prejeto: 2006-09-14	UDK 316.75(1.497.5=512.161):821.163.42-5/6"14/15"
izvirni znanstveni članek
STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ: OPIS OSMANLIJA U "PROTUTURSKIM" GOVORIMA I PJESMAMA
Ante NAZOR
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, HR-10000 Zagreb, Maruličev trg 21 e-mail: ante.nazor@centardomovinskograta.hr
IZVLEČEK
V prispevku je govora o protiturških govorih, pismih in pesmih, ki so jih v 15. in 16. stoletju napisali hrvaški humanisti. V njih najdemo dragocena pričevanja o zločinih, storjenih v času osmanskega osvajanja hrvaških ozemelj, percepciji Osmanov v hrvaški družbi tistega časa in poskusih hrvaških intelektualcev, da bi papeža in evropske vladarje spodbudili k skupnemu boju proti 'nevernikom'. Ker bi glede na izjemno krutost opisanih osmanskih zločinov v delih hrvaških humanistov lahko podvomili v njihovo verodostojnost, v prispevku avtor kot primer okrutnega načina za kaznovanje omenja običaj nabijanja na kol oziroma počasnega ubijanja ujetih sovražnikov. Z navedenim primerom želi opozoriti, da opisi osmanskih zločinov, ki jih najdemo v delih hrvaških humanistov 15. in 16. stoletja, niso zgolj 'sovražni govor', pač pa predstavljajo dokument časa, ki priča, da so tako okrutni postopki dejansko bili del vsakdanjika.
Ključne besede: protiturški govori, humanisti, Osmani, zločini, sovražnik, kol, divji, potuhnjeni, barbari, neverniki
UN NEMICO ORRENDAMENTE FEROCE, STRISCIANTE E RIPUGNANTE: LA DESCRIZIONE DEGLI OTTOMANI NEI DISCORSI E VERSI "ANTI-TURCHI"
SINTESI
II saggio tratta di discorsi, testi e versi anti-turchi, scritti dagli umanisti croati nel 15. e 16. secolo. I testi rappresentano una preziosa testimonianza dei crimini commessi durante la conquista ottomana in Croazia e della percezione dei Turchi nella societa croata, come pure dei tentativi degli intellettuali croati di persuadere il papa e gli sovrani europei ad agire insieme contro i "non fedeli". Prendendo in considerazione il fatto che le scene orrende nelle descrizioni dei crimini ottomani
195
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
scritte dagli umanisti croati mettono in dubbio la loro autenticita, il saggio menziona anche la pratica dell'impalamento come esempio della crudele punizione del nemico ovvero dell'uccidere lentamente iprigionieri nemici. L'esempio vuole dimostrare che le descrizioni dei crimini ottomani nei lavori degli umanisti croati del 15. e 16. secolo non rappresentano solo il "linguaggio ingiurioso", ma anche un documento del periodo che testimonia che i procedimenti talmente crudeli non erano consueti.
Parole chiave: discorso anti-turco, umanisti, Ottomani, crimini, nemico, palo, feroce, strisciante, barbari, non fedeli
UVOD
Hrvati su u XV., a posebice u XVI. i XVII. stoljecu, živjeli jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. U neravnopravnom obrambenom ratu protiv Osmanlija pretrpjeli su veliki demografski gubitak, a Hrvatsko Kraljevstvo izgubilo je znatan dio teritorija. Prema približnim procjenama na prostoru gdje su živjeli Hrvati porušeno je ili spaljeno oko 3.000 naselja, a zbrajajuci podatke iz mletačkih izvora od XV. stoljeca pa do kraja XVIII. stoljeca može se reci da je ubijeno, protjerano ili odvedeno kao roblje oko 1.600.000 stanovnika. Neki drže da su samo u razdoblju od pada dijela Bosne pod osmanlijsku vlast 1463., pa do 1520. iz hrvatskih krajeva Os-manlije odvele u ropstvo oko 400.000 ljudi. U prilog tome navode razne izvore, poput izvješca mletačkoga providura Domenega Capella iz 1521., koji spominje da su u kraju oko Šibenika Osmanlije od 1462. do kraja 1520. zarobili više od 70.000 ljudi. Otprilike u istom razdoblju je, prema izvještaju zadarskoga kneza Mora, na zadarskom području od 60.000 ljudi ostalo njih 5.500. Na pomisao da je pučanstvo na hrvatskom prostoru tada bilo znatno prorijedeno upucuje i svjedočenje mletačkoga poslanika Andrija Surijana da 1516., na povratku iz Budima preko Senja u Veneciju, nije vidio ni jedno pravo nastanjeno selo izmedu Zagreba i Modruša, jer su Osmanlije sve spalile i opljačkale (Gligo, 1983, 28). To je razdoblje u kojem je znatan broj Hrvata izbjegao izvan granica svoga Kraljevstva i naselio se na područje današnje Austrije, Italije, Madarske, Rumunjske, Slovačke, Češke i drugih zemalja.
Posebice kritično za opstojnost Hrvatskoga Kraljevstva bilo je stogodišnje razdoblje izmedu bitke na Krbavskom polju 9. rujna 1493. i bitke kod Siska 22. lipnja 1593., u kojem su Osmanlije osvojile Bosnu i Hercegovinu te Hrvatsku, otprilike, istočno od linije Virovitica-Sisak-Karlovac-Karlobag. Suočeni s gubitkom teritorija, posebice kad su Osmanlije nakon četvrte opsade uspijele krajem kolovoza 1593. osvojiti utvrdu Sisak, hrvatski staleži na Saboru u Zagrebu nemocno su zaključili da
196
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
su od "nekada slavnoga Hrvatskoga Kraljevstva preostali tek ostaci ostataka" -otprilike 16.800 km2 teritorija koji Osmanlije nisu uspjele osvojiti. Da bi se zaustavila osmanlijska osvajanja, uz pokretanje zajedničke europske protuturske akcije, ugarsko-hrvatski vladari pokušavali su organizirati obranu na teritoriju koji je graničio s Osmanskim Carstvom. Počeci organizirane obrane od osmanlijskih napada na hrvat-skom teritoriju primjetni su vec u razdoblju vladavine ugarsko-hrvatskih kraljeva Žig-munda (1387.-1437.) i Matije Korvina (1458.-1490.), a proces izdvajanja posebnoga teritorija na kojem je život stanovništva bio podreden obrani granice od Osmanlija konačno su završili Habsburgovci ustrojavanjem Vojne krajine. Sredinom XVI. stoljeca provedeno je uredenje Vojne krajine, podjelom na Gornjoslavonsku (kapetanije ko-privnička, križevačka i ivanicka) i Hrvatsku krajinu (kapetanije ogulinska, hrastovička, žumberačka, uz vec postojece senjsku i bihacku). Potom su na saboru zemalja Unutarnje Austrije u Brucku na Muri 1578. odredene obveze u pokrivanju vojnih troškova za obranu granice prema Osmanlijama. Štajerski staleži trebali su financirati Gornjoslavonsku Krajinu izmedu rijeka Drave i Save (od 30-tih godina XVII. stoljeca zvanu i Varaždinski generalat), a staleži ostalih zemalja Hrvatsku Krajinu izmedu rijeke Kupe i mora (od kraja XVI. stoljeca zvanu i Karlovački generalat). Za razliku od Banske Krajine (izmedu rijeka Save i Kupe) nad kojom je vlast imao Hrvatski sabor i ban, ta su područja u vojnom pogledu bila podčinjena Ratnom vijecu u Grazu.1 Ustrojavanjem Vojne krajine Osmanlije su napokon zaustavljene u osvajanju hrvatskoga teritorija. Prijelomnim dogadajem drži se pobjeda krščanske vojske nad Osmanlijama u bici kod Siska 22. lipnja 1593., odnosno tzv. Dugi rat, koji je započeo nakon bitke kod Siska 1593. i trajao do potpisivanja mira na ušcu rijeke Žitve 11. studenoga 1606. Spomenuti mir, koji je potpisan na 20 godina, potvrdio je da Osmansko Carstvo gubi nadmoc koju je do tada imalo u Europi (Mažuran, 1998, 165-179). No, na granici s Osmanskim Carstvom nastavio se tzv. Mali rat, kako povjesničari nazivaju provale, čarke ili četovanja s obje strane granice, koja nisu prestajala tijekom XVII. stoljeca (Mažuran, 1998, 226). Izvori svjedoče da su takvi sukobi često bili nemilosrdni, a da se prema protivniku i stanovništvu napadnutoga područja postupalo iznimno okrutno.
OPIS OSMANLIJA U PROTUTURSKIM GOVORIMA I PJESMAMA
Prema tome, na dijelu hrvatskoga teritorija, koji je od XV. stoljeca graničio s Osmanskim Carstvom, ratovanje i ratne strahote postale su višestoljetna svako-dnevica stanovništva. Česte osmanlijske provale onemogucavale su normalan ("civilni") život na području Vojne krajine, koja je zapravo pretvorena u "veliku vojarnu",
1 Vojno-krajišku obranu i krajiške utvrde Hrvatskoga Kraljevstva u XVI. stolječu opširno je opisao Milan Kruhek (1995); Kratak pregled nastanka Vojne krajine, pod naslovom "Hrvatsko-slavonska vojna krajina kao europska ratna provincija" donosi Alexander Buczynski (Buczynski, 1997, 9-17).
197
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
ali i na prostoru relativno udaljenom od nemirne granice, što je moralo prouzročiti frustraciju i veliku odbojnost stanovništva prema Osmanlijama i njihovoj vojsci. Suvremeni izvori svjedoče kako su se u takvim okolnostima osječaji straha i nemoči napadima izloženoga stanovništva miješali s bijesom i mržnjom prema neprija-teljima. Iznimno emotivni bili su zapisi i govori neposrednih sudionika dogadaja, od-nosno osoba koje su se neposredno mogle uvjeriti u posljedice ratovanja. U tom smislu posebice vrijedan izvor su protuturski govori, pisma i pjesme hrvatskih humanista upučene papama, senatu Mletačke Republike, njemačkim knezovima, poljskim velikašima i drugima. Nastoječi potaknuti europske vladare i velikaše na pomoč Hrvatskoj, ali i na zajednički otpor "največim neprijateljima krščanstva", oni opisuju strahote osmanlijskih provala i upozoravaju na opasnost koja je Europi prijetila od njihovih osvajanja, ostavljajuči tako izravno svjedočanstvo o tom razdoblju.
S obzirom na to da su osmanlijske provale zaprijetile sigurnosti zapadne Europe, ideju o potrebi zajedničke koalicije krščanskih vladara protiv Osmanlija tada su iz-nosili i drugi europski humanisti.2 Medutim, Europa sve do druge polovice XVII. stolječa nije uspjela organizirati ozbiljniji vojni savez protiv Osmanskoga Carstva, tako da su največi teret borbe podnijeli oni koji su bili neposredno ugroženi.3 No, buduči da su za razliku od največega dijela europskih humanista, koji su svoje protuturske govore pisali daleko od ratnih dogadaja, hrvatski humanisti uglavnom bili neposredni svjedoci dogadaja o kojima su pisali, a neki od njih su i sudjelovali u borbi protiv Osmanlija, razumljivo je zašto su njihovi govori i pisma bili posebno zaokupljeni turkofobijom i antiturskom problematikom. Primjerice, ninski biskup (1479.-1529.) Juraj Divnič svjedočio je posljedicama bitke na Krbavskom polju 1493., a 1499. sudjelovao je u obrani Nina, biskup Šimun Benja Kožičič (oko 1460.1536.) je pratio napad na Skradin, Marko Marulič (1450.-1524.) je gledao poharana polja u okolici Splita i dio popaljenoga Vranjica, a s oružjem u ruci uz svoj puk bili su svečenik Šibenčanin Juraj Šižgorič (oko 1420.-1509.) i splitski nadbiskup (1503.1514.) Bernard Zane (Gligo, 1983, 40-45). Kao temeljna značajka govora hrvatskih
2	Dakako, razmišljanje da su osmanlijski uspjesi bili posljedica krščanske nesloge nije bilo novo; več u XI. stolječu je papa Grgur VII. (1073.-1085.), na poticaj bizantskoga cara Mihajla VII. (1071.-1078.), želio povesti križarsku vojsku protiv Turaka Seldžuka. O ratu protiv Osmanlija razmišljali su potom mnogi europski vladari, primjerice Ludovik I. (1342.-1382.), Žigmund (1387.-1437.), Maksimilijan (1564.-1576.) i drugi, te pape Pio II (1458.-1464.), Julije II. (1503.-1513.), Leon X. (1513.-1521.). Vidi: Govori protiv Turaka, 1983, 15-20.
3	Posredovanjem pape Inocencija XI. (1676.-1689.) Habsburška Monarhija, Poljska i Mletačka Republika sklopile su 1684. savez protiv Osmanlija - tzv. Sveta liga - u ratu koji je započeo nakon osmanlijske opsade Beča 1683. Savezu se 1686. pridružila i Carevina Rusija, a Svetu ligu povremeno je pomagalo više njemačkih državica (Bavarska, Saska, Falačka, Švapska). Sklapanje takvoga saveza rezultiralo je porazom Osmanlija, koje su mirom u Sremskim Karlovcima 1699. primorane na razgra-ničenje prema načelu "što tko posjeduje, neka mu i ostane" (uti possidetis, ita possideatis). Vidi Ma-žuran, 1998, 243-275.
198
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
humanista može se istaknuti njihovo obračanje Europi za brzu i efikasnu pomoč, jer se zbog neprestanih osmanlijskih provala Hrvatska našla u jadnom stanju. Jednako tako, oni upozoravaju da če Osmanlije zaprijetiti papi i Rimu, te ostalim dijelovima zapadne Europe, ako se ne suzbiju na vrijeme. Njihovi govori i pisma dragocjen su izvor za povijest Hrvatske u XV. i XVI. stolječu; kako za političku i vojnu povijest zbog podataka o provalama i sukobima, tako i za socijalnu povijest, jer govore o problemima i načinu razmišljanja svih slojeva društva u tom razdoblju, u kojem su osmanlijskim provalama gotovo jednako bili ugroženi i seljaci i velikaši, i stanovnici grada i trgovci, i biskupi i dakoni.
Analizirajuči sadržaj spomenutih govora i pisama može se reči da su Osmanlije u njima prikazane izrazito negativno. Za njih se kaže da su: "mrski rod" (genus invisum), "krivovjerna gomila" (perfida turba), "neprijateljski narod" (gens inimica), "gadna gomila" (foeda turba), "podmukli Turčin" (perfidus Turcus), "bijesan ne-prijatelj" (furens hostis), "strašan neprijatelj" (dirus hostis), "bezbožan neprijatelj" (impius hostis), te "opaka neman", "grozna, grabežljiva zvijer", "nezasitna zmija", "okrutan narod"; a osmanlijski vojnici navedeni su kao "vrlo okrutne i strašne zvije-ri", "zlikovci", "užasno divlji" i "strahovito bijesni neprijatelji", "bezbožna rulja" itd. (Gligo, 1983, 41).
Primjerice, u pismu mletačkom duždu Leonardu Loredanu (1438.-1511.) trogir-ski biskup Fran Marcello žali se 1503. na "vrlo okrutne navale strašnih Turaka" i na "strahovitu okrutnost i bijes Turaka, najgorih progonitelja blage vjere Kristove", te na "zlodjela svakojakih zlikovaca" nanesena trogirskoj biskupiji: "Ti doista užasno divlji neprijatelji s vrlo mocnom i spremnom vojskom, i pješaka i konjanika, na sve strane pustošeci sve mačem i ognjem vrlo okrutno opljačkaše do dana današnjega osobito trogirsko polje i sva susjedna mjesta, a takoder i ono sasvim malo i jadno što je još preostalo neprekidno se spremaju napasti neočekivanom navalom, poklati, uništiti, dokrajčiti pakosnom propašcu. O bezbožna i grozna prizora nemilih doga-daja! O žalosna i nepomirljiva zla! Doista bih te, najodličniji Dužde, htio uvjeriti da nitko od vjernika koji žive na svijetu nije pretrpio toliko nečuvenih i svakovrsnih nevolja što ih je nanio ovaj strahovito bijesni neprijatelj kao nesretni krajevi Dalmacije" (Gligo, 1983, 80-81).
U svom govoru na prvom zasjedanju Petoga lateranskoga koncila 1512. splitski nadbiskup Bernard Zane je za Osmanlije rekao: "To je neobično razuzdan narod, strašan neprijatelj kršcanskog imena. Misli da iskazuje najvece poštovanje svom gnjusnom Muhamedu progoneci kršcane, uništavajuci ih i ubijajuci." (Gligo, 1983, 110). Tražeči od Mletačke Republike pomoč za Ugarsku izaslanik pape Julija II., Leona X. i Klementa VI. Trogiranin Ivan Statilič (1472.-1542.) je u svom govoru (vjerojatno u kolovozu 1521.) pred mletačkim duždem u Kolegiju u Veneciji, Osmanlije nazvao "najodvratnijim dušmanima kršcanskoga imena" (Gligo, 1983, 134).
199
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
Sl. 1: Spopad krščanskega in islamskega sveta: nemški lesorez iz 16. stoletja (v: Coles, 1968, 19).
Fig. 1: The battle between the Christian and the Islamic world: a 16th -century German woodcut(in: Coles, 1968, 19).
U pismu papi Aleksandru VI. (1492.-1503.) o osmanlijskim napadima, najčešce provalama "trkaca i palikuca", kako su u izvorima nazivane osmanlijske pljaškaške prethodnice akindija, ninski biskup Juraj Divnic je 27. rujna 1493. zapisao: "Obilu-juci isto tako i ljudima i svim ratnim sredstvima neprijatelj (Osmanlije) ide kamo ga je volja. Pustoši polja, željezom uništava stabla, razara kuce i gradove, odvodi stoku kolikogod je ima. Zarobljenike vodi u jaram, pljačka, udara na muke, žestoko istrebljuje, tjera ih bosonoge i gole preko brda i kamenja. Bezbožna rulja vuče ih polumrtve ili na konopima ili na konjskim repovima. Štapovima i bičevima, kao da su zvijeri, udara gospode raspuštenih kosa, koje poprskane krvlju djece, nagrdene udarcima, izmrcvarene u licu, uzalud uzdišu, leleču i jecaju moleci bezuspješno od nekoga pomoc ili utjehu. Strahovito divlji neprijatelji odvode na najsramotniji način zlostavljene djevojke i djevice Bogu posvecene, dječake i djecu vezanu poput živo-tinja na konjima, na zarobljenicima iskušavaju sve vrste surovosti i mučila koja se ne mogu ni zamisliti, a kamoli ispričati. A ni tako strašno mučenje nema kraja, a ipak se bezbožan narod od toga deblja i time diči." (Gligo, 1983, 314). U istom pismu, zapravo izvješcu o bici na Krbavskom polju u kojoj je hrvatska vojska 9. rujna 1493.
200
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
katastrofalno poražena od Osmanlija pod Udbinom, J. Divnic je posebno opisao strahote kojima je bio izložen zarobljeni hrvatski ban Derenčin: "I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, takoder vrlo hrabru vojniku, pred očima oca odru-biše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je puta jadnik prisiljen uzeti hranu, toliko mu puta na stol umjesto zdjele stavljaju na tanjur ljubljenu glavu sina." (Gligo, 1983, 318). Nastavljajuci s opisom strahota koje su Hrvatima učinile Osmanlije - ta "grabežljiva zvijer i nezasitna zmija", J. Divnic je zapisao: "Preostaje j oš mnogo toga što je u bjesnilu učinio krvavi neprijatelj. Kad bih htio to nabrojiti, ne bi mi dostajalo ni dana ni pera. Kad bih imao sto jezika i sto usta i željezni glas, ne bih mogao obuhvatiti oblike svih zločina. Ne spominjem koliko je pokrajina opustošio mačem i ognjem, ne spominjem neizmjeran broj zarobljenika i u prijašnja i u sadašnja vremena. Prelazim preko dječice što su izvučena iz rasječene utrobe trudnih žena i ubijena. Koliko je puta bezbožni Turčin odsjekao grudi i mjesto mlijeka pružio dojenčadi majčinsku krv, koliko je puta uzeo dječicu za noge i glavu im smrskao o stijenu i majke nosio na vratovima sinova. Koliko je zarobljenika poslao natrag svojim kučama odsjekavši im ruke, iskopavši oči i odrezavši uši. Okrutna li naroda! Bogovi odvratite takvu pošast od zemlje! O nečuvena bijesa! O Turska više nego zla! Nesnosna li, kažem, zločinstva, preblaženi Oče! Da se tako opaka neman, tako grozna zvijer, tako kleta nakaza ne bi veselila tako dugo ne-kažnjena, treba se odmah pobrinuti i priteči u pomoč tamo gdje je nevolja. Jer ako se ta pogubna zvijer ne obuzda i ne suzbije, bit če gotovo s pokrajinama. Ne znam ipak, što če biti s ostalima. Vaša Svetost dobro zna što očekuje susjed kad gori obližnji zid." (Gligo, 1983, 318-319).
Surovost Osmanlija opisana je i u "Elegiji", pjesmi kojom je F. Božičevic - Na-talis želio potaknuti papu Pavla III. (1534.-1549.) na pomoc važnoj obrambenoj utvdi Klisu:
"Divlji barbarski narod, surov, strašan, okrutan, zadaje nam neprestanu gorčinu.
Otimaju se djevice i ubijaju dječica, mezimčad majki, otrgnuta s milih grudi.
Nevidenim zvjerstvom razdire neprijatelj starce i preplašene djevojke kao vukovi ovce.
Jao, vode nas poput ulovljene divljači preko vrhova, škrapa i nepoznatih staza.
Odvode nas gole, ruku vezanih iza leda što dalje od očinske zemlje.
Sve je puno suza što teku potocima, tolike nas nevolje pritišču, žalosti i neprestani bol.
Surova rulja pali žestokom vatrom sve što joj je na putu, plodonosne obradene njive i žitne usjeve.
Na sve strane dime se sveti hramovi božji, u privatnim kučama posvuda plamen.
U crkvama bludnice, oko oltara prljavština, jao zločina, i brzonogi konji tu bo-rave kao u staji. Rulja užasne stvari, Kriste, čini u tvojim svetištima." (Gligo, 1983, 147-148).
201
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
Kao suvremenik i očevidac osmanlijska zlodjela opisuje i Splicanin Toma Niger (oko 1450.-oko 1531.), u panegiriku koji je 1501. napisao mletačkom duždu Leo-nardu Loredanu:
"Vidim - jao sramote - kako nevini dječaci i tisuce uhvacenih djevica trpe gnjusne bludne radnje.
Djecu trgaju iz maj čina krila i grudi pa nježnim udovima udaraju o tvrdu zemlju. Sijeku ih na komade pa ih još drhtave bacaju psima. Oh, jadnih li majki koje rodiše djecu za zvijeri. Jao, golema bola što se nikad ne da zaliječiti; Ruše časne hramove Neoskvrnjene Djevice i gdje se, Kriste, isticala slika tvoga lika, tuje mjesto za pse, to je štala za konje." (Gligo, 1983, 150-151). Na temelju vlastita iskustva, o osmanlijskoj opasnosti u svojim pjesmama govori i glasoviti Splcanin Marko Marulic, koji je s gradskih zidina mogao promatrati kako osmanlijski odredi pustoše splitsko polje, odnosno kako svakodnevno "vjerni puk trpi od turskih ruku", kako Osmanlije "pale šume, sela i gradove, oskrvnjuju crkve, muškarce i mlade žene odvode svezane, sinove odvajaju od majki, a kceri od.njihovih dragih, te ih prodaju" (Gligo, 1983, 151-158). O istome M. Marulic piše i u pismu papi Hadrijanu VI. (1522.-1523.) (Gligo, 1983, 168). Slično kao Bernard Zane ili Marko Marulic o paljenju usjeva po poljima, razaranju gradova, otimanju blaga, ubojstvima sinova pred očima otaca, oskvrnjenju hramova, obeščašcivanju djevica i drugim zalima koje su činile Osmanlije, govorio je i trogirski humanist Frano Andreis, odnosno Trankvil Andronik (1490.-1571.). On Osmanlije drži "strašno divljim i opasnim, te vrlo odvratnim, groznim i bijesnim neprijateljem ", a usporeduje ih "s vragom, strašna lica i crnih ruku"(Gligo, 1983, 185-216).
Kao neposredan svjedok, na gotovo jednak način osmanlijske zločine nakon Mohačke bitke 1526. opisao je u Krakowu 1527. i Stjepan Brodaric u svom djelu "De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcorum imperatore ad Mohacz historia verissima": "Nocu i danju, koji su slijedili poslije bitke, neprijatelj se okomio na sva obližnja područja, usput ih opustošio i popalio ne štedeci nikoga, bez obzira na spol, dob i vjeru, počinivši nad bijednim narodom sva moguca odvratna i okrutna dijela. Ja nemam dovoljno riječi da oplačem poraz koji je toliko bio velik one noci i sljedecih dana po cijelom onom kraju ovostrane Ugarske, i nije mi znano da je i jedan neprijatelj počinio nešto mahnitije i okrutnije. Izmedu ostaloga, vjerojatno se nikad prije nije dogodilo što sada, da su prežalosne majke nejaku dječicu živu ukapale u zemlju kako se vriskom ne bi odala, i kada su se one odande sklonile, djeca su se u zemlji bez zraka ugušila. [...] A broj svih pogubljenih i zarobljenih u tom ratu, na temelju onoga što sam mogao doznati, smijem tvrditi bio je blizu 200.000 ljudi."
202
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..., 195-208
Dakako, ni kroničari na osmanlijskoj strani nisu ostajali dužni; za njih su krščanski neprijatelji bili "nevjernici, žitelji pakla" (Klaič, 1958, 55), neprijateljski vladar bio je "zli kralj" (primjerice, bosanski kralj Stjepan Tomaševič, 1463.) (Klaič, 1958, 56), ugledne osobe s protivničke strane prikazane su kao "proklete" (primjerice, ban Derendžil (Derenčin) (Klaič, 1958, 92), ili kao "psi" (primjerice, herceg Stjepan Kosača) (Klaič, 1958, 58), krščanska raja smatrana je "gnusnim čafirima (nevjernicima)" čije je crkve i samostane trebalo srušiti (Klaič, 1958, 89), a neprijateljski (krščanski) vojnici nazivani su "hrpom izroda" (Klaič, 1958, 91), "here-tičkom ruljom" (Klaič, 1958, 92) i drugim pogrdnim nazivima.
Spomenuti opisi Osmanlija i njhovih zlodjela koje donose humanisti u svojim pismima i pjesmama, mogu se usporediti s opisom tatarske (mongolske) provale 1242., koju u 37. poglavlju svoje kronike donosi splitski arhidakon Toma u XIII. stolječu. Naime, tatarska invazija, koja je jednako kao i osmanlijska, došla s istoka i strahovito opustošila Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo, silno je uplašila Madare i Hrvate. Zapis Tome Arhidakona o "tatarskoj kugi" govori u prilog tome: "Pete godine za vladanja Bele, sina Andrije kralja Ugarske, druge godine Garganove, kužni se narod Tatara približio ugarskim stranama. Naime, več je pred više godina bio prodro glas i strah od istoga naroda po čitavom svijetu. A dolazili su iz istočnih strana, pustošeči provincije preko kojih su prolazili [...]. Došavši pak, do prvih stanovnika zemlje, nisu u početku pokazali svu žestinu svoga divljaštva, nego trčeči po selima i pljačkajuči, nisu na veliko klali ljude." Toma potom opisuje bitku u kojoj su Tatari katastrofalno porazili ugarsku vojsku, te navodi tatarske zločine nad sta-novništvom: "Što da spominjem o užasnoj okrutnosti, koju su po gradovima i selima poj edinih dana ispoljavali? Kad su zgrnuvši nemočnu gomilu žena, staraca i djece, natjeravali je da sjedi u jednom redu i da se ne bi haljine zaprljale krvlju niti krvnici umorili, prije su svima skidali odijela, a tada su poslani krvnici uzdižuči ruke po-jedinaca, usadivali lagano koplje u srce i sve usmrčivali. [...] Zapovijedajuči takoder, da k njima dodu zarobljeni dječaci, ovakvu su igru s njima priredivali: prvo su zapovijedali, da zajedno sjednu jedan za drugim, zatim pozvavši svoje mališane, davali su im pojedine buzdovančiče od zelenog drva i tada im nalagali da tuku po glavama jadnih dječaka, a oni sami, sjedeči i okrutnim očima promatrajuči, smijali su se medusobno, hvaleči usto onoga, koji bi bolje upravio udarac i koji je mogao jednim udarcem rasuti moždane i usmrtiti dječačko tijelo. Ukratko, ništa se nije poštovao dječački spol, nikakva ljubav prema dječačkoj dobi, nikakvo sažaljenje prema starosti, istim opakim načinom sve koljuči, nisu izgledali ljudi, nego demoni." Jednako okrutno su postupali prema redovnicima, koji se nisu sklonili pred tatar-skom vojskom: "Ali oni, ne znajuči ni za kakvu milost i čovještvo, preziruči redov-ničke počasti i ismjehivajuči njihovu svetu naivnost, trgnuvši mačeve bez ikakve su samilosti otkidali njihove glave. Tada provaljujuči u klaustre, sve su otimali, paleči kuče, skrnaveči crkve; razarali su oltare, razbacivali relikvije, iz posvečenih odijela
203
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..., 195-208
pripremali podvezice priležnicama i ženama." Govoreči o pokolju stanovnika Peste nakon što su Tatari savladali obranu grada, Toma je napomenuo da je "smrtonosni mač žderao muškarce, žene, starce i mališane" i uzdahnuo: "Jao, koliko su divlja srca poganskoga svijeta, koji je bez ikakvoga osječaja milosrda promatrao, kako se od ljudske krvi crvene sve vode Dunava." Potom nastavlja: "I da bi utjerali strah onima, koji su se nalazili s druge strane Dunava, postave sabrano mnoštvo ubijenih u mnoge hrpe nad obalom rijeke. A drugi su nabadajuči dječačiče na koplja, kao ribe na ražnju, nosili ih po rubovima korita. I več nije bilo broja ili mjere opljačkanog plijena. Tko bi procijenio bezbrojno mnoštvo konja i drugih životinja? Tko bogatstvo i blago? Tko neizmjerno mnoštvo svakoga plijena, kojim su se obogačeni neprijatelji veselili? Koliko je bilo zarobljenih odraslih muževa i žena, dječaka i djevojčica, koje su, podvrgavajuči različitim službama držali pod tvrdom stražom!. [...] Pošto su konačno postigli pobjedu nad ugarskim narodom, kad je glas o tolikom zlu posvuda brzim letom preletio, gotovo se je čitav svijet tresao, i toliki se strah raširio po svima pokrajinama, da se nikome od njih nije činilo da če moči umači poganim rukama. [...] Tada je divlji krvnik zapovjedio, da se svi zarobljenici, koje je bio poveo iz Ugarske okupe zajedno, (i to ) veliko mnoštvo ljudi i žena, dječaka i djevojčica, te učini da se svi dovedu na neku ravnicu. I kad su svi bili okupljeni poput nekog stada ovaca, poslavši strijelce, dade da se svima otkinu glave. Tada se čulo silno zavijanje i plač, te se činilo, da se sva zemlja trese od glasa umiručih." (u: Rismondo, 1977, 123-141).
Prema tome, opis zločina koje su Tatari počinili 1241. i 1242. u Ugarskoj i Hrvatskoj, u djelu splitskoga arhidakona Tome, suvremenika i očevidca tatarske provale, vrlo je sličan opisu osmanlijskih zločina u djelima hrvatskih humanista iz XV. i XVI. stoljeca. S obzirom na to da je riječ o suvremenicima i neposrednim sudio-nicima dogadaja, držim da su njihova izvješca vjerodostojna, tim više jer su po-tvrdena i drugim dokumentima. Ponavljanje istih fraza i navodenje gotovo istih zločina u različitim djelima može biti posljedica prepisivanja i želje da se govorom ili pismom ostavi što jači dojam, ali i posljedica straha i odbojnosti prema neprijatelju, koje se javljaju na temelju doživljenoga ili priča preživjelih. Ipak, brojnost takvih opisa i različitost izvora u kojima se oni nalaze govori u prilog njihovoj doku-mentarnoj vrijednosti.
To se posebice odnosi na gotovo jednake opise najstrašnijih zločina, kao što su okrutno ubijanje djece i dojenčadi. U izvorima za hrvatsku povijest takvi okrutni primjeri zabilježeni su vec u ranom srednjem vijeku. Primjerice, bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (913.-959.) u svom djelu "De administrando imperio" spominje da su Hrvati u Dalmaciji digli ustanak protiv franačke vlasti "jer su Franci prema njima bili tako okrutni, da su ubijali Hrvatima dojenčad te je bacali psima" (u: Švab, 1994, 30, 81). Normalan čovjek zaista teško može razumijeti takav zločin, jednako kao i vec spomenuti zločin zapisan u Tominu djelu da su prilikom provale u
204
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..., 195-208
Ugarsku 1241. i 1242. Tatari "nabadali dječačice na koplja, kao ribe na ražnju" (u: Rismondo, 1977, 134). Teško je razumijeti motive njihovih počinitelja, čak i pomisliti da čovjek može tako nešto učiniti, a ipak izvori iz raznih povijesnih razdoblja svjedoče o tome da su se oni dogadali, te da se takvo ponašanje ne može pripisati samo jednom narodu, rasi ili kulturi, kao i da se ne može ograničiti tek na jedno krace vremensko razdoblje. Možda ce netko pomisliti da su spomenuti zločini pre-uveličani kako bi svojom strahotom ostavili što jači dojam na čitatelje ili slušatelje, te ih tako motivirali na reakciju, no brojni povijesni izvori, kako iz starije, tako i iz novije povijesti, potvrduju da takvi okrutni i zaista teško objašnjivi prizori nisu izmišljeni. I bizantski izvori i kronika splitskoga arhidakona Tome, i protuturski govori, kao i izjava Stjepana Brodarica, zapravo su svjedočanstvo o najtamnijoj strani ljudske povijesti. I koliko god se činili nevjerojatnima, oni su postojali. Primjerice, zaista bi teško bilo povjerovati u vijesti o groznim zločinima (ubojstva, silovanja, pljačka, palež) koje su križarski vojnici počinili u "svetom ratu" prilikom osvajanja Jeruzalema 1099. ili Carigrada 1204., da o njima ne svjedoče i kršcanske i muslimanske i bizantinske kronike (Le Goff, 1998, 97). Takvih primjera ima mnogo, gotovo kod svih osvajača.
Uostalom, tamnu stranu čovjekove naravi i potrebu nekih ljudi za okrutnim iživljavanjem nad drugima, uz spomenute vijesti, možda najbolje pokazuje ritual nabijanja na kolac, koji se tijekom protuturskih ratova primjenjivao i na hrvatskim prostorima. Za pretpostaviti je da su hrvatski humanisti, kad su u svojim govorima i pismima spominjali osmanlijske zločine i stradanje stanovništva, mislili i na patnje ljudi koji su bili nabijeni na kolac. Dakako, takvo kažnjavanje nije bila posebnost samo Osmanlija, nego i njihovih protivnika, o čemu svjedoče i izvori za hrvatsku povijest. Primjerice, zbog učestalih provala vlaških martoloza4 u službi Osmanlija i njihovih razbojničkih postupaka (krada djece, ubojstava) Hrvatski sabor je 20. trav-nja 1586. dozvolio haramijama5 da "Vlahe koje uhvate, nakon ispitivanja mogu žive nabiti na kolac, kao što su to radile Osmanlije" (Šišic, 1917, 190, doc. 79).
Drži se da je običaj nabijanja na kolac u Europi prisutan vec od prapovijesnoga razdoblja, kad su na taj način majke kažnjavane zbog čedomorstva, a muškarci zbog razbojničkoga ubojstva. Izvori pokazuju da se u praksi nabijanje na kolac kao kazna koristilo još u XVII. stoljecu (u Slovačkoj, Rumunjskoj), ali i kasnije, čak i početkom
4	Martolozi - vojni red u osmanskoj vojsci, uglavnom upotrebljavan za čuvanje osmanskoga dijela granice, kao posada u tvrdavama u europskom dijelu Osmanskoga Carstva. Bili su na zlu glasu, posebice u XVI. stoljecu, zbog čestih pljačkaških pohoda na teritorij Habsburške Monarhije i Mle-tačke Republike.
5	Lako naoružani pješaci; prvotno pripadnici posebnih najamničkih četa u Hrvatskoj, potom (od 1574.) stalna postrojba za obranu prijelaza na rijeci Kupi i planinskih prijelaza u unutrašnjosti. Od sredine XVI. stoljeca haramije se nalaze i u sklopu posada gradova Hrvatske i Slavonske krajine, kao najamničke čete.
205
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..., 195-208
XX. stolječa, kad je pravosude rumunjskoga kralja na taj način kaznilo vode seljačkoga ustanka. Osim za kažnjavanje ubojica, nabijanje na kolac služilo je i za zastrašivanje neprijatelja ili stanovništva, a muke osudenika ovisile su o tome kako su ga naboli, odnosno kako mu je kolac provoden kroz tijelo (Cseres, 1993, 13-14). Dakako, za izvršenje takve kazne trebao je "krvnik - stručnjak", koji je kolac mogao provesti kroz tijelo, a da ne ozlijedi vitalne organe, kako bi patnja žrtve mogla što duže trajati, te odreden "alat": tvrdo drvo duže od tri metra, po mogučnosti hrast, nauljeno najmanje metar od zašiljenoga vrha, na koji se, ako je bilo vremena i prilike navlačio oštar željezni šiljak. Prema predaji postupak nabijanja započinjao je polaganjem žrtve potrbuške, s rukama vezanim na ledima. Da se ne bi mogla pomaknuti, pomočnici "stručnjaka" žrtvi bi stali na ramena i stražnjicu, a drugi bi istodobno, po-moču omči vezanih oko nožnih članka, žrtvi raširili noge, te stavili dvije-tri valjkaste motke ispred raširenih žrtvinih tabana, da bi se po njima nauljeni kolac mogao bolje koturati pri ciljanju. Potom je krvnik pažljivo namjestio vrh kolca u čmar žrtve, koji je prethodno morao biti osloboden od odječe, i nakon prvoga uboda, kod kojega nije bilo moguče izbječi trzanje dirnutoga boka žrtve, maljem, najprije laganim udarcima, zatim sve jače, počeo nabijati kolac u pravcu odredenoga cilja. Njegovi pomočnici žrtvi su istodobno razvlačili noge pomoču konopa i tako je lagano navlačili na prodiruči kolac. Da bi patnje žrtve bile što dugotrajnije kolac je morao proči uz kralježnicu, iza plučnih krila, izmedu bubrega i, dakako, nije smio probosti srce. Da bi probadanje bilo gotovo, krvnik je svojim oštrim nožem morao otvoriti put kolcu iznad kože desnoga ramena i ključne kosti žrtve, a potom je, nabivši odozdo kolac maljem još dva-tri puta, završio posao. Žrtvu bi tada pomočnici uhvatili za ramena i digli, a donji dio kolca položili u več iskopanu rupu i učvrstili ga tako da se ne bi mogao nagnuti uslijed njihanja bespomočnoga tijela. Tako odvratan čin, koji svjedoči da ljudska okrutnost ne poznaje granice, često se odvijao uz nazočnost večega broja gledatelja (Cseres, 1993, 14-15).6 I ovaj kratak, ali grozan prikaz nabijanja na kolac, govori u prilog pretpostavci da su se zločini koje hrvatski humanisti navode u protuturskim govorima i pjesmama zaista mogli dogoditi.
ZAKLJUČAK
S obzirom na učestalost i žestinu pojedinih sukoba, te s obzirom na strah i brigu svakoga pojedinca za vlastiti život i život svojih bližnjih, može se razumijeti mržnja
6 Ispričavam se čitateljima zbog detaljnoga opisa nabijanja na kolac, no držim da navedeni prikaz jasno pokazuje zločinačku stranu ljudske naravi i upozorava na okrutnu svakodnevicu prošlih vremena. Nažalost, ne samo prošlih. Zbog svoje upečatljivosti, prizori nabijanja na kolac našli su svoje mjesto i u umjetnosti, posebice u književnosti. Gotovo isti opis nabijanja kažnjenika na kolac koji je naveden u ovom djelu donosi nobelovac Ivo Andrič (1949, 45-50), a nabijanje na kolac - kao "turski dar" neprijatelju (ironija) - spominje hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranič (1967, 229-230).
206
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..., 195-208
ugroženih ljudi prema neprijatelju, o kojoj svjedoče razni zapisi. Zbog toga prilikom traženja motiva za odabir pojedinih riječi ili protuosmanlijskih izraza kod hrvatskih humanista u razdoblju osmanlijske agresije na Hrvatsku, treba naglasiti da su one napisane u vremenu kad su Osmanlije doslovce pred vratima gradova, u kojima žive autori tih zapisa. Protuturski govori, pisma i pjesme dragocjen su izvor za hrvatsku povijest XV. i XVI. stolječa. Njihov sadržaj izražava nemoč i očajničko traženje pomoči, pa se može reči da su okolnosti u kojima su pisani, prije svega pitanje vlastite egzistencije, motivirale autore protuturskih govora da Osmanlije nazovu po-grdnim nazivima. Istodobno, prikaz osmanlijskih zločina, iako se nekome može činiti preuveličanim, čini se da je večim dijelom odraz doživljenoga, odnosno prepri-čanoga. To što autori u svojim djelima spominju i vjerske suprotnosti, posebice prilikom obračanja papi, vjerojatno je bilo motivirano željom da se dodatno naglasi opasnost od osmanlijskih provala za susjedne krščanske zemlje, ali i za krščanstvo u cjelini, kako bi se Vatikan i pojedini europski državnici udružili u "Svetu ligu" i pokrenuli opči rat protiv "nevjernika". Zbog toga se u svim govorima apelira na zajedništvo krščanskih država, vjerujuči da se močni neprijatelj može poraziti samo združenim snagama krščana. Dakle, sadržaj protuturskih govora i pisama imao je za cilj potaknuti papu i krščanske vladare na jedinstvo u borbi protiv Osmanlija i uvjeriti ih kako je pomoč Hrvatima u obrani od osmanlijskih osvajanja i njihov interes, jer je za očekivati da če pomoč pružiti samo onaj tko pri tome ima vlastiti interes. Smisao takve propagande, u kojoj se za neprijatelja nisu birale riječi, sadržan je u upozorenju kneza Bernardina Frankapana njemačkim staležima prilikom njegova govora u Nurnbergu 1522.: "Kad susjedu gori kuca i tvoja je u opasnosti!" (Gligo, 1983, 343).
"ABOMINABLY WILD, TREACHEROUS, THE MOST LOATHSOME OF ENEMIES" - THE DESCRIPTION OF OSMANLIS IN ANTI-'TURKISH' SPEECHES AND SONGS
Ante NAZOR
Croatian Memorial and Documentation Centre of the Homeland War, HR-10000 Zagreb, Maruličev trg 21 e-mail: ante.nazor@centardomovinskograta.hr
SUMMARY
Based on anti-'Turkish' speeches, letters, and songs from the and 16th centuries, the article describes the crimes committed by the Osmanlis while conquering Croatian lands. These sources are valuable portraits of Croatian history in the examined period, in particular of the perception of Osmanlis in the Croatian society of the time, as well as the attempts of Croatian intellectuals to motivate the
207
Ante NAZOR: STRAHOVITO DIVLJI, PODMUKLI, NAJODVRATNIJI NEPRIJATELJ ..195-208
Pope and European rulers to form another common campaign against the 'heretics'. Their contents express helplessness and desperation and, hence, it may be stated that the circumstances in which they were written - in particular in terms of genuine existential concern - are the reason pejoratives are used in anti-Turkish speeches to describe the Osmanlis. The article draws particular attention to the act of impalement as a particularity that helps convey the prevailing brutality of the medieval quotidian; in hopes, too, of supporting the supposition that these writings not only represent 'hate speech' but are also historical documents.
Key words: anti-Turk speeches, humanists, Osmanlis, criminal acts, enemy, pale, wild, treacherous, barbarians, heretics
IZVORI I LITERATURA
Andric, I. (1949): Na Drini cuprija. Sarajevo.
Buczynski, A. (1997): Gradovi Vojne krajine, 1. Zagreb.
Coles, P. (1968): The Ottoman Impact on Europe. New York, Harcourt, Brace & World.
Cseres, T. (1993): Krvna osveta u Bačkoj. Zagreb. Gligo, V. (ur.) (1983): Govori protiv Turaka. Split, Književni krug. Klaic, N. (ur.) (1958): Izvori za hrvatsku povijest II. Zagreb. Kruhek, M. (1995): Krajiške utvrde i obrana Hrvatskoga Kraljevstva tijekom XVI. sto-ljeca. Zagreb.
Le Goff, J. (1998): Civilizacija srednjovjekovnog zapada. Zagreb.
Mažuran, I. (1998): Hrvati i Osmansko Carstvo. Zagreb.
Mažuranic, I. (1967): Smrt Smail-age Čengica. Zagreb.
Rismondo, V. (ur.) (1977): Toma Arhidakon: Kronika. Split, Čakavski sabor.
Šišic, F. (ur.) (1917): Hrvatski saborski spisi, sv. 4. Monumenta Spectantia Histo-
riam Slavorum Meridionalium, knj. 41. Zagreb. Švab, M. (ur.) (1994): Konstantin Porfirogenet: O upravljanju Carstvom. Zagreb.
208