljena kot pasijon, v Mariboru leta 1987 pa kot opera. Cilj te obravnave je filološko zbiranje podatkov o recepciji skoraj pozabljenih scensko-glasbenih predelav najbolj zna­ne Cankarjeve zgodbe. Kljucne besede: glasbene predelave, »Hlapec Jernej in njegova pra­vica«, recepcija Marija Mitrovic University of Trieste Italy marmitrovic41@gmail.com RECEPTION OF MUSIC-THEATRE PERFORMANCES OF THE BAILIFF JERNEJ AND HIS RIGHTS On the occasion of the centenary of Ivan Cankar’s death,Mitja Gobec published a bibliography of musical works based on Cankar’s poems, prose and plays. In the long line of various musical interpretations of this prolific author’s work, there are two operas based on the story The Bailiff Jernej and His Rights. The first opera is by the Czech composer Mahowsky and it dates from 1932, while the other was composed in 1936 by Matija Bravnicar. However, based on other sources it is known that there are three more musical interpretations of the same story about the servant Jernej that have been not mentioned in the bibliography. One is an oratory by Antun Dobronic composed in 1946, the other is an oratory by Krešimir Fribec (1951), and the last one is an opera-passion in four acts composed between 1978 and 1980 by Nikola Hercigonja. It was produced on stage twice: in 1984, in Belgrade, as a passion, and in 1987, in Maribor, as an opera. The paper seeks to present a philological reconstruction of evidence about these almost forgotten musical interpretations of Cankar’s story. Keywords: musical interpretations, The Bailiff Jernej and His Rights, reception Primljeno / Prejeto: 20. 06. 2020. Prihvaceno / Sprejeto: 04. 12. 2020. Ivana Vuksanovic DOI: https://doi.org/10.18485/slovenika.2020.6.1.2 Univerzitet umetnosti u Beogradu .UDK: 782.1(497.11) Fakultet muzicke umetnosti .792.54.091(497.11) vuksanovici@fmu.bg.ac.rs Naucni clanak Opera Pokondirena tikva Mihovila Logara i zasnivanje komicnog muzicko-scenskog žanra u Srbiji1 Sažetak Ustanovljenje muzicko-scenskog komicnog žanra u Srbiji dogodilo se tek u drugoj polovini XX veka, tacnije 1956. godine, pojavom opere Pokondirena tikva iz pera kompozitora Mihovila Logara (1902–1998), a prema istoimenoj komediji Jovana Sterije Popovica. Time je na srpskoj operskoj sceni pre­mošcen vremenski jaz od preko dva veka od pojave prve komicne opere u Italiji. Posle 65 godina od nastanka sagledava se znacaj ovog žanra u kul­turno-umetnickom životu Srbije prošlog veka, stilski i dramaturški dometi Logareve Pokondirene tikve, istorijat izvodenja ove opere i njen uticaj na dalji razvoj žanra u Srbiji. U tekstu se analiticki razmatraju mehanizmi Lo-garevog muzickog humora, sa posebnim osvrtom na odnos teksta i melodije vokalne deonice, kao i na ulogu orkestracije. Uprkos svojim kompoziciono­tehnickim i ekspresivno-humornim kvalitetima, Logareva opera nije uspela da se nametne domacoj publici cak ni kroz savremenije režije i adaptaci­je, te se u tekstu kriticki razmatraju sudbina Pokondirene tikve i recepcija ove opere tokom druge polovine veka kao posledica repertoarske politike srpskih operskih institucija i statusa humora u domacoj muzicko-scenskoj umetnosti. Kljucne reci: Mihovil Logar, bufo opera, Pokondirena tikva, muzicki humor, recepcija 1 Rad je napisan kao deo projekta Identiteti srpske muzike u svetskom kulturnom kontekstu Katedre za muzikologiju Fakulteta muzicke umetnosti u Beogradu. Projekat podržava Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije (evidencioni broj 177019). Ustanovljenje muzicko-scenskog komicnog žanra u Srbiji dogo­dilo se tek u drugoj polovini XX veka. Njegovo kasno utemeljenje posledica je, reklo bi se, prirodnog puta koji je vodio od romanti-carskog komada s pevanjem u XIX veku, preko osvajanja osnovnih elemenata opersko-scenske dramaturgije u romanticarskim ope-rama Stanislava Binickog i Isidora Bajica pocetkom prošlog veka, do primene lajtmotivske tehnike u zrelim operskim dramama Petra Konjovica i Stevana Hristica tokom prve polovine veka. Uprkos to­me što je u umetnickom, a narocito književnom kontekstu prošlog veka komediografski žanr bio vrlo popularan, a produkcija solidnog kvantiteta i visokog kvaliteta, komicna opera nije uspevala da se na­metne kao izazov za muzicke stvaraoce, niti je uspevala da se zna-cajnije afirmiše na repertoarima operskih institucija u Srbiji. Intenzivniji razvoj muzicko-scenskog žanra u Srbiji bio je pod-staknut osnivanjem beogradske Opere 1920. godine, podizanjem profesionalnog nivoa muzicara, izvodenjem opera italijanskih ve­rista i kompozitora nacionalnih škola, kao i gostovanjima stranih operskih pevaca. Time se ujedno postepeno i „vaspitavao“ operski ukus domace publike. U prvoj polovini veka tematika opera je ma-hom bila nacionalnoistorijski usmerena, pa je shodno tome i muzi­ka bila pretežno romanticarske provenijencije, sa znatnim osloncem na folklor i povremenim iskliznucima ka impresionizmu, verizmu i ekspresionizmu. U takvom, nacionalno-romanticarsko-folklornom kontekstu i bez ozbiljnije muzicko-scenske tradicije, humora u savremenom smislu te reci nije ni bilo. Poistovecen sa vedrim raspoloženjem, uglavnom je napajao folklorne žanr-scene u strukturi opera. U ova-kvu sliku se ubrajaju i dve komicne opere u tri cina izvedene 1951. godine u beogradskom Narodnom pozorištu: narodna opera Seljaci Petra Konjovica i Nevjesta od Centingrada Krešimira Baranovica. Dok je prva nastala prema tekstu popularnog pozorišnog komada Đido Janka Veselinovica, druga je radena prema noveli Turci idu Augusta Šenoe. Ne samo tematikom, koja svedoci o prisutnoj vezi sa roman-ticarskom tradicijom, vec i muzickim izrazom koji prati zaplete i njihovo srecno razrešenje, ove opere ne pokazuju znacajan iskorak i postupke moderne persiflaže. Konjovic sasvim eksplicitno navodi Mocarta kao uzora pri komponovanju svoje „narodne“ opere, što je rezultiralo komunikativnim muzickim jezikom i procišcenom fak­turom dela. S druge strane, u odnosu prema folklornoj tematici (i literarnoj i muzickoj) ne postoji kriticka distanca, koja je neophodna za humor, odnosno neko znacajnije iskliznuce iz podrucja konven­ I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... cijama i iskustvom ocekivanog. Konjovicevim Seljacima nedostaju brzina akcije i brio svojstven bufo operi, ali je zato muzickim izra­zom bila bliska široj domacoj publici i „ukazuje na potrebu da se u muzici ponovo osvoji veselost“ (Milin 1998, 101). Pojavom Logareve Pokondirene tikve (1956) na srpskoj operskoj sceni, premošcen je jaz od preko dva veka od pojave prve komicne opere u Italiji. Domaci muzikolozi s pravom isticu da je više para­doksalnih cinjenica vezano za taj znacajan trenutak u istoriji srpske muzike. Cinjenica je da je Jovan Sterija Popovic bio jedan od naj­popularnijih pozorišnih pisaca, a da nijedan njegov komad nije bio uoblicen kao komad s pevanjem. Iako je produkcija komicnih žanro­va u srpskoj književnosti bila vrlo živa, a sklonost srpske pozorišne publike prema komicnim komadima bila ocigledna, nijedan srpski veliki komediograf (Jovan Sterija Popovic, Kosta Trifkovic, Branislav Nušic) nije privlacio pažnju domacih muzickih stvaralaca. Poznato je i da je Nušic bio libretista za opere Na uranku Stanislava Binickog i Knez Ivo od Semberije Isidora Bajica, da je Sterija bio autor nedovr­šenog teksta za operu koju je nazvao Postanak srbskog carstva, ali da nikada nijedan od njih dvojice nije pisao libreto za komicnu operu. Stoga je Logareva opera Pokondirena tikva jedinstven slucaj u srp­skoj muzici; ne samo da je prva komicna opera nastala na tlu tada­šnje Jugoslavije prema tekstu jednog srpskog komediografa2 vec je i jedini primer ciste bufo opere u srpskoj scenskoj muzici. Poseban kuriozum jeste i cinjenica da je prva srpska bufo opera sa tematikom iz vojvodanske provincije XIX veka nastala iz pera kompozitora koji je bio „po majci Hrvat, po ocu Slovenac, po nacionalnom osecanju Jugosloven, po temperamentu Primorac, po srcu i mestu stalnog i životnog boravka ni došljak ni slucajni namernik, vec Beograda­nin“ (Zdravkovic 2008, 125), jedan od mnogih „stranih“ muzicara (slovenackih, hrvatskih, ceških, ruskih, francuskih) koji su u srpsku muziku uneli duh evropskog muzickog kosmopolitizma. Logar je ta­kode jedan od retkih domacih kompozitora (uz Konstantina Babica i Vojislava Kostica) u cijoj se muzickoj poetici humor prepoznaje kao spiritus movens. 2 Operete i „vesele opere“ nastale krajemXIX veka i tokom prve polovine XX veka – Vracara Davorina Jenka, Veseli mornari Roberta Tolingera, Tigar Petra Stojanovica – pisane su prema tekstovima stranih autora. Narodne opere Zacarana vodenica (1946) Svetomira Nastasijevica i Seljaci (1951) Petra Konjovica, iako pisane prema tekstovima srpskih autora (Nastasijeviceva opera prema pripoveci Milovana Glišica, a Konjoviceva prema komadu Đido Janka Veslinovica i Dragomira Brzaka), nemaju dramaturgiju i zaplet komicnih opera (o tome v. više u: Pavlovic 1995). Istorija opere Pokondirena tikva Mihovila Logara Opus Mihovila Logara bogat je raznovrsnim žanrovima, ali je posvecenost scenskom izrazu i narocito operskom žanru konstanta njegovog stvaralaštva i kompozitorova distinktivna crta u odnosu na njegove savremenike. Logar je dugo tražio inspirativni, odgova­rajuci tekstualni predložak za vedro scensko delo: od zanimljivog pokušaja „šekspirovske simfonije za orkestar i scenu“ (Cetiri scene iz Šekspira /1927–31/, gde je drugi stav inspirisan Mletackim trgov­cem, a poslednji je nastao prema Snu letnje noci), preko britke sati­re svog „zemljaka“ Ivana Cankara, Sablazan u dolini šentflorijanskoj 1938. godine, do Kir Janje Jovana Sterije Popovica 1940. godine. Na-žalost, nijedno od ovih dela nije izvedeno na beogradskoj sceni.3 Iz šekspirovske simfonije izvedeni su samo pojedini odlomci na Radio Beogradu, Šentflorijanci su tek tri decenije kasnije doživeli premije­ru, ali ne u glavnom gradu, vec u Sarajevu, dok je jedina rukopisna partitura opere Kir Janja stradala za vreme bombardovanja 1941. godine u Narodnom pozorištu u Beogradu. Sledeci Logarev izbor bi-la je Sterijina Pokondirena tikva. Logar je inspiraciju dobio gledajuci pozorišnu predstavu u režiji Huga Klajna, sa Ljubinkom Bobic u glavnoj ulozi (1954. godine), a opera je izvedena 20. oktobra 1956. godine povodom proslave 150-godišnjice rodenja i 100-godišnjice smrti Jovana Sterije Popovica. Pokondirena tikva je posvecena oper­skoj pevacici Milici Miladinovic,4 koja je bila nosilac glavne uloge (slika 1); dirigovao je Dušan Miladinovic, režirao je Josip Kulundžic, autor scenografije bio je Stanislav Beložanski, a kostimografiju je potpisala Milica Babic. 3 Opera Sablazan u dolini Šentflorijanskoj, za koju je sam kompozitor napisao libreto prema Cankarevom delu, dobila je nagradu Udruženja prijatelja umetnosti „Cvijeta Zuzoric“ iste godine kada je i nastala (1938). Beogradska publika je videla ovu muzicku farsu u tri cina na gostovanju sarajevske Opere u okviru prvih Beogradskih muzickih svecanosti 12. oktobra 1969. godine. 4 Na partituri opere u izdanju Udruženja kompozitora Srbije (Beograd, 1969) zapisana je i posveta: „Milici Miladinovic; za njenu visoku umetnost glasa i glume.“ I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... Slika 1 - Milica Miladinovic u ulozi Feme, 1956. Logareva opera je posle premijere doživela još samo sedam iz­vodenja. Iz pera Marjana Kozine usledio je prvi ozbiljniji prikaz ope-re u casopisu Zvuk 1957. godine, gde je autor teksta izneo – osim ocene da se radi o delu koje „zadovoljava stroge medunarodne zah­teve“ (Kozina 1957, 381), pohvala za orkestraciju, realizaciju vokal­nih deonica, duhovitost i prijemcivost modernog muzickog izraza – i blagu kritiku spram trajanja opere i brzine zbivanja na sceni. Kozina je dobronamerno preporucio Logaru redakciju opere u vidu skracenja i „razredivanja“ partiture, a u cilju isticanja onih mome­nata koji su publici najdopadljiviji. Pokondirena tikva je, potom, obnovljena takode u Narodnom po­zorištu u Beogradu 1973. godine (slika 2) sa dodatim baletom na pocetku drugog cina i „ne baš opravdanim skracenjima“ (Pavlovic 1982, 60). Ovom prilikom operu je režirao Jovan Putnik, za dekor je bio odgovoran Vladimir Marenic, kostime je kreirala Ljiljana Drago­vic, a dirigovao je ponovo Dušan Miladinovic. U svom prikazu nove postavke opere Mirka Pavlovic piše da je za izvodenje ovakve vrste operskog dela „potreban odnegovan i vrlo odreden stil izvodenja, kao i vrlo ujednacena grupa izvodaca […] I pored lepih dostignuca pojedinaca, izvodenja u celini nisu imala lakocu, perfekciju, humor-nu lepršavost, stilsku ujednacenost, pa je delo gubilo od svoje priro­dne penušavosti i bljeska“ (Pavlovic 1982, 60). Slika 2 - Milica Miladinovic, Jovo Gligoric i Dobrila Bogoševic u operi Pokondirena tikva, 1973. Iako je Logar svoje delo prvobitno namenio Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu (po porudžbini tadašnjeg direktora Ivana Silica), Pokondirena tikva je svoju novosadsku premijeru doživela tek cetrdeset godina posle nastanka, 3. juna 1993. godine. Reditelj opere bio je Bogdan Ruškuc, a dirigovao je Angel Šurev. Tada je zbog režij­skih promašaja, posle svega nekoliko predstava skinuta sa repertoa­ra. Iz Logarevog pisma Mirki Pavlovic saznajemo: „Sa druge strane, strašne su vesti iz Novog Sada: Tikva pocinje sa dacom – maltene sa mrtvackim sandukom – i prve su reci na sceni ’Nobles hocu, nobles u mojoj kuci!’ Režiser si je dozvolio nemoguce skokove – a ne zna muziku; dramski je covek. Ali kako tako, predstava mora ici na za­tvaranju Sterijinog pozorja… Ne poznajem tog famoznog reditelja – kažu da ima dobrih ’caka’. Dirigent je ocajan, bez temperamenta. Bio je kod mene svega jedanput“ (Pavlovic 2008, 47). Iz Logareve korespondencije sa Miodragom Milanovicem, koji je bio inicijator I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... postavke opere u Novom Sadu i tumac Ružicica u operi, ocigledno je kompozitorovo neslaganje sa inscenacijom, sa ubacivanjem erot­ske scene (Milanovic 2010),5 nedovoljno brzim tempom uvertire i skracenjem finala prvog cina. Logar u tim pismima zagovara što kla­sicniji, „goldonijevski“ pristup inscenaciji, a izricito se protivi uba­civanju proznih delova teksta, odnosno zingšpil elemenata. Sledeci pokušaj postavke opere zabeležio je Operski studio Na-rodnog pozorišta 2004. godine (režija i klavirska pratnja Aleksandar Kolarevic), kada je Pokondirena tikva, uprkos navedenom kompozi­torovom stavu, režirana kao zingšpil opera sa originalnim Sterijinim delovima teksta i Logarevim muzickim numerama i scenama (slika 3). Uzimajuci u obzir primedbe Kozine u vezi sa premijernim izvode­njem 1956. godine, ovo je bio zanimljiv rimejk opere koji je ubrzao radnju i skratio trajanje opere. Ipak, u takvoj, možemo reci, „operi s klavirom“ nedostaje raskošna štrausovska, živopisna i duhovita, a pre svega funkcionalna Logareva orkestracija. Posle premijere na maloj sceni Narodnog pozorišta, odigrano je nekoliko predstava u pozorištu „Slavija“, a zatim je i ta verzija nestala sa repertoara. Nova postavka opere usledila je 2006. godine u okviru Sterijinog pozorja (u režiji Gordane Kamenarovic i adaptaciji Miodraga Milanovica); i ovoga puta sa klavirskom pratnjom, ali po libretu Huga Klajna. Slika 3 - Ivana Milašinovic kao Fema, Pokondirena tikva, 2004. 5 „Apsolutno preinaciti erotsku scenu izmedu Evice i Vase. Ta Sterija se prevrce u grobu na to“ (Milanovic 2010). Zašto prva srpska bufo opera, nastala prema popularnoj Steriji­noj komediji koja tretira jednu uvek aktuelnu temu i kao delo kom­pozitora koji je i ekspresivno i kompoziciono-tehnicki ubedljivo vladao muzickim humorom, ne uspeva da se održi na repertoarima srpskih operskih institucija? Da li je problem na strani politike sa­mih institucija, nedovoljne i/ili neadekvatne kritike ili pak na strani publike, odnosno karakteroloških i kulturoloških crta naroda i pod-neblja? Pokušaj odgovara na ova pitanja usledice posle sagledavanja Logareve muzicke realizacije libreta i kljucnih komicnih elemenata u operi. Iz istorijata opere Pokondirena tikva evidentno je više poku­šaja da se revitalizuje ovo, za istoriju srpske muzicke scene, izuzetno važno delo; dosadašnja razlicita citanja Logareve partiture pružaju nadu da bi ova opera mogla da nade odavno zasluženo mesto na srpskim operskim scenama. Eventualna slovenacko-srpska kopro­dukcija dve Logareve komicne opere, Sablazan u dolini Šentflorijan­skoj i Pokondirena tikva, dodatno bi doprinela medukulturnoj sara­dnji i komunikaciji, kao i oživljavanju scenskog opusa kompozitora koji je inspiraciju za svoja dela nalazio u komediografskom žanru sa oba jezicka i kulturna podrucja. Profilisanje likova u operi Pokondirena tikva Zajednicku nit Logarevih dotadašnjih scenskih dela, ukljucujuci i balet Zlatna ribica (1950), cine, prema mišljenju Nadežde Mosusove, primese komedije del arte: likovi po uzoru na Arlekina, Kolumbi-nu, Pantalonea ili Doktora, prerušavanje i pantomimske scene, te duh „puckog“, italijanskog/mediteranskog teatra (Mosusova 2008, 30–35). Uticaj komedije del arte na naše komediografe – Steriju, Trifkovica i Nušica – nije, naravno, bio direktan, ali se odvijao pre­ko evropskih velikana kao što su Goldoni (Carlo Goldoni), Molijer (Jean-Baptiste Poquelin Moliere) i Marivo (Pierre de Marivaux), cije su komedije igrane u domacim pozorištima. Narocito je vidan uticaj Goldonijevih komedija, koje je srpska publika još od 1842. godine mogla da prati na scenama pozorišta u Novom Sadu i Beogradu. U Molijerovim komadima, koji su beogradskoj publici bili poznati od 1948. godine, nema eksplicitnih tragova komedije del arte, ali su ne­ka iskustva tog pozorišta prisutna u vidu arhetipskih dramaturških konvencija – veštine zapleta, komicnih situacija i duhovitih replika, scenskih obrta i iznenadenja – ili nekih tipova likova koji bi nas pod-secali na Pantalonea, Doktora, ljubavne parove ili brojne varijante slugu. I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... Sterijina Pokondirena tikva je, tematski gledano, komedija o ekonomskom uzdizanju zanatlija u Vršcu prve polovine XIX veka. Moglo bi se reci da u ovom delu Sterija poseže za tipicno molije­rovskim motivom, recimo onim iz Gradanina plemica, a to je težnja nižeg sloja tek formiranog gradanskog staleža da se domogne viših društvenih slojeva. Iako je Pokondirena tikva prevashodno komedija karaktera, s ciljem da deformisanu strast za „noblesom“ podvrgne ruglu i dovede do besmisla i apsurda, ona istovremeno govori o kon­kretnoj društvenoj realnosti s pocetka XIX veka u ondašnjoj južnoj Ugarskoj. Jezik kojim govore Sterijini likovi možda je arhaican iz da­našnje perspektive, ali su zato „pokondirenost“ jezika i likova, aspi­racije ka društvenom statusu elite i lažno predstavljanje – teme koje su aktuelnije danas nego što su to bile u Sterijino vreme. Satiricna znacenja transgresiraju istorijsko-vremensku i geografsko-lokalnu determinantu literarnog teksta ka vremenu citaoceve recepcije dela. Sterija oslikava provincijsku zajednicu formirajuci dva „tabora“. Prvi tabor cine glavni protagonisti i zastupnici ideje o „noblesu“: primitivna opancarska udovica Fema, slavjanski pesnik i filozof Ru­žicic i cankoliza Sara. Drugi tabor cine sporedni, ali veoma bitni li­kovi koji su „glas razuma“ u komediji: Femina kcerka Evica i njen verenik Vasilije (kalfa Feminog pokojnog muža), Femina sluškinja Ancica i šegrt Jovan, kao i Femin brat Mitar. Mitar je lik cija je funk-cija izrazito didakticka, moralno-vaspitna i najmanje uverljiva, ali je sa stanovišta glavne namere pisca preko potrebna i može se, uslo­vno receno, smatrati pišcevim alter egom. Pocetna Femina sentenca: „Opet ti kažem devojko, ja hocu no­bles u mojoj kuci“, instantno karakteriše Femin profil; od nje pa do kraja komedije Sterija plasticno slika lice karakteristicne društvene pojave – snobizma. U tom cilju služi se dramskim postupkom karak­terizacije kroz dijalog dva lica na sceni, izbegavajuci suvišne zaplete i ubrzavajuci tok radnje. Narocito je karakteristicno odsustvo mo-nologa koji se u klasicnoj dramaturgiji smatra najfunkcionalnijim sredstvom psihološkog kreiranja lika. U Sterijinoj komediji nema ni masovnih scena, pa se svi kljucni dogadaji odvijaju u kamernoj, intimnoj atmosferi „izmedu cetiri zida“. Na taj nacin društvena za­jednica i njen odnos prema Feminom snobizmu ostaju „spolja“ u odnosu na radnju, materijalizujuci se uvek iznova iz ugla konceptu­alnog sveta gledaoca/citaoca. Tek se u završnoj sceni pojavljuju svi likovi komedije, od kojih je jedan Femin brat Mitar, moralni sudija. Kao svojevrsnu opoziciju Femi, Sterija postavlja u prvom cinu tri lika: Evicu, Vasilija i Saru. Klasican zaplet izostaje, a nadomešcu­je ga usložnjavanje odnosa likova, koji kroz dijaloge otkrivaju svoje društvene uloge: ulogu majke i gazdarice/udovice u porodici iz za­natlijskog staleža, ulogu pokorne kcerke u patrijarhalnoj porodici i ulogu kalfe i šegrta u klasnohijerarhijskom gradanskom društvu XIX veka. Istovremeno, kroz dijaloge se kristališe i odnos protagonista prema gazdaricinom porivu da „tera modu“. U dijaloškim scenama Femin like je iznijansiran u rasponu od proste, vulgarne žene u sceni sa Evicom, preko autenticnog lika opancarice u dijalogu sa kalfom Vasilijem, do žene koja je „težnjom od sebe veca“6 u sceni sa Sarom. Srž komike Sterijinog teksta lociran je u „personalnom izraža­vanju“ (Klajn 1958, 235), odnosno u samom Feminom i Ružicice­vom govoru u svojevrsnoj rodnoj, ženskoj i muškoj pokondirenosti. Femin govor obeležavaju iskvareni nemacki i francuski izrazi, koji u kombinaciji sa vulgarnim izražavanjem jedne opancarice stvara­ju socnu verbalnu komiku. S druge strane, Ružicic, tobož filozof, a zapravo pesnik-hohštapler i varalica koji se obraca školovanijoj pu­blici, nakaradno koristi „crkvenoslavjanski“ jezik. Time se u opozi­ciju postavljaju zapadni i istocni kulturno-jezicki modeli XIX veka. U teorijsko-kritickim analizama Sterijinog dela može se naici i na mišljenja da je kroz Ružicicev lik pisac ismevao „pseudo-klasicnu književnu školu, odnosno njene sledbenike u nas, njihov pesnicki ideal koji je visokoparna teatralnost, mutnu simboliku iz klasicne mitologije i ruskoslavjanski jezik“ (Radonjic 2003).7 Ružicicev lik se, poput Feminog, takode oblikuje kroz dijaloge sa drugim protagoni­stima i njihovim reakcijama na filozofove jezicke egzibicije. Ostali likovi komedije su tako izgradeni da ponašanjem i postup­cima u susretu sa Femom i Ružicicem doprinose razotkrivanju pra­vih osobina glavnih protagonista. Uticaj komedije del arte, osim u kamernosti scene, možda se najviše primecuje u samim tipovima likova: Fema kao roditelj (vecchi), Evica i Vasilije kao ljubavni par (innamorata) i Ancica i Jovan kao sluge (zanni). Ružicic, kao kvazifi­lozof i pesnik, a opet i lovac na status, poseduje mešavinu karakte­ristika likova kao što su Doktor (il Dottore) i Pantalone (Pantalone). U komadu nema konkretnog prerušavanja kao u komediji del arte, ali se u Sterijinom realistickom postupku likovi kao Fema, Ružicic i Sara ipak izdaju za ono što zapravo nisu. 6 U pitanju je stih iz Sterijine pesme Covek: „Cudno stvorenje s malom snagom i željam’ ogromnim / S pedi života merom, težnjom od sebe veci“ (Hristic 2005). 7 Smatra se da je direktna meta, putem parodije, bio Dositej Obradovic (Radonjic 2003). I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... Tekst Sterijine komedije, možemo da konstatujemo, satiricna je kritika društva koja provocira sledece binarne opozicije: priva­tno (licno) – javno (društveno), aristokratija (nobles) – gradanstvo (plebs), sakralno – profano, lažno – istinito. Kao u svakoj satiri, kri­ticka oštrica pogada oba pola ovih parova; podsmeh je podjednako na strani svih aktera u drami, kao i na liniji pisac – citalac. Libreto Huga Klajna za Logarevu operu prilagoden je operskoj dramaturgiji, a da pritom ne narušava Sterijin specifican dramatur­ški koncept: uveden je hor, dodati su neki stihovi za arije, redigovani su dijalozi, a kljucna promena u odnosu na Sterijin tekst je izme­štanje Mitrovog monologa na sam kraj opere, cime se postiže efika­snost razoblicavanja i raskrinkavanja likova. Dramska koncepcija je klasicna: prvi cin ima ulogu ekspozicije likova, u drugom cinu dolazi do razvoja situacije i zapleta (pojavom Ružicica i preusmerenjem njegovih bracnih namera sa kcerke na majku; zatim prodajom bur-mutice – inace Feminog poklona „mladoženji“ – u kojoj se nalazi Vasin lutrijski tiket, uz pomoc kojeg ce steci novac, a samim tim i dozvolu da se oženi Evicom), dok treci cin razotkriva nesporazume, prave identitete Sare i Ružicica, a Femu odvraca od noblesa, te tako daje rasplet drame u maniru happy end-a, tako karakteristicnog za komediju.8 Logar je, prepoznavši okosnicu komicnosti Sterijinog komada u jezickim kalamburima i tipovima govora njegovih likova, svojom muzikom vešto podupirao tekst, u izvesnim aspektima cak nado­mešcujuci ono što su njegove nedostajuce komponente: gradaciju Femine ostrašcenosti skoro do ludila i odnos društva prema Femi. Žižne tacke Logareve opere pozicionirane su u arijama, s tim što kompozitor ne koncipira arije u sasvim tradicionalnom smislu. One su cesto isprekidane dijalozima ucesnika, prerastaju na momente u duete ili tercete i, neretko, bivaju uzglobljene na nacin koji obez­beduje dinamicnost i prohodnost dramskog dogadanja. Iako u operi nema lajtmotiva, „spiralno“ sprovodenje nekih motiva iz arija obez­beduje povezanost muzickog toka i kratke reminiscencije na pre­thodna scenska dogadanja. 8 Ova je izmena bila nužna, prema recima Huga Klajna, zbog specificnosti, odnosno ambivalentnosti Sterijinih komedija (ili tragikomedija). „Sterijini završeci su gotovo uvek obojeni nekom setom, u završnom akordu ima redovno i jedan disonantan ton“ (Klajn 1956, 239). Muzicki humor u operi Pokondirena tikva Muzicki jezik opere je umereno moderan; savremen, ali nepre­tenciozan. Mekši je i manje harmonski disonantan nego što je bio u prvoj Logarevoj stvaralackoj fazi, po kompozitorovom dolasku u Beograd. Vokalne deonice u arijama i recitativima u potpunosti su podredene razumljivosti teksta i fleksijama govora. Orkestarska pratnja je, s druge strane, ilustrativna i sugestivna; orkestar je taj koji stvara štimung, docarava situacije i komentariše ih. Obilje si­tnih muzickih gestova, parodije konvencionalnih muzickih topika (kao što su trijumfalni marš ili igre), efektno upotrebljenih disonan­ci ili ukrasa, iznenadnih cezura, diskontinuiteta muzickog toka (koji je pretežno con brio) ili promene afekta – sve to spada u arsenal Lo-garevih humornih tehnika. U skladu sa Sterijinim konceptom psihološkog ocrtavanja Femi­nog karaktera u prvom cinu drame, Logar je pocetni cin opere, inace znatno duži u odnosu na drugi i treci, realizovao nizom scena u ko­jima Femin lik skicira kroz odnose sa ostalim protagonistima. Svoj san o noblesu Fema isprva saopštava Evici u ariji sa zvoncetom (par-titurni broj 28). Statusni simboli visokog staleža iz Femine vizure – zvonce i lepeza – muzicki su ilustrovani odgovarajucim motivima ikonicke srodnosti: zvonce – tremolom violina i tercnim grupetima flauta u visokom registru, a lepeza – ritmizovanim motivom velike terce u deonici solo violine i na fonu prekomernog trozvuka harfe. Komika melodije („Znaj da nobles pravi kiti se i beli i trinkelte de­li i haljine bira i francuski parlira i kosu frizira“) zasnovana je na tendencioznim sekvencama motiva naviše po sekundama, cime se podvlaci nabrajanje osobina noblesa i kulminacija na rimovane reci „parlira“ i „frizira“. Ovi galicizmi markirani su bogatim ornamenti-ma i trilerom u pravom bufo stilu. Izmedu nakicenih refrena Fema grdi Evicu („drnda, sluta, prava krava“), prelazeci naglo sa „noble-snog“ na vulgarni govor, što Logar muzicki realizuje prelaskom sa melizmaticne melodijske konture i trocetvrtinskog takta na skan­dirajuci parlando u parnom taktu. Živopisna Logareva orkestracija pruža snažnu podršku burlesknim obrtima, kako u ovoj ariji, tako i u celoj operi. Orkestar trojnog sastava sa vecim brojem udaraljki nijednog trenutka ne pokriva glasove, ali stvara štimung i komen­tariše tekst. Tako u ovoj ariji, osim pomenutih ikonickih znakova lepeze i zvonca, karakteristican je „srebrnasti“ zvuk harfe sa efek­tnim glisando završnicama fraza; kratke ritmicko-melodijske figu­re izvedene iz melodije refrena mogu se cuti u deonicama drvenih duvackih instrumenata (flaute, oboe i klarineti), a brojni ukrasi im I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... daju humorni karakter. I dok violine pružaju harmonsko-melodij­sku i intonativnu potporu vokalnoj deonici (sa povremenim picika-to efektima i imitacionim ponavljanjem motiva), viole, violoncela, kontrabasi i horne održavaju ritmicki valcersko-lendlerski puls. Poenta prvog cina locirana je u razvijenoj sceni dolaska Sare (Gavotta – Allegretto sostenuto e buffo, partiturni broj 43). Muzicki obrazac gavote ovde je plasiran kao indkesicni znak francuskog kul­turnog modela. Igra je nestala u Parizu pocetkom XIX veka, te je tako u vreme o kojem Sterija piše i u kojem se radnja komedije do­gada vec bila passé. Jezicki kalamburi, od Sarinog pitanja: „Vi kec?“ (nemacki: Wie geht’s? / Kako ste?) do cuvenog „komi fo“ (francuski: comme il faut? / Kako treba?), koji Fema ne može da zapamti, pa ga prekraja u – „mikofo“, kao i Sarin euforicni izveštaj o tome šta je sve jela kod „gospoje Mirkovicke“, Logar vrlo plasticno ilustruje prateci fleksiju reci, uzdahe pune cežnje i divljenja. Humor pociva na se­mantickoj neusaglašenosti gracioznog karaktera gavote i trivijalnog teksta; slicno vec opisanom postupku u Feminoj ariji, Sarina deo­nica prelazi u parlando, a persiflaže ima u staccato melizmima i u cestim cezurama, koji, združeno, ostvaruju efekat Sarinog uzbude­nog i izveštacenog govora. U persiflaži ucestvuje i orkestar, koji na momente suptilno prokomentariše radnju glisandima, a u prvi plan neocekivano izbija u trenutku Feminog šepurenja novim loknama pred Sarom (Espressivo e largamente assai, partiturni broj 49), tu­maceci temu gavote u malerovsko-štrausovskom, tužno-smešnom maniru: u forte dinamici, u neopredeljenosti izmedu dura i mola, u umornom tenuto naglašavanju arze u deonici fagota i trombona, u ehu submotiva gavote u pikolo flauti i trubi i tendenciji usporava­nja. Kao da se kompozitor i sam u tom trenutku zapitao: ima li kraja ovoj farsi? Centralno ironijsko i kulminaciono mesto cina dogada se u momentu kada Sara provodadžiše Evici („hipš frajlici“) izglednog mladoženju – „filozofa od karaktera“. U tom trenutku Logar napu­šta ritam gavote, postepeno reducira ucešce orkestra do potpunog ukidanja zvucne podloge. Femino pitanje, izgovoreno s nevericom – „filosof!?“ – ilustrovano je tritunosnim skokom. U ovom kljucnom dramaturškom obrtu usledice komentar orkestra: tuba solo svira u forte dinamici najdublji ton svog opsega kontra Es (!),9 uz podršku bubnja i tam-tama, ciji je odjek teskoban i zastrašujuci. Ovaj mo-menat je lociran otprilike na mestu zlatnog preseka prvog cina i Logarev potez litote je muzicki gest kojim se postiže snažan efekat 9 Kontra E je najdublji ton tube, te takopostoji velika mogucnost da pikirani ton kontra Es bude pogrešno odsviran, narocito u forte dinamici. sarkazma. Pritom, koristi dva muzicka simbola – tritonus u Feminoj deonici kao raspolucenje tonaliteta, i najnezgrapniji instrument ko­ji orkestar poseduje. Ali, kad se Fema oporavi od prvobitnog šoka, gavota se nastavlja u ubrzanom tempu, projektujuci Feminu viziju blistave buducnosti („grofice, baronice, preda mnom ce puziti“). Do kraja prvog cina usledice niz mini scena-dijaloga Feme sa ostalim akterima komedije u manje-više slicnom karakteru igre. Hu­morni ton je prisutan konstantno, jer ga produkuje sam tekst. Fema odbija da je zovu majstoricom jer je sad „frau fon gospoja“, mada se nikako ne može setiti kako se to kaže na francuskom. No, i kad se se-ti, zajedno sa otmenim izrazom, omakne joj se uzrecica koja joj jeste prirodna („najvece madame – madame, vrag im materi, nisam mo-gla otoic pogoditi“). Usledice prepirka sa Jovanom i duet Feme i An­cice, u kojem služavka daje savete svojoj gospodarici o tome „kako se nobles unterlondruje“. Taj lendler, malerovsko-štrausovskog tipa po orkestraciji, specificna je parodija na operske duete (Sempre lo stesso tempo, partiturni broj 79). Lendlerska tema u orkestru pona­vlja se varirano pet puta; specificnu boju melodije ostvaruju visoke violine udvojene u oktavi, picikato naglasak (kontrabas col legno!), dok se kontrtan efekat ostvaruje združenom bojom zvona i harfe na nenaglašenim taktovim delovima. Na ovom fonu se odvija i dija-log Feme i Ancice. Ancica se ironicno, napadno snishodljivo obraca „milostivoj gospoji“ u karikiranom koloraturnom stilu. Ritmicki is-prekidana vokalna deonica sa upadljivim forsiranjem granicnih to-nova sopranskog registra (c3) predstavlja parodiju na bravure kolo­raturnih sopranskih deonica. Posebno dolazi do izražaja u trenutku kad Ancica Femu obaveštava da nobles gospoda uglavnom „u forte-pjano udaraju“. Srednji odsek valcera („da mi kupiš tri drombulje da se nobles unterlondruje“), u kojem se dve vokalne deonice pretežno krecu u paralelnim tercama i sekstama, na fonu romanticarskih har­monija, lako uspostavlja asocijativnu vezu sa italijanskom operom i Verdijevim duetima. Parodijski momenat je i kvazionomatopejsko oznacavanje drombulja, koje svojim neprikladnim „tu-tu“ više aso­cira na, kontekstu takode neodgovarajuci, pastoralni „ku-ku“. Ovim kalamburskim „bisociranjem“ ostvaruje se snažan komican efekat, koji se, u krajnjoj konsekvenci i kontekstu vremena u kojem je opera nastala, može tumaciti i kao parodijska kritika na repertoarsko fa-vorizovanje italijanske opere na domacim scenama. U drugom cinu dolazi do zapleta koji afirmiše i druge vidove ko­micnog, kao što je recimo groteska. Femina ostrašcenost dobija na intenzitetu i to je primetno vec u numeri sa Jovanom, u okviru ko­ I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... je je i Femina arija „Iz Pariza dolazi bonton, ah, francuski je moj pasjon!“ U ovoj ariji ona kombinuje, bez ikakvog reda i smisla, ono malo francuskih reci koje misli da zna: „satunder“, „božur“, „mi­kofo, „propopopo“, „saprbu madam“, „les nobles“, „les tružes“ itd. Izmedu refrena, ona pokušava Jovana da nauci francuskim recima (što rezultira dodatnim jezickim kalamburima), traži od njega da joj kupi „lamura“ (misleci pri tom na psa), sanjari o udaji svoje kceri za filozofa i kakvu ce time dobiti „propusnicu“ za visoko društvo. Tri­jumfalno zakljucuje „divit’ ce se Femi ceo svet“. U tom emfaticnom trenutku ona ne govori više u prvom licu, a u muzici je to proprace-no pojavom toposa trijumfalnog marša. Signaliziran je metrickom promenom, fanfarnim motivom u trubama i forte nastupom lime-nog duvackog korpusa (oznaka Trionfale, ispred partiturnog broja 24). Poslednji refren se izvodi dva puta sa euforicnom kulminacijom ponovljenih izraza u isto tako euforicnoj melodijskoj liniji, sa op-štom tendencijom agogickog ubrzanja (Accelerando. Piu vivo) i od­zvucima toposa trijumfalnog marša u trubama, trombonima i dobo­šu. Kombinacija toposa – skercoznog i marševskog, besmisleno na­brajanje i opsesivno ponavljanje reci „madam“, euforicna agogika, a prevashodno neuroticno skokovita i ritmicki pokretljiva vokalna deonica – sve je to u službi dovodenja Feminog „pasjona“ do granice ludila. Ova arija je egzemplifikacija groteske (kao hibrida smešnog i strašnog) u Logarevoj operi. Opsesivno ponavljanje, koje inace nije svojstveno dramskom tekstu, barem ne onom Sterijinog doba, u muzici je mocno sredstvo realizacije raznolikih efekata. U ovom slucaju, Logareva partitura nudi izvesnu nadgradnju psihološkog profila Sterijine Feme, te predstavlja momenat o kojem bi reditelji morali da vode racuna u eventualnim buducim postavkama opere.10 Introdukcijom Ružicica u drugom cinu, dramski akcenat se u izvesnoj meri pomera sa Feme na samozvanog filozofa i pesnika, cija je prva sentenca na sceni u maniru pateticnih idilicno-roman­ticarskih stihova: „Nebo grmi, zemlja strepi, slavuj peva, ševa trep-ti…“ (partiturni broj 30). Od tog trenutka nadalje, metro-ritmicka organizacija muzickog toka prilagodava se Ružicicevim jezickim, izvitoperenim obrtima slavjanoserbskog jezika; silabicna melodija, neretko modalno obojena, asocira na crkvene napeve. U Sterijinim komedijama slavjanoserbskim jezikom se služe varalice, probisveti i fantasti, koji time pokrivaju svoju prevrtljivost. „Pokondirenost“ Ružicicevog govora ima, dakle, drugacije jezicko ishodište, ali je 10 Ovo naglašavamo zbog rediteljskih skracenja opere u dosadašnjim izvodenjima. Završni segment Femine arije ne nalazi se na snimku opere u posedu Radio Beograda. predmet podsmeha u istoj meri u kojoj je to i pokondirenost Femi­nog govora. Paradigmaticni primer ozbiljno-pateticnog karaktera Ružiciceve melodijske linije možda se najbolje ocrtava u egzaltiranoj sentenci „Svakom svoje, moja je slava stihotvorstvo moje…“ (drugi cin, par-titurni broj 40). Književni kriticar Milan Tokin u Ružicicevom „sti­hotvorstvu“ lucidno prepoznaje Sterijinu parodijsku aluziju na poe­ziju Dositeja Obradovica (Tokin 1956). U odnosu na deonice ostalih protagonista, Ružicicev vokalni part pokazuje distinktivna obeležja: postepeno melodijsko kretanje oslobodeno nezgrapnih skokova i ukrasa, sporiji ritmicki tok, bez kapricioznih figura i cestih pauza. Dugi, izdržani tonovi u visokoj baritonskoj lagi (ton f1), silazno kre­tanje po tonovima eolskog mola, kao i kvartni skok naniže (iz tonike u dominantu) daju Ružicicevoj deonici posebnu notu uzvišenosti i autoriteta. Orkestar dodatno pojacava taj utisak udvajajuci pocetak sentence, a zatim i dramaticnim tremolima u gudackom korpusu. U realizaciji same vokalne deonice nema niceg eksplicitno komic­nog; komentar daje orkestar, koji, poput antropomorfiziranog tela, karikira pompezne motive filozofa (limeni duvacki instrumenti), podsmeva mu se (ornamentiran motiv u flauti pikolo, oboi i harfi) i kikoce se umesto publike. Ružiciceva vokalna linija dobija komi-cno znacenje tek u kontekstu, u direktnom suceljavanju sa vokalnim deonicama drugacije izražajne provenijencije ili, kao u poslednjem navedenom slucaju, kao predmet poruge orkestra. Sintagmatske inkongruencije postaju osnovno sredstvo komike u drugom cinu. One se, u daljem toku, manifestuju prvenstveno u dijalozima Ružicica sa Evicom i Jovanom. Scena sa Evicom (arija „Šta je život bez ljubavi?“, partiturni broj 54) gradena je u smeni filozofovih egzaltiranih, pateticnih tirada, opterecenih epitetima i metaforama, i Evicinih kratkih pitanja. Kako je ljut zbog nerazume­vanja na koje nailaze njegove pesnicke metafore, usledice epizoda koja je pandan onoj euforicnoj Feminoj iz prvog cina. Uz fizicke ge-stove približavanja Evici i unošenja u lice (verbalna napomena u Lo-garevoj partituri!), ostvaruje se kulminaciona tacka dramskog toka koju ce Evica, u svojoj prostodušnosti, okoncati kratkom konstata­cijom: „Eh, koješta!“ Komicnost ove scene najbolje i najkonciznije može se opisati Kantovim odredenjem humora kao „hitrog preobli­kovanja tenzije išcekivanja u ništa“. Kao i u prethodnom primeru, primarna komika Ružiciceve cuve­ne arije „Velkomožni trbuve“ pociva na suceljavanju razlicitih tipova ekspresivnog sadržaja. Pocetak arije je sasvim u duhu Ružicicevog I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... razvucenog i modalno obojenog muzickog govora. No, inkongruen­cija se odmah obrazuje izmedu karaktera muzike i samog teksta; isti onaj poeta koji je do malopre ubedivao Evicu kako je poezija jedina njegova hrana, sada peva odu trbuhu, cije „silne meuve, gladnoga gone pevati, gone stihe praviti“. Orkestar je i ovde, kao i u pretho­dnom primeru, glavni komentator; efekat provale smeha ostvaruju glisanda limenih duvackih instrumenata (horne, trube, tromboni) i harfe, potpomognuti staccato tonovima sa šlajferima u violinama i flautama (partiturni broj 81). Srednji odsek arije je lirska fraza na modalnoj osnovi („zbog tebe lepe devojke za starkelje polaze“), a usledice ljutiti parlando accelerando („lepi mladici babuskere uzi­mlju“). Arija se završava onako kako je i pocela – sa dramatskim na­bojem, koji je rezultat višestruko augmentiranog pocetnog motiva u forte fortisimo dinamici, sa akcentovanim tonovima i glisandiranim uzdahom na kraju. Ova arija je istovremeno znacajan dramaturški punkt i u Sterijinom tekstu i u Logarevoj operi jer oznacava pocetak demaskiranja likova. Naime, ovo je prvi monološki nastup poete (svi prethodni su bili dijaloški) u kojem je primetno napuštanje dotada­šnjeg lingvistickog koda Ružicicevog govora – nagli prelaz sa slavja­noserbskog, ucenog, visokojezickog koda na vulgarni, pejorativni ili niskojezicki kod (euforicno ponavljanje reci kao što su „babuskere“ i „starkelje“) analogan je postupku primenjenom u Feminoj „ariji sa zvoncetom“ u prvom cinu. Drugim recima, ova arija prvi put aktivira recipijentovu sumnju u autenticnost pesnikovog lika, a istovremeno dovodi u istu parodijsko-ironicnu ravan Ružicicev pesnicki „stoici­zam“ i Feminu hedonisticku pomodnost. U svakom cinu postoji najmanje jedna markirana igra; ako je to u prvom cinu bila gavota, u drugom cinu je to polka. Preuzimanje igrackog modela polke inicirano je gestom „nesporazuma“ izmedu Jovana i Ružicica. Jovan misli, na osnovu pesnikovog govora da je ovaj Slovak, te komunicira s njim koristeci nekolicinu izvrnutih slo­vackih izraza (partiturni broj 25). Prijemciva melodija i prepozna­tljiv ritam polke diskretno su karikirani orkestracijom. Aluzija na bleh-muziku polki postiže se putem ritmicko-harmonske pratnje (po principu bas–akord); pojacana uloga duvackog korpusa i uda­raljki, uz citav arsenal ukrasa, grupeta, šlajfera i predudara, opet stvara asocijacije na malersko-štrausovska skerca. U trecem cinu je koncentrisan niz numera, od kojih je, po nacinu realizacije komicnog, najzanimljivija ona kojom zapocinje taj cin. To je Ancicina arija („Ova naša Fema“), u kojoj je lociran odjek mo-tiva iz istoimene horske numere s pocetka drugog cina. Osim toga, Ancica ironijski imitira (parodira) Femine izraze („božur“, „lamur“, „il mamicken“,„il mama“…). Ovi momenti u ariji su markirani tenu-to tonovima, promenama agogike i oznakom espressivo. Posebnu komiku u ariji ostvaruju melizmi (parlando staccatis­simo) u brzom tempu, ponavljanja delova fraza i cak sedamnaest taktova izdržanog tona c3! Numere koje slede nižu se po principu kontrasta, ali je svima zajednicko muzicko-semanticko markiranje romanticarske tradicije. Evicina arijeta „Cvetance moje“ aludira na tip srpskog romanticarskog lida, kao uostalom i Vasina arijeta o Evi­ ci. U odnosu na prethodan izbor igara, koje su oznacavale zapadnu kulturu, plasiranje becarca u Vasinoj numeri sa Evicom, a narocito ponovna pojava becarca na samom kraju opere, nosi predznak na­cionalnog, pa time i znacajnu semanticku i didakticku poruku Ste-rijinog teksta. Kriticki osvrt na recepciju Logareve opere Podsmeh na racun „noblesa“, crkve i zapadnoevropskog aristo­kratskog kulturnog modela, bilo je u vreme prvog izvodenja Loga­reve opere na liniji posleratne socijalisticke dogme, pa samim tim i društveno prihvatljiv. No, kako oštrica satire nije upucena samo na jednu stranu, tako je slucaj i sa Pokondirenom tikvom; satira se okrece i prema protagonistima i prema autoru, prema publici i ce­lom društvu, zavisno od toga ko, iz koje perspektive i sa kojim moti­vima tumaci satiru. „Prosvetitelj Sterija hteo je da leci antropološke konstante kojima nema leka. Fema, Ružicica i ’rodoljubaca’ i danas je puna Srbija, uprkos tome što se Sterijine komedije igraju na na­šim scenama. Isto tako, pun ih je svet i mogu se naci, u malo izme­njenom lokalnom kontekstu, u svim antologijama komedije raznih naroda“ (Milutinovic 2007, 83). Tako se Sterijin tekst u Logarevoj in-terpretaciji, a u vreme nastanka i prvog izvodenja opere, mogao ale-gorijski razumeti i kao kritika posleratnog društvenog stanja, kada su zaslužni ratni borci, kao nagradu za odanost partiji, dobijali kon­fiskovanu imovinu predratne gradanske klase, pa se i sami „pokon­dirili“. Takode Sterijino ismevanje pokondirene Femine i Ružicice­ve retorike alegorijski se moglo tumaciti i kao kritika marksisticke retorike politickih govora. Kako su muzicke kritike uglavnom bile pozitivne, a Logarev humor ocenjen kao dobrocudan, verovatnije je da politickog podteksta nije bilo. Polovinom prošlog veka još uvek je postojala recepcija komicnog žanra kao „nižeg“ i umetnicki manje vrednog u odnosu na tragediju. „Držanje ’neozbiljno’“, kako Zofija Lisa definiše humor, narocito u muzici, ima manje povoljan status I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... (Lissa 1977, 96); psihološki kompleksni likovi, dramaticni obrti u radnji, tragicne sudbine i savremena tematika izazivaju više empa­tije publike. Na to ukazuje i repertoarska politika institucija kojom se kod publike negovala sklonost ka ozbiljnom dramskom izrazu, a pritom i klasicnom italijanskom operskom repertoaru. U takvom kontekstu, Logareva Pokondirena tikva nije mnogo ni stilski ni dra­maturški uzburkala ocekivanja operske publike. Ni komicne opere koje su usledile šezdesetih godina, Majstori su prvi ljudi Dušana Kostica (1962) i Ljubav, to je glavna stvar Dušana Radica (1963), nisu opstale na repertoarima domacih operskih sce­na. Tome je doprinelo više razloga. Prvo, visoka kultura i institucije u kojima ta scena živi, kao što smo naglasili, nisu imali sluha za hu­mor i sklonosti ka muzicko-komicnom žanru. Sve tri opere su plasi­rane u vremenskom periodu obeleženom kontrolom produkcije i u smislu izbora tematike i u umetnicko-izražajnom smislu. Ono što je šira kulturno-društvena praksa podržavala – pojednostavljen izraz i komunikativnost muzike pre svega – odavno je u operskom žanru bilo prevazideno. Kriza opere je bila zvanicno deklarisana. S druge strane, rastuci znacaj mjuzikla u svetu, kulturni bum rokenrola, pro-dor americkog uticaja, a narocito pojava novog medija – televizije tokom 60-ih godina,11 pomerili su interesovanja publike i pokloni­ka lakšeg i duhovitijeg žanra ka zabavnoj muzici, televizijskim šou programima i adaptacijama americkih mjuzikla u Humoristickom pozorištu, osnovanom 1949. godine.12 Ostale umetnosti, naroci-to književnost i slikarstvo, beleže u Srbiji tokom XX veka snažan procvat humoristickih žanrova, kako onih „viših“ (komedija, satira, humoristicka poezija, pripovetka itd.), tako i „nižih“ (aforizmi, vi-cevi, anegdote, karikatura). Iako ne treba zanemariti za humor ne­povoljno „stanje duha“ u doba svetskih ratova, nedostatak humora u muzici možda treba tražiti na drugoj strain, odnosno u posebnim mehanizmima funkcionisanja svake umetnosti ponaosob, a time i muzike u specificnim kulturnim kontekstima prve polovine veka. Treba imati u vidu da srpska muzika nije imala tako dugu i kontinu­iranu tradiciju kao književnost ili slikarstvo. Kljucne institucije za muzicku produkciju i reprodukciju su osnovane tek u meduratnom 11 Televizija Beograd je eksperimentalnimprenosom sa Sajma zavanicno zapocela svoj rad 23. avgusta 1958. godine. 12 Pozorište je osnovano kao stalna repertoarska ustanova pozorišne kulture, muzickog i komedijskog žanra. Od 1954. do 1959. godine zove se Beogradska komedija, a spajanjem sa Beogradskim dramskim pozorištem 1959. godine dobija ime Savremeno pozorište. Godine 1975/76. ustanova postaje samostalna i dobija sadašnji naziv – Pozorište na Terazijama. periodu. Dolaskom generacija kompozitora školovanih u inostran­stvu stvoreni su uslovi za podizanje profesionalnog nivoa, kako u oblasti muzickog stvaralaštva i izvodaštva, tako i u oblasti pisane reci o muzici. Potreba da se uspostavi veza sa tekovinama srpske muzicke tradicije, a istovremeno i prisnija veza sa savremenim evropskim tokovima i modernizacijom jezika, kao i odgovornost za formiranje ukusa i svesti domace publike odredilo je poziciju ge­neracija kompozitora koja je u datim kulturnim okolnostima domi­nantno negovala „držanje ozbiljno“.13 Imajuci u vidu subverzivnu dimenziju humora i kriticki stav koji podrazumeva, Logarev muzicki jezik, duhovit, kapriciozan i slobodan od stilskih stega i normi, ve­rovatno i nije mogao naici na prisniji odziv u srpskom gradanstvu patrijarhalnog mentaliteta. Osnivanje pomenutog Humoristickog pozorišta oznacilo je institucionalizovanje onog muzickog žanra koji se u modernistickim okvirima smatrao „nižim“, a to je mjuzikl. Time je i granica izmedu „ozbiljnog“ i „neozbiljnog“ repertoara bila jace utvrdena. Sindrom opere kao nedovoljno prihvacenog žanra u srpskom kulturnom i umetnickom kontekstu svojevremeno je najprikladni­je objasnio kompozitor Dušan Radic: „Opera je danas nezahvalna zamisao: ako je složena – ne vole je izvodaci, ako je laka i jednosta­vna – spada u operetu, ako je novatorska – ne voli je publika, ako je staromodna – ne vole je napredniji krugovi, a nadobudna kritika je pretvori u rezance. U operi treba pevati, a ne mukati, grgotati i de­klamovati. Teško je pronaci zlatnu sredinu. Ako je neko i pronade, pronašao ju je nizašta“ (Jevtic 2003, 32). Cinjenica da su se komedije Trifkovica, Sterije i Molijera zadr­žale na beogradskim pozorišnim scenama do današnjih dana, a da scenska dela naših kompozitora pisana na iste tekstove tih komedi­ja – nisu, govori da je u slucaju ovih drugih postojao, s jedne stra­ne, loš tajming, a s druge strane – odsustvo dugorocne zajednicke strategije nacionalnih institucija u negovanju (komicne) opere. Za poklonike i pobornike visoke muzike – ona su bila suviše prijem-civa i, buduci bazirana na tradicionalnim modelima, sasvim passé, dok su za sledbenike nadiruceg talasa popularne muzike bila suviše artificijelna. Pokušaj televizijske adaptacije komicno-scenskih dela kao što su opera balet Stav’te pamet na komediju Nikole Hercigonje iz 1973. godine i Paštrovskog viteza Mihovila Logara iz 1983. godine14 13 Misli se prevashodno na Konjovica, Hristica i Milojevica, a potom i na praške dake. 14 Logar je operu završio 1974. godine, a snimljena je tek devet godina kasnije. I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... nije imao boljeg efekta na širu publiku, ali je zanimljiv kao poku­šaj revitalizacije opere u drugom, sinkretickom mediju. Ne možemo a da ne primetimo da je tematika ovih komicnih opera vezana za prošlost i da bi to mogao biti još jedan od razloga što u veku koji su humorom obeležili mnogi domaci pisci pišuci o savremenom dobu nisu uspele da se trajno zadrže na repertoarima (Vuksanovic 2016). Treba naglasiti da se krajem prve decenije ovog veka na srpskoj muzickoj sceni revitalizuje komicni muzicko-scenski žanr. Za samo deset godina nastale su cetiri komicne opere: Zemlja srece (2007), opera satira Vladimira Pejkovica, Maratonci (2008), tragikomedija Isidore Žebeljan, Mandragola (2009), opera farsa Ivana Jevtica, i Pop Cira i pop Spira (2018) Dejana Despica.Verujemo da u ovakvim okol­nostima – uz dobar marketing, režijsko osavremenjivanje, pažljivo redigovanje i adaptaciju originalne partiture, brižljiv izbor izvodaca i moderniju inscenaciju – Logareva Pokondirena tikva mora ponovo oživeti na sceni, ako ne u okviru stalnog repertoara, onda makar kao postavka koja ce, zarad kulture secanja, biti digitalizovana u audio-vizuelnom formatu. Literatura Hristic, Jovan. 2005. „Sterijina poezija“. U Izabrani eseji. Beograd: Srpski PEN centar. Jevtic, Miloš. 2003. Svet muzike. Razgovori sa Dušanom Radicem. Beograd: Beogradska knjiga ; Valjevo: Kej. Klajn,Hugo.1956.„Sterijin humor“.U Knjiga o Steriji,ur.Branislav Miljkovic, 221–251. Beograd: Srpska književna zadruga. Kozina, Marjan. 1957. „Pokondirena tikva Mihovila Logara“. Zvuk 9/10: 381–384. Lissa, Zofia. 1977. Estetika glazbe. Zagreb: Naprijed. Ljuboja, Gordana. 2001. Etnicki humor XX veka. Beograd: Etnografski muzej. Maksimovic, Goran. 2003. Trijumf smijeha. Niš: Prosveta. Milanovic, Miodrag D. 2010. Šest pisama Mihovila Logara – „Ozvuceni Sterija“. Dostupno na: https://www.rastko.rs/muzika/delo/13736. Milin, Melita. 1998. Tradicionalno i novo u srpskoj muzici posle drugog svetskog rata (1945–1965). Beograd: Muzikološki institut SANU. Milutinovic, Zoran. 2007. „Melanholija i humor J. S. Popovica“. U Jovan Sterija Popovic, ur. Ljubomir Simovic, 77–89. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. Mosusova, Nadežda. 2008. „Komedija del arte u muzicko-scenskom opusu Mihovila Logara“. U Allegretto giocoso – stvaralacki opus Mihovila Logara, ur. Roksanda Pejovic, 30–35. Beograd: Fakultet muzicke umetnosti. Pavlovic, Mirka. 1982. „Mihovil Logar – Pokondirena tikva“. Zvuk 4: 57–60. Pavlovic, Mirka. 1995. „Libreto u muzicko-scenskom stvaralaštvu u Srbiji“. U Srpska muzicka scena, ur. Nadežda Mosusova, 61–81. Beograd: Muzikološki institut SANU. Pavlovic, Mirka. 2008.„Iz zapisa Mihovila Logara (1902–1998)“. U Allegretto giocoso – stvaralacki opus Mihovila Logara, ur. Roksanda Pejovic, 44– 54.Beograd: Fakultet muzicke umetnosti. Popovic, Pavle. 1956. „Pokondirena tikva“. U Knjiga o Steriji, ur. Branislav Miljkovic, 51–59. Beograd: Srpska književna zadruga. Radonjic, Miroslav. 2003. „Postupak karakterizacije u Pokondirenoj tikvi, Kir Janji i Rodoljupcima“. Scena 39 (1-2). Dostupno na: http://www. pozorje.org.rs/stari-sajt/scena/scena1203/9.htm Tokin, Milan. 1956. „Vršac u Sterijinom ogledalu“. U Knjiga o Steriji, ur. Branislav Miljkovic, 95–136. Beograd: Srpska književna zadruga. Vinaver, Konstantin. 1995. „Repertoarska politika Opere Narodnog pozorišta od osnivanja do danas“. U Srpska muzicka scena, ur. Nadežda Mosusova, 248–268. Beograd: Muzikološki institut SANU. Vuksanovic, Ivana. 2016. Humor u srpskoj muzici 20. veka. Beograd: Fakultet muzicke umetnosti. Zdravkovic,Živojin.2008.„Mihovil Logar“.U Allegretto giocoso – stvaralacki opus Mihovila Logara, ur. Roksanda Pejovic, 125–140. Beograd: Fakultet muzicke umetnosti. Ivana Vuksanovic Univerza umetnosti v Beogradu Fakulteta glasbene umetnosti Srbija vuksanovici@fmu.bg.ac.rs OPERA POKONDIRENA TIKVA MIHOVILA LOGARJA IN VZPOSTAVITEV KOMICNEGA GLASBENO-SCENSKEGA ŽANRA V SRBIJI Vzpostavitev glasbeno-scenskega komicnega žanra se je v Srbiji zgodila šele v drugi polovici 20. stoletja, natancneje leta 1956, ko se je spod peresa skladatelja Mihovila Logarja (1902–1998) pojavila opera po istoimenski komediji Jovana Sterije Popovica Pokondirena tikva. S tem je bila na srbski operni sceni premošcena casovna vrzel vec kot dveh stoletij, ko se je prva komicna opera pojavila v Italiji. I. Vuksanovic Opera Pokondirena tikva Mihovila ... 65 let po nastanku Logarjeve Pokondirene tikve prepoznavam po-men tega žanra za kulturno-umetniško življenje preteklega stoletja v Srbiji, stilske in dramaturške domete Logarjeve opere, zgodovino njenih izvajanj in vpliv na nadaljnji razvoj žanra v Srbiji. V clanku so analiticno obravnavani mehanizmi Logarjevega glasbenega hu­morja, s posebnim ozirom na odnos med besedilom in melodijo vo­kalne sekcije ter vlogo orkestracije. Kljub kompozicijsko-tehnicnim in ekspresivno-humornim kvalitetam pa se Logarjevi operi ni uspelo približati domaci publiki, niti prek sodobnejše režije in prilagoditev, zato v clanku kriticno obravnavam usodo Pokondirene tikve in njeno recepcijo v drugi polovici stoletja kot posledico repertoarne politike srbskih opernih institucij in statusa humorja v domaci glasbeno­scenski recepciji. Kljucne besede: Mihovil Logar, opera buffa, Pokondirena tikva, glas­beni humor, recepcija Ivana Vuksanovic University of Arts in Belgrade Faculty of Music Serbia vuksanovici@fmu.bg.ac.rs THE OPERA POKONDIRENA TIKVA BY MIHOVIL LOGAR AND THE ESTABLISHMENT OF THE COMIC OPERA GENRE IN SERBIA The establishment of the comic opera genre in Serbia took place as late as the second half of the 20th century, more precisely in 1956, with the emergence of the opera Pokondirena tikva (A Would-be Lady), composed by Mihovil Logar (1902–1998), based on the eponymous comedy by Jovan Sterija Popovic. Thus the genre appeared on Serbian opera scene, spanning the gap of more than two centuries since the emergence of the first comic opera in Italy. Sixty-five years after its establishment, it is possible to assess the significance of this genre in Serbia’s cultural and artistic life in the 20th century, the stylistic and dramaturgical range of Logar’s Pokondirena tikva, the history the opera’s performances and its influence on the further development of the genre in Serbia. The text analytically discusses the mechanisms of Logar’s musical humour,with special reference to the relationship between the text and the melody of the vocal section, as well as the role of orchestration. Despite its compositional and technical features, on the one hand, and expressive and humorous qualities, on the other, Logar’s opera has failed in gaining reception among the local audience in spite of modernized stage productions and adaptations. Accordingly, the text critically discusses the fate of Pokondirena tikva and the reception of this opera during the second half of the 20th century as a consequence of the programme policy of opera institutions and the status of humour in local theatrical music performances. Keywords: Mihovil Logar, opera buffa, Pokondirena tikva, musical humour, reception Primljeno / Prejeto: 10. 06. 2020. Prihvaceno / Sprejeto: 04. 12. 2020. Tjaša Markežic DOI:https://doi.org/10.18485/slovenika.2020.6.1.3 Prva gimnazija Maribor UDK: 821.163.6:929 ......... .. Slovenija .821.163.6:929 ...... .. tjasa.markezic@prva-gimnazija.org 821.163.6:929 ...... .. Znanstveni clanek Po poti izgnanstva s slovenskimi književnicami: od Spodnje Štajerske do Srbije Povzetek Nemška okupacija dela slovenskega ozemlja v aprilu 1941 je zaznamovala ži­vljenja mnogo Slovencev. Okupator je prišel na Spodnjo Štajersko s ciljem, da jo cim prej ponemci. Vse, ki bi jih pri tem nacrtu lahko ovirali, so nacisti nameravali izgnati z okupiranega podrocja. Med žrtvami so bile tudi slovenske književnice, ki so s svojim poklicem, literarnim ustvarjanjem in narodno zave­stjo motile okupatorja pri njegovih namenih. Za organizacijo izgona so nacisti najprej ustanovili preseljevalni štab v Mariboru in njemu podrejene organe, za tem pa uredili zbirna taborišca v razlicnih krajih Spodnje Štajerske. V Mariboru so v taborišce za izgnance preuredili del meljske vojašnice, od tam pa so jih namenili v razlicne kraje v Srbiji. Kljucne besede: nacizem, Spodnja Štajerska, slovenski književniki, meljsko zbirno taborišce, izgnanstvo 0 uvod V prispevku bomo predstavili pot treh slovenskih književnic s Spo­dnje Štajerske v casu okupacije skozi meljsko vojašnico v Mariboru, ki je v obdobju od 17. aprila do konca julija v letu 1941 služila kot zbir-no taborišce za bodoce izgnance, do Srbije. Meljska kasarna je bila le eno od zbirnih taborišc na Spodnjem Štajerskem, namenjenih tistim, ki jih je okupator nameraval izgnati. Po aretacijah se je v njej znašlo veliko slovenskih izobražencev, ki so bili za naciste moteci. Mednje so zaradi poklicne usmerjenosti, kulturnega udejstvovanja ali literarnega ustvarjanja v slovenšcini sodile tudi slovenske književnice. V prispevku se osredotocamo na zgodbe Nade Gaborovic, Mete Rainer in Alenke Glazer. O izgonu slovenske inteligence in drugih je maja 1941 porocal Slovenski porocevalec, sezname izgnancev pa so objavljali tudi drugi slovenski casniki, ki so izhajali med drugo svetovno vojno. O dogajanju pricajo leposlovna dela književnic, ki se navezujejo na prisilno bivanje v zbirnem taborišcu in izgon v Srbijo. 1 Položaj književnic na Spodnjem Štajerskem v obdobju med obema vojnama V prvi jugoslovanski državi je povprecno izšlo skoraj sto izvirnih slovenskih leposlovnih del letno; izhajalo je tudi vec casopisov in pu­blikacij. V Mariboru je med obema vojnama živelo in ustvarjalo veliko slovenskih književnikov,a niso predstavljali posebnega literarnega sre­dišca zenotnim umetnostnim nazorom (Hartman 1983,242).Leta 1933 so ustanovili Klub književnikov, katerega cilj je bil pritegniti ustvarjal­ce iz drugih delov Spodnje Štajerske. Toda že leta 1935 so umetniki v Mariboru ustanovili Umetniški klub, ki je združeval poleg književnikov in umetnikov tudi publiciste in gledališke kritike. S tem je nastopilo novo obdobje v kulturnem življenju Maribora, saj je ustanovitev kluba razgibala umetnike in jih spodbudila k ustvarjanju. Ustanovnega zbora so se ob mariborskih umetnikih udeležili še drugi s Spodnje Štajerske (Potocnik 2003, 279–281). Med obema vojnama so na kulturnem podrocju delovale razlicne generacije književnikov.Vprvo skupino naj umestimo rojene med 1870 in 1899, ki so vecinoma v zrelih letih docakali in preživeli prvo svetov-no vojno. Književniki, rojeni v 70. in 80. letih 19. stoletja, so bili na višku svojega delovanja že v letih pred vojno. Rojeni v 90. letih so kulturno delovanje nadaljevali v 20. in 30. letih prejšnjega stoletja. V drugo ge­neracijsko skupino umešcamo književnike, rojene med letoma 1900 in 1919. Slednji so grozote prve svetovne vojne doživeli še kot otroci ali dijaki. Literarnemu ustvarjanju so se posvetili po vojni leta 1918, nekateri šele po drugi svetovni vojni.V to skupino lahko umestimo uci­teljico Meto Rainer,1 ki je drugo svetovno vojno docakala v Braslovcah v Savinjski dolini. Tam je tedaj poucevala in živela v skupnem gospo­dinjstvu z materjo. Spominjala se je, da so ljudje v Braslovcah že 25. marca 1941 priredili demonstracije proti paktu med Tretjim rajhom in Jugoslavijo. Kot drugod so tudi tukaj demonstrirali pod geslom »Bolje rat nego pakt« (Rainer 1974, 286). Svojega delovnega mesta pa se je po okupaciji spominjala takole: Ti naša šola, skromni hram prosvete, | zdaj shajališce tujih policajev! | Cez noc postala si nam »Most vzdihljajev«, | ker nismo in ne bomo marionete! Hkrati je iz pesmi mogoce zaznati tudi mi-sel na upor proti okupatorju (Rainer 2004, 10). Rainerjeva pred drugo 1 Meta Rainer (1904-1995) se je rodila na Ptujski Gori.Po koncanem uciteljišcu v Ljubljani je službovala kot uciteljica. Po drugi svetovni vojni je diplomirala na Višji pedagoški šoli v Ljubljani, nato pa do upokojitve delovala kot predmetna uciteljica (Buttolo in dr. 1996, 382). T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... svetovno vojno ni izdala nobenega leposlovnega dela v knjižni obliki, prav tako njenih prispevkov nismo zasledili v tisku. Njena literarna dela so bila objavljena v 60. letih 20. stoletja in kasneje. V zadnjo skupino umešcamo avtorje, rojene med 1920 in 1929. Ti književniki prve svetovne vojne niso doživeli,z literarnim ustvarjanjem pa so še kot dijaki ali študentje zacenjali v zadnjih letih pred drugo svetovno vojno. S pisateljevanjem se je kot mlada srednješolka ukvar­jala v Mariboru rojena Nada Gaborovic;2 v tem obdobju se je tu rodila tudi Alenka Glazer,3 hci Janka Glazerja. Obe sta se v casu med obema vojnama šolali v Mariboru in obiskovali tukajšnji gimnaziji. Gaborovi-ceva je že kot osnovnošolka zacutila potrebo po pisanju: »K temu me je silila neka cudna moc. Nekaj se mi je porodilo v glavi, cesar nisem mogla spregledati, in sem neutegoma vzela v roke pero ali svincnik in zapisala. Od prvega razreda dalje sem pozorno spremljala svoje nagnjenje in ga zapisovala«. Nadarjenost za pisanje leposlovja je dokazala kasneje kot dijakinja, saj je pogosto sodelovala na natecajih in bila nagrajena (Že­bovec 2007, 129–130). Že konec marca 1941 je v svojih dnevniških za­piskih zgrožena komentirala pakt, sklenjen med Jugoslavijo in Nemcijo. Po njenih besedah so dijaki navdušeno sprejeli državni udar. Ob tem je opozarjala, da so ljudje v Mariboru živeli v negotovosti in pricakovali nemški napad. Kmalu za tem je bil pouk v šolah prekinjen, ljudje so po njenih spominih zaceli zapušcati mesto. Ukinitve pouka se je Ga­boroviceva prav dobro spominjala. Na mariborski klasicni gimnaziji so 1. aprila 1941 dijakom podelili polletna spricevala. Tudi Gaborovicevi so podobno kot nekateri drugi Mariborcani še pred okupacijo namera­vali odpotovati iz Maribora, k enim od avtoricinih starih staršev zunaj mesta. Po njenem pisanju pa tik pred zacetkom vojne na Slovenskem, v prvih dneh aprila, razen vojakov z vlakom nihce ni smel odpotovati; tako so ostali priklenjeni na Maribor (Gaborovic 2003, 31–47). Alenka Glazer (2016) pa se je spominjala ocetove prisege takratnemu maribor­skemu županu tik pred izbruhom vojne, da ne bodo zapustili maribor­ske obcine. Janko Glazer je kot ravnatelj knjižnice dano obljubo držal, so se pa zato preostali clani družine 6. aprila 1941 umaknili v Ruše. Glazerjeva se spominja, da so nekateri »v Mariboru z naslado pricako­vali naciste in Hitlerja«. 2 Nada Gaborovic, roj. Kropej (1924-2006) v Mariboru, kjer je obiskovala gimnazijo. Njeno šolanje je prekinil zacetek druge svetovne vojne, ko so njo in njeno družino izgnali v Srbijo. Po vojni je študirala slavistiko v Ljubljani in nato delovala kot profesorica na gimnaziji v Mariboru (Buttolo in dr. 1996, 103). 3 Alenka Glazer se je rodila leta 1926 v Mariboru. Diplomirala je iz jugoslovanske književnosti in slovenšcine na Filozofski fakulteti v Ljubljani; na isti fakulteti je študirala tudi umetnostno zgodovino. Bila je višja predavateljica novejše slovenske in mladinske književnosti na mariborski Pedagoški akademiji (Buttolo in dr. 1996, 109). Umrla je leta 2020. Na obmocju, kjer so živele omenjene književnice, je bil v obdobju med obema vojnama prisoten nemški vpliv. Po štetju prebivalstva iz leta 1921 naj bi na Slovenskem živelo 41.514 Nemcev (Biber 1966, 20). Nacrtno ponemcevanje na slovenskem Štajerskem se je širilo zlasti na socialno odvisne in nemštvu podrejene sloje prebivalstva. Osrednje mesto pri tem je zavzemal Maribor, kjer je bila nemška narodnostna manjšina številcno, socialno in gospodarsko najmocnejša. Poleg tega pa je bila tudi najbolje organizirana, z bogato politicno in kulturno tradicijo ter mocno poudarjeno narodno zavestjo. Predvsem v nacio­nalsocializmu so Nemci na Spodnjem Štajerskem videli tisto gibanje, ki je po svoji stanovski, kulturni in politicni usmeritvi zastopalo ide­je, kakršne so se med Nemci v Mariboru širile že pred prvo svetovno vojno. Pomembno vlogo je imela organizacija Kulturbund, ki se je na Slovenskem razmahnila šele po 1931. Kmalu je postalo ocitno, da je bila kulturno-prosvetna dejavnost Kulturbunda le krinka, pod katero so se skrivala politicna stremljenja s širjenjem nacisticnih idej in koncep­tov v povezavi z nacisticnimi ustanovami v Avstriji in Nemciji. Vodstvo zveze je želelo odvrniti od sebe odgovornost za okrepljeno nacisticno delovanje,zato so leta 1935 razpustili vse svoje organizacije po državi. Z ukinitvijo Kulturbunda v Mariboru nemško narodnostno gibanje ni nehalo delovati, temvec se je legaliziralo v nemških kulturnih, špor­tnih, cerkvenih, družabnih in drugih društvih. Oktobra 1939 so jugoslo­vanske oblasti dovolile obnovo Kulturbunda. Slovensko prebivalstvo v Mariboru je to sprejelo z ogorcenjem in je nenehno protestiralo proti njegovemu delovanju, zlasti zato, ker slovenska društva zaradi splošne prepovedi zborovanj niso mogla delovati. Po napadu Nemcije na Polj­sko septembra 1939 so postali upi Nemcev v Mariboru za uresnicitev imperialisticnih teženj še realnejši. Sestavljen je bil seznam Nemcem sovražnih Mariborcanov; med njimi so prevladovali Maistrovi borci, clani Sokola, pripadniki nekdanje Narodne odbrane in komunisti. To delo so opravljali clani Kulturbunda in vohunska mreža, ki sta jo vzpo­stavili varnostna služba ter nemška vojaška obvešcevalna služba. Tako je nemška manjšina pripravila vse potrebno za »ponovno osvoboditev« Maribora in preostale slovenske Štajerske (Žnidaric 1997, 37–44). 2 Zacetek druge svetovne vojne in okupacija Spodnje Štajerske Slovensko ozemlje je po napadu Nemcije in Italije na Jugoslavijo 6. aprila 1941 postalo operacijsko obmocje dveh sovražnih armad. S severa in severovzhoda je prodirala 2. nemška armada, z zahoda pa 2. italijanska. Obe armadi sta prve dni vojne prodirali pocasi in se bojeva­li predvsem na obmejnem obmocju. Nemška vojska je že prvi dan vojne zavzela Prekmurje, 8. aprila pa še obmocje do Drave z mesti Maribor, Ptuj, Ormož in Ljutomer, italijanska pa zgornjesavsko dolino do Jesenic. T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... 11. aprila sta obe vojski prodrli v notranjost Slovenije; cez tri dni je bilo zasedeno vse slovensko ozemlje. Jugoslovanska vojska je 17. aprila kapitulirala. Po zasedbi ozemlja so nemška, italijanska in madžarska vojska,ki je prišla vPrekmurje 16.aprila,na zasedenih obmocjih uvedle vojaško upravo. Na vecini nemškega zasedbenega ozemlja v Sloveniji pa je nemška vojaška uprava nehala delovati še pred kapitulacijo ju­goslovanske vojske. Nemški okupator je svoj del zasedenega ozemlja razdelil v dve zacasni pokrajinski upravni enoti: Spodnjo Štajersko s središcem v Mariboru in »zasedena obmocja Koroške in Kranjske« s središcem na Bledu. Civilna uprava na Spodnjem Štajerskem je bila vzpostavljena 14. aprila 1941. Nacisticni program za unicenje sloven-skega naroda kot etnicne enote je imel tri bistvene sestavine: mno-žicen izgon Slovencev, množicno naselitev Nemcev, hitro in popolno ponemcenje tistega prebivalstva, ki bi ostalo doma. Po smernicah, ki jih je 18. aprila 1941 v Mariboru podpisal državni komisar za utrjevanje nemštva Heinrich Himmler, naj bi od maja do oktobra 1941 izgnali od 220.000 do 260.000 Slovencev oz. vsakega tretjega Slovenca, ki je ta­krat živel na nemškem zasedbenem obmocju. To v vojnem casu ni bilo uresnicljivo že zaradi transportnih omejitev. Kljub temu pa so nacrt zaceli uresnicevati z vso zagnanostjo (Ferenc 1997, 5–13). Nosilce na­rodne misli v zasedenih krajih je okupator sklenil najprej onemogociti, da ne bi ovirali ponemcevanja. Med narodno zavednimi Slovenci so bili v prvi vrsti slovenski izobraženci. Ob vdoru na slovensko ozemlje so nacisti že imeli zbrane podatke o politicni in narodni pripadnosti tukaj­šnjega prebivalstva. Te podatke so zbrali s pomocjo razvejane vohun­ske mreže, ki je bila razširjena zlasti med pripadniki nemške manjšine na Slovenskem (Godeša 1995, 56–58). Že v prvih dneh okupacije so Nemci za izgon slovenskega prebivalstva ustanovili preselitveni štab v Mariboru ter mu dodali še urad pooblašcenca državnega komisarja za utrjevanje nemštva z nalogo, da zapleni imetje izseljenih Slovencev (Roš 1967,10).Zaceli so se popisi prebivalstva in politicni ter rasni pre­gledi, iskanje prostora, kamor naj bi deportirali Slovence ipd. Najprej so ustanovili preseljevalni štab v Mariboru, ki je imel nalogo odstraniti vse tujerodne elemente. Osebje preseljevalnega štaba je bilo iz vrst gestapa, kriminalne policije in varnostne službe, taborišca pa so nava­dno stražili policisti iz zašcitne policije (Filipcic 2003, 30–31). Štab so sestavljali trije referati. Prvi je popisoval tiste, ki jih je bilo po zadanih smernicah treba izgnati, ter preverjal njihovo narodnost in politicno prepricanje. Drugi referat je imel nalogo rasno preiskovati ljudi, pred­videne za izselitev, oz. ugotavljati sposobnost za ponemcenje. Tretji referat je moral tehnicno izvesti deportacije. Prvi referat je po popisu prebivalstva izdelal ustrezno kartoteko in jo izrocil tretjemu referatu. Ta je izdelal sezname in jih izrocil poveljnikom policijskih enot, ki so na seznamih napisane osebe pripeljali v zbirna taborišca. Tam so izvedli še osebno preiskavo in rasni pregled (Ferenc 1968, 179–180). Izgon naj bi zajel štiri vrste Slovencev: Nemcem sovražne osebe – izobražen­ce in vplivne, narodno zavedne ljudi; priseljence po letu 1914; obmej-no prebivalstvo; tiste, ki se ne bi prijavili v raznarodovalne organizacije ali ki jih iz rasnih, politicnih ali dednozdravstvenih razlogov vanje ne bi sprejeli (Ferenc 1997, 13). 3 Slovenske književnice v prvih tednih okupacije Slovenski književniki so ob okupaciji doživeli korenito življenjsko spremembo. Ni šlo le za izgubo delovnega mesta, temvec tudi za strah pred izgubo domovanja ali celo življenja, strah pred poniževanjem in mucenjem. Nada Gaborovic se je spominjala, kako je slovenska beseda kmalu po okupaciji v Mariboru izginila z ulic. Narodno zavedne državne uradnike so nacisti takoj razrešili službe,duhovnike pa zaprli.Predvide­vala je, da bodo vse zavedne Slovence iz mariborskega okoliša izgnali. Že aprila 1941 je tudi ona vedela, da je v Melju zaprtih precej vojaških in politicnih ujetnikov ter vsa inteligenca. Mariborski Nemci in kultur­bundovci so se znašali nad slovenskim prebivalstvom. Gaboroviceva je 7. ali 8. maja prišla v Ljubljano in tam preživela en mesec, da je koncala razred. V Ljubljani namrec Italijani niso zaprli slovenskih šol. V zacetku junija se je vrnila v Maribor, ker je doma imela vse svoje knjige, poleg tega pa s sestro staršev nista želeli pustiti samih. Menila je, da je etic­no, da se vsi štirje podajo na pot izgnanstva (Gaborovic 2003, 38–45). Alenka Glazer je povedala, da je njen oce Janko Glazer 22. aprila 1941 izgubil službo ravnatelja knjižnice in se pridružil drugim clanom dru­žine v Rušah. Vedeli so, da jih bodo nacisti izgnali, ker so jih že iskali v stanovanju v Mariboru (Glazer 2016). Meta Rainer pa je ob spominu na dogajanje v prvi polovici leta 1941 napisala sonet Cas, v katerem je izpovedala svoje strahove in nasprotovanje okupatorju: V katerih je zapisano planetih, | da nad cloveštvo bo prišla nevolja, | da pognoje s krvjo se, s trupli polja | na obli zemeljski v usodnih letih? || Ves svet gori v sovra­žnostih naštetih, | ko da sam vrag priliva zraven olja, | ko da podlegla zli je dobra volja | in da velja beseda le prekletih (Rainer 2004, 4). Veliko izobražencev se je v takih razmerah s Spodnje Štajerske umaknilo zlasti v Ljubljansko pokrajino ali na podeželje. Tisti, ki so se izognili množicnemu izgonu prvega vala ali pa pred nemškim okupa­torjem niso pobegnili v Ljubljansko pokrajino, na Hrvaško ali na po­deželje, se niso rešili pred nevarnostjo izgona iz domacih krajev. Slo­venskega izobraženstva nacisti iz politicnih razlogov niso sprejemali v raznarodovalni organizaciji Štajerska domovinska zveza in Koroška ljudska zveza. Tako si niso mogli pridobiti nemškega državljanstva, stalnega ali na preklic, ki je bilo odvisno od stopnje stalnega ali za-casnega clanstva v organizaciji. Neclani so dobili status zašcitencev nemškega rajha. To so bili prebivalci z omejenimi pravicami, ki so jih namenili za izgon ali sterilizacijo (Godeša 1995, 68–69). Mladino pa T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... so nacisti zaceli vabiti v Hitlerjugend; tudi Nado Gaborovic, ki je bila takrat stara 17 let. S sestro sta vabila odklanjali. Gaboroviceva je ka­sneje pojasnjevala, da se nista hoteli ponemciti. Njune starše so vabili v Štajersko domovinsko zvezo, vendar so tudi oni odklanjali pristop iz istega razloga kot sestri (Gaborovic 2003, 38–45). Zaradi ostrega po­stopanja nacistov z izobraženstvom so se nekateri skušali izogniti na­silju na manj casten, a glede na to, da je bilo ogroženo golo preživetje, po svoje razumljivnacin.Zaceli so brskati po svojih rodovnikih in iskati prednike, s katerimi bi morda lahko dokazali svoje nemško poreklo, kar bi jih obvarovalo pred izgonom. Tako so tudi nekateri umetniki »odkri­li« svoje nemške korenine. Šlo je predvsem za glasbenike in likovnike, saj so se književniki že zaradi jezika težje prelevili iz slovenskih piscev v nemške (Godeša 1995, 69–70). Vodilno vlogo pri ponemcevanju v Mariboru med okupacijo naj bi imelo okupatorjevo šolstvo. Že 1. aprila 1941 so vse mariborske šole prenehale s poukom. Otroški vrtci in šole naj bi pod nemško okupacijo postali osnovne postojanke za prevzgojo slovenskih otrok in mladi­ne. Zvezno vodstvo Štajerske domovinske zveze je novo nastajajoce­mu nemškemu šolstvu zastavilo štiri naloge: v deželi morajo biti le nemške šole, v katerih naj pouk poteka samo v nemšcini; ne sme biti dvojezicnega šolstva niti manjšinskih šol; delo šol mora biti tesno po­vezano z delom organizacij Nemške mladine; šola naj postane središce ponemcevalnega dela. Vecina ucnega kadra, ki ga je okupator postavil na obmocju Spodnje Štajerske, je bila iz sosednje Avstrije. Podobno kot osnovne je okupator v Mariboru takoj ukinil vse strokovne in srednje šole. Ukinitev slovenskih šol je najbolj prizadela gimnazijce, ki so bili pred maturo. Pod okupacijo je bilo tudi med srednješolskimi profesorji najvec Nemcev iz rajha. Nekaj manj je bilo Avstrijcev ter zelo redko kak domacin. Nekatere slovenske profesorje so namrec odpustili, zaprli ali pa so se ti pravocasno umaknili v Ljubljano. Mnoge so kasneje izgnali. Vecina slovenskih uciteljev, ki je ostala na svojih mestih, ni simpatizi­rala z okupatorjem in je slovenskim otrokom pomagala, ce se je le dalo (Žnidaric 1997, 113–116). Nekaj književnikov je kljub težkim razmeram ostalo v Mariboru in drugih krajih Spodnje Štajerske. Preden so jih izgnali, so do njih prišli pozivi k uporu proti okupatorju. Gaboroviceva se v svojem avtobiograf­skem romanu spominja, da so se zadnje dni junija 1941, torej tik pre-den so jih z družino odpeljali v meljsko zbirno taborišce in od tam s transportom v Srbijo, pogovarjali z ljudmi, ki so jih obvešcali o stanju na frontah in jih pozivali, naj se pripravijo na sodelovanje v boju proti nacizmu.Vedeli so,da bo ta boj potreben,sicer bodo Slovenci kot narod izgubljeni. Gaborovicevi so takrat obljubili pomoc in borbo, razen ce bi jih izgnali iz Maribora (Gaborovic 2003, 51). Književniki, ki so ostali na svojih domovih, so lahko le cakali na nadaljnjo usodo, ki jim jo je namenil okupator. 4 Aretacije na Spodnjem Štajerskem: kako so jih doživele slovenske književnice Še pred prihodom Heinricha Himmlerja v Maribor 18. aprila 1941 so se zacele prve aretacije na podlagi seznamov, ki so jih nacisti prinesli s seboj iz Gradca (Godeša 1995, 59–61). V Mariboru so prve aretacije izvedli že v noci na 11. april, po iniciativi kulturbundovcev, prvo vecjo akcijo pa so izpeljali štiri dni kasneje, 15. aprila, ko se je znašlo za zapa-hi kar 300 ljudi. Aretacije za drugi val deportacij so zakljucili 12. julija, nadaljevale pa so se še v naslednjih dneh. Izvajali so jih hkrati v mestu in bližnji okolici. 21. julija so nacisti izvedli že deseto akcijo aretacij; še dve akciji sta bili 25. in 26. julija, omejili pa so ju le na mesto Maribor (Žnidaric 1997, 96–104). Kulturbundovci so sodelovali z okupatorje­vo policijo in žandarmerijo pri aretacijah. Nacisti so kulturbundovce potrebovali deloma kot tolmace deloma kot vodnike do stanovanj, v katerih so bivali Slovenci,predvideni za izselitev.Pomembni so bili tudi pri politicnem ocenjevanju ljudi; poskrbeli so, da so bili seznami daljši predvsem zaradi lastnega interesa po premoženju, ki so ga bodocim deportirancem zaplenili. Zaradi deportacij in gestapovskih metod so ljudje živeli v neneh­nem strahu in napetosti, saj nihce ni vedel, kdaj bodo prišli ponje. Var-nostna služba je dolocila, koga je treba odpeljati, redarstvena policija pa je obicajno imela nalogo pobrati ljudi iz stanovanj in jih pripelja-ti v za to dolocene javne stavbe: vojašnice, jetnišnice, šole ipd. (Škerl 1952/1953, 774–784). Za aretacije so dolocili pozno vecerno ali zelo zgodnjo jutranjo uro, zlasti zato, da so dobili celotno družino zbrano doma. Poleg tega so tisti, ki so jih presenetili in prebudili, s seboj vzeli cim manj (Žnidaric 1976, 3). Glede na spomine književnikov se lahko upraviceno sprašujemo, v koliko primerih je nacistom uspelo presene­titi aretirance. Gaboroviceva je namrec v svojem dnevniku zapisala, da so bili z družino vsako noc pripravljeni, da pridejo po njih, saj so vedeli, da se transporti že vrstijo drug za drugim. Njen zapis ni natancno dati-ran. Nastal je med 30. junijem in koncem julija 1941 (Gaborovic 2003, 46). Po aretirance so nacisti prišli z obsežnimi formularji in jim posta­vili vprašanja o vsakršnem možnem imetju, nepremicninah in o ban­cnih prihrankih; vse so namrec nameravali zaseci (Ostrovška 1981, 40). Aretacije so v Mariboru potekale nemoteno, saj v porocilih komandirjev policijskih cet, ki so aretacije izvajali, ni navedenega nobenega prime-ra upiranja. Vsaka akcija aretacij je zajela vec ulic, ki so jih policijske enote povsem zaprle (Žnidaric 1997, 98–101). S policijskimi enotami je v akcijah sodelovalo tudi orožništvo, ki je moralo priskrbeti prevajalce. T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... Aretirance so v Mariboru takoj prepeljali v meljsko vojašnico, v drugih krajih Spodnje Štajerske pa v druga zbirna taborišca (Žnidaric 1976, 3).4 27. aprila 1941 so v Braslovcah aretirali Meto Rainer in jo odpeljali v celjski Stari pisker (Rainer 1974, 286). Rainerjeva je v spomin na prav ta dan napisala sonet z naslovom 27. 4. 1941. V njem je izrazila bolecino, negotovost in domoljubje: Poslavljamo se od tebe, dolina! | Prebujaš se v pomlad in se razcvetaš. | Mar od življenja si še kaj obetaš, | ko so iztrgali ti hcer in sina? || Mar te ne gane naša bolecina, | da si prav zdaj cvetoce ven­ce spletaš, | solz naših bisere si v krilo vpletaš, | otroke svoje brišeš iz spo­mina? V sonetu Locitev pa se ženski lirski subjekt spominja takratnega slovesa od matere: Ko naložili so me za odhod, | si stala, mama, spodaj in jokala, | roke k obrazu bledemu tišcala, | korak ni vedel ti, ne kam ne kod. Znani celjski zapor je v svojih pesmih upodobila kot hladen grob z de­belimi zidovi in mracnimi stropi, kjer cas mineva pocasi, telesa slabijo in obrazi bledijo zaradi slabih razmer in neprijaznih jecarjev (Rainer 2004: 5–14). Glazerjeve so zaprli nekoliko kasneje, 27. junija 1941 (Ciril 1977, 11). Janko Glazer je po prisilnem odpustu iz Študijske knjižnice previdno, da ga ne bi opazili nemškutarji, ki so mu jih po nemški oku­paciji vselili v hišo, skrival knjige na podstrešju pod podnicami med trami. Prijeli so ga, ko je bil ponovno pri tem opravilu na podstrešju in je komaj utegnil položiti podnico na odprtino (Ostrovška 1981, 30). Po preostale družinske clane pa so v Ruše prišli šele kasneje, 4. julija 1941, tik pred transportom (Glazer 2016). 30. junija ob 4. uri zjutraj so nacisti prišli tudi po Nado Gaborovic in njeno družino. Gaboroviceva je nekaj svojih rokopisov takrat dala dvema sosedama. Vojak, ki je prišel po njih, ji je to dovolil, vendar se je zavedala, da lahko rokopise izgubi, ce jo bo izdal. S tovornim avtom so jih odpeljali v meljsko kasarno, kjer je srecala tudi mladega literata Milana Lindica, s katerim sta si pred zacetkom vojne dopisovala (Gaborovic 2003, 31–47). 5 Prisilno bivanje v meljskem zbirnem taborišcu Prve dni okupacije je nemški okupator po mestih in trgih zapiral ljudi v jece, ki so bile kmalu prenapolnjene. Zato je tretji referat prese­ljevalnega štaba v Mariboru dobil nalogo ustanavljati in voditi zbirna taborišca za slovenske izgnance. Med prvimi je bilo ustanovljeno zbir-no taborišce v meljski vojašnici v Mariboru. Poleg rajhenburškega je bilo to edino pravo zbirno taborišce, druga (Celje, Šmartno pri Slovenj Gradcu, Borl pri Ptuju …) so bila le prehodna. Iz njih so pošiljali jetnike v Maribor in Rajhenburg (Žnidaric 1997, 96–98). Meljsko kasarno je 4 Zelo znano zbirno taborišce je bilo tudiv Rajhenburgu; tja so prepeljali posavsko­obsoteljsko prebivalstvo, cesar se med drugim spominja Terezija Cernelic. Navaja, da so Nemci izgnali celotne vasi; izgon je bil hiter, namestitev in hrana nezadostni, trpeli so lakoto, mraz in pomanjkanje. Tudi ona, podobno kot Gaboroviceva, pove, da so selitev oz. izgon že pricakovali (Milharcic Hladnik 2020, 430). v zbirno taborišce nemški okupator preuredil kmalu po okupaciji, ce upoštevamo sezname jetnikov,ki so datirani s 17.aprilom 1941.Vprvih mesecih nemške okupacije je bila meljska kasarna v Mariboru najvecje preselitveno taborišce na Štajerskem. Zbirno taborišce v Mariboru so nacisti uredili v južnem poslopju meljske vojašnice, v preostalem delu pa je bilo zbirališce za ujete pripadnike vojske Kraljevine Jugoslavije, preden so jih odpeljali v ujetniška taborišca v Nemcijo. V zacetku so taborišce stražili clani Sturmabteilung (SA), Schutzstaffel (SS) in Natio­nalsozialistisches Kraftfahrkorps (NSKK) z Gornje Štajerske, pozneje pa rezervna policijska ceta »Wien«. Po prihodu v taborišce so aretirancem pobrali vse: kljuce, žepne nože, vžigalice in druge malenkosti, zlasti pa so iskali zlatnino in nakit. Odvzeli so jim tudi hranilne knjižice in vrednostne papirje. Ni znano, koliko dragocenosti so tako zbrali (Žni­daric 1997, 96–98). Tega se je spominjala Nada Gaborovic. Stvari so ob prihodu v taborišce morali odložiti na tla in cakati na pregled oz. iska­nje dragocenih predmetov. Da so iskali res le vredne stvari, dokazuje dejstvo, da niso želeli vzeti porocnega prstana njene matere, ker ni bil zlat; vzeli pa so jim milo (Gaborovic 2003, 47–51). Zaslišanje Slovencev v taborišcu je bilo sestavljeno iz politicnega in rasnega pregleda ter zaslišanja. To delo sta opravljali dve komisiji: rasna in politicno-gospodarska. Pri rasni komisiji so ugotavljali raso aretirancev in njihove prednike po strani obeh staršev. Po opravljenem pregledu rasne komisije so aretirance poslali k politicno-gospodarski komisiji. Ta se je zanimala za zapornikovo preteklost, politicne nazore, vero, javno udejstvovanje in gospodarski položaj. Politicni kriterij pa je ljudi delil v pet skupin: aktivno prijateljska Nemcem; prijateljska Nem­cem; indiferentna; nasprotna Nemcem; aktivno nasprotna Nemcem (Škerl 1952/1953, 777). Zaslišancem so navadno ocitali protinemško delovanje in spraševali, v katerih društvih je kdo deloval. Proti vecini ujetnikov niso imeli nobenih posebnih obtožb; samo v redkih primerih so internirance lahko obtožili konkretnih prestopkov. Za dokoncno do-locitev njihove usode je bil potreben še en pregled. Po tem so razdelili internirance vtri skupine: A,B in C.Vskupino Aso prišli tisti,ki so imeli srednješolsko ali višjo izobrazbo, v skupino B tisti, ki po rojstvu niso spadali na Spodnjo Štajersko in še niso bili porazdeljeni v skupino A, v skupino C pa vsi drugi. Skupini A in B so kmalu v celoti izselili. Izpustili so le nekatere internirance iz skupine C. Vsak interniranec je ob odpu­stu moral podpisati dve izjavi: da bo zvest nemški državljan in da ne bo povedal nic o taborišcu. Mnogo teh odpušcenih internirancev je bilo kasneje kljub temu izseljenih (Ferenc 1968, 201–203). Režim v zbirnem taborišcu je bil podoben režimu v nacisticnih kon­centracijskih taborišcih lažje stopnje. V njih sicer ni bilo krematorijev in plinskih celic, so se pa zato stražarji v taborišcih posluževali drugih oblik nasilja. Aretirance, zlasti izobražence, ki jih je bilo najvec, so za­smehovali in poniževali. Še posebej poniževalno so ravnali z duhovniki T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... (Žnidaric 1997, 96–98). Posameznike so nacisti za najmanjšo kršitev taborišcnega reda zapirali v bunkerje, kjer so jih tolkli z revolverji, jim zbijali zobe, lomili rebra, jih pretepali. Za tem so jih nekaj dni imeli za­prte na kamnitih tleh, da so jim otekline in podplutbe nekoliko upadle, nato pa so jih premestili v drugo sobo, kjer jih drugi jetniki niso poznali (Ferenc 1968, 198). Nacisti so dopise in pakete, ki so jih sploh sprejeli, cenzurirali. Je­tnikom so bili dovoljeni obiski le izjemoma, v prisotnosti oboroženih stražnikov in z uporabo nemšcine v pogovoru (Roš 1967, 50). Ženske so prihajale pred vojašnico in prosile, da bi sprejeli njihove pakete s perilom; v njih so bili tudi priboljški za bodoce izgnance. Nemci so pa-kete vcasih sprejeli, mnogokrat pa ne. V takšne pakete so bila veckrat vtihotapljena sporocila. Tisti, ki niso zunaj imeli nikogar, ki bi jim po­šiljal pakete, so jih dobivali od neznanih dobrotnikov (Ostrovška 1981, 41–42). Po besedah Gaboroviceve je bilo v kasarni vsak dan burno in pestro. Že ob prihodu je srecala Milana Lindica ter gimnazijskega pro-fesorja Franceta Borka. Za ljudi zunaj žicne ograje se ni zanimala, saj je menila, da se tudi zanje nihce ni zanimal. Bodoci izgnanci so lahko cez ograjo opazovali vojne ujetnike. Gaboroviceva se spominja nave-zovanja stikov z njimi. Cez pregrado v taborišcu so jim vsak dan metali hrano in cigarete. Vojni ujetniki so jim izrocali pisma za svojce, vendar je Gaboroviceva zapisala, da glede na to, kako se je razbohotil »nemški zlocinec« po Evropi, dvomi, da bodo pošiljke prišle na želene naslove. Ob izmenjavi hrane in pisem med obema stranema so bili nekateri stražarji bolj, nekateri manj prizanesljivi. Ko so izgnanci vojnim ujetni­kom cez ograjo vrgli hlebec kruha, ga je eden od manj prizanesljivih zahteval nazaj in ga z nogo poteptal na tleh (Gaborovic 2003, 47–51). Jetniki so morali vsako jutro pocistiti uradne prostore v kasarni. Ta-ko so nekateri veckrat poskušali brskati po mizah in predalih ter nato v sobe prinašali polne žepe predmetov, ki so jih nacisti zaplenili zaporni­kom in jih shranili v pisarniških omarah. Nekega dne pa so odkrili tudi skicirano maršruto transportov z namembno postajo Arandelovac. To je bila za zapornike nadvse pomembna novica (Roš 1967, 57). Gaboro-vicevi so pred transportom upali, da se bodo smeli vrniti domov še po nekaj stvari, saj v zmedi in naglici ob aretaciji niso uspeli vzeti vsega, kar so potrebovali. Njihova želja se ni izpolnila, doloceni so bili namrec za naslednji transport (Gaborovic 2003, 47–51). Iz družine Glazer je v meljskem taborišcu bival le oce; Alenka, njen brat Matija in mati so v taborišce prišli tik pred odhodom njihovega transporta v Srbijo, s ci-mer so se izognili vsaj nevzdržnim razmeram in poniževanju v zbirnem taborišcu. 6 »Na topli jug!« – in v srcih ni vec mraza Ko so nacisti izbirali, popisovali in zapirali ljudi za deportiranje, so iskali tudi prostor, kamor bi jih izgnali. Število Slovencev, ki so jih na­meravali izgnati, je bilo zelo visoko, zato vprašanje, kam z njimi, ni bilo enostavno. Že 24. aprila 1941 je šef varnostne policije in varnostne službe Reinhard Heydrich sklical konferenco, ki naj bi razpravljala o izvedbi deportacij Slovencev. Konferenca je bila 6. maja v sejni sobi šefa civilne uprave za Spodnjo Štajersko v Mariboru. Udeležili so se je nemški vojaki, policijski in civilni uradniki iz Berlina, Beograda in Maribora. Vojaški poveljnik za Srbijo Helmuth Förster je kljub mocnim pomislekom glede prehrane in nastanitve obljubil, da bo na obmocje Srbije sprejel toliko Slovencev, kolikor jih bo mogel. Udeleženci konfe­rence so predvideli izselitev v treh valovih. Predlog, da bi del Slovencev izselili v Neodvisno državo Hrvaško (dalje NDH), je sam Hitler takrat zavrnil, ker bi Slovenci bili preblizu svoji nekdanji domovini. Förster je naslednjo konferenco sklical 21. maja. Udeleženci so obravnavali vpra­šanje, ali naj v Beogradu za priseljence ustanovijo sprejemno taborišce. Ugotovili so, da je treba najprej poiskati ustrezne kraje, kamor bodo postavili barake za izgnance. Srbski generalni komite za slovenske iz­gnance so morali seznaniti s svojimi nacrti ter se z njim pogovoriti o nastanitvenih in prehrambnih vprašanjih. Förster je izrekel pripravlje­nost, da sprejme prve transporte že v juniju 1941. Kmalu po konferenci pa so ugotovili, da razmere v srbskem prostoru še ne omogocajo pri­selitve 260.000 Slovencev. Tudi datuma za zacetek deportaciji še niso mogli predvideti, saj je bilo treba popraviti železniške proge, razstre­ljene mostove in zgraditi sprejemno taborišce. Lahko bi izvedli prvi val deportacij v prvih desetih dneh junija pod pogojem, da se držijo na­slednje omejitve: na teden le dva transporta po tristo oseb. Sklenili so tudi, da je oskrba izgnancev izkljucno stvar Srbov in Slovencev. Zacela se je odpirati možnost izgona Slovencev v NDH; da bi razpravljali o tej možnosti, so sklicali še zadnjo konferenco, ki je potekala 4. junija 1941 v prostorih nemškega poslaništva v Zagrebu. Prisotni so se dogovorili, da bodo deportacije izvedli v treh valih. Dolocili so tudi cas in obseg vsakega vala. V prvem valu naj bi do 5. julija 1941 izgnali s slovenske Štajerske 5000 Slovencev neposredno v Srbijo, le katoliške duhovnike naj bi izgnali v NDH, od koder bi preselili enako število pravoslavnih duhovnikovzdružinami vred.V2.valu naj bi od 10.julija do 30.avgusta 1941 izgnali v NDH okoli 25.000 Slovencev, ki so se po letu 1914 na­selili na slovenskem Štajerskem. Obenem naj bi iz NDH v Srbijo izgnali enako število Srbov. V 3. valu naj bi od 15. septembra do 31. oktobra v NDH izgnali okoli 65.000 slovenskih kmetov z obmejnih predelov slovenske Štajerske. Istega dne je bila še konferenca o tehnicni izvedbi deportacij Slovencevin Srbov.Tu so potekali dogovori o zacetku depor­tacij, zacetnih in koncnih železniških postajah, oskrbi in zavarovanju transportov. Dogovorili so se, da bodo prvi val s slovenske Štajerske T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... zaceli deportirati 7. junija ter da bodo do 1. julija prepeljali na teden po dva vlaka s po tristo izgnanci. Ko so govorili o deportaciji drugega vala, so zavezali hrvaško vlado, da pripravi v Zagrebu sprejemno taborišce. Za koncno postajo tretjega vala so dolocili Zagreb. Sklepi konference v Zagrebu so bili za izvajanje deportacij Slovencev zelo pomembni. Že naslednji dan sta nemški transportni oficir in vodstvo hrvaških držav­nih železnic seznanila ustrezne nemške, hrvaške in srbske ustanove z voznim redom transportov. Vlaki naj bi vozili s postaje Race–Fram in se ustavljali na vecjih postajah, da bi izgnanci lahko dobili hrano in vodo. Ustavili naj bi v Celju, Zagrebu, Bosanskem Brodu, Doboju, Zenici, Sarajevu, Užicu, nato pa bi prispeli na koncno postajo – Arandelovac. 7. junija, ko je odpeljal prvi transport, so sklenili, da bodo nadaljnji tran­sporti vozili s kolodvora v Mariboru in ne s postaje Race–Fram. Tega dne so namrec dokoncno popravili železniški most v Mariboru, ki ga je ob umiku razstrelila jugoslovanska vojska (Ferenc 1968, 225–241). Iz Maribora je tako odšlo 26 transportov, in sicer 7., 10., 13., 17., 20., 24. in 27.junija ter 1.,2.,3.,4.,5.,11.,12.,13.,14.,15.,16.,17.,18.,19.,20., 21., 23., 24. in 26. julija 1941. Nato so transporti odhajali iz Rajhenbur­ga; teh je bilo sedem (Roš 1967, 15–16). Vsak transport je spremljalo sanitetno osebje, ki so ga sestavljali kar izgnanci. Ob izgnancih je bilo še ustrezno oboroženo spremstvo zašcitne policije. V noci s 6. na 7. junij 1941 so v meljskem zbirnem taborišcu nacisti poklicali dolocena imena. Poklicane so odvedli v poseben kletni pro-stor. Preostali v vojašnici v tem casu niso smeli ne na dvorišce ne na hodnike in tudi ne k oknom. Kljub temu se je kmalu razvedelo, da so kletni prostori polni ljudi in da na dvorišcu cakajo tovorni avtomobili. Tudi v mestu je vladal preplah, saj so to noc nacisti pobrali mnogo mariborskih družin. Šele popoldne so jetnike poslali na 16 tovornih avtomobilov, pokritih s šotorskimi krili, in jih odpeljali cez lesen dravski most, kar je pomenilo, da jih ne peljejo na sever. Da je bil transport namenjen na jug, so kmalu izvedeli tudi tisti, ki so ostali v vojašnici. Transport je štel 303 osebe, vecinoma iz Maribora, le nekaj aretirancev je bilo od drugod. Kamioni so iz Maribora peljali do Slovenske Bistrice, kjer so ljudi premestili na vlak (Roš 1967, 82–83). Prvi transport z vla­kom ni odpeljal iz Maribora, ker predora pri Slovenski Bistrici še niso popravili. To so storili 9. junija 1941, zato so naslednji transporti lahko odhajali iz Maribora. Po dveh dneh pocitka v Arandelovcu so izgnance odpeljali naprej vJagodino.Tam so del izgnancevnastanili vdomu glu­honemih, drugi del pa v poslopju uciteljišca. Veliko se jih je zaposlilo zlasti v tamkajšnji pivovarni. Iz mesta so mnogi odšli na podeželje (Fe-renc 1968, 241, 422–427). Že 9. junija zvecer so v Melju poklicali naslednjo skupino, v kateri so bili Mariborcani, Celjani in podeželani. Nacisti so sestavljali drugi transport. Po polnoci so kamioni pripeljali še njihove družine. Snidenje z družinami je bilo prisrcno, ceprav v danih razmerah bolece. Tisti, ki so bili namenjeni za drugi transport, so cakali v kletnih prostorih. Na dvorišce so smeli le opoldne k delitvi kosila. Pred odhodom so jim v taborišcu ponovno prebrskali prtljago in kakšno dragocenost za­držali zase. Nato so morali po štirje v vrsti v oboroženem spremstvu odkorakati proti železniški progi. Tudi ta transport je bil namenjen v Arandelovac in je štel 303 osebe. Za razliko od prvega transporta so pregnanci tokrat že v Mariboru sedli na vlak in ne v Slovenski Bistrici. Drugi transport je prišel v Arandelovac 12. junija, nato pa je nadaljeval pot proti Cupriji. Neoborožen srbski žandar jim je ob njihovem prihodu dejal: »Zdaj ste svobodni …« (Roš 1967, 88–91). V Cupriji so izgnance nastanili pri družinah, nekaj pa v poslopju okrožnega sodišca. Zaposlo­vali so se v tamkajšnji tovarni sladkorja, veliko pa se jih je preselilo na podeželje ali v druga mesta (Ferenc 1968, 422–427). Tretji transport v Srbijo je Maribor zapustil 13. junija. V njem so bili Celjani, Ptujcani in Mariborcani. Z njim so v Arandelovac odpeljali tudi Meto Rainer (Roš, 1967, 101–105). Iz Arandelovca so po pocitku izgnance odpeljali v Paracin. Izgnance so nastanili v nekaterih praznih poslovnih prostorih. Zaposlitev jim je nudila tamkajšnja steklarna. Ker pa za izgnance ni bilo dovolj delovnih mest, se jih je veliko že avgusta 1941 odpeljalo v Zajecar, mesto ob bolgarski meji (Ferenc 1968, 423). Meto Rainer so izgnali skupaj z njeno mamo, ki je v izgnanstvu leta 1944 umrla. Rainerjeva je vecino casa preživela v Zajecarju (Žebovec 2006, 48). Po osvoboditvi je trdila, da slovenski ucitelji v izgnanstvu niso mogli priti v prosvetno službo. Meta Rainer je tako v Cepurah do-bila službo v živinorejski centrali kot statisticarka (Rainer 1974, 286). Dejansko je bilo med izgnanci veliko profesorjev. Sprejemali so jih v službo na gimnazije, prošnje slovenskih profesorjev, da bi se zaposlili na osnovnih šolah, pa so oblasti odklanjale. Svoje odklonilno stališce so utemeljevale s tem, da se slovenski ucitelji ne bi mogli dovolj po­vezati s podeželskim prebivalstvom, ker niso niti Srbi niti pravoslavne vere (Ferenc 1968, 427–428). Cetrti transport se je zacel 17. junija z odhodom izgnancev iz melj­ske vojašnice na kolodvor. Na poti je izgnance molce opazovala mno­žica ljudi. Ko je eden od njih skušal spregovoriti z nekom iz kolone izseljencev, so ga takoj prekinili stražniki z grožnjo, da bodo streljali. Množica je še bolj onemela, saj nihce ni želel tvegati in izreci cesa obtožujocega ali bodrilnega. Ponovno ni nihce zagotovo vedel, kam gredo, vsi pa so upali, da se bodo po osvoboditvi slovenskega ozemlja vrnili (Roš 1967, 112). Tudi ta transport je peljal v Arandelovac, od tam pa po dveh dneh pocitka v Kruševac. Tam so bili izgnanci tri dni gostje mestnega prebivalstva, nato pa so jih razdelili po vaseh. Peti transport je iz Maribora odpeljal 20. junija. Štiri dni kasneje je prispel v Arandelovac, od tam pa je odpeljal naprej v Đunis. Tudi tam so izgnance poslali v razlicne kraje. Nadaljnjih transportov niso vec ustavljali v Arandelovcu, temvec so jih pošiljali kar na sedež tistega T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... okraja, v katerem so nameravali nastaniti izgnance. Šesti transport je odpeljal aretirance 24. junija naravnost v Lazarevac. 2. julija 1941 je nova skupina izseljencev odšla v izgnanstvo, tokrat v Gornji Milanovac. 8. transport je odpeljal z mariborskega kolodvora v Užice in Užiško Požego. Tiste, ki so prišli v Užice, so nastanili v barake nad mestom, kjer so ostali nekaj mesecev in septembra 1941 docakali osvoboditev mesta.Izgnance,ki so prispeli vUžiško Požego,so nastanili vobrtni šoli in topniških lopah. Z 9. transportom je bila 2. julija izseljena Nada Ga­borovic. Transport je izgnance odpeljal naravnost v Cacak. Tam je osta-lo le okrog sto ljudi, saj je vecja skupina izgnancev odšla v delavnice vagonov v Kraljevu (Ferenc 1968, 423–424). Družina Nade Gaborovic se je sprva selila iz kraja v kraj. Še najdlje so se zadržali v Guci. Gabo­roviceva se je tukaj preživljala z delom na polju. Ob koncu leta 1944 so njo in druga dekleta poklicali iz Zveze komunisticne mladine Jugo­slavije (SKOJ). Gaboroviceva je poziv zavrnila z izgovorom, da se želi pripravljati na vrnitev v šolo in cim prej nadoknaditi zamujena štiri leta. Marca 1945 se je zaposlila kot administratorka v Narodnem odboru v Guci.5 Med vojno se je izgubil rokopis njenega romana Beli jorgovan;v izgnanstvu je spoznala svojega bodocega moža (Žebovec 2007, 129). 10. transport je iz Maribora odpeljal 3. julija 1941 in izgnance pripeljal v Gružo ter Kragujevac (Ferenc 1968, 424). Janka in Alenko Glazer so 4. julija 1941 z 11. transportom izselili v Arandelovac v Srbijo (Ciril 1977, 11). Enajsti transport je izgnance odpeljal še v Preljino in Mladenovac (Ferenc 1968, 424). Glazerjeva hci Alenka je medtem v izgnanstvu nadaljevala šolanje in v Kragujevcu tudi maturirala. Poleg tega je v izgnanstvu pomagala pri ustanovitvi ljudske knjižnice v Arandelovcu in jo je pred vrnitvijo domov vodila devet mesecev (Žebovec 2007, 201). Transport, izveden 4. julija, je bil zadnji, ki je odpeljal jetnike iz Maribora. Glazerjeva (2016) se spominja dva dni trajajoce poti; v Arandelovcu so jih posamezniki kljub pomanj­kanju in težkim medvojnim razmeram lepo sprejeli. S sprejemnih postaj v Srbiji so izgnane Slovence pošiljali v razne vecje kraje: Jagodino, Cuprijo, Paracin, Užice, Kruševac, Lazarevac, Pože-go, Cacak, Guco, Gružo, Kragujevac, Kraljevo, Valjevo, Trstenik, Varvarin. V teh krajih so okrajni nacelniki imeli nalogo, da skupaj z okrajnimi in obcinskimi odbori za naseljevanje Slovencev razmestijo izgnance po svojih obcinah. V vsak kraj naj bi prišla le ena ali najvec dve družini. Vecino izgnancev so oblasti porazdelile po vaseh, bilo pa je tudi nekaj vecjih kolonij,npr.vValjevu,Užicu,Paracinu,Cacku.Vnjih so si izgnanci najprej izvolili odbor, ki je urejal in vodil kolonijo ter jo predstavljal pred oblastmi in drugimi ustanovami. Odbori so za tiste izgnance, ki so živeli v koloniji, organizirali skupne kuhinje in menze. Vzdrževali so jih s sredstvi, ki so jih v ta namen dobili od oblasti. Nekaj pomoci je iz­ 5 Pokrajinski arhiv Maribor, fond Gaborovic Nada 1936-2004, mapa 2. gnancem dajal slovenski Rdeci križ v Srbiji, ki je imel svoj sedež v Beo­gradu. Prek njegovega odbora je vodstvo Rdecega križa v Ljubljani vec­krat obiskalo kolonije slovenskih izgnancev. Tudi srbski Rdeci križ si je prizadeval pomagati slovenskim izgnancem. Boljše zveze kot Rdeci križ je imela s Slovenijo t. i. slovenska socialna pisarna v nadškofijski palaci v Beogradu. V njej so poleti 1941 ustanovili ilegalni odbor za pomoc slovenskim izgnancem. Odbor je zacel z nabiranjem hrane, obleke, odej in drugih življenjskih potrebšcin za izgnance, iskanjem služb in organi­zacijo sprejemanja in odpošiljanja pisem ter drugih pošiljk za izgnane Slovence. Toda ta odbor ni dolgo deloval. V Valjevu je bila najvecja in najaktivnejša kolonija. Njen odbor so izvolili že 11. julija 1941. Odbor je uvedel obvezno delo za moške in ženske, uredil skupno kuhinjo in dežurno službo. Zaradi vedno vecje draginje je postajalo življenje v ko­loniji vse težje in so morali za hrano prodajati celo obleke in perilo. V letu 1943 so kolonijo preimenovali v Združenje slovenskih izgnancev v Srbiji, clane pa porazdelili po zasebnih hišah (Ferenc 1968, 421–426). 7 Podoba izgnancev v leposlovju treh književnic Veliko književnikov je zapisalo svoje doživljanje izgnanstva med drugo svetovno vojno v obliki novel, spominske proze in dnevniških zapiskov. Gaboroviceva je, poleg objave dnevnika, napisala roman, ki tematizira problematiko izgnanstva. Jesen brez poletja je roman, v ka­terem je kot literarno snov uporabila konkretna doživetja in jih pod-prla z domišljijo. Vsebina romana se nanaša na obdobje med leti 1941 in 1945 in predstavlja družino, prisiljeno zapustiti dom in domovino. Že sam naslov romana pomenljivo izpostavi dejstvo, da je bilo poletje 1941 za izgnance izgubljeno oz. prelomno; preživeli so ga v meljski vo­jašnici in na poti v izgnanstvo. O njem je Gaboroviceva zapisala: »Pisala sem knjigo še brez naslova; toda vsebina je bila v meni tako izkristalizira­na, da sem jo koncno imenovala s pravim imenom: Jesen brez poletja. Nas, pregnance, zaznamovane v vojni vihri, nismo mogli postaviti v zaporedje letnih casov.Tako okrutna pomlad življenja za nas ni pomenila prerašcanja v poletje, zajela nas bo kar jesen« (Žebovec 2007, 129–130). Gaborovi-ceva se v tem romanu spominja veselja in pomiritve med slovenskimi izgnanci ob novici, da odhajajo na jug: »Nekdo je pritekel kot otrok razi-gran v vagon z novico, ki nas je znenada oživila. Samo ne v Nemcijo, ne na sever! Kamorkoli drugam,le med Nemce ne! Obkrožili smo glasnika,ki nam je zatrjeval, da je slišal stražarje govoriti o Srbiji /…/«. Ob prihodu v Srbijo je voznik njihovega voza izrazil upanje, da bodo pri njih zadovoljni; Ga­boroviceva je sicer odvrnila, da je domovina le ena, a je vseeno upala, da bodo v novem okolju resnicno deležni gostoljubja. Tako je v spomi-nu ohranila vrstnike v Srbiji: »Mladina se je prijateljsko zbližala z nami, ni veliko spraševala in opazovala, temvec nas je sprejela v svojo sredo kot tovariše in vrstnike« (Gaborovic 1961, 114–125). T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... Vecina književnikov je izgnansko tematiko in motive upodobila v pesmih, nekateri tudi v celotnih pesniških zbirkah. Precej pesmi je v casu izgnanstva napisala Meta Rainer. Prva taka je pesem Morava, ki jo je napisala v letu 1941 v Cepurah pri Paracinu. Lirski subjekt opozarja na osamljenost in skrbi posameznika, izgnanca: »O Moráva, tiho teceš, | še pozdrava mi ne receš, | ko po bregu tvojem hodim, | sama v težkih mislih blodim.V drugi polovici leta 1941 je zapisala besedilo pesmi Srbski ma-teri – slovenski izgnanci. Pesem je nastala v Zajecarju in tematizira novo domovino izgnancev – Srbijo: »Zdaj še za nas ti je odprta roka, | ki so pognali nas v narocje tvoje, | sprejela si nas, revnega otroka«. Maja 1942 je v Zajecarju nastalo besedilo pesmi Novorojencku v izgnanstvu, ki je bila posvecena novorojenemu sinu tovariša Povha.V njej lirski subjekt izra­ža upanje na cimprejšnjo vrnitev v domovino: »V plenicke bomo, dete, te povili, | te negovali in skrbno pazili, | dokler ne bomo te domov spremili. || V domacem kraju mati, spet vesela, | s teboj se bo na bližnji gric povzpela, | ti car slovenske zemlje razodela«. Prav tako v Zajecarju je spomladi leta 1943 Rainerjeva napisala pesem Pomladna elegija, leto kasneje pa še Malodušje. Slednja je bila po vojni objavljena v Savinjskem zborniku v Celju leta 1965. Ta pesem je, za razliko od besedila Novorojencku v iz­gnanstvu, že manj optimisticna: »Mesec se bledi ozira na zbegano credo. | Dneve bodoce obseva mi upanje bledo, || ali iz gozda nespecna še sova skovika, | senca po tleh in po zidih strahove mi slika, || ura na steni poca­si, brez volje, tiktaka. | Skrijem z rokami obraz. – Bog, kaj nas še caka!«V Zajecarju je nastalo tudi besedilo pesmi Kraljevica, in sicer v letu 1944 (Paternu 1997, 485-488). V poeziji je svoja obcutenja izpovedala tudi Alenka Glazer. Njena moc je v upodabljanju tradicionalne ženske intime, v intenzivnem ob­cutju senzibilne odprtosti, prizadetosti in bolecine, ki preveva njene krhko stilizirane stvaritve. Strahove in tesnobo ob negotovi prihodnosti je izrazila v pesmi Groza pred tujim: »Cez reko cujem | bolece rjovenje | letala, | ko išce tal. | Napite veje | me s škrapljami namakajo. | Vsa mokra se zarivam mednje, | da me zakrijejo | neznanemu, strašljivemu. | V daljavi strel«. V sonetu Apnica pa se ženski lirski subjekt dotakne preizkušenj in bolecin v mladosti: »/…/ Prvikrat po grdi | mladosti,ko lomila vbolecini | sem se, kot poka les v napeti žrdi, | so brez sledi izginili spomini«. Kot je Janko Glazer napisal pesem v spomin sinu Matiji, ki je 6. aprila 1945 kot partizan padel pri Brckem v Bosni, se tudi Alenka Glazer v ome­njenem sonetu dotakne bolecine ob spominu na izgubo: »In zakipela bol je, se zgostila | v bodece razocaranje v globini. || In ostra usedlina je ostala | v dnu žgoce pekocine, sredi vrenja – | spomin na case, ko bila sem skala. || Shladila se vrocica je žarenja | in bridka zrnca scasom so razpala. | Nezrušna vez pa spaja tri življenja«. Spomin na vojno vihro obudi tudi v pesmi Krvava sodba: »Težko z vdanostjo sprejemati udarce | v poravnavo za pozabljene pregrehe, | ki so zrušile nevidno ravnovesje | dobrega in zla« (Glazer 1968, 14–45). 8 Sklep Ce upoštevamo spominske zapise in korespondenco pisateljic Nade Gaborovic, Alenke Glazer in Mete Rainer, lahko vidimo, da je vecina ljudi z zaskrbljenostjo in nelagodjem pricakovala prihod nemškega okupatorja. Vse so ostale narodno zavedne in so se opredeljevale proti nacizmu. Ob aretaciji so jih prepeljali v meljsko zbirno taborišce. Ži-vljenje v meljski vojašnici je bilo za vse težko in neprijetno; še najbolj zadovoljni so bili tisti, ki so prišli v taborišce tik preden je odpeljal nji­hovtransport vizgnanstvo.Zlasti s pomocjo spominovtistih,ki so bili v taborišcu vec dni ali celo vec tednov, lahko zacutimo napeto ozracje in necloveške razmere, ki so vladale v taborišcu. Iz taborišca so ujetnike odpeljali v izgnanstvo z razlicnimi transporti. Že v vojašnici so se po­javljala ugibanja, kam jih nameravajo odpeljati. Želeli so si, da bi vse glasnejše govorice o transportih v Srbijo bile resnicne. Oddahnili so si, ko so ob zacetku transporta videli, da jih ne peljejo na sever, v Tretji rajh. Srbija je zanje predstavljala odrešitev, saj so si bolj želeli oditi v izgnanstvo kot prenašati nevzdržne razmere v vojašnici. Književniki so bili torej prepricani, da se jim bo pri Srbih bolje godilo kot v domacem kraju v prisotnosti okupatorja, ki jim je iztrgal domove, prekinil družin­ske vezi ter jih zaprl v taborišce z nemogocimi bivalnimi pogoji. Eden od srbskih vojakov je ob prihodu transporta izgnancem zagotovil, da so sedaj svobodni. 9 Viri in literatura Arhivsko gradivo Pokrajinski arhiv Maribor. Fond Gaborovic Nada 1936-2004. Literatura Biber, Dušan. 1966. Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933–1941. Ljubljana: Cankarjeva založba. Buttolo, Franca in Peter Svetina. 1996. Slovenska književnost. Ljubljana: Cankarjeva založba. Ciril, Stani. 1977. »Življenjepis Janka Glazerja«. Zgodovinski casopis 1/2 (48): 5–12. Ferenc, Tone. 1968. Nacisticna raznarodovalna politika v Sloveniji v letih 1941– 1945. Maribor: Obzorja. Ferenc, Tone. 1997. Okupacijski sistemi na Slovenskem 1941–1945. Ljubljana: Modrijan. Filipcic, Milan. 2003. Bili so uporni : zaprti, izgnani, ubiti, na suženjskem delu, v koncentracijskih taborišcih. Ljubljana: Koordinacijski odbor žrtev nacifašisticnega nasilja pri GO ZZB NOB Slovenije. T.Markežic Po poti izgnanstva s slovenskimi... Gaborovic, Nada. 1961. Jesen brez poletja. Maribor: Založba Obzorja. Gaborovic, Nada. 2003. Dnevi, leta. Maribor: Mariborska literarna družba. Glazer, Alenka. 2016. Spomini. Dostopno na: https://4d.rtvslo.si/arhiv/ prof-alenka-glazer/174388693/ Godeša, Bojan. 1995. Kdor ni z nami, je proti nam. Ljubljana: Cankarjeva založba. Hartman, Bruno. 1983. »Kulturni tokovi v Mariboru in njegovem zaledju med vojnama«. Casopis za zgodovino in narodopisje 1-2 (54): 232–247. Milharcic Hladnik, Mirjam. 2020. »Življenjske zgodbe. Terezija Cernelic: Prisilne migracije in otroška izkušnja izgnanstva med drugo svetovno vojno v ustnem pricevanju«. V Doba velikih migracij na Slovenskem, ur. Aleksej Kalc, Mirjam Milharcic Hladnik, Janja Žitnik Serafin, 428-438. Ljubljana: Založba ZRC. Ostrovška, Milica. 1981. Kljub vsemu odpor I, II. Maribor: Obzorja. Paternu, Boris. 1997. Slovensko pesništvo upora. Ljubljana: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete. Potocnik, Dragan. 2003. Kulturno dogajanje v Mariboru v letih 1918-1941. Maribor: Litera. Rainer, Meta. 1974. »Spomin na okupacijo«. V Odprta srca, ur. Moma Markovic. Maribor. Rainer, Meta. 2004. Modri spomincek. Žalec: Medobcinska maticna knjižnica. Roš, Fran. 1967. Slovenski izgnanci v Srbiji 1941-1945. Maribor: Obzorja. Škerl, France. 1952/1953. »Nacisticne deportacije Slovencev v letu 1941«. Zgodovinski casopis 1 (6/7) : 768–797. Žebovec, Marjeta. 2007. Slovenski književniki, rojeni od leta 1920 do 1929. Ljubljana: Karantanija. Žnidaric, Marjan. 1997. Do pekla in nazaj : nacisticna okupacija in narodnoosvobodilni boj v Mariboru 1941-1945. Maribor: Muzej narodne osvoboditve. Tjaša Markežic Prva gimnazija Maribor Slovenija tjasa.markezic@prva-gimnazija.org NA PUTU IZGNANSTVA SA SLOVENACKIM KNJIŽEVNICAMA: OD DONJE ŠTAJERSKE DO SRBIJE Nemacka okupacija dela slovenacke teritorije u aprilu 1941. godine obeležila je živote mnogih Slovenaca. Okupator je došao u Donju Šta­jersku sa ciljem da tu teritoriju što pre germanizuje. Svakog ko bi mo-gao da ometa taj plan nacisti bi proterali sa okupiranih teritorija. Medu žrtvama bile su i slovenacke književnice, koje su svojom profesijom, književnim stvaralaštvom i nacionalnom svešcu ometale okupatora u njegovim namerama. U cilju organizacije progona, nacisti su najpre osnovali migracioni štab i njemu potcinjena tela, a zatim su organizo­vali sabirne logore po raznim krajevima Donje Štajerske. U Mariboru je deo kasarne „Melje“ pretvoren u logor za prognanike, odakle su oni poslati dalje u razna mesta po Srbiji. Kljucne reci: nacizam, Donja Štajerska, slovenacki književnici, koncen­tracioni logor „Melje“, progonstvo Tjaša Markežic The First Maribor Grammar School Slovenia tjasa.markezic@prva-gimnazija.org TRACING THE JOURNEY OF EXILE OF SLOVENIAN FEMALE WRITERS: FROM LOWER STYRIA TO SERBIA The German occupation of a part of the Slovenian territory in April 1941 was a breaking point in the lives of many people. The occupation forces came to Lower Styria with the goal to Germanize the territory. The Nazis intended to banish all those who could stand in the way of their plans. The victims also included Slovenian female writers who interfered with the plans of the occupation forces through their profession, writing and national awareness. At first, the Nazis established a migration headquarters in Maribor and subordinate agencies to organize deportations; later, they established assembly camps at different sites in Lower Styria. In Maribor, a part of the barracks at Melje was reorganized to serve as a camp for the exiled, who were transported to different locations in Serbia. Keywords: Nazism, Lower Styria, Slovenian writers, assembly camp at Melje, exile Primljeno / Prejeto: 22. 06. 2020 Prihvaceno / Sprejeto: 04. 12. 2020 Katarina Begovic DOI: https://doi.org/10.18485/slovenika.2020.6.1.4 Univerzitet u Beogradu UDK: 811.163.41’371.3 Filološki fakultet .811.163.6’373.3 Srbija .811.163.41:811.163.6 katarina.v.begovic@gmail.com Naucni clanak Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre): srpsko-slovenacke paralele i opšti slovenski plan1 Sažetak Predmet rada jeste frazeologizam bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) u slovenskim jezicima, s po­sebnim osvrtom na srpski i slovenacki plan. Korpus je ekscerpiran iz razli-citih opštih i frazeoloških leksikografskih izvora. S obzirom na dijahronij­sko usmerenje istraživanja, korišceni su i savremeni i istorijski recnici. Na osnovu ekscerpiranog materijala i dosadašnjih metodoloških postupaka za utvrdivanje starine frazeologizma, ostavlja se mogucnost pretpostavci da je frazeološka jedinica nasledena iz praslovenskog jezika. Metodologijom strukturno-semantickog modeliranja predlaže se motivaciona baza koja podleže frazeologizaciji. Razmatraju se specificnosti srpskog i slovenackog korpusa u odnosu na ostale slovenske jezike. Posebnu pažnju u radu za­vreduju i lekseme oganj i vatra, kao i sintagme živi oganj i živa vatra, koje se razmatraju kao motivacija za analiziranu frazeološku jedinicu. Kljucne reci: bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <ži­vog> ognja (<žive> vatre), živi oganj / živa vatra, dijahronijska frazeologija, rekonstrukcija, strukturno-semanticko modeliranje 1 Rad predstavlja preradeni i dopunjeni deo (4,2%) doktorske disertacije odbranjene 24.februara 2020. godine na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Uvod Od sredine 20. veka i radova V. V. Vinogradova2 koji su utrli put frazeologiji kao samostalnoj naucnoj disciplini, razvijaju se razli-citi filološki, lingvisticki i interdisciplinarni teorijsko-metodološki okviri analize frazeoloških jedinica. Kada se sagleda istorija ove lingvisticke discipline (Telii. a 1996, Zykova 2015), zakljucuje se da je interesovanje za frazeologiju na­rocitu ekspanziju doživelo s razvojem antropološke naucne paradi­gme. Izucavanja „coveka u jeziku i jezika u coveku“ (Maslova 2007, 6) frazeološki korpus sagledavaju kao kljucan nosilac kulturne in-formacije etno-nacionalne zajednice koja se odredenim jezikom služi. D. Mrševic-Radovic podseca na to da se „odavno [...] u nauci gleda na frazeologiju kao na jedan od najvažnijih izvora za rekon­strukciju jezicke slike sveta“ (Mrševic-Radovic 2014, V). Dekodira­nje frazeološkog korpusa u istraživanjima jezicke slike sveta podra­zumeva korišcenje etnoloških, mitoloških i drugih, u širem smislu kulturoloških podataka. Frazeologija je u tom svetlu nužno inter-disciplinarna, a njenu intradisciplinarnost N. Vulovic (2015, 19) is­tice time što se „frazeološki fond može posmatrati kao zajednicko polje proucavanja i u kognitivnoj lingvistici i u lingvokulturologiji i u etnolingvistici“.3 Obilje razlicitih pristupa frazeologizmima (strukturno-seman­ticki, kognitivni, pragmaticki, etnolingvisticki, lingvokulturološki itd.) nudi raznovrsne metodološke postupke analize. Medutim, cini se da je istorijska frazeologija slovenskih jezika uglavnom ostajala po strani istraživacima (Mokienko 1989, 4). B. A. Larin (1977, 127) prvi je definisao zadatke istorijske frazeologije: [...] .... .......... ..... . ........ ..... ... .............. ................ .............., .... ........ .. ........... . ......., .... ....... .............. .. ......... . ........., ........ ... . ........... . ....... .............. .......... ......4 2 Up. ........ ....... ....... ........... ... ............... .......... (1946), .. ........ ..... ................ ...... . ....... ..... (1947), ........ .... ........... ........ ..... (1953) (Barcot 2017, 15). 3 Uobicajeno je mišljenje slovenske lingvistike, zasnovano na stavovima V. N. Telije i N.I.Tolstoja,da lingvokulturologija proucava fenomen jezika i kulture na savremenoj, a etnolingvistika na dijahronijskoj ravni. Medutim, razliciti istraživaci upozoravaju na to da je sam odnos lingvokulturologije i etnolingvistike nešto složeniji s obzirom na definiciju opsega interesovanja ovih disciplina (Dragicevic 2010, 9). 4 „Treba razraditi jasnu i logicnu shemu za sistematizaciju frazeoloških sintagmi, treba ustanoviti njihovo obrazovanje i istoriju, treba razumeti zakonitosti njihovog pojavljivanja i izumiranja,njihovu specificnu težinu i meduodnos s drugim izražajnim sredstvima jezika“ (prevela K. B.). K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... V. M. Mokijenko je zatim nizom istraživanja utemeljio teorij­sko-metodološki aparat istorijske frazeologije na metodološkom postupku strukturno-semantickog modeliranja.5 U vezi sa ovim te­orijsko-metodološkim okvirom proucavanja frazeologizama, jedno od aktuelnih pitanja istorijske frazeologije jesu i utvrdivanje starine frazeologizma i rekonstrukcija praslovenskog frazeološkog fonda (Tolstoj 1995, 75-100; Walter i dr. 2018). 1.Predmet istraživanja Predmet našeg rada jeste dijahronijska analiza frazeologizma bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre)6 u srpskom i slovenackom jeziku sa osvrtom na širi slovenski plan. Naime, posmatrajuci srpski jezicki materijal u širem (južno)slovenskom kontekstu, primetili smo izoglose koje, s jedne strane, spajaju opšteslovenski jezicki i etnokulturni prostor, a sa druge, predstavljaju specificnosti jednog dela zapadnojužnoslo­venskog areala.7 Korpus je ekscerpiran iz 24 leksikografska i frazeografska izvo­ra slovenskih jezika.8 Ovime je pokriven najveci deo prostora koji pripada slovenskom etnosu: srpski (i hrvatski),9 slovenacki, bugar-ski, makedonski, ruski, beloruski, ukrajinski, poljski, ceški, slovacki i gornjolužickosrpski.10 5 V. M. Mokijenko je izuzetno plodan autor, a za teorijsko-metodološke postavke istorijske frazeologije narocito su znacajne dve njegove monografije: .......... ........... (1980) i ...... ....... ...., ........-............... ...... ........... (1986). Sam autor (Mokienko 2007, 3) istice da knjige, zajedno sa prvom u nizu - . ..... ........., ........ . ............. ........ .... . ........ ......... (1975), predstavljaju prirodnu celinu u istorijskim frazeološkim istraživanjima. 6 Korišcene zagrade u vezi sa frazeološkom strukturom predstavljaju: (-) varijante leksema clanova frazeološke jedinice; <-> fakultativni clan frazeološke jedinice; [-] pretpostavljeni deo motivacione baze. 7 Konsultovani cakavski dijalekatski izvori ne beleže analizirani frazeologizam. 8 Treba imati u vidu da je konsultovano daleko više izvora, pre svega dijalekatskih i istorijskih izvora slovenskih jezika. U njima frazeologizam nije zabeležen. 9 Termin ’hrvatski’ daje se u zagradi kada se odnosi na književnojezicki fenomen nastao u 19. veku na temelju istocnohercegovackog dijalekta, u doba nacionalnog preporoda, strukturno i semanticki komplementaran sa srpskim književnim jezikom u izucavanom predmetu istraživanja. 10 Nije konsultovana rusinska, gradišcanskohrvatska, moliska, kašupska, slovinjska, polapska i sl. korpusna grada. 2.Izazovi istorijskog frazeološkog korpusa 2.1. Frazeologizam bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/ cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) posvedocen je u odgova­rajucim frazeološkim varijantama širom opšteslovenskog prostora; ovde navodimo neke od pronadenih potvrda u savremenim leksiko­grafskim izvorima: (1) srp. (i hr.) „...... .. (...... ..) .... ... .... .....“ (..., s. v. ...); (2) sloven. „paziti se (bati se) koga/cesa kakor živega ognja“ (Ke­ber 2015, s. v. ogenj); (3) bug. „..... (.... ..) .... .. ..... .....; ........ .. .... .. ..... ...... . .....“ (..., s. v. ....); (4) mak. „.... .... .. ....“ (...., s. v. ....); (5) rus.„....... ....-,....-..... .... (..... ......). ...... .. ....-, ....-.. ... .. .... (............, ......)“ (..., s. v. .....); (6) ukr. „....... (..........) .. .....“ (..., s. v. ......); (7) bel. „...... .. ....“ (......., s. v. .....); (8) polj. „bac sie jak ognia; stronic jak ognia“ (SJP, s. v. ogien); (9) ceš. „jako ohne jsme se ho báli. Jir. Hist.“ (PSJC, s. v. ohen); (10) slov. „bát sa niecoho ako ohna“ (SSJ, s. v. ohen); (11) gornjoluž. „bojec so kaž wohnja neceho“ (s. v. wohen, Ivce­nko i dr. 2004). 2.2. Za najstariji primer upotrebe na slovenskom prostoru uzima se primer iz grade M. Divkovica posvedocen u RJA: (1) „Svega se ovoga imamo cuvati ... kako ogna živoga. Divkovic nauk 126a“ (1611) (RJA, s. v. živ). Kao deo istorijskog korpusa frazeologizam beleži i ruski istorij­sko-etimološki frazeološki recnik u varijanti „...... ... .. ....“ (Birih i dr. 2005, s. v. .....). Frazeologizam ne beleže ostali konsultovani istorijski izvori, ali treba imati u vidu da to ne odrice nužno starinu frazeološkoj jedinici. 2.3. Naime, konotativnost je kategorijalna osobina frazeološke jedinice prema kojoj se one razlikuju od drugih ustaljenih leksickih spojeva (Melerovich i dr. 2008, 51-60). V. N. Telija (Telii. a 1996, 107) pod konotacijom podrazumeva pragmaticku komponentu koja do-punjuje denotativno i gramaticko znacenje asocijativnim znanjem -iskustvenim, kulturno-istorijskim, znanjem odredenog pogleda K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... na svet, racionalno-ocenjivackim ili emocionalno-ocenjivackim stavom govornika prema oznacenom itd. Direktna posledica kono­tativnosti frazeološke jedinice jeste njena ekspresivna funkcija u jeziku. Frazeološka jedinica ima i ekspresivnu i nominacionu funk-ciju, s tim što je njena ekspresivna funkcija primarna u odnosu na nominacionu, koja podrazumeva eksplikaciju denotata. S obzirom na to da osnovna funkcija frazeološke jedinice leži u njenoj sekundarnoj nominaciji (Mrševic-Radovic 1987, 15-20; Vulo­vic 2015, 98-103), za istraživaca posvedocenost u istorijskom kor­pusu ne treba biti condicio sine qua non u frazeološkoj analizi. Fraze-ologizam ili leksicki spoj koji se rekonstruiše kao motivaciona baza frazeološke jedinice poreklom iz narodnog jezika trebalo bi tražiti pre svega u dijalekatskim izvorima. 2.4. Medutim,i tu se istraživac cesto suocava sa nedostatkom fra­zeološkog korpusa. Svi su dijalekatski recnici u srpskoj leksikografiji diferencijalni u odnosu na Srpski rjecnik (1818), a neki cak i u odnosu na RSA (Vuckovic 2013, 8-10). Slicno stvari stoje i u slovenackoj di­jalekatskoj leksikografiji -ona je bar delimicno diferencijalna u od­nosu na Slovar slovenskega knjižnega jezika.11 N. I. Tolstoj naglašava i da oni dijalekatski recnici koji beleže frazeološki materijal fiksiraju materijal u vezi sa svakodnevnim životom i proizvodnjom, a retko beleže klišee, formule i idiome u vezi sa mitološkim predstavama i verovanjima, narodnim kalendarom i sl. (Tolstoj 1995, 65-66). 2.5. Bez obzira na navedene nedostatke istorijskog frazeološkog korpusa, ova pojava u narodnom jeziku nije ostala bez traga. Prvo, pažnju privlace kvalifikatori u Akademijinom recniku bu-garskog jezika, koji govore o pripadnosti frazeologizma narodnom korpusu: „..... (.... ..) .... .. ..... .....; ........ .. .... .. ..... ...... i .....“ (istakla K. B.), sa odabranim primerom upotrebe -„....... . ...... .......... . . ......... .. .... ..... ....... ...., ..... ...... . .... .. ..... ......, ...... .. .. ..... .. .... .... .. ..... .. ........, ...... VIII, 62“ (..., s. v. ....). 11 S obzirom na to da je slovenacki književni jezik nastao na osnovici donjoštajerskog dijalekta, konsultovani su sledeci dijalekatski recnici kao dopuna gradi recnika slovenackog književnog jezika: Crnovrški dialekt (Tominec 2015), koji pripada rovtarskom dijalektu; Slovar bovškega govora (Ivancic Kutin 2015), koji pripada primorskom dijalektu; Kostelski slovar (Gregoric 2015), koji pripada dolenjskom dijalektu; Teoreticni model za izdelavo strokovnega narecnega slikovnega slovarja (Benko 2013) - istraživanje je sprovedeno na materijalu koruškog dijalekta. Frazeologizam paziti se (bati se) koga/cesa kakor živega ognja u konsultovanim izvorima nije posvedocen. Drugo, Divkovicev .... .......... .. ..... ......... (1611) pisan je narodnim jezikom (Gabric-Bagaric 2013, 7). Pošli smo od pretpostavke da je frazeologizam potekao u naro­dnom izrazu širom slovenskog prostora -tome u prilog govore po­tvrde u razlicitim slovenskim jezicima (Walter i dr. 2018, 331-332) i odsustvo potvrda u zapadnoindoevropskim jezicima, koje bi svedo-cile o potencijalnom slovenskom kalkiranju (Tolstoj 1995, 82). 3.Strukturno-semanticki model frazeološke jedinice 3.1. Frazeologizam bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) ko­ga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) jeste komponentni poredbeni frazeologizam.12 Predstavlja realizaciju strukturno-se­mantickog modela ’glagol u nefrazeološkom primarnom znacenju + rekcijska dopuna: nepravi objekat + poredbena odredba (nosilac frazeologizacije)’. Osnova poredenja iskazana je primarnim leksic­kim znacenjem, a poredbena odredba je nosilac frazeologizacije i ima ulogu intenzifikatora realizovanog glagolskog znacenja -može se zameniti prilogom za kolicinu mnogo/veoma (Vulovic 2015, 200). Frazeologizacija se ostvaruje poredenjem na skali intenziteta. Fra­zeologizam nije idiomatican jer leksicke komponente u njegovom sastavu nisu desemantizovane (Marjanovic 2017, 151-153). Odliku­je ga živa unutrašnja forma. Ima smanjenu ekspresivnost (up. Mrše­vic-Radovic 1987, 96-97) bez pridevske komponente, a sa pridevom živ u funkciji intenzifikatora frazeološkog znacenja ekspresivnost se pojacava.13 Kako se vidi iz uporednog korpusa slovenskih jezika, pridev živ je obavezan clan poredbene jedinice samo na srpskom (i hrvatskom) i slovenackom prostoru. Ono što privlaci pažnju kod poredbenih frazeologizama jeste ci-njenica da je nosilac frazeologizacije sintaksicka jedinica u funkciji odredbe. U procesu frazeologizacije ona postaje obavezna na struk­turno-sintaksickom planu i time formira frazeološki model koji po­drazumeva tematsko-rematsku strukturu (Vulovic 2015, 183, 186). Relativna ustaljenost frazeologizma, koja rezultira frazeolo­škom varijantnošcu (Mokienko 1989, 29-37), izražena je sinonimi-ma bojati se i plašiti se, a onda i leksemama iz srodnog semantickog 12 Pregled autora koji su se bavili poredbenim frazeologizmima kod Srba i Hrvata daje S. Marjanovic (2017, 142-149). 13 Pridev živ sistemski se ponaša kao intenzifikator (i kvalifikator) u odredenim strukturno-semantickim modelima u srpskom (i širem slovenskom) frazeološkom korpusu (up. Begovic 2019). K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... polja širom slovenskog prostora: cuvati se, paziti se, bežati (od),i to prema metonimijskom modelu POSLEDICA ZA UZROK.14 Stabilnost frazeološkog modela ogleda se, osim u petrificiranoj poredbenoj strukturi, u nepravim povratnim glagolima ili neprelaznim gla­golima sa zajednickom semantickom komponentom ’strah’, koji u razlicitim slovenskim jezicima traže rekcijsku dopunu u genitivu, sa izuzetkom bugarskog i makedonskog jezika sa analitickom dekli­nacijom kao posledicom pripadnosti balkanskom jezickom savezu. Osim neophodne kongruencije, koja podrazumeva podršku okruže­nja, nepravi objekat predstavlja leksikalizovanu podršku konteksta za realizaciju frazeologizma. Treba dodati da je posledica leksickog variranja u opisanom fra­zeološkom modelu i formiranje šire frazeosheme (Mokienko 1989, 33-36) iste sintaksicke strukture, ali sa nešto drugacijom frazeo­loškom slikom, up. plašiti se koga/cega kao <živog (samog)> davola (vraga). Frazeoshemu odlikuje opisana sintaksicka struktura -’gla­gol u nefrazeološkom primarnom znacenju + rekcijska dopuna: ne­pravi objekat + poredbena odredba (nosilac frazeologizacije)’. Po-redbeni deo te strukture izražava apstrahovani semanticki obrazac, koji bi se mogao definisati na sledeci nacin: ’intenzitet straha izrice se izazivacem straha’. 3.2. N.Vulovic podseca da je „poredenje iskonski, univerzalni na-cin upoznavanja, spoznavanja, tumacenja i opisivanja sveta, pojava i dešavanja u njemu i oko njega“ (Vulovic 2015, 183). D. Mrševic-Ra­dovic (1987, 42) istice da se frazeološkim poredenjem „jedan pojam želi da okvalifikuje, ucini poznatijim dovodenjem u vezu po nekoj osobini s poznatijim pojmom, kod kojeg je ta osobina izražena u velikom stepenu i opštepoznata“. Zato i ne cudi sužavanje osobina pojma izraženog imenicama oganj/vatra u frazeološkoj transpoziciji na univerzalnu karakteristiku - vatra je opasna. Znacajna za frazeološku rekonstrukciju jeste dalja analiza moti­vacione baze koja u semantickoj transpoziciji indukuje frazeološku sliku vatrena stihija sa znacenjem ’veoma velik strah’. U ruskom istorijsko-etimološkom frazeološkom recniku motiva­cija frazeologizma objašnjava se dokazivanjem nevinosti na taj na-cin što je optuženi stavljao ruku u vatru (Birih i dr. 2005, s. v. .....), 14 O važnosti datog modela za leksicki dinamizam glagolske komponente govori i sama polisemija glagola bojati se -D. Mrševic-Radovic (2014, 189) primecuje da se glagol realizuje u znacenju afektivnog stanja straha, ali i u znacenju probudenog mehanizma odbrane, koji podrazumeva bežanje od opasnosti. dok se u Keberovom frazeološkom recniku motivacija za frazeološko poredenje objašnjava strahom od vatrene stihije uopšte: „Primera bati se koga/cesa kakor živega ognja temelji na dejstvu, da je ogenj ob vsej koristnosti lahko tudi cloveku zelo nevaren, zlasti nekontro­liran, tj. v požarih ipd.“ (Keber 2015, s. v. živ). Razmatrana frazeološka slika mogla bi biti motivisana i biblij­skom predstavom Boga, up.: (1) „.... ..... ..... .. .. ...... ... ...., .... ... .... ....., .... .... .......; .. .. .. ......... . .. .. .. ....... .... ....., . ........ .. . ......... ...., ... ... .. .. ..... ......“ (.... ..... ......... 9, 3); (2) „... ... ... .. .... .... .......“ (......... ....., 12, 29). S obzirom na znacenje imenicke komponente kojom se izraža­va prouzrokovac straha u srpskoj frazeologiji, D. Mrševic-Radovic izdvaja tri poredbena strukturno-semanticka modela -„vatreni“, „epidemijski“ i „magijsko-religijski“ (Mrševic-Radovic 2014, 190). Za nas je narocito važan upravo „vatreni“, ciji je glavni predstav­nik frazeologizam bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre). Autorka motivaciju za „vatre­ni“ prouzrokovac straha vidi u predstavi vatre kao najjace cistilišne sile, kao i u strahu od personifikovane vatrene stihije koja guta ili proždire. S tim u vezi, obimna etnološka, mitološka i etimološka li­teratura pokazuje da vatrena stihija u slovenskoj duhovnoj kulturi predstavlja emanaciju solarnog božanstva, koja se, zajedno sa dru­gim ie. mito-religijskim predstavama, može pratiti sve do pie. plana (Loma 2005). Kada se uzmu u obzir navedene mogucnosti za interpretaciju va­tre kao prouzrokovaca straha, motivaciju za strah od vatrene stihije najpre bi trebalo tražiti u njenoj oboženoj predstavi potekloj iz kul­ta vatre. U prilog tome govori i semantika sintagme živi oganj / živa vatra, posvedocena kao deo frazeologizma u srpskom i slovenackom korpusu. K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... 4. Živi oganj / živa vatra kao potencijalni nosioci frazeologizacije 4.1. Kult vatre je univerzalan za sve primitivne i danas civilizo-vane zajednice. Uporedna istorijska, arheološka, etnološka i kultu­rološka izucavanja upucuju na to da ne postoji ljudska zajednica u kojoj u odgovarajucem istorijskom trenutku kult vatre nije zauzi­mao centralno mesto u vezi sa naivnim shvatanjem sveta (Trojano­vic 1990, 15-34). O vatri je u okvirima istorije religije, folklora i narodne tradicije pisano izuzetno mnogo, što je ocekivano s obzirom na predmet izu-cavanja – ona je jedan od elemenata cije je ovladavanje primitivnog coveka uvelo u svet kulture (Loma 2008, 263-264). Mi cemo se u narednim redovima na uporedne, u širem smislu, kulturološke po­datke osvrtati onoliko koliko je to potrebno – imajuci u vidu etno­lingvisticki predmet interesovanja, sa željom da se tekst ne pretvori u komentarisanje nauci poznatih podataka. 4.2. Sintagma živi oganj / živa vatra posvedocena je širom slo­venskog prostora u više razlicitih znacenja.15 Ovde se kratko pred­stavljaju samo znacenja koja se mogu dovesti u vezu sa rekonstruk­cijom motivacione baze frazeologizma bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre).16 Prvo, celi slovenski prostor zna za terminološku sintagmu živi oganj / živa vatra sa znacenjem apotropejske vatre u okrilju etnolo­gije bez obzira na to što je recnici savremenih jezika cesto ne beleže. Ona se ne mora javiti u ovom obliku (mada je on filološki znacajan) i posvedocena je u odgovarajucim varijantama, koje su motivisane kultom plodnosti i ulaskom u novi prolecno-letnji ciklus ili interfe­rencijom sa hrišcanskim kulturnim kodom: .. .. – ’......, ’......, ’........, ’....., .......(.... – ’......): živ-(..-.....), ....., ..-.. .... (.....), ..... ..., ..... ..... .... ....., ..., zywy (ogien) . ....; *nov-(.... ..... ..... ....., ..... ... ....); *svet­(..-....., ......, ...., ....-......, ..-....), ....., ...,-....... swienty ogien; bog-(...., ...., ..... .........), ....., ....-....... bozy ogien., 15 Sintagma oznacava ritualnu apotropejsku vatru, zatim otvoren, jak plamen, gorucu vatru, vatru iz oružja, bolest, zatim strast, požudu, temperamentnog/strastvenog coveka itd. (RJA, s. v. živ; ..., s. v. ...; ....... 1852, s. v. .... ....; Keber 2015, živi ogenj). 16 Objavljen rad posvecen rekonstrukciji istorijski primarnog znacenja sintagme živi oganj / živa vatra (Begovic 2018) predstavlja samo štokavsku gradu. Ovde se donosi znatno proširena grada jer se data pojava sagledava na opšteslovenskom planu, u vezi sa motivacijom za nastanak razmatrane frazeološke slike. *mold-(..... .... ....); div-(......., ..-.., ..... ...... ... ....) (s. v. ..... ....., .......... .........).17 Drugo, pored terminološkog znacenja apotropejske vatre, sin-tagma živi oganj zabeležena je u dijalekatskim i frazeološkim rec­nicima istocnoslovenskih jezika. Tako .... .... znaci ’vatromet’, ..... ..... ’jaka vatra’, ..... ..... ’vatra, žar koji tinja’ (Pavlovic 2004, 122, 126). U velikom ruskom dijalekatskom recniku takode se navodi znacenje otvorenog, jakog plamena pored znacenja ritualne vatre (...., s. v. .....). Sintagma živi oganj posvedocena je u poljskom i ceškom jeziku sa znacenjem otvorene, jake vatre, i to sa realizovanim primarnim znacenjem imenice, kao i sa metaforicki transponovanim imenic­kim znacenjem: (1) „Podrapane kolana i lydki palily, smagane zywym ogniem. Lecz cóz znaczy ból wobec mysli, ze za chwile odkryje“ (KJP, zywy ogien); (2) „Oci mu vzplanuly neobycejne živým ohnem. Just“ (PSJC, s. v. ohen).18 Ovde treba istaci narocito vrednu potvrdu u gornjolužickosrp­skom korpusu. Naime, pored varijante analiziranog frazeologizma „bojec so kaž wohnja neceho“, u ovom jeziku zabeležen je i fraze­ologizam iste motivacije (prouzrokovac straha je vatra), ali sa eks­pliciranim kongruentnim atributom živ -„kaž by žiwy wohen byl za nekim“, sa znacenjem ’veoma brzo' (Ivcenko i dr. 2004). S obzirom na položaj i znacaj lužickosrpskog korpusa u opšteslovenskoj dija­hronijskoj perspektivi, frazeološka slika o živom ognju kao stihiji koja prouzrokuje strah motivisana sintagmom žiwy wohen izuzetno je dragocena za dalju analizu. 17 Deo literature o ritualnoj vatri imenovanoj sintagmom živi oganj / živa vatra može se naci u bibliografiji slovenskih radova o vatri, koju je sastavio D. Ajdacic (2008). Za upoznavanje sa pojmom žive vatre upucujemo na odrednice ..... ..... i ..... (1) i (2) u referencama .......... ......... i ...... ......... .........., zatim na podatke o živoj vatri u: Nodilo 1981 VI, 20-21, Trojanovic 1990, Potebni.a 1989, 530-552, Loma 1999a, Loma 1999b, Loma 2004, Loma 2005 (autor se opsežno bavio pojmom vatre i njenim razlicitim simbolickim manifestacijama ne samo u praslovenskoj nego i u staroj indoevropskoj religiji), zatim Belova i dr. 2008. Ovaj spisak mogao bi biti znacajno širi, ali u navedenim radovima lako se dolazi do dalje literature o živoj vatri. Što se tice nezaobilaznih udžbenika kulture, upucujemo na podatke o kultu vatre i živoj vatri u Elijade 1982, Frejzer 2003, Levi Stros 2008. 18 Ukrajinski jezik zna za leksemu vatra, kao i poljski, ceški i slovacki jezik, koji znaju za leksemu vatra kao posledicu kontakta sa stocarskim kulturama na karpatskom pojasu (..., s. v. .....; SJP, s. v. watra; PSJC, s. v. vatra; SSJ, s. v. vatra). K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... 4.3. Znacajne podatke o sintagmi živi oganj / živa vatra daje srpski (i hrvatski) korpus. Najstarije potvrde su sa znacenjem otvorenog, jakog plamena (RJA, s. v. živ): (1) „Put ove velike gore, ka ogan svoj živ mece sve vike k visine nebeskoj. D. Ranina 128a“ (1563). Mnoge primere upotrebe sintagme živi oganj (oganj živi) sa zna-cenjem otvorenog plamena ili goruce, aktivne vatre nalazimo u srp­skoj narodnoj epici: (2) „.. .... .. .. ... .......: | .... .... . ...... ....., | .. ..... .. .... .... ..... [...] | ... . .... .... ........., | .. .... .. .... ........“ (..... ........., ......... .. .... ...., ... 1845 II, 63); (3) „..... ....., ... .... ....“ (...... .... ........, ... 1845 II, 239) itd. Kolokacija živa vatra javlja se prvi put u 18. veku (RJA, s. v. vatra), a srpska epska poezija takode zna za ovu sintagmu, sa znacenjem otvorenog, jakog plamena ili goruce, aktivne vatre: (4) „Ja ....... .. ..... ......, | .. .. ..... .. .. ..... ....“ (..... ........., ... 1845 II, 59); (5) „. ... ..... ........ ...., | ..... ....., ... ... ......, | ..... ..... .... ......., | .. ...... .... ..... ...., | .. ....... ..... ...... ....“ (..... ........ ..... .........., ... 1845 II, 421). Pridev živ se u funkciji intenzifikatora i kvalifikatora imeni-ckog znacenja u nekim slucajevima nalazi u postpoziciji u odnosu na upravni clan sintagme. Takvim postponovanjem kongruentnog atributa u savremenom jeziku postiže se dodatno isticanje, dok ova-kva sintaksicka pozicija atributa u narodnoj poeziji može odslikava-ti i relikt starijeg stanja u istoriji jezika. Formulaicni iskazi iz srp­ske narodne epike verovatno svedoce o fiksiranom starom redu reci ’imenica + pridev’ jer se pridev u istoriji slovenskih jezika pomerao od postpozicije prema prepoziciji u odnosu na sintagmatski centar (Pavlovic 2013, 92-93). Poredeci stanje u staroslovenskom jeziku sa starosrpskim stanjem u 12. i 13. veku, kao i sa staroruskim stanjem u spomenicima od 11. do 14. veka, autor na osnovu statistickih odno­sa preponovanosti i postponovanosti prideva i zamenica zakljucuje da „postponovanost kongruentne odredbe u starosrpskom jeziku valja posmatrati prvenstveno kao razvojni relikt starijeg distributiv­nog stanja u procesu stabilizacije reda reci u okviru imenske fraze“ (Pavlovic 2013, 93). Isto u vezi sa sintagmom bog živi (. živi bog) u formulama zaklinjanja u starim srpskim poveljama primecuje i J. Grkovic-Mejdžor (2018, 17). 4.4. Recnik slovenackog književnog jezika beleži upotrebu prideva živ uz imenicu oganj i druge imenice što oznacavaju pojmove iz va­trenog domena: „ki še deluje: živo oglje še tlece / pazi, ce je ogenj kje še živ“ (SSKJ, s. v. živ). Potvrde ukazuju na realizaciju imenica u primarnom znacenju i prideva živ u znacenju .aktivan, goruci.. Sa­vremeni slovenacki korpus ne beleži kolokaciju živi ogenj u znacenju otvorenog, jakog plamena; to drugi primer pokazuje svojom sinta­ksom - ovde je živ deo imenskog predikata, a ne imenicke sinta­gme, cija bi sintaksicka struktura uputila na ustaljenost i stabilnost znacenja. Medutim, u jednom pastirskom obredu slovenacki stocari idu oko vatre i izgovaraju formulu u kojoj razmatrana sintagma ostva­ruje znacenje otvorene vatre kao proždiruce nemani: (1) „Živi ogenj, jari žerec, kožoderec, vse polizavec, vse požiga­vec, hom, hom, hom“ (Pajek 1884, 132; Štrekelj 1914, 402).19 4.5. O znacaju srpske narodne epike za rekonstrukciju sloven-ske, pa i indoevropske duhovne kulture izlišno je govoriti (up. Loma 2002). Medutim, ovde valja istaci još nešto. Govoreci o arhaicnim slovenskim dijalekatskim zonama N. I. Tolstoj upucuje na H. Šuhar­ta, koji je svojevremeno istakao važnost slovenacke oblasti kao cu­vara „mnogobrojnih arhaicnih crta“ (Tolstoj 1995, 18). Za nas su u tom smislu narocito važne paralele koje se mogu povuci izmedu semantike sintagme živi oganj / živa vatra u korpu­su srpske narodne epike i slovenacke folklorne grade. Formule ko­je stocari izgovaraju dok igraju oko vatre i epske narodne formule mogu govoriti o nekadašnjoj predstavi ognjenog boga. S. Trojanovic pretpostavlja da sintagmu živi oganj / živa vatra (i druge sintagme ciji su centar „vatreni“ pojmovi poput munje i groma) treba razu­meti upravo s tim prvobitnim znacenjem: „U vatri je stari svet uvek video neko živo bice, a tako i danas veruju svi primitivni narodi, a bice i ime naše žive vatre otuda da dolazi“ (Trojanovic 1990, 30). U 19 Poznato je da je kult vatre narocito dobro ocuvan na jugu slovenske teritorije, posebno kod Srba i Hrvata (Nodilo 1981 VI: 20) i balkanskih stocara (Antonijevic 1982). Najiscrpnije podatke o kultu vatre, a onda i živoj vatri i nacinima njenog vadenja kod Srba daje S. Trojanovic (1990), a podaci o kultu vatre uopšte kod Južnih Slovena mogu se naci u razlicitim etnološkim izvorima, ukljucujuci i podatke iz bugarskog i slovenackog folklora (npr. Karavelov 1868, 172; pomenuti Pajek 1884, 132; Štrekelj 1914, 402), cime se stice šira slika o kultu vatre na južnoslovenskom prostoru. K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... tom kljucu treba razumeti i odgovarajuce kratke forme, kao okame­njene jezicke nanose u vezi sa naivnim mišljenjem: „Ovoga mi živog ognja!, „Živa ga munja spalila!“ (Trebješanin 1990, 409). Navedeni podaci mogu se povezati sa semantikom apotropejske vatre, jer se u slovenskom kultu unutar šireg indoevropskog konte­ksta naslucuje upravo obožena vatrena stihija. 4.6. Živa vatra vadi se (izvija) u (pra)slovenskom kultu trenjem drveta o drvo, i to trenje dvaju drvaca ima simboliku seksualnog ci-na (Mrševic-Radovic 2014, 191). Ova simbolika ne ocituje se samo u nacinu vadenja žive vatre (o razlicitim postupcima kod Srba i sim­bolickoj interpretaciji v. Trojanovic 1990, 74-129; kod drugih ie. na­roda 129-137), vec i u imenu drveta koja se koriste: kod Srba su to u nekim krajevima ’muškara’ i ’ženskara’ (Trojanovic 1990, 74). Prema recima A.Lome (1999a,133),„simbolika seksualnog cina kao u ovim srpskim nazivima prisutna je kod drvaca cijim se trenjem izvodila žrtvena vatra u staroindijskoj religiji“, sa kojom slovenski kult va­tre deli ubedljivo najviše slicnosti u odnosu na druge ie. tradicije. Obred vadenja žive vatre trenjem drveta o drvo posvedocen je i kod drugih indoevropskih naroda. Kod Germana, Slovena i Helena po­tvrdena je i eksplicitna metafora falusa za muško drvo (Loma 1999a, 137). Seksualni cin sa sobom nosi simboliku stvaranja, pa vatra ima istaknutu ulogu u kultu plodnosti (coveka, stoke, useva), ali treba imati na umu da je za stare Indoevropljane vatra kao centralni ko­smogonijski element imala glavnu ulogu u sveopštoj obnovi života (Loma 1999a, 1999b) tako da su funkcije ovako dobijene svete vatre (trenjem drveta o drvo) bile mnogostruke.20 Za citanje simbolike žive vatre vrlo je važna semanticka inter-pretacija glagola koji imenuju radnju dobijanja ovakve vatre -ona se izvija ili vadi. A. Potebnja (Potebni. a 1989, 536-541) to izvijanje interpretira u skladu sa jednim od nacina vadenja žive vatre, koji podrazumeva okretanje (muškog) drveta u (ženskom) drvetu, što podražava stvaranje vatre na zemlji kao analog radanja sunca na nebu. To je tacno, medutim, cini se da nije presudno to što se vatra izvija, vec što se izvijanjem vadi. Ta vatra koja se dobija trenjem u 20 U slovenskoj kulturi živa vatra je apotropej, štiti domace životinje od bolesti, a njome se rado lece i ljudi (Trojanovic 1990, 70, 72-73). U suštinskoj je vezi sa kultom ognjišta, tu predstavlja slovenski kontinuant pie. žrtvene vatre, koja ima zaštitnicku moc. Ima centralno mesto u životnom ciklusu, od rodenja pa sve do smrti koristi se u razlicitim ritualima prelaza. Dakle, nije samo zaštitnica i vatra koja ima purifikacijsku moc, vec je i važno sredstvo preobražaja, transmutacije (Elijade 1982, 116). drvetu je skrivena, latentna.21 Ovakvo videnje vatre nalazi potpu-nu paralelu u staroindijskoj predstavi o tri vatre, koju citamo u sle­decim redovima Rigvede (X 45): „Agni se prvi put rodio od neba, drugi put od nas [ljudi] kao znalac bicâ (.atávedas-, naziv za žrtveni oganj), treci put u vodama“ (Loma 1999., 15).22 Dobro poznate slovensko-indijske paralele ovde dozvoljavaju uslovno izjednacavanje slovenske žive vatre sa jednom od Agnijevih hipostaza - žrtvenom indijskom vatrom.23 Na kraju, o obogotvorenoj vatri kod Slovena ne govori samo kult žive vatre u pomenutom poredenju. Sloveni su sunce doživlja­vali kao nebeski oganj, a vatrenu stihiju kao živo bice (......... .........., s. v. ....., s. v. .....). Afanasjev (Afanas'ev 1994 II, 5) podseca na to da su Sloveni Svarožica nazivali ognjem. Poznato je da se u slovenskoj mitologiji Perun identifikuje sa gromom, Dažbog sa suncem, a Svarožic upravo sa ognjem. Ne ulazeci u probleme re-konstrukcije stare slovenske religije, ukazujemo na to da se kao mo­gucnost u njenoj rekonstrukciji namece henoteizam (Loma 2005), koji podrazumeva centralno božanstvo sa mnoštvom hipostaza s obzirom na razlicite božanske funkcije, teritorijalnu raslojenost, osobenosti lokalnih kultova itd. (up. definiciju henoteizma u Müller 1878, 260). Kljucni lik u henoteistickom konceptu slovenske religije mogao bi biti upravo Perun gromovnik, koji predstavlja „samo jedan od posebnih vidova projavljivanja iste stihije, nebeskog ognja“ (Lo-ma 2005, 15).24 21 Ne mora biti skrivena samo u drvetu nego i u kamenu (Ivanov i dr. 1974, 116). 22„U osnovi te Agnijeve trolikosti je kosmološka predstava o vatri koja kruži kroz vasionu: silazeci sa neba u vidu munje ona oplodava vodu svojim zametkom, koji putem zemnih sokova prodire u biljke iz kojih onda covek izmamljuje ognjišnu ili žrtvenu vatru; na drugoj strani se taj zametak, nazvan „zlatnim embrionom“ (hiranyagarbha-), svakog jutra u moru nanovo rada kao sunce. Dodamo li da se vatra dimom pretace u vazduh, a vazduh prelazi u vodu pretvaranjem magle u rosu, oblaka u kišu, time se zatvara kružni tok elemenata u prirodi, u cijoj je osnovi oganj kao nepropadljivo nacelo“ (Loma 2005, 16). 23 Staroindijski Agni i slovenski oganj dele pretpostavljenu etimologiju pie. obožene vatre (.... 32, s. v. *ogn.). 24 Obogotvoreni nebeski oganj, tj. aktivno nebo u cijem se domenu pojavljuje sunce, grom, munja, spada u civilizacijski arhetip. Na uporednom indoevropskom planu pie. bog neba *Dyeus dovodi se u vezu sa munjom (Loma 2005, 14; Mallory i dr. 2006, 408-409). K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... 4.7. Rekonstrukcija sintagme živi oganj / živa vatra sa terminolo­škim znacenjem na praslovenskom nivou je poznata -*živy(j.) ogn. / *živa(ja) vatra (Ivanov i dr. 1965, 144).25 Medutim, ova je sintagma polisemicna i izgleda da je terminolo­ško znacenje apotropejske vatre vec metonimijski sekundarno i da je potisnulo nekadašnje znacenje sintagme koje je sacuvalo naivnu predstavu obožene vatre, fiksirano u jeziku srpske narodne poezije i govornim formulama u slovenackom kultu stocara. Pretpostavka da je istorijski primarno znacenje analizirane sin-tagme doslovno u široj etno(mito)loškoj literaturi nije nova (Kuhn 1859, 223-228; Trojanovic 1990, 30). No, ovu hipotezu ubedljivo potkrepljuje i jezicki materijal. Sva komentarisana znacenja sinta­gmi živi oganj / živa vatra na srpskom (i hrvatskom) i slovenackom prostoru, kao i na širem slovenskom prostoru (terminološko zna-cenje apotropejske vatre, znacenje jakog, otvorenog plamena, kao i znacenje goruce vatre), mogu se izvesti iz rekonstruisanog istorijski primarnog znacenja sintagme ’ognjeni bog’. Sekundarno znacenje žrtvene i apotropejske vatre (upravo vatre koja je imala kljucnu ulogu u razlicitim domenima pod pokrovitelj­stvom boga vatre) nastalo je specijalizacijom, sužavanjem primar­nog znacenja ’obožena, živa vatra’.26 Pridev živ se na zapadnojužnoslovenskom (i na širem sloven-skom) prostoru koristi u znacenju .aktivan.uz imenice vatra i oganj. U ovom znacenju koristi se i uz druge imenice koje oznacavaju poj-move iz „vatrenog“ domena (žar, žiška, žeravica itd.). Znacenje .ak­tivan.iz savremene perspektive je sekundarno, metaforicki motivi­sano, i u srpskim izvorima javlja se od 15. veka (za srpski (i hrvatski) i slovenacki materijal v. RJA, s. v. živ; ..., s. v. ...; SSKJ, s. v. živ). Medutim, istorijska analiza polisemanticke strukture prideva živ pokazuje da se njegovo rano pie. primarno znacenje verovatno svo­dilo na semanticki primitiv ’živ’, koji bi se mogao definisati kao ’sa­ 25 Autori rekonstruišu na psl. planu obe sintagme, a iz prikupljenih podataka proistice da se postanak sintagme sa leksemom vatra sužava na period 2-5.vek n.e. Oganj je praslovenska i sveslovenska leksema nasledena iz pie. jezika (...., s. v. *ogn.; Mallory i dr. 2006, 122-123). Leksema vatra je iranskog porekla -atar-/a.ro-(Loma 2005, 21-22; Mallory i dr. 2006, 123), i pretpostavlja se da je u južnoslovenski prostor ušla kao psl. pozajmica iz zapadnoiranskih dijalekata (Trojanovic 1990, 357-372). A. Loma (2005, 21) precizira Trojanovicevu hipotezu pretpostavkom da je ir. vatra na delu slovenskog prostora posledica davnašnjeg uticaja Skita i Sarmata na nekadašnji jugoistok praslovenske teritorije. 26 Specijalizacija i generalizacija (progresivno sužavanje i širenje znacenja) predstavljaju podvrste metonimijskog mehanizma semanticke transpozicije. Baš zato što se zasnivaju na metonimijskom prenosu (Halas 2017, 17), u srbistickoj literaturi se najcešce ne pominju kao posebni mehanizmi. mopokretan, aktivan’ (Wierzbicka 1996, 124-126; Grkovic-Mejdžor 2018, 15-16). U tom svetlu vrlo je moguce da sintagme živi oganj / živa vatra u znacenju ’aktivna vatra (ona koja se širi, pomera itd.)’, živa voda u znacenju ’tekuca voda’, kao i živi bog kao aktivna sila koja nadzire zakletvu i njeno sprovodenje (up. Grkovic-Mejdžor 2018), predstavljaju relikte ranog pie. znacenja prideva (Begovic 2019, 70-155). Cini se da je frazeološka slika u kojoj je znacenje ’mnogo se pla­šiti’ eksplicirano strahom od vatre motivisana sintagmom živi oganj / živa vatra u znacenju obožene vatrene stihije, i da u tom smislu na­rocitu starinu u odnosu na ostale slovenske jezike pokazuju srpski i slovenacki, kao i gornjolužickosrpski materijal. 5.Osobenost srpskog i slovenackog plana: pridev živ kao intenzifikator frazeološkog znacenja Potvrde sintagme živi oganj / živa vatra koja se realizuje u znace­nju otvorenog, jakog plamena nalazimo na širem slovenskom pro-storu -u zapadnojužnoslovenskom arealu (sa makedonskim jezi­kom na razmedi južnoslovenskih glosa), u delu zapadnoslovenskih jezikâ -poljskom i ceškom, zatim u ruskom jeziku itd. U nekim je­zicima ovo znacenje sintagme je zastarelo, u nekima nije. Znace­nje je potvrdeno i u dijalekatskim korpusima, a najstarija potvrda o ovom znacenju sintagme jeste iz polovine 16. veka (RJA, s. v. živ). Disperzivna slika aktuelnosti i arhaicnosti znacenja sintagme na ši-rem slovenskom prostoru, zajedno sa dijalekatskim i istorijskim po­tvrdama, govori ili o potencijalnom psl. nasledu ili o davnom kom­plementarnom istorijskom semantickom pomaku u pojedinacnim slovenskim jezicima. Sintagme živi oganj / živa vatra u motivacionu bazu frazeologiz-ma bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) u srpskom (i hrvatskom) i slovenackom jeziku ulaze sa znacenjem ’otvoreni, jak plamen, vatra u svojoj suštini’. To znaci da se pridev živ vec u nefrazeološkoj bazi ostvaruje u seman­tickoj poziciji intenzifikatora i kvalifikatora imenickog znacenja.27 U semantickoj transpoziciji tokom frazeologizacije pridev se pomera 27 Ovaj pridev inace odlikuje sklonost kadesemantizaciji (delimicnoj ili potpunoj) i razlicitim kontekstualnim modulacijama zbog same prirode njegove semantike, koja je dosta široka i apstraktna u razlicitim svojim realizacijama. To pridevu omogucava da se realizuje kao intenzifikator i kvalifikator leksickog znacenja imenice uz koju stoji (up. primere živa sila, živa želja, živa zgoda itd.), kao intenzifikator apsolutnog upucivanja (sve živo, ništa živo), i kao intenzifikator i kvalifikator frazeološkog znacenja (živa enciklopedija, živa legenda, živa dosada itd.). Više v. u Begovic 2019. K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... od intenzifikatora i kvalifikatora leksickog znacenja izraženog ime­nicama oganj/vatra do intenzifikatora frazeološkog znacenja. Medutim, opisana semanticka realizacija sintagmi živi oganj / ži­va vatra može se interpretirati kao relikt predstave o oboženoj vatri. H. Valter i V. Mokijenko, razmatrajuci metodološke izazove u praslovenskoj leksickoj i frazeološkoj rekonstrukciji, isticu da na­rocitu pažnju zahtevaju leksicki spojevi (ne nužno frazeologizmi u užem smislu) koji su kroz istoriju pokazali sposobnost semanticke kondenzacije do leksickog znacenja, tj. univerbizacije -„die seman­tische Kondensation (resp. die Univerbierung)“ (Walter i dr. 2018, 332). S jedne strane, pozicija prideva intenzifikatora frazeološkog znacenja u srpskom i slovenackom korpusu jeste posledica specifi-cne semantike prideva. S druge strane, s obzirom na izložene etno­loške, mitološke i kulturološke podatke, kao i s obzirom na jezicku rekonstrukciju odgovarajucih znacenja sintagmi živi oganj / živa va­tra, treba ostaviti mogucnost univerbizaciji rematskog dela fraze­ološke jedinice u onim slovenskim jezicima u kojima se na mestu sintagme nalazi samo leksema oganj: živi oganj . oganj. U ovakvoj interpretaciji cinilaca frazeološkog znacenja srpski i slovenacki je­zik na obodu slovenske teritorije cuvali bi arhaicne crte frazeološke strukture. Na isti nacin može se interpretirati stanje posvedoceno u gornjolužickosrpskom korpusu: frazeologizam „bojec so kaž wohnja neceho“ svedocio bi o inovaciji u frazeološkoj strukturi, zajedno sa vecim delom slovenskog prostora; medutim, frazeologizam iste mo-tivacije „kaž by žiwy wohen byl za nekim“ svedocio bi o arhaicnoj crti frazeološke strukture sa ekspliciranim kongruentnim atributom živ i, s tim u vezi, o nekadašnjoj predstavi obožene vatrene stihije. 6.Pretpostavljena starina frazeologizma 6.1. N. I. Tolstoj (1995, 82), govoreci o rekonstrukciji frazeologi­zama na psl. planu, istice da je, za razliku od leksicke rekonstrukcije, poželjno da frazeologizam ne bude posvedocen u svim slovenskim jezicima, vec samo u perifernim dijalekatskim zonama (što poten­cijalno svedoci o starini frazeološke jedinice). Ako je frazeologizam potvrden širom slovenskog prostora, verovatno je da cemo ga naci i u korpusu zapadnoindoevropskih jezika, tj. da nece biti autohtoni slovenski, vec kalkiran. Medutim, cini se da je moguce da spojevi reci budu posvedoce­ni na velikom delu slovenskog govornog prostora, a da to ne znaci nužno inovaciju u razvoju pojedinacnih slovenskih jezika ili kalkira­nje; ocekivano je da spojevi reci koji odražavaju suštinske kulturne koncepte budu istorijski stabilni (Walter i dr. 2018).28 Prema H. Valteru i V. M. Mokijenku, na postojanost psl. frazeo­loškog fonda nesporno upucuje slovenski jezicki materijal, i to je­zicki materijal posvedocen na opšteslovenskom prostoru. Kao jedan od primera psl. frazeologizma navode držati jezik za zubima, koji je posvedocen na širem slovenskom prostoru, a u poljskim spomenici-ma vec od 15. veka (Walter i dr. 2018, 331-332). Autori naglašavaju nerazjašnjen status psl. frazeološkog fonda u istraživanjima sloven-skih jezika i ukazuju na veliku diskrepanciju u sigurnosti leksicke psl. rekonstrukcije u odnosu na frazeološku: „Die Darstellung der slawischen Ursprache stößt jedoch auf ein Paradoxon. Wenn die ur­slawische Lexik als bewiesen gelten kann, dann bleibt jedoch der Status der urslawischen Phraseologie unbestimmt“29 (Walter i dr. 2018, 332). 6.2. Iz naše perspektive, posvedocenost frazeološke jedinice u opšteslovenskom korpusu može govoriti o: (1) autenticnom psl. na­sledu, (2) širem pie. nasledu, (3) pozajmljivanju ili o (4) istovetnom razvoju pojedinacnih slovenskih jezika. Tako sintagma živi oganj / živa vatra sa ocuvanim terminološkim znacenjem ritualne vatre širom slovenskog prostora (u razlicitim varijantnim oblicima) predstavlja (1) psl. naslede, koje se, razmatra kao (2) inovacija proistekla iz šireg pie. semiotickog koda. S druge strane, formule iz srpske narodne epike, razlicite govor­ne formule u vezi sa ’vatrenim pojmovima’ poput munje, groma, kao i jezicki podaci u vezi sa kultom slovenackih stocara, gde se pridev danas realizuje kao intenzifikator imenickog znacenja, a zatim i po­tvrda iz gornjolužickosrpskog korpusa, verovatno govore o reliktu arhaicnog psl. znacenja ognjenog boga, koje je ostalo sacuvano u perifernoj slovenskoj dijalekatskoj zoni. 6.3. S obzirom na iznesene podatke u analizi frazeologizma bo­jati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre), kao mogucnosti istorijskog razvoja izdvajaju se dve mogucnosti: (1) autenticno psl. naslede i (4) istovetni razvoj pojedi­nacnih slovenskih jezika. 28 To ne iskljucuje cinjenicu da se psl. frazeologizam (u širem smislu) ne može arhaizirati i ocuvati samo u perifernim zonama slovenskog prostora (up. analizu sintagme živa voda u znacenju vode koja izvire i tekuce vode u Begovic 2018). 29 „Medutim, prezentacija praslovenskog jezika nailazi na paradoks. Koliko se praslovenska leksika smatra dokazanom, toliko status praslovenske frazeologije ostaje nerazjašnjen“ (prevela K. B.). K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... 6.3.1. Pretpostavku da frazeologizam predstavlja kulturnu i je­zicku slovensku univerzaliju nastalu u istorijskom periodu pojedi­nacnog razvoja slovenskih jezika potvrduju jezicka fakta. U ovom slucaju motivacija za nastanak frazeološke slike tumacila bi se stra­hom od vatrene stihije uopšte, u kojoj je moguce videti i relikt kulta obožene vatre i naivnog shvatanja sveta naših predaka. 6.3.2. S druge strane, etnolingvisticki materijal upucuje na ve­liku starinu jedinica živi oganj / živa vatra u znacenju apotropejske vatre i rekonstruisanom znacenju obožene stihije. S obzirom na to, kao i s obzirom na univerzalni strah od vatre i cinjenicu da su su­štinski koncepti jednog etnokulturnog koda uglavnom istorijski sta­bilni, možda treba ostaviti mogucnost pretpostavci da su naši preci u poznom psl. periodu veliki strah izražavali najvecim izazivacem straha u naivnom shvatanju sveta. Analizirani frazeologizam širom slovenskog prostora svedocio bi o takvom shvatanju sveta, sa ocu­vanim arhaicnim crtama u srpskom i slovenackom jeziku, zajedno sa srodnom potvrdom iz gornjolužickosrpskog jezika. Ovakva hipoteza zahteva poseban osvrt na sintaksicku struktu­ru analizirane jedinice. Frazeologizam bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) podrazu­meva elidiran predikat u rematskom delu frazeološke strukture -eksplikacija predikacije ovde nije potrebna -bojati se cega kako (se bojati) živog ognja. Stanje/radnja iskazana predikatom poredi se sa istim stanjem/radnjom u prototipicnim uslovima u kojima se takvo stanje/radnja izražava u velikoj meri. Govoreci o poredbenim rece­nicama u staroj srpskoj poslovno-pravnoj pismenosti, S. Pavlovic istice da „situacije u kojima su korelativne predikacije predstavlje­ne identicnim glagolima omogucuju redukciju poredbene recenice i njeno svodenje na nominalnu poredbenu konstrukciju“ (Pavlovic 2009, 211). Poredbene strukture sa veznikom *jako posvedocene su u staro­slovenskom jeziku (.., s. v. ]ko). S. Pavlovic izveštava da su hipo­taksicki poredbeni odnosi izraženi veznicima *jako ili *kako u kor­pusu pojedinacnih neredakcijskih slovenskih pismenosti (starosrp­skog, staroruskog, staropoljskog, staroceškog jezika) zabeleženi vec u najstarijim spomenicima (Pavlovic 2009, 227). Posvedocenost u korpusu narodnih jezika je potencijalno važna. Ona bi mogla upuci­vati u doistorijskom periodu razvoja jezika na raniji razvoj logickog mišljenja poredbenog odnosa, koje se dalje semanticki diferenciralo i razvijalo sa potporom u pisanom jeziku. Medutim, istoricari sintakse uglavnom se slažu u tome da hi-potaksa ima uporište u pisanom jeziku i da je vrlo teško govoriti o eventualnim hipotaksickim modelima praslovenskog jezika (Pavlo­vic 2013, 295). Pritom, narocitu pažnju treba obratiti na kalkiranje, pogotovu kada se uzme u obzir da je svako savladavanje pismenosti podrazumevalo crkvenoslovenski kod, a da je staroslovenska hipo­taksa, koju redakcijski sistemi nasleduju, oblikovana prema grckom modelu. No, bez obzira na navedeno, govoreci o rekonstrukciji govorne sintakse uopšte, I. Grickat upozorava na sledece: „U ranim epohama indoevropskih jezika hipotaksa verovatno zaista nije bila bogata, ali su neki njeni uopšteni modeli svakako vec bili utvrdeni. To se sazna­je na prvom mestu iz relativnih pridevskih, priloških, zamenickih i veznickih izvedenica sa prvobitno pronominalnim korenima, cije principske medujezicke slicnosti govore o velikoj starini -kod veci­ne jezika još pretpismenoj. Govorna hipotaksa, prema tome, mogla je biti primitivna, ali joj pomoc literarne hipotakse nije bila potreb­na“ (Grickat 2004, 66). Pritom, poreklo poredbenih recenica sa veznikom *jako treba tražiti u povezivanju dveju nezavisnih recenicnih struktura u kojima je upravo primarno deikticko *jako služilo kao naslon koji je omo­gucio složenu recenicnu strukturu (Grickat 2004, 79; Pavlovic 2009, 227-228). Poreklo poredbenih recenica sa veznikom *kako verova­tno treba tražiti u prvobitnom pitanju uvedenom upitnim prilogom, koje je s vremenom gubilo svoju autonomnu recenicnu intonaciju i dobijalo status zavisnog clana recenicne strukture (Pavlovic 2009, 219). S tim u vezi, u motivacionoj bazi frazeologizma treba rekon­struisati veznik *jako. Veznik *kako na tom mestu u razlicitim slo­venskim jezicima rezultat je širenja veznika k-tipa na racun veznika i-tipa.30 Takav je slucaj sa srpskim jezikom, u cijim je dijalektima pocetni oblik veznika kako kroz istoriju pretrpeo razlicite glasovne promene (RJA, s. v. kao). Slovenacki jezik zna za varijantu kakor sa partikularnim -r < re < *že. S obzirom na iznete podatke, frazeologizam bi se uslovno mogao rekonstruisati u poznom psl. jeziku kao * bojati se (...) kogo/cesogo jako [bojati se] živajego ogn'a, s tim da se podrazumeva mogucnost leksickog variranja glagola u tematskom delu frazeologizma. Pri­ 30 O prostiranju veznika *jako i *kako širom slovenskog prostora i njihovoj diferenciranoj prirodi i-tipa (anaforskoj, prvobitno demonstrativnoj) i k-tipa (upitnoj, pa takode i neodredenoj) up. Grickat 2004, 67-74, Pavlovic 2009, 210-229, gde v. drugu literaturu o pitanju. K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... dev živ bi u ovakvom kontekstu morao biti realizovan u složenom pridevskom obliku jer se odnosi na poznati pojam. Opisanoj frazeološkoj strukturi svakako treba tražiti dublje po­reklo u parataksickom odnosu. Ono što se može zakljuciti jeste da je nefrazeološki bazni oblik podlegao frazeologizaciji onda kada se parataksicka struktura u jezickom osecanju pocela doživljavati kao hipotaksicka, jer je kao takva upucivala na neraskidivu sintaksicku vezu unutar formirane složene recenice. 7.Zakljucna razmatranja Predmet ovog rada jeste dijahronijska analiza poredbenog kom­ponentnog frazeologizma bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) ko­ga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) u slovenskim jezicima, sa posebnim osvrtom na srpski i slovenacki plan. Teorijsko-metodo­loški temelj analize jeste strukturno-semanticki, u okvirima istorij­ske frazeologije, i širi etnolingvisticki, s obzirom na etnokulturni i mitološki podtekst u kom se analizirana jezicka jedinica posmatra. Grada je ekscerpirana iz razlicitih leksikografskih izvora, a u ra­du se isticu razliciti izazovi u vezi sa stvaranjem reprezentativnog uzorka istorijskog frazeološkog korpusa. Pretpostavlja se da je frazeologizam potekao u narodnom izrazu slovenskih jezika s obzirom na (1) njegovu posvedocenost širom slo­venskog prostora, (2) odsustvo u zapadnoindoevropskim jezicima, (3) pripadnost frazeologizma bugarskom dijalekatskom korpusu, (4) potvrdu iz srpskog istorijskog korpusa. Ova hipoteza potkrepljuje se odgovarajucim etnokulturnim, mitološkim i etimološkim podacima u vezi sa sintagmama živi oganj / živa vatra, koje se razmatraju kao motivacija za analizirani frazeologizam. Predlaže se motivaciona baza koja podleže frazeologizaciji, kao i sam tok kojim je frazeologizacija išla, strukturno i semanticki. Razmatraju se specificnosti srpskog i slovenackog korpusa, u kojem se pridev živ realizuje u rematskom delu frazeologizma kao atribut uz imenice oganj/vatra. Zakljucuje se da pridev živ u frazeo­logizaciju ulazi kao intenzifikator i kvalifikator leksickog znacenja imenica, a u frazeološkoj transpoziciji dobija ulogu intenzifikato­ra frazeološkog znacenja. Pretpostavlja se da se u sintagmama živi oganj / živa vatra krije i znacenje obožene stihije iz kulta vatre, cime srpsko-slovenacke paralele zajedno sa potvrdom iz gornjolužicko­srpskog korpusa istupaju kao nosioci arhaicnih crta opštesloven­skog prostora. U skladu sa tim, ostavlja se mogucnost univerbizaciji sintagmi živi oganj .oganj / živa vatra .vatra u ostalim slovenskim jezicima. Zakljucuje se da je frazeologizam verovatno nasleden iz poznog praslovenskog jezika u pretpostavljenom obliku * bojati se (...) kogo/ cesogo .ako [bojati se] živajego ogn'a, s tim da se ostavlja mogucnost i pretpostavci da predstavlja rezultat komplementarnog razvoja ši­rom slovenskog prostora. Leksikografski izvori ....., ......... .., ....... .. ........, ....... .. .......... 2005. ....... ............ ........-............... ........ ......: ....... .... .......,... .. 1818. ...... ....... .......... ........ . ......... ........ . .... : . .......... ........... .......... ......., ... .. 1852. ...... ....... ......... .......... . ........... ......... . .... : . .......... ........... .......... .... ...... ................ ......... ......, I–VI. 1967–1976. .... ... : ...... ....... .... ...... ............... ......... . ........ ....... 1959–. ....... : ..... .... ...... ........ ....... 2007. .... ... : ...... ....... .... ....... ........ ..... XI–XVII ... 1975-. ...... : «.....». ..... ....... ....... ........ ........ 1972.......... : ............ «.....». ... ....... ................ ..... (.. ......... X–XI .....). 1994. ...... : «....... ....». ..... ............... ....... .......... ....... ............. ........... ..... 1974-. ...... : ...... * Ivcenko Anatolij, Sonja Wölke. 2004. Hornjoserbski frazeologiski slownik. Budyšin/Bautzen : Ludowe nakladnistwo Domowina. Matešic, Josip. 1982. Frazeološki rjecnik hrvatskoga ili srpskog jezika. Zagreb : Školska knjiga. RJA. Recnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I–XXIII. 1880–1976. Zagreb : JAZU. K. Bego vic Bojati se (plašiti se, cuv ati se, bežati od . . . Digitalni leksikografski i korpusni izvori .... ....... ........ ....... ........ ..... (... .... .. .. ........). 2014. ..... ......... : ......, 1998 (...... .......), ........... . ......... ........ 2014 ..... ........ .. http://www.gramota.ru. ..... ......... ...... .. ............ ....., .......: 1.2.002-. 1997-2019. ........ .. http://www.makedonski.info. .... ...... .. .......... ..... 2001-. ..... : .......... ........... „..... ..... ......“ / .. „....“. ........ .. http://ibl.bas.bg. ........ ........... ....... .......... ...., ....... —........... ....... .. ...... ........... 1977-1984 ... (........... ....... ... ......... .. .......). ........ .. http://www. skarnik.by. .... ....... ........... ...., ........... ......... ......., . 11 .. 1970-1980. .... : ....... ...... ........ .. http://sum.in.ua. * Keber, Janez. 2015. Slovar slovenskih frazemov. Ljubljana : Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša ZRC SAZU, elektronska objava, spletna izdaja na http://fran.si. KJP. Korpus Jezyka Polskiego, 1997-2019. Dostupan na http://sjp.pwn.pl. PSJC. Prírucní slovník jazyka ceského, I-VI. 1935–1957. Praha : Státní nakladatelství / Školní nakladatelství -SPN. Dostupan na http:// www.ujc.cas.cz. SJPD. Slownik jezyka polskiego (red. W. Doroszewski). 1958–1969. Warszawa : Wydawnictwo Wiedza Powszechna / Panstwowe Wydawnictwo Naukowe. Dostupan na http://sjp.pwn.pl. SSJ. Slovník slovenského jazyka I-VI. 1959–1968. Bratislava : Vydavatelstvo SAV. Dostupan n. http://slovniky.juls.savba.sk. SSKJ. Slovar slovenskega knjižnega jezika, druga, dopolnjena in deloma prenovljena izdaja. 2014. Ljubljana : Inštitut za slovenski jezik Frana Ramovša ZRC SAZU, elektronska objava, spletna izdaja na http:// fran.si. Ostali izvori ......., ..... ..... ....... . ...... ....... (..... .... ....... . ... .......... .......). 2017. ....... : ......... ....... ....... ........., ...... 1868. „...... ...... ....“. .... 8: 169-179. ......., ... .. 1841. ...... ....... ......, ..... ...., . ..... .. ........ ...... ....... . .... : . .......... ........... .......... ......., ... .. 1845. ...... ....... ......, ..... ....., . ..... .. ...... ....... ........... . .... : . .......... ........... .......... ......... .........., ............... ....... 2001. .... ........ ......., ....... ........... ....... : Zepter Book World. .......... ........., ................... ........ 1995-2012. .... .. .. ........, .. .. ..........., .. .. ........, .. .. ........ ......: «............. .........». * Pajek, Josip. 1884. Crtice iz duševnog žitka štajerskih Slovencev. Ljubljana : Matica slovenska. Štrekelj, Karel. 1914. Slovenske narodne pesmi 1. Ljubljana : Slovenska matica. Literatura Afanas'ev 1994. -........., ......... .. 1994. ........... ......... ...... .. ......., . 3 .. (....... 1865 ....). ...... : ...... .. [Afanas'ev, Aleksandr N. 1994. Poeticheskie vozzreniia slavian na prirodu, v 3 t. (reprint 1865 goda). Moskva : Indrik]. Ajdacic 2008. -.......,......2008.„............. . ..... . ........ ....... .......“. ...... .......... ....... 10 – .....: 300-308 [Ajdacic, Dejan. 2008. „Bibliografija o vatri u narodnoj kulturi Slovena“. Kodovi slovenskih kultura 10 – Vatra: 300-308]. Antonijevic 1982. -..........., .......... 1982. ...... . ....... ........... ........ ....... : ............ ........ .... [Antonijevic, Dragoslav. 1982. Obredi i obicaji balkaniskih stocara. Beograd : Balkanološki institut SANU]. Barcot 2017. -Barcot, Branka. 2017. Lingvokulturologija i zoonimska frazeologija. Zagreb : Hrvatska sveucilišna naklada. Begovic 2018. -Begovic, Katarina. 2018. „Etimološki primarno znacenje sintagmi živi oganj / živa vatra na srpsko-hrvatskom jezickom podrucju“. U Beiträge zum 21. Arbeitstreffen der Europäischen Slavistischen Linguistik (Polyslav), Band 21, 8–17. Wiesbaden : Harrassowitz Verlag. Begovic 2018. -......., ......... 2018. „.... .... ... ........ ......... - .......... ........ ....... ........ .... ....“. .......... . ..... 65, 3-4: 361-375 [Begovic, Katarina. 2018. „Živa voda kao božanska hipostaza - etimološki primarno znacenje sintagme živa voda“. Književnost i jezik 65, 3-4: 361-375] Begovic 2019. -.......,.........2019. ............. .. ........... ... .. ....... . ............... ........ ........: ............. . ............ ....... ......... ............ ........... . ........ -......... ........ [Begovic, Katarina. 2019. Frazeologizmi sa komponentom živ na srpskom i K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... južnoslovenskom govornom prostoru: dijahronijski i sinhronijski aspekt. Doktorska disertacija. Univerzitet u Beogradu - Filološki fakultet]. Belova & Petrukhin 2008. -......, ..... . ........ ......... 2008. „«..... .....»: ......... . ..........“. ...... .......... ....... 10 – .....: 5-12. [Belova, Ol'ga i Vladimir Petrukhin. 2008. „«Zhivoi ogon'»: mifologii.a i etnografii.a“. Kodovi slovenskikh kultura 10 – Vatra: 5-12]. Dragicevic 2010. -.........., ...... 2010. ........ ........... .... ...... ..... . ........ ....... : ....... .. ...... ..... . .......... ...... [Dragicevic, Rajna. 2010. Verbalne asocijacije kroz srpski jezik i kulturu. Beograd : Društvo za srpski jezik i književnost Srbije]. .lijade 1982. -Elijade, Mirca. 1982. Kovaci i alkemicari. Zagreb : Graficki zavod Hrvatske. Frejzer 2003. -Frejzer, Džejms Dž. 2003. Zlatna grana, Proucavanje magije i religije. Beograd : Ivaniševic. Gabric-Bagaric 2013. -Gabric-Bagaric, Darija. 2013. „Fra Matije Divkovica Nauk krstjanski (1611.)“. U Nauk krstjanski za narod slovinski ; Sto cudesa aliti znamen’ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije, Matija Divkovic, ur. M. Karamatic, 7-80. Sarajevo : Kulturno­povijesni institut Bosne Srebrene. Grickat 2004. -......., ...... 2004. ....... .. ........ ............... ....... ....... : ..... .. ........ ........ [Grickat, Irena. 2004. Studije iz istorije srpskohrvatskog jezika. Beograd : Zavod za izdavanje udžbenika]. Grkovic-Mejdžor 2018. -.......-......, ........ 2018. „........ ........... ...... . ........ ............. ..... . ....". . ...... ...... ....... . ........ .............. ..... . ...., ....... ...... ........., 11-24. .... .... : ......... ........ ............ . ..... .... / ....... ........ : .......... ........ ............ . ..... .... - .......... ........ ............ . ........ ........ [Grkovic-Mejdžor, Jasmina. 2018. „Arhaicni formulaicni iskazi u poveljama srednjovekovne Bosne i Huma". U Srpsko pisano nasljede i istorija srednjovjekovne Bosne i Huma, urednik Zorica Nikitovic, 11-24. Banja Luka : Filološki fakultet Univerziteta u Banjoj Luci / Istocno Sarajevo : Filozofski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci - Filozofski fakultet Univerziteta u Istocnom Sarajevu]. Halas Popovic 2017. -..... ......., A... 2017. .... . ........ ........... .... ... : .......... ........ [Halas Popovic,Ana. 2017. Uvod u leksicku polisemiju. Novi Sad : Filozofski fakultet]. Ivanov & Toporov. 1965. -......, ........ .. . ........ .. ........ 1965. .......... ........ ............ ............. ....... (....... ......). ...... : ..... [Ivanov, Vi. acheslav V. i Vladimir N. Toporov. 1965. Slavi.anskie . iazykovye modeliru. iushchie semioticheskie sistemy (drevnii period). Moskva : Nauka]. Ivanov & Toporov. 1974. -......, ........ .. . ........ .. ........ 1974. ............ . ....... .......... ........... ...... : ..... [Ivanov, Vi.V. i Vladimir N. Toporov. 1974. acheslav Issledovaniia v oblasti slavi. . anskikh drevnostei. Moskva : Nauka]. Kuhn 1859. -Kuhn, Adalbert. 1859. Herabkunft des Feuers und des Gtertranks. Berlin : Ferd. Dümmler’s Verlagsbuchhandlung. Larin 1977. -....., ....., .. 1977. ....... ........ ..... . ..... ............ ...... : ........... [Larin, Boris, A. 1977. Istorii.a russkogo i.azyka i obshchee i.azykoznanie. Moskva : Prosveshchenie]. Levi Stros 2008. - Levi Stros, Klod. 2008. Presno i peceno. Novi Sad : Kiša. Loma 1995. ...., ........... 1995. „.... .. ....: .............. ........... .......... ....... ... ........... ......... . ............ ...........“. .............. ....... 51: 31–58 [Loma, Aleksandar. 1995. „Dalje od reci: rekonstrukcija prajezickih leksemskih spojeva kao perspektiva slovenske i indoevropske etimologije“. Južnoslovenski filolog 51: 31–58]. Loma 1999a. -...., ........... 1999a. „......, ......... ... .........“. ...... .......... ....... 4 – ...... ....: 131-143 [Loma, Aleksandar. 1999a. „Petlic, palidrvce ili oploditelj“. Kodovi slovenskih kultura 4 – Delovi tela: 131-143]. Loma 1999b. -Loma, Aleksandar. 1999b. Mitski koreni filozofije. Lucida intervalla 8–9, 12–38. Loma 2002. -...., ........... 2002. .......... ......... . ............ ...... ...... ...... ....... : ............ ........, .... [Loma, Aleksandar. 2002. Prakosovo. Slovenski i indoevropski koreni srpske epike. Beograd : Balkanološki institut, SANU]. Loma 2004. -....,........... 2004.„..... . ...., ..... ......... ...... . ...... . .............. .......... ...... ......... . ............ ........... ............. ......, .. ........ ....... .. ........ .......“. ...... .......... ....... 9 – ....: 7-64 [Loma, Aleksandar. 2004. „Dimom u nebo, Obred spaljivanja mrtvih u starim i tradicionalnim kulturama. Njegovo osmišljenje u eshatološkim predstavama indoevropskih naroda, sa posebnim osvrtom na paganske Slovene“. Kodovi slovenskih kultura 9 – Smrt: 7-64]. Loma 2005. -...., ........... 2005. „..... ......... ........, ..... ...... .. ............. ....“. ....... ...... ...... .. .......... . ..... 53, 1-3: 9-27 [Loma, Aleksandar. 2005. „Stara slovenska religija, jedan pogled iz komparativnog ugla“. Zbornik Matice srpske za književnost i jezik 53, 1-3: 9-27]. Loma 2008. -...., ........... 2008. „............. . ..........“. ...... .......... ....... 10 – .....: 262-299 [Loma,Aleksandar. 2008. „Vulkanologija i mitologija“. Kodovi slovenskih kultura 10 – Vatra: 262-299]. K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... Mallory & Adams. 2006. The Oxford Introduction to Proto-Indo-European and the Proto-Indo-European World. Oxford : Oxford University Press. Marjanovic 2017. -.........., ..... 2017. ......... ....... .. ........... comme/... . .......... . ....... ....... ......... ............ ........... . ........ -......... ........[Marjanovic,Saša.2017.Poredbene frazeme sa komponentom comme/kao u francuskom i srpskom jeziku. Doktorska disertacija. Univerzitet u Beogradu - Filološki fakultet]. Maslova 2007. -......., ......... .. 2007. .................... ...... : ............ ..... «........» [Maslova, Valentina A. 2007.Lingvokul'turologiia.Moskva : Izdatel'skii t.. .sentr «Akademiia»]. Melerovich & Mokienko. 2008. -........., ..... .., ....... .. ......... 2008. ............. ......... ................ ....... ............ ........ ...... ........ : ........... ............... ........... ..... .. .. ......... [Melerovich, Alina M., Valeri. M. Mokienko. 2008. Semanticheskai.a struktura frazeologicheskikh .edinit.s sovremennogo russkogo i.azyka. Kostroma : Kostromskoi gosudarstvennyi universitet imeni N. A. Nekrasova]. Mokienko 1989. -........, ......., .. 1989. .......... ............ ...... : ...... ..... [Mokienko, Valerii, M. 1989. Slavi.. anskaia frazeologii.. a.Moskva : Vysshaia shkola]. Mokienko 2007. -........, ......., .. 2007. ...... ....... ...., ........-............... ...... ............ ...... : ....../..... [Mokienko, Valerii, M. 2007. Obrazy russkoi rechi, Istoriko-etimologicheskie ocherki frazeologii. Moskva : Flinta/Nauka]. Mrševic-Radovic 1987. -.......-......., ........ 1987. ........... .........-........ ........ . .......... ............... ....... ....... : ......... ........ [Mrševic-Radovic, Dragana. 1987. Frazeološke glagolsko-imenicke sintagme u savremenom srpskohrvatskom jeziku. Beograd : Filološki fakultet]. Mrševic-Radovic 2001. -Mrševic-Radovic, Dragana. 2001 „O strahu u srpskoj frazeologiji". U Jezyk, literatura i kultura Slowian dawniej i dzis. III. Linguaria, Seria Filologia Slowianska, No 5, 125-131. Poznan : Wydavniczstvo naukowe UAM. Mrševic-Radovic 2014. -.......-......., ........ 2014. ............ . .......... ........ ..... ....... ....... : ....... .. ...... ..... . .......... ...... [Mrševic-Radovic, Dragana. 2014. Frazeologija i nacionalna kultura. Drugo izdanje. Beograd : Društvo za srpski jezik i književnost Srbije]. Müller 1878. -Müller, Max. 1878. Comparative mythology. London : George Routledge and Sons, Limited / New York : E. P. Dutton and CO. Nodilo 1981. - Nodilo, Natko. 1981. Stara vjera Srba i Hrvata. Split : Logos. Pavlovic 2009. -........, ......... 2009. ........... ....... ........ .. XII .. XV ..... ....... ........ / .... ... : ......... .......... ...... ........... [Pavlovic, Slobodan. 2009. Starosrpska zavisna recenica od XII do XV veka.Sremski Karlovci / Novi Sad : Izdavacka knjižarnica Zorana Stojanovica]. Pavlovic 2013. -........, ......... 2013. ...... . ......... ............ ....... . ....... ....... ....... ........ / .... ... : ......... .......... ...... ........... [Pavlovic, Slobodan. 2013. Uzroci i mehanizmi sintaksickih promena u srpskom jeziku. Sremski Karlovci / Novi Sad : Izdavacka knjižarnica Zorana Stojanovica]. Pavlovic 2004. -........, ..... 2004. ..... . .... . ...... . ....... (.. ...... . ....... ..........). ....... : ...... ...... [Pavlovic, Tanja. 2004. Život i smrt u jeziku i kulturi (na ruskom i srpskom materijalu). Beograd : Cigoja štampa]. Petchenko 2008. -........, ........ 2008. „....... .......... ............ ........... . ........ ....“. ...... .......... ....... 10 – .....: 158-171 [Petchenko, Li. udmila. 2008.„Russkie dialektnye naimenovaniia .ritual'nogo i bytovogo ogni.a“. Kodovi slovenskikh kultura 10 – Vatra: 158-171]. Potebni........, ......... .. 1989. ..... . .... ...... : a 1989. ­...... [Potebni. a, Aleksandr A. 1989. Slovo i mif. Moskva : Pravda]. Teliia .1996. -....., ........ .. 1996. ....... ...........: ............., .............. . ........................ ........ ...... : ..... „..... ....... ........“ [Telii.semanticheskii, a, Veronika N. 1996. Russkai.a frazeologii.a: pragmaticheskii i lingvokul´turologicheskii aspekty. Moskva : Shkola „I.'tury“]. azyki russkoi kulTolstoj 1995. -......., ...... .. 1995. ..... ......... ........ ... : ........ [Tolstoj, Nikita I. 1995. Jezik slovenske kulture. Niš : Prosveta]. Trebješanin 1990. -..........., ...... 1990. „.......“. . ..... . ......... . ...... ....... ......, .... .........., 403-441. ....... : ........ [Trebješanin, Žarko. 1990. „Pogovor“. U Vatra u obicajima i životu srpskog naroda, Sima Trojanovic, 403-441. Beograd : Prosveta]. Trojanovic 1990. -.........., ..... 1990. ..... . ......... . ...... ....... ....... ....... : ........ [Trojanovic, Sima. 1990. Vatra u obicajima i životu srpskog naroda. Beograd : Prosveta]. Vuckovic 2013. -........, ....... 2013. ........... ............. ...... *g.b-,*gyb-,*gub-. ....... ....... ......... ............ ........... . ........ -......... ........ [Vuckovic,Marija. 2013. Kontinuante praslovenskih osnova *g.b-, *gyb-, *gub-u srpskom jeziku. Doktorska disertacija. Univerzitet u Beogradu -Filološki fakultet]. Vulovic 2015. -......., ....... 2015. ...... ............ . ......... .................. ............ ....... : ........ .. ...... ..... .... [Vulovic, Nataša. 2015. Srpska frazeologija i K.Begovic Bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od ... religija. Lingvokulturološka istraživanja. Beograd : Institut za srpski jezik SANU]. Walter & Mokienko.2018.„Urslawische Phraseologie: Mythos oder Legende?“, Deutsche Beiträge zum 16. Internationalen Slavistenkongress Belgrad 2018 (Herausgegeben von Sebastian Kempgen, Monika Wingender und Ludger Udolph), 331-340. Wiesbaden : Harrassowitz Verlag. Wierzbicka 1996. Semantics, Primes and Universals. Oxford : Oxford University Press. Zykova 2015. -......, ..... .. 2015. ............. ........ . ............ ...... . ...... ......................... . ......... ...... : ...... [Zykova, Irina V. 2015. Kontseptosfera kul´tury i frazeologii. a. Teorii. a i metody lingvokul´turologicheskogo izuchenii. a. Moskva : Lenand]. Katarina Begovic Univerza v Beogradu Filološka fakulteta Srbija katarina.v.begovic@gmail.com PAZITI SE (BATI SE) KOGA/CESA KAKOR ŽIVEGA OGNJA: SRBSKO-SLOVENSKE VZPOREDNICE IN SPLOŠNI SLOVANSKI KONTEKST V prispevku je obravnavan frazeologem paziti se (bati se) koga/cesa kakor živega ognja v slovanskih jezikih, s posebnim poudarkom na srbskem in slovenskem kontekstu. Korpus je ekscerpiran iz razlicnih splošnih in frazeoloških leksikografskih virov. Glede na diahrono usmeritev raziskave so bili uporabljeni tako sodobni kot zgodovinski slovarji. Na podlagi ekscerpiranega gradiva in dosedanjih metodo­loških postopkov za ugotavljanje starosti frazeologemov je mogoce domnevati, da je ta frazeološka enota podedovana iz praslovanskega jezika. Metodologija strukturno-semanticnega modeliranja predla­ga motivacijsko podlago, ki je predmet frazeologizacije. Obravna-vane so posebnosti srbskega in slovenskega korpusa glede na druge slovanske jezike. Posebna pozornost je v clanku usmerjena na le­ksema »oganj« in »vatra« (ogenj) ter razlicice besedne zveze »živi ogenj«, ki predstavljajo motivacijo analizirane frazeološke enote. Kljucne besede: paziti se (bati se) koga/cesa kakor živega ognja, živi ogenj / živa vatra, diahrona frazeologija, rekonstrukcija, strukturno­semanticno modeliranje Katarina Begovic University of Belgrade Faculty of Philology Serbia katarina.v.begovic@gmail.com BOJATI SE (PLAŠITI SE, CUVATI SE, BEŽATI OD) KOGA/ CEGA KAO (OD) <ŽIVOG> OGNJA (<ŽIVE> VATRE) (’TO BE AFRAID OF (TO BE SCARED OF, TO BEWARE OF, TO RUN FROM) SOMEONE/SOMETHING AS IF IT WERE A BLAZE ( FIRE)’): SERBIAN-SLOVENIAN PARALLELS AND A GENERAL SLAVIC CONTEXT The paper deals with a well-known phraseologism in Slavic languages -bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) (’to be afraid of (to be scared of, to beware of, to run from) someone/something as if it were a blaze (a fire)’), with a special focus on the its usage in Serbian and Slovenian languages. The corpus for the study has been excerpted from a variety of lexicographic sources, both general and phraseological. Keeping in mind the diachronic nature of this research, both modern and historical dictionaries were consulted. Based on the excerpted material and current methodological procedures for determining the age of phraseologisms, it is believed that this particular phraseological unit could have been passed down from the Proto-Slavic language. Relying on the methodology of structural-semantic modeling, a motivational basis liable to phraseologization is suggested. The specific features of the Serbian and Slovenian corpus are also studied in regard to other Slavic languages. Special attention is paid to lexemes oganj (’blaze’) and vatra (’fire’) and syntagms živi oganj (’living blaze’) and živa vatra (’living fire’), which are discussed as the motivation behind the analyzed phraseological unit. Keywords: bojati se (plašiti se, cuvati se, bežati od) koga/cega kao (od) <živog> ognja (<žive> vatre) (’to be afraid of (to be scared of, to beware of, to run from) someone/something as if it were a blaze (a fire)’), živi oganj (’living blaze’) / živa vatra (’living fire’), diachronic phraseology, reconstruction, structural-semantic modeling Primljeno / Prejeto: 30. 06. 2020. Prihvaceno / Sprejeto: 04. 12. 2020. Milica Poletanovic DOI: https://doi.org/10.18485/slovenika.2020.6.1.5 Studio za ucenje stranih jezika .UDK: 37.091.64 „Infinitiv“ 37.091.3::811.163.6 Beograd, Srbija 81`243 milica.poletanovic@gmail.com Pregledni rad Osobenosti udžbenika srodnog jezika kao stranog (na primeru udžbenika za slovenacki jezik kao strani) Sažetak Udžbenik za ucenje slovenackog kao drugog/stranog jezika Slovenšcina brez meja nastao je na osnovu potrebe za savremenim nastavnim materijalom namenjenom govornicima srpskog jezika koji žele brzo i uspešno da savla­daju osnove slovenackog jezika. S obzirom na to da su srpski i slovenacki jezik strukturno jako bliski, veoma srodne morfologije i dosta slicne sin-takse, centralna tema rada je predstavljanje gramatickih jedinica na lako usvojiv nacin, kao i maštovito osmišljenih tekstova koji omogucavaju efi­kasno usvajanje i širenje leksike. Ovim udžbenikom srodnog jezika kao stranog obuhvaceno je gradivo osnovnog (A1–A2) i pocetnosrednjeg nivoa (B1) prema Zajednickom evropskom okviru Saveta Evrope. Udžbenik pored gramatickih jedinica predstavlja brojne zanimljivosti vezane za slovenacku kulturu, književnost, istoriju, tradiciju i svakodnevni savremeni život. Kljucne reci: slovenacki jezik kao strani, udžbenik za ucenje stranog jezika, srodnost jezika, L2 Udžbenik možemo definisati kao knjigu koja na sistematican i ucenicima odgovarajuci nacin izlaže gradu prema odredenom na­stavnom planu iz pojedinih predmeta, a udžbenikom se može sma­trati svako nastavno sredstvo koje sadrži sistematizovana znanja iz odredene oblasti, ali ona moraju biti primerena nivou obrazovanja i uzrastu ucenika i didakticki tako oblikovana da doprinose izgradnji ucenikovih znanja i veština s obzirom na to da imaju razvojno-for­mativnu ulogu (Ivic i dr. 2008, 27). Definicije udžbenika podložne su promenama vremena, jer je na svoj nacin i svaki udžbenik delimicno odraz toga vremena u kome je nastao, a kako navodi V. Poljak (1984, 10) udžbenik je: 1. osnovna školska knjiga za pojedini predmet za razliku od do-punske i pomocne literature, 2. pisan je na temelju propisanog nastavnog plana i programa, 3. posebno je didakticki oblikovan, što ostale knjige nisu, 4. ucenici ga svakodnevno upotrebljavaju. U višemilenijskoj istoriji izucavanja stranih jezika s promenama društvenih, ekonomskih, religijskih odnosa u najširem znacenju tih termina, te tehnološkim evolucijama i revolucijama, menjali su se kako dominantni (globalni – lingua franca) jezici, tako i pristupi, tehnike i metode jezickog izucavanja, da bismo se danas, u 21. veku, našli u svetu najslicnijem Makluanovom globalnom selu, gde je za­hvaljujuci ubrzanim migracijama i razvijenim komunikacjiama dve trecine tog sveta dvojezicno ili višejezicno. U takvim uslovima se glotodidaktika kao interdisciplinarna nauka sve intenzivnije afirmi­še u nastojanjima da kroz objektivna istraživanja spozna mehaniz-me usvajanja jezika s ciljem da definiše pristupe, operativne, pra­gmaticne komponente koji odreduju metode i izvor tehnika i odgo­varajucih tehnologija i aplikacija u usvajanju, ucenju i nastavi (Vuco 2009, 15). Udžbenici su svakako deo procesa školskog ucenja, kao i nastave L2, i shodno tome imaju centralnu funkciju u celokupnom procesu ucenja i poducavanja L2. Od devedestih godina 20. veka naovamo, najviše udžbenika i pri­rucnika za slovenacki jezik kao strani izdao je Centar za slovenacki kao strani/drugi jezik sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Lju­bljani. Rec je pojedinacnim udžbenicima i udžbenickim kompleti-ma za polaznike svih nivoa kurseva – pocetnog (A1–A2), srednjeg (B1–B2) i najvišeg (C1–C2) uskladenih sa Zajednickim evropskim jezickim okvirom. Pojedini kompleti obuhvataju udžbenik i radnu svesku sa rešenjima vežbi i CD sa audio i video snimcima, dodatno gradivo i prirucnik za ucitelje, koji je moguce besplatno preuzeti sa sajta Centra za slovenacki kao drugi/strani jezik (Spremo 2016, 150). Centar uz obimnu ponudu udžbenika za ucenje jezika nudi i zbirke testova za proveru i utvrdivanje usvojenih znanja na svim nivoima, kao i savremene didakticke dodatke u vidu slikovnih jezickih kartica za opušteno ucenje vokabulara, ilustrovane prirucnike, gde su, uz jezik, predstavljene i kulturne osobenosti Slovenije (https://center­slo.si/knjige/ucbeniki-in-prirocniki/). M.Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika... Savremeni zahtevi i potrebe zainteresovanih za ucenje slovenac­kog jezika u Srbiji uticali su na to da se prvenstveno pocetni kursevi ucenja slovenackog jezika obavljaju u samoj Srbiji. Višegodišnje is-kustvo Škole za ucenje stranih jezika „Infinitiv“ iz Beograda poka­zuje da je polaznicima kurseva za ucenje slovenackog jezika važan motiv ucenje od kuce zbog uštede materijalnih troškova boravka u Sloveniji. Ubrzani privredni razvoj Slovenije poslednjih decenija i viši ži­votni standard, narocito posle ulaska u EU, kako navodi M. Đukano­vic (2007, 385–390), doveli su do pojacanog interesovanja za ucenja slovenackog jezika kao stranog. Podsecajuci na stogodišnju tradici­ju izucavanja slovenackog jezika u Srbiji, autorka takode istice da se zainteresovani polaznici danas mogu podeliti u dve grupe – oni koji jezik uce zbog zaposlenja/preseljenja i oni koji ga uce zbog profesi­onalnog prevodenja. Danas je slovenacki moguce uciti i u privatnim školama za ucenje stranih jezika, gde se izucava od pocetnog (A1) do najvišeg (C2) nivoa. Kao rezultat ovih društveno-ekonomskih procesa, u Srbiji je 2014. godine nastao novi udžbenik za ucenje slo­venackog jezika kao stranog/drugog Milice Poletanovic, Slovenšcina brez meja, zasnovan na savremenim lingvodidaktickim dostignuci-ma i saznanjima, namenjen govornicima srpskog jezika koji bi želeli brzo i uspešno da savladaju osnove slovenackog jezika i integrišu se u slovenacko društvo. Udžbenik je, zbog velikog interesovanja, 2019. godine doživeo i drugo izdanje. Ucenje stranih jezika, pa i srodnih, spada u kompleksnije procese sticanja znanja, ali i pored toga udžbenici za L2 moraju da ispune brojne uslove – treba istovremeno da poduce, informišu, motivišu i zabave i zato se prilikom njihovog planiranja i same izrade mora-la obratiti posebna pažnja. Poljak smatra da u strukturi nastavnog segmenta treba da budu zastupljene sve bitne komponente nastav­nog procesa: uvodenje u novu temu, izlaganje sadržaja, aktivnosti za sticanje znanja i sposobnosti, ponavljanje sadržaja, proveravanje rezultata (Poljak 1980, 34–50). Prilikom didaktickog oblikovanja svih informacija u udžbeniku Slovenšcina brez meja primarni akcenat je stavljen na ciljnu grupu kojoj je udžbenik srodnog jezika namenjen (na njenu homogenost, uzrast, predznanje, interesovanje itd.), jer samo takav udžbenik uspeva da omoguci napredak ka dostizanju krajnjeg cilja (ka savla­davanju osnova slovenackog kao stranog/drugog jezika). Bugarski tvrdi da jezici mogu biti srodni na više nacina, ali se pojam srodstva u doslovnom smislu vezuje samo za genetsku povezanost, koja uka­zuje na zajednicko poreklo (Bugarski 2003, 67). Prilikom ucenja srodnih jezika neizbežno dolazi do interferenci­je, tj. do prenosa elemenata jednog jezickog sistema u drugi jezicki sistem, a takav jezicki prenos je nekada pozitivan, jer omogucava sporazumevanje vec na pocetnom nivou ucenja jezika, a istovreme-no može da bude i negativan, jer prilikom prenošenja elemenata iz J1 u JT/J2 dolazi do grešaka, tj. odstupanja od norme ciljanog jezi­ka (Pirih Svetina 2000). Zbog slicnosti sistema takve greške je kod ucenja srodnih jezika teško odstraniti i, ako im pri ucenju ne pos­vetimo dovoljno pažnje, ostaju trajne (Požgaj Hadži 2000; prema Balažic Bulc 2004, 77–78). Bitna funkcija ovog udžbenika jeste predstavljanje gradiva uz posebno pripremljene vizualizacije konkretnih problemskih polja, glosara i gramatickih pregleda, što ucenicima omogucava pregled­nije i jasnije uocavanje i razlika i slicnosti u srodnim jezicima. Pa-ralelno sa tim ispunjava i veoma važnu razvojno-formativnu ulogu u socio-kulturnom smislu kako u pogledu na pojedinca, tako i na zajednicu. Dodatak udžbeniku je radna sveska, koja na 98 strana nu-di širok spektar zadataka i vežbi sa rešenjima pomocu kojih ucenici uvežbavaju nova i ponavljaju ranije stecena znanja iz slovenackog jezika i kulture. Udžbenikom Slovenšcina brez meja obuhvaceno je gradivo pocetnog (A1–A2) i pocetnog srednjeg (B1) nivoa znanja jezika prema Zajednickom evropskom okviru Saveta Evrope. U ok­virima Evrope, ova dva južnoslovenska jezika, slovenacki i srpski, prema broju govornika spadaju u male jezike koji su strukturno veo-ma bliski. Gramatika i leksika ne mogu se tretirati kao zasebni entite-ti, jer leksicki izbor uslovljava gramatiku, dakle, oni su u sinergiji bez ogranicenja (Schmitt 2007, 14). U udžbeniku su predstavljene osnove gramatike slovenackog jezika, a izbor gramatickih jedinica predviden za navedeni nivo obavljen je na osnovu sledecih krite­rijuma: jednostavnosti, važnosti i frekvencije upotrebe, slicnosti i razlike izmedu ova dva srodna južnoslovenska jezika. U udžbeniku se, kako je i uobicajeno, najpre uvode jednostavnije jedinice, jer imaju centralno mesto u jezickom sistemu. S obzirom na srodnost dvaju jezika pažnja je usmerena na predstavljanje slicnosti i raz­lika izmedu gramatickih sistema srpskog i slovenackog jezika kao srodnih. Udžbenik sadrži deset poglavlja, svako od njih obraduje jednu, a najviše tri gramaticke jedinice. M.Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika... Tabelarni gramaticki pregled sadržaja udžbenika: 1. poglavlje 1. padež – nominativ (pridev, imenica, zame­nica), prezent; 2. poglavlje 4. padež – akuzativ (pridev, imenica, zame­nica), konstrukcija RAD + prezent; 3. poglavlje 2. padež – genitiv (pridev, imenica, zamenica), perfekat (pravilni glagoli); 4. poglavlje 6. padež – instrumental (pridev, imenica, zamenica), perfekat (nepravilni glagoli); 5. poglavlje 5. padež – lokativ (pridev, imenica, zamenica), futur (pravilni i nepravilni glagoli), 3. padež – dativ (pridev, imenica, zamenica); 6. poglavlje potencijal (pravilni i nepravilni glagoli); 7. poglavlje 2. ženska deklinacija (jednina); 8. poglavlje komparacija prideva; 9. poglavlje imperativ, modalni glagoli; 10. poglavlje svršeni i nesvršeni glagoli. Specificnosti slovenacke gramatike prikazane u udžbeniku Slovenšcina brez meja Pismo i glasovi Pravilo sa kojim se korisnici udžbenika odmah u prvom poglavlju upoznaju jeste da slovenacki jezik koristi samo latinicno pismo, a slovenacka abeceda sadrži 25 slovnih znakova. Na kraju prvog po­glavlja predstavljena je abeceda tako što je pored svake grafeme na­vedeno 4 do 5 primera reci koje pocinju tom grafemom, jer je pred-videno da student uz pomoc predavaca bude upoznat sa pravilima izgovora – pojedina slova i slovne kombinacije slovenacke latinice pokrivaju više glasovnih vrednosti. Uz to, pri izgovornom pisanju reci stranog porekla, prvenstveno vlastitih imena, upotrebljavaju se i druge grafeme (c, d, q, w, y itd.), što je takode navedeno u prvoj lekciji prvog poglavlja. Imenice Kao osobenost imenica i imenskih reci, navode se dve gramatic­ke kategorije: postojanje dvojine i nepostojanje vokativa kao poseb­nog padeža za obracanje i dozivanje. Dvojina je jedna od osobenosti slovenackog jezika. Za razliku od jednine i množine, gramaticka kategorija dvojine znacenjski je markirana. Dvojinom upucujemo na dve osobe, dva predmeta ili dve pojave, a ne možemo upucivati na neku jedinku ili skup (Đukanovic 2005, 21). U srpskom jeziku ona se ocuvala samo u vrlo retkim tra­govima. Ucenicima kojima je srpski jezik prvi zanimljiva je i cinje­nica da u slovenackom jeziku nema vokativa, nego se umesto njega koristi nominativ. Slovenacki jezik ima šest padeža, a u odnosu na redosled uobicajen u srpskom u slovenackom jeziku instrumental i lokativ menjaju mesta (lokativ je peti padež, a instrumental je še­sti). Padeži u udžbeniku nisu prezentovani redom kojim se javljaju tadicionalno u gamatikama, nego su predstavljeni na osnovu fre­kventnosti upotrebe u svakodnevnom jeziku (nominativ, akuzativ, genitiv, instrumental, lokativ, dativ). Sve gramaticke jedinice su predstavljene i u tabeli, što omoguca­va lako vizuelno pamcenje, dok su izuzeci od pravila posebno apo­strofirani. Uz to, i graficki su posebno naglašeni primeri u kojima dolazi do interferencije – kako bi se izbegle najcešce greške do kojih dolazi usled jezicke slicnosti ova dva jezika. U prvih pet poglavlja obradeno je svih šest padeža. Svi su pred­stavljeni po istom principu zbog lakšeg poredenja i bržeg ucenja. Prvo su prikazane tabele sa nastavcima za pridev i imenicu, pored su navedeni primeri upotrebe za sva tri roda, ispod su navedena pravila upotrebe datog padeža, u svakoj lekciji su date i propratne vežbe za samoproveravanje stecenog znanja. Kod nominativa su posebno istaknuta odstupanja u kojima do-lazi do produženja osnove suglasnicima -j-, -t-, -n-, -s-. Pravilo je da vecina imenica cija se osnova završava na -r produžuje svoju osnovu suglasnikom -j-; produžetak -t-se javlja kod imenica cija se osnova završava na -e; produžetak -n-imaju imenice cija se osnova zavšra­va na -me; produžetak -s-pojavljuje se kod nekoliko imenica, a na osnovnom nivou su predstavljene tri. Primeri iz udžbenika: jednina dvojina množina slovar slovarja slovarji novinar novinarja novinarji M.Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika... dekle dekleti dekleta ime imeni imena drevo drevesi drevesa telo telesi telesa kolo kolesi kolesa Akuzativ je drugi padež koji je obraden u udžbeniku i kod nje­ga su naglašeni primeri gde dolazi do drugacije i razlicite upotrebe predloga NA i U u srpskom i slovenackom. Primeri iz udžbenika: slovenacki srpski Grem na Dunaj/stranišce/ dvorišce/obisk/sprehod/vrt. Idem u Bec/toalet/dvorište/po­setu/šetnju/baštu. Grem v službo. Idem na posao. U trecem poglavlju je predstavljen genitive, s tim što je u lekciji posebno akcentovano pravilo negacije, tj. da prilikom negiranja u slovenackom jeziku koristimo genitiv, a ne akuzativ kao što to pro-pisuje pravilo u srpskom jeziku. Da bi se studentima olakšalo usva­janje ovog pravila, u udžbeniku je predocena komparacija akuzativa i genitiva. muški rod ženski rod srednji rod akuzativ Vidim Poznam Ano. Rada imam Tomaža. mesto. genitiv Ne vidim Ne poznam Nimam rada Tomaža. Ane. mesta. Takode su istaknuti glagoli iza kojih sledi imenica u genitivu, dok u srpskom isti ti glagoli zahtevaju imenice u dativu ili lokativu. slovenacki jezik srpski jezik Udeležila sem se tecaja. Ucestvujem na kursu. Veselim se smucanja. Radujem se skijanju. Razveselila sem se Ane. Obradovala sam se Ani. U cetvrtom poglavlju predstavljene su znacajne razlike slove­nackog i srpskog instrumentala: instrumental se u srpskom jeziku koristi sa predlogom i bez predloga (instrumental bez predloga naj­cešce oznacava sredstvo, orude ili predmet delovanja, a onaj sa pre­dlogom oznacava društvo), dok u slovenackom instrumental nikad ne ide bez predloga. Primeri iz udžbenika: slovenacki jezik srpski jezik Ukvarjam se s smucanjem. Bavim se skijanjem. Placala sem s kartico. Platila sam karticom. Vedno potujem z avtom. Uvek putujem autom. Za razliku od slovenackog lokativa, koji se bitnije ne razlikuje od lokativa u srpskom jeziku, pažnja u petom poglavlju posvecena je vidnim razlikama dativa u dva pomenuta jezika. U udžbeniku se navode primeri konstrukcija koje zahtevaju upotrebu dativa, a naj­upadljivija razlika izmedu srpskog i slovenackog jezika ogleda se u redu reci dva jezicka standarda. slovenacki jezik srpski jezik Zdi se mi… Cini mi se… Mudi se mi… Žuri mi se… Pridevi Osmo poglavlje udžbenika bavi se kompracijom prideva i pose-bno upozorava na pravilo gde se pridevi u slovenackom jeziku pore-de opisno, dodavanjem recce BOLJ/NAJBOLJ ispred pozitiva. Opisna komparacija se javlja kod prideva koji oznacavaju boje, prideva koji su po poreklu participi, mnogih prideva sa nastavcima -en, -av, -ast, -at. pozitiv komparativ superlativ slovenacki: rdec bolj rdec najbolj rdec srpski: crven crveniji najcrveniji slovenacki: mrzel bolj mrzel najbolj mrzel srpski: hladan hladniji najhladniji slovenacki: utrujen bolj utrujen najbolj utrujen srpski: umoran umorniji najumorniji Zamenice Licne zamenice kao promenljive vrste reci predstavljene su u pr-vih pet poglavlja udžbenika gde su posebno istaknuti oblici licnih M.Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika... zamenica u nominativu prvog i drugog lica množine. Oblici MI i VI oznacavaju muški rod, dok za ženski i srednji rod u slovenackom jeziku postoje oblici ME i VE. Vec u prvom poglavlju prezentovani su oblici dvojine, gde se kod sva tri lica javlja razlika i u obliku roda: slovenacki jezik srpski jezik midva/medve nas dvoje, nas dvojica / nas dve vidva/vedve vas dvoje, vas dvojica / vas dve onadva/onidve njih dvoje, njih dvojica / njih dve U cetvrtom poglavlju udžbenika istaknuta je specificnost slove­nackog instrumentala prvog i drugog lica jednine, kao i licne povra­tne zamenice, gde postoje po dva oblika sa ravnopravnom upotre­bom (menoj/mano, teboj/tabo, seboj/sabo). Glagoli Sistem glagolskih vremena i nacina generalno je slican u srp­skom i slovenackom jeziku. U udžbeniku su od glagolskih vremena i nacina predstavljeni prezent, perfekat, futur, potencijal i imperativ. Posebna pažnja se obraca na buduce vreme glagola BITI, tacnije prosti futur, koji se u srpskom gradi od nenaglašenih, kracih oblika prezenta pomocnog glagola HTETI i infinitiva glagola koji se menja. U slovenackom jeziku glagol BITI u futuru nije složen. Primeri iz udžbenika: slovenacki jezik srpski jezik Jutri bom doma. Sutra cu biti kod kuce. V sredo bo mrzlo. U sredu ce biti hladno. U šestom poglavlju je naveden potencijal kao složeni glagolski oblik, koji se gradi od aorista pomocnog glagola BITI i radnog gla­golskog prideva, a posebna napomena stavljena je na glagol BITI, ciji je aorist u slovenackom isti za sva lica (bi), dok u srpskom ima posebne oblike za svako lice (bih, bi, bismo, biste). Pretposlednje poglavlje udžebnika u gramatickom smislu po­sveceno je modalnim glagolima i u tabeli su prikazani potvrdni i odricni oblici glagola ŽELETI, HTETI, SMETI, MORATI i MOCI, sa zakljuckom da se u slovenackom iza njih uvek koristi infinitive, dok je u srpskom cešca konstrukcija DA + PREZENT. Jedini mo-dalni glagol iza koga ne ide infinitiv nego licni glagolski oblik jeste glagol moci (lahko). Primeri iz udžbenika: slovenacki jezik srpski jezik Smem iti na izlet. Smem da idem na izlet. Hocem iti na izlet. Hocu da idem na izlet. Želim iti na izlet. Želim da idem na izlet. Lahko grem na izlet. Mogu da idem na izlet. Moram iti na izlet. Moram da idem na izlet. Udžbenik prati radna sveska sa mnoštvom zadataka, a zadatke prate rešenja koja uceniku omogucavaju samostalno proveravanje predenog gramatickog gradiva i zakljucivanja do koje je mere us-vojio pojedino znanje o nastavnoj temi. Raspored gramatickih ele­menata je i u radnoj svesci prilagoden, precizan i opravdan, a ne slucajan. Leksika Prilikom izbora odgovarajucih reci i izraza (Vuco 1998, 25–40), primenjuju se kriterijumi jezicke i nejezicke prirode. Jezicki krite­rijumi mogu biti statisticki merljivi (frekventnost i distribucija), is-kustveni (disponibilnost), zasnovani na semantickim osobenostima (obuhvatnost) ili na pedagoškim postavkama (savladivost). Nejezi-cki kriterijumi odnose se na potrebe ucenika, ciljeve ucenja stranog jezika, kao i na uzrast i profil ciljne grupe. Prateci potrebe i ciljeve ucenika i oslanjajuci se na prethodno pomenute kriterijume, udžbenik kombinuje izbor leksickih eleme­nata prvenstveno vodeci se kriterijumima frekventnosti funkcional­nih reci, tematski uslovljene leksike, dozirajuci leksiku postepeno i odmereno. Kako Đonlaga (2015) navodi u svom magistarskom radu, pozi­vajuci se na Petrovica i Vuco (Petrovic 1998, 64; Vuco 1998, 86, 214), broj novih leksickih jedinica u odredenoj didaktickoj celini nije re-levantan, niti je kontrola leksike tako rigorozna kao u pocetnoj fazi ucenja, kada je neophodna restrikcija vokabulara na najfrekventnije i semanticki najjednostavnije reci u vezi sa ucenicima bliskim poj­movima i situacijama. Kroz više od 2000 udžbenickih reci, predstavljenih u deset razli-citih jezickih tema, predvidenih za pocetni nivo ucenja stranog jezi­ka ucenicima omogucava nesmetanu komunikaciju vezani za razne teme iz svakodnevnog života, poput predstavljanja, putovanja, dija­loga, traženja zaposlenja, karijere, zdravog nacina života itd. M.Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika... Tabelarni leksicki pregled sadržaja udžbenika: Poglavlja u udžbeniku Naziv poglavlja Tema poglavlja 1. poglavlje To sem jaz! Predstavljanje i svakodnevni život 2. poglavlje Sodoben clovek nosi uro, ker je izgubil cas Porodica i provodenje slobodnog vremena 3. poglavlje Pripravimo kovcke za na pot in gremo! Putovanja 4. poglavlje Trgovina – moj drugi dom Kupovina 5. poglavlje Darila, darila, darila… Praznici i proslave 6. poglavlje V središcu mesta U gradu 7. poglavlje Dobra misel – pol zdravja Zdrav nacin života 8. poglavlje Moški naredi hišo, ženska dom. Stan/kuca 9. poglavlje Sodobna družba Savremeno društvo 10. poglavlje Za radovedne Posebnosti Slovenije U udžbeniku je poklonjena pažnja valjano odabranom konkte­kstu – ni preteškom ni suviše lakom, a atraktivnom i zanimljivom – gde reci nisu izolovane jedinice, nego pripadaju brojnim medusob-no povezanim sistemima i nivoima. Tekstovi predstavljeni u udž­beniku pružaju adekvatan uvid u odredenu, zadatu tematiku i upo­znaju ucenike sa odgovarajucim terminima predvidenim za osnovni nivo ucenja stranog srodnog jezika. Paralelno sa tim kroz leksicki izbor polaznici se uz širenje vokabulara upoznaju i sa obicajima, tradicijom i kulturom Slovenije. U pojedinim poglavljima udžbenika Slovenšcine brez meja tekstovi su redukovani, svedeni na razumljiv i prihvatljiv nivo uceniku, jer zbog njegove trenutne kompetencije izvorni tekstovi bi otežali uspostavljanje njegovog daljeg jezickog napredovanja. Tekstovi, posebno na pocetnom nivou ucenja stra­nog jezika, moraju se prilagoditi, npr. teže reci i sintagme možemo zameniti lakšim, pojednostaviti recenicne strukture, kompleksnije gramaticke primere zameniti jednostavnijim, tj. skratiti tekst (Knez 2016, 25). Iako bi tekstovi neposredno preuzeti iz medija ili književ­nih dela korisniku mogli omoguciti bolji uvid u jezicku, diskurzivnu i društvenu autenticnost jezika, oni nisu primereni za udžbenik na­menjen pocetnicima, pa je zbog toga najveci deo tekstualnog mate-rijala Slovenšcine brez meja skracen i adaptiran. Pri didaktickom oblikovanju udžbenika Slovenšcine brez meja pažnja je posvecena ponavljanju, jer je ono znacajno u globalnoj strukturi nastavnog procesa i procesa obrazovanja. Ponavljaju se nastavni sadržaji zbog pamcenja, odnosno trajnosti znanja (Poljak 1980, 45). Sledeci moderniji koncept udžbenicke literature u prirucniku Slovenšcina brez meja predstavljaju žanrovski raznoliki tekstovi: na­rativni, deskriptivni, dijalozi, pesme, proza, pisanje CV-a itd. Ilustracije Na važnost vaspitno-obrazovne funkcije ilustrativnog materijala u udžbenicima za strane jezike ukazali su i autori Koncarevic (2002, 102–103) i Vujovic (2004, 74), prema navodima Mikica (2013, 61), tvrdeci da ovakav materijal olakšava razumevanje tekstova, podsti-ce na govornu i pisanu produkciju i služi kao sredstvo za evaluaciju postignuca ucenika. Slovenšcina brez meja je bogato ilustrovan i moderno dizajniran udžbenik, koji uz gramaticko-leksicki sadržaj ima i raznolik likov­no-graficki sadržaj pedagoške poruke, pocevši od ilustracija, crteža, fotografija, tabela i sl. Ilustracije su jasne, funkcionalne i zanimljive. U udžbeniku se nalazi veliki broj fotografija koje oslikavaju auten­ticne predele Slovenije i njene kulture s ciljem podizanja motivacije ucenika za upoznavanjem zemlje i ucenjem njenog jezika. Zakljucak Udžbenik za ucenje slovenackog kao drugog/stranog jezika Slo­venšcina brez meja nastao je na osnovu potrebe za savremenim na­stavnim materijalom namenjenim govornicima srpskog jezika koji žele da brzo i uspešno savladaju osnove srodnog južnoslovenskog jezika – slovenackog i kao pionirski poduhvat našao je solidno me-sto u udžbenickoj literaturi. Potvrduju to i dva njegova dosadašnja izdanja. S obzirom na to da je ovo prvi udžbenik za ucenje slovenac­kog kao drugog/stranog jezika objavljen u Srbiji posle višedecenij­ske pauze, a ujedno jedan od retkih udžbenika ove vrste objavljen na nekadašnjem celokupnom srpskohrvatskom govornom podrucju, korisitice svima koji se zanimaju za savladavanje osnova slovenac­ M.Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika... kog jezika. Korisniku je ujedno ponudena i mogucnost za samosta­lno ucenje (samoproveravanje) zahvaljujuci rešenjima jezickih za­dataka koji se nalaze na kraju knjige. Zbog kontinuiranog porasta i interesovanja za ucenje slovenackog jezika u Srbiji i nekadašnjim jugoslovenskim republikama, planira se njegova digitalizacija i eventualna dorada za što kvalitetniju upotrebu u duhu vremena i savremenih tendencija u ucenju stranih jezika. Udžbenik sa celo­kupnim gramaticko-vokabularnim sadržajem i osobenostima prika­zanim na njegovim stranicama doprinos je i srpskoj i slovenackoj jezickoj kulturi i njihovom boljem povezivanju, što je svakako jak motiv uceniku pri ucenju novog jezika. Literatura Balažic Bulc, Tatjana. 2004. „Jezikovni prenos pri ucenju sorodnih jezikov: (na primeru slovenšcine in srbohrvašcine)“. Jezik in slovstvo 49 (3/4): 77–89. Bugarski, Ranko. 2003. Uvod u opštu lingvistiku. Beograd: Cigoja. Common European Framework of Reference for Languages: Learning,Teaching, Assessment. 2001. Dostupno na: https://rm.coe.int/16802fc1bf . Đonlaga, Tanja. 2015. Nastava leksike stranih jezika u osnovnim školama. Magistarski rad. Nikšic: Univerzitet Crne Gore – Filozofski fakultet. Đukanovic, Maja. 2007. „Ko, gde, kada, kako i zašto treba da uci slovenacki“. U Savremene tendencije u nastavi jezika i književnosti : zbornik radova, ur. Julijana Vuco, 385–390. Beograd : Ministarstvo za nauku i zaštitu životne sredine. Đukanovic, Maja i Željko Markovic. 2005. Osnovi gramatike slovenackog jezika. Drugo izdanje. Beograd: Leksikom. Zgodovina Centra za slovenšcino kot drugi in tuji jezik v sedmih korakih. Dostopno na: https://centerslo.si/o%20nas/zgodovina. Đukanovic, Maja. Istorijat ucenja slovenackog jezika na Univerzitetu u Beogradu. Dostupno na http://slovenacki.fil.bg.ac.rs/istorijat.html. Ivic, Ivan, Ana Pešikan i Slobodanka Antic. 2008. Opšti standardi kvaliteta udžbenika: vodic za dobar udžbenik. Novi Sad: Platoneum. Knez,Mihaela.2016.Dopolnilni pouk slovenšcine v tujini.Center za slovenšcino kot drugi/tuji jezik. Ljubljana: Filozofska fakulteta. Koncarevic, Ksenija. 2002. Savremeni udžbenik stranog – ruskog jezika. Struktura i sadržaj. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Mikic, Jovica. 2013. Korelacija udžbenika i programa u nastavi stranih jezika. Doktorska disertacija. Beograd: Univerzitet u Beogradu – Filološki fakultet. Petrovic, Elvira. 1998. Teorija nastave stranih jezika. Zagreb: Školska knjiga. Pirih Svetina, Nataša. 2000. Razvoj jezikovne zmožnosti pri usvajanju slovenšcine kot drugega jezika. Doktorska disertacija. Ljubljana: Univerza v Ljubljani – Filozofska fakulteta. Poljak,Vladimir. 1980. Didakticko oblikovanje udžbenika i prirucnika. Zagreb: Školska knjiga. Poljak, Vladimir. 1984. Didaktika. Zagreb: Školska knjiga. Požgaj Hadži,Vesna.2000. Komunikacijsko-kontrastivni sustav ucenja srodnih jezika. Skopje: Filološki fakultet Blaže Koneski. Schmitt, Norbert. 2007. Vocabulary in Language Teaching. Cambridge: CUP. Ucbeniki in prirucniki. Center za slovenšcino kot drugi/tuji jezik. Dostopno na: https://centerslo.si/knjige/ucbeniki-in-prirocniki/. Spremo, Milena. 2016. „Ucbeniki, prirocniki in ucna gradiva za ucenje slovenskega jezika za odrasle“. Slovenika: casopis za kulturu, nauku i obrazovanje 2: 149–154. Vuco, Julijana. 1998. Leksika udžbenika stranog jezika. Podgorica: Univerzitet Crne Gore; Cetinje : Štamparija Obod. Vuco, Julijana. 2009. Kako se ucio jezik – Pogled u istoriju glotodidaktike: od prapocetka do Drugog svetskog rata. Beograd: Ministarstvo za nauku i zaštitu životne sredine: Filološki fakultet. Vujovic, Ana. 2004. Francuska civilizacija u udžbenicima francuskog jezika. Beograd: Zadužbina Andrejevic. Milica Poletanovic Studio za ucenje tujih jezikov Infinitiv Beograd, Srbija milica.poletanovic@gmail.com ZNACILNOSTI UCBENIKA SORODNEGA JEZIKA KOT TUJEGA (NA PRIMERU UCBENIKA ZA SLOVENŠCINO KOT TUJI JEZIK) Ucbenik za ucenje slovenskega kot drugega/tujega jezika Slovenšcina brez meja je nastal iz potrebe po sodobnem ucnem materialu, name-njenem govorcem srbskega jezika, ki želijo hitro in uspešno osvojiti osnove slovenskega jezika. Glede na to, da sta si srbski in slovenski jezik strukturno zelo blizu, s sorodno morfologijo in mnogimi sin­takticnimi podobnostmi, je glavna tema clanka predstavljanje lah­ko osvojljivih slovnicnih enot in domiselnih besedil, ki omogocajo ucinkovito usvajanje in širjenje leksike. Ucbenik sorodnega jezika kot tujega po Skupnem evropskem okviru Sveta Evrope obsega gra­divo za osnovno (A1–A2) in zacetno srednjo raven (B1). Poleg slov­ M.Poletanovic Osobenosti udžbenika srodnog jezika... nicnih enot ucbenik predstavlja tudi številne zanimivosti, povezane s slovensko kulturo, književnostjo, zgodovino, tradicijo in sodobnim vsakdanjim življenjem. Kljucne besede: slovenski jezik kot tuji, ucbenik za ucenje tujega je­zika, sorodnost jezikov, L2 Milica Poletanovic Foreign Language Studio Infinitiv Belgrade, Serbia milica.poletanovic@gmail.com FEATURES OF TEXTBOOKS FOR SIMILAR LANGUAGES AS FOREIGN LANGUAGES (EXAMPLE OF TEXTBOOK FOR SLOVENIAN LANGUAGE AS FOREIGN LANGUAGE) Textbook for learning the Slovenian language as a second/foreign language, Slovenšcina brez meja, was created in pursuit of a need for a modern teaching material for the speakers of Serbian that wish to learn the basics of Slovenian quickly and successfully. Considering the fact that the Serbian and Slovenian languages are similar in structure, with related morphology and pretty similar syntax, the central portion of the paper is representing grammatical units in a manner that is easily adoptable, as well as imaginative texts that enable efficient adoption and expansion of the vocabulary. This textbook of a similar language as a foreign language includes lessons of the beginning (A1-A2) and beginning and medium level (B1) in line with the Common European Framework of the Council of Europe. In addition to grammatical lessons, the textbook includes a number of interesting topics related to the Slovenian culture, literature, history, tradition and modern way of living. Key words: Slovenian as a foreign language, foreign language textbook, language similarities, L2 Primljeno / Prejeto: 14. 06. 2020. Prihvaceno / Sprejeto: 04. 12. 2020 Helena Rill DOI: https://doi.org/10.18485/slovenika.2020.6.1.6 Centar za nenasilnu akciju (CNA) UDK: 316.728:314.15.044-055.2(497.4)(093.3) Beograd, Srbija .392.61(497.4:497.11)(093.3) helena.rill@gmail.com Pregledni rad Lada Stevanovic Etnografski institut SANU Beograd, Srbija lada.stevanovic@gmail.com Kompleksne putanje ljudskih sudbina: mogu li se naucno prepoznati? Sažetak Tekst predstavlja uvodno i teorijsko razmatranje istraživanja migracija (iz Slovenije u Srbiju) metodom usmenih intervjua, tj. razgovora vodenih sa ženama u okviru projekta usmenih istorija, koje je zapocela Helena Rill. Projekat i razgovori osmišljeni su tako da razotkriju „drugu“, tj. intimnu stranu medalje migracija koja se ne zadovoljava javnim narativima o broj­kama, datumima i itinerarijima koje migranti prelaze. Polazeci od pojma migracije srca, koji je uveo etnolog Dušan Drljaca1 kao termin koji se odnosi na selidbe motivisane ljubavlju, u radu se predlaže proširivanje znacenja pojma i ukazuje na cinjenicu da svaka migracija, bila ona prinudna ili do-brovoljna, iznenadna ili dugo planirana, ostavlja trajne promene i tragove na ljudskoj duši. Znacajno za razumevanje licnih i individualnih secanja ispovesti jeste i to što su ona cesto daleko komplikovanija i teže uklopiva u javne narative. To je razlog iz kog se razmatraju i pojmovi pamcenja kao kolektivnog fenomena (kreiranog odozgo) i secanja kao intimnog, licnog i pojedinacnog. Kljucne reci: migracije, usmene istorije, žene, secanje Pitanja migracija su oduvek bila aktuelna. Posebno su obeležila XX vek, prelivajuci se i u ovo stolece. Nažalost, mnoge od njih su prisilne i njima smo bili, a i dalje smo svedoci. Medutim, ima i dru­gacijih migracija i na njima ce biti akcenat. Postoji jedan termin koji 1 Termin je kod nas preuzet sedamdesetih godina prošlog veka iz poljske literature. je u neformalnim razgovorima koristio etnolog Dušan Drljaca, a koji bi barem o jednoj vrsti migracija mogao biti recitiji vec iz samog naslova, a to su migracije srca. Rec je o selidbama zbog ljubavi. Ipak, postavlja se pitanje nisu li sve migracije zapravo migracije srca i du­še, ne donosi li svaka selidba unutrašnje bure i velike promene koji god da je razlog. Svako izmeštanje, bilo dobrovoljno, a posebno pri­nudno, promrda našu bazu – pa se pitamo gde nam je temelj, a šta podrška, gde je taj kontinuitet življenja, ponovo postavljamo pita-nja šta je to važno i kakva je poveznica izmedu mesta gde smo živeli i ovde gde smo sada. U medijima i statistickim analizama, svejedno, svodi se sve na cifre: koliko je preseljeno, koji je postotak. U knji­gama takode možemo da nademo razna objašnjenja, faktografski nabrojane dogadaje, ali retko se desi da osetimo šta stoji iza toga. Zato želimo da opipamo puls i osetimo šta to stoji iza tih brojki, koje su to ljudske price. Jedan od nacina da to ucinimo jesu usmene istorije i licni narativi, a posebno nas interesuje ona ženska strana koja je manje prisutna u javnom prostoru prepunom brojki i analiza. Ovde nam je bitno – šta je to što stoji u pozadini, šta žene imaju da kažu o svojim odlukama, o tome šta tamo ostavljaju, a šta nalaze ovde, kako podnose to, šta nose sa sobom. Jasno je da one sa sobom ponesu (neke) bitne stvari, fotografije, komad nameštaja, starog medu ili nakit, ali one ujedno nose citav svet sa sobom, svet uspo­mena i vrednosti. Ono „tamo“ je Slovenija, a ovo „ovde“ je Srbija i pitanje je – šta je to stiglo i šta cine novi prostor i novi život, kako se ono „slovenacko“ i ono „srpsko“, kako god ih definisali, preplicu u našim životima. U akademskim istraživanjima intervju i usmene istorije su se iz polja etnologije i antropologije proširile na istoriju i druge humani­sticke discipline. Narocito znacajne, usmene istorije postale su za rodne i ženske studije. Iz ovih raznovrsnih istraživanja i problema­tizovanih pitanja, koja su se pocela pojavljivati, pokrenuta je po­tpuno nova istraživacka oblast, koja se naziva studijama secanja, a bavi se ne samo sakupljanjima razlicitih secanja vec i pitanjima i problemima koji uticu na kompleksne mehanizme kroz koje se pa-mcenje i secanje oblikuju. Renata Jambrešic Kirin naglasila je da, za razliku od engleskog jezika, koji poznaje samo termin memory, postoje jezici koji prave razliku izmedu individualnog secanja i ko­lektivnih mehanizama koji generišu pamcenje. Nijansu u znacenju ova dva termina autorka primecuje upravo u tome što je secanje licno, neposredovano, korporealno, intimno, dok pamcenje pred­stavlja kolektivni fenomen, kontrolisano je i generisano odozgo. H.Rill, L. Stevanovic Kompleksne putanje ljudskih sudbina... Zato je pamcenje ispisano (u udžbenicima, štampi, muzejima, jav­nom prostoru, spomenicima), a secanje je najcešce usmeno, osim u dnevnickim zapisima ili autobiografijama (Jambrešic Kirin 2008, 46). Interesantno je da i sama leksika razotkriva razliku izmedu dva navedena termina, jer secati se možemo samo necega što je vezano za prošlost, a pamcenje je dvosmerno – možemo pamtiti prošlost, ali možemo uciti i (u)pamtiti nešto za buducnost (Stevanovic 2009, 102). U cemu je uistinu znacaj individualnih secanja za nauku? Pre svega u korektivu, u proširivanju perspektive i u davanju mogucno­sti da se cuju glasovi drugih – u ovom slucaju žena. Njihovi su gla­sovi i njihova secanja svakako razliciti i kompleksniji od zvanicnih, ali i suvoparnih istorija ili kolektivnih pamcenja, brojki i statistika. To su prepoznale feministicke epistemologije i zbog toga su usme­ne istorije, ali i životne price (kao celovite autobiografije) postale veoma znacajne, pa je muškoj prici (his story – history), koja se dugo smatrala jedinom relevantnom, dodata i ženska prica (her story).2 Najzaslužnije za razvoj i razradivanje specificne metodologije za organizovano sakupljanje usmenih istorija i životnih prica žena bile 2 Pomenucemo neke od publikacija: Znamenite žene Novog Sada, prir. Gordana Stojakovic (2001), Romkinje: biografije starih Romkinja u Vojvodini, prir. Svenka Savic, Marija Aleksandrovic, Stanka Dimitrov, Jelena Jovanovic (2001, na srpskom i romskom; 2002, na engleskom jeziku), Neda: jedna biografija; životna prica Nede Božinovic, prir. Gordana Stojakovic (2002), Žene sa Kosova: životne price Albanki, prir. Elizabet Kesli (2002), Životne price Rusinki, prir. Marija Tot i Veronika Mitro sa Irinom Gardi-Kovacevic, Slavicom Senderak i Karolinom Džudžar (2003, na rusinskom i srpskom jeziku), Životne price Slovakinja u Vojvodini, prir. Antonija Ferkova, Jarmila Hodolicova, Ana Jaškova, Veronika Mitro (2003, na slovackom i na srpskom), Životne price vojvodanskih Madarica, prir. Svenka Savic i Veronika Mitro (2006), Jevrejke: životne price žena iz Vojvodine, prir. Edita Jankov (2006), Romkinje 2, prir. Svenka Savic (2007), Jelica Rajcic Capakovic, prir. Svenka Savic (2007), Hrvatice, Bunjevke, Šokice, prir. Svenka Savic (2007), „A što cu ti ja jadna pricat…“, prir. Svenka Savic, Veronika Mitro, Sara Savic, Marijana Canak (2008), Životne price žena sa invaliditetom u Vojvodini, prir. Milica Bracic, Milica Mima Ružicic Novkovic, Svenka Savic (2009), Zašto su cutale majka i cerka u istom ratu, prir. Magda Simin Bošan, Nevena Simin (2009), Životne price žena u Vojvodini – Rumunke, prir. Laura Spariosu, Svenka Savic (2011), Profesorke Univerziteta u Novom Sadu – životne price, prir. Svenka Savic, Erika Marjaš, prir. Svenka Savic (2018). Sve ove knjige objavile su Ženske studije iz Novog Sada,vecina ih sadrži kompletne životne price, a neke samo delimicno sadrže usmene istorije, poput Erike Marjaš, nastale kao sinteza životne price i razlicitih intervjua i sakupljenih podataka. Pored toga, ovakva istraživanja odvijala su se i nezavisno od ovog Centra. Svakako treba istaci knjigu Miroslave Maleševic, Didara, životna prica jedne Prizrenke (2004). Tu su i publikacije Dunavske Švabice, prir. Nadežda Cetkovic, Dobrila Sindelic-Ibrajter (2000), Dunavske Švabice II, prir. Nadežda Radovic, Dobrila Sindelic-Ibrajter i Vesna Weiss (2001). Pored toga, metode životnih prica i usmenih istorija koriste se i u radu na izgradnji mira. Vidi npr. Slike tih vremena: životne price veterana/veteranki i clanova/clanica njihove porodice, ur. Helena Rill i Tamara Šmidling (2010). su Svenka Savic i njene koleginice i saradnice okupljene oko udru­ženja Ženske studije i istraživanja, kao i u okviru univerzitetskog programa Rodnih studija u Novom Sadu. Bilo da je rec o usmenim istorijama, životnim pricama ili kombinovanim istraživanjima bi-ografskih i autobiografskih, usmenih i pisanih izvora, istraživacki rezultati su fantasticni. Svaki segment, svaka licna prica, svaka pojedinacna istorija, pored topline i taloga secanja, nosi sa sobom bogatstvo, koje upo­tpunjuje zvanicne narative. Uzeti zajedno, oni stvaraju jednu celi-nu, koja pruža mogucnost za uvid u kompleksne putanje ljudskih sudbina. Kad procitate razgovor koji sledi, on je mnogo više od intervjua, a manje od cele životne price. Rec je o tome da citamo kako se neceg secamo, cega se secamo, šta nam je bitno u datom trenutku. Uprkos geografskom izmeštanju, imamo taj tok, kontinuitet starog i novog, povezujemo se sa svojim roditeljima, sa svojim majkama i bakama, i nosimo ih sa sobom, u prenesenom smislu, u nov kraj i tu se nasta­vlja njihov kontinuitet; svoju staru zemlju utkivamo u novu i imamo tugu, ali i bogatstvo. Ovaj razgovor je jedinstven, kao i svaka druga prica, i tako je treba gledati. Ono što je univerzalno jeste da svaka od nas nosi citav svoj univerzum menjanjem svog mesta i sveta. Obe autorice ovog teksta takode imaju iskustvo na relaciji Slo-venija–Srbija, polazišne osnove su razlicite, konteksti takode, ali osecaji pripadnosti, ili otudenosti, prepoznavanja i traženja su obe-ma bliski – nošenje svog identiteta, razlicitosti, privikavanja, podr­ške, lepote onoga što nosimo sa sobom… što nam govori i intervju u nastavku; mirisi i slike, odlasci u šetnju i razgovori sa bakom. Odje­dnom ta jedna brojka, „ta“ koja se preselila, jeste mnogo više od tog broja, to je citav jedan svet, kao što pomenusmo vec u ovom tekstu. Ono što nas povezuje sa našom prošlošcu i što ce možda naše (potencijalne) potomke podsecati, kao i ono što, recimo, u ovom slucaju, povezuje Sloveniju i Srbiju, jeste ono što su žene vekovima radile kako bi održale secanja živim gde god da se nalazile: ona se prenose kroz pricanja i ponovna prepricavanja, kroz njihovo pisa­nje, prenošenje porodicnih prica i anegdota, pevanja pesama, preta­kanje tih reci koje se pretacu u prave slike. Ženski deo spoznavanja su ta sitna, a u stvari krucijalna tkanja gde god se mi nalazile. H.Rill, L. Stevanovic Kompleksne putanje ljudskih sudbina... Razgovor sa T. T. iz Slovenije3 Možete da se predstavite – šta biste rekli o sebi? Ja sam T. T., imam 32 godine i u Srbiji živim sad petu godinu. Inace sam iz Slovenije, moja cela porodica je iz Slovenije, po tom pitanju ništa interesantno… (smeh). Sve uglavnom „pravo“… Odakle ste? Sebenje. Sebenje je jedno malo selo blizu Tržica, gorenjski deo Slovenije, tamo gde se nalaze Bohinj, Bled, Jesenice. Gde ima naj­više gora i gde su gore najviše i pokrivene snegom. Moja porodica je zapocela tamo život, pa sam posle u mladosti otišla u Ljubljanu da studiram, i zatim sam se našla tu. To je sve što sam se zvanicno premeštala. Kako ste se preselili ovde, u Beograd, da li je to bila spontana odlu­ ka, nagla, ili posle puno premišljanja…? Na kraju jesam odlucila naglo, ali ne može da se kaže da je to bilo neko ogromno iznenadenje s obzirom na to da sam se ja prese­lila zbog ljubavi, koja je vec tada uveliko postojala, i bilo je zapra­vo logicno rešenje da se neko preseli, a taj ko se preselio sam bila ja… (smeh). Ja se tome nisam nimalo protivila zato što mi je živo­tna situacija u tom trenutku, pre pet godina, bila takva da ništa nije bilo, sem naravno mog srca i svega toga što me veže za Sloveniju, ništa zvanicno, fakultet sam završila, ni posao nisam tamo našla, nisam imala svoju decu itd., tako da sam bila odmah za tu ideju da ja dodem. Bili smo decko i ja vec dugo zajedno, pa smo se godina-ma posecivali, zatim je on ovde našao stan i eto, spakovala kofere i došla (smeh). Da li je bila teška odluka reci „odoh ja sada“? Jeste, to sam videla tek posle, kad sam vec bila tu, koliko mi je nedostajalo. U onom trenutku i ne toliko, zato što sam ja išla sa ide­jom da ce biti to dve, maksimalno tri godine. Kad smo nas dvoje pricali je kod mene uvek stajalo – „možda može, ali maksimalno pet godina“. Naravno, pet godina prode mnogo brže nego što sam za­mišljala tako da mi nije bilo toliko teško jer sam sve vreme mislila jednom nogom tamo, jednom ovamo. Tako malkice naivno u smislu da može covek da ima podjednako dva doma, što se ispostavi da ne može baš tako. Nije mi bilo teško da odem, nego su bili teški periodi kad dode – šta sam uradila. Taj osecaj. 3 Razgovor je prenet u originalu kako je voden, red reci i leksika nisu menjani. Šta je bilo teško? Meni je, pre svega, bilo teško zbog odnosa, zbog mojih ljudi ko­ji su doboko u mom srcu. Ja sam iz veoma velike porodice, za ovo vreme. Imam tri rodene sestre i dva rodena brata. Mi smo jako po­vezani, baš-baš od malena. Nedostatak blizine ljudi koji me znaju u dušu, to mi je… to me i sad steže. Dosta sam drugarstva i prijatelj­stava, divne ljude ovde upoznala, ali kad te neko zna – zna, kad ne moraš ništa da objašnjavaš, samo ti vidi lice i zna, to mi je najžešce i najcešce nedostajalo. I sad se desi. I druga stvar, priroda. Priro­da, priroda, to je taj osecaj slobode u prirodi, kretanje, akcije, udaha vazduha, da… to je možda ta kombinacija prastare ljubavi ljudi koji me znaju i te prirode, slobode, dubokog disanja, ta kombinacija mi stvara osecaj da mi baš nešto fali. Iako sam ovde stekla toliko toga što me ispunjuje… Da, to potpuno razumem za ljude, ali i za to okruženje, koliko je u stvari jedno povezano sa drugim, ta naša emotivna, licna geografija, živim tamo, živim ovde, a u stvari je sve prepleteno… To ste lepo rekli. Nešto što je meni zanimljivo – moja porodica i ja, i još poneki ljudi koji žive tu odakle sam ja, obožavamo kišu. Pre nego što krene, svi smo nešto nervozni, a kad jednom padne, kad krene da pljušti, mi smo svi, od prvog do posledjeg, aaah… dodemo sebi. To je ta povezanost geografije sa ljubavlju, jer na primer, ovde ne mogu da nadem budalu koja ce da ide sa mnom kad je najgore napolju, još teže da uživa u tome, uglavnom ide: „Jesi ti luda, gde ceš po ovome!?“ Šta radite kad vam nešto to nedostaje, od kuce, iz Slovenije? Uglavnom šetam. Meni je to sve, navuci neke patike i trenerku, prija mi da budem u seoskom izdanju (smeh), bez sredivanja, nego bukvalno patike i trenerka, bitno mi je da to bude samo šetnja za luftiranje, da nije ono usput još u prodavnicu, apoteku, nego baš šetnja. Po mogucnosti bez icega, bez telefona, to mi uvek spašava dušu, u svim takvim trenucima kad mi je teško. Šetnja pogotovo kad je kiša, onda me to istušira iznutra, to mi pomaže. Pre svega, to. I tehnologija podržava naše odnose, pa tu mogu da zavrtim neciji broj, i to mnogo znaci. Jedna sestra, druga sestra, pa brat, mama… dok okrenem sve, i nedelja se okrenula, pa i moje raspoloženje. H.Rill, L. Stevanovic Kompleksne putanje ljudskih sudbina... Imate blizu ovde neku prirodu? Živim u centru, bukvalno dve ulice odavde. Nemam. Imam blizu do Tašmajdana, spustim se i do Dunava, ali nije pravi pojam prirode kad ne možeš da budeš sam. Kad bi se malo više aktivirala, da se­dnem u kola (nemam kola, ali to nije izgovor), ili u autobus, da se vo­zim tamo negde, verujem, na primer, tamo iza Ade, bila sam tamo i bude lepo, nego nekako je priroda dostupna samo preko tri prevoza. Gde možeš da dišeš, ta priroda. Baš kad sam opisivala kucu – tamo izletim napolje tacno u tome što nosim, tacno kakva jesam, i odmah sloboda, odluka u mahu, to je ovde u ovom gradu teško. Ako hoceš u prirodu, moraš da se isplaniraš, da nadeš prevoz, da sedneš, to je ta razlika. Ovo je baš veliki grad naspram Ljubljane. To mi je do sada najveci grad u kom sam živela, pa onda došla u Beograd, ima razlike. Tamo ti treba samo bicikla i grad je tvoj. Šta ste to poneli od kuce, iz Slovenije, neki predmet, što vam je toplo i milo u srcu i podseca na dom? Ponela sam gomilu stvari jer sam se selila, ali baš razmišljam šta bih da naglasim, razmišljala sam još juce. No, onda sam se osvr­nula oko sebe i brzo se to uspostavi. To su tri predmeta koja su mi tako znacajna… Jedan je knjiga stripova Miki Muster. Ne znam da li ste culi, on je crtao još za vreme Jugoslavije, vrhunski striper, da tako kažem, crtao je stripove. Ali bitno je, zato što su to price koje je nama zapravo citao otac kad smo bile klinke, kad smo nas cetiri još bile devojcice male – decaka još nije bilo jer su oni najmladi – i onda smo se sve skupcale oko njega, a on je ovako otvarao i citao. Baš je bilo lepo, a za to su vezane i „insajd fore“, još dan-danas ga zezamo, prvo zato što je imao sklonost da cita cistim muškim gla­som, dubokim i uvek pravim, a dijaloškost stripa to teško podnosi, i onda se pojavila neka smešna fora, pa je prestao da cita, procita foru za sebe i krene da se smeeeje, a nas cetiri – šta, šta, šta je bilo, reci, reci! Naravno, suštine toga šta je njemu bilo smešno, nikad ni­smo saznale. Nešto zbog naše mladosti, nešto zbog ocevih tehnika citanja, koje nisu trpele ponavljanja. Svi volimo te uspomene i pre par godina su mi za rodendan poklonili novo izdanje tog stripa i u njega napisali „za tvoje vecito detinjstvo“. To je jedan predmet koji me baš podseca na nešto lepo. E sad, nešto sladunjavo, ali i dalje imam jednog medvedica, koji sam isto dobila na dan rodenja, mali plavi… Dugo mi je bilo glupo, šta ceš medvedica da nosiš, malo mi je bilo onako premalo kul, a onda rekoh: sad sam dovoljno stara da me baš briga šta je kul i šta nije, ja hocu tog medvedica da imam. On mi je drag zato što je prica moje sestre, ona je druga redom, ja cetvrta, a pošto smo se devojke radale na godinu dana razlike, medusobno smo skoro pa vršnjakinje. I moja Ana još nije imala ni pune tri go-dine, mislim, kad sam se rodila i kad je rekla: „Tanica tud mora imet medvedka!“ I ta sestra još dan-danas brine o meni, još tada kao bebu me prihvatila kao svoju, i dan-danas je tako. I to što se ona izborila da ja moram da imam tog medvedka, još mi nekakao ostaje… neka toplina odnosa. Imam i jednu zlatnu narukvicu, koju mi je dala baba, još jedan vrhunski lik u mom životu, baš-baš vrhunski lik, baba ima devedeset godina, živi sama i ona je jedna od mojih najboljih prija­telja na svetu. Ona je vrh od coveka, od ljudskog bica. Na narukvici je ugravirana rec „mama“, pa to bude i za nju i za moju mamu, i nekad kad budem i ja mama, nadam se, i za mene. To je treca stvar. To bih mogla da predstavim kao stvari koje me vežu za Sloveniju i još za žene. Kako te sve stvari nose uvek neku pricu, odnose, i kako je to sve obo­jeno emocijama. A što je baka tako vrhunska? Dobro pitanje. Vrhunska je zato što ja nju smatram da je umetni-ca života. To je ta generacija, poznato vam je, nikad žene nisu imale tu neku licnu pricu/priliku… žene sa sela, zna se kako se živi i šta ce biti u životu. Bila je uvek dobra, mirna, tiha, cak i stroga i sve to, a onda… Ono što volim kod nje, ona nikad ni o kome nije ništa nažao rekla, kao da nema tu neku potrebu da bi kritikovala druge, potpuno odsustvo te osobine, a opet može da ima snažan stav, to mi je neve­rovatno. I drugo, ta radost, da si malo mangup, da voliš da se zezaš, da se smeješ, da bockaš na neki ljubazan nacin, to je sve ona, to je direktno išlo u našu porodicu, najradosniji covek je i dan-danas. Sama radost, koliko god je boli, jedna noga kraca, dosta toga više ne radi kako treba, nijednom se nije požalila, nikada, i samo da može da se smeje, da se zeza, da zapeva, ona sa svojom energijom, ona je to-liko sacuvala taj žar, a to kad je deda umro… To zvuci strašno. Deda je bio dobar covek, samo što je ona živela tipican život mame i babe, a onda kad je deda umro, sa dosta godina, ja sam je još uvek pozna­vala samo kao babu. Zatim ne znam šta mi bilo, rekoh iz vedrog ne­ba: „Mama (mi je zovemo jednostavno mama), mogu jednom da te vodim na kafu u grad?“ Može, ok, a meni je lepo da pricam sa njom, kao sa ženom, i onda je krenula navika koja traje još danas. Više ne idemo u grad jer je sada previše boli, nego ja dolazim kod nje. Kad god sam kuci, ja donesem neki hlepcic za dorucak, ona skuva kafu, sedimo sasvim blizu i guramo laktove zajedno, pa pricamo, place­mo, i smejemo se, mnogo se grlimo – toga je u životu imala premalo. H.Rill, L. Stevanovic Kompleksne putanje ljudskih sudbina... Kad je deka umro? Ja sam bila valjda treca godina gimnazije, ima više od 15 godina. Više od 15 godina se družite na drugaciji nacin. Da, i osecam neverovatnu srecu i blagoslov, što sam mogla… srecom još je tu, ali ima 90 godina, tako neku silu od coveka da upo­znam i još da mi je rod… kad posmatram bracu i sestre, sad mi je više stvari jasno… (smeh). Kao necu ništa više da komentarišem, i onda samo izbije iz njenih usta tako neka fora, kao da bi neko od nas to izgovorio… samo nas ostavi bez daha. Fino, fino i onda kaže nešto kao bocne tako duhovito i dobronamerno da prvo zinemo i tek za koji trenutak eksplodiramo u vrisku smeha, uvek obcinjeni koliko je ona sila od coveka… neverovatna je. Dok ovo pricate, osecam se zahvalna na tome što ste otvorili vrata porodici i što mogu da je vidim. Kako se zove baka? Baka se zove Ljudmila, zvanicno, ali uvek je bila Milka, ali zani­mljivo je, Milka je za ljude koji je ne poznaju tako dobro, odnosno za one iz crkve, sela i grada, ali za sve ostale, ona je mama. Ima petoro dece, mislim da 22 unuka, moram ponovo da izbrojim… (smeh), sad ima vec pet praunuka, i ne samo što je cela porodica zove mama, nju mama zovu i svi oni koji su došli u porodicu, ona je prosto Mama. I pre nekog vremena – ja sam loša za brojeve, zaboravim ih brzo – ali baš sam joj izbrojala i kažem joj kad smo pile kafu: „Mama, jesi ti svesna koliko ljudi tebe zove iskljucivo mama?“ I to je bio broj više od trideset ljudi. Mislim da je to vanredno. Svi hocemo, svi biramo da je zovemo mama. Jednostavno mama. Ona obuhvata sve. A ne znam cime. Nekom svojom energijom, kao što rekoh, prati, prihvata, podržava, ništa ne pridikuje, ništa nažao ni o kome, i sa­mim tim zapravo veže za sebe. Uopšte nije radoznala za svaku de­tajlu naših odluka, nego je opet interesujemo, interesuje je sve što je do života, sve što je drži u stopu sa nama, na primer, sasvim uredu koristi mobilni telefon. Kad bi me neko pitao ko mi je uzor ili kakva bih volela da postanem, rekla bih nju, baš zbog toga jer je stvarno umetnik života. Bez obzira na to ima li diplome ili nema, a nema, da li se proslavila u bilo kom smislu, ali ovakvu umetnost prema životu nisam videla. Nigde drugde.A nije da se nije namucila, nije imala lak život, ali neka snaga u njoj prosto zadivljuje… Ženama nije bilo lako u to vreme, mogu da zamislim šta su one sve nosile, posebno nekada u malim sredinama. Lepo je cuti kako cenite, poštujete ono što ona jeste, njenu životnu radost. Jer kako se život odvija i kako ja odrastam, vidiš da je to zapravo najteže, po meni. Najlakše je postici uspeh takav onakav, nego uspe-ti da ti zadržiš radost, zahvalnost i neku lepotu srca i duše kroz ceo život i u starosti. To mi se cini vecim od bilo kog uspeha koliko god neprimetno izgledalo. Vidim da život nije uvek lak i da ti uspeš da sacuvaš ono što je u tebi je stvarno… najlepše, ono dobro, stvarno prisno, ti si po meni onda uspeo. I još da imaš takvu porodicu, ona živi sama, ali okružena je porodicom. Ona je magnet, zbog tog svog karaktera, uglavnom svi volimo da idemo kod nje, baš baš volimo. Šta vas radovalo tamo, a šta raduje ovde? To što me radovalo tamo sam rekla, priroda, ljudi, a ovde, taman se sve dopunjuje. Ovde mi se svida neka živost, šarenolikost, ovde u Beogradu, imam osecaj da taj grad može da prihvati sve. To mi je, za razliku od mog doma u Sloveniji, i Slovenije uopšte, prelepo, ta neka vrsta otvorenosti, brzo se osecaš kao domac, dobro domaci nikad neceš biti, ako ništa drugo naglasak te odmah odaje, ali nekako lako se stopiš sa masom u tom gradom, u lepom smislu, kao da možeš da duboko udahneš u smislu svog identiteta ko si, kakav si, kako pricaš, kako se oblaciš, to mi se, na primer, jako dopada u Beogradu, ili sam ja imala srece da se krecem u takvim delovima. Mislim da je uopšte takav, šaren je i dopušta šarenilo. Pa ta ekspresivnost ljudi… Ta ži­vost i ekspresivnost ljudi, to mi jako prija, ne znam odakle, ali živi u meni nešto od toga vec odavno i cinilo mi se da u Sloveniji nekako odudara, tamo je uglavnom sve svedenije, finije, ovde je sve na forte, što je nekad naporno, ali je i ocaravajuce. I grad mi se svida zbog skrivenih atrija i ulicica. Volim da se gubim po ovom gradu, i dan--danas, šetnja, i onda krenem i samo idem, nikad nemam neki pra-vac, meni se svida ta njegova lepa trpko-slatka raspadnutost. Znam da je to ružno reci, jer naravno svi želimo da sve dobro funkcionira, da se obnovi, ali nešto u tom ima šarma. I to, sve radi, sve je živo, sve je na dohvat ruke, taj osecaj stvarno velikog grada, odakle sam ja došla sve radi do pet… I da ne zaboravim, do sada sam upoznala ne­malo stvarno dobrih ljudi. Kad dodeš u odredene godine, osecaš da ne možeš da stekneš više tako lako neka nova drugarstva, nekako se promeni, e i sad kad se osvrnem oko sebe, u ovim godinama, ja sam našla dosta njih koji ce biti za ceo život. I tako (pod)oživljavamo Ju­goslaviju (smeh). Malo se šalim, ali sam takode malo ozbiljna.Vecina H.Rill, L. Stevanovic Kompleksne putanje ljudskih sudbina... nas je rodena još u toj državi, moja generacija i moji drugari, nisu to prazne reci, koliko god nismo doživeli tu mladost u Jugoslaviji, ipak je ostalo neko kolektivno secanje, neka blizina. Cesto se šalimo kad sedimo tako zajedno, ja, pa ljudi odavde, pa nademo nekog Ma-kedonca ili Crnogorca ili Bosanca… pa se nasmejemo na naš racun. Šta možete reci o mami? Mama. Moja mama je drugaciji karakter, isto je divna duša, više je nemiran duh, stalno se razvija, radi na sebi, energicna je ko živo srebro, istinska žena-borac… Ona ima tu neverovatnu ljubav prema deci. Što je ocigledno, je l’, rodila nas je poprilicno dosta (smeh). Ali stvarno je magicna za decu, neverovatno kakava je ta žena, ima petoro unuka, i dalje ide na posao, i sad kad je gledam, mi joj svi kažemo – ti si cudo. Ona uzme njih petoro, niko od njih nece da spava, svi se deru, njihovi roditelji, odnosno moje sestre i braca ne mogu da ih smire, kad mama „opa cupa“ svih petoro, zagrli, zgrabi ako treba, zapeva ili prica bajke i svi se smire. Ako ce neko da uspe, onda ce ona. Pa ce da se takmice mališani ko ce da joj se smesti du­blje u krilo. Ona stvarno ima taj neki cudesan dodir za decu. I price, knjige… kao što je nama citala od malena, svi oko nje, i ona otvara knjige i cita i cita, to mi je neki njen simbol, price, knjige, baš taj deo. A pricala je, možete misliti, sve drugacije nego otac. Živo, sa hiljadu glasova, uvek sa nekim pevanjem ili vriskanjem. Kad cita, oci se de-cije šire do beskraja. Bliski smo, svako na svoj nacin sa mamom. Nas dve imamo zajednicko i ljubav prema književnosti. Ona je bibliote­karka, ja sam studirala književnost, možda smo nas dve u porodici najviše sklone ka poeziji, umetnosti u recima, povezuje nas i ta neka emotivnost, životna osetljivost. Kad može nekad, ne znaš odakle, da te tako dodirne, kad te tako dodirne svet, covek, društvo, nešto van tebe, tu venu imam po mami… Lepa je moja Marinka, super mama, ne znam kako uspeva. Kako smo starije, mi žene, mislim cerke, samo je gledamo i pitamo je: kako ste mogli to, kako ste mogli ono, kad ste bili vi, kad ste pricali, kako ste mogli… Beograd, septembra 2019. Razgovor vodila Helena Rill Citirana litertura Jambrešic Kirin, Renata. 2008. Dom i svijet. Zagreb: Centar za ženske studije. Stevanovic, Lada. 2009. „Rekonstrukcija secanja, konstrukcija pamcenja: Kuca cveca i Muzej istorije Jugoslavije“. U Spomen mesta, istorija, secanje : zbornik radova, ur. Aleksandra Pavicevic, 101–117. Beograd: Etnografski institut SANU. Preporucena literatura Bracic, Milica, Milica Mima Ružicic Novkovic i Svenka Savic, prir. 2009. Životne price žena sa invaliditetom u Vojvodini. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Cetkovic, Nadežda i Dobrila Sindelic-Ibrajter. 2000. Dunavske Švabice. Beograd: Medijska knjižara Krug. Ferkova, Antonija, Jarmila Hodolicova, Ana Jaškova i Veronika Mitro, prir. 2003. Slovenky: životné príbehy Sloveniek vo Vojvodine. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Jankov, Edita, prir. 2006. Jevrejke: životne price žena iz Vojvodine. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Kesli, Elizabet, prir. 2002. Žene sa Kosova: životne price Albanki. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Maleševic, Miroslava. 2004. Didara: životna prica jedne Prizrenke. Beograd: Srpski genealoški centar. Radovic, Nadežda, Dobrila Sindelic-Ibrajter i Vesna Weiss, ur. 2001. Dunavske Švabice II. Veternik: LDIJ. Rill, Helena i Tamara Šmidling, ur. 2010. Slike tih vremena: životne price veterana/veteranki i clanova/clanica njihove porodice. Beograd: Centar za nenasilnu akciju. Savic Svenka, Marija Aleksandrovic, Stanka Dimitrov i Jelena Jovanovic, prir. 2001. Romkinje: biografije starih Romkinja u Vojvodini. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Savic, Svenka, Veronika Mitro, Sara Savic i Marijana Canak. 2006. „A što cu ti ja jadna pricat…“. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Savic, Svenka i Veronika Mitro, prir. 2006. Životne price vojvodanskih Madarica. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Savic, Svenka, prir. 2007. Romkinje 2. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Savic, Svenka i Laura Spariosu, prir. 2011. Životne price žena u Vojvodini – Rumunke. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Savic, Svenka, prir. 2015. Profesorke Univerziteta u Novom Sadu – životne price. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Savic, Svenka. 2018. Erika Marjaš. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. H.Rill, L. Stevanovic Kompleksne putanje ljudskih sudbina... Simin Bošan Magda i Nevena Simin. 2009. Zašto su cutale majka i cerka u istom ratu.Novi sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Stojakovic, Gordana, prir. 2001. Neda: jedna biografija; životna prica Nede Božinovic. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Stojakovic, Gordana, prir. 2001. Znamenite žene Novog Sada. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Tot Marija, Veronika Mitro, Irina Gardi-Kovacevic, Slavica Senderak i Karolina Džudžar. 2003. Ruskini: životni pripovedki. Novi Sad: Futura publikacije i Ženske studije i istraživanja. Helena Rill Center za nenasilno akcijo (CNA) Beograd, Srbija helena.rill@gmail.com Lada Stevanovic Etnografski inštitut SAZU Beograd, Srbija lada.stevanovic@gmail.com KOMPLEKSNE POTI CLOVEŠKIH USOD: JIH JE MOGOCE ZNANSTVENO PREPOZNATI? Besedilo predstavlja uvodno in teoreticno obravnavno raziskovanja migracij (iz Slovenije v Srbijo) po metodi ustmenih intervjujev, tj. pogovorov z ženskami v okviru projekta ustmene zgodovine, k ga je zacela Helena Rill. Projekt in pogovori so namenjeni razkrivanju »druge«, tj. intimne plati migracijske medalje, ki se ne zadovolji s splošnimi pripovedmi o številkah, datumih in itinerarjih migrantov. Izhajajoc iz pojma migracije srca, ki ga je etnolog Dušan Drljaca4 uvedel kot termin, ki se nanaša na selitve, motivirane z ljubeznijo, je v clanku predlagana njegova pomenska razširitev in osvetljeno dej­stvo, da vsaka migracija, najsi bo nujna ali prostovoljna, nenadna ali dolgo nacrtovana, v cloveški duši pušca trajne spremembe in sledi. Za razumevanje zasebnih in individualnih spominov in izpovedi je znacilno, da so ti pogosto izredno zapleteni in se le stežka vkljucuje­jo v javne (uradne) pripovedi. To je tudi razlog za obravnavo pojmov spomina kot kolektivnega fenomena (ustvarjenega »od zgoraj«) in spominjanja kot nekaj intimnega, zasebnega in posameznega. Kljucne besede: migracija, ustmena zgodovina, ženske, spominjanje 4 Termin je pri nas prevzet iz poljske literature v sedemdesetih letih preteklega stoletja. Helena Rill Centre for Nonviolent Action (CNA) Belgrade, Serbia helena.rill@gmail.com Lada Stevanovic Etnographical institute SASA Belgrade, Serbia lada.stevanovic@gmail.com COMPLEX TRAJECTORIES OF HUMAN DESTINIES: IS IT POSSIBLE TO IDENTIFY THEM USING SCIENTIFIC METHODS? The paper is an introductory and theoretical analysis of the study of migrations (from Slovenia to Serbia) using the method of oral interviews, i.e. conversations with women as part of an oral history project, started by Helena Rill. The project and the conversations are designed to reveal the »other«, the intimate side of migrations, which is not limited to public narratives about the numbers, dates, and migration itineraries. Building upon the concept of migrations of the heart5, introduced by the ethnologist Dušan Drljaca to denote love-motivated migrations, the paper suggests that the meaning of the term should be expanded and highlights the fact that any migration, no matter whether forced or voluntary, sudden or carefully planned, makes lasting changes and leaves traces in the human soul. The fact that individual and personal memory testimonials are often far more complicated and more difficult to fit into public narratives is important for their understanding. This is the reason why the concepts of memory as a collective phenomenon (created from above) and memory as something intimate, personal and individual are also discussed. Keywords: migrations, oral histories, women, memory Primljeno / Prejeto: 28. 05. 2020. Prihvaceno / Sprejeto: 04. 12. 2020. 5 The term was adopted from Polish literature in the 1970s. Duška Meh DOI: https://doi.org/10.18485/slovenika.2020.6.1.7 Univerza v Ljubljani UDK: 616.8-009.7:165.18]:316.7 Medicinska fakulteta Znanstveni clanek Slovenija meh.duska@gmail.com Dejan Georgiev Univerza v Ljubljani Filozofska fakulteta Slovenija dejan.georgiev@gmail.com Bolecina kot pojav, razpet med telo, duševnost in sociokulturno okolje Povzetek Bolecina je vecrazsežnostni pojav. Razumemo jo lahko, ce upoštevamo vrsto dejavnikov, ki vplivajo nanjo, se medsebojno prepletajo in sodelujejo ter skupaj ustvarjajo enoten obcutek, ki ga dojemamo vsak po svoje. Bolecina je namrec osebna izkušnja, ki je ne moremo deliti, jo pa z glasovi, besedami, kretnjami in vedénjem pokažemo tudi drugim. Ti jo lahko z obilico empatije vsaj okvirno spoznajo in razumejo. Ker se dogaja v razlicnih zgodovinskih in sociokulturnih okoljih, je njeno dojemanje raznoliko in odvisno od vrste dejavnikov. Bolecina ne vpliva samo na posameznika, ki jo cuti, ampak tudi na družino, svojce in družbo kot celoto. Kljucne besede: bolecina, kulturne razlike, psihosocialni dejavniki, telo 1.Uvod Bolecina je pojav, s katerim se srecujemo celo življenje. Neprijet-no vsakdanjo izkušnjo poznamo skoraj vsi. Vedno je bila in je zavita v tancico skrivnostnosti: doslej je še nismo uspeli dokoncno spoznati in razložiti. Raziskovalcem ter strokovnjakom najrazlicnejših ved pred­stavlja zaenkrat zanimiv, a še vedno neobvladljiv izziv. Laiki se pri is-kanju odgovorov pogosto opirajo na vraže, pregovore in reke, »vecne« bolj ali manj utemeljene resnice,ki so odvisne od okolja,kulture,navad in spoznanj v družbi, v kateri živijo, delajo in ustvarjajo. Tako npr. med ljudmi na soncni strani Alp krožijo mnoge,pogosto ne povsem veljavne »resnice« (Meh in Georgiev 2019), ki pa se najbrž bistveno ne razlikuje­jo od podobnih rekov v sosednjih državah. Bolj ko so si navade, obicaji, kultura in zgodovina družbenih skupnosti podobni, bolj so podobni tu­di njihovi dojemanje in s tem tudi pregovori o najrazlicnejših pojmih in dogajanjih, med drugim tudi o bolecini. Ko se laiki srecajo z vprašanji, ki so z za zdaj znanimi nacini preucevanja še »ne-odgovorljiva« ali pa vsaj premalo poznana, prepušcajo razlage npr. vedeževalcem, magom in astrologom.Zmnogimi vprašanji se ukvarjamo znanstveniki in razis­kovalci, v zadnjem casu pa se veliko upov polaga v umetno inteligenco (Ahmed et al. 2017, Meh, Georgiev in Meh 2019, Pombo and Garcia 2019, Li, Wang and Wang 2019). Ta bo lahko izjemno pomagala, težko pa bo (ce sploh bo) nadomestila cloveka s clovecnim pristopom. Z neprijetnimi in celo ogrožajocimi obcutki se ukvarjamo razlic­ni strokovnjaki, npr. filozofi, zdravniki, psihologi, sociologi, informatiki. Glede na podrocje delovanja so vedno znova poskušali in še poskuša-mo bolecino cim bolje opredeliti in poudariti pomembne dejavnike, ki vplivajo na njeno dojemanje, razumevanje in obvladovanje. 2.Razvoj včdenja o bolecini Znanje o neprijetnem obcutku se je razvijalo dolga stoletja (Perl 2007, Chen 2011, Qureshi et al. 2017). O bolecini so razmišljali razlic­no. V arhaicnih kulturah je prevladovalo prepricanje, da nastane zaradi poškodbe ali pa delovanja raznih neznanih elementov (tujkov), vdora demonov, carobnih tekocin ali zlih duhov v cloveško telo. Pomagali so lahko samo vraci, carovniki in zdravilci, ki so tujek »izvlekli«, ali pa so uporabljali amulete, talismane, carobne kipce, carovniške obrede in rituale (Bonica 1991, Rodegra and Schreiber 2002). V starodavnem Egiptu so veljala podobna prepricanja, povezana s carodejstvom in re-ligijami, drugi in drugacni so bili le bogovi, carodeji in razlicni pripo­mocki (El-Ansary1989).Za druge starodavne kulture velja podobno,jih pa premalo poznamo in so predmet razlicnih antropoloških raziskav. Dojemanje bolecine je bilo celostno. Biološke (fiziološke) in psihi-cne znacilnosti so intuitivno povezovali s pomenom obcutka. Prevla­dovalo je in prevladuje v t. i. »vzhodnem« svetu (»orientalni« medicini). Dokumentirani zacetki segajo v obdobje pred našim štetjem (Zhu 2005, Veith 2015). Med prve znane zapise sodijo hieroglifi, ki so stari vec kot 5500 let,oznacujejo obvladovanje bolecine (Halioua and Ziskind 2005) in so jih našli v Egiptu. V kitajski medicinski literaturi (»Huang Di Nei Jing«) so npr. že pred 3000 leti opisali porušeno ravnotežje med yinom in yangom (izkljucujocima se nasprotjima, ki pa se dopolnjujeta), kar je prvi znan opis simptomov in znakov, ki jih v zahodni (»okcidentalni«) medicini pripisujemo vnetni in nociceptivni bolecini. Z mnogimi sta­ D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... rodavnimi kulturami v razlicnih zgodovinskih obdobjih se podrobno ukvarjajo antropologi; vedno znova nas presenecajo nova odkritja, s katerimi bogatijo naše znanje požrtvovalni raziskovalci z vcasih ce-lo pustolovskimi podvigi (npr. novosti o majevski in maorski kulturi) (Dnevnik 2018, Delo 2020). Iz vesolja se s sodobno tehnologijo res vidi marsikaj, o odnosih in medcloveških spoznanjih pa vsaj zaenkrat naj­vec izvejo in povejo ljudje z dovolj radovednosti in empatije. V »zahodnem svetu« se je včdenje o bolecini razvijalo precej druga-ce. Ohranjeni zapisi iz 800 let pred našim štetjem so opisovali neprijet­ne obcutke, najdemo pa jih v umetniških delih anticne Grcije (Homer­jevi Iliada in Odiseja) (Rey et al. 1995). Bolj »medicinsko usmerjeni« so zapisi Hipokrata in njegovih ucencev iz 5. stoletja pred našim štetjem, kjer se je prvicpojavil izrazbolecina (Reyet al.1995).Dojemali so jo kot del splošnega bolnikovega stanja, in ne kot poseben simptom. Lajšali so jo z zdravilnimi ucinkovinami, z ogrevanjem in s hlajenjem, s kopan­jem ali pušcanjem krvi (torej pretežno s fizikalnimi nacini). Vprašanja bolecine še vedno niso razrešili in ljudi je še vedno zanimalo, od kod nenavadna »dogajanja« (skrivnostna bolecina) izvirajo, kako nastajajo in kaj jih povzroca. Iskanje odgovorov je zaposlovalo tako laike kot strokovnjake; prvi so se ozirali v mistiko in bogove, drugi pa so izvor telesnih in psihicnih dogajanj iskali v telesu. Aristotel (384–322 pred našim štetjem) kot najbolj znan mislec, ki se je ukvarjal tudi s cloveko­vimi obcutki (vid, sluh, voh, okus in bolecina), custvi in mišljenji, si je za njihovo središce razlagal srce. Možgani naj bi ohlajali toploto, ki se sprosti ob delovanju srca. Njegovo razumevanje so v Antiki nadgrajeva­li mnogi drugi misleci (filozofi) in praktiki, kot so bili pred našim štet­jem Pitagora (570–495) in Anaksagoras (500–428), po njem pa Galen (130–201). Slednji je prvi v razmišljanja o bolecini in drugih obcutkih ponovno vpletel tudi možgane, kar pa ni bilo splošno sprejeto, in tako je Aristotelov pogled prevladoval mnoga stoletja. V Antiki in zgodnjem kršcanstvu so se ideje o bolecini kot posledici zlih duhov pod vplivom mezopotamske in judovsko-hebrejske kulture spremenile; razlagali so jo kot kazen užaljenih božanstev zaradi predajanja grehom ali pa kot posledico božje sodbe. V srednjem veku je bil med pomembnejšimi misleci Avicena (980– 1037), ki je poudarjal, da je bolecina drugacen obcutek, kot so npr. do-tik, hlad in toplota, in da ga moramo obravnavati loceno/posebej. V zahodnem svetu se je postopoma razvijalo vedno bolj specializirano in zato ožje usmerjeno ter vsaj na nekaterih podrocjih razumljivejše in dojemljivejše znanje. Cloveško telo so obravnavali kot stroj, v katerem so posamicni deli v stalnem gibanju. Razlage bolecine so se usmerjale predvsem v delovanje živcevja, saj so se razvijale mnoge naravoslovne vede, npr. anatomija, fiziologija, fizika, kemija. Humanisticne vede so postale pretežno cerkvena domena, ki je v tistem casu postajala vedno bolj »edino pravo in veljavno« merilo presoje. V sedemnajstem stoletju je »oce moderne filozofije« Descartes (1596–1650) pustil neizbrisno sled, ki na mnogih podrocjih velja kot »resnica« še danes. Mnoge dogme1 še vedno slonijo na njegovih spo­znanjih. Njegova filozofija temelji na neizpodbitnosti in nedvoumnosti dokazov, kar je eden od osnovnih znanstvenih postulatov. Med njimi je npr. tudi najzgodnejša fiziološka zasnova, ki razlaga obcutljivost (sen­zoriko): dražljaje sprejmejo periferne živcne strukture (receptorji), nato potujejo do možganov, kjer nastane njihova slika (Slika 1, dostopno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Pain_theories#/media/File:Descartes­reflex.JPG). Descartes je locil telo in duševnost. Možganom je pripisal pasivno vlogo (znacilnosti dojetega obcutka so odvisne izkljucno od perifernih struktur oz. od dogajanja na periferiji – vzdraženje dolo-cenega receptorja izzove dolocen obcutek). Razlago danes imenuje-mo teorija specificne modalnosti, ki je prevladovala cčlo 19. stoletje. V poznejši teoriji vzorcev je vloga možganov ostala nespremenjena. Znacilnosti obcutka so odvisne od vzorca dražljaja; za dolocen obcu­tek je potrebno vzdraženje natancnega vzorca receptorjev. Zgodovinski pregled so opisali v vec clankih (Melzack and Wall 1962, Perl 2007, Meh in Georgiev 2013). V nobeni od opisanih razlag še ni bilo prostora za psihološki vidik razumevanja bolecine (Melzack 1993). Slika 1. Descartesova ponazoritev potovanja bolecinskega impulza od mesta draženja do sprejemnega mesta v osrednjem živcevju (Descartes 1972). 3.Sodobno dojemanje bolecine (20. in 21. stoletje) Razlaganje in razumevanje bolecine kot samo eno-razsežnostnega dogajanja ne more zajeti kompleksnosti obcutka, ki odseva razlicne vidike dogajanja v cloveku in okoli njega. Celosten pogled na doje­manje bolecine in drugih obcutkov omogocata teoriji vrat in živcnega (nevronskega) mrežja (nevromatriksa) (Melzack and Wall 1965, Melzack 1 »Trditev, nacelo, ki temelji na avtoriteti, ne na znanstvenih dokazih« (Cernivec et al. 2020). D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... 1996,2001,2005).S teorijo vrat sta Melzack in Wall razložila dinamicne procese, ki sodelujejo pri sprejemu, potovanju in vzbujanju aktivnosti v razlicnih delih perifernega in osrednjega živcevja ter v psihicnih in kognitivnih procesih (tabela 1). Boleci dražljaji delujejo na receptorje, sprejemna mesta, in povzrocijo nastanek bolecinskih živcnih impulzov, ki se med potovanjem od sprejemnega mesta do najvišjih središc (po živcnih vlaknih A-delta in C) preoblikujejo (slika 2). O vsem je napisano ogromno raziskav, naša skupina pa je pripravila didakticno primerni predstavitvi (Meh in Georgiev 2013, Meh in Georgiev 2021, v tisku). Bolecinske živcne impulze zavirajo drugi impulzi, ki jih izzovejo ne­boleci dražljaji in do hrbtenjace prispejo po debelih dovodnih živcnih vlaknih (A-alfa in A-beta). Poleg tega pa na bolecinske živcne impulze pomembno vpliva tudi delovanje celic osrednjega živcevja (osrednji nadzor), ki dolocajo aktivnosti v descendentnih (navzdol usmerjenih) vlaknih iz ustreznih delov osrednjega živcevja. Mesto, kjer se aktivnosti iz periferije in osrednjih središc seštevajo, so živcni gangliji ob hrb­tenjaci (celice G) in v hrbtenjaci (celice T), oboje deli živcnega mrežja (slika 2) (Melzack and Wall 1965; predstavljeno tudi v: Meh in Georgiev 2013, Meh in Georgiev 2021, v tisku). Odpiranje vrat Zapiranje vrat Fiziološki dejavniki • poškodbe • napacen motoricni vzorec • nedejavnost ali prekomerno utrujanje • kratkotrajna uporaba protibolecinskih zdravil • sprostitev • ustrezna stopnja aktivnosti Psihicni dejavniki • slabo razpoloženje • pozitivna pricakovanja • jeza ali bes • osredotocanje na pozitivna • tesnobnost ali napetost custva • skrbi • pravilno premagovanje stresa • izogibanje prekomerni zaskrbljenosti Kognitivni dejavniki • osredotocenost na bolecino • nezanimanje za zunanja dogajanja • negativne misli, povezane z obvladovanjem bolecine • odvracanje pozornosti od bolecine • povecanje družabnih aktivnosti • prepricanje, da je bolecina obvladljiva Tabela 1. Dejavniki, ki odpirajo in zapirajo vrata. Slika 2. Teorija vrat razlaga povezanost in odvisnost aktivnosti v razlicnih vlaknih v perifernem živcevju ter medsebojni vpliv osrednjih in perifernih dejavnosti (Melzack and Wall 1965). Celica G – celica v želatinozni snovi, celica T – prenosna celica. S teorijo živcnega (nevronskega) mrežja (nevromatriksa) je Melzack pojasnil vlogo osrednjega nadzora v teoriji vrat, tj. kako se v dojemanje obcutkov, npr. bolecine, vkljucujejo drugi in drugacni procesi, kot so npr. psihicni in socialni. Bolecina kot sestavljen in zelo dinamicen ob­cutek je namrec odvisna od delovanja razlicnih središc v osrednjem živcevju. Deli možganske skorje, ki se aktivirajo pri dolocenem vidiku bolecine, so razlicni, saj za bolecino ne obstaja natancno anatomsko in fiziološko doloceno središce, kakor jih lahko opredelimo za druge ob­cutke (npr.zatilni del možganovza vid).Custvena komponenta bolecine je npr. povezana z aktivnostjo v limbicnem sistemu in v inzuli (Uddin 2015), pomen bolecine je npr. povezan z aktivnostjo v predcelnem de­lu možganov (Simons, Elman and Borsook 2014), prostorska opredeli­tev bolecine je npr. povezana z aktivnostjo v somatosenzoricnem delu možganske skorje (Haggard, Iannetti and Longo 2013) in še drugi vidiki bolecine so povezani z drugimi središci v osrednjem živcevju (Basbaum and Bushnell 2008). Po Melzackovi razlagi je dojemanje bolecine posledica dogajanja v delu osrednjega živcevja, v velikih možganih. Izzvane aktivnosti nasta­nejo ali spontano ali po dotoku senzoricnih impulzov (tako bolecinskih kot nebolecinskih). V živcno mrežje prispejo iz receptorjev, ki so lahko specificni (npr. vidni, slušni) ali nespecificni (npr. kožni, visceralni), iz prej naštetih razlicnih delov aktivirane možganske skorje, iz notranjih živcnih zaviralnih ali spodbujevalnih procesov ter iz telesu lastnih pro-cesovza uravnavanje npr.stresa (npr.endokrini,imunski,avtonomni) ali drugih nujnih stanj (Melzack 1999, Schulkin 2004). Spontane aktivno­sti nastanejo z aktivacijo živcnega mrežja (nevromatriksa). D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... Živcno mrežje za bolecino sestavljajo vse živcne poti, ki so vpletene v oblikovanje odgovora na bolecinski dražljaj. Obicajno so živcne poti zelo natancno opredeljene (so specificne), kar pomeni, da natancno poznamo receptorje, ki izzovejo potovanje bolecinskih impulzov, in natancno poznamo poti, po katerih impulzi prispejo do razlicnih de­lov osrednjega živcevja (specificne bolecinske poti). Zaradi podatkov iz sodobnih preiskavnih aparatov tudi natancno vemo, katera središca v osrednjem živcevju bolecinski impulzi aktivirajo in so vpletena v doje­manje neprijetnega obcutka. Vse te anatomske in fiziološke elemente imenujemo živcno mrežje in je za razlicne tipe bolecine razlicno, ved-no pa natancno opredeljeno. Oblikuje specificne živcne zapise (živcne sledi), ki izzovejo specificno zaznavo, obcutek in/ali specificen telesni odziv. Fizikalne znacilnosti živcnega zapisa doloci npr. seštevek elek­tricnih parametrov v impulzih, ki so pripotovali po živcnem mrežju in ga izzvali. Dojet obcutek ima tako fizikalne kot kakovostne in druge znacilnosti, prispele po specificnem živcnem mrežju. Najocitnejša je velikost oz. moc, o vecini drugih pa nam poroca posameznik, v katerem poteka vrsta na zunaj nevidnih procesov. Opazimo pa seveda vedén­je, ki ga izzovejo razlicni procesi, ko se »prevedejo« v na zunaj vidne odzive. Pri bolezenskih stanjih, npr. pri kronicnih bolecinah, specificnosti ni vec, saj lahko bolecino izzovejo tudi receptorji na neznacilnih (pogosto sosednjih) anatomskih podrocjih in v nebolecinskih živcnih vlaknih, ki obicajno niso vpletena v dojemanje bolecine. Proces je lahko obsež­nejši; možna je osrednja senzitizacija in aktivacija nespecificnih delov osrednjega živcevja (Moseley et al. 2012), pa tudi periferna senzitiza­cija (Arendt-Nielsen et al. 2018). Oblikuje se nespecificen živcni zapis oz. živcna sled. Vkljucuje tudi nespecificne živcne poti, zaradi katerih je izzvan odziv ali vecji ali manjši od specificnega. Živcni zapis je kolicin­sko zelo odvisen od znacilnosti elektricnih parametrov v impulzih, ki pripotujejo po nespecificnem živcnem mrežju, in so lahko ali spodbu­jevalni (facilitacija) ali zaviralni (inhibicija). Novonastali živcni zapisi (živcne sledi) so shranjeni v predhodno neaktivnih delih možganske skorje. Sestavlja jih cela paleta živcnih zapisov, ki so nastali tudi po delovanju dovodnih (npr. bolecinskih) dražljajev.Veckrat ko na telo delujejo novi dovodni dražljaji,vecimamo živcnih zapisov, vsaj enkrat aktivirane možganske skorje in bogatejšo zakladnico odzivov, ki jih telo uporabi kot vzorec ravnanja pri hitrem in uspešnem obvladovanju možno nevarnih stanj (npr. okužb, stresov). Bolecina je eno izmed življenjsko pomembnih dogajanj, ki so pogosto odvisna od hitrosti odziva, ta pa tudi od obsežnosti shranjenih ustrez­nih živcnih zapisov. Ce smo se z dolocenim dražljajem že kdaj sreca­li, imamo vzorec zapisa že shranjen v paleti bolecinskih odzivov in je lahko izzvana aktivnost zelo hitra ter kot del živcnega zapisa uspešno vstopa v dogajanje. Ce je samo podoben arhiviranemu zapisu, je akti­vacija pocasnejša, še pocasneje pa se vse dogaja, ce je dražljaj povsem nov in se mora ustrezen odziv še oblikovati (Meh in Georgiev 2021, v tisku). 4.Bolecina kot fiziološki (biološki), psihološki in sociokulturni izziv Bolecina kot vsakdanje vecrazsežnostno dogajanje je po eni strani telesni pojav, ki nas opozarja ali, ce ga ne upoštevamo ali celo spregle­damo, svari zaradi neprijetnih ali možno nevarnih dogajanj v nas ali v naši okolici, po drugi strani pa je psihološki, sociološki, kulturni, eko­nomski, informacijski itd. proces z razlicnimi znacilnostmi. O opredeljevanju neprijetnega in vcasih celo ogrožajocega obcutka so vedno veliko razpravljali. Avtorja opozarjava na sprejete in vsaj v zahodni, konvencionalni medicini splošno veljavne opredelitve, ki po najinem mnenju povzemajo najpomembnejše danes znane znacilnosti osebnega obcutka. Bolecina »obstaja« namrec samo takrat, kadar po­sameznik poroca o njej (Large 1996), jo je pa treba vedno upoštevati in sprejemati kot dejanskost (resnicno dogajanje). Na to premnogokrat pozabljajo vsi, ki znacilnosti neprijetnega obcutka, ko postane obre­menjujoc in povzroca trpljenje (Schleifer 2014), na sreco poznajo sa-mo iz bogatega nabora znanja, ne pa iz lastnih izkušenj. Na splošno je najbolj znana in sprejeta opredelitev Mednarodnega združenja za preucevanje bolecine (IASP – International association for the study of pain) – »Bolecina je neprijetna senzorna in custvena izkušnja, poveza­na z dejansko ali možno okvaro tkiva, ali pa se kot takšna vsaj kaže« (Merskey et al. 2012). Pomembna je opredelitev, ki poudarja in vkljucu­je psihicno plat bolecine. Meniva, da je bolj povedna za celostno razu­mevanje obcutka: »Bolecina je dojemanje v telesu, ki vsebuje (a) teles­ne zaznave s kakovostmi, o katerih porocajo npr. pri telesni okvari, (b) obcutek grožnje, povezan s temi zaznavami, in (c) obcutek nelagodja/ neprijetnosti ali drugih negativnih custev, ki temeljijo na tej grozeci izkušnji« (Price and Bushnell 2004). Bolecino lahko razdelimo po razlicnih merilih. V konvencionalni zahodni medicini je najpogosteje veljavna in »zvelicavna« casovna razdelitev, ki upošteva cas njenega pojavljanja in trajanje. Lahko je akutna ali kronicna, periferna ali osrednja, telesna ali psihicna. Ce bi upoštevali še druge znacilnosti, bi bile razdelitve drugacne. Kronicne telesne bolecine zelo podrobno preucujejo in so jih zaradi ucinkovitej­šega razvršcanja uvrstili v poseben sistem (Merskey and Bogduk 2012). Podobnih razvrstitev drugih oblik bolecine pri svojem delu še nisva našla. Medicina se zaradi težav, ki jih ljudem povzroca neprijeten in ogrožajoc obcutek, z njim zelo veliko, a po mnenju mnogih, ki smo zelo vpeti v dogajanje, še premalo ukvarja. Za obvladovanje kronicne bole­cine porabimo vec sredstev kot za vrsto drugih bolezni skupaj (Leadley D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... et al. 2012, Gaskin and Richard 2012, 2011). Kljub temu je še vedno niso uvrstili v najnovejšo, deseto mednarodno razvrstitev bolezni in sorodnih zdravstvenih problemov (Moravec Berger in Kovacic 2005). Morda delno tudi zato drugih delov družbenih skupnosti ne zmore ali zna pritegniti v skupno prizadevanje za njeno obvladovanje. O bolecini, ki je vecrazsežnostno dogajanje, se pogovarjamo na raz­licnih ravneh. Laiki jo poznajo kot vsakdanji obcutek, ki je neprijeten in nas pogosto prestraši. Odzovemo se tako, kot nam »narekuje« prirojen mehanizem, ki smo ga »prinesli« na svet ali kot smo se naucili v okolju, v katerem trenutno smo. Preprosto si bolecino razlagamo kot biološko dogajanje, kjer dražljaj potuje po perifernih živcih ali drugih živcnih strukturah in »nekje« izzove neprijeten obcutek in odziv. V resnici ni povsem tako; v prej opisani teoriji vrat so natancno razložili, od kod in kam ter predvsem kako prenašajo impulzi informacijo o neprijetnem dogajanju. Od perifernega dražljaja potujejo do središc, ki so vecinoma v razlicnih delih velikih možganov. S teorijo živcnega mrežja (nevro­matriksa) so raziskovalci bolj ali manj uspešno in razumljivo razlagali, kako se vsi impulzi medsebojno povezujejo in skladno z informacijami, ki so jih sprožile in tudi dolocile, na natancno opredeljen nacin ucin­kujejo. Izzovejo obcutek in/ali ravnanje (vedénje). Vedno je treba poznati in upoštevati nekaj osnovnih znacilnosti do-gajanja. Bolecina je eden od obcutkov, na katerega smo zaradi vrste razlogov posebej pozorni (Iannetti and Mouraux 2010). Je neprijeten, vcasih nas opozarja celo na možno ogrožajoce dogajanje v nas ali okoli nas; ce je le možno, se mu vsaj poskusimo izogniti ali mu nasprotovati, se »spopasti« z njim. Je posledica zaznave (angl. sensation), prepoznave (angl. recognition) in spoznave oz. dojemanja (angl. perception) (Gatchel et al. 2007, Meh in Georgiev 2013, Basbaum and Jessell 2014) (tabela 2). zaznavanje dražljaj (npr. zbodljaj) izzove fiziološke (angl. sensation) spremembe v telesu spoznavanje oz. dražljaja se zavemo, ga kognitivno dojemanje »obdelamo« (npr. zavemo se, da se je nekaj (angl. perception) zgodilo, dogaja pa se istocasno z zaznavo) prepoznavanje v kognitivnem procesu ugotovimo, kakšen je (angl. recognition) dražljaj (ga prepoznamo) Tabela 2. Razlaga pojmov, vpletenih v razumevanje neprijetnega obcutka, bolecine (Meh in Georgiev 2013). Kadar so spremembe le telesne, tj. fiziološke (biološke), vplivajo le na fizikalne lastnosti impulza in odziva, ki ga imenujemo zazna­vanje, proces pa nocicepcija (Loeser and Treede 2008). Bolecina nikoli ni izkljucno biološko dogajanje, vedno je vpletena vrsta drugih pro-cesov, najpogosteje fizikalne dopolnjujejo ali celo dolocajo psihološki (McGrath 1994), opredelimo pa jih s posebno preiskavo in natancno dolocenim protokolom (Meh, Meh in Georgiev 2016b). Bolecine se moramo zavedati in prav kognitivni dejavniki so pri dojemanju (spo­znavanju) ter prepoznavanju neprijetnega obcutka bistveni (Moriarty and Finn 2014). Ce upoštevamo danes veljavne opredelitve bolecine (Merskey et al. 2012), smemo o bolecini govoriti šele in samo takrat, ko smo budni, se zavedamo, smo se sposobni odlocati in o bolecini porocati, kar je mogoce s posebno preiskavo tudi preveriti in dokumen­tirati (Melzack and Torgerson 1971, Meh in Georgiev 2013, Meh, Meh in Georgiev 2016a). Šele ko bolecina postane »vidna«, ko o njej porocamo ali jo z mimiko, gibi, s položajem telesa, z vedénjem itd. prikažemo tudi navzven, ožji in širši socialni in drugi družbeni okolici, postane tudi bolj ali manj pomemben družben pojav. Znacilnosti razlicnih okolij, med katerimi je zelo pomembno sociokulturno, vplivajo na custva, do-jemanje, vedénje in prepricanja vseh posameznikov. Med njimi so tako posamezniki, ki bolecino doživljajo, kot njihova ožja in širša socialna okolica, ki jo z empatijo spremlja, ter strokovnjaki, ki se ukvarjajo z nje­nim prepoznavanjem in obvladovanjem. Posameznik lahko cuti boleci-no krajši ali daljši cas, ali pa celo živi z dolgotrajno nezdravljeno ali ne­obvladljivo bolecino. Socialna okolica mu nudi tudi od sociokulturnega okolja odvisno svetovanje, podporo in pomoc. Dojemanje bolecine pri posamezniku z bolecino je odvisno od zanj sprejemljivih vzorcev obna­šanja, ki so v družbi obicajni ali celo »nagrajeni« (z vecjo pozornostjo, pripravljenostjo za nudenje pomoci, z usmiljenjem ipd.). V družbi so tudi strokovnjaki, ki odlocajo o uradnem (konvencionalnem) obvlado­vanju neprijetnega osebnega obcutka. Rešujejo stiske ljudi z bolecino, ob tem pa so obcasno v stiski tudi sami, saj je poklicna zavezanost k doktrinarnim merilom vcasih omejujoca (Berghaus and Albreht 2020). Posameznik torej na osnovi meril, ki veljajo v njegovi socialni in kulturni okolici, ugotovi, ali je njegovo dojemanje bolecine »normal-no« (sodi v okvir obicajnega dojemanja v njegovi sociokulturni okolici) ali »nenormalno« (v katerikoli znacilnosti odstopa od vedénja njegove okolice). Odloci se, ali ga bo pokazal ali potlacil. Glede na odlocitev poišce oz. sprejme pomoc in pricakuje podporo ožjega in širšega so-cialnega ter tudi strokovnega okolja.V slednjem je odvisen od strokov­ne opredelitve njegove težave, od diagnoze. Pri njej konvencionalno izobraženi strokovnjaki upoštevajo fiziološke (biološke) dejavnike in vidike. Ob tem prav zaradi »enorazsežnostne« (v konvencionalni me-dicini tradicionalno bolj ali celo zgolj naravoslovne) predstave prevec­krat pozabljajo, da je bolecina precej vec kot »odbirek« in »zbirek« koli-cinskih vrednosti mnogih parametrov. Spregledajo psihološke procese in dejavnike, ki so za celostno dojemanje in prepoznavanje bolecine vcasih odlocilni. Ker zanemarjajo družboslovne dosežke in spoznanja, D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... so hoté ali celo nevedé »slepi« za sociokulturne dejavnike, zelo odvi­sne od družbene sredine, v kateri je trenutno posameznik. V dolocenih razmerah so obcasno v bistvenem nasprotju s posameznikovim »pri­rojenim« odzivom (vedénjem); ta je prisiljen izbrati med spoznanjem, kakršno je zanj osebno »normalno in sprejemljivo«, ter priucenim odzi­vom, kakršnega od njega zahteva npr. doktrina (in kar vcasih bolj ali manj upraviceno in vcasih opravicljivo tudi naredi). Porocanje o bole­cini se tako lahko obcasno bistveno spremeni predvsem pri posamez­nikih, ki niso povsem prepricani v svoje znanje in svoj prav. 5.Bolecina v Evropski uniji in Sloveniji Kot sva že omenila, je najvec o bolecini mogoce prebrati v medi­cinski literaturi. Še vedno ali celo vedno bolj je usmerjena v zbiranje podatkov, ki so ustrezni za rokovanje s pomocjo strojne opreme ali celo umetne inteligence. Ceprav je tak pristop trenutno zelo privlacen, je predvsem za podatke o razlicnih notranjih procesih še neuporaben (Price in Barrell 2012). Umetna inteligenca bo kompleksen vecrazse­žnostni obcutek celostno prikazala šele, ko jo bomo opremili z ustre­znimi algoritmi. Doslej še niso bili dovolj uspešni (Topol 2019, Hu et al. 2019, Georgiev in Meh 2019). Dokler bo pogled na bolecino enodimenzionalen (pretežno bio-loški oz. fiziološki), bodo možne samo raziskave, kakršna je bila zelo obsežna raziskava o pogostosti in posledicah bolecin v Evropski uniji (Fricker 2003, Breivik et al. 2006). Pretežno temelji na merljivih po­datkih. Slovenija vanjo ni bila vkljucena, zato so podatke v Sloveniji zbrali v poznejši raziskavi (Pirc in Cesar Komar 2007). Izkazalo se je, da je bolecina razmeroma pogosta težava ljudi med 18. in 75. letom sta­rosti (povprecna starost anketirancev s kronicno bolecino je bila manj kot 50 let). Vsaj obcasne bolecine je imelo vec kot 65 % anketiranih, najpogostejša pa je bila bolecina pri ženskah, starejših od 60 let. Po-gostejša je bila med manj izobraženimi prebivalci (z osnovnošolsko izobrazbo ali celo brez nje). Pojavljala se je razlicno pogosto, razlogi zanjo pa so bili razlicni. Najpogostejše so bile bolecine v križu/hrbte­nici, okoncinah, sklepih, sledijo glavoboli, bolecine v trebuhu, mišicah in na nekaterih redkejših mestih. Pri polovici anketiranih je bolecina trajala pet let in vec, pri petini dve do pet let, pri tretjini pa manj kot dve leti. Povprecna jakost bolecine, ocenjena z vidno analogno lestvico, je bila 7.3, o nevzdržni bolecini je porocala petina anketiranih. Vecina bolecin je bila nerakavih. V slovenski raziskavi so, podobno kot v evropski, ocenili tudi vpliv bolecine na življenje in delo ljudi, ki jih neprijeten obcutek obremenju­je. Spraševali so tudi o obvladovanju neprijetnega obcutka. Rezultati obeh raziskav so bili primerljivi in podobno bi bilo smiselno opraviti tudi v Srbiji. Tak tip raziskav je zelo pomemben, a malo pove o po­sameznikovem doživljanju bolecine in o vsem, kar spremeni njeno dojemanje. 6.Pogled v prihodnost (namesto sklepa) Na bolecino gledaš drugace, ko ni vec le pojem, opisan v zakladnici knjig, clankov ipd., ampak jo povežeš z izkušnjami – vsemi izkušnjami, ki jih pridobiš med vsakodnevnim doživljanjem tako lastnega obcutka kot obcutka drugih, kjer pa je izkušnja »posredna«, mogoca le z veli­ko empatije in z zaupanjem porocanju o notranjem doživljanju drugih. Potrebno jim je verjeti, saj je njihovo bolecino mogoce »spoznati« le s sledenjem njihovemu zavestnemu ali nezavednemu porocanju. To je odvisno od niza notranjih in zunanjih vplivov, ki so lahko tudi pove­zani, in število možnih razlicnih odzivov je nemogoce dolociti. Vec ko imamo znanja, bolj znamo spoštovati posameznike, ki z bolecino živijo, njihove spremljevalce v ožjem in širšem socialnem krogu ter strokov­njake, ki se trudijo izbrati najboljšo in najucinkovitejšo pomoc. Bolecina prepleta življenje tako posameznika kot družbe. Po eni strani omogoca preživetje, po drugi pa kot razlog za stisko, ki jo je povecini možno obvladati, kaže razvitost in povezanost sociokulturnih skupnosti. Naše delo sega na razlicna podrocja; predstavitev izzivov, ki so skupni Slovencem v maticni domovini in drugod, bo ena prihodnjih pomembnejših nalog. Literatura Ahmed, Mohamed Nooman, Andeep S. Toor, Kelsey O‘Neil and Dawson Friedland. 2017. Cognitive computing in the future of health care: the cognitive power of IBM Watson has the potential to transform global personalized medicine. IEEE pulse 8 (3): 4–9. Arendt-Nielsen, Lars, Bart Morlion, S. Perrot, A. Dahan, A. Dickenson, H. G. Kress, C. Wells, D. Bouhassira and A. Mohr Drewes. 2018. Assessment in manifestation of central sensitisation across different chronic pain conditions. European Journal of Pain 22 (2): 216–241. Basbaum, Allan I. and M. Catherine Bushnell. 2008. Science of pain. Amsterdam: Academic. Basbaum, Allan I. and Thomas M. Jessell. 2014. »Pain«. V Principles of neural science,eds.Eric R.Kandel,James H.Schwartz,Thomas M.Jessell,Steven A. Siegelbaum and A. James Hudspeth, 530–555. New York : McGraw-Hill Medical. Berghaus, Goran and Tit Albreht. 2020. Uporaba komplementarnih in alternativnih metod zdravljenja v zdravniški praksi v Sloveniji. Isis : glasilo Zdravniške zbornice Slovenije 29 (5): 30–33. D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... Bonica, John J. 1991. History of pain concepts in pain therapy. The Mount Sinai journal of medicine, New York 58 (3): 191–202. Breivik, Harald, Beverly Collett, Vittorio Ventafridda, Rob Cohen and Derek Gallacher. 2006. Survey of chronic pain in Europe: prevalence, impact on daily life, in treatment. European journal of pain 10 (4): 287–333. Chen, Jun. 2011. History of pain theories. Neuroscience bulletin 27 (5): 343–350. Cernivec, Manca, Dejan Gabrovšek, Nataša Gliha Komac, Nataša Jakop, Janoš Ježovnik, Boris Kern, Simona Klemencic, Domen Krvina, Nina Ledinek in Matej Meterc. 2020. Slovar slovenskega knjižnega jezika. Ljubljana: Založba ZRC. Delo. 2020. V Tabascu odkrili najstarejše majevsko svetišce. Delo, 04. junij 2020. https://www.delo.si/novice/svet/v-tabascu-odkrili-najstarejso -majevsko-piramido/ Descartes, René. 1972. Treatise of man. Cambridge: Harvard University Press. Dnevnik. 2018. Arheolog Ivan Šprajc predstavil novo sezono raziskav na obmocju Majev na Jukatanu. Dnevnik, 11. oktober 2018. https://www. dnevnik.si/1042842954 El-Ansary, M. M. 1989. History of pain relief by ancient Egyptians. Middle East journal of anaesthesiology 10 (2): 99–105. Fricker, Janet. 2003. Pain in Europe – A 2003 report. Cambridge, England: Mundipharma International Limited. Gaskin, Darrell J. and Patrick Richard. 2011. Appendix C: The economic costs of pain in the United States. Relieving Pain in America: A Blueprint for Transforming Prevention, Care, Education, in Research: 1–22. Gaskin, Darrell J. and Patrick Richard. 2012. The economic costs of pain in the United States. The Journal of Pain 13 (8): 715–724. Gatchel,Robert J.,Yuan Bo Peng,Madelon L.Peters,PerryN.Fuchs and Dennis C. Turk. 2007. The biopsychosocial approach to chronic pain: scientific advances in future directions. Psychological bulletin 133 (4): 581–624. Haggard, Patrick, Gian Domenico Iannetti and Matthew R Longo. 2013. Spatial sensory organization in body representation in pain perception. Current Biology 23 (4): R164–R176. Halioua, Bruno and Bernard Ziskind. 2005. Medicine in the Days of the Pharaohs. Cambridge: Belknap Press of Harvard University Press. Hu, Xiao-Su, Thiago D. Nascimento, Mary C. Bender, Theodore Hall, Sean Petty, Stephanie O’Malley, Roger P. Ellwood, Niko Kaciroti, Eric Maslowski and Alexandre F. DaSilva. 2019. Feasibility of a Real-Time Clinical Augmented Reality in Artificial Intelligence Framework for Pain Detection in Localization From the Brain. Journal of medical Internet research 21 (6): e13594. Iannetti, G. D. and A Mouraux. 2010. From the neuromatrix to the pain matrix (and back). Experimental brain research, no. 205: 1–12. Large, Robert G. 1996. Psychological aspects of pain. Annals of the rheumatic diseases 55 (6): 340–345. Leadley,R.M.,N.Armstrong,Y.C.Lee,A.Allen and J.Kleijnen.2012.Chronicdiseases in the European Union: the prevalence in health cost implications of chronic pain. Journal of pain & palliative care pharmacotherapy 26 (4): 310–325. Li, Kun, Jinguo Wang and Na Wang. 2019. Research on intelligent management of pain. IOP Conference Series: Materials Science in Engineering. Loeser, John D. and Rolf-Detlef Treede. 2008. The Kyoto protocol of IASP basic pain terminology. Pain 137: 473–-477. McGrath, P. A. 1994. Psychological aspects of pain perception. Archives of oral biology 39: S55S–S62. Meh, Duška in Dejan Georgiev. 2013. Osnove zaznavanja, dojemanja (spoznavanja) in prepoznavanja bolecine = Principles of pain sensation, perception in recognition. Medicinski razgledi 52: 105–118. Meh, Duska, Kaja Meh in Dejan Georgiev. 2016a. Cognitive interpretation of instrumentally assessed pain reports. Ljubljana: Kognitivna znanost. Meh, Duška, Kaja Meh in Dejan Georgiev. 2016b. Psihofizikalne preiskave pri celostni obravnavi bolecine. Psihološka obzorja 25: 190. Meh, Duška, Dejan Georgiev and Kaja Meh. 2017. Cognitive modulation of pain: how do cognition/mind influence pain processing? Ljubljana: Kognitivna znanost. Meh, Duška in Dejan Georgiev. 2019. Prepricanja in miti o bolecini. Mavrica aktivnega življenja 30: 19–21. Meh, Duška, Dejan Georgiev and Metod Meh. 2019. Artificial intelligence in pain: a promising future. Ljubljana: Kognitivna znanost. Meh, Duska in Dejan Georgiev. 2021. Neobjavljeno delo. Melzack, Ronald and Patrick D. Wall. 1962. On the nature of cutaneous sensory mechanisms. Brain 85 (2): 331–356. Melzack, Ronald and Patrick D. Wall. 1965. Pain mechanisms: a new theory. Science 150 (3699): 971–979. Melzack, Ronald and W. S. Torgerson. 1971. On the language of pain. Anesthesiology 34: 50–9. Melzack, Ronald. 1993. Pain: past, present in future. Canadian Journal of Experimental Psychology / Revue canadienne de psychologie expérimentale 47 (4): 615–629. Melzack, Ronald. 1996. Gate control theory. Pain Forum 5: 128–138. Melzack,Ronald.1999.From the gate to the neuromatrix. Pain Suppl 6: S121–6. Melzack, Ronald. 2001. Pain in the neuromatrix in the brain. Journal of dental education 65 (12): 1378–1382. Melzack, Ronald. 2005. Evolution of the neuromatrix theory of pain. The Prithvi Raj Lecture: presented at the third World Congress of World Institute of Pain, Barcelona 2004. Pain practice 5: 85–94. Merskey, Harold and Nikolai Bogduk, eds. 2012. Classification of Chronic Pain. Descriptions of Chronic Pain Syndromes in Definitions of Pain Terms. Second ed, IASP Press. Seattle: IASP Press. D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... Merskey, Harold, Ulf Lindblom, James M. Mumford, Peter W. Nathan and Sydney Sir Sunderland. 2012. „Pain terms: a current list with definitions in notes on usage“. In Classification of chronic pain: descriptions of chronic pain syndromes in definitions of pain terms, editors Harold Merskey and Nikolai Bogduk, 210-13. Seattle: IASP Press. Moravec Berger, Daša in Irena Kovacic. 2005. Mednarodna klasifikacija bolezni in sorodnih zdravstvenih problemov za statisticne namene : MKB-10 : deseta revizija. 2. izdaja. Ljubljana: Inštitut za varovanje zdravja Republike Slovenije. Moriarty, Orla and David P. Finn. 2014. Cognition in pain. Current opinion in supportive in palliative care 8: 130-136. Moseley, Lorimer G., David S. Butler, Timothy B. Beames and Thomas J. Giles. 2012. The graded motor imagery handbook. Adelaide: Noigroup publications. Perl, Edward R. 2007. Ideas about pain, a historical view. Nature Reviews Neuroscience 8 (1): 71-80. Pirc,Jelka in Marija Cesar Komar.2007.Prevalenca kronicne bolecine vSloveniji. Isis -Glasilo zdravniške zbornice slovenije 6: 43-44. Pombo, Nuno and Nuno M. Garcia. 2019. „Towards Pain-Fingerprinting: A Ubiquitous in Interoperable Clinical Decision Support System for Pain Assessment“. International Conference on Medical in Biological Engineering. Price, Donald D. and James J. Barrell. 2012. Inner experience in neuroscience: merging both perspectives. Cambridge: MIT Press. Price, Donald D. and M. Catherine Bushnell, eds. 2004. Psychological methods of pain control : basic science in clinical perspectives. Vol. 29. Seattle: IASP Press. Qureshi, Naseem Akhtar, Gazzaffi Ibrahim Ali, Tamer Shaban Abushanab, Ahmed Tawfik El-Olemy, Meshari Saleh Alqaed, Ibrahim S El-Subai and Abdullah M.N. Al-Bedah. 2017. History of cupping (Hijama): a narrative review of literature. Journal of integrative medicine 15 (3): 172-181. Rey, Roselyne, Louise Elliott Wallace, J. A. Cadden, S.W. Cadden and Gert H. Brieger. 1995. The history of pain. Cambridge: Harvard University Press. Rodegra,H.and H.W.Schreiber.2002.„Schmerzim Paradigmawandel der Medizin Geschichte des Schmerzes-Philosophie-Kultur-Weltanschauung“. In Anästhesiologie: 429 Tabellen, editors Jens-Rainer Allenberg and Hans-Anton Adams, 3-7. Stuttgart: Georg Thieme Verlag. Schleifer, Ronald. 2014. Pain in suffering. New York: Routledge. Schulkin, Jay, ed. 2004. Allostasis, homeostasis, in the costs of physiological adaptation. Cambridge: Cambridge University Press. Simons, Laura E., Igor Elman and David Borsook. 2014. Psychological processing in chronic pain: a neural systems approach. Neuroscience & Biobehavioral Reviews 39: 61-78. Topol, Eric J. 2019. High-performance medicine: the convergence of human in artificial intelligence. Nature medicine 25 (1): 44. Uddin, Lucina Q. 2015. Salience processing in insular cortical function in dysfunction. Nature reviews neuroscience 16 (1): 55-61. Veith, Ilza. 2015. The yellow emperor‘s classic of internal medicine. Berkeley: University Of California Press. Zhu, Ming. 2005. The medical classic of the yellow emperor. Beijing: Foreign Languages Press. Duška Meh Univerzitet u Ljubljani Medicinski fakultet Slovenija meh.duska@gmail.com Dejan Georgiev Univerzitet u Ljubljani Filozofski fakultet Slovenija dejan.georgiev@gmail.com BOL KAO POJAVA, RAZAPETA IZMEĐU TELA, DUHOVNOSTI I SOCIOKULTURNOG OKRUŽENJA Bol je višedimenzionalni fenomen. Možemo ga razumeti ako uzme-mo u obzir niz faktora koji na njega uticu, preplicu se i medusobno saraduju, te zajedno stvaraju jedinstveni osecaj, koji svako od nas doživljava na svoj nacin. Bol je, naime, licno iskustvo koje ne mo-žemo da podelimo, ali možemo glasovima, recima, gestovima i po­našanjem da ga pokažemo drugima. Sa puno empatije, oni ga mogu bar okvirno upoznati i razumeti. S obzirom na to da se bol javlja u razlicitim istorijskim i sociokulturnim sredinama, njegovo opažanje je raznoliko i zavisi od niza faktora. Bol ne utice samo na pojedinca koji ga oseca vec i na porodicu, rodake i društvo u celini. Kljucne reci: bol, kulturološke razlike, psihosocijalni faktori, telo D.Meh, D. Georgiev Bolecina kot pojav, razpet med telo, ... Duška Meh University of Ljubljana Faculty of Medicine Slovenia meh.duska@gmail.com Dejan Georgiev University of Ljubljana Faculty of Philosophy Slovenia dejan.georgiev@gmail.com PAIN AS A PHENOMENON, SUSPENDED BETWEEN THE BODY, SPIRITUALITY AND THE SOCIO-CULTURAL ENVIRONMENT Pain is a multidimensional phenomenon. One can comprehend it taking into account a number of factors that affect it, intertwine and collaborate with each other, and jointly create a unique feeling, which each individual experiences in their own way. Namely, pain is a personal experience that one cannot share, but can show it to the other people by means of voices, words, gestures and behaviour. If others involve a lot of empathy, they can at least become aware of it and understand it. Since pain occurs in different historical and socio-cultural environments, its perception is diverse and it depends on a number of factors. Pain affects not only the individual who feels it but also the family, relatives and society as a whole. Keywords: pain, cultural differences, psychosocial factors, body Primljeno / Prejeto: 07. 06. 2020. Prihvaceno / Sprejeto: 04. 12. 2020. Hronika / Kronika Ivana Kronja UDK: 791.65.079(497.11)”2015/2020” Visoka škola likovnih i primenjenih umetnosti strukovnih studija Beograd, Srbija i.kronja@yahoo.com Dani slovenackog filma u Beogradu: 2015–2020 Manifestacija Dani slovenackog filma (DSF) u Beogradu i Srbiji, u organizaciji Društva Slovenaca u Beogradu – Društva „Sava“ i uz podršku više znacajnih institucija Slovenije i Srbije, zaokružila je 2019. pet godina postojanja. Tokom ovog perioda manifestacija Da­ni slovenackog filma stasali su u znacajnu manifestaciju posvecenu promociji slovenacke kulture, filmske umetnosti i profesionalne ki­nematografije, ne samo u Beogradu vec i u citavoj Srbiji i regionu nekadašnje SFRJ. Medu clanovima Programskog saveta festivala na-laze se reditelj Milan Kneževic, predsednik Udruženja filmskih ume­tnika Srbije – UFUS, Irena Herak, savetnica za kulturu Ambasade Slovenije, prof. dr Maja Đukanovic, šef Katedre za slovenacki jezik Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Marjan Vujovic, direk-tor Dvorane Jugoslovenske kinoteke, i, kao predsednik Programskog saveta, Saša Verbic, predsednik Društva „Sava“ i Nacionalnog saveta slovenacke nacionalne manjine u Republici Srbiji. Od samog pocetka Dani slovenackog filma, na celu sa istaknu­tim dokumentaristom, rediteljem i eruditom kosmopolitskog du-ha – Dragomirom Dragom Zupancem, koncipirani su kao kulturni dogadaj koji ce dati znacaj profesionalcima, filmskim radnicima i umetnicima koji stvaraju unutar slovenacke i citave eks-ju kinema­tografije, i dakako samom filmu kao artefaktu visoke i popularne kulture, kulturne diplomatije i inter/nacionalne kulturne i ume­tnicke baštine. Od prvih Dana slovenackog filma, održanih u novem­bru 2015. godine, ova manifestacija ukljucila je filmske projekcije, strucne okrugle stolove, tribine, radionice umetnickih zanata na fil-mu, ali i slovenackog jezika i književnosti, te razgovore sa uvaženim gostima, filmskim stvaraocima iz Slovenije. Studenti-prevodioci pod vodstvom prof. dr Maje Đukanovic, kao volonteri, dali su veliki doprinos prevodenju filmova sa slovenackog na srpski jezik. Dane slovenackog filma otvarali su: proslavljeni reditelj Slobodan Šijan, istaknuti glumac Svetozar Cvetkovic, predsednica Filmskog centra Slovenije Nataša Bucar, predsednik Zbora Slovenackog par-lamenta Dejan Židan, dok su se medu našim gostima našli i slavni Rade Šerbedžija i Snežana Nikšic, kao zvezde antologijskog filma Sedmina (1969) na njegovoj pocasnoj projekciji. U anale eks-ju ki­nematografije ide i podatak da su se na projekciji filma Veštacki raj (1990) u današnjoj Sali „Makavejev“ Jugoslovenske kinoteke posle­dnji put u životu sreli njegovi autori i veliki prijatelji – srpski scena­rista Branko Vucicevic i slovenacki reditelj i snimatelj Karpo Acimo­vic Godina, a sa njima i Dušan i Bojana Makavejev i Želimir Žilnik. Ovaj dogadaj zabeležen je i na fotografijama! Filmski program Dana slovenackog filma uvrstio je ne samo ce­lovecernji igrani vec i dokumentarni, kratki igrani, eksperimentalni i povremeno animirani film, kako bi se ovdašnjoj publici predocila celovita slika današnje, postjugoslovenske slovenacke filmske pro-dukcije. Predstavljene su autorke i autori kako mlade, tako i sre­dnje i starije generacije, omogucujuci preciznu sliku kontinuiteta slovenackog filma. Medu gostima Dana slovenackog filma našli su se reditelji igranih filmova: Martin Turk, Jan Cvitkovic, Urša Menart, Damjan Kozole, Blaž Završnik, Marko Škafar, Hana Slak, Miha Maci­ni i dokumentaristi: Maja Vajs, Bojan Labovic, Metod Pevec, Matjaž Ivanišin, Majda Širca, Sonja Prosenc, Štefan Kardoš, glumci: Neboj­ša Rako kao voditelj, Boris Kavaca (Boris Cavazza), Rok Vihar i drugi. Predstavnici slovenackih institucija, kao što su Ambasada Republike Slovenije, RTV Slovenije, Filmski centar, Slovenacka kinoteka, Slo­venacki filmski arhiv: Nerina Kocijancic, Ivan Nedoh, Varja Mocnik, Nataša Bucar, Maja Pavlin, svojim prisustvom i podrškom pružali su i pružaju znacajan doprinos ovoj manifestaciji. Filmski klasici iz Slovenacke kinoteke na Danima slovenackog filma Svako od izdanja Dana slovenackog filma ukljucilo je promociju slovenacke filmske umetnicke baštine, uz prigodne izložbe zaslu­žnih stvaralaca unutar slovenackog filma. I.Kronja Dani slovenackog filma u Beogradu: ... Prvo izdanje Dana slovenackog filma otvoreno je tako izložbom „Ukradena deca“ dr Toneta Kregera i dr Janeza Žmauca, koju je pratila ovdašnja premijera dokumentarnog istorijskog filma „Ban-ditenkinder – Slovenackom narodu ukradena deca“ (2014), u režiji istaknute filmske autorke Maje Vajs (Maja Weiss). Znacajan osvrt na ukupnu istoriju slovenackog filma iz vizure žena-stvaralaca: glumi-ca, scenaristkinja, rediteljki i teoreticarki filma, iste godine pružio je dugometražni dokumentarac „A gde je Mojca?“ (2014) danas pri­znate slovenacke rediteljke, scenaristkinje i glumice mlade genera-cije – Urše Menart. Izvanredna saradnja sa Slovenackom kinotekom pokazala se u prikazivanju restauriranih kopija jugoslovensko-slovenackih film-skih klasika, pracenih izložbama posvecenim scenografu Dušanu Milavecu 2016. i drugim stvaraocima. Na festivalu 2016. godine prvog dana prikazana su antologijska dela „Derbi“ (9’, 1965) Jože Pogacnika, „Dolina mira“ (1956) Franca Štiglica i „Sedmina“ (1969) Matjaža Klopcica. O ovim filmovima i autorima strucni tekst u pro-gramu Dana slovenackog filma 2016 napisala je urednica filmskog programa Slovenacke kinoteke Varja Mocnik. Otvaranje Dana slo­venackog filma 2017. godine publici je predstavilo još jedan moderni filmski klasik – socijalno angažovanu dramu o sezonskim radnici-ma, sa proslavljenim Ljubišom Samardžicem u glavnoj ulozi – „Is­tim putem se ne vracaj“ (1965) istaknutog autora Jože Babica. Uz ovu projekciju uprilicena je i izložba o ukupnom filmskom stvarala­štvu ovog autora povodom sto godina od njegovog rodenja. Stogodišnjica smrti velikog slovenackog pisca jugoslovenskog kulturnog opredeljenja, Ivana Cankara (1876–1918), autora socijal­ne proze i drama – Kuca Marije pomocnice, Krst na gori, Sluga Jernej i njegovo pravo, Kralj Betajnove, Lepa Vida – obeležena je širom Slo­venije nizom manifestacija, filmova i izdanja. Dani slovenackog filma 2018. godine, u skladu sa ovom godišnjicom, svecano su otvoreni premijerom dokumentarno-igranog filma „Cankar“ (2018) Amira Muratovica, koji je tom prilikom i posetio Beograd. Svecano otvara­nje obeležile su projekcije obnovljenih ranih kratkih filmova pionira slovenackog filma Karola Grosmana iz 1905–1906, te antologijski film „Na svojoj zemlji“ (1948) Franca Štiglica, uz izložbu o snima­telju Ivanu Ivi Belecu, saradniku na ovom i mnogim drugim filmo­vima, ukljucujuci i jedini igrani film srpsko-americkog teoreticara i prakticara filma Slavka Vorkapica – „Hanka“ (1955). Posredstvom Slovenacke kinoteke u okviru Dana slovenackog filma 2018. godi­ne održana je i izložba povodom sto godina od rodenja istaknutog filmskog reditelja Franca Štiglica (1919–1993), koji je u svojoj dugoj karijeri bio i diplomata filmske umetnosti, ministar kulture i pro-fesor i dekan Ljubljanske filmske i pozorišne akademije. Sve izlož-be održane su u foajeu nove zgrade Jugoslovenske kinoteke u Uzun Mirkovoj 1. Okrugli stolovi i tribine Dana slovenackog filma: Ka buducnosti filma Višeznacni kulturni karakter manifestacije Dani slovenackog fil-ma u Beogradu i Srbiji ogleda se i u nizu strucnih razgovora: okru­glih stolova i tribina posvecenih filmskoj umetnosti Slovenije i ci-tavog regiona zapadnog Balkana, ukljucujuci i bogatu istoriju jugo­slovenskog filma. Voditelj i koordinator svih razgovora je filmolog i filmska kriticarka dr Ivana Kronja. Prve godine održavanja Dana slovenackog filma, 2015, održan je tako okrugli sto na temu „Slovenacki film i deca u ratu“, sa osvrtom na dokumentarac Maje Vajs „Slovenackom narodu ukradena deca“ i savremenu istoriju Republike Slovenije nakon Drugog svetskog rata. Iste godine održana je i tribina pod nazivom „Ženski likovi u slo­venackom filmu“, u kojoj su ucestvovale filmske umetnice Barbara Zemljic, Urša Menart, urednika Slovenacke kinoteke Varja Mocnik i drugi. Naredne, 2016. godine, okrugli stolovi bili su posveceni te-mama „Rat i film“ i „Mladi i film“, sa komparativnim osvrtom na istoriju ratnog filma u svetu i kod nas, te na filmove o NOB-u i mla­dima. Uz predstavnice Kinoteke i Filmskog centra Slovenije, autore i autorke filmova iz selekcije, u razgovoru su ucestvovali teoreticari filma Tomislav Gavric i dr Vladimir Kolaric, politikolog Tadej Kure-pa, filmska kriticarka Ana Vuckovic i decji pedagog dr Ana Marjano­vic Shane iz SAD-a. U 2017. godini okrugli sto Dana slovenackog filma održan je na temu „Sudbina coveka u jugoslovenskom i postjugoslovenskom fil-mu“. Povod za razgovor bila je prikazana restaurirana kopija filma Jože Babica „Istim putem se ne vracaj“, kao i izložba u cast stogo­dišnjice rodenja ovog istaknutog slovenackog filmskog stvaraoca. Tema je proširena u pravcu socijalnog komentara u aktuelnom slo­venackom i srpskom filmu, uz prisustvo autora filma „Slovenija, Au-stralija i sutra ceo svet“ Marka Naberšnika i drugih znacajnih gosti­ju. Tribina Dana slovenackog filma 2017. predstavila je beogradskoj publici istaknutog muzikologa, kompozitora i teoreticara filmske muzike Mitju Rajhenberga (Mitja Reichenberg), kao i istoricarku i teoreticarku Maju Vasiljevic, autorku knjige Filmska muzika u SFRJ. I.Kronja Dani slovenackog filma u Beogradu: ... Razgovor uprilicen u Sali „Dinko Tucakovic“ Jugoslovenske kinoteke u Kosovskoj, uz atraktivne filmske inserte sa muzickim numerama iz dela Caplina, Kopole i drugih autora, vodila je dr Ivana Kronja. U 2018. godini kao centralni prateci program, u duhu stogodi­šnjice Cankareve smrti, održan je okrugli sto na temu „Književnost i film: Velikani nacionalne literature na filmu i u TV-drami“. Ovaj okrugli sto, kao i tribina „Od filmskog scenarija do filmskog dela“, okupili su mnoga znacajna imena savremenog srpskog i slovena-ckog filma, TV-stvaralaštva, literature i scenaristike: Nebojšu Bra­dica, urednika dramskog programa RTS-a, uglednog filmskog kri­ticara Milana Vlajcica, književnika i scenaristu Vuleta Žurica, film-skog kriticara i producenta, predsednika FEDEORE Nenada Dukica, srpskog kandidata za Oskara, reditelja i scenaristu Bojana Vuletica, reditelja i scenaristu Darka Lungulova, kriticara i scenaristu Dimi­trija Vojnova, književnicu Anu Mariju Grbic, direktora programa Dana slovenackog filma Igora Stanojevica, goste iz Slovenije Amira Muratovica, Ninu Blažin i druge. Godine 2019. jubilarno, peto izda­nje Dana slovenackog filma obeležio je okrugli sto na temu: „France Šiglic“, slovenacko-jugoslovenski filmski stvaralac, uz ucešce Varje Mocnik, Nerine Kocijancic, Tatjane Rezec Stibilj iz Filmskog arhiva Slovenije, dokumentariste Nikole Lorencina i drugih gostiju. Kino--atelje iz Gorice (Italija) predstavljen je predavanjem o misiji i radu Kino-ateljea, te filmovima mladih autora iz njegove produkcije, dok su atraktivnu tribinu na temu „Granica“ vodili prof. FDU mr Andrija Dimitrijevic i dr Ivana Kronja, uz obracanje gostiju iz Društva „Sa­va“ i Kino-ateljea iz Gorice, te kulturnih i filmskih radnika iz Srbije i Slovenije, mlade i starije generacije. Tokom prvih pet godina trajanja Dana slovenackog filma u Beo­gradu i Srbiji, kinematografski repertoar i odabrani gosti manifesta­cije posetili su i Niš, Pancevo, Novi Sad, Smederevo, Vršac i Kovin. Od 2018. godine Dani slovenackog filma dopunjeni su programom kratkog i alternativnog filma slovenacke produkcije u Domu kulture „Studentski grad“ na Novom Beogradu, a ureduju ga Igor Stanojevic i Vladimir Šojat. Andrej Strehovec UDK: 72(497.11)”2015/2020” Samozaposlen v kulturi 72(497.4)”2015/2020” Slovenija 72.071.1 ......... .. strehovec@gmail.com Arhitekturna polja med Slovenijo in Srbijo (Pet let mednarodnega povezovanja) Analiticni vpogled in šiljenje svincnika Ko sem januarja 2015 nakljucno prispel v Novi Sad, kjer v dobršni meri ostajam že peto leto in od koder vzpostavljam vez med Slovenijo in Srbijo, sem tam našel lastno svojevrstno vzporedno realnost. Ljudi in mesto. Dobro družbo in raznoliko arhitekturo. To pa me je vodilo pred­vsem do utrditve predpostavk,za katerimi bi še do nedavnega zamahnil kot za dolgocasnimi frazami.Prva je vezana na arhitekturo in na to,da na našem skupnem regionalnem arhitekturnem podrocju obstaja temeljna zgodovinska osnova in kvalitetna kolektivna arhitekturno-urbanisticna zapušcina. Druga pa je vezana na institucije, ki v tem arhitekturnem okolju vzpostavljajo kontinuiteto in odnose do teh osnov in zapušcine. Pri obeh temah pa je bistveno predvsem spoznanje,ki pravtako zveni kot suhoparna,vendar nadvse resnicna fraza –da ne gre za uteceno sis-temsko delovanje, temvec gre v vecji meri za posameznike, ki so, sicer v povezavi z doloceno sistemsko podporo, predvsem aktivni tukaj in zdaj. To predvsem pomeni tudi, da so vsa regionalna sodelovanja, ki jih tako rade spodbujajo evropske strateške kulturne politike, od­visna predvsem od casa in truda, ki ga v to vlagajo aktivni posame­zniki. To je po mojem mnenju tudi odlocilen dejavnik, ki vpliva na kakovost sodelovanj in izvedenih projektov. Drugace receno, kako­vostna ekipa lahko v veliki meri kompenzira nezadostno infrastruk­turno podporo. Nikakor pa projektno delovanje ni možno brez dobrih ekip in minimalne vzpostavljene infrastrukture ter predvsem izo­braževalne osnove, iz katere so izrasli posamezniki, ki tvorijo ekipe. Tekom našega, sedaj že mnogoletnega slovensko-srbskega sodelo­vanja se je pokazalo, da je dolocen del infrastrukture v regiji vzposta­vljen oziroma ohranjen, vendar je ta kakovost zelo odvisna od lokalnih okolišcin. Izkazalo pa se je tudi, da predvsem zaradi skupne regionalne preteklosti (SFRJ) in možnosti jezikovnega sporazumevanja v nekoc skupnem jeziku takšno sodelovanje lahko stece gladko, kot star, a na novo ošiljen svincnik. Inter-medijski dizajn kot posebnost v arhitekturnem miljeju V Novem Sadu sem kmalu spoznal živahno arhitekturno in ume­tniško sceno, kjer je bilo kolegom še posebej zanimivo moje široko umetniško-kulturno delovanje, tudi na polju inter-medijske umetnosti. Priložnost za predstavitev mojih dotedanjih mednarodnih sodelovanj se je prvic pojavila v marcu 2016. V okviru Fakultete za tehnicne vede v Novem Sadu in oddelka za Scenski dizajn (FTN in Scen-Lab) sem na povabilo prof. dr Romane Boškovic-Živanovic in asistentke Milice Sto­jišic predstavil svoje umetniške prakse in inter-medijska sodelovanja. V smislu razvršcanja gre za umešcanje na presek med humanisticnimi vedami, znanostjo, tehnologijo in scenografijo, pri cemer pa so upora­bljeni tudi principi kapsularnega oblikovanja. Ta dela so bila od leta 2012 razstavljana v galerijah in umetniških centrih v Sloveniji, na Hr-vaškem, v Srbiji, Italiji, Nemciji, na Ceškem, v Angliji, Izraelu ... Podob-no predstavitev sem v aprilu 2016 na povabilo prof. dr Ivana Pravdica izpeljal na podiplomskem študiju vecmedijskih umetnosti na Univerzi umetnosti v Beogradu, zatem pa tudi na novosadskem arhitekturnem festivalu »Oktobarh« (oktober 2017). Novembra 2017 sem bil povabljen k prispevku za selekcionirano mednarodno razstavo »Risk Change 1: MIG21«1, v produkciji Muzeja sodobne umetnosti Vojvodine (MSUV). Za to priložnost sem, na povabi-lo kustosinje dr Sanje Kojic-Mladenov, predstavil svoj umetniški opus »Europia Membrane«. Ta opus sem nadgradil in predstavil decembra 2018, ponovno na povabilo muzeja MSUV, v okviru mednarodne selek­cionirane razstave »Risk Change 2: My Art is My Reality«2. Nedavno inter-medijsko umetniško predstavitev sem izvedel sep­tembra 2019 za novosadsko platformo Baza (platforma za prostorske prakse) v okviru dogodka »DAN«, ki se je odvijal tudi v smislu pro-mocije arhitekturne zapušcine v znamenitem Delavskem domu (avtor arhitekture: Dragiša Brašovan, 1931) 1 Strehovec, Andrej. 2018. “Europia Membrane – Risk Change”. V Risk Change 1, ur. Sanja Kojic Mladenov, 102–104. Novi Sad : Museum of Contemporary Art Vojvodina. 2 Strehovec,Andrej.2019.“Europia Membrane – Topos Poiesis”.V Risk Change 2, ur. Sanja Kojic Mladenov, 98–101. Novi Sad : Museum of Contemporary Art Vojvodina. A.Strehovec Arhitekturna polja med Slovenijo in... Instalacija Topos Poiesis -Andrej Strehovec, My Art is My Reality (MSUV), Novi Sad, 2018, foto MSUV arhiv Prezentacija magazina Piranesi in novosadski modernizem Med pohajanjem po mestnih ulicah Novega Sada sem se osredoto-cal na kakovostno zapušcino socialisticnega modernizma, ki je v biv­šem glavnem mestu nekoc avtonomne jugoslovanske pokrajine Voj­vodine ne manjka. Ta arhitekturna zapušcina socialisticnega moderni­zma 50-ih, 60-ih, 70-ih in deloma 80-ih poleg zgodnjega modernizma dvajsetega stoletja predstavlja eno od namrec temeljnih izhodišc in zgledov za kakovostno urbanisticno in arhitekturno nacrtovanje in kul­turno-arhitekturni razvoj sodobnosti. Ob tem arhitekturnem raziskovanju sem postal pozoren na obcutek, ki sprva ni bil popolnoma samoumeven – da namrec nisem v popolno-ma novem okolju, kljub temu, da me je od rodne Slovenije delilo kar šeststo kilometrov. Na podrocju bivše Jugoslavije gre namrec v doloce­ni meri za enoten arhitekturno-kulturni prostor, kar je pri vzporejanju Slovenije in Vojvodine še nekoliko bolj ocitno. Na eni strani so izhodi-šca, vzpostavljena v avstro-ogrski mestni in vaški arhitekturi, in na dru­gi strani izjemen in na svetovnem nivoju specificen jugoslovanski mo-dernizem. Izjemnost jugoslovanske arhitekture je ne nazadnje potrdila tudi razstava v muzeju MoMa v New Yorku, med letoma 2018 in 2019 (»Toward a Concrete Utopia Architecture in Yugoslavia«, 1948–19803), ki jo še posebej omenjam, saj so se priprave na to razstavo pricele prav 3 Stierli, Martino, Vladimir Kulic (eds.) 2018. Toward a Concrete Utopia : Architecture in Yugoslavia 1948-1980. New York : The Museum of Modern Art. v obdobju mojega prihoda v Srbijo, o cemer sem bil sicer obvešcen ob koncu leta 2016. Kot strokovno popotnico sem namrec takrat nosil že dolgoletno arhitekturno teorijsko in recenzentsko/kritiško sodelovanje z arhitek­turno revijo Piranesi (1. srednje-evropska arhitekturna revija za kulturo prostora), ki se v uvodnih tematskih sklopih redno osredotoca na zapu-šcino srednjeevropskega modernizma. Ob raziskovanju mesta sem kmalu naletel na trgovsko stavbo Sto­teks oz. Bazaar Novi Sad, ki sem se je takoj spomnil s predavanj na lju­bljanski Fakulteti za arhitekturo, in sicer kot reference arhitekturnega strukturalizma (oz. strukturalisticnega modernizma). Stoteksa pa se je spomnil tudi takratni in sedanji urednik Piranesija Robert Potokar, in tako je bil zastavljen uvodni tematski sklop letne številke revije Pira­nesi s Stoteksom na naslovni strani. Novosadski Stoteks (izvedba: 1968–1972) je poleg izjemne arhi­tekture tudi zanimiv primer regionalnega arhitekturnega delovanja v bivši Jugoslaviji, saj gre za realizacijo prvonagrajenega projekta slo­venskega arhitekta Milana Mihelica. Izvedba stavbe pa je potekala v medrepubliškem sodelovanju novosadskega podjetja GP Neimar in mariborske Metalne. Clanek, ki sem ga pripravil, je tematiziral nedav-no kakovostno prenovo stavbe Stoteks in fenomen jugoslovanskih ve­leblagovnic.4 Naslovni clanek je pripravil Janez Bernik5, ki se je navezal na svojo monografijo o Milanu Mihelicu in Stoteks opiše kot »enega izmed dosežkov jugoslovanske arhitekture«. Bernik se sklicuje tudi na Malreauxovo teorijo o »imaginarnem muzeju« (sredina 20. stoletja), ki naj bi bil vzpostavljen preko fotografskih objav umetniških del v tisko­vinah, ter to tako imenovano »malrojevskost« (intelektualizacija odno­sa do umetnosti in vrednotenja umetnin preko foto materiala) omenja tudi skladno s karakteristikami tedanje ustvarjalne prakse v republikah bivše Jugoslavije.Tak princip prepoznavanja in valorizacije je ocitno še vedno aktualen, saj smo se tudi mi v Ljubljani »spominjali« Stoteksa, ceprav ga takrat še nismo videli v živo. Na podlagi tega je vzklila ideja po predstavitvi revije Piranesi v Novem Sadu. Prezentacijo sva v aprilu 2017, ob velikodušni podpori Muzeja sodobne umetnosti Vojvodine (MSUV), kjer smo sodelovali s kustosom Vlado Mitrovicem in kustosinjo Tijano Filipov, zastavila in pripravila z urednikom Robertom Potokarjem. Sledila je razstava ar­hivske selekcije revij Piranesi, ki sem jo v dogovoru s Slobodanom Jo-vicem,tedanjim predsednikom Društva arhitektovNovega Sada (DaNS), organiziral v galerijskih prostorih društva. 4 Strehovec,Andrej.2016.“Veleblagovnica kise je odkupila in nevtralizirala”. Piranesi 24 (38): 21–27. 5 Bernik, Stane. 2016.“Skoraj polstoletna zgovorna sporocilnost”. Piranesi 24 (38): 6–19. A.Strehovec Arhitekturna polja med Slovenijo in... Portret Andrej Strehovec - razstava Piranesi 2019, Novi Sad, 2020 (PDA, DaNS, MSUV), foto Andrej Strehovec Aktivnosti regionalne izmenjave v Društvu arhitektov Novega Sada (DaNS) Junija 2017 sem pricel sodelovati v Uredniškem odboru novosadske strokovne arhitekturne revije DaNS in za 82. številko pripravil dva clan-ka na temo modernisticne zapušcine (Stoteks, veleblagovnica iz ima­ginarnega muzeja6 in Nikola Dobrovic: Polemika na ruševini moderne misli7), decembra 2017 pa še clanek za 83. številko revije DaNS, vezan na tematiko javnih natecajev (Procesi in praksa javnih arhitekturnih natecajev v Sloveniji8). V aprilu 2018 so me novosadski kolegi ponovno povabili v Upravni odbor Društva arhitektov Novega Sada (DaNS), ki med drugim izdaja tudi istoimensko strokovno publikacijo. Tokrat sem, po treh letih po­tepanja po mestu in okolici, imel vtis, da sem srbsko in novosadsko arhitekturno sceno zadosti spoznal, da se na povabilo lahko odzovem s privolitvijo. 6 Strehovec,Andrej. 2017.“Stoteks robna kuca iz imaginarnog muzeja”. DaNS 82: 23-26. 7 Strehovec,Andrej. 2017.“Polemika na ruševini moderne misli”. DaNS 82: 36-39. 8 Strehovec, Andrej. 2017. “Procesi i praksa javnih arhitektonskih konkursa u Sloveniji”. DaNS 83: 19-23. V povezavi društva DaNS in Društva arhitektov Ljubljana (DAL) sem organiziral vec velikih arhitekturnih razstav, ki bi jih lahko uvrstili tudi v kategorijo strokovne medregionalne izmenjave. Tako sem septem-bra 2018 v Novi Sad pripeljal obsežno razstavo slovenske arhitekture z naslovom »Arhitektura«9 (produkcija: DAL, revija AB, galerija Dessa, Hiša arhitekture Maribor), ki smo jo predstavili znotraj novosadske kul­turno-arhitekturne platforme »Festival kulture prostora (FKP)« in ki je gostovala v »Kulturni postaji Edšceg« v Novem Sadu. Februarja 2019 smo v navezi z bienalno razstavo slovenske arhitekture (»Arhitektura inventura«), ki se tradicionalno odvija v ljubljanskem Cankarjevem do-mu, gostovali z mojo selekcijo sodobne arhitekture s podrocja Vojvodi­ne. Ta strokovna promocija srbskih arhitektov je doživela lep odziv in je tudi objavljena vkatalogu Arhitektura inventura 2016–201810.Takoj po zakljucku te »slovenske inventure« pa smo v sodelovanju z Muze­jem primenjenih umetnosti u Beogradu (MPU) organizirali gostovanje mojega slovenskega arhitekturnega izbora na najpomembnejši srbski razstavi arhitekture – »Salonu arhitekture v Beogradu«, ki je z naslo­vom »Na ivici«11 zaživela marca 2019. Razstava Arhitektura, Festival kulture prostora, Novi Sad, 2018 (DaNS, FKP), foto arhiv DaNS 9 Dešman, Kristina, Andrej Hrausky, Uroš Lobnik (ur.) 2012. Arhitektura : pet let slovenske arhitekture = Architecture : five years of Slovene architecture. Ljubljana : Društvo arhitektov Ljubljana - DAL. 10 Dešman,Kristina in Maja Ivanic,(ur.) 2019. Arhitektura inventura : 2016-2018 : pregledna razstava clanov Društva arhitektov Ljubljana. Ljubljana : Društvo arhitektov Ljubljana ­ DAL. 11 Miletic Abramovic, Ljiljana i dr. 2019. Na ivici – katalog izložbe : 41. salon arhitekture. Beograd : Muzej primenjene umetnosti. A.Strehovec Arhitekturna polja med Slovenijo in... Razstava Arhitektura inventura 2016-2018 - arhitektura v Vojvodini, Ljubljana, 2019 (DAL, DaNS), foto Andrej Strehovec V društvu DaNS tradicionalno pripravljamo tudi bienalni Salon arhitekture Novi Sad. Kot clan organizacijskega odbora sem v sezoni 2018 (21. salon arhitekture Novi Sad12) k sodelovanju v žiriji povabil ljubljanski Muzej za arhitekturo in oblikovanje (MAO, Slovenija). Vlo-go clanice žirije je tako prevzela mednarodno priznana arhitektka in kustosinja muzeja Mika Cimolini. Salon smo v tokratni izdaji razširili z mednarodnim povezovanjem in možnostjo prijave regionalnih držav (Srbija, Hrvaška, Bosna in Hercegovina, Slovenija, Crna Gora, Makedoni­ja, Madžarska in Romunija). Tokratni novosadski Salon pa je doživel še poseben odziv v Sloveniji, saj se je zaradi možnosti za prijavo odzvalo veliko število slovenskih avtorjev, ki pa so pobrali tudi najpomemb­nejše salonske nagrade (arhitektura: mariborska »Cerkev Sv. Janeza Boska«, urbanizem: škofjeloški »Trg pod dvorcem in igrišce Zamorc«, publikacija: knjiga o Plecniku »Vecni Arhitekt«). V casovnem okvirju že predhodno omenjene razstave jugoslovan­skega modernizma v muzeju MoMa smo v društvu DaNS (v sodelova­nju s fotografom Reljo Ivanicem) priceli z vzpostavljanjem vzporednih aktivnosti prezentacije in valorizacije zapušcine jugoslovanskega mo-dernizma na podrocju Vojvodine. Projekt nosi naziv »Fokus na moder-nizem« in je razdeljen na periodicne segmente. Razstavo »Fokus na 12 Violeta Stefanovic, Tamara Stricevic (ur.) 2019. 21. salon arhitekture Novi Sad. Novi Sad : Društvo arhitekata Novog Sada. modernizem : arhitektura Novega Sada 1950–1970«13 je v septembru 2018 velikodušno in ob izdatnem odzivu strokovne in laicne javno­sti ter s podporo Društva arhitektov Ljubljana (organizatorka Kristina Dešman) gostila ljubljanska galerija Dessa (direktorica Maja Ivanic). Drugo izdajo tematske strokovne razstave »Fokus na modernizmu – arhitektura Novega Sada 1970–1985«14 (kustosi:Relja Ivanic, Dragana Konstantinovic,Slobodan Jovic,Maja Momirov,Aleksandar Bede,Andrej Strehovec) pa smo izvedli decembra 2018 v Zgodovinskem arhivu me-sta Novi Sad. Razstava je nato septembra 2019 potovala na Dneve ar­hitekture v Kragujevcu, na dogodek »Fokus na modernizem + Periferni modernizem« (Narodni muzej v Kragujevcu). Na povabilo prof. dr. Petra Šenka z mariborske Fakultete za gradbeništvo, prometno inženirstvo in arhitekturo pa smo gostovanje razstave organizirali še v oktobru 2019, in sicer v Hiši arhitekture Maribor (HAM). Aktivnosti, povezane z raziskovanjem arhitekturne zapušcine v Sr-biji, sem vpletel tudi v sodelovanje z ljubljanskim Radijem Študent in znamenito strokovno slovensko arhitekturno revijo AB (Arhitektov bilten). V obeh primerih je zajet segment izdatnega intervjuja z dok­torandko arhitekture, teoreticarko in specialistko za renovacije Jelico Jovanovic (AB, volume 224-22715, februar 2020; Radio Študent, Hertz arhitektur #2716, september 2018). 13Konstantinovic,Dragana,Maja Momirov,Slobodan Jovic(ur.) 2017.Fokus na modernizam : arhitektura Novog Sada 1950–1970. Novi Sad : Društvo arhitekata Novog Sada. 14 Konstantinovic, Dragana, Relja Ivanic, Slobidan Jovic, Maja Momirov, Aleksandar Bede i Andrej Strehovec (ur.) 2018. Fokus na modernizam : Arhitektura Novog Sada : 1970–1985. Novi Sad : Društvo arhitekata Novog Sada. 15 Strehovec,Andrej.2020.“Kakovost današnje arhitekture ni niti blizu tisti izprejšnjega obdobja : Intervju z Jelico Jovanovic / The quality of today’s architecture doesn’t come close to that of the previous period : A talk with Jelica Jovanovic”. V Arhitektura, skulptura, spomin : umetnost spomenikov Jugoslavije 1945-1991 = Architecture,sculpture,remembrance : the art of monuments of Yugoslavia 1945-1991 (AB 224-227), prir. Boštjan Bugaric et al, 50–59. Ljubljana : Društvo arhitektov Ljubljana - DAL. 16 Strehovec, Andrej. 2018. Hertz arhitektur 27. Dostopno na: https://radiostudent.si/ kultura/hertz-arhitektur/hertz-arhitektur-27 A.Strehovec Arhitekturna polja med Slovenijo in... Razstava Fokus na modernizem - arhitektura Novega Sada 1970-1985, Maribor, 2019 (HAM, DaNS), foto Andrej Strehovec Srbska selekcija za slovensko arhitekturno platformo BIG See in revijo Hiše Prvo mednarodno predstavitev srbske arhitekture sem pripravljal v sodelovanju s slovenskim zavodom BIG, ko sem aprila 2018 v vlo­gi ko-selektorja in svetovalca pripravil izbor nove srbske arhitekture za mednarodni festival »Big SEE 2018«, ki se je odvijal jeseni 2018 v Ljubljani, v stavbi bivše tiskarne Mladinska Knjiga, ki sedaj nosi naziv Mesto oblikovanja. V reviji Hiše, ki jo izdaja Zavod BIG, pa sem objavil tri prispevke o sodobni srbski arhitekturi (»Sodobna arhitek­turna scena v Srbiji«17, »Intervju: Dejan Todorovic«18, »Intervju: Studio 17 Strehovec, Andrej. 2018. “Sodobna arhitekturna scena v Srbiji”. Hiše : revija za nove razsežnosti bivanja 108: 117-120. 18 Strehovec, Andrej. 2018. “Intervju s srbskim arhitektom Dejanom Todorovicem”. Hiše : revija za nove razsežnosti bivanja 108: 121-123. Simovic«19). Odziv, tako povabljenih kot tudi urednikov, je bil izjemno pozitiven in pojavljal se je obcutek, kot da srbska arhitektura vse bolj oz. ponovno pridobiva mednarodno pozornost, ki je v zadnjih dveh de­setletjih,vregionalnem smislu,zagotovo nekoliko zasencena zizjemno kakovostno arhitekturno produkcijo Slovenije in Hrvaške. Srbija ponovno na Piranskih dnevih arhitekture (PDA) Verjetno najpomembnejša dolgorocna arhitekturna vez v ponov­nem vzpostavljanju regionalnega arhitekturno-kulturnega sodelo­vanja in povezovanja Slovenije in Srbije pa se je dogodila, oziroma ponovno vzpostavila v novembru 2018, v navezavi z arhitekturno kon­ferenco »Piranski dnevi arhitekture« (Organizacijski odbor PDA: Maja Ivanic,Anže Koren,Špela Kuhar,Eva Mavsar,Damjana Zaviršek Hudnik). Leta 2018 sem se namrec odzval vabilu organizacijskega odbora PDA, da prevzamem vlogo Nacionalnega selektorja za Srbijo, saj se je konferenca ponovno pricela širiti.Trenutno je vkljucenih deset srednje­evropskih držav (Avstrija, Bosna in Hercegovina, Hrvaška, Ceška, Grci­ja, Madžarska, Italija, Slovaška, Slovenija, Srbija). V teh okolišcinah sta torej Slovenija in Srbija ponovno v visoki strokovni, pa tudi turisticni arhitekturno-kulturni navezavi, ki je bila prekinjena v 90-ih letih. Na ta nacin se pocasi, vendar vztrajno vraca in ponovno oplaja arhitekturna scena, ki povezuje arhitekturni duh v miljejih akademizma in arhitek­turne prakse, na osnovi tradicije, ki je še iz obdobja brez interneta. Ta mednarodna konferenca, ki datira v leto 1983, je, takrat še v Ju­goslaviji, povezovala srednjeevropsko regijo (ustanovitelji PDA: Vojteh Ravnikar (1943–2010), Anton Biloslav (1946–2013), Matjaž Garzarolli (1948–2018), Sonja Ana Hoyer, Ranko Novak, Boris Podrecca, Luciano Semerani) in je ena najstarejših na svetu. Konferenca se odvija vsako leto v mesecu novembru, v srednjeveškem primorskem mestecu Piran v Sloveniji. Od leta 1989 se v tem sklopu dodeljuje tudi prestižno med-narodno arhitekturno nagrado Piranesi. Ena izmed zanimivosti je, da je bil prejemnik prve nagrade Piranesi leta 1989 prav znameniti srbski arhitekt Bogdan Bogdanovic, prejel pa jo je za spominski park Dudik. V letošnji sezoni 2020 bom imel že tretjic priložnost in cast opraviti nacionalno selekcijo za podrocje Srbije, kjer bo v konkurenco za med-narodno nagrado Piranesi predlaganih pet arhitekturnih projektov, ki so jih v zadnjih dveh letih realizirali avtorji v Srbiji. V lanski sezoni pa je bila prvic vkljucena tudi študentska selekcija iz Srbije, kjer so bili k sodelovanju povabljeni predstavniki z Arhitekturne fakultete Beograd (študentski selektor: mr. Zoran Abadic) in Fakultete tehnicnih znanosti Novi Sad (študentski selektor: Slobodan Jovic). Vsi selekcionirani pro­ 19 Strehovec,Andrej.2018.“Intervju s srbskima arhitektoma Marijo in Petrom Simovicem. Studio Simovic”. Hiše: revija za nove razsežnosti bivanja 108: 141-143. A.Strehovec Arhitekturna polja med Slovenijo in... jekti so bili v letih 2018 in 2019 razstavljeni na velikem in slikovitem razstavišcu Monfort v Portorožu (SLO). Obsežna razstava je potovala tudi v Srbijo, kjer smo jo v maju 2019 na povabilo ustanoviteljice BINA­-e Danice Jovovic Prodanovic prikazovali v sklopu »Beograjskega inter-nacionalnega tedna arhitekture« (14. BINA20 v sodelovanju z galerijo Kolektiv), naslednjo sezono pa februarja 2020 v Muzeju sodobne ume­tnosti Vojvodine (MSUV,Kustosi: Andrej Strehovec,Tijana FilipovMazei, Slobodan Jovic, Maja Ivanic, Anže Koren, Špela Kuhar). Za zadnjo številko revije DaNS 85–86 (december 2019) sem pripra­vil clanek o zgodovini Piranskih dnevov arhitekture in aktualni udelež-bi Srbije21. Promocijo revije smo organizirali junija 2020, v atriju MSUV v Novem Sadu. Razstava Piranesi 2019, Piran, 2019 (PDA), foto Andrej Strehovec Za popotnico po arhitekturnih poljih med Slovenijo in Srbijo Arhitekturne aktivnosti med Srbijo in Slovenijo, ki so dejavnost in obenem navdušenje, se mi prepletajo v najrazlicnejših formatih, ki va­riirajo od organizacij, razstavljanj, predstavitev, predavanj, raziskovanj, 20 Strehovec, Andrej. 2019. “Nagrada Piranezi 2018”. V 14. beogradska internacionalna nedelja arhitekture : Pozitivno & aktivno, ur. Jelena Ivanovic Vojvodic, Danica Jovovic Prodanovic, Ružica Saric, 138-140. Beograd : Društvo arhitekata Beograda ; Kulturni centar Bograda. 21 Strehovec, Andrej. 2017. “Arhitektura autora iz Srbije ponovo na Piranskim danima arhitekture”. DaNS 85-86: 100-106. intervjujev, recenzij, valorizacij, do povezovanj in sodelovanj v žirijah (clan žirije za letno nagrado Aleksej Brkic 2018, ki jo podeljuje Združe­nje arhitektov Srbije, in clan srbske komisije za nagrado Evropske unije za sodobno arhitekturo Mies van der Rohe 2021). V teh petih letih smo bili v ekipah, kjer smo sodelovali, deležni šte­vilnih pohval in podpor s strani strokovne in laicne javnosti ter razvoj­nih možnosti, ki se nanašajo tudi na institucionalne pozive k mednaro­dnemu sodelovanju v arhitekturnih žirijah in mednarodnemu selektor­stvu ob arhitekturnih dogajanjih. Po drugi strani pa smo, ob sicer redkih priložnostih, obcutili pritisk na našo strokovno avtonomnost ter bili zaslišani zavoljo naših aktivno­sti. Ta naša želja po strokovni avtonomiji, in s tem nekako tudi osebni neodvisnosti, je naletela tudi na poskuse, da se naše aktivnosti inter-pretira kot svojevrsten nepotreben družbeni aktivizem, ki bi moral biti locen od stroke ali ceha. To je po mojem mnenju velika zmota, saj sam te aktivnosti smatram za sestaven, nelocljiv del arhitekturne stroke. Vedno se je namrec izkazalo, da tovrstne kriticne pripombe priha­jajo z naslovov, ki arhitekturo na žalost pojmujejo prevec ozkogledo, kot zgolj gradbeniško-tehnicno ali celo bolj ekonomsko dobickonosno disciplino. Tak nacin ozkoglednosti arhitekturo reducira na orodje po­zicij moci, ki so osredotocene predvsem na kratkorocni dobicek in efekt spektakla (v negativnem smislu). Taka usmerjenost je zato le zgolj po­gojno razvojno naravnana, nikakor pa ni primerna za vzpostavljanje družbeno-kulturnega napredka. Tako ozko pojmovanje arhitekturi ne dovoli, da bi prosperirala, saj arhitektura ni in ne more biti vedno le su­rovo izplacljiv in ucinkovit produkt, ker to tudi ni njeno poslanstvo. Ne-dvomno arhitekturo sestavlja tudi delež produktne ucinkovitosti, ven­dar pa je to le del njene tehnološke, umetniške in kulturne celovitosti. Takšno mišljenje je vdoloceni meri skladno s kritiko,ki jo podaja te­oretik Rem Koolhas, ko v intervjuju za Der Spiegel22 pravi, da je bila vsa pomembna arhitektura zadnjega stoletja pod mocnim vplivom politi-cnih sistemov, da pa je današnja arhitektura podrejena tržišcu, tržišce pa je izpodrinilo ideologijo, zato naj bi arhitektura postala spektakel. V naših aktivnostih ali aktivizmih, ki so kot podpora stroki in izo­braževanje za širšo javnost predvsem pedagoško-strokovne narave, pa smo se mnogokrat pocutili tudi nekoliko »malrojevsko«. S tem ciljam na to, da smo o kakovostni zapušcini in vrednotah, ki jih negujemo, komunicirali preko razstav, kjer je še vedno v ospredju arhitekturna fotografija. Ta princip je v strokovni arhitekturni valorizaciji in kritiki smiselno nadgraditi z obiskovanjem in ogledom arhitekture v živo, še 22 Matussek, Matthias and Joachim Kronsbein. 2006. Interview with Dutch Architect Rem Koolhaas “Evil Can also Be Beautiful”. Spiegel , 23. 03. Dostopno na: https://www.spiegel. de/international/spiegel/spiegel-interview-with-dutch-architect-rem-koolhaas-evil­can-also-be-beautiful-a-408748.html A.Strehovec Arhitekturna polja med Slovenijo in... posebej zato, ker ima, za razliko od drugih umetnosti, sodobna arhitek­tura prednost – da je vedno na ogled v originalu. Pregledni zapis zakljucujem z vabilom na oglede vseh prihodnjih razstav in tudi arhitekture v živo. Moja želja je, da bi se po eni strani ohranjala v regiji vzpostavljena izobraževalna osnova, po drugi strani pa nadgrajevala skromna, a obstojeca infrastruktura za delovanje na podrocju arhitekturno-kulturnih aktivnosti. Gre torej za arhitekturne aktivnosti, ki so izven arhitekturnega projektiranja in poslovanja, am-pak le vse to skupaj dela arhitekturo celo in arhitekte vzpostavlja kot celostne avtorje. Izbor tiskovin, Andrej Strehovec, 2016–2020, foto Andrej Strehovec Saša Verbic UDK: 061.2:323.15(=163.6)(497.11)”2010/2020” Nacionalni svet slovenske narodne manjšine Beograd, Srbija verbic.sasa@gmail.com Kronologija Nacionalnega sveta – 10 let od ustanovitve (2010–2020) V cast mi je bilo, da sem za 1. številko »Slovenike« pripravil clanek »Kronologija Nacionalnega sveta slovenske narodne manjšine«, in to prav ob 5. obletnici njegovega nastanka. Danes, leta 2020, povzemam obdobje med letoma 2015 in 2020, v katerem je delaovala novoizbra­na sestava Nacionalnega sveta. 26. oktobra 2014 so namrec potekale volitve clanov Nacionalnega sveta v Republiki Srbiji, ki jih je organizi­rala Republiška volilna komisija. Konstitutivna seja novega sklica Na-cionalnega sveta je potekala 23. 11. 2014 v uradnih prostorih Sveta na Terazijah 3 v Beogradu. Na njej so bili potrjeni mandati novoizbranih clanov. Izbrani so bili: Saša Verbic, Dragomir Zupanc, Anica Sabo, Maja Đukanovic, Imre Šoti, Saša Radic, Josip Weber, Ana Kocjan, Vida Popo­vic, Zoran Jovicic, Silva Martinec, Elza Ajdukovic, Miroslav Piljušic, Ivica Gruden i Zoran Ulic. Tokrat so volitve potekale neposredno, za razliko od prvih (leta 2010), ki so bile izvedene preko elektorjev. Za neposred­ne volitve je namrec potrebno, da je v posebni volilni seznam vpisanih 40 % vseh pripadnikov slovenske narodne manjšine po zadnjem popi­su prebivalcev. Takoj po konstitutivni seji je potekala prva redna seja novega sklica Nacionalnega sveta, na kateri sta bila izbrana predsed­nik Nacionalnega sveta Saša Verbic in njegova namestnica Anica Sabo. Clani odborov Nacionalnega sveta so bili izbrani na drugi redni seji, ki je potekala 27. 12. 2014. V Izvršni odbor so bili izbrani: Imre Šoti, predsednik; Saša Radic, podpredsednik, in Vida Popovic, clan. Odbor za kulturo so sestavljali: Dragomir Zupanc, predsednik; Ana Kocjan, podpredsednik; Silva Martinec, Marija Vauda in Ivica Gruden, clani. Odbor za izobraževanje so predstavljali: Maja Đuknovic, predsedni-ca; Elza Ajdukovic, podpredsednica; Zoran Jovicic, Milena Spremo in Miroslav Piljušic, clani. V Odbor za službeno uporabo jezika so bili izbrani: Zoran Jovicic, predsednik; Zoran Ulic, podpredsednik, in Elza Ajdukovic, clan. Odbor za obvešcanje in informiranje pa so sestavljali: Josip Weber, predsednik; Milena Spremo, podpredsednica; Aleksandar Ermenc, An-drija Dimitrijevic in Danijel Šunter, zunanji sodelavci. Na omenjeni seji je bil izbran tudi novi tajnik Nacionalnega sveta. Na predlog predsednika Nacionalnega sveta Saše Verbica je bila za to funkcijo izbrana Barbara Navala. Opravljene so bile tudi spremembe in dopolnitve Statuta Nacional­nega sveta, skladno z novim Zakonom o Nacionalnih svetih nacional­nih manjšin. Tekom prvega leta svojega mandata se je nova sestava Nacionalne­ga sveta ukvarjala s sprejetjem normativnih aktov, kakršen je »Pravilnik o financiranju in sofinanciranju projektov s podrocja kulture, izobra­ževanja, službene uporabe jezika in informiranja slovenske narodne manjšine«. Nacionalni svet je projekte z omenjenih podrocji financno podpiral prek vsakoletnega razpisa. Na žalost je proracun Nacionalnega sveta od leta 2015 zmanjšan za 20 %, zato je bilo treba zmanjšati tudi sred­stva, namenjena za razpis. Klub znatno zmanjšanim sredstvom pa so bili realizirani številni projekti. Leta 2015 je bil ustanovljena »Sloveni­ka – casopis za kulturo, znanost in izobraževanje«. Projekt predstavlja sinonim za sodobno ustvarjalnost slovenske skupnosti v Srbiji. Usta­novljena je bila redakcija Slovenike, ki povezuje tako clane iz Srbije kot Slovenije in s tem zavzema mednarodno naravo. Casopis izhaja v tiskani in elektronski obliki. Izhaja dvojezicno, odvisno od izvornega avtorskega besedila, v slovenskem ali srbskem jeziku, s povzetkom v drugem od obeh jezikov in v anglešcini. Od leta 2017 ima casopis za­ložniško podporo beograjske Univerze, pridobil je tudi uradno znan­stveno kategorizacijo. Nacionalni svet slovenske narodne manjšine v Srbiji je vzpostavil sodelovanje z drugimi nacionalnimi manjšinami v Srbiji in leta 2016 podpisal »Protokol o razumevanju in sodelovanju z nacionalnimi sveti: ceške, grške, nemške in židovske skupnosti v Srbiji«. To povezovanje je porodilo skupen projekt o svetovno znanem sloven-skem arhitektu Jožetu Plecniku, ki smo ga uresnicili v sodelovanju s ceškim Nacionalnim svetom. V tem casu je prišlo do spremembe v sestavi Nacionalnega sveta. Njegova nova clana sta postala Vladimir Kravcuk in Zoran Mandelc. Namesto Barbare Navale je bila za sekretarko (sedaj generalno sekre­tarko) izbrana Tanja Tomazin. Tekom mandata je Nacionalni svet slovenske narodne manjšine veckrat financno podprl odhod otrok dopolnilnega pouka slovenskega jezika na poletne šole vSlovenijo,z namenom ucenja jezika in spozna­vanja dežele njihovih prednikov. S. Verbic Kronologija Nacionalnega sveta... V letu 2018 so potekale volitve za Tretjo sestavo Nacionalnega sveta slovenske narodne manjšine. V organizaciji Republiške volilne komisije so 4. 11. 2018 volili vsi, ki so bili vpisani na Posebni volilni seznam v Srbiji. Konstitutivna seja, na kateri so bili potrjeni mandati novoizvoljenih clanov, je potekala 24. 11. 2018 na sedežu Nacionalnega sveta slo­venske narodne manjšine v Beogradu. Sestavo novega Nacionalnega sveta slovenske narodne manjšine predstavlja 8 ženskih in 7 moških zastopnikov. Clani novega Nacionalnega sveta slovenske narodne manjšine so po koncani konstitutivni seji nadaljevali z delom in na prvi redni seji s tajnim glasovanjem za predsednika ponovno izbrali Sašo Verbica. Druga redna seja je potekla 11. 12. 2018 in na njej sta bili izbrani namestnica predsednika Nacionalnega sveta Maja Đukanovic ter generalna sekretarka Tanja Tomazin. Hkrati so bili izbrani tudi clani posameznih odborov. Izvršni odbor: Saša Radic, predsednik; Anica Sabo, podpredsednica; Đorde Veselinov, Aurena Dinic in Dino Dolnicar, clani. Odbor za kulturo: Dragomir Zupanc, predsednik; Biljana Milenko­vic-Vukovic, podpredsednica; Marija Vauda, Ivica Gruden, clana; Milan Kneževic in Ana Milicevic, zunanja sodelavca. Odbor za izobraževanje: Maja Đukanovic, predsednica; Milena Spremo, podpredsednica; Elza Ajdukovic, Jadranka Bugarinov, clanici; Nina Veriš-Stanimirov, zunanja sodelavka. Odbor za informiranje: Dino Dolnicar, predsednik; Josip Weber, pod-predsednik; Tanja Nježic,Marija Kosticin Milan Pešic,zunanji sodelavci. Na isti seji so bile sprejete spremembe in dopolnitve »Statuta Na-cionalnega sveta«, skladno z novim Zakonom o nacionalnih svetih. Marca leta 2019 je Nacionalni svet na svoji tretji redni seji sprejel Od­lok o Razpisu za financiranje in sofinanciranje projektov s podrocja kul­ture, izobraževanja in informiranja slovenske narodne manjšine za leto 2019. Na ta razpis je bilo prijavljenih 13 projektov slovenskih društev v Srbiji,sprejetih pa jih je bilo 11.V letu 2019 je Svetu uspelo pridobiti dovoljenje Ministrstva za izobraževanje Republike Srbije za uporabo ucbenika za slovenski jezik »Križ-Kraž«, ki je namenjen osnovnošolcem v Srbiji. Pouk slovenskega jezika kot izbirnega predmeta se namrec že tretje leto izvaja v kar dveh osnovnih šolah v Novem Sadu. Na žalost so bile v letu 2020 vse dejavnosti Nacionalnega sveta prekinjene zaradi epidemije koronavirusa. Razpis za financiranje in so-financiraje projektov za leto 2020 je bil zato takoj po razglasitvi tudi prekinjen, saj je tako dolocilo Ministrstva za finance Republike Srbije. Nacionalni svet je sprejel odlok, da se neuporabljena sredstva, pred­videna za razpis, z istim namenom prenese v naslednje leto. Projekt »Slovenika« se izvaja kot redni letni program, ki ni financiran prek razpisa Sveta. Nacionalni svet je sprejel tudi odlok o financni podpori dveh projektov, ki sta bila v trenutku novonastale situacije že v fazi realizacije. Delo Nacionalnega sveta se nadaljuje prek spleta in vse dejavnosti slovenske skupnosti je mogoce spremljati prek portala Slokult.info. Na istem portalu je ustanovljena tudi radijska oddaja v obliki istoimen­skega podcasta. Radio podcast je zamišljen kot centralna informativna oddaja slovenske skupnosti v Srbiji, ki je naletela na neverjeten odziv javnosti. Od zakljucka mandata tretje sestave Nacionalnega sveta nas locita še dve leti in upam, da nam bo v tem casu uspelo realizirati vse proje­kte, ki jih v letu 2020 zaradi epidemije in omejitev, ki jih je ta povzro-cila, nismo mogli izvesti. Prikazi i osvrti / Prikazi in pregledi Darko Ilin Univerzitet u Beogradu Filološki fakultet Srbija darko.ilin@yandex.com Alojzija Zupan Sosic Na molu suvremenosti ili o književnosti i romanu (Naklada Lara, Zagreb, 2020, prevod sa slovenackog Ksenija Premur, 243 strane) Osetni zastoj u književnonaucnoj komunikaciji izmedu Sloveni­je i ostalih država bivše Jugoslavije, koji je nastupio nakon slove­nackog osamostaljenja, poslednjih godina se polako nadoknaduje znacajnim monografskim izdanjima, casopisnim tematima i prevo­dima. Upravo knjiga Na molu suvremenosti ili o književnosti i romanu podrobno i temeljno analizira razvoj slovenacke književnosti u peri­odu nakon što je Slovenija stekla državnu samostalnost. Prevod na­vedene monografije zato predstavlja velik korak u ponovnom upo­znavanju citalaca iz drugih država bivše Jugoslavije sa slovenackom književnom produkcijom, omogucivši im da budu u toku najznacaj­nijih slovenackih književnih strujanja. Knjiga Na molu suvremenosti ili o književnosti i romanu slovenac­ke istoricarke i teoreticarke književnosti Alojzije Zupan Sosic do-nosi ne samo nova saznanja o slovenackoj književnosti vec i nove pristupe u slovenackoj nauci o književnosti. Alojzija Zupan Sosic, profesorka na Katedri za slovenistiku Filozofskog fakulteta Univer­ziteta u Ljubljani, vec tokom studija, a i kasnije, u svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Savremeni slovenacki roman na kraju veka, pokazala je zainteresovanost i istancan osecaj za savremene knji­ževne procese i pojave. Ova monografija je prošireni i dopunjeni prevod knjige Na po­molu sodobnosti ali o književnosti in romanu, koju je autorka objavila 2011.godine.Knjiga se sastoji od deset poglavlja,koja su podeljena u dve ravnopravne celine. Prva celina nosi naslov O književnosti i sadr­ži pet rasprava u vezi sa razlicitim teorijskim i književnoistorijskim problemima, o kojima autorka pregledno i utemeljeno promišlja. Zupan Sosic se u ovom odeljku posvecuje fenomenima literarnosti, trivijalne književnosti i položaju bestselera, ali i problemima u vezi sa odredivanjem, opisivanjem i definisanjem stilsko-formalnih i te­matsko-motivskih odlika savremene slovenacke književnosti. Druga celina nosi naslov O romanu i predstavlja skup pet interpretativnih ogleda o pojedinacnim romanima savremene slovenacke književno­sti, pocev od romana Alamut Vladimira Bartola, preko romana Pimli­ko Milana Dekleve, Polarna svetlost Draga Jancara i Filio nije kod kuce Berte Bojetu, sve do Petlovog dorucka Ferija Lainšceka. Prva studija nosi naslov Literarnost, ponovo, cime autorka nagla­šava da se radi o razmatranju jednog od temeljnih pojmova nauke o književnosti, koji se, iako je o njemu mnogo pisano, opire konacnom i celovitom definisanju. Zupan Sosic je pregledno predstavila tradi­ciju bavljenja ovom temom od ruskog formalizma do najnovijih te­orija, koje sama nadgraduje svojim shvatanjima. Ponovnom afirma­cijom pojma i znacaja literarnosti, autorka se okrece unutartekstov­nim ciniocima koji književni tekst cine književnim, ali pri tome ne zapostavljajuci ni vantekstovne cinioce. Autorka na kraju zakljucuje da se literarnost nesumnjivo ostvaruje u sinergiji unutartekstovnih obeležja sa kontekstom, te da to dvoje cine neodvojivu celinu onoga što razlucuje književni tekst od neknjiževnog. Paralelno prethodnoj raspravi stoji tekst Trivijalnost nakon post-modernizma, u kojem autorka pokazuje da je trivijalna književnost veoma važan izvor i ishodište za promišljanje o suštini književnosti. Slovenacka teoreticarka u ovom poglavlju izlaže najvažnije stavove istraživaca koji su se bavili fenomenom trivijalnog, poput Mirana Hladnika, Milivoja Solara, ali i predstavnika frankfurtske škole, da bi nakon toga problematizovala odnos postmodernisticke poetike i trivijalne književnosti. Naime, postmodernizam na velika vrata uvo­di trivijalizaciju kao ravnopravno sredstvo poigravanja konceptom literarnosti, medutim, sada, kada je postmodernizam kao stilska formacija iza nas, postavlja se pitanje kako trivijalna književnost funkcioniše kao samostalni delokrug književnog stvaranja. Autor­ka se u istraživanju suštine trivijalnosti koristi sistemom termina u vezi sa literarnošcu, koje prilagodava predmetu kojim se bavi. Na taj nacin ona preispituje trivijalnu književnost, koja se ostvaruje kroz trivijalni sporazum izmedu autora, dela i citaoca, trivijalnu intenci­ D.Ilin Alojzija Zupan Sosic Na molu... ju autora i trivijalne kompetencije citaoca, kao i trivijalnu empatiju i vrednovanje, stvarajuci metod kojim se istraživac može baviti tri­vijalnom književnošcu. U vezi sa prethodnim poglavljem stoji rasprava pod naslovom Vrijeme uspješnica, u kojoj se autorka posvecuje fenomenu bestsele­ra i tržišnoj uspešnosti kao kriterijumu koji polako odnosi prevagu nad kriterijumima kvaliteta i literarnosti. Zabrinuta za buducnost kvalitetne književnosti, autorka trezveno promišlja o situaciji na današnjem tržištu knjiga, koje sve više funkcioniše u skladu sa kapi­talistickom i neoliberalnom logikom ekonomske uspešnosti knjige, što za ishod imapodilaženje citaocevom iskustvu, cime mu onemoguca­va da proširuje svoje citalacke domete. Rasprava pod naslovom Slovenska književnost nakon 1990. godi­ne, s jedne strane, predstavlja preglednu književnoistorijsku skicu razvoja slovenacke književnosti, a s druge, i teorijsku raspravu o to­me na koji nacin smemo i možemo sagledavati slovenacku književ­nost nakon 1990. godine. Time što je ovu raspravu naslovila samo vremenskim odredenjem jednog odsecka slovenacke književnosti, autorka je otvorila mogucnost za razlicite moduse promišljanja o književnim i vanknjiževnim odlikama najsavremenije slovenacke književnosti. Svesna da je jednostrano odredivanje najnovije slo­venacke književnosti kao postjugoslovenske, postkomunisticke ili tranzicijske, ali i kao samo modernisticke, postmodernisticke, transrealisticke, književnosti nove emocionalnosti ili književnog eklekticizma, nedovoljno precizno, autorka analizira znacaj svakog od ovih odredenja, isticuci u kojoj meri je svako od njih odgova­rajuce. Samim tim, Zupan Sosic naglašava kompleksnost književne epohe koja i dalje traje, te pokazuje da se do temeljnih saznanja može doci samo kroz sagledavanje celokupnosti kako kontekstualnih, ta­ko i imanentno književnih elemenata koji tvore sistem savremene slovenacke književnosti. Kao nastavak prethodne rasprave, u pogla­vlju pod naslovom Transrealizam - novi pravac suvremenog sloven-skog romana? autorka nastoji da utvrdi dominantne karakteristike savremene slovenacke književnosti, kao i da ih pravilno odredi i imenuje. Izlažuci, a potom i odbacujuci prethodne odrednice, poput minimalizma i neorealizma, kao neprecizne ili neodgovarajuce, Zu-pan Sosic se zalaže za odrednicu transrealizam, nadgradujuci svoju prethodnu tvrdnju da u slovenackoj književnosti u poslednjih tride-set godina dominira modifikovani tradicionalni roman sa realistic­kim crtama. Bivajuci na tragu Epštajnovog promišljanja o prefiksu „trans-“, autorka transrealizam razume kao pravac koji uspostavlja kontinuitet sa tradicionalnom realistickom matricom, dok istovre­meno prevazilazi ustaljene položaje pripovednog subjekta, uvodeci savremene perspektive subjektiviteta i stvarnosti. Vrednost ova-kvog promišljanja savremenih tendencija u književnosti ogleda se ne samo na planu slovenacke literature vec bi se u tom smeru moglo ici i u proucavanju drugih postjugoslovenskih književnosti. Druga celina ove monografije posvecena je pojedinacnim ro­manima unutar slovenacke prozne tradicije XX stoleca, na kojima Zupan Sosic suvereno primenjuje savremene i inovativne interpre­tativne postupke. Na prvom mestu je autorka analizirala znamenito delo slovenackog pisca Vladimira Bartola, roman Alamut, koji pred­stavlja jedan od interesantnih fenomena slovenacke književnosti. Slovenacka istoricarka književnosti zakljucuje da se tumacenju ovog romana najcelishodnije može pristupiti sa književnoistorijskog, fi­lozofsko-religijskog i psihološkog stanovišta. Autorka isto tako tvr­di da je ovaj roman naratološki veoma znacajan zbog toga što kroz delimicno trivijalizovanu i citaocima zanimljivu pricu otvara veoma kompleksna pitanja o položaju coveka u svetu, te da upravo lakoca prvog citanja ovog romana omogucava citaocu da lakše pristupi kri-tickom citanju, cineci ovaj roman dobrim primerom za metodicku obradu u školi. Romanu Pimliko Milana Dekleve autorka je prišla sa savremenog interpretativnog stanovišta, istražujuci procese ese­jizacije, lirizacije i distance od pripovedanja, kao i analizirajuci po­ložaj književnih junaka i hronotop romana. Medutim, u ovo tuma-cenje ukljucena je i komparativna perspektiva, pošto je Zupan Sosic ovaj roman posmatrala u odnosu na Kunderin roman Nepodnošljiva lakoca postojanja, što je znacajno zbog toga što su upravo ova dva dela bila izabrana za pisanje eseja na slovenackoj velikoj maturi 2007. godine. Slicnom prigodom napisan je i tekst Citateljska skica za Jancarev roman Polarna svetlost, u kojem autorka nastoji da otvo­ri mnoštvo pitanja i da istakne velik broj interpretativnih cvorišta, oko kojih bi se moglo graditi tumacenje ovog dela, uz to koristeci i prigodan metodicki aparat postavljanja pitanja kao putokaza za promišljanje o ovom romanu. Studija posvecena romanu Filio nije kod kuce slovenacke spisateljice Berte Bojetu, predstavlja celovit i brižljivo voden interpretativni tekst, u kojem slovenacka istoricarka književnosti tumaci ovaj roman u kontekstu najpoznatijih antiuto­pijskih romana svetske književnosti. Poseban interpretativni fokus studije je i rodna problematika u središtu izvitoperenih ljudskih od­nosa na misterioznom ostrvu na kojem je smeštena radnja roma­na. Zupan Sosic kroz ovu raspravu izdvaja cinioce po kojima je ovaj D.Ilin Alojzija Zupan Sosic Na molu... antiutopijski, ali istovremeno i erotski, društveno-kriticki, psiho­loški, te roman-parabola, jedinstveno ostvarenje kako u kontekstu slovenacke književnosti, tako i u širim svetskim okvirima. Poslednji tekst druge celine ove knjige posvecen je romanu Ferija Lainšceka Petlov dorucak, kao i filmskoj adaptaciji pomenutog romana iz 2007. godine. Autorka je u ovoj kompleksnoj i metodološki raznorodnoj raspravi za svoj fokus izabrala mehanizme kojima je ovaj ljubavni roman sa elementima trilera mogao da bude uspešno adaptiran na filmskom platnu, kao i tehnike kojima je ovaj film uspeo da se uzdi­gne na mesto najgledanijeg slovenackog filma. Zupan Sosic u ovom tekstu pokazuje ne samo istancan osecaj za mehanizme transme­dijalne adaptacije i mogucnosti prevazilaženja ogranicenja jednog žanra vec i osecaj za komercijalne strategije pomocu kojih se krajnji proizvod prilagodava masovnoj publici. Prevod monografije Na molu suvremenosti ili o književnosti i ro­manu Alojzije Zupan Sosic predstavlja mnogostruko znacajan do-prinos interkulturnom i naucnom dijalogu izmedu Slovenije i osta­lih država bivše Jugoslavije time što na jezgrovit, argumentovan i pregledan nacin donosi savremeno stanje kako u slovenackoj nauci o književnosti, tako i u samoj književnosti. Cvrsto utemeljen na do-sadašnjoj naucnoj produkciji, a istovremeno pionirski i inovativan, pristup Alojzije Zupan Sosic savremenoj slovenackoj književnosti predstavlja nesumnjiv doprinos nauci o književnosti. Medutim, zbog preglednosti i jasnoce jezika kojim je napisana, ne može se reci da ova knjiga ima samo uskostrucnu namenu, vec predstavlja i dragocen izvor saznanja za širu citalacku publiku koju zanima slo­venacka književnost. Marija Mrvoševic Univerzitet u Melburnu Australija mrvarija@gmail.com LJUBAV SVEOBUHVATNA o pesmama Teodora Lorencica Kada poetska zbirka zapocne recima „Posveceno svim ženama svemira“,1 isprva možda zakolutate ocima jer vas seca na patetiku, ali ako smo zaboravili šta je ljubav, onda smo svakako zaboravili šta je patetika. Patos (pat..) na grckom izvorno znaci zanos, dakle, veliko uzbudenje.2 I nije li, u stvari, ono pravo osecanje koje krijemo i sami od sebe kada procitamo ovu velikodušnu posvetu, upravo taj toliko do poda ugažen patos? To je osecanje koje nam otvara vrata u poeziju uzbudljivu, dirljivu i pateticnu bez svoje patetike. Tih i oprezan ton prve pesme, Na ulicama Maribora, uvodi nas u mnoštvo temeljnih motiva ovoga pesnika. Ali teme nisu oprezne. Erotsko se javlja vec prvim stihom i onim kišnim „usnama“ koje ka­da vicu, vicu „sunce kroz duboko“. Motivi vode i vatre spajaju se u dodiru crvenih usana i neizbrisivo postaju Eros i Tanatos. Ovaj stra­stveni zagrljaj ne dešava se iza zatvorenih vrata – retko šta je kod jednog pesnika iza zatvorenih vrata. Sve je dato u pesmama svima da vide i osete. Ljubav se ne krije. Oni su na ulici. Štikle su na ulici. Uzdisaji su na ulici. I to je potvrdeno tri puta, konkretizovano do te mere da ne može da se opovrgne. Bilo je u Mariboru, na „dugom trotoaru“, „u kolonadi uzdisaja“, i to „dvadeset devetog marta osa­mnaeste godine“. Ne tako davno. Premda pesnicko Ja želi da sakrije ove detalje, govori ih direktno ljubljenoj ženi i insistira na tome da „niko to ne sme znati“, jer se oni, u stvari, „nikada nisu sreli“, niti se uopšte i poznaju. I to bi ostala tajna da nije pesnika. .er on to jeste doživeo i on se ispoveda. Kako drugacije razumeti ispovedni 1 Svi navodi su iz: Lorencic, Teodor. 2019. Neke druge pesme. Beograd: Nova POETIKA. 2 Zagajac, Milivoje. 2004. Recnik = Lexicon : grcko-srpski, srpsko-grcki = elleno-serbikon, serbo-ellenikon. Beograd: Prosveta. ton i dnevnicki tacno odredeno mesto i vreme ovog dogadaja? On se desio tada, ali on postoji i sad. I uvek ce postojati. Ne samo zato što ga mi citamo, vec zato što je tu i kada se korice knjige spuste. Ova pesma je samo beleška o tome, jedna štikla na trotoaru, jedno štiklirano polje pored istorijskog dogadaja. Dogadaja toliko istorij-ski važnog pesnickom Ja, te iako tvrdi da želi da ga sakrije – on to ne cini; dozvolio je pesniku da ga obelodani. Istorija se ne sme kriti. Zato je tu pesnik. Pesma Na ulicama Maribora formalno je oblikovana kao strastve­ni zagrljaj ljubavi i smrti, tako joj je odredeno vec prvim stihom. Ako je ovo prva pesma zbirke, onda je to erotska ljubav u hijazmu sa oproštajnom ljubavi predstavljenoj u pesmi Oprosti mi, koja nosi sopstvenu posvetu, i to Sandri, ženi medu svim ženama univerzu-ma. Na ulicama Maribora jeste prva pesma ove zbirke, ali nije prva pesma ove knjige. Ukoliko pažljivije pogledamo korice, na poledi­ni naslovne strane uocicemo jednu koja može isprva da promakne. Premda je to pesma koji pripada zbirci Antilutanja, njom, u stvari, zapocinju Neke druge pesme i time se stvara neraskidiva veza izmedu ove dve pesnicke zbirke. S tim na umu može se reci da su sve pesme koje prate Tišinu u senci te tišine, a ona je prepuna zvuka i osecanja: „To je zvuk/ zaboravljen/ u/ koraku/ ispred/ tebe.“ Kao takva, ona neodoljivo podseca na samocu opisanu u pesmi Kakva je to bolest, te na taj nacin obaveštava svoju povezanost i sa pesmama u kojima je prisutan naboj negativnih osecanja prema domovini, te naravno i u ostalim ljubavnim pesmama, jer sve kod Lorencica proistice iz ljubavi, makar ona bila i prikazana kao mrtva. Ljubav koja umire nikada nije ljubav pesnickog Ja, niti samog pesnika. Njegova ljubav je vecna i sveobuhvatna. Jer, u Oprosti mi Tanatos je uništio samo njenu ljubav („Tvoja ljubav ostala je ležati mrtva“, „Tvoja ljubav postala je prazna kolevka“), dok su pesme Ne-ma vas više, Šesta Mojsijeva knjiga i Tragedija na Balkanu reprezenta­tivni primeri mrtve ljubavi domovine. Nema vas više krije u sebi važne zagonetnosti – za koga je lju­bav otrov i otkud jedno takvo osecanje u biološkom? Pesnicki glas progovara oštrije i burnije nego u prethodnim pesmama. Opscene reci i teške optužbe oslikavaju svu bol neuzvracene ljubavi. Retka je žena koju pesnik nije uspeo da obasja ljubavlju, ali cini se da je ona od koje je najviše želeo da dobije ljubav upravo domovina. A za nju, odnosno za kolektiv, koji se u pesmi javlja kroz zamenicu „vi“ – ljubav je otrov. I to što su ga „ostavili u divljini“ zverima, to što su M.Mrvoševic LJUBAV SVEOBUHVATNA o pesmama... uslovili uzvišeno osecanje valkirskim prohtevima, najveca je izdaja sveobuhvatne ljubavi. U Šestoj Mojsijevoj knjizi, protkanoj biblijskim motivima, te i fi­lozofskim temama, nalazi se važan kljuc koji otvara vrata ka boljem razumevanju pesme Nema vas više. Stihom „Ja sam ljubav“ bez su­mnje je odgonetnuta priroda prisustva ljubavi u krvi pesnickog Ja. Krv nije voda, kaže stara poslovica. Istina, ni u ovom slucaju krv ni­kako nije voda. Ako je voda život, krv je smrt. Ako je ljubav Eros, krv je Tanatos. Potvrdu ovome vidimo u pesmi Tragedija na Balkanu: „Placem bez suza/ Sve je isplakano/ Krv je crna gusta/ i navikla je na ubijanje.“ Tragediju na Balkanu sam pesnik je odredio kao baladu. I po broj­nim svojim osobenostima, ona zaista i odgovara toj književnoj vrsti, a posebno tipu angažovane balade, „koju je razvilo narocito pjesni­štvo 20. st.“3 Ipak, ono što posebno odlikuje ovu pesmu jeste duboka tuga nad smrcu coveka, nad gubitkom ljubavi. To je svojevrstan i, pre svega, savremeni plac. Jer, „plac je, zapravo, književna varijanta tužbalice, kojom se oplakuje smrt ili pogibija odredene licnosti ili kakav drugi tragican dogadaj“,4 a ima li šta tragicnije od smrti ljuba-vi i prolivanja krvi kao posledice toga? Upravo iz tog razloga može se reci da je svako – i ucesnik i napadac i branilac i posmatrac (ali ne i nevin jer nevinih u ratu nema) – dakle, baš svako je „beskucnik ljubavi/ posle rata“. Niko nije ustao u odbranu ljubavi, jer „svi smo mi nekome dušmani.“ A najviše od svih beskucnik ljubavi je sam pesnik. U tom trenutku, i u svakom trenutku, on postoji i on kaže: „Prošao sam ja sve bitke.“ S jedne strane, taj sveobuhvatni pesnik visoke osecajnosti ovde i sada i uvek ispoveda svoj najveci greh – izdao je ljubav, izdao je sebe. S druge strane, zakljucno, on se usudio da opovrgne sopstvene reci: „Samo sam ja stari jadni pesnik/ Ništa drugo/ Samo sam ja stari jadni general ljubavi/ Ništa drugo.“ Da li je pesnicko Ja oprostilo pesniku taj ispad u iskrenost? Koji je od ova dva trenutka bliži istini? Pesnicko Ja uvek želi da sakrije cinjenice o sebi, ono je povuceno i krije se iza reci, ali pesnik upravlja njime i ne dozvoljava takvo skrnavljenje istine. I jedna i druga izjava su tacne, jer ljubav prašta. Lorencic napokon razbija sve zidove i postaje pe­snicko Ja. Bez istine nema ljubavi, zato toliko odzvanja ono: „Sada znate“. U tom stihu skupljene su sve istine o pesniku, a pesnik je ljubav. Van sveta zbirke, Lorencic živi voden ljubavlju: „Ljubav je 3 Živkovic, Dragiša et al. 1986. Recnik književnih termina. Beograd: Nolit. 4 Isto. izvor poezije od kako ima poezije.“5 I kao da to nije dovoljno protu­tnjalo hodnicima shvatanja, sledi razoružavajuci završetak visoke tajanstvenosti: „Ukopajte me/ Ne stavljajte spomenik/ Ime moje ne spominjite/ Samo zapamtite/ Deco moja/ Zapamtite// Pre rata.“ Pe­snik ne traži da njega pamte, te poput Andricevog vezira Jusufa,6 Lo­rencic briše svoje ime iz istorijskog pamcenja, ali dela ljubavi ostaju. Najvažnije je setiti se toga – pre rata. Zbirka je podeljena na osam ciklusa i dva haiku odeljka. Oni su tu da rasterete duh od nagomilanih osecanja koja prate sve pesme koje im prethode (Tragedija na Balkanu!), a narocito pesme iz Nade i Srece, ciklusa koji svojim imenom umeju da zavaraju ocekivanja. Problematika pesnickog glasa dobila je prividno razrešenje Tra­gedijom na Balkanu, zbog toga je i bilo moguce naredni ciklus za-poceti recima: „Pesnici se ne radaju zlato moje“ i pesmom Pesnici prestanite. Paradoksalni položaj pesnika, koji su istovremeno u od­redenim prostorijama, ali isto tako i „apsolutno nigde“, nagoveštava njihov istinski prostor – izmedu. To nije velika novina. Poznata je pesma našeg Kostica Medu javom i med snom,7 a seticemo se i našeg Lalica, kod koga se sve zbivalo na granici vidljivog i nevidljivog,8 ali naš Lorencic radi nešto što se, cini mi se, mnogi ne usuduju da urade. On protivreci samom sebi. Ovo nije samo posledica neumor­nog natezanja pesnika i pesnickog Ja. Jer, kada se za nešto kaže da je „neizrecivo“, teško je o tome govoriti bez protivrecnosti. Pošto je za Lorencica „ljubav izvor poezije od kako ima poezije“, a pesnik je „ono neizrecivo u ljubavi“ i „izvor izvorske vode“, nije li onda sam pesnik, u stvari, izvor ljubavi? Ta meda na kojoj se nalazi pesnik više nije meda izmedu necega i nicega, nekakav limbo neutralnog postojanja, vec je to pozicija koja mu omogucava da ujedno bude i izvor ljubavi i ono što iz ljubavi izvire. Bez takvog položaja ne bi bilo moguce u prethodnoj pesmi izreci s takvom sigurnošcu i cvrstinom: „Ja sam ljubav.“ U Pesnici prestanite samo je potvrdeno sve pretho­dno receno. 5 Medakovic-Topalovic, Mia. 2019. „Poslednji pesnik Jugoslavije“. RYL. Refresh Your Life 56: 33–37. Web. 29. januar 2020. 6 Andric, Ivo. 2017. Price. Beograd: Laguna, 90. 7 Kostic, Laza. 2009. Svetska ruža. Beograd: Srpska književna zadruga, 34. 8 Jovanovic, Aleksandar. 1997.„Ivan V. Lalic ili visoka mera pesnicke umetnosti“. Dela Ivana V. Lalica, knj. 1. M.Mrvoševic LJUBAV SVEOBUHVATNA o pesmama... Ostale pesme ciklusa Nada govore o ljubljenim ženama. Prisu­tnost ljubavnika izjednacena je sa njihovom neprisutnošcu. Gde imamo To su ti dobri rituali, pesmu punu sadašnjosti i miline, imamo i Tebi je lako, u kojoj je „glupi cošak grada“ u vezi sa nigdinom, a sve zbog neispunjene nade. Ovakve opozicije se javljaju i na nivou same pesme. U pesmi Strastnica mladosti moje žena je prisutna i on je pri­sutan, ali oboje u razlicitim vremenima. Ona je deo prošlosti samo u svome svetu, u njegovom ona je uvek tu jer on „nikada nece to zabo­raviti“. Nada je usmerena ka ljubavi i secanju. Proticanje mladosti je vredno uz voljenu osobu. Cvetovi koji padaju simbol su toga. Sreca nam donosi nove predstave ljubavi. „Kada su filozofa, tao-istu Zhuang Zija (350 p.n.e.) pitali gde je Tao, rekao je: ’pa i ovde u ovoj hrpi dubradi je.’ Znaci inspiracija je svugde.“9 Ova Lorenciceva izjava bliska je opisu ljubavi u pesmi Ništa to, i premda je pesnik u intervjuu odgovarao na pitanje o inspiraciji, nije greška ako pomi­slimo da je ujedno odgovarao i na pitanje o ljubavi. Jer samo na taj nacin ljubav može biti i „pogled klošara“ i „mrtva ptica“ i „oleander otrovni“, a da se potvrdi kao sveobuhvatna. Da nije i deo Tanatosa, ljubav ne bi bila sveobuhvatna, a ako nije sveobuhvatna, onda to i nije ljubav vec „hipokrizija“, „duhovna gastronomija“. Sa ženom zbirka pocinje, sa ženom se i završava, i to na fran­cuskom, jeziku ljubavi, ali pogrešicemo ako pomislimo da su že­ne pesnikove muze. U Nekim drugim pesmama žena koja se voli je: „krasotica“, „ljubavnica“, „lepotica“, „blud bludnosti“, ali i: „jaran“, „filozofija“, „majka“, „zavicaj najzavicajniji“, sama „ljubav“, i nika­da, nikada „kurva“ („da si kurva ne bih te ni znao“). Razbludnost nije nešto što se vezuje za „kurvu“, jer u Pismu majci majka je pred­stavljena kao „razbludnica malih radosti života“. S druge strane, muze koje su naizgled uzvišena bica, boginje razlicitih nauka i umetnosti,10 dolaze svakom pesniku koji ih pozove. Stoga i ne cudi što je muza u Lorencicevoj poetici pogrdna rec. Šumska nimfa, je­dno niže božanstvo, ali bice blisko prirodi samoj,11 odabrala je samo njega. Motiv prirode javlja se vec od prve pesme, a voda je jedan od najzastupljenijih oblika u kojima se ostvaruje. Bilo da je rec o suza-ma (Zagrebacki nokturno), o reci (Nisam ja Sarajlija), ili, najcešce, o kiši (Mostar/ Pero Zubac/ Ja), voda je u uskoj vezi sa ljubavlju. Cini 9 Medakovic-Topalovic, Mia. 2019. „Poslednji pesnik Jugoslavije“. RYL. Refresh Your Life 56: 33–37. Web. 29. januar 2020. 10 „The Muses“. Greek Mythology. Oktobar 1997. Web. 29. januar 2020. 11 „Ash Tree Nymphs“. Greek Mythology. Oktobar 1997. Web. 29. januar 2020. se da koji god motiv uzmemo u obzir, a deo je ove pesnicke zbirke, na neki se nacin može povezati s ljubavlju. I nismo daleko od istine. Cak i sama mržnja stoji u ovoj zbirci uz najuzvišenije osecanje. U pesmi Zlato moje u stihu „ko te voli i ko mrzi“ veznicki spoj ostvaren je ne suprotnim veznikom vec upravo onim koji sastavlja. Pesma Le-gionar ljubavi otkriva nam na koji nacin su ljubav i mržnja povezani. Ljubav se ovde stavlja u istu ravan sa izmetom i pesnicko Ja naizgled odbacuje to osecanje. Medutim, ono što se zaista odbacuje jeste li­cemerna ljubav domovine. Zbog toga je moguce postati „ljubav mr­žnje vaše“, jer kada je neko u potpunosti prihvatio ljubavi kao svoje bivstvo, onda sva negativna osecanja usmerena ka sebi može unutar sebe preokrenuti u ljubav. Bol dolazi na kraju. Svaka ljubav koja zapocne nadanjima i ce­kanjem neumitno se završi u bolu, kako nam porucuje forma ove pesnicke zbirke. Ali njen sadržaj nosi vedriju poruku. Završna pesma je pesma praštanja. Tek onaj koji oprosti drugo-me sposoban je da traži oprost. I tu se otvaraju vrata ljubavi i citanje zbirke može ponovo da pocne, sada vodeno novom spoznajom – lju­bav ce uvek prevagnuti. Secanje / Spomin Anica Sabo Univerzitet umetnosti u Beogradu Fakultet muzicke umetnosti Srbija anicasabo310@gmail.com NePOKOŠENI OSMESI Zlatan Vauda (1923–2010) Pre deset godina (4. novembra 2020) ugasio se život kompozi­tora, dirigenta i izuzetnog vokalnog pedagoga Zlatana Vaude, cije je stvaralaštvo ostavilo dubok umetnicki trag na sredinu u kojoj je živeo i radio. To je i prilika da se podsetimo pojedinih znacajnih momenata iz života i rada Zlatana Vaude koji su bitno uticali na njegovo stvaralaštvo. Zlatan Vauda je roden 14. januara 1923. godine u Šmarjeti (danas Pernica) blizu Maribora. Prva znanja vezana za muziku i muzicira­nje dobija u krugu porodice. Poseban uticaj na njegov razvoj imala je baš porodica, koja je bila posvecena muzici – od dede Vinka Va-ude (prvi ucitelj muzike slovenackog kompozitora Slavka Osterca), koji je delovao kao naducitelj u Veržeju kod Ljutomera, pa preko oca Mirka Vaude, takode naducitelja osnovne škole u Sv. Šmarjeti (negde je napisano i Sv. Marjeta ob Pesnici). U tadašnje vreme su ovi ljudi na celovit nacin oblikovali i kulturni i socijalni i umetnicki život svojih sredina. Pocetkom Drugog svetskog rata (1941) ratni vihor je Zlatana Va-udu primorao da, zajedno sa porodicom, napusti Sloveniju. Utocište nalazi najpre u Gruži, a potom u selu Stanovo kod Kragujevca. Ovaj period snažno je obeležio njegov život i delo, o cemu on sam pi-še: „Kragujevac 21. oktobar 1941. godine. Datum velike tragedije! Mnogo ljudi je dan ranije bilo odvedeno u topovske šupe a zatim izvedeno na streljanje. Komanda je bila surova i jasna. Levo u stroj za streljanje, desno na sedenje. Ja ispadoh desni. Tri akorda (ce1 ge1 ce2 es2 – de1 gis1 d2 fis2 – es1 a1 de2 fis2) koja sam tada zapisao, ostala su trajno utisnuta u meni, a samim tim i mojoj muzici i na mnogo nacina, simbolicno i suštinski obeležila moj život i rad“ (Sabo 2003, 33). Kompozitor se vracao u Kragujevac i Šumarice mnogo puta, ucestvujuci sa Decjim horom RTB na tradicionalnom obeležavanju ove tragedije pod nazivom „Veliki školski cas“. Dva puta je pozvan da napiše muziku, prvi put na tekst Jure Kaštelana, a drugi put na tekst Pere Zupca. A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda Porodica Vauda u izgnanstvu, Kragujevac „Veliki školski cas“, Šumarice, Kragujevac Kompozicijom i dirigovanjem je poceo da se bavi tokom rata. Studije na Muzickoj akademiji upisuje 1947. godine u klasi profesora Marka Tajcevica. Nakon okoncanja studija usavršavao se na letnjim kursevima kod Hansa Svarovskog (Swarowski) i Hansa Jelineka (Je­linek). U tim kontaktima upoznaje avangardna stremljenja i dode­kafoniju, ali ih u svom stvaralaštvu ne primenjuje. Više od tri decenije (1952–1986) bio je dirigent i pedagog Decjeg hora RTB. Repertoar hora obuhvatao je veliki broj dela domacih i stranih autora i daleko premašivao standardne okvire decjeg muzi­ciranja. Na programu hora nalazila su se i znacajna vokalno-instru­mentalna dela: Pasija po Mateju J. S. Baha (Bach), Prolecna simfonija i Ratni rekvijem B. Britna (Britten), Pasija po Luki K. Pendereckog (Penderecki). Pored obaveza u pripremanju radio-emisija, hor je ucestvovao u operama koje su se izvodile na sceni Narodnog pozo­rišta u Beogradu. O tome koliko je znacajan bio rad Zlatana Vaude, govori i cinjenica da je pocetkom 2014. godine Izvršni odbor Pri­jatelja dece Beograda doneo odluku o ustanovljenju nagrade „Zla-tan Vauda“, koja bi se svake godine dodeljivala najuspešnijem solo pevacu na takmicenju „Zlatna sirena“ u okviru programa festivala Decjih muzickih svecanosti Beograda – DEMUS-u. Nagrada se dode­ljuje u žanru stari majstori, klasicna ili savremena solo pesma, bez obzira na kategoriju takmicenja, a prema odluci strucnog žirija fe­stivala. Prva dobitnica bila je Natalija Tatic, ucenica sedmog razreda Osnovne škole „Karadorde“, za interpretaciju kompozicije Ružica u gaju Franca Šuberta. Decji hor RTB – clanovi i dirigent A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda Festival deteta, Šibenik, 1969. godine Rurski Festival, Nemacka, 1968. godine Njegov opus broji blizu 300 dela, medu kojima su najbrojnija horska. Napisao je oko 70 kompozicija za decje horove, gotovo is-to toliko raznovrsnih aranžmana narodnih pesama, kao i veliki broj kompozicija za mešovite horove. Drugo, veoma znacajno polje stva­ralaštva Zlatana Vaude obuhvata veliki broj kamernih dela: Pastele I i II za duvacki kvintet, Seanse I, II i III za klavirski trio, od kojih je poslednja sa glasom, šest gudackih kvarteta, Dijalog za obou i vio­loncelo, Aforizmi za klarinet, Sonata brevis za klarinet i klavir, brojne solo pesme i više ciklusa za glas i klavir. Kompozicija Pokošeni os­mesi na stihove kineske poezije za glas i duvacki kvintet predstavlja posebno atraktivno i zanimljivo delo. Nesvakidašnji tretman vokal­ne deonice, pun dinamickih, registarskih i artikulacionih obrta, u zvucnoj sferi ove kompozicije ostavlja prepoznatljiv umetnicki trag visokog dometa. U naslovu kao da se cudesno oslikava spoj lirskog i tragicnog, koji se može smatrati važnom odrednicom stvaralacke poetike Zlatana Vaude. Orkestarski žanr je manje zastupljen u opu­su Zlatana Vaude. Medu delima se narocito istice Koncert za klari-net i orkestar, a treba pomenuti i Adagietto za duvacke instrumente, udaraljke, klavir i harfu. Autor je i decje opere Ježeva kucica na tekst Branka Copica. Njegova dela odaju spontanost stvaralackog procesa i odlikuju se veoma specificnim melodijskim linijama, iznijansiranim odnosom prema ritmu i stalnom potragom za novim harmonicnim izrazom. Iskustva stecena u radu sa horom primenjivao je u svojim delima veoma smisleno, znalacki i kreativno. Toplina muzickog izraza u neraskidivom spoju sa cvrstinom forme stvara muzicka zdanja ko­ja plene svojom posebnošcu. Oslanjao se i na folklornu tradiciju, inspirišuci se njenim ritmickim, melodijskim i harmonicnim sadr­žajem. Dobitnik je brojnih nagrada Udruženja kompozitora Srbije, kao i Vukove nagrade za celokupno životno delo kao kompozitor, dirigent i pedagog. U okviru programa EPK Maribor, 2012, Univerzitetska biblioteka Maribor (Univerzitetna knjižnica Maribor, UKM) priredila je o svom nekadašnjem sugradaninu iscrpnu izložbu, pod nazivom „Zlatan Vauda (1923–2010) – In memoriam“. Saradnju sa UKM Zlatan Vau­da zapoceo je tako što je slao svoje kompozicije u njihovo muzicko odeljenje – navela je Karmen Salmic Kovacic, koja je bila i autor ove izložbe – želeci da ostanu u mestu u kome je odrastao i iz koga je nasilno morao da ode 1941. godine. U deset velikih muzejskih kutija smešten je fotografski i notni materijal koji prati porodicni i pro-fesionalni život Zlatana Vaude od njegovog rodenja, izgnanstva u A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda Kragujevcu, vojske, studija, prvih kompozitorskih uspeha, kroz pi-sma, publikacije, prospekte koncerata na kojima su izvodene njego­ve kompozicije širom tadašnje zemlje i u inostranstvu, odlikovanja, nagrade. Bio je to jedan ozbiljan i sveobuhvatan prikaz njegovog, pre svega, profesionalnog rada u kulturi, kao kompozitora, dirigenta i pedagoga. Tom prilikom je otkrivena i spomen-ploca u njegovom rodnom mestu – Pernici. Sa izložbe „Zlatan Vauda – In memoriam“, u okviru EPK Maribor, UK Maribor, 2012. godine Povodom osamdeset godina života Zlatan Vauda je dao intervju za casopis Novi zvuk. U njemu je u više navrata isticao ulogu svog profesota Marka Tajcevica na formiranje licnog i profesionalnog stava prema životu i radu. Naglasio je da je upravo zahvaljujuci nje-mu u sebi „… oblikovao geslo koga se drži i prihvata kao svojevrsnu životnu formulu: Treba voleti da bi se znalo, treba znati da bi se vole-lo“ (Sabo 2003, 33). Literatura Sabo, Anica. 2003. Tri akorda Zlatana Vaude. Novi zvuk 23: 28–33. ************ Marija Vauda Beograd, Srbija marijavauda@gmail.com „Ono što je najvažnije kod umetnika je njegov život“ (M.Duchamp) Zlatan Vauda nije imao vremena da mi prica o svemu onome o cemu bih ga danas pitala. Postojala je jasna granica na koju je pazio i negovao je. Uvek sam znala da je tu, za mene, ali mi je svojim pri­merom jasno stavio do znanja da se o sebi i svojim izborima moram brinuti i rešavati ih prvenstveno sama. A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda Pitanje novinara mariborskog Vecera Bojana Tomažica: „Kakšen clovek je bil Zlatan Vauda?“, pre nekoliko nedelja, bio je momenat da pokrenem svoja secanja, a sada tome dodajem još neka. *** U nocima i danima njegovog odlaska, koji su trajali nekoliko go-dina, beležila sam naše zajednicke dane i, tako, u svojevrsnom in-tervjuu nad bolesnickim krevetom pitala sam ga i cime se najviše ponosi? Vec je retko i ekonomicno – sažeto progovarao. Rekao je, zapisano je: „Struka.“ Kada sam mu dala papir da nešto napiše, vec neveštim rukopi­som napisao je – „Mocart“. Njegov fokus se nije rušio. Bio je rado­znao, hiperaktivan covek, sa povišenom energijom za sve, posvecen ljudima za koje je preuzeo odgovornost da se o njima brine (Decji hor RTB). I danas se clanice i clanovi hora javljaju da kažu i napi­šu kako je radno druženje u horu i da je sa njim bilo najlepše doba njihove mladosti i života. Perfekcionista u svom poslu, strog i zah­tevan, ali sa tolerancijom za ispade i razlicite, za drugacije. I sam je, kako sam slušala, kao decak bio i nestašan i sklon raznim decjim prestupima, i taj decacki deo sa primesom hrabrosti za zov avan­ture sacuvan je bio do samog kraja. Imao je jednu od prvih „vespi“ u Beogradu, kako je voleo da kaže – „rezeda“ boje, i, kako mi je is-pricala mamina drugarica, tom „vespom“ je vozikao komšijsku decu iz Ulice Đure Strugara, današnje Carigradske, za „jedan krug“. Tako je bilo i kasnije. Kada je kupio camac: vozio ga je na ta letovanja sa horom, da bi i tu organizovao ture vožnje za clanove, svaki dan po odredenoj satnici i redu, jer šta ce mu bilo šta, i predmeti i znanja, ako ne može da podeli sa drugima, a ne samo sa svojom porodicom. „Vespom“ se vikendom, posle horskih proba i svakodnevnog rada, vozio do Slovenije, do svojih, dok nije došao do svog prvog „folksva­gena“ – „bube“. Jednom je, kako mi je pricao, zaspao na motoru i završio u nekom senu pored puta. Kasnije su to bila naša zajednicka putovanja sa prikolicom „adria“ po Italiji, Madarskoj, Austriji, ce­loj Jugoslaviji i camcem „maestral“, opremljenim „tomosom 18“, po rekama Beograda – Savi i Dunavu – i nekada jugoslovenskoj obali. Došavši iz malog mesta u veliki grad na dve reke, odmah je shvatio da je najlogicnije imati camac i da su ove reke, kojima smo okruženi u Beogradu, deo naših života. Alenka Glazer, pesnikinja i njegova poznanica iz gimnazijskih dana u Mariboru, ispricala mi je, kako je u Kragujevcu, u koji je po­rodica Vauda bila izgnana, muzicki samouk, mladic Zlatan Vauda odmah krenuo, bez skoro ikakvog iskustva, da vodi hor Slovenaca koji su se tu našli, izgnani. Nalazili su se nedeljom u jednoj trošnoj kuci. Kako se vodi hor, mogao je da vidi od svog oca Mirka Vaude i porodice svoje majke, koji su svi zajedno cesto muzicirali, a Mirko je vodio nekoliko horova u Sv. Šmarjeti (muški, ženski, mešani). Kada je došla u Kragujevac iz Arandelovca, gde je Alenka sa porodicom bila izgnana, Zlatan ju je odveo da joj pokaže mesto gde se Sloven-ci okupljaju i gde se održavaju probe, a do gornje prostorije gde se klavir nalazio vodile su drvene stepenice. On je išao prvi, a ona iza njega. Potrcao je unapred da bi odmah seo za instrument i da bi nju, koja se još penjala, docekao akordima kojima je, iako tada muzic­ki još neobrazovan, izabranim akordima ilustrovao zvuke škripanja njenih koraka i drvenih stepenica. I tada, odmah, rekla je, sada vec 90-godišnja starica, bilo je jasno da je on vrsni stvaralac. Italiju smo u letnjim mesecima obilazili prikolicom „adria“, spa-vali po kampovima, a on je, misleci na decu iz hora, tu kupio jednu spravicu-smejalicu na baterije. U to vreme su se probe Decjeg hora održavale u Osnovnoj školi „Vuk Karadžic“, a ranije u Domu pioni­ra. Cesto sam, kao dete, prisustvovala. Uglavnom su to bili radom napunjeni ambijenti bez popuštanja i, što je najbitnije, bez praznog hoda, ali pristanak i odgovor horskih pevaca na disciplinu je bio odlucan. Nagrada su svakako bili uspešni nastupi, od Dubrovackih letnjih igara, Salcburga, Budimpešte, Šibenskih koncerata, do Be-musa… i uvažavanje njihovih licnosti, svakoga posebno. Da se vra­ A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda tim na spravicu-smejalicu: u momentu probe hora kada je pažnja i koncentracija mladih horista nad zahtevnom muzickom literaturom bila najveca, kada su se sklapali glasovi i deonice i emisija dirigenta, ka njima se uspostavljala kao jedini zakon, toliko da je velika pro-storija bubrela od vibracije svakoga od njih i svih zajedno … odje­dnom se odnekud prolomio freneticni, zarazni, ponavljajuci smeh. Neprimetno je ukljucio spravu-smejalicu. Deca-horisti su, skoncen­trisana i udubljena u ozbiljnost probe, bila zatecena, pocela da se osvrcu i meškolje, da se pogledima medusobno pitaju da li cuju to što cuju, nisu znala šta sada da rade, kako da se suzdrže od zaraznog smeha koji ih je mamio. .n je nastavio sa svojim vodenjem i nepro­menjenom grimasom na licu, ali onda, kao strela koja se proširila u vatromet, grohotom i nezaustavljivo, opet zajedno kao malopre u ozbiljnosti, sada u radosti i ushicenju, svi su se predali nekontro­lisanom, freneticnom smehu. Trajalo je trajalo, dok god napetost trenutka nije iscrpljena. A onda, svi zajedno, sveži i novi, nastavili su tamo gde su prekinuli svoj posao. Letovanje sa Decjim horom, Promajna, 1966. godine1 1 Snimao je i sam montirao mnoge filmove sa putovanja Decjeg hora RTB, kao i privatne filmove, koji ostaju kao dokument jednog vremena. Njegov ljudski i pedagoški osecaj nalazio je meru, nacin i trenu­tak kako da traži i dobije najbolji odgovor, a kako da one ispred kojih stoji – hor, orkestar, pojedinac – oslobodi napetosti, prevelikog pri­tiska pred neki nastup, snimanje, prijemni ispit, koncert. Priseban uvek. Bilo bi mnogo slicnih, tih malih unapred ili na licu mesta (s) mišljenih okidaca – uvek iznenadujucih i kreativno nadahnjujucih postupaka i za vreme koncerta, i pre i posle koncerata, za vreme letovanja koja je provodio sa horom, kao i svega onoga što su mi drugi prepricavali, nekadašnji clanovi. Decu nije tretirao kroz infan­tilni model shvatanja i pristupa, kao ni kompozicije koje je za njih pisao. Od dece je tražio baš onoliko koliko su ona najviše mogla da daju, bez popuštanja. Uvek budan psiholog, znajuci odnekud više o njima, o meni, o drugima, izložen i granicama i ogranicenjima, znao je inteligencijom svoje emocije da iznade sasvim razlicite pristupe razlicitim licnostima, da prilagodi svoju brigu svakome od njih. Širi­la se ta linija saradnje i dalje prema nastavnicima i pedagozima mu-zickog širom Beograda i Srbije, kojima je pomagao da „sklope“ hor, da obezbede disciplinu, zainteresuju mlade željne svega drugoga. Mnogim probama sam prisustvovala kao cudu koje se desi kada sta­ne pred nepoznate mlade ljude, njih 20–30, koji ne mogu niti imaju nameru da se umire, koje nastavnik ne može da prizove. Neprija­tnost raste, ali bez ijedne njegove izgovorene reci, možda tiho na­kašljavanje, nikada povišen ton od njega, tempirani pogled veoma specificne temperature koji upucuje odabranom pojedincu u grupi, pocinje sve da se smiruje, odjednom nastaje i tajac, pažnja grupe A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda nasuprot usmerava se na do sada nepoznatog coveka ispred njih, i onda, sasvim lako, kao da nije ni bilo prepreke, uvek bez pretho­dnih objašnjavanja vec direktno, nastavljao bi da radi na osnovama upevavanja, kao da je sve to do tada bilo nešto najlakše, i kao što ce to biti i ono sledece, sve do dolaska do sazvucja, kojima su se i sami ucesnici-izvodaci cudom cudili. Imao je i pomirljivo razumevanje za razne oblike ljudskosti u lju­dima, aktivno introspektivan, posezao je za književnošcu, poezijom, filozofijom, slušajuci druge iz razlicitih epoha, savremenike, njiho­ve teme i rešenja, uceci, stalno u potrazi, (upo)znajuci, tako, i svoje slepe mrlje. I zato nikada nisam cula da je nekome sudio. Izmedu redova sam i mogla da naslutim neku senku ili poluton. Na meni je bilo da te zamke razradim u sebi i za sebe, bez njegovih uputstava o konkretnoj situaciji ili osobi. Ljudi koji su ga poznavali isticu njegov smisao za humor, pa, iako kod kuce zatvoren, zamišljen, skoro usebljen, zaticala sam ga na­smejanog, razgovorljivog, veoma šarmantnog, mada nikada eksta­ticnog, kada je izlazio iz svog kucnog utocišta. U tom kompletu jednog lika posebno mesto zauzima pažnja prema prirodi, njenom vremenu i menama koje nadrastaju privre­menost, kratkocu ljudskog veka (danas smo svedoci da priroda ni izdaleka nije tako bezbedna, pa da ce nadživeti coveka). Voleo je bu-kvalno sve životinje, od mrava, mungosa, crva do sokola i tigra, to su bile moje prve slikovnice – knjige o životinjama (mnoge kompo­zicije za decu je i napisao o životinjama), zadivljen ili osloboden tim svetom pored nas, ljudi. Psima na lancu, konkretno se secam posete jednom manastiru na Fruškoj gori (a vikendom smo, kada god nije bilo nekog koncerta, išli po Srbiji), koji su se negostoljubivo kezili i režali prilazio je, ne jednom, sa mešavinom mirnoce i cvrstine koja ih je potpuno smirivala do trenutka kada bi ih kontrolisano pomilo­vao, pritom im tiho govoreci na uvo. Uspavljivao me je pricajuci mi o brezama i bubamarama bez šminke, jer su jedinstveni i neophodni svetu i jedni drugima takvi kakvi su. Otuda i njegova zainteresovanost za teme i ideje istocnjacke fi­lozofije u stvaralackom opusu (kompozicije na tekst haikua), kao i teme smrti („In vse je nic… Srecko Kosovel rece…“), razmišljanja Iva Andrica, Eudenija Montalea…, teme rezignacije, ocajanja kao „bolesti na smrt“ (kucna literatura, Kjerkegor), ali i životne radosti. Kopao je, tragao je, široko. Od ushicenja nad svim oblicima života, preko sentimentalne ganutosti, prepuštanja u razumevanje ljud­skog do dubokih psiholoških i emotivnih meandara… Zlatan Vauda je strasna i od skoro nepomirljivih materijala složena fasetna lic-nost, koja je taj svoj opus i registre složenosti cuvala za trenutke sa­moce i stvaralaštva, ujedno nalazeci nacine i socijalne alate da bude prihvatljiv, razumljiv, jednostavan, obican. Razvijenim instinktom i mudrošcu cuvao se da ne kompromituje razmetljivošcu svoja so-norna komešanja, neprijatna pitanja i neprijatne odgovore, koji su zakljucani i na uvidu – u njegovom kompozitorskom delu. Izvan gungule i obaveza dana, nocu, na odmorima, rano ujutro, oko 4 sata, odvajao se od svega okolo, što je za stvaraoca dragocen dar – ta sposobnost prekida, nedostupnosti, cak surovost zatvaranja za sve drugo, otvarajuci se, na miru, do krajnjih pitanja i htonskih, melanholicnih, sentimentalnih raspoloženja, njihovih ulancavanja, preklapanja, mimoilaženja, tražeci liniju izlaza. Po recima Ivane Trišic (Savez kompozitora Srbije), „Hrlio je ka ljudima“, uvek spreman da podigne slušalicu, da odgovori na sve po­zive i ponudi strucnu pomoc i amaterima, i mladim muzicarima, do onih koji nisu duboko u materiji, nauštrb vremena za svoje stvarala­štvo i svoj odmor, izvan ekonomije – „Šta ja imam od toga?“ Ljiljana Tomkovic, koja je svoj radni vek sinhrono provela sa njim u Radio Beogradu, iznenadila me je konstatacijom posle njegove smrti: „Ni­su ga razumeli.“ Privrženost clanova Decjeg hora bila je i jeste i da­nas konstantna i skoro se da opipati. Nije pripadao klanovima stru­ke, bar tako se ispostavilo. Sa pomirenošcu neke više koncentracije i bez imalo ozlojedenosti, rekao bi da kulturni kliše malih kultura odreduje da posle smrti autora više skoro i nema mesta za njega u novim protokolima i rasporedima. Divio se drugima, njihovim delima, vrednoci, uspesima. Otvore-no i bez zadrške. Istrajan, tvrdoglav da svoju stazu uzbrdo ne prekine, vec skoro sasvim slep i nad zadnjim ponorom, a da to drugi nisu znali, do sa­mog pada povlacio je uredne linije u notnom sistemu, organizovao nove strukture, nalazio i udubljivao se u još neke kreativne formu­lacije emocija i ljudskog doživljaja, zapocinjao i tada nove stranice kompozicija, odlazio, voden obecanjem koje je dao, na žirije, probe i koncerte, da bi slušao mlade, zaljubljenike i posvecenike i pisao o njima, mislio i govorio o njima, uvek na mestu gde je muzika, rad i ljudi. A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda Crkva Svetog Petra, Beograd, 1991. Deset godina od njegove smrti. Talentovan i za život. Znam njegovu tužnu stranu, rane o kojima je cutao i prihvatio ih, prisutna neizgovorenom da se ne posustane i da se sagnem ka zakutcima, slepim uglovima, zanemarenom, nevidljivom, a vre­dnom. Kroz jednostavnost izvan blaziranosti. Videla sam ga ljutog, ali ne besnog, videla sam ga razocaranog, a postojanog. Videla sam ga bespomocnog, a da nas je tada neko gledao sa strane, ugledao bi prizor kako se na podu valjamo od smeha, jer je tragicnu situaciju preveo u komicnu, jer, bez ijedne suvišne reci o tome, i sam je bio primer da u nama jeste i ima – sve i svega. I tada kada se to zaista desilo, taj otac, koji nikada preda mnom nije pokazivao da je u bilo kom trenutku bez rešenja, bez izlaza, jer ce izlaz uvek sam naci ne pominjuci problem, tada je vec bio u svetlosti. Jer je i svoje zadnje sate sabirao kružeci u belini, nepokoren i pomiren u produžetku ne­žnosti i divljine, i to vreme nam je poklonio kao nisku dragocenih vremenskih sekvenci, u kojima je strpljenjem i disciplinom, etikom prisustva i odlaska, gradio taj dogadaj odlaska i razotkrio i rasvetlio sve unazad i unapred. Zlatan i Marija Vauda, Beograd, 1961. A.Sabo, M. Vauda NePOKOŠENI OSMESI, Zlatan Vauda Zlatan i Marija Vauda, Beograd, 1986. Beleške o autorima / Podatki o avtorjih Beleške o autorima Dr Katarina Begovic rodena je 31. 8. 1987. godine u Beogradu, gde je završila osnovnu i srednju školu. Diplomirala je (2011) i masterirala (2012) na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Na istom fakultetu odbranila je doktorsku disertaciju „Frazeologizmi sa komponentom živ na srpskom i južnoslovenskom govornom prostoru: dijahronijski i sinhronijski aspekt“ (2020). Do sada je ucestvovala na jednom nacionalnom skupu i 12 medunarodnih naucnih skupova i objavila ukupno 17 radova. Oblasti interesovanja: istorija srpskog jezika, istorijska leksikologija, istorijska frazeologija, etnolingvistika. Zaposlena je na Katedri za srpski jezik sa južnoslovenskim jezicima na predmetima iz oblasti Istorija srpskog jezika. Mag. Psih. Dejan Georgiev, se je leta 1981 rodil v Ljubljani, dodiplomsko se je izobraževal v Nišu, podiplomsko izobraževanje na mnogih podrocjih pa koncuje v Sloveniji. Vrsto let se ukvarja z interdisciplinarnim podrocjem humanistika in družboslovje,posebej ga zanima vprašanje bolecine.Vspecializirani ambulanti za psihofizikalno preucevanje bolecine sodeluje pri inovativnem raziskovalnem delu, kjer v okviru svoje doktorske raziskave najde dovolj psiholoških izzivov. Dokoncuje doktorski študij na Oddelku za psihologijo Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, tesno pa je vpleten v transdisciplinarno razvojnoraziskovalno delo skupine znanstvenih zanesenjakov in raziskovalno delo Katedre za fizikalno medicino in rehabilitacijo Medicinske fakultete Univerze v Ljubljani. Bil je med pobudniki in zacetniki mnogih sodobnih znanstveno-raziskovalnih združenj, kjer uspešno deluje še danes. Svoje raziskovalno in razvojno delo objavlja v razlicnih publikacijah, sodeluje tudi pri njihovem urejanju. Posebej so mu v izziv sodobni nacini publiciranja, kjer s sodelavci ubira razlicne in vedno bolj »digitalno« vezane poti, ki pa so vedno povezane s clovecnostnim delom za posameznika in skupnost. Darko Ilin je roden 12. juna 1996. godine u Smederevu. Završio je društveno-jezicki smer Prve kragujevacke gimnazije, a godine 2020. diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, smer Srpska književnost i jezik sa komparatistikom. Tokom studija pohadao je uporedne studije slovenackog jezika na Filološkom fakultetu. Trenutno je student master studija na modulu Kulture u dijalogu na Filološkom fakultetu u Beogradu i na modulu Slovenistika – smer nauka o književnosti na Fakultetu za humanistiku Univerziteta u Novoj Gorici. Tokom studija dva puta bio .. polaznik Seminara slovenackog jezika, književnosti i kulture, a jednom je bio ucesnik seminara za književne prevodioce koji organizuje Javna agencija za knjigu Republike Slovenije. Polja njegovog interesovanja su slovenacka i postjugoslovenske književnosti, kao i studije kulture Jugoslavije. Bavi se strucnim i književnim prevodenjem sa slovenackog jezika, kao i predavanjem slovenackog jezika. Sa slovenackog na srpski preveo je monografiju Kao lopov u noci Slavoja Žižeka. Dr Ivana Kronja je filmolog i teoreticarka kulture i medija. Objavila je više strucnih radova i nastupala na više konferencija i seminara u zemlji i inostranstvu. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala (2010) na Fakultetu dramskih umetnosti – FDU u Beogradu. Bila je stipendista Britanske vlade za doktorsko istraživanje na Univerzitetu Oksford, UK (2002-3) i gostujuca predavacica na Univerzitetu u Becu (2009 i 2013). Clanica je Srpskog ogranka Fipresci i Srpske filmske akademije – AFUN. Profesor je na Odseku za umetnost i dizajn Visoke poslovne akademije u Beogradu. Aktivno se bavi filmskom kritikom u regionu i saraduje na više filmskih festivala u Srbiji. Dr Tjaša Markežic, rojena leta 1986 v Mariboru, je septembra 2010 zakljucila univerzitetni študij slovenskega jezika s književnostjo in študij zgodovine na Filozofski fakulteti Univerze v Mariboru. Izobraževanje je nadaljevala na podiplomskem študiju na omenjeni fakulteti, smer Slovenski jezik – sinhronija, in marca 2019 zagovarjala doktorsko disertacijo Feminativi v slovenskem jeziku. Od septembra 2012 je na Prvi gimnaziji Maribor zaposlena kot profesorica slovenšcine. Sodelovala je pri dvoletnem projektu Zavoda za šolstvo E-šolska torba, od septembra 2017 pa je vkljucena v projekt Slovenšcina na dlani v izvedbi Univerze v Mariboru. Rezultate svojega znanstvenoraziskovalnega dela je objavila v vec znanstvenih in strokovnih clankih, svoje ugotovitve pa je predstavila tudi na vec mednarodnih konferencah in slavisticnih kongresih. Beleške o autorima Prof. dr Duška Meh, doktorica medicine, se je leta 1964 rodila v Slovenj Gradcu, kjer je dokoncala osnovno šolo, gimnazijo v Ravnah na Koroškem in fakulteto na Medicinski fakulteti Univerze v Ljubljani. Tam je tudi zaposlena (na Katedri za fizikalno medicino in rehabilitacijo v okviru Univerzitetnega rehabilitacijskega inštituta Soca, Ljubljana). Ukvarja z mnogimi podrocji, najvec z nevrologijo in z dokaj zanemarjenim podrocjem -obcutljivostjo. Zaradi inovativnega pristopa je njeno delo transdisciplinarno in povezano z mnogimi izzivi. Zelo pomembno je razumevanje »drugacnosti« (tudi »oviranosti«), kjer s sodelavci in prijatelji utira nove poti za vse, ki samostojno ne upajo ali ne znajo stopiti na pot v t.i. »normalnost«. Ceni medsebojno povezovanje in priznavanje celostnih pristopov, kjer je zelo pomembno upoštevanje kognicije. Je med zanesenjaki, ki verjamejo, da je znanost lahko zanimiva za vse, in je tudi zato med pobudniki in zacetniki vec danes že zelo uveljavljenih strokovnih ter znanstveno-raziskovalnih združenj. Izsledke svojega dela objavlja sama ali, raje, skupaj s kolegi in sodelavci v razlicnih publikacijah. Veckrat je tudi njihova urednica. Vcasih zavije v literarne vode in objavi posamezna dela, sama ali v skupini. Prof. dr Marija Mitrovic (rojena Glešcic) je redna profesorica slavistike v pokoju. Šolala se je v Beogradu in Ljubljani. Do leta 1993 je poucevala slovensko književnost v Beogradu, kjer je (leta 1988) dosegla naziv redne profesorice. Leta 1993 je zmagala na razpisu za izrednega, leta 2001 pa za rednega profesorja slavistike na Humanisticni fakulteti Tržaške univerze. Raziskovalni interes prof. Mitrovic je bil usmerjen najprej na zgodovino literature bližnjih, in vendarle razlicnih literatur (slovenske, hrvaške, srbske). Bila je med ustanovitelji in eden od urednikov znanstvene revije Književna istorija (1968–1991), objavila je zgodovino slovenske književnosti, najprej v srbšcini (Pregled slovenacke književnosti, 1995) in potem predelano tudi v nemšcini (Geschichte der slowenischen Literatur, Klagenfurt, 2001). V zadnjem desetletju jo razen tehnicno-literarnih zanima predvsem kulturalna, antropološka in komparatisticna problematika. Ukvarja se s podobo Trsta v srbski književnosti (Sul mare brillavano vasti silenzi, 2004), kakor tudi s sledmi srbske kulture v Trstu: Svetlost i senke. Kultura Srba u Trstu (Beograd, 2007) in Cultura serba a Trieste (Lecce, 2009). Skupaj z Bojanom Mitrovicem je objavila tudi knjigo Storia della cultura e della letteratura serba (Argo, Lecce 2015). Marija Mrvoševic. Rodena .. 1992. godine u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, trenutno na Univerzitetu u Melburnu (Australija) pohada kurs Master kreativnog pisanja, izdavaštva i uredništva. Radi u oblasti kreativne industrije i bavi se pisanjem poezije. Doktorand Milica Poletanovic rodena je 5. juna 1987. godine u Vrbasu, Republika Srbija. Osnovnu školu završila je u Crvenki, a gimnaziju (društveni smer) u Vrbasu. Studije Opšte lingvistike na Filološkom fakultetu u Beogradu upisala je 2006.godine,a 2010.diplomirala.Tokom osnovnih studija je u više navrata bila na strucnim usavršavanjima na Univerzitetu u Ljubljani. Bila je i stipendista Univerziteta u Ljubljani, Filozofskog fakulteta. U periodu od 2011. do 2019. ucestvovala je na mnogim seminarima, konferencijama i obukama u Velikoj Britaniji, Sloveniji i Srbiji. U Pokrajinskom sekretarijatu za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice u Novom Sadu, 2014. godine, položila je ispit za stalnog sudskog tumaca za slovenacki jezik. Nakon višegodišnjeg iskustva u okviru poducavanja slovenackog jezika kao stranog 2014. godine izdala je udžbenik za ucenje slovenackog jezika kao stranog (za osnovni nivo) Slovenšcina brez meja. Drugo izdanje udžbenika objavljeno je 2019.godine.Od 2015.do danas radi kao predavac za slovenacki i engleski jezik u svojim privatnim školama za ucenje stranih jezika Infinitiv v Beogradu. Helena Rill nakon završenih studija istražuje, radi, obrazuje se i usavršava iz oblasti usmenih istorija, pomirenja i geštalt psihoterapije, a posebno je zanimaju licni narativi. Koautorica i autorica je više publikacija koje se odnose na usmene istorije, mirovni rad i jogu, medu kojima se izdvajaju, u izdanju CNA: Slike tih vremena: životne price veterana/veteranki i clanova/clanica njihove porodice u koautorstvu sa T. Šmidling (2010), Na tragu podunavskih Nemaca u Vojvodini sa M. Stojcic (2018), Dvadeset poticaja za budenje i promenu, sa T. Šmidling i A. Bitoljanu (2007). Živi i radi u Beogradu. Prof. dr Anica Sabo, rodena je u Beogradu (1954). Diplomirala je (1980) i magistrirala (1986) na Fakultetu muzicke umetnosti u Beogradu – Odsek kompozicija, i na istom fakultetu završila dve godine studija na odseku za duvacke instrumente (fagot). Septembra 2014. godine odbranila je doktorsku disertaciju pod nazivom Ispoljavanje simetrije Beleške o autorima u muzickom obliku – pitanja metodologije analize na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, odsek za Teoriju umetnosti i medije. Nalazi se u zvanju redovnog profesora na Katedri za muzicku teoriju FMU u Beogradu. Radila je i na drugim visokoškolskim ustanovama u zemlji i okruženju.Njeno angažovanje podjednako je usmerena na kompoziciju i muzicku teoriju. Kao kompozitorka primarno je okrenuta kamernom zvuku. U novije vreme njena inspiracija je sve cešce tekst. Težište rada u oblasti muzicke teorije i analize usmereno je na razlicite aspekte muzicke forme. Posebno se bavi pitanjem ispoljavanja simetrije u muzickom toku, a važno mesto u njenom radu zauzima proucavanje srpske muzike. Dr Lada Stevanovic (1974) rodena je u Zagrebu,školovala se u Beogradu i doktorirala u Ljubljani 2008. U periodu od maja do septembra 2009. godine radila je postdoktorski projekat pod nazivom Ancient Drama in Contemporary Theatre, Cinema and Literature (Anticka drama i savremeno pozorište, film i književnost) na Univerzitetu u Edinburgu, u institutu IASH (Institute for Advanced Studies in the Humanities, University of Edinburgh). Zaposlena je u zvanju više naucne saradnice u Etnografskom institutu SANU u Beogradu. Ucestvovala je na nekoliko domacih i medunarodnih projekata, a rukovodila je bilaterlanim projektom sa Slovenijom Srbi i Slovenci: migranti, manjina, kolektivni identitet i pamcenje. U istraživanjima kombinuje savremene antropološke teme i teme iz oblasti istorijske antropologije i antropologije antike. Objavila je dve monografije: Laughing at the Funeral: Gender and Anthropology in the Greek Funerary Rite (EI SANU 2008) i Antika i mi(t) (EI SANU, KARPOS 2020). Andrej Strehovec (1978, Slovenija) je pooblašceni arhitekt, kritik/ recenzent, neodvisni kustos, mednarodni selektor, žirant, teoretik, inter-medijski designer, scenograf, diplomant Fakultete za Arhitekturo Univerze v Ljubljani. S projektiranjem arhitekture se profesionalno ukvarja od leta 2004. Nacrtuje predvsem javne zgradbe, stanovanjske hiše, interierje, med drugim je avtor nagrajenih arhitekturnih in urbanisticnih natecajev. Kot arhitekturni kritik je od leta 2010 objavljal vrevijah s podrocja arhitekturne teorije (Piranesi magazine,DaNS,Hiše, AB), na radiju in internetu ter gostoval kot predavatelj v umetniških centrih in na fakultetah. Mednarodno je aktiven na podrocju inter-medijskih projektov, kjer deluje na preseku med humanisticnimi vedami, znanostjo, tehnologijo in scenografijo, pri cemer uporablja principe kapsularnega oblikovanja. Ti projekti so bili razstavljeni v galerijah in umetniških centrih v Sloveniji, na Hrvaškem, v Srbiji, Italiji, Nemciji, na Ceškem, v Avstriji (Zlata Nika – PRIXARS 2017), Angliji, Izraelu itd. Je clan Upravnega odbora Društva arhitektov Novega Sada in od leta 2015 živi in dela med Slovenijo in Srbijo. Je prejemnik visoke arhitekturne nagrade Zlati svincnik 2019, ki jo za odlicno izvedbo podeljuje Zbornica za arhitekturo in prostor Slovenije (ZAPS) ter nacionalni selektor za mednarodno arhitekturno nagrado Piranesi. Marija Vauda je rodena 1961. godine u Beogradu. Diplomirala na Fakultetu primenjenih umetnosti, katedra za vajarstvo, 1986. u Beogradu. Clan ULUS-a. Ima status samostalnog umetnika. Izlagala na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Izražava se u razlicitim medijima: skulptura, slika, image, web radovi, crtež, performans, hepening, ambijent, video; tekstovi o umetnicima, umetnosti kulturi, pedagoški rad. Od 1999. godine zajedno sa Nikolom Pilipovicem deluje kroz umetnicki projekat MANIK. U okviru Društva Slovenaca u Beogradu i Nacionalnog saveta slovenacke narodne manjine, sa Nikolom Pilipovicem, izmedu ostalih aktivnosti, vodi Radionicu crtanja i slikanja, ucestvuje u projektima Znameniti Slovenci u Beogradu i casopis Slovenika. Saša Verbic (rod. 1948) studirao je u Ljubljani na Fakultetu za opštu hemijsku tehnologiju (Fakultet za splošno kemijsko tehnologijo in naravoslovje). Diplomirao je 1972. godine i do 1974. godine radio u privredi. U državnoj administraciji SFRJ – Saveznom ministarstvu za unutrašnje poslove, radio je kao specijalni savetnik (1974–1992), a potom, ponovo u privredi (1992–2003). Veci deo života proveo je u sportu – veslanje. Posle deset godina aktivne takmicarske karijere nastavio je da se bavi organizacijom takmicenja i sudenjem. Bio je predsednik Veslackog saveza Beograda i predsednik sudijske komisije Veslackog saveza Srbije. Kao medunarodni sudija ucestvovao je na svetskim, evropskim i balkanskim šampionatima, a na Olimpijskim igrama u Londonu (2012), zastupao je Republiku Srbiju. Aktuelni je predsednik Društva Slovenaca u Beogradu – Društva Sava (od 2011) i Nacionalnog saveta slovenacke nacionalne manjine (od 2014). Dr Ivana Vuksanovic (1963) je docent na Katedri za muzicku teoriju Fakulteta muzicke umetnosti u Beogradu. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Odseku za muzikologiju istog fakulteta. U naucno­istraživackom radu bavi se savremenom srpskom muzikom, istorijom muzicke teorije,analizom muzicke forme i popularnom kulturom.Autor je dve knjige,Aspekti i preznacenja elemenata trivijalnih žanrova u srpskoj muzici XX veka (Beograd, FMU, 2006) i Humor u srpskoj muzici XX veka (Beograd, FMU, 2016), kao i brojnih tekstova objavljenih u tematskim zbornicima, casopisima za muzikologiju i muzicku teoriju. Ucestvovala je na medunarodnim i nacionalnim simpozijumima i bila je saradnik je na više naucnih projekata finansiranih od strane Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije. Izdavacki savet i lista recenzenata: imena i afilijacije / Svetovalni odbor in seznam recenzentov: imena in afiliacije Medunarodni izdavacki savet / Mednarodni svetovalni odbor Prof. dr Jurij Bajec, Univerzitet u Beogradu, Ekonomski fakultet, Srbija Dr Jadranka Đordevic Crnobrnja, Etnografski institut SANU, Beograd, Srbija Dr. Zdenka Petermanec, Univerzitetna knjižnica Maribor, Slovenija Prof. dr Vesna Polovina, Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, Srbija Dr Mladena Prelic, Etnografski institut SANU, Beograd, Srbija Dr. Nataša Rogelja, ZRC SAZU, Inštitut za slovensko izseljenstvo in migracije, Ljubljana, Slovenija Prof. dr. Alojzija Zupan Sosic, Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Slovenija Recenzenti / Recenzija Dr Nina Aksic, Etnografski institut SANU, Beograd, Srbija Dr Ervina Dabižinovic, ANIMA Centar za žensko i mirovno obrazovanje, Kotor, Crna Gora Prof. dr. Miro Denišlic, Univerza v Ljubljani, Medicinska fakulteta, Slovenija Prof. dr Vesna Krajišnik, Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, Srbija Dr Miroslava Lukic Krstanovic, Etnografski institut SANU, Beograd, Srbija Prof. dr Sonja Marinkovic, Univerzitet umetnosti u Beogradu, Fakultet muzicke umetnosti, Srbija Prof. dr Dragana Mrševic-Radovic, Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, Srbija Dr Mladena Prelic, Etnografski institut SANU, Beograd, Srbija Msr Nejc Robida, Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Slovenija Doc. dr Nevena Vujoševic, Univerzitet u Kragujevcu, Filološko­ umetnicki fakultet, Srbija Dr Nataša Vulovic Emonts, Institut za srpski jezik SANU, Beograd, Srbija Dr. Marijanca Ajša Vižintin, ZRC SAZU, Inštitut za slovensko izseljenstvo in migracije, Ljubljana, Slovenija Prof. dr. Alojzija Zupan Sosic, Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Slovenija Prof. dr. Zvonka Zupanic Slavec, Univerza v Ljubljani, Medicinska fakulteta, Slovenija Politika casopisa / Journal policy Politika casopisa Casopis Slovenika: casopis za kulturu, nauku i obrazovanje (dalje Slovenika) izlazi godišnje u režimu otvorenog pristupa. U casopisu Slovenika objavljuju se strucni i naucni radovi iz oblasti kulture, nauke, obrazovanja, arhivistike, umetnosti, te likovnog i literarnog stvaralaštva autora koji se tim oblastima bave, a odnose se na život i delovanje slovenacke nacionalne manjine u Srbiji, odnosno – na slovenacku populaciju koja živi i boravi u Srbiji. Kategorije radova koji se dostavljaju mogu biti sledece: originalni naucni rad, pregledni rad, naucna kritika / kritika, polemika, saopštenje, grada, osvrt, prikaz, hronika, bibliografija, preuzet rad, preveden rad, kao i intervjui sa zna-cajnim osobama. U casopisu mogu da se objavljuju i radovi studenata slove­nackog jezika i drugih disciplina, koji po svome sadržaju odgovaraju tematici casopisa. Mogu se objavljivati i specijalni brojevi casopisa sa posebnom tematikom i gostujucim urednikom, kao i tekstovi napisani po pozivu, posveceni izabranoj temi broja. Radovi mogu biti napisani na slovenackom ili srpskom jeziku (cirilica / la-tinica). Naslov rada, apstrakt i kljucne reci Slovenika objavljuju na srpskom, slovenackom i engleskom jeziku. Obaveze urednika Glavni urednik casopisa Slovenika donosi konacnu odluku o tome koji ce se rukopisi objaviti. Urednik se prilikom donošenja odluke rukovodi uredivackom politikom, vodeci racuna o zakonskim propisima koji se odnose na klevetu, kršenja autorskih prava i plagiranje. Urednik ne sme imati bilo kakav sukob interesa u vezi sa podnesenim ruko­pisom. Ako takav sukob interesa postoji, o izboru recenzenata i sudbini rukopi­sa odlucuje uredništvo. Pošto je identitet autora i recenzenata nepoznat drugoj strani, urednik je dužan da tu anonimnost garantuje. Urednik je dužan da sud o rukopisu donosi na osnovu njegovog sadržaja, bez rasnih, polnih / rodnih, verskih, etnickih ili politickih predrasuda. Urednik ne sme da koristi neobjavljen materijal iz podnesenih rukopisa za svoja istraživanja bez pisane dozvole autora. Obaveze autora Autori garantuju da rukopis predstavlja njihov originalni doprinos, da nije objavljen ranije i da se ne razmatra za objavljivanje na drugom mestu. Autori garantuju da prava trecih lica nece biti povredena i da izdavac nece snositi nikakvu odgovornost ako se pojave bilo kakvi zahtevi za naknadu štete. Autori snose svu odgovornost za sadržaj podnesenih rukopisa i validnost rezultata, i moraju da pribave dozvolu za objavljivanje podataka od svih strana ukljucenih u istraživanje. Autori koji žele da u rad ukljuce slike ili delove teksta koji su vec negde objavljeni dužni su da za to pribave saglasnost nosilaca autorskih prava i da prilikom podnošenja rada dostave dokaze da je takva saglasnost data. Materi­jal za koji takvi dokazi nisu dostavljeni smatrace se originalnim delom autora. Autori garantuju da su kao autori navedena samo ona lica koja su znacajno doprinela sadržaju rukopisa, odnosno da su sva lica koja su znacajno doprinela sadržaju rukopisa navedena kao autori. Autori se moraju pridržavati etickih standarda koji se odnose na naucno­istraživacki rad i rad ne sme biti plagijat.Autori garantiju i da rukopis ne sadrži neosnovane ili nezakonite tvrdnje i ne krši prava drugih. U slucaju da autori otkriju važnu grešku u svom radu nakon njegovog obja­vljivanja, dužni su da momentalno o tome obaveste urednika ili izdavaca i da sa njima saraduju kako bi se rad povukao ili ispravio. O recenziranju Slovenika primenjuje postupak dvostranog anonimnog recenziranja, gde je identitet recenzenata nepoznat autorima, a identitet autora nepoznat recen­zentima. Cilj recenzije je da uredniku pomogne u donošenju odluke o tome da li rad treba prihvatiti ili odbiti i da kroz proces komunikacije sa autorima poboljša kvalitet rukopisa. Prispele rukopise iz kategorija naucnih i stucnih radova urednik najpre upucuje na predrecenziju Redakciji, koja utvrduje da li je tekst u skladu sa po­litikom casopisa. Prispele radove, odobrene od strane Redakcije, glavni urednik šalje dvojici strucnjaka za naucnu oblast kojom se odredeni rad bavi, i uz rad dostavlja recenzentski obrazac. Recenzentski obrazac sadrži niz pitanja na koja treba odgovoriti, a koja recenzentima ukazuju na to koji su to aspekti koje treba sagledati kako bi se donela odluka o objavljivanju rukopisa. U završnom delu obrasca recenzenti moraju da navedu svoja zapažanja i predloge kako da se podneti rukopis poboljša; dati komentari šalju se autorima, bez navodenja imena recenzenata, radi unošenja potrebnih ispravki. Rok za ispravke radova je 10 dana od datuma slanja recenzije autoru. Autor odlucuje da li ce postupiti ili ne po uputstvima recenzenata i o tome obaveštava Redakciju, a Redakcija donosi konacnu odluku u pogledu objavljivanja rada. Ako odluke dvaju recenzenata nisu iste (prihvatiti / odbaciti), glavni ured­nik može da traži mišljenje drugih recenzenata. Konacan izbor recenzenata spada u diskreciona prava urednika. Recenzentski list recenzentu šalje sekretar redakcije Slovenika. Recenzent je dužan da u roku od tri nedelje dostavi gotovu recenziju rada. Izbor recenzenata spada u diskreciona prava urednika. Recenzenti moraju da raspolažu relevantnim znanjima u vezi sa oblašcu kojom se rukopis bavi i ne smeju biti iz iste institucije kao autor, niti to smeju biti autori koji su u skorije vreme objavljivali publikacije zajedno (kao koautori) sa bilo kojim od autora podnesenog rada. Recenzent ne sme da bude u sukobu interesa sa au­torima ili finansijerom istraživanja. Ukoliko postoji sukob interesa, recenzent je dužan da o tome momentalno obavesti urednika. Recenzent koji sebe smatra Politika casopisa nekompetentnim za temu ili oblast kojom se rukopis bavi dužan je da o tome obavesti urednika. Recenzija mora biti objektivna. Komentari koji se ticu licnosti autora sma­traju se neprimerenim. Sud recenzenata mora biti jasan i potkrepljen argu­mentima. Recenzenti evaluiraju radove u odnosu na uskladenost teme rada sa profilom casopisa, relevantnost istraživane oblasti i primenjenih metoda, originalnost i naucnu relevantnost podataka iznesenih u rukopisu, stil naucnog izlaganja i opremljenost teksta naucnim aparatom. Plagijarizam Plagiranje, odnosno preuzimanje tudih ideja, reci ili drugih oblika kreativ­nog izraza i njihovo predstavljanje kao svojih predstavlja grubo kršenje nauc­ne etike. Plagiranje može da ukljucuje i kršenje autorskih prava, što je zakonom kažnjivo. Plagijat obuhvata sledece: • doslovno ili gotovo doslovno preuzimanje ili smišljeno parafraziranje (u cilju prikrivanja plagijata) delova tekstova drugih autora, bez jasnog ukazi­vanja na izvor ili obeležavanja kopiranih fragmenata (na primer, korišcenjem navodnika); • kopiranje slika ili tabela iz tudih radova bez pravilnog navodenja izvora i/ ili bez dozvole autora ili nosilaca autorskih prava za njihovo korišcenje. Rukopisi kod kojih postoje jasne indicije da se radi o plagijatu bice auto-matski odbijeni. Ako se ustanovi da je rad koji je objavljen u casopisu Slovenika plagijat, rad ce biti opozvan, a od autora ce se zahtevati da upute pisano izvi­njenje autorima izvornog rada i prekinuce se saradnja sa autorima plagijata. Otvoreni pristup Casopis Slovenika je dostupan u režimu otvorenog pristupa. Clanci ob-javljeni u casopisu mogu se besplatno preuzeti sa sajta casopisa i koristiti u skladu sa licencom Creative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija (http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/) Casopis Slovenika ne naplacuje APC (Article Processing Charge). Samoarhiviranje Casopis Slovenika omogucava autorima da deponuju kako prihvacenu (re-cenziranu, Author’s Post-print) verziju rukopisa, tako i finalnu, objavljenu verzi­ju rada (Publisher’s version/PDF) u PDF formatu u institucionalni repozitorijum nekomercijalne baze podataka, da pomenute verzije objave na licnim veb stra­nicama, ili na sajtu institucije u kojoj su zaposleni, a u skladu sa odredbama licence Creative Commons AutorstvoNekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija (http://creativecommons.org/licenses/by-ncnd/3.0/rs/), u bilo koje vreme na­kon objavljivanja u casopisu. Pri tome se moraju navesti DOI oznaka clanka u formi interaktivnog linka, izdavaci, kao nosioci autorskih prava, i ostali biblio­grafski podaci o clanku. Autorska prava Kada je rukopis prihvacen za objavljivanje, autori prenose autorska prava na izdavaca potpisivanjem Ugovora o prenosu autorskih prava, koji se može pre­uzeti sa sajta Nacionalnog saveta. Uputstvo za slanje rukopisa Rukopisi se šalju elektronskom poštom (kao Word dokument) na adresu Redakcije: nacionalnisvet@gmail.com. Rok za predaju radova je 1. jul. Prilikom podnošenja rukopisa autori garantuju da rad koji se podnosi nije vec objavljen (osim u formi apstrakta na nekom skupu, ili kao deo nekog obja­vljenog predavanja, preglednog rada ili teze); da se ne razmatra za objavljiva­nje kod drugog izdavaca ili u okviru neke druge publikacije; da je objavljivanje odobreno od strane svih koautora, ukoliko ih ima, kao i, precutno ili eksplicitno, od strane nadležnih organa u ustanovi u kojoj je izvršeno istraživanje. Prilikom slanja rukopisa, autori treba obavezno da navedu: ime i prezime, instituciju u kojoj rade, e-mail adresu. Ukoliko ima više autora, za svakog auto-ra treba navesti sve tražene podatke. Uz rukopis teksta treba obavezno poslati naslov, apstrakt i kljucne reci, tekst zahvalnosti, reference, spisak tabela, spisak ilustracija. Pozicije slika i ta­bela treba obeležiti u tekstu (slike i tabele ne treba inkorporirati u datoteku koja sadrži rukopis; one se dostavljaju kao posebne datoteke u odgovarajucim formatima). Autori koji šalju prilog na srpskom / slovenackom jeziku mogu sami oda­brati da li žele da im objavljeni clanak bude na latinicnom ili cirilicnom pismu, tako što ce tekst poslati otkucan odgovarajucim pismom. Svi rukopisi prihvaceni za štampu prolaze lekturu i korekturu, a autori uno­se potrebne lektorske i korektorske izmene najkasnije u roku od 10 dana od prijema lektorisanog rukopisa. Apstrakt ne treba da bude duži od 200 reci i treba da sadrži kratak pregled metoda i najvažnije rezultate rada, tako da se može koristiti prilikom indeksi­ranja u referentnim periodicnim publikacijama i bazama podataka. U apstraktu ne treba navoditi reference. Apstrakt treba dostaviti na srpskom, slovenackom i engleskom jeziku. Kljucne reci (najviše njih 5) navode se u posebnom redu iza apstrakta. Kljucne reci moraju biti relevantne za temu i sadržaj rada. Dobar izbor kljuc­nih reci preduslov je za ispravno indeksiranje rada u referentnim periodicnim publikacijama i bazama podataka. Kljucne reci treba navesti na srpskom, slo­venackom i engleskom jeziku. Nacin formatiranja, kategorije i obim rukopisa Autori su dužni da se pridržavaju uputstva za pripremu radova. Rukopisi u kojima ova uputstva nisu poštovana bice odbijeni bez recenzije. Za obradu teksta treba koristiti Word program. Rukopise treba slati u doc ili docx formatu. Rukopisi se šalju u A4 formatu, font Times New Roman (12pt) sa proredom 1,5. Fusnote su u fontu Times New Roman (10pt), sa proredom 1,0. Struktura Politika casopisa rukopisa može biti sa poglavljima i potpoglavljima. Tip naslova, poglavlja i potpoglavlja, kao i drugo van gore navedenih podataka, autori ne treba sami da formatiraju, vec to cini Redakcija u skladu sa svojim nacinom formatiranja. Upucivanje na broj projekta i njegove finansijere (ukoliko je prilog napisan u okviru naucnog projekta), izraze zahvalnosti i slicne komentare treba navesti. Pasuse treba uvlaciti, a ne razdvajati praznom linijom. Znaci navoda koriste se za citate unutar teksta, a apostrofi za citat u okviru citata. Tabele, grafikoni, sheme, slike i ilustracije treba da budu precizno naslovljeni i numerisani, sa pratecim objašnjenjem. Redakcija zadržava pravo preloma i opreme teksta i ilustracija u skladu sa formatom casopisa. U kategoriji originalnih i preglednih naucnih radova, maksimalan obim rukopisa po broju slovnih mesta sa proredom iznosi: za originalni naucni rad – do 70 000 slovnih mesta; za pregledni rad – do 45 000 slovnih mesta; za naucne kritike i polemike – do 20 000 slovnih mesta; za prikaze – do 10 000 slovnih mesta, za hronike – do 6 000 slovnih mesta; apstrakt – do 200 reci, kljucne reci – do 5. Slike, crteži i druge ilustracije treba da budu dobrog kvaliteta. Graficki prilozi se mogu dostaviti u elektronskom obliku, i to za crteže obavezno kao Line art,u rezoluciji od 600 dpi,a fotografije –u rezoluciji od 300 dpi.Ako autor ugradi graficki prilog u svoj Word dokument, onda on obavezno mora dostaviti isti taj graficki materijal i kao posebne dokumente, u formatu tif, pdf ili jpg. Redakcija zadržava pravo odluke u pogledu fleksibilnosti ovih zahteva u odredenim slucajevima. Pored naucnih i strucnih radova, casopis je otvoren i za razlicite vrste tekstova, pa se i priprema za njihovo objavljivanje razlikuje. Kada su u pitanju grada, komentari, hronike, prikazi, izveštaji, bibliografije i slicni tekstovi, za nji­hovo opremanje nema posebnih zahteva, osim onih tehnicke prirode, koji važe za sve ostale radove. Nacin obaveznog i jedinstvenog citiranja Autori su obavezni da prilikom citiranja i navodenja literature koriste is­kljucivo format Chigaco Manuel of Style – author-date. Detaljnija obaveštenja nalaze se na veb stranici: https://www. chicagomanualofstyle.org/tools_citationguide/citation-guide-2.html • Sve reference u tekstu, fusnotama i literaturi moraju biti na latinici. Za pomoc u transliteraciji preporucujemo autorima sajt: https://www.tran­slitteration.com/transliteration/en/serbian/national/ • Citiranje je unutar teksta. U tekstu se u zagradu stavlja prezime autora i godina izdanja odgovarajuce bibliografske jedinice, bez zareza izmedu prezi­mena autora i godine, a po potrebi se navodi broj stranice, odvojen zapetom, npr. (Pejovic 2008), ili (Pejovic 2008, 37), ili (Kodela i dr. 2006, 25–9). • Spisak literature (referenci) na kraju rada daje se po azbucnom ili abecednom redu prezimena autora. Ukoliko se navodi više bibliografskih jedinica istog autora,koje imaju istu godinu izdanja,one se dodatno oznacavaju malim pocetnim slovima abecede. • Fusnote (napomene) pri dnu strane treba da sadrže manje važne detalje, dopunska objašnjenja, naznake o korišcenim izvorima (poput naucne grade, veb stranica, prirucnika i sl.), ali ne mogu biti zamena za citiranu literaturu. Citiranje nekog autora u fusnoti jednako je nacinu citiranja u tekstu. • Ukoliko postoji, obavezno je stavljanje DOI broja (Digital Object Identi­fier), uz tekst koji se navodi u literaturi. DOI se stavlja na kraju reference, bez obzira da li je tekst preuzet iz elektronskog ili štampanog primerka. Nacini citiranja u spisku literature Knjige (monografije): Ukoliko postoji dva, tri ili više autora, piše se prezime prvog autora, a po-tom se dodaju imena i prezimena ostalih autora. U citiranju u tekstu navodi se samo ime prvog autora i dodaje se skracenica i dr., odnosno et al. Nakon naziva knjige, prvo se navodi mesto izdanja, pa izdavac odvojen dvotackom. Ukoliko ima više izdavaca, oni se odvajaju crticama. Ukoliko ima više mesta izdanja, navodi se samo ime prvog grada. Cvetko, Dragotin. 1952. Davorin Jenko i njegovo doba. Beograd: Naucna knjiga. Đukanovic, Vlado i Maja Đukanovic. 2005. Slovenacko-srpski i srpsko-slove­nacki recnik. Ljubljana: Pasadena. Kodela, Slobodan A., Danijela Stojanovic, Sonja Cvetkovic. 2006. Slovenci muzicari u niškom kraju = Slovenci glazbeniki v Nišu in okolici. Niš: Slovenacka kulturna zajednica „France Prešern”. Urednik monografije ili zbornika radova: Pejovic, Roksanda, ur. 2008. Allegretto giocoso: stvaralacki opus Mihovila Logara. Beograd: Fakultet Muzicke umetnosti. Trebše-Štolfa, Milica, ur. 2001. Slovensko izseljenstvo: zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica. Poglavlje u monografiji ili zborniku radova: Zekovic, Dragomir. 2004. „Svetopolk Pivko (1910–1987)”. U Život i delo srpskih naucnika 9, urednik Vladan D. Đordevic, 287–328. Beograd: Srpska aka-demija nauka i umetnosti. Maricki Gadanski, Ksenija. 2009. „Klasicarska aktivnost Albina Vilhara”. U Anticki svet, evropska i srpska nauka: zbornik radova, urednik Ksenija Maric­ki Gadanski, 208–213. Beograd: Društvo za anticke studije Srbije : Službeni glasnik. Uvod, predgovor i slicni delovi knjige: U tekstu – (Bronner 2005, xiii-xx) Bronner, Simon J. 2005. Introduction to Manly Traditions. The Folk Roots of American Masculinities, edited by Simon J. Bronner, xi-xxv. Bloomington: Indiana University Press. Politika casopisa Clanak u štampanom casopisu: Bižic Omcikus, Vesna. 2003. „Niko Županic v Etnografskem muzeju v Be-ogradu”. Etnolog: glasnik Slovenskega etnografskega muzeja 13 (64): 273–283. Mišic, Darko. 2009. „Starogradanin Odon Vertovšek proslavio stoti roden­dan”. Informator Opštine Stari grad 25: 4. Mihurko Poniž,Katja. 2019. „Vezi Zofke Kveder s srbskim kulturnim prosto­rom“. Slovenika 5: 23-48. https://doi.org/10.18485/slovenika.2019.5.1.1 Clanak u dnevnoj ili periodicnoj štampi, sa imenom autora clanka, ili bez njega: Clanak iz dnevne štampe može biti citiran unutar teksta, bez posebnog navodenja u spisku referenci, na sledeci nacin: „Kao što je Niderkorn napisao u New York Timesu od 20.juna 2002,...”,ili sa napomenom u zagradi posle od­govarajuce recenice (Vecernje novosti, 25. jun 2007). Ukoliko autor želi da izvor stavi u listu referenci, to cini na sledeci nacin: Niederkorn, William S. 2002. A scholar recants on his „Shakespeare” disco­very. New York Times, June 20. Vecernje novosti. 2007. Godine bez traga. Vecernje novosti 25. jun. Prikaz knjige: Radovic, Srdan. 2009. Kontinuirano istraživanje zajednice Srba u Madarskoj. Prikaz knjige (Ni) ovde (ni) tamo: Etnicki identitet Srba u Madarskoj na kraju XX veka Mladene Prelic. Antropologija 7: 161–2. Teza ili disertacija: Denby, P. 1981. The Self Discovered: The Car in American Folklore and Litera­ture. PhD diss. Indiana University. Milenkovic, Miloš. 2006. Teorija etnografije u savremenoj antropologiji (1982­2002). Doktorska disertacija. Univerzitet u Beogradu – Filozofski fakultet. Veb sajt: Veb sajt se navodi unutar tekuceg teksta ili u fusnoti, i obicno se izostavlja iz liste referenci. Ukoliko autor želi da veb stranicu stavi u listu referenci, to može uciniti na sledeci nacin: Howard, Clark. 2001. The True Story of Charyl Chessman. Dostupno na: www. crimelibrary.com/classics3/chessman/index.htm Jedinica iz onlajn baze podataka: Onlajn baze podataka obicno se citiraju u tekstu isto kao i druge reference, a u spisku literature dodaje se njihova veb strana. Primeri: U tekstu – (Cambridge Dictionnary Online) U spisku referenci – Cambridge Dictionnary Online. Dostupno na: http:// dictionary.cambridge.org U tekstu – (ProQuest Information and Learning) U spisku referenci – ProQuest Information and Learning. „Interdisciplinary –Dissertations & Theses”. Dostupno na: http://proquest.umi.com/login/user NAPOMENA: • Recenzija i objavljivanje radova su besplatni. • Autorima ce PDF datoteka koja sadrži njihov prihvaceni rad biti poslata besplatno, elektronskom poštom. • Elektronska verzija rada bice dostupna na internet stranici casopisa, http://slovenci.rs, i može se koristiti u skladu sa uslovima licence Creative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija (http://creative­commons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/). • Prilozi se ne vr.c.ju .utorim.. • Molimo .utore d. pogled.ju, popune i pošalju Redakciji Autorsku izj.vu i Ugovor o prenosu autorskih prava, koji se n.l.ze u impresumu casopisa, n. s.jtu Nacionalnog saveta slovenacke nacionalne manjine. Redakcija Slovenike Politika casopisa Casopis Slovenika: casopis za kulturo,znanost in izobraževanje (v nadaljevan­ju Slovenika) izhaja letno na nacin odprtega dostopa. V casopisu Slovenika se objavlja strokovne in znanstvene prispevke s pod-rocja kulture, znanosti, izobraževanja, arhivistike, umetnosti in likovnega ter književnega ustvarjanja avtorjev, ki se s temi podrocji ukvarjajo, navezujejo pa se na življenje in delovanje slovenske nacionalne manjšine v Srbiji oziroma na slovensko prebivalstvo, ki živi in prebiva v Srbiji. Kategorije poslanih del morajo biti sledece: izvirni znanstveni clanek, pregledni znanstveni clanek, znanstvena kritika / kritika, polemika, novica, ses­tavek, pregled, prikaz, kronika, bibliografija, prevzeti clanek, prevod, kot tudi intervju o pomembnih osebnostih. V casopisu se lahko objavljajo tudi dela študentov slovenskega jezika in ostalih disciplin, ki po vsebini ustrezajo tema­tiki casopisa. Izidejo lahko posebne številke casopisa s specificno tematiko in gostujocim urednikom, kot tudi besedila, napisana kot odziv na povabilo, ki se posvecajo izbrani temi dolocene številke casopisa. Vsi prispevki morajo biti napisani v slovenskem ali srbskem jeziku (cirilica / latinica). Naslov prispevka, povzetek in kljucne besede Slovenika objavlja v srbskem, slovenskem in angleškem jeziku. Dolžnosti urednika Glavni urednik casopisa Slovenika poda koncno odlocitev o tem, kateri ro­kopisi bodo objavljeni. Urednik svoje odlocanje uravnava v skladu z uredniško politiko in pri tem upošteva zakonske predpise, ki se nanašajo na obrekovanje, kršenje avtorskih pravic in plagiatorstvo. Urednik ne sme imeti nikakršnih navzkrižnih interesov v zvezi s predlo­ženim rokopisom. Ce se ti vendarle pojavijo, o izboru recenzentov in o usodi rokopisa odloca uredništvo. Ker je identiteta avtorjev in recenzentov tajna, je urednik dolžan zagotoviti njihovo anonimnost. Urednik je dolžan, da svojo presojo o rokopisu izvede na podlagi njegove vsebine, brez predsodkov, povezanih z raso, spolom, vero, etnicnim poreklom ali politiko. Urednik neobjavljenega materiala iz predloženih rokopisov ne sme upora­bljati za svoja raziskovanja, razen ce za to pridobi dovoljenje avtorja. Dolžnosti avtorjev Avtorji zagotavljajo, da rokopis predstavlja njihov originalni doprinos, da pred tem še ni bil objavljen in da ni predlagan za objavo nekje drugje. Avtorji zagotavljajo, da z njihovim rokopisom niso kršene pravice drugih oseb in da založnik ne nosi nobene odgovornosti, ce se pojavijo kakršnekoli zahteve za nadomestitev škode. Avtorji nosijo vso odgovornost za vsebino predloženih rokopisov in veljav­nost objavljenih podatkov, za katere morajo pridobiti dovoljenje za objavo s strani vseh, ki so v raziskovanje vkljuceni. Avtorji, ki želijo, da prispevek vkljucuje slike ali dele besedila, ki so že bi-li nekje objavljeni, so dolžni pridobiti soglasje nosilca avtorskih pravic in ga predložiti skupaj s predloženim prispevkom. Material, za katerega niso prilože­ni tovrstni dokazi, se smatra za originalno avtorsko delo. Avtorji zagotavljajo, da so kot avtorji navedene samo tiste osebe, ki so pomembno prispevale k vsebini rokopisa, oziroma da so vse osebe, ki so po­membno prispevale k vsebini rokopisa, navedene kot avtorji. Avtorji morajo izpolnjevati eticne standarde, ki se nanašajo na znanstve­noraziskovalno delo, ki ne sme biti plagiat. Avtorji prav tako zagotavljajo, da rokopis ne vsebuje neutemeljenih ali nezakonitih trditev in da ne krši pravic drugih oseb. U primeru, da avtorji po objavi v svojem prispevku odkrijejo pomembno na­pako, so dolžni o tem takoj obvestiti urednika ali založnika in z njim sodelovati, da se prispevek umakne iz publikacije oziroma popravi. O recenzijskem postopku Slovenika upošteva postopek dvostranskega anonimnega recenziranja, pri cemer recenzenta ne poznata identitete avtorja, ta pa ne njune. Cilj recenzije je, da uredniku pomaga pri odlocanju o tem, ali se posamezne prispevke sprej-me ali zavrne, in da prek komunikacije z avtorji izboljša kakovost rokopisov. Prispele rokopise iz kategorij znanstvenih in strokovnih del urednik najprej posreduje v predrecenzijo redakciji, kjer se ugotavlja, ce je besedilo napisano v skladu s politiko casopisa. Prispela dela, odobrena s strani redakcije, glavni urednik nato pošlje dvema strokovnjakoma s podrocja tiste znanosti, s katero se doloceno delo ukvarja, in pri tem predloži recenzijski obrazec. Recenzijski obrazec vsebuje niz vprašanj, na katera je treba odgovoriti in ki recenzenta usmerjajo, katere aspekte je ob sprejemanju odlocitve glede objave rokopisa treba posebej upoštevati.Vzakljucnem delu obrazca morajo recenzenti navesti svoje opazke in predloge, kako bi se predloženi rokopis dalo izboljšati; podane komentarje se z namenom vnašanja potrebnih sprememb brez navedenih imen recenzentov pošlje avtorjem. Rok za predložitev popravljenega besedila je 10 dni od datuma, ko je bila avtorju poslana recenzija. Avtor sam odloca, ali bo upošteval predloge recenzentov ali ne in o tem obvesti redakcijo, na kar redak­cija sprejme dokoncno odlocitev glede objave prispevka. Ce odlocitve dveh recenzentov niso enake (sprejeto / zavrnjeno), glavni urednik lahko za mnenje vpraša druge recenzente. Koncni izbor recenzentov spada med diskrecijske pravice urednika. Recenzijski list recenzentu pošlje poslovni sekretar redakcije Slovenike. Recenzent je dolžan, da v roku treh tednov preda zakljuceno recenzijo dela. Izbira recenzentov je ena od diskrecijskih pravic urednikov. Recenzenti mo-rajo posedovati relevantno znanje s podrocja, s katerim se ukvarja rokopis, ne smejo biti del iste institucije kot avtorji, prav tako pa recenzenti ne morejo biti tisti, ki so v bližnjem casu skupaj s katerim od avtorjev clanka objavili skupno delo (v soavtorstvu). Recenzent ne sme biti v interesnem navzkrižju z avtorji ali financerji raziskave. Ce navzkrižje interesov obstaja, je recenzent dolžan o Politika casopisa tem takoj obvestiti urednike. Recenzent, ki se cuti nekompetentnega za temo ali podrocje, s katerim se ukvarja rokopis, je o tem dolžan obvestiti urednike. Recenzija mora biti objektivna. Komentarji, povezani z avtorjevo osebno­stjo, so neprimerni. Ocena recenzentov mora biti jasna in podprta z argumenti. Recenzenti clanke ovrednotijo glede na skladnost njihove teme s karakterjem casopisa, relevantnost raziskovalnega podrocja in uporabljenih metod, origi­nalnost in znanstveno pomembnost podatkov, ki jih rokopis navaja, stil znan­stvenega predstavljanja in opremljenost besedila z znanstvenim aparatom. Plagiatorstvo Plagiatorstvo oziroma prevzemanje tujih idej, besed ali drugih oblik krea­tivnega izražanja in predstavljanje le-teh kot svojih predstavlja grobo kršenje znanstvene etike. Plagiatorstvo lahko vkljucuje tudi kršenje avtorskih pravic, ki je po zakonu kaznivo. Kot plagiat se obravnava sledece: • dobesedno ali skoraj dobesedno prevzemanje ali namerno parafraziranje (z namenom prikrivanja plagiata) delov besedil drugih avtorjev brez jasnega navajanja njihovega izvora ali oznacevanja kopiranih fragmentov (na primer z znaki za citiranje); • kopiranje slik ali tabel iz tujih del brez pravilnega navajanja njihovega izvora in/ali brez dovoljenja za njihovo uporabo s strani avtorjev ali nosilcev avtorskih pravic. Rokopisi, za katere obstajajo jasni pokazatelji, da so plagiati, bodo avto­matsko zavrnjeni. Ce se ugotovi, da je prispevek, objavljen v casopisu Slovenika, plagiat, bo le ta preklican, od avtorja pa se v tem primeru zahteva, da avtor­jem originalnega besedila pošlje pisno opravicilo, prav tako se z njim prekine sodelovanje. Odprt dostop Casopis Slovenika je dostopen na nacin odprtega dostopa. Clanke, objavl­jene v casopisu, je mogoce brezplacno prevzeti s spletne strani casopisa in koristiti v skladu z licenco Creative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija (http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/). Casopis Slovenika ne zaracunava APC (Article Processing Charge). Samoarhiviranje Casopis Slovenika omogoca avtorjem, da deponirajo tako sprejeto (recen­zirano, Author’s Post-print) kot zakljucno, objavljeno razlicico rokopisa (Pub­lisher’s version/PDF) v PDF formatu v institucionalni repozitorij nekomercialne baze podatkov, da omenjeni razlicici besedila objavijo na osebnih internetnih straneh ali na spletni strani institucije, pri kateri so zaposleni, vendar v skladu z dolocili licence Creative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija (http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/), in sicer kadar­koli po objavi v casopisu. Pri tem so dolžni navesti DOI oznako clanka v obliki interaktivne spletne povezave, založnike kot nosilce avtorskih pravic in ostale bibliografske podatke o casopisu. Avtorske pravice Ko je rokopis sprejet v objavo, avtorji prenesejo svoje avtorske pravice na založnika, in sicer s podpisom Pogodbe o prenosu avtorskih pravic, ki je dosto­pna na spletni strani Nacionalnega sveta. Navodila za pošiljanje rokopisov Rokopise se pošilja po elektronski pošti (v obliki word dokumenta) na nas­lov redakcije: nacionalnisvet@gmail.com. Rok za predložitev prispevkov je 1. julij. S predložitvijo rokopisa avtorji zagotavljajo, da predloženo delo še ni bi-lo objavljeno (razen v obliki povzetka na konferenci ali kot del objavljenega predavanja, preglednega clanka ali teze); da delo ni v obravnavi za objavo pri drugem založniku ali v okviru neke druge publikacije; da je objava odobrena s strani vseh soavtorjev, ce ti obstajajo, tako kot implicitno ali eksplicitno tudi s strani pristojnih organov ustanove, v kateri je potekalo raziskovanje. Ob pošiljanju rokopisov morajo avtorji obezno navesti: ime in priimek, ins-titucijo, kjer so zaposleni, elektronski naslov. Ce je avtorjev vec, je treba vse te podatke navesti za vsakega posamezno. Skupaj z rokopisom besedila je obvezno treba poslati naslov, povzetek in kljucne besede, besedilo zahvale, reference, seznam tabel in seznam ilustracij. Položaj slik in tabel je treba v besedilu oznaciti (slik in tabel ni treba vkljuciti v datoteko z rokopisom; dostavlja se jih v posebni datoteki ustreznega formata). Avtorji, ki pošiljajo besedilo v srbskem / slovenskem jeziku, morajo sami izbrati, ali naj bo njihov clanek objavljen v latinici ali v cirilici, in sicer tako, da pošljejo besedilo, natipkano v želeni pisavi. Vsi rokopisi, sprejeti za tisk, so lektorirani in recenzirani, nakar avtorji v roku 10-ih dni od prejema pregledanega rokopisa vnesejo potrebne lektorske in recenzijske spremembe. Povzetek naj ne bo daljši od 200 besed in naj vkljucuje kratek pregled me-tod ter najpomembnejše ugotovitve dela, in sicer na nacin, da se ga lahko upo­rabi za indeksiranje v referencnih periodicnih publikacijah in bazah podatkov. V povzetku ni treba navajati referenc. Povzetek je treba predložiti v srbskem, slovenskem in angleškem jeziku. Kljucne besede (najvec 5) se navajajo v posebni vrstici pod povzetkom dela. Kljucne besede morajo biti relevantne glede na temo in vsebino dela. Dober izbor kljucnih besed je pogoj za ustrezno indeksiranje dela v referencnih pe­riodicnih publikacijah in bazah podatkov. Kljucne besede je treba navesti v srbskem, slovenskem in angleškem jeziku. Nacin oblikovanja, kategorije in obseg rokopisa Avtorji so dolžni, da se držijo navodil za pripravo prispevkov. Rokopisi, v katerih ta navodila niso upoštevana, bodo brez recenzije zavrnjeni. Za pripravo besedil je treba uporabljati program Word. Rokopise je treba poslati v doc ali docx formatu. Rokopise je treba poslati v A4 formatu, font Times New Roman (12pt) z veli­kostjo razmika med vrsticami 1,5. Opombe naj bodo v fontu Times New Roman Politika casopisa (10pt) z enojnim razmikom med vrsticami. Struktura rokopisa lahko vkljucuje poglavja in podpoglavja. Naslovov, poglavij in podpoglavij, kot tudi vsega os­talega, kar ne spada pod zgoraj navedene dele besedila, avtorji ne oblikujejo, saj to stori redakcija v skladu s svojim lastnim nacinom oblikovanja. Besedilu je treba priložiti navedbo številke projekta in vir njegovega financiranja (ce gre za delo, napisano v okviru znanstvenega projekta), kot tudi zahvalo in podobne komentarje. Odlomke je treba zamakniti, ne pa locevati s praznimi vrsticami. Nareko­vaji se uporabljajo za citate znotraj besedila, opušcaji (apostrofi) pa za locene citate. Tabele, grafi, sheme, slike in ilustracije morajo biti natancno naslovljeni, oštevilceni in opremljeni z razlago. Redakcija si pridržuje pravico do preloma in opreme besedila ter ilustracij v skladu s formatom casopisa. V kategoriji originalnih in preglednih znanstvenih prispevkov je glede na znake skupaj s presledki maksimalen obseg dela sledec: za izvirni znanstveni clanek – do 70 000 znakov; za pregledni clanek – do 45 000 znakov; za zn­anstvene kritike in polemike – 20 000 znakov; za preglede ali ocene – do 10 000 znakov, za kronike – do 6000 znakov; povzetek naj obsega do 200 besed; kljucnih besed naj bo do 5. Slike, risbe in druge ilustracije morajo biti kvalitetne. Graficne priloge je treba predložiti v elektronski obliki, pri cemer je v primeru risb obvezno treba uporabljati Line art. Graficne priloge naj bodo posredovane v resoluciji od 600 dpi v primeru risb in v resoluciji od 300 dpi v primeru fotografij. V primeru, da avtor graficne priloge vkljuci v svoj word dokument, jih mora obvezno posre­dovati tudi v obliki posebnih dokumentov, in sicer v formatih tif, pdf ali jpg. Redakcija si pridržuje pravico do odlocitve glede fleksibilnosti teh zahtev v posameznih primerih. Poleg znanstvenih in strokovnih clankov casopis sprejema tudi razlicne vrste besedil, katerih priprava za objavo je drugacna. Kadar gre za sestavek, ko­mentar, kroniko, pregled ali oceno, porocilo, bibliografijo in podobna besedila, za njihovo oblikovanje niso predpisane posebne zahteve, razen tistih tehnicne narave, ki veljajo tudi za vse ostale prispevke. Nacin obveznega in enotnega citiranja Avtorji morajo v primeru citiranja in navajanja literature uporabljati iz­kljucno obliko Chigaco Manuel of Style – author-date. Podrobnejša navodila se nahajajo na internetni strani: https://www. chicagomanualofstyle.org/tools_citationguide/citation-guide-2.html • Vse reference v besedilu, opombah in literaturi morajo biti v latinici. Za pomoc pri precrkovanju avtorjem priporucamo spletno stran: https:// www.translitteration.com/transliteration/en/serbian/national/ • Citiranje znotraj besedila. V besedilu se v oklepaju navaja priimek avtorja in leto izida ustrezne bibliografske enote, in sicer brez vejice med obema, po potrebi se zraven navede tudi številka strani, locena z vejico, npr. (Pejovic 2008) ali (Pejovic 2008, 37) ali (Kodela in dr. 2006, 25–9). • Seznam literature (reference) na koncu prispevka mora upoštevati abece­dni red glede na priimke avtorjev. Ce se navaja vec bibliografskih enot istega avtorja z isto letnico izida, jih je treba dodatno oznaciti z malimi prvimi crkami abecede. • Opombe na dnu strani morajo vsebovati manj pomembne detajle, doda­tna pojasnila, podatke o uporabljenih virih (na primer o znanstvenem gradivu, internetnih straneh, prirocnikih ipd.), vendar ne morejo nadomestiti citiranja literature. Citiranje posameznega avtorja v opombi je enako nacinu citiranja v tekstu. • Ce ta obstaja, je na seznamu literature obvezno navesti številko DOI (Di­gital Object Identifier). DOI stoji na koncu refernce, ne glede na to, ali je bese­dilo prevzeto iz elektronskega ali tiskanega primerka. Nacini navajanja v seznamu literature Knjige (monografije): Ce je avtorjev vec (dva, trije ali vec), se zapiše priimek prvega avtorja, kateremu se doda imena in priimke ostalih avtorjev. Pri citiranju v besedilu se navede samo ime prvega avtorja in okrajšavo in dr. oziroma et al. Za naslovom knjige se najprej navede kraj izida in potem, loceno z dvopicjem, založnika. Ce je založnikov vec, se jih medsebojno loci s pomišljajem. Ce obstaja vec mest izida, se navede samo ime prvega mesta. Cvetko, Dragotin. 1952. Davorin Jenko i njegovo doba. Beograd: Naucna knjiga. Đukanovic, Vlado in Maja Đukanovic. 2005. Slovenacko-srpski i srpsko-slove­nacki recnik. Ljubljana : Pasadena. Kodela, Slobodan A., Danijela Stojanovic, Sonja Cvetkovic. 2006. Slovenci muzicari u niškom kraju = Slovenci glazbeniki v Nišu in okolici. Niš: Slavenska kulturna skupnost »France Prešeren«. Urednik monografije ali zbornika: Pejovic, Roksanda, ur. 2008. Allegretto giocoso: stvaralacki opus Mihovila Lo-gara. Beograd: Fakulteta za glasbo. Trebše-Štolfa, Milica, ur. 2001. Slovensko izseljenstvo: zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica. Poglavje v monografiji ali zborniku: Zekovic, Dragomir. 2004. »Svetopolk Pivko (1910–1987)«. V Život i delo srpskih naucnika 9, urednik Vladan D. Đordevic, 287–328. Beograd: Srbska aka-demija znanosti in umetnosti. Maricki Gadanski, Ksenija. 2009. »Klasicarska aktivnost Albina Vilhara«. V Anticki svet, evropska i srpska nauka: zbornik radova, uredila Ksenija Maric­ki Gadanski, 208–213. Beograd: Društvo za anticne študije Srbije: Službeni glasnik. Uvod, predgovor in podobni deli knjige: V besedilu – (Bronner 2005, xiii-xx) Bronner, Simon J. 2005. Introduction to Manly Traditions. The Folk Roots of American Masculinities, edited by Simon J. Bronner, xi-xxv. Bloomington: Indiana University Press. Politika casopisa Clanek v tiskanem casopisu: Bižic Omcikus, Vesna. 2003. »Niko Županic v Etnografskem muzeju v Beo­gradu«. Etnolog: glasnik Slovenskega etnografskega muzeja 13 (64): 273–283. Mišic, Darko. 2009. »Starogradanin Odon Vertovšek proslavio stoti roden­dan«. Informator Opštine Stari grad 25: 4. Mihurko Poniž,Katja. 2019. »Vezi Zofke Kveder s srbskim kulturnim prosto­rom«. Slovenika 5: 23-48. https://doi.org/10.18485/slovenika.2019.5.1.1 Clanek iz dnevnega ali periodicnega tiska z ali brez imena avtorja clanka: Clanek iz dnevnega tiska je lahko citiran znotraj besedila brez posebnega navajanja v seznamu literature, in sicer na naslednji nacin: »Kot je zapisal Bryson v New York Timesu 20. junija 2008, ...«, ali z opombo v oklepaju za ustreznim stavkom (Vecernje novosti, 25. junij 2007). V kolikor avtor želi tovrst-no navedbo uvrstiti na seznam referenc, naj to stori na naslednji nacin: Niederkorn, William S. 2002. A scholar recants on his »Shakespeare« disco­very. New York Times, June 20. Vecernje novosti. 2007. Godine bez traga. Vecernje novosti 25. junij. Prikaz knjige: Radovic, Srdan. 2009. Kontinuirano istraživanje zajednice Srba u Madarskoj. Prikaz knjige (Ni) ovde (ni) tamo: Etnicki identitet Srba u Madarskoj na kraju XX veka Mladene Prelic. Antropologija 7: 161–2. Teza ali disertacija: Denby, P. 1981. The Self Discovered: The Car in American Folklore and Litera­ture. PhD diss. Indiana University. Milenkovic, Miloš. 2006. Teorija etnografije u savremenoj antropologiji (1982­2002). Doktorska disertacija. Univerza v Beogradu – Filozofska fakulteta. Internetna stran: Internetno stran se navede v tekocem besedilu ali v opombi, v seznamu literature pa se jo ponavadi izpusti. V kolikor avtor internetno stran vseeno želi navesti v seznamu referenc, to lahko stori na naslednji nacin: Howard, Clark. 2001. The True Story of Charyl Chessman. Dostopno na: www. crimelibrary.com/classics3/chessman/index.htm Enota iz elektronske baze podatakov: Spletno bazo podatkov se v besedilu navede enako kot druge reference, v seznamu literature pa je treba dodati njeno internetno stran. Primeri: V besedilu – (Cambridge Dictionnary Online) V seznamu literature – Cambridge Dictionnary Online. Dostopno na: http:// dictionary.cambridge.org V besedilu – (ProQuest Information and Learning) V seznamu literature – ProQuest Information and Learning. »Interdiscipli­nary – Dissertations & Theses«. Dostopno na: http://proquest.umi.com/login/ user OPOMBA: • Recenzija in objavljanje prispevkov sta brezplacna. • Avtorjem se PDF datoteko z njihovim sprejetim prispevkom brezplacno pošlje preko elektronske pošte. • Elektronska razlicica prispevka je dostopna na internetni strani casopisa http://slovenci.rs in se jo lahko uporablja v skladu s pogoji licence Creative Commons Autorstvo-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Srbija (http://creative­commons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/). • Prilog se avtorjem ne vraca. • Avtorje naprošamo, da pregledajo, izpolnijo in pošljejo redakciji Izjavo o avtorstvu in Pogodbo o prenosu avtorskih pravic, ki se nahajata v impre­sumu casopisa na internetni strani Nacionalnega sveta slovenske nacionalne manjšine. Redakcija Slovenike Journal policy Slovenika: Journal for Culture, Science and Education (hereinafter referred to as Slovenika) is an annual Open Access journal. The journal Slovenika publishes technical and research papers dealing with culture, science, education and archival studies, as well as art and literary works. Contributions published in Slovenika are related to the life and work of the Slovenian national minority in Serbia, i.e. the Slovenian population in Serbia. Slovenika publishes the following types of papers: original research articles, review articles, critical reviews, discussions, communications, technical studies, retrospective articles, book and exhibition reviews, chronicles, bibliographies, reprints and translated papers, as well as interviews with eminent persons. The journal may also publish papers authored by the students of the Slovenian language and other disciplines that fall within the scope of the journal. Slovenika may also publish special thematic issues edited by a guest editor, as well as invited papers on a featured topic. Contributions may be submitted in the Slovenian or Serbian (both Cyrillic and Latin alphabets) languages. In Slovenika, the titles of papers, abstracts and keywords are provided in Serbian, Slovenian and English. Editorial Responsibilities The Editor-in-Chief is responsible for deciding which manuscripts submitted to Slovenika will be published. The editor is guided by the journal policy and constrained by legal requirements in force regarding libel, copyright infringement and plagiarism. The Editor-in-Chief must hold no conflict of interest with regard to the manuscripts he/she considers for publication. If there is such a conflict of interest in relation to his/her handling of a submission, the selection of reviewers and all decisions on the manuscript shall be made by the Editorial Board. As the journal uses double-blind peer review, the Editor-in-Chief shall ensure that reviewers remain anonymous to authors and vice versa. The Editor-in-Chief shall evaluate manuscripts for their intellectual content free from any racial, gender, sexual, religious, ethnic, or political bias. Unpublished materials disclosed in a submitted manuscript must not be used in an Editor-in-Chief’s own research without the express written consent of the author. Authors’ Responsibilities Authors warrant that their manuscript is their original work that it has not been published before and is not under consideration for publication elsewhere. Authors warrant that the rights of third parties will not be violated, and that the publisher will not be held legally responsible should there be any claims for compensation. Authors are exclusively responsible for the contents of their submissions, the validity of the presented results and must make sure that they have permission from all involved parties to make the data public. Authors wishing to include figures or text passages that have already been published elsewhere are required to obtain permission from the copyright holder(s) and to include evidence that such permission has been granted when submitting their papers. Any material received without such evidence will be assumed to originate from the authors. Authors must make sure that only contributors who have significantly contributed to the submission are listed as authors and, conversely, that all contributors who have significantly contributed to the submission are listed as authors. Authors must abide to the ethical standards that apply to research and their submissions must not contain plagiarism. Authors affirm that the article contains no unfounded or unlawful statements and does not violate the rights of others. When an author discovers a significant error or inaccuracy in his/her own published work, it is the author’s obligation to promptly notify the Editor-in-Chief or publisher and cooperate with them to retract or correct the paper. Peer Review Slovenika uses double-blind review system, where the reviewers are anonymous to authors and vice versa. The purpose of peer review is to assists the Editor-in-Chief in making editorial decisions and, through the editorial communication with the author, it may also assist the author in improving the manuscript. The submitted research and technical papers are subject to pre-evaluation by the Editorial Board. The purpose of pre-evaluation is to determine whether a manuscript complies with the journal policy. The Editor-in-Chief sends manuscripts approved by the Editorial Board to two experts in relevant fields. Each manuscript is accompanied with a reviewers’ evaluation form, which contains questions meant to help referees cover all aspects that should be taken into consideration in order to decide the fate of a submission. In the final section of the evaluation form, the reviewers must include observations and suggestions aimed at improving the submitted manuscript; these are sent to authors, without the names of the reviewer, and the authors are required to make necessary corrections within ten days from receiving the reviewers’ reports. The author decides whether he/she will accept the reviewers’ suggestions and informs the Editorial Board about his/her decision. If the decisions of the two reviewers are not the same (accept/reject), the Editor-in-Chief may assign additional reviewers. The choice of reviewers is at the discretion of the Editor-in-Chief. The reviewer’s form is sent to a reviewer by the Editorial Secretary of Slovenika. The reviewers should submit their reviews within three weeks. The choice of reviewers is at the Editors‘ discretion. The reviewers must be knowledgeable about the subject area of the manuscript; they must not be from the authors‘ own institution and they should not have recent joint publications with any of the authors. Reviewers must not have conflict of Journal policy interest with respect to the research, the authors and/or the funding sources for the research. If such conflicts exist, the reviewers must report them to the Editor without delay.Any selected referee who feels unqualified to review the research reported in a manuscript or knows that its prompt review will be impossible should notify the Editor without delay. Reviews must be conducted objectively. Personal criticism of the author is inappropriate. Reviewers should express their views clearly with supporting arguments. The reviewers assess manuscript for the compliance with the profile of the journal, the relevance of the investigated topic and applied methods, the originality and scientific relevance of information presented in the manuscript, the presentation style and scholarly apparatus. Plagiarism Plagiarism,where someone assumes another’s ideas,words,or other creative expression as one’s own, is a clear violation of scientific ethics. Plagiarism may also involve a violation of copyright law, punishable by legal action. Plagiarism includes the following: • Word for word,or almost word for word copying,or purposely paraphrasing portions of another author’s work without clearly indicating the source or marking the copied fragment (for example, using quotation marks); • Copying figures or tables from someone else’s paper without properly citing the source and/or without permission from the ORIGINAL author or the copyright holder. Any paper which shows obvious signs of plagiarism will be automatically rejected. In case plagiarism is discovered in a paper that has already been published by the journal, the paper will be retracted and its authors will be required to send a written apology to the authors of the original paper. The journal will stop receiving contributions from the authors who plagiarized somebody else’s work. Open Access The journal Slovenika is an Open Access Journal. The papers published in Slovenika can be downloaded free of charge and used under the Creative Commons–Attribution–NonCommercial–NonDervivatives 3.0 Serbia license (http://creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/). The journal Slovenika does not charge APCs (Article Processing Charges). Self-Archiving The journal Slovenika allows authors to deposit both the accepted (peer-reviewed, Author’s Post-print) version and the final, published (Publisher’s version/PDF) of a published article in an institutional repository and non­commercial repositories, or to publish it on Author’s personal website and/ or departmental website under the Creative Commons–Attribution– NonCommercial–NonDerivatives 3.0 Serbia license (http://creativecommons. org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/), at any time after publication. The publishers, as the copyright holders and the source (including all bibliographic data), and a link must be made to the article's DOI. Copyright Once the manuscript is accepted for publication, authors shall transfer the copyright to the Publisher by signing the Copyright Transfer Agreement that can be downloaded from the website of the National Council. Submission Instructions Manuscripts should be submitted by email (as MS Word documents) to the Editorial Board: nacionalnisvet@gmail.com. The submission deadline is July 1. By submitting a manuscript authors warrant that their contribution to the journal is their original work, that it has not been published before (except as a conference abstract, a part of a published lecture, a review article or a PhD thesis), that it is not under consideration for publication elsewhere, and that its publication has been approved by all co-authors, if any, and tacitly or explicitly by the responsible authorities at the institution where the work was carried out. When submitting a manuscript, authors should always provide their first name and surname, affiliation and e-mail. If there are multiple authors, this information should be provided for each author. Apart from the text of the manuscript, each submission should contain the title, abstract, keywords, acknowledgments, references, a list of tables and a list of illustrations. The position of figures and tables should be indicated in the text (tables and figures should not be included in the manuscript. They should be submitted as separate files in appropriate formats). Authors who submit manuscripts in the Serbian language may choose whether they wish to have their articles published in the Cyrillic or Latin alphabet. They need to type the manuscript in the desired alphabet. All accepted manuscripts are subject to copyediting. Authors should verify and enter the necessary corrections within ten days from receiving the copyeditor’s suggestions. Abstract should not exceed 200 words and should contain a short review of the method and the most important results of work, so that its original text can be used in referential periodicals and databases. Do not include citations in the abstract. The abstract should be provided in Serbian, Slovenian and English. Keywords (up to five) are listed in a separate line after the abstract. Keywords should be relevant to the topic and content of the paper.An accurate list of keywords will ensure correct indexing of the paper in referential periodicals and databases. Keywords should be provided in Serbian, Slovenian and English. Journal policy Formatting, categories of papers and manuscript length Authors must follow the submission instructions strictly. The manuscripts that do not comply with instructions will be rejected without review. Manuscript should be written using MS Word and submitted as doc or docx files. The paper format should be A4, font Times New Roman (12pt), line spacing 1.5. Footnotes should be typed using Times New Roman (10pt), line spacing 1,0. The structure of the manuscript may include chapters and subchapters. Please do not apply any special formatting to titles, chapters, subchapters, or any other structural elements. The formatting will be done by the Editorial Office in accordance with the journal’s page layout. Authors should specify the project code and funders (if the manuscript is a result of a research project) and include acknowledgments and similar comments, if appropriate. Paragraphs should be indented and not separated with blank lines. Double quotation marks should be used to mark quotes in the text, and single quotation marks to markquotes within quotes.Tables,graphs,diagrams,images and illustrations should be supplied with appropriate captions, numbers and accompanying explanations. The Editorial Office reserves the right to adjust the layout of the text and illustrations to the standard layout of the journal. The following text length limits apply in original research papers and reviews: up to 70,000 characters (original research papers); up to 45,000 characters (review articles); up to 20,000 characters (critical reviews and discussions); up to 10,000 characters (book and exhibition reviews); up to 6,000 characters (chronicles); up to 200 words (abstracts); up to five words (keywords). Images, drawings and other illustrations should be of good quality. All graphic images must be submitted in an electronic format at the minimum resolution of 600 dpi for line art, and 300 dpi for photos. The authors who insert graphic images in MS Word documents must also provide the same images and as separate TIF, PDF or JPG documents. In certain cases, the Editorial Office may assume a more flexible approach to these requirements. Along with research and technical papers,the journal is also open to various types of contributions. Accordingly, the technical requirements that they have to meet are different. As far as technical studies, comments, chronicles, book and exhibition reviews, bibliographies and similar contributions are concerned, they do not have to meet any special requirements except for the technical ones, which also apply to other types of contributions. Uniform citation style Authors are required to format references according to the Chicago Manual of Style – author-date. Detailed information can be found on the web page: https://www. chicagomanualofstyle.org/tools_citationguide/citation-guide-2.html • References in text, footnotes (notes) and in the reference list should be in Latin script. For help in transliteration, one can consult following web site: https:// www.translitteration.com/transliteration/en/serbian/national/ • In-text citations. The author’s name and publication year of a particular bibliographic entry are given in parentheses; there is no comma between the author’s surname and the publication year; if necessary, a page number may be cited and it is separated by a comma, e.g.: (Pejovic 2008), or (Pejovic 2008, 37), or (Kodela et al. 2006, 25–9). • The references in the bibliography (list of references) at the end of a paper are listed in the order of the Cyrillic or Latin alphabet according to the author’s surname. If several bibliographic entries belong to the same author and have the same publication year, lowercase letters of the alphabet are added. • Footnotes (notes) at the bottom of the page should include less important details, additional explanations, citations of used sources (such as unpublished materials, websites, manuals, etc.) but they cannot substitute the list of references. Citations in footnotes shall conform to the same format as in-text citations. • A DOI (Digital Object Identifier) is a unique and permanent string assigned to a piece of intellectual property such as a journal article or book, in any medium in which it is published. Authors are obliged to put DOI with journal articles, if there is one. Bibliographic citations in the reference list Books (monographs): In case a book has two, three or more authors, the surname of the first author is followed by the names and surnames of other authors. In in-text citations, only the surname of the first author followed by the abbreviation i dr. or et al. is given. The title of the book is followed by the publication place and the publisher, separated by a colon. If there are multiple publishers, they are separated by dashes. If there are more places of publication, only the name of the first city is given. Cvetko, Dragotin. 1952. Davorin Jenko i njegovo doba. Beograd: Naucna knjiga. Đukanovic, Vlado i Maja Đukanovic. 2005. Slovenacko-srpski i srpsko­slovenacki recnik. Ljubljana: Pasadena. Kodela, Slobodan A., Danijela Stojanovic, Sonja Cvetkovic. 2006. Slovenci muzicari u niškom kraju = Slovenci glazbeniki v Nišu in okolici. Niš: Slovenacka kulturna zajednica „France Prešern”. Editors of monographs or collections of papers: Pejovic, Roksanda, ur. 2008. Allegretto giocoso: stvaralacki opus Mihovila Logara. Beograd: Fakultet Muzicke umetnosti. Trebše-Štolfa, Milica, ur. 2001. Slovensko izseljenstvo: zbornik ob 50-letnici Slovenske izseljenske matice. Ljubljana: Združenje Slovenska izseljenska matica. Chapters in a monograph or a collection of papers: Zekovic, Dragomir. 2004. „Svetopolk Pivko (1910–1987)”. In Život i delo srpskih naucnika 9, urednik Vladan D. Đordevic, 287–328. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. Journal policy Maricki Gadanski, Ksenija. 2009. „Klasicarska aktivnost Albina Vilhara”. In Anticki svet, evropska i srpska nauka: zbornik radova, urednik Ksenija Maricki Gadanski, 208–213. Beograd: Društvo za anticke studije Srbije: Službeni glasnik. Introductions, prefaces and similar book parts: In-text citation (Bronner 2005, xiii–xx) Bronner, Simon J. 2005. Introduction to Manly Traditions. The Folk Roots of American Masculinities, edited by Simon J. Bronner, xi–xxv. Bloomington: Indiana University Press. Articles in print journals: Bižic Omcikus, Vesna. 2003. „Niko Županic v Etnografskem muzeju v Beogradu”. Etnolog: glasnik Slovenskega etnografskega muzeja 13 (64): 273–283. Mišic,Darko.2009.„Starogradanin Odon Vertovšek proslavio stoti rodendan”. Informator Opštine Stari grad 25: 4. Mihurko Poniž,Katja. 2019. „Vezi Zofke Kveder s srbskim kulturnim prostorom“. Slovenika 5: 23-48. https://doi.org/10.18485/slovenika.2019.5.1.1 Articles in daily press or periodicals, by known or anonymous authors: References to article from daily press can be made in the text, without being included in the list of references, as follows: “As Niederkorn wrote in The New York Times on 20 June 2002 ...”,or they may be placed in parentheses after the corresponding sentence (Vecernje novosti, 25. jun 2007). If the author wants to include the source in the reference list, the reference should be formatted as follows: Niederkorn, William S. 2002. A scholar recants on his „Shakespeare” discovery. New York Times, June 20. Vecernje novosti. 2007. Godine bez traga. Vecernje novosti 25. jun. Book reviews Radovic, Srdan. 2009. Kontinuirano istraživanje zajednice Srba u Madarskoj. Prikaz knjige (Ni) ovde (ni) tamo: Etnicki identitet Srba u Madarskoj na kraju XX veka Mladene Prelic. Antropologija 7: 161–2. Theses or dissertations Denby, P. 1981. The Self Discovered: The Car in American Folklore and Literature. PhD diss. Indiana University. Milenkovic, Miloš. 2006. Teorija etnografije u savremenoj antropologiji (1982­2002). Doktorska disertacija. Univerzitet u Beogradu – Filozofski fakultet. Websites Websites are cited within the text or in a footnote and are normally not included in the list of references. If an author wishes to include a website in a reference list, the reference should be formatted as follows: Howard, Clark. 2001. The True Story of Charyl Chessman. Available through: www.crimelibrary.com/classics3/chessman/index.htm Entries form online databases: Online databases are cited in the text like other references; in the reference list, the reference should be accompanied with an URL, e.g.: in-text citation: (Cambridge Dictionary Online) in the list of references: Cambridge Dictionary Online. Available through http://dictionary.cambridge.org in-text citation: (ProQuest Information and Learning) in the list of references: ProQuest Information and Learning.„Interdisciplinary – Dissertations & Theses”’. Available through http://proquest.umi.com/login/ user NOTE: • The peer review and publishing procedures are free of charge. • Authors will receive the PDF files of their papers for free via e-mail. • The electronic versions of articles will be available at the journal website http://slovenci.rs and they may be used under the Creative Commons– Attribution–NonCommercial–NonDerivatives 3.0 Serbia license (http:// creativecommons.org/licenses/by-nc-nd/3.0/rs/). • The submitted materials are not returned to authors. • The authors are required to check the Author Statement and the Copyright Transfer Agreement, to fill in the documents and send them to the Editorial Office. The documents can be found in the Impressum of the journal, at the website of the National Council of the Slovenian National Minority. Editorial Office of Slovenika CIP – .............. . ........... ....... .......... ......, ....... SLOVENIKA : casopis za kulturu, nauku i obrazovanje = casopis za kulturo, znanost in izobraževanje / glavni i odgovorni urednici Maja Đukanovic, Biljana Milenkovic-Vukovic.­[Štampano izd.].- 2015, br. 1-.- Beograd : Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet : Nacionalni savet slovenacke nacionalne manjine, 2015- (Beograd : Graficka škola).- 24 cm Godišnje.-Tekst na srp., engl. i sloven. jeziku.- Drugo izdanje na drugom medijumu: Slovenika (Online) = ISSN 2466-2852 ISSN 2466-555X = Slovenika (Štampano izd.) COBISS.SR-ID 228313612 ISSN: 2466-555X