prejeto: 2008-03-17	UDK 27-725:27-454(497.5Istra)"149/165"
izvirni znanstveni članek
BISKUPI I SVECENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA (PODRUČJE ISTRE OD KRAJA 15. DO SREDINE 17. STOLJECA)
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO
Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Odjel za humanističke znanosti, HR-52100 Pula, Ivana Matetica Ronjgova 1 e-mail: marija.mogorovic@ffpu.hr
IZVLEČEK
Prispevek obravnava posredniško vlogo nosilcev cerkvene oblasti, škofov in duhovnikov, v zakonskih sporih, še posebej v primerih izdajanja poročnih dovoljenj, ločitve zakoncev (od mize in postelje) in morebitne razveljavitve zakona. Raziskava temelji na posameznih zakonskih sporih, zabeleženih v knjigi buzetskega notarja Martina Sotolica, kot tudi na ohranjenih knjigah o poročnih sporih in poročnih dovoljenjih poreške škofije iz prve polovice 17. stoletja.
Ključne besede: škofi, duhovniki, posredniki, zakonski spori, poročna dovoljenja, Istra, konec 15. - sredina 17. stoletja
VESCOVI E PRETI - MEDIATORI IN CONTESE CONIUGALI (IL TERRITORIO DELL'ISTRIA TRA LA FINE DEL XV E LA METÁ DEL XVII SECOLO)
SINTESI
II contributo prende in esame il ruolo di mediazione assunto dai rappresentanti delle autorita ecclesiastiche, vescovi e preti, in presenza di conflitti coniugali, nei casi particolari del rilascio di licenza matrimoniale, della separazione (di letto e di mensa) e dell'eventuale annullamento del matrimonio. La ricerca si basa su singole contese coniugali regístrate nel libro notarile di Martin Sotolic, un notaio di Pinguente, nonché su registri di contese matrimoniali e licenze di matrimonio del vescovato di Parenzo, risalenti alla prima meta del XII secolo.
Parole chiave: vescovi, preti, mediatori, contese coniugali, licenze di matrimonio, Istria, fine del XV - meta del XVII secolo
215
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
Naslov cjeline: tumaci, interpretatori kultura, posrednici medu kulturama/skupinama upucuje na medudjelovanje razlicitih skupina, odnosno njihovu komunikaciju, na susretanje ucene i pucke kulture, klericke i laicke, pismene i usmene itd. (Janekovic Romer, 2007b, 131). Pri tome se vrlo cesto ovu klericku smatra ucenom, a laicko-pucku neukom. Medutim, ta konstatacija nije uvijek potpuno tocna, jer su i svecenici bili ljudi iz puka, cesto nedovoljno školovani i poduceni tek u najosnov-nijim stvarima. S druge, pak, strane cesto su domaci svecenici (glagoljaši), znali biti vrlo obrazovani, cak medu najobrazovanijim ljudima u Europi (Janekovic Romer, 2007b, 133). No, bili oni vrlo uceni ili manje uceni u pravilu su bili u kontaktu s pukom, bilo putem propovijedi i ispovijedi kojima su nastojali poducavati puk, bilo kao posrednici, suci, koji su u pojedinim sporovima donosili odluke i presude koje su se cesto ticale vrlo osobnih stvari u ljudskom životu. Svakako se možemo složiti da su crkveni ljudi, biskupi i svecenici, dobrim dijelom usmjeravali i nadzirali puk i na taj nacin utjecali na život onodobnih ljudi.
U radu cu nastojati prikazati upravo posrednicku ulogu nositelja crkvene vlasti, biskupa i svečenika, u bracnim sporovima, koji daju dozvole za sklapanje braka, ali takoder odlucuju i o rastavi supružnika (od stola i postelje), kao i o eventualnom poništenju braka. Biskupe i svecenike u ovom slučaju promatramo kao posrednike izmedu ucene i pucke kulture, posrednike izmedu pisanog kanonskog prava i puckog obicajnog prava, koji su cesto bili u raskoraku. Istraživanje se temelji na pojedinim bracnim sporovima sacuvanim u knjizi buzetskog notara Martina Sotolica, kao i na sacuvanim knjigama ženidbenih sporova i dozvola za vjencanje Porecke biskupije iz prve polovice 17. st.
Srednjovjekovni su zakonodavci nastojali regulirati i javni i privatni život stanov-ništva. Rimsko je pravo kodificiralo privatni, kao i javni život, a to su preuzele i komune, kako talijanske, tako i one na istocnojadranskoj obali, i istarske i dalmatinske. Zakonodavci su tako nastojali urediti osobne odnose poput nacina i uvjeta pri skla-panju braka, muževljeva autoriteta, prava žena i djece, emancipacije, punoljetnosti itd. Glavna je svrha toga bila sprecavanje nepoželjnog i nedozvoljenog ponašanja u osobnim odnosima poput incesta, bigamije i homoseksualnosti (de La Ronciere, 2001, 244-246; Aries, 1985, 36-39).
Osobne odnose u obitelji i bracnom životu uglavnom je reguliralo kanonsko pravo, medutim na njih su utjecali i komunalni propisi, posebice u pitanjima nasljedi-vanja i podjele imovine, miraza i sklapanja braka, te ocinske vlasti. U razvijenijim je komunama obiteljsko pravo bilo sveobuhvatnije, a opcine su cesto ulazile i u pitanja koja su potpadala pod jurisdikciju Crkve (Janekovic Romer, 1993, 2-4). No, vlast se uplitala i u izrazito privatnu sferu života pojedinaca, regulirajuci i njihovo seksualno ponašanje i društvene odnose (Ravancic, 2000, 54).
I crkvene i svjetovne vlasti nastojale su, dakle, nadzirati život svojih vjernika tj. podanika. I jednoj i drugoj vlasti bracna su i obiteljska pitanja bila prevažna da bi ih
216
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
ostavili samo ljudima kojih se to tiče. Stoga su obje vlasti donosile niz mjera tj. zakona kojima su nastojali nadzirati osobni život pojedinca, te su svojim odredbama vrlo često regulirali i najintimnija područja ljudskog života. Tako su crkvene vlasti imale nadležnost u pitanjima vezanim uz brak, zakonito rodenje djece, seksualnost, trgovinu, financijsko poslovanje, vrijeme i uvjete rada, skrbi za siromašne, oporuke i pokop (Janekovič Romer, 2007a, 30). U bračnim je sporovima bio nadležan biskup i svečenici koje je biskup ovlastio za rješavanje sporova. Presude i ispitivanja svjedoka crkvenog suda Porečke biskupije uglavnom su se donosile u Rovinjskom kaptolu, na biskupskom feudu u Vrsaru ili, pak, u sjedištu biskupije, u samom Poreču.
Koliko je svakodnevni život bio prožet vjerom i koliko je ona utjecala na ponašanje ljudi stvar je rasprava. No, treba imati u vidu da ni pučani nisu bili potpuno neuki, pa ni odvojeni od učene kulture. Medu njima nije postojala samo pučka po-božnost, več i stvarno znanje o vjeri, koje su primali putem propovijedi i ispovijedi, ali i putem kučnog odgoja, knjiga i dr. (Janekovič Romer, 2007b, 136). Propisi crkvenog prava bili su u krščanskom društvu srednjovjekovnog, ali i modernog Zapada vrlo važni, medutim oni ipak nisu u potpunosti odredivali ukupan život. Crkve-na doktrina nije nikada bila pasivno prihvačana niti je u potpunosti strukturirala savjest ljudi. Svaka društvena sredina prilagodavala se svojim potrebama, navikama i tradicionalnim vjerovanjima. Teško je znati što je i u kojoj mjeri svaka društvena grupa prihvačala, odbijala ili mijenjala kod te doktrine (Flandrin, 1981; Mogorovič Crljenko, 2006, 63; Janekovič Romer, 2007b, 136). Medutim, očito je da su pre-sudniji od crkvenih zabrana bili način života i rada. Naime, postojala su razdoblja u godini, poput Korizme i Adventa, u kojima je Crkva zabranjivala sklapanje brakova. Prema kanonskim propisima supružnici su se trebali uzdržavati i od prakticiranja intimnih odnosa upravo u razdobljima Korizme i Adventa, te nedjelja, blagdana, babinja itd. (Ivetic, 1991, 170-171; de La Ronciere, 2001, 249). Naravno, lakše se moglo nadzirati sklapanje, odnosno nesklapanje brakova u tim razdobljima, nego prakticiranje intimnih odnosa. Stoga se upravo na primjeru začeča lijepo može vidjeti kako su za ponašanje ljudi presudniji bili način života i rada. Naime, u razdoblju novoga vijeka na istarskom je području u vrijeme intenzivnih poljskih radova (rujan) bilo manje začeča nego u prolječe (travanj) i u vrijeme blagdana (prosinac), a ti su trendovi bili prisutni i u drugim dijelovima Hrvatske (Mogorovič Crljenko, 2006, 59-62; Stipetič, Vekarič, 2004, 169-170; Vekarič et al., 2000, 84-87).
U srednjem i ranom novom vijeku brak je, dakle, bio u nadležnosti crkvenih vlasti, premda je i svjetovna vlast često zalazila u to područje. Naime, u srednjo-vjekovlju i ranom novovjekovlju preklapali su se mnogi pravni sustavi, koji su se često i natjecali za vlast. Nad svim bračnim sporovima nadležnost je imala crkvena vlast. Medutim, ona je pojedina pitanja, najčešče ona imovinskog karaktera, vezana uz brak prepuštala svjetovnoj vlasti (Janekovič Romer, 2007a, 29-30).
217
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
U nekim su se, dakle, pitanjima te dvije vlasti preklapale, a njihovo je djelovanje znalo biti i kontradiktorno. Primjerice, Crkva je inzistirala na slobodnoj volji supruž-nika prilikom sklapanja braka, dok je svjetovna vlast u pravilu propisivala da se brakovi ne smiju sklapati bez suglasnosti roditelja, odnosno skrbnika, tj. rodaka pod čijom su vlašču buduči mladenci bili (Mogorovič Crljenko, 2006, 39-47).
U nekim zapadnoeuropskim zemljama nakon Tridentskog koncila bračni sporovi sve vise ulaze u nadležnost svjetovnih vlasti (Janekovič Romer, 2007a, 175). No, sa-čuvane knjige konkubinata, ženidbenih sporo va te dozvola za vjenčanje na području Porečke biskupije pokazuju da je na istarskom podrucju još dugo nad njima nadležnost imala crkvena vlast.
Ljubav i osječaji mladenaca nisu bili presudni pri izboru bračnog partnera. Brak je češče bio dogovorna stvar roditelja mladenaca, a ne samih mladenaca. Crkva je inzistirala na slobodnoj volji supružnika prilikom sklapanja braka, medutim vrlo je cesto morala popuštati obiteljskoj politici. Ipak, Crkva je svakako, barem načelno, poboljšala položaj žene prilikom sklapanja braka, jer je za sklapanje braka bio potreban ženin pristanak. Naime, od 11. stolječa Crkva dobiva jurisdikciju u bračnim i obiteljskim pitanjima. No, razdvajanje crkvene (u moralnim pitanjima) i svjetovne (u imovinskim pitanjima) vlasti završava tek u 13. stolječu. U 11. se stolječu uvodi inter-rogatio, kao obostrana izjava volje zaručnika uz nazočnost svjedoka da sklope brak. Kanonski, pak, princip o braku kao sakramentu prodire postupno. Najprije se ustalio crkveni blagoslov braka, ali se on nije morao podij eliti odmah. Čak i u 15. stolječu brakovi još nisu nužno sklapani u crkvi i uz prisutnost svečenika, več je za valjanost braka bilo bitno da se mladenci pred svjedocima medusobno obvežu i da sklope bracni ugovor. Taj višestoljetni crkveni zahtjev i napor za javnošču zaruka i braka riješen je tek na Tridentinskom koncilu (Duby, 2002, 59; Barthelemy, 2001, 103; Janekovič Romer, 1989, 180; Nikolič, 1996, 88; Mogorovič Crljenko, 2006, 39-47). Kanonski je zakon propisao da se služinčad može vjenčati bez gospodareve doz vole. Takoder, valjanim je smatran bio i brak sklopljen medu supružnicima koji su pripadali različitim društvenim slojevima. No, to se rijetko dogadalo, jer su se ipak pretežno plemiči ženili plemkinjama, a puk medusobno (L'Hermite-Leclercq, 1999, 267; Barthelemy, 2001, 103-104; Lombardi, 2000, 117-119; Mogorovič Crljenko, 2006, 45).
Tijekom 12. stolječa definiran je krščanski brak, a njegova su osnovna obilježja bila monogamija, nerazrješivost, konsenzualnost i sakramentalnost. Buduči da se brak uspostavljao sporazumom on je postao i presudan za odredivanje njegova po-četka. Sam čin sklapanja braka sastojao se od sporazuma dvoje supružnika uz pri-sutnost dvoje vjerodostojnih svjedoka. Tjelesno sjedinjenje bilo je važno za kanonsko definiranje braka, odnosno to je bio jedan od uvjeta dovršenja braka, ali nije bio uvjet za njegov početak. Stoga ni kohabitacija ni spolni odnosi, pa čak ni djeca nisu ozna-čavali postojanje braka. Ako nisu izgovorene riječi sporazuma braka zapravo i nije bilo (Janekovič Romer, 2007a, 121-123). Bez obzira što su propisi postojali, često ih
218
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVECENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
se nije provodilo. Premda je Crkva nastojala unijeti red u sklapanje braka, cesto je bilo problema posebice oko dokazivanja postojanja, odnosno početka braka. Naime, pred crkvenim su sudovima češče bile bračne parnice kojima bi se dokazivalo bračno obecanje, odnosno sporazum. Najčešče se radilo o ženama koje su tražile da se brak proglasi valjanim (Janekovič Römer, 2007a, 161-163).
Biskupe i svečenike stoga pronalazimo kao posrednike u bračnim sporovima. Naime, oni ovdje imaju dvojaku ulogu. S jedne su strane posrednici medu zavadenim stranama, koje nastoje pomiriti, a s druge su strane posrednici izmedu laičkog/pučkog i kleričkog/ crkvenog/učenog poimanja vjere. Naime, vrlo se često dogadalo da jedan bračni partner, a to je najčešče bila muška strana, jednostavno izigra dano bračno obečanje.
O tome svjedoči i jedan ročki primjer iz 1498. godine. Gospoda Eufemija (Euphe-miam, filiam Petri Chlaich de Roczio) obrača se crkvenom sudu, odnosno sucima (Quirinus de Iermanis, plebanus Pinquenti, et Ellias, vicarius Rocii), koje je trščan-ski biskup (Achatius Sibricher) ovlastio za rješavanje sporova. Ona od suda traži da se potvrdi njezin brak s Ivanom (Ioannem Sergovich de Rotio). Eufemija navodi da joj je Ivan dodirom ruke (tactu manus) zadao vjeru i obečao je uzeti za zakonitu ženu ("promittendo ipsam accipere, et habere in vxorem legiptimam"). Takoder je navela da su oni več i tjelesno konzumirali brak ("consumase matrimonium cum copula carnali") te da imaju i kčer ("cum quo etiam habuit vnam puelam"). Ivan je potvrdio da je više puta opčio s Eufemijom, ali je negirao da joj je obečao brak. Kako nije bilo svjedoka, Ivan je prisegnuo na Evandelje kako joj nikad nije obečao brak, pa su suci presudili u njegovu korist (Zjačič, 1979, 350-351).
Evo još jednog primjera, koji se zbio stotinjak godina kasnije. Godine 1599. pred porečkim se biskupom (Giovanni Lippomano) vodio spor izmedu gospode Julije Po-lesine (madonna Giulia, Julia Pollesina) tužiteljice i gospodina Stefana Dolzana, oboje iz Motovuna. Naime, oni su pred svjedocima i u prisutnosti svečenika jedno drugome bili obečali vjernost, a Stefano je dao Juliji i zlatni prsten. U meduvremenu se razbolio i tražio od nje da učini zavjet i moli za njega i da če je čim ozdravi uzeti kako je obečao. No, izgleda da se Stefano predomislio, a Julija je bila prisiljena pred sudom tražiti potvrdu valjanosti braka. Crkveni sud je proglasio njihov brak valjanim ("Quia dicimus, sententiamus, pronunciamus ac declaramus sponsalia contracta de essi in processo inter praedetta domina Julia Pollesina actrice ex una, et d. Stefano Dolzano reum [...] ex altera omnes de Montona nostra Parentina diocesis [...]"), te upozorio da Stefano ne može sklopiti nikakav drugi brak, jer če biti proglašen ništavnim. Stefano je takoder morao snositi troškove sudenja. Naravno, jednostavnije je bilo potvrditi postojanje braka, kada su postojali i svjedoci njegova sklapanja (BAP, 2, f. 1-15). Medutim, izgleda da Stefano nije ozbiljno shvatio odluku suda i da očito nije smatrao da je sklopio brak. Naime, u istoj je knjizi nešto kasnije zabilježena kazna izopčenja za Stefana Dolzana (Dulzana) iz Motovuna i Katarine Corazza njegove konkubine
219
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
("Sententia declaratoria excomunicationis contra d. Stefanum Dulzanum de Castro Montone et Catherina Corazza eius concubinam") (BAP, 2, f. 61).
Brak se u pravilu nije mogao raskinuti, osim smrcu jednog od supružnika. Izostanak ljubavi u braku nikako nije bio razlog za raz vod. Doduše, postojala su poništenja brakova, ali bi u tom slučaju trebalo dokazati da brak nije bio valjano sklopljen. Stoga je ženin položaj u braku, osim činjenice sto je za sklapanje braka bio potreban njezin pristanak, poboljšalo i to što Crkva nije dopuštala mužu da slobodno otpusti ženu i uzme drugu, vec je ponajprije morao dobiti poništenje braka. O takvim situacijama svjedoči primjer iz Roča iz 1496. godine. Pred tršcanskog biskupa Achatiusa Sibrichera, koji je tada boravio u Roču radi posvecenja crkve sv. Bar-tolomeja, iznesen je jedan bračni spor. Naime, Perac Ceklenic (Peracz Ceclenich) se zbog neizlječive bolesti ("infecta est infirmitate incurabili") svoje žene Mare, kceri Bertona Martolica (Berthoni Martolich), a koju u spomenutom sporu zastupa Jakov Lepori (Iacobo Lepori, eius aduocato), odijelio od nje, ne dajuci joj ni najnužnije stvari za život, te je u meduvremenu u kucu uzeo i priležnicu (concubina). Biskup je donio rješenje da Maru treba pregledati liječnik, te da je Perac u meduvremenu dužan izdržavati je i otpustiti priležnicu (Zjačic, 1979, 309, 331-332).
Supružnici su se, doduše, u odredenim slučajevima mogli i rastati. Radilo se o rastavi od stola i postelje, pri čemu bi supružnicima, posebice ako se radilo o zlo-stavljanju, preljubu itd. bilo dopušteno da žive odvojeno, ali bi njihov ženidbeni vez i dalje trajao, pa nisu mogli stupiti u novi brak (Mogorovic Crljenko, 2006, 46).
I u takvim su sporovima biskupi i svečenici bili suci i posrednici. Kada se radilo o nasilju u braku izricali bi presude rastave od stola i postelje kako bi zaštitili zlostavljanog partnera, najčešce partnericu, od fizičkog nasilja. No, ponekad nije bilo do voljno samo donijeti odluku o rastavi, vec i odluku o izdržavanju, kako bi ošte-cenoj strani bila osigurana barem najnužnija egzistencija. Knjige ženidbenih sporova Porečke biskupije iz 17. st. svjedoče o situacijama u kojima žena ne može živjeti s mužem jer joj ne daje za jelo (BAP, 3, f. 46) ili jer je tuče, pa traži odjeljenje i razdiobu dobara (BAP, 3, f. 61).
Kada je jedan od bračnih partnera želio raskinuti brak medu višim se društvenim slojevima, posebice kod kraljevskih i plemickih obitelji, u pravilu posezalo za argumentom kojem se nije moglo proturječiti, a to je bio rodbinski odnos medu supružnicima. Ako su supružnici bili u rodbinskom odnosu brak i nije mogao biti pravo-valjan, pa bi prema tome bio poništen, kao da nikada i nije bio sklopljen (Vekaric et al., 2000, 55; Duby, 2002, 58). Medutim, za tim su argumentom, kako nam svjedoči jedan buzetski primjer, znali, posegnuti i ljudi iz nižih društvenih slojeva. Tako je 1498. godine Martin iz Semica (de Semichie, de villa Semiche) pokušao dobiti poništenje vec konzumiranog braka ("cum iam cum copula carnali consumarunt ma-trimonium") s Lucijom (Lutia, filia Perni de villa Semiche) navodeci da mu je ona rodakinja (persona in consaguinitate). Svjedoci, medu kojima su bile i dvije žene
220
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVECENICI - POSREDNICI U BRACNIM SPOROVIMA ..., 215-226
("Simacz Czelich, Simacz Scar gat, et Ellena, relicta quondam Benchi, omnes seniores de villa Semichie, et domina Catherina, relicta quondam Peracz de Rotio "), po-svjedocili su da spomenuti supružnici nisu rodaci ("qui testes nullam consa-guinitatem inter predictos iugales de vera scientia scire dixerunt"). Na temelju is-kaza svjedoka suci (comissarii, iudices, et dicissores differentie), koje je za nadlež-nost u sporu odredio vec spomenuti trscanski biskup, donijeli su presudu da supružnici nisu u rodbinskom odnosu te da je Lucija zakonita Martinova supruga ("[...] sententiamus Lutiam prefatam esse, et fore uxorem legiptimam Martini predicti, declarante, ex depositione testium examinatorum, nullam consaguinitatem esse inter dictos iugales, non obstantibuspremissis") (Zjacic, 1979, 310, 347-348).
Medutim, bracne zapreke vezane uz srodstvo nisu bile koristene samo za traženje razvrgavanja braka. One su, zapravo, cesce predstavljale problem za sklapanje braka kod supružnika koji su zaista htjeli stupiti u brak. Od IV. Lateranskog koncila (1215. i 1216.) kao granica zapreke za vjencanje ustanovljen je cetvrti stupanj srodstva. Stoga se za vjencanje bližih rodaka moralo tražiti dopustenje. Pravo dispenzacije je u takvim slucajevima bilo dopusteno samo papinskoj kuriji (Vekaric et al., 2000, 5455; Janekovic Römer, 1994, 70; Janekovic Römer, 2007a, 167).
U zatvorenim, endogamnim populacijama javlja se brak izmedu krvnih srodnika. No, srodnicki brakovi su ponekad bili i izraz nužde, te su se javljali kao posljedica smanjenih mogucnosti izbora partnera u manjim, izoliranim sredinama, posebice na otocima (Vekaric et al., 2000, 55). Za dubrovacko su podrucje analize pokazale da su srodnicki brakovi u seoskoj sredini sklapani zbog imovinskih razloga i geografske izoliranosti. Tako se u nesto bogatijim naseljima javljala želja za ocuvanjem posjeda putem ženidbe (Vekaric et al., 2000, 58-59). Za istarsko podrucje jos nisu radena sustavnija istraživanja koja bi pokazala koliki je bio postotak srodnickih brakova. No, izvori (za prvu polovicu 17. st.) pokazuju da ih je bilo, samo ne možemo reci u kojem postotku. Za mnoge je mladence, posebice u malim sredinama, kakva su pretežno bila istarska mjesta, prepreku za vjencanje, dakle, predstavljalo krvno srodstvo, te su prije stupanja u brak trebali dobiti oproste i dozvole za vjencanje.
U Biskupijskom arhivu u Porecu postoje citave knjige ženidbenih oprosta i dozvola za vjencanje (Libertatum et dispensationum matrimonialem). Osim ostalih mogucih slucajeva koji su mogli predstavljati prepreku za sklapanje braka veliki dio cine upravo slucajevi u kojima su mladenci bili u 4. stupnju srodstva. Pri tome se u procesima ponajprije dokazuje njihovo srodstvo do 4. stupnja, pri cemu se crtaju i pojednostavljena obiteljska stabla, odnosno samo one linije koje dokazuj u to srodstvo, a potom se traži i dozvola za sklapanje braka. Vec sam spomenula kako je pravo dispenzacije u takvim slucajevima bilo pridržano papinskoj kuriji, te su stoga uz procese cesto prepisane i papinske dispenze. Ponekad su mladenci, želeci ubrzati postupak, sklapali i tajni brak, kako ne bi morali cekati papinsku dispenzaciju, koja je odgadala brak i donosila dodatne troskove (Janekovic Römer, 2007a, 167). Da su ti
221
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
troškovi bili veliki vidi se i iz pojedinih parnica, gdje se, doduše, ne navode njihovi iznosi, ali se donose dokazi da su supružnici siromašni, pri čemu mole da budu oslo-bodeni troškova (BAP, 1). Ponekad su buduci supružnici pribjegavali i tzv. dogovornim otmicama, da bi kasnije u traženim dispenzacijama dokazivali kako se nije radilo o otmicama vec o dobrovoljnom pristanku na brak. U dokazivanju valjanosti postupka gotovo bi uvijek jedno od važnijih pitanja prema kojima su se ispitivali svjedoci bilo upravo to je li žena/djevojka bila oteta ili nije (BAP, 1).
Prepreku za vjenčanje mogle su predstavljati i obveze buducih mladenaca prema nekoj drugoj osobi. Ponekad je trebalo dokazati da osobe koje se namjeravaju vjenčati nisu u braku ili nisu drugoj osobi obecale brak. O takvoj situaciji svjedoči i primjer Mikule Glavana, koji se želio vjenčati. No, izbio je spor, koji se vodio 1615. godine, jer ispostavilo se da je za vrijeme dok je u Budvi služio kao vojnik opcio s odredenom Mare Lexa i s njom imao dijete. To su posvjedočila i dva svjedoka. Jedan (Valeri Zulinovich) je takoder bio vojnik dvije godine ranije u Budvi. On se tamo i oženio te doveo ženu u Foškulin. Drugi je svjedok bio iz Crne Gore (da Monte Negro) Nico Ras Lauze. Obojica su posvjedočila da je Mikula dvije godine ranije opcio sa spomenutom Marom te imao s njom dijete. No, posvjedočili su i da pouzdano znaju da je ona otišla od oca u Tursku ("era passata nella Turchia") tj. u Antibari ("ando in Antivari") i udala se za jednog Turčina ("havevapreso per marito un Turcho"). Takoder su naveli da je bila znana kao javna bludnica ("e stata conosciuta detta mare per publicam meretricem"). Nije zabilježeno rješavanje spora, no s razlogom se može pretpostavljati da je dobio dozvolu za vjenčanje (jer je spomenuta Mare otišla u Tursku i tamo se udala), a on nije bio bračni obveznik prema spomenutoj ženi (BAP, 3, f. 19-20).
Knjiga konkubinata takoder pokazuje da je zapravo konstantno postojao raskorak izmedu crkvenog morala i stvarnog života pučanstva. Konkubinat je u mnogim mjestima Porečke biskupije bio prakticiran. Istina, vrlo često na sablazan ostalih mještana, koji su redovito i svjedočili o neprihvatljivom načinu života pojedinih priležnika (BAP, 2). Takoder, često se dogadalo da priležnici nisu samo živjeli ne-vjenčano, vec se radilo i o stvarnom preljubu. Naime, najčešce se radilo o muškar-cima, koji uz zakonutu ženu žive ili se, pak, javno vidaju (i danju i nocu) sa svojim priležnicama (adultera, concubina) (BAP, 2, f. 32-53). Crkveni je sud u više navrata takvim parovima prijetio izopcenjem, a vrlo često i izricao kaznu izopcenja zbog neprihvatljivog ponašanja i ustrajanja u takvoj vezi (BAP, 2, f. 60; BAP, 2, f. 61; BAP, 2, f. 62). Premda kazne crkvenog suda u pravilu nisu bile novčane, u poj edinim su slučajevima ipak podosta mogle pogoditi prijestupnike, posebice one koji su se u više navrata oglušili na zahtjeve i presude crkvenog suda. Najdrastičnija je presuda bila ekskomunikacija. No, vidi se da crkvenim sucima nije bio cilj izopciti ljude vec ih navesti na prikladno ponašanje. Stoga se prije izricanja kazne ekskomunikacije u pravilu daju upozorenja da ce se primijeniti spomenuta kazna u slučaju da se prijestupnik ogluši na odluke suda i ne promijeni ponašanje.
222
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA 215-226
Ekskomunikacija je bila krajnja mjera izmedu ostalog i zbog toga jer je prekršitelj time zapravo bivao izbacen i iz društvene zajednice, cime je i njegova egzistencija postajala upitna. On je na neki nacin tada postajao marginalac.
Sl. 1: Izgon iz raja, Hrastovlje, crkva sv. Trojice (foto: Vesna Kamin).
Fig. 1: Expulsion from the paradise, Hrastovlje, church of Holy Trinity (photo:
Vesna Kamin).
223
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
Navedeni primjeri svjedoče da su biskupi i svecenici koje je biskup odredivao za rješavanje ženidbenih sporova cesto bili vrlo aktivni posrednici u bračnim sporovima i medu bračnim partnerima. Uz to oni su bili i posrednici izmedu pučkog, vrlo često pojednostavljenog, znanja o vjeri, a ponekad i izigravanja pojedinih pravila, te su na neki način bili i učitelji puka o kanonskom pravu i zakonu. Ako poučavanje putem propovijedi i ispovijedi često nije bilo dostatno i ako ljudi nisu prihvacali zadana pravila, presude crkvenog suda bile su mnogo upečatljivije. Buduci da se radilo o malim mjestima, gdje su gotovo svi stanovnici znali sve o svakome, i same su presude crkvenog suda bile na neki način lekcije ostalom pučanstvu i putokaz za prihvatljivo ponašanje i djelovanje.
BISHOPS AND PRIESTS - MEDIATORS IN MARITAL DISPUTES (THE AREA OF ISTRIA BETWEEN THE END OF 15th AND MID-17th CENTURY)
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO
Juraj Dobrila University of Pula, Department of Humanities, HR-52100 Pula, Ivana Matetica Ronjgova 1
e-mail: marija.mogorovic@ffpu.hr
SUMMARY
The paper highlights the role of bishops and priests as intermediaries in marriage disputes. The research is based on the analysis of marriage disputes as described in the book of the notary of Buzet, Martin Sotolic, and preserved books on marriage disputes and marriage permits in the Diocese of Poreč from the first half of the 17th century.
In the 11th century the Church obtained jurisdiction over marital and family issues. The division of church authority (over moral issues) and secular authority (over property issues) only ended in the 13th century. The canonical understanding of marriage as a sacrament only gradually entered the ecclesiastical doctrine while the centuries-long demands and efforts of the church to enforce public engagements and marriages were only realized after the Council of Trento.
Therefore, the church, and not secular authorities, was in charge of marital issues; the secular authorities, however, had jurisdiction over property disputes. Given that the bride's assent became necessary for a marriage to be valid, the status of women improved at least at the level of principle. In addition, the woman's position in a marriage was further improved by the fact that the church did not allow the husband to simply change his wife with another. In a small environment, such as the majority of Istrian towns, the main impediment for many spouses-to-be was consanguinity. Therefore, before entering into marriage the couple had to apply for a marriage permit. After marriage very often all but idyllic relations reigned between
224
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVEČENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
the spouses. Sources reveal that the wives often were victims of brutal physical violence on the part of their husbands and would ask for separation from table and bed, and essential allowance on the grounds that their lives were under threat.
The paper examines the intermediary role of church authority representatives -bishops and priests - in marriage disputes. They gave permission for marriage but also decided upon the separation of the spouses (from table and bed) as well as possible marriage annulments. Therefore, the bishops and priests are observed as intermediaries between learned and folk cultures, and between the frequently in-congruent written canonical law and common folk law.
Key words: bishops, priests, mediators, marital disputes, marriage licences, Istria, end of 15th - mid-17th century
IZVORI I LITERATURA
BAP, 1 - Biskupijski arhiv u Poreču (BAP), 1.4, Libertatum et dispensationum matrimonialem (1604-1608/1609).
BAP, 2 - BAP, 1.7, Concubinatuum (1599-1605).
BAP, 3 - BAP, 2.5, Causae matrimoniales (1611-1628).
Zjačič, M. (1979): Notarska knjiga buzetskog notara Martina Sotolica (Registrum imbreviaturarum Martini Sotolich notarii Pinquentini) 1492-1517. godine. Monu-menta historico-juridica slavorum meridionalium. Vol. XVIII. Zagreb, 293-578.
Ariès, P. (1985): St Paul and the flesh. U: Ariès, P., Bejin, A. (ur.): Western Sexuality. Practice and Precept in Past and Present Times. Oxford, Basil Blackwell, 36-39.
Barthélémy, D. (2001): La vita privata nelle famiglie aristocratiche della Francia feudale. Parentela. U: Ariès, P., Duby, G. (ur.): La vita privata dal feudalismo al Rinascimento. Roma - Bari, Laterza, 71-129.
Duby, G. (1995): Donne nello specchio del medioevo. Roma - Bari, Laterza.
Duby, G. (2002): Medioevo maschio. Amore e matrimonio. Roma - Bari, Laterza.
Flandrin, J. L. (1981): Contraception, mariage, et relations amoureuses dans l'Occident chrétien. U: Flandrin, J. L. (ur.): Le sexe et l'Occident. Evolution des attitudes et des comportements. Paris, Editions du Seuil, 109-126.
Ivetic, E. (1991): La popolazione di Parenzo nel settecento: aspetti, problemi ed episodi dal movimento demografico. Atti CRS, 21. Rovigno, 117-185.
Janekovič Römer, Z. (1989): Pristup problemu obitelj i i roda u stranoj i domacoj medijevistici. Historijski zbornik, XLII. Zagreb, 171-182.
225
Marija MOGOROVIČ CRLJENKO: BISKUPI I SVECENICI - POSREDNICI U BRAČNIM SPOROVIMA ..., 215-226
Janekovic Römer, Z. (1993): Sve opsade Dubrovnika: obitelj kao faktor društvene sigurnosti. Dubrovnik, n.s. 4, 2. Dubrovnik, 235-240.
Janekovic Römer, Z. (1994): Rod i grad. Dubrovačka obitelj od 13. do 15. stolječa. Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku - Zavod za hrvat-sku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Janekovic Römer, Z. (2007a): Maruša ili sudenje ljubavi. Bračno-ljubavna priča iz srednjovjekovnog Dubrovnika. Zagreb, Algoritam.
Janekovic Römer, Z. (2007b): Posrednici spasenja: senjska Spovid opčena iz 1496. godine. U: Budak, N. (ur.): Sacerdotes, iudices, notarii...: posrednici medu društvenim skupinama. Zbornik 2. istarskog povijesnog biennala. Sv. 2. Poreč, Pučko otvoreno učilište - Zavičajni muzej Poreštine, 131-146.
de La Ronciere, C. (2001): La vita privata dei notabili toscani alle soglie del Ri-nascimento. U: Aries, P., Duby, G. (ur.): La vita privata dal feudalismo al Ri-nascimento. Roma - Bari, Laterza, 130-251.
L'Hermite-Leclercq, P. (1999): Le donne nell'ordine feudale (XI-XII secolo). U: Klapisch-Zuber, C. (ur.): Storia delle donne. Il Medioevo. Roma - Bari, Laterza, 251-309.
Lombardi, D. (2000): Scelta individuale e onore familiare: conflitti matrimoniali nella diocesi fiorentina tra '500 e '700. Acta Histriae, 9, 8. Koper, 111-128.
Mogorovic Crljenko, M. (2006): Nepoznati svijet istarskih žena. Položaj i uloga žene u istarskim komunalnim društvima: primjer Novigrada u 15. i 16. stolječu. Zagreb, Srednja Europa.
Nikolic, Z. (1996): Zaruke i vjenčanja u srednjovjekovnom Dubrovniku. Otium, 4, 1-2. Zagreb, 77-84.
Nikolic, Z. (1999-2000): Rejection of Marriage in Medieval Dubrovnik. Otium, 7-8. Zagreb, 87-94.
Ravancic, G. (2000): Javni prostor i dokolica u kasnosrednjovjekovnom i renesans-nom Dubrovniku. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, XXXVIII. Zagreb - Dubrovnik, 53-64.
Stipetic, V., Vekaric, N. (2004): Povijesna demografija Hrvatske. Zagreb - Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Vekaric, N., Benyovsky, I., Buklijaš, T., Levak, M., Lucic, N., Mogorovic, M., Primorac, J. (2000): Vrijeme ženidbe i ritam poroda. Dubrovnik i njegova okolica od 17. do 19. stolječa. Zagreb - Dubrovnik, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
226