Mila Stoviček TRITOČKICE TRI TOČKICE Autorica: Mila Stoviček Lektura: Kristina Stojanovic Oblikovanje i prijelom: Josipa Glavaš Urednik: Darko Šonc Izdavač: Vijece slovenske nacionalne manjine Grada Zagreba Tisak: Intergrafika TTŽ d.o.o., Bistranska 19, Zagreb Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretiskan bez prethodne suglasnosti autora i nakladnika. CIP zapis je dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN: mila stoviček TRI TOČKICE ROMAN Zagreb, listopad 2015. Oko posvete: Več tijekom pisanja padale su mi na pamet svakojake posvete mojoj Kristini. Ona je sve što imam, opipljivo djelo moje utrobe. Jedinica i prvorodena. Od cijelog bolera svih tih posveta, rekla sam joj: "Hajde, izaberi ako ti se koja svida." Te, ovo je pretenciozno! Te, ovo je blesavo! Razmetljivo, baš u tvom stilu! Sve u svemu, bestidni ego-trip! - dočekala me je Kristina. Osim cijelih poglavlja, pobacala sam u koš sve posvete i mimo njenog znanja sročila ovu: Ovo pisanje, umjesto dote, ostavljam svojoj kčeri. Ništa ne želim reči, samo zatrpati svoju prazninu. Onaj tko ima što reči ne govori. "Od ljudi se čovjek uči govoru, a od bogova šutnji." - Johannes de Silentio. 1 "Hajde, napiši Uvod u nista" - požurivao me Alarik - "ne preostaje ti još puno vremena! Sad ili nikad!" Pomislila sam, kad bi to bila istina, naime Uvod u nista, bila bih več na cilju. Jer bi to bio zaključak u sve. Izmedu korica ostala bi nepopisana bjelina papira, praznina uvezana šutnjom. Bezimeni autor potpisao bi se prešučenim imenom. Puste li čežnje za savršenstvom! "Eh!" - uzdahnuo je Alarik i uhtvatio moj artritisom natečeni kažiprst i njime pod-vukao sljedeči citat: 'Savršenstvo nije od čovjeka. Savršena je samo težnja po savršen-stvu.' Time me napokon lišio nade da ču u čovjeku nači uzor. Bogove medu ljudima. Ima ih ima, ali oni nisu više ljudi. "Što se ljudi tiče" - nastavila sam - "odgovaram sljedečim citatom: 'Dopusti bližnjemu da bude nesavršen.'" Al se počeo cerekati. Nas dvoje se olako razbacujemo citatima jer sami nismo iznijedrili ni jednu mudru misao. Umjesto strpljivog životnog hoda tude mudrosti služe nam kao prečica do cilja. Cilj je Bog. Hodati prema Njemu bez očekivanja, vodeni višom voljom. I tako ja sve više hodam i sve manje hodočastim. Uoči Alarikova odlaska dobila sam dodatni uvid što je to savršenstvo. "Kritizerstvo" - namignuo mi je - "što je tako duboko usadeno u ljudsku bit, nije ništa drugo doli težnja po savršenstvu." 2 Otkako smo Alarik (u vrijeme sveopčih kratica, zvani Al) i ja u penziji imamo vremena napretek. I tako smo podlegli zavodljivoj igri da iz krhotina prošlosti sastav-ljamo vjetrovima raznesenu knjigu, koja se čas podaje a češče otima, kao da poručuje - čuvajte se riječi! Uz prekide družimo se več drugo desetlječe, izmjenjuju se godine i godišnja doba, množe se staračke pjege po mojim rukama, a mi sveudilj predemo priče koje naknadnom revizijom lete u smeče. Idemo ab ovo! Jovo nanovo! I tako, mrveči taštinu, polako napredujemo prema suštini. Suština je Bog. "Umjesto Uvod u nista"- oglasio se Al - "bilo bi prikladnije da knjigu naslovimo U potrazi za izgubljenom nevinošcu. Iako ti je duša stara i naborana, pronadi u sebi dijete." Jesam li ikad bila dijete kad sam se več u ranom djetinjstvu ispitivala - čemu živje-ti? Onaj tko mi je utuvio to pitanje napola me razdjevičio, zato sam bila raspolučena poludjevica. Izvisila sam izmedu neba i zemlje u prostoru pomanjkanja. Taj prostor bio je praznina. "Ima nade" - dočekao me Alarik smijuljenjem - "da se zacijeliš. Ako u poznoj dobi izrastaju treči zubi i ono što svatko zna, da nos i uši rastu cijeloga života, zašto i tebi pred kraj ne bi potjerala kožica u obliku polumjeseca?" 8 Tri točkice Da, ima nade iako sam bila oholo stvorenje. Zemlja mi je bila mrska pa sam če-znutljivo gledala u nebo i od tamo tražila povlastice. Neku besplatnu ulaznicu za let u visine. Ja nisam odavde - mrmljala sam - moj dom je medu zvijezdama. Ponekad me zavrtložila nepoznata sila i vinula me pod nebo, ali me još češce tresnula na koljena. Tko sam ja? I tko si Ti? Je li odgovor u treptavom beskraju? Ponekad jest, iako nije. Premda je u svemu, namjerno se prikriva. Iako je unutra, tražila sam ga vani. Zašto me tako kažnjavaš - vrisnula sam, Ti, koji jesi da si?! Jeka je pak odzvanjala - ti si! "Uffff!" - stresao je Alarik ramenima. "Cesto si tako zastranila u beznadu" - pro-dužio je - "da si bila strana Bogu, sebi i ljudima. Otudila si se od vječnosti i opustošene duše krenula u pustinju. U dobrovoljno izgnanstvo koje ti zoveš - potreba za samo-com. Bijeg u začahureno srce. Od tamo pak počinje put povratka, iako se čini da prag ulaska stalno izmiče i da se sjaj rasplinjuje. Spleen! Koga izabrati u lepezi bogova kad svi nude ponešto privlačno? Uzmi malo od ovoga, malo od onoga. Dobrodošli su i mitovi. Mitovi se sanjaju. Gdje je nestala ona čarobna ushicenost kad su se bogovi izravno družili s ljudima i krojili njihove sudbine? Tko nam je ostavio u naslijede žudnju za tajnom? I zov - razgrni veo, preskoči granicu? Preponu što dijeli dva svijeta. Misliš li da ce ti to uspjeti znanjem?" Svijet je tajanstven - zaključila sam. Ali kad ga pokušavaš dokučiti tajanstvenost se zaključa u tajnu. Tek kad saviješ šiju i ne tražiš više ništa nespoznatljivost ti odškrine nadu. 3 Nada! Što je to nada, ispitivala sam se u odrasloj mladosti. Je li to slatko tinjanje što leprša ispred mene poput zavrtložene Rusalke? Ili je nada čipka podsuknje neke božice obecanja? Ustreptalo čekanje na njen dolazak? Cekaju li samo sanjalice nadu da ih u suton oplazi svilenim šalom po grudima? Ili je nada djetinji jastuk nabijen sanjanjem o vječnoj ljubavi? Ili je to čežnja za savezom, poljupcem u čelo koji se nece nikada izbrisati? "Manimo se mladenačkih tlapnji bez pokrica!" - skupio je Al razbarušene obrve. "Sve se svodi na prihvacanje života kakav god on bio. Onom što si rekao ne, doci ce ti ususret s da i obratno. Postavljen si u takve okolnosti i okruženja gdje ceš tesati svoju dušu dok se ne usaglasi s višom voljom. Šteta što smo nas dvoje to kasno shvatili. I mimo toga, kao što se veli, svi smo ovdje samo u prolazu, odnosno na popravnom is-pitu. Od svih umijeca najvece je znanje živjeti s ljudima. To je znanost koja se nigdje ne predaje i uči se u hodu. Kad bi svi usvojili tu lekciju na svijetu bi zavladali mir i sloga." "Samo što svijetom gaze" - primetnula sam - "ne samo miroljupci vec i pobunje-nici kakvi smo bili ti i ja." 9 Tri točkice "Pridruži li se pak pobunjenosti još uobraženost" - namignuo mi je sugovornik -"onda se ne treba čuditi da čovjek padne u beznade." I tako sam počela istraživati uzroke svoje promašenosti i u nekoj zvjezdoznanskoj knjizi pročitala da je moj vladar Saturn. Opasan starac koji greške svoje dječice isprav-lja pljuskama. Vele da se njegova srdžba može omiliti, ali ponos mi nije dozvoljavao da mu se dodvoravam. Živi Bog je, kao uvijek, bio uz mene, ali ja sam se obratila vladaru. U jednoj davnoj noči, raskopčane bluze do pupka, zurila sam kroz prozor u nebo i zavapila ka toj mrkoj zvijezdi. Zašto me tako mučiš?! Ja ne uzvračam nepravde, niti istjerujem pravdu! Ne svadam se s ljudima, progutam njihove uvrede i poniženja i mičem se u samoču! Što još hočeš?! Zašto me biješ? Zašto ne tlačiš i druge kad ima gorih od mene? Kao da se prosulo zvjezdano smijuljenje. Onaj tko je bolji ni ne zna da je dobar - glasio je odgovor. U redu, mrmljala sam, ali ti se svejedno neču ulizivati! Niti ču ti kaditi, još manje pjevušiti! Tvoju jarost ne želim nikakvim darovima smekšati. Ne kanim ušičariti mitom več zaradom! Iako mi je tuga slojevita i uzrok zamršen još ne znači da je kazna nepravedna. Zatim me zagrnuo očaj. Danima sam razmišljala o Pandori, a jedne noči došla mi je mitološka kačiperka u san. Ustuknula sam pred ljepotom što me nije zaustavilo da joj predbacim: "Ti, koja si sva zla pustila na ovaj svijet, zašto se pretvaraš da u škrinjici još držiš nadu? Čemu nosiš klju-čič oko vrata kad brava odavno ne prianja? Ti, koja si sve dobila, bacila si ljude u očajanje i bijedu! Gurnula si nas u ponor i ostavila lažnu nadu!" Božica je pak sklapala i otvarala oči kao da joj se prispavalo. Zatim me prozirnim kažiprstom poškakljala ispod nosa i pasjom pameču poljubila u usta. Onda je zacvrkutala: "Saturnovo dijete samo obija škrinjicu." "Eh" - uzdahnuo je Alarik - "vijugav je bio tvoj put do pravog i jedinog Boga!" 4 Pesimizam kao manjak vjere tjerao je Alarika i mene da smo kao umišljeni askete godinama raspravljali o Bogu. To je išlo tako daleko da smo sebe prozvali bogotražite-ljima. Preuzetnost nas je uvjeravala da smo na plemenitom putu, sve dok nam pod nos nije došao stih velikog Rabindranatha koji glasi: 'Bog: zašto me ostavlja sluga moj i odlazi od mene da bi me tražio?' Nakon toga posipali smo se pepelom i zaključili da nečemo pisati bogotražiteljski več obični roman. Pisanje kao avantura ili ispovijed kao katarza, da bi na kraju ispalo kao zov muze kojoj nevježe tako lako nasjednu. "Premda si kao Kistoper" - pogledao me moj pajdaš ispod oka - "idemo na posao!" "Tko je pak Kistoper?" - upitala sam. A Alarik je odmahnuo rukom i odbrusio: "Doznat češ na kraju romana." 10 Tri točkice "Dakle," - namrštio je Al obrve - "prije nego se latimo te nezahvalne rabote htio bih znati što misliš o 'sindromu Salieri'". "Hja" - nevoljko sam proslovila - "taj problem smo več u ranom djetinjstvu riješili Filomen i ja, iako nismo imali pojma da sindrom uopče postoji. Filomen je izmislio formulu kako se tom pogubnom utjecaju othrvati i poništiti razbolijevanje što nastaje udisanjem ljepote. Čemu izgarati od divljenja i zavisti kad ti tuda ljepota može zarobiti dušu i učiniti te ovisnikom?" "Nego šta!" - potvrdio je Alarik. "Zbog užitka koji pruža, virtuoznost je još pod-nošljiva. Sve što je iznad toga ne pripada više ljudskome. Nisu badava Rusi umjetnost nazvali vražja odnosno vragoljanska posla. Sjeti se Paganinija! Na završetku koncerta capricciom se izjasnio što o opčinjenom slušateljstvu misli. Dok su žice ne violini pucale i dlake na luku prskale, a podanici u deliriju ushita nijemili i vrištali, vrhunaravni genij odgudio im je za finale kako demonu nadmoči i priliči: Be-da-ci! Be-da-ci! Be-da-ci!" "Pretpostavljam staccatom" - dometnula sam. Al je prešao preko moje upadice i nastavio: "Govorimo o ljepoti kao prinosu, odnosno plodu ljudskog stvaranja ili izvodenja. I ta ljepota može nas, zbog nemoči da joj se približimo, užasnuti i ujedno poniziti, jer nas ostavlja po strani. Taština želi rav-nopravno sudjelovati, a ne prisustvovati. Što je uopče ljepota, kad je ljepota i u ružnoči ukoliko nije patvorena? Mjerilo svih stvari je istina. U svakom slučaju, istina je ljepota. Ne boli laž, več istina." "Tankočutni pojedinici" - nastavio je Al svoje mudrovanje - "su samo skupljači, da ne velim eklektičari. Njihov dar je u sposobnosti da svoju dušu usaglase s več po-stoječim. Sve je oduvijek tu, u praduši čovječanstva. Njihov duh poput antene hvata i pabirči po tom ogromnom prostranstvu neiskazanog i iz slojeva svepostojanja izabire i vadi elemente te ih potom rekomponira u harmoničnu cjelinu. Djelič tog iskustvenog doživljaja pokazuje se u umjetničkim djelima kao osebujnost uvjerljive osobne istine. Prema tome, umjetnost je pored majstorstva zanata individualna istina što hoda pod ruku s fantazijom. Kako znaš da Giocondin smiješak nije posuden iz okomitog vremena? Da Leonardo i lijepa gospa nisu pritom slušali 'Mjesečevu sonatu'? Tri stolječa kasnije došao je Ludwig po svoje i preoteo sonatu s njenih usana." "U svakom slučaju," - produžio je Al - "ovo pretakanje ljepote kroz vrijeme, što se uobličuje u raznorodnim djelima srodne vibracije, neusporedivo je sa činom onog ludaka koji je pred ne znam koliko godina, bolom zamagljenih očiju stajao ispred Mona Lise, uperio u nju pištolj i zapucao ne bi li udovoljio svojoj ništavnosti naspram savršenstva." (Nije rijetkost da se Al uspusti u ovakve tirade, ne da bi se pravio važan, to je daleka prošlost, ni da bi me zapanjio svojim misaonim izletima u neprovjerljivo, več se 11 Tri točkice jednostavno prepušta svojim trenutnim porivima koje naziva osobnom slobodom ludosti. Neškodljiva ludost, to jest ludost na vlastiti račun, dode nama starcima u penziji kao svojevrstan oblik dohranjivanja u vidu doživotne duševne rente.) "Vratimo se na početak priče!" - zapiljila sam se Alu u oči. "Pitao si me o sindromu Salieri. E pa, nadam se da če te odgovor ubrzo prizemljiti. Dakle, pozornica: seljačka puč-ka škola. Poslijeratno vrijeme, poslijeratne prilike 1945. Nakon svih partizanskih slavlja napokon se daje predstava za djecu, a radi se o nekakvoj bajci. Pod dvorane, natopljen smrdljivom katranskom smjesom, zauzimaju izlizane klupe dovučene iz svih razreda, a sa strane ih obrubljuju rasklimani stolci. Povišenu binu zastire improvizirani zastor. Uz ostalu djecu tiskam se u prvim redovima do Filomena, kad se zavjesa uz škripu počela rastvarati. Žamor je utihnuo i u prvom planu pojavila se djevojčica mojih godina s raspuštenim loknama i našminkanih usana, odjevena u nabrane suknje od krep-papira. Ljepota prizora me zgromila, ganuče me smlavilo. Utrnulo srce je pak kuckalo: To nije nikakva tankostruka djevojčica! To nije čak ni glumica što glumi vilu, več vila sama! Vila se utjelesila da bi mučila obične smrtnike! Ona leprša na podiju, a ja se gušim u školskom parteru. Vila na vrhu, ja u podnožju. Dodatno zaogrnuta svjetlošču žarulja, a meni se u polutami skupljaju suze. Njezine suknjice šušte u plesnom hodu, a moje se gužvaju na otrcanoj klupi. Vila je u plavetnilu neba, a pučani u podzemlju. Na njenim cipelicama zlatna mašna, a raja potplate ili bose tabane trlja o crnilo katrana. A tek kad je otvorila ustašca i iz njih se izvila milozvučna melodija, prasnule su mi suze na oči." "Šta cmizdriš?!" - munuo me pet godina stariji brat pod rebra. "Zar misliš da je kao i ti" - drobio mi je Filomen poluglasno u uho - "osmogodišnja djevojčica? To je stara baba, čak tri godine starija od mene! Uostalom, ova vila na pozornici, baš kao i ti, nosi drek u crijevima!" Drek u crijevima nije me samo u hipu otrijeznio več me podigao u raspojasanu euforiju. Dok smo se Filko (kako smo mog brata zvali) i ja presavijali od prigušena smijeha, ja sam preko dlanova na ustima sveudilj ponavljala: Oh, pa da, kako to prije nisam shvatila! Naravno, nezemaljskim bičima nisu potrebni probavni organi. (Prema dobronamjernoj sugestiji da drek treba literarno utemeljiti Al i ja smjerno smo se pokorili. Dakle - feces! Kako se u našoj kuči nije smjelo prostačiti, drek je bio odušak izvan dometa roditeljske kontrole, najčešče na dvorištu koje je nakon nacionalizacije postalo društveno, pa me moja majka Beti umjesto na dvorište upučivala na vrt, jedinu oazu nedostupnosti. Mene je pak privlačilo dvorište i šarolikost dječurlije mojih godina, sinova i kčeri radnika, zadrugara i sluškinja kojima su psovke bile način verbalnog i grafičkog komuniciranja. Naravno da je i mene zanimalo sve što se nalazi ispod pupka, pogotovo lascivno tajanstvo medunožja, ali sam se u svom 12 Tri točkice govoru ograničila na produkte peristaltike i urinarnog trakta. Na ljestvici vrijednosti pišalina je bila drugorazredna, ali je zato drek u crijevima postao učinkovita šifra za prizemljivanje. I tako, kad me zbog miline ili ganuca počelo stezati u grlu, ni sama nisam znala komu ili čemu se više divim, umjetniku ili djelu, djelu ili umjetniku, da bi na kraju uvijek ostao autor. Pa šta, i on je samo čovjek koji ima feces u crijevima.) "Nije loš poučak" - promrmljao je Al - i dometnuo: "A bome se čini i djelotvor-nim. O ukusima se ne raspravlja. Što se nekom svida drugome ne vrijedi ništa. Što trecem vrijedi koliko svašta, četvrtom se čini kao nešto. Sve u svemu, to jest ničemu, još se nije rodio tko bi svom hiru ugodio. Od svega je pak najgore što se više želimo dopadati drugima negoli sebi." 5 Al se valjda sjetio moje najmlade sestre Maše i njenih problema sa zubima, pa je izvalio: "Znaš li ti da su vama sudbinu odredili zubi?" "Dakako." - priklopila sam. (Dobro mi dode svako zaobilaženje teme, naime, da napokon započnemo pisati roman.) "Neki od vas" - nastavio je ne bi li potkrijepio svoju izjavu - "najslade ste se smijali mliječnim zubima. Čim su vam narasli drugi zubi face su vam se izdužile, pogotovo pred nepoznatim ljudima. Čemu bi stranci buljili u Filkove sjekutice, sraštene jedan preko drugoga, ili u tvoje zube s razdjeljkom izmedu jedinica? Maša je pak čak pri razgovoru stavljala ruku na usta. To se ne bi moglo reci za Marantu, tvoju mladu sestru, koja se smije kad joj se smije, a još manje za prvorodenu Galju. Nema te fotografije na kojoj se Galja ne smije. Još prije nego se zadjevojčila, shvatila je da su njeni bijeli i savr-šeno oblikovani zubi njen glavni adut. Visoka čela i žutih očiju, Galja je bila privlačna, ali kad se nasmijala postajala je lijepa, što se nikako ne bi moglo reci za Filka, tebe i Mašu. Galjin smijeh je pak bio kao osvajački pohod što je širio oko sebe titravo ozračje u koje je svatko želio zakoračiti. Od malih nogu Galja je okružena ljudima bez kojih ne zna živjeti: kakvi god bili, ljudi su ljudima ljudi. Ovo pak nije vrijedilo za Filomena, tebe i Mašu. Vi ste se držali one da je čovjek čovjeku vuk. Zar ceš vuka pripuštati u blizinu i još mu se razgaljivanjem ružnih zubi osmjehivati i time narušiti sklad lica? U uskom prostoru kojim ste se opasali bilo je mjesta samo za izrugivanje. Namrgodeni iznutra, škrtarili ste smijehom, osim kad ste medusobno nekog ismijavali. Da ste imali lijepe zube vi se ne biste podsmjehivali vec biste se smijali!" - zaključio je Al. "Donekle si u pravi" - pristala sam. "Iz Galjinog prostodušnog smijeha i pokaziva-nja zubi zračila je sigurnost, a iza našeg zauzdanog - podozrivost. Zato se Galja mogla 13 Tri točkice družiti sa svakim, a mi gotovo ni s kim. Čemu slušati tuda naklapanja i zanovijetanja, ili podilaziti tudim mišljenjima i očekivanjima pa dozvoliti da nas drugi mijese prema svom kalupu? Samoča kao utočište. Samoča kao oblik slobode. Trebalo je proteči mnogo vode, bar što se mene tiče, da glupost svoje napuhane veličine svedem na ništicu." "Naravno." - upleo se Al. "Slobodan si tek kad si ništa, urašten u tkivo i sustav svega. Ne veli se utaman da smo jedni drugima darovani. Koliko god bila individualni proces, prava sloboda postiže se sudjelovanjem s drugima. Time otpada protivljenje, kritiziranje i osudivanje, sve dok nismo spremni svoje malo ja ustupiti Onome koji nam ga je poklonio. Sveti Ivan od Križa kaže: 'Da budeš sve, ne traži nešto u ničemu.'" "E, da." - kimnula sam. "Oslobodenje je u služenju. Površnim življenjem se pak ta vječna i sveopča istina srozava na frazu, sve dok nas ne sustigne patnja." 6 "Bojim se" - namrštila sam se - "da če se ovo naše pisanje i nakon trečeg pokušaja izroditi u same uvode i početke. Kamo nas to vodi?" "U daljnje raspršivanje!" - obznanio je Al mrtav-hladan. "Znači tako!" - narogušila sam se. "Opet cemo se vrtjeti u krugu i poštapati se Lunkom i njegovom arboretskom kulturom." "Upravo tako." - presjekao me Al i dometnuo: "Ako si uobrazila da cemo izmisliti skribomansku toplu vodu, bilo u vidu stila ili fabule, grdno si se prevarila! Prema tome, ostaju nam stereotipi. Srecom je Lunko kao seoska luda stvarno postojao, a arboretska kultura je mit, star koliko i čovječanstvo. Lude su tu kao pralik savjesti i govore osobnu istinu, a mitovi da naše poraze pretvaraju, ako ne u pobjede i herojstva, onda barem u prihvatljivu stvarnost. Ne vračamo se u djetinjstvo samo kao ishlapljeli starci, več prije svega zato što je djetinjstvo osnova i ključ. Zašto pritom ne bismo uzeli u obzir Lunkova gledišta što isprepliču ljudske stvorove s mitskima?" "Ukratko," - nastavio je moj intimus bubnjanjem prstima po kuhinjskom stolu - "Lunko je arboretsku djecu podijelo u dvije osnovne vrste. Postoje i podtipovi koji ne prijanjaju ni lijevo ni desno, več su negdje u sredini, odnosno polovici. (A gdje sam ja? - izletjelo mi je. Al me pogledao ispod oka i u hipu se izjasnio: Ti si, kao u svemu, polovična!) Nadalje, Lunko je smatrao da prenesena djeca pripadaju Mjesecu, a rodena s devet mjeseci ili prije vremena Suncu. Jedni hrle na ovaj svijet makar nezreli, a drugi se ne daju ni kad im dode vrijeme. Nalegnu na otvor maternice dužinom cijele kraljež-nice i svojim polumjesečevim tjelešcem onemoguče izlaz. U tom privremenom domu pracakaju se udovima i razgledavaju svoje nožne prstice. Kao da više vole plodnu vodu negoli majčino mlijeko. Ni najumiljatiji zvuci neče ih okrenuti naglavačke, u položaj 14 Tri točkice poradanja. Čini se da i pred punim Mjesecom odolijevaju tako da se umrtve. Tek li-ječnik vrlo tananog sluha može u pritajenim otkucajima srca prepoznati mrmljanje: 'Ostavite me na miru! Ovdje, u majčinoj utrobi mi je dobro!'" Uzdahnula sam, ali me je znatiželja premamila. "I što je bilo dalje?" "Kad povije starmalo, odnosno Mjesečevo dijete" - nastavio je Al - "majka plače neisplakanim suzama. I tako se dogada da nedonošče može biti u prednosti pred prenesenim novorodenčetom. Stoga nije čudno da se neki prenesenci, pogotovo iščačkani umjetnim trudovima, ne vole. Ako pak ne vole sebe, kako bi mogli voljeti druge? Podvrste Mjesečeve vrste račvaju se u dva kraka: jedni ne žele odrasti, a drugi žude da što prije napuste roditeljski dom. Ne veže ih ni zavičaj ni domovina. Bliska im je uzrečica Ubi bene ibi patria. Ali, gdje je to? Ja sam tudinac Niotkuda - njihova je iskaznica. Tek kad prestanu zdvajati i očekivati milost od ovoga svijeta, upru pogled u nebo i shvate da su Odnekud. Tad se prestanu busati u prsa i izgovarati: 'Ja sam svoga života gospodar!'" "Misliš li" - prekinula sam pripovjedača - "da se Mjesečeva djeca osvečuju rodite-ljima plačem?" "Dok su bebe, i te kako je moguče. Kad pak malo narastu pobolijevaju. Bolove podnose strpljivo i šutke, kao da roditeljima spočitavaju: Zašto ste nas donijeli na svi-jet? Tako je zborio Lunko." I time je današnji sastanak zaključio Alarik. 7 Al i ja smo tipovi koji često skaču sami sebi u usta. U misaonu nit vodilju ubacuju nam se asocijacije koje nas povodljivo odnose u zastranjivanja. I tako je Alarik zagundao: "Asocijativno mišljenje, ukoliko se ubesjedi, nije samo zamorno več i krajnje razdražujuče. Zamisli nekog dosadnjakoviča koji razveze priču pa ju, slijedeči tok svi-jesti, razvodnjava nepotrebnim zaobilaženjem i dodacima, a ti hvataš konce ne bi li se dočepao srži. Misli nisu valovito usredotočene, več se vrtlože, isprepliču i zapliču, bježeči od središta da bi se na kraju rascijepile u mnoštvo krakova. Zato čemo se danas strogo pridržavati teme." "Slažem se," - dometnula sam - "nema vrludanja. Kreni ravno in medias... "(T) res!" - preduhitrio me Al, nabrao čelo i časkom se zamislio. "Dakle, radi se o Lumiru. O mahnitoj borbi sa smrču, o divljačkoj borbi da spasi četverogodišnjeg sina jedinca čiji život je titrao još samo o jednoj niti što se vezivala na isprekidani dah." Poslije krače stanke Alarik je nastavio: "Lumir se primio za glavu i ushodao po sobi. U kutu je sjedila njegova žena Beti s bolesnim djetetom u naručju. 'Što je rekao liječnik?!' - iznebuha je urliknuo Lumir i vikom sam sebi odgovarao: 'Što je rekao liječnik 15 Tri točkice na odlasku?! Učinio sam sve što je bilo u mojoj moči, rekao je liječnik! Danas, nažalost, rekao je liječnik, još nemamo lijeka protiv difterije! Ako sinčič prebrodi krizu... rekao je liječnik! Lijeka nema! Lijeka ima!' Lumir je načas utihnuo. Kratka pauza tišine. Medutim, tišina je vrištala na svoj način. Probadale su ju usplamtjele Lumirove misli što su sijevale kao zmijolike munje i nevidljivim praskanjem burkale ozračje. Lijeka ima! Lijek je u nezadrživoj volji da sin živi! Lijek je u volji koju če kao transfuziju uliti u umiruče dijete! Misli, voljom naelektrizirane Lumirove misli, pržile su naježenu kožu majke i djeteta iako su letjele pod strop, prema lusteru, da bi na kraju posjedale po kutovima sobe kao strah i jeza. Premda na izdisaju, Filko je bio topao, bio je živ, sve dok mu odjednom tijelo nije omlohavilo. Ruke što su obavijale majčin vrat nemočno su skliznule niz njezin zagrljaj. 'Neee!' - kriknuo je Lumir i istrgnuo sina iz ženinih ruku. Beti se ukipila. Nekoliko koraka dijelilo ju je od otvorenog prozora. Vani je bilo zalazeče prolječe. Trešnje ispod prozora upravo su se osipale. Kad bi uspjela stiči do prozora možda bi mogla udahnuti za oboje. Za dijete iz čijih se pluča nakon nesmilje-na Lumirova stresanja začulo šištanje. Možda bi mogla udahnuti i za sebe, ali klecave noge nisu dopuštale da se pomakne. Zurila je u muževljevo čas privijanje na grudi, čas drmusanje i drmanje, uz ječanje i zazivanje imena, kao da trešnjom Filkova tijela pokušava razbiti sluzave čepove što sprječavaju dovod zraka, razbiti svaku prepreku do prohodnosti i time zatrti umiranje u korijenu. Ali smrt je bila žilava. Poput gibljive sjene uvijala se oko Filomena, od Lumirova kričanja se grčila pa ponovno stezala, i tek nakratko umakla kad bi Filko isprekidano prodisao. Prikovana u mjestu, Beti je pokrila lice rukama. I tako joj je promaknuo prvi mo-lečivi Filkov pogled. Kad se osvijestio potražio ju je krajičkom oka. Njeno lice bilo je sakriveno dlanovima. Jesu li doprle do nje misli: 'Zašto si dopustila da me iz tvog naručja istrgne? Zašto se nisi oduprla, kad mi je kod tebe bilo dobro. Bilo mi je dobro dok si svojim licem zaranjala u moje. Tvoji obrazi što si ih prislanjala na moje čelo, na moje oči, na moj vrat bili su mi kao oblozi.'? Izmedu kome i oživljavanja prolazili su nočni sati. Izmučeno Filkovo tijelo htjelo se još samo osloboditi iz kliješta očevih ruku. Usnuti i nestati pokriven plaštem vječnog sna. Izgubljen u očevu stisku, sklopio je oči. 'Ne dam te!' - vrisnuo je Lumir. Kroz uzastopno drmusanje prelamalo se kričanje: 'Sine moj, sine moj! Filkiču moj!' Krikovi su se razbijali 0 zidove, a vrškovi Lumirovih prstiju zabadali su se kao ognjene zublje u Filkove lopatice. Dijete je kroz hropac udahnulo, kroz piskutanje izdahnulo. Ponovno udahnulo 1 zakolutalo očima. Ovaj put Beti je uhvatila molečivi pogled. Pitanje je bilo jasno i glasilo je: 'Zašto me iz tog divljačkog stiska ne želiš izbaviti?' Odgovorila je ponovnim polaganjem ruku na lice. Tanki prsti su se slijepili, a suze su kapale s dna dlanova. 16 Tri točkice Udah i izdah, kakav god bio, hrapav i piskutav, isprekidan i boleciv još je uvijek život. 'Živi, dijete, živi!' - stišavao se Lumir i napokon polegnuo dijete na divan. Zakrilio ga svojim snažnim ramenima i prislonio uho na Filkova prsa, i sav se zgrčio. 'Ne! To nije moguce, nije moguce da disanje, odnosno šištanje ponovno zamire!' Pa ga je počeo cima-ti lijevo-desno, gore-dolje, gibanje je život, pred gibanjem smrt uzmiče. 'Sine moj! Sine moj!' - dozivao je sve tiše i neujednačeno krkljanje što je nakratko povratilo Filka, tek da pogledom oplazi majku. Zatim se dijete umirilo. Prestao je i hropac. Lumir se ukočio. Ustao je i duboko udahnuo. 'Može li se smrt isisati kao zmijski otrov iz žila? Može li se život udahnuti, premda je dah od Boga?' I odjednom ga je za-bljesnula zraka spasenja. Premda dotad nikad nije čuo za umjetno disanje, ponovno je duboko udahnuo i munjevito se sagnuo nad Filomenovo lice. Rastvorio je sinova usta i ispuhnuo sebe, sav životni sadržaj iz svojih pluca u njegova i gle, od iznenadnog naleta zraka, skrama je popustila, tek toliko da se lagano nadignuo grudni koš. 'Diši! Diši!' -upuhivao je Lumir zrak u Filkova pluca. Pred najezdom očeve željezne volje Filomen je odustao. Pred najezdom njegove nepobjedive moci Filomen se predao. I ovaj poraz on ce pamtiti. Ubrzo zatim je prodisao. Kriza je prošla. U toj borbi za život noc je silazila kao da se na rubovima spljoštila. Išarana blijedim zvjezdanim trakama, nalegla je prema zori. Uskoro ce zakukurikati pijetlovi, a malo zatim oživjet ce seoski dimnjaci u podnožju Kutela. Beti je poljubila usnulog sina u čelo i krenula prema prozoru. Lumir je prebacio ruku preko njenog ramena i ispod glasa izrecitirao prvu kiticu 'Vilinskog kralja' u originalu. Beti nije znala njemački. Razmišljala je o Filkovu pogledu. O letimičnom blje-sku. Je li to uopce bilo pitanje ili se zabunila? Može li četverogodišnje dijete nemušto pitati: 'Odakle mu pravo na moj život?' Odgovor je stigao protupitanjem: 'Čemu na svijet donositi.... Ah.' Da je Beti bila sretna, odgovor ne bi bio uzdah. 8 'Ne vjerujem da je sreca cilj našega života.' Pandit Nehru Beti je bila premlada da se s ovakvom izrekom složi. Silazeci skalom tjeskobe često je stizala do dna. Na dnu tjeskobe je nesreca. Je li nesreca trajno stanje, ili se iz tog kruga ulovljenosti može izaci? Može. Bijegom. Premda je Lumir plamtio za oboje, naslutio je u ženinoj odsutnoj potištenosti na-kanu. Kao da je bijeg bio spakiran u putnoj torbi i vrebao pravi čas. Što je uopce bilo u toj imaginarnoj neraspakiranoj torbi? Njena prošlost što ju je morala razmijeniti za 17 Tri točkice sadašnjost. Njeno sretno djetinjstvo i mladost za muktrpnost u braku. "I da mi pobje-gneš na kraj svijeta" - škripao joj je u lice Lumir - "svugdje ču te pronači." Obasipana poljupcima njegove strepnje i zagradena njegovim neprebojnim zagrljajem, Beti je popustila. Tim više kad su Lumirove ruke omekšale. Kad je zubata strepnja splasnula i premetnula se u molbu. Klečeči pred njom, Lumir je obavio ruke oko njezinih koljena i licem zaronio u mekopute butine. U bit njene ženstvenosti. Ali nisu bile ženstvene samo Betine butine. Ženstveni su bili pokreti njezinih ruku, nagib vrata, nenametljivo ophodenje, visina glasa usuglašena s tonom uljudnosti. Ženstvena je bila njena popustljivost i njeno izmicanje. Ženstvenost je bila ona snaga što je poražavala moč Lumiro-vih mišica. Njegova žudnja ustuknula je čak pred nježnošču odbijanja. Tu je bila i Betina violina spremljena na vrhu ormara. Tek kad je Lumir navečer odlazio u selo vadila ju je iz futrole i zagudila. Iz futrole su odavno poispadala dječja snatrenja, kad je htjela odmagliti od kuče s cirkuskim sviračima. Ima li ljepšeg zanata od sviranja? Guditi makar po sajmištima i cirkuskim podijima i putovati? Putovati iz kraja u kraj, novi ljudi, novi običaji, uvijek novost, uzbudenje pred nepoznatim, radost neponovljivosti! Svirkom zaradivati kruh svagdanji i kretati sve dalje. Sve dalje i dalje, preko brda i dolina, do praskozorja sreče. Iako se Beti smiješila tim maštarijama, šupljina njene violine ostala je krcata violinskim ključevima. Ako ništa drugo, otvarali su uspomene na arije iz opera i opereta koje je kao školarka slušala na galeriji kazali-šta. Premda je violina bila stara i usuglašena titranjem učiteljevih prstiju, u Betinim rukama škripala je kao nova. Beti je znala svoje domete i nije krivila instrument. Iza razgrnutih zastora zagudila bi božurima, gušterima i trešnjama. Vrt sa sjenicom bi uvijek usrkao zvukove. "A tebi se" - pogledao me Al ispod oka - "od te skromne muzike često priplakalo." Tako daleko od savršenstva, bila je tek čežnja što se vinula pod nebo. Naša vječnost - mislila je Beti - je neulovljeni san o sreči. "Što se pak Lumira tiče," - namrštio se Al - "on je bio elementarna sila. Mogli bi-smo ga usporediti s olujnim oblakom na vedrom nebu koji se učas pretvori u pijavicu i pohara sve pred sobom. Ili sa zaglušujučom bujicom što iza sebe ostavlja naplavine gorčine. Ustvari, najbliže je bio vječito tinjajučem vulkanu. Pod pritiskom bijesa i opečen iznutra, hladio se na usta rigajuči grmljavinu riječi. Ponekad je izbacio i pokoju zlatnu žilu, ali vi ste s duša otresali isključivo pepeo. Uvijek napeti, čekali ste kad če vulkan proraditi. Kipuči sadržaj njegove utrobe prasnut če na najmanji povod. Iskalit če se na onome koji če ga krišom pogledati ili nepomično zakoračiti prema izlazu. Ostat če do grla zasut grumenjem Lumirove srdžbe. Ni poštedeni nisu prošli bolje. Lumirov bijes obrušio im se o glavu kao da se raspolutio i bočno po bedrima tresnuo o zemlju. Od proloma uzastopnog vikanja kvrčili ste nožne prste da ne zateturate." 18 Tri točkice "Čim se pater familias ispraznio, u tren oka se razvedrio. I što sad? On vedar, a oko-lo njega snuždene njuške. On vedar, a oko njega ljigavi jad. Jad, od kojeg je Filomenu osim očiju tamnilo i srce." - zaključi Al besjedu. 9 Pljuštalo je kao iz kabla. Kiša je bjesomučno šibala o prozore pa me je preplavio užitak skloništa i probudio u meni spiljskog čovjeka. Atavistički nagon podsjetio me na skromnost i zahvalnost. Kako je malo potrebno do sreče! Ja na suhom, u zaklonu, a vani sjeverac uz hučanje savija i lomi drveče. Medutim, radost te vrste neče dugo po-trajati. Čim dode Alarik istjerat če me napolje u svrhu čeličenja karaktera. Stisnula sam zube i pripremila kišni ogrtač. Bolje da ga dočekam spremna nego da slušam zanovije-tanje u stilu: Zar smo spali na stare, cmizdrave babe što se moraju tetošiti u zapečku ili čemo prkositi vremenskim nepogodama? Izdržljivost tijela čeliči duh, i obratno. Uto je zazvonilo i na vratima se pojavio Alarik, pokisao kao poljski miš. "Imaš li ti" - procijedio je umjesto pozdrava - "kakve papuče za moja velika stopala?" "Imam, imam, ali sada ti neče trebati jer idemo van." Spremna za izlazak dohvatila sam od orkanskog vjetra polomljeni kišobran. "Ma kakav izlazak" - narogušio se Al -"pripremi ti meni šipkov čaj!" (Ovdje izostavljam sva ulizivanja što sam ih poduzela u nakani da Alarika oraspo-ložim i privolim na priču koja slijedi.) "Beti se zarekla da neče imati puno djece, najviše dvoje, eventualno troje i da se nikad neče udati za seljaka, makar bio sin gospodskog vlastelina i nasljednik imanja. Stoga je dvaput Lumiru rekla - Ne! Prvo ne Lumir je uzeo kao djevojački hir. Drugo ne prihvatio je kao djevojačko snebivanje. I što sad? Što sad, ako ga nerascvala ruža ponovno odbije? Stegnuo je buket od jedanaest crvenih pupoljaka i prislonio ga na svoja prsa. Ako ga odbije vratit če se i četvrti put. I peti. I šesti put. A sad treba požuriti. Ne pokuca li odmah na vrata pupoljci če od vručine što je izbijala iz njegovih prstiju povenuti. Napokon se grčenje srca stišalo. Dobio je potvrdan odgovor. Na Betina usta progovorila je Betina majka. Ta daleko naokolo nije bilo bolje partije za njezinu naj-mladu kčer. Premda je još uvijek vrijedilo da žena mužu mora biti pokorna, Lumir je žalio za starim vremenima. Da je bio neki srednjovjekovni vitez zazidao bi ženu u kulu ili bar sklopio pakt s nekim zanatlijom što bi iz nehrdajučeg metala iskovao pojas vjernosti. Samo ključič od brave, eh, ključič, što bi se kao muški nakit grijao oko njegova pojasa na goloj koži, jamčio bi mu mir! Ovako je pak stalno morao biti na oprezu. K tome joj 19 Tri točkice je, uz ostalo, obečao da če je upoznati sa znancima. Uostalom, dok je uz nju, zašto se pred drugima ne bi svojom mladom i lijepom ženom dičio? Nek' se vidi, nek' se zna tko je ružu ubrao. Zapovjedio je sluzi da upregne konje. I kočija sa žustrim konjima jurnula je sa Kutela niz perivoj kestenova pa se na oštrom zavoju za glavnu cestu zaprašila na dva bočna kotača. Isfrcano kamenje i Betin krik zaustavili su je tek toliko da se ne prevrne. Na klupi za kočijaša sjedio je Lumir, a do njega žena Beti. Straga su pak tapecirana sjedala sa spuštenom nadstrešnicom, nabranom poput kožnog pliseja, zjapila prazna. Kraljica je sjedila uz muža, na sluganskom postolju. Disala je napreskokce a njeno srce poskakivalo je u istom ritmu. Lumir je tjerao konje u mahniti kas, pucketajuči bičem oko njihovih povijenih ušiju. Grive i repovi rasplitali su se kao ognjene zublje, a vihor raspuhanog plamena oplazio im je lica da su od iskrenja preplanula. U zavojima, na prašnjavoj makadamskoj cesti, Lumir je iznebuha zategnuo uzde, konji su naprasito zastali pa trzajuči se unatrag, ostavljali iza sebe otiske stoptanih kopita i strugotine svojih bokova. Da mu sila ustrajnosti Beti ne odnese muž ju je još jače stezao oko struka, a prilikom naglog kočenja pala mu je sama u naručje. Vijugajuči prema seoskoj ravnici, težaci u poljima su zastali i skidali kape. Nadničarke su se pak podbočile i zapiljile u no-vopečeni par. Lumira su poznavali, a Beti ogovarali. Iako u miraz nije donijela posjed, njezinoj ljepoti nije bilo prigovora. Na raskrižju Lumir se časkom dvoumio. Skrenuti desno prema selu ili lijevo prema gradu? Selo Ljeskindol ili grad Topolovac? Da, Beti je fantazirala o gradu. U redu. Neka joj bude. Potjerao je konje lijevim krakom ceste i usput bičem sasjekao svaki muški pogled što se zaustavio na Beti. Kakva ludost, upoznavati ženu sa znancima! Znanci k'o neznanci, kome možeš vjerovati! Tko mu jamči da se Beti neče s nekim dogovoriti? Stoga mora paziti da mu se protivnik ne došulja iza leda! Tako če moči unaprijed razbiti sve tajne migove i znakove. Ne bude li oprezao zaveset če je brbljavac sa pričama iz nepoznatih krajeva! Zavest če je neki maštar s boležljivim rukama što prebiru po nekom glazbalu! Podat če se svirci kad njega ne bude kod kuče. Ili če otiči za nekakvom protuhom što tobož prosipajuči svoju dušu klepa nekakve rime! Kako u struku podrhtava, ona več želi uteči. Uostalom, zar ne vide ti gradski fičfiriči da je on svoju ženu poljupcima obilježio? Zar ti pohotljivci što je proždiru očima ne vide da je njezin muž od čela nadolje dupkom ispunio sve njene udubine i uleknuča milovanjem. Tako je mozgao Lumir dok je kočija jurila nizbrdo prema gradu. Bočno su cestu obrubljivali šumoviti klanci i zaklanjali oblačič što je visio nad Kutelom. Dok su konji jurili Lumir je iznenada pritegnuo uzde. Zapjenjene životinje su zanjištale i propele se, mlatarajuči časkom prednjim nogama po zraku. Zatim su nervoznim gurkanjem 20 Tri točkice nagazile vlastiti ritam i saplitanjem ga zatukle u zemlju. Na prvom ugibalištu Lumir je okrenuo kočiju i sad su ridani grabili uzbrdo prema selu. "U grad čemo drugi put." - objasnio je ženi. "Danas idemo u Ljeskindol." Lumirovi kamaradi su se zbunjeno rukovali s Beti i mudrovali kako ona neče biti nikad njihova kao Mile, kako su ga po domače zvali. Ostat če lijepa strankinja i gospodarica Kutela. Ujedno su znali ono što ona nije jer joj je Lumir prešutio. Ako su znale kutelske sluškinje, znalo je i selo da je Beti u svezi s onim oblačičem što se pojavio nad Kutelom kad se Lumir oženio. Iza zavjese velike kuče na seoskom trgu virila je u mladi bračni par bogata uda-vača. Po nalogu svog oca Lumir se trebao njome oženiti. Zurila je u Beti pa zatim u Lumira i promrsila: 'Vjerovao ti u prokletstvo ili ne, ono če te sustiči!' 10 'Mitovi su javni snovi. Snovi su privatni mitovi.' Joseph Campbell Dovoljno je da se s Alarikom prošečem parkom ili savskim nasipom pa da se od-mah nadahne arboretskim pričama, oslanjajuči se, dakako, na Lunka što je jednom davno, kad se vratio praznih džepova iz Amerike, skrenuo. Od tada je postao šumski čovjek, no Ljeskindolci nisu govorili da je skrenuo več pošandrcao. "I, što je Lunko pripovijedao o Arboretskoj kulturi?" - povukla sam Alarika za rukav. "Prema njegovu izvješčivanju," - ogradio se Al - "Arboretska kultura se raštrkala po sitnim ograncima i sačuvala u dva osnovna stupa. Navodno, izumrli Drvenjaci sku-pljali su se oko Drva spoznaje, dok se preostali mole ili ne mole pred Drvom života. Premda su i jedni i drugi na prvo mjesto stavljali zapovijed 'Ne ubij ni u samoobrani!', drevni Drvenjaci, žudeči za znanjem, znali su pribjegavati činu časti. Tako su zvali samoubojstvo, odnosno ubojstvo. Da bi razriješili neizdržljivost života zamolili bi sumišljenika da ih skrati glave, što bi ovaj bespogovorno i s razumijevanjem učinio. Posljednji pozdrav što su ga istovremeno izgovarali glasio je: 'Vratit ču se u bolja vremena!' Pogubljeni Drvenjak bi na odlasku trepnuo okom kao da još nešto poručuje, ne bi li živom sinulo: svako je vrijeme dobro. Dapače! I tako bi smaknuti tek u času smrti otkrio značenje Drva života." "Nestali Drvenjaci odnosno Arborečani" - nastavio je Al - "očito su ranjivost ljudske kože počeli mijenjati korom drveta kako bi zaštitili srčiku. Zbog životnih neda-ča, od sokova koji služe rastu, stvarali su oko sebe oklop što je s vremenom odrvenio. 21 Tri točkice Držali su da ce ih debeli parenhim čuvati od vanjskih udaraca. Pa su se zatvarali u sebe i, braneči srčiku, otklanjali svako ljudsko i Božje uplitanje. Radeci sveudilj po svom, njegovali su samoživost i napokon raskinuli sve veze. Da su shvatili kako odbijanjem udaraca odbijaju i Boga izmakli bi očaju što ih je na kraju doveo da skončaju na ne-dostojan način koji su oni nazivali činom časti. Raskorak izmedu poštovanja tudeg i omalovažavanja vlastitog života stvarao je prostor praznine i pretvorio njihovu dušu u osebujno spremište, sirotinjsku knjižnicu s jednom nepopisanom knjigom u kojoj su naizmjence bila posložena pitanja: 'Tko sam ja? I što je smisao života?'" "Eh," - uzdahnula sam - "ako Lunko nije imao pameti, mašte je imao napretek. Ali kad smo vec kod tih čudnih svatova, imaju li Drvenjaci kakva posebna obilježja?" "Itekako." - zagrizao je Al. "Buduci da pripadaju starim rodovima označavaju ih velika stopala i velike šake. Nadalje, oči štite dvostrukim gornjim kapcima što se vrlo teško primjecuje jer duboko usadene oči jedan od kapaka skrivaju u naboru. Tek kad rone suze preko oka spuste oba kapka i tako suzama zatvore otjecanje. Toliko, što se vanjskih znakova tiče. Inače se Arboretska kultura prenosi usmenom predajom pa je stoga podložna opreč-nim tumačenjima. Ponekad nas zavedu razne pismenke, datumi ili probodena srca na stablima, ali ti urezi su čista obmana. Ako postoji arboretsko pismo, ono se nalazi ispod kore i ljudskom oku je nevidljivo. Čak u srednjovjekovnoj literaturi teško ceš nabasati na neku bilješku, barem ne pod tim nazivom. Očito Arborecani imaju razloga da ne ostav-ljaju pismena svjedočanstva. Milije im je živjeti iz prikrajka, negdje na margini. Ne radi se tu o nikakvoj tajnosti. Umjesto javnosti i sebe biraju privatnost i samocu. Dotad ih je život vec toliko pritisnuo da počinju pred Stvoriteljem klecati i zazivati njegovu pomoc. Pretpostavlja se da su drevni Arborecani bili rentijeri i dok im je išlo dobro pre-puštali su se svakojakim užicima i ludostima. Materijalna dobra su se podrazumijevala i shodno tome cijenila. Na kraju su ostali bez ičega i otad žive od vlastita truda i rada. Obdareni raznim talentima i opsjednuti savršenstvom, rijetko se dočepaju zadovoljstva. Samo kad kleknu pred Boga ispunjenost otjera prazninu. Takozvani uspjeh za njih je nepoznanica. Nepce im je osjetljivo pa vec po okusu sline prepoznaju sve nijanse poraza. Kako sami ništa ne stvore, Drvenjaci su rodeni kritičari. Ravnaju se prema onoj: 'Ako ne znam snesti jaje barem znam što je mucak.'. Djeca su im rasijana, površna i često duhom odsutna, ali na uvredu reagiraju u hipu i bez pardona. Oštrom jezičinom što pogada ravno u metu začepe protivnika da u nevjerici ustukne. Neki misle da žive dvostrukim životom, a ustvari žive u vlastitom svijetu. Drvece im pruža toliko mira i blagodati da na njemu grade kucice. Svoje disanje usklade sa šumorenjem drveca pa se zajedno s kakvom brezom, kestenom ili hrastom 22 Tri točkice pozibavaju u struku, čak i bez povjetarca. Premda zakorijenjena na jednom mjestu, krošnjom se stalno otvaraju prema nebu. Razgrču grane i čekaju da na njih padne zraka odozgo i kroz njih poteče brujanje svemira. 11 "Prvorodstvo" - zamislio se Al - "čin je svetosti. Kao očitovanje više volje, prvorod-stvo je sakrament. Sakrament je tajna, stoga nam tako često izmiče njegovo značenje. Pr-vorodeno dijete, bilo muško ili žensko, čak bez osviještenog znanja, nosi rodovski zadatak da, održavajuči tradiciju, loza ne usahne. Prvorodeno dijete dobiva kao poklon cilj i odgo-varajuču snagu da ga ostvari. Stoga je stabilno i uspješno. Iza njega stoje rezultati napora. Ono je kamen-temeljac u koji bi se trebala ogledati brača i sestre što dolaze poslije njega." Sjetila sam se Galje. "E da," - upao mi je u misli Al - "Galja je več u utrobi znala što hoče. Sa sedam mjeseci prevrtala se i ritala u majčinu trbuhu kao da poručuje: 'Hoču van! U plodnoj vodi plivati več znam, a sad želim naučiti hodati!' Beti se smijuljila, a kako je trudnoča napredovala Lumir je sve češče razgrtao njene haljine i prislanjao uho na ženin trbuh. Pupak što je iskočio iz napete kože poškakljao bi ga po obrazu, a ubrzo zatim uslijedilo bi Galjino komešanje. Hvatao je bebine petice što su u vidu brzopomičnih ispupčenja nabijale i plesale od jednog do drugog luka Betinih rebara. 'Ovo živo srebro' - zaključio bi - 'morat če se strpiti još dva mjeseca.' Promatrao je ženu, gutao je očima, da, drugim stanjem nije nimalo gubila na ljepoti, več se upravo rascvjetavala. Drugo stanje, blaženo stanje! Napokon stanje plahovitog mira i nade. Pa neče jednoj budučoj majci padati na pamet da škilji preko plota tko prolazi puteljkom iza vrtne ograde. Treba je zaokupiti djecom i tako vezati uza se. Ako se osječa stiješnjeno unutar masivnih zidina Kutela, srečom barem voli vrt sa sjenicom. Rado je udovoljavao njenim željama i donosio razne sadnice, kaleme, cvjetne gomolje, pogoto-vo grmlje za živicu. U trečoj godini braka ograda oko vrta probujala je neprobojnim džbunjem tako da se nijedan zvižduk a kamoli neko došaptavanje nisu mogli probiti u unutrašnjost vrta. Zbog gustoče i pomanjkanja prostora živica se ljutim grančicama sama ujedala bodljama. Pa ako bi se i kakvo nesuvislo snatrenje provuklo kroz gustiš, izašlo bi na drugoj strani ogrebeno i u dronjcima. Neka Beti zna da pripada Kutelu! Licem zaronjenim u ženin goli trbuh, Lumira preplavi spokoj. U mislima je pratio Beti kako se u poznoj trudnoči gipko kreče vrtom, sadi, plijevi i presaduje, zalijeva i ushičeno zastaje pred kamenjarom. Kad se umori snaga joj se vrača od samog pogleda na cvjetne slapove što pužu niz kamenje. Kamenjar je za Beti živi organizam, najživlje vrtno stvorenje. Kao da se osamostalio i preuzeo prevlast nad cijelim vrtom, a njegovo 23 Tri točkice gospodstvo vladalo je do živica. Da, Beti je voljela živo a ne rezano cvijece, pa makar se radilo o ruži, kojoj uostalom nije davala nikakvu prednost pred ostalim cvijecem. Unatoč tomu, Lumir joj je svakog jutra donosio svježe ubrani pupoljak. Zahvalila bi se usiljenim smješkom i tutnula cvijet u prvu staklenku što joj se našla pri ruci. Mrtav cvijet ne mari je li u skupocjenoj vazi ili u glinenom loncu. E pa sad, voljela Beti ubrano cvjece ili ne, Lumir se svoje navike nije kanio odreci. Pa bi joj položio ružu na goli pupak. Ruža ruži. Ruža je ono čudo što se umijecem ljudskih ruku pretvara u ispunjenost ljepote. Iz divljeg šipka što se gura i izvija izmedu kopriva i šipražja preodijeva se u plemenitu i bahatu biljku, koja osim sebi ravnih ne trpi u blizini nikakvo drugo raslinje. Zauzvrat osim neodoljive privlačnosti nudi omamljive mirise. U kakvim god inačicama hlapili, mirisi ruža su uvijek jednoznačni. I da zanemarimo trnje, ruža mirisom govori. Povijenim ili razdrljenim laticama nedvosmisleno priča i tako lju-bavniku olakšava posao da bez straha nešto naopako bubne. Potrebno ju je samo uručiti i potom ruža sama, umjesto darovatelja, veli: 'Uzmi me!' Zato ima toliku cijenu! Isteklo se vrijeme. U svježe presvučenom bračnom krevetu poradala se Beti. Gdje se dijete začelo tu ce se i roditi. Dok je babica poslovala oko rodilje, Lumir je Betino lice držao u svojim velikim dlanovima, gladio joj čelo i svako malo micao slijepljene pra-menove njene kose. Grčio se s njenim trudovima, grčio i dahtanjem rastjerivao njene jauke, sve dok nije odgurnuo babicu i podmetnuo svoja prsa. 'E tako, ženo moja ljubljena, upri nogama o moje grudi! Stisni zube i tiskaj! Napni se još jednom! Evo, upravo se pomalja glavica.' Zatim je babica okončala porod. Rodila se Galja. Jaka beba Galinka. Iz Betinih dojki poteklo je mlijeko, rijetko i prozirno kao da je razvodnjeno. Galinka se prisisala na bradavicu i nije je puštala. Mlijeko očito nije bilo razvodnjeno, vec prepuno slatkog obilja i to obilje se preslikavalo na Lumirovo lice. Gledao je majku i novorodenče, nijemu ljubav pripadnosti i ovisnosti, pa opet Galinku što je zadovoljno mljackala. Časkom mu je sinula misao da se beba vec u maternici prvi put nasmiješila. Je li zato prvo dijete blagoslov, a ostala bogatstvo. iS Ako smo lani Al i ja skapavali od vrucine, ni ova 2004. nije nam puno bolja. Premda smo dosad naučili zahvaljivati da je dobro onako kako je, stalno nam nešto fali. Da, Bogu treba davati više. Bogu treba dati sve. Hoceš li sve, predaj ono što u zabludi misliš da je tvoje. Ovako pak još uvijek povremeno tavorimo u duševnoj nestašici. Iskušavanje da postanemo dvoje nezadovoljnih staraca ne prestaje. (Još unatrag nekoliko godina Alarik je znao biti zabavan iako bi on taj pridjev naj-radije zamijenio za - duhovit, pa čak šarmantan. Eh, bujne li mašte! U stvari, bio je igriv. 24 Tri točkice Umjesto lifta popeo bi se pješice, grabeči pritom tri stube u jednom mahu, ili bi se na gumenim potplatima došuljao do šestog kata pa zastao pred mojim vratima. Iako nikad nije zvonio, nedvojbeno sam znala da je na pragu. Ponekad sam ga ostavila čekati i tek kad su se počela otključavati vrata susjednog stana pohitala sam otvoriti svoja i šaptom ga uvukla u hodnik, kao da se radilo o nekom zabranjenom ljubavniku. To su bile vježbe iz telepatije koje su Alu brzo dozlogrdile, pogotovo ako su moji pogotci premašivali de-vedeset posto. I tako mi je jednoga dana, smijulječi se sebi u bradu, Al smjestio klopku. Ščučurio se u mrtvom kutu petog kata, upravo kad sam širom otvorila vrata na šestom katu. Nigdje nikoga. Bingo! Jedan za njega, nula za mene! Telepatija je zakazala.) "O čemu čemo danas, golube?" - presrela sam Alove oči što su sanjarski žmirkale, a to bi mogao biti nagovještaj za neku romantičnu priču. Medutim, pokazalo se da je i ovaj put prijenos misli zakazao. "Ukoliko samo ne starimo več uz to i sazrijevamo" - zagundao je - "mogli bismo malo pometati pred vlastitim pragom. Ako se baviš samim sobom" - naglasio je i oši-nuo me ubojitim pogledom - "onda si samotni putnik na ego-tripu. Baviš li se drugima, tada si uhoda. Uhodiš li druge duše bez njihove privole, tada si škrabalo." "I što smo onda nas dvoje?" - trgnula sam se. "Kao okorjeli samotnjaci" - obzanio je - "mi smo kradljivci Božjeg vremena. Umjesto da učinimo nešto za druge, recimo da se pridružimo 'Zagrebačkim bokcima', što uz ostalo tamane ambroziju, nas dvoje iskopavamo povijest duša. Pitam te, čemu to služi i gdje je tu svrha?" "Svrhe nema," - složila sam se - "ali ako nam nakon sto godina uspije okončati ovu knjigu, to če biti jedina stvar koju čemo dovesti do kraja. U tome je izazov. U šepavoj izdržljivosti! Sve ostalo su davno prohujale šanse." "Pa da" - procijedio je Al - "bahati ljudi posvadani su s Kairosom, i potom se još žale da ih je sudbina zakinula. Ili u svojoj prenapuhanosti mig ne prepoznaju, ili od-mahnu rukom - bit če još prilka, i to boljih! Zatim čekaju da im bog sretnog trenutka na pladnju donese novu mogučnost. Ali kad im se godine prepolove krilati ljepotan na kugli se povlači, pogotovo ako je bio često odbijen. Nastupa zastoj. Čas da napuhanci preispitivanjem zbroje svoja djela i nedjela i najzad sami sebi pruže šansu. Stoga prave mogučnosti nisu prohujale več su neprekidno na raspolaganju. Od pamtivijeka postoji za sve ljude ovoga svijeta vremenski neograničena šansa koja glasi - čini dobro." Sjetila sam se majke. Beti je govorila: 'Dobrota se može naučiti.' A čime me je telefonom bombardirala Galja kad me Kairos napustio? Ako sam do tridesete na svoju neozbiljnost imala popust, nakon toga valjalo se sabrati i položiti sebi račune. Pa ipak mi se i dalje gledalo kroz prste jer se od mene još uvijek nešto očekivalo. Poslije toga 25 Tri točkice granica opraštanja, odnosno razumijevanja počela se skračivati. U jednom trenutku škartirala sam svojih 35 proživljenih godina, a dalje mi se nije išlo. Kako da Galji, što je držala da sam imala bezbroj mogučnosti, kažem: 'Promašila sam život.' "Što si do sada učinila sa svojim životom?" - glasilo je njeno pitanje. "Pa" - otresala sam se - "nakon raskida braka dočepala sam se slobode i preuzela odgovornost za svoje dijete. Smatram da od toga nema večeg zadatka." "Ah," - uzdahnula bi Galja i nakon krače šutnje lanula - "pronadi si drugog muža! I to nekog koji ima štogod pod palcem! Ali što si dosad učinila?" - vrtala bi dalje. "Pa, ako te več tako zanima," - promrmljala sam - "naučila sam razlikovati čast od taštine." "I to mi je neki unosan posao!" - zaključila bi Galja i pozvala me da je posjetim u Ljubljani, gdje bih trebala, prema njenom izboru, upoznati potencijalne ženike, nika-kve boemske duše nego potkožene, akademski obrazovane trezvenjake. Jer, bez muža si nitko i ništa - bila je Galjina parola. Al se cerekao. "Od tada je proteklo mnogo vode" - zaustio je - "dok nismo tako-zvanu čast ustupili skromnosti. Što se pak Galje tiče, jedni se radaju sa ciljem koji upornim zalaganjem ostvaruju, a drugi sa snovima bez pokriča. Sanjari siju u vjetar. Njihov san je šuplja sjemenka što ju vjetar raznosi po arboretskim pokrajinama. Zanimljivost je u tome što na onom tlu sjemenke niknu." 13 Ako predložim Alariku da današnji dan provedemo u igranju odbrusit če mi da sam podjetinjila. I što onda? "Dokle god ne zanemarujem svoje dužnosti" - napomenu-la sam - "imam pravo na zabavu, pa makar se sastojala u loptanju riječima ili pričanju viceva. Život bi trebao biti odgovorno igranje, a ne rintanje i samougnjetavanje. Tada bi bio kreacija." - isprsila sam se. Al je zijevnuo i kazao: "Utopije me ne zanimaju. Stvaranje nije igranje več rad bez napora koji ne podliježe kalupima i obrascima. Stvaranje kao žudnja za novim i nepoznatim blisko je otkrivanju tajne. Stoga je tako intrigantno. Rintanje je pak rad za koji se dobiva odgovarajuča naknada. Prema tome, nas dvoje pripadamo ubogim penzičima što žive od prošlog ugnjetavanja. Korak dalje je rad bez očekivanja nagrade. Taj rad" - podigao je nadriučitelj obrve i prostrijelio me pogledom od kojeg su mi od trtice naviše poletjeli žmarci - "dakle, taj rad tj. rad bez očekivanja nagrade zove se poniznost! Druga pjesma - počešao se Al iza uha - su lijenčine što život pretvore u čekanje. Tinjajuči od prošlih rana, u sadašnjosti ižive budučnost i tako nikada nisu. Premda 26 Tri točkice jesu, ali u iščašenom vremenu. Stoga ostavljaju polovične tragove jer vjeruju starom mitu da su prepolovljene duše. Dok polupune duše drugu polovicu bjesomučno traže, poluprazne lijenčine čekaju da im sama doleprša iz buducnosti." "Eh," - uzdahnula sam - "ovo mi vec sliči na arboretska posla. Koliko mi je pozna-to, Drvenjaci tek pred starost svoju polupraznu dušu žele sjediniti sa Svebicem. Dotad pak tragaju za srodnom dušom, a kao djeca zanose se susretom s nekim zagonetnim stvorom. Udvaraju se, recimo, Faunu što u svom gaju napasa drvece i moljakaju ga da ih nauči govoru životinja." "Ma," - zamahnuo je Al rukom - "pa ne čine to samo Drvenjaci. Filomen je kao dječak zurio u Mjesec sve dok mu se izmedu granja nije ukazala šumska djeva. Tko god bila, čekao je da mu pruži ruku i kaže: 'Dodi. Sa mnom ceš zanijeti buducnost.' Potom se utvara zavrtložila i uobličila u brezu, ali Filko je tom treperavom drvcu dao ime Dragon ili Zmajevac. (U svakom slučaju zvuči egzotičnije.) Dragon je bio Filomenov azil, utočište gdje se mogao ranjavati sam, gdje ga nikako nisu stizale povrede izvana. Zašti-cen krošnjom, ponekad bi zapjevušio i zaplesao, potaknut vrtoglavim zovom šumske djeve. Tad bi njegova duša, onim bridom što peče, nalegla u izdubljenu polovicu kao da se zglob žalosti poravnao i zacijelio mu srce. Naravno, Lunku ovakve stvari nisu mogle promaknuti, a što se arboretskog plesa tiče, daleko naokolo nije bilo potkovanijeg stručnjaka na tu temu. Ako je Lunko isprva bio predmet sumnjičavog sprdanja, s vremenom je arboretski ples postao opce poznat, premda se pleše isključivo u samoci. Isto tako ne znači da ga može otplesati svatko jer se uči od malih nogu. Dok svi plesovi plijene i pustoše podijem, kod arboretskog plesa osnovno je pravilo da se odvija na jednom mjestu, odnosno na skučenom prostoru što ga zauzimaju sljubljena stopala. Svaki iskorak je diskvalifikacija. Tu nema nikakvih brzih i kratkih, sporih i dugih koraka, vec samo gibanje i uvijanje tijela što je uraslo u tlo poput korijenja u zemlju. I tako ples počinje od gležnjeva na gore da bi se rukama razvijorio kao krošnje na vjetru. Finese i figure ovise o talentu plesača. Buduci da je ples neponovljiv, pa se ne može govoriti o nekom stilu vec o stilu nadahnuca, svaki ples započinje na osebujan način. Prema trenutnom raspoloženju i ovisno o glazbi koja ga prati. Kako se uglavnom pleše na nekom proplanku uz drvece poželjno je da je u blizini izvor žive vode. Iako voda ima neograničene mogucnosti skladanja, plesači arboretskog plesa ponajviše čuju ljestvice u molu i plešu sjetu polutonova. Pokreti su im meki i nježni kao nedodirnuti zagrljaji. Premda pregibe zglobova ne mažu biljnim uljem, ples se ugladeno uzdiže zanjihanim valovanjem da bi se pri vrhu sasvim raspršio. I tako se ruke uopce više ne primjecuju vec samo prosijavanje zvjezdane svjetlosti medu granama. Ukoliko se pri kraju plesa ne pojavi svjetlucanje možeš biti sigurna da to nije arboretski ples!" - krasnoslovio je Al. 27 Tri točkice Od čuda sam zinula, a Al je ponovno zijevnuo. "I, što je bilo dalje," - prodrmala sam ga - "kako završava arboretski ples?" "Završava svitanjem" - promrmljao je preko volje Al - "a što se tehnike tiče, da zaključimo, arboretski tanc može se penjati bočno listovima ili sredinom potkoljenice da bi se u koljenu presavinuo. Varijacijama bedrenih mišiča dospijeva do kukova i tu se razmaše ili nakratko pritaji da bi poput divljeg plamena suknuo uvis prema srcu. Odatle prestaju pravila. Tu se plesač stopi s vodenom glazbom što kaplje, žubori ili preskakuje kamenje. Ponekad se razliijeva i zašumi zajedno s Dragonovim liščem ili pak buči i huči niz vodopade. Čim zasvjetluca prva zraka Sunca ples zamire i vodena muzika se povlači kao da ju je otplavio dan." 14 Uz rizik da ih smušenjak izgubi, predala sam Alu duple ključeve od stana. Time sam stavila točku na takozvane vježbe iz telepatije i ujedno isključila zvonjavu kojom se Al u posljednje vrijeme služio. Unatoč tim mjerama začula sam pred ulaznim vratima nekakvo čudno prestupanje, kao da netko ima jednu nogu u gipsu. Ubrzo zatim oglasio se kreštavi zvuk zvona od kojeg svaki put poživčanim. Otvorila sam vrata i razrogačila "Pa što ti se dogodilo, nesretni stvore?!" - pozvala sam Alarika u stan. "Zar ne vidiš da šepam?!" - frknuo je kroz nos i bijesno me pogledao. "Lagana distorzija lijevog gležnja" - objasnio je pomirljivije - "i zato na gležnjači ne mogu za-tvoriti ciferšlus." "Ah," - oteo mi se uzdah - "ima tome lijeka. Evo, sjedni ovdje, napravit ču ti oblog od jabučnog octa. Oteklina če začas splasnuti, i ako budem te sreče još češ mi otplesati arboretski flashdance." Al me oplazio mrkim pogledom i zarežao: "Vražja babuskara!" "O kome govoriš?" - lecnula sam se. "O babetini što me košarom trknula na placu! To nije čak ni babetina več obična drempava kravetina!" - olakšao se. (Tako je zborio moj predavač etike koji me dnevno podučava kako svako ljudsko biče, kao jedinstveni primjerak u univerzumu, zaslužuje podjednako divljenje i poštovanje. Naravno, lako je voljeti ljude opčenito. Druga je stvar kad te netko nepažnjom ili naguravanjem sruši na tržnici. Mogla sam si predočiti dirljivi prizor. Po ogrebenim rukama, Al je očito ljosnuo potrbuške, a oko njega su se sjatili dobronamjerni znatiželjnici. Dok su ga jedni pridizali na noge, drugi su skupljali jabuke što su se otkotrljale pod tezge.) 28 Tri točkice Čučnula sam do Alovih nogu i nakon puhanja i gladenja gležnja, ranjenik mi je napokon dozvolio da mu stavim kiseli oblog i zavojem učvrstim zglob. "Bolje i to" -promrmljao je - "nego iči liječniku." "Svakako." - složila sam se. "Ali, kako si več oslovio onu gospicu s placa?" "Kravetina!" - pribio je. (Čini se da dosljednost nije uvijek vrlina.) "Kad smo več kod kravetina, odnosno četveronožnih papkarica" - pokušavala sam raspoložiti gundalo - "znaš da ni Beti nije voljela krave." Al je trenutno zaboravio na uganuti gležanj i mislima se preselio na Kutelo. "Lumir je prije svega bio stočar" - započeo je Al - "i štale su bile njegova dika. Kad se oženio odveo je Beti najprije u konjušnicu a ne u vrt, kako je priželjkivala. U staji je njegov ponos rastao okomito kao toranj s glinenim pijetlom na vrhu. U štalama, naime, žive iskričava stvorenja iskričavih čudi i mušica, dok klasje i livade izražavaju jednu te istu nehatnost. Čak i šume bitišu svojom odsutnošču, dok se konji i goveda u hipu odazivaju. I tako se ulaskom Lumira i Beti u konjušnicu šest konjskih glava istog časa okrenulo i mahalo povijenim ušima. Do vratiju stajala su četiri tegleča konja, a iza njih bliže prozoru dva vitka konja za kočiju i jahanje. Posve na kraju, odijeljena pregradom, žvakala je sijeno mula. Tko se od sve te papkarske čeljadi više iznenadio kad je ugledao Beti, teško je reči. Tek mula se ritunula o ogradu, kao da umišljenim konjima poručuje da ne bulje tako be-sramno u došljakinju. Ugavnom, od posjeta konji su se uskomešali kao da im je nepoznati vihor puhnuo pod noge. Zastrugali su prednjim kopitima pa se u nedoumici medusobno sudarali bokovima. Frktali i istezali žilave vratove kako bi bolje vidjeli i prizora se dosita nagledali. 'Prave babe tračare!' - nasmijao se Lumir i počešao mulu iza uha. Od svog tog toptanja i vrtloga uskipjelih mišiča što su se gibanjem presijavali Beti je zamalo pozlilo. Sjetila se roditeljskog doma gdje su uvijek držali isključivo kučne ljubimce. Sjetila se i piliča što je trčkarao za njom kao da mu je bila mama kvočka. I mačka kojeg je naučila skakati kroz obruč svojih ruku. Ah, i oni prepametni psi što su znali govoriti! Ne samo da su se izražavali ljudskim pogledima i psečim jezikom, več su se znali i uplesti u ljudske razgovore, pogotovo kada je Betina majka korila desetogodišnju kčer. 'Ako znaju govoriti, kako ti veliš' - obratila se Betina mati kčeri i dohvatila se metle - 'onda s njima van! Pa ne moraju cucki baš sve znati što se zbiva u kuči.' Isto tako im je bez pardona pokazala vrata kad je Beti vježbala na violini. Tim prije što su na prvi zvuk gudala načulili uši i stali je korskim zavijanjem pratiti. Lumir je osjetio da mu je žena časkom odlutala pa ju je jače stegnuo oko struka. 'Idemo dalje! U štalu za goveda!' Tamo su krave preživale svoje misli s livada. Njihove misli su stajačice u zelenim bojama, a kad ishlape krave trepnu dugim bijelim trepavi-cama ili ih jednostavno hrapavim jezikom poližu. Krave muzare ležale su izvaljene na 29 Tri točkice bok. Njihovi siti trbusi ravnomjerno su disali te ritmičnim nadimanjem i opadanjem drijemali. Junice su pak stajale uz jasle i otresale repovima. Pogotovo kad su slinavim njuškama uhvatile Betin parfem. Ulaskom tog stranog mirisa okrenule su jedna za drugom glave u Betinu smjeru i pasle po njoj mirnim i znatiželjnim pogledima. Kao da su se u čudu ispitivale: hoče li nas ona musti kad se otelimo? Beti je uzmakla pa zatreperila. Ni sama nije znala je li ustuknula od pitanja koje si je sama postavila ili od ljubopitljivog buljenja crvene junice što se uz to još narogušila. Lumir je pak zahiho-tao i lupio živinče po butini. 'Ova Crvenka mi je najdraža' - pojasnio je Beti. Zatim je pljesnuo junicu po drugoj strani i najzad napipao Betin strah. 'Pa nečeš ih ti musti.' -zagrlio je ženu. 'Za to postoje na Kutelu služavke.' Iako je Betina mučnina splasnula, jedva je dočekala da napuste staju. Miris njenog parfema osušio je kravama nozdrve, a smrad kravlje balege nadražio je njene resice na povračanje. 15 Prošlo je nekoliko dana i Al je razmetljivo ušetao u stan. Ciferšlus na gležnjači bio je zatvoren do kraja, ali je zato podigao nogavicu iznad koljena i pokazao mi hematom veličine dječje šake. "Ne želim slušati nikakvo cendranje!" - smjesta sam ga presjekla, a on je uto nespretno zamahnuo rukom i prolio kavu po stolnjaku. Da ne velim kako se prošli tjedan posljednji hip zaustavio u trgovini pred zidom sa zrcalima i samo što nije zakoračio u preslikani odraz prostorije. "Čovječe," - lupila sam ga po glavi - "svakog dana bit čemo sve više usporeni i drempaviji, ali zato nas , hvala Bogu, noge još uvijek nose." "I rade moždane vijuge." - istog se časa isprsio Al u stolici. Premda ni u vijuge nisam sto posto sigurna, osim kad se radi o arboretskim pričama. Stoga mu rado prepuštam riječ kad se radi o Kutelu. "Dakle," - skupio je Al obrve i pritom mu se okomita bora ponad desnog kori-jena nosa još jače usjekla - "napušteni Kutelo stoji i dandanas na brežuljku što pročeljem gleda na selo Ljeskindol i njegovu ravnicu. Kutelo je bio majur Lumirova oca, a naziv mu je kasnije preslagivanjem slova prišio Filomen. Otad mu se ime, od stambenih do gospodarskih zgrada u obliku četverokuta, proteglo na cijeli velepo-sjed, što je osim kamenoloma sadržavao nepregledne šume, vinograde, pašnjake i oranice. Još mnogo prije raspada Austro-Ugarskog carstva imanje je povoljno kupio Lumirov otac. S diplomom šumarskog sveučilišta i nešto kapitala krenuo je iz Praga s mladom ženom u nepoznatu Deželu i tamo se skrasio. Izrodio šest sinova i jednu kčer. Podigao posjed iz rasula i otškolovao djecu. Kčer mu se udala za 30 Tri točkice okružnog suca i živjela u obližnjem Topolovcu, najstariji sin dobio je kuču i atelje poviše Kutela, tik uz dvorac. Ostala djeca raspršila su se kuda koji, a na posjedu je ostao samo Lumir. Lumir je više volio boraviti vani nego u kuči, draže mu je bilo društvo seljaka nego suhoparne kučne rasprave. Dok su njegova brača svirala klavir i violinu, on se zadovoljio usnom harmonikom. Jedino on se lačao svih poslova, a najdraže mu je bilo nadmetanje s nadničarima u kosidbi. Osim toga, nije bilo kutka kamo nije zavukao svoj nos. Znao je za svaki grozd ili vočku kad su počeli dozorijevati, znao je koliko se svakog dana namuzlo mlijeka, znao je koliko če jaja snesti kokoši jer ih je dnevno vizitirao gurajuči svoj kažiprst u kokošji šupak. Dežurao je kod krava i kobila kad su se životinje poradale i hvatao teliče u svoje ruke. Donosio je u kuču tek izlegle piliče i pačiče i hranio ih na kuhinjskom stolu smjesom žumanjaka i stolisnika. Ukratko, jašuči na kobili, Lumir je nadzirao u jednom mahu cjelokupno dobro. To su itekako znali težaci i nadničarke pa su prionuli na plug i motike čim bi iz daljine začuli topot kopita. Lumir nije podnosio lijenčine, mrtva puhala, mlakonje i oklijevala, a sanjare svih vrsta držao je prodavačima magle. Uvijek zahuktan a nikad zadihan, navijao je ljude prema svom biološkom satu što je daleko pretjecao. Geslo mu je bilo: 'Brže! Agilnije! Brže malo, brže!' Naravno, težake se nije usudio naganjati s brže, ali je zato bilo dovolj-no njegovo pojavljivanje. Poneki su čak smatrali da se nekim lukavstvom istovremeno pojavljuje na više mjesta. Medutim, radilo se o tome da je Lumir brzinu i umiječe uhodenja spojio u jednu disciplinu, čiji efekt je bilo iznenadenje. I tako je zaskakivao dangube, odnosno lijenčine kad su se odmarale dok nije bilo vrijeme predahu. Razumije se" - pripalio je Al cigaretu - "nisu ni težaci bili od jučer. Znali su da Lumir ima odredene putove ali ne i utabane staze. Pa ipak ih je uvijek nanovo znao preneraziti jer bi iskrsnuo niotkud, odnosno s mjesta gdje ga nitko nije očekivao. Sto-ga nadničarke i težaci nisu motrili u smjeru gdje se jučer neočekivano ukazao, več su rasporedili straže na drugim prilazima. Na isto mjesto banuo bi tek kad se njihova budnost raspršila. Lumir bi pak opet nanjušio njihov oprez istim instinktom kojim uspaljeni komarac kilometrima leti prema svojoj ženki. Uglavnom, radnicima bi ka-kvu-takvu sigurnost pružale njive gdje nije bilo nikakvih grapa i udolina, žbunja ili drveča iza kojih se mogao pritajiti. Na tim poljima nadničarke bi ga spazile več izdale-ka, zamahnule motikama pa se zasmijuljile: 'Ide vrag na kobili!, Pa zar ga nisu maločas vidjeli u vinogradu?, Ma kakvom vinogradu, došuljao se iz sela!' Iako su sluge i težaci mrmljali i sijali kletve u brazde, Kutelo je pod Lumirovim nadzorom uspijevalo. Njegovo gospodstvo vladalo je nad čitavom ravnicom. Poznavali su ga u obližnjim i daljnjim selima, ne samo što su na gruntu radili več i pabirčili. 31 Tri točkice Unatoč nakostriješenim pogledima iz doline žito je klasalo, pašnjaci se zelenili i vino dozorijevalo u bačvama. Ali najviše od svega Lumir se dičio rasnim kravama i teličima što su na ogled svima pasli na brežuljku. Glas o Lumirovim upravljačkim sposobnostima proširio se i izvan okruga te sti-gao do vlastelina u drugom kraju. Taj je vrbovao Lumira nudeči mu stan i pristojnu plaču, ali Lumir se nečkao. Pristao je tek kad se sukobio s ocem. Na novom veleposjedu Lumir je kao prvo stavio na papir plan sezonskih radova i ujedno utvrdio satnicu prema kojoj su se odvijali dnevni poslovi. Ovisno o opsegu radova organizirao je radnike i uveo disciplinu medu poslugom. Pritom nije mario hoče li težaci biti plačeni paušalno za neki obavljeni posao ili po satu. Hoče li naknadu prema satu, natjeravanjem če samo profitirati jer če im ostati više slobodna vremena. Pritom se zamjerio kavgašima i pijandurama što ih je otpustio i nadomjestio svježom krvi. Da bi mlitavce (kako je u sebi govorio) podstreknuo često je i sam znao zasukati rukave. Noči si je pak kratio ljepuškastom sluškinjom. Uglavnom, u roku manjem od dvije godine vlastelinsko gospodarstvo bacilo je prihod veči nego ikad do tada. Kako je tude gospodarstvo uspijevalo, tako je vlastito pošlo nizbrdo. Lumirov otac slao je poruke tada još neoženjenom sinu da se vrati. Poruke i molbe, da bi najzad pošao osobno po njega. 'Ti češ biti gospodar mog imanja! - lupio je sina po ramenu. Potom je obečanje učestalo ponavljao, sve dok Lumir na Kutelo nije doveo Beti. Je li Lumirovom ženidbom povukao obečanje i čak sručio na sina prokletstvo, to nitko pouzdano nije znao. Uostalom, Lumir je prije svega vjerovao u sebe, a ne u nešto tako neopipljivo što se sastoji tek od riječi. To je bio svakodnevni izljev jarosti njegova oca, trenutak goropadnog bijesa koji če se kad-tad zaboraviti. Ili su se ipak te riječi poput otrovne prašine rasule diljem Kutela i potom se kružnim tokom zgusnule u oblačič kao nemili podsjetnik? Klice prokletstva su doduše na zemlji, ali ponekad se činilo da sipe odozgo. Tu i tamo izdanci zla na žarkom suncu su povenuli, ali je zato korijenje ostalo netaknuto." Al je napravio stanku i pripalio posljedenju cigaretu. "Druga je stvar" - nabrao je čelo - "kako si je netko, makar bio despot s neograničenom vlašču i koji je uz to molio Očenaš na latinskom i imao u crkvi zakupljenu klupu do oltara, mogao dopustiti da baci kletvu na vlastitu krv?! I da zaključimo, Lumir je ostao u svog oca sluga, plačen u naturi. Takvo stanje potrajalo je sve do početka Drugog svjetskog rata. I potom se pokazalo da je Lumir na tudem uvijek uspijevao kao gospodar, a na domačem, očevu imanju kao sluga." 16 Zimi Al i ja, zabundani do nosa, šečemo savskim nasipom. Još unazad nekoliko godina zalijetali smo se kod škole na dječju klizalicu i otfurali se u jednom zaletu do 32 Tri točkice kraja zaledene staze. Sad stupamo na klimavim nogama, promatramo vrane u letu i rječne galebove što kriče kod izljeva otpadnih voda. Ponekad se spustimo niz nasip ka drvecu, rijetkim vrbama i topolama što ih nisu progutali neboderi. Nade se tu i glogova džbunja, smreka i pokoji bor, a od snijega pršica sve drvece izgleda igličasto. "Evo nas u zimskom gaju!" - uskliknuo je Alarik. Pred nama se rasprostrla lijeha netaknutog snijega na koji nije kročila ljudska noga, ali je zato bila išarana čitljivim klinopisom. Otiscima su se potpisali vrapčici i fazani, išupljene sjemenke i razne bobice. Pomiješane s natrulim lišcem nanizale su se u ogrlicu što ju je odbacila jesen. Otok bjeline, mira i čistoce kao stvoren za molitvu. Medutim, umjesto molitve u Alu se probudio zov divljine. Zabacio je glavu, rukama oblikovao trubu pred ustima pa zatu-uu-uu-lio u nebo. Protrnula sam od nelagode i brzo se ogledala oko sebe. Srecom, u blizini nije bilo nikoga. "Znaš li ti" - objavio je Al - "da ce vuci samotnjaci jednom postati izrodi? Pogo-tovo ako se budu busali u prsa svojom patnjom kao posebnošcu. Patnja je sveljudska, a samotnjaci smatraju da je njihova povlastica i da samo njih oplemenjuje. Stoga ce odzvoniti kultu individualnosti. Kad svako bice postane svjesno svoje jedinstvenosti postaje individua. Time se automatski briše kult ličnosti." "Čini mi se" - primijetila sam - "da si pobrkao kult individualnosti s kultom ličnosti. Prvi pripada unutarnjem a drugi vanjskom svijetu. Kako samotnjaci izbjegavaju vanjski svijet, boli ih briga za kult ličnosti, koji uostalom u takozvanom demokratskom društvu više ne prolazi jer danas vlada sve rasprostranjeniji kult tijela." "Žalosno je" - primetnuo je Al - "da svijet počiva na natjecanju i oponašanju. Iza toga stoji skoncentrirana financijska moc koja svojom svekupljivošcu postaje uzor. Dok se ne okanimo stremljenja za ciljem imati, imati sve više, necemo izliječiti kompleks bezvrijednosti." "Teško" - dodala sam - "jer se radi o kolektivnoj manipulaciji odnosno kolektiv-nom pranju mozga. Kolektivizam istočnog i zapadnog tipa. Nema razlike. Dok se prvi održavao na prisili, drugi se temelji na svjetskom kapitalu. I jedan i drugi služe po-robljavanju ljudskih duša. Nakon jednoumlja snašlo nas je jednosužanjstvo bar-koda. Sjeti se svih tih industrija s pratecim marketingom. Jedne rade na ubijanju a druge na produžavanju ljudskog života. Uvijek nanovo me zgromi podatak da se novcem koliko je koštao Drugi svjetski rat mogla navodniti Sahara." "Besmrtnost duše" - namrštio se Al - "pokušava se nadomjestiti besmrtnošcu tijela jer ljude od pamtivijeka muči vječnost. Tijelo više nije hram duše vec stroj čiji dotrajali dijelovi se mogu zamijeniti, ili pak služi kao osnova da u laboratorijima proizvede sebe sama. Dok se to ne legalizira stoji na raspolaganju bezbroj metoda i sredstava za 33 Tri točkice stopiranje vremena, odnosno pomladivanje. Ne zadovolje li pomade od placente fetusa, na usluzi stoji isisavanje špeka i zatezanje kože. Izbor je velik. Kupujte, ljudi, da budete u trendu! Da vas drugi ne preteknu! Jer što je danas in sutra je out." "Slušaj," - prekinula sam Ala da još ne spomene hibernaciju mrtvaca i banke sperme - "ovakve priče me samo snužde. Dohvatimo se radije snijega i hajdemo se grudati." Pa sam zamijesila čvrstu grudu i naciljala je u Alarikovo bedro: "Evo ti za vuka samotnjaka!" "Evo ti drugu" - napucao me Al u leda - "za kapital!" "Evo ti za kloniranog čovječuljka!" "Evo ti za ovaj odvratni svijet!" "Evo ti za rent'a materince!" Iako smo se ispuhali nije nam bilo do smijeha. Pitanje kuda ide ovaj svijet baca me u pesimizam. Mnogi dižu glas i premda se na sva usta trubi o ljudskim pravima, jači sveudilj kvači. Što su grabež i pohlepa bijelih dvonožaca učinili domicilnim narodima diljem svi-jeta? Došli divlji i zatrli pitome. Mimo Indijanaca i u Africi gladu i bolestima iscrpljenog stanovništva, u Australiji postoji pleme koje je donijelo neopozivu odluku da nestane s lica Zemlje. Istjerani na rub pustinje prihvatili su nepravdu. Jesu li se odazvali zovu predaka i ovom svijetu kao spomen ostavili otiske svojih dlanova na svetoj planini Uluru? Kad nema uvjeta za preživljavanje prestaje i razmnožavanje. To je zakon prirode. A što je s univerzalnim zakonom prema kojem je Zemlja povjerena čovjeku samo na upravljanje. Rasparcelirani su zemlja i zrak, sve do planeta. Nema više kutka na kugli zemaljskoj gdje nije pobodena osvajačka zastava. Čovjek je zaboravio da slobodna volja povlači i odgovornost. Umjesto toga, toliko se osilio da se počeo nadmetati i s Bogom samim." Al je zaškiljio na moju smrknutu facu i poklopio me citatom Richarda Bacha koji glasi: "Mjerilo tvog neznanja je snaga tvog vjerovanja u nepravdu i nesrecu. Toliko što se pesimizma tiče. Iako se veli da je pesimist optimist s iskustvom, pesimizam pripada neznanju odnosno, u tvom slučaju, bogotražiteljstvu. Vjernik" - nastavio je poslije krače stanke Al - "nije pesimist. Poduprt pouzdanjem, vjernik je močan, a ispodlokan sumnjom bogotražitelj je slab. Vjernik nosi mir, bogotra-žitelja progoni nemir. Vjernik je ispljunuo zabranjeni plod, a bogotražitelj ga razvlači po ustima. Vjernik ima izravan odnos s Bogom, a bogotražitelj Ga zaobilaznim putem pre-poznaje u stvorenom. Vjernik živi, a bogotražitelj se ispituje čemu živi. Ako je za vjernika život življenje, bogotražitelj drži da bi trebao biti uživanje. Vjernik trpi, a bogotražitelj iznuduje od života. Vjernik ga podnosi, a bogotražitelj se često protiv života buni. Vjer-nikova snaga je u povjerenju, a bogotražiteljeva nemoč u žudnji za znanjem. Ohrabren nadom, vjernik je snažan i nesalomljiv, a bogotražitelj od beznada krhak i ranjiv. Vjernik Boga nosi uvijek sa sobom, a bogotražitelj Ga traži po knjigama. Vjernik zna, a bogotra- 34 Tri točkice žitelja golica vlastito neznanje. Vjernik je bezupitno ponizan, a bogotražitelj upitno ohol. Vjernik ide životom obrezana srca, a bogotražitelj često s bodežom uperenim u vlastito srce. Vjernik je uvijek u prednosti ma kakve ga nedače snašle (jer zna da su provjere), a bogotražitelj zaostaje jer ga več sitnice obaraju s nogu. Vjernik vapi, a bogotražitelj vrišti. I dok vrišti samo ga nevidljiva ruka zaustavlja da ne zarine bodež u svoje grudi. Vjernik stoji na usluzi, a bogotražitelj služi svojoj samoči. Vjernik pomaže drugima, a bogotražitelj iz samoče traži da pomogne sebi. Vjernik živi s Bogom, a bogotražitelj Mu se vrača. Vjernik ne hrli pod svaku cijenu gore jer zna da ga zadatak čeka dolje. I da naposljetku zaključimo sa svetim Augustinom: Ako shvacaš nije Bog" 17 Ne moramo obvezno šetati izmedu drveča pa da Al odluta i počne razbijati glavu zašto je nestala Arboretska kultura. Dovoljno je da i u stanu priškrine oči i zagleda se kroz prozor u vrškove breza. Kao da sveudilj traži neke krhotine iz kojih bi sastavio glinenu posudu na kojoj bi slikopisom bila objavljena povijest Arborečana. To me ne čudi jer nas dvoje gajimo sklonost ka uzaludnim rabotama. Ispod naslaga zaborava tražimo materijalni dokaz. Pa taman da posložim sve djeličke u neki čup, suština bi ostala prazna. Ali, kineski mudrac se izrazio ovako: Iz gline se oblikuje posuda. No, tek je praznina čini korisnom. Buduči da praznine imamo napretek, preostaje nam svojevrsna arboretska bilingva, ali ne u jeziku nego značenju. Ono što je čitljivo izvana na istom jeziku pokriva drugo značenje iznutra. Smisao riječi na kori drveta izvrče sadržaj ispod kore. Sve u svemu, valja se osloniti na Lunka i njegove izvore. "Prema Lunkovu tumačenju," - zamislio se Al - "za izumiranje Drvenjaka krivila se ženska loza. Kako su Drvenjakinje bile vrlo slobodoumne sve jače ih je pritiskala prevlast muškaraca. To je išlo tako daleko da su i bračne dužnosti počele smatrati tlakom. 'Jer kako se nešto tako intimno' - brbljale su - 'što bi trebalo biti sveto sjedinjenje muškog i ženskog principa, nešto što je posvečeni čin kad se dvoje stapa u jedno, može normirati, pa makar običajnim pravom?'. Medutim, muškarci nisu mirovali dok bračne dužnosti nisu dobili napismeno. Umjesto da su se pretvarali da ih žene uopče ne zanimaju, skidali su ih znatiželjom. Umjesto da su se pravili da im nije stalo, razodijevali su svoje žene žudnjom. Umjesto da su se prenemagali da su nedostupni, pa bi samo tu i tamo bacili na ženu mrki, ali divlji pogled, oni su im svojim jadom bušili srca ne bi li ušli u kruženje ženskog krvotoka i odgonetnuli zašto su im žene hladne, iako su slutili da su za nekog drugog vruče. I bili su u pravu. Te vjetropirke tražile su fluidnost i zanosile se vjetrom i vatrom. Biče sazdano od tih elemenata moglo ih je tako zaluditi i opčiniti da su gubile tlo pod nogama. Pa bi, makar u mašti, otperjale s njim u vrtlogu uz zaglušujuče šumore- 35 Tri točkice nje neke krošnje. Buduci im se prerijetko potrefilo da nadu srodnu dušu, bračni krevet nadomještale su umiljatošcu. Namirisane u pregibima zglobova, cvrkutale su i oblijetale oko svojih muževa sve dok ih ne bi ščepali za ruke. Tad bi se uvrijedeno nadurile i kazale: 'Ti u meni vidiš samo tijelo! Ja za tebe nisam duša vec kosti i meso!'" "E pa sad te pitam" - narogušio se Al - "jesu li Drvenjaci škripali zubima bez razloga? 'Naše žene nisu samo polužene vec i frigidne beštije!' - grmjeli su. 'Htjele bi ostati vječite djevojčice! Htjele bi da su im muževi očevi! Zanoseci se budalaštinama o nekonzumiranoj ljubavi, izbjegavaju radanje! Sve pod izlikom da poštede novorodeno bice patnji koje ga čekaju u životu.'" "Čekaj malo!" - zaustavila sam Alarika što se bezrazložno razgnjevio. "Ovo ti je prilično nategnuta priča." - kazala sam. "Medutim, ostaje otvoreno pitanje zašto Drve-njakinje nisu željele odrasti. Ako su za nestanak loze krive isključivo one, kakvu ulogu je odigrao muški ogranak?" "Otimale se bračnim obvezama ili ne" - natmurio se Al - "djeca su se ipak radala. Nevolja je bila u tome što su se radale pretežno pišulje, a muški potomci bili su gotovo izuzetak. Buduci da se urušio ustaljeni poredak i sve se izokrenulo, Drvenjaci su krenuli na vijecanje ispod drveta. Odavno su shvatili da je Drvo života i Drvo znanja isto stablo pa su ga nazvali Drvetom mudrosti. 'Naše polužene' - pritužili su se - 'počele su misliti, a mi muškarci osjecati.' Čekali su u tišini a odgovor nije stizao. Nakon duga osluškivanja istupio je sijedobradi starac i uskliknuo: 'Raskinuli smo vezu sa živim Bogom i umjesto Njemu klanjamo se Drvetu mudrosti! Eto, zašto su nas snašle sve nesre-ce!' Uto mu je pogled kliznuo prema dnu drveta i na svoj užas shvatio je da ga je netko kod korijena zasjekao. Jedan od njih koji je osjecao da ima tako veliko srce da bi njime mogao promijeniti svijet. I dok je osjecao bio je donekle u pravu. Premda je taj odmet-nuti Drvenjak imao najbolje namjere, zastao je nasred puta. Što je više raščlanjivao, manje je osjecao. Na račun razuma smanjivalo mu se srce. Oslanjajuci se na zaključke osiromašivao je spoznaje duše. Htio je znati i promašio. Jer tražio je Boga mimo Boga. Takvog odmetnika pozvali su Arborecani vukom samotnjakom. Lunko je jednom spomenuo" - počešao se Al iza uha - "da se ponekad zimi na proplanku ljeskindolskih šuma začulo tako bolno vučje zavijanje da su ljudi protrnuli jer nisu bili sigurni dolazi li od vuka ili čovjeka. 'Sve pak ovisi o karakteru vuka.' - po-jasnio je Lunko. Dok neki u zaledenu zemlju izgrebu rupu i u nju istovare muku pa ju ponovno zatrpaju, drugi satima nepomično sjede na vjetrometini brisanog prostora i čekaju da im se od studeni srce sledi." "Ajoj!" - lupila sam pripovjedača po glavi. "Nadam se" - dometnula sam - "da smo arboretske priče apsolvirali zasvagda." 36 Tri točkice 22 Alarik me netremice promatrao. Bila sam mu zahvalna što je prešutio da je u mojim grudima vidio rupu. Kad je ne mogu osujetiti tuga mi izdubi srce. I potom pro-šupljeno i osakačeno, srce zjapi prazninom. "Onda šupljinu nakrcajmo smijehom!" - predložio je pajdaš i navalio se smijati bez ikakva povoda i razloga, kao neka budaletina. "Znaš li" - počeo je lupetati - "da su Arborečani ..." "Joj, ne opet!" - prekinula sam ga. "Znaš li" - nije se dalo smesti zanovijetalo - "da su upravo Drvenjaci bili pioniri (a ne kao današnji epigoni joge smijeha) koji su osnovali Večernju školu bezrazložnog smijeha? I to s razlogom! Naime, kad im se smijeh izopačio do te mjere da je postao ne-ukusan trebalo je nešto poduzeti. Za opču dobrobit, tečajevi su bili besplatni, a pohadali su ih i oni što im je dozlogrdilo kreveljenje. Naravno, na poduku se nisu prijavili zbog nekih moralnih pobuda več zato što su shvatili da im lažni smijeh oduzima previše snage. Umjesto da od lažnog smijeha ušičare oni su bivali sve slabiji. Uočili su da smijeh niz dla-ku iscrpljuje jednako kao smijeh uz dlaku. Da ne govorimo o udvorničkom smješkanju ili pak kiselkastom smijuljenju koje bi trebalo prikrivati promašaje, posrtaje i neuspjehe. I tako se postavilo opravdano pitanje: čemu gubiti energiju na kreveljenje kad se smi-janjem bez razloga mogu ostvariti viši ciljevi? Pravila tečaja bila su jasna: otkopčaj se i priznaj svoje slabosti! Otvori se i ne traži ono što ti se odupire! Razgali se i prihvati po-grešku, makar se zvala poraz! I potom se možeš smijati do ludila i bez razloga. Uglavnom, zadatak Večernje škole je bio očistiti izvitopereni smijeh od svih natruha gorčine i laži." "Vratimo se mi urodenom smijehu!" - prekinula sam Alarika. "Što se mene tiče," - produžila sam - "najneokaljaniji je smijeh tudim glupostima. Ali ne znam jesu li u Večernjoj školi predavali o smijehu vlastitim glupostima? Nastavnom programu sva-kako bi valjalo pridodati fakultativni predmet radnog naziva - Smijanje vlastitoj muci. Pa da vidiš kako se kale junaci!" Alarik se lupio po bedru i zahihotao od sveg srca. "Koliko je meni poznato" - dro-bio je kroz cerekanje - "ispit se polagao isključivo iz smijeha bez razloga. Taj smijeh, lišen svih sadržaja, blizak euforiji i sličan idiotskom, smatrao se odskočnom daskom u stanja povišene svijesti." E, pa sad od tih bedastoča prasnula sam i sama u smijeh. Kad smo se dosita ismijali Al je kazao da je smijeh na najbolji način utrošeno vrijeme. "Smijeh je jedini kapital koji nam je preostao pa ga stoga treba stalno ulagati i povečavati glavnicu. Pa kad ti zagusti imaš što iz trezora izvuči. A ne tamo neko pusto hihotanje puštati niz vjetar da se njime poigravaju poludjevice!" 37 Tri točkice Mislila sam da je ovdje priči kraj. Kako da ne! Alarik je ubrzo ponovno zabesjedio: "Buduči da Drvenjaci pripadaju onom soju ljudi što ne misli ni o čemu doli o ljudskoj i Božjoj ljubavi, pokazalo se da ni tečajevi bezrazložnog smijeha nisu uvijek urodili plodom. Jer tuga je i dalje medu njima harala. Umjesto da su tugu prihvatili kao prolaznu opomenu, Arborečani su se prepustili prepuštanju. Ponekad se od prevrtljive čežnje zarazilo čitavo pleme. Zavladala bi bolest besciljnosti iako su se pretvarali da pucaju od zdravlja. Razumije se da se medu njima našlo i trezvenih glava. Jedni su se zaputili u šumu, a drugi se zaključali u svojim staništima. U samoči su mozgali odakle tuga dolazi. I što je uopče tuga. Što god smislili, uvidjeli su da tuga radi na pogibelji duše. Kako se tuga uvečava tako se svjetla strana duše smanjuje. Zbog neravnoteže zavladao je opči nered a kao posljedica svega - raskol. Drvenjaci iliti Arborečani su se rascijepili na dva glavna ogranka: kukavice i trezvenjaci. Trezvenjaci su bili tragači za istinom i nisu se lako predavali. Ne bi li pronašli zakonitost u pojavljivanju tuge počeli su umjesto dnevnika voditi kalendar izgubljenih dana. Znali su da je tuga mrtvo vrijeme, izgubljeni dan. Nepovratno izgubljeni dan niti je bio radni, niti praznik. Ubijen dan, siva mrlja u kalendaru." (Beti što je uglavnom Lunkove brbljarije slušala s pola uha nije nikada poimenovala ubojicu dana. Ako mu je do toga, sam če se prepoznati. Svatko zna koliko je mrtvih dana nanizao oko svoga vrata. Beti je kazala da su to dani kad se nismo osmjehnuli sebi a kamoli drugima.) I tako su stari trezvenjaci tražili u izgubljenim danima neki uzorak ili pravilo. Ako bi otkirli takav slijed znači da tuga pripada nekom višem redu pa bi je trebalo prihvatiti kao dragocjeni dar. Drugi ogranak, kamo su spadali slabiči, odnosno kukavice predao se pak bjesomuč-nom veseljačenju. Njihovo geslo je bilo: tugom na tugu, makar do istrebljenja. Na pro-plancima oivičenim drvečem lumpalo se od jutra do sutra, uz mahnitu svirku violina i udaraljki. Muzikanti su se izmijenjivali kao malaksali konji, pogotovo jer su se zamarali i instrumenti. Violine su nabubrile i stale zatezati zvukove da bi na kraju prasnule po-kidanim strunama. Od udaranja naticali su i bubnjevi, a preugrijane membrane stenjale. Prešutno je pravilo glasilo da glazba ni na čas ne smije utihnuti več sveudilj treštati. Bez prestanka i predaha do onog beskraja koji su slabiči zvali - trenutak. Uz tužaljke kao što su 'Oj živote, što si meni dao', ili 'Od života ništa nemam', ili pak 'Gospodar sam svog života' svirka se zahuktavala kao pobješnjeli dvopreg što u galopu juri prema ponoru. Ponor u koji su potom kukavice skočile bio je onaj trenutak za koji se isplatilo živjeti. Umiruči, taj trenutak su zvali orgazmom duše. Objašnjeje je razumljivo. Bolje umrijeti mlad u ekstazi negoli tavoriti život i skončati pogrbljen u pustoši postojanja." 38 Tri točkice "Treba li nadodati" - produžio je Al nakon što se obavio oblakom cigaretnog dima - "da se od terevenčenja, podvriskivanja i urlanja smežurala i zemlja pod njihovim stopalima. Sove su se razbježale, a lišce na stablima stalo je venuti. Umjesto zelenog treperenja lišce se uvijalo u sebe i visjelo s peteljki kao smrznute čahure. Čak se arboretski ples, što se isključivo s jednog mjesta vinuo pod nebo, smatrao nepoželjnim. Jer kad se korijenje raspustilo tancalo se brzonogim i brzopletim koracima što su osvajali ledinu uzduž i poprijeko, sve pod geslom - udri brigu na veselje!" Nehotice sam uzdahnula. "To uopcavanje počelo me zamarati." - priznala sam i dodala: "Zar medu Drvenjacima nije bilo nikoga s imenom?" "Kako da ne!" - živnuo je prodavač magle. "Medutim," - nastavio je Al - "moram pri-pomenuti da su Drvenjaci krili prava imena baš kao zmija noge. I zato su, osim imena rijet-kih mudraca, koje uostalom više nitko nije oslovljavao imenom, sva arboretska imena bila nepouzdana. Radilo se, naime, o tome da su Drvenjaci mijenjali svoja imena preslagivanjem slova. Često bi prvotno ime zataškali nekim dodatkom ispred ili iza imena (prefiksom ili sufiksom). Najnedostupnije oholice bi se pak potpisivale rebusom. Pa neka si svatko misli!" "Vidi ti prefrigance!" - omaklo mi se. Imala sam feeling da prava priča tek slijedi. Bude li valjala srkat cu je na slamku. Eh!, prešutio je kavalirski Al. Ali prema njegovu pogledu nije bilo teško zaključiti što misli. "Ok" - frknula sam - "umjesto slamki imam slamu u glavi! Izvoli! Nastavi! Slušam!" "Dakle," - započeo je Al - "u nemilu dogadaju s poznatim akterima radilo se o ljubav-nom četverokutu. Sudionici su bila tri starmala momka, zaljubljena u istu curu. Blizanci zvani Črnogledi i Jednooki te treci nazovi-ljubavnik čiji imenjak je poznat diljem svijeta, pa ga je bespredmetno spominjati. Jer djevojka je bila izvanbračna avonska rodakinja, a zvala se (Dez)Demona. Stidljiva poput pastirice i jezičine oštrije od britve, saplitala se o dvoumljive komplimente i ogradivala svoje misli kao da ih je stavljala u krletku. 'Moje zatočene misli su moje neizlegle ptice.' - brbljala je. 'Pustit cu ih da odlete tek kad krošnja procvjeta' - kazala je udvaračima ponaosob i pritom se zasmijuljila oborenih kapaka. Od ovakvih odgovora blizanci su se izbezumili. Što je time mislila? Što je zapravo željela reci? Je li zagonetkom ciljala na krošnju u Božjem vrtu ili proljetnu trešnju na zemlji? - ispiti-vao je Jednooki brata. 'Pustit cu ih da odlete' - proturječio je Crnogledi - 'ne znači ništa drugo doli: kad mi narastu cice! Tek kad se zaokruže moci ce otprhnuti iz gnijezda.' Uto se obojici u mašti prikazao Dezdemonin lik, razrijeden od krvi i mesa, i gušci od snova. 'Znači li to da su joj snovi toliko puteni da ih se plaši, ili je njeno tijelo snovito od krhe nesigurnosti? Zar cemo do kraja života juriti njen strah i gušiti se vlastitom...' - kriknuli su u jedan glas blizanci i završili rečenicu različitim riječima. (Ima li uopce smisla praviti razliku izmedu ljubavi i čežnje kad obje jednako bole?) 39 Tri točkice Črnogledi i Jednooki pogledali su se u oči i trenutno se sporazumjeli. U času kad se svirka razbuktala do usijanja Črnogledi se bacio u ponor, a Jednooki je istovremeno nepovratnim udarcem zario nož u svoje srce. Prije toga zarezao je žilu na zapešcu i u mahnitoj žurbi naškrabao oproštajno pismo u sedamnaest riječi, izuzimajuci pritom uskličnike, upitnike i točke, pošto ti znakovi nikako ne spadaju u interpunkciju vec su jednostavno riječi koje jauču. Umačuci pero u vlastitu krv, Jednooki se poslužio otrca-nom fintom ne bi li krvavim slovima u kaciperke izazvao grizodušje ili bar malo sucuti. Ispostavilo se da Dezdemona nije nikad primila to pismo. Pa ako bi ga i dobila, sasvim sigurno bi se nasmijala. Premda nezrela u tijelu, u duši je odnjegovala prezreli plod. O čežnji je znala više od ikoga pa se stoga smjela nasmijati vlastitoj muci. Ukratko, dok su blizanci stajali na rubu provalije Jednooki se pobojao da ce odu-stati bude li se sedamnaest puta ubo u istu ranu. Stoga je odlučio da ce skončati jednim smrtonosnim zamahom. I tako su obojica stala odbrojavati riječi oproštajnog pisma. Črnogledi ih je brojio a Jednooki izgovarao." "A treci, nazovi-ljubavnik," - nisam se mogla suspregnuti - "što je bilo s njim?" Alarik se protegnuo u stolici kao da je kriomice zijevnuo, pa je kazao: "Svatko zna da je treci Dezdemonu poljupcem ugušio." "Jedino Otelo" - nastavio je Alarik nakon mog navaljivanja - "je znao kako poluženu pripitomiti, premda se ispočetka batrga u zagrljaju. Polužena nije ništa drugo doli vrag i andeo u istom tijelu. Dok je djevojka je davao, stoga poljupcem iz nje treba stvoriti andela. Kad su (Dez)demoni omlitavili udovi i napokon se prepustila, Otelo je isisao najsladi poljubac dostupan ljudskom snatrenju. Zajedno s uzvracenim poljupcem progutao je i prvi slog njenog imena. Kad je shvatio bilo je prekasno! Pitanje tko je kome presudio izgubilo je svaki smisao, pa je ispljunuo ostatak njenog imena koje je bilo pravo i zaurlao. Promatrajuci Demonino mrtvo tijelo i lice na kojem je snivao osmijeh blaženstva Arborecani su se smrknuli a njihove žene zakukale. Ispod stabla žalovanja Drvenjaki-nje su se udarale u prsa i naricale hrapavim, šumskim jecajima nalik zimskom stezanju i pucketanju kore grana. I sve što se iz tog jadikovanja moglo razabrati bio je refren. Neki kao da su čuli - bila je još djevica, a drugi - bila je još djevojčica. Otad su Drvenjaci zaobilazili ponor kao da se pretvorio u rasadnik užasa. Trezve-njaci su ga nazvali grobljem neostvarenih što je pak svatko tumačio po svom. Uglav-nom, lubanje blizanaca-samoubojica nisu nikada pronadene. Drvenjaci su vjerovali da su od trupala stasala stabalca, od udova grane, a od očiju krošnje. Što se pak današnjih lovaca tiče, oni vrlo dobro znaju da divlje životinje zaobilaze takva mjesta u širokom luku. Tko bi znao zašto, i lovački psi u nekom gustišu podno ponora iznenada odskoče i zalaju u prazno. 40 Tri točkice Trezvenjaci što su se zaputili u šumu po odgovor što je tuga prvi su nabasali na mjesto udesa. Kruženje vrana nad provalijom bilo je više nego očiti znak. Dok se gore, na proplanku orgijalo, oni su u tamnim šumama obavljali najpreči zadatak. Na stabla uz staze ugravirali su samo jednu riječ. Premda je drvo, čim su mu nožicem zarezali koru zacijelilo nekim biljnim suzama, gravure su se zacijeljivale brže negoli je riječ bila ispisana. Nakon obavljena posla sjeli su u položaj udubljivanja i mirovali dok im brade nisu zarasle su mahovinu. Graktanje vrana probudilo ih je jednog dana u ovaj svijet. Prvo što su ugledali bila su stabla. Sa svog debla u njihovu vidokrugu pozdravila ih je riječ koju su sami urezali. A ta riječ je glasila - hvala. Najstariji medu njima, to jest onaj kojeg nitko nije oslovljavao imenom, odrješito je ustao, omotao bradu oko struka, učvrstio je iza leda prucem i pohitao u selo svojima. Brzao koliko su ga noge nosile, a uporedo s njim trčala je njegova smrt. Iako se nikada nije natjecao, sada je znao da smrt bar načas mora preduhitriti. Najzad je stigao do pro-planka gdje su se okupljali Arborecani. Podigao je ruke prema nebu i kriknuo: 'Ljudi! Ljudi! Tuga je osmi smrtni grijeh!' Uto ga je pokosila smrt. I bez ove žrtve stariji Drvenjaci su odmah shvatili. Iz iskustva su znali da zahval-nost dolazi poslije nadanja. Gdje nade nema, prazninu ispuni tuga." 19 Jasno mi je zašto se Alarik i ja zabavljamo arboretskim pričama i tako, ugadajuci sebi, odgadamo razrješenje čvora. Čvor je Kutelo. Dok ga ne raspetaljmo sputavat ce nas vezom. Mislima ga nadlijecemo u velikim krugovima, a kad se treba spustiti i prizemljiti otperjamo u ravnoj crti svak na svoju stranu. Jer na Kutelu vlada zamrznuto vrijeme, zaledeno u kocki. Kocku napokon treba razbiti. Pritom Lunkove priče nisu bile posve bez osnove. Selo Ljeskindol prednjačilo je u Deželi po samoubojstvima. Neovisno o dobi, ruke su na sebe podizali pretežno muškarci. Ili bi lugari u šumi zatekli truplo što se kao osušeni plod klatarilo s grane, ili bi ukucani našli obješenoga na tavanu, pa čak i u štali. Vješanje bez oproštajnog pisma bilo je jedini način odlaska. Premda Beti nisu zanimala seoska dogadanja, od ovakvih bi vijesti sva pretrnula. 'Zar ovom jadniku nije bilo pomoci?' - glasno bi uzdahnula i u sebi promrmljala: 'Čovjek je zagonetka sebi, a kako ne bi bio drugima.' Lumir je pak dreknuo posred njenog mrmljanja ne bi li je nadglasao. 'Čemu žaliti kukavice!?' -podviknuo je. 'Samoubojice čak ni popovi ne žele pokopati! Zagrebu ih negdje izvan grobljanskih zidina da im se zatre svaki trag!' Uto je bacio pogled na Filomena što se stisnuo u kutu. Ako se može pobijediti smrt - promatrao je to slabunjavo dijete koje je, za razliku od Galje, izgledalo neuhranjeno i nikako nije napredovalo - kako se ne 41 Tri točkice bi moglo oduprijeti životnim tegobama. 'Dodi!' - odjednom se sagnuo i raširio ruke. Filomen je časkom oklijevao, a na uzvik Brže! pohitao prema ocu. Lumir ga je podigao u naručje i obratio se Beti: "Još je uvijek lagan kao perce. Je li danas dobio žumanjak?" Filomen se ukočio u očevu zagrljaju i upregnuo sve snage da ne trzne ni nakon škakljanja po tabanima. Eh, kad bi Filko bio veseo i zdrav poput Galje - pomislio je Lumir. Galja je kao beba puzala brže negoli je Filko nakon svih preboljelih bolesti hodao. Zapravo, Filko uopce nije puzao - uplela se u nijemi razgovor Beti. Sumnjala je da se zarekao da nikad ni pred kim nece puzati. Pa je tada mužu kazala: "Filomen ne puže zato jer je pretjerano čist. Smeta mu svaka mrljica na odjeci i čim se zaprlja traži da ga presvučem." Beti i Lumir vjerovali su u moc žumanjka. Sirovi žumanjak, pjenasto umiješan sa šecerom ili medom postavio je maloga na noge - zaključili su. Ako je žumanjak bio lijek, razumije se da je morao biti spravljen od svježeg jajeta. A što je svježe jaje, Lumir je itekako znao. Zaokružio bi svojim velikim dlanom ponad kokošjeg gnijezda. Upravo sneseno jaje odaslalo bi sitne titraje i otpuhnulo kolobar toplote. I potom bi s tim jaje-tom pohitao u kuhinju. Pošto se ni nakon škakljanja ispod pazuha Filomen nije nasmijao Lumir ga je spustio iz naručja. Napokon. Sada ce se Filko povuci i u miru razmišljati što mu je otac činio. Nakon Filkove difterije Lumir se dosjetio da se kakvoca žumanjka može izboljšati ako mu se uz med pridoda još malo maslaca. I potom ga je tom smjesom šopala Beti. "Samo probaj." - molila je majka dok je odmahivao glavom. "Ovo je još ukusnije." - nutkala ga je. Filomenov želudac se u očevoj prisutnosti grčio. Da bar on ne zuri u njega. Da bar on izade. Tada bi otvorio usta. Oblak bijesa se nadvijao. Beti ga je osjetila kako se spušta na njezina ramena pa je Filku šapnula: "Molim te!" Uto je Lumir zgrabio žličicu iz ženinih ruku i izderao se: "Zini! Žumanjak ti jača krv!" - gurnuo mu je žličicu u usta. "Gutaj! Od žumanjka ce ti očvrsnuti kosti." Filomen se grčio i davio. "Zijevaj! Od žumanjka ceš narasti." I dok je žumanjak klizio niz grlo Filko je skupljao snagu za dva odlučujuca poteza. Prvo, da pred ocem ne povrati. I drugo, da mu pogleda ravno u oči. Njegov pogled ostat ce bez učinka ne suspregne li povracanje. Pa je zapovjedio želucu da miruje i usmjerio pogled u sive očeve oči. Što bude bit ce. Suze, što doduše nisu kanule, ali su zato zamaglile sadržaj pogleda bile su dovoljne da Lumir još jednom urlikne, tresne vratima i izjuri napolje. Potom je Filomen povratio. Kiselkasta bljuvotina cijedila se po čistoj košuljici i Betinim rukama. A gdje je za svo to vrijeme Galinka? - protrnula je Beti, nakon što je umila i pre-svukla Filomena. Inače stalno proviruje iza vrata ili se nalukne ispod kanapea, a zna se sakriti i navrh ormara i potom čekati da ju majka zovne: 'Gdje si? Javi se.' Kad pak 42 Tri točkice utihne na duže vrijeme Beti zna da je usredotočeno zaokupljena nečim što obično is-padne neka fakinaža. Ah, - smirila se Beti - Galja je dobila skupocjenu lutku i sasvim se sigurno njome igra. Bolje da se bavi pravom lutkom i čuva je nego da se nekom krpenom pohitava. I Galja se bavila. Sakrivena u sobi iza zavjese, najprije se dohvatila lutkine frizure. Pleh-natim češljem što ga je iščeprkala iz ladice sa starudijom grebala je po lutkinoj čeleniki sve dok nije ocelavila. Zatim je lutku razodjenula. Razgibavala glavu lijevo-desno, de-sno-lijevo, a gore-dolje nije išlo. Slično su vježbali lutkini udovi. 'Hocu vidjeti špagu!' - zapovjedila je lutki pa ju raskrečenih nogu pritisnula o pod. Uto je nešto u lutki kvr-cnulo. Podigla je golu lutku i ogledavala je sa svih strana. Ako ni medu nogama nema rupicu, sasvim sigurno su začepljeni i ostali otvori. Isprepipala je lutkine oči, nos i uši. Crvena ustašca su pak vec na prvi pogled bila zalivena kao da im je netko naredio da šute. Prebrojila je još prstice na rukama i noktice na nogama. I napokon se lupila po čelu. Pa, naravno, prava lutka je unutra, a to treba provjeriti tako da je otvori. Šmugnu-la je po škare i zapiknula ih u lutkin pupak i potom jednim potezom izvela carski rez. I gle ti čuda nevidenog! Umjesto da izadu crijeva iz rasporenog trbuha ispala je tamna rupa! Časkom je zurila u prjevaru a zatim je ogorčeno s lutkom odjurila majci. Pomolila ju je Beti pod nos i dreknula: "Ova lutka je mrtva! Ako sam ja njena mama beba bi trebala biti živa!" Beti je zatomila smijeh što se oslobodio iz dubina njena djetinjstva i prije nego je stigla reagirati Galja je očerupanu lutku bacila u napoj kod štednjaka. 20 Buduci da se nasljedivao iz roda u rod, kanon bi trebao biti sam po sebi razumljiv. 'Medutim, ako nekome još uvijek nije jasno' - zagrmio bi Lumir i pogledom opečatio djecu - 'onda neka se ponovno čuje: tko laže taj i krade! Tko krade taj je lopov! A lopovu nema mjesta medu ljudima!' Kako bi potkrijepila slaganje s mužem Beti je išla još dalje. 'Kad bih ja nešto ukrala' - zatreptala bi kapcima - 'smjesta bih se sama prijavila vlastima. Evo me!' - zorno bi pojasnila i pomolila prekrižene ruke prema djeci - 'Tu sam! Vodite me!' Gazda i sluga stoje na dva suprotstavljena brijega. Izmedu njih teče granica oprečnih interesa i dvaju prava. Naravno, sluga ima pravo da je na jednoj strani previše a na drugoj premalo, dok gazda ima pravo braniti vlasništvo. Dogodi se da takvo stanje dokida sluga koji je voljan služiti gospodaru. Njegova odanost nije skupocjena jer je nenaplativa, vec zato što se gospodar i sluga ponekad susretnu. "Ako me sjecanje ne vara" - umiješao se Al u moje misli - "na Kutelu je postojao tek jedan takav sluga. Svima drugima, posebice sluškinjama, Lumir je pak postavljao 43 Tri točkice mamce ne bi li iskušao dužinu njihovih prstiju. Logika - zar če gospodaru išta faliti ako uzmem mrvicu za sebe - jednostavno nije prolazila. Iako je Lumir bio široke ruke i sirotinji bespovratno davao, na Kutelu nije bilo lako služiti. 'Odakle sam mogla znati' - upozorit če otpuštena sluškinja nasljednicu - 'da na Kutelu ne stoluje gazda, več da te tamo čeka vrag? Odakle sam mogla znati da se diže s pijetlovima i prije nego zaku-kuriječu previzitira sve kokoši? I da če od dvadeset snesenih jaja otkriti dva u mom cekeru? Da če neko vrijeme iza mužnje nepogrješivo krenuti prema jaslama i ispod sijena izvaditi dvije boce mlijeka?'" "Ako su se nasamarile novopečene sluškinje iz udaljenijih sela" - upala sam Alu u riječ - "onda su Ljeskindolci itekako znali da je Lumir ranoranilac. Stoga opreza nikad dosta, bodrio se težakov sin što se u cik zore šuljao prema trešnji podno brijega. Za svaki slučaj, stablo je bilo bliže selu negoli Kutelu i bude li ga gazda spazio imat če dovoljno vremena da nabrusi pete i otpraši koliko ga noge nose. Medutim, strah je bio suvišan. Osim pojedinačnog javljanja ptica, nigdje nikoga. Zamotan u sebe, krajolik je snivao u slojevima zamagljenih obrisa. Svjetlo na obzorju ubrzo če ga razmotati i smotuljak razli-stati. Prvo je izronilo pročelje Kutela obrubljeno osvijetljenim vršcima drveča. Dolina je još u sjeni, ali ne zadugo. Izlazi sunce i bliješti kao zlatni sat s poklopcem i otkucava jutro. Uto su se zažarile i crvene trešnje na granama, pa se momak uzverao na stablo. Ščučuren na dnu grape iza ogromnog panja, Lumir se smijuljio. Pripalio je cigare-tu i čekao da balavac napuni košaru. Dimio i u sebi zborio: 'Jedna je stvar da se klinac popne na trešnju ne bi li se dosita nazobao, to bi mu se progledalo kroz prste i usred bijela dana, a sasvim je druga pjesma prikradati se zorom i k tome s košarom! Eh, kad bi sad iznebuha viknuo - raširile su mu se nosnice od pritajena smijeha - šmrkavac bi se toliko prestravio da bi još mogao tresnuti na zemlju. Stoga neka samo u miru bere.' Naposljetku je lopuža spuznula niz stablo. Kad se dječak osvrnuo ugledao je spodobu što je izronila iz magle. Gorgonski pogled naciljan u zjenice klinca je skamenio i doveo u stanje obamrle oduzetosti. Jedini štit koji je imao bila je drška košare pa ju je grčevito stegnuo, stiskao i hvatao kao da je slamka spasa. Uto mu je Lumir strgnuo košaru iz ruku i polovicu trešanja istresao pred njegove noge. 'Ovo si branjem zaslužio.' - proci-jedio je. 'A sada briši kuči i poruči onome tko te uči krasti: ni pola sreče ne ugrabi, tko lopovlukom rano rani!'" "Ma, dugoprstička posla" - nadovezao se Al - "bila su svakodnevna pojava. Ali je zato krada grožda bila ravna zločinu. Tada nije bilo mehanizacije i sve konjske snage kolale su ljudskim mišičima, odnosno žuljevitim rukama težaka. Stoga se kopačima što su se na strmim klancima motikom probijali uzbrdo, korak po korak preokrečuči zemlju oko trsova, odavalo prešutno štovanje. Njihovim trudom i Božjom voljom 44 Tri točkice trs če obroditi. Zato ukradeni grozd nije neki samonikli plod. U slatkoči svake bobe sadržana je i ljudska sol. Trpkost vinu daje trpkost zemlje natopljene ljudskim znojem. Time su vinogradi bili povlašteni. Kao da su se izdigli nad ostalom zemljom, odvojili od nizinskih oranica i prisvojili si na ljestvici vrijednosti viši položaj." Si Unatoč izoštrenim osjetilima i daru za nadziranje, Lumir je ostao nemočan pred zagonetkom čiji zamršeni sustav nije uspijevao raščiniti i proniknuti u njezinu srž. Šifra mu je izmicala jer se nije dala podvesti na razinu njegova razmišljanja. Zagonetka i odgonetač, Beti i Lumir, kružili su jedno oko drugoga kao dvije repatice na odvoje-nim i neustaljenim putanjama. U rijetkim proplamsajima sreče krivulje bi se približile i spojile. Tada je na Kutelo pala mana. Slatki sok se brzo sušio a djeca su ga još brže lizala. Inače je ozračje unutar putanja bilo naelektrizirano i zagušljivo kao da je Lumir stvarao nestašicu kisika. Oko njega širio se prostor pod pritiskom, nabijen zapaljivim tvarima. Tinjajuče čestice sumnje nikad nisu mirovale. Uz prasak svako malo izletjele bi iz kolotečine i stvarale trusno tlo po kojem je gacao kao slijepac. Tek kad bi uhvatio Beti na djelu prestalo bi to tapkanje u tami neizvjesnosti i mučenju bi napokon došao kraj. Kad bi je uhvatio na djelu, utjeha bi bila pregorka, gorča od smrti. Požar što bi buknuo mogao bi ih upepeljiti i ujedno osloboditi. Medutim, da bi nevjeru dokazo trebao je prikupiti više podataka. I kome da se uopče obrati kad se više nikom ne može vjerovati? Mogao bi, doduše, zamoliti uslugu od sluškinje. Da motri što Beti radi dok on poslom izbiva iz kuče. Da je kradomice prati kuda i kamo se kreče i s kim razgovara. Pritom je važna svaka njena riječ, ljubazna, ravnodušna, ali zato kamuflirana riječ! Ali kada i kako takvu molbu izreči? U gluho doba noči, nikako! Tad seljanka steže svoje butine oko njegovih slabina. A bome ni ujutro! Tad ga iskosa pogledava. Nije se radilo samo o Filkovu pogledu prije nego je povratio žumanjak. Tu je bila i ogrlica oko Betina vrata. Zašto ju je stavila baš tog dana? Ogrlicu s teškim, otrovno zelenim kamenjem koju joj je iz Pariza donio Vir? Je li to bio neki znak sporazumijevanja ili još gore, ugovoreni sastanak kad njega nema kod kuče? Lumir nije čekao da sluga osedla kobilu več se u jednom skoku zavitlao na njena leda. Životinja se usplahireno trznula i propela kao da ju je iz zasjede zaskočila divlja zvijer. Podbodena udarcima peta i korbačem, jurnula je nizbrdo, prema dolini. U svilenom uleknuču kičme koža joj se mreškala i podrhtavala. Tlači li je to isto biče koje je inače nudi kockom šečera, plješče po butinama i gladi po vratu? Ili je to nepoznato strano tijelo kojeg se mora što prije otarasiti. Ukliješteni, jahač i kobila htjeli su samo jedno: osloboditi se jedno drugoga kroz dva uzaludna bijega. Prašeči galopom mahnitali 45 Tri točkice su u prazan prostor ispred sebe, gdje tereta nema, gdje teret otpada i ostaje zgažen iza njih. Kobila se upinjala da se preduhitri za prsa, da se pretekne cijelom dužinom i goniča zbaci preko bokova. Gonič je pak jurio da iza sebe ostavi Filkov pogled što je titrao pred njegovim očima. Ledeni pogled, hladan kao kuglice amazonita u Betinoj ogrlici. Opalio je ponovno kobilu-miljenicu bičem. Životinja je zapela iz petnih tetiva. Možeš ti i brže - siktao joj je jahač u povijene uši, pa je korbačem oplazio s druge strane. I tako je zapjenjeni tandem tutnjao ravnicom pokraj Save sve dok se životinja nakratko nije otela vodstvu goniča. Frkčuci je otresala jahačevo ubitačno dahtanje i naglim zaokretom jurnula prema stablu jabuke ne bi li progonitelja granom otkačila. Lumir se priljubio uz njenu kralježnicu tako da ga je stršeca grana oplazila samo po ledima. Da nije bilo Filkova pogleda, Lumir bi se nasmijao lukavosti životinje. Ali pogled što se časkom rasplinuo skupio se ponovno u podrugljivo zurenje. Trnci što su prošli njegovim dlanovima preslikali su se u zgrčene šake. Mogao bi to krhko i pobunjeno stvorenje jednom rukom zdrobiti! Da pukne kao čaša medu prstima! Ščepao je kobilu za grivu da je zaustavi. Životinja se propela i zanjištala. I što je najgore, Filkic se ne bi ni otimao! Ošinuo je kobilu po vratu. Kraj biča obavio joj se oko nozdrva. Prodorni njisak suknuo je uvis i potom se razišao. Topcuci u mjestu, jahač je kobilu podbadao čas lijevom čas desnom nogom, kao da ju je istovremeno tjerao lijevo-desno, naprijed-nazad, u sve nerazumljive smjerove i ujedno je zatezanjem grive zaustavljao. Od tih naredbi kobila se izbezuljeno trzala i ritala da bi se odjednom odlučila za posljednji pokušaj. Ukopala se prednjim raširenim nogama, naglo savila žilavi vrat do zemlje pa se duljinom cijelog mišicavog tijela zadnjim nogama odgurnula uvis. Manevar je bio munjevit, ali jahača nije stresla preko glave. Za jahača manevar je bio predvidiv. Ukliještenim nogama zadržao se oko kobilina vrata. Zatim je sjašio. Pljesnuo životinju po butini i najzad se nasmijao. "Da mi je znati čemu se ludak smije?" - upitao se Lunko što je iz obližnjeg vrbika promatrao prizor. Čudni dvojac, zapjenjenu kobilu i preznojenog jahača. Kobilji znoj što se ljeskao na suncu i jahačev znoj što je curio od pupka nadolje, sve do bedara. To više nije bio znoj - pripovijedao je Lunko sutradan šumskom drvecu. To je bilo arboretsko sjeme što je brizgalo po zemlji. Sasvim dovoljno da medu Drvenjacima izazove nemir. Nakon besplodnih prepirki i dvojbi ostalo je otvoreno pitanje: mogu li iz tog sjemena niknuti raskoljene dušice ako im je zemlja mati? Lumir je ugledao Lunka kad je izašao na čistinu. Evo ti lude uvijek tamo gdje je ne treba! "Bog daj srecu!" - zamahnuo je Lunko šeširom. "Bog daj!" - otpozdravio je Lumir, zajašio kobilu i tapšuci je po vratu kasom krenuo prema Kutelu. 46 Tri točkice 22 Alarik se zavalio u kuhinjski naslonjač, izvadio cigarete i učas se obavio plavka-stim dimom. "Eh, da nas Galja vidi," - zadrhtale su mi nosnice - "ne bismo se lijepo proveli." "I kad opet kaniš putovati u Deželu?" - pogledao me Al ispod oka. Poluprijekorno pitanje doplutalo je kroz izobličeni kolobar dima. "Uskoro." - odgovorila sam odrješito i dometnula: "Iscrpila sam sve izgovore za izmotavanja. Ne mogu se više izvlačiti na vremenske prilike, zdravstveno stanje ili pak lanuti da za putovanje nemam love." 'Zar ti svaki put' - naroguši se Galja - 'ne refundiram putne troškove?' 'I preko toga.' - skrušeno priznam. 'Pa u čemu je onda stvar?' - drekne preko telefona. 'Stvar je u tome' - počinjem muljati - 'da za sav onaj program što mi ga spremaš u Ljubljani ne mogu tegliti garderobu. Te opera, te izložbe, te planinarenje! I sama znaš da nemam više snage u rukama.' 'I ti vrlo dobro znaš' - ne popušta Galja - 'da je sasvim dovoljno da dotegliš samo svoje stare kosti jer sve drugo te čeka kod mene. Ne ide mi u glavu' - nastavlja s nevjericom - 'što te uopce u tom Zagrebu zadržava? U čemu je čar čubiti u špelunki na šestom katu, dok se ovdje možeš u atriju nadisati svježeg zraka? Sada kad smo u penziji' - veze u jednom dahu - 'konačno imamo malo vremena za sebe. Ali ne, milostivu treba moliti! U redu' - snizuje glas koji se miri sa sudbinom - 'u redu, ako ti je kod mene dosad-no.... 'Ma ne! Čekaj malo' - uskačem - 'pa tek što se nisam vratila iz Ljubljane!' Al je kimnuo glavom i podsjetio me da Galja ne živi bezvremenim vremenom. Galja vodi dnevnik. I s neprikosnovenom točnošcu izrecitira datum mog dolaska i odlaska. Otkako roditelja više nema Galjin dom je naš drugi dom, a Galja naša druga mama. Bar bi to htjela biti. Medutim, sva neposlušna čeljad drži je tek sestrom. I potom Galja zakuka: 'Da se još jednom rodim, više nikada ne bih htjela biti prvorodeno dijete i tegliti vas na svojim plečima. Zar su moje želje bile pretjerane ako sam vas željela blizu sebe, da se družimo i pomažemo kao što čini sav ostali, normalni svijet? Ali ne, tvrdoglave mazge su se raštrkale i sad vas moram skupljati kao kvočka pilice! Uostalom, što uopce moja riječ znači mudrijašima koji drugima sole pamet? Svi redom rastavljeni samotnjaci, bez muževa i žene, koji kroje svoj život odbacujuci sve dobronamjerne savjete! Koliko sam te molila da ostaneš u Sloveniji, ali ne, ti radije životariš u Zagrebu. Filomen se svake prestupne godine javi iz Amerike, Maranta uz dvoje djece studenata čudesno veže kraj s krajem, dok Maša skapava od socijalne pomoci! I kad joj želim pomoci i kad joj pomognem, znaš li što moja najmlada sestra svaki put odgovara meni, najstarijoj?' 'Znam.' - dahnem ispod glasa jer svaki put kad je riječ o Maši čujem isto 47 Tri točkice pitanje. Ali Galja želi da se to ponovno čuje. 'Maša veli: Zar te netko išta molio? Pužem li ja pred tvojim vratima? Ako je tvoja pomoc čin plemenitosti, onda nek je plemenitost tvoja zadovoljština! Eh' - uzdahne Galja - 'što ste svi vi očekivali od života? Da je život igra? 'Ne!' - izustila sam kad sam došla do riječi. 'Očekivali smo' - dometnula sam - 'da je život čudo.' 'Ooo, bedaci moji! Vi ste najpametniji, a ja što imam pravi dom, muža i držim obitelj na okupu, ja sam za vas najbedastija!' Alarik je pripaljivao petu cigaretu a razumije se da ni ja nisam zaostajala. U sku-čenoj kuhinji dim se mogao rezati na šnite kao u nekom podrumskom čumezu bez ventilacije. I potom mi se učinilo da Galjin duh u vidu pretečeg, žutog oka lebdi nad nama. Leda su mi namreškali trnci. "E pa sad ti putuj mami" - namrgodio se Al - "gdje vlada prohibicija! Gdje se puša-če progoni kao insekte, odnosno nepoželjnu vrstu izmedu ljudi i štetočina." "Zato put i zahtijeva tolike pripreme." - uzdahnula sam. "Zato več u kupeu za pušače smišljam djelotvornu strategiju. Da bi se neutralizirao smrad duhana na koji je Galja alergična trebalo bi izmisliti neko paralelno disanje, odnosno izumiti vještinu govorenja bez izdisaja i time ujedno vježbati trbuhozborstvo. Pa čim na pragu Galju ofrlje cmoknem u oba obraza, još brže glavom zaronim iza njena vrata i tamo napokon... na njenom potiljku, poput utopljenika, udaaahnem!" Galjina kuča slovi po gostoljubivosti, stoga se duhanski okršaj nikad ne zbiva pri-likom samog dolaska. Bit če za to vremena! Tek kad se opustim i zaboravim što bi me moglo snači, sudac istražitelj s aureolom najstarije sestre stane ispred mene i prozbori: 'Nevjerojatno! Jednostavno mi ne ide u glavu! Svaki put kad odeš od mene s obečanjem da češ prestati, ja ti povjerujem! Grije me veselje i kad te nazovem pregrizem pitanje što mi je navrh jezika. Ne kinji, ne gnjavi - zaustavlja me unutarnji glas. Strpi se! Kad sljedeči put dode bit ču nagradena, ispunit če se želja mog života! Napokon če moje molbe uroditi plodom kad češ več s vrata uskliknuti: Ne pušim više! Ali, ne i ne! Sad bar vidim' - snizi Galja glas - 'koliko ti je do mene stalo!' Ovo nikako nije trenutak da je zagrlim. Čemu prijevremeno paliti fitilj. Stoga skrušeno stojim po strani ili se pak zavrtim na peti. Ovisi. Iako imam dobar izgovor, u Galjinim ušima mogao bi zazvučati kao eksploziv pa ga radije zadržavam za sebe. Naime, prestat Cu za Galju je materijalno a za mene apstraktno pitanje. Prestat cu je ne-odredeno obečanje, nategnuto iz budučnosti. Obečanje bez roka je pak ugovor koji se može slobodno kršiti ne nanosi li štetu zainteresiranoj strani. I bez tog tumačenja Galjino razočaranje raste. Časkom se povlači u sebe, u svoje središte gdje stoluje gospodar koji upravlja njenim životom. Galja, naime, služi srcu. Pa i kad ne ide sve po njenom, želju ganja dalje i ne odustaje dok je ne dotjera do zida. I 48 Tri točkice što sad? 'Kad bi me ti zaista voljela' - izusti glasom u cis-molu i pritom joj lice poprimi izraz pomirljivog prihvačanja muka i tegoba - 'ti bi prestala pušiti!' A kad bi ti mene zaista voljela' - uzvračam lopticu - 'ti moju ljubav ne bi uvjetovala več bi poštovala moju slobodnu volju!' 'Jako mudro!' - poskoči najstarija sestra kao da ju je ubola osa i istog časa povisi ton. 'U redu!' - drekne. 'Moč mog rasudivanja je ograničena pa trebam dodatna objašnjenja! Hajde, reci mi bar jednu dobru stvar što je nikotin čini organizmu! Uvjeri me čemu koristi i prestat ču te ganjati!' 'Kao prvo,' - nadahne me nikotinska omaglica (koja otupljuje oštrice, zagladuje rubove i zaobljuje raspoloženje) - 'nikotin je trankvilizator. Druga pozitivna stvar je u tome da pušači prolaze bolje u zatrovanoj atmosferi. Zamisli nepušače po svjetskim metropolama što se guše pod maskama, dok pušači veseli skakuču downtownom. Kako je globalno zagadenje u usponu ova prednost nipošto nije zanemariva. Osim toga' -brzo sam dometnula - 'neki stručnjak je izjavio da nikotin snižava kolesterol u krvi.' 'Ma nemoj!' - viknula je Galja. S ovim sam prevršila mjeru. 'Zar ti ne znaš' - počela je urlati Galja - 'da je na Zapadu nikotin prognan sa svih javnih mjesta! I da tamo puši još samo najniži društveni sloj! Šljam! Crnci i probisvijet!' Prasnula sam u smijeh. Galja me bijelo pogledala i još se brže ispravila: 'U redu, crne ili bijele bitange, u čemu je razlika?! A što ti misliš,' - zahuktavala se - 'da če ovdje biti drukčije? Prošlo je doba komunizma. Tko puši taj če i popušiti! Neče više socijalno izdvajati pare za pušačke bolesti!' 'Ok!' - digla sam ruke u zrak. 'Predajem se i prestat ču!' 'Onda prestani!' - zagrmila je 'mama' da su mi se odsijekle noge. 'Koliko si me isprepadala' - proslovila sam kad sam došla k sebi - 'spopala me neodoljiva želja da jednu pripalim.' Galja je podigla oči prema nebu, klopila me po glavi i kazala: 'U frižideru imaš sladoled.' 23 Alarik i Galja se baš ne šmekaju previše. Kad trebam otputovati Al spusti nos, a kad se vračam od Galje ona uzdiše: 'Zaista ne razumijem što je na tom stvoru tako za-nimljivo i privlačno da moraš juriti u Zagreb.' I dok Galja želi što manje čuti o Alariku, on u svako doba dana guta ljubljanske priče kao uspavanke. Iako je tema uglavnom uvijek ista, profinjenost njegova ukusa sastoji se upravo u varijacijama. Naravno, Galjin nos je uvijek isti, ali Al pronalazi u njemu sveudilj neotkrivene draži. Ne radi se tu samo o vanjskom izgledu več prije svega o funkciji. Galjin njuh, Tri točkice 49 naime, govori više jezika i teško je pred njim išta zataškati. Suvišno je reči da Galja do u tančine razlikuje muške od ženskih mirisa. Povrh toga, hvata i razvrstava cijelu skalu medumirisa, od mladenačkih miomirisa do staračkih zadaha, s tim da posebno mje-sto zauzima vonj pubertetskog znoja. Bez da dodirne dlanove unuka ili nečaka, Galja prepozna miris čežnje. Baci letimičan pogled i u sebi veli: 'Ovaj ne zaudara več miriši na ljubavne jade koji kod nekih mogu prerasti u bolest.' I tako njuhom dijagnosticira i ostale bolesti. Od šečerne do upale mokračnog mjehura, od granuloma do inkontinen-cije. Razumije se da Galja vrlo dobro raspoznaje umjetno stvorene parfeme koji imaju svrhu poništavanja prirodnih smradova, ali tu je jedan jedinstveni urodeni miris, iz-dvojen od svih postoječih, na samom vrhu vrijednosti, miris nad mirisima, a to je miris bebe. Galja ne može odoljeti da se ne zaustavi pred svakim dječjim kolicima pa se, uz dopuštenje mlade mamice, naginje nad novorodenče, opija njegovom nevinošču, sve dok se poput bijelog vampira ne nasiše mlječnog miomirisa. Od ushičenja gotovo za-tetura i zatim usklikne: 'Aaahh! Novorodenče, to ti je največe čudo svijeta i prirode, a napraviti ga zna svaki bedak!' (I tako, dok Galja na ulici ili šetnicama uhodi bebe, ja koketiram sa psima što ih gospodari ili gospodarice vode na uzici. Interesantno kako su ti vjerni čovjekovi prijatelji odmah spremni na flert. Izmedu mene i psa koji mi se svida umah prostruji rado-sno iščekivanje. Pseče oči se zacakle, njuška ovlaži, jezikom bi me liznuo, a vrtirepom klepetao: Nemoj poči sad! Ostani još malo! Gle ti njega - pravim se iznenadena i poška-kljam ga ispod vrata. A što če na to tvoj gazda? - nastavljam psečom konverzacijom. I za to me boli šapa! - odgovara pas mahanjem repa, veselo skačuči oko mene. Ponekad naklonost ide tako daleko da se nepoznati pas pred mojim nogama baci na leda. To je prestrašno! Vlasnik kučnog ljubimca uputi mi mrki, da ne kažem ubojiti pogled i divlje trzne uzicom, a s druge strane povuče me Galja za rukav te zavergla: 'Umjesto da žna-raš tude cucke, bolje bi ti bilo da si pronadeš muža!') Al je kihnuo pa zapalio cigaretu. "Znaš li ti" - započeo je drobiti - "da si je Galja čim se zadjevojčila počela masirati nos? Kažiprstom i palcem, od korijena nadolje, kao spustom nizbrdo, ne bi li se Lumirov nos stanjio i počeo sličiti Betinom finom nosiču? Utuvila si je u glavu da njeno duguljasto lice s visokim čelom kvari jedino očeva nosina. Medutim, njezin nos je posve proporcionalan pa ga nikad nitko nije isticao kao manjak sklada, tim više što Galja pogledom fokusira svu pozornost na svoje žute oči. Mačjim očima te zaplijeni i bijelim sjekutičima zagrize. A što se istančanog njuha tiče, svaki dar ima svoje naličje. Danak za izoštrenost Galja plača u alergijama. Bez obzira koja nosnica joj je začepljena, prilikom ustajanja započinje kihati i pretvara jutro u kihački obred budenja. Cihaaa! Ciiihaa! - odjekuje od sobe do sobe lijevim krakom atrijske kuče do 50 Tri točkice kupaonice, pa natrag prema kuhinji s blagovaonicom. Pritom joj iz nosa lije sasvim prozirna tekucina nalik nosnim suzama. Dok se očne kotrljaju, nosne suze cure u mlazu pa ih Galj skuplja u veliku pamučnu maramicu. Ciii-haaa! Kad ovo gromoglasno kihanje predugo traje iz Zefkovog se kabineta začuje jedno nestrpljivo: Nooo! Zatim Galja odlučno presiječe: 'Čiiiiiii-ha! Nije to ništa - veli - tek lagana preosjetljivost na jutarnje magle, ptičje perje, psece dlake, pelud i prašinu.' Kako na koncertu klasične glazbe" - počešao se Ala iza uha - "nikad ne kihne čo-vjek bi pomislio da i njoj u životu ponešto smrdi." "No dobro." - prekinula sam Alovo tračanje. "Pitao si me kako mi je bilo kod Galje. Kao svaki put" - započela sam - "Galja me dopratila do gostinske sobe što se nalazi na kraju drugog kraka atrijske kuce. Izmedu je velik dnevni boravak koji zastakljenim zidom gleda na vrt. 'Tu ceš imati mir za kojim toliko vapiš' - promrmlja najstarija sestra i baci pogled u moju polupraznu putnu torbu iz koje vadim bijelu čokoladu. Na dnu torbe, zamotana u tri najlon vrecice, izmedu rezervnih cipela i hlača, skivena je šteka cigareta, a povrh svega naslagane su potkošulje i gace. Premda mi još ne prijeti inkon-tinencija, Galja bez ustručavanja grakne: 'Pa neceš se valjda s posranim gacama vracati u Zagreb kad te ovdje čeka tucet novih? A što ti je ovo?' - uzima mi iz ruke četkicu za zube, primiče je očima i ogledava sa svih strana. 'S ovim smjesta u smece!' - zapovijeda. 'Ova je puna bakterija!' Zatim odlazi i još brže se vraca s novom četkicom za zube pa me opet napušta. 'Znaš da je kod mene menza,' - govori u hodu - 'unuci samo što nisu došli. A dotad se ti raskomoti.' Napokon ostajem u sobi sama. Otvaram krilo ormara gdje su na policama pored posloženih ručnika, sapuna, dezodoransa, dnevnih uložaka, pasta za zube posložene pidžame, kucna trenirka i donje rublje. Zatim rastvaram krevet sa snježno bijelim plahtama i provjeravam jastuk. Naime, nikako ne mogu usnuti na debelom, prenapu-hanom jastuku. Ali tu je plitki jastuk u čipkastoj presvlaci, a ispod njega tri čokoladna bombona. Preplavila me zahvalnost i postidenost, čuvstveni koktel gorko-slatkog okusa kao da sam srknula ganuce na rubu plača. Takve osjecaje gajila sam prema svojoj majci. I samo je Beti bila moja majčica, dok čokoladne bombone pod jastukom ostavlja 'mama'. Zatrčala sam se u kuhinju i bacila Galji oko vrata. 'Fuj, kako smrdiš!' - graknu-la je. Od užasa sam se sledila, počela dizati ruke i šnjofati se ispod pazuha, kad je Galja pojasnila: 'Po duhanu!'" Alarik je zgasio cigaretu zaključivši: "Zaboravila si da 'mama' ima stila. Iako nikad ne prekapa po tudim torbama, nepogješivo nanjuši njihov sadržaj pa makar bio upaki-ran u tri nepropusne najlon vrecice." Tri točkice 51 24 "I, što je bilo dalje?" - navalio je Alarik sljedečeg dana. "Pa, ne znam odakle početi." - zagundala sam. "Galjina kuča je kuča dogadanja. Tu mira nema. U svako doba zvone telefoni i mobiteli, zvoni na ulaznim vratima. Dolaze djeca, Helena i Gogo, i več s vrata viču: 'Samo sam u prolazu!'. Dolaze unuci i več s vrata pale televizor. Ako Galjinog muža Zefka nema kod kuče, unuk Gal se sjuri ravno na njegov kompjuter ili se nakon plivanja, iako ima svoju sobicu, cijelom dužinom mrtav-umoran stropošta po Galjinom krevetu. U trenu se odmori i otvara hladnjak, a Zefko cupka za njim s jednom knjižicom ispod miške. 'Pročitaj barem ovo' - gura mu knjižicu u ruke - 'umjesto da po cijele dane buljiš u ekrane!' 'Ma što če mi Mali princ?' - roguši se Gal i pojašnjava: 'Več sam ga tri put pokušavao pročitati i svaki put zaspim od dosade!'. Za to vrijeme Galja posluje po kuhinji. 'Sudeno mi je' - mrmlja sebi u bradu - 'da cijelog života premečem po loncima.' Pritom baci pogled na krilo visečeg elementa gdje su selotejpom zalijepljene dvije školske satnice. 'Gal če ručati s nama' - veli - 'pa možeš postaviti stol za četvero, a unuci Neži ču nažalost morati podgrijati ručak. Bolje i to nego da se vani klinci našopaju pizzama kad im roditelji rade po cijele dane. Unuci moraju znati što je kučni red i imati barem jedan topli obrok u obiteljskom krugu.' I tako, dok Galja miksa zelenje u multipraktiku, ja pogledom pasem po zidnim novinama. Jedno krilo visečeg kuhinjskog ormariča služi za viceve i dnevne pikante-rije, a na drugom su prilijepljene sentencije mudraca ili pak narodne izreke. Trenutno visi Prvi školski sat od Sokrata. Tu je i slikom i pismom prikazan spolni odgoj, odnosno uzroci veneričnih bolesti za Helenine blizance što su u pubertetu. 'Znate li vas dvojica' - upire Galja kažiprstom u crvenim flomasterom uokvireni članak, izrezan iz nekog edukativnog časopisa - 'što je AIDS?' 'Znamo, bakice, znamo.' - odgovaraju dječaci i lačaju se pohanih odrezaka. 'Premda nije zdravo' - podigne bakica obrve - 'unuci Mark i Tim najviše vole pomfrit i pohance.' 'I ja!' - izletjelo mi je. Gledam dalje. Kao urednik zidnih novina na kuhinjskim elementima Galja se sva-kodnevno brine da sadržaj obnavlja najnovijim vijestima, pogotovo o novonastalim bolestima. Izmedu ubaci pokoju anegdotu i ukrasi je vinjetom, dok zdravstvenu pre-ventivu okruži uskličnicima. "Buduči da si prvoklasna kuharica" - obračam se oprezno Galji - "recepte sigurno skrivaš s unutarnje strane ormariča?" "Ma kakvi!" - žacnula se Galja, gotovo uvrijedeno. "Što če mi recepti kad zato imam nos! Prema njuhu odredim sve sastojke, omjere i količine bilo kojeg jela. Ako baš ne ispadne kao original ne kažem kao ti 'Ovo je jelo spremljeno a la wild' nego 'Ovo 52 Tri točkice jelo je spravljeno a la ja'. Pa neka ne'ko zucne! Uostalom, ja sam za sve samo kuharica! Kuharica, pa kuharica! Vec mi je dosta u životu vitlanja kuhačom!" "Pa čekaj malo!" - zagrlim je oko ramena. "Koliko znam, ti si pri kraju studija po-vijesti umjetnosti na Fakultetu za trecu dob." "Ma!" - odmahne Galja glavom i usput iz zaimače srkom kuša juhu. "Sad na če-tvrtoj godini" - pokriva lonac - "više nitko ne dolazi zbog predavanja vec druženja. Otkako smo si studenti-starci priznali da nam iz mozga ispari barem polovica, u kavani nikom ne pada na pamet raspravljati o ranom ili kasnom baroku vec pričamo viceve. Neki dan sam čula ovoga" - hvata krpu i otvara pečnicu. "Dakle, dode starčic liječniku, a ovaj tek što ga ugleda na vratima počinje pisati recepte. Pa niste me ni pogledali, pobuni se jadničak, a postavljate mi dijagnozu. Sve mi je jasno na prvi pogled. - odgovara doktor. Fleka oko šlica - inkontinencija. Oko šlica lete mušice - dijabetes. Otvoreni šlic - demencija. Eto ti!" - zaključi Galja i doda: "Iako u našem okruženju još nitko nije pomahnitao, svi mi bližimo se raskopčanom šlicu." Kad je kod kuce Zefko je uglavnom zadubljen u svoje računalo pa nikad od prve ne čuje kad ga zovemo na ručak. Iz radnog kabineta ga ne izmame ni mirisi pečenja, ni naše klepetanje izuzev mirisa kave. Medutim, kavu smo vec popili a Zefko se iznenada pojavi pred Galjom sa svečano zagonetnim smiješkom, mašuci pred njenim nosom listom papira. "Da ne bi stalno kukala kako si samo kuharica" - škicnuo je iskosa - "evo ti pri-jedlog obrazovno-zabavnog programa pa ti odluči." Brišuci ruke o pregaču, Galja je pogledom preletjela spisak odredišta i bacila se mužu oko vrata. "O, ti moje milo i najdraže stvorenje!" - obasipa njegovo lice brzim, kratkim po-ljupcima, dok Zefko žmirka, ne kao mišic u brašnu vec mišina posipana štaub-šece-rom. "Premda si uglavnom čista dosada" - kuštra mu sijedu, četinjastu kostu - "bez tebe ne bih znala živjeti! Premda stalno čubiš u onom svom neprovjetrenom brlogu, bez tebe bih bila ništa! Premda si obična ljudska mora, jer zbog tog kompjutora ne uspije-vam cijeloga dana s tobom ni progovoriti, bez tebe bih umrla!" Napokon Galja podrobnije promotri listinu izleta. 1. Kropa - Kovački muzej, stalna postava umjetničkog kovanja željeza; 2. Šempeter u Savinjskoj dolini - Rimska nekropola, otkrivena 1952. Na trasi Emona-Čelea; 3. Šmarje pri Jelšah - Crkva sv. Roka, 17. stoljece, Kalvarija s dvanaest kapelica; 4. Sladka gora - Crkva Majke Božje na brdu Sladki vrh. Barokni oltar iz 18. stoljeca; 5. Brestanica - Crkva Majke Lurdske; 6. Muzej starog oružja (bez destinacije) Tri točkice 53 "Što je ovo?" - namrštila se Galja, uperivši prst u posljednju točku. "Zar ti nisu dovoljne dvije lovačke puške?" I istoga časa prečrta oružarnicu. "Umjesto da blejimo u buzdovane, helebarde i stare sablje idemo u Sladku goru!" "Kako ti kažeš." - pomirljivo če Zefko. Dok Zefko vozi Galja lomi bijelu čokoladu i trpa nam komadiče u usta. Pa usput, pogledavajuči muža, zbori: "Umjesto da završiš udžbenik ti se baviš pisanjem protestnih pisama raznim uredništvima. Kao da je nekog briga ako se tvoja malenkost zalaže za opstanak poduzeča na dobrobit radnika. S ljudskog gledišta, to je u redu. Ali svije-tom ne drmaju ljudi več političari. A ti nisi nikakva politička faca več znanstvenik. Sve što od tog škrabanja po novinama mogu očekivati je da če te iza ugla napasti kakav mafijaš što se lopovlukom domogao radničke imovine. Bolje da se držiš poslova od kojih če kapnuti kakav honorar. Umjesto da stalno visiš nad tim računalom, bolje bi ti bilo da se zamisliš nad popravcima u kuči." "A tebi bi bilo bolje" - napokon rikne Zefko - "da se držiš kuhače! Bar što se mog društvenog angažmana tiče!" Kilometri lete, krajobrazi prolaze, a Galja i ja nemamo pojma gdje smo. Najzad Zefko parkira auto na nekom trgu. Galja se u čudu ogledava, a bome ni ja ne vidim u blizini nikakvo brdašce s crkvom, sve dok mi pogled nije privukla secesijska zgrada na čijem pročelju je cifrenim slovima stajao natpis Muzej starog oružja. 25 "I, što je bilo dalje?" - frknuo je nestrpljivo Al (kao da je ponovno proživljavao muke zbog moje odsutnosti) i pritom mi izazovno puhnuo cigaretni dim u lice. "Premda kod Galje vlada zabrana pušenja," - podsjetila sam ga mrkim pogledom - "dani u Ljubljani vrtoglavo lete. Kako se bliži čas mog odlaska Galjin njuh sve više slabi pa ne viče iz kuhinje: 'Zar si opet zapalila?!!!' iako plavkasti dimčič iz najudalje-nijeg kutka u vrtu dopluta do njenih nosnica. Ali zato žustro otvara vrata atrijskog vrta i jurne ravno prema razgranatom grmu aukube iza koje čuči prijestupnik u mom liku i naličju, koji brzinom gepardskog skoka gura polupopušenu cigaretu u zemlju i prekriva je otpalim liščem. Tako. Corpus delicti je kao pseča kost zakopan u zemlji pa s olakšanjem velim: 'Sad bih napokon jednu mogla popušiti u miru.' 'Samo izvoli!' -otrese se Galja rezignirano. Okreče se lijevo-krug i u hodu mrmlja: 'Pretpostavljam da če tvojim plučima najviše koristiti čik što si ga upravo zagrebla u zemlju!'" "Ajoooj!" - uzdahnuli smo istovremeno Alerik i ja. "Dakle, kako se bliži trenutak mog odlaska tako deblja moja putna torba. Na dnu je u raznim pakiranjima barem kila kave, sa strane čokolade svih fela... 'Ne mogu sve to 54 Tri točkice uzeti, ni nositi.' - branim se, grleči Galju oko struka. 'Mooolim?' - podvikne najstarija sestra. 'Suhe šljive i kikiriki-maslac puni su kalija. Ako ti bolje zvuči, kalij nije za tebe več za tvoje srce. Za češnjak u prahu i suhi luk i sama znaš da su u ovom dehidriranom stanju antibiotici, antisklerotici, a vjerojatno i antioksidansi! Buduči da ne jedeš do-voljno bjelančevina, ova trajna salama dobro če ti doči.' 'Sad mi je stvarno neugodno.' - mrmljam i primetnem: 'Čemu si mi tutnula još ovaj pozamašni paket piškota?' 'Ma' - zamahne Galja rukom - 'dobila sam ih u pola cijene na akciji.'" "Dobro." - prekinuo me nestrpljivo Al. "Torba se nadima, ne može se zatvoriti ciferšlus." "Da," - nastavila sam - "a Galja obliječe oko mene kao grlica i guguče: 'Ostani još samo jedan dan! Ostaneš li još jedan dan poklonit ču ti čarobnu krpu.' Časkom sam se predomišljala. Jer krpa koja čini čuda, sama pere, čisti i briše mogla bi uštedjeti mnogo mog vremena. Medutim, tajming kod Galje se istekao. 'Znaš kako se veli,' - obgrlila sam sestrina ramena - 'svakog gosta dva-tri sata pun kufer! A ja sam ovdje više od dva tjedna. Putujem popodne.' - neumoljivo sam zaključila, a Galja je priklopila: 'Kad češ opet doči?'" Na izvjestan način Galja i ja oprostile smo se prije podne u ljubljanskoj prvostol-nici. Čim smo ušle pod okrilje katedrale obavila nas je gusta tišina tek otišlih koraka s jutarnje mise. Pod svodovima još su strujale maločas izgovorene molitve. Uslišane i neuslišane. Prošnje poniznosti i molbe bez pokriča razilazile su se pod lukovima kao potrgane koprene, usukane s miomirisom tamjana. Ili je to preko vitraja u prameno-vima sipio odgovor pa se crkvena lada zaljuljala? Plovi li ponovno korablja po bespu-ču, ili se trajno nasukala na nekoj ognjenoj zemlji? Biju li ponovno njezine bokove pobjesnjeli valovi, ili je trajno pristala na gori Ararat? Šalje li Noa ponovno gavrana u izvidanje, ili se golub s grančicom još nije vratio? Galja je ispred oltara zapalila dvije lučice za naše roditelje. Stavila je svječice na poli-cu do ostalih i dva žiška pridružila su se zboru onostranih dušica. Zagledala sam se u par zapaljenih plamičaka. Veselo su zapalucali i, poneseni igrom, poskakivali uvis. Dvije va-trice što su se u pregibima lomile kao da su klecale i jedna drugoj se naklanjale, ne bi li se pri vrhu liznule plavičastim jezičcima. 'To nisu obični plamičci.' - štrecnulo je Galju. 'To su dvije krijesnice što nas dobrodošlicom pozdravljaju.' To su.... Ako su... Je li moguče da su ta dva plamička.... ustuknula je Galja. Iz odslikanog bljeskanja u njezinim očima kao da su se odrazili Lumir i Beti. Stegla mi je ruku, podigla oči i šaptom proslovila: 'Ako postoji, u redu. Ako ga nema, neka ova svjetlost obasjava njihove duše'. Galja nije sigurna, ali Boga dokazuje djelima. Ja pak neopozivo znam da postoji pa se često odmečem kao da me Bog razbaštinio. Galja je vjernik jer voli, a ja sam bila Tri točkice 55 bogotražitelj jer sam htjela biti voljena. Galjina prostodušna pobožnost posramila je moju vjeru, ali tek je njena nevina dvojba taknula moje srce. Mora li me uvijek prije zaboljeti, pa da shvatim koliko ju volim? (Treba li pripomenuti da se u džepu putne torbe našla i čarobna krpa? Istina je da svojim namagnetiziranim mucicama privlači prašinu, briše, čisti i lašti, samo što je za svo vrijeme moram držati u ruci, iako sve ostalo čini sama.) 26 Tako. Što se Galje tiče, Alarik je trenutno utažio svoju znatiželju pa se počeo ras-pitivati kako mi je jednom drugom zgodom bilo kod mlade sestre Marante. "Hja, kod Marante mi je uvijek super, ali nije poželjno da to oduševljenje podijelim s Galjom jer bi smjesta graknula: 'Pa da, kod Marante je super jer tamo pušite kao divlje...'" Dok petljam oko kuhanja kave Al pripaljuje cigaretu i uz to mrmlja nešto sebi u bradu. "Naš svijet je ustrojen tako" - slušam ga s pola uha - "da ne postoji generacija koju nije pogodio ili bar okrzno rat." "Ako me kaniš navuči na raspravu zašto i u kojim izvitoperenim glavama se snuju ratovi" - zaprijetila sam mu mrkim pogledom - "onda si promašio! Ne zanimaju me više nikakvi ratovi nego žrtve! Zaključak je poražavajuča činjenica da nas učiteljica života ničemu nije podučila. Rat je uvijek bio interes, a danas je biznis! Nema tog izuma ili znanstvenog otkriča koji bi trebali služiti na dobrobit čovječanstva, a da ih najprije ne prigrabi ljudožderska vojna industrija! Zagadeni umovi zagadili su svijet. Što ostav-ljamo pokoljenjima?!" "Pa kud si se tako zapjenila?" - presjekao me Al. "Htio sam samo reči da je Marantu rat zatekao u pelenama. Rodila se u izbjeglištvu potkraj Drugog svjetskog rata dok su bolnicu u kojoj se Beti poradala nadlijetali saveznički avioni, a u pozadini grmjeli topovi. Dijete rodeno u okolnostima strepnje i nade postalo je simbolom novoga života. Ispre-pletene kroz tijela Beti i Lumira, strepnja i nada iznjedrile su plod što je postao njihovo utočište. Beti, što je u mirnodopskim uvjetima radanje prije svega držala odgovornošču, a pod paljbom i uzbunama neodgovornom ludošču, privila je novorodenče na grudi i pokrila ga zaštitničkom ljubavlju. Ono što je bilo svakog trena obezvrijedeno i na kocki postalo je nekupljivo blago. A to je život. Život! Lumir vas je skupljao kao škrtac zlatnike. 'Hvala ti Bože, još smo svi na okupu.' - čas je mrmljao, čas sebi škripao u bradu. Svaki proživljeni dan nije bio prošli dan več dodatak životu kao buduči dan. Pod vladavinom smrti koja može izazvati pravednu ili osvetničku hrabrost, Lumir je shvatio da nismo vlasnici svog, a kamoli tudeg života, več samo privremeni posjednici." 56 Tri točkice "Ako me pamčenje još služi," - prekinula sam Ala - "pitao si me kako mi je bilo kod Marante." Ali još više od Marante Ala intrigira Maša, naša najmlada sestra koju susrečem kad smo zajedno u posjetu kod Marante. Tri sestre na okupu, izvaljene iz pjegavih jaja od istih roditelja. Ako sam ja umišljala da me u majčino krilo spustio orao, Maša je jednom izjavila da je prekobrojno, kukavičje jaje. To je bilo dovoljno da Alu zavijugaju misli u horizontalnim zavojima i zacikcakaju u vertikalnim šiljcima i odvedu ga u arboretski svijet gdje se podriva pamčenje i izokreče zaborav. "Pjesničke slobode!" - šeretski mi je namignuo. A ja sam tek na kraju pripovijesti shvatila da to nisu bile pjesničke več staračke slobode. Neka! "Medu Drvenjacima" - namrštio je Al obrve - "kolao je mit da kukavičja jaja nose isključivo arboretske žene. Strah da ih ne povrijede krnji njihovo samopouzdanje pa pri-bjegavaju nedodirljivosti ili se samosažaljenjem utječu izbjegavanju muka. Vječito nezadovoljne, lepršale bi s cvijeta na cvijet, ostavljajuči prah s krila u zamjenu za nektar koji ih nikada trajno nije zadovoljio. Smatrale su da izbjegavanje poništava njihovu ranjivost sve dok od tuge nisu skopnile. Kukavičje jaje, to jest vlastito dijete koje su ostavljale da ga podižu drugi, jedan je od razloga njihova nestanka." - mljeo je Al kao da mu se otkriva arboretska povijest ispisana ksiloglifskim pismom na pokožici stabala ispod kore. Al se pravio da ne primječuje moju zabezeknutost i nastavio: "'I ja sam neželjeno dijete', otresale su se Drvenjakinje kao da je to nekakvo po-kriče. Ili bi se obratile mužu: 'Pa što? Zar i ti nisi roditelj?! Čemu bi sav teret ležao na meni? Stvorio si dijete pa se izvoli za njega brinuti!' Uostalom, kao u svakom društvu, rasulo i izumiranje započinju raspadom obitelji. Brakovi su se sklapali više radi forme negoli zajedničkog življenja. Nitko nije htio nositi titulu odrpanog neženje ili stare usidjelice. Mic po mic, Drvenjakinje su se tako osilile da su u vrijeme punog mjeseca sanjale kako im medu nogama rastu muda i pripadajuči dodatak. 'Dosta ste nas tlačili!' - nakostriješile bi se u lice preneraženim muževima i zaključile: 'A sada čemo malo zamijeniti uloge!' Tek što su se izborile da pripadaju isključivo sebi" - produžio je Al - "zakoračile su na samotnjačku stazu, a djeca zelene puti i odsječena korijenja u lijevoj ili desnoj nozi (ovisno o tome je li ih se odrekla majka ili otac), s borom medu obrvama, smežuranim kapcima i duboko usadenim očima u obliku položena žira, zurila su u nedogledano nebo kao da ga optužuju ili traže odgovor. Kako odgovor s neba u zaključano srce ne stiže, obratile bi se hiromantima da im objasne kojem rodu pripadaju. Medutim, stari dlanoznanci koji su znali da postoji samo jedan rod, podijeljen u dvije vrste, one koji služe i ostale koji žele biti služeni, uopče nisu gledali u dlanove več bi bacili pogled samo Tri točkice 57 na oblik i dužinu prstiju pa taman cuclanjem u majčinoj utrobi bili donekle izobličeni. Prema uvriježenom mišljenju, pamcenje o tome što je služenje u bezuvjetnoj ljubavi zadržala su samo ona djeca čiji domali prst je dosezao visinu srednjaka. Takve ruke su pak bile toliko rijetke da su ih nazivali fosilima. Djeca s izduženim prstenjakom bila su zapravo samo zaljubljena u ljubav. Ljubav radi ljubavi. Kome nije poznata njihova uzrečica: Ne bih se nikad zaljubio/-la da nisam čuo/-la pripovijedati o ljubavi" Al me zarazio cerekanjem što mu se nabralo oko očiju. Zatim je zaključio: "Fosili koji su zadržali svijest o bezuvjetnoj ljubavi pretvorili su se u drvece. Ne treba ni spominjati da se sječa takvog drveta što je stremilo u visine kažnjavala smrcu. Kako se šume nemilice sjeku, pogotovo danas, zaključak se namece sam od sebe. Jedan drvenjaški nosonja je ipak preživio." "Tko je taj?" - uskliknula sam. "Pa zna se." - odgovorio je Al. "Pinocchio!" 27 Al sebe drži gordozvučnim humanistom i pritom ne krije da ga ljudi uglavnom zamaraju, iako s puno truda i napora i s pola uha sasluša njihova bla-bla izlaganja. I potom se brani: 'Pa vec iz temeljne pristojnosti ne mogu nekom praznousticu kazati da mi je isisao svu snagu'. I tako svoju površnost u ophodenju nadoknaduje hirovitom velikodušnošcu. Uličnom pjevaču za pjesmu Gdje je nestao čovjek ubaci u škrlak papir-natu novčanicu, otvara novčanik pred ispruženim prosjačkim rukama i nikad nikoga bez dara ne otpravi s kucnog praga (osim marketinških nasilnika). Najzad se sve svodi na zaključak: lako je voljeti ljude opcenito, ali ih je puno teže voljeti pojedinačno. "Tko je to rekao?" - lecnuo se Al. "Pojma nemam. Lako je nakratko zabljesnuti" - dometnula sam - "i potom podviti rep. Neka me ljudi pamte po bljesku a ne po dosadi! Izbjegavanje vlastite dosade pak nije ništa drugo nego tašti strah od nedopadanja." - puhnula sam mu cigaretni kolo-barčic pod nos. Pa nek' se zamisli! Al se cerekao i povukao u šutnju. "Qui tacet," - izazivala sam ga iskošenim pogledima, a on je potvrdio: "consentire videtur! Izvoli," - zamahnuo je potom velikopoteznom gestom ruke - "prepuštam ti riječ! Stolica u kojoj sjedim dovoljno je stabilna pa se nadam da me tvoja priča nece oboriti s nogu." "Dok Maranta i ja sjedimo na balkonu uz jutarnju kavicu" - počela sam mrmljati - "upada Maša, baci pogled na svoju šalicu kave i veli: 'Vas dvije uvijek imate zasebne razgovore i očito vam nisam potrebna. Tim više što me stalno gurate od sebe. Stoga 58 Tri točkice izlazim s cuckom u šetnju.' 'Pa čekaj malo!' - skače Maranta. 'Popij s nama bar kavu.' 'Ne.' - rezolutno odbija Maša i dodaje: 'Čemu da prisustvujem vašoj dvoličnosti!' 'U redu.' -odgovara Maranta. 'Kad več vodiš Bibu van moram te upozoriti na dvije stvari da se znaš ravnati je li Biba obavila svoje potrebe. Dakle, ako sakrivena iza grma drži rep ušiljeno u obliku mača onda kenja. Ako je pak rep savijen u srp jasno ti je da piša.' Obogačena tom spoznajom, Maša je u hodniku nataknula kujici ogrlicu i zalupila vratima. Marantin kuhinjski balkon je kavana s kavanskom klimom. Plamenčič mirisne svi-ječe miješa se s cigaretnim dimom, visoke pelargonije u čijem lišču čarlija povjetarac štite nas ne samo od komaraca več i od znatiželjnih pogleda. Unatoč tomu, mir pomučuju Mašina neizgovorena pitanja što sveudilj lebde na vrhu njezina jezika. Održavamo li nas dvije, Maranta i ja, bilo kakav kontakt s njenim bivšim mužem? Da? Ne? Jesmo li u bilo kakvoj vezi s njezinom kčeri Nike? I što odgovoriti a da ne izazovemo scenu koja če nas usisati u krug Mašine bezizlaznosti i poharati nas njezinim plačem? Stoga nisam spome-nula da smo u Ljubljani Zefko, Galja i ja prisustvovali Nikinom diplomskom koncertu. "I, kako je bilo na koncertu?" - načulila je Maranta uši. "Po urnebesnom pljesku," - prisjetila sam se - "prva liga. Medutim, više od svirke zanijela me Nike. Otkucaji njezina srca stopili su se sa glazbom i ona sama postala je muzika, a njezino srce instrument. Premda Niki nitko od nas nije pisnuo o Maši, a ka-moli upitao je čuje li se s majkom barem telefonom, učinilo mi se da se Beethovenova sonata u E duru stuštila vivacem po slušateljstvu kao ljetna oluja popračena grmljavin-skom erupcijom. Iz preugrijane atmosfere kao da su u blještavim akordima padale zvi-jezde repatice s dugim dimnim repovima. Pa i njezin adagio, umjesto laganice, više je sličio gejziru što ključa sam u sebi da bi u trenutku stišavanja suknuo uvis i poškropio publiku kipučim crescendom. Na kraju, kad sam nakon svih čestitara došla i ja na red Nike mi je kazala: 'Napokon sam našla mir. U Bogu!'" Tako. Licemjerno sam odlučila Maši prešutjeti koncert, ali sam zato, kad se Maša vratila iz šetnje, prepričala sestrama drugu ljubljansku zgodu za koju sam bila sigurna da če Mašu razgaliti. Naime, tijekom jednog mog posjeta Galja je inzistirala da vidim kako njezin Fakultet za treču dob izgleda iznutra. Pa smo sjele u klupu kao dva poslušna dačiča, a ne kao dvije rasklimane studentice. Da bi starci živnuli profesorica povijesti umjetnosti mimo teme postavila je pitanje: 'Trebaju li artefakti ostati in situili mogu biti raštrkani diljem svijeta?' Ovo pitanje kao da je potpalilo moje pravdoljublje. Prisjetila sam se civilizacija od Egipta, Grčke, Indije preko javanskog Borobudura pa sve do indijanskih piramida. Buduči da se nitko nije javio, podigla sam ruku. Profesorica je kimnula i ja sam ustala. Galja se najprije užasnula, zatim skamenila, no ipak me stigla ispod klupe ritunuti u gležanj. Prekasno! Tri točkice 59 Premda ne razlikujem obični stup od dorskoga, koji su u svakom slučaju podupirači greda, započela sam: "Boli me što su stupovi što su u dosluhu sa Suncem podupirali nebo razneseni diljem bjelosvjetskih metropola. Čemu bi se egipatski obelisk, funkcionalni spomenik Suncu, trebao šepuriti po trgovima Londona, Pariza i New Yorka kao mračni dokaz osvajačke nadmoci? Bijeli osvajači nisu opljačkali samo prirodna bogatstva takozva-nih naroda Treceg svijeta, vec su otudivanjem njihove kulturne baštine uništili i njihovu samobitnost. Indijanske kultne umjetnine u zlatu, pretopljene u šipke, završile su na špa-njolskom dvoru. Miroljubive domoroce Australije protjerali su u crvenu pustinju dose-ljeni kriminalci. Najskuplji dijamant na svijetu, Kohinor (Planina svjetlosti), što pripada Indiji ugraden je u englesku krunu. Usput, nisu Englezi zazirali ni od burmanskih rubina. Gdje je nestalo Schliemannovo blago? Zašto iskopine drevnih civilizacija trebamo gledati po europskim i inim muzejima umjesto na tlu gdje su pronadene i kamo pripadaju?" "A što je s francuskim impresionistima?" - prekinula me profesorica i dometnula: "Navodno su polovicu slika pokupovali Japanci." "Vlasnici slika su pojedinci," - odgovorila sam - "a vlasnici spomenika kulture koja ih je iznjedrila, narodi. Stoga moraju ostati in situ." Poslije predavanja društvo se podijelilo u dvije grupice. Jedni su se okupili oko mene, odobravajuci, a drugi oko Galje. 'Tko je to?' - nasrnuli su na nju. 'To je moja mlada sestra.' - odgovarala je Galja. 'A što je ona?' - zapitkivali su dalje. 'Ona je moja sestra.' -priklopila je Galja. 'U redu, to nam je jasno. Ali što je po zanimanju?' 'Paaa' - Galja je bila stjerana uza zid. Što da odgovori? Da sam u svemu polovična polovnjača? Falirani student s pola završenog faksa i rastavljena žena s ni pola muža? I najzad je morala priznati: 'Po zanimanju, moja je sestra ništa.' Maša je prasnula u smijeh. Pridružila sam joj se pa smo se previjale od hihotanja, dok Maranta nije ni trepnula. (Na spomen smijeha Al se prenuo iz drijemeža što je bio znak da je vrijeme da privedem priču kraju.) "Hodajuci nakon predavanja brzohodom kuci" - pripovijedala sam sestrama -"Galja je frktala: 'Da se svojim razmetanjem nisi pravila tako važna nitko me ništa ne bi pitao. Ovako su najprije mislili da si bogznašta, a ispalo je da si koješta.' ' Pa što?' - tješila sam je i dodala: 'Mogla si im reci da sam borac za žablja prava. I sama znaš da žabe zbog ljudskog faktora izumiru diljem svijeta. Kad ne bude žaba namnožit ce se insekti. Komarci ce u svakom slučaju preživjeti, što pak nije jamstvo da ce leptiri i vilin-konjici opstati.' Galji je ponestalo riječi pa me samo blijedo pogledala. Kad smo stigle kuci zadubila se u hladnjak i strogim glasom upitala: 'Voliš li više purece odreske s gljivama ili pohane?' 60 Tri točkice 51 Naravno. Ako je jučer Alarik prespavao moju priču ne čudi me da je danas, čim je zasjeo u stolicu, ispalio: "Maša! Eh, Maša! Plavooka i bjeloputa Maša! Toliko bjeloputa da se od sunca mora skrivati ispod šešira, a ten joj se oporavlja tek pod mjesečinom. Več u sumrak koža nje-nog lica se umiri i s izlaskom zvijezda biva sve prozračnija. Tada oko njenih očiju zaplešu titrave sjenke slične onima ispod lišča. U prvi mah se čini da trepavice stvaraju sjenke, a zapravo dolaze od mijene boje njezinih očiju. Stoga su joj noču oči tako izražajne da ih uopče ne mora šminkati. 'Ne podnosim jarku sunčevu svjetlost' - veli kao da bolje vidi po noči. 'Što se mene tiče,' - objašnjava Maša - 'dovoljna mi je mjesečina.' Ponekad se pred prozorom okupa šuštavom mjesečevom svjetlošču, ali se zato redovito zaodijeva u mrak. Danju spušta rolete jer spava, a noču ih diže jer bdije. Sve ideje i odluke iznjedri noču. I tako, noč je za Mašu budni san, a muka života prespravani dan." "To sve vrijedi" - upala sam Alu u riječ - "kad je Maša sama u svom domu. Ali kad se nas tri sestre nademo na okupu kod Marante ova pravila više nisu na snazi. I tako, kad smo se opet jednom zgodom našle kod Marante Maša me ranom zorom probudila. 'Požuri ako nečeš da nas sunce sprži!' - zapovjedila mi je tog kolovoškog jutra. Provirila sam u Marantinu sobu. Spavala je tako duboko da je nisam htjela buditi iako smo se sinoč dogovorile da čemo čoporativno, s kujicom Bibom, krenuti u jutarnju šetnju zvanu hvatanje rose. Prema blaženom osmijehu na Marantinu licu, nikakvo hvatanje rose ne bi moglo zamijeniti san. Lebdjela je unutar njega kao usred balona i zatezala niti da ga ne ispusti. Jer san je hirovit koliko i igriv. Najčešče pobjegne prije otvaranja očiju. Dok trepneš ispari pod oblake. I potom se otamo smijulji, želeči da ga što duže zazivaš. Maranti koja zapisuje svoje snove to je itekako poznato. Možda upravo sada sniva onaj san koji neče zabilježiti, ali ga neče ni u snu zaboraviti. Medutim, komešanje u hodniku i Bibin lavež raspršili su Marantin san i ona se, uskočivši u treperice, učas spremila. "Idemo, pas!" - povukla je Maša povodac. Ubrzo smo se našle izvan naselja, skinule klompe pa udri bosim tabanima po rosnoj travi. Dok smo strugale stopala pokraj ugaženog puteljka niz Savu Maša je mrmljala: 'Ako sam več preuzela obvezu da ču se ovih dana brinuti o cucku onda ču to i izvršiti, makar me sunce spalilo.' Ali jutarnje sunce bilo je blago. Ukošenom svjetlošču probijalo je uz pomoč povjetarca krošnje mladog drvoreda i odslikavalo se po lišču kao sunčevo žuborenje. Zato je pak stara rijeka Sava, u kojoj smo se kao djeca kupale, nizvodno zaustavljena hidrocentralom, nepomična kao bara. Uz rubove iznikla je flora baruštine, po-miješana s plastičnim otpadom. Ako je u rukavcu kamo smo nakanile i bilo žaba, pljusnu- Tri točkice 61 le su u vodu prije nego smo im se približile. Pa ipak me rukavac, omeden bjelogoričnim drvečem što se odražavalo na površini vode, očarao kao da me zazvao Faun. Tko me to zove? - ustreptala sam, i tada se zvuk rasprsnuo u kristalni vodoskok. Podigao je čaplje što su otprhnule s natrulih grana oborenog hrasta i potjerao u vodu zmije kupačice. 'Ova bara' - obratila sam se Maranti - 'podsječa me na kutelsku mlaku. Ali miris Save se promijenio. Mašu pak nije privlačio rukavac več Sava preko puta. Popela se na panj i netremice zurila u površinu rijeke što se lijeno mreškala oko velikih ploha. 'Promijenio se miris vode ili ne,' - dobacila nam je Maša - 'ja ču zaplivati!' Maranta se sledila, a mene je, iako sam se i ja zgrozila, pozvala: 'Pridruži mi se, sekice! Pa da vidiš što je uživancija!' Poznato je da voda može opčiniti, ali zaroniti u rijeku čijim koritom puzi prljavština i za mene je previše. 'Pa nemaš ni kupačeg kostima.' - pokušala ju je zaustaviti Maranta. 'I što onda!' - odvratila je Maša i odjevena zagazila u vodu. Sa dna se kao uzburkani vodeni oblak podigao vrtlog mulja i zapljusnuo je sve do pojasa. Uto se odgurnula i zaplivala prema matici. 'Jadna Biba!' - uzdahnula je Maranta. Isprva se u nevjerici i nakostriješene dlake ukočila, a zatim je stala bjesomučno lajati i trčati, čas uzvodno čas nizvodno, ne mareči za bodljikavi gustiš i oštro kamenje uz rijeku. Ne ispuštajuči ni trena Mašu iz vida i sveudilj lajuči, svako malo bi prednjim nogama zagazila u vodu i smjesta odskočila. 'Blaženstvo! Ovo je blaženstvo!' - kliktala je Maša kao da se pračakala u jezeru Rajskog vrta. 'Voda je voda! Ovdje na sredini uopče nije prljava. Dok u njoj ima riba mogu se i ja kupati! Dodi!' - mamila me mahanjem ruku. Biba je pak i dalje drhturila i zalijetala se kroz rasrdeno džbunje ka obali. Zatim se lajanje polako sniža-valo i ohrapavilo nalik nekom isprekidanom i iznemoglom psečem kašlju na samrti. 'Ako se tako bojiš za mene' - smijala se Maša - onda dodi, pas! Ako me tako ljubiš, zaplivaj! Eee, ti bi me volio a trbuščič ne bi smočio.' Cviljenje i promuklo zavijanje trajalo je sve dok se platneni šešir na Mašinoj glavi nije smanjio u bijelu točku blizu druge obale. Lavež i smijeh još su neko vrijeme plutali ponad rijeke kao izrešetana koprena pseče zebnje i ljudske ludosti. Kad smo se nakon plivačkog igrokaza vračale kuči sunce je odskočilo, sjene drvo-reda su se skratile, a Maši se u mokrim hlačama i slijepljenoj majici nikuda nije žurilo. 'Bi li malo pospješila korak,' - opomenula ju je Maranta - 'da što prije baciš sa sebe ove canjke natopljene kaljužom!' 'Nije mi nakraj pameti' - odgovara Maša - 'do kuče če se i gače na meni posušiti.' 'Sreča da nismo imale gledateljstvo.' - ubacujem se ja. 'Pa što?' - otresla se Maša. 'Zjakala bi imala besplatnu predstavu!' - objašnjava. Hodamo dalje, a Maša se svako malo saginje i ubere neku biljku. 'Ovo ti je' - gura mi pod nos razne cvjetiče, bobice i pahuljaste travke - 'biljka ta i ta', pritom navodeči i latinski naziv te 62 Tri točkice ljekovito djelovanje. 'Ako ne vjeruješ' - probada me očima - 'možemo u Marantinim knjigama provjeriti jesam li u pravu ili nisam.' 'Vjerujem, vjerujem.' - pokorno prizna-jem svoju neukost. 'Buduci da tako dobro poznaješ ljekovito bilje' - oglasila se Maran-ta - 'zašto ga nikad ne nabereš? Imali bi svi čajeva napretek.' 'Koga veseli' - odgovara Maša - 'neka se bavi praksom. Mene pak više zanima teorija. Umjesto ispijanja čaja draže mi je opijanje latinskim nazivljem.'" Al se cerekao pa izjavio: "Znači da čaj kojim me velikodušno nudiš nije spravljen od Mašinog ljekovitog bilja?" "Ne pravi se blesav!" - klopila sam ga po glavi. "I sam znaš da su travarice Galja i Maranta." "A što je bilo s Mašinom kožom poslije kupanja u Savi?" - gorio je Alarik od zna-tiželje. "Hvala Bogu, ništa!" - odlanulo mi je sad kao i tada kad smo Maranta i ja promatrale sa strepnjom Mašin ulazak u kadu. Koža je ostala čista i netaknuta prvog, drugog i treceg dana. Ni plikova, ni osipa, ni gljivica i inih kožnih boleština. 'Ono čega se ne bojiš' - smijala se Maša - 'ne može ti nauditi.'" "I, što je bilo dalje?" - požurivao me Al. "Sutradan smo ponovile izlet, s time da se Maša uzdržala kupanja. Maranta se zabavljala bacanjem štapa Bibi, a nas dvije koracale smo s noge na nogu kad je Maša odjednom zastala. Sa strništa se oglasio krik čaplje, iz grma do nas podigao se cvrku-tavi oblak vrabaca. Zatim je na krajolik nalegla tišina. 'Prošlo je vec 15 godina otkako ga nema.' - izustila je naposljetku Maša. 'I četrnaest otkako nema Beti.' - dometnula sam. 'Ovo što cu ti ispričati' - nastavila je sestra oklijevajuci - 'mogu iskazati samo tebi. Maranta ne bi shvatila.' 'Nema toga što Maranta ne bi shvatila.' - usprotivila sam se. 'Onda tebi zato' - produžila je Maša - 'što ceš lakše sa mnom podijeliti krivnju. Jer ni ti ga nisi pretjerano voljela.' Ako sam časkom izbjegavala znati o kome govori, tuga što me odjednom ophrvala jasno me opomenula da se radi o našem ocu. 'Ja sam ga žalila.' - najzad sam rekla. 'U redu, ti si ga žalila, a ja sam ga barem više voljela od majke. A tebi je Beti bila sve.' Utiha se spuštala s nebeskog svoda, stupanj po stupanj, sve niže i niže do ledi-šta, kao da je časkom zastao svijet. Uto su provalile Mašine suze. 'Radi se o tome' - zajecala je - 'da nisam prepoznala njegovo prosjačenje. Kad sam shvatila bilo je prekasno. Umjesto da za njim potrčim i bacim mu se u zagrljaj, prikovao me stid.' Nakratko je zanijemila, tek da poravna izlomljenje riječi. 'Neposredan, kakav je naš otac bio' - nastavila je - 'tada vec star i oronuo, kad više ni uz pomoc štapa nije Tri točkice 63 odlazio u grad, banuo je toga poslijepodneva, dok je Beti bila na vrtu, u moju sobu i legao do mene.' Muk. I potom se muk prelio preko ruba. 'Da bar tako nespretno nije kazao! Ali, kazao je!' - vrisnula je Maša. 'Kazao je: Možeš li me malo voljeti? Suze su mi briznule na oči. 'A ja,' - cvilila je Maša - 'ja prezrela, pomislila sam... Pomislila sam...'- kapale su Mašine riječi i tad sam shvatila kako grijeh misli boli jače od gri-jeha propusta i djela." Od svih nas oca je jedino Maranta voljela bezuvjetnom ljubavlju. Njoj se nikad nije dogodilo da Lumir bane u njezinu sobu jer bi ona došla k njemu. Sve što je tražio bio je dodir ljudske blizine. Da s bliskim podijeli dah i samoču. Dok bliski diše pored njega i on živi. Dok živo biče leži kraj njega samoča je manje samotna. Alarik je opuškom crtao krugove po pepeljari. Najzad je zaključio: "Prema burmanskoj poslovici, patnja je jedino obečanje koje če se ispuniti." 29 Več je bilo vrijeme da se Al i ja otpremimo na Savski nasip umjesto da vječito ču-bimo u kuhinji. Džoging ne dolazi u obzir, ali zato čemo bar protegnuti noge. Dok sam u hodniku navlačila tenisice Al je prčkao po košari na kuhinjskom stolu u kojoj držim - u raznim notesima, tekama i fasciklima - bilješke izvadene iz knjiga. U pomanjkanju svojih, tude misli, izreke i naročito poneke pjesme uljuljkuju me i podupru mi dan. "Pjesnička duša," - pecnuo me Al - "iza koje neče ostati ni jedan stih." "Pa što!" - podigla sam glavu upravo u trenutku kad je nekakav papir strpao u džep. "Vrati mi to!" - lupila sam ga po glavi, a on mi je savio ruku. Tek što su neboderi ostali iza nas, Al je izvadio papir, poravnao ga zadlanicom i objema rukama podigao visoko iznad glave. "Vrati mi to!" - skočila sam mu s leda za vrat, a on se brzinom usporavajučeg zvrka okrenuo na peti i zatim svečanim glasom počeo čitati: "NOSOROG" U druželjubivom nastaje sklonost, za sklonošču slijedi patnja. Predvidi opasnost u sklonostima, osamljen se kreči kao nosorog. Kao jelen u šumi, ničim nesputan, što ide na pašnjak kuda god hoče, budi mudar, čuvaj neovisnost, osamljen se kreči kao nosorog. 64 Tri točkice Neko vrijeme smo šutke marširali, a potom se Al zaustavio i kazao: "Mislim da smo tu fazu odavno nadišli. Prošlo je vrijeme povlačenja u samocu, kad si svoj život pometala pod tepih. Kad si mimo Boga, kopajuci po drugim religijama, tražila boga koji bi ti gledao kroz prste. Bog je jedan i kojim god imenom se ljudi-ma objavio, s Tvorcem nema pogadanja. Do raskola dolazi jer ne prepoznamo ili ne želimo uvidjeti svoje poslanje. Premda nije skriveno, sveopce poslanje nam izmiče. Vjerojatno zato što glasi: Budi malen pod kapom nebeskom. Budi velik u svojoj malosti. Sjetila sam se i zgrozila. (Mislima su mi preletjele etape mog približavanja Bogu. To su bile moje postaje, a sve redom prouzročila je tuga. Ali tada još nisam bila spremna priznati da je tuga bila zov. Pa sam, žudeci za kaznom, rogoborila: 'Ako se i zaputim, uvijek sam na repu tražitelja i Tvoj blagoslov me ne dostiže. Još me nisi dovoljno udario i preblago me mučiš da bih Ti se do kraja predala. Znam da me kod Tebe čeka oprost za samoživost i sve obilje, pa ipak se neckam. I što me više boli, slade mi je prkositi: mogu i bez Tebe. Odmetnula sam se i hranim se svojom žuči. Unatoč svemu, ne mogu Ti predbaciti da si me ostavio, jer nisi. Ali si me zato odgurnuo. Ne nudam Ti bol odgurnutosti u zamjenu za pomirenje. Jer znam da udaljenost izmedu nas mogu prevaliti samo poniznošcu. Ne zaklinjem Te da mi udijeliš nešto za ništa. Jer želim da me satreš. Ne vapim da mi u krilo spustiš neočekivani dar koji ce mi vratiti nadu. Jer to si vec činio, ali me nije dovelo pameti. Sve čime sam za milost uzvratila bila je burna zahvalnost kratkog daha, izdisana u preplavljujucem zanosu. Ovako rasipana zahvalnost, prenapunjena i ponudena naiskap, silila me da budem ovisnik, ali ne i sljedbenik. Da uzmogne u svojoj ustrajnosti, sljedbenik zahvalnost troši štedljivo i ne rasipa je na putu kao što sam činila ja.) Bez riječi spustili smo se niz nasip i sjeli na obalu Save. Alarik je dugo šutio i na-pokon kazao: "Tako se dogada ako od života tražimo više od pokrica. Lakomisleni predujam na srecu koji cemo lako otplatiti. Medutim, rate uvijek stižu s kamatama. Onaj čiji smo stavio nam je u kolijevku povratak. Povratak ka Izvoru je: Put, Istina i Život. Povratak je naše čistilište na postajama gdje odabacujemo kič vlastite duše. Za sve, Bog ne traži manje, vec original. Za sve, Bog traži više. Original, čija bit nestaje u ljubavi." Nadletio nas je gavran. Pratila sam njegov let sve dok mi se nije izgubio iz vida. "Ne znam zašto tako volim gavrane." - promrmljala sam, a Al je isti čas graknuo: "O, itekako znaš!" I tako me ponovno gurnuo unatrag, u doba moje zrele mladosti. U doba moje izgubljenosti, kad mi se nije išlo dalje. I tada sam sjedila uz Savu i bacala u vodu jedno Tri točkice 65 po jedno, sva svoja očekivanja. Najzad sam u vrlog zavitlala i nadu. Plivaj dalje, lažna utjeho, zajedno s mojim očajanjem! Začudo, nada nije potonula. Svjetlucala se na kri-jestama valova kao neuhvatljivo obecanje. Dok sam zurila u igru svjetlosti u blizini je zakriještao gavran. Nedaleko od mene prešetavao se po pijesku i svako malo me pogledavao. 'Što mi želiš reci, ptico?' Gavran je pak bez otvaranja kljuna prozborio: 'Odbacila si prošlost, premda ju ne možeš poništiti. Red je, da ne očekujuci ništa i bez tetošenja, prihvatiš buducnost!' Još se nisam pribrala od ošamucenosti, kad mi je nimalo nježno zabio kljun u grudi. Šiknuo je mutni mlaz. Kljucnuo je još jednom kako na srcu ne bi ostalo ni trunke taloga. Potom je, okrenut profilom, pun sebe i samodostatan, triput poskočio, šepureci se čeličnim kljunom. Razbarušena perja jer mu nije bilo stalo do izgleda, raširio je krila kao da mi pokazuje snagu zategnutih mišica. Plavičasti sjaj perja što se svakim pokretom seljakao po stasitu tijelu pretva-rao je gavrana u žar-pticu. Divljenje obojeno ganucem zaustavilo mi je dah. Gavran je pak opet nakrivio glavu kao da mi namiguje. Pritom je nemilosrdni pogled sjajio metalnim žarom. Ponovno je poskočio pa, gegajuci se, zakoračio. Pa uporedo s obje noge skakutao. Pa s jedne na drugu poskakivao. Bože moj, Bože moj, tako sam i ja skakutala dok sam bila djevojčica. I još mi nije bilo jasno ili sam se ustručavala po-vjerovati, sve dok me posred čela nije ošinuo grom uvida. Zaboravila si se igrati! To je bila gavranova poruka. Da, zaboravila sam se igrati. Zašto mi to nitko prije nije rekao? Vratna vretenca stisla su mi plač u grlu. Uto se gavran otisnuo, raširio krila i vinuo se pod nebo. Otpratila sam ga zacakljenih očiju i napipala u džepu pjesmu Siddharthe Gautame s naslovom 'Nosorog'. 30 Alarik me uhvatio za bradu i zaokrenuo mi glavom lijevo-desno. Nagledao se mog profila, nakrivio obrvu pa izjavio: "Premda nimalo ne sličiš nosorogu, na put samoce je osim tebe krenuo i Filomen." "Samoca je privatna stvar." - smjesta sam se ogradila jer sam tu temu namjeravala staviti ad acta. "Uostalom," - primetnula sam - "svatko je usamljen na svoj način. U po-trazi za utjehom neki samocu liječe druženjem, prekomjernim radom ili ambicijama. Pa čak i brigom za druge. Ova potonja mogla bi se nazvati otmjenom usamljenošcu. Ne može čovjeka utješiti čovjek. Čovjeka može trajno utješiti tek Bog. Samoca se ukida kad si sam, ali sa svima u Bogu." "O sveta jednostavnosti," - uzviknuo je Al i uhvatio se za glavu - "zašto smo te izgubili? Leži li razlog u padovima prijašnjih pokoljenja ili smo ustuknuli pred zastra-šujucom Žrtvom, kojoj necemo moci udovoljiti? Je li nas strah da cemo podbaciti tje- 66 Tri točkice rao na traženje individualnog puta, gdje čemo kanon zamijeniti vlastitim zakonodav-stvom?" Pokunjena, sagnula sam glavu i posegnula za džezvom. Čim sam zamaknula petama ka štednjaku Al je na prstima šmugnuo u sobu. Pošla sam za njim i zatekla ga kako bulji u grafit koji sam sama ispisala ponad kreveta. "Da, da," - kimao je glavom - "tko je zaboravan mora ovo imati stalno pred očima." "Vrati se u kuhinju!" - vukla sam ga za rukav, a on je ukopan u mjestu počeo sricati maksimu sa zida. "Kavica!" - povukla sam ga najzad za uho, a krenuo je tek kad je polako i razgovi-jetno pročitao: Predaj se i pobijedi. "Filomen je" - zamislio se Alarik dok je srkao kavu - "sa sedam godina izjavio: 'Ja ču ljude učiti živjeti.' Zvuči kao da se zaputio u potragu za nekim trinaestim apostolom koji če ga naučiti kako stavljati meleme na dušu. I potom če to znanje predavati drugima. Medutim, za ratnika časti predaja nije dolazila u obzir. Vitez nesalomljivosti neče puzati pred poniženjem, a kamoli kleknuti pred uvredom. Opremljen štitom i bodežom, ubrzo je usavršio strategiju obrane. Protivnika se itekako može dotuči pasivnim otporom, a da njegovo neprobojno srce drži kičmu uspravnom. I tako se njegova deviza Ja ču ljude učiti živjeti premetnula u Ja ču ljudima presuditi. Prije svega ocu, odakle je sve poteklo. 'Ničim ti za učinjene krivice neču uzvratiti, ali ču te nepriznavanjem ukinuti. Niti si bio, niti jesi, niti češ biti!'" "Ma, molim te!" - poskočila sam kao oparena. "Odakle ti pravo donositi konačne zaključke? Ako je Filomen i mislio tako, kad je poslije mature bez 'Zbogom' otišao u svijet, ne znači da tako misli još i danas." Al se pak počešao po bradi i procijedio: "Ostaje samo dvojba je li time kažnjavao više sebe ili Lumira? U svakom slučaju, odabrao je sužanjstvo umjesto slobode. Ne veli se uzalud: Dok tlačitelju ne oprostiš, ti mu sveudilj robuješ." "Eh," - promrmljala sam - "kako se Filomen od svih nas otudio, a kakva smo pu-nokrvna djeca bili! Lepršavi kao da su nam čežnje diljem svijeta raznosile ptice selice. Odlijetale su pod nebo i vračale se s grančicom iz obečane zemlje gdje vladaju mir i harmonija. O takvoj zemlji je Filko sanjao, želeči promijeniti svijet." "A ti si se htjela neodgovorno igrati!" - začepio me Al. "Ima li još te kave?" - potom je zagundao, nakon što se protegao u stolici. Umjesto kave razbudila sam ga pitanjem: "Je li Filomen ikada upotrijebio bo-dež?" "Nikada!" - odrezao je Al. "On se čak ni s kim nije ni potukao. Obračun šakama smatrao je nedostojnim čovjeka. Umišljeni bodež služio mu je isključivo kao ukras, a Tri točkice 67 štit kao stav. Oklopljeno srce odbijalo je udarce i činilo ga nepovredivim. Ako se pak tuga i ušuljala sa strane, ispod štita neče se primijetiti." "Sve u svemu," - privodila sam današnje druženje kraju - "nadam se da je Filomen nekog dovoljno volio i pred njim se razgalio." "Svakako." - živnuo je Al. "To je bio Dragon." - smjesta je izlanuo. Pogledala sam ga poprijeko, ali prekasno. Zureči kroz prozor u krošnje breza, moj suigrač se več zanio. "Ležeči nauznak ispod Zmajevca," - mrmljao je Al - "Filko je dozivao: 'Dodi k meni, milena. Sagni se, Dragone. Ako me doista voliš, spusti svoje kao vlasi tanke grančice na moje čelo. Obavi mi srce svojim nitima da budem tvoja čahura. Tu sam. Ne čini od mene prosjaka. Ni prosjak nije toliko bijedan da če ti odbijanje zaboraviti. Stoga, dodi. Evo me, čekam te raskriljenih ruku. Ako me voliš, ne oklijevaj. Nisam li ja tvoje usvojeno nahoče? Nije li roditeljska dužnost da vole svoju djecu?' Najzad se Dragon stresao od korijena naviše i prekrio Filkovo tijelo granama. 'Nisu grane bile od drveta.' - tumačio je potom Lunko. Grane su zapravo bile nečije ruke." Hočeš-nečeš, Al jednostavno ne može odoljeti sfumato pričama. 31 Pošla sam s Alom u šetnju. Ovaj put ne na Savski nasip gdje pali i žari kroz ozon-sku rupu, nego smo vijugali po kvartu izmedu nebodera. Srečom da izmedu betonskih zgradurina ima dovoljno zelenih oaza, malih parkova i drvoreda. I tako smo docepetali do guste sjene što je stvara Mamutica. "Uuufff!" - otpuhnuo se Al. "Aaah!" - uskliknula sam ja kad sam ugledala slobodni stol u kafiču na otvorenom. "Hladovina što je stvara sjena zgrade" - promrmljao je Al - "razlikuje se od hlado-vine što je stvara drveče." "Naravno." - dometnula sam. "Prva je mrtva i betonska hladovina, a druga je živa i zelena toplina." "Mrtva ili živa," - kucnuo je Al čašom o moju šalicu kave - "ovo pivce me oživljuje!" Nastavili smo šetnju. Neko vrijeme smo u tišini stupali, a zatim se Al zaustavio i pitao: "Što je uopče šetnja?" (Eh, pomislila sam, taj je odgovor znao moj otac.) 'Što je uopče šetnja?!' - tako je grmio Lumir na Kutelu. 'Klatarenje bez cilja! Šetnja je prazni hod danguba i besposličara! Zjakala koja ne znaju kud bi sa sobom odlaze u šetnju! Primi se ti fizičkog rada pa če te ubrzo minuti želja za šetnjom!' "Unatoč tome" - nadovezao se Al - "Beti je dobila dozvolu za šetnju. Znala je da kao zatočenica ne može ništa izboriti, ali je isto tako znala da ima moč kako od Lumira 68 Tri točkice nešto izmoliti. Pa je obavila ruke oko muževa vrata i umiljato kazala: 'Došao je cirkus i djeca zaslužuju malo razonode.' Lumir je zadržao Beti u zagrljaju. Toplina njezinih dlanova preselila se s njegovih leda i vrata u unutrašnjost pa je naposljetku prozborio: 'Neka vam bude!' Ugledavši Beti i djecu na odlasku, izvadio je džepni sat na srebrnom lancu i naložio: 'Za jedan sat da ste natrag!' Cirkus se utaborio na ledini uz Savu izmedu Ljeskindola i obližnjeg grada To-polovca. Do Ljeskindola što leži kao na dlanu u podnožju Kutela moglo se stuštiti prečicom za deset minuta, a do grada trebalo je pješačiti jedan sat, ukoliko se primje-njivalo pravilo umjerenog hoda. Udaljenosti su se mjerile pješačkim koracima, a mjera je iznosila četiri kilometra na sat. Lumir vas je pogledom ispratio do kapelice gdje cesta skreče prema gradu. Iza kapelice on postaje slijepac. Njegova moč nadzora izmiče, njegov pogled zastire šumoviti klanac. 'Što če izvan njegova vidokruga i dosega raditi lijepa Beti? Za izlazak uvijek po-mno dotjerana Beti? Strana Beti kao neka tuda žena što mami nedodirljivošču, koja bez prestanka zaokuplja sve njegove misli i tereti njegovo tijelo kao da je zabranjena. Pa ipak je ona njegova žena, časkom mu je laknulo, njegova gospoda i k tome majka, a ne tamo neka nakindurena namiguša! Neka svi vide kako okružena djecom ide uzdignute glave i ravnih plečaka, kako sitnim koracima drobi poput plesačice!' I tako ste do kapelice, dok su vam leda probadale Lumirove oči, stupali odmjere-no, Beti u sredini, Galja i Filko sa strane, a ti si držala majku za ruku." "Čim smo nestali iz očeva vidokruga" - prisjetila sam se - "zatrčali smo se po ma-kadamskoj cesti kao raspojasani štenci i ostavljali majku u oblaku prašine. Grabili smo ispred sebe pa se opet vračali k njoj, vrtjeli se oko nje i skakali uvis, sve dok Filko nije pred majkom zastao. Zagledan u njeno lice, pozivao ju je: 'Gledaj, majko' - zakoračio je natraške - 'hodam unazad i idem naprijed.' Beti se smijuljila, a mi nismo znali što nam je dragocjenije: cirkus ili njeno društvo. Biti s njom nasamo, bez očeve prisutnosti, ili medvjed što če cupkati na udaranje bubnjeva. 'Pa što čemo od cijelog izlaska imati' - zagundala je Galja kad je dotrčala majci - 'kad nam samo za put do tamo i natrag treba sat vremena?!' 'Došli, vidjeli i vratili se!' - pridružio joj se Filko. 'Za jedan sat da ste natrag!' - ponovio je očevu zapovijed i nastavio s prikazom kutelskog dresiranja: 'Da, oče. Oprosti, neču nikada više. Hvala, oče. Molim, tata. Izvoli, oče. Samo malo, tata. Nikakav malo, več smjesta! Upravo sam... Nikakav 'upravo' več odmah! Ruke, tata! Kako??? Ljubim ruke, oče. A puse i zagrljaj???' 'Djeco moja,' - prekinula je majka Filomena - 'oca morate poštovati. On samo primjenjuje odgoj koji je i sam prošao.' Prekinula ga je jer iz dječakovih usta nije htjela Tri točkice 69 čuti: 'Dokad če se tim iznudenim poljupcima i zagrljajima zadovoljavati? Zar nema ni toliko časti da mu se ti lažni zagrljaji zgade jednom za svagda.' 'Uostalom,' - dometnula je Beti - 'vaš mi je otac jučer obečao da čemo svi zajedno iči u cirkus. I eto, idemo, zar ne?' Zatim je Beti zastala pred Filomenom, podigla mu bradu i zagledala se u njegovo lice, pa ga poljubila u čelo i kazala: 'A sada trčite, djeco, koliko vas noge nose cirkusu ususret!' Galja je nabrusila pete, za njom je krenuo Filko, a za Filkom sam skakutala i ja. Iako ga je poljubila - bježao je Filko iz petnih žila - ipak se svrstala na tiraninovu stranu! Pa ipak, poljubila ga je u čelo, zatrčao se visokim skokovima, grabeči ispred sebe makadamsku cestu. Galja i Filko ostavili su me daleko iza sebe pa sam pričekala majku. Ona me pone-kad mimo umiljatog imena nazivala djevojčicom. Nisam znala kako da joj uzvratim pa sam je uhvatila za ruku i rekla: 'Ti si moja djevojčica!' Vratila mi je stisak i odsutno se nasmiješila kao da ju je upravo nadigao čarobni tepih. I učas je bila djevojčica u svom roditeljskom domu. I tamo su cirkusanti na prostranom dvorištu gostionice razapinjali šatore s pripadajučom menažerijom i klaunovima. I tamo je Beti po prvi put potrčala za zvukovima violine što su kapali u njeno srce i raskotrljali se širom ustreptale duše kao šarene špekule. Slatka melodija potisnula je i cirkuske životinje u kavezima i kučnog mačka što ga je naučila skakati kroz obruč svojih ruku. Milozvučna melodija pregazila je čak kolica i sanjke što su ih vukli psi, ljeta i zime, kad je ona sa starijim sestrama jurila po cesti ili snijegu, pseča zaprega, pa to još nitko dotad nije vidio, dva vučjaka upregnu-ta remenjem iz najfinije kože sa zlatnim zakovicama i tri curice što klikču od radosti, kčeri tesara koji im je svojim rukama te igračke izradio, kčeri bogate udavače što je uz vodenje gostionice šefovala i o svemu odlučivala, sve to je mala Beti smetnula s uma dok je uhodila svirača i njegovu melodiju. Kako svirka može smutiti pamet da slijediš gudača makar bio ružan kao lopov, ali je zato njegova duša lijepa, ružna duša ne može izvoditi zvukove koji te svojom raskoši raspamete, gudač je lijep i Beti če nauštrb svih slijediti ljepotu do nakraj svijeta. Uto je na dvorište izašla Betina majka i strogo prekorila djevojčicu: 'Smjesta u kuču! Umjesto da se vrtiš i motaš oko tih Cigana, primi se ručnog rada!' Beti se poku-njila, zaobišla kuču i pobjegla u očevu radionicu. Bacila mu se u naručje i tek kad ju je obavio rukama prasnule su suze. Malorječiv i uvijek usredotočen, otac ju gladi po kosi i kako ju gladi, suze presušuju. Kako je miluje, Beti kroz svaku vlas osječa dotok njegove ljubavi. Od toga joj kosa raste i prerasta, još malo pa če je moči pod nogama svezati mašnom. Uostalom, što če joj mašna kad je u očevim rukama našla utočište. I tako je zaštičena iznutra i izvana zaboravila čak odluku da če s Ciganinom pobječi. Tim više kad joj je otac pokazao letvice od kojih če načiniti nove i veče sanjke." 70 Tri točkice "Da, Beti je voljela svog oca," - prozborio je Alarik - ali prije svega, poštovala ga je. Tih i povučen, sklonjen od galame u tesarskoj radionici, rezbario je razne predmete nakon što bi završio s narudžbama. Mudar i praktičan, izradio bi iz drveta sve što je zamislio ili samo jednom vidio. Kupovali su njegove izrezbarene doze za cigarete i plad-njeve, ali najpoznatiji je bio po okvirima za slike. Rame s lovačkim motivima kupovali su lovci, okvire isprepletene vinovom lozom uzimali su ljubitelji dobre kapljice, a okviri s cvjetnim motivima pripadali su mladencima. Buket s vjenčanja izdubljen u drvu bio je zalog i potvrda njihove veze. I tako se pronio glas da se nijedan bračni par koji je sliku s vjenčanja stavio u majstorov okvir nije rastao. E, u tome je bila njihova neprocjenjiva vrijednost. Lumir bi za takav okvir dao i pola imanja, ali ga je od tasta dobio zabadava. Lako za to što je okvir bio unikat. Njegova prava težina bila je u tome da se iz okvira nije moglo izači." "Beti više nije djevojčica." - vratila sam priču na početak. "Beti je ponovno mama. Odjednom se uznemirila i kazala: 'Djeco, moramo požuriti kuči.' 'Pa tek smo stigli!' -uskipjela je Galja, maločas okružena vršnjacima. 'Pa nisam pogledao ni štand sa starim oružjem!' - priklopio je Filko. 'Kao svaki balavac imam samo džepni nožič, a htio bih imati...' 'Djeco, molim vas! Ako želimo izbječi kraval, krenimo kuči!' I Beti je krenula prva, a mi za njom. Brzali smo uzbrdo, kad nas je kod kapelice presreo Lunetik odno-sno Lunko. Podigao je pred majkom prošupljeni škrlak, naklonio se i uručio joj buket poljskog cviječa. 'Ah,' - snebivala se majka - 'hvala ti, Lunko, najljepša ti hvala.' Nečkala se i oklijevala i najzad buket odložila pred vratima kapelice kad je Lunko nestao. Na vrhu brda, kod Kutel drva ugledali smo oca. Pospješili smo korak i napokon zajapure-nih lica stigli pred njega. Prije toga, nadomak ocu, Galja i Filko namjestili su na oznoje-na lica smiješak radosti. 'Ruke, tata!' - zagrlili su ga kad se sagnuo. Mene je pak podigao na ruke i kazao: 'Napokon umjesto namrgodenih vidim vesela lica!'. Dok se Beti u zasebnoj prostoriji razodijevala i presvlačila u kučne halje, Lumir nas je skupio u kuhinji, podigao ruku i protresao ogromni škarnicl s bombonima. Evo ga! - nakostriješio se Filko. Majci nije dao ni toliko da nam kupi sladoled, a sam nas kupuje bombonima. 'Dodi!' - pozvao je otac Galju u hodnik s rastvorenim škarniclom. 'Dakle, veliš da se družila samo s gospodama?' - mrmljao je ispod glasa. 'Uzmi!' - ponu-dio je zatim Filka, kad je došao red na njega. 'Uzmi!' - povisio je ton. Filomen je izvadio bombon, ali ga nije stavio u usta. U znojnim rukama pretvorio se u ljepljivu kašu. 'Jesi li' - započeo je Lumir nehajno - 'onako slučajno primijetio da je majku netko salijetao?' Znači, ljepljiva kaša u ruci nije kupovanje naklonosti več mito. 'Hoču reči,' - nastavio je Lumir pomirljivo - 'možda si usput opazio nekog tko majci nije iskazivao poštova-nje, več joj se nametao?' Priučena grimasa veselja pretvorila se u prijezir. Strah je pak Tri točkice 71 prijezir držao pod kontrolom. I tako je Filko negibna lica saslušao sljedeče pitanje: 'Da joj nije netko nešto dao ili nudio?' Premda je Filomen dobio oružje kojim bi oca mogao do temelja uzdrmati, nije ga primijenio. Riskirao bi šamar s jedne i šamarčinu s druge strane, ali zbog majke nije htio. A lijepo bi mogao izmisliti poluistinu: Da, Lunetik je majci uručio cviječe i pritom nakratko zadržao njezine ruke u svojima. 'A, dokaz?!' - zaurlao bi Lumir. 'Eno ga! Kod kapelice.' Da ga obori, izgovorio bi laž. Majčine ruke, obgrljene Lunkovima, ne, ne dolazi u obzir! Premda nije njegova, Filomen majku voli. Mene pak tada" - okončala sam priču - "nije ništa pitao iako sam imala pripre-mljen odgovor. Da, majčica se igrala sa cirkuskim psičem, a zastala je i pred odrpanim gudačem. Da je imala para sigurno bi u kutiju violine ubacila koju novčanicu." 32 Alarik ima načina kako da me pecne i naljuti. A to je da me oslovi umiljatim imenom kojim me je zvala majka. Medutim, jedino iz majčinih usta nadimak za umiljato dijete zvučao je kao pravo ime, jer se umiljato dijete umiljatošču odazivalo samo majci. Ostali su pak od majčina nadimka pravili varijacije, več prema tome što sam bila. "A to je sve prije nego umiljato dijete!" - zacerekao se Al. "Naravno." - potvrdila sam. "I stoga se drsko derište snebivalo kazati kako ga zove majka. Pa kad su me razne babetine i gospode ispitivale: 'A kako se ti zoveš, djevojči-ce?', šaptom sam gundala, licem okrenuta u majčino krilo: 'Što se to tebe tiče!' 'Popala maca jezik, je li?' ' Brini ti za svoj jezik!' - nečujno sam mrmljala Beti u trbuh, grleči je oko struka. Očito me majčica nije čula. Tek gladeči me po blond loknicama, uvijek mi je pritekla upomoč. Okrenula bi se gospodama i kazala: 'Srami se!' Danas je moje ime, što je takoder nadimak, četverouglasto i čvrsto. Nema tu cile-mile, ni mile-lale! Uzemljeno ime od četiri slova. Bez ikakvog cifranja i dodavanja. Stoga te molim" - na-mrštila sam obrve - "da me više nikad ne osloviš umiljatim imenom kojim me zvala majka!" "Nikad više!" - pognuo je pokajnički Al glavu, pa se zacerekao i započeo: "Moram priznati da osim Galje jedino ti nisi službeno promijenila svoje ime. To su pak učinili, kad ih je punoljetnost več dobrano obrasla, Filomen, Maranta i Maša. Novo ime, novi identitet! Novo ime, pa haj'mo u novi, preimenovani život!" "Mah!" - prekinula sam zanovijetalo. "Svatko je gospodar svog imena. Ako se ime sraste s kožom, a u koži ti je tijesno, zašto ga ne promijeniti? Maranta je pronašla zvučnu formulu kao neku muzičku ljestvicu i u nju uštimala suglasnike i vokale novog imena. I sad titraju u harmoniji, a njihov zbroj je sreča, ukoliko čovjek ima sreče da ga 72 Tri točkice nesreča zaobide. Što se pak Maše tiče, bolje ti je da se ne zabuniš i bubneš njeno krsno ime ukoliko joj se ne želiš zamjeriti. 'Zar ti ne znaš poštovati tudu volju?' - spustit če nos i napustiti društvo." "Kad smo več kod toga," - nadovezao se Al - "ti i Filko stidjeli ste se svojih imena i nosili ih pogrbljeno kao natovareni magarci. Teško ste ih pisali i još teže izgovarali. Samo je Galja široka smijeha, jasno i glasno odgovarala: 'Ime mi je Galja, a majka me zove Galinka.' Premda je i to ime ljudima bilo čudno i strano, smjesta su ga prihvatili. 'Ova cura je Lumirova Galinka.'" "Filomen je več kao dječak" - produžila sam - "smišljao i promišljao kako nevolji s imenom doskočiti. Bacao je svojih sedam slova u zrak kao loptice i sastavljao od njih premetaljke." "Kao Nemolif, na primjer." - požurio se pojasniti Alarik. "Jako duhovito." - frknula sam. "Tako proziran Filko ipak nije bio. To bi bilo kao da ja tebe nazovem Kirala. E pa, dragi Kirala, kako ti se svida tvoje novo ime?" Kirala se nakesio i požurio ispraviti svoju nemaštovitost. "Pa da" - zaustio je - "iz Filomena bi se moglo izvuči: Molifen, Nefilom, Milonef itd." "Uglavnom," - upala sam mu u riječ - "sa svim tim inačicama Filko nije bio zado-voljan jer su se sastojale od istih slova. Trebalo ih je bar presložiti u rebus i potom novo ime ugravirati u dragi kamen pečatnjaka. Zatim svakom nametljivcu, kad ga upita kako se zove, pomoliti pod nos ruku s prstenom. Ako u tren oka razriješi rebus zaslužuje Filomenovo društvo. Možda i prijateljstvo." "Ne čudi me" - promrmljao je Al - "da Filko nije imao prijatelja, iako nije bio u lošem društvu. Družio se najradije sa samim sobom. Možda bi mu najviše odgovaralo ime Nemofil." Al se časkom zamislio pa nastavio: "Nemofil mu ga dode kao neki borac bez ljudske podrške. 'Što je roditeljska podrška?' - ispitivao se Filko. 'Majčin poljubac u čelo ili očevo tapšanje po ramenu kad je dobre volje? Ispreplitanje očevih osječaja s njegovima? Ne dolazi u obzir. I kad bi imao ocu što dati, otkinuo bi od sebe. Umjesto da ostane cio, uvalio bi se u ovisnost.' Filkovi komadiči srca u Lumirovu tijelu i Lumirove krhotine u Filkovoj duši. Na kraju bi se sve svelo na okrnjeno ja. A Filkova je deviza bila Ja sam ja!' "Eh!" - uzdahnula sam kad se Al digao sa stolice. "Danas sam samo u prolazu." - pojasnio je, mahnuo s vrata pa-pa i pritom me oslovio umiljatim imenom kojim me zvala majka. Tri točkice 73 24 "Ooo, došao si na trač partiju!" - pozdravila sam Kiralu odnosno Alarika i posjela ga za stol na kojem se pušio rusku čaj. "Tračevi se odnose na svakodnevna zbivanja" - frknuo je moj pajdaš - "a mi ra-spravljamo o prošlosti." "E pa sad ne vidim velike razlike." - izjasnila sam se. Al se pak smrknuo kao da sam ga uvrijedila. Da ga udobrovoljim nakapala sam mu malo ruma u čaj i kazala: "Evo ti špirit da ti podigne spirit!" Pogodak. Čim je otpio prvi gutljaj nakašljao se i počeo drobiti: "Tračevi za Beti nisu bili nešto najniže več niže od najnižeg. Ne samo zbog u nepovrat izgubljenog vremena što ga je za sebe uvijek imala premalo, več zato što ogovaranje podrazumijeva donošenje sudova. A tko smo mi da o ljudima sudimo? Od svih živih biča nevine su samo biljke i životinje. Premda posjeduju emocionalnu inteligenciju, nemaju veze s analitičkim razumom. Stoga s njih pada svaka odgovornost. Odgovornost pripada ljudima, a svo zlo što nas je snašlo proizlazi iz zaobilaže-nja odgovornosti." Trgla sam se. Al bi mogao zastraniti u moraliziranje, a za to nisam bila spremna pa sam ga preduhitrila: "Naravno da ti dušu ne mogu povrijediti krave, makar ih Beti nije voljela, niti te ujesti za srce čičak na putu, ili te baciti u bad mak u žitu." Al je zagrizao mamac. "Bolje da si pripovijedamo basne makar ih bezbroj puta čuli nego da se upusti-mo u raspravu o ljudskoj odgovornosti. Dakle," - iskapio je Al čaj s rumom - "Beti je velikodušno praštala i kučnom ljubimcu. Jazavčaru koji se svakom strancu prodao za komadič mesa. 'Iako inače sluša na zapovijed' - jadala se Beti - 'teško je podnositi sramotu što ju radi po restoranima.' Tamo se oglušio na sva Betina dozivanja i ušilje-nim repom mahao oko susjednih stolova, umiljavao se vlažnim pogledom kao da mu je slina zamutila oči, sve dok nije iskamčio ogrizak čevapčiča. U redu, dok su ga gosti hranili. Umiljati pogledi izlijevali su se milinom gotovo kao suze zahvalnosti. Čim su pak zalogaji presahnuli darovatelja više nije udostojio ni pogleda, a ne daj Bože da ga je ovaj poželio pogladiti! Kučni ljubimac se okrenuo i uvrijedeno zarežao: 'Pa nisi ti moj gazda!' I potom bi uzdignuta repa odšetao pod Betino krilo. 'Ah,' - smijuljila se Beti -ne mogu mu zamjeriti, premda je lišen svakog karaktera.'" "Tračevi su za majku bili pri samom vrhu negativne ljestvice." - vratila sam priču na početak. Zatim je slijedila ljubopitljivost. Ne zbog one Nemoj pitati da ne moram sla-gati več zato što je ispitivanje zadiranje u osobnost. Ne ispituj više negoli ti želim reči. 74 Tri točkice Kazat ču više ako mi se približiš srodnošču. Zabadanje nosa kamo ne treba nije ništa drugo doli neiskazivanje poštovanja. Tu smo se približili nametljivosti." "A tek prostačko guranje u prvi plan!" - nadovezao se Al. "Jasno da je onaj" - na-stavio je - "tko je slijedio Betine upute ostao kratkih rukava. U današnje je vrijeme nametljivost što se preimenovala u ciljanu prodornost jedna od najpoželjnijih vrlina. Ako imaš muda, čemu bi se ustezao od laktarenja! "Na izoliranom Kutelu" - nastavio je Al - "niste imali pojma što se dogada u selu." "Tu si se prevario." - demantirala sam ga. "Bili smo obaviješteniji i od samih Lje-skindolčana. Za to su se brinuli Lumir i Galja. Galja je izvještavala što ima novog medu mladima, a Lumir što se opčenito zbivalo u selu. Gutali smo te zgode i nezgode otvo-renih usta. Ako su ih pripovijedali Lumir i Galinka bile su novosti, a ako smo ih čuli od posluge bili su tračevi." Al se nakesio i kazao: "Ako je itko u tračevima bio potkovan i na tekučem, to je bio Lunko. Znao je sve o svakom, ali prije svega o Drvenjacima. Kako je preplitao ljudske priče s arboretskima, slušali su ga uglavnom s pola uha ili nikako. Ali kad je napustio boravište u šumi i zabrzao mimo seoskih kuča, Ljeskindolci su znali da se nešto loše dogodilo. I dok je hitao prema crkvi na trgu, Lunko je lupetao otprilike ovako, več prema tome što su slušatelji uhvatili: 'Kad ugasla sviječa posegne za upaljenom lunom, jutro se rodi naopačke. S nogama u zraku, prstima brodi po mraku. Krošnje su u zemlji, korijenje prema Suncu. Otvori se srce, rastvori na vrhnucu. Od miline se rastopi da te više nema, nači češ se opet gdje praskozorje drijema.' 'Što ovaj galimatias ima značiti?' - razbijali su glavu u selu. Ako se netko u šumi objesio za noge onda je jadnik još možda živ. Medutim, pokazalo se da se doklatareni beskučnik kojeg nitko nije poznavao objesio kako spada i da je na sprovodu izvan gro-blja bio prisutan samo Lunko. 'Pa da!' - uskipio je Lumir kao lonac pod pritiskom kad je to dočuo. 'Umjesto da pop tog bijednika bar poškropi' - prasnuo je - 'žurilo mu se s učiteljicom na rendezvous! I potom propovijeda: Ne obazirite se na moja djela večna riječi. Zatim bi romansu izmedu svečenika i učiteljice popratio vicevima na račun dugih halja pa iz smijeha iznova planuo u bijes. Lumirova srdžba na kler" - produžio je Al - "potjecala je još ih mladenačkih dana, kad je iz bogate očeve biblioteke izvukao knjigu "Sveta Inkvizicija". Očito je knjigu proučavao više po ilustracijama nego po poglavljima. Uostalom, što slikama jeze još pisanim mudrovanjem treba nadodati. Ne govore li sve te sprave za mučenje o na-dahnutoj mašti ušiljenih kapa? 'Da, sveta Inkvizicija!' - zaurlao bi pred ukučanima i nastavio rigati vatru: 'Zategni, privini, pritegni, zubac po zubac na kotaču strave pa če krivovjerac prije popustiti! Bude li se jogunio i vrištao Nisam kriv!ima tu još arsenala. Tri točkice 75 Samo dalje, ali pažljivo, da se ne prolije ni kap krvi! Od svega je najzanimljivije da su krivovjerci, baš nekim čudom, bili bogatuni!' - zaključio je Lumir udarcem šake o stol. Pritom mu nije bilo poznato" - dometnuo je Al - "jesu li i sve vještice bile bogatunke." "Uza sve to" - kazala sam nakon poduže šutnje - "otac je bio vjernik. Vjerovao je u život, a život je od Boga. Počeli smo s tračevima" - zabubnjala sam prstima po stolu - "pa me zanima kakve je novosti donosila u kuču Galja?" "Eh, Galja!" - razvedrio se Al. "Galja je imala usta puna ljubavnih priča. Razvrstavala ih je kao jabuke, po zrelosti. Zelene ljubavi, poluzrele kad počinju rumenjeti, i napokon zrele, vatrenocrvene ljubavi! Upravo ove posljednje zaokupljale su svu njezinu pozornost. Stoga nije čudno da joj je od svih pet prstiju bio najgibljiviji prstenjak na koji če joj zaručnik nataknuti prsten. Gibljiv je i danas u poznim godinama pa zato Zefko ne kaže u vjetar kad veli: 'Da ja umrem prije tebe ti bi več sutradan našla novog muža!'" 34 "Ma nije moguče!" - razrogačila sam oči kad mi je Alarik uručio orhideju. Inače od ljubitelja prirode dobivam drač, razno šiblje s bobicama koje usput ubere u parku. "Pa je li 8. mart ili nije?" - nasmijao se uglovima usana. "Izvoli, sjedni!" - hitala sam podebljati njegovu sjedalicu još jednim jastukom jer znam da pati od hemoroida. "Znaš kako je," - glagoljala sam - "prijat če starim kostima." "O čemu ti govoriš?" - prostrijelio me Al laserskim pogledom. "U reeedu!" - prihvatila sam. "Onda ti dodatni jastuk ne treba!" Pa sam ga počela izvla-čiti ispod Alove zadnjice. Presavio se u struku i pritom su mu iz raskopčane košulje provirile sijede malje. Ruke su mi časkom onemočale, vid mi se nakratko zamutio od kovrčavih dlačica na prsima. Atavizam na djelu, privlačnost iskona, Striborova šuma po kojoj lutaju fantazije. Zna macho za moju slabost, svatko žudi za onim čega nema, a mene priroda nije obdarila dlačicama. Zna samodopadni vrag pa se stisnutih usta guši od smijeha. "E, pa nečeš!" - ubrzo sam se pribrala i naglim pokretom iščupala dupli jastuk ispod njegove stražnjice. "Evo ti!" - klopila sam ga po tintari. "Pa se smij do mile volje!" Istrgnuo mi je jastuk i vratio udarac, povuci-potegni, nek' poleti perje, medutim u jastuku je spužva, lijevo-desno, gore-dolje, navlačili smo jastuk i mlatarali se po glavama sve dok presvlaka nije puknula po šavu. "Tako!" - okončala sam dvoboj. "A sad idem skuhati kavu." Dok je srkao vruču kavu Al se zapiljio kroz prozor kao da mu otamo dolazi nadah-nuče i počeo lupetati: "Upravo sam se sjetio jedne mlade dame dugih nogu što su u hodu lelujale iz uskih bokova, ponekad nesigurne, uglavnom elastične kao da je mišično tkivo zamijenila 76 Tri točkice guma, u mrežastim čarapama iz Trsta (tada se mrežaste čarape nisu prodavale na tržnici), s nogama što su kročile ulicama odskočnim zglobovima koji su razvlačili mrežu kao da su iz romboidnih rupa namigivali kapci i pozivali zamahivanjem trepavica. Bilo je naivaca koji su se u tu mrežu sapleli, ali ona je tražila onog koji če je prepoznati po ne-objašnjivoj bliskosti duša, koji če je prepoznati po istovjetnom mirisu čežnje kad pro-vidnost nekim čudom sudari dvije privlačnosti suprotna naboja i stopi ih u konačnost." "Ovo ti je neka morska priča." - upala sam Alu u riječ. Premda mi se nije svidala dopustila sam, s obzirom na orhideju, da pripovijeda dalje. "Dakle," - zacerekao se pripovjedač - "naša djeva, odnosno poludjevica iako nije bila djevica nije našla pjesnika. Uzalud je čeznula za onim koji bi je jednom za svagda razdje-vičio pjesmom o vječnoj ljubavi. Njezin lepršavi hod s izvijanjem listova premetnuo se u tumaranje. Pa ipak je i dalje skupljala razne muške drhatje i žmarce i stavljala ih u ručnu torbicu. Čim se zbirka popunila izokrenula bi torbu naopačke i zacvilila: 'Mene nitko ne voli. Premda me mnogi žele, mene nitko ne voli!'" "He, he, he! Jako smiješno!" - prekinula sam Ala jer me priča nekako nervirala. "Uostalom," - nije se dao smesti brbljavac - "dotična dama kao ni nitko drugi nije mogla živjeti bez ljubavi. Ako več nije našla pjesnika imala je u pričuvi uvijek nekoga tko ju je čekao raširenih ruku. Pa bi mu kazala: 'Znaš da te ne volim, ali možemo prijateljevati.' 'Možda češ me ipak, kad me upoznaš' - ustrajavao bi antipjesnik - 'zavoljeti.' 'Zavoljeti te neču, ali ti me svejedno čekaj.' - utješila bi ga djeva i izvela pred njim ples. Sljubljenih nogu, zaključanih pri dnu stopalom preko stopala i prekriženih ruku s dla-novima na ramenu, počela se izvijati od gležnjeva naviše kao neka ugrabljenica što se poniznošču želi iskupiti. Pritom joj se bespomočnost zrcalila u sivoplavim očima što bi svako malo zirnule na gledatelja i provjeravale kakav efekt postižu. Efekt je pak uglav-nom uvijek bio isti. Malo je onih koji bespomočnost ne žele zaštititi." "Baš me briga za nekakvu izvitoperenu namigušu!" - presjekla sam Ala. "Povrh svega, uopče se ne uklapa u naš kvaziroman!" "Misliš?" - pogledao me ispod oka. I dodao: "Upoznali smo je kod Save kad se srela s gavranom!" "Nemam komentara!" - ustala sam da ispratim orhideo-kavalira. Mirišu li uopče orhideje? 35 Ima dana kad s Alom nije lako. To su dani kad iz sveg grla ori divna pjesma Ima dana kada ne znam što da radim. I takav dan je dan današnji. Al je smrknutim pogledom pretraživao po kuhinji, gdje se osim sviječnjaka i mirisne lampice na radijatoru i nema Tri točkice 77 baš što vidjeti. Zaustavio se na košarici za voče, ne na ogromnoj košari s bilješkama, več na košarici za voce u kojoj umjesto limuna držim pristiglu poštu, reklamno smeče i kameno jaje što mi ga je jednom zgodom podarila Maša. Uhvatio je kameno jaje i stao ga valjati po rukama. A meni je uto palo na pamet kutelsko Uskrsno jaje. "Znaš li ti" - željela sam ga potaknuti na razgovor - "kako je izgledalo bakino uskrsno jaje?" "Ne zanima me." - frknuo je Al. "E pa, kad te ne zanima" - dočekala sam ga - "onda ču ti ispričati. Uskrs i Božič" - započela sam - "bili su na Kutelu prave svetkovine na koje se pripre-malo tjednima unaprijed. Od svega je pak najčuvenije bilo uskrsno, ni manje ni više, nego nojevo jaje koje je baka servirala usred francuske salate na velikom, srebrnom pladnju. Danas kad oko nas niču farme nojeva, nojevo jaje je tek poveče ptičje jaje a ne neka atrakcija. Ali tada, prije Drugog svjetskog rata, kad su nojevi tutnjali isključivo po afričkim savanama, kuhano nojevo jaje što se kočoperilo na ovalnoj tacni bilo je ravno senzaciji. Djedovi i bakini gosti po Lumirovoj lozi, gradska gospoda, zinuli su u uskrsno jaje kao da ih je uročilo i časkom zaboravili na kopuna, slastice od marcipana, jarebice i fazane, i dok su srkali aperitiv jaje se nije udvostručilo ili nestalo, ni blef ni trik, uskrsno jaje je i dalje bilo na pladnju i nametalo se kao čudo na svečano postavljenom stolu." Al nije ni trepnuo pa sam nastavila: "Baka što je s ljubavlju prihvatila Beti otkrila je majci mnoge sladokusne recepte, osim naputka za nojevo jaje. 'Možda jednom' - tajno-vito se izvlačila dok je Beti cvrkutala oko nje - 'jednom, ali svakako prije smrti.' - odgo-varala je baka i odgadala, sve dok nisu došla vremena crvenog režima kad se pod vlada-vinom proletarijata urušio stari poredak i kad više nitko nije mislio na nojevo uskrsno jaje. Iza bake ostale su dvije kuharice, jedna tiskana sa svakodnevnim receptima, a druga pisana bakinom rukom, gotovo raspadnuta, povezana vrpcom zavezanom u čvor. Tu su bile finim, ukošenim rukopisom ispisane samo natuknice kutelskih specijaliteta. Niti jedan potpuni recept, samo nagovještaji kao podsjetnici, jer ono glavno držalo se u glavi i prenosilo usmenom predajom. Listajuči rukom pisanu kuharicu Beti se nadala da če neg-dje pronači barem šifrirani zapis za nojevo jaje. Zavirivala je ispod korica, iščitavala izme-du redaka, ali receptu ni traga. Otad više nitko nije vidio ni umio spraviti uskrsno jaje." 40 Prije nego se pojavi Al počela sam kopati po brdu papirudije ne bih li pronašla Galjinu priču o izbjeglištvu pa da tu temu stavimo ad acta. Medutim, priči ni traga. A koliko je samo Zefko visio Galji za vratom, jer se rok predaje svakim danom skračivao. Najzad je Galja sjela za stol i opisala tegobni bijeg preko granice u Hrvatsku, gdje smo 78 Tri točkice proveli četiri izbjegličke godine dok je svijetom pustošio rat. Sječanja na te dogadaje objavljena su u godišnjoj ediciji Saveza boraca antifašista, čiji član je od osnutka Zefko. Sa šesnaest godina Zefko je krenuo u partizane i završetak rata dočekao kao zaroblje-nik u Mauthausenu. Od tada do danas skupljaju se jednom godišnje veterani i odlaze na mjesto stradanja pokloniti se žrtvama. 'Prije si pisao samo govorancije' - puše Galja Zefku za vrat - 'a sad, kad je večina boraca pomrla natovarili su ti i svu organizaciju puta. Umjesto da razmišljaš o popravcima po kuči - krov, krov zove! - ti pored ostalog pišeš pozivnice, odgovaraš na poštu, da o telefonima što mi zvrndaju nad glavom i ne govorim. Pritom me čudi da se broj boraca ne smanjuje. Naravno, sad se skupljaju ratni drugovi iz cijele bivše Juge.' 'Borili smo se za pravednu stvar!' - kratko ju presječe Zefko. 'Pravedna stvar, da pravedna stvar!' - sikče Galja. 'Pravedna je stvar što su te po-slije našeg vjenčanja u crkvi izbacili iz partije!' 'Pobijedili smo fašizam!' - lakonski zaključuje Zefko i odlazi u svoj kabinet. 'Da!' - viče Galja za njim. 'Ti nisi gradio karijeru na partizanskim beneficijama. Sve što imamo stekli smo krvavim radom da bi na kraju dogurao do svučilišnog profesora. Pritom si zaboravio da sam ja bila udarnik na prugama Brčko-Banoviči i Ša-mac-Sarajevo. Ali zato su mi odbili stipendiju jer su nas držali kulacima. A ono što ti dosad nikada nisam rekla (otvara Galja vrata kabineta) je to da sam i ja s 12 godina bila partizanski kurir. Tada smo još imali ideale.' "Skrati priču!" - opomenuo me Al, valjda u strahu da ne zabrazdim u komunizam. "OK. 1941. Etničko čiščenje. Žitelje ljeskindolske ravnice u Njemačku, a njemačke obitelji u slovenske domove. Naravno, Lumir bi mogao ostati na Kutelu jer je savršeno znao njemački, a takvi ljudi bili su potrebni okupatorskoj upravi. 'Štooo?' - urlikao je Lumir po kuči. 'Ja, da ču švapskoj čizmi služiti?! Nikada!' Ja sam se pak s nepune četiri godine čudila čemu takva strka i zbrka. Pa sam uhva-tila usplahirenu majčicu za ruku i kazala: 'Prije nego dodu po nas, svi se možemo po-sakrivati u krošnji kestena. Tko če nas tamo tražiti? Ako se ti ne možeš pentrati, ja ču ti pomoči. Kad vide da u kuči nema nikoga jednostavno če otiči, a mi čemo se vratiti.'" Al je zamahnuo rukom i kazao: "Odjednom omrznuti švapski ipak je Lumira bez-broj puta izvlačio iz nevolja. Zasluga za to svakako ide Lumirovu ocu koji je svojim instrukcijama djeci temeljito utvrdio gradivo. Postrojio bi kčer i sinove po starosti i svakom zadao odredenu deklinaciju. Tako je Lumir na njemačkom sklanjao glupi magarac, sestra blesava guska, a Vir nadobudni glupan, s tim da su se prema nahodenju sintagme izmjenjivale. Buduči da se nisu smjeli pomaknuti s mjesta, ukopani u stavu mirno, pljuske su izbjegavali samo najsavitljiviji u struku. Za svaki krivi padež ili član Tri točkice 79 der, die, das pljuštale su zaušnice, a neke su i promašile, ukoliko se učenik brzinom munje pravodobno izmaknuo gornjim dijelom tijela." "Meni se pak svaki put tužilo kad je otac u izbjeglištvu spominjao starog slugu. 'Povedite me sa sobom, gospodine!' - bacio se pod očeva koljena. 'Uzmite me sa sobom, gospodaru! I dalje cu vas vjerno služiti.' Lumir ga je podigao i zagrlio: 'Tebi se ovdje nece ništa loše dogoditi. A ja odlazim u nepoznato. Niti sam gospodin, niti gospodar, sve što imam na ovim je zaprežnim kolima.'" "Skrati!" - zarežao je ponovno Al. Očito pada atmosferski tlak. "OK. Evo, u najkracim crtama. Dakle, kad se prisilno preseljavanje zahuktalo Lumir je grmio po kuci: 'Najprije treba spašavati djecu!' U pomoc je smjesta priskočila majčina sestra koja je bila udana u Zagrebu. Organizirala je kurira koji je Galju, Filka i mene dočekao na željezničkoj stanici u Topolovcu i isporučio nas teti u Zagreb. Teta nas je dočekala raširenih ruku i utješila riječima: 'Ubrzo cete se ponovno sresti s tatom i mamom. Čim se skrase. A do tada, kod mene ste kao u vlastitoj kuci. Ujedno je, preko svojih poznanstava, pronašla Lumiru privremeni posao kod jednog zagorskog vlastelina. Nakon vijesti da su djeca na sigurnom, na put neizvjesnosti krenuli su i roditelji. Zbog krave koja je bila privezana na kraju teretnih seljačkih kola Lumir je morao usporiti vožnju. I dok su se kravljim ritmom dotruckali do granice otac je ustanovio da su zakasnili. Granicu su vec zaposjeli naoružani njemački stražari. 'Ako te netko što priupita' - obratio se potiho Beti - 'ti se pravi mutava jer ne znaš na njemačkom ni pisnuti. Ja cu govoriti.' Beti je kimnula i preko bujne plave kose navukla seljačku maramu. Pregovori sa stražarima završili su čašom prvoklasnog vina koje je Lumir držao u demižonu do nogu. 'Obrlatio sam mamlaze' - pojasnio je potom Beti - 'da smo naturalizirani plavooki Nijemci koji idu trbuhom za kruhom.' Prošli su mjeseci dok nas teta nije ponovno okupila. 'Sad je vaš tata dobio novi i, nadam se, stalni posao. Bit ce upravitelj dvorca pa cete jako brzo zagrliti roditelje.' I tako se Lumir zaputio na dogovor s vlasnicom. Ne u dvorac nego u prostrani stan u gradu V. gdje je dotična dama boravila. 'Ah, to ste Vi.' - dočekala ga je nakon rukoljuba postarija lady razbarušene kose. 'O Vama sam čula sve najbolje.' - nastavila je, posjedajuci pridošlicu u veliku baršunastu fotelju. 'Izmedu ostalog,' - zažmirkala je -'na neki smo način i zemljaci. Naša pradomovina je Bohemija.' 'Ano!, Ano!' - uskliknuo je Lumir s olakšanjem. Pa su neko vrijeme razgovarali na češkom, a zatim je polupla-vokrvna dama prešla na posao. 'Premda se nimalo ne razumijem u prihode i rashode' - započela je - 'želim da skrb oko dvorca i imanja preuzmete Vi jer mi se čini da me sadašnji upravitelj potkrada. Pa ako me vec netko potkrada, bit ce mi draže da to čini svoj svome.' 80 Tri točkice Lumir nije ustao več skočio kao oparen. Pritom se fotelja odsrtugala po parketu i maltene prevrnula. Zgužvao je neotvoreno pismo-punomoč i stiskom napola smrvio pečat te riknuo: 'Ja nisam ni lopov, ni tat!' 'Smirite se! Čemu uzrujavanje? Sjednite. To ja pričam sama sa sobom.' - glagoljala je dama raskuštranih uvojaka. 'Kao što vidite,' - nastavila je pomirljivim tonom - 'živim u ovom stanu a ne u dvorcu. Tu smo samo nas dvoje. Ja i moje drugo ja, pa uz čaj brbljamo zajedno. U dvorcu pak ima i drugih glasova. A ja buku ne podnosim. Tek toliko da znate da sam vas opomenula. U zamku se, naime, u nočima ponekad čuje zveket lanaca, a lance nitko nije vidio.' Lumir što je bio več dovoljno smeten daminim podvojenim ja - jer što ako ga jedno ja primi, a drugo ja otpusti - napokon se nasmijao: 'Milostiva gospodo, ja u duhove ne vjerujem. A što se posla tiče, krajem svakog mjeseca slat ču Vam pismeno izvješče o poslovanju.' Vlasnica dvorca poravnala je zgužvano pismo i uručila ga novom upravitelju. Po-ljubac izmedu prstenja i razgovor je bio gotov. Sljedečeg dana, u kancelariji dvorca, Lumir se sastao s dotadašnjim upraviteljem. 'Ne želim zavirivati u nikakve knjige,' - kazao je prilikom primopredaje - 'zanima me isključivo postoječe stanje. Od današnjeg dana odgovarat ču za ono što je u ovom času zatečeno. Stoga Vas molim da se primimo posla.' 'Svakako!' - složio se bivši upravitelj, dr. E. i dometnuo: 'Clara pacta, boni amici.' Lumir koji se naslušao sličnih sentenci od svog oca je pak odgovorio: 'Prije svega, čisti računi, a za prijateljstvo čemo lako.' Obilazak imanja i inventura gospodarskih zgrada trajali su cijelo prijepodne, a Lu-mira je najviše zanimao stočni fond. Kako se stvarno stanje u mnogome nije poduda-ralo s doktorovom evidencijom, Lumir je svaki manjak bilježio u notes. 'Kod Vas stoji' - obratio se Lumir doktoru - 'da pored bika ima dvanaest krava. Medutim, nabrojao sam ih deset. A ova jedanaesta' - pljesnuo je kutelsku muzaru po butini - 'je moja.' 'Meni je ovoga dosta!' - uskipio je bivši upravitelj. 'Ja sam doktor prava, a što ste Vi? Uostalom, u gradu imam parnicu!' 'Samo malo!' - zadržao ga je Lumir. 'Još nismo ni zavirili u unutrašnjost dvorca.' U prizemlju do ulaznih vrata stajali su savijeni tepisi i dva sanduka srebrnog po-suda. 'A što bi ovo trebalo značiti?' - pretvorio se Lumir u inspektora, odmatajuči perzijske tepihe. 'Pa i sami vidite kakva su vremena!' - prekipjelo je fiškalu. 'Neke dra-gocjenosti namjeravao sam za gazdaricu pohraniti kod sebe. Zar niste čuli za provale i pljačke?' Lumir je zazvao sluškinju i naložio da se sve stvari vrate tamo gdje su bile. Iako popisivanje interijera nije dolazilo u obzir, Lumir je svojoj sunarodnjakinji pri- Tri točkice 81 vremeno spasio bar tepihe i srebrninu, sve dok nakon oslobodenja na vlast nije stupio proletarijat. U prizemlju je bila kancelarija, stan za upravitelja i prostorije za poslugu. 41 Naravno, Al i ja ne bismo se uvijek iznova ponavljali kad bi gradivo bilo savladivo. Da gradivo nije borba s nepredvidljivim ishodom svaka rasprava ostala bi bespredmet-na i suvišna. Ali borba za Boga, kako mu se približiti, sveudilj traje, kao nikad dokončana simfonija što bruji svemirom. Njezina harmonija je vjernicima zvanje, a njezini disonantni odjeci bogotražiteljima izazov. Otkako se znamo Alarik i ja govorimo o Bogu, vrtimo se oko središnjice, oko same srži života i tako mu se udaljavanjem približavamo. Od malih nogu opsjedala nas je tajna, srce nam je trnulo u treperanju što je onkraj zavjese, iako je sve oko nas tajna, od makro- do mikrokozmosa u čije se postojanje i funkcioniranje zadubljuju i poniru znanstvenici koji poslije svakog novog otkriča nabasaju na novu nepoznanicu, pa se postavlja pitanje je li naš svijet uopče spoznatljiv i u materijalnom što prelazi u nematerijalno, gdje se krije ključ neodgonetke, dodir s duhovnim, prepreka koju ni najsavršeniji instrumenti ne mogu izmjeriti, sveinteligencija unutar Sveegzistencije, nedostupna razumu, tajna nad tajnama, što se objavljuje kao vrhunadnaravni tvorac vidljivog i nevidljivog, Bog, koji je ugradio djeličak svoje nepromjenjive esencije u čovjekovu dušu i time joj prema srodnosti, povrh slutnje, ustupio i moč spoznaje, Čovjekoljubac, koji želi bez prestanka s čovjekom komunicirati s ciljem da ga nakon svih koprcanja i zabluda ponovno privede k sebi. Razmišljamo o Bogu u trenucima, satima i danima, kad mu prestanemo slati lju-bavna pisma, ili nam se pisma ispisana škrabotinama i crnom tintom vračaju s nazna-kom: Primatelj nepoznat. I tad mozgamo jer gubimo povjerenje u sebe, bez oslonca dušu nam rasloje tjeskobe i porazi pa se nademo na ispodlokanom tlu, bez temelja i uporišta, uvijek nanovo nezaštičeni na brisanom prostoru, na stranputici zaborava tko smo i komu pripadamo, na izglajzanom putu, gdje nam se pridruži glagoljivi suputnik, majstor riječi, napasnik i zlotvor, uništavatelj nade s mnogo imena, najčešče preodje-ven u strah pred budučnošču koji relativizira postojanje ili huška na otpor i tad mi, nas dvoje malovjernih, zavapimo: 'Bože, zašto si nas ostavio?' "Unutar okvira zadanosti" - prozborio je Alarik - "vjera je proces. Vjera nije nešto statično, a kamoli ustajalo več permanentna budnost nad mislima, htjenjima i postup-cima, a tebi i meni prečesto ispari iz uma naša malost pa podlegnemo egocentričnom ranjavanju, ili nas podjarme brige pa se prepuštamo čemernom neizlazu, ili dopuštamo 82 Tri točkice da nas zavede jeftini cinizam u donošenju paušalnih sudova i tako svakodnevno sitno klecamo i padamo. Ako ne čenimo zlo, ne opravdava nas opča dobrohotnost, jer to nije mlakost, več nemar spram sebe i drugih, eskiviranje i ugadanje sebi. Monaška crta naših karaktera sili nas u povlačenje i čuvanje začahurenog mira koji nije mir od Boga, več ljudski nemir. Ljudski mir-nemir" - nastavio je moj sugovornik nakon poduže pauze - "je bijeg pred rastrojstvom u nama i u svijetu ne bi li se u tišini ublažila neimaština u duši. Mir od Boga je pak utvrda sveimanja i blagostanja. Ljudski mir je kula od karata, Božji mir je kula od temeljaca. Ljudski mir-nemir je prošupljenost usredotočenosti na sebe koji nema što ponuditi, Božji mir je ispunjenost preko ruba što se široke ruke razdaje. Ljudski mir-nemir opaža ljudske mane, Božji mir vidi Čovjeka. Ljudski mir-nemir uzmiče i sklanja se pred nečovječnošču, Božji mir se susreče s ljudskošču. I taj susret je susret s Bogom koji je svoju božansku ljudskost dao za čovjekovu božanskost. Umreženi smo u Božje ustrojstvo i Stvoritelj koji nas poznaje po imenu zove nas ponaosob kad potrgamo njegovo tkanje. Ono što učenjaci nazivaju paradoksom, u vje-ri je Božja intervencija. Ono što u znanosti odskače od očekivanog i logički predvidlji-vog, u vjeri je milost. Ljubav iznad pravde, dar bez zasluge. Nemoguče postaje moguče, uzročnost otpada, posljedica je spoznanje." Alarik je utihnuo, zanijemio do odsutnosti, muk se raščistio u kristalno ozračje iz kojeg su izronile mračne sjenke moje mladenačke prošlosti, fleke na duši, kad me patnja nije učila poniznosti več me gonila u ralje protivljenja. Dotad mi nitko nije rekao da me Bog želio i volio prije mog postanka i ja sam odbijala patnju kao nepravdu što su mi je kao uteg oko vrata objesili drugi i vikala: 'Bože, gdje si?!' Otresala sam muku s ramena, a muka me sve dublje sabijala u zemlju; Bože, gdje si? Umrtvljeni su mi udovi i čine me nepokretnom; gdje si? Zurila sam u nebo i govorila: 'Zašto si me odbacio? A ako nisi, kako ti se ovako zakinuta i okljaštene ljepote mogu svidati? Kamo se ovako ružna i ovako nevoljena mogu zaputiti? Ne želiš me posrnulu, a ja bez ljubavi ne mogu živjeti. Ako ne zaslužujem' -mrmljala je divljačka oholost što se izokretala u autoagresiju i želju za kaznom - 'neču Te ni moliti.' Tim više što mi je onaj koji poznaje moju nepostojanost drobio u uho zimzeleni apokrif: Možeš se ti iskobeljati i bez njegove pomoči. Dug ti i ovako ostaje, koliko god se kinjila krivicom. Što te priječi da si priuštiš njegov dar - slobodu izbora? Jesam li zato izazivala svoju nemoč ne bih li uvidjela da mogu bez Božje potpore? Umišljala sam da sam lomljiva poput pjene, a ispalo je da sam tvrde šije. Čim sam se rogoborenjem odmetnula, smatrala sam da je kazna izgona dovoljno upečatljiva. Bo-ljelo je boljelo, da su mi trnuli zubi. Boljelo kao da me bičem oplazio oko gležnjeva i ispunio usta gorčinom. Tri točkice 83 Kao voda razlih se, sve mi se kosti rasuše, srce mi posta poput voska, topi se u grudima mojim. Grlo je moje kao crijep suho i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. Psalam 22 Ni tada mi Bog nije okrenuo leda. Uvijek s licem prema meni. Zato ne znam što je straga izvezeno na Njegovu plaštu. Prešutjet sam htio, ali kosti mi klonuše od neprestana jecanja. Psalam 32 Alarik se prenuo iz zadubljenosti i prostrijelio me pogledom. "Dolaskom Emanuela" - naglasio je - "sklopljen je Novi savez koji vrijedi do kraja svijeta i babilonski princip taliona se preinačuje. Ne traži se više oko za oko, ni zub za zub. Ne traže se više žrtve paljenice da mirisom Bogu budu ugodne. Ne traže se žrtve prinosnice. Ni droba, ni plečke od junca ili ovna. Ni jarčeve žrtve okajnice. Ne traži se više krv za krv, ništa pokvarljivo što podliježe raspadanju. Ništa više od tijela, čak ni od zjenice, sve dok nije prinesena bogoljudska žrtva za opravdanje ljudskih prijestupa. Otad se uspostavlja novo načelo koje glasi - Ljubav za ljubav. Ljubav je nepobjediva snaga što mimo htijenja poražava neljubav. Ljubav je istoznačnica za praštanje, čije se izvorno značenje poistovječuje sa slobodom. Tajna nad tajnama dovijeka ostaje, ali je zato Isus Krist sveprisutan u tajni otaj-stva. 42 'Što čemo, bako?' - oslovio me mladac iza štanda na placu. Još neki dan istog bih trena ispalila: 'Zar smo nas dvoje u nekom krvnom srodstvu a da ja to ne znam?' Ili, kako se snašla moja poznanica odgovarajuči na isto pitanje: 'Kad bih ja bila Vaša baka Vi biste bili gospodin!' "Prilično neotesano!" - namrštio je Al obrve i dometnuo: "Trebao je bar reči 'Što čemo, bakice?'". 84 Tri točkice "Nego što, strikane!" - klopila sam Ala po ramenu pa smo se počeli smijati. Hiho-tali smo se kao blesavi, a bome smo itekako znali kome i zašto. "Jesi li pronašla Galjinu priču?" - upitao me Alarik čim je otpio prvi gutljaj kave. "Nisam." - slegnula sam ramenima. "S obzirom na tvoj šlamperaj" - frknuo je - "to me i ne čudi, pa čemo se osloniti na naša sječanja." "Pričaj!" - ponukala sam ga dolijevanjem kave. "Dakle," - započeo je Al - "akcija: preseljenje. U ogromnim škrinjama na zaprež-nim kolima truckali su se i uljani portreti Lumirovih predaka i Betina violina. Dok je Beti uoči bijega zamatala portrete muževih praroditelja i stričeva, Lumir se zaputio u spavaču sobu i zastao pred povečanom fotografijom s vjenčanja u izrezbarenom tasto-vom okviru. Promatrao je ženino lice, zgoditak svog života, punokrvnu ljepoticu koja ga je dvaput otklonila, Betino lice što se osmjehuje s bijelom čipkastom čarlston kapi-com što je čedno skrivala njezinu bujnu kosu, u bijelom svilenom kostimu, s niskom perli oko vrata i prebačenom srebrnom lisicom preko ramena. Fotografija s vjenčanja do koje Beti nije držala podsječala ju je tek na pogrešan korak, prešutni promašaj i zatvor, a s vremenom kako se moda mijenjala postala je čak i smiješnom. Usporedno s vremenom tekao je i njezin tegobni brak i jednom se ipak - kad ste poodrasli uskliknu-li: 'Kako si lijepa, majko, na ovoj slici!' - izjasnila: 'Da se bar tako glupavo ne smijuljim.' E sad," - nastavio je Al - "Lumir je tu sliku pažljivo zamotao u plahtu da bi je kasnije objesio na najvidljivijem mjestu gostinske sobe u dvorcu. Sav ostali razmještaj prepustio je Beti. Ona je bila privremena gospodarica dvorca, a on privremeni upravitelj dvorskog imanja. Od privremenosti što se razvukla več u četvrtu godinu Lumiru je bujalo srce za Kutelom, a Beti za mirom. Medutim, u ratnoj privremenosti vrijeme ne teče linearno ka zamišljenoj budučnosti, jer je budučnost stalno prisutna u sadašnjosti. Premda sastavljeno od krhotina, ratno vrijeme, razudeno nasiljem, razderano grmljavinom topova, prošupljeno rupama granata, osovi se i teče vertikalno kao neka hazardna igra providnosti. To više nije vrijeme več nada u život. Ma kakav život, nada u posljednji trenutak - skamenio se Lumir kad mu je oštrica noža dotakla grlo. Čas prije začuo je Betin krik, upravo kad je protivnika u hrvač-kom nadmetanju presavio da ga obori. Vršak još nije zasjekao meso, samo se koža oko udubine ispod Adamove jabučice kružno smežurala kao neki gadno sraščen ožiljak. Krikom - Nož! - trenutno je razlabavio ruke oko oficirova struka i pritisak sječiva je popustio. Borci su se razdvojili, a zatim se Lumir pitomo i preko volje nasmijao. 'Ra-zumije se da ste Vi jači!' - lupio je njemačkog oficira po ramenu. 'A k tomu ste i mladi! Pobjeda je Vaša!' Uto su dva njemačka svjedoka strpala uperene pištolje u futrole. Tri točkice 85 Nož pod grlom, grč koji zaustavlja dah, trenutak života prije smrti kao da je udah-nuo otrovni plin što mu se žmarcima razmilio tijelom, smrt i strah, strah i smrt u jed-nom su život, nagon za preživljavanjem. I tako je Lumir još jednom lupio njemačkog oficira po drugoj plečki i potvrdio svoj poraz: 'Da, Vi ste snažniji.' Proklet da je Bumbarov let koji ga je zamalo stajao glave. Da mu Lumir nije i sam podlegao ne bi Švabu ni izazvao na hrvački dvoboj. Ali, potisnut u drugi plan, gotovo do nepostojanja, poražen i ujedno očaran strastveno uznositim sviranjem, htio je pred Beti izjednačiti rezultat, pa makar snagom svojih mišiča. Da, Beti je od svirke dugoprstog oficira gotovo skopnila, sjedeči nepomično u naslonjaču, pravila se da je ravnodušna, a oči su joj zaiskrile več od prvog poteza gudalom. Osupnut virtuoznim sviranjem, zadivljen mahnitošču melodije, Lumir je morao ustuknuti, dok su se njih dvoje, gudač i Beti, kao grom sa zemlje naelektriziranim snopom zvukova vinuli pod nebo. Kao da su gudača gonile pobijene mrtve duše, skupljene u jednog razdraženog bumbara što u letu traži izlaz. Od divlje svirke i Filku su se u uglovima razrogačenih očiju nabirale suze. A bumbar se i dalje vrtložio, živ i gotovo opipljiv, uskrsnut zvukovima violine. Zujanjem se bijesno zalijetao, mijenjajuči u oštrim kutovima smjerove ne bi li pronašao prolaz u slobodu. Bumbarov let, da Bumbarov let! Tako ga je najavio oficir stavljajuči Betinu violinu ispod brade. I kad je dupkom zvukovima ispunio prostoriju zatulila je sirena. Medutim, nitko se nije pomaknuo. Zamor bježanja. Tek trzaj, pobječi u sklonište ili ne. Sirena je utihnula, a u gostinskoj sobi se bez prekida sviralo u život, da ga se nadsvira ili prosvira. Svejedno želi li se gudač svirkom iskupiti ili smrti narugati. Njegova izvedba nabijala je ozračje prkosnim pouzdanjem i dok je trajala, muzika je usisala i poništila vrijeme, a u bezvremenu nestalo je svakog neprijateljstva suprotstavljenih strana. Na okupu su se, nepredvidljivim spletom okolnosti, našli samo ljudi. Sumrak. Lumir i Beti zagrljeni stoje na trijemu i zure u podnožje dvorca, gdje se na prostranoj ledini tabore neprijateljske vojske. Ni jeke od konjskog topota, ni logor-ske vatre, ni zveckanja oružjem. 'Prošao je dan,' - zaustio je tiho Lumir - 'ali nikad ne znamo što nam nosi noč, a ti si meni danas spasila život. Spasila si mi život jer u žaru pobjede nisam ni primijetio da je Švabo izvadio nož.'" "Tek za večerom" - prisjetila sam se - "kad se Lumir uvjerio da osim najbližih nema nikog u blizini, na površinu je izbila proživljena strava što se praznila urlanjem za stolom. 'Dok su kusali za našim stolom' - počeo je škrgutati - 'morao sam se izmotavati i dovijati kako nemam pojma gdje su partizani. Znam koliko i svi. Da su u šumama. A ja sam obiteljski čovjek. Izbjeglica u privremenoj službi. Zaokupljen familijom i brigom za imanje. Odakle mi onda vremena da se bavim politikom? Ali da su njuškali po kancelariji...' - odjednom se zagrcnuo i nakratko zastao. Srečom je neki dan predao 86 Tri točkice vlasnici potvrdu o oduzetim posljednjim kravama što ih je partizanski kurir odveo u nepoznatom smjeru. Ali jednu muzaru ipak nisu pronašli. Da bar za djecu bude mlijeka! 'Stale, svinjci i hambari se prazne!' - vikao je za stolom. 'Ali nečeš više dugo, krvožedni Führern!' - zagrmio je da smo glavama poniknuli u tanjure. 'Bježite na svim frontovima!' - povisio je glas u urlik. 'Izmiče vam tlo pod nogama! I partizani vam stežu omču oko vrata! Evo vam Blitzkrieg! Njime ste, doduše, progutali pojedine zemlje,' - stupnjevalo se kričanje - 'ali vam zato Drang nach Osten nikad neče proči! Dat če vam Rusi kao Napoleonu po repu i bježat čete kao zečevi Drang nach Berlin! Zar brkati maler ne skuplja več i djecu, kao nekoč križari?! Za Kanonenfutter! Da se krvopija napije i njihove krvi! Sve za Führera! Sve za Treči Reich! - tresnuo je šakom o stol. U kratkom predahu, umrtvljeni i pogureni od dernjave, čekali smo nastavak. Nikad se ne zna. Možda če Lumir kao neki dan početi oponašati Hitlerov govor naciji? Kriještanje na njemačkom bilo je tako uvjerljivo kao da je pred nama podignutom šakom mahao sam Führer. U tome bi se Lumir mogao mjeriti sa svakim cirkuskim imitatorom. Dogadalo se da je predstavu završio i sanjivim pjevušenjem Lili Marlen. Medutim, tada je nakon udarca šake o stol iznebuha utihnuo. Unezvjerenim pogledom preletio je prostoriju do kuhinje i potom se sotto voce obratio majci: 'Je li cura otišla?' 'Pa znaš i sam' - odvratila je Beti - 'da su joj uši napunili lancima što noču zveče oko dvorca. Stoga ne želi ovdje nočiti.' Lumiru je odlanulo. Zatim se sivim, zapovjednič-kim očima zapiljio u Galju, Filka i mene. 'Da niste nikom ni pisnuli tko ovamo zalazi i o čemu se ovdje razgovara! Vi ste samo djeca, a i zidovi mogu imati uši. Srečom je djevojka što pomaže majci otišla. Čini se privrženom, ali nikad se ne zna tko je tko. Može se partizan presvuči u ustašu ili obratno! Stoga, šutite! Sutite kao zaliveni! Ako vas netko nešto priupita, odgovarajte: Ne znam. Ili: Pitajte oca ili majkn. Jaaasnoooo?!' I Galja što je sutradan trebala partizanskom kuriru predati pismo, prva je kimnula i kazala: 'Jasno!'" "Nakon što se izvikao" - nastavila sam - "otac bi se duševno obnovio. Stoga je mogao zaspati najčvrščim snom a da ga nije probudila ni grmljavina topova. Ono što nije izbacio na javi, ipak se produžavalo glasnim govorenjem u snu. I kad je Beti pred jutro začula 'Neka vrag nosi prodavača magle!' znala je da je iz njegovih snova izvjetrio i posljednji akord Bumbarova leta." "Za razliku od njega," - nadovezao se Al - "Beti je spavala kao na iglama. U huka-nju noči razabirala je šušnjeve, a izmedu toga prekapala po brigama i strahovima, sve dok ju san ne bi svladao. Medutim, te noči nikako nije uspjela usnuti. Na prstima je otapkala do vaše sobe, Filku i tebi izravnala skvrčena koljena, blagoslovila vam san, pa opet na prstima natrag. Kad je legla u bračni krevet mrki pogled violiniste i dalje ju je Tri točkice 87 uhodio, zavukao se pod plahte i zatim se razlio po njezinoj koži kao omamljujuca kupka milovanja bez tvarnih ruku, jedan samcati pogled prilikom ulaska oficira u gostinsku sobu, zastrt kao da ga je prigušio treci kapak što je priječio da žar izbije na površinu, nedvosmislen i ustezljiv, pritajeno izravan kao oštri pogodak od kojeg se Betino srce uleknulo, neka je, Beti je taj mrki pogled poznavala od rane mladosti i povremeno se grijala tim ugarkom, ali tada je, nakon zasljepljujuceg blijeska gudačevih očiju, još stigla primijetiti njegov letimičan pogled na fotografiju s vjenčanja. Otad nadalje njemački oficir se na Beti više nije osvrnuo, ali je slatkoca zatomljenosti ostala u neraspršenoj snazi koja doživljaj pohranjuje, za razliku od snage mišica koja ostavlja okus prolazne ništavnosti. Nije se osvrtao očima, ali se zato osvrnuo gudalom. Ošamucena glazbom, Beti je zapravo po prvi put čula kako može u rukama tog bljedunjavog Nijemca zvučati njezina osrednja violina. Ispod gustoce kompozicije brujalo je titranje alikvotnih to-nova, usporedna medumuzika kao treperava pratnja što je bojila glazbu tamnosvijelim nijansama, muzički chiaroscuro, sve dok se ispod i iznad nije stopilo u bjesomučnu ra-skoš zvukovnog vatrometa. Beti je sklopila oči kao da se utrnula s čarobnim korijenom ispod jezika. To je korijen što posreduje u razmjeni duša, a očituje se kao strujni udar što naletom prokrvi ne samo dušu vec i tijelo. Preplavjenost milinom prosijana kroz iluziju, a za Lumira ubod stvarne goričine, preplavljene nevjerom što se zbog nemate-rijalnih dokaza kao izvrnuta iluzija lako pobija i teško utvrduje." "Začudo," - prekinula sam Alarika - "otac se uopce nije uznemiravao oko prve majčine ljubavi što je buktala izmedu dvoje školaraca. Od susreta do susreta, od susreta do mimoilaženja, kad se mrki pogled momka poput sjemena zaglavio u Betinoj čežnji i prerastao u zametak koji se nikad do kraja nije razvio. Suzdržani i preponosni, stidljivi i prezaljubljeni, kočili su iskorak jedan prema drugome i na raskrižju putova ponijeli sa sobom nedozreli plod neugasle i neiskazane ljubavi. Godine su prolazile, Beti se udala na Kutelo, a Mrki pogled je u meduvremenu diplomirao i ostao živjeti u glavnom gradu. 'Još se nije oženio.' - doznala bi Beti svaki put kad se susrela sa školskom prijatelji-com. 'Kao da te čeka.' Najzad je ipak osnovao obitelj i to je bio - Zbogom." "Ne, to nije bio Zbogom!' - uskočio je Al. "Kad ste vec odrasli Beti je jednom prilikom spomenula pred Galjom: 'Htjela bih ga još samo jednom vidjeti. Onako izdaleka' - dodala je sanjivo - 'da me on uopce ne primijeti.' 'Pa to bar nije nikakav problem!' - priskočila je smjesta Galja. 'Živi u Ljubljani kao i ja, pa ti mogu upriličiti susret.' 'Ah, ne, ne.' - odgovorila je školarka nakon kraceg premišljanja." "Jednom zgodom kad sam bila u Ljubljani Galja je preda mnom rasprostrla dnevne novine. 'Gledaj!' - trknula me. 'Što da gledam? Što da tražim?' 'Listaj!' Okretala sam stranice i kad sam došla do osmrtnica Galja je kažiprstom zapiknula u crni okvir. 88 Tri točkice Pročitala sam zvučno ime i prezime i umah mi je bilo jasno. Galja je uzdahnula i rekla: 'Nadživio ju je deset godina.' I dok smo zurile u crna slova znala sam da u tišini odaje počast majčinoj prvoj ljubavi. Zatim je izrezala osmrtnicu i stavila je do pohranjenog čuperka majčine kose. Suspregnula sam se da nad čuperkom ne zaplačem, ali sam u tišini odala počast Galji." "Što se pak Lumira tiče" - privodio je Al priču kraju - "on tlapnjama školarke nije razbijao glavu. Njega su ugrožavali samo svih fela prisutni muškarci. Uostalom, blesan je onaj koji blago nije zgrabio, a sretnik je onaj što priliku nije propustio. 43 Kako smo Al i ja ustvari sumorni tipovi iako vani kotiramo kao zabavljači, dummer Augusti svoje vrste što se sprdaju na vlastiti a sve manje na tudi račun, a za stjecanje prijateljstva odnosno naklonosti nema bolje preporuke od ruganja vlastitim kiksevima i promašajima, odlučili smo da i za sebe zadržimo mjehurič smijeha. Zadatak našeg druženja trebao bi biti sat-dva igranja u vidu verbalnog loptanja, bez obzira na rezultat i broj pogodaka. Pogodak može i ubiti, ali to je rizik plesanja po užetu taštine ili rašči-ščavanja uvrnutih bolova. U neku ruku, u vjetar posijani l'art pour l'art. "O čemu čemo danas, druškane?" - dočekala sam Alarika. "Treba mi nešto što če me ispuniti. Nedostaju mi arboretske priče ili bar neka nepročitana pjesma. Ili neka knjiga koju nitko ne traži, o kojoj se ne govori, a potom se pokaže kao otkriveno blago." Alarik se časkom zamislio pa se domislio. "Mogu ti servirati kraj Balogove Pjesme za svaki dan što glasi otprilike ovako: ... I vidimo da smo život obukli naopačke, unutra lice, podstava van." "Naše igranje sastoji se u tome" - dometnuo je - "da razderemo podstavu i doče-pamo se lica." "Pa to svo vrijeme bezuspješno i radimo!" - uzviknula sam. "Ljuštimo svoja i tuda lica. Svoja hajde-de, ali u čemu je smisao ljuštenja tudih lica?" "U igri!" - začepio me Al. "Give me five!" - ispružila sam ruku i nakon zvučnog pljeska bacila pred suigrača tri smotuljka što sam ih sfrkala uoči njegova dolaska. "Izvuci! U smotuljcima su teme o kojima čemo danas razglabati, a odnose se na Kutelo, arboretske priče i dvorac." Al se smjesta latio posla i zaokružio dlanom povrh papiriča, kružio i kružio te usto dizao i spuštao dlan, lutrija, kao da se radilo o zgoditku života, sve dok ga nije privu-kao namagnetizirani smotuljak u sredini, zlatna ribica što ispunjava tri želje. Shodno Tri točkice 89 tome i njegovo lice poprimilo je dostojanstveno odmaknuti izraz pa je izvučeni papirič počeo pažljivo i usporeno odmotavati, kako več dolikuje šifri. Naškubio je usne i pri-tom izvijanjem obrva pleo upitne grimase. Uz neartikulirano mrmljanje približio je odmotani smotuljak nosu pa ga opet udaljio, kao da ne vidi dobro ili moj švrakopis ne zna pročitati. Najzad je temu počeo sricati pa se kod prvog od dva sloga predomislio i nastavio slovkati: "'D' kao ..." - ugrizao se za jezik jer sam znala kamo smjera. Savio me smijeh, ali se Al pogledom ispod oka htio još naknadno uvjeriti jesam li shvatila koja riječ na 'D' je naša prva asocijacija. "Idemo dalje! 'V' kao vucibatina. 'O' kao - o, ho, ho! 'R' kao rit, naravno Kopački. 'Aaa' kao podstavom izokrenuto ja. 'C' kao - Crkni, gluposti!" "Svaka ti čast!" - odala sam mu priznanje i prošla dlanom povrh njegovih maljavih prstiju. "Izvukao si dovrac, pa izvoli!" "Bio rat ili mir, ti i Filko tražili ste od malena čudesnost. Za tebe je več čudenje graničilo s čudesnošču, a za Filka je začudnost bila ravna bedastoči. (Uzdahnula sam. U čudenju je ostao djeličak moje nevinosti.) Vratimo se dvorcu!" - podigao je Al obrve. "Da je zjapio u ruševinama sasvim sigurno nikog ne bi privlačio. Medutim, podignut na brežuljku i vidljiv izdaleka, mamio je neokrnjenim pročeljem i parkom starih sta-bala sa stražnje strane što ga je dijelio od sela u dolini. Prilaz dvorcu bio je pak ureden kao da se svakog časa očekivao posjet stare dame. Izmedu dva prilazna kraka što su se kod trijema spojili u kameno stubište kačoperio se vrt sa cvjetnim lijehama o kojima se brinula Beti. Na dnu dvorca gospodarske zgrade i štale, do njih ledina, gdje su se u hitrim pokretima smjenjivale prijateljske i neprijateljske vojske. Čim bi otperjale, ti i Filko stuštili ste se niz perivoj, ka logorištu, u potrazi za čudom." "Eh," - upala sam pripovjedaču u riječ - "cupkali smo po toj izgaženoj i stoptanoj zemlji laganim nogama kao po čarobnom tepihu. Razgledavali i zavirivali na mjesta gdje su bili razapeti šatori, vrtjeli se oko ognjišta što su još tinjala, a ja bih se zapiljila u žeravicu, ne rastapa li se u njoj možda kakav zlatni prsten s čudesnim okom koje če vatra poštedjeti, prsten što ga je uoči smrti bacio u oganj mladi vojnik, a onome tko oko prstena pronade bit če podarena moč da vojnika-ljepotana oživi. I tako smo šarali po otiscima konjskih kopita u nadi da čemo pronači nešto čarobno što če nas čarobnošču sjediniti. 'Nije moguče da nitko nije ništa izgubio ili zametnuo, ili pak sakrio u duplji drveta, tim više jer su se vojske uvijek na brzinu spremale, gonjene oštrim zapovijedima. U toj žurbi ili strahu netko je mogao ispustiti i dušu što je u vidu grlice čučala na grani. Ili zaboraviti bar neki talisman.' - mozgao je Filko. Recimo, talisman u obliku bodeža s nepoznatom prošlošču koja bi mogla progovoriti 90 Tri točkice ukoliko bi se toplina drške od Filkovih ruku izjednačila s toplinom ruku prvobit-nog vlasnika. I tako smo njuškajuci logorištem uzduž i poprijeko nastavljali potra-gu. Umjesto dragog kamena ili bodeža pronašli smo, osim otpadaka, kakav u blato ukopani, zahrdali džepni nožic, polomljenu vilicu ili krezubi češalj. Medutim, nikad se ne zna. Uostalom, tko bi od potrage za duhom u boci odustao. Pa smo i dalje, kad bi se vojske povukle s poprišta, jurili na logorište. Doci ce jednom dan kad ce se naš trud isplatiti. Doci ce dan nagrade! I došao je! Taman sam ušiljenom olovkom koju sam maznula iz Filkove pernice počela kopati oko prozirnog zelenog stakalca od razbijene boce, zatučenog u zemlju. Stakalca što je virilo iz sasušenog blata kao dragulj i blijeskalo mi u oči. Srce mi je preskakivalo i pulsiralo od navale iščekivanja. Samo oprezno zašiljenom olovkom, da ga ne oštetim, pažljivo oko njega da ga ne okrhnem, nježno da ga ne ogrebem; otkopavala sam dragulj kad se prolomio usklik otkrivenja. 'Našao sam!!' - proderao se Filko. Na Filkova usta progovorio je milenijski Arhimed i ponovno uzviknuo Našao sam!Časkom sam utrnula pa odbacila vec posve zatupljenu i izglodanu olovku, zaboravila sam čak i na dragulj što se zelenkasto iskrio i poskočila iz čučnja uvis kao da su me odbacile opruge madraca. 'Što?! Što?!' - urlala sam u trku sto na sat i napokon zajapurena stigla do Filka. 'Štoooo?' - izdavila sam posljednjim dahom. Filko je kažiprst uperio u kup konjskih figa iz kojih se još pušilo, i da ne bi bilo dvojbi, potvrdio: 'Konjski drek!' Mlatila sam ga šakama sve dok nije prestao urlikati od smijeha. 'Moramo kuci!' - odjednom se Filko smrknuo i dodao: 'Otac samo što se nije vratio. Ako se u kočiji iznenada pojavi stici cemo prije njega ako prečicom nabrusimo pete.' Dok smo trčali popipala sam se oko vrata i odahnula - tu je! 'Tko zna zašto ti je kupio lančic?' - upitao je Filko. 'Za sedmi rodendan!' - odbrusila sam. 'Nevolja je u tome što ga prije spavanja moram skidati, a ujutro ga često zaboravim staviti. Iako sam navršila tek šest godina, otac je kazao: 'Kupio sam ti zlatni lančic unaprijed, za sedmi rodendan.' Ustvari me taj lančic žulja jer se bojim da cu ga izgubiti, tim više što me otac neki dan zaskočio pitanjem: 'Nosiš li moj lančic?' Zastidjela sam se i otrčala Slavi, djevojci što pomaže majci i zamolila je da mi ga stavi oko vrata." Alarik se počeo protezati i pucketati prstima. "Čini mi se" - promrmljao je - "da lančicu nedostaju još neke karike. Tiha večer, na primjer. Jedna od rijetkih tihih večeri kad vas je Lumir skupio oko stola. Sjedeci do Beti, s njezinom rukom u svojima, pogledao je djecu, svakog ponaosob." "Galja i Filko izdržali su pogled," - uplela sam se u priču - "a ja sam trepnula jer se na meni zadržao najdulje. Kao da je na mene stavio točku. Nenaviknuti na očev neočekivani mir, uzvrpoljili smo se prije nego je zaustio: 'Zar ne bi bilo lijepo kad biste dobili brata ili Tri točkice 91 sestricu?' Galja je uskliknula i zagrlila majku, a Filku i meni zastao je dah. Zar otac poslije mog rodenja nije obecao majci da sam ja zadnje dijete? 'Zar nakon mog umiranja' - za-drhtao je Filko - 'majka nije izjavila: Čemu na svijet donositi još jednog patnika? Što ako je dijete zle kobi jednom priupita: 'Zašto si me rodila?' Zar nije to pitanje pročitala u njegovim očima kad ga je otac krikovima i drmusanjem oživljavao dok je umirao od difterije?' 'Novi život čvršce bi nas vezao.' - začuli smo opet oca. Svoj pogled je ponovno zadržao na meni, a zatim ga spustio na lančic. Filko koji je promatrao sa strane odmah je shvatio. Čim je očev pogled kliznuo na lančic dobio je odgovor. Dakle, lančic nije dar za sedmi rodendan nego obična potkupnina! Zatim se otac digao, kao da želi protegnu-ti noge. Primio me u naručje i odšetao sa mnom do prozora. Okrenut ledima ostalima, šapnuo mi je u uho: 'Ako ti kažeš majci da ceš se prinovi radovati, ona ce te poslušati. Ti si njezina mezimica.' Usput mi je namjestio lančic i stavio kopču iza vrata. Lančic me gušio. Ponovno je sjeo do majke i u moje ime kazao: 'Malička ce se veseliti bebi, zar ne?' U njegovu pogledu što ga nije skidao s mog lica nije bilo ni zapovijedi, ni ukaza, ni prijetnje. Iz inače zastrašujucih sivih očiju sipila je plavičasta blagost, skrušena kao mo-lba koja kleči. 'O, majko moja, majčice!' - bacila sam se majci u zagrljaj i kroz šmrcanje procijedila: 'Veselit cu se djevojčici.'" "A ta djevojčica" - zaključio je Al - "ugledala je svijet osam mjeseci kasnije. Što se pak lančica tiče, još se nisu posložile sve karike." 44 Kako stari, Alarik se drži kuce kao krt podzemnih rovova. Izroni tek kad grane Sunce, a sad se upravo proljetno zelenilo razlistalo. Necu mu dozvoliti da zasjedne u kuhinji vec cemo se odmah otpremiti na Savski nasip. "Ma, što ce mi Savski nasip!" - odbio je prijedlog i usidrio se u stolici. "Da si mi spomenula neko netaknuto mjesto" - počeo je mrmljati - "gdje ljudska noga još nije kročila, vrijedilo bi porazmisliti." "Ou, jeee," - zavukla samo po kaubojski - "a gdje je to? Gdje je na kugli zemaljskoj mjesto kamo osvajačka, bjelačka noga nije zagazila? Takvo mjesto nazivam mjestom nezagadenosti. Nema ga više ni na Mjesecu, ni na planetima! Stoga, ustaj i nalijevo krug i idemo! Za šetnju nasipom bar imamo dovoljno love. Potrošit cemo je na sluša-nje ptičica." Prije negoli je počeo izmišljati razloge da ostanemo u kuci bacila sam mu na prepad jaknu preko ramena i počela ga gurati prema vratima. "Čekaj malo!" - odjednom mi je sinulo. "Bez obzira na ptičice, imaš li ti love u džepu? Znaš kako je Lumir govorio: 'Ako te prvo kukanje kukavice u proljece zatekne 92 Tri točkice bez para u novčaniku ostat ceš cijelu godinu bez kinte.' Maranta se drži tog pravila kao zakona." Al je stao izokretati džepove i počeo se pravdati da je penzija još daleko, sve dok nisam izvrnula svoj budelar i napunila nam džepove metalnom monetom. Na izlazu dohvatila sam rekete za badminton, kad me Al ščepao za zapešce i procijedio: "Hvala lijepa! Zar ne vidiš da vani puše vjetar?!" "OK, ni meni se baš ne trči za otpuhanim lopticama." Dok smo koračali nasipom igrivi povjetarac bez odredena smjera vrtložio se po krošnjama stabala, a ponekad zaplesao ispred naših nogu kao izazovni vragolančic u vidu prašnjava lijevka. Izmedu topola, vrba i žbunja nadvisilo se, tu i tamo, poneko dugovječno, ponošeno stablo. "U raspucanoj kori" - tumačila sam pratitelju - "nalaze se zapisi napjeva svih ptica što su ikad slijetale na to drvo. Možeš ih čuti ako na stablo prisloniš uho." "Naravno." - frknuo je Al. "Tvoj sluh je tako istančan da možeš čuti i kako trava raste!" Zatim se zagledao u ogromnu krošnju javora pa ustanovio: "Dakle, to je ptičja kuca. Ali, bilo bi mi draže da se umjesto cvrkutanja navrh krova pojavi guslač na dr-vetu." "E, dragi moj," - opomenula sam trabunjatora - "ovakvim lupetanjem krademo Bogu dan. Uostalom," - dometnula sam - "gdje je guslaču na drvu violina?" "Nigdje!" - presjekao me Al, zabrundao ariju iz Guslača na krovu, pa se duboko na-kašljao te izustio: "Vratimo se mi vremeplovom na Betinu, odnosno Filku namijenjenu violinu. Prema načelu sve ili ništa, Filko je nakon Bumbarova leta donio neopozivu odluku. Tim više što je od virtuozne svirke obolio, kao da mu je bumbar snijeo jajašca ispod kože. Kako se češao raznosio je jajašca kao šugu po tijelu i uskoro na njegovim grudima nije bilo mjesta gdje ga nije svrbjelo i boljelo. Najzad se zaputio na logorište kao da ce tamo pronaci neku ljekovitu travku što ce ga od nenadmašive izvedbe odale-čiti. I tako je nabasao na pravog, živog bumbara sa svilenim donjim krilcima." "E, da!" - prisjetila sam se. "I tom prilikom bila sam uz brata. Upravo kad je Filko podigao nogu iznad hrušta vrisnula sam 'Neee!', kad je bratac ušiljenom petom naciljao, zdrobio i raspljackao kukca. Čim ga je pogodila bumbarova smrt Filko je ozdravio. Koža na grudima odmah je zacijelila, a na peti gdje se otisnula bumbareva smrt, odebljala i postala otpornom. Što se pak mene tiče, Bumbarov let nije me potresao do te mjere kao Filka, pogotovo jer me Galja često nazivala bumbarom." "Jer ti si prije svega" - primijetio je Al - "ludovala za pticama što krilima rezbare nebom i sanjalicama bacaju u krilo komadice oblaka." Tri točkice 93 "Iako sam odavno odsanjani sanjalica" - namrštila sam se - "plave ptice mog dje-tinjstva ipak ne mogu zaboraviti. Ponekad pomislim da sam ih izmaštala, pogotovo jer ih nikada, ni prije ni poslije izbjeglištva, nisam više vidjela. Kao da su pripadale dvorcu, odnosno tom zagorskom krajoliku. Ne znam ni gdje su nocile i jesu li bile ptice selice. Tek križarile su obodom ponad dvorca kao mili glasnici što nose meni nepoznatu po-ruku. Pratila sam njihov let zatravljenim pogledom i govorila: 'Plave ptice, što mi želite priopciti?' Umjesto odgovora začula bih njihovo svadljivo kriještanje što je bilo daleko od biglisanja kao cvrkut od graktanja. Nadglasavale su se ptičjim krikovima i šarale nebom bez ustaljene putanje, brodile zrakom vitkim tijelima, a na zemlji se čak pograbile oko nekog crva. Unatoč svemu, ta dernjava meni je bila milozvučna kao svako ptičje glasanje. Ponekad se pokoja ptica odvojila od raštrkanog jata i upozorila me na sebe parajucim povikom. Možda zbog tog kričanja ljudi za njih nisu marili. A što bih ja dala da su mi iz ruku kljucale proso ili bar slijetale u gnijezda koja sam im pravila! Opsjedalo me kako se s tim plavim pticama zbližiti iako im nisam znala ime. Pa sam prisluškivala što ljudi govore ne bi li netko jednom plavu pticu spomenuo po imenu. Makar nekom opaskom. Na primjer, plava ptica ta-i-ta pozobala je pamet tom-i-tom. Obratila sam se ukucanima, ali su me svi redom otpremili zamahom ruke. Nekog stranog, pa čak ni Slavu koja me ponekad češljala, nisam htjela priupitati jer bi na pticu obratila pozornost i time mi ju otela. Ovako neimenovane, plave ptice bile su samo moje." Al se pravio da pozorno sluša, a zatim je na sva usta zijevnuo i ubrzao korak. "Kud si navro, čovječe?" - povukla sam ga za rukav. "Brzim hodom" - protumačio mi je - "ne skracuju se samo fizičke udaljenosti nego i dosadne priče!" "E pa onda," - odvratila sam - "do mosta imamo još dosta. Taman toliko da dovršim priču o plavim pticama. Dakle, logorište nije privlačilo samo Filka i mene, vec podjednako i plave ptice. Kad nisu raskapale oko govana, skakutale i grebale po sko-renom blatu, to je meni bio znak. Pa sam im govorila: 'Hajde, umiljate plave ptice, iščeprkajte mi iz zemlje neki prstenčic, a ja cu vama zauzvrat načiniti gnijezdo gdje god hocete!' Što se mene tiče, ja sam svoj dio pogodbe izvršavala. Pravila sam im gnijezda od blata učvršcena isprepletenim grančicama. Ako vec plavu pticu nisam mogla držati u rukama, ostavit ce mi u gnijezdu bar svoje jaje. Neka gnijezda vjetar je otpuhao, druga bi se opet raspala, a u onima što su se zadržala u rašljama - jajetu ni traga. Napokon mi je sinulo što gnijezdima nedostaje, pa sam zasukala rukave. Najprije sam skinula jastučnicu sa svog jastuka i baš kad sam škarama odrezala vrh inleta i počela čupati perje pogodio me u leda Galjin prijeteci glas od kojeg mi se nakostriješila kosa. 'Pa što to izvodiš, vraže mali štetočinski?!' - dreknula je da mi je iz pune šake 94 Tri točkice počelo ispadati perje. 'Ostavi me na miru!' - planula sam. 'Ako u gnijezdo ne stavim perje nikad mi plava ptica neče snijeti jaje!' 'O, bumbaru, bumbaru, bumbaru blesavi!' - uzdisala je Galja i otpratila me do trijema." "Pa kad ni perje u gnijezdu nije upalilo" - nastavio je Al zadirkivanjem - "onda smo opet počeli buljiti u nebo. Kako ptice u letu repovima crtaju geometrijske likove, krugove i zvijezde. Kad-tad če plava ptica povuči završnu crtu i zvijezda če se jednim krakom zabosti u zemlju. Ako dotrčiš prije negoli se lik raspline u gnijezdu če se pojaviti jaje." "I pojavilo se." - nadovezala sam se. "Ali ne u gnijezdu več u rukama momčiča mojih godina što smo ga Filko i ja sreli u parku. Časkom smo se svo troje promatrali, a za-tim sam se obratila dječaku: 'Što to skrivaš u rukama?' Kad ih je rasklopio - na svakom dlanu po jedno pjegavo, plavozeleno jaje. Skamenila sam se. Je li to istina ili prividenje? Jesu li to zaista jaja plave ptice ili prikazanje što če nestati kad zažmirim i ponovno otvorim oči? Medutim, jaja plave ptice su još uvijek bila tu, na dječakovim dlanovima. Pohlepno sam ih gutala očima, a momak se smijuljio, smatrajuči me očito trknutom. Uto se otrestim glasom javio Filko: 'To su obična jaja od vrane, a ne od nikakve plave ptice!' 'Pa što onda?' - okomila sam se na brata. 'Zar jaja plavih ptica mogu biti ljepša od ovih? Što hočeš u zamjenu?' - obratila sam se molečivim pogledom vlasniku jaja. I prije nego je išta odgovorio skinula sam očev lančič s vrata. 'Ne dolazi u obzir!' - ustuknuo je momak i stavio ruke iza leda. Uz mene je bio Filko što je trampu ravnodušno promatrao. I dječak koji je zvjerao u mene kao da sa mnom nešto nije u redu, pa sa stvorom udarenim mokrom krpom ne treba trgovati. Uglavnom, jajeta se nisam dočepala. Ili se momčič prestrašio posljedica, ili je jajetu zbog moje neutažive želje vrijednost poskočila do astronomskih visina. Tek, morala sam se pomiriti da su jaja vrane bila nekupljiva i čistim zlatom lančiča koji mi je za predstoječi sedmi rodendan poklonio otac." "Za danas mi je šetnje dosta." - odjednom se ustobočio Al. "Tim više što su mi od kovanica po džepovima otežale noge." "Eh," - slegnula sam ramenima - "šteta što ovako punih džepova nismo čuli kuka-vicu." 45 Odmjerila sam iz profila uznositu Alarikovu pojavu što se lagano zabačene glave unatrag očito bavila visokoparnim mislima. Shodno tome, korak mu je bio mladenački razgiban, kao u mačora što ide u svatove, u neku ruku nehajan i gotovo razmetljiv, Tri točkice 95 kad me odjednom prepao urlikom i pritom bijesno zaškripao parcijalnim gebisom. Od divljačke srdžbe što je pokosila sve živo oko sebe nije zacvokotalo samo okolno bilje več su se ukočile i moje šupljikave, osteoporozne kosti. "Shit! Shit! Shit!" - siktao je zapjenjenim ustima i otirao s cipele pseče govno. To ti je idila u prirodi!" - najzad se otpuhao i nastavio potplatom vuči po rosnoj travi. "E moj čovječe," - usudila sam se pripomenuti kad je s Alove cipele nestalo i po-sljednjeg ugruška izmeta - "u buduče me nemoj plašiti jer ovakvo škrgutanje zubima podsječa me na Lumira." "Vjerojatno je za to imao razloga." - presjekao me sugovornik. Nastavili smo španciranje oprezno pipajuči nogama izmedu busena trave i naišli na davno posječeno stablo. Eh, kako me svaki truli panj obrastao mahovinom uvijek nanovo raznježi i ujedno ražalosti - pomislila sam, kad je tišinu prekinuo Alarik. "Nije Lumir kao ti jadikovao nad posječenim stablima iz sentimentalnih razloga nego zato jer je protupravna sječa ujedno bila i krada. A on kao upravitelj dvorskog imanja nije mogao to dopustiti. Kao u pravilu, scene su se najčešče odigravale kad ste posjedali oko stola. Upravo kad je Beti podijelila juhu na vrata je nahrupio stajski sluga i zadihan preko grla istre-sao: 'Dolje u šumi sijeku stogodišnja stabla! Lugara što im se suprotstavio pretukli su na mrtvo ime! Leži u lokvi krvi! Kazali su' - počeo je zamuckivati i obarati oči glasonoša - 'kazali su, da živu glavu nečete iznijeti ukoliko se budete u njihova posla pačali!' Škrgut zubi nadglasala je škripa stola i stolice što ih je Lumir odgurnuo silinom uraganskog naleta kojim se osovio. 'Osedlaj mi konja!' - zarežao je na slugu. Na bijelom stolnjaku ostala je raspljuskana juha i nakupine rezanaca. Pripijen uz konja kao plamen uz vatru, Lumir je zastao na obronku šume. Rzanje i propinjanje konja zaustavilo je sječu pa su se drvosječe podbočili na sjekire. Pod žarkim ranojesenskim Suncem sječiva su poput smrtonosnih ogledalaca svjetlucala i svakim nagibom odbijala prijetnju ravno u Lumirove oči. Nije Lumir obnevidio isključivo od bljeskanja sjekira več su hipnotičku moč njegovih očiju rastočili krvožedni pogledi četvorice na jednoga. U njihovoj nepokolebljivoj namjeri Lumir je nepogrešivo razabrao smrt. Priljubio se potkoljenicama za trbuh konja i zategnuo uzde da su se životinji iskolačile oči. Konjski njisak što je proparao nebo bio je tek preneseni krik čovjeka, povratni trzaj, što se kroz uzde oslobodio iz zategnutih jahačevih vratnih mišiča. U kratkom predahu razlabavljena omča smrti. Nimalo nije sumnjao da če ga zatuči kao psa bude li im se suprotstavio. I tko če u ovom ratnom rasulu istraživati ubojstvo jednog izbjeglice, tim više što je smrt bila svakodnevica. Našao se na poprištu gdje su se stekli svi uvjeti za djelo bez svjedoka. Jer četvorica su bili jedan ubojica sa četiri sjekire. Lumir 96 Tri točkice je itekako znao da ta pučka alatka na selu ima dvostruku svrhu. Stvorena da obara stabla, a može se upotrijebiti i kao neki obredni predmet za istjerivanje pravice. Sječivo siječe, a ušica sjekire tupim udarcem presuduje. U prijetecem muku što je potrajao Lumir je bez riječi mogao okrenuti konja i odjezditi istom brzinom kojom je dogalopirao. Iako se odlučio povuci, ali tako da po-sve ne izgubi obraz, izložio se kao da ga je opčinila nevjerica. Nikako nije uspijevao shvatiti kako netko uhvacen na djelu tvrdokorno ustrajava u nedjelu. Nevjericu je pot-krijepila jeza, užas mržnje kojom su drvosječe piljili u njegovo lice, opomena kao ponovno draškanje smrti što ju je osjetio kao gmizavu zmiju duž kralježnice. Nadlanicom je otro znojno čelo pa se obratio jednom od drvosječa kojeg je prepo-znao kao povremenog težaka. 'Nisi li ti jučer poslao svog dječaka s košaricom gljiva?" 'Poslao sam,' - otpovrnuo je težak - 'ali niste željeli primiti!' 'Sve ima svoju cijenu, a mali nije znao kazati koliko blagve koštaju. Što je s lugarom?' - upao je zatim u privre-meno primirje. 'Nece grom u koprivu!' - zaorio se smijeh. 'I s polomljenim rebrima' -dometnuo je gljivar - 'sigurno se dovukao do kuce.' Lumir se uspravio u sedlu i ščepao trenutak popuštanja napetosti. Umjesto goluba na grani stezao je vrapca u ruci, i prije nego trenutak otprhne letimičnim pogledom obujmio je svu četvoricu pa kroz zube procijedio: 'A sada se gubite odavde! Dok sam ja ovdje upravitelj necete bespravno otimati, da ne kažem krasti!' 'Dodijat ce tebi briga oko tudeg imanja!' - začulo se gotovo u jedan glas. 'Čuvaj ti radije svoju glavu!' - istupio je kolovoda i premjestio sjekiru iz lijeve u desnu ruku. Za njim su se poveli i ostali, poigravajuci se drškama. Zabava je počela. Ne bi li potaknuo smijeh, oglasio se ponovno predvodnik: 'Dotepenec koji bi upravljao domacima! Goni se odakle si došao! Zar ce nam dotepenec, iliti dojdek, zapovijedati?' - prolamalo se kroz grohotanje. Lumir je podbo i zaokrenuo konja. Najzad su ga dotukli, ali ne sjekirama. Po ledima mu je bubnjao podrugljiv smijeh kojim su ga ispratili, ali zbog toga nije po-gnuo glavu. Rana koju je zadobio boljela je posred grudi. Nije on izgubio obraz zato što nije uspio obraniti tude imanje nego stoga što mu je rana raznijela lice. Pa je razobličen potjerao konja, a u srcu je bez prestanka nabijalo: Dotepenec! Dotepenec! Dotepenec! Dotepenec je za Lumira bio drugi izraz za kamenovanje. Iskusio ga je vec kao dječak kad ga je otac poveo u svoj rodni kraj u Češkoj gdje su ga opkolila djeca, daljnji rodaci, što su se sprva radoznalo vrtjeli oko bratica, a zatim se kao nekom pogrdom okomili na njega uzvicima 'Slovinec! Slovinec!, da bi ga zato u Sloveniji zadirkivali sa Čehiček! Čehiček! sve dok nije odrastao. Tada bi kamen doletio straga, a potpis je glasio: Pemac! Stranac! Svugdje stranac! Tri točkice 97 Dok je jurio čistinom izmedu drveča Lumir je povezao sva ta sječanja u jedno s uvijek istim značenjem: izgon. Izgon! Pa je opalio konja korbačem i urliknuo pod nebo: 'Kutelo, dome moj! Tamo sam se rodio, tamo je moja zemlja!' (Bez obzira na mjesto rodenja prvo pokoljenje ožigosano je tudinstvom. Taj žalac nepoželjnosti u vidu disonantne snošljivosti izmedu odbijanja i prihvačanja osjetio je i njegov stariji brat Vir koji je več u pučkoj školi pokazivao darovitost za črtanje. Tada je njegov učitelj izjavio: 'Vir je izuzetno talentiran, ali šteta što nije naš.') Tijekom godina Beti je naučila poprečno slušati Lumirove snove. Eliminirala je ono što je več čula na javi. Te noči se trznula kad je Lumir zaškrgutao zubima. 'I taj bi me lupež mitio gljivama!' Iza toga je plitko usnula, sve dok ju opet nije predramilo stenjanje: 'Kutelo, dome moj! Kutelo, dome moj!' Kad se Lumir vratio vikom je svima ispripovijedao o okršaju, kako je rekao, s barabama, ali ni na javi, ni u snu nije pisnuo o onome što je kao neizbrisivu sramotu pokopao duboko u sebi, najdublje, zapečatio iza sna ne bi li dotepenec potonuo do nepostojanja. Ni izvana ni iznutra se ne vidi, pa nitko ne treba znati da je obilježen. Utihu noči prekidalo je posamično puškaranje, ali je Beti do potpune budnosti rasanio neobičan zvuk što je dolazio negdje od kule dvorca. Potisnula je grč u grlu i pogledala duboko usnulog muža. Ne, neče ga probuditi. Tim prije što se zveckanje nije ponovilo. Samo jedan krug po pločicama ispred pročelja, jedan krug opomene što je zamro u parku." 46 "Što mrmljaš? Ništa te ne razumijem!" - povukla sam Alarika za rukav. "Velim" - prozborio je moj subesjednik - "da se Lumir nikada nije uspio otarasiti svog lovačkog instinkta. Uloviti lupeža na djelu pričinjavalo mu je jednako zadovoljstvo kao ustrijeliti vepra, divljeg zeca ili jarebicu. Da bi bio uspješan, lovac mora biti ranoranilac i na prizorište stiči prvi. Nisu samo Ljeskindolčani znali da Lumir ustaje sa zorom, več su to ubrzo shvatili i dvorski sluge i težaci. Lovili su se medusobno, pa tko če koga uhvatiti za rep. Medutim, tog maglovitog, jesenskog jutra, kad su ptice iz svih kljunova žagorile budnicu, zaputio se u izvidanje drugim poslom. Uzeo je košaru i krenuo prečicom, preko parka, ka vočnjaku gdje je na bočnoj padini sazrijevala kruška. Dva dana una-zad gazio je rosu istom stazom, ali bez košare. Stao je pred stablo i znalački mjerkao plodove. Isprepipao dostupne vočke, a zatim privukao granu s vrha i provjerio nisu li gornje kruške, što su grabile više Sunca, zrelije od donjih. Nisu. Premda su se rumenile, još uvijek su trpko mirisale. Doči ču sutra, kad budete sočnije - poručio je kruškama 98 Tri točkice i otpustio granu da je otresito odskočila u krošnju. Sutradan su vocke bile nabijene sokovima, ali se ispostavilo da su sokovi još tvrdi, a vjerojatno vuku i na kiselo. Doci cu stura - obecao je kruškama - kad posve omekšate. Tek takve ce koristiti Betinu mlijeku što se skuplja u žlijezdama kako plod u njoj raste. I evo ga sada, s košarom u ruci, gdje po treci put gazi rosnom travom. Pred očima mu Betine dojke kao zrele kruške. Kruške mu dolaze ususret, a dojke se njišu na grani. Kruške mirišu na mlijeko, dojke vonjaju na kruške. Grudi mu nadima zora što tjera krv po njegovim žilama, kao da se krv pjenuša, prskaju mjehurici da bi tim suviškom snage mogao podici Beti na ruke i nositi je do nakraj svijeta. U slabinama ga obara želja - neka! - nije je htio probuditi jer je zapala u čvrsti jutarnji san upravo kad se on probudio, neka sa svojim nabreknulim trbuhom počiva, njegova žena Beti, slatki plod što umjesto koštice u sebi nosi novi plod. Iznenadit ce je kad se vrati sa sočnim vocka-ma i tad ce ona obaviti ruke oko njegova vrata, tad ce - nabrat ce ih punu košaru - i tad ce Beti, ah, u svakom slučaju bit ce ganuta njegovom pozornošcu. Pa ga je preplavila toplina, odsjaj vlastita žara i tako je napredovao više mirisom nego voden okom, poput nocnog leptira što nepogrešivom putanjom leti prema ženki. Uostalom, put je predobro poznavao, pa bi i žmireci mogao stici do cilja. Evo ga, gdje malo raširenih nogu poluslijep stoji kao ukopan. Premda se razda-nilo, protrljao je pa razrogačio oči i potom se nepomično zapiljio u drvo. Časkom je pomislio da mu je vid zamutila mrena što su je stvarale Betine dojke dok su se u hodu lelujale pred njim i salijetale ga cijelim putem. Bit ce da je zbog toga promašio stablo. Ali nije! 'E, ljudi moji,' - zaškrgutao je zubima - 'ovo je van pameti!' Navalio je na krušku kao da se sukobio s nekim podlim prevarantom, pa je prodrmao i stresao izdajničko stablo, iako na njemu nije bilno nijedne jedine vocke. Ispod krošnje samo svježi tragovi bosih nogu što su hitale u selo. I potom se Lumir nasmijao. Kao da je njegov bijes usisalo drvo. Zatim se više zbog navike ili dosljednosti zaputio tragom kradljivca. 'E, lopovski stvore,' - mrmljao je - 'da si mi ostavio bar jednu krušku na peteljci! E, tate, taticu, da mi te uhvatiti!' Uto je došao do puteljka što se jednim krakom račvao ka selu, a drugim prema dvorcu. Zastao je na raskrižju i nakon kratke dvojbe krenuo uzbrdo. Sad ga je samo brinulo da nikoga ne sretne s praznom košarom. Oprezno se došuljao do kule pa premjestio košaru u ruku što je bila okrenuta zidu, i potom velikim koracima zagrabio ka ulaznim vratima. Na trijemu je bacio pogled na kružno stepenište i po drugi put ostao zatečen prividenjem. Ali, ne! Vid mu se posve razbistrio. Na stubama je stajala košara, dupkom puna naslaganih kruški. I Lumir je stao i gledao, gledao i stajao, te najzad promrsio: 'E, moj dugoprsticu, i Bogu si težak, ali neka ti bude!'" Tri točkice 99 "Kod doručka" - nastavila sam priču - "otac nam je ispripovijedao jutarnju zgodu, a potom je majka nadodala svoju. 'Mi se čudimo' - kazala je Beti - 'jer je nešto slično na Kutelu nezamislivo. Drugi ljudi, drugi običaji. Nije dovoljno što smo se naučili njihova govora, več bismo trebali naučiti i njihove misli. Buduči da imaš napretek svojih briga' - obratila se ocu - 'nisam ti ni spomenula dogadaj s prolječa, kad si iz grada donio sadnice tulipana i hijacinta. Dok su djevojke čistile i grabljale po perivoju, uz Slavinu pomoč zasadila sam ih na gornje grede. Sljedečeg dana zatekla sam umjesto zumbula bijele narcise. Iako me za-smetalo, rekla sam si ovako: ako ste mi poklonile narcise, niste ukrale hijacinte. Samo je šteta što ste bez pitanja zatrampile. A što reči o jučerašnjim kolačima koje ste uslast pojeli? Našla sam ih na istom mjestu gdje su se danas pojavile kruške. Ako su kolači poklon, kome zahvaliti? Ako su ponuda, kome platiti? Pokušala sam iz Slave izvuči tko je na stubama ostavio zdjelicu s kolačima, no ona je samo slijegala ramenima i vrtjela glavom. Potom je pogledom zastala na mom trbuhu i kazala: 'Danas če biti lijep dan.' 'Ne fantaziraju samo djeca o čudima.' - zaključio je Lumir." Čuda se dogadaju. 47 Vračanje u djetinjstvo podrazumijeva i gledanje u oblake. Bar što se mene tiče. Kad mi se ukaže prilika, poput drevnih augura promatram nočno i dnevno nebo, na-ročito kad se izmedu sedefastih pukotina komešaju olujni oblaci. U njima vidim lepezu ljudskih likova što se sastavljaju i raspadaju kao da mijenjaju maske. Evo, na primjer, nasrtljivca s nakostriješenim obrvama ponad crnih rupa što se nasmiješio i pretvorio u krezubicu. Krezubicu učas proguta novi oblak, recimo u liku djeve, i čim ta dama razodjene dojku prekrije ju novo, tek obrisima naznačeno poprsje Adonisa. U svakom slučaju, zanimljiva družba. Likovi se neprestance oblače i presvlače, a potom zagrmi i sijevne, i sva ta vodena škvadra pljuskom pljusne na zemlju. Vele da je mudrost življenja u Sada. Sada je ono što jest. Modificiranjem Sada, vrijeme ispred ili iza, izokreče zbilju, a riječi mogu poprimiti suprotna značenja i tako se uhvatimo u stupicu proturječja pa skačemo sebi u usta. Užasna potreba za uljepša-vanjem udaljava nas od istine. Apsolutna istina je Bog. Naši životi su samo varijacije osobne istine. Evo, sada čekam Alarika. Čekanje je u budučnosti. Sada se vani sprema oluja. Vje-tar podbada teške oblake što se naguravaju i bočno trkaju, prijeteči prolomom oblaka. Na vratima zvoni Alarik. Čekanje se pretvorilo u Sada, a sada je več iza nas. Tu filozof-skog proturječja nema. Proturječje je nastalo tek kad sam s kišobranom u ruci dočekala 100 Tri točkice svog pajdaša i pozvala ga na pohod po kiši. Blijedo me pogledao kao da sam šenula, pa frknuo: "Hvala ti lijepa na takvim radostima!" Uto se smračilo, oblaci su se stopili u bezoblični crni pokrov koji je malo zatim raspolutila munja. "Uff!" - stresao se Al pa procijedio: "Ako ti je več toliko stalo do oluje možemo si uz kavicu dočarati nevrijeme što je pustošilo nad dvorcem." Premda to nije moj prvi grijeh, Al pronade načina da mi ga asocijacijama podmet-ne i izvuče na vidjelo. "Dakle, na dvorac se u kasno poslijepodne stuštilo nevrijeme kakvo seljani nisu pamtili. Otac je sjedio u svojoj kancelariji, Beti je uz Galju poslovala po kuhinji, Filko se s vjevericom u krletci zavukao neznano kamo, a ja sam sa Slavom bila u radnoj prostoriji gdje je djevojka čihala guščje perje. Otac mi je naložio da Slavi pomognem. Umjesto pomoči ja sam skakutanjem kružila oko nje, maznula šaku paperja i prosula ga po njezinoj kosi. Kako nije reagirala, počela sam je zavitlavati u otprilike ovakvom stilu: 'Kitiš li se ti, Slavice, guščjim perjem? Nipošto, jer ti nisi guska. Iako si lijepa, napravit ču ti perjanicu pa možeš s njom otperjati svom dragome. Samo pazi da dragi ne pomisli da mu je u naručje doletjela guska!' Slava je nastavila čihati kao da me nema, kad je iznebuha u parku zahučalo. Uslijedila je tutnjava, zatim grozomorni prasak i lomljenje drveča, spustio se gusti pljusak što je učas zamračio prostoriju. Slava se prekrižila i pala na koljena, drhtavim šaptom izgovarala molitvu, a mene je taj prizor pobožnosti ispunio neobuzdanim smijehom. Dok sam hihotala, ona je zazivala Majku Božju, a malo zatim dogodio se udar koji je rasvijetlio prostoriju kao da se upalilo tisuču žarulja. Vatreni grom me smlavio i spržio. Časkom sam nestala kao da me s lica Zemlje pomela ognjena sila, dok mi nije sinulo da živim i dalje, i da klecam na drhtavim koljenima, da me zapravo ubio strah. Užarena munja u obliku polumetarskog diska pulsirala je pred prozorom. Kako se pojavila, tako je i nestala. Premda mi ni vlas nije pala s glave oči su mi se ispunile suzama jeze, pa sam otrčala majci i sumanuto je grlila. Ne treba ona znati što je tome prethodilo, ono što ne zna majčicu ne može ni ražalostiti, ronila sam uplakanim licem u njeno biče, grljenje je bilo moja ispovijed, a ona me nježno tetošila i gladila po blond loknicama te govorila: 'Ah, kako se moj andelčič bez razloga prestrašio.' Naravno, osim Slave i mene nitko od ukučana nije vidio rotirajuči disk što je unu-tar oboda buktao vatrenim zubljama i prasnuo pred mojim, a ne Slavinim, prozorom. 'I što sad tu treba cmizdriti' - negodovao je otac - 'kad se oduvijek zna da su oluje prirodne pojave.' Medutim, Slava je znala da je to bio znak, sama po sebi razumljiva posljedica, a ja sam do večeri več zaboravila na nemili dogadaj, tim više što je Filko potvrdio da su munje i gromovi prirodni fenomeni. Sjetila sam se tog znaka mnogo Tri točkice 101 kasnije kad sam shvatila da je znak bio Božji prst, opomena, upučena mojoj, blago rečeno, neobuzdanoj obijesti." "No dobro!" - razvedrio se Al i nastavio priču. "Kako pljusak nije jenjavao, a uz to je dvorac tonuo u tamu, Beti se obratila Slavi što se spremala kuči. 'Slavice, ne mogu Vas pustiti po ovakvom nevremenu. Ostanite i prenočite ovdje. Naša djeca Vas vole. Spavat čete svi zajedno, pa što Vam se može dogoditi?' I tako je Slava, kako je potom kazala, na svoju propast ostala. U dječjoj sobi samo tri kreveta, pa je Slavicu u svoj ležaj najprije domamila Galja. Čas su hihotale da se krevet od smijeha uvijao, čas šaputale da se krevet primirio. Šaputanje se odnosilo na partizane i ustaše, a smijanje na okrugle rime što su priličile dvanaestogodišnjoj Galji i sedamnaestogodišnjoj Slavi. Krevet je pak počeo poskakivati gore-dolje kad se ispod pokrivača začulo: Dodi mala, hop, hop, hop, kad se smrači mi pod snop! Ili: Dodi mala, kada pukne zora, gdje je ljubav, ljubiti se mora! Ili: Dodi mala, da ne vidi mama, leči čemo gdje je meka slama! I tako se ljubavna internacionala nastavila u istoj maniri, a završila je ovako: Dodi curo iz mojeg sokaka, samo pazi da ne vidi baka! Dok su se stihovi uhvačeni smijehom u kolo šumno vrtjeli po sobi, Filko se pravio da spava. Hitovi te vrste bili su ispod njegova nivoa. Zato je pak načulio uši kad je Slava počela pripovijedati o dvorcu. Dvorac ne bi bio dvorac, koliko god po nastanku bio mlad, a da ga ne prati tajanstvena priča. Bez legende bio bi tek patvorina što imitira dvorac. Ukratko, od Slave ste doznali da dvorac posječuje duh grofa koji je zario nož u grudi seoske ljepotice jer mu je uskratila pravo prve noči. 'Istina ili ne,' - slegnula je Slava ramenima - 'ali slika što visi ponad kamina točna je preslika uboge djevojke. Tako se bar priča po selu.' Najzad Filko nije više mogao izdržati pa je prevalio preko usta: 'Znaš li gdje je bodež?' 'Otkud bih znala.' - odvratila je Slava te prigušenim glasom još tiše dodala: 'Znam samo da me ovdje, kad se smrkne, strah. Jedni se kunu da se u ponoč ponekad čuje ridanje, a drugi da oko dvorca zveče lanci. U svakom slučaju, duša ubojice zarobljena je u grijehu.'" "Od te priče" - uzela sam Alu riječ - "razbudili smo se do posljednjeg živčanog končiča. 'Dodi sad u moj krevet!' - moljakala sam Slavicu. 'Dodi! Pa nisi mi skinula ni lančič!' - zanovijetala sam sve dok se Slavica nije skrasila do mene. 'Znaš li' - zagrlila sam je oko vrata - 'znaš li' - šapnula sam joj u uho - 'kako se zovu plave ptice?' 'Otkud bih znala?!' - otresla se Slava i priklopila: 'Možda bih znala da su pjevice kao slavuji, na primjer. Po njima sam dobila ime jer pjevaju u vrbiku pokraj naše kuče.' 'Pa nisi ti Slavujka' - obrecnuo se Filko - 'nego Slava! Samo ne znam po čemu si slavna?' 'A ja ne znam' - otkresala mu je Slava - 'odakle tebi tako duga jezičina!' Najzad smo pozaspali kao klade, kad je iza ponoči vrisnula Galja koju je probudio Slavin krik. 'Što je?! Što je?!' - trljala je Galja oči, pa drmusala Slavicu što se ukipila do mog kreveta. 'Što se 102 Tri točkice dogodilo?' Slavica je pak i dalje bez glasa drhturila i kolutala očima, te najzad kroz cvokotanje izustila: 'Zar niste čuli?! Zar niste čuli lance!?' Oca nisu probudili ni lanci, ni Beti, več buka i žamor iz dječje sobe, vrtlog straha što se poput mravljih nožica razbježao kučom i zakucao na vrata roditeljske spavaoni-ce. 'Kakvi lanci?!' - viknuo je Lumir i u tren preko pidžame navukao hlače. Zaputio se prema ulaznim vratima, a ostala čeljad je cupkala za njim. I tako smo sabijeni u klupko strepnje čekali. Ništa. Otac je zamahnuo rukom i kazao: 'Vratimo se na počinak.' Upravo kad se okrenuo oglasilo se kloparanje lancem. Željezni zveket zapinjao je i karikama udarao po pločicama ispred dvorca, kod kule zaokrenuo i vratio se suprotnim smje-rom, kao da je neka nečista sila zamahnula lancem, i tad se štropotanjem odvijugao sve do naših žmaraca. Slava se hvatala za glavu i kukala: 'Da sam bar otišla kuči, a ne ostala ovdje, na svoju propast! Da se barem nisam dala nagovoriti...' 'Što cviliš?' - prekinuo ju je Lumir. 'Evo! Nema ničeg! Sve je utihnulo. Zar da se ovakva jedra cura boji duhova? Ovo što ste čuli nije ništa drugo doli neki pas što se otrgnuo zajedno s lancem. Prema popratnom šuštanju, to su bile pseče šape.'" 48 'Ah!' - uzdisala je Beti. 'Aaaah, te divlje horde što nahrupe na dvorac i za sobom ostavljaju pustoš! Po običaju, pobacaju oružje, polijegaju po cvjetnim gredama, polome ukrasno grmlje i zgaze mačuhice. Uzalud vaš otac dežura dolje, kod logorišta, čim ga obavijeste da se približava neka nepoznata vojska. Uperenim puškama ne može se oduprijeti. Daj jesti! Daj piti! Dolje su hambari prazni. Ah, ni juke nisu poštedjeli. I sad te dvije kamene vaze što bočno krase ulazno stepenište zjape prazne. U njih zabadaju bajonete kao da su odlagalište za oružje.' Beti je koracala po vrtu, pridizala cviječe koje nije bilo posve satrto, a Galja i Filko odmaglili su prema parku. 'Ne dežura on dolje zbog mačuhica' - promrsio je Filko - 'nego zato da u dvorac opet ne bane neki vojskovoda koji svira violinu.' 'Ma nemoj!' - narogušila se Galja. 'Dežura da spasi one dvije krave muzare jer se na sluge ne može više osloniti. Zar nije neki dan kočijaš Duro noču odveo junicu i potom zureči ocu u oči tvrdio kako su je odveli nepoznati razbojnici. Neki odrpanci. Vojska u rasulu, bez oznaka. Tako je rekao. Osim toga, majka je u drugom stanju.' 'A je li zato manje lijepa?' - upitao je Filko. 'Uh, što si bezobrazan!' - otpuhnula je Galja. 'Bezobrazan?!' - začudio se Filko. 'Pogledaj me malo bolje. Imam li dva obraza? Imam! Dakle, mogu biti samo dvoobrazan, a nika-ko bezobrazan!' 'Čekaj, pametnjakovuču,' - ispružila je Galja kažiprst i pridigla Filkov nos - 'da provjerim rastu li ti brkovi!' Filko je pak uzvratio šakom pod rebra. Premda starija svega godinu dana, Galja je spram Filka bila div. Uhvatila ga je za zapešče i Tri točkice 103 stala se smijati. A kakav bi vitez Filko bio da se diva prestrašio? Pa ju je odalamio po bedru. I tako su se neko vrijeme mlatili, hrvali i natezali te se napokon istovremeno predali. Vjerojatno su se sjetili Betinih riječi: Pametniji popušta. Neriješeno. Ali, uvijek ostaje potpitanje: pamet ili pobjeda? U svakom slučaju, potvrduje se maksima što ju je iznjedrio neki genijalni mudrijaš, a to je da je pamet jedino blago koje je pravedno raspodijeljeno medu ljudima. Nitko se ne žali da premalo pameti ima. 'Premda se na sve strane šuška da se rat bliži kraju' - zagalamio je Lumir - 'save-znički avioni sveudilj tutnje nebom. Ali, dok je kukuruznog brašna i mlijeka u kuci djeca bar nece gladovati. Dobro je dok još ima masti da si je možete mazati na kruh.' - prostrijelio me očima. Eh, masti ima - krčalo mi je u želucu, bijele svinjske masti namazane na kruh od koje mi se sprva povracalo, ali nema šecera kojim se kriška kruha posipala. I tako sam zapala u apstinencijsku krizu. Da je bilo po mojemu, svaki obrok, od doručka do večere trebao bi se sastojati od slatkiša. Prošlo je vrijeme kad sam ispod stola mijenjala batak za komad pite. Prošlo je vrijeme kad je Beti, ne znam odakle, izvukla kakav bombon-čic. U nepovrat je otišlo vrijeme što se uspomenom nametalo u prisutnu sadašnjost, snovito vrijeme slatkog okusa pod nepcem, kad me švapski oficir posadio na koljena i plavoj arijevskoj mašnici tutnuo u usta komadic čokolade. Uzalud je ovisnost o slat-kome razvijala moju maštu i tjerala me na razne pothvate. Prevrnula sam sve zakutke i skrovišta gdje je Beti znala sakriti kakvo pecivo za crne dane, provalila u staklenke s pekmezom ne bih li sastrugala barem žličicu marmelade, ali u špajzi od slatkog nije bilo ni 's'. Zato se pak u kuhinji spravljao domaci šecer. Vrtjela sam se oko Slavice što je u ogromnom loncu miješala komadice šecerne repe, a Beti me uvjeravala kako ce ta žitka masa biti bolja ne samo od šecera, nego da ce okusom zamijeniti čak pravi pčelinji med. 'Probaj!' - puhala je u žličicu kipuce smjese, a meni se od te melase iskrivilo lice kao da sam progutala prokuhanu zemlju. 'Hvali Boga' - dreknuo je Lumir - 'da imamo bar ovo. Dok mnogi gladuju mi još uvijek imamo što jesti! Doduše, maslaca za nas odavno više nema! Od ono malo slatkog vrhnja što se skuplja danima spravlja se maslac samo za gazdaricu.' Pa je iz zdjele izvadio stučenu smjesu i oblikovao je u malu, dugoljastu štrucu. Svečanom gestom stavio je tu deliciju na pladanj, tu raskoš u doba gladi, te je vrteci pladanj zagledavao sa svih strana. 'Taaako,' - zadovoljno se obliznuo - 'a sad na red dolazi ukrašavanje.' Okruglim vrškom nožica počeo je dupsti ornamente i kako je štrucu ukrašavao, na vrhu nožica skupljale su se strugotine maslaca. 'Što ga više cifraš' - obratio se majci - 'to maslac izgleda veci.' A zatim meni: 'Zini!' Kako ni maslac nisam voljela buduci da nije sladak, ali s obzirom na raskoš, svaki put sam spremno otvorila usta i kazala: 104 Tri točkice 'Hvala, tatice.' Napokon na maslacu više nije bilo glatke površine. 'Evo ga!' - zaključio je tatica. 'A sada još samo potpis.' Pri dnu maslaca odstrugao je tri vitice, zapovijedio: 'Lizni!' i na prazno mjesto izdubio svoj inicijal, veliko 'L'. Potom je opet zavrtio pla-danj, nasmijao se sebi u brk i kazao: 'Bilo bi nepošteno da se potpišem punim imenom.' I tako se tog dana s teglom melase, računima i potvrdama o zaplijenjenoj stoci i žitu Lumir zaputio vlasnici dvorca. Maslac je pak kao prava dragocjenost zamotan u celofan i prekriven s dva lista paprati iz parka, u kočiji zauzimao posebno mjesto. Nakon kistihanda dama je pozvala upravitelja u svoju primacu sobu, posjela ga u fotelju i ponudila ga rizlingom iz svojih vinograda. Uto je Lumir stavio pred nju pladanj s ma-slacem. Dok ju je izvještavao što ima novo na dvorcu plemkinja miješane krvi odsutno je žmirkala da bi napokon zastala na lišcu paprati. Zatim je maknula lišce i krenula po dvopek i nož. Kriveci i vrteci glavom ogledavala je nakindurenu štrucu, pomno pro-matrala udubine što su ih stvarali razni cvjetici i grančice, nekako predugo, počeo se Lumir vrpoljiti, odmahivala glavom i najzad progovorila: 'Premda je ovaj maslac dosad najukrašeniji' - sitno je drobila - 'ni sama ne znam, nisam posve sigurna, da li mi se samo čini ili mi slabi vid, je li veci ili manji?' Lumirovo vrpoljenje se ukočilo i otkočilo kad je dama pri dnu maslaca nožem zagrabila veliko 'L' i razmazala ga po dvopeku. Tada je vlasnicu dvorca vidio posljednji put, pa je potom često mislio da se stara dama tim činom s njim oprostila. Ona je, naime, znala što on nije. Znala je što se nakon 1917. dogadalo, predobro je znala neman što se s istoka valjala prema Balkanu. Na rastanku mu je pružila ruku, ali nekako prenisko, i Lumir je shvatio da se umjesto otrcanog rukoljuba želi rukovati. I dok su si stresali ruke sicušna dama je toplim glasom zaustila: 'Znam da je uvijek isti, iako sjenke u udubinama stvaraju dojam da je maslac veci.' 49 (Eto, Alarik me ostavio na cjedilu. Neki dan mi se učinilo da je cinknulo zvonce pa sam naglo otvorila vrata, upravo kad je izašla susjeda. Nekoc je Al, naime, izvodio bijesne gliste, pozvonio i potom se brzinom munje sakrio ispod stubišta gornjeg ili do-njeg kata. Malo sam se dvoumila, uostalom što me košta, pa sam upitala susjedu: 'Jeste li možda vidjeli gospona Kiralovica?' 'Koooga?' - blenula je gospica u mene. Medutim, odmah se pribrala i zainteresirala: 'A tko je taj? Je li to neki podstanar što stanuje u našoj kuci?' 'Ah, nema veze. Oprostite što sam Vas gnjavila.' Naravno, nije ništa novo da se Al povuče kad zapadnem u krizu, da ne velim de-pru. Kad me zagrne sveopce nezadovoljstvo, pa dopodne ne podnosim sebe, a popodne cijeli svijet. Kako se to egotripsko stanje ciklično ponavlja, Al mi je napokon odbrusio: Tri točkice 105 'Buduči da su žlijezde prestale lučiti hormone sreče, izvoli se iz svoje mentalne menstruacije izvuči sama! Nisam ovdje da gledam tvoju kiselu njušku! Kisele njuške su zarazne!' I tako sam shvatila da mi je potrebna promjena. Mogla bih otputovati u Ljubljanu, tim više što me Galja neprestano poziva i svaki put mami šarolikim kulturnim programom. Vuče me u kavane gdje se ne smije pušiti, ali se zato ondje serviraju birani kolači i najbolje kave. Eh, mijenjam svaku Ohridsku tortu za jedan dim cigarete u kafiču na cesti! Uz to je kavana baš prikladno mjesto za razgovor o mužu, kojeg nemam, a Galja ga neutaživo želi za mene, pa kako do sada nije imala uspjeha promijenila je samo re-toriku. Pa tako zavrti gavom i više ne kaže: 'Da sam ja na tvom mjestu...' itd. nego 'Da ja kojim slučajem ostanem udovica pronašla bih si muža.' Medutim, promjena se ne postiže promjenom mjesta več treba početi od sebe, pa makar vanjskim izgledom koji bi trebao poništiti nezadovoljstvo i time dovesti u sklad vanjski i unutarnji izgled. Okanit ču se Tinove Jadikovke i tek kad ču zračiti pozitivnim fluidom promjenit če se svijet oko mene. Pogledala sam se u zrcalo odakle me sivim očima promatralo smrknuto, smežurano lice uokvireno neurednom kosom. U redu. Za nove postole nemam love, pa čemo početi s frizurom po principu 'uradi sam'. Nu-lerica bi bila najpraktičnija, samo što se moja obrijana glava ne bi slagala s ideologijom skinheadsa. Zato sam sprijeda skratila kosu na dva centimetra. Otraga mi je pak kosu skratila prijateljica. Iz zrcala me i dalje gledala kisela njuška. Ne budi lijen, sjela sam na vlak i otputovala Maranti. 'Uzmi škare i skrati!' 'Pa što se tu još ima skratiti?' - negodovala je Maranta i škljocala škarama u prazno. 'Ti samo šišaj, na moju odgovornost!' Maranta je oprezno reckala i gundala: 'Premda imaš dobar oblik glave, zaboravljaš da nemaš više dvadeset godina.' Sljedečeg dana vratila sam se kuči s kiselom njuškom. Uzela sam žilet i počela se strigati straga sve dok mi se žilet nije omaknuo i postrugao čuperak kose iza lijevog uha. E, da bi bilo simetrije žiletom sam skinula i čuperak kod desnog uha. Tako. Sad sam tifusar, ogorčeno sam zaključila i pošla ponovno prijateljici. 'Spašavaj što se spasiti može!' 'A što se tu ima spašavati?' - prasnula je prijateljica u smijeh i pritom uzalud navlačila kosu s tjemena preko golih rupa. 'Spasiti te može samo kapica!' Kapica me nije spasila nego me spasilo prihvačanje. Unakažena frizura odjednom me ispunila radošču spoznaje. Kad zavolite nesavršeno podnje čin preobrazbe. Ne navrača Al razgovor na temu praznine i ispraznosti tek radi brbljanja. Prema Suzukiju: Praznina je Božja radionica. Stvaranje nečega iz ničega. Nagovještaj nečega u svemu. A ja sam s rupama gole kože na tjemenu i iza uha bar zorno naučila što je ispraznost. 106 Tri točkice (Treba li napomenuti da se Al pojavio upravo u času mog tifusarskog razdoblja. Snishodljivo me pogladio po kosi i uzdahnuo, ne 'Kreten' nego 'Eh, ti moj stari kre-tenček!') 50 "Kuda žuriš?" - povukla sam Ala za rukav. Vec od same riječi žurba oblije me znoj i nakostriješi mi se kosa! Pod Lumirovom tiranijom natrčala sam se bar za dva života! "Ako dobro pamtim," - dočekao me Al - "trčali ste i zbog vlastita zadovoljstva." "E, da. U djetinjstvu nogice su nam uvijek nekuda hitale da smo žurbu morali čak zauzdavati. Barem što se mene tiče. Kako je Filko stupao prema logorištu odmjere-nim korakom, morala sam kočiti poriv da ne potrčim naprijed jer sam odlučila da cu ga pratiti kreveljenjem nogama. Odskočni zglobovi fedrirali su poput opruga, pa sam uporedo s Filkom skakala čas po jednoj, čas po drugoj nozi. Zatim sam gazila vanjskim rubom stopala ne bih li zadobila lijepe, okrugle okserice. Čim sam svladala okserice počela sam trenirati ikserice. To umijece se pak postiže ako maksimalno saviješ gle-žnjeve, skupiš koljena i hodaš samo po unutarnjoj strani stopala. Hod po petama me pak nekako ukrutio i usporio tako da sam požurila skokom na prste. Prsti-peta, pe-ta-prsti, migoljili su gležnjevi kao da pletu upravo otkriveni hodajuci step. Medutim, sve te izvedbe Filka nisu impresionirale. Bagatelizirao je moje izume, pa ga stoga nisam ni upitala: 'Umiješ li i ti hodati na ovakav način?' Uto sam doskočila na pete, kad mi je od pete do glave sinulo. Pa ja u ustima mljackam majčin bombon! Odakle ga je stvorila, moja mila majčica, kad bombona odavno više nije bilo? Otkad ga je čuvala i dala mi ga u trenutku kad je vrijedio bogatstvo? Jesam li se za dragocjeni dar uopce dolično zahvalila? Ne. Ni dolično, ni nikako. Odjurila sam za Filkom da mi nešto ne promakne, da ne propustim neku čarobnost što bi mogla iskrsnuti na logorištu. Filko je produžio, a ja sam zastala. Stopala mi je ščepala zemlja kao da me ukori-la. Bombon pod nepcem odjednom je ohrapavio i izgubio okus. Steglo me u grlu, pa sam bombonom pokušavala začepiti suze. Uz to me obuzeo paničan strah, ukorijenjen u strepnji da se majci nešto dogodilo. Ako ona umre, šmrcala sam, umrijet cu i ja. Htjela sam potrčati natrag da provjerim, da je zagrlim, o majčice, hvala ti da si ovdje, da te poljubim, hvala što si tu, da se za bombon zahvalim grljenjem bez kraja, kad me je s grane iz profila pogledao jedan ptic. Trenutno sam zaboravila na bombon i majku te zatravljenim očima upitala pticu: 'Pa, tko si ti?' Plavih ptica nije bilo na vidiku, stoga sam otvorenih usta i razrogačenih očiju gutala još jednu bucmastu rajsku pticu kakvih na Kutelu nije bilo. Očito, rajske ptice pripadaju samo dvorcu. Lepezasta kukma pred kojom bi se mogla sakriti svaka perjanica indijanskog poglavice potjerala je moje srce u galop da je nabijalo Tri točkice 107 mahnitim ritmom. O, ljepote nevidene! - ubrzavalo je srce. O, ljepote čudesne!" - pre-skakivalo je srce. Pritom me narančasto perje prošarano crnim zaliscima zasljepljivalo, dok su se crna perca presijavala kao šljokice na andeoskom haljetku. 'Pa, tko si ti?' - ponovila sam. Ptič je pak otprhnuo prema logorištu, a ja za njim. Ondje sam osim Filka što se zamišljeno prešetavao zatekla još dvije rajske ptice u blizini ugaslih ugaraka. 'Znaš li' - obratila sam se bratu - 'kako je ovim pticama ime?' 'Ovdje ih zovu futači.' - zamahnuo je Filko prezrivo rukom, a ja sam se zavrtjela na peti i zapjevušila: 'Futači, futači, dobro došli meni, mi! Divne ptice perjave, od vas se ne čuje dernjave! Samo mili čurlici, što gode mojoj majčici. Budete li me voljeli, gnijezdo ču vam saviti.' Na samom vrhuncu pjevno-plesnog zanosa pokosio me Filkov smijeh. 'Što je?' - narogušila sam se. 'Ako im kaniš saviti gnijezdo' - presavijao se Filko - 'onda uzmi kanticu i počni skupljati njihovo govno. Jer futači svoja gnijezda prave u dupljama, i to od vlastita dreka.' 'Lažeš!' - vrisnula sam i navalila na brata. 'Nečeš ti mene više farbati!' - siktala sam i pomolila mu pod nos stisnutu šaku. 'Evo tebi fige, pa nemaš sa mnom više brige!' 'Evo tebi grba' - presjekao je Filko lakat - 'od kojeg ni vrabac ne mrda.' (Nažalost, kasnije se ispostavilo da je Filko bio u pravu. Kad sam Slavicu pitala za futače gadljivo se stresla i frknula: 'Smrde gore od tvorova!' Za mene pak futači nisu izgubili ništa od ljepote, samo što su zbog kuče od vlastita izmeta umjesto rajskih postali polurajske ptice.) Sati na logorištu brzo su prolazili. Dok sam ja očijukala s futačima, Filko je pretraživao teren. Zatim se odjednom uznemirio i kazao: 'Požurimo kuči!' 'Zašto?' -negodovala sam. 'Pa i sam si rekao da če otac doči kasno.' 'To je on rekao.' - uzvratio je Filko. 'Ali, iz iskustva znamo da dode uvijek prije nego što kaže.' Tada je i mene oplazila zla slutnja te smo se trkom otpremili kuči. Klecavih koljena zaustavili smo se pred vratima. Iznutra se od zidova odbijalo Lumirovo urlanje pračeno lupanjem šake o stol. Filko je dernjavu prevodio na ljudski jezik i umah razabrao o čemu se radi. Otac se vratio iz posjeta bivšem upravitelju. Očito mu je predočio dokaze o pokradenim trupcima iz dvorskih šuma, što su po uhodanim kanalima putovali do crnog tržišta, a bar pola prihoda završavalo je u džepu dr. E. 'Zar mislite Vi, došljakoviču' - začuli smo dio ponovljene scene izmedu oca i bivšeg upravitelja - 'zar mislite Vi, došljakoviču, da ste ovdje dobrodošli?! Ako mi se prohtije' - prijetio je doktor ocu - 'mogu Vas strpati u logor!' 'Vi mene u logor,' - riknuo je Lumir - 'a ja Vas u arešt!' Filko i ja i dalje smo stajali pred vratima. Iako je unutra nastupila kratka tišina, trnci su nam sveudilj probadali i žmikali tijela. Iz pora cijedio se strah. Zatim je zagr-mjelo: 'Gdje su djeca?!' Filko me pogledao. Potom se odvažio i otvorio vrata. 'Ljubim ruke, tatice!' - potrčali smo tatici ususret, i kad se sagnuo zagrlili ga oko vrata. 108 Tri točkice Još uvijek zapjenjen, otac me dubio očima, joj, i upitao: 'Gdje ti je lančic? Zar ga više ne nosiš?' 'Valjda je ostao na nocnom ormaricu.' - izmucala sam. 'Po njega!' Od-hitala sam u spavaonicu i mahnito pretraživala nije li se sakrio ispod nekog tabletica ili pao pod krevet. Uzalud. 'Donesi lančic!' - zagrmjelo je iz kuhinje. E, lančicu moje muke, - drhturila sam plazeči po podu - zar me zato lupaš po glavi jer za tebe nisam marila? Pokaži se, lančicu, molim te, izadi na vidjelo! Preokretala sam jastuke i nadizala plahte, kad me ponovno strefilo: 'Gdje je?!' Naposljetku sam pognute glave stala pred oca i promrmljala: 'Nema ga.' 'Gledaj me u oči!' - urliknuo je tata. Ustreptali pogled seljakao se od gorgonskih očiju do usta, i natrag. Nisam znala čega se više bojim: oči ubijaju, a iz usta riga vatra. 'Nema ga, veliš!?' - zaškripao je tata zubima. 'Dakle, lančica nema! Lančic je ispario! Bolje ti je da smjesta priznaš, pa da s time svršimo! Dala si ga Slavi, zar ne?' 'Nisam ga dala Slavi.' -istisnula sam. Pritom sam grozničavo razmišljala kamo se lančic zametnuo. Jest da mi ga je Slava često skidala. Jest da sam ga nudala pastiru za pjegava jaja, ali ga momčic nije htio primiti. 'Priznaj da si ga dala Slavi!' - riknuo je tata. 'Nisam ga dala Slavi.' - ope-tovala sam. Pao je prvi šamar. Tako brzo da majka nije stigla ni reagirati. 'Ovo ti je za laž.' - objasnio mi je tata. Zaokružio je pogledom po Galji i Filku što su stajali u stavu mirno i upitao: 'Jeste li ikad dobili batine ako ste govorili istinu? Nikada, zar ne? Istina se ne kažnjava. Je li tako?!' 'Da, oče.' - potvrdili su Galja i Filko. Dok im se obracao, ukipljena na mjestu, pogledavala sam majku. Ona je lice pokrila rukama jer nije bila sigurna. Znala je govoriti da su djeca bujne mašte sklona izmišljanju, pa ne razlikuju istinu od laži. Osim toga, djeca bujne mašte nemaju osjecaj za vrijeme zbog čega često brkaju 'prije' i 'poslije'. 'Priznaj!' - vrisnuo je tata. 'Nisam dala lančic Slavi.' - procijedila sam kroz suze. Šamar s druge strane izbacio me iz mjesta, bliže ocu. Šamar dlanom je privlačenje. Šamar nadlanicom je odbacivanje. Moram priznati da otac nikad nikoga nije odalamio nadlanicom. 'Nemoj tuci dijete po glavi!' - kriknula je Beti i progurala se izmedu oca i mene. Tata ju je odgurnuo i kričao: 'Tko laže, taj i krade! Tko krade, taj je lopov!' 'Molim te!' - uhvatila je majka oca za ruke. 'Molim te! Ako vec smatraš da djecu treba fizički kažnjavati onda za to imaju stražnjicu.' Tata se grubo oslobodio majčinih ruku i viknuo: 'Priznaj!' 'Nisam dala lančic Slavi.' Šamar koji je uslijedio nije me doduše oborio, ali me zato odbacio na rub prekoračenja, u tupo postojanje izvan samog zbivanja. U meduprostor gdje prestaju boli. Tri točkice 109 Ošamučenim pogledom tražila sam majku. Gledala me molečivim pogledom. Što to znači? Ovisi li o meni da me prestane tuči? Očito. Iza očevih leda majka mi je jedva zamjetnim pokretom glave dala znak. 'Priznaj!' - doprlo je do mene iz daleka. Prijetnja izvan dosega nije mi mogla više nauditi, i ja sam izdavila: 'Dala sam lančic Slavi.' Ruka u zamahu se povukla, a otac se gorko osmjehnuo. Divljačkog pogleda je ne-stalo, a stisnuta usta nakrivila su se gorčinom. Čak mi se učinilo da bi mogao proplakati mojim suzama. Umjesto toga, promuklim glasom je zaustio: 'Dug je tvoj put do istine.' Zaplakana i osramočena, pala sam u nemilost. Od stida se nisam usudila potrčati ni majci jer nije bila sigurna. K tomu, ni ona ne bi zaštitila lopova. Ako u ičemu, tu se s ocem slagala, samo što je pristup lopovu započinjala od sebe. 'Djeco draga,' - opominjala nas je - 'kad bih ja nešto skrivila ili sagriješila smjesta bih se predala. Kriva sam. Ovdje sam. Vodite me.' Htjela sam umrijeti. Da mi se dogodi neka nesreča. Ili da me pronade zalutali me-tak. Ili da me usmrti okrugla munja. I najzad sam počela žaliti što me nije ubio otac. Neka s mrtvim djetetom stane na trijem i vikne curama što u vrtu plijeve, težacima, što če privučeni grozotom pristizati s polja, neka vikne: 'Ljudiii! Ljudi, svojim nepo-vjerenjem ubio sam voljeno dijete!' I dok če mnoštvo promatrati moje ukočeno tijelo u dugoj, bijeloj haljini od najfinijeg tila, čiji nabori če lelujati niz očeve ruke poput labudovih krila i mahati u posljednji pozdrav, neki od pristiglih če istupiti i pljunuti ocu pod noge, drugi če šutjeti pred njegovom goropadnom naravi, a ubojica če u slow motionu padati na koljena i moliti: 'Kaznite me!' Zatim sam počela ridati. Zato što su neki od težaka ocu uz psovke pljuvali iza leda. I zato što su mu drvokradice prijetile smrču. Mom tati, barabe su prijetile sjekirama." Al se više nije uspijevao suzdržavati. Pljsnuo se po bedru i maltene se raspuknuo od smijeha. "O, Sofoklo, gdje si?' - zavapio je podignutih ruku. 'Gdje si, veliki tragedu?' - grcao je - 'da te takne meketanje još jednog kozliča?' Ledena lica prešla sam preko Alova ispada. "I znaš kako je priča završila?" Al se uozbiljio i podigao obrve. "Dakle, lančič se pronašao prilikom generalnog pospremanja. Nekim čudom za-vukao se ispod madraca. Otad ga više nisam nosila, ali sam zato od oca primila dar koji je utažio želju čak i za bombonima. Kad se ispostavilo da nisam lagala tata me primio u naručje. Tragedija je propala. Umjesto da me drži vodoravno s omlitavljenim udovima, privijao me uspravno na grudi. Ljubio me u vrat i pritom ništa nije govorio. Ja sam pak u rukama stiskala njegov poklon, glinenog, trbušastog ptiča s rupom na ledima, koji je napunjen vodom čurlikao ljepše i od samih futača." 110 Tri točkice 51 "Dok si se ti zanosila svojom smrču u bijeloj haljini" - ošinuo me Al strogim pogledom - "Lumir je iz dana u dan nosio glavu u torbi. Ovaj put Beti nije stigla ni kriknuti jer ga nisu tjerali prema dvorcu nego zaobilaznim šumskim putom ka parku iza dvorca. Tamo negdje, u zakopanoj jami, nalazilo se blago. Dvojica su ga gonila kundakom a treči, hramajuči kolovoda, požurivao ga je bajunetom medu plečke. Za svaki udarac kundakom u leda Lumir je bio zahvalan. Živ sam. - pomislio bi. Za svaki ubod bajune-tom kazao je u sebi: Još sam uvijek živ! Bar dok ne stignemo do cilja. Tek kad ih dovede do mjesta kamo bez predaha hitaju zaustavit če se klatno njegova života. Kad razulare-ni odmetnici poraženih vojski shvate da blaga nema i da su se u nevjerici prevarili, tada mu može otiči glava. Iz osvete ili zadovoljstva radi. Povuči če ga za sobom na gozbu bez povratka na kojoj se toči prolivena krv. Ipak, Lumir se nije predugo zadržavao na tim mislima več je grozničavo mozgao o izlazu. Kao prvo, moglo bi ga spasiti čudo Ili neki neočekivani preokret koji če se potom pokazati kao prst sudbine. Ili. Premda za to nije bilo razumne osnove, kao ni da nemilosrdnost moli za milost, treči 'ili' sastojao se u nadi da mu kolovoda vrati život za život. I tako je četvorka s Lumirom na čelu, što je usput krčio stazu i odmicao ni-ske grane, napredovala ka cilju. 'I dalje tvrdiš, upravitelju,' - posprdno je naglasio posljednju riječ kolovoda - 'da su svinje krepale od svinjske kuge? Je li?!' 'Tako je.' - potvrdio je Lumir. Iza sebe začuo je zluradi smijeh dvojice, kad se jedan od njih iscerio: 'A kakav bi on upravitelj bio da nije za sebe u šumici sakrio bar nekoliko slasnih praščiča?' I, što sad? Ponovno objašnjavati? Uvjeravati? Lumirove usne rastegle su se u bez-glasni, apsurdni osmijeh koji ga je vratio na početak zbivanja. Tri spodobe nalik strašilima zaskočile su Lumira dolje, iza logorišta, kod gospodarskih zgrada. I okružile ga. Dezerteri neke vojske! - protrnuo je Lumir. Progonjenici u dronjcima neprepoznatljive uniforme bez činova, zarašteni bradom do očiju, u ra-zvaljenim obuvalima, osim kolovode na čijim nogama su bile neoštečene samo sare nekoč dobrih kožnih čizama. Prije nego je osjetio sječivo pod grlom Lumir je promotrio njihova raščovječena lica kakva proizvodi rat. Lica kockara u vlastiti i tudi život koja više nemaju što izgubiti, pa če ubiti za zalogaj preživljavanja. Umjesto očiju iz duplji je virila samo prijeteča i nezajažljiva glad, što ih je svodila na podvrstu izmedu čovjeka i predatora, na novu, ratnu vrstu ugroženu istrebljenjem. Očito bez dokumenata, legitimirali su se bez zadrške. U njihovoj osobnoj iskaznici tek jedan podatak: glad. Ime i prezime: Glad. Glad je prisilila te stvorove - grozničavo je premetao mislima Lumir - da se odmetnu od ljudskog roda i svrstaju se u zvijeri. Tri točkice 111 Dok je stajao ukipljen, podignutih ruku, Lumir se okanio prijašnjih misli kao bes-potrebnog luksuza. U danoj situaciji imao je na raspolaganju isključivo trenutak sadaš-njosti, kad mu je kolovoda maknuo bajunetu s grla i zarežao: 'Vodi nas u svinjac!' U posebno načinjenoj ogradi, u velikom svinjcu - samo nerast." (Al je napravio pauzu ne bi li mi podrobno objasnio tko je i što je nerast. 'Dvorski nerast,' - otpuhnuo mi je cigaretni dim pod nos - 'slavni rasplodni prasac, bio je biološki tata-mata premnogim seoskim praščicima. Mrcina koju su ostavili na miru i Nijemci, i ustaše, i partizani. Ali ne zato što je bio svinjski pater familias nego su ga poštedjeli jer njegovo meso zbog erotskih izljeva i inih izlučevina zaudara takvom že-stinom da je nejestivo čak i psima. Kimnula sam s razumijevanjem.) "'Gdje si posakrivao svinje?' - riknuo je bradonja u čizmama. 'Gdje su svinje?' 'Vec sam vam rekao, svinje je odnijela kuga.' - odgovorio je Lumir. 'Kuga, pa kuga!' - cere-kali su se kolovodini pajdaši, dok se njihov predvodnik oslonio na obor i počeo mjer-kati nerasta. Kapitalac je nepomično drijemao kao neki krokodil na sprudu što satima ne trepne okom. 'Upozoravam Vas,' - zgrabio je Lumir kolovodu za ruku čim je bajunetu uperio u nerasta - 'upozoravam Vas da je životinja goropadna! Bolje Vam je da ga ne dirate!' Još nije izgovorio kad se bradonja zavitlao preko ograde. Aaah! Prisutni su zatvorili oči premda je metež što je nastao časkom učinio nevidljivima napadača i napadnutog. Kao da su se stopili u jedno, čovjek i nerast, i isparili u urlajucem kovitlacu neartikuliranih glasova. Prije nego se prizemljio, nerast-krokodil dočekao je protivnika u posve razbu-denom stanju razjarenog bijesa te nasrnuo na uljeza takvom brzinom i okretnošcu da je svima zastao dah. Svinjcem se prolomio grozomoran krik ispresijecan divljim rok-tanjem. Preko dvjestokilska mrcina gazila je napadača kojem je vec prije toga bajuneta izletjela iz ruku. Pa ipak se nekako iskobeljao i osovio. U pomanjkanju prostora za zalet bradonja je potrbuške doskočio na ogradu, ali je nerast bio brži. Skokom uvis dograbio je nogu uljeza i jednim mu ugrizom rasporio saru čizme. Na goloj koži razjapile su se brazgotine razderanih mišica i čizma se trenutno ispunila krvlju. Ovaj munjeviti prizor" - pogledavao me znakovito Al - "kako bi ti rekla, prizor u high speed motionu, imao je svoje gledateljstvo. Osim osupnute i prestravljene pratnje kolovode gladijatorsku borbu promatrali su iz kuta svinjske arene i kočijaš Buro, kra-var i njegov sin. I dok se nesretnik batrgao na ogradi hvatajuci ravnotežu, susreo se s Lumirovim pogledom. To više nisu bile oči grabežljivca - štrecnulo je Lumira - vec oči čovjeka na samrti. Nijemim zovom Upomoc oči su promijenile boju u vapaj - Spasi me! Nerast se ustobočio za novi napad i čas prije negoli ce nasrnuti, Lumir je hitrim potiskom ruke preduhitrio ralje i prevalio jadnika na svoju stranu, izvan obora. Tri točkice 112 Medutim, glad je činila svoje. I evo ih sada, s Lumirom na čelu, gdje krče put prema blagu zakopanom negdje na dnu parka. Naprijed, samo naprijed, ka suštini, suština je hrana, hrana su posakrivani praščiči! Premda je šljapkao u vlastitoj krvi i hramao, kolovoda bi svako malo pogurnuo Lumira u leda, a njemu je odjednom sinulo da progonitelji očito više nemaju municije i da im puške služe samo za zastrašivanje. Najzad su stigli do humka, svinjskog groba, zasutog zemljom. Umjesto blaga sa živim praščičima tu je bila graba s uginulim lešinama. Bradonje su se zgledale. Uto se začulo nisko nadlijetanje aviona, a u okolnim šumama zaštektali su mitraljezi. Isteklo se vrijeme. Bilo je prekasno da se bjegunci vrate i zakolju nerasta. Uzmi što ti se nudi! Spustili su se uokrug humka na koljena i počeli golim rukama grepsti i otkopa-vati zemlju. Najprije su provirile kosti sa kojih se ljuštila smrdljiva, sivozelena masa kroz koju su propadali prsti. Lumir je okrenuo glavu. Zaokupljeni proždiranjem, dezerteri na njega više nisu obračali pozornost. Dok su trpali u sebe ostatke uginulih svinja, Lumir je, za svaki slučaj, krenuo natraške krijuči se iza debelih stabala. Eh, - uzdahnuo je kod dvorca - na kraju me nije spasio treči 'ili' nego čudo što dolazi od Providnosti. Sljedečeg jutra Buro je presreo upravitelja ovim riječima: 'Dok se nalazio u oboru, mogli ste tog skota zatuči vilama! Bile su Vam na dohvat ruke. To je bila samo banda četnika što bježe pred pratizanima.' Lumir je prostrijelio kočijaša očima i odvratio: 'Mogli ste! Bilo vas je troje promatrača!' Posljednju rečenicu zadržao je za sebe. Reče-nicu Čekali ste tko če koga zapečatio je trpkim osmjehom." 52 "Osim lovačke puške Lumir je zazirao od bilo kakvog oružja. Divljač je jedno, ljudski rod je drugo. Uz poštovanje lovostaja, lov je zabava, sport ugodno s korisnim, dok oružje služi isključivo za ubijanje ljudi. Uffff! K tomu je bio odgojen da je primjena šaka u bilo kakvom sukobu izvan svakog ljudskog dostojanstva. Zna se tko izaziva nered, kavge i makljaže. Šljam. Pijandure i ine ništarije. Mimo snage svojih mišiča i sposobnosti predu-hitrujučih reakcija, fizičko razračunavanje jednostavno nije dolazilo u obzir. Ugrožen od poznatih i nepoznatih sila, Lumir je odavno prestao spavati na ušima. Utihnulo je njegovo glasno prepričavanje dnevnih zgoda u snu pa bi Beti nakratko usnula, a kad bi on zahrkao Beti bi se probudila. I tako su bez dogovora naizmjence dežurali. Ne nadvija se opasnost nad dvorac zbog duhova ili jednog duha, kako trabu-nja Slava. - cerekao se Lumir. Opasnost vreba od živih ljudi, a s duhovima čemo lako. Ponoč je prošla. Beti je upravo utonula u san, kad se kod kule oglasio zveket lanca. Ledena zebnja preletjela je Lumirovom kičmom. Neka je! Ovaj put suočit če se s utva-rom u kakvom god ruhu i obličju se pojavila! Spreman promotriti prikazu izbliza, od Tri točkice 113 pete do glave, Lumir ju je čekao stisnutih pesnica. Nigdje ne piše da je šakom na duha zabranjeno. Evo, kloparanje se vrača iz suprotnog smjera vijuganjem karika, a kad je štropotanje stiglo do ulaza Lumir je naglo otvorio vrata." "I, što se dogodilo?" - prekinula sam Alarika suspregnuta daha. "Dogodilo se" - produžio je Al - "da se duh navodnog grofa što je iskoristio ius primae noctis materijalizirao u Duru. Podignute ruke zastao je ispred Lumira, a ovaj ga je ščepao za zapešče i jednim trzajem savio mu ruku prema dolje, sve dok raskrečeni prsti nisu ispustili lanac. Zatim je kočijašu prosiktao u lice: 'Tako ste plašili i vlasnicu, je li? Ti, u dogovoru s bivšim upraviteljem, ne biste li je udaljili iz dvorca i ostavili sebi slobodne ruke za lopovštine! I prošli put mi se učinilo da dvorac optrčava pas, ali sad vidim da se nije otrgnuo s lanca!'" 53 "Znaš li" - zaškiljio je Al ispod raskuštranih obrva - "koje sjeme se ni pod kojim uvjetima i ni pod koju cijenu ne može genetski modificirati?" "Pojma nemam!" - slegnula sam ramenima. "Don kihotsko!" - podučio me. "K tomu je don kihotsko sjeme" - počesao se edu-kator iza uha - "u svom izvornom, alraunskom obliku neiskorjenjivo. Posijano diljem zemlje, svako malo nikne u duši nekog pravednika." "U pravu si." - složila sam se. "Podsjetio si me na Marantu dok je za lektiru čitala knjigu jednog neumrlog igrača, kratkoročnog zatočenika čiji glavni lik u borbi za plemenitu stvar uvijek nagrabusi, ali nikad ne posustaje. Premda je poraz njegov zaštitni znak utisnut u viteški štit, on se i dalje upušta u podvige, jurišajuči makar na vjetrenjače, junak nad junacima koji je iscrpio svu Marantinu samilost, taj isposnički misionar što mijenja kruh za pogrde i andaluzijske gorke naranče za izrugivanje, taj papirnati heroj svih epoha i za sva vremena, stisnut izmedu korica i popackan stranicama Marantinih suza, ubogar i tajkun dobrote, to ti je mili Vitez tužnog lica, a ne nekakav Sancho kakvih ima na svakom koraku, nego on, Volšebnik što galopira na kljusetu i sveudilj zamahuje sabljom pravdoljubivosti." "Kad smo več kod sablji," - prekinuo me moj subesjednik - "vratimo se mi na dvorac, pred zbirku hladnog oružja. Tamo je svaki put strugnuo Filko, tamo je stajao zatravljen, dok su Beti i Slava u drugom krilu dvorca provjetravale dvorane i salone na katu. Ako ga nitko ne omete, ako oca ne bude u blizini, ako tišina potraje, mogla bi se ponoviti čarolija. Ako uštima oko kako treba i uspije dovoljno dugo zuriti u Sunčev disk ugraviran u sječivo mača, onda če taj kratki mač, koji je voda i nosilac pravde, zapovijediti ostalim bodežima da počnu silaziti sa zida. Opkolit če ga pozibavanjem i Tri točkice 114 zavrtložiti se oko njega, pračeni muzikom zveckanja, ples sablji, ples života bez okova; i Filka obuze zanos, drhtava vrtoglavica otkine mu stopala i on širi ruke, vrti se oko svoje osi, vrti do zaborava, kad ga presiječe Slava: 'Idemo! Tvoja mama zaključava.' 'Tko si ti da prekidaš moooj' - Filko je tražio pogodnu riječ - 'moj obred?' 'A tko si ti da buljiš u ova, ne znam kako se sve ta čuda za odrubljivanje glava zovu. Ali za ovo s kojeg ne skidaš pogleda vele da je jatagan.' 'Ja-ta-gan!' - sa strahopoštovanjem je ponovio Filko. Kakav naziv! Jatagan! Kako sama ta riječ gordo i opojno zvuči! Mami i omamljuje i stvara omaglicu. Ne treba ju ni izgovoriti, več jatagan samo udahnuti, zadržati dah i potom če ne samo srce več cijelo biče zračiti ponosom. 'Na njemu su urezana neka nepoznata slova. Znaš li što ona znače?' 'Otkud bih znala!' - zagundala je Slava i povukla Filka za rukav." "Naposljetku" - upala sam Alu u riječ - "Filko ipak nije odolio i domogao se jata-gana." "Ma kakvog jatagana!" - frknuo je Al. "Ta, jatagan i odrasli muškarci nose ukoso oko pojasa, a Filku bi sezao malne do brade ili bi njime strugao po podu. Stoga se odlu-čio za manji bodež koji izvedbom i ljepotom drške nimalo nije zaostajao za jataganom. Medutim, Filko se nije želio odreči imena i za njega je taj bodež, sakriven u produže-nom džepu hlača, bio i ostao jatagan. Talisman koji ga doduše nije činio nevidljivim, ali je zato krčio put i davao samopouzdanje. Filko i nož kao jedno tijelo, združeni par kao tron i vladar na teritoriju neovisnosti. Neranjiva tvrdava s grbom slobode, oklop na malom feudu njegova 'ja'." "I tako se Filko" - nastavila sam jer mi se učinilo da se Alu pridrijemalo - "nije mogao do sita nagledati svog jatagana. Kad nije bilo nikoga u blizini vadio ga je iz ko-rica, bilo u parku ili na logorištu, i uvijek prije spavanja. Jatagan kao večernja molitva. Promatrao je oko poludragog kamena što je namigivalo sa drške, oko koje če gledati umjesto njega kad bude u opasnosti, opominjati ga i usmjeravati sve do onkraj svijeta gdje prestaje svaka tiranija. Kaaavaaa! Friška kavica!" - zamahnula sam šalicom ispred Alova nosa. Učas se trgnuo. "Kavica. Aha! Fino. Gdje smo ono stali? Dvorac? Da, ljeto na dvorcu. Mjesec sr-panj. Ferije. Na gumnu Lumir nadzire vršidbu žita. Na dvorcu predah mira. U dnev-nom boravku ozračje blagotvorne opuštenosti. Galja sjedi za svojim stolom pred hr-pom spomenara, za drugim Filko šilji olovke. Beti svako malo pogledava Galjine crte-že, pa i sama uzima komad papira i vodene bojice. Crtačku ruku Galja je naslijedila od oca. Njezini potezi olovkama u boji su žustri i kovrčavi, obrisi naglašeni crnom bojom. Betini krajolici su pak razliveni igrokazi. Tri točkice 115 Tapkanje kistom, miješanje i razvodnjavanje, naznake cvijeca, nijanse rasplinutih oblika, igra, pa što ispadne, slika slika samu sebe manirom djetinjeg pointilizma, primarna radost s nepredvidljivim ishodom, uradak nemoranja, uradak srece. Beti kistom lovi proljece, Galja od jeseni pravi pjesme. Crteži kao zvučni kolači. Potoci prskaju mjehu-rima i žubore, drvece se pod naletom vjetra uvija i šumori. I zbog tih šumecih krošnji što su otresale lišce žarkih boja Galja pred šulkolegicama nije imala mira. Nitko od nje u spomenaru nije tražio nikakve stihove ni mudre izreke vec samo crteže krajolika. Za to vrijeme Filko je pak šiljio i šiljio olovke i pritom oblizivao usnice. Kad se grafit obli-kovao u iglu popipao bi vršak i igla se odlomila kod samog drvenog korijena. Pa opet ispočetka! Oblizao bi tanku pokožicu što mu je zatezala usnice i navalio šiljiti svoje drvene bojice. Pritom je svako malo čupkao stršecu kožicu sa usana, sve dok ga Galja nije maznula po ruci. 'Pa što to radiš!' - dreknula je. 'Siljenjem si gotovo prepolovio olovke i bojice, a od čupkanja ce ti na usnama izbiti kraste!' 'Brigaj ti svoja posla, a moje olovke i kraste ostavi na miru!' - uzvratio je Filko laktom pod rebra. Beti se okrenula da ne opaze njezin smijeh, zatim je ozbiljna lica započela: 'Djeco draga....' Treštanje vršilice zaglušivalo je puškaranje iz okolnih šuma, pa i kad je u daljini zatulila sirena Lumiru nije bilo na kraj pameti da zaustavi rad. Srecom, glavnina žita je pod krovom, od toga veci dio ide u prodaju, što brže to bolje, u gradu je vec pregovarao s kupcima, ali nije još dogovorio cijenu, na stolu u kancelariji stoje njihove ponude, u svakom slučaju, žito što brže iz hambara prije negoli ga razgrabe vojske, prijateljske ili neprijateljske, sve jednako otimaju, a gazdarica od njega očekuje prihod. Prihod. Na kola se tovare posljednje vrece, Duro pridržava uzde. Lumir se zaputio duž strništa kao da se htio oprostiti s njivom što je te godine tako plodno obrodila, sagnuo se i pokupio zaostali pšenični klas, protrljao ga medu prstima i otpuhnuo pljevu: zrno prvoklasno, krupno i suho kao biber, i takvo ce stici do skladišta. Od jutra na nebu ni oblačka, po-podnevno sunce i dalje prži, dan kad nije trebao naganjati težake, uspješan dan dobro obavljenog posla, osiguran kruh, bogomdani dan, kruh naš svagdanji. Dobro je, - mrmljao je Lumir u hodu - sve je dobro što se dobro svrši, mogu kuci, a kad istovare ključ od hambara donijet ce sluga u kojeg imam povjerenja. Ali odjed-nom, nešto ga je zaustavilo. Nešto ga je vuklo natrag ka utihloj vršilici i kolima koja samo što nisu krenula. Neki antimagnetizam što odbijanjem privlači, nešto što se skriva i mami klopkom, sklupčano i vrebajuce, prisutno i neopipljivo, e, pa da, neopipljivo je osobina duha, he, he, pa da vidimo što taj duh može učiniti, plaši li samo na dvorcu ili se njegova moc proteže na cijelo dvorsko imanje? Hihotajuci stigao je do kola, sudario se s mrkim Durinim pogledom, eh, odkad ga je ulovio s lancima ta podmuklica ga više i ne pozdravlja, produžio ka vršilici, odmjerio je od vrha do kotača, sagnuo se... Tri točkice 116 ne, to nije moguce, pod trbuhom mlatilice naslagane vrece, neopipljivo postalo je ite-kako opipljivo, zgusnuto, kao gustoca bijesa što mu je šiknuo u glavu. Evo ti napokon zloduha što se krije u skrivenim vrecama! U nekoliko koraka našao se ispred kočijaša i urliknuo: 'Tovari ovo žito na kola, lopove!' Duro nije ni trepnuo. Zluradi smiješak razvukao je njegovo lice u nadmocnu gri-masu. Imao je on za sve uvrede svoj adut u rukavu. Pogotovo adut za psece šape! 'Lopov, je li?' - izazivacki se iskesio. 'A to' - nastavio je - 'što se Vaš sin kiti ukradenim plemickim nožem, nikom ništa!' Lumir je ustuknuo. Ova izjava, ove zlonamjerne rije-či, premda lažne ipak otrovno djeluju. Ruju i ošamucuju mu pamet. Nadlanicom je otro znoj sa čela. Bože moj, ovo je prevršilo svaku mjeru, s tim ne valja otezati, smjesta ra-ščistiti, pa se unio Duri u lice i zaškrgutao: 'Po-no-vi! Ponovi, što si rekao! Ako lažeš...' Kočijaš se odmaknuo i mirno kazao: 'Ako lažem slobodno mi pljunite u lice!' Premda je povjerovao, Lumir još uvijek nije vjerovao. Da se čova osvecuje, u to nema sumnje. Da bi ga ponizio poslužio se pak grubom smicalicom koju ce začas poreci. Kao, 'Šalio sam se'. Medutim, ništa takvo se nije dogodilo. Umjesto da zaniječe, Duro je likovao. Najzad je zadao udarac koji je dotepenca dobrano uzdrmao. Onomu koji se toliko busa u svoje poštenje dokazao je da nije bolji od njega! Samo što vrag nije zaječao! Dok je Lumir grabio prema dvorcu, Filko je upravo završavao sa šiljenjem i pri-tom promijenio tri šiljila. Od olovaka i bojica ostali su samo batrljci što ih je jedva držao palcem i kažiprstom, ali su zato vrškovi bili špicasti kao igle. 'Sad si zadovoljan, jel?' - upitala je Galja pošto je opet čupkao sasušenu kožicu sa usana. 'Djeco draga....' - zaustila je Beti. Dok je Lumir grabio prema dvorcu dobio je od Dure posljednju popudbinu u vidu savjeta. 'Nemojte dijete prestrogo kazniti.' - oplazilo ga je po ledima. Ostatak - Bodež je čuven i nije čudo da se dječaku svidio - prošao je mimo njegovih ušiju. Dakle, klecnuo je Lumir, došli smo do toga da me lopov podučava odgoju! Htio je ispljunuti gorčinu, ali mu je usna šupljina sve do stisnuta grla bila suha. 'Djeco draga... ' Vrata su se širom otvorila. 'Ti,' - upro je Lumir prstom u Filka prije nego je ovaj stigao skočiti na pozdrav -'podi sa mnom!' Filko je klečao na podu kancelarije. Odlučio je gledati ocu ravno u oči, kako se uvijek zahtijevalo. U oči, ne da bi odgonetao njegove misli vec da mu iskaže poslušnost i time umanji kaznu. U oči, premda je znao da njegov pogled paralizira. Dok sikne, zmija ti nacilja žuhki mlaz pokornosti ravno u zjenicu. Čim te umrtvi, zbriše ti sve misli da zaboraviš tko si. I kako onda tako paraliziran možeš kopati po njegovim Tri točkice 117 namjerama. 'Izravnaj se!' - obrušio se Lumir. Filko je poravnao koljena s kralješnicom i sveudilj gledao oca u oči. 'I ti se još usuduješ buljiti mi u oči!' - riknuo je otac. Filko je oborio pogled i pokušavao skrpati svoje misli što su nadolazile u bljeskovima ne bi li zauzeo nekakav stav. Medutim, od zmijskog pogleda misli su se raspadale. Dok je klečao uspravne kičme, prikucan Lumirovim zurenjem kao čavlima, otac je započeo: 'Jesi li nešto ukrao? Pritom ne mislim posudio, pozajmio, prisvojio, otudio i slične gluposti. U-k-r-a-o, pitam!' Filko je šutio. Nije znao na što cilja. Pa je promucao: 'Ne znam što od mene tražiš. Ako sam ukrao, priznat ču.' 'U redu.' - prihvatio je Lumir. 'Jesi li ukrao nekakav nož, gore na katu iza zaključanih vrata?' To je kraj, zaključio je Filko. Jedini koji ga je vidio s jataganom u ruci na logorištu bio je Duro. Pognuo je glavu, pa se ponovno poravno i kazao: 'Ukrao sam.' 'Dakle, istina je! Ukrao si!' -izgovorio je Lumir razvučeno, gotovo s olakšanjem. 'Ustani!' - zapovjedio je. 'Premda je sramota na mojim plečima podijelit čemo je zajedno!' Filko nije znao kamo ga otac vodi. Stupali su prema logorištu, pa dalje, sve dok nisu stigli do raskrižja putova. Tu se Lumir zaustavio i tražio pogodno mjesto. Najzad je upro prstom i progovorio: 'Klečat češ tu pokraj ceste sve dok po tebe ne pošaljem! Svakom, pritom mislim s-v-a-k-o-m, od slugu, najamnika, težaka i inih namjernika, ako te upitaju zašto klečiš, odgovarat češ: Ukrao sam!Jesi me razumio?' 'Da, oče.' Lumir je krenuo put dvorca, a Filko je ostao klečati uz cestu. Kako su ljudi prolazili, najprije su se u čudu zgledali a potom se stali smijuljiti. 'Pa zar to nije upraviteljev sin?' 'Jest, glavom i bradom.' 'A zašto klečiš?' - pitao je prolaznik iz sela. 'Ukrao sam.' - odgovorio je Filko. 'A što si ukrao?' 'Jatagan!' - izletjelo je Filku. Otac mu nije zapovjedio da mora bilo što objašnjavati. Obliznuo je raspucale usne i zaključio: odsad ču samo odgovarati - Ukrao sam. Uto je netko podviknuo: 'Jatagan! O, ljudi moji, jatagan! Dijete i jatagan!' Smijeh se prolomio i zapljusnuo gledateljstvo. 'I zato upravitelj kažnjava svoga sina! A žena mu drži ključeve od dvorca! Pa može uzeti što god joj srce poželi! Tko če znati ili pitati?' - orio se smijeh kao zaraza. Filko je stisnuo zube, ali nije uspijevao vladati mišičem na bradi što se ispod kože trzao i krivio mu lice. Brada je i dalje podrhtavala. Mišič ispod kože uporno se stezao i grčio ne bi li progurao i istisnuo zadržavane suze. Da lice dode na svoje. Da dječje lice liči licu. Uto je naišao kočijaš Duro. 'Što ste blenuli, ljudi?' - podviknuo je. 'Čemu se hiho-čete? Je li ovo neka zabava? Razidite se!' Filko je okrznuo Duru prezrivim pogledom i okrenuo glavu. Sluga ostaje sluga! I tako" - privodio je Al priču kraju - "Filko nikad nije doznao što je na onom pravom jataganu s ugraviranim Suncem na sječivu pisalo." "A ti valjda znaš!" - procijedila sam. Tri točkice 118 "Pukim slučajem!" - namignuo mi je pripovjedač. "Ako več hočeš, arapski natpis u prijevodu znači: O srce, zbog jedne duše, svakoj duši ne zamjeraj!" 54 Čim se Al i ja nademo u parku arboretske priče nameču se same od sebe. "Ili životinjske." - priklopio je Al. Sjetila sam se Maše. "Maša ne drži do književnosti. Ona se hrani, kako veli, kaloričnom klasičnom glazbom. Što če ti pusti romani i ine blebetarije o nekakvim meduljudskim odnosima? Od piskarala bi bilo pristojno da svoje umotvore to jest zanovijetanja zadrže za sebe, a ne da siluju čitatelja svojim osobnim, nerazriješenim problemima! Kao da svatko nema svojih muka preko glave! Izuzetak čine poučne basne, naravno, jer su životinje pametnije od ljudi. Ili bajke što bajaju s bajkovitosti, ili pak sočne pričice ukoliko su utemeljene na činjenicama. Istinite bizarnosti. To je štivo koje Maša srče na slamku. Slovo po slovo, riječ po riječ u tekuču rečenicu, rečenicu po rečenicu u koktel užitka!" "I tako je Maša" - prekinuo me Al - "iz srednjovjekovnih spisa iščačkala jednu ar-boretsku i jednu životinjsku priču koja se novovjekim istraživanjem pokazala točnom. Koju želiš prije čuti?" - pogledao me ispod oka. "Razumije se, životinjsku!" - uskliknula sam oduševljeno. "Najprije životopis vu-kova, jer slutim da se o tome radi!" "Pogodila si. U kratkim crtama," - zaustio je Al - "Maše se najviše dojmila vučja ljubav. Koga ne očara vjernost do smrti, pa makar se radilo o vodečem vučjem paru? Ali ono što je Mašu oborilo s nogu je činjenica da i u životinjskom svijetu vlada pede-rastija. Kao kod ljudi, i u poretku vučje zajednice najslabiji nagrabusi. Nema li zaleda (recimo da je pridošlica) vučič nižeg ranga svoj opstanak u čoporu plača nadredenom vuku seksualnom uslugom i time stječe zaštitnika. Taj fenomen, doduše, ne možemo nazvati pedofilijom nego, uzmimo, lupofilijom." "Ma daj!" - klopila sam tog olinjalog Lupusa po tikvi. "Pričaj mi radije što je Maša našla o Drvenjacima." "Kao sve arboretske priče" - pribrao se Al - "i ovo je priča iz davnine. Poznato je da su drevni narodi štovali drveče. Posječi se smjelo samo ono stablo koje je glifom obilježio starješina. Posječi stablo mimo toga, bez privole i odobrenja cijelog plemena, bilo je pak ravno zločinu. Iako prvobitni Drvenjaci u svojem običajnom pravu nisu poznavali smrtne kazne, kazna za oboreno stablo bez znanja zajednice bila je gora od smrtonosne smrtne smrti. Ubiti stablo bilo je ravno ubojstvu čovjeka. Kako za homocid nisu primjenjivali načelo odmazde, smatrali su da se ubojica osudio sam. Buduči da načelo smrt za smrt sadrži Tri točkice 119 primjesu osvete, shvatili su da osveta nikog nije preodgojila pa bi ubojicu ostavili na životu sa šansom iskupljenja dobrim djelima. Zato je pak kazna za arbocid bila maštom kitnja-sti ritual. Od krvnika se, istina, nije tražila maštovitost. On je prema unaprijed utvrdenim pravilima izučio zanat od prve. Stoga, upečatljivost izvedbe nije ovisila o njegovu nadah-nuču nego o dobro izvršenom zadatku, za što je bio opremljen potrebnim priborom. Smaknuče je svečanost. Parada započinje kod Drveta Pravde, gdje krvnik dočeku-je osudenika kojeg vode niži činovnici izmedu dva reda gledateljstva. U grobnoj tišini špalir maše uvelim grančicama posječenog stabla. Prema propisima, Drvo Pravde u promjeru ne smije imati manje od dva metra. Tu službenici, nakon što su osudenika svukli do gola, predaju drvosječu u ruke krvnika i napuštaju poprište. Krvnik iz džepa vadi u tu svrhu načinjenu obrednu kuku i zarije je u anus okrivljenika. Izvlači nabor debelog crijeva, zatim vadi drvene klinove i prikucava osudenika debelim crijevom na stablo. Na to ga potjera oko Drveta Pravde. Debelo crijevo lijepi se na stablo, a kako ubojica drveta pada, krvnik ga bičem uvijek iznova podiže na noge i tjera dalje uokrug. Kazna je nepravomočna dok ne proviri tanko crijevo, i nevažeča ukoliko tanko crijevo barem jednom ne obavije Drvo Pravde." "Ma daj prestani!" - vrisnula sam. "Ne urlaj! - presjekao me Al. "Želio sam dodati" - snizio je ton - "da je kazna za arbocid s vremenom pala u zaborav upravo zato što je svaki osudenik preminuo prije negoli je izvršena norma." "Jako plemenito!" - otpuhnula sam. "Nije ni čudo da se tom soju zatro trag." "Ovisi." - dvoumeči se, zavrtio je Al glavom. "Prema Lunkovu uvjerenju, neke od njih spasila je vjera." "Vjera uvijek spašava." - izustila sam nadobudno i odjednom su mi Drvenjaci ponovno omiljeli. "Misliš li da ih još negdje ima?" - unijela sam se čeznutljivo u Alovo lice. "Gaze li njihovi potomci zemljom, pa makar bili mješanci?" "Hja," - zamislio se Al - "ako je točno da ih je progutala asimilacija, onda postoje u sječanju. Ali sječanje nečeš iščitati iz njihovih biografija. Životopisi su im šturi i škrti. Več pri pomisli da moraju objelodaniti najosnovnije podatke hvataju ih grčevi u želu-cu. Koga briga kada, gdje i u kakvoj familiji sam se rodio! Ukratko, užasavaju se svake papirologije, popisivanja, upisivanja i ispunjavanja obrazaca. Hvata ih jeza prilikom pisanja molbi, uz molbu ide i curriculum vitae, što se mora - mora se, ali zato brane bar usko polje svoje privatnosti pred raznoraznim anketarima i inim mutikašama što nasrču telefonom ili bubnjaju po vratima. Molim vas lijepo! Da što misli jedan stari arboretski mrgud sa socijalnim gebisom u ustima o najnovijem izumu četkice za zube koja na poledini ima gumene jezičke što struganjem odstranjuju bakterije s jezika! Ili: Tri točkice 120 Slučajnim odabirom nagradeni ste putovanjem za dvoje.....Dobili ste set rajngli.... e, moj Gospodine, čuvaj se Danajaca koji darove donose! Inače" - nabrao je Al čelo - "Drvenjaci su lojalni gradani. Iako uvijek u manjini, nikad ne traže manjinska prava, niti ustraju na svom jeziku. Od tisuca jezika svaki za sebe odražava ljepotu izražajnosti svog podneblja. Stoga Drvenjaci bez po muke pri-hvacaju jezik i običaje zemlje u kojoj žive. Ako im se spočitava anacionalnost, imaju uvijek spreman odgovor: 'Ljudski govor služi sporazumijevanju a ne razdoru.' Zbog te iluzije nikad se nisu upuštali u ratove, pa nemaju ni pisane povijesti. Za njih ne postoji lice i naličje rata. Zar rat može imati lice? U čemu je razlika izmedu ubojstva u miru i ubojstva u ratu? Zato se ni napadnuti nisu branili. 'Tko želi ubojstvom osuditi samoga sebe?' - kliknuli bi uoči smrti i pritom bi se njihova duša u vidu prozirnog oblačka vinula pod nebo. Pa tko su ovi, lecnuo bi se poneki poraženi pobjednik i zatim promr-mljao: 'Zar su to ljudi ili pobjedničke kukavice?' I da skratimo priču" - zaokrenuo je Al prema kaficu - "sažmimo je u arboretsku maksimu koja glasi Ubi bene ibi patria. Štos je pak u tome da im nigdje nije dobro, a svugdje im je podnošljivo. Podnišljivo ubrzo postaje nepodnošljivo i tu se neizbježno susrecemo s njihovom vjerom. Za Arborecane bi se moglo reci da su sakupljači Božjih mrvica. Malo tu, malo tamo, od boga do boga, ti vječiti nezadovoljnici tešu krotkost bez popuštanja koja je u svakoj religiji ista. Spotiču se o nju kao o oštro kamenje i padaju, ali koljena im nisu krvava od klečanja nego od kazne. Uvjereni su da ih Bog kažnjava, a kako bez njega ne mogu živjeti tovare ga na plecima umjesto da dopuste da Bog podržava njih. Kako ga tovare, tako iskupljuju oholost i time se, po njihovu mišljenju, vrši nadoknada. Naravno" - produžio je Al - "ovo je tek okvirno gledište, kao neka skica što se nadopunjava nijansama jer Drvenjaci su zadrti individualci. Osobenjaci na osobnom putu koji traže, ni manje ni više, nego osobnoga Boga. Bolje da ih nitko ne pita kojoj vjeroispovijesti pripadaju, jer ce bez pardona odbrusiti: 'Moja vjera je moja privatna stvar!' S vremenom toliko ogreznu da zaborave da ih Bog voli i tako bijedne kakvi jesu. Voli ili ne voli, ono što im je jasno kao bijeli dan je obecanje da se Boga nikada i nipošto nece odreci, pa makar im Božji potezi bili zavazda neodgonetljivi. Stoga ne prestaju vrludati po labirintu svoje duše. Ali duša nije labirint. Labirint je ljudski mozak, s jedne polutke na drugu, s osjecajnosti na razum, gdje jesi, dok se jednom ne nadu u pukotini ništavila, gdje prestaje lijeva i desna strana, gdje se potiru plus i minus, gdje nestaje svijet a izranja Bivstvo, Bog je tu, u susretu sa samim sobom, tu je Božja iskra u Božjem djetetu, ne zbog djetetova zalaganja vec zbog Božje igre što se zove milost za onoga koji je u traženju hulio i na izmaku snaga pao pred Veličanstvom, napokon shvacajuci Tri točkice 121 što znači skrušenost. I tako, nakon dugih lutanja i zastranjivanja, privučeni i očarani zamkama o samoostvarenju bez Boga, Drvenjaci konačno otvaraju srce i uši onome koji govori: Ja sam Put, Istina i Život." Dok smo u kafiču srkali kavu promatrala sam smežurano Alovo lice. Premda smo o arboretskoj vjeri raspravljali bezbroj puta, nisam ga htjela prekidati. Uostalom, ponavljanje ne škodi. Niti je sječanje vrlina, niti je zaboravljanje slabost. 55 "Idemo van!" - odbio je Alarik ponudenu sjedalicu u kuhinji. "Idemo van" - poja-snio je - "da u prirodi udahnemo nebo i izdahnemo zemlju ne bismo li poravnali tlak krvi s tlakom duše. Možda nam se posreči da šmugnemo kroz procjep (vječnosti) gdje se otkucaji neba ujednačuju s bilom Zemlje. Kako na nebu tako i na Zemlji! "A kako se to postiže?" - zainteresirala sam se. "Flasterom na gubici." - dočekao me Al. I tako smo se zaputili u obližnji park, kružili ispod krošnji, poštujuči sveudilj šut-nju. Potom je Alarik promijenio smjer pa smo zelenim koridorom cupkali ka placu. E, u ovoj gužvi, pomislila sam, sasvim sigurno nečemo dodirnuti nebo. Uto se Al zaustavio ispred pekarnice. Pa nisi valjda gladan kruha - suspregnula sam se u zadnji čas, samo da ne prekinem muk. Kako je i dalje promatrao kifle, perece, žemlje i brioche, sinulo mi je da se vjerojatno poigrava krušnim figurama. Kao: 'kruh naš svagdanji', 'kruha preko pogače', 'kruh sa sedam kora', 'dobar k'o kruh' itd.. Ili pak uzrečicom dvorske dame što je ujedno bila i kraljica. Navodno je dotična pustopašna regina, nešto prije negoli su joj giljotinom odrubili glavu, uskliknula: 'Ako puk nema kruha neka jede kolače!' Ponovno sam se ugrizla za jezik da ne počnem žonglirati na tu temu, pogotovo o raznim pikanterijama njezine mamice, kad je začudo Al progovorio prvi. "Ovo dijete je štruca bijelog kruha!" - promrmljao je Alarik. "Tim riječima" - na-stavio je - "Lumir je u svoje ruke primio novorodenče. Privinuo kmečavi smotuljak svom licu, uputio zahvalan pogled Beti i ponovno izjavio: 'Ovo dijete je štruca bijelog kruha!' I nije se prevario. 'Bijela štruca' postala je jedino Lumirovo mezimče. Privrženo i odano kao lastavica što se uvijek vrača istom gnijezdu. Cjelivao je Marantino lišce, pusa na čelo, pusice na okice, cmok na nosič, pa ju zanjihao i škakljao iza uha, a beba je pritom pravila grimase. Je li moguče da se tek rodena beba nasmiješila? Prislonio je kčer uz svoj vrat i tu se dijete, u skloništu ispod očeve glave, u udubini vrata, ugnijez-dilo i pronašlo bradavicu. Ne, Lumirova ušna resica što ju je Maranta dohvatila ustima, nije bila duda-varalica. I kako bi ju potom ispljunula? Zadovoljno ju je cuclala i na suho mljackala, sve dok se muškog mlijeka nije nasisala. U tom kratkom času dojenja čak se Tri točkice 122 i Beti isključila iz grmljavine topova. U tom kratkom času muškog dojenja u hodniku bolnice na oca, na majku i dijete spustio se mir. Trenutak mira iza kojeg se stuštilo razorno bombardiranje grada. Od detonacija prštala su stakla na bolničkim prozorima. Rano prolječe 1945. Pa ipak, unatoč svemu, sloboda na vidiku! Vračajuči se kuči na Kutelo u stočnom vagonu, u sveopčem metežu što su ga pratile himne slobodi, razglasi i vijorenje zastava, oduševljenje i zanos, jecaj onih što su izgubili najbliže i nove izbjeglice, lokomotiva je huktala i vukla kompoziciju, pa svako malo za-stajkivala. Na svakoj postaji isti prizor. Ljudi su mahali jedni drugima, grlili se s bižnjima i tapšali s neznancima, ridali gorkim suzama i plakali suzama radosnicama. Medu njima se muva majka s novorodenčetom. I dojenče kreče od ruku do ruku. Hvataju ga partizanke i dodaju partizanima, dodiruju ga djeca i na grudi pritišču starci, iz naručja u naručje putuje bijeli smotuljak. Novorodenče! 'Zar se ne bojiš,' - usplahirila se Galja gledajuči uznemireno majku - 'zar se ne bojiš da če nam Marantu netko oteti?' 'Ne.' - smijuljila se Beti. 'Ako je štruca bijelog kruha, kako kaže vaš otac, onda neka se ljudi njom nasite.'" 56 "Lumir je bio nestrpljiv čovjek. Njegova deviza je bila: Smjesta! ili Odmah! Ništa polako, ništa natenane nego brzo i sada! Bez odlaganja! Medutim, prilikom putovanja kuči na Kutelo što je trajalo danima (pa se u stočnom vagonu živjelo i spavalo na podu sa škrinjama) dopustio je samo svom srcu da poput ptice izliječe iz grudi i hita naprijed, ispred njega kao krilati glasnik, srce-poletarac što hrli prema domu, golub mira koji kruženjem nad Kutelom iz ptičje perspektive promatra i opasa cijelo imanje i pritom kliče: Vračam ti se, dome moj! Ako kompozicija teretnog vlaka svako malo zapinje, neka zapinje. Ipak se ponovno pokrene. Ako svako malo zbog razorenih dionica na pruzi zastajkuje, neka zastajkuje. Ipak se kreče! Prikapčaju se i odkapčaju lokomotive, neka se! Vlak napreduje ka cilju gdje če biti gospodar na svome, a ne sluga na tudem imanju. Jest da su mu partizani ponudili da i poslije rata zadrži mjesto upravitelja. 'Raspitali smo se o tebi, Kranjec' - obratio mu se komandant - 'i došli do zaključka da nemaš putra na glavi. Znamo da si antifašist i da si pomagao našoj vojsci, pa možeš ostati!' 'Srečom, nisam beskučnik' - zahvalio je Lumir - 'i nema te sile koja bi me mogla ovdje zadržati. Idem kuči. Vračam se na svoje.' Sloboda! Sloboda! Sloboda! Vihor slobode vijorio se nad opustošenom zemljom. Na ruševinama i žrtvama izgradit če se bolji svijet. Svijet po mjeri čovjeka. Lumir je vjerovao tim parolama, pa ipak bi se povremeno štrecnuo. Danju, zaokupljen pripre-mama oko povratka kuči, noču je i dalje oprezao. Rat je definitivno završio, oružje utihnulo, konačno je nastupio mir. Mir. Danju mir, a s mrakom nemir kao produžetak Tri točkice 123 nekog novog, podzemnog rata o kojem se samo šaputalo, o kojem se nije govorilo javno. I što je sad tu istina? Jesu li to samo glasine ili odjeci rata koji mu i dalje remete san, ili se doista radi o razračunavanju pobjednika i pobijedenih? Tako je promišljao kad se iz poslijeponočne mukle tišine prolomio grozomorni krik, negdje iz šume u podnožju parka, krik što je rasporio zvjezdano nebo i sledio mu krv u žilama, pa je privinuo Beti ne bi li stišao njezino drhtanje i šapnuo joj: 'Hvala Bogu da djeca spavaju, a krik Nisam kriv! i dalje je odzvanjao u njihovim dušama, ni muški, ni djetinji nego golobradi krik koji je pomutio sjaj slobode i onečistio je. Sloboda s priukusom gorčine, kao da je vihor zaokrenuo i zapuhao kužnim povjetarcem. Galja je s posljednjim spomenarima hitala u selo da se oprosti sa svojim društvom. Dok se grlila s curama i dečkima kapale su joj suze. 'Ali zašto, zašto su Janku i Tomici, nakon što su im prerezali vratove, morali iskopati još i oči? Zašto? A koliko smo lijepih trenutaka proveli zajedno! Pa s nepunih četrnaest godina bili su djeca kao i mi!' Nitko nije odgovorio jer su svi znali. Janko i Tomica platili su dug za stariju braču ustaše. Noč prije toga dva krika slila su se u jedan vapijuči urlik koji je ostavio krvave mrlje na razvijenoj zastavi slobode." "Uoči primopredaje dvorca partizanima" - nastavila sam Alarikovu priču - "Beti je otključala vrata što su vodila na kat i povela nas, djecu, da posljednji put bacimo pogled na sve divote i krasote. Kao i prvi put, kazala je: 'Djeco moja, ovo nije naše. Stoga smijete samo gledati i, po mogučnosti, ništa ne dirati.' Skakutala sam iz salona u salon i najzad se pridružila majci i Galji što su stajale pred vitrinom u baroknom stilu. Do srebrnih plitica i kristalnih zdjela za voče stajala je crna kutija od ebanovine, ukrašena inkrustiranim viticama sedefa. Na plišanom podlošku set pozlačenih desertnih žličica s drškama što su završavale svaka drugim, poludragim kamenom. Ah, od raznobojnih ahata Beti je omadijao ametist što je svjetlucao ravno u njezine oči kao da ju je ljubiča-stim zrakama vezao za sebe. Uzmi me, uzmi cijeli set, za uspomenu - nametao se sve dok se nije odrazio u njezinim očima što su odgovorile ljubičastim sjajem i trncima u rukama. Pažljivo je uzela set u ruke, a slatki trnci preselili su se u prste. Prsti, prsti, prstiči, bi - ne bi? Nevjerojatno kako krv u njima divlje pulsira i jača osjet opipa. Prsti, prsti, dugoprstiči, da ili ne? Nevjerojatno kako su od samog dodira postali gibljivi. Prsti, dugoprstiči, smije li se ili ne? Ne! Beti se trgnula i osvrnula oko sebe. Htjela je zagrliti Filka, ali njega nije bilo. Mož-da je i bolje tako. Kao što je jatagan stajao na istom mjestu gdje je nekoč bio, tako je vratila set žličica u vitrinu i potom zaključala vrata gornjeg kata. Navlačila sam Filka da posljednji put otrčimo do logorišta. 'Ostavi me na miru!' -otresao se, pa sam se na stubama ispred trijema oprostila s plavim pticama i futačima. Tri točkice 124 U Ljeskindolu ih više neču vidati. Zbogom, plave ptice! Zbogom, mili futači! Ostajte mi zdravo! Na samom odlasku Slavica je donijela kolače, a putnom provijantu pridonio je i lugar plečkom odojka. I dok smo se u stočnom vagonu druckali prema domu, opraštali smo se s dvorcem i uspomenama. Pred nama je bila budučnost. Dodite mi u posjet, mile ptice! Kutelo nije dvorac, Kutelo je obični majur, ali stoga drveče oko njega nije ništa manje lijepo. Ima dovoljno duplji za futače i napretek rašlji za plave ptice! Još nismo stigli do granice kad se pronijela vijest: dvorac taj i taj, nakon predaje par-tizanima, potpuno je opljačkan. Svjetina je navrla i razgrabila što se rukama nositi dalo. Otac je slegnuo ramenima, a majčine oči časkom su zacaklile ljubičasto i potom ugasle. 57 1945. Gledati naprijed. Zaboraviti ratne strahote. Pobjedničkim žrtvama spomenici i idemo dalje u svijetlu budučnost, gdje neče biti izrabljivanja čovjeka po čovjeku. To jamči istočnjački komunizam kojeg su iznjedrili buržuji, bacivši rukavicu u lice trulom zapadnom kapitalizmu. Povjesni eksperiment u kojem bi zadovoljenje svih materijalnih potreba trebalo iskorijeniti Boga. I tako se novom religijom ispunilo sveopče svetogrde. Ne vjerovati u doživotnog neofaraona bilo je jednako svetogrdno kao vjerovati u Boga. Grešnicima bi pak bila odrezana kazna. Lumir nije imao pojma o ideologiji komunizma, ali je poznavao dovoljno sirotinje pa je smatrao pravednim da se višak zemlje podijeli bezemljašima koji su žuljeve svojih ruku prodavali za preživljavanje. Nerijetko je več prije rata ostavljao vreče brašna i drugih dobara u kučercima u kojima su u njega gledale gladne, dječje oči. Agrarna reforma. U tu svrhu doputovao je veleposjednik, Lumirov otac iz Ljubljane, gdje je ubrzo nakon Lumirova izbjeglištva kupio kuču. Zbor pučanstva na lje-skindolskom trgu, tik do crkve. Okičen zimzelenim girlandama, zastavama i partizanskim pjesmama, trg je čekao načelnika opčine. Iako se Beti opirala, Lumir ju je poveo sa sobom. Razglasi su danima bubnjali da se na zboru moraju pojaviti svi. 'Ako vele 'svi', onda to znači - svi'. - uvjeravao ju je Lumir. Na Kutelu su ostali Lumirovi roditelji i čekali rasplet dogadaja. Žamor na trgu kamo su se slile mase iz obližnjih i udaljenijih sela utišao se istog časa kad se na podiju pojavio načelnik i progovorio: 'Drugovi i dru-garice! Sigurno vam nije prvi glas da če nova vlast provesti agrarnu reformu. Zemlja onima koji je obraduju! Svakome onoliko koliko može sam obraditi!' Nastao je urnebes pračen kapama što su letjele u zrak, uz oduševljeno grajanje. 'Tišina!' - podviknuo je predstavnik vlasti. 'U našem okrugu' - nastavio je vikati - 'sporan je posjed starog kulaka.' Beti je ustreptala, a Lumir ju je stegnuo oko struka. 'Je li stari ikad viden s Tri točkice 125 motikom u ruci?' - treštalo je s podija. 'Nikada!' - proderala se svjetina. Uto je jedan glas nadjačao ostale, pa se posve razgovjetno čulo: 'Pred njegovim gospodstvom smo samo skidali kape, dok se njegova visost vozikala kočijom!' 'Tako je! Dolje vlastelini!' - odjeknulo je odobravanje i pljeskanje. 'Je li Lumir' - začulo se s govornice - 'radio sa seljacima i nadničarima?' Kratki muk izmaknuo je Lumiru tlo pod nogama, a zatim se prolomilo: 'Išao je ukorak s koscima! Kopače vinograda obilno je hranio i pojio! Od sirotinje dugove nije istjerivao!' - orilo se pukom. Načelnik je čekičem udario po govornici. 'Prema našim zakonima,' - progovorio je - 'dodijeljuje mu se maksimum zemljišta koje može pripasti jednom domačinstvu, uključujuči Kutelo s gospodarskim zgradama. Sve druge obradive površine, višak šuma i kamenolom se nacionaliziraju na dobrobit naroda!' I tako je Lumir postao vlasnikom okrnjenog Kutela, ne oporukom kako mu je bilo bezbroj puta obečano, ni nasljednim pravom, več pozitivnim pravom države. Glas se širio poput požara i dospio u svaku ljeskindolsku kuču u kojoj su ostali samo nemočni starci i mala djeca. Letio je zaobilaznim putem i na Kutelo gdje je ishod s rukama na ledima, hodajuči iz sobe u sobu, iščekivao i Lumirov otac. Najzad je od unajmljenog glasnika doznao neumitnu presudu pa se uhvatio za srce, a drugom rukom ščepao dovratak. Pritom ga je podupirala njegova žena, sičušna i krhka, ali duhom žilava dama. Dama ne po svojim otmjenim manirama i naobrazbi, več dama stilom trpljenja što je premrežilo njezino biče naborima na duši i strijama po tijelu. Izrodila je mužu šest sinova i jednu kčer. Osim Lumira i Vira te kčeri što je živjela u gradu do Ljeskindola, svi su bili pri kruhu i razmiljeli se svijetom. To je bila Lumirova majka koja je iskusila sve inačice boli, pa je zato za druge uvijek pronalazila prave riječi ohrabrenja i utjehe. Poštovana od muža i djece, nikad se nije tužila, nego je prolaznost patnje zaodijevala humorom. Djeca su je oblijetala naklonošču, sinovi su je nosili na rukama, ugadali i donosili joj darove, a nje-zina ljubav protezala se jednako na snahe i unuke. Gdje god se nalazili, ako več nije bilo paketa s finim čajnim pecivom, unucima je od bake stizala rodendanska čestitka ispisana sitnim kosim krasopisom, uz obvezni dodatak stiha nekog pjesnika. I sad je podupirala supruga što se na riječ 'nacionalizacija' gotovo srušio, pokošen iznenadnim naletom slabosti. Zemlja se potresla i zanjihala, pred njim se rastvorila pukotina, primakla se provalija. Zemlja! Zemlja! Zemlja! Bez zemlje veleposjednik je mrtav! Zario je svoje njegovane prste u srce što se u nepravilnim razmacima grčilo i stezalo, nabujalo kao da če se raspuknuti i rastrgati prsni koš, srce-ubojica, što mu je pričepilo glasnice da u prvi mah nije uspijevao ni vikati. Umjesto urlanja naboj nago-milane jarosti ključao je iznutra da bi se ubrzo zatim oslobodio na usta isprekidanim hripanjem: 'To je djelo izroda koji se slizao s vlastima i sve to zakuhao! Djelo izdajice Tri točkice 126 koji se odrekao kučnog poretka!' Grč je popustio. Je li to bio lažni napad srca ili odgovor na napadnuto srce, tek srce pogodeno nacionalizacijom oporavilo se od malopri-jašnje skrhanosti i odazvalo se nezajažljivom srdžbom što je poput mlaza krvi šiknula u cjelokupni optok tijela, natapajuči ga bijesom do posljednjih kapilara. Iz maloprijašnje omrtvljenosti ponovno je izronio despot koji se otresao ženine ruke. Gorostasno tijelo se osovilo i snagom gnjeva vratilo čvrstinu. Srce je uhvatilo uravnoteženiji ritam iako je i dalje mahnito pumpalo. Gospodar senior čekao je povratak sina razmetnoga. Lumirova majka je sklopila oči. Iako ju je muž odgurnuo neče otiči s poprišta. Svjedočit če onomu što se bude zbilo, nemočna da se odupre toj goropadnoj sili, pa makar se bacila mužu pod noge. Svjedočit če zlu što se upravo nadvijalo nad Kutelom. Križ koji se prihvača lakše je nositi. 'Ti' - urliknuo je gospodar senior s praga - 'ti, koji si u dosluhu s komunistima nahuškao onaj ološ na mene, proklet da si! Prokleto da je Kutelo i ne imao ondje sreče!' Lumirovi roditelji vratili su se u svoju kuču u Ljubljani. Prokletstvo je pokušala omiliti Lumirova majka posjetom sinu, ali zato noga svrgnutog despota više nikad nije kročila na Kutelo. Od tada je prošlo jedanaest godina. Ni na samrti Lumiru nije bilo oprošteno. Izmedu brače i sestre koračala je za lijesom patrijarha crna ovca. Crna ovca što se u izbjeglištvu navukla komunističkih ideja, nije pokrala samo svog oca nego sve njih. Neizgovorene optužbe na sprovodu ostale su živjeti u sječanju. Ah, negodovala je sama nad sobom Lumirova sestra, hodajuči za lijesom. Zašto sam se baš sada morala sjetiti Lumirovih komunističkih hemunga? Premda nije bila zlopamtilo, upravo se sada sjetila nezgodne zgode s krumpirom. Da, njiva poslije rata bogato je obrodila. 'Došla si po krumpir?' - podigao je Lumir obrve. 'Nema problema. Ovdje ti je motika pa si ga nakopaj koliko trebaš.' Od tog bezobrazluka seka se tako osupnula da nije mogla progovoriti ni riječi. Umjesto riječi, uvaženoj gradanki što je bila čuvena po društvenim domjencima, a osobito po organizaciji balova pod maskama, čije maske su odnosile prve nagrade, supruzi okružnog suca, koji joj se od početka obračao sa 'Vi', zacaklile su se oči od nepojmljive uvrede. 'Što me tako gledaš?' - pe-cnuo ju je bratac Lumir, pa se nadovezao: 'Prošla su vremena kad su tebi, milostivi, sluškinje prale noge! Neče ti ručice zagaditi motika. Došla si na gotovo, a moraš znati da su prije toga i moja djeca ovaj krumpir sadila i okopavala.'" 58 "Pisati jednu te istu knjigu po treči put prilično je odvratna stvar!" Tim riječima počastio me Alarik nakon što me mjesecima nije posjetio, a meni je jasno da knjigu bez njega neču privesti kraju, pogotovo jer mi istječe vrijeme dozirano biološkim satom. Tri točkice 127 Kapaljka ubrzo štrca, kap po kap, ispumpavajuci moje snage. Preostaje nam još samo klimavi ples po ekvilibrirajucoj žici izmedu tu i onkraj (kako reče pjesnik Enes: Pogledaš u nebo, glava sanja, pogledaš u svemir, glava lubanja) i u meduprostoru predenje neujed-načene niti koju krpamo čvorovima, ne bi li na kraju ispao neki makrame prohujalih života. (Naravno, itekako mi je jasno kroz kakve krize Al prolazi. Ne bih znala da nismo jednojajčani blizanci. Ne jednom smo utvrdili da je bavljenje samim sobom najbestidnije tracenje vremena. Pa, premda smo do toga došli bezbroj puta, nagrizajuce nezadovoljstvo samim sobom i cijelim svijetom podriva taj zaključak i ne dopušta da se trajno ukorijeni. U vječitom rovarenju 'čemu' i 'zašto', razum i neznanje potpiruju oscilacije naših raspoloženja, gore-dolje, up and down u mrtvoj trci preko duševnih prepona. Dangubimo li nas dvoje još uvijek u nekom Maybe's baru na periferiji iluzija, gdje nemoguce postaje moguce, a moguce zbog sveopce entropije nemoguce? Eee, moj čovječe, nemoguce je opojno kao ljubavni zov, a moguce tako neznatno da ga previdamo. Valjda zato što je stalno uz nas. Ivice, što bi htio postati kad budeš velik? Kad budem velik htio bih postati mali čovjek. E pa, nitko se ne može požaliti da nije dobio priliku za - biti velik u malom. Kao što kaže mudrac meni neznanog imena: Učini kao Bog. Postani čovjek. Tu poruku prenijela mi je zaljubljena Maranta. Zaljubljena u unuke i do zvijezda požrtvovna baka-babysitterica. U posljednjih šest mjeseci svaki put se stepla kad me nazvala i upitala: 'Kako si?' Umjesto odgovora najprije bi začula izmotavajuce mumljanje. Dummer Augustu ponestalo je verbalnih akrobacija jer se trapi mišlju tko i što sam ja te kuda ide ovaj svijet. A to se dogada, vele, kad ima previše vremena.) "Nije se lako ponovno ufurati u priču." - prozborio je nakon pola godine Alarik. "Gdje smo uopce stali? Nema veze! Počinjemo, odnosno nastavljamo sutra!" "Hasta mañana!" - odgovorila sam i pritom mi je neobično laknulo. 59 Poslijeratni Kutelo. Izvana još uvijek pompozan, s netaknutim pročeljem i svim crijepovima na krovištu. Ukopan debelim zidovima u temelje, i dalje se šepurio nad ljeskindolskom ravnicom. Iznutra prošupljen, s razbijenim prozorima kroz koje je fi-cukao propuh. Srecom, dolazi ljeto, a do zime svi prozori bit ce ostakljeni. Nepobje-ljeni zidovi u polupraznim sobama mogu čekati. U prostranoj kuhinji zidani štednjak funkcionira. Da bi se manje dimilo treba zamijeniti samo ror što vodi u dimnjak. 'I što onda' - narogušio se Lumir - 'ako djeca spavaju na podu, na madracima od jute napunjenima komušinom?' I on bi s time bio zadovoljan, ali se Beti pobrinula da na njihovom bračnom krevetu budu pravi madraci s konjskom strunom. Vječni madraci Tri točkice 128 koje je donijela u miraz, madraci putnici, iz roditeljske kuce na Kutelo, iz Kutela u izbjeglištvo, iz izbjeglištva na Kutelo. Od sve starudije sklepane zbrda-zdola, ono što je podsjecalo na predratno doba bio je šrajbtiš od trešnjina drva, starinski kanape s pohabanom presvlakom i obiteljski portreti. Poslijeratna bijeda s dvije prioritetne liste. Beti - kuca. Lumir - posjed. Ah, - uzdi-sala je Beti - da se barem jedna prostorija opremi kako dolikuje i počne sličiti pravom domu. Naglas je pak rekla: 'Zar Maranta ne zaslužuje dječji krevet s ogradom umjesto da se svako malo otkotrlja s divana?' 'Ne velim da ne zaslužuje,' - zaškrgutao je Lumir - 'ali zar cu svako jutro musti kinderbet kako biste vi mogli doručkovati mlijeko sa žgancima!? Hrani nas zemlja i za sad jedna krava muzara! Najprije treba na noge podici gospodarstvo, a potom cemo razmišljati o kucnim potrebama!' Zemlja! Napokon na svojoj zemlji što okružuje Kutelo. Zemlja majka, zemlja žena, zemlja ljubavnica! Treba samo prionuti uz nju i žuljevima je maziti pa da uzvrati plodovima. Buditi se s njom i lijegati s njom. Promatrati je zorom kao da se proteže u stru-ku i odmahuje noci. Udahnuti njeno razbudeno preobilje. I gdje god da su njezina usta - pomislio je Lumir - sasvim sigurno su se napucila. I gdje god da su njezine dojke, u njegovu srcu su prokapale. Srce mu je poskočilo od radosti kao da je zemlja odškrinula jedno bedro svoje ženstvenosti. Eh, ta raspuštenica, - premetao je mislima - zna kako treba jutrom sve što je muško podvoriti. Darežljiva zavodnica puna nepromišljenog davanja i neodoljiva. Ponekad mušičava kao da svakog jutra očekuje umiljavanje da smiješ u nju zaorati. Zemlja gospodarica traži da joj se služi. Lumir je promatrao usnulu Beti. Ženo moja neshvatljiva - promrmljao je u sebi i probudio je poljupcem. Beti, Beti. A Beti se sve teže budila na javu. Kad bi bilo moguce prespavati bijedu i neimaštinu! Kad bi bilo moguce prespavati zebnju i strah! Probudite me kad sve to prode. Probudi-te me kad na svijetu bude bolje. I sad se od Lumirova poljupca stresla. Oči joj je privu-kla žarulja popikana mušjim izmetom što je visjela na tankoj žici sa neofarbanog stropa kao kaplja nekog ogromnog, kosmatog pauka. Pomalja li se u okviru prozora sunce, ili je prozor premrežio pauk sivilom? Beti je znala da ce bosom nogom stupiti na pod bez tepiha. Da je na podu bila barem krpara. Posteljina se raspadala. Izlizane plahte kroz koje se moglo vidjeti iskoristile bi se na način da su se razrezale napola i bočni dijelovi sašili grubim šavom po sredini. Plahte, kojih više nema. Plahte od čijih ostataka su se radile pelene za Marantu. I pelene su od vječitog pranja u dronjcima. Dok ju je držao za ramena, Beti je upitala: 'Odakle cemo djeci nabaviti odjecu i obucu? Djeca rastu. Odakle cemo...' Držao ju je za ramena i trenutak kad mu se učinilo da je zemlja odškrinula bedro, rasplinuo se u nepovrat. Premda je od krvi i mesa, Betina ženstvenost nije od zemlje. Betina ženstvenost je od nekog misaonog tkiva u čiju Tri točkice 129 srž ne može proniknuti. Neputeno tkivo koje privlači odbijanjem. Uškopljujuče tkivo koje ne gasi želju več potpaljuje jarost. Jedna buktinja s dva plamena koji se šiljastim jezičcima stapaju u bijes. Odbacio ju je na jastuk, a u rukama su mu ostale njezine uskračene obline. Jaz kao podignuti most za spuštanje. Zaključani zamak. Hladna koža osuta jutarnjom rosom. Vruča koža u njegovim dlanovima, pune šake praznih šaka. I tim praznim šakama lupa po vratima. 'Ustajte, lijenčine! Pranje u hladnoj vodi do pojasa!' Čim je napustio spavaču sobu Beti je ustala, umila se i uredila kosu, pa ovako čista i netaknuta počela spremati doručak. 'Pogledajte oko sebe, vi namrgodena gundala!' -zagrmio je Lumir kad smo se okupili oko stola. 'Pogledajte malo bolje pa čete vidjeti što je sirotinja! I neka je sirotinja dobila zemlju! I neka drugi dobivaju UNRIN-e pakete! Umjesto mlijeka u prahu, vi pijete mlijeko naše krave! Umjesto jaja u prahu, na Kutelu se troše jaja naših kokoši! Kutelo ima sve što treba! Treba samo zasukati rukave!' Pognutih glava kusali smo žgance s kipučim mlijekom. Otac je polovicu ostavio na tanjuru i stuštio se niz stepenice. Zaputio se u štalu. Na desnoj strani krava muzara. Do nje breda crvena junica. Uskoro češ se oteliti - počešao ju je iza rogova - pa če u kuči biti više mlijeka. Preko puta, privezan uz jasle, oplitao je repom jahači konj vitkih bokova i dugih nogu. Taj konj nije bio naš. Prilikom povratka zatečen je u štali. Lumir je o tome obavijestio seosku vlast, ali nitko nije hajao. Možda če netko po njega doči. Možda neče. Konj nametnik, uporabljiv za jahanje i eventualno za kočiju, a jedno i drugo bilo je nepo-željno. Ničiji konj prozvan Gizdelin. Kad smo ostali sami s majkom iz Galje je prokuljala bujica suspregnuta pred ocem. 'Drugi dobivaju pakete,' - urliknula je - 'a mi ništa! Nisu u UNRIN-im paketima samo mlijeko u prahu i jaja u prahu! U paketima su i krpice i cipele! U paketima su mirisni sapuni i četkice za zube! Dokle čemo krpati, preokretati i produžavati staru odječu? Dokle ču hodati u pohabanim, pretijesnim cipelama? O, kako mrzim bijedu! Do kad čemo jesti sa plehnatih tanjura i aluminijskim žlicama? Dokle čemo se prati smrdljivim, domačim sapunom? O, kako mrzim bijedu!' Galja je vitlala šakama po zraku kao da je bijeda neko čudovište što joj se kesilo u lice. 'Djeco draga,' - oglasila se Beti kad se Galja ispuhala - 'smrdljivi, domači sapun sam skuhala ja u velikom loncu. Kad se smjesa ohladila razrezala sam je u pačetvorine. Lako je bilo kod mesara nabaviti govedi loj, ali morate znati da nije bilo lako nabaviti lužni kamen. Pa ipak je taj laugenštajn vaš otac odnekud stvorio i donio ga kuči. Nije sramota biti siromašan, sramota je biti prljav i poderan. Nema toga koji si iglu i konac ne može priuštiti. Istina, od domačeg sapuna ni rublje ni koža neče mirisati, ali če vam čistoča jamčiti da kičmu držite uspravno.' 130 Tri točkice 51 "Filko je smatrao da cjelokupno Kutelo nije prokleto. Služio se eufemizmom da je samo ukleto. Ukleto je prema snazi djelovanja stupanj niže. Na ukletom su postojali otoci, male parcele razrezane Božjim prstom, čestice utočišta i mira. Tu se zbivao kemijski proces gdje je zemlja pomoču Sunca melankoliju pretvarala u ružičasto obojen svijet. Tu je zemlja bila izdašna. Emanirala je moč i nadu. Kao neka samostalna enklava koja u svom nepisanom zakoniku na prvo mjesto stavlja - Pravo na sreču. Kutelske priče Al i ja pamtimo kao priče u molu, iako je bilo štorija i u duru, a otoke-pribježišta mogli bismo nazvati fugama. Mjesta, gdje bjeguncima zacijeljuju svi ožiljci. Takvo mjesto za Beti je bio vrt, a za Filka Dragon. Vrt. Tu je Beti bila cjelovita. Izvana i iznutra lijepa. U kuči je pak vanjska ljepota ostala nenarušena, ali bi unutarnja napuknula. Izobličile su je brige. Kuča, jednotonski blues. Ne žalopojka več klonuče. Beti je stajala usred obraslog i zapuštenog vrta što ga četiri godine nitko nije pazio ni mazio. Grane vočaka su se razmahale, ukrasno grmlje podivljalo, ali sve to nije ništa, podrezivanjem učas če se pripitomiti. Na travnatim lijehama tratinčice su se tiskale s maslačcima, kamenjar je zaposjeo drač. Na nekoč pošljunčanim puteljcima naguravali su se busenovi trave s korovom, kao da se natječu tko če koga iskorijeniti. Preko lukova sjenice od kovanog željeza padali su slapovi pomahnitale loze. Raspojasani vrt je bujao i mirisao na zeleno. Zeleno su sokovi, zeleno je klijanje, zeleno je ozračje. Beti je duboko udahnula zeleni kisik i njezinim žilama potekla je zelena krv. Očito su tome doprinijele biljke trajnice, njezine ljubimice. Trajnice kao vrtno pamčenje, što traju preko zime i ljeta, preko žege i smrzavanja, iz dana u dan, iz godine u godinu. Žilave u ustrajavanju kao jedan cvijet što ju je dočekao i iskazao joj dobrodošlicu. Cvijet jednodnevnog cvata iz roda za preživljavanje. Njegovo podneblje je nemilosrdno, njegova domaja je pustinja, njegovo trajanje je borba za život. Isprva Beti cvijet kaktusa nije ni primijetila, ali je zato kaktus obrašten do grla dračem primijetio nju. Kao da je stao na prste, istegnuo je vrat i potom se manirom suncokreta okrenuo za njom kad mu je nestala s vidika. Prilikom vračanja cvijet se ponovno uspravio i napokon su se Beti i kaktus našli licem u lice. Maločas smotane u sebe, bijele latice obrubljene ružičastom vrpcom, počele su se odvijati. Učas su se izravnale i cvijet se počeo njihati, vežuči Betin pogled da ne odluta. (Jer Beti je bila rastresena. Njezine misli na vrtu su bile lepršave, a u kuči zgnječene. Lepršanje je igra, zgnječenost je moranje.) I sad se Beti zaigrala. Njihanje kaktusa se nastavilo, njihanje se zaoblilo i ocrtavalo spljošteni krug što se širio, sve dok Beti nije obavio iza leda. I tako su u krugu, unutar ljubavnog bio-polja, cvijet i Beti jedno drugo opčinili. Latice su lelujale povijajuči se opet prema Tri točkice 131 unutra, kao da se oblizuju nektarom. Pridi bliže, kao da su govorile, približi se! Ili se to u igru uplitao povjetarac. Mimo svega, na otoku srece gdje se prekoračuju granice sve je moguce. Približi se, odjednom je utihnuo kaktus, premda je zov ostao. Približi se, bilo je zapravo Marantino gugutanje što se upravo probudila u velikoj, pletenoj košari za rublje. Beti je pohitala s bebom u kucu. K tomu je bio krajnji čas da počne kuhati ručak. Na vrt se vratila poslijepodne, da se s kaktusom oprosti. Kad je stigla, jednodnevni cvijet kaktusa bio je na izdisaju. Privid, ili se nakratko rastvorio? Od napora ovjesile su mu se rubne latice, ne bi li time poduprle gornje. Zatim se počeo skupljati, latice jedne preko drugih, red za redom, sve dok se ružičasta boja na poledini nije pretvorila u za-gasiti purpur. Naposljetku je klonuo u utor izmedu svojih bodlji." Za svo vrijeme mog pripovijedanja Alarik je potuljeno šutio. "Sad je na tebi red, da pričaš o Dragonu iliti Zmajevcu!" - klopila sam ga po glavi ne bih li ga razdrmala. "Ma," - zamahnuo je rukom - "Dragon je iz domene arboretskih priča! A mene danas previše štreca u križima da bih se prepuštao fantazijama." "Lijepo! I sad se opet ja moram prisjecati rasutih tonova Dragonove pjesme. I kad bih je ponovno začula potpunu, što je i u djetinjstvu trajalo tek jedan tren, svaka priča o Zmajevcu bila bi suvišna. I tako se sve svodi na ulomke kad sam uhodila Filka. Dok sam se skrivala iza žbunja, noge bi mi utrnule od čučanja. Vireci izmedu granja promatrala sam Filkovo udvaranje. Kao uvijek, presavio je drvce u struku i poljubio ga u usta. Pritom mi se učinilo da Filko plače. Čelo i kapci Zmajevca sjajili su se kao da ih je zaslinio puž-golac. Medutim, sjaj nije bio od suza vec od jantarske smole što se ljeskala u uglovima Dragonovih očiju. Spavaj! - kazao mu je Filko jer nije pokazivao namjeru da otvori oči. Snivaj, ako se u ovaj svijet ne želiš probuditi! - milovao ga je po kosi. Njegova kosa, tanke grančice iza čela, bile su od milovanja lagano oguljene i ista-njene, osim kovrča što su padale niz slijepoočnice. Češalj povjetarca vezao je grančice u pundu, pa ih ponovno rasplitao. Kako je Filko imao suhe i raspucale usne, pomislila sam da je to zbog toga što je prvu koru s Dragonovih usta popio. Pokožica je izgledala kao krastava, a Dragonove usne su se unatoč tomu osmijehivale. U njihovim jamicama ostao je komadicak Filkova jezika. Kao lišaj, pokapan crvenkastom hrdom što se sušila na suncu. Zatim je položio ruku na Zmajevčev vrat i osjetio bilo žile kucavice. Prsa iz kojih je strujala toplina odjednom su se nadigla i tad su se začuli uvodni tonovi Dra-gonove pjesme. Dovoljno da mu se Filko godinama vracao. Tim više što su na struku Zmajevca, blizu pupka koji se još nije nazirao, ostali otisci njegovih prstiju." "Mañana!" - spustio je Alarik na odlasku. 132 Tri točkice 51 "Znaš li - podigao je Al obrve - "neku pjesmu napamet?" "Kako da ne!" - skočila sam na noge, poravnala kralješnicu s nogama, tijelo kao koplje, vrat zabačen unatrag (tj. prema zvijezdama). Priljubila sam dlanove uz bedra, naklonila se i započela: "Pliva patka preko Save, nosi pismo navrh glave. U tom pismu piše volim te sve više." Naklon. Naravno da sam za interpretaciju očekivala priznanje, iako znam da je Al škrt na komplimentima. Ono što mi nije promaklo bile su Alove sklopljene oči da prikriju sanjarski pogled, ali definitivno ga je odao duboki uzdah, što je bio dovoljan znak koliko ga je pjesma tronula. Kao suzdržan i vrlo kritičan stvor, Al nipošto sebi ne bi dopustio da se njegovo oduševljenje manifestira nekakvim uzvicima ili pljeskanjem. Stoga je samo promrmljao: "OK! Bar nešto!" "A znaš li ti" - dočekala sam ga ja - "da je Lumir pisao još bolje pjesme od Patke i to prilikom Betinih rodendana. Za svaki rodendan nove kitice i potom bi ih netko od nas, djece, morao recitirati." "Mimo kucnog stihoklepstva" - otpuhnuo mi je Al cigaretni dim pod nos - "opce je poznato da je poslijeratno vrijeme pripalo epohi pjesništva. Erato je mahala krili-ma nad zemljom osobodenom od fašizma. Naciju je tresla poetska groznica. Kultura narodu! Svako malo proslavljali su se partizanski praznici u čast slobode. Pozornica u ljeskindolskoj školi prašila se i treštala od plesova, recitacija, solo i zbornog pjevanja. 'Ah,' - počela se izvlačiti Beti - 'pa te predstave znaju trajati i po četiri sata. Sat žamora nakon zakazanog početka i potom još tri sata programa. S malim djetetom to se ne može izdržati.' 'Nema izgovora!' - zagrmio bi Lumir. 'Idemo svi zajedno! Ne smijemo se izdvajati, tim više što nas ionako gledaju poprijeko! Da ne govorim o kočiji, iako je u voznom stanju! Još samo fali da upregnem Gizdalina pa da se neko obrecne kako se kitimo tudim konjskim perjem!' Zatim je odmjerio Beti. Svoju gospodu. Na nogama fine, predratne cipele koje je čuvala samo za izlaske. Srecom, barem njoj noge više ne rastu! Ni stari, prekrojeni kostim nije naudio njezinom cjelokupnom izgledu. Izazovna Beti! Ali u diktaturi proletarijata još izazovnija mogla bi biti biserna ogrlica što ju je stavila oko vrata. Časkom ju je promatrao. Neka je! Kome krivo, kome pravo!" "I tako smo se natiskali negdje u sredini dvorane." - nastavila sam priču. "Prešut-nom namjerom svi smo htjeli sjediti do Beti. Da se netko ušulja izmedu oca i majke nije dolazilo u obzir. Otac stražar bio je uz nju i držao svoju gospodu za ruku. Ja sam se pak zalijepila za majku s druge strane. Do mene je sjeo Filko, do Lumira Galja, a Maranta se izmjenjivala u očevu i majčinu krilu. Tri točkice 133 U prvim redovima funkcionari i ljubitelji funkcija. Dvorana je kipjela. Zastor na pozornici od nestrpljenja je lelujao. Brujanju se pridružilo toptanje bosih i obuvenih nogu. 'Počnite več jednom!' - zatutnjalo je s dna dvorane. I napokon se pojavio con-ferancier. Instant učitelj koji je diplomu stekao na brzinskom tečaju, pa se puk dosje-tio i počeo novopečene učitelje zvati tečajnicima. Učitelj je najavljivao točke što su se izmedu kratkih pauza odvijale jedna za drugom. Svečanost je otvorio pionirski zbor, uslijedio je skeč na račun trulog kapitalizma, pa recitacije, a proslava je trebala završiti seniorskim pjevačkim zborom. Negdje u sredini programa vrtjela se i Galja u narod-nom kolu i žustrim poskakivanjem brusila pete." "Glavno i najvažnije si izostavila." - prekinuo me Alarik. "Poanta je bila u pjesniš-tvu. Deklamirali su se stihovi poznatih pjesnika, ali ni to nije moglo utažiti žed za no-vokomponiranim pjesmama. Radala se nova, doduše još nepriznata zvijezda, a to je bio naš učitelj-tečajnik. Nakon Prešernove 'Zdravljice' conferancier se stidljivo naklonio, pričekao da narod umukne do grobne tišine i potom najavio odu naslova Tebi, slobodo!. Lumir je načulio uši. Odjednom su mu narasle ne bi li pohvatale svaku nijansu pjesni-kove riječi. Na kraju pjesnik se opet smjerno naklonio i vrlo razgovjetno primetnuo: 'Autor'. 'Autor' je pak upiknuo Lumira takvom žestinom da su mu uši učas splasnule. Koješta! Da ne bi!" "Za svo vrijeme" - upala sam Alu u riječ - "Filko i ja uglavnom smo se dosadivali. Pažljivo smo zurili samo u Galjine korake, a kad se predstava napokon bližila kraju obratili smo pozornost na pjevački zbor seniora. Umjesto slušanja zagledali smo se pjevačima u usta. (Gledanje u usta umjesto u oči postalo je Filkova i moja mana, a za to je bio zaslužan tatica. Ukipjeli pred njim, gledali smo ga u usta i čekali bujicu magme što če otamo izači, a on bi urlao: 'Gledaj me u oči!') Najprije smo se zapiljili u prvi red pjevača. 'Pogledaj čelavoga!' - šapnula sam Filku. Pa smo se pogledom zaglavili u ždrijelu seljaka, poznatog kavkadžije koji je kreštao svoj 'a' izvan okvira zbora. Promatrali smo njegove prorijedene zube i zaustavili se na malom jezičku što je od tresenja poplavio. 'Bilo bi mu bolje' - obratila sam se šaptom Filku - 'da pjeva umjesto da kroz zube zviždi.' 'Vidi ti samo ovaj zaneseni pogled,' - nadovezao se Filko - 'a kad dode doma izlemat če svoju babu.' Od prigušenog smijeha smo se zgrbili. Smijeh nam se poput ogrlice nizao oko vrata. Do kavgadžije stajao je debeljko na čijem trbuhu je pucao prsluk, očito izvučen iz naftalina u svrhu nastupa. Dok je otvarao usta buljio je u zborovodu kao u neko božanstvo koje svijetu objavljuje spasenje. 'Najmanje što misli' - protisnuo je Filko - 'je da je njegovo pjevanje Božji dar koji prosipa nezahval-nom puku.' 'Kao da pišti iz glinenog goluba' - šapnula sam - 'jer zvuk i slina pršte na istu rupu svirale.' Najzad sam likovala jer se Filko presamitio od trbušnog smijeha. Pokraj Tri točkice 134 debeljka stajao je mladi momak koji je nogom udarao ritam. Umjesto u dirigenta zirkao je po dvorani i čim se sreo s nečijim pogledom odmah se stidljivo nasmiješio. 'Ovaj se smije slici svojoj.' - prokomentirao je bratac-trbuhozborac. Azločesti patuljci i dalje nam nisu dali mira. Hi,hi,hi - oblijetali su oko nas i razmilili se čitavim tijelom kao groznica izazvana virusom smijeha. U drugom redu prepoznali smo udovca za kojeg se šuškalo da je svoju jezičavu ženu pustio žednu umrijeti. Taj je mirno, gotovo odsutno gledao u zborovodu, a gorčina ne-znanog podrijetla vukla je njegovu donju usnu ukoso, pa su glasovi iz njega šikljali šušteči i šišteči. Pjesma je završavala riječima 'Nek se čuje tvoj glas', a sa pozornice je odjeknulo: 'Nek se čuje tvoj glaššš'! Dirigentovi pokreti su se ukrutili i časkom ostali zaledeni u zraku. Potom se glaššš u grlu stisnuo i donjom usnom u kutu pričepio, a kvačice su se sveudilj otkidale i šumjele po dvorani. Beti ni u kom slučaju nije mogla čuti Filkovo i moje trabunjanje, pa ipak se preko moje kože zarazila. Njezino lice ostalo je ozbiljno, ali tijelo joj se smijalo. Kako i ne bi! Smijeh koji se jednom zakotrlja teško je zaustaviti. U svojoj stolici meškoljio se i Lumir. Meni pak još nije bilo dosta. S maramicom na ustima trknula sam Filka i glavom pokazala na udovca. 'Ššš' - počela sam šištati - 'ššš, utišava svoju ženu. Ššš, a ona iz groba zove: Daj mi čašu vode. Ššš.' E sad je Galji prekipjelo. Sagnula se preko očeva struka i u ravnoj crti prema nama prosiktala jedan dugi: 'Psssst!' Filko joj je prikimao i s prstom na ustima odgovorio: 'Psssššš.' Galja je podigla ruke i pljesnula se po bedrima. Pa prošaptala: 'Šššašššavci!' Od sveopčeg šušljanja, šaptanja i šumorenja nadolazio je s dna dvorane rastuči val smijeha koji se u prvom redu nadigao i krijestom rascjepkao. Ne gubeči na snazi, odbio se od pozornice i zapljusnuo natrag. Zborovoda je nogom lupio o pod i ljutito se okrenuo slušateljstvu. U nadi da je predstava gotova smijeh se nakratko stišao. Umjesto da se nakloni i zahvali na posječenosti i pozornom slušanju, dirigent je zabacio glavu i napuklim glasom prozborio: 'Ako kanite slušati, slušajte! Ili čemo prestati!' 'E, tooo!' - omakao se uzvik oduševljenja Lumiru, a za njim se poveo i ostatak publike. Zavjesa je pala. Vračali smo se prečicom, uzbrdo prema kuči. I od smijeha se može smalaksati. Premda je uspravno koračala uz oca, učinilo mi se da majka teško hoda. Htjela sam joj pomoči pa sam dlanovima uprla u njezinu stražnjicu i počela je gurati. Uz to sam brbljala: 'Evo majčice, guranjem ču ti hod olakšati. Dok te guram zaboravit češ da si umorna.' Beti se iznenada okrenula i uhvatila me ispod pazuha. Zatim me počela ška-kljati po rebrima, sve dok se od smijeha nisam skljokala." 135 Tri točkice 51 "Instant učitelj je bio zanesenjak. Spopadala su ga uvijek nova nadahnuca, a in-spiraciju je crpio iz novosagradenih tvornica, mehanizacije i poljoprivrednih stro-jeva. Jednu od svojih uspješnica nazvao je Traktor. I tako je prilikom svake proslave iznjedrio novu pjesmu i pritom se sve plice klanjao i sve razgovijetnije izgovarao - 'Autor'! Beti dugo nije mogla prežaliti što je Lumir odbio učiteljsko mjesto na ljeskindol-skoj školi. 'Ti imaš još uvijek više škola od ovih tečajnika.' - obratio mu se načelnik opcine. 'Pa zašto onda ne bi preuzeo mjesto učitelja? Govoriš dva strana jezika, a za ruski cemo te poslati na tečaj. Ostavi se posjeda i prihvati državnu službu.' 'Da ne bi!' -zapanjio se Lumir i ponudu glatko odbio. Ali time strast za pjesništvom u Lumirovim grudima nije jenjala. Više od pletenja riječima i plutanja po oblacima, pjesništvo je izazov! To je znao samo Lumir što se nakon svake predstave prevrtao u krevetu i u snu škripao zubima: 'Autor, da autor! Pokazat cu ja tebi tko je autor!' Proslava Praznika rada. Prvi maj. Ranom zorom razlegnule su se koračnice limene glazbe diljem ljeskindolske ravnice. Poput jutarnje magle, vinule su se u visine i ubrzo doplazile do Kutela pa ga zapljusnule poskočnim ritmom. Obično bi Lumir pleh-orkestru dodao svoje glazbalo i budio nas obogacenom svirkom. U tu svrhu morao je biti gol do pojasa kako nijedan zvuk ne bi promaknuo nepažljivu slušaču. Nadigao bi desnu ruku, skvrčio je u laktu, a lijevu prislonio uz pazuho. Instrument je bio tu, i samo je od vještine izvodača ovisilo kojom istančanošcu ce zvučati. Ali Lumir nije mario za finese. Ritmičnim zamahivanjem desne ruke potjerao je pazušni trombon da je u stopu pratio koračnicu: je'n-dva, je'n-dva. Prrr-prrr, pr, pr, pr - prdilo je na pazušni pogon duhačko glazbalo zvukovima peristaltike i bez porcije graha. Budnicom od vrata do vrata, dok svi nismo poskakali na noge. No, onog davnog Prvoga maja Lumir se ostavio pazušne svirke jer ga je obuzeo domoljubni zanos iz drugog roda umjetnosti, a to je pjesništvo. Pomislio je na svoju muzu - Beti. Zapravo Lumir je, mimo svih izvanbračnih izleta što su bili tek kratkotrajne epizode za rasterecenje tijela, neprestano mislio na Beti. Na tu udaljenost što ne sagorijeva želju vec naprotiv, to izbjegavanje koje još jače potpiruje jad i čežnju. Kako njezina krv brže prokola samo kod sporednih stvari kao što su glazba, neki novoiznikli cvijet, krasnorječivost i druga čuda što se odnose na ljepotu. Iz ladice je izvadio notes i počeo mahnito pisati, precrtavati i okretati stranice. Riječi su navirale, vrtjele se u krug kao da se igraju lovice. Rima za rimom u valceru obostranih lukova, sve dok se nakon zgužvanih i istrgnutih stranica nije pomolila zgotovljena poema naslovljena Mojoj domovini. Domovini nakicenoj ženskim atributima. Tri točkice 136 Ukucani su još duboko snivali kad je Lumir izvukao iz kreveta Filka i poveo ga u hodnik. Stao je pred njega i pročitao mu pjesmu Mojoj domovini. Filko se u pokrpanoj nocnoj košulji ukočio i zapiljio ocu u usta. Što to znači? Što hoce? Lumir je odmah odgovorio. Glasno i razgovijetno, pogledavajuci u notes, izgovarao je tri kitice netom nastale pjesme. 'Ponavljaj za mnom!' - naredio je. Nakon treceg ponavljanja Lumir je sklopio notes i zapovjedio: 'A sad recitiraj!' Filko je napokon shvatio. Od užasa za-boravio je svaku riječ. Kad se prisjetio počeo je mucati i zastajkivati u nadi da ce otac odustati. Zaušnica što je uslijedila vratila ga je u stvarnost. Uhvacen na prepad, Filko je ostao na brisanom prostoru. Neumitna je bila tek činjenica da se ocu nece moci odu-prijeti. U tjesnacu bez izlaza, začuo je škrgutanje: 'Re-ci-ti-raj!' Slogovi su mu udarali o bubnjice i rasplinjavali misli. Osim jedne. U stvari, tu misao što se odavno oblikovala u odluku potisnuo je osjecaj beskrajnog prijezira na rubu rasprsnuca. Može li se poniže-nje stupnjevati? Niže od nižeg, do zdrobljenog crva. Filko je bio majstor potiskivanja. Dva put potisnuti Filko, iznutra svojom voljom, izvana voljom oca. Svoje ogorčenje umio je protisnuti do želuca, ne da ga ondje rastvori kiselina nego da želudac pamti kao što svako podčinjavanje, uvrede i krivice pamte srce, pluca i jetra, pamti čitavo žgoljavo tijelo što se na Kutelu pod patronatom oca odupiralo fizičkom rastu. Zureci u sina, Lumir je presreo Filkovu kivnost i procijedio: 'Kad pjesmu izrecitiraš bez greške možeš me mrziti koliko hoceš!' Filko je izdavio stihove od riječi do riječi. 'Još jednom!' - riknuo je Lumir. 'I pritom me gledaj u oči!' U očima su bile nevidljive, žuckastom gorčinom obojane suze. Da ih je Lumir i htio pomilovati ne bi mogao jer su brazdale iznutra. Lumir je volio nevine, vidljive suze." "E, da" - uplela sam se u Alovo pripovijedanje - "Lumir je tješio i tetošio one koji su plakali nevinim suzama. 'Suze su krv.' - pritom je govorio. 'Od plača krv ce ti se razvodniti. Krv se pretvara u vodu.' 'Što taj neuki čovjek još nece izvaliti!' - kazao bi Filko kad smo ostali nasamo. Ja sam pak pomislila da se od tuge može iskrvariti." "Vratimo se mi Prvom maju!" - presjekao me nestrpljivo Al. "Dakle, predstava u jeku. Poslije folklorne točke učitelj-tečajnik upravo se spremao najaviti svoju pjesmu, kad se iza zavjese pojavio fantom u liku Lumira što je držao ruku na Filkovu ramenu. 'Dozvolite,' - obratio se zaprepaštenom učitelju - 'dozvolite, sad ce moj sin deklamirati pjesmu s naslovom Mojoj domovini.' Pritom se teatralno naklonio i dometnuo - 'autor!'. Prije no što je conferancier stigao zaustiti Pa to uopc'e nije na programu, Lumir je gurnuo sina nasred pozornice. I Filko je bez zastajkivanja izgovorio tri kitice posvece-ne Beti, odnosno domovini. I tako je ispalo da Lumir nije ubio dvije muhe jednim udarcem. Autoru je, doduše, pokazao tko je autor, ali je Beti ostala kod kuce. Maranta je dobila temperaturu." 137 Tri točkice 51 (Dobro je da je Al u pripovjedačkoj formi. Jer več sutra mu može puhnuti da neče zucnuti ni slova. Dobro je da ga nikakvim asocijacijama ne moram navoditi na Kutelo jer je ovih dana opsjednut Lumirom, premda bih ja više voljela da zabrazdimo u neku arboretsku priču. Dobro je. Zato obliječem oko njega kao muha oko meda, kuham mu kavicu i točim čaj, a kad se od pričanja zamori gladim ga po kosi i stavljam pred njega čašu energizirane vode. Čašu, Marantin poklon koja utisnutim programom molekule stresa preinačuje u molekule kristala nalik snježnim pahuljama.) Alarik je otpio dugi gutljaj kristalne vode i smjesta započeo: "Parola Kultura narodu još je uvijek bila na snazi pa je Lumir smatrao da se mora uključiti u prosvjetiteljski rad i ostaviti svoj doprinos bar za jednodnevno pamčenje. Toliko ili krače je trajala i Lumirova slava. Toliko ili krače je trajao smijeh. Smijeh je za Lumira bio nagrada prvog reda, kao neki orden koji brige i muku života bar nakratko rasprši i pretvara ih u opuštanje i dobro raspoloženje. Otkako se dokazao autoru-tečajniku Lumira pjesništvo više nije zanimalo pa se zamislio nad glumom. A za to je trebalo sakupljati iskustvo iz svakodnevnog života. I tako bi svaku večer u gostionici razglabao što je u selu novoga. Društvance se sastojalo od prastarog seoskog učitelja (s nadimkom Lipov Čaj, izvedenog iz prezimena, iako je trusio gemište) kojeg je nova vlast umirovila jer se ustanovilo da je zastarjelih nazora, što je bilo isto kao antidržavni element. Tu je bio i seoski nadriveterinar Anza koji je uvijek priskakao kad su se na Kutelu telile krave. Pred Beti je govorio tako biranim riječima da je Lumir Anzu puno radije sretao u birtiji nego u vlastitom domu. 'Seljak, a tako finih manira.' - itekako je Lumir zapamtio Betine riječi. 'Novoga?' - nakreveljio se Lipov Čaj na Lumirovo pitanje. 'Novoga ima to što se šapče. A to je da iz politički angažiranog soja niče nova elita koja se snabdijeva u posebnim magazinima dok su dučani za puk prazni.' 'Je, je.' - nadovezao se Anza. 'Do sada su cure farbale usne crvenim krep-papirom, a sad se neke mažu pravom šminkom. A nekima od frajlica su nokti crveni kao da su ih istukle čekičem.' 'Ova ti vrijedi!' - oduševio se Lumir i naručio novu rundu. Nadriveterinar je pak nastavio: 'Pogledajte samo curu tečajnika što se šepuri okolo u razdrljenim haljinama kao da je po prsima bosa.' Lumir je urliknuo od smijeha. 'Bosa po prsima! Kakav izraz za dekolte! I nokti natučeni čekičem! Doskočice vrijedne pamčenja!' Bližio se največi praznik što je iziskivao da se proslava najpomnije obilježi. Nije svaki dan Dan Republike. I mladac tečajnik se bacio na posao. Najmanje što Dan Republike zaslužuje je uprizorenje drame što govori o klasnoj borbi. Autor scenarija i ujedno re-datelj - učitelj-tečajnik. Drama s naslovom Revolucija u tri čina: Tlačenje, Pobuna, Pobjeda. Tri točkice 138 Ulogu kulakinje odnosno vlastelinke dobila je tečajnikova ljepuškasta cura. Ruž za usne i lak za nokte je več imala, ali njezin status ne bi bio potpun bez odgovarajučeg nakita. Pa je jednog dana prije predstave odšetala na Kutelo i pokucala na Betina vrata. 'Da posudim bisernu ogrlicu?' - zanijemjela je Beti i uhvatila se za naslon stolice. 'Ne, oprostite, to ne dolazi u obzir.' - protisnula je kroz suho grlo. 'Umjesto biserne ogrlice dat ču Vam drugu, od žada, koja je lijepa na drukčiji način.' 'Pa radi se samo o posudbi, drugarice.' - čeretala je omladinka. 'Na moju časnu riječ, poslije predstave ogrlicu ču odmah vratiti!' Premda ga nitko nije zvao, Lumir se pojavio na audiciji. I pisac drame našao se na sto muka. Zbog ogrlice od žada nije ga mogao odbiti, ali je još veči problem predstavljala uloga. Uloga vlastelina Lumiru bi doduše pristajala, ali bi onda u drami bio suprug njegove djevojke. S druge strane, proletarijat obara kulačke krvopije, pa ne bi bilo loše dramatično uprizorenje kulakova pada. I tako je, uzvrtloženih osječaja, režiser Lumiru ponudio ulogu vlastelina. 'A ne!' - glatko je odbio Lumir. 'Ja sam uvijek na strani siro-tinje, pa mi dajte ulogu ubogog seljaka.' Kod kuče je Lumir proučio dramski tekst i hodao, zabave radi, na probe tako da je do nastupa ne samo svladao rolu več je ispekao i zanat. Redatelj nije imao primjedbi. Zavjesa se podiže. Drugi čin: Začetak pobune. Seljak Lumir kleči pred vlastelinkom i sklopljenim rukama preklinje za milost. 'Smilujte mi se, milostiva gospo! Smilujte se! Inače če mi zbog prezaduženosti i krava i njiva otiči na bubanj! Četvero djece hranim! Ako mi oduzmete kravu, zar če moja djeca pasti travu?! Če-tve-ro!' - raširio je prste na dlanu i počeo nabrajati imena: 'Eli, Neli, Popr, Deli! Ponavljam, gospo: Eli, Neli, Po-pr-Deli! Jadni moji Poprdeli!' - zakukao je u dlanove. E, sad, ovaj Poprdeli nije izašao iz privatne kučne radionice u vidu pazušne svirke, več je izgovoren u javnosti, na usta, pa se gledateljstvo uskomešalo i s rukom na usti-ma zgledalo. Zar baš tako stoji u igrokazu? Režiser iza zavjese je problijedio. Sufler je nemočno raširio ruke kad se susreo s unezvijerenim pogledom vlastelinke. Pisac dra-moleta otirao je znoj sa čela. Drama, napisana književnim jezikom, kuljala je iz selja-kovih usta razvučenim, ljeskindolskim dijalektom. I što je najgore, upravo izmišljenim budalaštinama kojih uopče nije bilo u tekstu! Ali, show must go on! Vlastelinka što je maločas ustuknula zbog nepredvidenog tijeka stvari i seljakove drskosti ubrzo se pri-brala i svisoka motrila crva-dužnika. Sa dekoltea joj je bliještala Betina ogrlica. Zureči u ogrlicu ubogar se iz klečečeg stava osovio na noge. Nevolja i nepravda preplavile su njegovo biče natprirodnom snagom. Osim časti nije imao izgubiti ništa, pa je zaigrao na kartu sve ili ništa. Okovi ili svrgavanje tlačitelja! Zaogrnut ritama i neobrijan, unio se kulakinji u lice i prozborio: 'Ako misliš da si od običnog puka nešto bolja zato što si po prsima bosa i što si nokte istukla čekičem, to još ne znači da si milostiva!' Tri točkice 139 Lipov Čaj i Anza grunuli su u otvoreni smijeh. Dramaturg je sa sebe trgao košulju, a dužnički rob je nastavio: 'Kad bi pak sve te namaze i kerefeke skinula sa sebe izgledala bi kao rumena jabuka.' Pritom je seljak vlastelinku uštinuo za lice. Dvoranom se pro-lomio pljesak nadjačan smijehom. Zajapurena glumica lupila je petom o pod i napustila daske. Redatelj je lamatao rukama da se spusti zastor, dok je gledateljstvo u sredini bilo počaščeno posljednjom scenom. Prije no što če se zavjese spojiti seljak je kulakinju pljesnuo po stražnjici. Unatoč pomutnji na pozornici i košmaru u gledateljstvu, drama se ipak privela kraju. 'Zapamtite,' - podigao je režiser kažiprst do Lumirova nosa - 'zapamtite da kod mene više nikada nečete nastupati!' 'Ni ne namjeravam.' - složio se Lumir. 'Umjetnički sam se posve iživio!'" "Zaslužio si frišku kavicu." - potapšala sam Alarika po ramenu. "Svaka ti čast! A što se ogrlice tiče," - nastavila sam - "bila je vračena u papirnatom škarniclu u rasutom stanju. Škarnicl mi je u školi mjesec dana nakon predstave osobno uručila učiteljeva djevojka. Kad sam ga donijela kuči zelene kuglice rastrčale su se po stolu, a metalna vrpca iz tankih, isprepletenih niti bila je potrgana i bez kopče. Beti je bez riječi vrtjela glavom te naposljetku progovorila: 'S ovim preostatkom možeš se igrati.' 'Ali, majko' - uplela se Galja - 'premda nisu sva zrna na broju, ogrlica se još uvijek može nanizati.' 'Može,' - kazala je polako Beti - 'ali ogrlica više nije moja. Čim sam je posudila odrekla sam je se. Ako netko ima obraza zatražiti nešto tako osobno, onda je bolje da tu stvar otpišeš, odnosno pokloniš.' I tako sam dio kuglica spremila medu svoje igračke, a ostatak u ladicu s drangulijama. Špekulali smo se njima u kuči i na vrtu. Lumir bi ih sakupljao i tutnuo ih bilo gdje u kuči. Nikad skupljene, godinama su mijenjale prostor i mjesto. Iz ladica u glinene vrčeve i na-trag. Iz pretinaca u pretinac. Svako malo netko bi nabasao na dio majčine ogrlice. Zelena kuglica provirila bi iz košarice za šivanje, začahurena medu raznobojnim koncima. Ili bi se, povučena metlom, dokoturala iza ormara. Pala s gornje police kredenca kad se brisala prašina ili se našla u nečijem džepu prije pranja. Žilava ogrlica ustrajavala je u svom okr-njenom postojanju kao neka opomena. I kad sam pomislila da je posve nestala pomolila se iz raskvašene zemlje na vrtu, još jedna zelena polutka što ju je kiša iznijela na površinu. Uglavnom, ogrlici se nije mogao zatrti trag. Valjda zato što smo se njom toliko potrkivali. 64 "Nakon svečanog dočeka na ljeskindolskom trgu Galja je domarširala na Kutelo u radničkoj uniformi. Vratili su se omladinci i omladinke iz radne brigade Brčko-Ba-noviči. Sa desnog džepa na košulji uznosila se značka udarnika, a sa lijevoga je virila Tri točkice 140 američka četkica za zube. Četkica je bila tu, ali paste za zube ni za lijek. Zubi, zubi, lijepi zubi i obratno Tko ju ljubi, tome zubi, kako reče pjesnik, zubi su moč, zubi su osvajačko oružje. A da bi zubi bili bljesak što pali i žari, privlači i obara, valja ih pažljivo laštiti da nikada ne izgube sjaj. Pa tko traži, taj i nade. I tako je Galja doznala za svima dostupan, jeftin recept kako se pravi zubna pasta. Svakog je dana iz štednjaka skupljala ugarke, istukla ih u mužaru pa crnom, ugljenom prašinom po zubima. Efekt je premašivao sva očekivanja, za što je Galja ubrzo dobila neoborivu potvrdu. Prvom prilikom osmjeh-nula se seoskom momku koji je zatreptao kapcima i sklopio oči kao da je obnevidio. Otad je više nije gledao izravno u lice nego je samo hodao za njom i uhodio je očima. Malo iskosa, malo zaobilazno, malo odpozadi. Pa taman zažmirio, osmijeh je bio tu. Pa taman Galja nestala s vidika, biserni osmijeh je bio tu. Kao da se preselio u momka i trajno nastanio u njegovu srcu. Imala je Galja razloga za pokazivanje zubi." "Dobar šlagvort da nastavim priču." - lupila sam Ala po ramenu. "Dakle, iz druge radne brigade na pruzi Šamac-Sarajevo Galja se opet vratila s udarničkom značkom za zalaganje, zgnječenim palcem, novom četkicom za zube, mirisnim sapunom i jednim buržujskim reliktom. To je bio aparatič za uvijanje trepavica. Odakle i od koga je tu spravicu dobila nikada nismo doznali, ali nam je zato naširoko pripovijedala kako je zaradila zgnječeni prst. Norma, žurba, trenutna nepažnja, i evo ti nesreče, vagon se ot-klizao unatrag i prignječio njezin palac. Srečom, nokat je iz spljoštenog i poplavljenog tkiva ponovno nicao. Dok smo Filko i ja spavali s brigadirkom u istoj sobi teško smo usnuli. Kad bi bilo moguče, ja bih na počinak odlazila u svoje gnijezdo medu rašljama na kestenu, a Filko bi bio najsretniji kad bi noč mogao provesti na grudima Dragona. Ovako smo pak trpjeli neku potkožnu uznemirenost što je sipila po nama, sve dok nismo odgonetnuli da taj treperavi svrab dolazi od Galje. Galja se prevrtala u krevetu, s boka na bok, pa potrbuške, da bi zatim ustala i kod prozora udisala zvjezdano nebo. Pogled joj je lutao sve dalje, iza Mjeseca do Mlječne staze, odakle su kapale mlječne kapi čežnje. 'Zbog tebe Filko i ja ne možemo spavati.' - uzjogunila sam se i dometnula: 'Ako je Filko dosad samo čupkao kožicu s usana, sada čemo si noktima oguliti kožu!' 'U tom slučaju' - ot-pilila me Galja - 'najprije očistite nokte!' Ni kapi sa Mlječne staze, ni Mjesečeve padaline Galji nisu naudile. Napro-tiv. Njezino tijelo mišičavih udova bujalo je da su od napete kože dodiri odska-kivali kao lopte. Ali, zrcalce, ogledalce...! Sa svojim dugoljastim licem visoka čela i punašnim usnama Galja je bila zadovoljna, osim s nosom. Taj je kvario sklad jer je pre-više sličio Lumirovu nosu, raskoljenom po sredini dvjema nervoznim nosnicama. Pa je, dok ju nitko nije gledao, masirala svoj nos od korijena nadolje, od korijena nadolje, Tri točkice 141 od korijena nadolje, ne bi li jednom njezin nos postao nalik finom, Betinom nosiču. Dok si je pak uvijačem frkala trepavice njezine žute oči su se otvarale i bivale sve vece, kao u vuka iz Crvenkapice. Zato su pak uši, male i priljubljene, znale čuti i nečujno. Osim nemira u našoj spavačoj sobi, poslije Galjina povratka iz brigade dogodio se i vanjski, ornitološki fenomen. Dotad nevideni golubovi rastjerali su udomačene ptice i zašumjeli nad Kutelom u krugovima, da bi se potom u ravnoj crti stuštili na krov se-oske pošte. Golubovi pismonoše. Ako je ikako mogla, Galja je pisma podizala sama ili je, u slučaju spriječenosti, zadužila mene da ih skrivena u torbi donosim kuči. Od toga mi je školska torba mirisala po ljubičicama, čiji miris je hlapio iz otvora na kovertama zajedno s pozivima na rendez vous. Kao što sam imala zadatak donositi pisma, tako sam i njezine odgovore morala uručivati poštaru-golubaru. I sve to za lijepe oči. Zato što sam joj mlada sestra i potrčko. Da mi se bar povjerila koga voli ili ne voli, zadobila bi moju odanost. Ovako pak, nosi pisma zabadava! Galja se nervozno prešetavala iz sobe u sobu, zastajkivala kod prozora i zagledala se u ljeskindolsku ravnicu. Zatim je približila pogled i zastala na krovu seoske pošte. Sporo vrijeme, spori osječaji, spori odgovor! Potom se iznenada, kao da joj je nešto sinulo, munjevito okrenula ka meni i probola me očima. 'Jesi li ti, bumbaru izvitopere-ni,' - prosiktala je - 'uopče predala moje pismo?' 'Naravno da jesam!' - istog sam trena slagala i pretrnula od jeze. Kako sam joj mogla reči Imam ja i svojih briga i na pismo sam posve zaboravila. 'Ako je otišlo u utorak' - naglas je razmišljala - 'onda je odgovor trebao biti tu.' Da mi je napomenula koliko joj taj odgovor znači sasvim sigurno ne bih njezi-no pismo tri dana nosila u torbi. Pa sam zaustila: 'Zar nisi čula za neku ptičju bolest što hara medu golubovima? Odgovor kasni ako su pismonoše uginule.' 'Ma daj, ušuti!' -zatoptala je Galja nogom, a ja sam, čim sam ugrabila povoljan trenutak, odjurila u selo i predala na pošti pismo. Odgovor je stigao sutradan, i to brzoletom. Galja pismo uopče nije otvorila, niti sakrila, a kamoli s njim pobjegla na vrt da ga ondje, sakrivena ispod jorgovana, prevrče i iščitava. Tek navečer, kad je otac otišao na sijelo u seosku krčmu, čula sam kako majka i sestra razgovaraju. 'Neka ide mala!' - odrezala je Galja. 'Ne želim ga više ni vidjeti ni čuti, ionako je samo na proputovanju!' - priklopila je. 'Pa to je sigurno neki nesporazum.' - umirivala ju je Beti. 'Podi sama i sve če se razjasniti.' 'Neka ide mala!' - zainatila se Galja. E, sad mi je prekipjelo. 'Neka ide mala, neka ide mala!' - kreveljila sam se i dreknula: 'Zašto opet ja?! I kako ču ga uopče prepoznati?' Sutradan me Galja spremala i opremala za misiju. Pozorno je motrila kako se perem, a zatim je pristupila frizuri. 'Vraže divlji,' - mrmljala je - 'uplest ču ti mašne na početku pletenice da ih ne posiješ!' Potom mi je navukla prazničnu haljinu, sašivenu Tri točkice 142 od njezine stare, pa nove sandale i - hajd' na kolodvor! Kako ču ga prepoznati, uhvatila me panika da neču izvršiti zadatak. 'Nosi zlatne cvikere.' - objasnila mi je Galja. 'U redu.' Zlatne cvikere danas baš ne nosi svatko. I tako sam stajala na peronu kad se vlak zaustavio. Šarala sam pogledom po prozorima vagona i najzad ugledala zlatne cvikere. 'Ja sam Galjina sestra.' - promrmljala sam pred osupnuto razočaranim mladičem i brzo dometnula: 'Sestra se ispričava što nije mogla doči.' Bljedunjavi mladič bez riječi me promatrao i prije negoli je vlak krenuo tutnuo mi u ruke bombonijeru. Otkud bih ja znala što je bombonijera? U rukama sam držala plosnatu kutiju omota-nu bijelim papirom. Ali sve što je zamotano i skriveno, pokriveno i nevidljivo, začepljeno i neotpečatljivo meni ne da mira. Stoga sam, da dobijem na vremenu, krenula kuči zao-bilaznim putem uz Savu. Naselje je ostalo iza mene pa sam lijevom nogom gacala po pli-čaku rijeke, a desnom cupkala po pijesku. Uto me iz kutije zazvao tanki glasič po imenu. Cvilio je i molio da ga oslobodim. Dakako da se nisam pustila dugo moliti. Kod prve vrbe što se naginjala nad Savu ščučurila sam se medu korijenje i položila kutiju na koljena. Mic po mic, skinula sam omot. Izvirila je kutija obrubljena zlatnim ornamentima, ali me to još nije oborilo s nogu. Tek kad sam otvorila poklopac od miomirisa čokoladnih bombona zamutilo mi se u glavi. Vrtoglavica. Čovječe, čokoladni bomboni poslije rata! To je za moj labavi karakter bilo previše! Dohvatila sam se bombona u sredini, nakindurenog još nekakvim bijelim vijugama. Cuclala sam ga polako kao hostiju, vozeči ga jezikom po nepcu u svim pravcima. Kad se istanjio zadržala sam ga u ustima pomiješanog sa slinom. Bog zna, kakav je ovaj, mjerkala sam sa svih strana drugoga. Poslije trečega našušurila sam papirnate košarice iz kojih su virili preostali bomboni i kutija je ponovno izgledala dupkom puna. Zatvorila sam poklopac i zamotala kutiju. Kraj! Put do Kutela se otezao, tim više što sam objema nogama gacala po vodi. Sljedeče drvo, čije grane su lelujale nad Savom, taman mi je dobro došlo za odmor. Zavukla sam se u šupljinu debla i ispružila noge da ih zapljuskuje rijeka. Tamo sam u miru smazala još tri bombona. Preostalih šest razmjestila sam po kutiji, šireči košarice kao lepeze, i dno kutije ponovno se popunilo. Glasič iz kutije je utihnuo i odjednom me spopala zla slutnja. Na brzinu sam zamotala kutiju i požurila kuči. No, nadomak Kutela javio se jedan od bombona osobno, predstavivši se, a kako drukčije, kao čokoladni bombon. 'Govori bombon.' - rekao je odlučnim i razgovijet-nim glasom. I nastavio: 'Vrlo važno ako si slistila šest bombona. Šest ih je preostalo. Šest ukučana, šest bombona, svakom po jedan. Jasno ti je da bi ih Galja podijelila. Čemu oklijevanje? Od njih šest jedan je ionako tvoj. Tu, na licu mjesta ili kod kuče. U čemu je razlika?' Argumenti su bili neoborivi pa sam klepetavi bombon stavila u usta. Mučio me samo zgužvani i isflekani papirnati omot. Tri točkice 143 Na vrtu su me čekale majka i Galja koja je več iz daljine vikala: 'Pa gdje si tako dugo?' Kad sam se približila Galja je u čudu sklopila ruke pa zagalamila u množini, kao da me dočekao skup, a ne njih dvije: 'Pogledajte, vi, pogledajte haljinu! A tek sandale!' - ostala je časkom otvorenih usta. 'Kakve sandale? Što je sa sandalama?' - unijela sam joj se u lice. 'Bože dragi,' - zapomagala je Galja - 'pošalješ urednu curicu, a vrati se odrpanac.' Spustila sam pogled na svoja stopala, kad tamo, jedno boso, a na drugom samo remenčič oko gležnja. Ujedno sam opazila da mi je haljina prljava i mokra, što me priječilo da pohrlim majci. 'Što se dogodilo sa sandalama?' - upitala je Beti. 'Odnijela ih voda.' - skrušeno sam priznala. 'Voda, ljudi, voda!' - urliknula je Galja. Galja je nestala s bombonijerom u zadnjoj sobi, kako smo zvali roditeljsku spa-vaonicu. Otamo se začuo krik te potom trčanje kroz sobe. 'Vraže mali! Vraže jedan! Pogledaj, majko, pogledaj što je ona donijela kuči!' Izvadila je pet bombona i pokazivala dno kutije na kojem je vjerno bilo oslikano svih dvanaest bombona. Neugodno sam se lecnula jer mi je taj podatak promaknuo. Najzad je Galja iz kredenca izvadila pet različitih tanjuriča i na svaki stavila po jedan bombon. Za majku, za oca, za Filka, za Marantu i za sebe. 'A tebi,' - pogledala me ispod oka - 'smrade bumbarski, evo fige!' Prije spavanja Beti je svoj bombon donijela meni, a tatica je svoj ustupio Maranti. Nečkala sam se i nisam ga htjela uzeti. 'Barem ga probaj, majčice! Najprije ga ti obliži, a poslije, ako hočeš, malo mi ga ostavi.' Beti je suzdržavala smijeh i tutnula mi bombon u usta. Kad se halabuka oko bombonijere stišala Galja me pozvala na raport. 'Što je re-kao?' - počela me preslušavati. 'Ništa nije rekao.' - odbrusila sam preko volje. 'Sigurno je nešto rekao.' - navaljivala je. 'Ma što bi rekao?! Ostavi me na miru!' Galja je hodala oko mene, zastala i zapiljila mi se u oči. 'Nešto je morao reči.' - ustvrdila je. 'Ili poručiti? Nije ti tek tako, bez riječi, izručio bombonijeru.' 'Rekao je' - izmislila sam na brzinu -'rekao je: Zbogom, ljubavi!' Nije mi se dalo razglabati o pogledu cvikeraša koji se zabadao u putnike na peronu, pretraživao i odbacivao, tražeči jedan jedini lik koji plijeni žutim očima i hara bisernim smijehom. Umjesto tog lika dočekalo ga je štrkljavo stvorenje što je od neugode stiskalo ruke ne bi li iz kutova usta iscijedilo usiljeni smješak." 65 "Naše priče su meteoropatske slagalice." - izjavio je Alarik. Tmurne ili vedre, neravnomjerno su poslagane u cjelinu romana, ovisno o vremenskim prilikama. Očito ovo uranjeno prolječe djeluje na nas nekim top-spiritom pa obilazimo Kutelo sa sunčane strane. Tri točkice 144 "Pričaj!" "Najprije treba podici gospodarstvo, bila je prva Lumirova parola. Izvana prividno bogatstvo, iznutra, u kuci, bijeda. Izvana, na pašnjaku se vec napasalo pet debelih krava i tri telica, a u konjskoj štali toptala su uz Gizdalina dva teretna, radna konja. Polja su bila zasijana žitom, njive zasadene kukuruzom i krumpirom. Privrediti sve kod kuce i ne ovisiti o nikomu bila je druga Lumirova deviza. Domace mlijeko, sir i maslac, domace kobase i šunke što su se sušile u pušnici, domaca perad i jaja, domaca zimnica i, naposljetku, domace vino od viška koje se prodalo. Ovakvo gospodarstvo iziskivalo je neprekidni rad, rad bez predaha, pa je treca Lumirova maksima glasila: 'Gibaj, gibaj! Življe, življe! Fizički rad je fiskultura od koje ce ti se razviti mišici i lijepi stas!' I Beti je uprla iz petnih žila da je vrt zadobio prijašnji izgled, što je podrazumijeva-lo da do zime mora cvjetati. Čim je nekom cvijecu prošla sezona nicalo je drugo, a tako su bile posadene i vocke na vrtu. Ranu, crvenu trešnju slijedila je kasnije bijela trešnja. To su bila dva ogromna stabla na pročelju Kutela, razdvojena trima silaznim kamenim stepenicama, kao dva diva što su stražarila ulaz u sjenicu. Sa svake strane stuba ubadali su se šiljatim lišcem ljubičasti irisi, a do njih dva božura drvenih kostura do kojih je Beti najviše držala jer su pripadali rodu trajnica. Poslije trešanja plodovima se počela rumenjeti rana breskva, farbati ribiz, i tako redom sve do kasnojesenske kruške. Interesantno je da su Lumir i Beti podjednako voljeli gibljivost. Razlika je bila u tomu što je Lumir gibljivost upražnjavao na ljudima, a Beti na stvarima i neljudskim bici-ma. Da bi vrt bio gibljiviji poslužio je kamenjar. Premještanjem kamenja, presadivanjem i dosadivanjem, kamenjar je stalno mijenjao oblike i ruha. Kako se odijevao kamenjar, tako se odijevala Beti. Kako je cvjetao kamenjar, tako je cvjetala Beti. Njezine plave oči sitno su iskrile kao potočnice, i stoga je Beti na vrtu nosila cvjetni pogled. Podno kamenjara rasla je jabuka Kalvilka neugledna ploda, ali tako aromatična i mirišljava da je Galja u nedostatku parfema njom trljala zapešca. Kalvilka je bila uko-šena pod oštrim kutom da se po njezinu stablu moglo došetati do krošnje što je zakla-njala popriličan dio vrta, pa je svake godine Lumir dolazio u iskušenje da ju posiječe. Medutim, do toga nije došlo jer su Kalvilku branili ukucani. Tim više što je jabuka pored kompota imala višestruku svrhu, a te prednosti je najviše koristila Galja. Naime, medu seoskom omladinom Kalvilka je umjesto koverte služila za slanje ljubavnih pisarna. Onaj koji je dobio izdubljenu jabuku izvadene srčike i u njoj smotuljak ljubavnog sadržaja mogao se ponadati uspjehu. To je znala Galja, to je znala mladarija. Nije Galja samo šišala dečke, rezala curama pletenice i pravila frizure, bušila iglom uši i umetala zlatne, srebrne i plehnate naušnice nego je njezina uloga prije svega bila savjetodavnog karaktera. Kako pomoci prištavcima oba spola da se ne snebivaju i srame, bio je njezin Tri točkice 145 omladinski zadatak, odnosno dobrovoljni rad. Jabuka ispunjena sokovima ljubavnih uzdisaja vračala je samosvijest onomu tko ju je od Galje primio i potom predao dalje biču što mu je prouzročilo ljubavne jade. No, nijedna jabuka ne traje vječno. Uz ovakvu potrošnju Kalvilki je ubrzo došao kraj. Kad se jednoga jutra Lumir zagledao u stablo, na čijim su se najtanjim grančicama njihale tri jabuke, zavrtio je glavom i promrmljao sebi u bradu: 'Ovo nije dovoljno ni za jednu štrudlu.' Jabuka je ponestalo, sastanci u selu su se nastavljali. Jedan od omladina-ca načuo je nešto o španjolskoj muhi. 'Zdrobljena u prah' - pojasnio je - 'tako omadija curu da ti od omaglice ne vidi ni lice, a kamoli da je prištavo!' U redu, zamislila se Galja, ali tko od nas ima toliko para da otputuje u Španjolsku? 'Ali, tko zna? Možda krilca i obične muhe imaju isto djelovanje.' - izustila je ispod glasa djevojka s podočnjacima, podlivenim plavim suzama." "Što se pak Filka tiče," - uzela sam Alu riječ - "on je slobodno vrijeme provo-dio kod Dragona. Dragon je bio ulaz u budučnost bez tlačenja gdje više neče ovisiti o goniču robova koji je prvu parolu (da prikrije tiraniju) stavio na treče mjesto. U vremenskoj špranji Zmajevac je bio prolaz u slobodu. Od parole Gibaj, gibaj! Življe, življe!Brže, brže!Filku nisu jačali mišiči niti se razvijalo tijelo. Uza svu zdravu prehranu napredovao je unazad kao neki žilavi bonsai. Tek žvakanjem Dragonova lišča Filkovi udovi su se protezali i nadimali mršavi prsni koš. Zaokružena rebra kao krletka u koju su ulijetale ptičice radosti i nade. 'Kako bi bilo' - stala sam peckati Filka - 'kad bismo sadašnjost prespavali? Kad bismo pronašli neki korijen čiji napitak bi nas uspavao do punoljetnosti? Do punljetnosti smo pod očevom vlašču! U meduvremenu bismo u snu rasli, razvijali se i učili. Položena matura po-klopila bi se sa sazrijevanjem tijela, i potom Zbogom, Kutelo! Probudili bismo se s ispečenim zanatom koji bismo s veseljem obavljali.' 'A koji bi to zanat bio?' - zainteresirao se Filko. 'Koji?!' - narogušila sam se. 'Igranje! Zna se.' 'Bulazniš!' - poklopio me Filko i dometnuo: 'Od nečeg moraš živjeti. Od svega je najvažnije da ti nitko ne šefuje i puše za vratom. Svakomu posao koji ne krnji ljudsko dostojanstvo.' 'Pa to ima svaki čistač cipela!' - dosjetila sam se. 'Zašto ne?' - prihvatio je Filko. 'U svakom slučaju, bolje nego pod njegovim jarmom krampati po zemlji! Čistač cipela' - zanio se bratac - 'svo svoje imanje nosi sa sobom u jednom sanduku.' 'Radno vrijeme' - dodala sam - 'ovisno o raspoloženju.' 'Radno mjesto' - nastavio je Filko - 'svakog dana na biranje: pod lipom, pod mje-sečinom ili na pločniku. Za nerad nema otkazivanja. Godišnji odmor: proljetni, ljetni, jesenski i zimski.' Tri točkice 146 'E, to ja zovem poslom!' - uskliknula sam. 'K tomu,' - prekinuo je moje oduševljenje bratac - 'dodatak za blatne cipele, pri-stojba za tanke potpetice. Za zmijske i krokodilske postole porez na hohštaplerstvo. Za drvene potplate - popust. Za sandale, kefanje bez paste - zabadava. Mrtvačke cipele s papirnatim donom - ništa!' 'Tako je!' - složila sam se." 66 Vratila se zima. Na prvi dan prolječa sniježi, sa Sljemena piri sjeverac. Pravi uvjeti za staračko čeličenje. "Idemo van!" - viknuo je Alarik s vrata, zabundan do grla. "Hvala lijepa!" - otresla sam se. "Bole me kukovi!" Al je bez riječi sa vješalice skinuo moj kaput, navukao ga na mene i potom sam bila prisiljena obuti cipele. I tako sam s njim odšepesala na Savski nasip. "Čovječe," - zgrozila sam se - "ove godine navršavam 70 godina." "E, pa nečemo sad o žalopojki Biti star, a tako mlad!" - presjekao me Al upravo kad me štrecnuo policistični lijevi bubreg. "O.K.! Nečemo o starosti, nečemo o boleštinama!" - složila sam se i pogledala u nebo. Staroj navici teško je odoljeti. Nebo. "Znaš li" - zaškiljila sam ukoso - "da je moja umišljenost u mladenaštvu bila toliko umišljena da nisam željela biti obično Božje dijete nego, ni manje ni više, dijete bogova! Bar kopile nekog nebeskog para, začeto preljubom, koje su zbog ljudskih mana bogovi škartirali i strovalili u ponor. Zemlja mi se zamjerila, zemlja mi je bila mrska, pa sam uzdisala za povratkom. Ja nisam odavde, govorila sam sama sebi. Na zemlji-po-noru osječam se loše. Na zemlji nije moj dom." Ponovno sam škicnula na Ala i opazila da mu se napuhavaju obrazi. Lupila sam ga po ledima i frknula: "Evo ti! Pa se ispuši smijehom!" "'Zemlja nije moj dom, zemlja nije moj dom!'" - kreveljio se Al, ponavljajuči moje riječi. "To je zato" - odjednom se uozbiljio - "jer je zemlja popravni dom. Život na zemlji je škola za ispravljanje grešaka srednjim putem. Srednji put što se u mladosti često brka s mediokritetstvom nije osrednjost. Srednji put je sklad prave mjere. Osrednjost pak pripada prosjeku iz kojeg tako žude iskočiti prosječnjaci, makar pod cijenu propasti. Tijelo i dušu za pet minuta slave. To je imperativ današnje kulture herostratstva." Eh, na tu temu smo več često čangrizali pa mi nije bilo do debate. Šutke smo pro-dužili nasipom, a ja mislima unazad, prema prošlosti. Tri točkice 147 Od smrti mojih roditelja prošlo je dvadest godina. S Marantom sam otišla na gro-blje. Maranta je uz cvijece nosila dvije svijece, a ja samo jednu. Za majku. Bilo mi je navrh jezika da je upitam čemu dvije svijece, kad me pokosio stid. Premda sam mu posvetila cijelu knjigu, zaboravila sam da pored Beti leži i moj otac Lumir. Valjda zato što ne živi u svijecama nego u meni. Kod mosta smo Al i moja odavno nadvladana umišljenost zasjeli u krčmi. Pričali smo jedno drugomu stare viceve. Vicevi, doduše, ne ispravljaju grijehe, ali služe prevo-denju grizodušja u prihvacanje propusta. Prihvaceni propust je pak oprost samomu sebi. 67 "Imao je Lumir metode za suzbijanje fantazija." - pecnuo me Alarik uvodnom konstatacijom. "Itekako!" - potvrdila sam. 'Smrdi ti motika, je li?' - pomolio mi je tatica dršku moti-ke pod nos. 'Motika ce vas učas prizemljiti. Od kopanja se doduše smrknute njuške nece razvedriti, ali ce naučiti da je svaki rad vrijedan poštovanja. Uostalom,' - ustremio se orlovskim pogledom na Galju, Filka i mene - 'okopavat cemo krumpir na svojoj, a ne na tudoj zemlji!' Postrojio nas je po starosti, Galji i Filku tutnuo u ruke motike iste veličine, meni nešto manju, a preko svojih pleca prebacio najtežu, težačku motiku. Zastali smo na rubu njive upravo kad su se iz drugog kraja vračale kopačice. 'Ove kopaju vec od pet sati ujutro,' - procijedio je - 'a mi cemo okopavati s njima svega tri sata. Dotad njiva mora biti okopana!' Vec od samog pogleda na redove krumpira ruke su mi smalaksale. Naprijed, na-zad, na kraju njive zaokret, pa opet ispočetka. Zaklecala su mi koljena. Uto su kopačice stigle do nas, pa smo startali svi odjednom, svak u svojoj vrsti. Osim oca. Lumir je pri-palio cigaretu, uvlačio i ispuhivao polako, promatrajuci nas s početka njive. Fair play! Davao nam je prednost. Galja, Filko i ja držali smo korak s radnicama i kad smo od-makli nekih desetak metara iza nas je zagrmjelo: 'Sad cu ja vama pokazati kako se radi!' Kako sam bila na rubu tata je krenuo okopavati red do mene. U Lumirovim rukama ogromna motika više nije bila obična alatka nego stroj koji se zahuktao sto na sat i prije-tio mi iza leda zamahivanjem i drobljenjem zemlje tako da je zemlja od prevrtanja ječala i korov cvilio, a tu i tamo jauknuo je i pokoji posječeni gomolj krumpira. 'Življe malo, življe!' - puhao mi je za vrat pa sam odskočila u strahu da mi ne posiječe pete. Ubrzo nas je prestigao i zaustavio se na približno istoj udaljenosti kojom nam je na početku dao prednost. Hitali smo ispred kopačica prema njemu, a kad smo se približili zapiknuo se laserskom zjenicom u Galju, Filka i mene pa natpovišenim tonom naglasio: 'Ovim tempom da ste nastavili!' Pritom je zaškiljio prema kopačicama iza nas, u nadi da peru uši. Tri točkice 148 Potom je svoju težačku motiku prebacio preko ramena i obznanio: 'Sada vas ostavljam. Imam posla u gradu.' Razveselila sam se što je svoj red krumpira tatica ostavio nedokopan. Na povratku, kad zaokrenemo, taj ce red biti moj ukoliko prije ne lipšem. Predahnuli smo tek kad je kočija nestala iza kapelice. Podbočili smo se na drške motika i Filko je zadahtao: 'Zar ne bi bilo poštenije da odmah kaže Danas čete okopavati. Nego cemo da cemo, a uvijek ispadne čete! Dok smo se odmarali kopačice su nas prestigle. Njiva s krumpirom prostirala se u nedogled kao da se ukrivljenim hrptom doticala obzorja. Od dugačkih redova za koje sam mislila da tri puta opasuju Zemlju zavrtjelo mi se u glavi. Kad smo se dokopali do uzvisine ispostavilo se da smo tek na trecini puta. Od nesagledivosti redova oblio me hladan znoj i zamutio mi cilj. Ako ne vidim cilj, čemu bilo kakvo poduzimanje? Zato pak Galja uvijek vidi cilj. 'Današnji cilj je doci do kraja njive i natrag.' - otpuhnula je. 'Što ce mi cilj uz toliko muke?' - dreknula sam. 'Fuckam ti takav cilj! Ili ti ovo rintanje zoveš uspjehom? Za mene je uspjeh doci do cilja bez muke!' 'Umjesto da bulazniš' - otpilila me Galja - 'bolje ti je da s Filkom i sa mnom držiš korak!' I tako smo se ponovno latili okopavanja, svak u svojoj brazdi. Ali ne zadugo. Prvi se oglasio Filko: 'Nakon nekoliko divljačkih zamaha motikom on odmagli. Nego što! Poslovi u gradu!' Odbacila sam motiku i zakriještala oponašajuci oca: 'Ovim tempom da ste nastavili!' 'Ovim tempom da ste nastavili' - nadovezao se Filko - 'i pritom škica jesu li ga i kopačice dobro čule! Za njega nismo samo besplatna radna snaga nego i sredstvo za naganjanje!' Filko je zamahnuo motikom, drška se izokrenula, pa umjesto sječivom po zemlji odletjela ušicom po Filkovoj cjevanici. Filko je vrisnuo i stisnuo zube. Prebacio težinu na neozlijedenu nogu pa procijedio: 'Ova zemlja je prokleta! Svaki pedalj ove zemlje je proklet!' Nastavili smo šutke grebati po zemlji, kad je nedugo zatim zaceketala Galja: 'Koliko je prošlo od rata, a mi još uvijek spavamo na madracima napunjenima pljevom! Sto vam fali je sve što nam tata ima za reci! Pljeva je zdravija od komušine! Ali maknut cu se ja odavde! Kad se udam moja posteljina bit ce bijela poput snijega i sva u čipkama!' 'Kako drugi, tako i mi!' - završila sam oponašajuci oca. Sunce se penjalo i isisavalo nam snagu. Mlitavost pokreta curila je na pore zajedno sa znojem. Žile na nogama i rukama su nam nabrekle, žuljevi popucali. Iz Filkove neotvorene rane što se prilikom udarca u trenu pretvorila u tamnoljubičastu masnicu sada je iskočila oteklina. Oteklina kao nadignuti kolačic sa šljivom u sredini. Umjesto žaljenja spopao me smijeh. (Smijeh, kao čisti smijeh bez primjesa i utemeljenog razloga, začet u nepoznatoj dubini humorne sluzi, radi blesavljenja i ugode, koji na povod reagira refleksom, a ne razumom.) Istovremeno je nestao umor iz mojih udova, nožne Tri točkice 149 tetive su se napele i spremile za bijeg ukoliko bi Filko krenuo za mnom. Ali nije, pa sam peckala dalje: 'Čini mi se da bi se najradije maznuo i po drugoj nozi samo da ne moraš raditi.' Filko me oplazio dugim, slojevitim pogledom. Usto je bio previše umoran da za mnom potrči. Čim smo nastavili kopati umor se vratio. Lamatala sam motikom poput automata. Tijelo mi se rasklimalo, udovi raščetvorili. Ruke s motikom same su se diza-le i spuštale, slijedeci uprogramiranu zapovijed. Filko se zajapurena lica presavio preko motike. Ja sam zajapurena lica disala na škrge. Samo je Galja imala dovoljno snage da se odmara uspravno. 'Uz pokrpane raj-ngle i lonce' - zagundala je - 'u kuci nema ni šest jednakih čaša!' 'Bar je gostinska soba lijepa!' - usprotivila sam se. 'Divna!' - ciknula je Galja. 'Umjesto tepiha na podu su krpare.' 'Pa svejedno ju je majčica lijepo uredila!' - nisam popuštala. 'Na zidovima vise portreti očevih predaka. Uz divan tu je i starinski kanape, stol i dvije fotelje sa tavana.' 'Pohabani stol!' - otresla se Galja. 'Pa što onda?!' - viknula sam. 'Izrezbarene noge su očuvane, a gornju plohu majka je prekrila stolnjakom u istom dezenu kao što su vanjske zavjese.' 'Zavjese!' - zakolutala je Galja očima i dometnula: 'S pokrpanim rupa-ma!' 'Pokrpane su unutarnje!' - proderala sam se. 'Stopanje je skriveno medu nabori-ma! Primaca soba odiše starim sjajem!' - pribila sam. 'Naravno! Sjaj dolazi od odbačena lustera sa tavana!' - začepila me Galja. I nije me trebalo začepiti. Prestala sam se derati jer me začepilo grlo. Začepio me i gušio plač. Znala sam da majka tu sobu voli, premda je bila skrpana zbrda-zdola. Jedva je od oca izmolila da kupi dvanaest metara šarenog platna i potom, uz pomoc kucne švelje, presvukla rasklimane naslonjače, napravila stolnjak, prekrivač za divan, a od ostatka su sa karniša visjele skromne, bočne zavjese. 'Evo,' - rekla je švelji - 'ostalo je još taman za volan oko oboda starog lustera.' I kad je sve bilo gotovo majčica se proše-tala gostinskom sobom i izjavila: 'Sasvim je u redu. Bar jedna prostorija gdje možemo primiti ljude.' 'Kako se usuduješ' - zadrečala sam Galji u lice - 'rugati nečemu što majka voli?' Smrcala sam i nosom uvlačila suze. 'Kako se usuduješ podsmjehivati?' - oblizivala sam suze što su mi milile u usta. 'Kako se usuduješ?!' Potonule su i kliznule niz grlo. Galja i Filko promatrali su me bez riječi. Kutelski blues! Najzad je Galja protisnula: 'Riješit cu se ja ove bijede!' A Filko je dometnuo: 'I ja ove zemlje!' Kopačice su nas ostavile iza sebe. Pogledala sam svoj red krumpira. Učinilo mi se ne da se skratio nego da se protegao do Mjeseca. 'Tamo ja ne mogu stici.' - promr-mljala sam slomljeno. Suze su usahnule, suze je popila zemlja. Zemlja vraca moc, zemlja uzvraca bijesom. 'Čemu služi to prokleto kopanje?!' - urliknula sam. 'Ne shvacam čemu to znojenje i iznurivanje?!' Zapiljila sam se u grm krumpira. Ispod listova virili Tri točkice 150 su ljubičasti cvjetovi. 'Što hoceš ti, cvjeticu!?' - riknula sam prijetece. 'Da te se mazi, gnoji i okopava? Rasti, stvore, bez tude pomoci! Ili crkni! Bori se pod Suncem za svoj opstanak! Ili krepaj! Odoli gromovima, suprotstavi se suši! Ili ugini! Živi svoj život i ostavi druge da žive!' Podigla sam motiku u luku, visoko iza leda i svom silinom uši-com tresnula po grmu krumpira. Cvijet se zdrobio, smrvljene stabljike su potamnjele i zgrušale se u tamnozelenu kašu. Šutnula sam nogom pokošeni grm da se razletio uokolo zajedno s grumenjem razdrobljene zemlje. Prizor su šutke promatrali Galja i Filko. Naposljetku se Galja obratila bratu: 'Na koga ti sliči ovaj razjareni stršljen?' 'Na majčinog andelčica.' - spremno je odgovorio Filko. 68 S vremenom je ljeskindolska pjesnička euforija splasnula. Došla je direktiva odoz-go da narod valja prosvijetliti i djelima klasika, pa makar pripadali klasi izrabljivača u doba kmetstva, ali zato njihov opus pripada baštini čovječanstva. Jedan od takvih, svevremenih bardova bio je Labud s Avona i stoga ga je trebalo približiti pučanstvu. I tako su sa svakog ugla i prikucani na stabla pozivali plakati na predstavu u Topolovcu koja ce se održati u kino-dvorani. Gostovanje, ni manje ni više, nego prave glumačke trupe što dolazi iz metropole. Gradic Topolovac, stiješnjen na desnoj obali Save, bio je zaklonjen pogledu sa Kutela bjelogoričnim brežuljkom. Do tamo je bilo sat normalnog hoda i pola sata Lu-mirova hoda. U Topolovcu su Galja i Filko završili nižu gimnaziju, a potom ih je otac poslao u srednje škole, daleko izvan dosega Kutela. Kuci su dolazili samo za praznike i u vrijeme ferija. Dan prije predstave šumski radnici na dvorištu su istovarili brdo raskoljenih tru-paca za ogrjev. Poslije doručka zastali smo pred hrpom klada. Do njih je vec bio pri-premljen kozlic i dvije šumarske pile. Otac je stavio cjepanicu na nogare, pozvao Filka i gurnuo mu u ruke jedan kraj pile, a drugim povukao tako snažno da se Filko jedva zadržao na nogama. Je'n, dva, je'd, dva, žustro, žustro - vukao je Lumir po bukvinoj kori kao da je od pekmeza a ne žilavog, drvnog tkiva. 'Je'n, dva, ovim ritmom gibaj da ti se razviju pleca!' Kad je Filko uhvatio ritam otac je pozvao Galju da ga zamijeni. 'A ti ceš' - obratio se meni - 'nacijepana drva nositi i slagati u šupi. Do podneva posao mora biti gotov! Jasno?' 'Da, tata.' - promrmljali smo u jedan glas. 'Kako, molim?!' - podvi-knuo je Lumir. 'Nisam vas dobro čuo.' 'Da, tatice.' - odgovorili smo. Pilili smo naizmjence. Kad se pila užarila zamijenili smo je drugom. Učas se ispod kozlica nakupilo drva po mjeri štednjaka. Tri točkice 151 'Sad cu ja piliti s Galjom!' - odgurnula sam Filka i dohvatila se ručke. Pila s moje strane krivila se, zapinjala i strugala, a ja sam ceketala podbadajuci Filka. 'Ovim ritmom gibaj! Gibaj, gibaj, da ti se razviju mišici!' 'S ovim bedakom ne mogu piliti.' - rekla je Galja i dohvatila se sjekire. Od siline udaraca panj se na vrhu rascvjetao, drvca pomiješana s triješcem letjela su uokolo, a Galja je siktala: 'Bježi! Miči mi se s puta da te koje drvo ne pogodi u tikvu!' Pa sam skakala i odskakivala izmedu letečih projektila kao na nekom trampolinu. Zatim su Filko i Galja nastavili piliti, a ja sam s nacijepanim drvima hitala u šupu. Pili, pili, s piljevinom u ustima, s piljevinom u kosi, s piljevinom po znojnoj koži. Hrpa se smanjivala, bližilo se podne. Točno u podne Beti je postavila stol za ručak. Opranih lica i ruku sjedili smo za stolom. Bez oca nije se smjelo pristupiti blagovanju. Lumir je kasnio jedan sat i Beti je servirala podgrijani ručak. Kad je stigao izvadio je iz džepa pet karata i njima zamahnuo nad našim glavama. 'Večeras idemo u Topo-lovac na predstavu.' - obznanio je. 'Radi se o nekakvim ljubavnicima iz Verone, rekao mi je Lipov Čaj. Nekakva tragedija.' I tako smo se več u rano poslijepodne počeli spremati za predstavu. Pranje od glave do pete i potom razmišljanje što cemo odjenuti. Lumir je imao odijelo od dobrog štofa, preokrenuto s lica na naličje. Šešir je prestao nositi. Beti je prebirala po svojoj garderobi, a iza nje je stajala Galja. 'Možeš li mi posuditi ovu bluzu?' - zamolila je. 'Posuditi ti je ne mogu,' - kazala je Beti - 'ali ti je mogu pokloniti.' Skinula je sa vješalice bluzu od najfi-nijeg krepa, sašivenu od ostataka predratne haljine i uručila je Galji riječima: 'Tvoja je.' Galja se prva zbigecala i potom s uvinutim trepavicama nadzirala ostale. Ako je i imala primjedbi, ocu i majci ih je prešutjela, ali se zato ustremila na Filka i mene. Filko se uspravna držanja, u snježnobijeloj košulji i dugim hlačama, ispeglanima na rub poput britve, zapiljio u nju. Taj pogled je Galja nepogrešivo protumačila. A značio je: Samo zucni i dobit ceš jednu pod rebra! K tomu je otpao i prigovor čistoci. Filko se umivao i prao iznutra i izvana, izgrgljao piljevinu i ostrugao sa sebe sve kutelske naslage. U gradu je postao drugi čovjek, s novom kožom, i od toga je dva palca porastao. Zatim je došao red na mene. Supervizor utjelovljen u Galji je zavapio: 'O, Bože, pogledajte što je ovaj bedak napravio od sebe!' Prije negoli je stigla majka brzo sam uvukla usne što sam ih natrljala crvenim krep-papirom. Uto mi je Galja maknula kosu sa čela i izmedu zalizaka pokazao se trokut gole kože, odnosno do korijena podšišane kose. Razumije se da sam se za kazalište htjela urediti kako dolikuje. (I mimo toga, stalno sam se ogledavala u svim površinama što su odražavale moj lik. Najbolje je ipak služilo ukošeno ogledalo u sobi u kojem se mogla vidjeti cijela figura. To je bio jedini predmet koji Galja nije smatrala starudijom. I tako sam se, kad nikoga nije bilo u blizini, kreveljila pred zrcalom praveci grimase ustima i obrvama, sve do zauzimanja Tri točkice 152 meni prihvatljivih tjelesnih poza. Pod raznim kutovima izvijala sam duge ruke i noge ne bi li bar u ogledalu izledale krače. Ponekad bi me u toj raboti zaskočili Galja i Filko. Naizmjence su špijali kroz rupicu na vratima i gušili se smijehom. Zatim bi naglo otvorili vrata - buuu! - i banuli mi iza leda. 'Vidiš li u ogledalu majmuna?' - graknuli su u jedan glas. 'Vidim tri!' - presjekla sam uvrijedeno.) A tada sam pred ogledalom uzdisala: 'Eh, da barem imam crne obrve! Ili barem malo dlačica po nogama. Ali tu nema pomoči. Zato si pak mogu srediti kosu onako kako ja hoču!' Iako mi je majka jednom rekla (a s komplimentima je bila jako škrta da se ne uobrazimo) da mi je kosa lijepa kao zalelujana pšenica, s frizurom nikako nisam bila zadovoljna. Stoga sam uzela škare, odrezala pramen iznad čela nakon čega su šiške popadale sve do nosa. Ovako su pokrivale jedva vidljive svijetle obrve, ali sam se sjetila da majka ne voli šiške. 'Čelo je kao osobna iskaznica.' - rekla je jednom. 'Otvoreno čelo je tvoj ponos, pa ga stoga ne treba skrivati.' Ako je tako, odrezala sam šiške do korijena. Preletjeli su me srsi užasa. Ovakva nakaza ne smijem ostati, pa sam šišala dalje, sve dok iznad čela nije iskočio trokut gole kože. 'Ima li to veze s pameču?!' - derala se Galja s prstom uperenim u trokut. Majci se oteo smijeh pa se okrenula da ga ne primijetim. Kad me ponovno pogledala imala je ozbiljno lice. Čekala sam što če reči. Umjesto meni, obratila se Galji. 'Molim te, donesi mi češalj.' Beti mi je sa strane napravila razdeljak, prebacila preko trokuta kosu i sve-zala je mašnom. 'Taj bumbar se uvijek izvuče.' - gundala je Galja. 'Pa da! Majčice, moja mila majčice, moja matice!' Najzad smo bili spremni za polazak, kad se Beti još nečeg dosjetila. U zaključanom ormaru čuvala je bočicu kolonjske vode koju je od Lumira dobila za rodendan. Škrto je štrcnula po svom zapešču, Galji kapnula mrvicu iza uha, a meni je dala pomirisati bočicu. U predvorju kino-dvorane Lumir nas je časkom napustio, tu i tamo kimnuo ili se rukovao sa znancima i predatorskim pogledom pretraživao publiku u hlačama, ne skriva li se negdje u toj gomili kakav slatkorječivi folirant koji bi se u pauzi mogao prikr-pati Beti i krasnosloviti u dvosmislicama, a sve tobož raspravljajuči o tim ljubavnicima iz Verone. Kad se uvjerio da je opasnost izlišna, uostalom njegovu gospodu osim njega okružuje i troje djece, ušli smo i sjeli na svoja sjedala. Usred čina Lumir je ustao, zamahnuo rukom i glasno izjavio: 'Priče za malu djecu!' Potom se sagnuo i šapnuo Beti u uho: 'Čekat ču vas u krčmi.' Galja se sledila i skopnila u stolici, a Filko se brzo premjestio na očevo mjesto. Zar hočeš poči več? Ni blizu nije dan. To slavuj bijaše, i nije bila ševa. Tri točkice 153 Filko je duboko udahnuo, zadržavajuči dahom rastanak. Do odlučujučeg rastanka s Dragonom opraštat če se u fazama. Tako če završni čin biti lakši. Držeči rastanak u sebi, učinilo mu se da su se usne Dragona ovlažile. Mislima je pogladio ponosno čelo Zmajevca. Otvoreno čelo bez bora što je snatrilo u zvijezde. Iako se usne Dragona nisu napučile, utisnuo je u njih preuranjeni Zbogom. Seva je bila. Jutarnja vjesnica. Ne slavuj. 'Ševa bijaše.' - šapnuo je Filko majci i stavio svoju ruku na njezinu. Iako nije mi-cala oči sa pozornice Beti je preko kože napipala Filkove suze. Uzvratila mu je stiskom ruke. Ne, to nisu bile suze. Tek caklile su im se oči. Kako mora da je slatka sama ljubav Kad njena sjena tako bogata je slašču. Sad se priplakalo meni. Sve svijetliji je svijet, Sve tamniji (moj) naš jad. Mene neče nitko voljeti, gorko sam zaključila i suze su mi kliznule niz lice. Filko se sagnuo preko majčina krila i prošaptao: 'Što cmoljiš? Zar misliš da su ovi Romeo i Julija neki nebesnici? I njihova crijeva su kao i tvoja...' Čim sam čula 'crijeva' znala sam što slijedi. I bez da sam nadopunila našu krilaticu za prizemljivanje Filku i meni zatresla su se ramena od prigušena smijeha. 'Pssst!' - siktala je Galja, a majčica se osmjehivala. 'Pa kako je bilo?' - pitao nas je tata na izlasku. 'Kad je bilo najtragičnije' - izjasnila se Galja - 'ovo dvoje se smijalo.' 'Bar jednom.' - razvedrio se otac. 'Samo bi se zabavljali i ništa ne radili! Dolce far niente. Eto, to ti je.' 69 Ta jednolična ustajalost vremena bez promjene! To gušenje u rutini ponavljaju-čih, istih radnji! Svakoga dana. Dan za danom. Dan bez Lumirove scene je iznimka. Dan bez scene je blagdan. Na Kutelu blagdana nema. Jutra su zamučena sumpornom parom ljubomore što suklja iz zadnje sobe. Na samom kraju stambenog trakta, zadnja soba je roditeljska spavača soba. Premda nikad zabranjena, za nas, djecu, soba-tabu. Tri točkice 154 Za razliku od drugih prostorija, otamo se ne čuju povišeni glasovi. Soba konspiracije. Tiha soba. Tamo oštra isparenja ljubomore nagrizaju Betine kapke i razjedaju Lumi-rovo srce. Otamo Beti ujutro izlazi sa crveno obrubljenim očima. Ne, djeca ne moraju vidjeti njezine suze. Djeci treba ostaviti djetinjstvo. Što još može dati? Beti daje ruke, Beti daje srce što svakim danom sve više kopni. Kutelo guši obvezama, zadnja soba gnječi prohtjevima. Tvoje tijelo je moje tijelo. Tijelo se odupire, tijelo se usteže. Krhkost duše naspram snazi tijela. Premda još uvijek mlado, Beti svoje tijelo želi zatrti. Beti želi nestati. Rasplinuti se. Nema me. Ne postojim. Ali srce i dalje neravnomjerno kuca, srce se povodi za smušenim mislima kako da se spasi. Dnevne mučnine. Katar na želucu. Nevidljiva mučnina što ruje potkožnom drhtavicom. Vidljiv tik na licu. Živci oko očiju nekontrolirano poigravaju podočnjacima. Betine plave oči se osipaju i gube sjaj, ali nitko ne primječuje da je iz njih odavno nestao cvjetni pogled. Betine uši fil-triraju zvukove. Betine uši se zatvaraju pred kutelskom bukom. Možda negdje još po-stoji sklad zvukova? Negdje daleko, izvan dosega Kutela? Negdje gdje je utočište mira? Negdje gdje se sve skladbe svijeta slijevaju u harmoniju tišine? Negdje postoji prostor ili barem privremeni azil gdje če izdahnuti mučninu. Gdje če izbrisati trag postojanja. Dala sam sve od sebe, a sada me pustite da odem. I nemojte me tražiti. Premda se urušavala, Beti se još koprcala. Kružila je obodom svoje potištenosti ne bi li pronašla tumačenje svom trpljenju. Odgovor je bio uvijek isti i glasio je: Sve je uzalud. Tjeskoba ju je kao uhoda posvuda pratila, sve dok se nije osamostalila u zaseb-nog, malog demona. Demon je žilav, samodopadan i brbljiv. Demon huška i obečava. Umjesto da se suoči, upustila se s njim u igru skrivača. Što više se skrivala, to više joj je demon prkosio. Ugnijezdio se u njezinim grudima i kljucao: 'Osim mene, tvoje nijeme vapaje upomoč nitko ne čuje! Vapaji su moja hrana. Od njih ja bujam, a ti se smanjuješ. Što te manje ima, više si u mojoj vlasti. Tu sam. U tebi, i ne svida mi se tvoje izmota-vanje. Uzalud se stidiš jer me stidom nečeš zavarati, ni otjerati. Tek kad me prozoveš pravim imenom možeš stvari promijeniti sebi u korist.' I Beti se odvažila. Priznala je poraz i uvidjela da je demonu ime očaj. Nastavilo se drhtanje utrobe u oklopu. Kao prevrnuta kornjača na leda. Nožice migolje, nožice odlučno batrgaju iznenadnim pri-ljevom snage. Nožice, noge i oklop se osovio s neopozivom odlukom o bijegu. Zloguki vodič hitao je ispred goloruke Beti i slikao joj pred očima ulaz spasa. Kad ga prekoračiš i udeš u sklonište treba iza sebe samo zalupiti vratima. U taj posvečeni prostor mira, gdje se neče postavljati nikakva pitanja, neče imati pristupa ni tvoja majka. Ona te nagovorila da uzmeš Lumira. Njoj se svidao konjanik sliven s konjem u jedno frktavo i nestrpljivo biče što je prilikom snubljenja toptalo i obigravalo oko kuče. Njoj, Betinoj majci, svidali su se darovi i buketi crvenih ruža. Ima li bolje partije za Tri točkice 155 najmladu kčer? Ženik iz dobre i bogate kuče. K tomu stasit i naočit, sivih, pronicljivih očiju što su šarale po prozorima kao da prolaze kroz zavjese i pretražuju svaki kutak. Negdje iza zavjesa krije se Beti, rajska jabuka, mladenka koju treba izmamiti na prag cviječem. Beti je rekla da voli cviječe. Pa, evo joj buket crvenih ruža! I premda prilikom uručivanja Lumir ni krišom nije taknuo Betine ruke, ruže su bile natopljene s toliko strasti da se Beti svaki put osječala obljubljenom. Beti je brzala roditeljskom domu. Koliko god žurila, suze su hitale ispred nje. Iza nje ostao je samo očev izrezbareni okvir sa slikom s vjenčanja na kojoj se osmjehuje. Oprosti mi, oče, što si se uzalud trudio. Oprosti mi za svaki izrezbareni listič na okviru. Oprosti mi za ljubav što je vodila tvoje dlijeto. Unatoč svemu, zaštiti me! Unatoč svemu, spasi me! Unatoč svemu, ne daj me! Napokon je zastala pred roditeljskim domom. Zaobišla je kuču i sjurila se ravno u tesarsku radionicu. Bacila se ocu na široka i staložena prsa. S njim se moglo razgovarati bez riječi. Prsa su se odškrinula kao onaj ulaz o kojem je očaj zborio. Unutra je vladao mir, bez ikakvih ljudskih glasova. U zamračenoj sobi Beti je lebdjela u košmaru izmedu sna i zbilje. Odbijala hranu i svako malo se stresala. U omaglici se isprepliču kutelske slike i prizori. Gdje je? Jesu li to snovi ili stvarnost? Možda i jest stvarnost, uzdrhtala je i pokrila se preko glave. Na-kratko se smirila i sjetila se da se nalazi u skloništu i da je štite tri zida obrane. Prvi zid je njezin otac. Drugi, roditeljski dom. Treči je krevet, skrovište u izdvojenoj sobi u koju smije ulaziti samo njezin otac. A četvrti zid je propustan. Na njemu su vrata, zastrašujuči otvor kroz koji je mogu izvuči na svjetlo dana. Dok se prevrtala u krevetu nahrupile su upravo kroz taj otvor Lumirove riječi: 'Ako me ostaviš pronači ču te i nakraj svijeta!' Je li samo sanjala da ju je več tražio? Nije li onaj buket ruža kod njezinog uzglavlja buket iz kutelskog vrta? O, maknite te ruže! - zastenjala je i okrenula se ka zidu. Je li joj se samo učinilo - uostalom kada, neki dan, danas, jučer - da je začula čudno komešanje pred svojim vratima? Nekog tko je nekome priječio da ude i zatim riječi ispod glasa, muški šapat: 'Ne možeš je još vidjeti.' I, naposljetku, tresak ulaznih vrata, popračen majčinim uzvikom: 'Uništio si mi kčer!' Beti je tonula i izranjala. Čim se našla na površini, čamac snova zaokrenula je unatrag, ka djetinjstvu. Tamo daleko, blizu mora gdje se rodila, tamo je bio njezin pravi dom. Tamo je na velikom dvorištu cirkus razapinjao šator, tamo ju je otac spriječio da ne pobjegne s Ciganinom violinistom. Psi upregnuti u saonice trče joj ususret. Netko pjeva Guarda il mare, com'e bello. Pridružuje mu se bezglasnim, snovitim glasičem Guarda il mare, com'e bello, kad se budi i trza od šumova u kuči. U kojoj kuči? U roditeljskoj kuči blizu Kutela, ah, da majka nije prodala rodnu kuču blizu mora Lumir ju nikada ne bi Tri točkice 156 pronašao! Navukla je pokrivač preko glave. Uspomene. Prohujalost. Spavati, spavati, prošlost treba prespavati. Nemojte me buditi. To je bila molba upucena ocu kad se skrasila u zamračenoj sobi. Beti. Očeva miljenica. Najmlade dijete što mu je uvijek trčalo u zagrljaj kad bi ga majka korila. Privijala se na njegova prsa, na njegovim grudima je odrastala kao da ju je on dojio mlijekom. Eh, uzdahnuo je, prekasno sam te odbio od sise. Predugo sam te tetošio na koljenima i gladio po svilenoj kosi. Beti je u polusnu jecala. Bilo joj je osam godina. Zaletjela se ocu u naručje kad je on tiho, ali odrješito kazao: 'Sada si vec velika curica i ne možeš mi više sjediti u krilu.' Beti je razrogačila oči. Što god to značilo, istog trena je poslušala. Otad ce oca voljeti iz udaljene bliskosti. Ništa se nije prekinulo. S vremenom je ljubav nadogradivalo poštovanje. Od plača se probudila. Očeva poruka osmogodišnjoj djevojčici nemilosrdno se objavila: Život je odrastanje. Život je prihva-canje. U roditeljskoj kuci je dobrodošla samo kao žena-gošca i nikako kao žena-djevoj-čica. Ujedno si je priznala da ju je Lumir tražio. Nije to znala samo po neotvorenom pismu. Dok je spavala netko je u vazu na nocnom ormaricu stavljao svježe ruže. I napokon je znala da ce se morati vratiti djeci i mužu. 70 "Lumir se ravnao prema pučkom kalendaru i usput slušao vremenske prognoze na radiju. Ako dva dana uzastopce bude sunčano sijeno ce biti prvoklasno, sa svim hranjivim tvarima što ih sadržava pokošena trava i u njoj posušene ljekovite biljke. Ako se takvo sijeno pospremilo pod krov Lumir je trljao ruke. Ako su se pak na dan košnje na nebu pojavljivali rastrgani i tmurni oblaci prethodio je dan strepnje. Bude li polusuho sijeno uhvatio pljusak, a ne daj Bože kiša, posao ne samo što ce se odužiti vec ce se sijeno pretvoriti u beskorisnu slamu. 'Zar cu zimi pljesnivim sijenom hraniti krave?!' - urliknuo bi Lumir. 'Od pljesnivog sijena pit cete pljesnivo mlijeko!' Uglavnom, sijalo sunce ili ne, dan košnje za sve je ukucane bio dan napetosti. Kao da su nevidljivi divovi nad Kutelom držali uzbibanu membranu nervoze što bi mogla prsnuti iskrom gnjeva iz poznatih i nepoznatih razloga. Poznati su bili oblaci, a što su bili nepoznati razlozi? U svakom slučaju - oprez! Premda je tog jutra granulo sunce, a i predvidanja s radija obecavala su uzastopnu vedrinu od nekoliko dana, Lumir je ustao na lijevu nogu, što je obznanio treskom vrata zadnje sobe. Trebalo je pokositi travnjak što je započinjao od vocnjaka na vrhu Kutela i protezao se do potoka u dolini. U pet ujutro kosci su nabrušenih kosa čekali dolazak gazde. Lumir je istrgnuo svježu košulju iz Betinih ruku i procijedio: 'U devet da Filko donese užinu koscima!' Tri točkice 157 Filko je odlučio da mu otac neče upropastiti dan, što god bude izvodio. Navuči če preko lica masku dobre volje koja ne izaziva i ne daje povoda za moguči izljev gnjeva. Bar što se drugih tiče, Lumir je držao do forme. Sadržaj ispod maske zanimao ga je koliko i lanjski snijeg. Kisele njuške zadržite za sebe, a svijetu pokazujte vedrinu!" "Sjetila sam se" - upala sam Alu u riječ - "kako je tatica iz nas istjerivao turobnost dok smo bili mali. Škakljao nas je ispod pazuha pa po tabanima. Ali tabani su nam brzo rasli, bar meni, pa me svojim čvorugavim prstima uhvatio za tetive iznad koljena i mijesio po njima sve dok nisam prasnula u mehanički smijeh. Pa što! Smijeh je smijeh!" Alarik je zurio u mene i najzad frknuo: "Tu priču sam več čuo! Vratimo se na dan košnje. Dakle, tog jutra Filkova maska nasmijala se sama sebi: Neka buda kako vaše tiranstvo zapovijeda! Pet do devet pojavio se na rubu vočnjaka s košarom u koju je Beti poslagala užinu u jednoj i demižonom u drugoj ruci. Lumir je predvodio koscima. Njegovi otkosi bili su široki kao zamah ljuljačke, a pokošena trava padala je poput snoplja. Na dnu brda je stao, obrisao travom kosu i stao je brusiti. Bacio pogled u smjeru kuče i ugledao Filka kako im prilazi. Od ljigava hoda u trenu je uskipio i postrugao dio cakline sa zuba. Istina, Filkova trinaestogodišnja pleča još nisu dorasla kosi, ali je zato bar mo-gao hodati žustrim korakom. Lumirov pogled ispaljen iz daljine pogodio je Filka poput metka. Filko je zadržao masku dobre volje i zapeo prema koscima. Brzina i kontrola nad facijalnim mišičima! Vedri pozdrav svima, a ocu Ljubim ruke, tatice. 'Zar još nisi natrag?' - proderao se Lumir iz podnožja kutelskog brda. 'Zar još nisi natrag?!' Prijezir je olabavio Filkovu masku. Iako ovu bestijalnu frazu, koju je Lumir držao svojom doskočicom, nije prvi put čuo, svaki put joj je nasjeo. Djelovala je kao klip pod noge. Uzdrman, časkom se spleo, krajičak maske oljuštio se kod čela. Ubrzo ju je namjestio, i kad je žureči stigao do pola puta, tišinu jutra proparala je očeva tvrdnja tvrda kao kamen: 'Mlitavo! Još uvijek - mlitavo! Stoj! Trkom natrag!' S košarom i demižonom u rukama Filko se okrenuo i počeo grabiti ka kuči. 'Stoj!' - zabila se nova naredba u leda. 'Vrati se! Ali ovaj put malo življe!' Filko se okrenuo i polutrčečim korakom hitao ka ocu. Kosci su stajali i bez riječi promatrali predstavu. Lumir se smijuljio misleči na svoju djecu. Obješenjački je namignuo koscima i dobacio: 'Slušaju kao navijeni!' I kosci su ga nagradili usiljenim smijehom. Kako se približavao, Filkovi koraci bivali su sve brži. Nadomak cilja je poskočio i bosom nogom nabio se na drveni šiljak u travi. Šiljak je ostao u zemlji, a iz rane je šiknula krv. Od bola Filkova maska se raspala. Nakratko je zastao i zatim nastavio poput kljakavca, cupkajuči ranjenom nogom po prstima. Najzad su se otac i sin pogledali Tri točkice 158 u oči. Da su se bar caklile, slutile na suze, otac bi sina privinuo na grudi. Ako ni zbog čega, zbog krvavog traga u travi. Uto je jedan od kosaca predložio: 'Neka si momak zapiša ranu.' Lumir je prečuo savjet i obratio se Filku: 'Pokaži ozljedu!' Filko je savio koljeno i balansirao na jednoj nozi. Iz posjekotine na tabanu i dalje je sukljala krv. 'Bježi kuči da ti majka raskuži i previje ranu!' - procijedio je otac. Sunce je odskočilo. Sjene kosaca bivale su sve krače, a redovi pokošene trave sve duži. Iako su se užinom i vinom okrijepili, neki od kosaca su posustajali i zami-jenili mjesta, tako da je predvodnika Lumira pratio najbolji. Ostali na začelju su pak kleli Lumirovu snagu ili prebacivali krivicu na njegovu kosu. 'Kao da je sklepana od davoljeg čelika! Jest da ne odlazimo ni gladni ni žedni i da nas dobro plača, ali zato ti zauzvrat isiše i posljednju kap snage.' Tek kad je Lumir izvadio brus iz roga mogli su predahnuti i pripaliti cigaretu. Promatrali su Lumirovu stazu tražeči čuperak ne-pokošene trave, ali ga davolja kosa nije ostavila. Pokošena staza vijugala se za njim kao zmijski tepih. Dok je Beti povijala Filkovu ranu ništa nije pitala. Na njezinim podočnjacima jedan živac se nadigao i kratko zatreperio. Kako se iznenada pojavio i namreškao tanku kožu podočnjaka, tako je i nestao. Stavila je dlan na Filkovo čelo i zagladila mu kosu unazad. Ovako otvorena čela gledali su se licem u lice. Zatim je tiho kazala: 'Oprosti m...' i poljubila ga u čelo. Filko je stavio drvenu kocku u džep i odšepesao Dragonu. Što je Beti rekla? Što je Beti promrmljala? Oprosti mu ili Oprosti mi. Ako kocka tri put zaredom padne na nepar promumljala je Oprosti mu. Ako tri put zaredom padne na par znači Oprosti mi. Bacao je i bacao kocku sve dok joj se rubovi nisu izlizali i točke zamutile. Bijele točke na crnoj kocki plesale su zagonetni ples. Zaustavljale su se na zemlji u slijedu par-nepar, nepar-par, par-nepar i tako redom u zaintačenim kombinacijama, nikad tri put par, nikad tri put zaredom nepar, a to je bit kocke. Kocka je tek pola odgovora, a taj 'pola' je opet kocka. Što je Beti rekla? Oprosti mu ili Oprosti mi? 71 Ovo i nekoliko sljedečih poglavlja Al i ja proveli smo u tišini. Volumen tog šut-ljivog napora iznosio bi bar deset neispisanih stranica. To je pisanje medu redovima. Nešto kao izloženo bijelo platno ili muzički stavak praznog notnog crtovlja izmedu pa-uze i pauza s jednim, jedinim tonom. Starcima koji pomalo blesave gleda se kroz prste pa sam pomislila zašto si i nas dvoje ne bismo priuštili malo konceptualne umjetnosti. Šaranje po rastočenosti. Zamisao o zamisli s isključenjem sadržaja i uključenjem u pri-misao kao vodilju što če proizvesti - ništa. Misaoni proces, odnosno izlet po mislima, Tri točkice 159 pa nek si svatko misli što god hoce! Raspon je širok u krugu 360 stupnjeva. Na nekom stupnju postoji ogoljavanje vlastita ništavila. 72 Gadno je kad Al i ja dijelimo ista meteoropatska raspoloženja. Raspoloženje s negativnim predznakom još nije stanje, ali se najčešce protegne u krizu i to je doba ra-zlaza. Maksima Ponavljanje je mater studiorum ne vrijedi u školi života. U toj školi Al i ja stalni smo ponavljači. Ponavljamo iste greške, padamo iz istog predmeta i pitanje je hocemo li ikada položiti maturu. Uzalud je ponavljati isto gradivo ako ga ne učvrstimo u trajno iskustvo. U školi života iskustvo je znanje. Ali čim nevolja prode s materom u zapecak, pa idemo dalje po starom obrascu koji nas zatekne nespremnima i potom zjapimo u apatično rastrojstvo kao dva idiota. Radost i ljepota izvan su nas i ne stižu u raslojenost naših duša, kao da je mrzovolja iz nas isprala i posljednji zrnce zlatne pra-šine i pretvorila ga u pepeo. I tako upepeljeni prebiremo po raštimanoj citri osjecaja, ponekad s napjevom Udri brigu na veselje! (Ne bi bilo fer da u meduvremenu jedno pred drugim demonstriramo svoje div-ljaštvo koje ide sve do autodestrukcije. Bar što se mene tiče. Ne bi bilo fer da Alarik prisustvuje mojem ispadu iz takta kad prijetim nebu i atmosferi, Suncu i tropskoj sparini, ozonskoj rupi i ciklonama, oscilirajucem tlaku i olovnim oblacima, dok mi znoj šiklja na sve pore i prianja uz kožu kao ljepljiva memla, gmazovska epiderma koju ni jugoistočni ni sjeverozapadni vjetrovi ne uspijevaju posušiti. Ne luče znoj samo žli-jezde znojnice nego ga cijedi cijeli živčani sustav do najsitnijih končica što me tjeraju da se šakama udaram u grudi i nijemo vrištim na zasicenost zraka vlagom, na sveop-ci poremecaj što ga stvara efekt staklenika. I ne trebam slušati vremenske prognoze. Hladnjak što stenje i sopce moja je meteorološka stanica koja vjerno pokazuje koliko je sati na vremenskom kotaču. Bilo što da uzmem iz hladnjaka u hipu se orosi. Staklenke mi iskliznu iz ruku, voce se istog trenutka osipa sitnim kapima, povrce se trenutno zamagli kao da samo luči tekucinu. Vrijeme, vrijeme, mušičavi složenac, red Sunca red oluja, red naoblake red tuča, sve u jednom danu, dan za danom, atmosferski kotao čije isparavanje uzastopce potpiruje jugo. Jugo, jugicu, zračni plesaču razdražljivih koraka koji nateže moje živce do puknuca, i nije mi dovoljno da trgam sa sebe znojnu odjecu, nije mi dovoljno jer zadovoljiti bi me moglo da se umlatim ili, još bolje, da zagrebem noktima u prsa, rasporim ih po sredini, izvadim srce, nek' se u mojim rukama grči, neka se osuši, neka se okameni u fosil nemocna bijesa. Ipak, olakšanje kad-tad stiže. Poslije proloma u kojem se izdivljaju nagoni dolazi utiha. Moja utiha je tuga. I premda znam sve njezine prigovore, još uvijek ne znam Tri točkice 160 trpjeti. Uvijek nanovo zaboravljam što znači prihvačati. Jer moja udobnost moja je mala utvrda na kamenim stupovima koja okreče leda neudobnosti, sve dok mi tuga ne otvori oči i rasprši kratkovidnost. U kratkovidnosti sam uobraženi ego, u dalekovid-nosti sam preobražena srž.) Najzad je Al, poslije dva mjeseca, pozvonio na mojim vratima. "Idemo smjesta van." - dočekala sam ga na vratima. Uputili smo se u šetnju na Bundek, s nogice na nogu, u potrazi za hladovinom ispod neke rašepurene krošnje. Koračali smo u tišini, a ja bih ga svako malo okrznula pogledom iskosa. Faca mu se sve više glancala, a šiljasti nos dodatno mu je produžila kapljica znoja koja samo što nije kapnula. Iznenada je stao, zasukao se u struku prema meni i škriputavim glasom objavio: "Ako jedno od nas samo zucne o vremenu dobit če po labrnji!" "Nikad više." - obečala sam. Napokon smo našli odgovarajuče mjesto izvan šetnice i zasjeli pod upravo ras-cvjetanu lipu. "Aaah!" - odahnula sam. "Ahhh! Miris rascvale lipe, to ti je bogomdani medikament koji ne treba čak ni platiti jer djeluje na principu davanja i zahvalnosti." Natapali smo se mirisom sve dok nam grkljani i pluča nisu postali eterični. Eterično smo udisali i nikotinsko izdisali, a oko nas su se rojile sitne mušice i poneka osa. Uto je jedna osa napustila sljezov grm i nameračila se na Ala, očito sa željom da aterira na njegov nos kao da ju je u novonabranoj kapljici znoja čekao eliksir života. Zabrenčala je oko Alove glave kao kukčev ringišpil. Na to je Al zamahnuo rukom takvom brzinom da je uspio mrtvu ili polumrtvu osu tresnuti o tlo. Za svaki slučaj, namjeravao ju je još i zgaziti. "Čekaj malo, bratac!" - poskočila sam. "Refleksi ti još rade, ali zato ne moraš osu ubiti!" "I tko mi to kaže!" - promriso je Al i zakolutao očima prema nebu. "Što je, tu je." - promrsila sam i ja. "Ipak se nadam da su mi grijesi iz djetinjstva oprošteni. Tada mi je bilo zatuči osu kao progutati keks. Rekli su mi ako me ubode osa, nikom ništa. Osa živi dalje. Ali, ako te ubode pčela žalac ostaje u koži i ona ugiba. Pa tko bi nakon ovakve poduke bio obazriv prema osama. Unatoč tomu što ih je bio zao glas, ose sam više voljela od pčela. Njihove prugaste, crnožute zadnjice nisu se mogle mjeriti s cjelokupnim sivilom pčela. Sive pčele bile su mi dosadne, ali zato me osim osa privlačila cijela regimenta šarolikih kukaca. Tu smo, dozivali su me. Gledaj naše oklope, ticala i škarice, klješta i kosmate nožice! I tako bih najčešče zaboravila po što me majka poslala na vrt. Tri točkice 161 Jesam li ti ikad rekla" - prodrmala sam Ala što je bio na rubu drijemeža - "kako sam se zabezeknula kad sam prvi put vidjela skok s motkom. Dotad sam smatrala da je skok s motkom moj izum koji umjesto glupog nadmetanja ima neku praktičnu svrhu. Moja motka bio je ogromni kolac u kutu vrta. Kad mi se ukošenim stablom nije išlo pješice do vrha Kalvilke, zatrčala bih se s motkom-kolcem, zapiknula ga blizu stabla, odgurnula se iz petnih žila pa poletjela u luku navrh krošnje. Obično sam se spuštala drugim putem, niz oguljene grane i tako sam se jednog dana prizemljila ravno pred osinjim gnijezdom. Ose su srdito zazujale oko mojih bosih nogu. Nepomično sam stajala i čekala da se smire. Zatim sam čučnula pred ulazom u njihovu kuču. U redoslijedu raštrkane ogrlice provirivale su iz rupe u zemlji, kratko oprezale pa odlijetale, a istovremeno su se vračale kuči ose sa terena. Dugo sam ih promatrala, a potom mi se učinilo da se svijet usporio, da su se vrijeme i poredak ulijenili, da su se ulijenile i ose koje su nehajno lepršale oko svojeg gnijezda. Lijepe ste, lijepe, - kazala sam im - ali ste usto i dosadne. Pri ruci mi je bio kolac pa sam ga svom snagom zarinula u osinju rupu. Ose što su se vračale s paše užasno su se uzrujale, a one u zečepljenoj rupi pomahnitale. Iz dubine se začuo višeglasni brečeči zbor. Vanjske ose su se pak u bijesnom zujajučem kolu zavrtložile oko mojih nogu i pritom me tri ubole. E, pa nečemo tako! - odskočila sam i pošla tražiti neku biljku koja bi mi ublažila bol. Ako trputac zaustavlja krv -mrmljala sam - onda če možda pomoči i kod bolova. Slinom sam prilijepila listove trpuca na ubode i vratila se gnijezdu. Kolac mi je djelovao nezgrapno i konačno kao završena priča, pa sam ga snažnim trzajem izvukla iz rupe. Preživjele i zatočene ose planule su na svjetlo kao odčepljeni vodoskok. U nervoznom zalijetanju još su me dvije ujele. Čekajte malo! - zaprijetila sam im i pošla tražiti nešto što neče bosti u oči kao kolac, ali če biti po mjeri njihova ulaza. Na drugom kraju vrta pronašla sam crvljivu, tvrdu jabuku čiji promjer je odgovarao osinjoj rupi. Ponovno sam pričekala da se ose posve smire. Zatim sam brzim skokom petom jabuku zatukla u rupu. Tako! A sad neka vas oslobodi vaš bratič, stršljen! - poručila sam im i napustila bojno polje." "Lijepo, lijepo!" - kimao je Al. "Malo dalje, blizu greda s povrčem bacila sam se u travu da rashladim ubode jer trputac se i nije iskazao. Ležeči potrbuške, stala sam razgrtati po vlatima trave. Odjednom sam se smanjila do veličine kukca i našla se u nepreglednoj šumi. Travke su se izdužile u drveče, jedne s krošnjom od metlica, druge krcate sjemenjem. Tratinčice su se prometnule u gorostasne magnolije, slakovi u lijane. Kukci što su vrvjeli na tlu sprva su ustuknuli, a potom me primili u svoje društvo. Skakavci i zelen-konjici su odjezdili, ali su zato ostali razni kornjaši, stonoge i uholaže. U pričama ni uholaže nisu dobro kotirale. Zločestoj djeci uholaža se uvuče u uho i pregrize bubnjič. E, nečeš ti Tri točkice 162 meni pregristi bubnjic! - kazala sam uholaži što je migoljila medu travkama. Pecnula sam je suhom grančicom, i prije nego je pobjegla uspjela sam joj gurnuti travku medu kliješta na zadnjici. Zatim sam se latila malog, sivog, duguljastog stvora za kojeg su mi rekli da se zove praščic. Čim sam ga poškakljala travkom istog se trena smotao u kuglicu. Praščic nije bio moja simpatija, ali bio je neizbježan pa sam ga trpjela jer mi se svidala kuglica. Uglavnom, od čačkanja neki kukci su se razbježali, a drugi pravili mrtvima. Vidi ti njih, kako su pametni! - odala sam im priznanje i dohvatila se stjenice. Uf! Iako ova plazi po travi i drvecu, naježila sam se vec od samog imena. Ružno ime pak ne zaslužuje milost. Prevrnula sam stjenicu na leda i promatrala kako miješa nogicama. Neka! Potom mi je pozornost privukao bucmasti bumbar-oprašivač što je sletio na plato komorača koji je nadvisivao donje kukčevsko carstvo kao veledrvo sa cvjetnom krošnjom. Prije nego se bumbar zanjihao na komoraču podvukao je pod oklop donja svilena krilca nalik čipkastoj podsuknji. Bumbar takve ljepote da bi bio dostojan broš, zakopčan na bijeloj bluzici ispod vrata. Još se nisam stigla nadiviti njegovim zelenozlatnim krilima kad je ljutito zabrenčao i otprhnuo. E pa, - kazala sam - budete li se vi, kukci, tako bahatili dovest cu vam u dvorište smrdljivog martina! Podigla sam se kad me iznenada presjekla misao zašto sam uopce na vrtu. Odmah, majčice, odmah! - poručila sam joj u mislima, ali me istog trena odvukao mravinjak. Da vidimo što se u toj palači zbiva. Grančicom sam otkinula dio mravinjeg krova. Istog je časa nastala nezamisliva zbrka i pometnja. Stražari su se najprije siktavo rastrčali, a potom stali pred ulaze dijelom razrušena doma. Očarali su me presjeci hodnika pa sam čeprkala dalje. Dalje i dublje, sve dok nisam stigla do odaje s koprenastom zavjesom. U prostranom salonu ležala je na jajima krilata kraljica i od tog prizora zastao mi je dah. Dakle, to je Kraljica-Matica! Jedina od mrava koja ima krila! Krila kojima se može nadviti nad zemlju i poletjeti u visine. Ukrala sam jedno bijelo, dugoljasto jaje i odjurila s njim koliko su me noge nosile majci. Bacila sam joj se oko struka i zadihano izustila: 'Ti si moja nenadkriljiva Matica!' I pružila joj krilato jaje. Beti je časkom promatrala jaje, a zatim joj se oteo smiješak. 'A gdje je grincajg?' - pitala me." Tlak je očito pao ispod tisucu hektopaskala. Ne bi inače Al klonuo s glavom medu koljenima i zaspao. 73 Pazila sam da se pred Alom ne izlanem da su vani vec 34°C, a do večeri temperatura bi se mogla popeti na 36°C. Umjesto toga sam kazala: "Starcima se preporuča mirovanje, bez ikakvih napora, i mnogo tekucine. Ventilator u sobi radi, vrč s čajem je ovdje, pa cemo čamiti u mojoj sobi bez ikakvog ciljanog Tri točkice 163 poduzimanja. Slijedi prepuštanje mislima i vidjet čemo što če nam taj nepredvidljivi val naplaviti." "U svakom slučaju," - otpio je Al gutljaj čaja - "Kutelo čemo ostaviti po strani. Kutelo zna biti kao rudokop koji ti iz tijela iscrpi sve minerale. Dakle, mogli bismo se osvrnuti na Arborečane koji su propali upravo zato što ništa nisu poduzimali jer su se uglavnom bavili iluzijama. Od iluzije do deluzije pa do - luzera. Po prirodi ukorijenjeni u zemlji, Drvenjaci su stremili u visine, ali korijenje ih nije puštalo da polete pa su se prepuštali čekanju. Čekanje je prazan hod. Čekanje je rasipanje duše. Časkom bi živnuli kad bi popustila zemaljska sila teže, ali za ravnotežu trebala im je lelujavost, mekoča i fluidnost. Vjetrovito kretanje koje iz nepostojanosti poigravanjem stvara oblike nade. Od zemlje više su voljeli vijugavu vodu, od vode više lepršavost zraka. Titranje i hvatanje svjetlosti, naročito svjetlucanje zvijezda. Tu i tamo nekom od njih bi sinulo da Zemlja nije ništa drugo doli jedna od bezbroj ne-prebrojivih zvijezda. Medutim, večina je vidjela samo serijske, konfekcijske dane što ih je nizalo vrijeme kao da ih štanca iz smjese ustajalog mrtvila. Iz dana u dan čekali su nešto izvanzemaljsko što če potvrditi njihovu slutnju da negdje postoji Obečana zemlja. Čekali i ne dočekali, sve dok nadu (poput nekih pjesnika) nisu prozvali kur-vom. Kurva če te uvijek izdati. Stoga je bolje da se nade odrekneš pa te neispunjeno očekivanje neče poraziti, ni boljeti. Unatoč svemu, čekanje ih nije napuštalo premda su pokapali mrtve dane. Svakodnevicom na svokodnevicu, sloj na sloj, i humak je rastao. Gdje si, Obečana zemljo?!" Alarik je bacio pogled na barometar u kuhinji. Iznenada je poskočio i uzviknuo: "Ufff! Žurim kuči!" Pred ogledalom u hodniku zalizao je kosu i na odlasku spustio: "Je li Ikar odgonetnuo da mu je učiti spuštanje, a ne letenje?" Ovim citatom, bez obzira odakle ga iščeprkao, uspio me osupnuti. Pomislila sam odakle on toliko zna o luzerima. Očito dio toga pripada njegovoj nadgradnji, a ne samo Lunkovim naklapanjima o Arborečanima. 74 Zabrani razglabanja o vremenskim neprilikama Alarik je dodao još jednu. "Do daljnjeg" - upozorio me namrštenim obrvama - "da nisam čuo ni 'z' o zvjez-darenju. Ako su Drvenjaci nakon sunovrata duše buljili u nočno nebo ne bi li se sastali sa svojom zvijezdom, nas dvoje na to nečemo tratiti vrijeme. Oni su Mlječnu stazu držali svetom kravom muzarom i otvorenih usta čekali da im kapne pokoja kap mlječnih snova. I potom su tu rabotu obznanili u nepisanom djelu Sastavljanje sa sobom." Tri točkice 164 "Tu bar nemaš brige!" - podržala sam ga. "Sve što znam o zvjezdoznanstvu naučila me vrlo rano Galja. Dok je upucivala svojih četrnaest godina Veneri, jednom kad me se nije uspjela otarasiti, uperila je kažiprst u zvjezdani pokrov i kazala: 'Evo, bumbaru, pogledaj, ovo su Velika kola, a ono malo dalje Mala kola. Zovu ih još i Veliki i Mali medvjed.' Suspregnula sam dah i tek kad sam došla do riječi šaptom sam izustila: 'Zna-či, ako medvjede upregneš u kola mogu te vozikati po nebu uzduž i poprijeko?' 'Ne baš' - poklopila me Galja - 'jer su to zvijezde stajačice. Što se pak Lune tiče, trebaš znati ovo: kad Mjesec raste dobiva oblik slova D, što znači da se debeli. Kad pak Mjesec nestaje s vidika pretvara se u slovo C, što znači da crkava.' Eto, to znanje mi pomaže i danas kad trebam šišati ili kanirati kosu." Zaključila sam traktat o astronomiji. "Praktična znanja prihvacam." - izjasnio se Alarik i zašutio. "Evo ti krigle zelenog čaja!" - nutkala sam ga ne bi li mu čaj razvezao jezik. "Ma kakav čaj!" - frknuo je i prijekorno upitao: "Ima li u ovoj kuci kakvo pivo?" "Piiivo?!" - zinula sam. "Pivo! Kao da smo neki fanovi nogometaša! Pivo i nogomet! Pivo i razularene horde! Da ne bi!" "A, pivo i kravica?" - pogledao me tako umiljato da sam se trenutno smekšala. "O.K. Može. Ali uz pivo" - uvjetovala sam - "traži se, ni manje ni više, nego biografija jedne krave." "Dakle," - omastio je Al brk pivskom pjenom - "gdje su krave tamo je Lumirova radost i Betina muka. Crvenka je bila Lumirova ljubimica, ali je svojim prvim telje-njem njegovu naklonost stavila na kušnju. Lumir se nadao da ce njezin prvijenac biti ženskog roda, a u ruke je dočekao junica. Muškoj teladi je pak sudbina bila unaprijed zapečacena. Čemu gajiti junca kad je u štali imao rasnog bika, a i taj bi, kako stvari stoje, uskoro mogao biti suvišan. Poslijeratne agrarne reforme uključivale su i umjetno osjemenjivanje. Novotarije su stizale kao po tekucoj traci i tek bi seljaci usvojili jednu, kad bi ih zaskočio paket novih čuda i mjera. 'Umjetno osjemenjivanje!? Što je pak sad to?' - gundali su i vrtjeli glavama, i u inat i dalje vodili svoje krave Lumirovu biku na pripust. Ziher je ziher. I na kraju krajeva, zašto kravi ne priuštiti ono malo veselja? Pitanje je" - nastavio je Al pomalo zamagljena pogleda - "zašto je Lumir telica zadr-žao. Čija molba je prevagnula? Kravina ili Marantina? Bilo je čudno i to što je sluga tek oteljenom mladuncu nadjenuo ime. Što ce mu ime kojim ga nitko nece zvati, mislio je Lumir, ali ne i Maranta. 'Jogo, Jogicu!' - grlila je petogodišnja Maranta telica i namje-štala pred njegovu slinavu njušku svoje lice da ju lizne po obrazima. 'Jogo, Jogicu! Tata, tatice! Molim te, molim te, nemoj ga prodati!' Ako je Lumir bio sentimentalan na ljudske molbe, kako odgovoriti kravljem moljakanju? Odolijevao je Crvenkinim molecivim pogledima, ali se pokolebao kad ga je krava izravno ucijenila. Budeš li mi tele oduzeo Tri točkice 165 - poručivala je vlažnim, u Lumirove oči uprtim pogledom - mlijekom cu presušiti! Da ga prijetnja nije zapanjila, Lumir bi se nasmijao. Sjetio se opet teljenja koje je prošlo bez ikakvih komplikacija, kako jednoj rasnoj junici i dolikuje. Tu su bili i Anza i sluga, me-dutim Crvenkinom prvorodencu Lumir je sam želio biti babica. Dočekao ga je u naručje, a zatim ga uz pomoc sluge stavio pred prednje Crvenkine noge, posipao ga mekinjama i čekao da ga majka obliže. Telac se ubrzo osovio, kratko hvatao ravnotežu i potom ga je Lumir zaokrenuo prema vimenu. Tek rodeni stvor mahnito je navalio, ali zbog nasrtlji-vosti nije umio uhvatiti i zadržati sisu. Lumir je čučnuo i u svoj veliki dlan namuzao gusto mlijeko, gurnuo namočene prste u telecu gubicu, tiskajuci istovremeno i kravlju sisu. Kad je Jogo shvatio odakle slatki sok pritječe više nije skidao glavu s vimena. Hlepio je i mljackao prelazeci s jedne sise na drugu. Mlijeko mu se cijedilo niz vrat i mjehuricima za-čepilo nosnice. Premda se vec opio i stražnjim nogama teturao, treskanje u kravlji trbuh nije jenjavalo. Prilikom svakog udarca u vime ježuri su krenuli s dna Crvenkina trbuha da bi se bočno sudarili kod kralješnice. Dok je sisanje trajalo Crvenka se nije ni ganula. Savijena u luk, stajala je nepomično, stajala i podnosila udarce kao milovanja i pogledom sveudilj pasla po prvorodenom potomku te ga svako malo liznula. Pritom je nadolijevala u vime i što više je Jogo prosipao, to više se vime punilo. 'Makni to proždrljivo živinče od krave!" - izderao se Lumir na slugu. 'Makni ga!' - ponovio je i vritnjakom u telca pomo-gao sluzi ugurati Jogu u zasebni obor. Eee, otici ceš ti od kuce - poručio mu je preko lese Lumir - čim budeš spreman za mesara. Kako je rekao, sudario se s pogledom Crvenke. Je li moguce da bulji u njega žalosnim, preklinjajucim pogledom? Ako i zanemari pogled, što misliti kad je krava zabacila glavu prema stropu i otužno zamukala? Maločas vlažni pogled zamutio se strepnjom. Gazda Lumir potapšao je kravu po vratu i umjesto obeca-nja namazao joj izgriženo vime ljekovitim uljem što mu ga je donio nadriveterinar Anza. 'Smijem li s tobom, tatice?' - umiljavala se Maranta ocu, pentrajuci se pritom na štokrl da mu lakše može skočiti oko vrata. Pridržao ju je desnicom iako se zalijepila za njegova prsa kao čep na vakuum. I tako su njih dvoje često nadgledali Jogino sisanje. Jogo nije gubio apetit, niti je promijenio naviku. Iako je mlijeko curilo u potocima, bubnjao je glavom po Crvenkinom trbuhu poput ovna što razvaljuje pecinska vrata, kipio od prekomjerne snage, pa ga je Lumir odlučio pustiti na dvorište da se ondje izrita i istrči. Čim je izjurio iz štale Crvenka je počela bolno mukati i trgati se s lanca. Zar se ovakvih prizora nije vec nagledala, kad su junica odvodili od majke i više se nikad nije vratio? Čas se komešala s pogledom uprtim u prazan otvor stajskih vrata, čas zabacivala glavu, žile na vratu su joj iskočile, a ona je mukala i mukala prema stropu, negdje gore, kao prema nekom kravljem nebu. Pa što!? I Lumir se ovakvih prizora nagledao. Krava je krava, prije svega muzara, pa je bacio pogled na Crvenkino vime, kad tamo, umjesto nabreknutosti Tri točkice 166 splasnuta mješina s istanjenim sisama. Kako se trgnuo, tako se učas pribrao. Pa, naravno, telac je upravo Crvenku iscijedio do posljednje kapi. S Marantom oko vrata Lumir je napustio staju. Maranta se zatrčala za Jogom, a Lumir se ipak zamislio. Budeš li mi ga oduzeo... nasmijao se. Budeš li mi ga oduzeo, mlijekom cu presušiti! Mah, zamahnuo je rukom. Istovremeno mu se u misli umiješao cvrkutavi glasic koji ga je danima gnjavio: 'Tatice, moj tatice, neceš Jogu prodati, je li?' Mah, zamahnuo je ponovno, kad je ugledao Marantu kako mu raširenih ruku hrli ususret. 'Tatice, moj tatice, neceš ...' I, što sad? Krava i dijete, dijete i krava, postavili su ga pred gotov čin. Maranta se oblijetanjem zahvalila unaprijed, a Crvenka se prijetnjom ritnula unatrag." Primijetila sam kako je pivo podmazalo Alarikovo grlo, pa sam i sebi natočila čašu. "E da," - otpila sam duboki gutljaj - "tu priči s Jogom nije kraj. Kad me prvi put otac natjerao na pašu popratio me namrgodenim riječima: 'Što blejiš? Pasti ceš svoje, a ne tude krave! Pasti ceš na našem travnjaku, a ne kao neki ubogari na gmajni!' I tako sam postala pastirica bez frulice. K tomu, ni knjiga nije dolazila u obzir. Zadubim li se u knjigu krave ce se razmiljeti i popasti što ne treba, pa ce biti svašta! Dosadan posao. Osluškivala sam sporo otkucavanje sati sa crkvenog zvonika i jednog dana sinula mi je ideja: pozorno sam odmjerila Jogu. Njegova sloboda brzo istječe. Kad prijede govedi pubertet otac ce ga trajno svezati u štali, ukrasiti nos željeznim kolutom za krocenje i starog bika prodati. 'Što bi bilo' - zaokolišala sam jednom oko tatice - 'kad bi, na primjer, netko poblesavio i zajašio tele, odnosno junca?' 'Što bi bilo?' - nasmijao se Lumir i pojasnio: 'Slomio bi mu kičmu. Eto, to bi bilo!' Dobila sam odgovor. Znači, jezditi se smije, ali ne sjedeci na kralješnici. Moj prvi pokušaj neslavno je propao. Zaletjela sam se odostraga ka Jogi, dlanovima doskočila na njegove bokove i uprla svom snagom da mu ne kliznem na kičmu. Jogo je sfrkao tijelo u oprugu i odbacio me kao da ga je napao roj pobjesnjelih obada. S vremenom se pokazalo da je skakanje na bokove ispravna disciplina, samo ju je trebalo usavrši-ti. Premda sam mu svaki put u uho šapnula što namjeravam, Jogo bi pomahnitao čim bih ga zajašila. Ispuhivao je mlazove srdžbe, toptao i potom zaobljene kralješnice skako uvis kao da sam ga ubadala bandrillom. Važno je bilo samo da mu ne odletim preko glave. U tom slučaju mogla bih nagrabusiti. Padanje bočno ili unazad ostavljalo mi je pak dovoljno manevarskog prostora da pravodobno odskočim. Cilj je bila jabuka na rubu pašnjaka. Ma, kakva jabuka! Ako na njegovim ledima izdržim pet divljih skokova bit cu, ne na juncu, nego na konju! Rekord je doduše postignut, ali cilj nikada. U pet sekundi izdržala sam pet razjarenih skokova u vrtlogu od pet metara razrovane trave. Uzalud sam ga petama bockala ne bi li u ravnoj liniji zaprašio prema jabuci i glavom se zabio o stablo. Ako me prije nije zbacio, tu i tamo bi zacikcakao i to je bio kraj parade. Tri točkice 167 Mnogo godina kasnije, kad sam u nekom kaubojskom filmu prvi put vidjela rodeo nemalo sam se iznenadila i shvatila što je ideja s velikim 'i'. Dotad sam jahanje na juncu prisvajala kao svoju izmišljotinu." Začudo, Al je pozorno slušao i naposljetku se lupio po čelu. "Čovječe," - uskliknuo je - "kako se prije nismo sjetili sinergije?! Izum plus izum po-krece energiju plus energiju, što daje konačni rezultat, spajajuci dvije discipline u jedin-stven učinak, a to je: skok s motkom (odnosno, s kolcem) na jureca bikova leda. Jamčim ti da za ovakav show ni Ameri ne bi mogli reci, odnosno izgovoriti - Deža vu'.' 75 Bi li se inteligentni dvonožac (kamo ubrajam Alarika i sebe) upitao što je bezvrijeme kada bi znao živjeti u vremenu? Svakodnevica, s danima krcatim mučninom i tjeskobom (kad se stanu hladiti i kočiti tijelo i um, sužavajuci horizonte i isključujuci nas iz vanjskog svijeta, kad nam tu i tamo ususret bezvoljnosti fosiliziranih misli dopluta neki proplamsaj sa željom za odlaskom, što nas nuka da se mrtvi dani preskoče ili ponište, smjeste u nekoj tlapnji, u postojanju nepostojanosti, gdje se trusi čvrstina, oslonac i sigurnost), zaboravljajuci pritom riječi Gospodara vječnosti. Ne brinite za sutra. Zašto nam uvijek nanovo izmiče putokaz, sročen u jednoj parafraziranoj priči? Gdje si bio dok sam te tražio? Kamo si nestao dok sam te slijedio? Dva para stopa u pi-jesku. Kamo si se zametnuo dok sam išao za Tobom, ostavljajuci iza sebe samo svoje stope? Odgovor: Nisu to bile tvoje stope. Tada sam te nosio na plecima. Proteklo je opet više od pola godine otkako se Al i ja nismo vidjeli. Toliko nam je trebalo da usaglasimo suživot sa sobom i pronademo svoje stope. Iako traženje nije izgubljeno vrijeme, moram priznati da mi je Alarik nedostajao. Uvlačio mi se u misli kao podvojena gorčina obojena porazom i čežnjom. Treba li pisati dalje ili ostaviti se corava posla? Da je bar ta nedoumica iznesena po prvi put! Ta nedoumica je neumo-ljivo svrdlo što nas tjera na prikupljanje kratkotrajnih uzleta što bi se morali, članak po članak, spojiti u trakavicu ustrajnosti. Ustrajnost! Što prevrtljivom i kolebljivom stvoru znači ustrajnost? "Hvatanje vrline za klizavi rep!" - spremno je ispalio Alarik. "Uostalom," - po-gledao me ispod obrva - "nitko nije savršen. A što se pisanja tiče, uopce ne znam gdje smo stali?" "Čini mi se" - napela sam moždane vijuge - "da smo zaglavili na Kutelu." "Kutelo!" - nabrao je Alarik čelo. "Kutelo je Lumir. Centralna figura oko koje se vrte sateliti koji se u vrlo rijetkim prilikama uspijevaju otrgnuti s putanje. Napetost Tri točkice 168 popušta kad se posesivna sila teže udaljuje. To bi se zbilo kad bi Lumir zbog neodgodivih poslova na dan-dva morao napustiti Kutelo. Napustiti Kutelo nije bilo ništa drugo nego na dan-dva napustiti Beti. Ispustiti je iz vida i uhoditi je samo mislima, oslanjajuci se na zaključke bez konačnog zaključka. Srecom, u tom meduprostoru sumnja ostavlja mjesta za nadu, najčešce u pogrešan zaključak. Ako ljubav iznosi nevidljivo na vidljivo, ljubomora i vidljivo nakrca tolikim dvojbama i strepnjom da postaje obnevidljivo. U svakom slučaju, prilika čini lopova! Da bi se došlo do istine stvari valja promatrati s obrnute strane. Iščitavati ono što piše na poledini. I gledaj sad s kakvom pomnošcu je njegova žena pripremila odijelo za izlaske, pregledala ga sa svih strana i iščetkala, s koliko brižljivosti je pokraj odijela položila ispeglanu košulju i do nje kravatu. Šešir ce si pri odlasku nataknuti sam, ali uz Sretan put nece čuti Ne ostavljaj me samu, uz Sretan put nece čuti Brzo se vrati, uz Sretan put nece čuti Dodi što prije, ništa od svega toga doli puste fraze: 'Sretno obavi posao.' S kakvom prpošnošcu mu je, dok se odijevao, stavila kravatu pod grlo i zacvrkutala: 'Ova ce ti izvrsno pristajati uz odijelo.' Približila se tako blizu da ju je odmah uhvatio oko struka, a ona se još brže izmigoljila. I naposljetku, kako se na rastanku njezin, inače mlaki zagrljaj, zažario od srece što odlazi!" "Zaboravio si na cipele!" - uplela sam se Alu u priču. "Ja sam, naime, bila čistač oče-vih cipela. Beti i ostali ukucani čistili su svoje cipele sami. Kad bih očeve cipele dovela do vrhunskog sjaja uperio bi prstom u majčine predratne antilop postole i dreknuo: 'I ove!' Poštopane čarape i čiste cipele bili su zakon. Beti je nadzirala odjecu i čarape, a Lumir se brinuo o cipelama. Cipele svako malo na ogled! Stare i pohabane, nije važno! Jedino je važno da ne hodaš svijetom s prošupljenim donovima i izglodanim petama! Stoga nije čudno da je seoski šuster vec izdaleka pred Lumirom skidao kapu. Uglav-nom, kad je bio u blizini, tatica je nadgledao moj posao, za što je imao i razloga. Stajao je iznad mene dok sam čučala pred sandukom s priborom i promatrao kako najprije oštrom četkom stružem sasušeno blato, potom mekšom četkom skidam i ušmrkavam prašinu da bi najzad uslijedio najsladi dio posla, a to je bilo mazanje pastom. I na kraju svega, udri glanc po pohabanim cipelama! 'Tako se to radi!' - pohvalio bi me tata. 'A ne kao zadnji put, kad si povrh blatnjavih cipela namrljala pastu!' (Ne samo da sam preko sasušenog, blatnog reljefa natrljala pastu, nego sam k tomu potrošila i cijelu tubu. Kako sam mazala skorene su izbočine otpadale kao kraste, a one tvrdokornije zakamuflirale su se natopljene pastom. Poslije svega, i sjaj je bio mutno zagasit jer sam greškom po smedim cipelama navalila četkom za crne cipele.) 'Vracam se sutra,' - objavio je Lumir - 'a bude li negdje zapelo, možda i prekosu-tra.' Iako je u dvorištu sluga čekao s upregnutim Gizdalinom, gotovo još uvijek nije gotovo. Filko i ja smo se zgledali. I kad sjedne u kola još uvijek se može vratiti s nekim Tri točkice 169 novim zadatkom, premda nam je natovario posla za dva dana. Gotovo če biti tek kad kočija zamakne iza kapelice, prema željezničkoj postaji. Napokon. 'Jedan dan slobode!' - uskliknuo je Filko. 'Jedan dan slobode!' - pono-vio je papagaj u mom liku. 'Ah.' - uzdahnula je Beti i nije izgovorila: Jedan dan mira. Sjatili smo se oko majke i zasuli je pitanjima i molbama. 'Ako zasučemo rukave' - kazala je Galja - 'vremena imamo napretek.' 'Stoga nam pričaj, pričaj nam majčice' - preki-nula sam Galju - 'pričaj nam koje si pjesme pjevušila dok si bila djevojčica. Pričaj nam o psima koji su znali govoriti. Pričaj nam o svom ocu koji vam je iz drveta rezbario igračke.' 'Pričaj nam' - nadglasala me Galja - 'kakvo je bilo tvoje školovanje u glavnom gradu, kod opatica.' 'Ti nikad nisi pasla krave!' - uskočila sam. A Filko je dometnuo: 'A kamoli kopala po njivama.' Pričaj nam o bilo čemu! O svom kučnom ljubimcu Pilenku ili o mačoru što si ga naučila skakati kroz obruč. Beti se rastreseno smijuljila i kazala: 'Ne sada, dječice. Zove nas dužnost. Najprije obavimo posao, a poslije čemo razgovarati. Ili možete biti fraj, kako vi to kažete. Vaša vječita parola glasi: Kad čemo jednom biti fraj?! E pa, bit čete fraj ako smjesta prionemo poslu. Poslijepodne može biti vaše pa činite što god vas je volja.'" Al je počeo izvijati obrvama što je značilo - skrati priču! "U redu! Neču dužiti. Uglavnom, posavršavali smo poslove, Filko i sluga izorali su njivu, na štriku se vijorio oprani veš. (Mukotrpan posao. Najprije rifljanje pa iskuha-vanje u ogromnom loncu na štednjaku, pa ispiranje kod zdenca na dnu vrta, ispiranje ljeti, ispiranje zimi, kad se pumpa zamrznula pa ju je trebalo otapati ulijevanjem kipuče vode.) Galja je preštihala grede na dnu vrta. Vrt, vrt, pohlepni vrt traži uvijek više, vuče jedan posao za drugim. Ah, - uzdisalo je ukrasno grmlje Beti - dodaj i meni malo komposta. Ah, - treperili su ljiljani - žedamo, poškropi i nas kantom za zalijevanje! Ah, - rogušili su se zarašteni puteljci - i mi bismo zasjali posipani novim šljunkom! Sve u svemu, vrt je neprestano vapio i istezao ruke prema Beti, a ona je svim prohtjevima željela udovoljiti odjednom pa je, malo tu malo tamo, čupala korov, strugala motikom, gnojila i zalijevala, a ja sam cupkala za njom noseči čas kante s vodom, čas košare s kompostom. Na sva pitanja majčica je odgovarala 'Da, da, djevojčice.' pa sam za vrijeme kratkog odmora poskočila, uhvatila majku za ruke i čeznutljivo uskliknula: 'Stvarno, majčice? Zar češ nam stvarno navečer zapjevušiti?' Beti me začudeno pogledala. Čelo joj je bilo orošeno znojem. 'Zar sam takvo nešto obečala?' 'Nisi obečala nego si na moje pitanje odgovorila Da, da, djevojčice. 'Ah, oprosti mi ako sam te prečula. Vidjet čemo.' -dahnula je. 'Obečanje je obveza, a danas se nemojmo ničim obvezivati.' Što se mene tiče, preostalo mi je još izribati hrastove štenge. Na sve opomene odgovarala sam 'Ima još vremena, majčice!' i kratila vrijeme na krošnji kestena, odakle Tri točkice 170 sam zadirkivala prolaznike. Ako sam zakriještala kao vrana nitko se nije obazirao. Kad sam pak zakukala ku-kuuu prolaznik bi časkom zastao i stao motriti nebo, pa nastavio put. Ku-kuuu, zazvala sam ga ponovno. Što je pak sad to? Prolječe je prošlo i kukavice više ne kukaju. Šarao bi pogledom po nebeskom svodu i najzad se zapiknuo u krošnju. I bez formule za nevidljivost prolaznik me nije vidio. Ku-kuuu, ispratila bih sa hi-hi, hi-hitanjem. Sunce je tonulo, prolaznika sve manje, pa sam se stuštila niz deblo i dohvatila se škafa i sirkove četke. 'Gotovo.' - obavijestila sam majku i sjela do nje, na klupu kod jorgovana. Maranta je navlačila krpenu lutku što ju je izradila Beti, Galja je otišla u selo na ples, a Filko se najvjerojatnije zaputio ka vrištini. Ispružila sam se na klupi, s glavom u majčinom krilu. Pogledom sam pratila ptice što su letjele na počinak. Nadolazečim sumrakom svijet se stao pokrivati tišinom, pozatvarali su se cvjetovi i mirisi, s neba se spuštao osvježavajuči smiraj. Samo zrikavci i kreketanje žaba iz mlake." E, sad, kad je na Kutelu počeo padati mrak Al se odjednom razbudio. "Dok ste Beti i ti sanjarile u vrtu" - srknuo je kipuču kavu - "Lumir je stao na prvu stepenicu što je još vonjala na vlagu. Štenge su maločas oribane, zaključio je. Prije toga nabasao je u veži na kučnu pomočnicu i nehajnim glasom priupitao: 'Je li danas netko dolazio?' 'Koliko znam,' - odgovorila je pomočnica - 'nije bilo nikoga.' 'Ni Lunka?' 'Ni Lunka.' Bilo mu je ispod časti pitati za još nekoga. Taj netko je imao pravo ulaska u kuču kroz vrt, a to pravo mu je dala Beti. Vidljivi su oni koji ulaze u kuču s dvorišne strane, kako je i sam učinio, vrativši se sa željezničke postaje pješice. Stoga je najprije zaokrenuo u štalu i zatekao slugu kako drijema na stajskom krevetu. Čim ga je s pola oka spazio, sluga je skočio na noge, a Lumir ga je upitao: 'Je li me danas poslom netko tražio?' 'Koliko ja znam,' - odgovorio je sluga - 'nije bilo nikoga.' 'Ni Anze?' 'Ni Anze.' 'Ni onog brbljavog klipana od poštara?' 'Ni poštara.' 'Možda me ipak netko tražio' - vr-tao je Lumir dalje - 'dok si s Filkom orao na njivi?' 'Eee, to ne bih znao.' - odgovorio je sluga. I tako je Lumir več na prvoj stepenici raširio velike nosnice i prema ustaljenom običaju počeo razdvajati muške mirise od ženskih." ("Čekaj malo!" - zabrinula sam se. "Zar o tim sposobnostima očeva njuha nismo več razgovarali?" "I što onda?!" - otresao se Al. "Ako i jesmo, ishlapljeni starci imaju pravo na zaboravljanje!") "Dakle, razdvajanje!" - produžio je Al. "Kao žito od pljeve. Pljevi je pripadao muški miris što ga je hvatao desnom nosnicom, jer u lijevoj nije imao što tražiti. Muški mirisi su teži, pa su se motali oko stopala i dosezali do pojasa, a ženski su bili prozračniji i ma-glovitiji, pa se nije trebalo saginjati da ih se ulovi buduči da su lepršali od pojasa naviše. I jedni i drugi su pak ostavljali trag, najčešče vrlo teško čitljiv, jer su se nekim neredom medusobno miješali i spajali. Ispuhnuo je iz lijeve nosnice miris sluškinje, a u desnoj je Tri točkice 171 valjao miris sluge. Udahom ga izokrenuo i svim nosnim dlačicama isprepipao, da bi ga najzad s negodovanjem ispuhnuo. Pa ipak, poslije tog prebiranja i odvajanja postojao je neki treci, nepoznati ali bliski miris, ni odredeno muški, ni posve ženski, no nije mogao odgonetnuti odakle dolazi ni komu pripada. Zakoračio je na trecu stepenicu i zastao na malom, četverokutnom platou odakle su štenge pod pravim kutom skretale ka stanu. U tom kutu platoa miris se zadržao da ga je mogao ispitivati i lijevom i desnom nosnicom. Kako mu je još uvijek bio nepoznat, a donekle poznat, pripisao ga je jednom podmuklom mirisu što se vješto prikriva. Taj miris upitne naravi dolazio je očito od njegova brata, kipara Vira. I taj Vir je imao dozvolu da u posjet dolazi preko vrta. Izopačeni umjetnički miris, doduše više muški nego slatko ženski, i stoga - sladunjavo muški. Sladunjavost u traženju ljepote! 'Ali, ti to ne razumiješ!' - podbadao je Vir brata. 'Ti se razumiješ u seljačka posla, a meni ostavi umjetnost!' Lumir se nasmijao svojoj gluposti, odnosno popustljivosti. Još i sad, poslije toliko godina, nije mu bilo jasno kako se od Vira i Beti dao obrlatiti. Kako su ga na samom početku braka uspjeli privoljeti da Beti pozira Viru, i to, ni manje ni više, nego razgolicena do pojasa. Istina, Beti se držala suzdržano, ali je želju za bistom izražavala na tisucu drugih načina, svakojakim umiljavanjem, dok mu je Vir danonocno puhao za vratom. 'Model je sporedna stvar.' - uvjeravao ga je Vir. 'Radi se o tome da načas zaustaviš vrijeme i ovjekovječiš ljepotu.' 'U redu.' - naposljetku je pristao Lumir. 'Sad kad si se nagledao njezinog poprsja, dalje kleši po sjecanju!' Ali, ne! Vir je tražio živu Beti i modelirao je više buljenjem nego dlijetom. Betina mekoputa koža bila je istočkana Virovim očima kao osip požude. I dok se pravio da na njezine okrugle bradavice i zaobljene dojke što su se tek počele puniti prvim mlijekom baca tek letimične poglede, dlanovi su mu bridjeli vatrom sve dok bista nije bila završena. Dar za Beti. Vjenčani dar koji je Beti čekala kod kuce. Napokon. Vir je svečanom gestom pred Lumirom razotkrio svoje djelo. Dlanom je prešao preko čela biste, pa na zatiljak, kao da zagladuje bujnu kosu, pa preko ramena nadolje po uleknutoj kralježnici, da bi se vracao s prednje strane naviše i obgrlio vrat s toliko strasti kao da je kamena koža bila živa. I nisu bridjeli samo Virovi dlanovi. Lumirove ruke su gorjele. Odijelile su se od bica u zasebno bice s vlastitom voljom, u osamostaljene ruke što su se grčile u šake i drobile muku koja se dotad nakupljala, u trpece ruke, dodatno osnažene gorčinom, i te ruke su zgrabile čekic, dovoljno težak da jednim udarcem razmrska bistu. Mramorno lice razletjelo se u komadima po ateljeu, a ostatak se razbio pri padu sa stalka. Bilo davno, pa prošlo! - zamahnuo je Lumir rukom i nečujno se stao penjati stubama. Još tiše je otvorio kuhinjska vrata, ali ondje Beti nije bilo. Zatim je raskrilio vrata blagovao-nice. Ni tamo nije bilo Beti. Prestao je cupkati po prstima, pa je treskom lupao vratima, sve Tri točkice 172 dok nije stigao do zadnje sobe. Bračni krevet je, doduše, bio pospremljen, ali je prostirka bila previše pomno poravnana i zategnuta. Evo ti! Oribane štenge i tobože netaknuti krevet! Sjurio se niz stepenice i nahrupio u vrt." "'Tatice!' - uskliknula je Maranta, odbacila lutku i poletjela mu u zagrljaj. Betinim tijelom prošao je strujni udar koji se prenio i na mene." - upala sam Alu u riječ. "Poskočila sam sa klupe da ga pozdravim, a za mnom je ustala i Beti. Usiljeno se nasmije-šila i pritom osjetila podrhtavanje živca na licu. Bila je svjesna da joj živac na lijevom podočnjaku vidljivo titra, i taj neugodan osječaj nije uspijevala kontrolirati. Živac je treperio, pa se pulsiranjem preselio na kapak drugog oka i tamo, mimo njezine volje, poskakivao. Nije to bilo prvi put, ali sada je duže trajalo. Beti se zgrozila. Je li moguče da se živac račva i napreduje poput neke metastaze, puštajuči pritom pipke i na drugo oko, što dotad nije bio slučaj? Dok ju je privijao na prsa, Lumir nije ništa primijetio. Valjda zato što se upravo smračilo." "Ali je zato" - privodio je Al prču kraju - "Lumir shvatio nešto drugo. Kad se u meduvremenu Filko vratio i zagrlio oca, Lumiru je sinulo da je onaj podmukli, neo-dredeni miris pri dnu stepenica, što nije bio ni čisto muški, ni razgovijetno ženski, zapravo bio pubertetski miris njegova sina. 76 Al me silom odvukao na novouredeni Bundek. "Moramo protegnuti noge." Da, meni več i šetnje teško padaju. Počelo me sve zamarati. Poslovi koje sam prije obavljala lijevom nogom sada traže četiri desne ruke. Umaraju me sitnice i krupnice, sve, osim posjeta knjižnici. Knjige mog izbora su svjetovi u kojima se skupim i osje-čam sretno. Kad pak idem van i promatram ljude ponekad vidim njihove kosture. Sa svojom lubanjom u ogledalu odavno sam se zbližila, ali dogada se i obrnuta pojava. Tu i tamo iz mnoštva izroni neka lijepa, mlada žena uspravnog držanja, i ja poželim i umislim da mi je majka, a ja njezino dijete. Poželim da me uzme za ruku i povede. I kad zamakne ledima meni se priplače. Vukla sam se za Alom kao jesenska magla. Tek kad sam na jezeru spazila dva la-buda što su u plesu elegantno zamahivala krilima zakrečenosti u koljenu je nestalo, a dotad zakočeni gležnjevi odapinjali su korake u gipki hod. Al i ja sjeli smo uz rub jezera i prebirali po oblutcima. "Ti nikad nisi znala što hočeš!" - rekao je Al. "Onaj tko ne zna što hoče" - odgovorila sam - "hoče sve. Hoče se otrgnuti sa zemlje i plutati pod nebom poput ptice." Tri točkice 173 "Okanimo se budalaština!" - presjekao me Al i nastavio: "Galja i Filko su več odmalena znali što hoče. Što prije se osamostaliti i započeti vlastiti život, a prije toga steči zanat. Pomagati drugima, bila je Galjina maksima, pomoči sebi, bio je Filkov motto. I Filko je dobio što je najmanje htio: otac ga je mimo njegove volje upisao u srednju poljoprivrednu školu, kao što po logici stvari nasljedniku Kutela i priliči. Galja se pak upisala u srednju farmaceutsku školu. Onima koji boluju, makar od ljubavnih jada, valja pružiti odgovarajuči lijek. I tako se za vrijeme ferija, kad bi se ona i Filko vratili iz internata, Galja bacila na posao. Nije se tu radilo samo o branju ljekovita bilja kojim su obilovali kutelski travnjaci (uostalom, kičicu koju smo nazivali tavžentroža, Lumir je nabirao sam za bolji Filkov apetit) nego više o srčanim problemima. Svake godine stasale su nove djevojčice i novi dječaci kojima je hitno trebalo priskočiti upomoč kako se ljubavna čežnja ne bi razbuktala u bolest. Kad je ponestalo jabuka Kalvilki Galja je pubertetlijama dala sljedeči savjet: 'Krenite k Savi ili bilo kamo i potražite srcoliki kamen. Potom čemo dalje razgovarati.' Buduči da se odustalo od napitaka sa španjolskom muhom, valjalo je smisliti nešto novo. Cilj je bio uvijek isti. Spariti dvoje u jedno. Par je punina, a nepar šupljina. Stoga šupljina glavinja. I tako. Kameni oblutak za kameno srce. Ali srcoliki kamen neče uvijek biti dovoljan. Na njega treba ispisati barem dvije riječi što če nedostižnu ljubav oboriti s nogu. Ponekad se dogodi da i bez riječi srcoliki kamen postigne pogodak. Valja ga samo dovoljno dugo u rukama premetati, grijati dlanovima i prstima milovati, te svako malo u njegovu pukotinu dahnuti 'Volim te!'. Pod Suncem i mjesečinom, od jutra do sutra, Volim te, Volim te, Volim te, sve dok riječi ne izgube smisao. Kad je to obavljeno, kamen se natopi ljubavlju za dvoje, odnosno ljubavlju za cijeli svijet i spreman je da se uruči. Ako pak taj Volim te još bazginom tintom ispišeš po srcolikom kamenu uspjeh ti je zajamčen. Tutneš li ovako naljubljen kamen dragani ili draganu u ruke promašaja ne može biti! Na sljedečem se sastanku pokazalo da metoda i nije sto posto učinkovita. Zaljubljeni-ke koji su dobili košaricu Galja je primala ponaosob. Pritom je iz daljnjeg tretmana odmah isključila dva momka. Jedan se, umjesto u curu zaljubio u vlastiti srcoliki kamen, što je Galja smjesta protumačila da se zaljubio u sebe. S Narcisima neču imati posla! Drugi je pak bio još gori slučaj. Vlastitom krvlju naškrabao je na kamenu Volim te i pritom tako uporno zurio u žute Galjine mačje oči kao da je čekao da ga mačka ogrebe ili primi kamen. Ostali su pak redom mrmljali: 'Ovo Volim te previše je izravno i prozirno. Trebalo bi napisati nešto dublje i jače!' 'A što je jače od ljubavi?!' - istresla se Galja i časkom se zamislila. 'Za danas smo gotovi.' - rekla je i pokupila neispisane oblutke. Kod kuče je ljubičastom bazginom tintom na kamena srca nacrtala prekrasne upitnike s isprepletenim viticama i ptičicama. Poslije toga rezultati su se pokazali odmah, nikad ili u dalekoj budučnosti. Tri točkice 174 Uglavnom, dogodine kamenje je izašlo iz mode. Ali zato iz mode nikad ne izlazi ljubav. Trpimir je svako malo bacao ušiljene poglede na par što se cmakao pod grmom. Iz očiju su mu frcale strelice otrovnog vrška i pogadale leda suparnika. 'Razbit ču tom tipu zube!' - procijedio je Galji. Galja je prešla preko Trpimirovih riječi i s čudenjem promatrala Tugomira. Taj je očito danonočno dahtao u kamen Volim te, sve dok riječi nisu izgubile smisao i zadobile novi smisao. Novi smisao odražavao se u nevjerojatnoj blagosti dok je iz prikrajka promatrao svoju Perditu kako se grli s drugim." "Filko se pak sprdao Galjinim naporima" - nastavila sam - "sve dok Galji nije prekipjelo. 'Umjesto da se pačaš u moje poslove' - podbočila se rukama - 'radije si potraži dra-ga-nu!' Začuvši prvi slog dra Filko je protrnuo. Ne možeš ti u govoru ra-zlučiti je li netko riječ izgovorio velikim ili malim slovom. Smirio se tek kad je cijela riječ bila izgovorena. Nema te dragane koja bi do gležnja sezala Dragonu. Potom se Galja okrenula k meni i kazala: 'Ovaj bumbar ovdje koji izgledom najviše sliči majci sasvim sigurno neče uzeti nekog Nemanica! 'Što ti je to - Nemanič?' - uskipjela sam. 'Nemanič ti je onaj koji ništa nema.' - spremno mi je pojasnila. 'Ja ču uzeti pjesnika' - dreknula sam - 'pa taman hodao u dronjcima!' Uto je Filko pesnicom zamahnuo mimo Galjina nosa: 'Da se nisi usudila namještati mi nekakve glupače!' 'Ni meni nekakvog blesavog bogatuna!' - povela sam se za bratom. 'Joj, bedaci!' - uzdahnula je Galja. 'Buduči da si tako potkovana u ljubavi' - bockao je Filko Galju - 'čudi me da si u kuču dovela bljedunjavog zaručnika. Zapravo, albina. Fale mu još samo crvene oči.' 'Kao prvo,' - ustobočila se Galja - 'on nije moj zaručnik. Kao drugo, svijetla kosa i svijetlopla-ve oči još ne znači da pripada ljudskom rodu albina! I kao treče, u kuču si ga doveo ti! On je profesor na tvojoj a ne na mojoj školi!' 'Recimo' - mrgodio se Filko - 'da sam ga prvi put doveo ja, a drugi put i treči put i ne znam koji put si ga dovela ti! Ili, bolje rečeno, u goste se poziva sam.' 'Ako se u goste poziva sam' - otresala se Galja - 'onda prema njemu, osim gostoljubivosti, nemam nikakvih obveza!' I dok se u blagovaonici poslije ručka naveliko raspravljalo o raznim sortama vina, godištima proizvodnje i pritom degustiralo vino iz butelja što ih je Lumiru donio Albino, Galja se spremala za izlazak. Da bi neopaženo strugnula pobacala je u susjednoj sobi kroz prozor sandale i haljinu, spustila se s kata niz divlju lozu što je krasila pročelje Kutela, presvukla se kod jorgovana i brzim petama u selo. Sjurila se niz brijeg i još brže se vratila. Osim Albina njezin izostanak nitko nije primijetio. Srk po srk, malo od ovoga malo od onoga vina, i Lumir se toliko oraspoložio da je mladog profesora izazvao na hrvački dvoboj. Ako je jedan hofirant u kuči, neka se Tri točkice 175 iskaže i drugi! Neka Beti vidi kako če protivnika pomesti! Beti je znala da joj se muž hrvačkim pobjedama udvara, ali tih predstava se več nagledala. Umjesto da se diči sna-gom svojih mišiča bilo bi joj puno draže kad bi barem jednom primijetio kako se na kamenjaru bojama razmeču portulaci. 'Oprosti, ne mogu vas doči gledati.' - izvukla se i obrazložila: 'U pečnici mi je štrudl.' I tako smo za Lumirom i Albinom krenuli Filko, Maranta i ja, a nedugo zatim pridružila nam se zadihana Galja. Poprište boja bilo je ispod ogromnog Kutel-drva što je raslo na vrhu brežuljka, odvojeno travnatom plohom od drvoreda kestena. Premda je Lumir prešao četrdesete bio je još uvijek jak kao bilder teške kategorije, pa se s punim pouzdanjem suprotstavio kipučoj, mladenačkoj snazi. Galja je šacala borce. Svijetlo-kosi prosac stasom je, doduše, odgovarao njezinim predodžbama, ali kad bi se na to divno, mišičavo tijelo mogla našarafiti glava s crnom grivom ona ne bi časila ni časa. Medutim, glava je na pogrešnom tijelu, sa žaljenjem je pomislila, baš kad su se otac i Albino dograbili grčko-rimskim, odnosno kutelsko-lumirovskim stilom. Ukliješteni rukama oko uzbibanih plečaka naguravali su se i trzali. Dva koraka naprijed, tri una-trag, lijevo-desno, povuci-potegni, hop-cup, savijanje u nožnim zglobovima, tamo-va-mo, trc-krc, pucketanje tetiva, gore-dolje, ljuljaj-trzaj, presavijeni struk čas jednoga čas drugoga, pa opet ispočetka, sve dok Albino iz petnih žila nije zapeo i oborio Lumira na leda. Cap! Tres! Bum! 'Neee!' - vrisnula je Maranta što je svo vrijeme drhturila do mojih nogu, iako sam je smirivala da je dvoboj samo igra. Lumir se istog trena osovio, elastično poput lasice, lupio protivnika po ramenu u znak priznanja te predložio: 'Može revanš?' 'Dakako.' U Marantinim očima nabirale su se suze. Upravo se smirila, kad evo opet, ispočetka. 'Zar ti nisam rekla' - povukla sam ju za čuperak svezan mašnom navrh glave - 'da je sve to prijateljsko nadmetanje? Uostalom' - dometnula sam - 'sad če tvoj tatica pobijediti.' Repriza. Lumir se na svaki pokret maksimalno usredotočio, a Albino se minimalno opustio. Usred klinča uputio je Galji beskrajno mekan pogled što je Lumir trenutno iskoristio i munjevitim trzajem prevrnuo protivnika na leda. Maranta je zapljeskala, a hrvači su se medusobno tapšali. Jedan naprama jedan, i nikom ništa! Dobar ishod, složila se Galja bez komentara, i premetala po mislima mekani Albinov pogled. Kao da su iz plavih očiju prhnula dva crvena leptira. Pa ipak premalo da bi se s leptirima igrala lovice, premda joj je udvarač omilio. Da nisu mladi, novopečeni profesor i ona prerasli srcoliko kamenje Galja ne bi štedjela truda. Ne bi štedjela ni ljubičastu tintu i po oblutku bi narisala ili ispisala štogod bi Albino poželio, ali pod uvjetom da srcoliki kamen uruči drugoj. 176 Tri točkice 77 "Lumir je držao do zaobljenosti. Ništa što strši i para glatkoču površine nije do-lazilo u obzir, nego samo zaobljenost preko koje ruka ne zapinje več klizi bez otpora. Ništa što se suprotstavlja i koči želju, nego nešto što možeš po rukama valjati bez da se odupire i grebe, makar riječima, ništa hrapavo i izbočeno što zaustavlja, nego isključivo podmazano, što ne škripi, oblo i glatko, nipošto nazubljeno, nego okruglo i blistavo kao što je Sunce samo, pa makar bilo pokriveno oblacima. Obliji od svih oblina bio je pak smijeh. Iskreni smijeh što se kao gruda snijega zakotrlja, raste i deblja, biva sve veči, i dok traje proširuje grudni koš, ravna narogušenu kožu, a usto briše, bar nakratko, sjene na srcu i pjege na duši. Od svih ukučana najteže je bilo na-smijati Beti. Uzalud je Lumir u kuči izvodio skečeve, oponašao dirigenta pjevačkog zbora, kljakavog učitelja u penziji i perspektivnog 'Autora', donosio u kuču pikantne pričice iz sela koje više nisu bile kao na početku braka novosti več tračevi, uzalud stupao od zida do zida u taktu koračnice i izigravao trombon orkestra pleh-muzike, zamahujuči rukom ispod pazuha jer sve to je, uz varijacije, bilo videno. Uzalud, jer Beti je spominjala depresiju. 'Pokazat ču ja vama depresiju!' - grmio je jutrom Lumir. 'Snuždene njuške učas če se pribrati kad se gole do pojasa ispljuskaju ledenom vodom! Tu ti je grubi ručnik pa trljaj, trljaj, sve dok ti svježa krv ne prokulja žilama i depresije če odmah nestati!' Dakako, to se nije odnosilo na Beti, niti se radilo o čistoči. Beti se umivala natenane kao mačka i izvana uvijek odisala svježinom. Svježinu iznutra je pak istisnula depresija." "'Sutra idemo na izlet!', objavio je Lumir" - nadovezala sam se na Alovu priču. "'Dolce far niente! To če vas valjda razveseliti!' Majka se iznenadeno trgnula, nasmiješila i obavila ruke oko očeva vrata. Napokon izlazak. Izlet! Odbrzala je do ormara i prebirala po odječi, ali prije svega da ne zaboravi kupače kostime. Potom je cijelo poslijepodne trčkarala po kuči i spremala provijant. Do večeri u košari je bilo posloženo pohano pile, kuhana jaja, sir liptauer, rajčice i paprike, svježe pečeni kruh, pita od jabuka i va-nilij-kiflice, butelja vina i čaše od senfa, a čaj če se skuhati ujutro, uoči samog odlaska. Blistavo jutro. Okruglo Sunce se žarilo, ali nešto nije valjalo sa zaobljenošču. Očito su Lumirove ruke prije izleta naišle na prepreku i umjesto ugladenih dlanova postale neugladene šake. 'Ostaviti cijeli dan Kutelo bez nadzora' - škripao je zubima - 'i k tomu cijeli dan dangubiti!' Lupao je vratima pa sam mu se micala s puta jer bi zbog najmanje sitnice mogao planuti i iskaliti se na prvom tko naide. Jučerašnjeg veselja zbog odlaska na izlet je nestalo, kao da sam ga potrošila unaprijed. Beti u platnenu kostimu, Maranta s novom mašnom u kosi, srditi otac u laganom odijelu, košara s jelom na kočiji. Uspla-hirena majka, tek primjetno nasmiješena nekim očekivanjem, privid smijeha, i mene je Tri točkice 177 odjednom obuzela tuga, prevrtljiva pratilja što uvijek nadjača radost kao da se s rado-šcu natječe. Prišuljala mi se s leda i stegla mi grlo. Njezin stisak je lagan i prohodan za suze. Ali tada sam pobijedila plač, a tuga mi je ostavila samo neveselo lice. 'Penji se na kola!' - dreknuo je otac i zagledao mi se u lice. 'Zar cu i na izletu gledati smrknutu njušku?!' - uskipio je i opalio mi pljusku. 'Smij se!' - urliknuo je. Razvukla sam usta u grimasu. 'Smij se!' - odalamio me po drugom obrazu. 'Smij se! Smij se!' - šamarao me s lijeva i s desna. 'Smij se smijehom, a ne kreveljenjem!' Glava mi se klatarila sve dok se suze nisu rasprsnule u grcanje nalik smijehu. Evo, smijem se! Ali prekasno. Majci je pozlilo. Zakoračila je da me spasi, ali nije stigla. Zateturala je i kod kočije se srušila. 'Bože moj!' - zatulio je Lumir. 'Beti! Moja Beti!' - drmusao ju je na rukama i po-slije nježnog pljuskanja po licu mlitavo tijelo se pomaklo, ali su se majčine otvorene oči oko kojih se mreškao splet živaca zurile u prazno. 'Majko, majčice!' - obgrlila sam je preko očevih ruku. 'Majko, majčice,' - mucala sam zahliknutim slogovima - 'da sam se smijala to se ne bi dogodilo! Da se nisam durila i ti bi se smijala na izletu.' Pustoš. Pogledala sam oca. Dotakli smo se očima, meko i saveznički. Potlačila sam suze. Ostala sam sama i napuštena pa sam grčevito zagrlila oca. Bili smo sudionici sljubljeni istim užasom. (Tada me, dakako, nije upitao koga više volim, kao što je učinio prvi put, čim sam počela sricati jednosložne rečenice. 'Koga više voliš?' - njihao me na rukama nakon goropadne scene. 'Mamu ili mene?' Pogledavala sam majku i dugo se neckala te najzad izustila: 'Oboje.' 'Diplomatski odgovor!' - podvrisnuo je Lumir smijehom. S vremenom je ta ljubav postala ravnopravna. Manjak je ispunilo zakašnjelo smilovanje. Iznudena ljubav kao ispaštanje.)" "Skuhaj frišku kavu!" - oglasio se Al poslije duge šutnje. "Dakle," - nastavio je za-tim - "umjesto na izlet u - bolnicu. 'Živčani slom kojem je vjerojatno prethodila duga depresija.' - rekao je liječnik. Lumir je šutio. 'A amnezija' - napravio je doktor stanku -'pretpostavljam, kratkoročna, vjerojatno je posljedica nekog šoka?' Zagledao se upitno u Lumirove oči. Umjesto objašnjenja Lumir je zgrabio liječnikove ruke, pritisnuo ih na svoje grudi, licem mu se unio u lice i zavapio: 'Spasite je! Spasite je kako znate! Moja žena je u drugom stanju!' Konji su kasali prema kuci. Nikuda mu se nije žurilo. Beti je ostajala iza njega, a pred njim Kutelo bez Beti. Uz rub makadamske ceste žutjeli su se maslačci. Izorane njive s obe strane puta. Izmedu polja, kao medaši, jabuke i oskoruše. Kako je zelena ljeskindolska ravnica. Što je rekao liječnik? Mir, samo mir. Mirovanje i odmaranje. Vedro nebo gasilo se crvenim zalaskom i rubilo svijet u crveno. Ne, Beti ga ni na odlasku nije prepoznala. Je li moguce da prokletstvo ipak djeluje? Vrane su časkom zaškiljile na kola i nastavile čeprkati po oranicama." 178 Tri točkice 77 "Nikuda mu se nije žurilo. Olabavio je uzde i konji su čas lijenim kasom, čas korakom napredovali ka Kutelu što se naziralo u daljini. Konji su znali put bez usmje-ravanja, ali gdje su nestale smjernice kada se pred Lumirom ispriječila rampa i on se našao zapleten u čvorištu. Nesreči koja ga je zadesila - raspetljavao je mislima - pret-hodile su druge nesreče. Tako ih je bar nazivala Beti, a on je govorio: 'Izdržat čemo!' Ali, kako izdržati na Kutelu bez Beti? Da, Beti se slamala pod naletom nepogoda kao krhka biljka čije korijenje je počelo odumirati. 'Ništa ne traje vječno!' - hrabrio ju je. 'Izdržat čemo!' Barem što se njega tiče, izdržao je uvijenu prijetnju kad je odbio crvenu knjižicu. Izdržao je i vlastiti ispad pred partijskim rukovodiocima kad su mu predložili da bude njihov konfident, ali je zato kod kuče vikanjem i šakanjem po stolu razbio netom kupljeni servis za jelo. Konfident! Pa da! Ti si dobar sa seljacima, pa prisluhni što govore o novoj vlasti! Obratili ste se pogrešnoj osobi! Tražite si, gospodo, odnosno drugovi, uhode medu sebi ravnima! Medutim, vlast nikada nije mirovala. Dolazile su stalno nove direktive. Trebalo je razbiti sve što je još prosperiralo. Trebalo je razbiti Kutelo, zaokruženi posjed koji unatoč svim dačama i nedačama još nije pokleknuo. Kako su ih samo bole u oči njegove debele krave što su se napasale po travnjacima. Kako ih bode u oči rasna kobila Aga kojom je triput pobijedio na trkama. I gdje bi bilo najpogodnije mjesto za stvaranje seljačke zadruge negoli na Kutelu! Ako se odrekneš vlasništva nudimo ti mjesto upravitelja zadruge! Nikada! Hvala vam lijepa! Uslijedila je arondacija. Zadrugu je valjalo zaokružiti oduzimanjem polovice Lumirova imanja. Granica izmedu privatnog i društvenog sektora - po sredini kutelskog dvorišta. Zbog prometanja izbačena su prilazna željezna vrata. Dvorište, gmajna! Tako se izrazila Beti: 'Gmajna!' Večina proletera u obližnju fabriku, ostatak u zadrugu! Pridružili im se bivši nadničari, sluškinje i bivši sluga. I Lumir se preko volje nasmijao. Sjetio se kako je taj bivši sluga, sada novoizabrani predsjednik zadruge, stao na dvorištu ispred njega, ispr-sio se i zabacio glavu te svisoka prozborio: 'Ti gospon, a ja sluga, ha? Ti gospon, a ja nitko i ništa, ha?' Pritom je nogom lupkao o tlo, dodajuči svojim riječima pobjednički takt, pa zaključio: 'Stvari su se promijenile! Sada si ti nitko, a ja sam vlast!' Iz zadružne polovice, bivše gospodarske zgrade pobacani su svi Lumirovi poljo-privredni alati i kola, a potom se prišlo adaptaciji, zidanju i prezidavanju u ogromnu, modernu štalu. Seljačka zadruga bavit če se uzgojem stoke. Stoka je nabavljena, a štala bez krova - nedovršena. Krave, što oduzete što kupljene, naguravale su se na dvorištu, pod vedrim nebom, i mukale. I predsjednik zadruge se dosjetio. Večinu goveda strpao je u Lumirovu konjušnicu, a ostatak u Lumirovu štalu. Privremeno rješenje. Uosta-lom, što je tvoje to je i moje! Tri točkice 179 Konji su samovoljno kasali. Od svega - raspetljavao je Lumir - ostao je netaknut tek Betin vrt, dok se dvorište ispunilo poznatim i nepoznatim osobama i odzvanjalo kakofonijom ljudskog i životinjskog glasanja. Dovikivanja i dozivanja, psovke i pro-stačko dobacivanje popračeno razularenim smijehom. Beti se tresla več pri pomisli da mora zakoračiti na dvorište. Obečanje! Prelomljeno obečanje! 'Ti nikad nečeš musti krave!' Opalio je konje bičem, ali ne zato da ubrzaju. Ne samo zakoračiti u dvorište, nego s muzlicom u ruci kročiti u štalu u kojoj su vrvjele zadružne kravarice! Kako su Beti rijetko vidale zapiljile su se u nju istom znatiželjom kao krave, samo što se Beti učinilo da su je krave istezanjem vratova bar pozdravile. I sada je došlo do toga da Beti mora naučiti musti. Lumir je stavio drveni tronožac pod svoju ljubimicu Crvenku, posjeo Beti i poduka je počela. 'Najprije operi vime, stisni ovdje, pritisni jače', sve dok mlijeko u tankim mlazovima nije počelo štrcati, više uokolo negoli u posudu. Crvenka se komešala i mlatarala repom. Taj grozni, smrdljivi rep strugao je po njezinim ledima i svako malo je vrškom oplazio po kosi, a divna, plava kosa se pri svakom dodiru kostriješila. Vršak repa za Beti nije bio kao neka metlica več prijetnja. Svakim zamahom prijetio je u vidu ogromnog, starinskog češlja, drvenog i uprljanog, s velikim, prorijedenim zubima koji nisu samo kuštrali kosu nego su na njoj ostavljali i smrdljivi trag. Crvenka se vrpoljila. Najzad je kravi tog pipkanja i natezanja bilo dosta pa se rit-nula i prevrnula muzlicu čije dno se tek ispunilo mlijekom. 'Sutra če ti iči bolje!' - hra-brio je Lumir Beti. 'Važno je da muzlicu čvrsto držiš medu bedrima. Pritom nije naod-met ako kravi uputiš pokoju kravlju riječ ili ju potapšaš po butini.' Zatim je izmuzao Crvenku do kraja i pristavio stolac do sljedeče krave. Pod njegovim prstima mlijeko se pjenušalo i žuborilo kao proljetni pljusak. Beti je usvojila preporuke, bar što se stiskanja muzlice tiče, ali nikad nije smogla snage kravama tepati ili ih pljeskanjem udobrovoljavati. Krave su na njoj ostavljale biljeg kao da su je ožigosale smradom kojeg se bez pranja i presvlačenja nije uspijevala riješi-ti. Stoga je za sljedeče mužnje pripremila kravarsku odoru: pokrpanu halju, maramu za kosu i iznošene gumene galoše. Ulazeči u štalu pozdravila bi zadrugarke i smijuljenje bi se nakratko stišalo. Kikot, zgledavanje i trkanje laktovima su doduše ranjavali, ali nisu još zadali konačni udarac. Tek kad joj je jednog dana bivša sluškinja, što je natezala zadružno vime, dobacila 'Pa kako ide, Beti?', Beti se slomila. Zar je moguče da riječi mogu tako boljeti? Ona, što je osim najbližih svakog persirala podlegla je ujedu zluradog poniženja. Srce joj je mahnito poskočilo, pa zatim nakratko zamrlo. Rasplinuo se čak i kravlji smrad. Štoviše, domača krava postala joj je zaštitnicom i skloništem. Ščučurila se uz nju i čelom prislonila uz kravlji trbuh. Uto je ponovno začula isti glas: 'Istina, Beti, krave nismo sku- Tri točkice 180 pa pasle, ali ih zato sada zajedno muzemo!' Mlijeko u Betinoj posudi se zamutilo od suza. Razrijedeno, promijenilo je okus, ali Lumir to nije primijetio." Poslije poduže pauze Al je nabrao čelo pa nastavio: "Ne spaja providnost slučajno dvoje ljudi. Svrha je uvijek ista, a to je da se jedno preko drugog spase, pa makar bili toliko oprečni karakteri kao što su bili Lumir i Beti. Betina mekoča i opraštanje blažili su Lumirovu eruptivnu narav, a zauzvrat Lumir je bio tu da Beti prisili prihvatiti život. Kakav je, takav je, život živiš, a ne mudruješ o njemu! I tako Beti za svoje tjeskobe u mužu nije našla sugovornika. Nijemi sugovornici mogle bi biti knjige kojih je bilo na policama, ali zbog zagušenosti dnevnim poslovi-ma Beti je s njih stizala tek obrisati prašinu. Ponekad se došuljao sugovornik s radija nekom napolitanskom pjesmom ili opernom arijom. Gigli, Caruso. Čim bi Lumir spa-zio da se Beti rastopila od miline zamahnuo bi rukom i kazao: 'Fantazije!' Ponekad se otišlo na neku gostujuču priredbu, ali ni o tome s njim nije mogla podijeliti dojmove. 'Izmišljotine!' Ponekad, ponekad, gotovo nikad. Premalo da veže dušu kraj s krajem. Je li moguče da sam svoju dušu, rastrganu obvezama, posijala? - sve češče se ispitivala. Ležeči u kasnoj noči do muža, obratila se smrti: Kako bez duše mogu živjeti? Lumir nije znao komu je uputila pitanje pa je kazao: 'Moraš! Tim više što u sebi nosiš novi život!' Zatim je prionuo uz nju uzavrelim krvotokom, dahom i svakim mišičem ne bi li dopro do njezina tijela. Pa što je živo tijelo ako nije duša? Izlet! Izlet je trebao Beti razvedriti. Uto su kola dokloparala u dvorište." 79 "Danas je na tebi red!" - odrezao je Al. I dometnuo: "Dosta sam se napričao ovih dana." "Kutelo bez Beti. Prošupljena praznina, prošupljeno vrijeme. Rupe na nebu, rupe na zemlji. Lumir i ja upirali smo poglede preko ljeskindolske doline zaustavljene bje-logoričnim gorjem. Otamo su sa ljubičastih brežuljaka s Kutelom očijukale napikane bijele crkvice. Tamo daleko gdje se praznina zaglavila stoji grad izmedu dvije rijeke. U tom gradu je bolnica, u bolnici leži moja majka Beti. Leži tamo i ničega se ne sječa, a mi je i dalje tražimo po Kutelu. Otac s Marantom oko vrata hodao je po kuči, iz sobe u sobu, zastajkivao, pa opet natrag do kuhinje. I najzad se zaputio na vrt. Pritajio se kod stepenica što su vodile ka sjenici i čekao da se Beti pojavi iza nekog grma. Umjesto nje ugledao je cviječe što je počelo venuti, bacio pogled na kamenjar, Betinu ljubav, a sa kamenjara su provirivali rijetki portulaci zagušeni korovom. Ja sam pak u suludoj nadi trčkarala po majčinim puteljcima i čekala da mi se prikaže. Sigurno se sakrila, kako je Tri točkice 181 običavala kad je bila radosna, pa mi se dolje, u dnu vrta, smijulji. Čuči iza zelenila, pa se smijulji i nalukava kako ju tražim. Otac me zagrlio. Ostali smo samo nas troje. Lumir, Maranta i ja. 'Poslao sam Galji i Filku telegram da se vrate kuči dok se ne snademo.' - objasnio je stišanim tonom i zaključio: 'Dotle češ ti čuvati kuču i Marantu.' Da, čuvat ču kuču i Marantu ukoliko je ne povede sa sobom. Mali priljepak nije se dao skinuti s očeva vrata. Štoviše, prisisao se na njegovu ušnu resicu pa ju cuclao i navlačio. Čim su otac i Maranta nestali s vidika otrčala sam Zmajevcu. Putem sam rastresla sve suze i na odredište stigla s plavičastom tugom. Ni Dragon pred Filkom i preda mnom nije pokazivao suze. Zmajevac me nije prepoznao. Zagrlila sam ga oko vrata i prislonila svoje lice uz njegovo. Poljubila mu sklopljene kapke i njegov usnuli mir na usnama. Kako se nije budio, osjetila sam da mi se ponovno skupljaju. Mislila sam da su usahle, ali mimo volje skupljale su se u očima, iako njima nisam htjela opterečivati Dragona. Tek kad sam ga čvrsto privinula na prsa suze su same potekle. Srečom, Dragon za njih nije mario. Bio je živ, ali se odmaknuo u daleku, odsutnu nepristupačnost. Ostani tamo gdje jesi - jecala sam. Ostani, gdje ti je dobro. Ostani tamo, gdjegod boraviš, samo nemoj umrijeti. Kad se otac vratio iz sela donio mi je škarnicl bombona, a mali Čvorak, kako je prozvao Marantu, pohvalio se pravom, pravcatom lutkom. Nikad dotad nisam vidjela oca tako smirena. Galama je ustuknula pred gotovo svečanim ozračjem. Govorili smo tiho kao da majka leži u susjednoj sobi, a ne u bolnici. Jutrom je Lumir ložio vatru i spremao doručak. Trečeg dana samovanja položio mi je dlan na rame i kazao: 'Bez obzira na to što če Galja i Filko nakratko doči moramo što prije nači neku kučanicu. A danas bi ti mogla ispeči kruh.' 'Kruh?!?' - zatulila sam. 'Pa ja sam još dijete!' (Sjetila sam se kakve parade je Galja radila oko kruha. 'E, moj bumbaru, dok ne znaš ispeči kruh ne možeš se udati.') Što se škole tiče, nije mi bilo krivo da me otac zadržao kod kuče, ali ispeči kruh nadilazilo je moje najdrskije samopouzdanje. 'Nije to nikakav bauk.' - hra-brio me tata i istovremeno u krušnu zdjelu sipao sastojke. 'Evo, a navečer ču ja ispeči buhtle.' - klopio me po ramenu. I tako sam zamijesila, mijesila i izmijesila. Umjesto kruha ispala je tvrda, raspucana pogača pa sam na trncima čekala što če otac reči. Ako se več neče ljutiti, sasvim sigurno če prigovarati. 'Dobar je, dobar.' - izustio je kroz žvakanje. 'Dapače, za prvi put - odličan!' U dva tjedna koliko sam ostala kod kuče izmijenilo se barem pet kučanica. Neke su krale ili sitno potkradale pa ih je Lumir najurio, dok su se druge rogušile. 'Ako smo domačice još ne znači da smo i kravarice!' 'Snači čemo se,' - tapšao me otac po ramenu i primetnuo - 'a ti pod hitno moraš u školu. Dosta je bilo zabušavanja!' 'Pa što ču reči?' - ustrtarila sam se. 'Što ču kazati razdrednici? Zašto me dva tjedna nije bilo u školi?' Tri točkice 182 'Napisat cu ti ispričnicu.' - presjekao je Lumir debatu, sjeo za pisaci stol i svojim ko-vrčavim rukopisom na brzinu nešto nadrljao, stavio list u kovertu i slinavim jezikom zalijepio. 'Evo ti!' Sutradan sam uručila zatvorenu omotnicu razrednici, dok su se daci sjatili oko mene. 'Jesi li bila bolesna? Što ti je bilo? Četrnaest dana! Mora da te oborila neka smrtna bolest!' 'Da, ali srecom sam preživjela!' - lupila sam samo da ih se otarasim. 'Mir!' - zakri-ještala je razrednica i stala čitati ispričnicu. Kako je bila kratkovidna prinijela je list papira do samog nosa i neko vrijeme nerazgovjetno mrmljala, odgonetajuci sadržaj. Rukopis je, doduše, ispisan, dapače, okrugao i lijep, krcat zanesenjačkim lukovima i izokrenutim kvačicama, što pak još ne znači da je i čitljiv. Najzad se svikla na rukopis i dešifrirala što je u prvoj rečenici pisalo. Prestala je micati usnama i šutke pročitala: Buduci da sam, zbog složene situacije u obitelji, bio primoran svoju kcer zadržati kod kuce, molim Vas da bez podrobnijeg objašnjavanja ispričate njezin izostanak. Drugi dio ispričnice je pak razrednica sricala naglas. 'Štooo? Što tu piše?!' - uskliknula je i razrogačila kratkovidne oči, te glasno izdeklamirala: Bude li se pak to ponovilo, slobodno mi navinite uši. S poštovanjem, ... Mršteci se odmaknula je list papira, razred je planuo u smijeh, a ja sam propala u zemlju. Poslije nastave hitala sam kuci kao furija da što prije stanem pred oca. 'Kako si me mogao tako osramotiti?' - graknula sam umjesto pozdrava, što je bio nezamisliv pre-kršaj. U normalnim okolnostima zaradila bih barem pljusku. 'Ne hodam više u pučku školu u Ljeskindolu' - vikala sam - 'nego u prvi razred niže gimnazije u gradu! Tamo nitko ništa ne zna o tome što se dogodilo na Kutelu!' 'O čemu se radi?' - pravio je Lumir začudenu facu. 'Itekako znaš! O ispričnici koju je razrednica pred svima naglas pročitala! O slobodno mi navinite uši!' 'Prije svega,' - izjasnio se Lumir - 'ispričnicu sam napisao razrednici, a ne razredu. Osim toga,' - zacerekao se - 'da tu staru frajlu osobno ne poznajem ispričnica bi vjerojatno glasila drukčije.' Kutelo bez Beti. Pristigli Galja i Filko. 'Upravo sad' - mrmljali su - 'kad se semestar bliži kraju.' 'Pa niste idioti!' - povisio je Lumir ton i primetnuo: 'Ako ne možete svladati gradivo od nekoliko dana, koliko cu vas zadržati kod kuce, motika vas još uvi-jek čeka.' Nekoliko dana razvuklo se u tjedan dana, dok su se pozavršavali najnužniji poslovi. (Kakve su bile Galjine i Filkove ispričnice - ne znam. U gradovima u kojima su pohadali školu otac nije poznavao nikakve stare frajle.) U to vrijeme stigla je na Kutelo neka beskucnica s malom djevojčicom. 'Radit cu sve odreda za krov nad glavom i hranu.' Lumir ju je smjestio u prizemlju, do veš-kuhinje. Žena srednjih godina, tvrda lica i tvrdih ruku. Takve su joj bile i psovke, ne sočne ili dvoznačne, nego izravne i tvrde. 'Ova nije za kucu,' - ubrzo je ustanovio Lumir - 'ali ce zato preuzeti brigu oko stoke. K tomu je vična i težačkim poslovima.' I tako smo uz tvrdu ženu Micu Lumir, Tri točkice 183 Galja, Filko i ja kopali po njivama, sušili sijeno i brali voce, ali oca je najviše izjedao vinograd. Vinograd, osim stoke, Lumirova druga dika, bio je do pojasa zarašten koro-vom. S kopačima se nije uspio nagoditi ni za duplu nadnicu. 'Ako nema toplog obroka necemo kopati!' Pa se sjetio Beti. Ne Beti u bolnici, nego Beti u kuhinji. Zajapurene Beti u kuhinji, kako je trčkarala od štednjaka do kredenca, od kredenca do pecnice, odizala poklopce na loncima. Ah, da juha ne prevrije ili se previše ohladi, ah, je li na stolu sav pribor, Bože, da ne zagori meso u pecnici. Jesu li na stolu čaše? Da salata nije presoljena? Kolač! Srecom, kolač je spravila dan ranije. Da, trebalo je postaviti stol za desetoricu kopača. I potom teški bat težačkih koraka po netom izribanim štengama. Čemu služi otirač ako nitko ne briše noge? Prljavština! Beti, njegova uzrujana žena malaksala je puno prije negoli se kod kočije srušila. 'Sutra idemo u vinograd.' - obznanio je za večerom Lumir. 'Ja i Filko pokosit cemo drač, a Galja i ti korov cete izvuci do jarka kod ceste. Ako vec nije okopan, neka vinograd bar diše. Pa što od uroda bude, bit ce.' I tako su sljedeceg dana poslije ranog doručka otac i Filko s naklepanim kosama krenuli put lagane uzbrdice prema vinogradu. Koračajuci odmjerenim koracima Lumir je zastao, tek toliko da propusti sina i osmotri ga s leda. Čudno kako to dijete, koje više nije dijete, raste i napreduje samo u internatu, a na Kutelu kao da se skvrči. Kako se iz žgoljavog momčica protegnuo u vitka mladica uskih bokova i razgranatih ramena. Filko je bio na oprezu. Čudno da Lumir nije ubrzao korak. Od Kutela do vinograda pola je sata hoda, što je inače značilo petnaest minuta trčanja. 'Ja cu krenuti prvi,' - izjavio je Lumir kad su stigli - 'a ti ceš kositi za mnom.' Nevjerojatno, pomislio je Filko. Dosad je roblje uvijek startalo prvo, kako bi ga robovlasnik držao na oku. Nizbrdo, uzbrdo, jedan iza drugog, kose su sije-vale, drač je padao, u kratkom zastoju preznojene košulje na kolce pa dalje, dok Lumir nije stao, obrisao kosu rosnim korovom i stao je brusiti, bacio pogled na Filka što je soptao iza njega i kazao: 'Odmori se.' Jesam li dobro čuo, zapanjio se Filko. Je li zaista rekao - odmori se? S nevjericom je iskosa pogledao oca. Odakle ta prevrtljiva dobrota? Zar se njom iskupljuje za majčinu bolest? 'Požuri!' - ciknula je Galja dok smo u priručnom podrumu, kamo je otac smjestio dio alata, prebirale po grabljama, konopcima i rukama vagale košare. 'Ma, trpat cemo drač u koš.' - odlučila je Galja i za svaki slučaj u ogromni koš ubacila dva debela štrika. 'O moja Galja, Galinka,' - umiljavala sam se grleci je oko struka - 'kad bi ti ostala kod kuce dok se majčica ne vrati! Ostani Galja, ostani!' - privijala sam se uz nju, iako mi je pletenice isplela tako čvrsto da su stršale kao klempava uha. 'Ostani, Galja! Slušat cu te na svaku prvu riječ! Kud ti okom, tud ja skokom.' 'Ne cvili, bumbaru.' - pomilovala me Galja. 'Vratit ce se majka. I to uskoro!' Tri točkice 184 Prispjele smo do pokošenog vinograda. 'Muškarci su napravili svoje' - rekla je Galja - 'i sigurno su se kuci vratili šumskim putem ne bi li usput ubrali pokoju gljivu. Mljac! A sad na posao!' Pa smo navrle, svaka u svom redu, grabljati drač nizbrdo. Kad smo stigle do podnožja vinograda Galja se uhvatila za glavu i kriknula: 'Joooj! Pa drač treba izbaciti gore, kod ceste! Grabljati moramo uzbrdo!' I tako smo, zapinjuci grabljama o trsove i kolce, navlačile pokošenu travu uzbrdo i pravile kupove. Napokon, drač skupljen u hrpe. Dovukla sam džombasti, pleteni koš i počele smo tovariti. Zatim ja s jednom ručkom sprijeda, Galja s drugom straga. Pri svakom koraku koš se zanjihao, ogrebao me po li-stovima ili drvenim dnom lupio po peti. 'Idi ti naprijed!' - graknula sam. Sad je pak koš derao Galjine pete. 'Ovako ne ide!' - narogušila se Galja. 'Ni jedna iza druge, ni uporedo, jer su redovi preuski. Morat cemo istovariti drač i povezati ga konopcima.' 'I tegliti kao mrcine!' - dodala sam. 'Prije kao dnjeparski burlaci.' - frknula je Galja. Dotad nisam čula za dnjeparske burlake, ni da burlaci tegle lade uzbrdo. I bez toga konopci su nam gulili kožu s ramena, a umjesto ea-uh-njem Galja je stenjala ea-uh-joj! Meni je svezala upola manji svežanj drača, primjeren mojoj dobi. 'Vuci, bumbaru, vuci!' Strmina se ispriječila pred nama da smo se ujedale za koljena. Korak po korak, upri-potegni, sve dok se nisam spotaknula. Ispružila sam se po širini i dužini. Potrbuške, na koljena i laktove. Ljosnula na snužednu njušku, a ponajviše na vlastiti bijes. Pritom mi se štrik oteo iz ruku i zdepasta, travnata lopta počela se kotrljati nizbrdo. I da nije, šutnula bih je nogom. Ovako se spustila sama, skakala i, sudarajuci se s trsovima, odska-kivala, sve dok ju blizu samog dna nije zaustavio stršeci kolac. 'Prokleti drač!' - vrisnula sam. 'Prokleta strmina! Proklet da je vinograd!' Galja me šutke fiksirala. Pa što?! Dobro je vidjela krv što se pojavila na koljenima i laktovima, crvenozelenu krv uprljanu zemljom. Spustila sam se po kuglu drača i dovukla je do grabe uz cestu gdje me čekala Galja. 'Koliko redova još ima?' - upitala je i sama sebi odgovorila. 'Ajoj, pa tek smo na početku!' Meni je pak, dokle god Galja bila sa mnom, bilo svejedno koliko redova ima. Ako ih ima i do smrti, bar cemo se zajedno stropoštati i umrijeti. 'Bedak.' - klopila me Galja po glavi." 80 "Maranta se u kutu kuhinje igrala lutkama. Prve lutke domogla se sama. Pronašla ju je u kištri do štednjaka, medu drvom za potpalu. Okrugli komad otpiljene grane s kvr-žicom u obliku nosa. Lutku je nazvala Bukvica. Pa kad je Beti vidjela da tu lutku oblači i presvlači, ljulja i miluje, odlučila je Čvorku napraviti krpenu lutku. Plosnato, okruglo lice od komada bijelog platna s kuštravom kosom od ostataka vune, čupave kose ispod koje su namigivala dva velika, plava oka i žmigala dugim, crnim trepavicama. Umjesto Tri točkice 185 nosa - dvije točkice, a ponad ovalne brade - crvena, srcolika usta. Krpeni trup i udovi s haljinicom do poda i lutka je bila gotova. Majčina lutka dobila je ime Rudlavka. 'A sada možeš tu cjepanicu baciti.' - rekla je Beti prilikom uručivanja krpene lutke. Čvorak je privio majčinu lutku na prsa i šapnuo Bukvici: 'Zbog Rudlavke neču te ništa manje vo-ljeti. Ali sad te moram sakriti u ladicu da se mamica ne uvrijedi.' Kad je pak Lumir vidio Rudlavku što se od žnjaranja i slinjenja sva ofucala kupio je Čvorku pravu, pravcatu lutku ljepuškastog lica i svilene kose, sa šarenom odječom i gibljivim rukama i nogama, a na trbuhu se nazirao čak i pupak. Maranta je lutku nazvala Dučanka. Privila je očevu lutku na prsa i šapnula Rudlavki: 'Zbog Dučanke neču te ništa manje voljeti. Ali sada te moram sakriti u ladicu da se tatica ne uvrijedi.' Tijekom Betine bolesti Lumir je posječivao ženu i vračao se sve snuždeniji. 'Nije me prepoznala.' - kratko bi izvijestio. Potom je odlučio sa sobom povesti Marantu. Ako dosad nije obračala pozornost ni na cviječe iz vrta, možda če se sjetiti Marante. Čvorak se pak dvoumio koju lutku ponijeti sa sobom. Majčinu ili očevu? Pa je Rudlav-ku sakrila ispod haljetka, a s Dučankom mahala pred Lumirovim nosom. Beti je s visoko podignutim obrvama, što se nisu ni trzale ni micale, promatrala posjetitelje. Uznemirenog muškarca s velikim buketom i dijete s krpenom lutkom u ruci. Šetala je pogledom od jednog do drugog i najzad izustila: 'A zašto ova djevojčica plače?' I nije mi bilo žao što je otac poveo Marantu." "Kad več nije mogla nestati" - rekao je Alarik - "Beti je pobjegla u zaborav. Što se u njezinoj duši zbivalo za nas če ostati tajnom. Okružena s bolnička četiri zida, vjerojatno se ispitivala tko sam, što sam, odakle sam. Nema prošlosti, nema sječanja, tek golo postojanje. Podsvjesno je ipak osječala da to tupo postojanje treba štititi. Ne treba ni jesti, ni piti, samo neka je ostave na miru. Pokrila se preko glave. Spavati. Po kolutanju očiju liječnik je znao da sanja. Iako mu je govorila Zaboravila sam, sanjanje je znak oporavka. Tim više što se ponekad u snu nasmiješila. Komu ili čemu je pripadao taj osmijeh? U budnom stanju se pak Beti tu i tamo pogledala u zrcalo. Narušen sklad lica. Trajno podignute obrve što su borale čelo ni snagom volje nije uspijevala spustiti u prirodan položaj. Zatreptala je kapcima da prikrije upitan izraz očiju i najzad kapke sklopila. Nema boli. U unutarnjem ogledalu narušen sklad duše. Bol pripada tijelu, a duši pripada patnja. Patnja zbog srama što se izgubila. Izgubila se kao neka djevojčica iz bajke, što šumom hrli sve dalje i dalje, jureči za leptirima, sve dok nije zalutala. Ne zna se vratiti i sad ju oni koji je vole traže i dozivaju. I to zato što se zbog neposluha previše udaljila od kuče. Je li to sanjala ili je bila zbilja? Zbilja je samo da odavno nije više djevojčica. Beti se stidjela kao žena. Tri točkice 186 Razumije se," - nastavio je Alarik - "Lumir je obavijestio Betine roditelje što su tri godine unazad prodali imanje blizu Kutela i preselili se u zavičajnu Primorsku. Do tamo se nije moglo kolima, a kamoli jašuci na konju kako je običavao Lumir dok je snubio Beti. Do novog Betinog roditeljskog doma moglo se stici isključivo vlakom. I otamo se najprije u bolnicu, a zatim na Kutelo zaputila Betina majka. Stala je pred zeta i procijedila: 'Dola-zim iz bolnice. Beti se počela prisjecati,' - zurila je ledeno u Lumirove oči - 'ali od samog spomena riječi 'Kutelo' smrači joj se pred očima. Čim začuje to ime zadrhti i pamcenje joj se ponovno rastrese.' Potom je kriknula: 'Što si joj učinio, čovječe?! Što si joj učinio, ti, tiiii____' (srecom je prešutjela 'sirovino'!) Lumir je kipio kao pretis lonac. Para se zbog navale vrucine širila po vratnim žilama i pritiskala na stijenke grudi. Uspio se suzdržati i svladati, sve dok nije uslijedio nastavak: 'Ovamo se moja kcer više nece vratiti!' Lonac je eksplodirao, zaštitni poklopac je odletio i zatutnjao pred svekrvinim nogama, popracen urlikom: 'Beti je moja žena! Ona pripada mužu i djeci!' 'O tome možeš samo sanjati!' -uzvratila je svekrva dernjavom. 'Beti ce poci sa mnom.' - pribila je. 'Tim više što liječnik traži daljnje mirovanje. I to u okruženju gdje je ništa nece podsjecati na tebe! Kažeš da ju voliš, a vidi do čega ju je tvoja ljubav dovela!' Ljubav ga je dovela da je pred činjenicama popustio. Ljubav ga je dovela do pristanka da Beti otputuje sa svekrvom u novo okruženje. Ljubav ga je dovela da je sti-snuo zube za ono vrijeme dok ce je čekati. Što je još rekla stara rospija? - razbijao je glavu usred noci u bračnom krevetu. Neko vrijeme ne preporučuju se ni posjeti. Ali se zato smiju slati pisma. Ubrzo je zaspao i glasno sanjao. Rukom pipao po praznom madracu i kroz san mrmljao: 'Vrati se, moja ženo, vrati se!'" "I tako je baka" - nastavila sam - "odvela majku u svoj novi dom. Čim se smjestila, otac je Beti počeo slati pisma. Kako nije bilo odgovora jednog dana dosjetio se jadu. Prije toga sjeo je za šrajbtiš (kako je nazivao pisaci stol iz djedove ostavštine, pokriven zelenim filcem: ispod radne plohe dvije zaključane ladice kao trezori, valjda zato što je u jednoj, pod ključem, čamio i vadio se Decameron. Poviše stola, bočno sa svake strane, red malih, dostupnih ladica; izmedu se nalazio mramorni pritiskivač za spise i lakirana spravica s bugačicom), stavio ispred sebe mjedeni tintarnik s udubinama za dvije staklene čašice koje su se pokrivale glavama usnulih sfinga. Dok je pisao namakao je pera čas u zelenu, čas u crvenu tintu. U žurbi mu se dogodilo da je pomiješao pera, pa je ljubav ispisao zelenom tintom, a ne mogu te dočekati crvenom. Pa ipak, ništa nije popravljao. Preklopio je list i stavio ga u kovertu pa me zazvao. 'Ako se majka uopce može ičim domamiti, onda bi to tebi moglo poci za rukom. Stoga, sjedni i piši. Najprije koncept, da vidim što namjeravaš nadrljati.' I bez toga znala sam da mi cenzura ne gine. I kako sad majci izmedu redova napisati da se vrati tek kad sama, dobrovoljno odluči. Tri točkice 187 Naravno, otac bi htio da kukam i jadikujem: dodi, dodi, dodi, majčice, što prije jer mi jako nedostaješ. Dodi majko jer te svi trebamo. Pa sam počela ovako: Ti moja jedina i najmilija majčice! Znam da ti je još uvijek potre-ban mir jer nisi dokraja prizdravila. Iako ne mogu dočekati dan tvog povratka, nemoj žuriti. Neka ti misli očvrsnu kao što čvrsto stoji Kutelo. Ni ja Kutelo ne volim, pa svejedno na njemu živim. Jer je to naš jedini dom i drugog nemamo. 'Kakve su to budalaštine?' - zagalamio je Lumir, zgužvao koncept i bacio ga u koš. 'Evo ti novi list papira!' Ljubljena moja majčice! Ti, koja si moja Mravinjska kraljica i Matica, sada si izgubila krila. Dodi kad ti krila porastu, i tada češpoletjeti. Ali prije toga nemoj doči. 'Ispočetka!' - dreknuo je Lumir. Najdraža moja lastavice! Dok pasem očima po nebu ne mogu se dosita nagledati tvog bijelog trbuha. Sleti tek onda kad ti Sunce pobijeli i leda. Znam da češ tada doletjeti, a mi ti savijamo gnijezdo. 'Dosta! Ako ne znaš ništa pametnije, ove škrabotine prepiši na čisto i na dnu, pod p.s. dopiši: Čim ti bude bolje otac če te odvesti.' Gurnuo je moj list u svoje pismo i otposlao ga brzoletom." 81 "Napokon se na Kutelu zadržala i skrasila kucanica koja je ostala duže od tjedan dana. Bila je to ljeskindolska poluučiteljica, nešto mlada od Beti, dopadljiva lica okru-ženog frčkavom kosom, tamnih očiju i nabubrenih usana, uska struka i gracilnog po-prsja, a ispod pojasa zaobljena kao Willendorfska Venera. Prekomjerno debele butine, sprijeda kao dvije dimljene šunke, straga zaokružene bokovima i pozadinom u obliku ogromnog, napuklog srca s vrškom u trtici, stegnute uskom suknjom u hodu su strugale jedna o drugu i iza sebe ostavljale eteričnu traku školjkastog mirisa. Veronika, kako se domacica zvala, smjestila se u gostinskoj sobi, pospremala po kuci i bljutavo kuhala, ali joj Lumir nije prigovarao. Dok je Mica obavljala težačke poslove po vani, Veronika je s Lumirom muzla krave i premda neudana, nikad si nije prislužila epitet stare frajle. Njezino raskošno tijelo barokne glutealke ostalo je sočno i nije se osušilo kao u neke tugaljive usidjelice, niti su se elastične usne stisnule u lažnu povrijedenost. Veronikina vrlina bila je izravnost, a takav je bio i njezin smijeh. Podmazan toplinom, topio se kao maslac na kruhu i razmilio se po cijelom tijelu, a prili-kom sjedenja zaustavio bi se na koljenima i treptao kao da diže i spušta kapke." "Ukratko," - uzela sam Alariku riječ - "u kuci je stegu zamijenila raspuštena opuštenost. Osim scene s bakom, na Kutelu nije bilo vike. Ja sam pak u školu odlazila sve Tri točkice 188 odrpanija. Prestali su komplimenti kako su Lumirova djeca, unatoč neimaštini, lijepo odijevena. Bijele kragnice i stoput poštopane dokoljenke postale su prošlost. Majka je uvijek pravila razliku izmedu odjece za po doma i za van. Kod Veronike se pak sve stumbalo i pomiješalo tako da se praznične haljine više nisu razlikovale od kucnih. Rupe na čarapama, rasporeni šavovi, pohabane cipele. Ali zato nikad dotad nisam imala toliko slobodnog vremena. Vracajuci se iz sela, Lumir bi neizostavno Maranti i meni donio škarnicl bombona i kazao: 'Slobodno se idite igrati.' Maranta me slijedila i trčkarala za mnom, kao ja nekoc za Filkom. Na pohode oko Kutela kretala sam s izrezbarenim štapom što mi ga je poklonio dečko mojih godina. Prilikom uručivanja zadržao je štap u ruci kako bi me primorao da ga pogledam u oči. Oplazila sam ga letimičnim pogledom i usredotočila se na svoj kraj štapa, smišljajuci kako cu ga jednim naglim trzajem iščupati. Povuci-potegni, spusti-pogledaj me, natezali smo se malo naprijed, malo nazad, puštaj-pogledaj me, izokretali zapešca sve dok momak nije zaustio: 'A što ti misliš, zašto ja dolazim na Kutelo? Trebao me tvoj otac ili ne. Dolazim svaki dan i radim što god mi zapovjedi, ne pitajuci za placu.' Prestrašila sam se ucjene i momku se umiljato nasmiješila. Dovoljno da ispusti štap i premalo da kažem - hvala. I tako sam s tom palicom, izrezbarenom geometrijskim ornamentima i probodenim srcima, plašila zmije, prevrtala krastače na leda, razgrtala šiblje kod mlake gdje su se sunčale bjelouške i u žabama sa zlatno obrubljenim očima promatrala čudo prirode. Odakle ti zlatni prstenovi oko žabljih očiju? Imaju li pokrice u pričama o ukletom princu? Dalje od mlake, s druge strane ceste što je vodila ka vinogradu, šumjela je lisnata šuma. Vjeverice su se spiralno verale po deblima i nalukavale se sa grana, a ja sam lupanjem po bukvinim stablima htjela istjerati na čistac bar jednog puha. Bazajuci dalje šumom spuštale smo se ka potoku gdje je Lunko uobičavao prati svoje rublje i sušiti ga po okolnom grmlju. 'Ako se pritajimo' - šapnula sam Maranti - 'možda cemo vidjeti Lunka kako svira frulicu.' Oprezno tapkajuci, štapom sam razmicala paprat što je Čvorku sezala do nosa. 'Cula sam' - podučila sam je - 'da od ove paprati Cigani sebi prave ležajeve. Stoga nikad nisu bolesni.' Čvorak je ubrao nekoliko vrškova pa smo šuljajucim korakom nastavile prema potoku i - joooj! - ugledale golog Lunka, odjevenog tek u škrlak ukrašen zimzelenim vijencem iz kojeg je otpozada oprezalo oko s paunova repa. S rukama podignutima uvis Lunko se klanjao Suncu, s nogama u potoku klanjao se zemlji. Uto su grančice pod našim nogama zapucketale, a zatim se prolomio trojni krik. Lunko je zakrilio rukama, poskliznuo se na sluzavom kamenu i ljosnuo nauznak u vodu. Učas se osovio i još brže se pokrio prekriženim rukama. 'Umjesto fige, evo vam smokvin list!' - izderao se pa nastavio. 'Drugi put kad se smucate po šumi barem pjevušite drvecu! Otkako je čovjek izumio sjekiru, šumski duhovi bježe pred ljudskim dušama kao Vrag pred tamjanom!' Tri točkice 189 Vratila sam se iz škole. Več pri dnu stepenica zamirisali su buhtli. Tatica, majstor dizana tijesta, zamijesio je buhtle. Buhtli, buhtli! - mamio me miris kojem nisam htjela odmah podleči. Polako, nema žurbe, ima buhtli napretek - stiskala sam nosnice, sporo-vozno, hop-cup sa štenge na štengu, u cik-caku iz kuta u kut, i tako sam doskakutala do predsoblja. Slijeva se ulazilo u kuhinju, a vrata gostinske sobe bila su uvijek zaključana iznutra. Tada su bila širom otvorena i vabila pogled na divan na kojem se u vatrenom oblaku zaglušenosti i zaslijepljenosti uvijalo sjedeče klupko isprepletenih udova. Tako, dakle! Znači, otvorena vrata kao mjera predostrožnosti, tek lagano razdrljena odječa kao mjera opreza. Uzalud. Mjere budne pripravnosti su zakazale. Na prstima sam se spustila niz stepenice i pri dnu sjela u kut. Na buhtle sam zaboravila, ali me glad tjerala da poslije nekog vremena krenem ponovno. Stupala sam težačkim korakom, s noge na nogu, udarajuči petama po svakoj stepenici i pritom školskom torbom bučno strugala po prečkama ograde. Prizor na vrhu stepenica nije se promijenio. Nečujno sam se spustila i bacila torbu u kut stepenica gdje sam držala izrezbareni štap." (Kad su škakljivosti u pitanju, Al dobije potrebu da se brže-bolje uplete u priču. I tako je podigao obrve i prokomentirao: "Prema zagrijanosti, prizor se itekako promijenio skokom na viši stupanj. Erotska plazma, zasičena kapljičnom dezorijentiranošču, izvan vremena i prostora, isključi-vala je sve vanjske podražaje. Nerazmrsiv čvor udova kao zmijski klinč u migolječem sklopu, usredotočio se na uvijanje u mikroklimi zanosa, bez sluha i vida, izvan svijeta i dostupnosti." "Hvala na pojašnjenju." - presjekla sam analitičara da mu još ne bi palo na pamet spomenuti imena aktera.) Krenula sam na vrt gdje se igrala Maranta. Vrškovima paprati slagala je u kutiji za cipele krevet lutki. 'Evo ti moj štap.' - pomolila sam joj palicu pod nos. 'Kad ideš u kuču, slobodno njime lupaj i grebi po ogradi! Skači i galami po štengama da te tatica i Veronika čuju!' 'Zašto?' - razrogačio je Čvorak oči. 'Ili, kao ja neki dan' - nastavila sam - 'oponašaj nekog slijepog prosjaka što se vuče i spotiče po štengama, pipka i nabada štapom, sjeda i uzdiše. Važno je da stvaraš buku! Zaboravi da nas mamica uči tihom hodu i govoru. Nje nema, a ja idem Zmajevcu.'" 82 Ovako na daljinu, Beti se smijuljila Lumirovim pismima. Prečitavala rečenice ispisane u dvije boje, pa se smijuljila i najzad presavila list i pismo spremila u torbicu. Umjesto u koš! - pomislila j e baka što je iz prikrajka škiljila na kčer, pa se odmah oglasila: Tri točkice 190 'Valjda se tom divljaku ne kaniš vratiti?! Zar ti taj grubijan nije dovoljno naudio? Zar ti taj prostak, zar ti... zar ti...' Beti je rukama pokrila uši i susrela se sa sjetnim pogledom svog oca. Spustio je na koljena dozu za cigarete što ju je upravo rezbario. Star je i više ne radi okvire za slike nego sve manje predmete. Svladala je poriv da sjedne u očevo krilo i skloni se pred bujicom majčina zanovijetanja i zajedljivosti. Da, za Lumira bi se moglo svašta reci. Da je tiranin i nagle cudi. Da je preko svake mjere razdražljiv i previše nagao. Da njegovi bjesovi poharaju kucu. U takvim prilikama, da, može se reci da je divljak, ali zato prostak nipošto nije. Svladala je poriv da položi glavu na očeva prsa. Zajedničku sjetu nadjačala je odluka. Beti ce se vratiti obitelji. To je ispravna stvar - potvrdivale su očeve oči. Kutelo se spremalo za doček. Ferije. Vratili se Galja i Filko. Dan prije odlaska po majku Lumir je sklepao dvije pjesmice za dobrodošlicu. Jednu kiticu trebala je recitirati Maranta, a tri kitice dopale su mene. Napamet! 'Kad majka dode deklamirat cete na-izust!' Prije toga otpustio je Willendorfsku Veneru i na preporuku Mice zaposlio novu pomocnicu Miciku. Ni mlada ni stara, ni lijepa ni ružna, plosnata sprijeda, plosnata straga, izgledom nejaka i mršava, ali žilavih udova, Micika je odmjereno govorila i bešumno se kretala po kuci i ostavljala za sobom čistocu. Galja, Filko i ja smo pak navalili na vrt i, osim onog što je usahlo, doveli ga u prvobitno stanje. Oplijevljene grede i okopane trajnice svjetlucale su zelenilom i pod mjesečinom. Uoči odlaska na kolodvor Lumir se dotjerivao pred ogledalom i provjeravao nije li mu izmedu dubokih bora zaostala koja neobrijana dlačica. Začešljao gustu, prosijedu kosu unazad i krenuo. 'Čekaj!' - zaustavila ga je Galja i osmotrila oca od glave do pete. Kružila oko njega, je li odijelo bez fleka, kako je svezana kravata i ističe li se dovoljno bijela košulja. Ja sam mu pak tako naglancala cipele da su blistale i u mraku. "Dok se drmusao u vlaku" - naglas se prisjetio Alarik - "Lumir se začudo nije zapleo s neznancima u razgovor, kao što je inače običavao, vec se smješkajuci zadubio u kopiju postbračnog ugovora. Premda nije znao je li druga strana potpisala original, ugovor je ugovor. Tu nema sentimenta, ni obecanja, vec samo obveze i prava. Stoga je ugovor po točkama bio sročen isključivo zelenom tintom. Smješkao se jer je pojedine članke ugovora vec mogao othaklati kvačicom. Ispunjeno. Pod 1): Nova kucna pomocnica Micika (koja se smjestila u prizemlju, u sobi do Micine); Pod 2): Trokrilni ormar od odležanih, hrastovih dasaka (o kojem je Beti sanjarila i gurala mu pod nos nacrte i predloške što ih je sama crtala i pritom uzdisala: 'Da imam barem jedno krilo pod ključem, jedan mali prostor u koji nitko nece imati pristupa.' Evo, ormar stoji u sobi, izmedu gostinske i zadnje sobe.) Ispunjeno. Kvačica. Tri točkice 191 Pod 3): Bijeli kinderbet s madracem (ta obveza još stoji, buduci da se dijete još nije rodilo) pa je umjesto kvačice zaokružio broj '3'. Član 4: Godišnji abonman za kino. Kupljen. Kvačica. Točka pod brojem 5 zaokružena. Portretiranje kod Vira. (Srecom, bista nakon petog poroda više ne dolazi u obzir.) Do tu se Lumir smiješio, ali se kod šeste, posljednje točke zamislio i uozbiljio. Šesti član ugovora, premda kratak, bio je delikatan i neodredeno rastezljiv. Niti ga je mogao othaklati, niti zaokružiti. Glasio je: Mužnja krava (O tome nece sad razbijati glavu. Rje-šavanje u hodu.) Zato je pak ohrabrujuca vijest glasila: zadrugari su napokon svoje krave iz Lumirove štale preselili prekoputa, u novosazidanu štalu. To ce joj priopciti usmeno." "Kad bi bilo moguce, Beti bi sišla kod zdenca i ušla na vrtna vrata. Ali, Lumir ju je čvrsto držao za ruke i kočija kojom je upravljao Filko zaustavila se pred ulaznim vra-tima u dvorištu. Žamor na dvorištu nakratko se stišao. Zadružna čeljad s druge strane natiskala se i pratila svaki Betin pokret. Buljili su u njezinu novu opravu, a ponajviše u tamne naočale s velikim obodom koji je pokrivao podignute obrve. Ja sam pak časkom ustuknula pred nepoznatom gospodom iza sunčanih naočala i našminkanih usana, a zatim sam vriskom poletjela. Dizala sam majku u zrak (barem milimetar od tla) i grlila sve redom, skakala uvis i skakala nebu pod oblake, sve dok me odjednom nije saletjela tuga. Osim mene, svi su za Beti pripremili poklon. Galja je isplela šal, Maranta je uz Galjinu pomoc Rudlavki sašila novu haljinu, Filko je Dragonu stavio cvjetni vijenac oko vrata, a ja, premda nisam zaboravila, ja sam s darom zakasnila. (Ali, nadoknadit cu ti to, majčice. Bit ce to dar koji ceš zbog zaprepaštenja zauvijek pamtiti. U ušima su mi vec odzvanjale Betine riječi: Dakle, ovako nešto, - pa bi od ne-pojmljivosti napravila stanku - zaista nisam očekivala. Čekaj, majčice - predavala sam se unaprijed veselju - od čuda ceš razrogačiti oči. Dobit ceš nešto od čega ce ti zastati dah. I poklon ti necu predati za rodendan, ni za imendan, nego ceš ga dobiti u trenutku kad ništa ne budeš očekivala. Bit ce to dar ljubavi povodom ljubavi. Kao neki tajni savez. Uručit cu ti ga kad budemo same, kad nas nitko nece ometati. Bit ce to svečani pir za nas dvije. Tako sam mozgala od majčina povratka do ispunjenja.) Školski praznici su prošli. Otputovali Galja i Filko. S jeseni i ja u školu, i napokon sam se, poslije puno muke i dovijanja, domogla odgovarajuceg poklona. Posjela sam majku u naslonjač i izustila: 'Zažmiri.' Uhvatila sam je za ruku, podigla je k sebi i na pr-stenjak nataknula prsten. 'A sada' - kazala sam drhtavim glasom - 'otvori oči, majčice!' Lice joj se ozarilo i oči zasjale. Od radosti sam zamalo zateturala, hvatajuci ravnotežu na rubu vlastita ganuca. U časku, kracem od treptaja zvijezda, sjaja s majčinog lica je nestalo. Zar mi se samo pričinja, protrljala sam oči, ili je to istina?! Zar je moguce da Tri točkice 192 sjaj tako kratko traje? Je li moguče da sjaj mijenja boju u žalost ili žaljenje? Da, bilo je več posve jasno da nijedna šara brušenog kamena nije blistala radošču. Nijedna zraka zatitrala oduševljenjem. Iz žarišta dragog kamena nijedan bljesak nije se odcijepio us-hitom. 'Majko, pa to je dragi kamen!' - uskliknula sam u nevjerici. 'Smaragd!' - dodala sam. 'Kamen mudrosti i pamčenja!' U meduvremenu Beti je skinula prsten i pružila ga prema meni. 'Moraš ga smjesta vratiti!' - kazala je blagom strogošču. Premda se čarolija neopozivo raspala, još uvijek nisam vjerovala. 'Odbijaš zlatni prsten, majčice?' - protisnula sam. Umjesto odgovora Beti me dotukla pitanjem: 'A što si ti za ovaj dragocjeni prsten dala zauzvrat?' Jeza. Jeza nad jezom! Za ovakav rasplet nisam imala rezervno rješenje. Pa tko pametan bi unaprijed razradivao predodžbe s ovako nepredvidljivim ishodom? Postidena, stajala sam ispred nje pognute glave. Zatim me majka privukla sebi, podigla mi bradu i poljubila me u čelo. Potom je progovorila: 'Znam da djevojčice u školi vole trampiti. To sam s raznim sitnicama i ja radila. Ali ovaj prsten je skupocjen i sigurno ga je tvoja šulkolegica bez pitanja izmakla, da ne velim ukrala svojoj majci. Stoga ga moraš vratiti.' Poslije krače šutnje Beti je dodala: 'U prvi čas mi se učinilo da je to neki prstenčič koji ti je na sajmištu kupio otac, a ti ga se odričeš meni za ljubav. Takav dar bi me zaista obradovao.' Ustala je iz naslonjača i poštedjela me daljnjeg ispitivanja što sam u zamjenu za prsten dala. A tek da je znala na koji način sam se prstena dočepala!" "Na koji?" - uzvrpoljio se Al i odmah se dosjetio. "Lumirov zlatni lančič iz izbje-glištva" - zacerekao se - "još jednom ti se obio o glavu. Buduči da ga nisi htjela nositi, kao da ti se osvečivao." "Vjerojatno." - složila sam se. "Ali, da skratim. Dakle, cura što je u školskoj klupi sjedila do mene mahala mi je pred nosom ručicom na čijem kažiprstu se šepurio do-tični prsten. 'Je li tvoj?' - dahnula sam. 'Bit če!' - odrezala je oholo. Drugi dan smjela sam prsten pogledati izbliza, treči dotaknuti, a sljedečeg dana nakratko staviti na svoj najdeblji prst. 'Dat ču ti za njega zlatni lančič!' - unijela sam joj se molečivo u lice. 'Ne dam!' Pa sam kopala po kuči što bih još pride mogla dati. Ogledavala sam si srebrnu, se-cesijsku pliticu za kolače. Ako ju maznem otac uopče neče primijetiti, ali majka hoče. Ili neče? Uostalom, zar se za vrijeme njezina izbivanja nisu po kuči motale razne babetine, odnosno kučanice? Recimo, da je pliticu za uspomenu uzela debeljuca Veronika. Ili, još bolje! Willendorfskoj Veneri pliticu je u znak zahvalnosti uručio otac sam. Joj, ne! Ne! To - ne! Odustala sam samo zato jer je Beti tu pliticu, ukrašenu srebrnim liščem i viticama, voljela. Potom sam u ladici kuhinjskog kredenca iskopala nekakvu ogrlicu s pužičima, koraljnim grančicama i školjkicama iz Jadranskog mora. 'Evo, pored zlatnog lančiča' - rekla sam sutradan školarki - 'dajem ti i ovu ogrlicu sa školjkama iz Tihog Tri točkice 193 oceana. Iako su školjke majušne možeš u njima čuti zapljuskivanje valova.' 'Što če mi!?' - frknula je cura i nastavila: 'Znaš li ti uopče koji je to kamen?' Kako nisam imala pojma svisoka mi je pojasnila: 'Majka mi je rekla da se zove smaragd. Da je to dragi kamen mudrosti i pamčenja.' Poslije tog objašnjenja zamutilo mi se u glavi. Sljedečih nekoliko dana nisam ni zucnula o prstenu, nego sam susjedi u klupi ponudila majčin kolačič. 'Dobar je, jelda?' - pitala sam kad se cura obliznula. I tako sam joj donosila kiflice, pogačice od čvaraka i buhtle, te jednog dana bubnula: 'Valjda si čula, bar u Ljeskindolu to svi znaju, da je moja starija sestra Galja travarica i da se bavi ljubavnim napicima, a ponešto od toga otkrila je i meni. Tko ti jamči da kolač koji si jučer uslast smazala ne sadrži neku tvar koja može nauditi ljepoti? A kad ljepotu izgubiš, tko če te voljeti?' Lice šulkolegice se užasnulo, a ja sam s pripremljenim ogledalcem što sam ga oholici turila pod nos, dodala: 'Eto vidiš! Več djeluje!' Od nadolazečeg plača lice joj se još više iskrivilo i smežuralo. 'Ne cmolji!' - tješila sam je. 'Za sve ima lijeka. Ako mi za lančič i ogrlicu daš prsten sutra ču ti donijeti kolačič koji tvar što nagrduje - poništava.'" 83 Alarik je potonuo u zeleno raspoloženje što se odrazilo na njegovu licu, a ponaj-više u očima. Inače tamne oči, zeleno su bljeskale i pomičnim sjenkama raspršivale zelenilo i po meni, te stvarale titravi ugodaj listopadnih šuma. U takvim prilikama odmaknutosti znala sam da slijedi arboretska priča i nisam se prevarila. "Kad je ozračje na Kutelu bilo rahlo i propusno" - otpočeo je lahoriti Al - "onda su do Kutela dopirala i arboretska zbivanja. Ako je šumski čovjek Lunko u selu lupetao o nekakvoj Skoli zavodenja, Galja je posve sigurno načulila uši i odmah zatim zaključila: 'Besmislice!' Pogotovo jer je predobro znala da Lumir ne bi platio privatne satove, pa bio bogat kao Krez. Osim toga, privatna arboretska škola bila je izvan državnog susta-va, pa je prema tome bila na lošem glasu kao nekakav buržujski relikt. Geslo vlasti je glasilo: Kome treba škola zavodenja kad je javno obznanjena slobodna ljubav! S tom parolom donekle se slagao i Lumir. 'Lako je nekog smotati, ali ga je puno teže zadržati!' - bilo je sve što je na tu temu imao reči. Uz to, smatrao je da njegovoj djeci ne manjka dara za zavodenje, ali bi eventualno pristao na neki brzinski tečaj radnog naslova Kako voljeno biče zauvijek privezati uz sebe. K tomu, Skolu zavodenja pohadala su prije rata uglavnom obogaljena i iskompleksirana stvorenja, i to još potajno. Unatoč tomu, pri-tisak na upis bio je velik. Završavanjem škole stjecala se titula 'diplomirana udavača', odnosno 'diplomirani zavodnik'. Poslije rata se pak govorilo da potrošena učiteljica raspucane kore na proplanku šume održava samo instant programe. I to: Kako svladati Tri točkice 194 pet osnovnih osmijeha za ženski rod i Sedam osvajačkih pogleda za muški rod. Nije sve-jedno pogledaš li nekog mrko ispod oka ili mu otvoreno namiguješ. Finoca! Tražila se finoca! Isto je sa smijehom. Možeš se potuljeno, na rubu plača cerekati, a da to prikriješ - navališ se hihotati. Ovakvi lažni postupci običan su prostakluk koji je Škola trebala iskorijeniti. Ako se Lumir preko dana sprdao sa Školom, nehotice se tijekom noci izja-snio u snu, glasno govoreci: 'Umjesto da ta korom nagrišpana bukva nauči ljude dobroj volji, ona prodaje kerefeke o nekakvom tek naznačenom smiješku koji nikad ne možeš uloviti i potom se pitaš je li uopce postojao. I za takve tečajeve budale još placaju! Od svega je pak najgore da ta učiteljica nijednu curu ne nauči poniznosti, a kamoli poslušnosti mužu. Bar na tom polju, vlast je imala pravo što je Školu ukinula.' "Izgleda" - umiješala sam se Alariku u riječ - "da nas puni Mjesec navodi na arbo-retska sjecanja." Alarik je i dalje piljio kroz prozor u vjetroviti ples breza. Hiroviti vjetar što je mi-jenjao smjerove kao neki lepršavi smutljivac prigibao je nemirna stabla da su sa grana odletjele i svrake. "Jedva čekam" - dometnula sam, buduci da od Ala nije bilo glasa - "da breze ponovno zazelene. Prije svega zato da mi iz susjednog nebodera ne bulje u stan." Ni to nije omelo Alov sanjarski odnosno arboretski pogled, pa sam, da ga prizo-vem, zamolila: "Pričaj mi o arboretskoj djeci!" "E, da." - smjesta je zašumio i produžio. "Male Drvenjake možemo jednostavno zva-ti zelenom djecom. (Sjetila sam se druge sorte, indigo djece, ali sam šutjela kao zalivena jer bih mogla ostati uskracena za zelenu priču.) Neki od tih 'Zelenaca', doduše rijetki, potroše svoju životnu snagu na uhodenje tajne postojanja umjesto na življenje. Iako se ne vole, ispada da su Narcisi. Prave se da ih život ne zanima, za njih je život nužno zlo odre-deno višom silom, pa stoga često važu nagon za smrcu s nagonom za životom. Pa koji pretegne. Kako su u vječnom sukobu s Nadom (nadom s velikim 'N'), na kraju popuste i prihvate život kakav god bio. Pradomovina, negdje medu zvijezdama, ih čeka - tješe se gorkim osmijehom - jer na Zemlji ne očekuju ništa. Zemlja ih guši, porobljava i zamu-cuje svaki cilj, a za sve nedace, bar u prvo vrijeme, krivi su drugi. Groze se uzrečice: U se, na se i poda se što podilazi najnižim instinktima. Zar čovjek nije stvoren za visokoparno snatrenje? Sipljive zemaljske radosti izgledaju im kao prevare. Zapravo, lukavosti koje čovjeka sile da ustraje na životu. S druge strane, zelena djeca opsjednuta su ljubavlju. Ljubav je ono što ih dupkom ispunjava, ali je muka u tome što prekratko traje. Jer oni su pobornici vječne ljubavi. Stoga je vječna ljubav njihov posao. Po prirodi lijena i ne-motivirana za bilo što praktično i zemaljsko, za traženje vječne ljubavi ne žale ni truda ni vremena. A gdje na Zemlji ovakvu ljubav pronaci? - jadikuju, iako se u jednom danu Tri točkice 195 mogu zaljubiti u tri različite osobe. Od svake nešto posrkaju, kao da umjesto ruku imaju sisaljke. Treba li dodati da se istomišljenici baš ne sreču na svakom koraku? Uglavnom, s ljudima se susreču u raskoraku. I gdje sad nači srodnu dušu pred kojom se neče morati pretvarati i prenemagati, i k tomu se srodnoj duši bez srama i zadrške predati? Zato 'Zelenci' nesrodne duše često nasamare, a na kraju bivaju nasamareni sami. Neki smatraju da su zelena djeca izgledom nevjerojatno privlačna, čak neodoljiva, jer ih obrlate do te mjere da ovi izgube razum. Pa čeznu i venu dok se Drvenjak hihoče iza nekog stabla u šumi. Naravno, smijeh brzo usahne ako je čovjek beskrajno uporan i najzad postigne cilj. Cilj protivnika (odnosno, ljubavnika-ljubavnice) je - drže Drve-njaci - razvaliti tijelo, i kad se to dogodi, jadnici ostaju razvaljene duše. Premda zeleno dijete (jer je nedoraslo i kad odraste) zadrži pola duše za sebe, poslije čina umire od tuge. Kao da je u njegovo tijelo prodro provalnik pa ga poharao i opustošio i iščupao mu iznutrinu. Očaj što uslijedi premali je zalog za ono pola preostale duše. Uostalom, izraz post coitus triste arboretski je izum." Od ovoga mi se zazelenilo pred očima pa sam išla skuhati frišku kavu. Al je odsut-no srkao i nastavio: "Nezgoda je u tome što arboretska djeca ni poslije razočaranja ne odustaju. Teško pri-hvačaju da je razočaranje drugi naziv za glupost, odnosno za nerealna očekivanja. Tražeči sveudilj nezemaljsku ljubav, ponovno i ponovno nadu se u ljudskom zagrljaju. Meškolje se dok im je dobro, dobro je pak kratkog vijeka jer gotovo ništa ne nude zauzvrat, pa hajde ponovno kopati po sječanju, zakopanom u pradavnini, kad je čin ljubavi bio svet i posvečen. Pritom njihovu maštu podjednako raspiruje ono što je nedostižno i ono što je neosvojivo. Prvo pripada Bogu, a drugo čovjeku. Pred nedostižnim padnu na koljena, ne tražeči zauzvrat ništa. Rasprostru se pred Bogom poput otirača. Bit če mi dovoljno ako o mene obrišeš stopala. Sve što imam ti dajem. Evo ti mojih ruku. Ako ti pored ruku nije dovoljno srce, poklanjam ti i dah. Ako ti ni dah nije dovoljan, evo ti mog života. Tako se mole. Od puste čežnje po ljubavi" - duboko je uzdahnuo Al kao da mu je ponestalo klorofila - "Zelenci znaju pobrkati Božju s ljudskom ljubavi. Preokret nastaje kad istom poniznošču pristupe neosvojivom ljudskom partneru. Partneri su zapravo suigrači ili rivali. Što čovo manje za njih mari, to više za njim luduju. Što je postojaniji, to više ga ljube. Što više je nepokolebljiv, to mu se više dive. Čak priželjkuju da ne nasjedne (na njihove finte) kako bi ta burna i bolna uzdrhtalost u grudima, taj timbar duše, potra-jali što duže. Pritom neosvojivi partner raste uvis kao spomenik. Ako se pak sluči da popusti i podlegne, pada s pijedestala i priči je kraj. Izgubila se svrha, igra je gotova. Razumije se da Zelenci u svom naumu često ne uspiju, i još češče dobiju po nosu. I Tri točkice 196 potom se njihov život pretvara u patnju. Patnja je njihov zaštitni znak, posao i zanat. O njoj znaju više od svakog trageda. Na svojim prsima nose utisnutu bol kao u nekom medaljonu. Bol u medaljonu je zapečačena jer je uzaludno od običnih smrtnika očeki-vati da bi ju shvatili, a kamoli prokljuvili njezinu dubinu. I tako ponekad mala, osobna bol prerasta u svjetsku bol. Ako se ne ističe na grudima, patnja se ponekad pojavi kao neka potkožna tetovaža. U svakom slučaju, tu je! Tek kad pate, Zelenci žive, a kad žive misle da umiru. Patnja je njihova uporna i spora učiteljica. Kako 'sve znaju' jer odbijaju svaki savjet, čemu ih učiteljica života može naučiti? Stoga njišu svoju osobnu bol kao neki osobit dar sudbine. Sve dok jednog dana ne kriknu: 'Kako mogu voljeti bližnjega ako mrzim sebe sama?!'" Kao uvijek, kad je riječ o Drvenjacima, svako uopčavanje me nervira. Ne možemo sve trpati u isti koš jer se Drvenjaci cijepaju u bezbroj grana. A što ako neki Zelenac bez ikakvog uvijanja ispali: 'Lud sam za seksom i ništa drugo me ne zanima' ili 'Fučka mi se za život, ali bih volio viteški umrijeti'. Zajednička crta mogla bi im biti da su zadrti in-dividualci. Ja sam ja, njihova je krilatica. Začepiti ih možeš samo protupitanjem: 'A tko si ti?' Na odgovor možeš čekati i do smrti, i još nije sigurno da če se izjasniti. Riskantno je i pitanje: 'Drago dijete, čime bi se htjelo baviti kad odrasteš?' 'Ba-vi-ti!? I k tomu još odrasti! Jedino čime se želim baviti je - ništa raditi, odnosno, igrati se!' Ono što se o Drvenjacima opčenito može tvrditi je njihovo nagnuče ka Bogu. Neki su labavi, odnosno filozofski vjernici, drugi su bogotražitelji. I jednima i drugima namjera je ista. Ako ne prije, bar uoči odlaska na drugi svijet past če pred Bogom ničice. Učinilo mi se da se Al sprema na odlazak, pa sam ga požurila zaustaviti molbom: "Pričaj mi o mališanima! Kakvi su Drvenjaci kao mališani?" "Da mališani!" - namrštio se Al. "Mališani su samo u pelenama, a poslije im se po glavi več vrzmaju nemoguče misli. Jasno je da kao i sva djeca ubrzo počnu istraživati svoje tijelo. Nemoj misliti da i tu nemaju prigovora. U svojoj raspaljenoj mašti raz-govaraju sami sa sobom, otprilike ovako: 'Ne, tijelo nije dobro sazdano. Tu nešto ne štima. Ako je rodenje sveti čin, kako tvrde stari, zašto se dijete, umjesto partenogeneze, rada izmedu dva otvora, kao neki izmet? Zar ne manjka na tijelu neki otvor kod srca, odakle bi dijete ugledalo svijet? Zar nije dovoljno da smo izgubili par netjelesnih ruku koje bi služile isključivo za davanje i primanje ljubavi? Ovako istim tjelesnim rukama grlimo majku, lomimo kruh i brišemo si guzicu." Malo je reči da sam od ovoga ostala paf. Razrogačila sam oči, ali Al se nije dao smesti. "Kad bolje razmisliš" - nastavio je - "onda te ovakve šašave misli mogu povuči naprijed. Sve dok ne shvatiš da je ljudsko tijelo najgenijalnije djelo Božjeg stvaranja. Tri točkice 197 Tijelu ne treba ništa dodati ni oduzeti jer je savršeno. Od fizičkog oklopa do duše. Podijeljeno od glave nadolje okomicom na dvije jednakovrijedne polovice i presječeno horizontalom u žarištu vitalnosti, tijelo predstavlja sveukupnost ljudskog postojanja. Sjecište u obliku križa, odnosno sacruma ujedno je i samo središte tijela. Po okomici se penjemo i padamo ne bismo li jednom horizontalnu prečku učvrstili kod ramena." 84 Kad se vratim iz posjeta Galji ili Maranti Alarik iščekuje podrobno izvješče. Prem-da me Galja, kao svaki put, mamila šarolikim kulturnim programom, i još više bira-nom papicom ne bih li ostala, odjurila sam, po dogovoru s Mašom, u Zagreb. Da ju poslije deset godina (Domovinski rat je prošao) napokon dostojno dočekam, gostim i izvodim, naravno prema svojim penzionerskim mogučnostima. U tom smislu, izla-zak na girice ili čevape predstavljat če vrhunac čaščenja. Taj nedostatak namjeravala sam nadoknaditi kuhanjem u vlastitim loncima. To če Maša znati cijenti, tim više što uglavnom živi na suhoj hrani. Pa nek' se kod mene omasti, izjada i ispuše! Koliko je u mojoj moči, potrudit ču se ugadati njezinoj tanahnoj rahločutnosti. Još nisam završila s izlaganjem o dočeku, kad je zazvonio telefon. Al i ja razmije-nili smo poglede. 'Ti si?' - zaškripalo je u slušalici umjesto pozdrava. 'A tko bi drugi bio!' - oglasila sam se s druge strane žice. Tek sam u mislima oblikovala pitanje Kad ceš doc'i, kad me zapljusnula bujica brzotekučih riječi što nisu nalikovale na žuborenje nego na tutnjavu Niagare. 'Ne, neču doči!' - bubnjalo je u slušalici. 'Zaboravi! Dosta mi je vaše plemenite samilosti i ponižavanja!' (To se odnosi na Galju, Marantu, mene a i šire.) 'Da si iskreno željela da dodem pozvala bi me iz Zagreba! Ali, ne! Ti štediš inozemne impulse i zoveš me samo kad si kod Galje ili Marante. Tvoje dobre namjere su najobičnija laž! Umjesto da me nazoveš iz Zagreba, Hajde, dodi Maša! Igrat cemo se igrica, poci u Maksimir, ti me gnjaviš telefonom od sestara, i to kad te nahuškaju u lažnoj brizi za mene! Ako me ne volite, bar me poštedite pretvaranja!' Prije negoli je spustila slušalicu stigla sam tek reči: 'Ako se predomisliš, javi mi.' Bum! Tres! Škljoc! "Tako." - ispuhnula sam pred Alarikom kad sam mu ponovno sjela sučelice. "Hja," - počešao se Al po nosu - "ima ljudi koji ne žele odrasti ni sa 52 godine, koliko ih je natukla Maša. Ganjaju svoju neovisnost kao svojevrsnu izgradnju karaktera. Nismo svi jednaki. - njihova je deviza. Ja sam ja! Ili češ to uzeti u obzir ili me se okani. Stoga im se mora vrlo oprezno približiti, da se njihovo samopoštovanje ne ugrozi. Tri točkice 198 Njihovo dostojanstvo uzdrma več i svaki dobronamjerni savjet, a neki opipljivi poklon sroza ih na prosjaka. 'Zar od vas nešto tražim? Zar vas nešto molim?' - veli Maša kad primi košaru hrane od Marante ili lovu od Galje." "Kako od mene ne prima ništa" - nadovezala sam se - "našla sam se ponukanom da je barem pozovem u goste. Istina je da me Galja, kad sam kod nje u Ljubljani, svaki put tjera da nazovem našu najmladu sestricu. 'Budi uporna.' - suflira stoječi kraj mene, dok okrečem brojeve za vezu u drugom gradu. Potom Galja uzdahne. 'Sa mnom ne želi razgovarati. Ali možda češ ti iz nje izvuči kani li si pronači kakav posao.' Buduči da nema straha da če Maša od prve diči slušalicu, Galja i ja možemo mirno brbljati dalje. 'Ako ču početi s poslom' - namrštila sam se - 'znaš da če mi odmah spustiti slušalicu.' 'Znam.' - procijedila je Galja. 'Ali pokušaj ponovno.' - primetnula je kad se poslije du-gog zvonjenja linija po drugi put prekinula. 'Obično se javi tek nakon treče zvonjave.' - objasnila mi je novost Galja. 'Da podigne slušalicu znaš po tome da utihne signal. I potom, slušajuči, Maša s druge strane šuti. Ja za to više nemam živaca!' Zatim je, poslije kračeg predaha, Galja uzviknula: 'Ali ona je naša sestra! Od istog smo oca i majke!' 'Smiri se,' - zagrlila sam je oko struka - 'pokušat ču ponovno s večeri. Znaš i sama da Maša po danu spava, a noču bdije.' Do daljnjeg sam se okanila telefona, ali Galja nije prestala mozgati o Maši. 'Znaš li ti' - unijela mi se u lice - 'što mi je odgovorila na novogodišnju čestitku?' 'Što?' 'Zahvaljujem se na dobrim željama, a savjete o poslu zadrži za sebe! Joj,' - uhvatila se Galja za glavu - 'od čega taj čovjek misli živjeti?! Od socijalne pomoči pokriva tek režije. Ali mi se zato, dva ili tri puta uzastopce, vratila poštanska uplatnica s novcem. Ako nije htjela primiti novac, pomislila sam, vjerojatno su joj kapnule dividende. Navodno ima dionice u nekoj rentabilnoj firmi.'" "Nego što!" - uskliknuo je Alarik. "Pošiljatelju vračen novac. Evo ti!" - pomolio mi je pod nos figu. "Može Maša i bez Galjine milostinje. Osim toga, zar če poštaru otvarati vrata u negližeu, dok taj neotesanac uporno zvoni i do besvijesti lupa po vratima, urla-juči: Novčeki, novčeki!Stigli su novčeki!I nije mu dovoljno što ju sramoti pred susjedima, koji zbog buke izvire iz svojih stanova, nego bi se novčekima još i intimizirao! Radi, čo-vječe, svoj posao - razmišlja Maša i preko zatvorenih vrata strogo poručuje: 'Ostavite Obavijest u poštanskom sandučiču!'" "E, da," - nastavila sam - "za Mašu vrijedi Čuvaj se Danajaca i kad darove donose. Ali ni nedanajski darovi ne otvaraju vrata, ukoliko se ne najaviš bar tri dana unaprijed. To se uoči jednog Božiča dogodilo Maranti. Napunila je torbu delicijama i nazvala Mašu. 'Želim ti čestitati Božič. Pored ostalog, donosim ti i orahnjaču koja mi je izvrsno uspje-la.' Poslije duge šutnje s druge strane žice Maša je napokon progovorila: 'Nemoj doči. Tri točkice 199 Nemam pospremljen stan.' 'Pa ne dolazim gledati nered i prašinu u stanu' - ustrajavala je Maranta - 'nego vidjeti tebe.' 'Drugi put.' - kratko se zahvalila Maša. Naravno, ne možeš pred Mašinim vratima ostavljati kartone mlijeka, kao što su činili Galja i Zefko dok je još živjela u Ljubljani, nego samo probrane stvarčice. I tako smo jednog ljeta Maranta i ja krenule Maši u posjet. Najavile smo se tjedan dana unaprijed i o tome obavijestile Galju. 'Nadam se' - instruirala nas je Galja - 'da čete bar usmenim putem izvrtati namjerava li se taj čovjek zaposliti i od čega misli živjeti.' Maranta je u samoposluzi nakupovala slane i slatke oblizeke, provjeravajuči rok trajanja, i povrh svega nabacila još dva kesten-pirea. 'S jednim' - tutnula mi je ke-sten-pire pod nos - 'počastit čemo se nas dvije, odnosno ti, kad se vratimo k meni kuči.' Evo nas najzad pred Mašinim stanom. Premda nas je prije upozorila da je žrtva zavjere zlih ljudi, odnosno susjeda (koji su joj, izmedu ostalog, isključili satelitsku an-tenu i time ju lišili gledanja stranih, nočnih TV programa), neugodno smo se lecnule pred grafitom na njezinim ulaznim vratima. Maranta je odmahnula rukom, a ja sam, kad je Maša otvorila vrata, umjesto pozdrava ispod glasa izustila: 'Ako ne kaniš ti, daj meni krpu da obrišem taj FUCK OFF sa tvojih vrata.' 'Ne dolazi u obzir.' - procijedila je Maša. 'Zar se zbog ovog fuck offa trebam sramiti ja, ili ništarija koja je to naškrabala? Ovo ti samo dokazuje u kakvom okruženju živim!' I mimo te sitnice Maša se toliko obradovala da nam je skuhala kavu. Trajalo je poprilično dugo, ali je zato kava bila bez premca. 'Pijem samo nescafé.' - pojasnila je Maranti i meni. 'Ne samo da je od turske kave bolji, nego ti nakon kuhanja ostane i čista džezva.' - dometnula je u prilog svojoj praktičnosti. Kako Maranta i ja nismo postavljale suvišna i neukusna pitanja o zapo-slenju, atmosfera je bila više nego ugodna i zabavna. 'Zar nečeš pogledati što sam ti donijela?' - pitala je Maranta po treči put, uoči odlaska. Ako od ničeg drugog, očekivala je da če Maši zasjati lice barem od kilske čokolade s lješnjacima." "Pa nije to u Mašinu stilu!" - graknuo je Al. "Da navali kao neki prosjak kopati po torbi i pritom se još klanjati i zahvaljivati." "'Sve u svemu,' - rekla sam Maranti dok smo koračale prema parkingu izvan vido-kruga Mašinog nebodera - 'posjet je uspio. A zašto nisi parkirala pred ulazom' - odjed-nom mi je sinulo - 'iako je bilo mjesta?' 'Eeee.' - zavrtjela je glavom Maranta. 'Tamo bi susjedi i svi stanari mogli vidjeti moj stari auto. Premda je održavan i očuvan, stara marka je ruglo koje bi moglo naštetiti Mašinom ugledu.'" "Dakle," - gladio je Al neobrijanu bradu - "ovakvom tračanju od tebe nisam se nadao. Da se iskupiš, skuhaj frišku kavu! I to Nes!' Od bezobrazluka sam gotovo ispustila džezvu iz ruke. Tri točkice 200 "Dobit ceš ti nes kad nama poraste standard!" - prosiktala sam. "A sada, umjesto kave možeš dobiti čaj." Al se pokunjio i svratio misli natrag na Mašu te razvezao: "Što se posla tiče, čemu navaljivati protiv tolike ustrajnosti? Maša za svoj nerad ima filozofsko pokrice. Rad nije oslobadanje nego porobljavanje. Ako je rad kazna, gdje je tu sloboda? Nema na tom svijetu stvora koji ne teži slobodi i bezbrižnosti. Zar je poslan na ovaj svijet da bi se mučio? Tu je da uživa. Inače se život ne bi isplatio. Bilo bi prelijepo da lufterski život ne zagorčavaju pokroviteljski dušobrižnici, pa taman pred njima preseljenjem u drugi kraj pobjegao. Ali, pronadu te i tamo pa glodu i zabadaju nos, hineci dobre namjere, sve s ciljem da te podjarme. Onda cemo biti egal. Eee, pa necemo tako! - drži se Maša svojih načela. Svakom je pak jasno da je čovjek bez načela nitko i ništa." "U redu." - zaustavila sam Ala. "Htjela bih ovu današnju trač-partiju privesti kraju. Dakle, kad smo se, po povratku iz posjeta Maši, Maranta i ja smjestile na njezinom zelenom balkonu, Maranta je otvorila kesten-pire i od užasa protrnula. Zurila je u poklopac ispod kojeg se nakupila plijesan, iako je rok trajanja jamčio ispravnost. 'Bože mili,' - uzdahnula je - 'a što ako je i Mašin kesten-pire pokvaren?! Sasut ce na mene drvlje i kamenje. Pa da, lako je vama bogatunima, a meni uvaljujete škart s rasprodaje! Pa je nervozno šetala po stanu, a ja sam razbijala glavu time što cu reci Galji. Najzad Maranta nije mogla istrpjeti neizvjesnost, pa je nazvala Mašu i srecom doznala da je njezin kesten-pire bio ispravan i više nego odličan. Mljac! Tako. Maranti je odlanulo, a meni se od raporta Galji smučilo. Ispitivati Mašu o poslu i kad ce se zaposliti, pa taman labirintskim putem, znači nagaziti na minsko polje. Eksplozija i - priči je kraj. Naravno, Galja nije čekala da ja nazovem nego je nazvala prva. 'Štooo?' - zatreperio mi je bubnjic u ušima da sam morala odmaknuti slušalicu. 'Nemate mi na tu temu ništa reci?' - drečala je Galja. 'Pa o čemu ste onda dva sata klafrale? Valjda ste ti i Maranta potegnule pitanje o zapošljavanju! Daje li barem instrukcije? ... Ni to!' 'Da smo počele čačkati o poslu' - najzad sam se ohrabrila - 'Maša bi nas otpravila vec na vratima. Ovako smo dva sata pričale viceve i dosita se nasmijale.' 'Joooj!' - stenjala je Galja. 'Jooj! Dolazi mi migrena.' 85 Bio je lijep dan, a to je značilo da bi me Alarik neizbježno tjerao van, na sunce, pa sam - da ga zadržim u kuci - stavila pred njega štrudl od višanja, posipan šecerom u prahu. Tri točkice 201 "To je tvojih ruku djelo?" - zinuo je Al od čuda. "Nego čijih?" - frknula sam ponosno. (Naravno da sam prešutjela da su kore bile s placa, višnje iz kompota na akciji, cimet, mrvice i ostale kerefeke iz ducana, ali je zato pecnica domaca.) "Što još izvoljevaš?" - zujala sam oko njega. "Kavicu ili čaj?" "Nescafé!" - ispalio je Al. "O.K. Shvatila sam poruku pa ti prepuštam riječ." "Eh, Natalka (kasnije samoprozvana Maša)" - raznježio se Al - "bila je divna beba. S okicama boje plavog zumbula i paperjastim čuperkom navrh glave, smotanim u lo-knicu. Ubrzo zatim je ocelavila, a iz korijena je počela tjerati gusta, kestenjasta kosa. 'Beba se rodila!' - podigao je Lumir novorodenče u zrak i lagano ga prodrmusao. 'Nek' se zove Natalka.' I Beti se u bolničkom krevetu treptanjem vjeda složila. 'Kad je vec tu' - kazala je - 'dijete moraš voljeti.' Pa je Natalku privila na grudi i obilnim mlijekom podojila. Lumir je pak bio zadovoljan jer je ispunio još jedan član iz postbračnog ugovora. Na Kutelu je bebu čekao bijeli kinderbet, izraden ručno prema Betinom nacrtu. 'Moja Natalka!' - podigao je ponovno bebu uvis, pa ju zatim bradom poškakljao po lišcu. Natalka se proderala i odmah zatim stavila dva prsta u usta. Znači, ta dva prstica u ustima njezina su utjeha. Ali toj nezgodnoj navadi morat ce se kad-tad doskočiti kako joj se od stalnog cuclanja prstici ne bi deformirali. Dojena majčinim mlijekom, beba je napredovala samoniklo, kao maslačak u pro-ljece, i s devet mjeseci podigla se na vlastite noge pa zadrmala ogradom krevetica: Tu sam! - poručivalo je treštanje, a gugutanje bi se moglo prevesti: Zašto ste me zatočili? I tako je ispalo da Natalka s kinderbetom nije bila zadovoljna, iako je bio prostran i udo-ban, ograden tek pomičnom pregradom od tankih letvica kroz koje se doduše moglo viriti, ali se nije moglo izaci. I Beti se preračunala. Ako je mislila da ce bez straha po kuci poslovati dok je dijete na sigurnom u krevetcu, prevarila se. 'Plačem se buni kad je zdrava,' - kazala je Lumiru - 'a šuti kad je bolesna. Stoga pozornost treba obratiti na njezinu šutnju.' 'Pa šuti i kad cucla prste.' - dreknuo je Lumir. 'A cucla ih više-manje stalno! Pogledaj,' - iščupao je prstice iz Natalkinih usta - 'kao da su vec tanji od ostalih. Ako sveudilj odbija dudu varalicu tome treba stati na kraj!' Sastalo se stručno vijece koje su činili, osim roditelja, Mica i Micika, Anza i šepavi učitelj. Poslije svakojakih prijedloga zaključak je donesen konsenzusom. Pelin! Treba započeti s pelinom! I tako se u gusti pelinov čaj svako malo namakao bebin srednji prstic i prstenjak. Ogorčeni plač što bi potom uslijedio razlijegao se po kuci i grčio zajapure-no lišce. Natalka je uporno vracala prste u usta i kad je polizala pelin prstici su postali ponovno slatki, kao u majčinoj utrobi. Kako pelin nije pomogao, pribjeglo se omatanju Tri točkice 202 prstica povojem. Natalka ga je učas naučila razvezati i raspetljati, pa je Beti morala smi-šljati sve zamršenije čvorove. Uglavnom, borba s cuclanjem trajala je do trece godine. Od trece do četvrte Natalka je cuclala potajno. Zatim je Beti Natalku posjela u krilo, zagladila joj gustu kosu i kazala: 'Lijepe djevojčice ne sišu prste. Osim toga, zubici ti mogu krivo izrasti.' Otad je Maša prestala navlačiti prste, ali je - kad su joj narasli drugi zubi - u slučaju napada nezadrživog smijeha stavljala ruku pred usta. Do zadjevojčenja svladala je grleno smijanje koje se potom usavršavalo skalom raznobojnih smjehova bez otva-ranja usta. Ruke su bile lijepe, prsti kao da nikada nisu vidjeli usta, ali sa zubima Maša nikad nije bila zadovoljna. Sa šest godina imala je dva reda zubiju. Kako ni čokoladni bombon nije uspijevao otvoriti usta, mlječni zubi njihali su se na jednoj niti sprijeda, a iza njih nicali su trajni zubi koji su, srecom, izgurali mlječne i sjeli na svoje mjesto. Pa svejedno i unatoč tomu, ostali su zubi, zubi i zubari, muka nepodnošljiva! Ukratko, Natalka, alias Maša, bila je više-manje zdrava djevojčica. Kod petog dje-teta Beti je imala dovoljno iskustva da više nije strepila od dječjih bolesti, iako se svaki put zgrozila pred tudim rahitičnim djetetom. 'Rahitis nije bolest' - rekla bi - 'nego, pri-je svega, roditeljski nemar. Bar sunca za sve ima dovoljno.' Naravno, živo srebro, kako je Beti govorila za Natalku, svako malo se razritalo i prehladilo. Pa ga je prije spavanja čvršce zamotala u smotuljak. Onda je jednog dana, s nepune dvije godine, smotuljak sročio ovakvu rečenicu: 'Kad budem velika i ja cu tebe ovako stezati.' Beti se lecnula koliko se prenerazila, a zatim se po smotuljku prosipao smijeh nevjerice. 'Dakle, ovako nešto' - odmahivala je Beti glavom - 'zaista nisam očekivala od ovog prcknedla!" Kako je Al pripovijedao punih usta jasno je da je počistio pladanj sa štrudlom. Gla-dio se po trbuhu i razlabavio se u stolici. Upitno sam ga pogledala očekujuci nastavak i ubrzo dobila odgovor: "Čiča Miča, gotova je priča!" 86 Prije betonizacije i umjetne trave Al i ja voljeli smo se smucati po šipražju, preostalim otocima samoniklog zelenja. Provlačili smo se izmedu bazgi i gloga, kopriva, vrba i kupina, sve dok nas nije zakvačio trn nekog šipka, kao da nas je povukao za rukav i otresao se: Stani i gledaj! Uz Savski nasip još je bilo prostora kamo su se utjecali gušteri i mravi, kukci i sitne ptičice što su savijale gnijezda u grmlju. "Ako se umirimo" - stavio je Al prst na usta - "možda ce dozujati bumbar opraši-vač jer grmlje je upravo u cvatu." "Mah," - zamahnula sam rukom - "oprašivače su potamanili insekticidi nami-jenjeni komarcima! Ali," - spustila sam glas - "koliko ima vrba, mogli bismo izmedu Tri točkice 203 drveča začuti frulicu. Zna se da svako stablo ima svog Fauna. Eee, kad bi taj obješenjak zasviruljio i iz mojih grudi potekle bi pjesmice." "Kako da ne!" - dočekao me Al srditim glasom i odmah me spustio na zemlju. "Od Faunove svirke" - negodovao je - "mogli bismo začuti jedino njegov plač. Poznato je da Fauni tuguju zbog svakog posječenog stabla. I potom kao sumanuti obliječu oko panja i rone gorke suze." "U redu, nečemo o suzama nego, recimo, o ružičastoj ljubavi. Takva je, naime, bila Galjina ljubav dok je čekala onog kojeg je zvala zaručnikom. Maša još nije prohodala kad se Galja zaručila." "E, da." - sanjarski je zastao Al na nasipu, pa prpošno zakoračio dalje. "Punoljetna ti-nejdžerica Galja nije časila ni časa da se osamostali. S maturalnom svjedodžbom u džepu, spremala se za skok u novi život. Stoga je trebalo pronači muža istih kvaliteta, ali višeg ranga. Nije ona bila od onih cura što če gubiti vrijeme na nekog brucoškog ubogara. Njezin muž mora biti gotov čovjek. Pa ako mu i manjka jedan ispit do diplome može za-žmiriti na oba oka, pogotovo ako je k tomu visok i stasit, crnomanjast i kose tako guste da kroz nju ne mogu proči ni prsti, a kamoli ona polovica češlja sa sitnim zubima. Sa popisa svih fakulteta Galja je izabrala strojarski. Ne samo zato što je ondje bio deficit studentica, nego prije svega zato što su strojari - graditelji. Život bez muža je ništa, a muž koji ne gradi je ništica. I tako se umjesto na svoju maturalnu zabavu zaputila na apsolventski ples strojara. S blistavim zubima i plesom u nogama zavrtjela se na podiju da se sve prašilo, a kad su se slegli plesni koraci i razbistrio se zrak ugledala je, u svoj vidljivoj nevidenosti, Zefka. Čim su im se pogledi sreli Eroti su zahihotali. Njihova namještaljka je uspjela. S visine su promatrali vrtoglavicu što je obuzela par Zefko-Galja koji je zaplutao iznad podija u ošamučenom stiskavcu, takozvanom rondu zaljubljenih." "Dok ga je čekala na Kutelu da ga predstavi roditeljima" - prisjetila sam se - "Galja je oko sebe širila opipljivi krug ružičastog uzbudenja da je svakog tko joj se približio oplazila nepodnošljiva čežnja. I tako sam i ja, motajuči se unutar njezinog ružičastog isijavanja, čekala Zefka s nestrpljenjem kao da dolazi meni a ne njoj. Samo neka več jednom dode da se muke čekanja prekrate! Iako je Zefko trebao doputovati tek u ka-snoj noči, ružičasta svjetlost sipila je sveudilj oko Galje, a dan ranije bila je vidljiva i po danu. Možda je tomu doprinijela i zora što je zarudila na istoku i purpurom poškropila svaku kapljicu u vrtu, i oko lišča trešanja ostavljala crvenkaste obrube. Osvit dana na-vijestile su i ptice pjevice i ptice kreštalice. Cvrkutale su kao i obično, ali na dan dolaska pjevale su otvorena kljuna, ružičastim grlom, otprilike ovako: Zefko i Galja, zaljubljeni par, kad če se uzeti kupit čemo dar! Ja sam pak Galjino zračenje provjeravala tako da sam stavljala ispruženi dlan prema suncu. Izmedu prstiju mi se crveno iskrilo i žarilo Tri točkice 204 kao da su oko ruke frcale varnice, ali mi je bilo čudno da se to dogadalo i kad Galje nije bilo u blizini. 'Ne moraš mi ga opisivati' - rekla sam Galji kad su joj žute oči potamnjele do jan-tarskog zamagljenja - 'jer sam več sve čula što si govorila majci.' 'Da ga samo vidiš!' - tjerala je Galja svoje, kao da me nije čula. 'Da ga samo vidiš!' - uzdahnula je i poravnala čekanje kao da je bilo neki sparušeni i zgužva-ni list u njezinim vručim dlanovima. Poravnala i presložila i povezala čekanje crvenom vrpcom. Da mi bude uzor i primjer kako se voljom može zatrti nestrplji-vost. 'Doči če večeras.' - kazala je staloženo i pritom se vrpca razvezala. Mjerač čežnje, srcograf, nemirno je poskočio i ispisivao krivulje čiji srcogram je znala odgonetnuti samo Galja. Namjeravala sam se maknuti na vrt. Vjerojatno - pomislila sam - ni tamo neče biti mira jer če umjesto trešanja na peteljkama visjeti licitarski poljupci. 'Čekaj!' - povukla me Galja za pletenicu i zabesjedila: 'Kako bih željela da i ti nadeš lijepog muža kao što če biti moj. Ali zato prije toga moraš naučiti ispeči kruh. Bez toga nema udaje. Kruh ti je kao prijemni ispit za brak.' Premda sam to čula barem sto puta, raspoloženje mi je učas splasnulo. 'Pa več sam ga mijesila kad je majčica bila u bolnici!' - graknula sam i molečivim pogledom potražila majku. Beti je pobjegao smijeh pa se okrenula da ga ne primijetim, a zatim se ozbiljna lica obratila Galji: 'Kad dode vrijeme več če naučiti. Ne uskračujmo djeci djetinjstvo!' Poletjela sam majci, podigla je uvis i zateturala u vr-tloženju. 'Ti moja najmilija matice!' - kliktala sam. I tako je poduka otpala, a Galju je ponovno preplavilo čekanje. Da ga zatomi prišla je kinderbetu, iščupala Natalki prste iz usta i zatim ju primila u naručje. Nanašala je bebu kao mačka mlade, iz kuhinje u sobu pa uokrug, i napokon zastala pred prozorom što je gledao u vrt. Vrt se namreškao ruži-častim prelijevanjem, a takvi su bili i puteljci što su se slijevali u jednu jedincatu stazu po kojoj če doči Zefko. Zaogrnut ružičastim plaštem, vrt se širio i protegnuo na cijeli svijet. Ubrzo zatim, obrnutim putem, svijet se počeo vračati da bi se skupio u ogromno srce bez granica, što je kucalo, lupalo i nabijalo šibajuči u Galjin krvotok sukrvicu čežnje. Galja me odvukla u primaču sobu, izvadila Zefkovu fotografiju što ju je držala u svilenom rupčiču na prsima i gurnula mi sliku pod nos: 'Pogledaj ti samo taj profil! Gotovo grčki! Tu, s cepinom u ruci' - pokazivala mi je prstom - 'zabija klin u liticu, a ispod njega ponor! Možeš li ti uopče zamisliti ovakvu hrabrost?! Pogledaj ti tu divlju kosu!' - uzdahnula je zatim. 'To nije ljudska kosa. To je griva lava koju ni milovanjem ne možeš raščešljati.' I tako je ludilo trajalo cijeloga dana, do kasno u noč, kad sam od umora lipsala i skljokala se u krevet. Bila sam uvjerena da me Galja začarala odnosno zarazila. Da sam Tri točkice 205 se i ja zacopala u Zefka jer me čekanje izmoždilo preko svih granica izdržljivosti. Pa tko bi razlikovao ljubav prema Zefku od ljubavi prema torti što se hladila, pokrivena celofanom, navrh majčina ormara? Majčin ormar - zabranjen prisup sa snagom luba-nje s prekriženim kostima. Ništa nisam sanjala, ali su mi sljedečeg dana rekli da sam u polusnu svako malo dizala glavu s jasutka i ispitivala: 'Je li več došao? Je li Zefko več došao?' Ali me zato usred noči nedvojbeno probudio krik zaprepaštenja, a iza toga usli-jedilo je grohotno smijanje. Do mene je dopirao nepoznati muški glas što se saplitao s očevim smijehom i majčinim smijuljenjem. Rogušila se samo Galja, a potom se i ona povela za ostalima. Načulila sam uši o čemu zaručnica zbori. 'To je djelo vražjeg bum-bara!' - zakriještala je. 'Taj ne preza ni pred bravama, ni pred lokotima. Uzalud majka upozorava Kod mog ormara nemate što tražiti. Pokrila sam se preko glave. Zar sam ja bila kriva što Zefko nije prije došao? Cijeli dan me mučio, stoga nije čudno da je torta bila očerupana. Prvo sam s nje smazala svaku drugu ukrasnu puslicu. Kako zaručnik nije dolazio puslice su se rijedile, sve dok nije ostala samo jedna, i nju sam zataknula na sredinu torte. Od svega me pak najviše brinula glazura. Na mjestu gdje sam otkinula puslicu ostala je raspucana rupa koju sam naslinjenim prstom pokušala zagladiti. Pritom se glazura tanjila, pogotovo jer je bila bolja od puslica, sve dok se na nekoliko mjesta nije nazreo biskvitni kostur torte. Ipak, ujutro me dočekao pozamašan komad kolača. 'A onu jedincatu puslu' - klopila me Galja po glavi - 'možeš si zataknuti za uho!' I tako sam upoznala Zefka i ustanovila da Galja nije pretjerivala. Zefko je pobjed-nik. I on i Galja su ljudi koji znaju što hoče. Oni su trkači na duge pruge s preponama. Prepone su tu ne da te obore več da te izazivanjem volje ojačaju." 87 Upravo sam pomislila kako Lumiru nije palo na pamet da Zefka izazove na hrvač-ki dvoboj (ali ga je zato pobjedivao u šahu) kad se oglasio Al: "Kršan momak, taj Zefko! Nema što! Za takve se veli da su odvaljeni od stijene, kao da nisu potomci ljudi nego planinskih vrleti. Gorski vrhovi što nad njima bdiju i stalno ih zovu dodu im kao pra-pra-roditelji. Stoga se gorštaci pokoravaju planinskom masivu koji vlada nad pokrajinom kao vječita, nesvrgnuta dinastija, čiji šiljasti poglavari umjesto kruna nose kape od leda ili oblaka. Planinski ljudi su dragovoljni vazali prirode s kojom žive u daj-dam simbiozi. Kao u nekom obredu, klanjaju se tim kamenim zu-bljama, naročito prilikom zalaska Sunca, kad tamne pukotine izmedu litica postanu još dublje, dok se od stijena odbija svjetlost ljubičasto-ružičastih tonova, a planine bukte i plamte sve do ugašenog podnožja. Planinski lanac oprašta se s danom odbljescima Tri točkice 206 što plešu po goletnim plohama i nestaju u škrapama, dok ledenjaci svojim ogledalcima hvataju ukošenu lepezu boja, pa ju lome i raspršuju diljem gorskog područja. Ukratko, to je svetkovina prirode koja se ljepotom odužuje onima što ju vole. Iz takve gorštačke obitelji, što gaji rodoslov od 16. stoljeca nadalje, potječe Zefko kao najstariji sin." Ja sam se pak, za razliku od planinskih, sjetila nizinskih šuma: "Listopadne, nizinske šume su treperave i razmažene, a igličaste, gorske žilave i otporne. Tek plitki sloj zemlje čini oslonac raširenom korijenju na golemom kamenom trupu. Zimi, kad se sjeverac stušti niz promrzle grane, smreke, ariši i borovi zacvokocu od hladnoce. Ako se dvije smreke medu sobom taru i trljaju ne bi li se ugrijale, to je u planinskim šumama iznimka, a u nizinama više-manje pravilo. Bukve se maze, pribli-žuju se ukošenim deblima da se isprepletu. Korijenjem odvojena, dva stabla se negdje oko pupka sljube urastajuci drvnim tkivom jedno u drugo, i na tim mjestima prave petlje i čvorove, sve dok im zajednički život ne dosadi. Kad se pak zaljube u susjednu bukvu, recimo nekog bukvana, dva stabla bi se razvezala i razišla, ali to više nije mo-guce. Medutim, gore u planini, gdje se drvece od šibanja vjetra ne može braniti, grane smreka, a naročito borova, vise niz debla kao čvorugavi, reumatični udovi. Za rane što ostaju nakon odlomljenih grana ti planinski borci proizvode vlastiti lijek. Ozljede premazuju smolom i nakon toga nema te povrede koja bi se inficirala." Al je zakolutao očima i uzdahnuo: "Primjecujem da te Zefkova domaja otpuhnula ne u visine nego u bljezgarenje! Polazište je na Kutelu a ne u Alpama! Ukratko, bit gorskog svijeta je racionalnost. Netaknuta priroda ne odbacuje vec reciklira, i sklad se održava. Takvi su i gorštaci. Na njihov račun ima viceva bar koliko i o Škotima, i to sasvim nepravedno. Odlike gorštaka su tek štedljivost u govoru i promišljenost u djelovanju. Takav je i Zefko. Škrt na riječima i bogat upornošcu. U njegovim tamnim očima nema nikakve sanjarske smetenosti. Dobrocudne oči, pune tople trezvenosti, ustvari su čvrste i nepopustljive, i teško uzmiču pred ustupcima. (Kad drugi put dode na Kutelo posve sigurno ce bar u jednoj partiji matirati Lumira)." "Uoči odlaska zaručničkog para nebo nad Kutelom bilo je obasjano mjesecom i zvijezdama. Zagledala sam se u nocni svod i razmišljala o čarobnosti gorskog svijeta o kojem mi je pripovijedala Galja. Rastreslo me dočaravanje bajkovitog papkara s jednim rogom koji se izmedu surih litica, barem jednom u sto godina, prikaže nekom sretnom namjerniku. Gledala sam i gledala, i pretraživala medu zvijezdama. Uostalom, zašto bi se Jednorog skrivao samo u nedostupnim vrletima? Ako postoji, mogao bi se naluknuti i sa druge strane Mjeseca. Kako ga nisam našla, pitala sam Galjinog zaručnika: 'Jesi li ti ikad na nekim neizgaženim stazama ugledao jednorogog srndaca ili kozlica?' Zefko me Tri točkice 207 blijedo pogledao i ostao bez riječi. Zatim mi je stavio ruku na rame i prozborio: 'O, ti - '. Iza toga uslijedila je razvučena šutnja, da bi naposljetku završio rečenicu: '- bedaček!' Grafopoentilistički sažetak izgledao bi otprilike ovako: O, ti..............................bedaček!' Galja i Zefko, sjedinjene dvije ljubavi. Strma i stjenovita, sa polegnutom i ravni-čarskom. Šutljiva i brbljava. Žito i mlinski kamen. I nije im kasnije bilo uzalud rečeno: Sto Bog sjedini neka čovjek ne rastavi'.' 88 "Kad razmišljam o minulim i sadašnjim prijateljstvima" - škicnula sam na Alarika - "ispada da si najčešce ti u prvom planu." "He, he, he!" - zatresla se bradica od samodopadna smijeha. Da se zanesenjak još više ne umisli zatajila sam kako su meni neke bliske osobe ljubomorne na njega. U dosadnom društvu pak izazovem sumnju čim mi misli odluta-ju. A misli, zna se, lete Alariku. Uvijek me kopka što ce izvuci iz svoje brbljave torbe. "Htjela si reci" - ispravio me - "iz riznice znanja!" Zinula sam. Koliko god si umišljam da ga poznajem, ovaj stvor me zna osupnuti. Da riznice znanja! I za crni humor previše. Drskost i glupost ruku pod ruku. Nerazdvojni par. "Dragi moooj," - razvukla sam i podvukla kad sam došla k sebi - "nije ni čudno da si mnogima antipatičan i da osim mene nemaš drugog prijatelja." "Kad smo vec kod prijateljstva" - skrenuo je napuhanac razgovor sa sebe - "ni Lumir ni Filko nisu njime obilovali. Lumir je branio svoj teritorij od svega što je imalo prizvuk muškosti, a Filko je oskudijevao u prijateljstvu jer nije uspijevao pronaci sumišljenika. Kako ceš prijateljevati s onima što ti ugrožavaju mir - izjedao se Lumir, dok je Filko rezonirao: što ce mi prijatelj koji ne razumije o čemu govorim? Otac i sin, zemlja-zrak. Prvi komunicira galamom, a drugi je najrazgovorljiviji sa šutnjom. Doduše, Lumir je volio nekoliko ljeskindolskih seljaka, smatrajuci ih više-manje znancima, ali pod uvjetom da zaobilaze Kutelo. Čemu da se bez potrebe motaju po kuhinji i napasaju oči po Beti? Dovoljno je da zamakne u podrum po vino i još brže se vrati, a oni vec s njegovom ženom zapodjenu razgovor ne bi li je što duže zadržali u svojoj blizini. Medutim, Filkovi mladenački samogovori, stegnuti šutnjom, ponekad bi toliko nabujali da su morali provaliti pred slušateljstvom. Za vrijeme odmora u srednjoj školi Filko bi istupio ispred razreda u nadi da ce izmedu svih daka pronaci barem jednog koji ce shvatiti cilj čovječanstva. Bila je to propovijed kako iz crva postati čovjekom i osloboditi se ropstva. Ali daci se nisu smatrali crvima pa u tom nagovoru nisu prepoznali ni molbu za prijateljstvom. I tako je za vrijeme školskih praznika Galja peckala Filka: 'Ako vec nemaš ni-jednog prijatelja pronadi si bar curu!' 'Što ti znaš o životu?' - otfikario bi je svaki put Tri točkice 208 Filko pa se u večernjim satima počeo spremati za izlazak. Sa 17 godina više nije bio Filko nego Filomen. U internatu se protegnuo u dopadljiva mladica i nije da ga cure nisu pogledavale, tim više što je njegova zrelost bila zamučena sanjarskim pogledom. Prošetao se selom umiven do ispod kože i mokro zečešljane kose, u uštirkanoj košulji i hlačama s pomno izglačanim bugom te ulaštenim cipelama i djevojke su znatiželjno vrtjele glavama. Krajičkom oka zamječivao je samo ljepotice, i tu i tamo nekoj ponešto dobacio. Ukoliko se cura odazvala hihotanjem ili bi ga oslovila s 'Filko' priči bi odmah došao kraj. S glupačama Filko nije želio imati posla. Najzad je Filomen pronašao djevojku tankog struka i još tanjih udova što su se savijali meko poput Dragonovih grana. Umjesto razbarušenog smijeha smiješile su se samo njezine plave oči. Stoječi s njom pod mjesečinom uz rub šume Filko je oko Se-lenkina pojasa svezao svilenu maramu, a njoj se učinilo kao da ju je svezao svilenim ru-kama. Ukratko, svileni dodir zavitlao je oboje u lebdeče stanje, kao da je Mjesec poni-štio zemaljsku silu teže. Preplavljeni uzburkanim zajedništvom, močnim kao razmjena krvi, jedno od njih bilo je spremno na zakletvu. Ali to nije bio Filomen. Ne samo da se znao obuzdavati i u najkritičnijem času reči STOP, več zato što je imao drugi cilj u koji se nije uklapala trampa - ljubav za slobodu. Na rastanku poljubio je Selenku poljupcem bez obečanja, pa i od tog škrtog poljupca djevojci se zavrtjelo u glavi. Od tada Filka više nije vidjela, pa se prema obrascu ostavljenih cura ispitivala: Što sam krivo učinila? Gdje sam pogriješila? Kako nije našla odgovor zaputila se po savjet u šumu, kod one oronule babetine što je vodila ogranak Škole zavodenja. 'Kud si od svih momaka' - kinjila je učiteljica Selenku - 'morala natrapati baš na ovoga?! Nikako nisi smjela s njim poči na sastanak! Veliš, zanijele su te njegove oči. Kažu da takve oči u koje ne možeš proniknuti imaju 'lovci na snove'. Uglavnom,' -siktala je raščupana savjetodavka - 'tko ima imalo pameti klonit če se tih vjetropira da ne ispadne veča budala nego što jest.' Selenka je šmrcala. Učiteljica zavodenja kimala je glavom i nastavila: 'Kažeš da te nije povrijedio, pa ipak te povrijedio. Veliš da nije ni pokušao da legnete u travu? Je li bar zavukao ruku u tvoja njedra? Ni to! Sve dim i magla, i nemaš se za što uhvatiti, a kamoli za uvredu časti tužiti. Je li te prisilio na po-ljubac? Nije! Eee, to ti je otrov što ga siju sanjari. Siju otrov, prije svega u svoju dušu, a pritom misle da sade cviječe. Iako ništa ne obečavaju, ostaje pitanje pada li s njih krivica. Dio krivice može im se otpisati jer u nastojanju da promijene svijet naidu na toliko prepreka i muka da im na kraju život dode kao samokažnjavanje.' Čim je Selenka to čula odmah joj je odlanulo. Ako se kažnjavaju sami onda su računi izravnani. Rukom je otrla suze, čak se i nasmiješila i kazala: 'Upravo sam shvatila da se nisam zaljubila u Filomena nego u njegov poljubac. Pamtit ču samo Tri točkice 209 taj letimičan spoj usana kao maglovitu prozračnost zaustavljenog svitanja. Od svega ostala je samo polovica Filomenovog poljupca, a drugu je on nepovratno ponio sa sobom.' 'Ako hoceš,' - ponudila se učiteljica zavodenja - 'mogu skinuti i tu tvoju polovicu.' 'Ne treba.' - pokrila je rukom Selenka usta. 'Premda okrnjen, nosit cu taj poljubac za uspomenu.'" 89 Alarik je pristigao pokisao i mokrim cipelama smeteno šljapkao po tepihu u pred-soblju. Rastvorila sam kišobran nad kadom i pozvala ga u kuhinju: "Upadaj, vruci čaj te čeka. S rumom!" - dometnula sam ne bih li razvedrila skise-ljenu facu. "Znaš li ti" - započela sam - "kakav deminutiv je izmislila Beti za čaj? Ne znaš, onda cu ti reci. Do naše četvrte godine čaj je bio čajčic. Uz čajčic smo preboljeli dječje bolesti, a bez čaja nismo smjeli poci ni na školski izlet. 'Da vidimo gdje boli?' - polagala bi nam majka ruke na čelo, na vrat, na prsa i tr-buh. 'Na špinanom šeceru skuhat cemo fini čajčic' - cvrkutala je ptičica, pogladila nas po znojnom čelu i othitala u kuhinju. I odvratni čaj postao je čajčic čim nas je jednom rukom pridigla, a drugom prinijela šalicu. Dodatno zagrijan toplinom njezinih dlano-va, i najgorči čaj pretvorio bi se u donekle ukusan čajčic. Srkali smo ga (bar što se mene tiče) pobožno, držeci pritom svoje ruke povrh majčinih. Zbog svojstva trava, čaj je uglavnom bio učinkovit, ali bolesti je liječio čajčic. Medutim, čaj koji se morao ponijeti na školski izlet u prirodu bio je napitak zvan nečaj (pjesnik bi rekao - očaj). Iako zasladen medom, izgubio je na slatkoci i k tomu mi stvarao nepotrebnu težinu u torbi. Povrh svega, nisam znala čega se više stidim: čaja, koji nitko od školaraca nije nosio, ili termosice. Kao svi, na izletu sam se napila vode na izvoru gdje smo se zajapureni naguravali i špricali. 'Pa nema više mjesta u torbi.' - molila sam i kumila majku dok mi je gurala termosicu u torbu. 'Sad ti boca smeta,' - bila je ne-umoljiva - 'ali kad nakon sendviča ožedniš vidjet ceš kako ce ti topli čaj prijati.' Dvaput sam se kuci vratila s neotvorenom, ali zato razbijenom termosicom što sam primijetila tek nadomak doma. U praznoj torbi je sitno zveckalo i strugalo, i potom sam sa zaprepa-štenjem ustanovila da su to krhotine u termosici pljusketale zajedno s čajem. Joj, nije ni čudno koliko sam se s torbom nahitavala, ali sam zato čvrsto odlučila da cu se sa sljedeceg izleta vratiti s nerazbijenom termosicom. Za prve dvije, što sam ih sakrila medu koprive izvan vrta, kazala sam da sam ih negdje zaboravila, a s trecom, punom čaja, zaustavila sam se kod vrtne ograde. Odšarafila sam čep i izlila čaj od majčine dušice po plotu. 'No,' - rekla je majčica kad je pogledala praznu torbu i bocu - 'nadam se da ti je čaj nakon pohanih bataka i trčanja uz jezero dobro došao. Tko ne bi po toj vrucini ožednio?' Tri točkice 210 Zagnjurila sam licem u Betine grudi i mahnito ju stezala oko struka. Pokušala mi je nježnom kretnjom maknuti glavu da mi vidi lice, a ja sam licem zaronila još jače, dublje preko njezine pregače i bluze. Još dublje, do njezine kože, i još dalje do njezina srca, gdje sam ju bez riječi molila: Oprosti mi - sa skrivenim licem da ne vidi - oprosti mi, bez riječi da ne shvati - oprosti mi! Uto je nahrupio otac, a za njim Maranta, a u kinderbetu je zagalamila Natalka. Munjevito sam se otkinula od majke i poletjela pozdraviti oca. Potom se Beti časkom čudila vlažnoj pregači jer se nije mogla sjetiti ni kad, ni gdje se poprskala vodom." "Stoga bar Maranta nije imala sličnih problema" - nadovezao se Al, zagrijan rumom. "Ako su djeca na izletu odbila ponudeni čaj, Čvorak bi ga iskapio do zadnje kapi. K tomu, Maranta sa izleta nikad nije dolazila praznih ruku. Oblutak, prošaran crvenim žilama, za tatu. Mirišljavi češer ili žir s izrezbarenom kapicom, za mamu. Ručno isple-tena sjedalica iz močvarnog pruca, za lutku. Sa izleta, nasmijana od uha do uha. I izlet-nički smijeh se nastavio kad je Lumir oblutak stavio na nocni ormaric, a Beti spremila žir na stelažu do samovara. Eh, taj Lumirov Čvorak, našopan bajkama, bio je zaljubljen u svijet, jer svijet na Kutelu bio je bajka. Na svakom koraku čudesnost. Kako se stapala s bicima iz bajki, tako je umjela progledati i kroz bica na javi." "Ja sam pak dražila sitna stvorenja ne bih li ih prisilila na prisnije druženje. Kuda bježiš? - okrenula bih puža prema sebi i pecnula ga po slinavim rogovima. Odmah ih je usrkao i potom sam čekala da ih ponovno isplazi i da me te okice na kraju ticala po-gledaju. Iako sam čačkala po krtičnjacima, zavlačila ruke u duplje u potrazi za ptičjim jajima i šibom mlatila krastače, Čvorak me sveudilj pratio i usput sažalijevao zlostav-ljana stvorenja. Kod pohoda u šumu smo pak tražile svaka svoje. Maranta u potrazi za patuljcima, a ja za vilenjakom. Dok je ona kod svakog panja obraslog mahovinom i gljivama raskapala po lišcu, mene su privlačile povišene grabe preko kojih je padalo korijenje drveca, tanko pri dnu kao nepodrezana brada nekog samotnjaka. Taj bradati slap me mamio kao da je iza njega ulaz u podzemlje. Tamo u šupljini, iza resaste zavje-se, šcucureno u mraku, nalukavalo se neko plavooko zjakalo i smijuljenjem izazivalo: Potraži me! Potraži me! Skočila sam i razgrnula korijenje, a u rupi - nikoga. 'Ti sasvim sigurno nisi viljenjak!' - frknula sam u rupu. 'Vilenjaci se ne kriju po šupljinama, nego se igraju lovice medu drvecem.' I tako, šumski pohod ne bi bio potpun ako ne bismo srele barem daždevnjaka što se nakon tumaranja po suhom lišcu gegao prema nekom vlažnom izvoru. Evo ga! Kod presahlog potoka, u hladovini lepezastog lista, na kame-nu - salamander! Maranta je polegla potrbuške da ga može promatrati s iste razine, a ja sam pošla tražiti grančicu da ga prevrnem na leda, ali sam se učas predomislila. 'Kako je krasan!' - uskliknule smo u jedan glas. 'Da je malo manji' - uzdahnula sam potom - 'bio Tri točkice 211 bi divan broš. Samo bi ga trebalo na suncu presušiti, da iz njega ishlapi sva tekučina.' Maranta me maznula po gležnju, jer se crni gmaz sa žutim pjegama ukočio, kao da je shvatio prijetnju. Zatim su se Maranta i daždevnjak nepomično gledali u oči, isprepli-čuči prijateljstvo. Čvorak je gledao daždevnjakovim očima, a daždevnjak Čvorkovima. Kako je nestalo ugroze, salamander je trepnuo vlažnim, a Maranta suhim kapkom. To je bio oproštaj. Mlateči repom, gmaz se okrenuo i odgacao u svoje skrovište." Vani je i dalje pljuštalo. Kiša i rum su učinili svoje, i stoga nije čudno da je Al pri-drijemao. (Moje priče su za njega uspavanke, a njegove bi za mene trebale biti škrinje pameti.) "Znaš li ti" - prodrmala sam pospanca - "da smo Maranta i ja ludovale za kišom? Svrbjele su nas pete da pod bilo kakvim izgovorom izademo na ljetni pljusak. Bosim nogama skakale smo po lokvama što su se skupljale na dvorištu. Nedugo zatim izmi-ljele bi gliste. Ako mi se išta od njih svida, to su one male hrpice nažvakane zemlje što stoje uz put, kao nasumce pobacane maline. 'Fuj!' - vrisnula sam kad sam primijetila gujavicu i zabrodila po drugoj bari. 'Fuj i fuj!' - derala sam se i preskakivala ljigava stvorenja, dok je Maranta promatrala moje odskoke. Ako je fuj, onda če fuj i dokrajčiti. Pa je cijelim stopalom skočila na glistu. Jednim krajem gujavica se sfrkala, a na drugi je Čvorak zabio petu, zaokrenuo je i smrskao ljubičasti glistin okovratnik. Uto se pojavio bivši sluga, tadašnji predsjednik zadruge, stao pred Marantu i upi-tao: 'A što ti je glista učinila?' Da se tim pitanjem predsjednik obratio Filku ili meni, mi bismo prezrivo frknuli, ali Maranta se pred njim ukipila. Ukopana, časkom je bespo-močno stajala i potom potrčala. Kod kutel-drva sjurila se niz travnjak prema zdencu, a pitanje je trčalo za njom. Tek kad se zaustavila pitanje se izoblikovalo u sram. I tako Maranta i dan-danas, kad primijeti da netko muči životinje, kaže: 'A što ti je glista učinila?'" 90 (Ne treba biti pronicljiv pa da se ustanovi kako smo Alarik i ja ishlapili. Umjesto da iznjedrimo neku svoju misao počeli smo se nabacivati citatima. I tako se papagaj oglasio: Traženje pripada nestašici, citirajuči ne znam više koga. Žalosno je - pomislila sam - da se još i sad, kad nam smrt cupka za petama, bavimo tim pitanjem. Pa sam procijedila u istom stilu, citatom, i to zato jer: Radamo se kao originali, a umiremo kao kopije. Da mi ne bi ostao dužan, Al je uzvratio citatom na citat: Svaki svetac ima prošlost, i svaki grješnik ima buducnost. 'Da, ukoliko ne izgubi nadu." - složila sam se. "Traženje pripada polunadi, a po-lunada i nestašica lice su i naličje pomanjkanja. Tri točkice 212 "I tako poludjevica sumnja" - zagledao mi se Al u istrošenu facu - "hoče li se stiči za života vratiti na pročiščeni original i otarasiti se lažne kopije. "Štos je u tome" - promrmljala sam - "da smo nas dvoje duševni odrpanci. Povrh svake boli - zakrpa. Zakrpa na zakrpi. Bar što se mene tiče, ne umijem i ne uspijevam zadržati trajno stanje predanosti i prihvačanja. Čim me nadvlada strah pola nade mi iscuri. Ergo, fali mi pouzdanja što se temelji na ljubavi. I fali nam sveopče dobrote, premda nam je rečeno: Ljubav sa strpljivošcupodnosi sve što dolazi'.' "Beti" - nabrao je Al čelo - "što je često zapadala u beznade, držala se svoje krilatice: Dobrota se može naučiti. I potom se ugodno iznenadila kad su njezine riječi, nakon tolikih godina braka, pale na plodno tlo. Jest da Lumir nije mogao protiv svoje uskipljive čudi i da se ubrzo nakon njezina povratka zbog svake sitnice razgoropadio, vikao i natjeravao djecu da su kao preplašeni zečevi skakala na svaki njegov mig, ali se, bar što se nje tiče, stišao i prestao pratiti svaki njezin korak. Pritisak je popustio i Beti je osjetila olakšanje, kao da se oko nje raspala rešetka u kojoj je bila zatočena. Nevjerojatno što dobrota može učiniti! I kad bi popričala sa znancima ili Virom Lumir nije graknuo i potom ju nočima preslušavao o čemu su pričali, važuči pritom svaku riječ iza koje se krila, kao u nekom rebusu, tajna poruka. Štoviše, liježuči u bračni krevet, Lumir uopče nije govorio. Grlo mu je presušilo, a grudi se nadimale. Ispružio je ruku prema Beti, tek toliko da se uvjeri da je tu, pokraj njega, i zatim joj okrenuo leda. Neko vrijeme se prevrtao i potom obležao potrbuške. Ni u tom položaju nije se usudio zaspati jer bi se u snu glasnim govorenjem mogao odati i izlanuti, pa je požalio što je napravio kraval kad mu je Beti predložila da bi se nakon petog djeteta trebale razdvojiti bračne postelje. Jedna soba ionako je zjapila prazna. U susjednoj sobi prazan je divan i tamo bi mogao bar nakratko odahnuti i prepustiti se prividanjima što bi ga odvela u san. Kao inače, ustajao bi ranom zorom, iz dana u dan, sve ispijenija lica. Nos, rascijepljen velikim nozdrvama, iskočio je iz koščata lica, a bore izmedu obrva rasjekle su mu čelo. Iz duboko usadenih očiju nestalo je prodornosti i u njih se naselila povremena odsutnost. Sive šarenice odsutnost bi osjenčala zagasitim plavetnilom, i u tome je Beti opet prepoznala znak dobrote. Uglavnom, stega je popustila i najzad je svoju ženu počeo uvažavati kao biče, a ne kao svojinu. Čak ju je posluhnuo i prestao iz vrta donositi ružu. Konačno je shvatio da ruža živi na slobodi, a u vazi umire. Šutljivi i suzdržani Lumir, intrigantna zagonetka i novina, probudio je u Beti ne samo naklonost več i zanimanje. Izravnost njegovih postupaka zakukuljila se u udalje-nu rastresenost što je rezultiralo mirom u kuči. Ah, kad bi taj mir potrajao! Počela je skupljati njegove dobre osobine i potom, s kuhačom u ruci, osjetila upravo ganuče što nikada nije prigovarao jelu. Pa premda se svejednako trudila oko kuhanja, primijetila je kako Lumirovu dobrotu prati i gubljenje apetita. Da preduhitri pitanja, na brzinu Tri točkice 213 strpa dio hrane u sebe i potom se povlači i kaže: 'Žurim za poslom.' Zatim se zagubi u halabuci dvorišta. Kad bi taj mir potrajao, zagrlila je Beti prilikom večere muža oko vrata i zagledala se u njegove oči što su poniknule u očište nekom smetenom tugom. Je li se prevarila, ili je to zaista tuga, toliko strana Lumiru? Dotad je do tančina poznavala cijelu skalu bjesova što su praskali pod visokim naponom, u žarkim bojama i brzo se praznili, skre-čuči u privremeno zatišje. Bjesovi što su poharali kuču zbog ili uglavnom ... ah, zbog njezinog škrtog tijela koje se često ustezalo, ali zato nikad nije zakazalo njezino biče. I Beti je sinulo da bijes nije ništa drugo doli jedan od oblika tuge. Pa je zagrlila tugu, a Lumir se odazvao tek polaganjem svojih ruku povrh njezinih. Zatim je ustao od stola i izašao u noč. Ako je bijes tuga, tuga nije bijes. Lumir se naslonio na kutel-drvo, pripalio cigaretu i zagledao se u zvjezdano nebo. Dakle, to je to. Žmirkave zvijezde o kojima fantaziraju sanjari! Nasmijao se sam sebi kad je shvatio. Na nebu se isticala i žarila jedna zvijezda koju zovu vladaricom ljepote i ljubavi. Kao ranoranilac, dobro je poznavao Zornicu, ali sada se prikazala kao predatorica što je zaplijenila njegovo srce. Probola ga jednom zrakom i zarila se poput strelice u tkivo, razmrcvarila ga, a on ju unatoč boli nije želio iščupati. Bilo je previše slasti u neizgovorivom izgaranju i punokrvnoj boli što se pretakala u tugu. Tugo moje radosti - uzdahnuo je Lumir, a zatim se tuga, malo po malo, počela razilaziti u ustreptalu poniznost. Despot se dragovoljno srozao na roba, tu, pod kapom nebeskom, u vječnosti i zaustavljenom vremenu, gdje je neprestano bila prisut-na Stina, kao cajger na cajgeru, opipljiva i nedodirnuta s neobečavajučim predujmom, kad se u priručnom podrumu pred njim razgolitila do pojasa. Otad je Lumir izgubio razum i obnevidio, premda mu je bijelo poprsje sveudilj lebdjelo pred očima." "Na dvorištu" - umiješala sam se u priču - "što su ga zaposjeli zadrugari se pak kao suhi busen nošen vjetrom kotrljao smijeh. Kad sam na vlastite uši čula: Stari panj se zapa-lio pecnulo me kao da sam bosom nogom stala na trn. Od uboda sam ošepavila i othra-mala na vrt, gdje sam se kolcem bacila na vrh Kalvilke. Tamo ču o svemu porazmisliti. Dotad smo se Filko i ja izrugivali drugima, a sad je došlo vrijeme da se drugi podsmjehuju nama. Kad majka prilikom izlaska stavi sunčane naočale da prikrije upitni pogled, zate-gnut ukočenim obrvama, laktovima se trkaju zadružne mljekarice. A kad se stari panj za-pali otvoreno se rugaju mojemu ocu. Izvadila sam trn i počela uhoditi taj čudesni predmet očeve žudnje. Sprva kradomice, a poslije namještajuči slučajne susrete. Djevojka Stina došla je odnekuda trbuhom za kruhom i radila preko puta, u za-družnoj štali. Stanovala je u nekoj izbi na rubu sela i na posao dolazila uzbrdo, pre-čicom, s druge strane glavnog prilaza Kutelu. Nadomak dvorišta, iza zidane ograde, Tri točkice 214 dočekivala ju je svakog jutra svježe ubrana ruža položena kraj puteljka. Ne zna se do kada je Stina pobirala ruže, ni kad je Lumir smogao snage da joj ružu osobno uruči. Tek smijeh je krenuo kad su se ljepotica i Lumir počeli skrivati u priručnom vinskom podrumu. U meduvremenu, Beti još nije primijetila da se u vrtu nijedan pupoljak nije rascvjetao do kraja. Njezina pozornost bila je prvenstveno usmjerena na kamenjar i ostalo cvijece, a ruže je prepustila rosen-kavaliru." "Ukratko," - prekinuo me Al - "Lumir je snagom uzdisanja uspio zvijezdu pre-datoricu prizemljiti. Okružena bjeličastom aureolom netaknute mladosti, Stina je jutrom blistala kao Danica, a u predvečerje sjaj joj je zamutila tamna čežnja sa zemlje, pa je žmigala s neba kao Večernjača. Daleko ili blizu, za Lumira nije bilo razlike. I spu-štenih kapaka, pred njim je titrao labudi vrat pod blagim nagibom, što ga je savijala teška punda, skupljena na potiljku kao kugla konjske grive. Tamnoplave oči sijevale su nadmocno i bez koketerije, fini nosic ponad stisnutih, srcolikih usana i zaobljena brada zvučali su kao rima koloraturne melodije. Lice kao pjesma. To je bilo lice Beti kao djevojke, samo u tamnijoj varijanti. Lice i poprsje, ali ne i tijelo. Stina je bila krupnija, u drempavom hodu nije bilo mladenačke prpošnosti, ni u rukama valovi-tog izvijanja, ali je zato ohola samosvijest poništavala njezinu tromost. S mrenom na očima, Lumir je pak gledao samo u njezino bijelo lice i bijele grudi i ponekad, kad bi Stinu sreo na dvorištu, u čudu se lecnuo i upitao se: Što ti radiš vani kad si sva unutra? U meni. I tako je bauljao u košmaru zatomljene i neiznijete duše, nošen metežom suprotnih osjecaja, od ushita do srece, od srece do bezdana, od bezdana do plahovite nade da bi se na kraju taj kovitlac težinom nataložio u grudima, sloj tuge povrh sloja žudnje, kao neki sediment s raspucanim crvenim i plavim žilama, grumen boli koji ga je naposljetku oborio. Lumir se slomio. Bacio se pred Beti na koljena i zaridao. Beti je znala puno prije nego joj je Micika uvijenim riječima pokušavala natuknuti. Smjesta je prekinula sluš-kinju, ali zato nije manje boljelo da njezin muž u zrelim, pedesetim godinama, od sebe čini redikula. Čekala je. Dotad se za izvanbračne izlete iskupljivao ugadanjem i sitnim darovima, a sada ju je potkradao ne samo ružama nego, prije svega, čašcu. I to potkradanje u početku je smatrala dobrotom. Prisjetila se kako je istim, mukotrpnim strpljenjem čekao nju dok ju je snubio i bilo joj je jasno da za Stinom nije još do kraja posegnuo. Snubio ju je uznositi mladic na konju, a sada pred njom kleči prosjak. U redu. Ljubav, u svakom slučaju, oplemenjuje, ali mahnita zaljubljenost zastranjuje. I to zastranjivanje smatrala je dobrotom. Sad su se pred njom otvorila vrata slobode za kojom je toliko čeznula. Ali, kuda s djecom? Gdje započeti novi život? Stresla se od povrijedenosti što joj je stegnula grlo. Što Lumir moli na koljenima? Da Stinu prime na Tri točkice 215 stan? Da se iz vlažnog cumeza preseli u njihovu gostinsku sobu?! Najzad je grč u grlu popustio, pa je pribranim glasom izgovorila: 'Ako je tako, ja odlazim!' 'Neee!' - razlegnuo se po prvi put nakon mira u kuci tako užasan i vapijuci urlik da su se u sobi razgrnule zavjese i u vrtu otprhnule ptice sa grana. 'Neee!' Kapale su suze po Betinim stopalima. 'Ti si majka moje djece i gospodarica Kutela!' Stezao je i ljubio Betine noge i u svojoj smušenosti više nije znao jeca li za jednom te istom osobom u dva lika ili jednim te istim likom u dvije osobe.'" 91 "Ponižena Beti i nepostideni Lumir. Ona se stidjela za oboje. Što je stid prema rani koja je još uvijek pekla? Što je stid prema labudem vratu koji je još uvi-jek cikcakao po dvorištu? Otpjevani labudi pjev! To je! Lumir je stisnuo zube i prisjetio se postbračnog ugovora kojim je ženu domamio kuci. Što zapravo u ugovoru piše? Postoji li tamo klauzula o posljedicama ako ženu iznevjeri? Ne, takvu klauzulu ne bi potpisao ni u najsumanutijem rastrojstvu! Kako je glasio zadnji član ugovora? Mužnja krava. Tako je. Rješavanje u hodu. Beti, mila Beti sama je navukla kravarsku odoru kad su Mica i Micika bile zaokupljene drugim poslom. Dobrovoljna mužnja, odlazak u kino dvaput tjedno, preostaje još samo portretiranje kod Vira. Vir se ionako motao po dvorištu pod raznim izlikama. 'Došao sam u zadrugu po sir,' - rekao je Lumiru i dometnuo - 'premda od Betinog liptauera nema boljeg.' Bacio je pogled na kuhinjski prozor što je gledao na dvorište i spazio Beti. 'Dodite gore.' -pozvala je bracu. A Lumir je odgovorio: 'Zar ne vidiš da se Viru žuri!' Vir je uhvatio Betin pogled, a Lumir Virov. To ti je taj izvitopereni, umjetnički pogled! Čim zablista, vec te razodijene. U trenu te skine do gole kože i potom od modela traži da se stvarno razgoliti. Pa da, do srži se ne može preko odjece, gložio se Lumir i uto mu se prikazala Stinina živa bista. Da se usudio svojim velikim dlanovima milovati njezinu put i on bi stvorio umjetničko djelo. Od samih dodira napravio bi njezin obris kao jedinstveni kalup u koji bi utisnuo njezinu mladost i oteo je prolaznosti. Pa ipak, plesao je jedno ljeto i samo očima klesao suvenir za sjecanje. Odbacio je privid i obratio se Viru: 'Sada se napokon možemo dogovoriti kad ceš početi portretirati Beti. Imaš li vremena?' 'Za Beti - uvijek.' - spremno je pristao Vir." "Otac je izvukao džepni sat" - produžila sam priču - "i kazao: 'Sad je pet popodne. U pola sedam da ste natrag! Pola sata, u vrh glave, za tamo i natrag, pa taman cupkale puževim korakom, i jedan sat poziranja!' Uoči odlaska tutnuo mi je skrivecki novčanicu za bombone. Nije ni sumnjao da cu potkupninu pravilno shvatiti. Popratio ju je tek strogim pogledom - Ne puštaj majku iz vida, pogotovo u ateljeru! Prije toga promatrala Tri točkice 216 sam majku dok se spremala za izlazak. Iz trokrilnog ormara izvadila je nošeni i nikad ponošeni bijeli kostim, sašiven od plahti. Izglačan i besprijekorno čist, s ponovno pričvrščenim gumbima i prešiven sitnim šavovima na mjestu gdje se rasporio, legao je po njezinom tijelu kao saliven. K tomu, bluza od cvjetnog uzorka od svilenog krepa, skrojena od predratne haljine, s predratnim prstenjem i narukvicom i poslijeratnim sandalama. Usne je naglasila neupadljivim ružem i iza uha štrcnula kapljicu parfema. 'Za tebe, majčice, vele' - oblijetala sam oko nje - 'da si uvijek elegantna.' 'Ah,' - smijuljila se -'stvar je u tome da ono što imaš znaš nositi, pa makar bila starudija. Pritom su ne manje važni hod i držanje.' - ispravila mi je kičmu i podigla glavu. (U razredu sam bila najviša cura pa sam se grbljenjem željela poravnati s drugima.) Čim je Beti zakoračila na dvorište zadružna čeljad oplazila ju je ljubopitljivim zu-renjem. Zabrzala je odmjerenim korakom, a pogledi, zajedno s Lumirovim, šetali su po njezinim ramenima, sve dok nismo stigle do drvoreda gdje je majka usporila. 'U pola sedam!' - viknuo je za nama Lumir. Uhvatila sam majku za ruku. 'Idemo li alejom ili prečicom, mimo mlake?' Vratila mi je stisak, a ja sam se potom zatrčala travnjakom na kojem su, izmedu kravljih balega, rasli samonikli šampinjoni. Kod mlake sam skočila na staro, srušeno stablo koje je u lokvu oborilo nevrijeme. Nogom pred nogu napredovala sam po natrulom deblu prema krošnji. Lišče je odavno istrulilo, a sve tanje grane, sluzave od žabljih jaja, izmicale su mi ispod nogu i sve dublje uranjale u vodu. Bosim stopalima uhvatila sam se za batrljak grane na sredini bare i raširenih ruku hvatala ravnotežu. Ovako balansirajuči, čekala sam da me majka vidi. Kad se približila podigla sam jednu nogu, pa neka vidi da sam jednonoga čaplja. Čaplja je ptica, ptica je nebo, nebo su nebesa. Još sam, tu i tamo, pomislila zašto s neba, makar greškom nešto ne padne? Dok smo još bili mali, da pretekne naš strah od oluje, Beti je znala reci: 'Ne trebate se bojati ni grmljavine ni munja. To samo gore pospremaju.' Ako pospremaju, pomislila sam, sigurno gore ima i nespretnih andela što bi mogli neku dragocjenosti ispustiti iz ruku. I potom ču to nezemaljsko pokloniti majci. Uto me žacnulo sječanje na neslavni dogadaj sa smaragdnim prstenom. Ne, otamo nece ništa pasti. Nastavila sam trčkarati čas ispred nje, čas iza nje, sveudilj krileči rukama. Došlo je vrijeme da joj pričam o svojim letačkim snovima. Sad se neče moči izgovarati da za slušanje nema vremena. 'Znaš da sam nočas u snu letjela?' - započela sam bez uvoda. 'Da, da,' - oglasila se majčica i dometnula - 'sva djeca lete u snovima.' 'Neki ljudi su me progonili.' - nastavila sam, ali me majčica smjesta prekinula. 'Snovi su snovi, java je java!' Da su me progonili zato što sam im se rugala ionako nisam kanila priznati. Htjela sam joj ispričati da čim su me progonitelji dostigli, ja sam se vinula u zrak i pristala na obližnjem brežuljku. S Tri točkice 217 brežuljka na brežuljak, polijetala i slijetala, i gore, u visinama, se smijala. Eto, učinak nocnih snova - nula, pa sam pokušala s dnevnima. 'A kako bi bilo' - kazala sam koračajuci uz nju - 'kad bismo nas dvije pobjegle od kuce?' Beti se odsutno smijuljila i uzvratila: 'Da, da.' 'Stvarno, majčice?!' - oduševila sam se. 'Misliš li ozbiljno?' - zagrlila sam je oko struka. 'Ti bi sa mnom pobjegla?' 'Mooolim?' - začudila se Beti. 'Ah, pa ti me uopce ne slušaš!' - povisila sam ton. 'Oprosti, dijete, oprosti. Upravo sam se nešto zamislila. Obecavam da cu te drugi put pomno slušati. Nego, što si rekla? Pobjeci? Kuda pobjeci? Kamo pobjeci? Kako bih vas mogla ostaviti?' Uto smo stigle do stričeve kuce. Majka je produžila desno, prema ateljeru gdje ju je čekao Vir. Radit ce plaketu, glavu u profilu. Spustit ce joj obrve što neprirodno boraju njezino čelo. Sve ostalo prolazi. Tanki nos i visoko podignute jagodične kosti. Usko lice pravilnih proporcija zaokružit ce bujna kosa. To je to. Ali misli su mu se plele oko Betina smiješka. Još uvijek pune, savršeno oblikovane usne razdvajala je valovita linija što se kod uglova jedva vidljivim lukom sukala naviše. To je bio izazov. Uhvatiti draž tog smiješka praiskonske ženstvenosti. Smiješka koji obecava i ne obecava, koji se brani i izaziva, vabi i odbacuje, koji se pokorava i vlada, pokazuje i skriva, bar kad je Lumir prisutan. Ja sam se pak ispred kuce zaigrala sa sestričnom Vericom. Kao i ja, imala je kucicu na kestenu, ali mnogo prostraniju. Čim se popela njezin bi pas Paco počeo divlje lajati i grebati po stablu. Od grebanja drvo je pri dnu bilo posve oguljeno i ogoljeno. Uz to je veličinom služio kao naslon klupi koja je stajala uz stol pod hladovinom divovskog kestena. Dok je Beti pozirala, sestrična mi je dozvolila da se uspentram do nje i ispričala mi pasju baladu. Zaboravila sam na nadziranje u ateljeru i naculila uši. Mješanac Paco izgledom mi se uopce nije svidao, ali je pokazao da ljubav ne čini samo čuda, vec da i mrtve vraca u život. Kad je Verica krenula vlakom na put psa su zatvorili u kucu. Pokunjeno se pritajio da se ne bi odao lajanjem i vrebao trenutak kad ce se odškrinuti vrata. Zatim je otprašio brzinom geparda, oglušio se na strinina dozi-vanja, i baš kad je vlak krenuo našao se na željezničkoj postaji. Verica, nešto starija od mene, gledala je kao sva djeca kroz prozor i, na svoj užas, spazila svog kucnog ljubimca. Vlak se zahuktao, a Paco za njim. 'Vrati se! Vrati se kuci!' - urlala je sestrična, a Paco zapeo iz petnih žila. 'Vrati se!' - kapale su suze kroz prozor jureceg putničkog vlaka. Paco se pak probijao čas uz cestu, čas kroz drač uz prugu, sve dok nije smalaksao i pao. 'Paco!' - kriknula je Verica i sišla na prvoj postaji. Trčala je natrag kroz šilje i žbunje, čas uz prugu, čas uz cestu, i najzad se bacila na Pacu. 'Paco moj! Paco moj!' Ali Paco se nije micao, pogoden srčanim udarom. Mlitav i još uvijek topao, mrtav i beživotan, sklupčan u njezinom naručju, odjednom je otvorio očni kapak, upravo kad je na njega kanula Veričina suza." 218 Tri točkice 77 Dok sam kuhala kavu Alarik je šmugnuo u sobu. Koliko god bio moj intimus, ne vidim rado da šnjofa po mojoj biblioteci. 'Što kažeš?!' - dreknula sam iz kuhinje kad mi se učinilo da mumlja naslov neke knjige. Ostavila sam džezvu i pošla u sobu da vidim čime se zabavlja. 'Nema ga!' Ponovio je ono što u kuhinji nisam čula. 'Na plaketi nema Betinog smiješka!' - neopozivo je zaključio. 'Naravno da ga nema' - promrmljala sam -'jer ga je prije izlijevanja u broncu Vir morao odstraniti. U nagodbi s ocem Vir je Betin smiješak prokockao, a Lumir zaigrao!' Al me blijedo pogledao kao da nema pojma o čemu govorim. "E, pa da!" - naglo se prisjetio i počeo vesti: "Lumiru se več nakon tjedan dana učinilo da portretiranje predugo traje i tako se uz prekide razvuklo na godinu dana. Smatrao je da bi Vir, koliko se zurenjem napasao po Betinom licu, portret mogao za-vršiti u jednom danu, i k tomu još žmirečki. Nije poznavao samo svaku njezinu vlas, nego i svaku kost i hrskavicu, svaku boru, opuštenost i zategnutost mišiča. Ali, ne! Umjetnik pred sobom mora imati živi model ako hoče uhvatiti istinu, objašnjavao je Vir bratu. 'Medutim, ti to ne razumiješ!' I Lumir je zaškrgutao. Djelomično zbog omalovažavanja, a još više jer se obečanjem u ugovoru u nevolju sam uvalio. I sad - što je tu je! Ako Beti nije odlazila na poziranje, Viru je nehotice davao povoda da dolazi na Kutelo zanovijetati. 'Hočeš li da završim tu glavu ili ne?!' Stavljen pred gotov čin, Lumir je vagao pred kojom mogučnošču če se manje izjedati. Ili da se Vir vrzma po Kutelu kad je odsutan, ili da Beti odlazi k njemu gdje ju na svom terenu raznim priči-cama iz Praga i Pariza može smotati, puneči joj glavu i uši utopijskim fantazijama? Što se pak pratnje tiče, u Marantu je svakako imao više povjerenja nego u tebe. Čvorak je bio poslušan, a ti...." "... A ja!? Naravno da mi je bilo dosadno čučati u ateljeru. Pozdravila sam strica i potom se skrasila na Veričinom kestenu. Tamo mi je bilo stražarsko mjesto. Imala sam pregled na cestu i svako malo razgrtala bih grane i motrila ne približava li se tatica. Sa ceste bi skrenuo, ne prema kuči nego bi se šuljao zaobilaznim puteljkom prema mjestu nevjere. Čim sam ga ugledala stuštila sam se niz stablo kao odron tutnjave, odnosno tutnjava prouzročena odronom zemlje. Na kratke pruge trčala sam brzo. Ali tada sam zapela brzinom uragana i svaki put stigla u ateljer prije oca i ščučurila se u kutu. Potom su se vrata bešumno otvorila kao da je šarke podmazala natprirodna sila, vodena sna-gom što s ljudskim rukama nema veze. U okviru se, u svoj svojoj tjelesnosti, prikazao duh u liku Lumira. Vir je ustuknuo, Beti se lecnula, smiješak s njezinog lica je nestao." "O.K." - prekinuo me Al. "Naposljetku je portret bio gotov. Preostao je još samo tehnički dio posla. Lumir se zagledao u crte i proučavao obrise minuciozno izradenog Tri točkice 219 plitkog reljefa i zastao kod usana. 'To nije Beti!' - suknula je konstatacija kao vruča para. Oparen koketnim smiješkom, u hipu je uzavreo do vrelišta. Uto se sjetio davno razbijenog Betinog poprsja, pa se svladao i obratio Viru: 'I to je tvoje tobožnje traganje za istinom?! Dodavanje ukrasa kojih nema! Odstupanje od stvarnosti, kako ti kažeš, u ime nekakvih umjetničkih sloboda! Ali, ja, seljak, to ne razumijem! Beti je ozbiljna žena a ne neka ....' Riječ mu je zapela u grlu. Zar če pred supranikom izustiti - 'na-miguša'? Ili se namiguša pred Virom tako osmjehivala? Čak se prestala zagovarati da njegova ljubomora nema osnove. Dok se pravdala, bar ga je nakratko razuvjerila. A sada u bračnom krevetu šuti. Ili kaže: 'Umorila sam se.' Odjednom je shvatio da mu je brat tim, za njega nepostoječim smiješkom, ženu oteo. Stisnuo je pesnicu u džepu i neopozivo odlučio da Beti pošto-poto mora vratiti. Takvu kakva jest. Ushodao se po ateljeru, a Vir je likovao. Zatim je stao pred brata i kazao: 'Prije nego odliješ plaketu u broncu skini taj smiješak s Betinih usta. Da sliči sebi.' 'Ne dolazi u obzir,' - poskočio je Vir i dometnuo - 'uzmi ili ostavi!' Lumir je mozgao na koji način brata smekšati. Pripovijetke o seoskim usidjelica-ma koje je Vir gutao kao kolače s maslacem teško da če u ovom slučaju proči. I onda se sjetio njegove druge strasti, a to je bio šah. I tako je skovao plan i pred Vira izašao s nagodbom koja je glasila: 'Ako me pet puta zaredom matiraš, neka usta ostanu kakva jesu. Ukoliko pak pet puta zaredom pobijedim ja, smješak s portreta češ maknuti.' Sti-sak ruku. Dogovoreno! I tako je zakazanog dana, odnosno noči započeo maraton na šezdeset i četiri cr-no-bijela polja. Još nije pijetao zakukurijekao kad je Lumir peti put zaredom uskliknuo: 'Mat!' I tek potom mu je odlanulo. Višesatna koncentracija u kojoj je predvidao barem tri poteza unaprijed, uronjena u grobnu tišinu, napokon je splasnula. Sad može i re-vanš koji je predložio Vir. Prestala je važiti šutnja i pravilo - taknuto-maknuto. Sad mu poneku partiju može i velikodušno prepustiti, pa neka se i Vir osladi pobjedom. Ali i u neobaveznoj igri Lumirove figure nisu se obazirale na njegove dobre namjere, kao da su mislile vlastitom glavom i nadalje mu donosile pobjede. Od zadovoljstva podrhtavala mu je brada prigušenim smijehom. Bacio je pogled na ojadenog Vira i okrenuo ploču s postavljenim figurama. 'Dakle, revanš koji ne mijenja stanje stvari. Izvoli!' Vir je otvorio igru bijelim pješakom. Pa su ponovno navalili vojskama jedan na dru-goga, Vir lauferima i kraljicom, a Lumir pješadijom i konjicom. Svoju kraljicu odmah na početku zaštitio je rokadom, a marširajučim pješacima sprječavao prodor s druge strane. Uz to je nevideno gipkim konjima, kao da su se upravo nazobali zobi, skakao po nebra-njenim kvadratima, napadajuči isturenu Virovu kraljicu. 'Šeeeh!' - uzdahnuo je Lumir i progutao smijeh. Uzmicanjem Virova je dama gubila na dostojanstvu, dok je Lumirova Tri točkice 220 kraljica bila zazidana izmedu dvije kule. 'Ti ne držiš ni do kraljice,' - cerekao se Lumir - 'a kamoli do pješaka, odnosno pijuna koji je u rangu kmeta. A upravo na kmetskim žuljevi-ma počiva cijeli svijet!' 'Umukni!' - dreknuo je Vir, ali Lumir je peckao dalje: 'Kad bi malo više cijenio svoju damu i ne bi se s njom istrčavao mogao bi i pobijediti. Eh, a sad, evo ti još jedan mali šehic! 'Zaveži!' - urliknuo je Vir. 'Moč je u pješadiji,' - nastavio je mljeti Lumir - 'stoga se ja ne razbacujem pijunima kao ti, več se borim za svakog kmeta, braneči ga u nuždi i kraljicom. Ako damu previdom i izgubiš, druga u kmetskoj odori korača dalje, sve dok se na kraju puta ne okruni. I tako najmanji postaje največi.' 'Zar mogu uz tvoje verglanje igrati?!' - prasnuo je Vir i jednim zamahom ruke pomeo figure sa ploče. 'Ispočetka!' 'Može.' Ukratko, naganjanje po šahovskoj ploči trajalo je do zore. Vir je dobio zadnju partiju, ali to nije mijenjalo nagodbu. Umjesto na spavanje umjetnik se zaputio u ateljer, a Lumir kuči. Srce mu je igralo, gore-dolje, kao da su ga pijuni ispračali plesnim ritmom stepa. Usput je pjevao i pjevušio, a mogao bi i podvrisnuti kao da se podnapio. Medutim, Lumir nije bio pijanac. Pijana je bila samo pobjeda. Prvo što je Beti ugledala kad se probudila bilo je širom nasmijano Lumirovo lice. Na njegovu razdraganost uzvratila je smiješkom, onim koji je Vir netom skinuo s portreta. Zatim je Lumiru sinulo da su oboje, on i njegov brat, spiskali taj osmijeh, svaki na svoj način. Upalio je radio. Oglasila se Leoncavallova Mattinata i poželjela im dobro jutro." 93 Kiša je prestala pa smo se Al i ja uputili prema nasipu gdje su se još mogle pronači oaze netaknute prirode. Skinula sam klompe i bosim nogama gacala po vlažnoj travi. Tabane mi je uhvatila zemlja, naša hraniteljica, i učvrsnula me svježim krvotokom što mi je prostrujao tijelom. Htjela sam potrčati, ali me zaustavio puž. Držeči ga za kučicu zapjevušila sam njemu dobro poznatu ariju: Puž, muž, vadi roge van da ti kucu ne prodam. I slinavac se počeo odmotavati da bi me na kraju pogledao isplaženim rogovima. Suspregnula sam poriv da ga cmoknem u okice jer se uto oglasio Al: "Ono što volimo, to i ubijamo, zar ne?" Eh, taj moj pajdaš zna pogoditi trenutak da me osramoti, odnosno iznese moje grijehe na vidjelo. Kako je rekao, tako mi je pred očima uskrsnuo limeni kutelski pladanj na kojem su u živim bojama bili naslikani puževi, servirani u kučicama i posuti peršinom, s po-zadinom vinske boce i dvije čaše. "Taj pladanj bio je jedna od onih beskorisnih stvari što traže svoju svrhu. Na njemu se nije moglo posluživati jer bi se svatko trgnuo od prikazanog prizora. Ali pladanj za to Tri točkice 221 nije mario. Kao da je zadobio metalnu tvrdoglavost, odnosno plehnatu dušu, pa je tražio stalno mjesto u kuci da bi sudjelovao služenjem. Beti ga je ostavila čak na dvorištu, ali ga ni otamo nitko nije uzeo. Čudno, pomislila je, sve što ostaviš na dvorištu možeš prekri-žiti. U hipu dobije noge jer na dvorištu vlada pravilo: što je tvoje, to je i moje. Medutim, neoštecen i gotovo nov, poslužavnik je ostao. I tako se pladanj s oslikanim puževima, za koji nitko nije znao odakle se stvorio, motao i potrkavao po kuci. Umjesto da se zametne, pladanj se pokazivao. Kad ga je Beti tutnula iza starog ormara u špajzi izvukao bi ga otac i natrusio po njemu sitno iskosana kuhana jaja pomiješana sa stolisnikom i stavio ga pred tek izlegle pilice što ih je donio pokazati u kuhinju. Ponekad je majka u kuhinji pladanj stavila na pod, kao podmetač psecim zdjelicama za vodu i hranu. Drugom zgodom po-služavnik bi poslužio kao podloga za ljuštenje krumpira. I potom bi zajedno s korama završio na vrtnom kompostu. Tamo bi ga s vremenom zasipali otpaci i prerastao drač, ali tako da je jednim vrhom virio iz komposta. Vracajuci se procvalim travnjakom kuci, Lumir bi usput nabrao ljekovito bilje. U zavjetrini vrta ogledavao se gdje rukovet kičice i arnike odložiti. Na kompostu je spazio vrh pladnja što se pokazivao grlom naslikane boce. Obrisao je poslužavnik travom i po njemu naslagao biljke. Ljekovite trave ubrzo su se osušile i postale nasjeckani čajevi. Ali, što pladanj traži u štali, zabezeknuo se jed-nog dana Lumir. Pa ga je stavio pod mišku i odnio u kucu. Uglavnom, mrtvi predmet ponašao se kao živ i htio pošto-poto sudjelovati kao član domacinstva. Kako god ga po-bacivali, izronio bi iz nekog mjesta gdje smo ga najmanje očekivali. Pa kad je vec bio tako nametljiv, jednom sam ga pobliže promotrila. I odmah mi je sinula ideja. Zašto se i mi, ukucani, ne bismo omastili puževima? Tim više što znalci vele da su delikatesa. Odbrzala sam majci s pitanjem ima li u bakinoj Kuharici recept za spravljanje puževa. Beti se stresla grimasom gadenja i kazala: 'Sve što znam je to da u bakinoj kuharici nema recepta za nojevo Uskrsno jaje.' I tako sam se morala osloniti na sebe, buduci da ni kucne pomocnice nisu imale pojma kako se pripremaju puževi. Kad sam priopcila Maranti što smjeram bespogovorno me odbila. 'Necu sudjelovati u pokolju puževa!' - otresla se i otišla vježbati violinu. Nakon prve kiše okupila sam dječurliju sa dvorišta i kazala: 'Idemo u lov na puževe! Kod mlake naložit cemo vatru i pripremiti si užinu.' 'Fuuuj!' - dreknuli su klinci u jedan glas. 'A što vi, bedaci, znate o francuskoj kuhinji?!' - frknula sam i pošla s prošupljenim loncem iza zadružne štale gdje su medu koprivama gmizali puževi, a neki su se popeli i na bazgu. Kao kolo-vodu, klinci su me pratili i lonac se učas napunio. Za svaki slučaj krenula sam s ulovom majci, u nadi da ce se predomisliti. Dotad su se puževi zavukli u kucice i začepili se mjehuravom slinom. 'Molim te,' - užasnula se Beti - 'smjesta ih vrati gdje si ih našla!' Istresla sam ih u koprive, ali me zato tusti escargoti nisu prestajali proganjati. Tri točkice 222 Prvom zgodom kad su djeca poslije kiše kod lokve naložila vatru i u žeravici pekla krumpire, nabrala sam puževe i bacila ih u kipucu vodu. Zacvrčali su, savijali se i grčili i najzad nestali u kucicama. 'I što sad?' - obratila sam se klinčadiji. 'Kako cemo ih iščačkati?' 'Fuuuj, kako zaudaraju!' - zagalamili su uglas. 'Jasno da zaudaraju' - rogušila sam se - 'kad su se kuhali zajedno sa crijevima.' Napokon sam doskočila jadu. Pri sljedecem pokušaju ponijela sam uz lonac i nož. Zarezala sam svakog puzajuceg puža tik uz kucicu. Kako nož nije bio oštar puževi su se uvla-čili nadpuževskom brzinom i tako mi je uspjelo otpiliti tek dio repa. Komidici su bili od čistog mesa, samo što ih nitko nije znao pripremiti ni na francuski, ni na kutelski način." Zaškiljila sam na Alarika. "Valjda ne očekuješ" - procijedio je - "da cu ovu okrutnost komentirati!" "Ne očekujem!" Ima li za masakr oprosta? Možda. U ovoj ispovijedi. 94 "Osim maturalne svjedodžbe - ničega! Ni komad garderobe, ni rezervne cipele, ni oproštajno pismo. Jedini Lumirov sin i nasljednik imanja jednostavno se izbrisao s Kutela. Za tebe, oče, više ne postojim! Lumir je ponovno uzeo svjedodžbu u ruke. Samo u tom papiru bio je sin. Ime i prezime, mjesto i datum rodenja. Pogledom je preletio odlične ocjene i premetao ispravu po rukama kao da je preko prsnih otisaka želio napipati Filomenovo bilo. Medutim, papir je kao opunomoceni glasnik poruči-vao: Ono što si od mene tražio to sam i izvršio! Meni svjedodžba završene Srednje po-ljoprivredne škole ne treba! Njome se samo odužujem za četverogodišnje uzdržavanje. Nigdje - zbogom! Ni u primisli, ni u stvarnosti. Filomen nije trpio opraštanja. Opraštanje za sobom vuče repove, a rastanak mora biti pravilnog oblika, kao neki geometrijski lik bez sadržaja, omeden nepropusnim i konačnim linijama. Spljošteni okomiti romb kao uskličnik, s ili bez točke. Kao - amen. Kao - gotovo! Sentimentalno slinjenje uskomešanih emocija ne bi, doduše, promije-nilo njegovu odluku, ali bi na kraju sve te naputke i savjete, zagrljaje i tapšanja ponio sa sobom, ne kao popudbinu nego kao prtljagu koja bi mu grbila leda suvišnim i nepotrebnim balastom. Stoga vezu valja presjeci u korijenu, raskinuti je jednim nemi-losrdnim zamahom. Čisti, nerazmrcvareni rez! Jest da zaboli, ali kasnije oslobada. I tako je Filomen krenuo u svijet, slobodan i goloruk, bez prošlosti, pa čak i bez imena. Sa sobom je nosio samo nepokolebljivu odluku, sazidanu od uvreda. Slagao je uvrede kao povrede, ranu na ozljedu i pretvorio ih u hram patnje. Klimava utvrda, isprva kao utočište, bila je potom ishodište za bijeg, da bi s vremenom postala labirint iz kojeg Tri točkice 223 nije znao izaci. Ili nije htio sam sebi priznati da raskidom sa svima veza ne labavi, nego se nametljivim uspomenama učvršcuje. 'Moraš znati tko si i odakle si.' - izjavio je u poodmaklim godinama. 'U tudini moraš znati kamo pripadaš.'" "Vjerojatno se čaša prelila" - nastavio je Alarik - "kad mu je Lumir uperio puščanu cijev u čelo." "O čemu pričaš?!" - zgrozila sam se. Al mi je dugo piljio u oči i naposljetku kazao: "E pa ti se prisjeti što ti je ispripovijedao Filomen kad je poslije 17 godina došao iz Kanade Galji u posjet." "U redu. I tada sam mu rekla: 'Ne vjerujem ti! Ne vjerujem!', na što je brat odmah-nuo rukom i izustio: 'Tvoja stvar!'" "Prema Filomenovu kazivanju," - nije popuštao moj subesjednik kao da je htio osvježiti moje pamcenje - "to se dogodilo uoči Filkova odlaska u internat. Lumir je svojeg petnaestogodišnjeg sina poveo u lov. U tu svrhu posudio je od Vira naslijedenu djedovu lovačku pušku. 'U čast tvojeg odlaska u svijet' - lupio je Filka po ramenu -'Beti ce nam spremiti fazana ili zeca na divlje. Pa što ulovimo, bit ce.' I potom su šutke stupali prema Savi gdje je Lumir posjedovao veliku oranicu, odijeljenu od posjeda. Kako je njiva bila izvan ruke Lumir ju je iznajmljivao u zamjenu za sezonske radove. Smještena u zavoju rijeke i daleko od naselja, spajala se u ograničeno lovno područje. Iz šipražja zoru su navješcivali slavuji, a čim se posve razdanilo biglisanje je nadomjestilo kričanje fazana. Tu i tamo iz skrovišta bi otprašio pokoji divlji zec i odmicao krivuda-vim skokovima, kormilareci bijelom pjegom na repu. 'Tiššše!' - zasiktao je Lumir kad je pod Filkovim nogama zapucketala suha grančica. Filko je stisnuo zube. Siktaj se stuštio niz nakostriješenu kralježnicu i kod peta se zabio u zemlju. Fenomen - gromobran. Ali zato nervoza nije jenjavala. Uto je začuo zapovijed ispod glasa: 'Tiho se šuljaj ispred mene! Ako je fazan, vikni - Leti! Ako je zec ti gukni -Trči! Filku se grčio želudac. Djed je bar lovio kao gospodin, u pratnji lovačkih pasa. A za ovoga ovdje ja sam samo pas! Gonič i aporter u jednom! Nastavio je oprezno razgrtati gustiš kad se jedna šiba izmakla i naglo odskočila, oplazivši Filka po licu. Filko je bio preteča kulera. Biti i ostati pod svaku cijenu cool, pa makar se radilo i o najpodlijem izazovu, za njega je bio imperativ. Izgled mrtav-hladan, a ostalo se nikoga ne tiče. I kad ga je šiba ošinula površina je ostala cool, ali je zato ciljana Lumirova pozornost što je bez prestanka rešetala njegova leda, kao dahtanje za vratom, izazivala mučninu, nervoznu ustreptalost i odvratnost, strah da ne pogriješi i u tom najglupljem zadatku u ulozi psa. Prst s visina je opominjao, ali ga Filko nije ni čuo, ni vidio. Previdio je stršeci korijen ispred sebe, spotaknuo se i pao. Iz žbunja su Tri točkice 224 kričanjem i lepetom otprhnule ptice. Nervoza u želucu zapriječila je razmišljanje. Što treba viknuti? Leti ili Trči? Trči ili Leti? Ili je prekasno? Nije prekasno? 'Trči!' - izlanuo je u djeliču sekunde kad se posljednji fazan vinuo u zrak. Na Trči Lumir je pušku usmjerio ka zemlji, a zatim ju munjevito podigao uvis, naciljao, opalio i promašio. 'Glupane!' - urliknuo je. Glupaneee - razleglo se ravnicom. Zatim je puščanu cijev uperio medu Filkove oči. Iako je Filko poznavao sva tri očeva bijesa i uvijek im se iznova vračao raščlanjiva-njem, sada, s uperenom cijevi, ponestalo je za to vremena jer je čekao smrt. (Prema Filkovoj analizi, prvi Lumirov bijes bio je plod urodene razdražljivosti. Prasnuo bi iznebuha na sve što je pružalo otpor. To je mogla biti grana što ga je oče-šala, zaglavljena ladica ili pogrešan ključ u bravi. Suknuo bi kao gejzir u čije grotlo je upao komadič sapuna. Buduči da nije stizao do mozga, prvi bijes bio je refleksni bijes. Taj bijes je Beti s vremenom prihvatila. Ako se netko nikako ne može svladati, ispada da je bijes neotudivi dio njegove prirode. I najzad ispadne kao spontani bijes. Drugi bijes, ne manje goropadan od prvoga, ipak je stizao do mozga. Potpirivan gubitkom kontrole nad drugima, ponekad bi se udvostručio. Ali nikada zato što je gubio nadzor nad sobom. Treči bijes, smatrao je Filko, koji nije bio svojstven Lumiru, bio je ugladeni bijes. Daleko od naprasitosti, služio je tek da protivniku podmetne zamku. Tim trečim bijesom je postigao da je Vir maknuo smiješak s majčina portreta.) Stoječi nekoliko metara od oca, Filko se skamenio. Otupljena lica i obamrla tijela zurio je u očevo zurenje preko nišana i čekao da povuče okidač. Čekao je da presudi sam sebi, na način da ubije njega. Ako opali, cool stavom če ga dokrajčiti. Ako ga ubije, za sve uvrede i poniženja če se osvetiti. Grč na Lumirovu licu je popustio. Spustio je cijev i tek potom primijetio da se nad kutelskom ravnicom, sve do magličastih brežuljaka u daljini, rasprostrla stravična tišina. Tišina koju je zatim proparao neartikulirani krik. Ima li razlike ako nije okrvavio ruke, ali je zato okrvavio srce? I što je od svega ostalo? Krvava spona izmedu oca i sina. Tajna koju su njih dvoje zapečatili mržnjom." "Ne i ne!" - morala sam se umiješati u Alovo pripovijedanje. "Ni Lumir ni Filko nisu bili mrzitelji. Prihvačam tek trenutak mržnje, prekovan u željeznu oštricu netr-peljivosti, ali nipošto mržnju kao trajno stanje. Nemržnja se kod Lumira pretvarala u jad, a kod Filka u gorčinu. S vremenom se jad produbljivao, a gorčina se okoštavala. Naposljetku srce ogradeno oklopom prestaje boljeti." Šumski čovjek Lunko koji se uvijek zatekao gdje ne treba logorovao je tog jutra uz Savu. Bacio je udicu u vodu, kad se razlegnuo kriješteči krik fazana, čudno hrapav i razlomljen. I potom je selom rastrubio da se Lumir sa sinom badava zaputio u lov jer Tri točkice 225 ništa nije ulovio. Vjerojatno zato jer je fazan, iz zahvalnosti što mu je Lumir poštedio život, preuzeo ljudsku dušu. Čemu bi inače kriknuo ljudskim glasom? 95 "Starkelje znaju kako stoje stvari kad tijelo gubi autonomiju i počinje ovisiti o bijelim kutama. Što se više raspada, to upornije se namece i gura u prvi plan. Tijelo diktator! Sve-opca porobljenost. Mladi mu robuju zbog ljepote, starci zbog zdravlja. Nema dana da u starom tijelu nešto ne zaškripi, štrecne, bocne ili bar uštine. I tako se društveni život i kon-verzacija svode na bolesti. Na toj temi starci naprosto živnu. Gutaju pripovijesti o svojim i tudim boleštinama kao hit-romane. Ne možeš ti izokrenuti pravila dobrog ponašanja i nekog starca, umjesto pitanja Kako Vaše zdravlje?upitati Jeste li uposljednje vrijemepročitali neku dobru, povijesnu knjigu?Recimo, od Waltarija?'Što ce mi povijesni falsifikati' - najma-nje je što ce vraški starkelja odbrusiti - 'kad pred sobom imam povijest vlastite bolesti!' Premda razgovore te vrste skrecem na vremenske prognoze i izbjegavam ih kao i liječnike, to još ne znači da me staračke tegobe i nezgode zaobilaze. I eto! Čim su mi pokrpali zube (da ne spominjem ostale dijagnoze), uganula sam iz čista mira gležanj. Sjedeci za stolom noga mi je utrnula, a kad sam ustala stropoštala sam se kao vreca krumpira. Gležanj mi je naočigled počeo oticati i u trenu nabubrio u gnjecavu buhtlu. Oteklina je mijenjala boje od maslinaste do ružičaste, da bi se poslije kraceg vremena zaustavila ljubičastim podlje-vom kod prstiju. 'Dobro je.' - rekla sam sama sebi kad sam se pipkavo osovila i učvrstila na stopalu. Stare kosti su izdržale. Nema prijeloma. Neko vrijeme divila sam se toj nagloj transformaciji tkiva što je nabujalo brzinom dizanog tijesta i zatim se ustalilo kao nakazno izobličenje. Svako zlo za neko dobro, poduprla sam se Marantinom devizom. Sad bar imam valjani razlog da ne izlazim iz kuce i odazivam se na razne domjenke." "Boooli?" - procijedio je Alarik buljeci u slonovsku oteklinu. "Buba, buba," - zajaukala sam dječjim cviležom i plačnim glasom dometnula -"sada bi mi dobro došao majčin čajčic." Al je prasnuo u smijeh, ali se ubrzo smrknuo kad sam mu rekla da s ovakvom nogom ne mogu ni do ducana, a kamoli na plac. "Danas ti kuhaš." - postavila sam ga pred gotov čin. I tako je zvario instant-ručak. Rižoto od smrznutih, očišcenih kozica. "Znaš li ti" - zamumljala sam punim ustima - "da mi na Kutelu nismo imali pojma što su kozice, ali smo zato itekako poznavali okus potočnih rakova? To je bila obredna zakuska. 'Rakovi nisu hrana.' - naglasio je Lumir dok je drobio kuhana, crvena kliješta i ljuštio repove. 'Rakovi su samo oblizek. Stoga svakom tek mrvicu, da osladi nepce.' Beti se odrekla svoje porcije u korist djece. I tako smo Maranta, Natalka i ja posjedale oko Tri točkice 226 stola i čekale svoj red. Čim se komadic rakova repa pojavio izmedu očeva palca i kažiprsta zamrle smo od iščekivanja. Zaokružio je pogledom po našim licima i potom ispruženom rukom krenuo ispred naših noseva. 'Evo, za početak pomirišite!' Miris kao predjelo i aperitiv u jednom. Kad se ruka nakon ponovnog kruženja približila mojim ustima brzo sam zinula, a tatica je još brže komadic repa strpao u Marantina usta. Isto se dogodilo Natalki. Zineš, a komadic mesa produži i završi u drugim ustima. Iako se branila, često i u majčinim. 'Prednost ima onaj' - najzad je objavio tatica - 'dakle, onaj' - zaustavio se pogledom na Maranti - 'koji mi je u lovu pomogao.' Marantino srce je poskočilo i zaigralo. Srce-vrtuljak poletjelo je uvis i hvatalo očeve riječi s velikim slovima: Onaj Koji Mi Je U Lovu Pomogao! Oči su joj žarile kao roj krijesnica. Ovakvu radost može isijavati samo ptičica. Nije Čvorak uzalud dobio svoje ime. I što bi onda otac drugo Čvorku kazao nego: 'Otvori kljun.' I osmogodišnji, paperjasti ptič je zinuo da mu je ispred grla zatitrao mali jezičak. Gledao je pobožno u komadic bijeloga mesa, čekao i očima pratio ruku što se lijevo-desno, ammo-tamo šetala ispred njegova nosa, da bi se napokon prsti rastvorili i ispustili zalogajčic u Čvorkova usta. Nije to bila obična ruka, nego očeva ruka-hranitelji-ca. Sve što od nje dolazi - dobro je. Naposljetku smo se i Natalka i ja omastile mrvicama rakovih repova, a tatica se zadovoljio isisavanjem nektara iz kliješta. I tako je Maranta uživala u očevu društvu. Za mnom je trčkarala samo kad je Lumir bio odsutan. Inače se vrtjela oko njega kao svileni obad bez žalca. I kad se spre-mao van, zujala bi oko upregnutih seljačkih kola i vješala se konju oko vrata. 'Idem za poslom, ne možeš sa mnom.' - odvracao je Lumir na molecive oči. Čvorak je pak izvalio: 'Ne moraš po selima tražiti težake. Ja cu ti izorati njivu.' Lumir se nasmijao i popeo na kola. Potjerao konja, a Čvorak za njim. 'Okopat cu ti vinograd!' - kriještao je ptič. Lumir je zategnuo uzde, zagledao se u roj krijesnica u Marantinim očima i kazao: 'Penji se!'. I potom su otkloparali od Ljeskindola prema zaseocima. Usput je Lumir ku-pio dva pozamašna škarnicla bombona. 'Jedan tebi, a drugi cemo podijeliti sirotinjskoj dječurliji.' Ulazili su u potleušice gdje je otac novačio radnike. U kucama gdje je ležao tuberkulozni bolesnik, Maranti ulaz zabranjen. 'Pričekaj vani dok ne izručim zavežljaj s hranom.' Od bajte do bajte, najzad je skupio sedam kopača. Vracajuci se kuci Lumir je Čvorku tumačio: 'Više nitko ne želi raditi na zemlji. Svi se pogospodili. Proleteri, kako ih zove vlast, nagrnuli su u fabriku. Neki ljenčare u zadruzi ili se klatare bez cilja, kao ono spadalo od Lunka. Sve može propasti, ali zemlja nikada!' Kola su se drmusala, a Lumir je svako malo bacao pogled na Kutelo, vidljivo iz svih rakursa. 'To je tvoj dom!' - lupio je Čvorka po žilavom bedru. 'Premda su ga pola odčehnuli, to je još uvijek tvoj dom! Jesi li vidjela koliko po onim kucercima ima sirotinje? A vama nikada dosta! Osim tebe, sve same smrknute njuške!' Opalio je konja Tri točkice 227 bičem da je iz kasa poskočio u galop, pa skrenuo prema potoku i zaustavio kola u hladovini šumarka. Lumir je zavrnuo rukav do lakta i prozborio: 'Sada cemo pokušati uhvatiti nekog kliješto-ujedača!' Zavukao je ruku u vlažnu rupu uz rub potoka i učas kliknuo: 'Evo ga! Nos me nije prevario.' Crni rak se škljocanjem otimao i mlacenjem repa otresao. Migoljio nožicama i strigao ticalima i sitnim okicama šibao po Maranti. 'Ne boj se!' -nasmijao se Lumir. 'Sad cu te poučiti kako da ga uloviš a da te ne ščepa.' Čvorak je od straha zatvorio oči i prema očevim uputama zavukao drhtavu ruku u sljedeci otvor. Hvala Bogu - ništa! 'Pokušaj ovdje.' - razgrnuo je Lumir raskvašeni ulaz, zakamufliran natrulim lišcem i travkama. Marantini mišici su se napregnuli ne bi li istisnuli žmarce što su gmizali ne samo po ruci nego su se razmigoljili po cijelom tijelu. Poledinom ruke klizala je prianjajuci što više uz strop rakove kuce. Vlažni korjenčici u blatnjavoj rupi su se razmicali i škakljali, koža se ježila, trnci ludovali. 'Važno je samo' - upozoravao je tatica - 'da ruka uvijek bude iznad raka. Kad ga napipa, stušti se kao pauk s visine i zgrabi klještara za bokove.' 'Evo ga!' - vrisnula je Maranta i pomolila ulov ocu. 'Bravo! Tako to umije moj Čvorak! Bravo!'" 96 Koliko god zazirao od kratica, složenica i robotizirana jezika, Alarika je očarao novokomponirani izraz - bobo (boemski buržuj). "Mentalnom striperu, kako se Frederic naziva, ne može se predbacivati snobizam, buduci da se svlači iskreno i bez zadrške. U zagušenom vremenu, jezgrovite bilješke kao cvebe u kolaču. Lova i brzo življenje u ekskluzivnom mravinjaku, Romantičnom egoistu ne ostavljaju prostora za rasprave. Vinjete i margine dekoriraju sadržaj i stil. Svjetovnjak u centru zbivanja srče informacije s izvora i pretače ih u ekstrahirane misli, poduprte erudicijom. Dogadaji sažeti u mini-aforizme. Pisanje za pet! Svaka čast!" - ushicivao se Al. "Uz boboe" - spustila sam zanesenjaka na zemlju - "životari i pokoji probo (proleter-ski boem). Premda su i jedni i drugi vjetrogonje izgubljeni u vremenu, dijeli ih nepre-mostivi jaz koji ne isključuje privlačnost suprotnosti. Antipodi koketiraju. Dobrovolj-na samoca sa metežom života. Povlačenje s forsiranjem. Bobo se utapa u društvenim manifestacijama, izvodeci egzibicije i bravure kako biti voljen, dok probo uči (barem pod stare dane) kako voljeti Čovjeka. Bobo je još uvijek mlad i čeka Eshatona, probo je star i odavno zna da je početak i kraj - Bog." "Ah, da!" - uzahnuo je Al. "Kulturno uzdizanje proboa ne svodi se na klubove i iščašene zabave, nego na ulične i ine performanse. Usluge pro bono. Hvala za gratis. Tri točkice 228 Medutim, probo nije škrtac. Umjesto da kupi tri kile krumpira, probo če ubaciti papirnatu novčanicu u košaricu odrpanog gitariste čim zapjeva Diogenovu pjesmu Gdje je nestao čovjek. Neki dan je pak probitku pantomimičara, što je satima pozlačen od pete do glave stajao u stavu mirno na glavnom trgu, pridonio jedan cucak. Štrasn-pudl-potpuri bez gazde omuhavao se oko umjetnika, skamenjenog stupa, i najzad obilježio svojinu pišanjem po pantomimičarevim stopalima. Nagradeno izvanprogramskom izvedbom, gledateljstvo je uzdrhtalo od uzbudenja i škrabica se učas ispunila sitnišem. Tako zaraduju neshvačeni boemi koji imaju vremena napretek." Al se odjednom smrknuo, po čemu sam zaključila da je počeo padati atmosferski tlak. I nisam dugo čekala potvrdu. "Vivaldi je odsvirao svoje." - izjasnio se. "Od četiri godišnja doba preostala su nam nesnosna ljeta i zime. Gdje su prolječa?! Gdje su jeseni?! U sintetičnom svijetu površnosti naši životi postaju šund. Ubrzanim sažimanjem raznog u jednoliko nameču se dopadljivo upakirani, rekombinirani spojevi. Umjetno u umjetnom. Falsificirana hrana, falsificirani ljudski eksponati. Otrovna odječa i igračke, otrovno drvo u namještaju. Kemija uništenja!" "Ma daj prestani!" - prekinula sam gundalo i dometnula: "Rogoborenje bez efekta tračenje je energije. Vratimo se mi na Kutelo, gdje je prolječe bilo vrutak stvaranja. Dok sam bila mala nisam mogla dočekati prolječe. Da skinem zimski kaput i navu-čem prve dokoljenke. I potom nisam mogla dočekati ljeto da mogu skakati bosa. Zatim jesen da sokovima prepuknu plodovi. I napokon zimu kad ču se sanjkama spuštati niz brdo. Lumir bi pak bez kalendara namirisao prolječe u zraku. Dolazilo je s lastavicama. Nisu još pristigle do gnijezda u štali, šarao je pogledom po nebu, ali se odmaraju neg-dje na pola puta. I zatim, dok su još kričale nad Kutelom u visokim i niskim letovima, Lumir bi opet nanjušio njihov odlazak. 'Bit če oštra zima.' - kazao bi. Prolječe na selu je svetkovina prirode. Oda radosti i ljubakanja. Niče iz zemlje kao cviječem osipana nevjesta na zelenim potpeticama. Putena udavača što se rosi nekta-rom i namiguje Suncu. Svjetlost za zelenilo. Zavodenje i ljubovanje, zujanje i lahorenje, snubljenje i rastvaranje. Tko koga, tko s kim po rodovima, ali svi zajedno sa Suncem. Oprašuju kukci s vjetrom u krila. Oprašuje vjetar s bočnim krilom bez boka. Kovitla se pelud, vija dozivanje. Zračni koridori zakrčeni paperjastim plutanjem. Leteče mace igraju lovice s padobranima maslačaka. Sudaraju se čežnje, očešu goloruka vabljenja. Rasprskavaju se mirisi, bubre tučkovi. Ponuda je velika, ali cijena ljubavi ne pada. Nudi se nebo, nudi se zemlja. Svijet je mlad i nabreknut, kao natečen od ljubavi. Sa krošanja kestena padaju majski hruštevi i natežu se zadcima. Podno aleje, u bari, nadimaju se žabci. Prskaju opne, izvijaju uzdasi. Nakon defloracije udvojena floracija. Ovoj u ovoju, Tri točkice 229 zametak u budučem sjemenu. Sve je posijano. Sve je zasadeno. Zajamčena budučnost u doba polunevinosti. Zbog posvudašnjeg cvjetanja i Beti bi u prolječe procvala. Očijukala je sa samoniklim i vrtnim šarenilom i odnosila tu blagost u kuču. Pred otvorenim prozorom dočekala ju je grana trešnje što se bijelim bokorima istezala, kao da je na silu htjela uči u sobu. Od toga prizora Beti se svakog prolječa zapanjila. Promatrala je natiskane cvjetiče što su lomili svjetlost i medusobno se naguravali ljepotom neoskvrnute prirode. Ljepota je pročiščenje. Sposobnošču da rasprši tjeskobu, ljepota izvlači skriveno i odnosi potisnuto, da bi na ispražnjeno mjesto udahnula ushit. I bez dodirivanja Beti je u dlanovima osjetila toplinu medusobnog strujanja. Zato su njezini zagrljaji u prolječe bili cvjetni i nikad ocvali. Puno kasnije promijenila sam mišljenje da je prolječe kič. Zbog majke znam da je prolječe na Kutelu bilo pjesma kratkog daha." 97 Naravno, tajna policija što je raširila pipke i diljem zapada doznala je prva. Ali je informaciju zadržala za sebe. Dobro če doči kao dokaz za neku buduču priliku, kad če trebati Lumira pritisnuti. Iako su prošli mjeseci, Lumir je i dalje čekao povratak svog sina ili bar neku vijest o njemu. S druge strane, nije mu bilo na kraj pameti da prijavi njegov nestanak. Čemu bruka i poniženje? Ježio se od same pomisli na riječ - prijaviti. Nekoga prijaviti! Prijavljivanje, kao da je njegov sin lopov! Ako je več odlučio napustiti Kutelo, punoljetnost mu na to daje pravo. Punoljetnost zahtijeva odgovornost za vlastita djela, i tu više nema prisile. Ono što je najviše izjedalo Lumira bilo je pitanje je li živ. Je li njegov sin Filomen živ? Živ je, odgovarala je nada, ali zato strepnja nije popuštala. K tomu su ga i u selu znanci čudno, nekako zaobilazno pogledavali. Jesu li nešto znali ili tek naslučivali? Lumiru ne trebaju slutnje nego saznanje. I dobio ga je. Od Lunka, od tog spadala od čovjeka! Ta protuha i niškoristi, taj Lunko i Lunetik, to nesnosno zabadalo opet je imalo teoriju o Filomenovu nestanku. Zar je taj ludak baš tad morao švrljati po šumi kad je navodno na vrištini Filomen zabio nož u srce Dragona?! Uostalom, kakav Dragon? Što je to? Ili, tko je to? Zar če se s ludom upuštati u rasprave o nekakvim nebulozama?! I što onda ako se nebo natuštilo i oblaci smrknuli? Gromovi i oluja. U čestaru je tuča uz ostale vočke okljaštrila i nedozrele oskoruše. Je li se u toj vremenskoj nepogodi zaista mogao čuti Filomenov krik Kutelo je prokleto!? 'Ako ne vjeruješ' - skinuo je Lunko s vrata ogrlicu od oskoruša - 'onda vidi što na njima piše!' Lumir je bacio pogled na recke i ureze što ih je na oskorušama ostavila tuča. Zatim je promotrio Lunka od pete do glave. Iz pohabana šešira stršalo je ptičje Tri točkice 230 perje, prošupljene hlače držalo je stegnuto uže. Na užetu čvorovi, u čvorovima zave-žljaji ljekovitog bilja i zimzelenih boba. Držeči oglicu sveudilj ispred Lumirova nosa, Lunko je kazao: 'Eto, to ti je! Ako je krik prokleto odnijela grmljavina, Kutelo još uvijek stoji. Slova na oskorušama ne lažu.' Lumir se preko volje zapiljio u ogrebotine na plodovima. Što mutikaša podvalju-je? Škrabotine kao slova što ih je sam nadrljao! 'Glupost!' - zaškrgutao je Lunku u lice. Črčkarije polupismena idiota! Premjerio je opet Lunka, ovaj put od glave nadolje. Bose noge. Napješačene bose noge, prljave od zemlje, žuljevite od lutanja. Ne, luda nema pameti za spletke. Ili ipak ima? Pa je ponovno svrnuo pogled na oskoruše i učinilo mu se da se urezi od tuče oblikuju u slova. K L T, a izmedu njim nečitke, zaobljene ogrebotine. K L T ili K T L, ringišpil u glavi. 'Glupost!' - prasnuo je Lumir. Nije to nikakvo pismo. Prije če biti vražji švrakopis, šiljast kao rune. K L T ili K T L, vrtjelo se pred Lumirovim očima. To nisu bila slova nego kandže što su ga ščepale za srce. 'Sada znaš.' - rekao je Lunko. 'Pročitao si iako se samoglasnici ne vide jasno. Ukleto ili Kutelo. Kutelo je ukleto ili prokleto. Ista stvar. To ti poručuje živi sin.' I tako je završila dragonska balada. Drvce našeg djetinjstva nestalo je zajedno s Filkom. Otad više nikad nisam kročila na vrištinu. Prestala sam razmišljati kako smo se zajedno smijali i oko Dragona prepirali. Smetnula sam s uma kako sam Filka zadir-kivala da je Zmajevac muško, a on je tvrdio da je žensko. Grlili i gladili smo ga svatko sa svoje strane. Filku se učinilo da je lijeva strana, podno vrata mekša i zaobljenija. Čak se bradavica na dojci ispupčila jače nego na desnoj strani. 'Možda če Dragon jednom kroz kvrge izbaciti bokove,' - rekao je Filko - 'ali zato nikada neče imati pupak.' I nije. Zmajevac je niknuo iz sjemena naše mašte." 98 "Približavajuči se Ljeskindolu, Maranta je na autocesti skrenula u traku za uspo-ravanje. Šutke smo se vozile, ostavljajuči iza sebe zaseoke i sela u ravnici. 'Još se uvijek vidi.' - napokon sam zaustila. Tristogodišnje zdanje na brežuljku i dalje dominira lje-skindolskim poljem, premda su ga u podnožju načičkale novoizgradene kuče. Pročelje Kutela ostalo je neokrnjeno. Što je ostalo od vrta? Njeguje li i dalje netko majčino cviječe? Stoji li još uvijek ukošena jabuka Kalvilka? Je li netko postavio novu sjenicu nakon što je prijašnju izjela hrda? Postoji li još ondje duh Kutela ili su ostali samo korijeni? Nadomak Ljeskindola Maranta je pritisnula gas i punom brzinom produžila. Dalje, što dalje! Boli. I mene, ali iz drugog razloga. Često sam poželjela da Kutelo, moj rodni dom, nestane s lica Zemlje. Da ga napadne kučna guba, leprozna gljiva što se ugnijezdi u temelje nekih kuča i po- Tri točkice 231 tom u vidu pljesnivih kolobara napreduje, proždire žbuku i mrvi ciglu, sve dok objekt ne sravni sa zemljom. Kutelo zamiče. Kutelo iza nas. Kako odmiče, tako mi se primiče. Kao da me prstom kucka po ramenu i zadržava omčom sjecanja. Uspomene kao slike utisnute u vremenu. Slikovnica scena s istrgnutim listovima. Neprekidni igrokaz. Scene iz dana u dan, uglavnom za ručkom. Režiser i glavni glumac tražio je sudjelovanje opcinstva okupljenog oko stola. Stol i ručak zajedno kao kucni semafor na kojem bez prekida trepce crveno svjetlo. Znak opasnosti za uprizorenje inačice istog sadržaja. Maranta i dalje šuti. Vozimo se uz Savu, prema njezinom domu gdje nas očekuje najmlada sestra Maša. Sada se smijulji. Pretvara se u Čvorka što trči po kutelskim livadama i igra se s leptirima lovice. Trči po pašnjacima i vješa se kravama oko vrata. Trči za zaprežnim kolima i moli oca da ju povede sa sobom. A ja listam slikovnicu i tražim istrgnute stranice." "Prije svega," - upleo se Alarik - "moramo imati na umu da je Lumir, prva violina u orkestru, nakon Filomenova nestanka postao otvorena meta. Zlonamjerna pitanja što su potkapala i rušila njegovo samopouzdanje ponekad je uspio skrenuti da bi promašila cilj, ali je zato pred pitanjima-preslušavanjima ostao nemocan. Unakrsna ili izravna, nisu bila tek puko zabadanje nego pitanje opstanka. Obilježen mrljom osum-njičenika, pod pritiskom motrenja, branio se istinom i samo istinom, sve dok na jed-nom od saslušanja nije eksplodirao. 'Možete me strpati i u zatvor,' - urliknuo je - 'ali moj odgovor ostaje uvijek isti! I po stoti put vam kažem da ne znam gdje mi je sin!' 'Ali zato mi znamo!' - iscerio se udbaški istražitelj, fiksirajuci Lumira u oči. Medusobno probadanje očima u krcatoj tišini mučnine. U toj tišini je suština, srž i bit što ce ga osloboditi neizvjesnosti i muke. Ako Filomena nema, jasno je da se nije mogao oda-zvati na opetovani poziv za odsluženje vojnog roka. Ako ga nema, ni pod prijetnjom privodenja, negdje ga ima. Zato su privodili njega. Lumir stoji pred istražiteljem i čeka. 'Tvoj sin, Filomen' - procijedio je najzad udbaš - 'zatražio je politički azil u Austriji. I ja i ti znamo što to znači.' Što god da znači, Lumir je potisnuo u drugi plan, a iz grudi mu se izvio uzdah olakšanja, pogurnut potisnutom strepnjom. Uzdah odrješenja: živ je! Filomen je živ! Filomen živi, grabio je Lumir ubrzanim koracima prema kuci. Ozarena lica mrmljao je sam sebi u bradu: Neka im! Neka je svima koji su ga podbadali neprovjerenim naklapa-njima! 'Čujem da ti je utekao sin.' - pecnuo ga je neki dan predsjednik zadruge. 'Je li istina da ti je Filko strugnuo preko granice?' - pravio je sažaljivo lice Anza. 'Gdje je Vaš gizdavi momak?' - bocnula ga je uvijenom znatiželjom cura što je kopala na njivi. Neka, ali zato Filomen živi! To je bila informacija iz prve ruke. Tri točkice 232 Hitao je uzbrdo da što prije novost priopči Beti i odjednom, nadomak kuče, usred vočnjaka, zastao. Lice mu se smračilo. Iz mračnih misli izronio je Lunko. Moč Lumiro-va predočavanja stvarala je teren za borbu s prikazama i učas oživjela ludu. Sva zapitki-vanja i preslušavanja gubila su na težini spram izjave te protuhe. Okolišajuči riječima, Lunko je pogodio najranjivije mjesto. Tvoj sin je živ, ali te odbacio! To je bio sadržaj poruke. Nož u leda. Bi li manje boljelo da je Filomen mrtav ili odbacivanje boli jače od smrti? Smrt pripada nepovratnosti, odbacivanje trajanju. Smrt je konačnost, odbacivanje je nada. Što je bilo, prošlo je. Ako je olako opraštao sebi, zašto mu onda i drugi ne bi? Bi li manje peklo da se prije bijega Filomen s ocem sukobio? Da mu je strusio u lice - Odričem te se! Medutim, sin ga je lišio i toga. Sad napokon znaš! Nije li se seoska luda poslužila tim riječima? Sada znaš da te sin odbacio. Za Filomena više ne postojiš!" "'Mi smo dresirani psi.' - rekao je jednom Filko." - nastavila sam prevrtati po istrgnutim listovima uspomena. 'Psi s načuljenim ušima i uzbibanim jastučičima na nogama što unaprijed registriraju podrhtavanje tla i spremaju se za potres. Tog dana tutnjava se oglasila na dnu stepenica. Štenge pucketaju, uvijaju se i škripe. Jerihonski zvukovi lome moje tijelo i razbijaju moje misli. Skočila sam iz sjedečeg položaja i pohr-lila majci. 'Majčice moja, pošalji me nekud van. Bilo kuda, samo van!' Uto sam ugledala praznu košaru za drva i brzo je zgrabila. (Sjedenje, osim za knjigom, bilo je besposleno dangubljenje ravno prijestupu.) Natalka je cuclala dva prsta, Čvorak se zaletio ocu čim su se vrata treskom otvorila. 'Ljubim ruke, tatice.' 'Lj..b..m ruke.' - promrmljala sam i ja i vrebala trenutak da izadem. 'Kamo?!?' - presrela me zublja iz usta i pogledom raskolila na dvoje. 'Idem van, po drva.' - izmucala sam. 'Kamo, van?!? Zašto van?! Što još čekaš?! Marš! I, zar več nisi natrag?!' - izrešetala me paljba po ledima. U kuhinji postavljen stol. Dvaput podgrijavan ručak. U prvoj pauzi otac grabi majku za ramena, unosi joj se u lice i drma svojim velikim rukama. Majka nemočno klimata u klinču. 'Ti si znala da če Filomen pobječi!' - odjekuje dernjava. Neka Kutelo proždere guba! Otac hropče. Stisak oko majčinih ramena labavi. 'Zašto?!' - odgurnuo ju je. 'Zašto?! Pa bar je tebe volio.' Kratko primirje. U tišini nijemo cvokotanje. Sjedimo za stolom. Pauza druga. Lumir ne jede. Zuri u prazno, ali ne u Lunka. Zuri u istančano izdjeljanu predodžbu što ga izaziva. Zuri u Filomena. Ne u usta, iskrivljena podrugljivom grimasom, nego u ledeno lice. Ali tu je još nešto, bitno, što podržava nje-govu moč i samopouzdanje. Šaka se obrušuje o stol. Tanjuri, čaše i pribor za jelo zveče zajedno s urlikom. 'Ovdje sam ja gospodar!' Ledeno lice pokrenulo se prijezirom. Prikaza ne poriče. Dapače. Kao da odgovara Zar ti tvoje gospodstvo netko osporava? Budi i ostani gospodar dovijeka. Lumir opetovanim udarcem o stol šakom razbija izdajničku utvaru -Ovde sam ja gospodar! Iskorijenjeno lice ne haje. Zatim se beskučnik po vlastitu izboru Tri točkice 233 raspršuje. Ne odbacuje samo oca nego i svetinju. Svetinja je rodni dom. Svetinja je zemlja koja podupire Lumira. Pauza treca. Lumir je sve redom očešao pogledom i zaustavio se na meni. Premda se nada mnom vec iskalio, bila sam spremna na sve, osim da ce me uloviti u provjere-nu i isprobanu zamku. Maločas goropadna spodoba preobrazila se u usrdno bice što me gledalo molecivim očima. Zatim je mučitelj progovorio. 'Kad umrem' - zaustio je patetičnim glasom - 'nadam se da ceš mi na grob donijeti kiticu cvijeca.' Suze su mi bri-znule na oči. Nisam ni znala da u meni postoji takvo preobilje makar iznudene ljubavi. 'Djeca nemaju apetit.' - obratio se zatim majci, kružeci pogledom po tanjurima s ostacima hrane. 'Treba im skuhati čaj od kičice.'" "Igrokaz završen." - stavio je Al točkicu na i. "Naslov Ručak, a pauze - scene." 99 Alarik je čekao izvješce kako sam provela vikend kod Marante, kad se nadu tri sestre na okupu. Namjeravala sam priču maksimalno skratiti, ali sam prema njegovim povijenim ušima shvatila da to nece proci. Al, naime, upija obiteljske tračeve polako i s guštom. "Dakle, nakon vožnje (mimo Kutela) zakoračila sam u Marantin blistavi stan, naj-novije ureden prema feng shuiju. Gdje god da kreneš, podupire te pet elemenata, u suglasju sa četiri strane svijeta. Ugodaju sklada neba i zemlje pridonose zvončici što rastjeruju negativne energije, kad jedan od elemenata iskoči iz kolotečine, a to se znalo dogadati jutrom, kad je kucni ljubimac nervozno cupkao pred izlaznim vratima. 'Požuri, jer ce se Biba popišati u hodniku.' - ciknula je Maranta na Mašu što se šminkala u kupaonici. 'Pa zar se za šumu treba larfati?!' - pritegnula sam za Marantom, a Maša mi je koljenom pred nosom zalupila vratima. Zatim je, nakon zalijevanja cvijeca po balkonima, na hodnik ponovno prispjela Maranta, odmjerila me od pete do glave i kazala: 'Našminkaj se i ti, ukoliko na fotkama ne želiš ispasti strašilo.' (Ako vani sije sunce Maranta ne krece u šetnju bez foto-aparata i potom strašcu paparazza ganja prizore iz prirode.) 'Čemu da svojom pojavom kvarim tvoje pejzaže?' - usprotivila sam se. 'Našminkala se ili ne, na kraju uvijek ispada da su osim kujice Bibe najfotoge-ničniji gušteri i mravi što se veru po maslačcima. Idemo vec jednom!' - zaškrgutala sam kvakom kupaonice. Maša je nanosila novu šminku što je bolje pristajala njezinoj puti i upitala: 'Koju kremu ti upotrebljavaš?' 'Kaloderm.' - spustila sam preko zubiju. 'Mmmm,' - pohvalno se izjasnila i dometnula - 'a znaš li što kaloderm znači?' 'Pa, derma je koža.' - dosjetila sam se. 'A kalo? - presjekla me Maša. Istina, u kremu se nisam baš zadubljivala, na što ce Maša: 'Pojma nemaš! Zar ti ništa ne govori kaligrafija, na Tri točkice 234 primjer? Dakle, kalos na grčkom predstavlja ljepotu.' - podučila me. 'Idemo, idemo!' -požurivala sam je jer je Bibin struk zbog prenapunjenog mjehura sve više gubio na kalo obliku. Konačno! Maša je spremna. Još samo biciklistička šilt-kapica. 'Povuci mi rep kroz rupu na kapici!' - okrenula mi je leda. 'Jesi? Nisi? Ne tako!' Skinuta kapica, ponovno namještena kapica. 'Zar ne vidiš ovaj čuperak koji si ostavila?' 'Eh!' - uzdahnula sam jer je Sunce dobrano odskočilo, a namjeravale smo poči u berbu gljiva ranom zorom. 'Eh!' I da se odužim zbog svoje neukosti, iz mene je provalilo: 'Carpe diem.' Carpe diem? - svisoka je ponovila Maša. 'Znaš li ti' - glagoljala je dok ju je Maranta gurala kroz vrata - 'što to uopče znači? Carpe diem! Carpe diem. Lako je blebetati bez veze! Nije carpere samo 'zgrabiti' nego priča proistječe iz carpex, a to ti je 'zapešče'. Treba znati etimon!' Sad je uzdahnula Maranta i zabrzala prema šumi. Berba gljiva nije mnogo obečavala. Gljivari su ranoranioci što su nam ostavili pro-češljane terene. Tu i tamo golubica, poneka lisičica i pokoje Judino uho. Kujica Biba, što prolazi mimo mačaka kao da su nižerazredni soj, odjurila je za mirisom srna, a nas tri sestre raštrkale smo se po šumi. Maranta je nosila košaru i prije razlaza me upozorila da ne lunjam po šumi s uperenim nožem jer če mi se u protivnom gljive posakrivati. Proči ču mimo vrganja što če se pokriti otpalim listom, i eto ti - fige! I tako sam i bez noža i zbog dalekovidnosti brala samo fige, kad je lelujajuči kroz drveče do nas dopro Mašin uzvik oduševljenja. Maranta i ja pohitale smo na poprište ushita. Maša je prstom upirala pod grm ispod kojeg je čučala vrganjeva obitelj. Tata s naherenim i raspucanim klobukom, nešto dalje mlada, debeljuškasta mama, okružena pubertetskim naraštajem i, tu i tamo, pokojom tetkom. Prizor za bogove. Marnata škljoca foto-aparatom i u pri-rodnom staništu ovjekovječuje vrganje. Zatim s njima u košaru, pazeči na podrezivanje. Maša se nadimala od ponosa i povela gljivarsku raspravu s Marantom, a ispao je monolog. Amanite jestive, amanite otrovne, pa boletusi svih vrsta, pa falusoidni hrčci - proljetni i jesenski, sipala je latinskim imenima da je pod njezinim nogama šuštala mahovina kao da se tlo upravo premrežilo micelijem izgovorenih gljiva. 'Dozvolit češ' - isprsila se pred Marantom - 'da o gljivama znam malo više od tebe. Čemu bi mi inače lani, nakon predavanja na izložbi gljiva, ponudili mjesto tržišnog inspektora?' Maranta i ja smo zinule, ali se Maranta brže snašla i odgovorila protupitanjem: 'A zašto onda to mjesto nisi prihvatila?' Odgovora nije bilo. Nakon gozbe s gljivama, ja perem sude, Maša briše sude, a Maranta priprema ručak Bibi. Kad se sve blista sjedam uz stelažu gdje Maranta odlaže dnevne novine, po-neku reklamu i revije. Čeprka i Maša i baca mi pod nos neriješenu križaljku. 'Evo ti! Pa da vidimo kako barataš znanjem! Nema te križaljke koju ja ne mogu riješiti dok trepneš okom.' 'Vjerujem ti.' - pokorno kimam, a ona prasnula u smijeh. 'Upravo sam se sjetila' Tri točkice 235 - hihoče Maša - 'kako se Galja razgnjevila kad sam joj u križaljci ispravila Kanta. Nije E nego I-iii-mmanuel Kant. Vrlo važno jeli I ili E!- grunula je Galja kao iz topa. Pronadi si radije posao i tamo se dokaži, pa cu ti priznati Immanuela. - ispucala se u jednom dahu.' Potom se Maša manirom supervizora nadvila nad jednu od riješenih križaljki. Od slova do slova, vodoravno i okomito provjerava gdje je Maranti zapelo i gdje je pogriješila. Provjerava ispravke i usput me rešeta pitanjima iz svih područja. Ako mi se omakne točan odgovor ispruži ruku i usklikne bingo pa se rukujemo. Odguravam neriješenu križaljku što mi ju ponovno tura pod nos i primam u ruke školske novine Glazbene škole u kojoj je Maranta ravnateljica. Časopis ilustriran muzičkim instrumentima, didaktičke priče i osvrti o radu škole te na kraju za svaki znak ljubavni horoskop po notnom crtovlju. Negdje na sredini prilozi učenika na temu Moja učiteljica. 'Pa to si ti!' - poskočila sam i zagrlila Marantu. Zagonetno se smijuljila i nastavila reckati mrkvicu, pripremajuči Bibin objed. 'Dakle, slušaj!' - okrenula sam se Maši i počela naglas čitati. 'Moja učiteljica violine je gospoda Maranta. Ona je starija gospoda koja uvijek nosi odi-jela s hlačama. Možeš ju prepoznati po dugoj, svijetloj kosi, sapetoj u pundu. Uz to nosi zlatni lančic sa zelenim kamenom. Uvijek je nasmijana i prijazna. Često mi se obraca umiljato-šalji-vim imenom, a meni se od toga smije. Kad moja violina cvili i škripi strpljivo me sluša i uvijek me potiče da iz nje izvučem ljepše tonove. Prije sviranja uvijek mi protumači skladbice. Gotovo uvijek me prati na klaviru ili mi se pridruži svojom violinom. Prilikom nastupa ili vježbi gu-dačkog orkestra nagradi nas, sve redom, bombonima. Često se šali, pa sat violine leti i još brže skonča. Učenica ta i ta. Ožujak, 2002. Maša je zapela za riječ uvijek. U tom dječjem spisu provlači se kao konstanta riječ uvijek. Da. Iza uvijek postoji trud i upornost, vrlina jakih ljudi. S tim (uvijek) neprekid-nim ulaganjem Maranta urasta u djecu i djeca u nju. Što god uradila i kakva god bila, Maranta je uvijek na strani djece. Ona je braniteljica sve djece svijeta. To je poseban rod za koji je spremna izgorjeti. Maši se cakle oči od zadržanih suza. U grlu su, pa ih guta dugim zalogajima, a zatim joj pogled zastaje na grani imele što ju je Maranta ubrala na povratku iz šume. Bijele bobice koje imaju moč iscjeljenja i Maša stavlja jednu u usta. 'Pa, što radiš?' - lupila ju je Maranta po ruci. 'Zar bobe nisu otrovne?' Maša ni da trepne. Nije ona samo enigmatski sveznadar, gljivarski ekspert nego i fito-znalac. U prirodi za svaku bolest postoji lijek, za svaku bol protuotrov. Eto, boba več djeluje i Maša briše suze. Kad se javi, makar telefonom, njezina kčer Nike zacijelit če njezinu samoču. Biba traži muving. Nema tu sjedenja kod kuče. Popodne u kafiču Biba liže sladoled s Marantina dlana, a Maša i ja sladimo se duplim porcijama. Uvečer seansa na balkonu. Tri točkice 236 Ispred nas trepere breze, šumovite brežuljke u pozadini polako briše tama. S pojavom zvijezda oživljavaju na balkonu ogromni rebrasti kaktusi što cvatu samo jednu noč, a su-tradan umiru. Sazrjeli pupovi, danju napuhani kao da zadržavaju dah, noču se rastvaraju u mirišljave cvjetove. Egzotični miris odašilje opojnu vrtoglavicu, misaono teturanje po vremenu i prostoru, i krči put sječanjima. Maranta blijeska i škljoca po mini saguarima premda ih je več bezbroj puta snimila iz svih rakursa, nikad sita njihove ljepote. I Maša je omamljena. Miris kaktusa odveo ju je do cvijeta njezine mladosti. 'Znaš li' - obrača mi se poluodsutno - 'gdje sam ja otpjevala Himenejevu pjesmu?' 'Misliš reči, gdje si izgubila jumfer?' - pitam. 'Ne veli se jumfer' - ispravlja me - 'nego jungfer!' 'Pardon!' Maranti je zastao fotič u zraku, a zatim je stišanim glasom prosiktala: 'Smatram da priče tko, i kada, i gdje je izgubio jungfer nisu za balkon! Ljeti balkoni imaju uši!' Napokon odlazak na počinak. Maranta u svoju, a nas dvije u susjednu sobu. Biba se prešetavala od kreveta do kreveta, da bi se najprije skrasila do Marantinih nogu. Ali, tu su i gošče. Da se ne bi osječale prikračenima njezine pozornosti, napustila je Marantino ležište i skočila na Mašin krevet. Ubrzo sam utonula u plitki san, kad me nešto prikliještilo, poprijeko, iznad gležnjeva kao neka meka ali teška kopča. Ritnula sam se da se oslobodim pritiska, ali Biba se samo promeškoljila i još me čvršče, svom težinom, pričepila. 'Makni se, Biba. Bibica!' - moljakala sam, a Maša se smijala. 'I bez tvog grijanja' - ritala sam se - 'udara mi klimakterijska vručina u glavu.' Ni makac. Galama je izvukla Marantu iz njezine sobe. Prikazala se kao neka vremešna vila ras-puštene kose što se straga prosipala po dugoj, čipkastoj spavačici. 'Ako se Bibe želiš riješiti' - prozborila je vila - 'onda pusti vjetar, što ti nakon one porcije gljiva neče biti teško. Biba če se duboko uvrijediti i trenutno napustiti tvoj ležaj.' Uto se oglasila Maša što boluje od jezičnih finesa. 'Nazovimo puštanje vjetra pravim imenom.' - zahihotala je, kad je mene spopalo nadahnuče pa sam iz sveg grla zapjevala: 'Barabančik krjepka spal, gromka pjordnul i skazal.' Maša me popratila pljeskom, zatim ispričala tri vje-trovita vica, okrunivši prdac pravim imenom. Vicevi su se lelujali po sobi zajedno sa smijehom, sve dok ih vjetar, zvani propuh, nije izvjetrio kroz prozor. Ali tu još nije bio kraj. Maši se pričalo, meni se spavalo. Upravo kad sam zapadala u san prodrmalo me pitanje: 'Znaš li što je to oksimoron?' 'Pojma nemam.' - promrmljala sam. 'Mogao bi biti mirišljavi prdac što ti je pobjegao.' 'Jesi li ga ulovila?' 'Nisam.' 'Onda je i tebi pobje-gao.' (Vele da je Kain ubio Abela zato jer je pričao stare viceve.)" Al je frkao nosom. Očekivao je da če priča završiti himenejskom pjesmom, a dobio je prdež. Da ga utješim, glavnu novost sačuvala sam za kraj. "S prvim rujna" - značajno sam objavila - "Maša počinje raditi." "Ma, daaaa?" - zinuo je Al. Tri točkice 237 "Dobila je posao nočnog čuvara u domu za problematičnu djecu. Razgovor s upraviteljicom tekao je otprilike ovako: 'Djecu mogu animirati na bezbroj načina.' -započela je Maša. 'Prema njihovim dometima i sklonostima, smislit ču razne natjecateljske igrice u znanju. Nešto slično kvizu. Ili im čitati putopise da učvrste geografske pojmove. Ili ih voditi u prirodu i podučavati ih o ljekovitom bilju. Uz to mogu im davati satove iz engleskog i francuskog. Ukratko, učenje kroz igru i bez prisile.' 'Vrlo zanimljivo.' - kimala je upraviteljica. 'No, bojim se da za to nečete imati prilike jer ste primljeni na mjesto nočne čuvarice. Naime, u deset navečer gase se svjetla i djeca moraju biti u krevetu." 100 Alarik je plesnim korakom ušetao u stan, zastao u hodniku pred ogledalom i obli-znuo usne, pograbljao kosu unazad (iako mu je straga stegnuta gumicom), stao ispred mene, naklonio se i počeo pjevati: Srce mi pati, jer dugo ne svrati, Srce me boli, po ljutoj rani soli! Aj, jaj, jaj, jaj! Ne mogu reči da sam ostala paf jer se ovakvi ispadi dogadaju bar jednom mjesečno i nisu vrijedni spomena. Pogledala sam kalendar. O, pa da! Dan punog Mjeseca. Dan Alove žute minute. "Što čemo!" - slegnula sam ramenima jer sam se prisjetila da zaraza pjevanja ljubav-nih pjesama nije zaobišla ni nas. "Na Kutelu smo pjevušili starinske pjesme pa šlagere što smo ih skidali s radija i drečali novokomponirane popijevke. Čim bih započela s jednom arijom Čvorak se odmah poveo za mnom. Smjesta sam prekinula i započela novu pje-smu, a Čvorak za mnom. Započela sam treču melodiju, a Čvorak za mnom. 'Zar ti nemaš neku svoju pjesmu?' - graknula sam. 'Zar me moraš uvijek oponašati, majmune jedan?!' - klopila sam Marantu po tintari. To više nije bio Čvorak nego ris koji mi je s leda skočio za vrat i oborio me na zemlju, gutio me i mlatio, a meni je od smijeha iscurila sva snaga. 'U redu, predajem se!' - raširila sam ruke. I kazala: 'Odsad češ biti moj sluga posilni.' Čvorak se ponovno osipao srditim pjegama i maznuo me šakom pod rebra. 'U redu!' - kazala sam. 'Od sada češ biti moja stalna pratilja i moja povjerenica. Tvoje zaduženje se sastoji u tome da češ pomno pratiti i promatrati tko za mnom fučka i dobacuje, dok ja prolazim uzdignute glave, ne zirkajuči ni lijevo ni desno. Pa neču valjda reagiranjem na prostakluke krnjiti svoje dostojanstvo!' Sklopljen dogovor. I koliko god se u kratkim hlačicama stisnutih tankim strukom i uskih četrnaesto-godišnjih bokova kao u dječaka šepurila po dvorištu, miješajuči pritom nožnim listo- Tri točkice 238 vima i gležnjevima - ništa! Što če mi sva nevještom rukom naškrabana pisamca, upu-cavanja i dobacivanja kad me onaj za kim mi je srce žudjelo nije udostojio ni pogleda, a kamoli uzdahnuo - Vidi lijepih nogica. I tko potom ne bi pjevušio: Srce me boli, aj, jaj, jaj, jaj, Po ljutoj rani soli! Eh, kad bi tip uzdahnuo: Vidi lijepih nogica raspuknula bih se od smijeha i okrstila ga budalom. Kad bi uzdahnuo smjesta bih se odljubila, ali tip je bio mudar. Mrgudno je šutio i pekao moju ljubav kao cvrčavu palačinku na laganoj vatrici. Samo nemoj ništa zucnuti! - zaklinjala sam ga u krošnji kestena. Samo nemoj ništa izlanuti da te mogu dalje ljubiti! Samo šuti da za tobom mogu dovijeka venuti. Ako ti se pak, drzniče, -narogušila sam se - omakne neka opaska, za tebe imam spreman odgovor: Mooolim?! Kako se usudujete? Zar Vam dajem bilo kakvog povoda? Kako se od svega ništa nije dogodilo preostalo mi je da ponovno zapjevam: Srce mi pati jer ni pogledom ne svrati! A kakva bi to ljubav bila da se nije nadala? Čvorak je prema sporazumu motrio mog odabranika i saopčio mi da bar nakratko zuri za mnom kad iza ugla zaokrenem ka zdencu. Srce mi je poskočilo i došlo mi je da se sjurim niz brijeg, ali dostojanstvo je suspregnulo moj korak, tim više što se iza mene začulo fičukanje. Milozvučno kao da se spuštalo s nebesa, kljuckalo me u potiljak i zazivalo: Okreni se, okreni se. Umjesto toga, podigla sam nos i sitnim koracima drobila prema zdencu gdje se Čvorak previjao od smijeha. 'Što se kesiš, blesonjo? Što je tako smiješno?' - prosiktala sam. Maranti su pak od smijeha suze navrle na oči. Kažiprstom mi je pokazivala nekamo preko mojih leda, u visinu. Okrenula sam se u smjeru njezina prsta, kad se sa krošnje oraha ponovno zviždukanjem oglasio crni ptič žuta kljuna i milozvučnim cvrkutom pozivao: Pogledaj me. Slušaj me. 'Pa šta!?' - otresla sam se. 'Snubio me barem kos.' Nisam samo ja bila zaljubljena. I klinci pod mojom komandom blejali su u Mjesec zamagljenim očima, pa kad su Lumir i Beti bili u kinu ugrabili bismo tri sata raspojasa-ne slobode i tulili ljubavne pjesme da su se orile sve do Ljeskindola, gdje su pred otvo-renim prozorima stajale djeve i mladiči čekajuči da im moč mjesečine tužaljku presloži u serenadu. Ljubav je bol, ljubav je bol, ljubav je najslada bol! I bol je trajala dok se moj odabranik jednog lijepog dana nije pojavio na dvorištu s rukom prebačenom preko ramena mlade žene. Nevjerojatno! - zinula sam. 'Zamisli ti po-kvarenjaka!' - šapnula sam Maranti. 'Tip je oženjen a da mi to uopče nije priznao!' Unatoč svemu, mladi je muž ispunio sva moja očekivanja. Kao prvo, bio je neznanac, zaposlen u upravi zadruge. Čovjek iz daleka o kojem (bar u našoj kuči) nitko nije ništa znao. Nepoznanica za odgonetanje. Kao drugo, bio je više nego naočit, a kao treče, uopče me nije zarezivao. Tri točkice 239 Najzad se moja tuga olakšala na papiru. Temperama sam počela crtati strip u sedam sličica. Sa četrnaest godina bila sam još uvijek opsjednuta netjelesnim rukama ko-jima ču grliti i koje če bez dodira grliti mene. Ruke, ruke. I napokon mi je sinulo kako pomoču nezemaljskih ruku na papiru izraziti zemaljski fijasko. Dakle, prva sličica: dlan s raširena prva tri prsta izmedu kojih zvjeraju mačje oči. Prstenjak i mali prst podvijeni. (Ako zagusti, rep medu noge.) Na drugoj sličici: dugi prsti streme pod nebo i negdje ispod zvijezda probijaju okvir papira. Otamo se ručica u obliku pauka na trečoj risariji spušta u razapetu mrežu. U četvrtom crtežu dva lelujava dlana - plavi i ružičasti - napokon se sjedinjuju jagodicama prstiju. U petoj slikariji ružičasta ruka se zajapurila i nabrekla žilama, posegnuvši za plavom. U šestoj, plava ruka se prstima izvija i bijegom oslobada, a u sedmoj, crvenoj, pokazuje - figu! Kad sam svoj uradak izložila roditeljima Beti je prasnula u smijeh, a Lumir se tako oduševio da je uskliknuo: 'Ovo treba uokviriti!' Pa je premetao i miješao po sličicama i zadivljeno se zaustavio na figi. Očima je gutao palac što je iz stisnute šake virio izmedu kažiprsta i srednjaka kao isplaženi jezik. Zatim je zbrda-zdola skupio sličice i na prvo mjesto stavio šipak. 'Cekaj malo!' - uzjogunila sam se. 'Ako ih misliš dati uokviriti onda ču ti ih označiti brojevima. Figa dolazi na kraju.'" 101 "Prošle su tri godine otkako se Filomenu zameo trag. Lumir je čekao pismonošu na istom mjestu gdje je nekoč čekao Stinu. Sada uz puteljak nije ostavljao ružu nego nadu. Cim bi se na dnu brežuljka pojavila uniforma s velikom torbom mirno bi odše-tao u kuču. Ide. Prve godine nudio je poštara sortnim vinom u kuhinji, druge bučkuri-šem u podrumu, a treče jabukovačom na dvorištu. Ako je bio dobre volje. 'Sutra je novi dan' - govorio je iz dana u dan dok napokon nije pobjesnio. 'Ova pijandura od poštara sasvim sigurno je pismo izgubila! A tu su i udbaši! Ako nije poštar, pisma predusreču udbaši!' Njihova moč premašuje njegovu, ali - sutra je novi dan. Uostalom, zašto se baš sutra ne bi dogodilo čudo? Kad če pismonoša uz svečanu gestu, praveči se da pretražuje medu brdom papirudije, izvaditi omotnicu i uzviknuti: 'Tu je!' Tu je pismo što se pitaj Boga zašto, i pitaj Boga na kojoj granici, i pitaj Boga u kojem pretincu zametnulo ili na svom dugom putovanju zaglavilo! Pismo dugo tri godine! Umjesto Filomenova pisma stiglo je Galjino u kojem najavljuje posjet Kutelu za vikend. Beti je odmah skinula stari stolnjak i stol za ručavanje prekrila novim. Jest da nije bilo dovoljno materijala za stolnjak u jednom komadu, ali je zato po sredini bio spojen čipkom iz dva restla bijela damasta. K tomu, ispod čipke nije se primječivalo zakitano i prebajcano napuknuče, jer je Beti uz savjet stolara postala sama svoj majstor. Otkako Tri točkice 240 je Lumir prestao nabijati po stolu Ovdje sam ja gospodar uhvatila se posla i vratila stol u prvobitno stanje. I isplatilo se jer je stol bio od dobre grade. Izdržao je Lumirovo lupanje i od udaraca nije se čak ni uleknuo. Da nije bilo ladice ne bi se ni oglasio. Zato je pak ladica ispunjena priborom za jelo i ostalim drangulijama pod batom šake svaki put ječala. S vremenom se od treskanja po sredini stola pojavila pukotina i širila se kao otvorena žila što ju je Beti stručnjački zatvorila i bajcom zakamuflirala. Stol razdora postao je stol primirja i Beti ga je voljela, ne samo zbog fino izrezbarenih nogu nego i zato što je njegova velika ploha bila najpogodnija za razvlačenje tijesta za štrudlu. Lumir je podigao trogodišnju unuku, bacio je triput u zrak i potom joj zatrubio u vrat brrrr sve dok se nije raspuknula od smijeha. 'Ovaj žabac' - obratio se Galji - 'tek je godinu dana mladi od Natalke. Teta i nečakinja kao dvije sestre.' Zatim je Galju uhvatio pod ruku i odveo je na stranu, pa joj se zagledao u oči. I bez da spomenu ime, izmedu njih je stajao Filomen. Kad bih bar mogla slagati, komešala je Galja mislima, ali je znala da če otac tražiti dokaz. Pismo ili bar razglednicu u rukama. Galjine jantarske oči su potamnjele, a Lumirove sive su se suzile u prorez, tanku pukotinu kroz koju je prštalo iščekivanje. Spustila je pogled da preduhitri pitanje i kazala: 'Ne. Ni meni se nije javio.' Poslije svečanog ručka Lumir i Zefko na šahiranje, klinci na vrt, a Galja u ophodnju stana. Po sobama je zvjerala ima li negdje štogod novoga, a zatim je počela prevrtati po krevetima kao da je listala knjigu. Najprije je odgrnula prostirku, pa prvu deku, pa drugu deku, sve dok nije stigla do plahti. 'Eh,' - uzdahnula je - 'bijeda je grozna stvar! Znaš na što sam potrošila svoju prvu plaču?' - obratila se majci i smjesta odgovorila: 'Na dvanaest metara najfinijeg damasta! Od toga sam dala izraditi posteljinu s izvezenim monogra-mom. Jastučnice su pak s umetcima ručno izradenih čipki. Ono što sam mužu obečala, to sam i ostvarila. Moj muž spava u čipkama!' 'Neobično mi je drago.' - promrmljala je Beti i obrnutim redom prekrila krevet. 'Jest da šav na sredini plahte žulja,' - dometnula je - 'ali su zato plahte nepoderane i čiste.' 'Vječito krpanje!' - otpuhnula je Galja. 'Na prvi pogled - hajde, de, ali kad se bolje zagledaš - sve sama sirotinja!' 'Uzmi pladanj s kolači-ma,' - odgovorila je Beti - 'pa podimo na vrt. Usred cviječa bijeda se ne zamječuje.' Nije Beti bila samo stolarski šegrt što je obnavljao, lijepio i farbao pokučstvo, nego sveopči restaurator. Čim su se plahte po sredini počele tanjiti pozvala je u kuču švelju da ih prepravi i kao polunove stavi u funkciju. Izlizani dijelovi na bokove, a neizlizani, bočni, na sredinu, spojeni debelim šavom." Al je počeo zijevati. "Ako me pamčenje ne vara, skrpane plahte smo več apsolvi- rali." Premda mu plahte nisu razbuktale maštu, odlučila sam nastaviti s plahtarskom te-mom, pa taman zahrkao u stolcu. Tri točkice 241 "Hej!" - munula sam ga pod rebra. "Plahte! Evo što sam doznala prilikom nedavnog posjeta kod Marante. Kad je na svom balkonu na plahtama pričvrstila posljednju kvačicu okrenula se i kazala: 'Nisam ni ja bila andelčic kao što ti misliš. Uostalom, ti si bila majčin andelčic.' 'Osim kad sam bila vrag!' - dometnula sam u svoju obranu. Sjetila sam se kako je Beti na mom čelu tražila rogove kad bih napravila neku psinu. Pritom je nabacila za-brinuto lice ispod kojeg je titrao smiješak. 'Ne znam, ne znam...' - odmahivala bi glavom i klizila svojim mekim jagodicama po mom čelu i napokon zastala lijevo i desno, uz rub vlasišta. 'Ovdje je vec jako tvrdo.' - ustanovila bi ozbiljnim glasom. 'Čak izbočeno! Ako se brzo ne popraviš' - zaprijetila je potisnutim smijuljenjem - 'mogli bi ti narasti roščici.' Od straha su mi se odsjekle noge. Pala sam na koljena i zavapila: 'Oprosti, majčice, oprosti! Nikad više! Nikad više!' Ova odgojna mjera palila je negdje do sedme godine. 'Meni pak Beti nije tražila rogove' - razvezla je Maranta - 'ne zato što sam na-vršila sedam godina nego zato što za svinjariju uopce nije znala. Kad si ti krenula u gimnaziju došao je red na mene da pasem krave. S tankom šibom u ruci jurcala sam za telicima i skakutala za vjevericama što su šmugnule navrh oraha i otamo mi mahale crvenim repovima. Uto se kod zdenca pojavila sluškinja i počela na štrik vješati svoje oprane plahte. Da nisu bile nove i bijele poput prvog snijega vjerojatno bih zaboravila na tvrdi šav na našim plahtama. Umjesto toga, opčinila me njihova bjelina, tim više što su lelujale na vjetru kao neke bahate zastave. Tek što je sluškinja zamaknula petama namočila sam pastirsku šibu u svježu kravlju balegu i njome počela klofati po opranim plahtama. Sluškinja se vratila, skinula balegom isprugane plahte, namočila ih u čabar, oprala i objesila na prijašnje mjesto. Danima sam čekala da me otac ili majka pozovu na odgovornost. Buduci da nikad nisu doznali, poziv je izostao, ali je zato ostao dugi pogled sluškinje. Oplazio me kao šiba kojom sam uprljala njezine plahte.'" "O.K." - razbudio se Al. "Ovo s kravljim drekom ti prolazi, ali vratimo se mi na Kutelo. Na odlasku Zefko je skinuo foto-aparat što mu se klatario oko vrata (u ono doba, bogatstvo ravno današnjem autu) i postrojio obitelj u dva reda. Beti je birala mjesta kod jorgovana, ulaza u sjenicu, pa kod božura, a Lumir ju je navlačio ispred ruže-penjačice na pročelju Kutela. Teta i necakinja, Natalka i Helena, svo vrijeme su se štipale, durile i hehetale, časkom mirno stajale pa optrčavale skup, pa ponovno čučnu-le, da se slika iz časa u čas mijenjala, raspadala i sastavljala u nove oblike, sve dok Zefko nije izgubio živce i graknuo: 'Pa dajte se vec jednom umirite! Ku-ku, ptičica!' U prvom redu Galjina kcer Helena, Maranta i Natalka, a iza Galja, do Lumira, Beti i ti. Lumir u poluprofilu gleda u Betino lice, a ruka kojom ju je čas obgrljivao, čas hvatao njezine ruke, pomaknuta je. U Betinim očima odslikalo se cvijece sa kamenjara, Galja se kao uvijek smijala divnim, bijelim zubima, a Čvorak što se ledima zalijepio Tri točkice 242 za oca, napucio je usta u kljun. Mlječnozube rodakinje kojima je Zefkovo dodijavanje dozlogrdilo ispale su namrgodene, a tvoju izvještačenu facu" - namignuo mi je Al -"necu ni komentirati." "'Dodite nam opet!' - grlio je na rastanku sve redom Lumir i zatim, kao pri do-lasku, povukao Galju u stranu. 'Ako se javi tebi' - kazao je ispod glasa - 'nemoj me ostaviti da predugo čekam.' 'Obecajem!' - zagrlila ga je Galja." 102 Razmišljala sam jesam li u životu uopce učinila neko dobro djelo ili je sve ostalo na sramu i kajanju. Sram je žalac savjesti, a kajanje je molba unatrag bez mogucnosti ispravljanja. Oprost ne briše djelo jer se za to brine pamcenje. Uzalud posipanje pepelom ako se iz afektivnog pamcenja ne izvuku spoznaje i preslože se u prihvacanje. Tek uspostavljena ravnoteža poništava samopredbacivanje. Ne, ne pamtim nijedno dobro djelo, ali znam da je dobro djelo nagnuce, poriv iz samilosti, bez kalkulantskog očekiva-nja nagrade. Dobro djelo isti se čas zaboravlja. Valjda se zato ne mogu sjetiti nijednoga. Al je vrtio glavom i kazao: "Življenje unatrag ima jednu veliku prednost, a to je da ti pamcenje radi u oba smjera. To ti poručuje Bijela kraljica iz Alice. Tako i grijesi u oba smjera imaju svoju svrhu. Od čega bi inače čovjek prao ruke? Osim svetačkih, ljudske ruke su prljave. Zato je majčin andelčic" - uštinuo me bezobraznik za smežurano lice - "htio majku razveseliti nečim nerukotvorenim, a to je bio - gle čuda - čičak!" "E,da! Radilo se o jednom natprirodno lijepom čičku za kojeg sam bila uvjerena da ne potječe sa ovoga svijeta vec da mu je sjeme, velikodušnošcu Stvoritelja, doplutalo iz raja. Rajski čičak za rajsku Beti. Nikad uručen, gotovo me ubio. U želji da tu nezemaljsku ljepotu donesem majci, čičak me posve opčinio i smutio. Raskošnim ljubičastim cvijetom pokazivao mi se sa svih strana, zibajuci se na povjetarcu. Ujedno me oštrim bodljama po lišcu i stabljici odvracao, kao da mi je poručivao: Ostavi me na miru! Začaranost je pak opomenu prevela u Uberi me! I tako sam prionula poslu. Ruku sam si omotala duplim listom velikog trpuca i uhvatila biljku nisko, malo iznad zemlje. Beti je voljela cvijece na dugim stapkama. Umjesto da se odlomi, čičak se presavio i pao na zemlju. Na tom dijelu bio je najdeblji i najtvrdokorniji. Vrtjela i zaokretala sam ga u prijelomu, pušuci od napora. Kako se odupirao počela sam ga navlačiti uz prijetnju: 'Otkinut cu te na mjestu gdje si vec nalomljen, pa makar me svu izgrebao!' Nastavila sam ga cimati u svim smjerovima, pa opet zaokretati u slomljenom zglobu, sve dok iz debla nisu iskočile drvenkaste vlati, žilave kao tetive što nisu nimalo popuštale, ali su me zato preko izmrvljena trputčeva lišca porezale Tri točkice 243 po dlanu. Zajapurena, otišla sam potražiti novi oblog za ruku. Zatim sam dograbila čičak nešto više, gdje mu je stabalce bilo tanje. 'Tu češ se valjda dati otkinuti!' - siktala sam bodljikavcu. Ali nakostriješeni ljepotan i na tom mjestu se jednako odupirao i po drugi put nalomio. I tako sam ga slamala sve dok nisam stigla do cvijeta. Premda mi je ruka krvarila, nisam osječala boli. Tek pilječi u ogrebotine, srdžba što je dotad u meni kipjela, naposljetku je planula. 'Prokleti cvijete,' - urliknula sam - 'iščupat ču te zajedno s korijenom!' Nogama sam se uprla o zemlju i golim rukama navalila iz sve snage potezati biljku. Pritom me čičak ubadao i grebao, ovijajuči mi se oko nogu i ruku. 'Ubit ču te u sjemenu!' - vrisnula sam. Uto je u stresanju polumrtvi čičak živnuo i oplazio me po licu. Suhe suze bijesa frcnule su mi na oči. Još jednom sam divljački povukla biljku, a korijenje se nije čak ni razlabavilo. Prije nego se nemočno složio, ponovno me ogrebao bočnim listom, kao da se time sa mnom oprostio. 'Zbogom!' -viknula sam i bosom petom skočila na cvijet u nakani da ga nepovratno satrem. Gazila sam po cvijetu sve dok se ljubičaste pahuljice nisu pomiješale sa zemljom. Iz zemlje si, u zemlju te vračam! Maločas očaravajuči cvijet, nalik procvaloj artičoki u smanjenom obliku, ležao je preda mnom. Sedam puta nalomljen u stabljiki, okljaštrena lišča i osakačen, s cvijetom zatučenim u prah. Izmrcvaren, na tlu je izdisao i preživljenim korijenjem optuživao. Gledajuči u svoje djelo počela sam plakati. Otišao je u nepovrat komadič neba koji sam htjela odnijeti majci. Iza dobrih namjera ostale su ruke uprljane poluubojstvom. Kori-jen čička masakr je preživio." Al je klimao glavom pa zaključio: "Kad se sjetim onog grma krumpira prilikom okopavanja i ovog čička dode mi da te preporučim nekoj eko-vrtlarici." 103 Bila su to vremena karijerista s velovima, pučka maskerata, vještičja noč obilježena kao socijalizam, doba sablasnih preobražaja, razodijevanja i preodijevanja. Sandor Marai Male vječnosti (kao osobne epohe) ljudske su vječnosti i imaju svoj rok trajanja. Mala vječnost, beskraj poduprt bespomočnošču kao uteg oko vrata, koji u trajanju savija i lomi kičmu, kad-tad se sažme u procjepu vremena i podijeli ga na prije i poslije. Staro brojanje se dokida, astmatično ozračje rješava promjena. Prekid sa starim, izlazak u Obečanu zemlju. Gdje je? - ispitivala se Beti. Tu je. - mislio je Lumir. Iako mu je bila obečana i obečanjem razvrgnuta, Kutelo je bilo obečana zemlja. Rodni dom iz kojeg je crpio snagu ustrajavanja da odolijeva pritiscima vlasti, uvijek novim direktivama za Tri točkice 244 posezanjem u njegov okrnjeni imutak, odgrizanjem zemlje malo tu, malo tamo, kako bi se zaokružio kompleks za vočne nasade. Arondacija. U meduvremenu farma sa stokom je propala, zadružne štale prenamijenjene su u skladišta za voče. Projektom upravlja poluprofesionalni stručnjak. Preko crte razgraničenja posred dvorišta pogledava preko što bi se još moglo oteti. Lumir krpa kraj s krajem, novi upravitelj zadruge zida sebi kuču. K tomu, Lumir tavori rogoborenje svoje brače da je izdao oca. Pa sada ima što je tražio. Komunistički odmetnik, slizan s vlastima, koji se nije usprotivio kad se prili-kom nacionalizacije višak zemlje dijelio bezemljašima. I neka se! - misli i dalje Lumir. Neka su bezemljaši dobili svoj dio kolača, pa makar za braču bio izrod obitelji koji se poslije rata oduševljavao pobjedom nad fašizmom, obnovom zemlje i time zarazio Ga-lju što se iz omladinskih brigada vratila s dvije udarničke značke (što joj nije pomoglo da dobije stipendiju za daljnje školovanje), oduševljavao prestankom ubijanja i klanja, neka se zasvagda zakopaju ratne sjekire, neka svi narodi žive u miru, neka živi bratstvo i jedinstvo. Neka i unatoč svemu, on još uvijek stoji na svojoj zemlji, svoj na svome. Još uvijek ima najljepšu stoku u selu, rodne njive, pašnjake, šume i vinograd, dovoljno da 0 nikom ne ovisi. I što je najvažnije, ima sina koji če se vratiti kad mu mladenačke bube izvjetre iz glave. Ima Filomena koji če ga naslijediti i postati gospodar Kutela. Beti je pak na Kutelo bila vezana sponama odricanja. Odrekla se svojih sanjarija da če nakon školovanja kod opatica i dalje živjeti u prijestolnici gdje je, tiskajuči se sa škol-skim kolegicama na galeriji, prvi put udahnula ozračje opere, ulazeči na pstima u posvečeni hram u kojem se iza zavjese krije ulaz u onostrano, odrekla se prve ljubavi, studenta s kojim se sastajala sitnim osmijehom i pogledima, stidljivim kao ona, koji če se jednom ohrabriti i zaprositi je da mu bude žena, gradanska žena s najviše dvoje djece, odrekla se potpetica i izloga, izlazaka na koncerte i posjeta galerijama, odrekla se popodnevnih ča-vrljanja uz čaj i kolačiče, učenja u debatama i razmjeni mišljenja i, na kraju, nije se odrekla ničega jer je s roditeljima pristala u zabačenom selu blizu Ljeskindola, gdje ju je pronašao 1 nikad se odrekao Lumir, u klopci bez mogučnosti, gdje joj je preostalo - na nagovor njezine majke - samo pristajanje. I najzad se pristankom na brak odrekla sebe. Ali sebe traži sebe. Iznenada izviruje i kad se prepozna časkom se zacijeli, u skladu s onim što jesi, a ne možeš biti, ili se zamuti u neskladu s onim što nisi, a moraš biti. Rastreseno sebe, lutajuči putnik što se zaglavi i rasprši, na javi traži u bespuču izlaz, bar kratki puteljak, sitnicu od života nakon iznurujučeg rada, pa makar to bio odlazak u kino dvaput tjedno. Toga se filmoljupka Beti nije odricala. Iza ruskih bajki, odmah nakon rata, repertoar se bogatio filmovima drugih žanrova, pa je Beti pronalazila dovoljno štofa za razmišljanje, pogotovo o likovima u kojima se prepoznavala kao sudionica usred drame i čekala kako če se čvor razmrsiti. Poslije Tri točkice 245 predstave imala je potrebu o filmu popričati, ali Lumir za to nije imao sluha. Ne samo da mu je bilo suvišno tratiti riječi, nego bi u kinu često zadrijemao, s rukom na Betinoj ruci što je u polusnu puzila i pristala na Betinom bedru. Trgnuo bi se na upaljeno svjetlo i potom stao Beti odvlačiti iz društva dviju vremešnih dama što su imale abonman do njih. Ako film damama nije bio po ukusu stale su raspravljati o predratnim filmovima, uzdisati za Gretom Garbo, fatalnom nad-ženom, božicom pred kojom su muškarci padali na koljena, a tu je znao načuliti uši i Lumir, prisječajuči se valjda lednog striptiza Mate Hari (onog vela što je klizio niz njezine gole plečke naniže i razotkrivao košča-tu strukturu tijela, obavijenog još jednim velom mliječne puti što je svakim djeličem izazivala privlačnošču odbijanja. Evo vam, podanici, poledine, - nijemo je zborio po-luprofil božanstvene beštije - nokat malog prsta, a što je sprijeda zadržat ču za sebe) i rasprava se ovaj put otegnula od Dame s kamelijama, Kraljice Kristine i naposljetku završila na Ani Karenjini. 'U ono doba' - dometnula je jedna od dama (što je ujedno bila profesorica kojoj je Lumir uputio ispričnicu o izostanku iz škole) - 'u ono doba' -zatresla je pročelavom glavom od čega joj se zanjihala biserna suza na naušnici - 'bila je vladavina muškaraca.' 'Da nije bilo despota' - nadovezala se njezina pratilja - 'ni Karenjina ne bi tako tragično skončala.' Lumir je počeo gubiti strpljenje. Stare frajle kojima muškarac nikad nije zagrijao bedra laprdaju o ljubavi! Uhvatio je Beti pod ruku. 'Ako je ova vlast učinila išta dobro' - zanjihala se ponovno naušnica - 'onda je to da je izjednačila muškarce sa ženama.' Lumir je nečujno zaškripao zubima, zavrtio se s Beti lijevo-krug i jednim krevelječim kistihandom oprostio se od dama. Hodajuči umjere-nim korakom ka kuči Lumir je zastao i obratio se Beti. 'Doma si uvijek rastresena i mučaljiva, a vani tako brbljiva da te jedva uspijevam izvuči iz društva.' Beti je pak još uvijek bila u raspravi pa je kazala: 'Karenjina se ipak usudila.' 'I skončala pod kotačima!' - smjesta ju je poklopio Lumir. Nastavili su šutke, svatko sa svojim mislima. Lumiru bi bilo puno draže, umjesto u kinu, provoditi vrijeme u krčmi s pajdašima, gdje se ispod glasa govorilo o potezima vlasti, a glasno pretresali dnevni dogadaji, žive priče živih ljudi, a ne tamo dva sata buljiti u platno, uživljavajuči se u izmišljotine i o tome još ra-zglabati. Beti je pak razmišljala o ravnopravnosti spolova i što ona od toga dobiva ako je kao osoba ekonomski ovisna. Trebala bi se zaposliti, imati svoj novac, ah, i od same pomisli je zadrhtala, predvidajuči kraval što bi ga Lumir upriozorio več na sam spomen o zaposlenju. I predobro je znala odgovor: 'Tvoje zaposlenje je žena, kučanica i majka.' Približavali su se kapelici. Misli su im zagasito svjetlucale, ali ne, to svjetlo iznad brda nisu bile misli. 'To je požar!' - kriknuo je Lumir. 'Kutelo gori!' I Lumirovo srce je u plamenu, i Betino obamrlo srce sagorijeva. Mahnitim koracima grabe prema kuči, zastaju kod kapelice i u nevjerici gledaju u gospodsko pročelje, djelomice zakriveno Tri točkice 246 drvečem, lice Kutela prema istoku. Grabe dalje, ne kao inače preko vrta, nego ravno ka dvorištu odakle odjekuje metež, galama i nadvikivanje. Mravinjak vrvi. Gasitelji i zjakala što ih je privukla ogromna buktinja urlaju u kolu neuspjelog gašenja. S jedne strane neoštečen Lumirov dio, s druge strane, preko puta, ruše se u pepeo posljednje grede skladišta za voče. S nočnog neba sipe još samo crne pahulje. Beti zuri u zgarište, Beti zuri u nebo. Treperi kao zublja što se ugasila pod zvijez-dama. Kao da su se zvijezde poredale okomito na Kutelo, prijeteči odozgor posljedi-cama odozdol. Konjunkcija propasti. Zamučenje i mrak. Obzor neproglednosti. Kraj. Lumir zuri u zgarište i pogledava preko, gdje je dvorište ogradivalo gospodarsko zda-nje i činilo zatvorenu cjelinu, a sada ondje cvrči još poneki ugarak. Iako zdanje ne pripada njemu, maločas sledena krv proključala je u njegovim žilama i nastavila cvrčati poput tinjajuče žeravice na pustoši. Početak odlaska za Beti, kraj ostanka za Lumira. Napuštanje i ustrajavanje susrest če se napokon u promjeni, kad če Lumir shvatiti da se Filomen neče vratiti. Kad če premašiti promašenost uzaludnog čekanja. Ranom zorom došli su uhititi Lumira. 104 Zgroženost je nadvladala otpor. Nema političkih veza, nema para za advokata, nema potpornja koji bi Beti podupro rasklimanu samosvijest. Gdje su udlage što če joj učvrstiti kralježnicu, ruke i noge da sama krene braniti muža. Drugih branitelja nema. Trebalo je izači pred taj zastrašujuči svijet koji ima moč upravljanja ljudima. Trebalo je satrti otpor spram prijeteče zgrade milicije, robotskog organizma što funkcionira promišljenim, ali nepoznatim potezima, namještajuči žrtvi klopku. Žrtva može samo migoljiti i otresati nožicama kao kukac nad kojim se nadvijaju ljepljivi pipci moči koji stežu oko vrata. Hoče li uopče moči govoriti, istisnuti iz sebe glas ili če joj tjeskoba stegnuti grlo. Mora! Ohrabrenje je stiglo u ime istine i pravde. Istina je snaga, bodrila se Beti obijajuči vrata, istina pobjeduje, kucajuči od vrata do vrata, ali pred svim tim natpisima, načelnik ovog odjela, referent onog odjela, od svih tih titula, povezanih mrežom u koju se hvataju neistomišljenici, istina kleca, a Beti korača dalje i najzad stiže pred vrata šefa milicije. Premda joj je šef ponudio stolicu, Beti pred šefom stoji, čvrsto stoji, ima zalede, pomoč pritječe od Lumira što u zatvoru drma rešetkama i urliče - Ni-sam kriv! To je sve što želi reči milicajcu. Zar nije dovoljno što su ga samim uhičenjem, unatoč neoborivom alibiju, obilježili kao zlikovca? 'Za vrijeme požara bili smo u kinu. To mogu potvrditi mnogi koji su nas vidjeli.' 'Znamo da ste bili u kinu,' - zanjihao se šef milicije u stolici - 'što pak još ne znači da Tri točkice 247 Lumir nije imao pomagača.' Beti su zatreperile vjede. 'K tome,' - nadovezao se šef - 'poznato nam je kako vaša porodica diše. To se ne odnosi samo na Filomena, poli-tičkog prebjega, nego i na Vašeg muža. Tko drugi bi imao motiva zapaliti zadružno skladište? Podmetnuti požar kao čin osvete za oduzeto imanje! Uz to je interesantno kako nijedan plamičak nije osmudio vaš dio zgrade.' Posljednju rečenicu Beti je prečula jer su joj na riječ 'osveta' poskočile obrve, a oči bljesnule gnušanjem. Čudno, uhvatila se u mislima, kako ju ta riječ, zlokobna samim nagnučem i sadržajem, osveta, od koje se ježi koža i diže kosa na glavi, nije slomila. Naprotiv, ispunila ju je gorkim prijezirom. Čudno, lecnula se, kako niski udarci u njoj izazivaju niske odjeke i srozavaju je na ra-zinu zlotvora. Oborila je oči i pribrano izjavila: 'Moj muž je nevin. Alibi je nepobitan kao što je Bog na nebesima.' 'Bog još nikom nije svjedočio.' - nasmijao se istražitelj i produžio - 'Još uvijek istražujemo. Osumnjičenik je u zatvoru, a naše je da i dalje tra-žimo.' Prijezir se pretočio u ogorčenje, ogorčenje u smalaksalu gordost. Beti je podigla glavu i napuklim glasom istisla: 'Od mog muža učinili ste zločinca. Tražim samo da s njega skinete tu krivotvorenu mrlju. Tražite palikuču medu svojima...' - uspjela je primetnuti, a ostatak rečenice, ljudima bez časti, zapeo joj je u grlu. Skladišta za voče zapalio je piroman, radnik u zadruzi. Palikuča bez povoda i razloga - razmišljao je Lumir, koračajuči umorna koraka prema kuči. Čudan tip za kojeg se tvrdilo da se u gašenju najviše isticao i postao junakom dana, ovjenčan plamenim jezičcima. Ali to je Lumir doznao tek kasnije. Prilikom puštanja iz zatvora, nakon škr-tog priopčenja, znao je samo njegovo ime. 'E, moj čovječe!' - uzdahnuo je Lumir. Bez razloga i povoda! I potom se sjetio užarenih očiju piromana na zgarištu kako je pirovao i likovao na svetkovini gašenja, svetkovini pobjede. Vratio se Lumir unazad i mozgao kako ga je prije toga palikuča pogledavao preko dvorišta s rukom obavijenom oko Stinina struka, pa čak mu jednom i namignuo. Jest da ga je uspio pecnuti u živac što vodi do srca i da je poniženje nakratko zapeklo, oplazivši ga površinski neočekivanim prostaštvom, ali tada je Lumir več bio slobodan. Odljubio se od Stine u trenu kad ju je prvi put spazio kako trlja svoje butine o bedra te protuhe, seoskog kavgadžije, što je na svakoj veselici pretvorenoj u pijanku brusio šake i izazivao makljažu, odljubio se u hipu kao da su mu poput prezrelih ljusaka otpali kapci, pa je progledao novim očima i umjesto Kraljice kojoj je uz puteljak svakog jutra ostavljao ružine pupoljke, ugledao običnu curu nevitka struka i neskladna trupa, prerušenu tek u jednu od mljekarica koja ne seže Beti ni do gležnjeva, opoganjenu surovim rukama tog momka na zlu glasu, Stinu drempava hoda i lijenih koraka, bivšu Ružu što je cvala u njegovu srcu, koja se i dalje gizdavo šepurila dvorištem, u nečistoj kuti i blatnjavim gumenim čizmama, uzdignutim nosom poručujuči: On je bar nevezan i mlad, a ti si oženjen i star. I napokon Tri točkice 248 je taj izvor njegove nezajažljive čežnje, udajom za palikucu, nestao s vidika. Lumir se sam sebi nasmijao. Na kraju je ispalo da je u požaru ipak imao pomagača. Palikucu i njega vezala je Stina. Nadomak Kutela gdje ga je u bijeloj pregači čekala Beti prstima je začešljao maka-damskom prašinom i znojem slijepljenu kosu i zatim dlanom prešao preko neobrijana lica. Koliko je prošlo od njegova uhicenja? Vječnost. Nije znao koliko dana, tek rekli su mu da su počinitelja priveli pravdi. Ni Beti nitko nije obavijestio da je Lumir pušten iz zatvora. Čekala ga je na vrtu, čekala u kuci i najzad se bacila na grudi svog muža što su ga unazad sedam dana pokupili na dvorištu, prije nego se s njom stigao oprostiti i presvuci, s glavom pogurnutom nadolje strpali u maricu, u radnom, pokrpanom odijelu i iznošenim cipelama, bacila se na prašnjave grudi odrpanca s licem zaronjenim u njegov vrat i tiho zajecala. Je li Betin doček bio presudan za donošenje konačne odluke? Ili je Beti iskoristila Lumirovu kratkotrajnu krotkost kad mu je u kasnoj noci šaptala u uho: 'Ne, Filomen se nece vratiti. Kutelo treba prodati i otici daleko odavde, u neki novi kraj, ozvučen mirom, daleko, daleko, s vidikovcem bez granica.' Lumir je pamtio taj doček, grijao ga i podgrijavao u grudima, smijuljeci se kako ovaj put nije morao prvi pružiti ruku, kako se nije trebao dovijati i obigravati oko Beti, a kamoli vaditi Decameron iz zaključane ladice šrajbtiša i za uvod čitati škakljive štorije o uspaljenim opaticama, pamtio je slatkocu noci kad su se dvije različitosti s ruba prema središtu susrele i prožele istim suučesničkim bolom u jedinstvo i razumijevanje, onaj trenutak pronicanja jedno u drugo, napokon dvoje stopljeno u jedno tijelo, u vječnosti trenutka, tu i onkraj u vezi braka izmedu muža i žene, istovremeno podredeni i slavljeni, darovatelji i ovisnici, ponudeni i prihvaceni u novom poretku bivstvovanja, kao da su blagovali razlomljeni kruh, zamiješen četveroručno u istoj zdjeli, jedno tijelo s plačem iste gustoce i slanosti, bogatstvo da imaju jedno drugo, sebe u drugome, i Lumir je shvatio da je stanište i dom tamo gdje je Beti, bez obzira gdje to bilo. Dozrela je odluka o prodaji Kutela. 105 Lastavice napuštaju čitanke. Danijel Dragojevic Dobro je ciljao moj tatica. O, moj papá! Filomena je promašio, ali kod mene izra-bio je oprez i izvukao priznanje: My heart belongs to daddy! Pogotkom ispod pojasa gdje vriju emocije narugao mi se taj majstor refleksa i izbacio me iz ravnovjesja. I namirio Tri točkice 249 se. Nasitio se gnjecavim stidom i odžedao se brazdama niz lice. My heart belongs to daddy. Premda (zbog pokvarene mašte) nikad nisam bila dijete, (zbog začudnosti što je život) još uvijek sam dijete. Toliko je o meni znala Beti, toliko je o meni znao ili nije znao Lumir. Kad me prije sto godina, poslije mature, na Kutelo došao zaprositi prvi prosac, Beti se zgrozila i kazala ocu: 'Pa ona je još dijete!' Zaletjela sam se majci, podigla je uvis i zavrtjela se sa njom u krug. 'Ti moja najmilija majčice!' - kliktala sam. 'Ti si jedina koja me poznaješ.' 'Pa nisi više pučkoškolsko dijete da ti po spomenaru šaram životinje.' - rekao je Lumir prilikom mog rastanka s Kutelom i odlaska na studij. Žalila sam za očevim crtežima, razasutim po odbačenim bilježnicama. Žalila sam za svim tim repatim stvo-renjima, životinjskim repaticama. Repovi i vrtirepke kao filozofija. Parada repova po bilježnicama, od bahatog paunovog oka do razbarušena vjeveričjeg upitnika, od kravlje metlice na dnu batine do kokota, što kicenim repom u lukovima otresa dominaciju nad kokama, od konjske buktinje u galopu do kozjeg trokutastog repica što stršeci uvis otkriva zadnjicu. Repovi, repovi, bujni i zakržljali, namiguše oba spola oko kojih se okrece svijet. Ponekad se, u nedostatku prostora, Lumir zadovoljio i portretima stoke krupna zuba. Brzim potezima crtao je slinave kravlje njuške s kovrčama izmedu rogova i pospanim očima s poluotvorenim kapcima, dok su konjske glave u vrisku njištale. Razgaljenim desnima i zubima konji su rzali i ušiljenim ušima čekali komande. 'Nacrtaj mi još majmuna.' - zamolila sam jednom zgodom, kad je tatica bio dobre volje. Otac se časkom zamislio, pa uzeo olovku i u hipu sfrkanim repom majmuna za-kačio o granu, zaoblio mu trup s kojeg su ravnotežu hvatale raskrečene nogice i učas je obezglavljeni majmun krilio zrakom kao da se njiše. Zatim je Lumir zapeo kod glave. Črčkao je i črčkao, gužvao i bacao istrgnute listove iz bilježnice te započinjao iznova. 'Ne znam zašto mi to vražje stvorenje izmiče.' - mrmljao je sve promuklijim glasom. 'Ščepao sam ga za rep,' - zaškrgutao je - 'ali nikako da pogodim tu majmunsku njušku.' Spljoštenom gubicom majmun se doduše cerekao, ali je još uvijek bio više čovjek nego majmun. Ispod niska čela bijesno su sijevale samo majmunske oči. Znala sam da su ljudske, pa sam brže-bolje sklopila teku. U spomenaru sam jednu do druge ostavila dvije prazne stranice. Jednu za oca, drugu za majku. Kad god sam se obratila majci da mi nešto napiše, uvijek se neckala i izgovarala. Znam da mi je s malo riječi htjela reci puno. Ali to puno bilo je prepuno, nikad sveobuhvatno sročeno i nikomu dosegljivo, a da ne bude fraza, puno i prepuno kao neprekidno dopunjavanje iz čije punine sam crpila milinu pripadanja. Zato se pak otac jednoga dana zapiljio u mene, uzeo spomenar i olovku pa u jednom mahu zapisao: Tri točkice 250 Kada me više ne bude, znat češ da sam bio, a sada, dok još jesam, prečesto misliš da me nema. Nadigrao je Kiticu cviječa buduči da više nisam bila dijete, ali je kiticom u spome-naru, kad sam prestala biti dijete, postigao isti cilj. U oba slučaja suze su mi nezadrživo briznule na oči. Djetetu: Kada umrem, nadam se da češ mi na grob donijeti kiticu cviječa. Odraslom djetetu: ... a sada dok još jesam, prečesto misliš da me nema. Ima te, ima, oče moj, ne samo u mojoj davno stišanoj goropadnosti i žudnji za biti ljubljen. Ima te s obje strane. Tu i onkraj. Bio si i jesi. My heart belongs to... mammy. O, mammyblue. 106 Lako se mislima prošetavati po prohodanim i prohodnim stazama, do prvog spo-ticanja. Spoticanje je tu da Božjeg vjetropira, šepavca s jednom nogom u limbu, zaustavlja pitanjem: Čemu sva ta rabota oko pisanja? "Tako rezoniraju bjegunci." - veli Al koji nikomu ne može biti uzor dosljednosti. Bjegunci, ta samotna čeljad podvijena repa, avanturisti dvoumljenja i akrobati prevrt-ljivosti, anarhisti duše i autori smijeha, ti blesani u potrazi za savršenstvom i veterani nepoučljivosti, sa zametnutim šalabahterom (u kojem stoji: U hram se ulazi niz stepe-nice.), sliveni su s porazom kao kalup s otiskom. Sve je ispraznost, kaže Propovjednik, Umjetnost je glupost, izjašnjava se Rimbaud. "Lumir je pak o porazu imao svoje mišljenje." - dosjetio se Alarik dok smo se njihali u gondoli žičare prema Sljemenu. "Prilikom nekog atletskog natjecanja" - za-počeo je drobiti - "Lumir je bodrio trkača maratonca na začelju koji je ubrzo zaostao u vijugavoj koloni nabrijanih mišiča. S pogledom uprtim u pete trkača ispred sebe zapeo je uzaludnim naporom, jer razdaljina se povečavala, ali nikad trkača ispred sebe neče dostiči, a kamoli prestiči, da bude bar predzadnji. Zadnji je zadnji, no trči dalje, sapličuči se o prenategnute tetive, ostavljajuči iza sebe poraz, gazeči ispred sebe poraz, trči polumrtav, nikomu više zanimljiv i bez klicanja uz stazu, tetura marato-nac posljednji krug, zaboravljen od svjetine i kamera, i napokon se ruši na cilju. Eee, taj zaslužuje utjehu - pomislio je Lumir, a glasno je uzviknuo: 'Ovaj je pobjednik! Njemu pripada lovorov vijenac!'" Tri točkice 251 Neko smo vrijeme šutjeli, a zatim se Al ponovno oglasio: "Znaš li ti" - podigao je obrve - "tko je konstruirao ovu žičaru?" "Pojma nemam!" - odmahnula sam rukom. "Baš me briga čiji prsti su umiješani u ovu metalnu mašineriju! Željezo i strojevi su zadnja stvar koja bi me mogla baciti u trans." Al je zakolutao očima i poluuvrijedeno frknuo: "Zefko! Zefko je" - šibao me očima - "kao stručnjak za vučnice i žičare, pored ostalih, konstruirao i ovu sljemensku." Od čuda sam zinula, ali prekasno da pregrizem jezik. Al je pak nastavio: "Iza takvih ljudi, graditelja, ostaje bar neki opipljiv trag na dobrobit ljudima. A što osim dimne zavjese ostaje iza piskarala?" "Dim!" - odvratila sam. Dok smo cupkali sljemenskim stazama, natkrivenim miomirisnim suncobranom drveča, misli su nam se razilazile prema onoj jedan šumom, drugi drumom. Al se još uvijek zanosio žičarom, a ja sam razmišljala da je krajnje vrijeme na Kutelo staviti točku. "Zefko kao mladi inženjer strojarstva..." - započeo je Al, a ja sam nastavila - "... da nije stigla ona nesretna razglednica iz Rija otac vjerojatno ne bi prodao Kutelo." Tu smo se zgledali i sastali. Rio! Čovječe, Rio de Janeiro! Kao da smo se našli usred vreve milijunskog Babilona nad kojim na okamenjenom brdu soli, raširenih ruku u obliku križa, bdije Krist. "Bdije" - promrmljao je Al - "dok puno viša Nike pred njujorškim vratima, nad-mena božica poduzetničke slobode, danas prijeti dominacijom i svijetom sije strah!" "Vratimo se mi na Kutelo!" - brzo sam prekinula humanistički nastrojena pajdaša da ne zabrazdi u političke vode ili skrene na tužbalicu o sudbini Indijanaca obiju Amerika. "Dakle, Kutelo! Tog dana, mjesecima prije požara, Vir se zadovoljno smješkao. Nosio je na Kutelo dobru vijest koju je Lumir čekao godinama. Što sad hoče? - po-mislio je Lumir kad je u sumraku nadolazeče noči prepoznao brata kako hita alejom, upravo kad se on spremao u selo da u birtijaškom društvu čuje tračeve. Što god da hoče, s Beti ga ne smije ostaviti nasamo, makar bila okružena djecom što če Vira sali-jetati i moljakati da im izvodi po stoput videne madioničarske trikove. Brača su ušla u kuču. Virovim licem plesale su zagonetne grimase, žmirkale oko očiju i savijale se oko ustiju, kao da je u rukavu krio zeca. Najzad je čarobnjak umjesto zeca izvukao razgled-nicu iz Rija i uručio je bratu. Lumir nije gledao panoramu grada. Zurio je u naličje. Brzim pogledom oplazio je brazilsku marku i zatim šarao po sitnim slovima tog tvrdokornog rukopisa i zaustavio Tri točkice 252 se na adresi. Čelo mu se nabralo i namrštilo. Mrštenje je padalo po razglednici kao neki kapljični osip što je mutio slova, pa kao suhi osip od kojeg su se slova ponovno razbi-strila. Ne, tu dvojbe nema! Adresa i škrti sadržaj naslovljeni su na Vira!!! Otresitom gestom pružio je kartu Beti. Beti je prevrtala razglednicu i ustreptala pred velebnim spomenikom Bogočovjeku i treptala dalje, kao da ju je upravo zagrlio sin. Zatim je glasno pročitala: Pozdrav iz Rija. Tvoj nečak Charles. 'Za mene je bio i ostat če Filomen!' - bilo je sve što je Lumir izustio, a Beti se unatoč netaktičnosti skriveno smijuljila načinu na koji joj je Filomen zaobilaznim putem, preko Vira, poslao pozdrav. Odlaskom u svijet učinio je ono što njoj nije bilo dano. 'Zadržite kartu!' - rekao je Vir na odlasku. 'To, ne.' - otklonila je Beti. 'Razglednica je adresirana na tebe.' Zatim je Lumir otpratio brata i produžio u selo. Čim su zamrle očeve stope" - nastavila sam priču - "majka me zamolila da pro-nadem atlas. Školarka Beti s petero djece razgrnula je pred sobom kartu svijeta i ka-žiprstom, u koji je navrla njezina primorska krv, započela plovidbu. Krenula je iz ne-poznate luke na sjeveru Italije, spustila se Jadranskim morem do Mediterana, spretno zaobišla Scilu i Haribdu i zaustavila se pred Gibraltarom. Tamo su zapuhali orkanski kovitlaci, ali se hrabro otisnula na Atlantik. S jedrima u prstu zaokrenula je prema jugu i potom, zbog uzburkana mora, vrludala gore-dolje, sjever-jug, brod se ljuljao i naginjao, putnike je hvatala mučnina, ali ne i Beti, držala se uspravno poput kapetana i otvorena čela prkosila neveri. Samo neka se plovi, plovi što dalje, od kopna ka novom kopnu, gdje se mir i nada stapaju u horizontu slobodnog življenja. Školarka ne zna da je sloboda u nama a ne izvan nas, pa hrli naprijed, držeči se sveudilj istočne obale Južne Amerike i naposljetku s olakšanjem usklikne: 'Ah, tu je! Tu je!' - i prstom se usidri u Rio de Janeiru. 'Ah,' - uzdahnula je ponovno - 'kako u ovoj kuči fali globus!' Lumir je pak u birtiji ispijao gemište. Častio je društvo, ali tamo nije bilo nikoga tko bi mu pružio utjehu. Na proslavi poraza pobjedniku nitko neče nataknuti lovorov vijenac. Gubitnik, kojeg je zanijekao sin, ovjenčao se sam." 107 Godina 2002. bliži se kraju. Otvorene granice, slobodno tržište. Višak robe proizveden jeftinom radnom snagom slijeva se sa zapada i istoka. Bofl i škart uz bok ekskluzivnih trgovina. Nema čega nema, za svakoga prema džepu. Pazari se svaštarijom na cesti, od nošene odječe do cipela, stvarima priraslih srcu kojih se zbog preživljavanja treba odreči, kupuje pod natkriljenim štandovima, pamuk, čisti pamuk, kemijski obraden, divno genetski modificirano voče i povrče po velemarketima, gdje nam na ulazu dobrodošlicu iskazuje tri metra visok, debeljuškasti Djed Božičnjak koji se svako Tri točkice 253 malo grlato nasmije: 'O-HO-HO!' O-ho-ho, idemo dalje u zemlju Neverlandiju u kojoj se uz masovnu nezaposlenost izlaže skorojevicki glamur u paradi taštine. Vanjština, vanjština! Metropola okicena iluminacijom odiše s raskoši, metropola po zakucima stenje od neimaštine, ali uoči Božica Djedica dolazi svakomu, biranoj manjini jahtom, hotelima, zazidljivim parcelama uz more, fingirano propalim poduzecima, vecini pak s nadanjem, stoga kupujte i trošite nadu bezgotovinskim placanjem, na čekove, kartice i kredite sa zelenaškim kamatama, u sveopcoj svetkovini prodaje i rasprodaje, kupujte bezparaši izvanrednu priliku, popusti i sniženja cure iz poštanskih kaslica u vidu šarenih reklama, emisije na TV-u prekidaju patuljasti Božicnjaci što se kližu ili voze na sanjkama ne bi li nas nasanjkali bombastičnom ponudom proizvoda najnovijih dostignuca, što su danas in a sutra out, ali zato praznična groznica ne jenjava. Bokcima je platežno sredstvo gledanje pa kupuju očima, bogati kupuju kešovinom, ukoliko garantira popust 30%. Što ce svojoj djeci kupiti radnici propalih poduzeca koji šest ili više mjeseci nisu primili placu? A što bi htjeli? Nije sve u želucu! Imaju stisnute šake koje im jamče pravo na unaprijed prijavljeni štrajk. Slobodu govora i okupljanja donio im je žudeni kapitalizam. U takvu raspoloženju zatekao me Al. Banuo je u kucu sav napirlitan, doduše u sta-rom kaputu što ga je prije sedam godina kupio s poda na placu tj. u pokretnom second hand boutiqueu, ali zato u novim, talijanskim cipelama što su svojim sjajem zasjenile ne samo ogrtač nego pomutile i moj vid. Povrh svega, skratio je sijedu kosu i obrijano lice natrljao jeftinom pomadom. "Pa šta tako buljiš?" - šepurio se preda mnom buduci da nisam mogla skinuti pogleda s njegovih cipela. "Ne čini odijelo čovjeka" - isprsio se - "nego cipele. Stoga, na postolama ne vrijedi štedjeti! Ove sam kupio" - izokretao je gležnjevima - "kod stilista za cipele, a kosu su mi sredili u Studiju za njegu kose." Od prepasti obijesila mi se vilica, a potom sam se ipak pribrala i priznala da me je vrijeme pregazilo. "Na Kutelu smo" - duboko sam udahnula - "stiliste za obucu zvali šusterima, a salone za njegu kose - frizerajima. A što su onda švelje i krojači?" "Pazi kako se izražavaš," - frknuo je Al i protumačio - "to nisu nikakve švelje i krojači! To su umjetnici! Modni kreatori, a njihove radnje - atelieri!" Ufff! Uspuhao se od moje neobaviještenosti o trendovima, pa je skinuo kaput i raskopčao košulju. Škicnula sam ispod njegova vrata i odahnula. Srecom, nije dao izbrijati dlake na prsima i pofarbati kosu. Da se to dogodilo, našem prijateljstvu došao bi kraj. Tri točkice 254 "Sjecaš li se" - prekrižio je noge i zamahnuo prema meni šiljkom cipele - "kako smo u to doba, dok smo bili mladi, hrlili u Trst i potom se u novom perju šminkali po Zagrebu?" "E, da. Meni čak nije trebalo hrliti" - upala sam u sjecanje - "jer su roditelji počet-kom šezdesetih godina prošlog stoljeca kupili kucu na samoj granici s Italijom. S naše strane državnu granicu kontrolirali su gusto načičkani, vidljivi i nevidljivi stražari. Iako me novi dom oduševio - gospodska kuca na brežuljku, vrt i sretna Beti, napokon sretna i pomladena Beti - moje ushicenje je nakon svih burnih utisaka ubrzo splasnulo. Vec prve kao i narednih noci dolje, uz željezničku prugu što je dijelila dvije zemlje, iz mrkline utihnule noci prolomio bi se grozomorni urlik: 'Stoj! Stoj! Pucat cu!' Malo zatim prasnuo bi hitac iza kojeg bi uslijedio zapomagajuci ljudski krik. Jedan Život, s istom nadom kakvu je gajio Filko, ugasio se, sunuvši uvis poput oproštajne baklje, na-kratko osvijetlio nebo pa se rasplinuo u neiživljenu putanju neke mladosti. Iza pucnja i smrti oglasilo bi se s talijanske strane bolno psece zavijanje što je komadalo i usitnja-valo noc, a krik se nastavljao i odbijao o nadolazecu zoru, mreškajuci trnce po mojoj podhladenoj koži. Krik je trajao kao da se preselio u otužno psece tuljenje. Tuljenje, tuljenje, sve hrapavije i promuklije, ispresjecano sve tišim naletima, kao zapljuskivanje očaja, naplavina tuge. O tim nocnim incidentima nitko nije govorio. Tek kad je Lumir pitao susjeda, taj je slegnuo ramenima i kazao: 'Nisu svi rodeni pod sretnom zvijezdom. Nekima se bijeg posreci, a mnogi skončaju s metkom u glavi.' Mi pak nismo trebali bježati jer smo imali pogranične propusnice s kojima smo smjeli prelaziti granicu do mile volje. I mene je dopala ta povlastica, premda sam živjela i studirala u Zagrebu. Ukucani su se u susjednom talijanskom gradicu vec udomacili, pa čak i stekli prijatelje Slovence koji su u glavnoj ulici, via ta i ta, držali radnju, a za mene je prvi odlazak u inozemstvo bio dogadaj stoljeca. Čovječe, inozemstvo i k tomu na božicni sajam! Maranta, Maša i ja trčale smo ispred roditelja, prema medunarodnom prijelazu, a Lumir je stupao polako, držeci Beti čvrsto ispod ruke. Ne samo da su ga susjedi prili-kom doseljenja ispitivali je li mu Beti najstarija kcer, nego su i Talijani s druge strane napasali po njoj oči, držeci je Nijemicom. Zbog njezine plave kose i plavih očiju, de-centne odjece, nakita i šminke, zbog njezinog finog hoda i uspravnog držanja ophodili su se prema njoj prekomjerno susretljivo i sipali komplimente, od kojih je Lumir, bez dvojbe, razumio: 'Com'e bella, signora! Kome bela signora - zastao je nasred puta - dok smo mi, tri sestre na dnu brežuljka dočekivale roditelje, zastao i viknuo: 'Čemu uopce hodati preko granice kad nam ovdje ništa ne fali!? Čemu kupovati kod tih napuhanih Digica što jedu mačke, ali zato ne prezaju da nama iza leda viču skjavo, zlavo!' 'Kao Tri točkice 255 prvo,' - stišavala ga je Beti - 'djeca zaslužuju malo razonode. A kao drugo, mi, Slovenci moramo držati do sebe. Stoga, nije svejedno kreneš li preko granice u dronjcima, pa se ondje presvlačiš u kupljenu robu, nego pristojno odijeven. Nije svejedno ako prekapaš po robi i uz to se cjenkaš poput mešetara, nego da platiš koliko traže. Kad bi se svi tako ponašali i Talijani bi promijenili mišljenje o nama.' Kako se moje znanje talijanskog sastojalo od: amore, bondorno, arivederči, prego i gracije, devetogodišnja Natalka alias Maša počela me več putem podučavati: 'Ako ti netko kaže kome si kiama, ti mu reci Ferdo salama. Ako te pita kome si diče, ti odgovori Ferdo feliče. Ako ti opet kaže kome si diče, ti odvrati što te se tiče. Čim smo se počele presavijati od smijeha pridružio nam se otac. 'A znaš što znači ovo?' - zastao je nasred puta, obračajuči se meni. 'Kvanto kosta una kransla, kvesta kva?' - i pomolio mi pod nos figu. 'To ti znači' - pojasnio je - 'koliko košta ovaj vjenčič smokava. Samo pritom pazi' - opomenuo me - 'da držiš glavu što dalje od prodavača, da ne bi umjesto figa zaradila pljusku.' I tako smo uz hihotanje prešli granicu. Vrtoglavica. Nisam više hodala nego lebdjela na zračnim jastucima što su me odba-civali pod oblake i spuštali pred izloge. Mjesečarenje. Oči su mi iskakale, koljena klecala - idemo, idemo, požurivao je otac - idemo, odvlačila me majka od šarenila izloga - a ja sam od čudesa več obnevidjela, zaslijepila me opčinjenost - idemo, zagundao je Lumir, danas nam nije cilj kupovanje nego vaše unterhaltanje. Ošamučeno slijedim roditelje, s očima ostavljenim na cipelama, torbama i odječi, ošamučenost mi sapliče korak, jer me cipele, torbe i odječa uporno slijede - idemo, idemo, povisuje tata glas - i najzad smo se našli u samom žarištu zbivanja. Božični sajam. Ringišpil i lunapark na trgu, pod platanama, uokolo šatori i štan-dovi. Na svakom uglu, povezani u guliverski stručak, njihali su se baloni s napuha-nim krokodilom u sredini. Sa zvučnika okačenih za grane, s kojih su u svim bojama žmirkale lampice, grmile su canzone s jednog kraja na drugi. U grlo su si skakali Milva i Modugno, a dolje, ispod krošanja, pridružile su im se sa tranzistora Mina i Rita Pavone. Koncert istodobnog nadglasavanja pratile su fanfare, a takt dodavale prskalice i praskalice. Iz fontane je brizgao vodoskok i škropio zaljubljenike čije poletne ruke su bile zauzete grljenjem i močio umorne ruke sa zavežljajima u plastičnim vrečicama što su došle predahnuti. Uz glavnu ulicu pak buka druge vrste. Vreva i žamor križali su se sa cikom i sudarali s vikom prodavača. 'Scegliere! Scegliere! - treštalo je sa svih strana. 'Occasioni, occasioni! - vikao je prodavač posuda. Porcelanski tanjuri letjeli su zrakom u lepezastim lukovima i nepogrešivo pristajali u rukama prodavača. Kupci rijetki, zjakala sve više. Zgnječena u gomili, zinula sam u žonglera što je sveudilj vitlao tanjurima, šalicama i čašama, a Lumir je škicao sa strane i čekao glavni zgoditak. Za strpljivo Tri točkice 256 promatranje očekivao je nagradu, porciju smijeha. Uzalud. Nijedan tanjur, nijedna ša-lica, nijedna čaša nije skliznula iz ruku cirkusanta i u krhotinama završila na pločniku. Dosadno! Idemo dalje! Prema natpisima u žarkim bojama Sconti! Saldi! i najzad se Beti zaustavila pred štandom s čarapama. 'Regalo, regalo! - izvikivao je prodavač i istog trena pred njom otpakirao novi par najlonki, pa počeo čavlima nemilosrdno strugati po finoj predi. 'Regalo, regalo! - šarao je čavlima uzduž i poprijeko a da se pritom nijedna nit, sitna poput vlasi, nije izvukla, a kamoli poderala. 'Pa sad' - smijuljila se Beti - 'ako su najlonke izdržale grebanje čavlima, čemu ih ne kupiti?' Regalo ili ne, tek Lumir je izvadio novčanik i za dva para platio koliko je prodavač tražio. Čarapar se pak klanjao Beti, klanjao novčaniku pa opet Beti i nešto za njom brbljao, od čega Com'é bella, signora Lumiru nije trebalo prevoditi. Maranta i Maša su se pak smucale oko štandova sa slatkišima. Mandulati, čokolati, bomboni i keksoni, likeri i spumanti, sve dok nas otac nije skupio i poveo u kavanu na dobru glasu, gdje su i zimi nudili sladoled u svim bojama i okusima. Nakon prozeblih ruku, u blistavo uredenom lokalu, obuzela me sveopča toplina zvana sreča, pa sam se topila i otapala, ali prije svega morala sam pronači WC. 'Fuuj!' - izletjela sam van i kazala: 'Uza svu raskoš ovdje umjesto normalnog šekreta imaju čučavac!' Majka me pogledom stišavala, a uto je stigla i konobarica. 'Si, caffé. Caffé espresso? Caffé lungo? Caffé macchiato? Caffé con panna? Caffé corretto? Sestre su pak samouvjereno naručile i za mene: 'Delato kon pana e čilijede.' I potom prstima pokazivale kugle što ih je trebalo staviti u čaše. Nakon kave sa šlagom, kakve dotad zaista nisam okusila, i nakon sladoleda kakav dotad zaista nisam liznula, krenuli smo kuči. Putem su Maranta i Maša lomile zube mandula-tima, a tatica je kazao: 'Svakog čuda pola sata dosta! A mi smo izgubili cijelo prijepodne.' Čim smo stigli kuči Beti se najprije presvukla u kučnu odoru, a zatim je otpakirala novi par najlonki i počela ih oprezno navlačiti na noge. Okrenula sa da poravna nat, kad su očice krenule uzbrdo, migolječi od prstiju naviše. Bježale su prema bedrima kao mravci pošpricani pesticidom, ostavljajuči iza sebe prugaste uzorke svih dužina. Ah, ni rukavice koje je prije toga stavila da noktom ne začehne fine niti nisu pomogle. 'Ah, ti Talijani,' - gledala je i gledala majčica u poderane najlonke - 'jest da su švindleri, ali ipak znaju biti tako zabavni. Da znamo njihov jezik' - bacila je umiljati pogled na muža - 'ovakve stvari se ne bi dogadale. Zato te molim' - zagrlila je oca oko vrata - 'da nam u najskorije vrijeme pronadeš nekog kučnog učitelja.' 'Nikakav učitelj neče se motati po ovoj kuči!' - zagrmio je Lumir i stao razmišljati gdje da pronade učiteljicu. Sutradan sam sama otišla u kupovinu. U starim čizmama, starom puloveru i starim hlačama, ali je zato kaput kojim me počastio tatica kad je prodao Kutelo bio prve klase, sašiven po mojem predlošku kod zagrebačkog krojača za frajlice, dakle u kaputu Tri točkice 257 od najfinijeg štofa, preko kojeg je bila prebačena stara torba s novčanikom. Vratila sam se u novim lak-čizmama i pripadajucom lak-torbom, u novim hlačama, novoj majici povrh koje sam obukla novu bluzu, a buduci da me još uvijek zeblo zagrijao me novi sloj topline u vidu novog vunenog pulovera. Majčica se časkom oduševila, a potom pitala: 'Gdje si ostavila stare stvari?' 'Kao mi Jugovici, priznala sam na Betinu sramotu, starudiju sam ostavila Digicima, negdje po kantama za smece.' K tomu sam cjenkanjem ušicarila i za šminke i kilu kave. Pored džeparca i love što sam je zaradila preko Student-servisa, zarajtala sam i mjesečnu stanarinu i hranu u Zagrebu, ali bio je Božic pa sam znala da ce kucni Jezušek zažmiriti barem na jedno oko, jer to je doba kad se smiluje i raspikucama." 108 Palmin-dvor! 'Palmin-dvor!' - tako je uskliknula Beti kad je s Lumirom pod ruku, nakon obilaže-nja diljem Dežele u potrazi za novim domom, napokon ugledala vilu okruženu palmama. Palmin-dvoru pripadao je i odgovarajuci rajski vrt koji se pred njom razlegnuo poput zelenog oblaka i iskrenjem s rubova obojio Betine plave oči u zeleno. Zelena duša vrta stopila se s njezinom zelenom i ganuce zalila suzama. Beti je jecala i grlila muža, i muž je prigrlio ženu zajedno s vrtom. Jer razlike nije bilo. Beti i vrt bili su jedno te isto. K tomu, i ta blaga klima! Zimi bura raščišcava zrak, a ljeti slani vjetar s mora hladi čelo. 'Kuca, doduše, nije nova, daleko od toga,' - ustanovio je Lumir obracajuci se Beti - 'ali na tavanu smo se uvjerili da su tramovi čvrsti jednako kao i krov. Treba samo pofarbati, kako ovdje vele, škure i pobijeliti stan. Premda polovicu prizemlja zauzimaju stanari, što je još jedan veliki minus, mjesta za svu djecu ima dovoljno.' 'Ali, ta panorama!' - usprotivila se nedostacima oduševljenjem Beti i odvukla Lu-mira na balkon, odakle se preko vrta pružao pogled do podnožja talijanskog gradica i dalje, a vodoravno sastajao se s talijanskim castellom, čije kule su nocu bile osvijetlje-nje kao da su u špaliru dočekivale topot konja i prolazak šlepa neke princeze. Što se panorame tiče, šutke je priznao Lumir, kuca s vidikovcem pored malog vinograda i vocnjaka bila je jedan od uvjeta za kupnju novog doma. Vinograd za veselje, tek toliko da na stolu ima domaceg vina, od berbe do berbe, a ovaj, lijevo od balkona, upravo je odgovarao tim mjerilima, kao i vocnjak na dnu vrta. Ah, šutke se Beti zahvaljivala Bogu, ah, ovdje nema štala ni krava, ni onih smrdljivih repova što mlataraju oko glave. Tu nema, kao na Kutelu, daščanih podova nego ulašteni parketi. Umjesto drvene kade i lavora, tu je prostrana kupaonica, sva u bijelim pločicama, s velikom emajliranom ka-dom i umivaonikom. I, što je najvažnije, tekucom vodom u slavinama! Zdenac na vrtu Tri točkice 258 služi tek za zalijevanje, a ne kao onaj kutelski što se zimi zaledio pa ga je trebalo otapati kipučom vodom. Tu se kamene stepenice neče ribati sirkovom četkom nego samo prebrisati mokrom krpom. Uostalom, tu nema ni blata jer su sve staze pošljunčane. K tomu, obitelj je spala na četiri člana o kojima treba brinuti. Ah, prenula se, zaboravila sam na vrt! Vrt je peti član obitelji. Ukratko, posjed je bio zaokružena cjelina, odijeljena od susjeda bujnom vegeta-cijom. U vrtu je bilo toliko skrivenih kutaka i zakutaka da se moglo sunčati u Evinu kostimu ili u toplesu snatriti o ljubavi a da te pritom, osim smokava i rajskih jabuka (zvanih kaki) nitko nije zamijetio. Marantu i Mašu nisu štitile samo krošnje nego i guste živice laurusa što su filtrirale čežnje. Uzalud. Pubertetske čežnje, bestjelesne leptiri-ce, hlapile su kroz gustiš i uzlijetale u visine, ili odsjedale na granama u vidu treperavog ljeskanja na lišču. Palmin-dvor bio je sagraden na platoima što su mu davali osebujnu razgibanost koja je rastjerivala dosadu i prilikom prvog posjeta priredivala iznenadenja. Na prvom, do-hodnom platou iza željeznih vrata pogled je zaplijenila ogromna palma u ovalnoj gredi s patuljastim ružama u podnožju. Palma-stražar po kojoj je Beti nadjenula ime kuči. S pri-laznog platoa, uz bok kuče, pet kamenih stuba što su vodile na drugi plato, odakle je za-počinjao vrt. Desno od stuba kameni stol na popločanu tlu, a lijevo, ispred pročelja, druga palma u ovalnoj gredi. Tek iza drugog platoa ulazilo se na terasasti vrt na tri razine što su ga po sredini dijelile kamene stube do ukošene padine s vočnjakom. Na vrhu, sa svake strane stuba, uspomena na Kutelo. Trajnice. Dva grmolika božura podrijetlom iz Kine. Kad sam se zatrčala niz skaline češljale su me lijevo-desno grane jabuka, a kad sam se stuštila niz puteljak uz vinograd na dnu me dočekala šuma od bambusa što je ujedno, uz dva velika čempresa na uglovima vrta, bila granica imanja. Dolazeči kuči tijekom ferija, a i kasnije na godišnje odmore, svaki put sam najprije progundala: 'Svida mi se, majčice, itekako svida novi dom, ali me ubija brdina po kojoj se čovjek mora uspinjati prije nego stigne do praga. Ne zove se uzalud naša ulica Strmec-brijeg. Ako ideš praznih ruku, još nekako, ali ako si natovaren putnim torbama jezik ti se isplazi do koljena.' 'A tek ona dva oštra zavoja.' - dometnula je Maša i primetnula: 'Da znaš, to nisu opasni zavoji nego - kurve perikoloze!' 'Ah, pa taj put je tako kratak' - negodovala je Beti - 'a k tomu postoji i blago na-gnuta prečica što se vije medu susjedovim vinogradima.' 'Da, ta prečica vodi u grad,' - mrgodila sam se - 'ali kad stignem autobusom ili vlakom, ili kad se ide u Italiju, nema druge nego uz i niz Strmec-brijeg.' Tri točkice 259 Natalki alias Maši novi dom iz nepoznatih razloga nije bio po cudi. Pa i Maranti se, kad bi ju netko pitao Odakle si, omaklo. Nije rekla iz Montane nego - iz Ljeskin-dola. Galju pak prilikom prvog posjeta nije omamio raspjevani calicantusfloridus kod željeznih vrata, ni ošamutio ocvali miris jorgovana uz kucu, niti smela palma usred ovalne grede, ni potresao puteljak oivičen hortenzijama što je tekao uz gredu ka kuci, ni osupnule kupolasto obrezane aukube što su iza živice stršale u nebo nego joj je pogled zastao na bočnoj fasadi Palmin-dvora. Mjerila ga je od dna do dimnjaka i natrag, pa opet od podnožja do gromobrana, i napokon izjavila: 'Kuca je lijepa, ali tko ce tu grdosiju uzdržavati?!' 'Gr-do-si-ju?' - izmucala je Beti. Grdosiju!? Zatreptala je kapcima i učas svenula kao močvarna biljka u pustinji. Grdosija se svalila na njezina pleca i otežala paket s mašnom što ga je držala u rukama. Ruke su se ovjesile, a iz Galjina poklon-paketa 'grdosija' je istisnula sadržaj iznenadenja i ispunila ga olovom. Beti je nijemo stajala, zatim otresla olovnu prašinu i povela Galju u kucu. 'Došla sam samo na kratak skok.' - hitala je Galja uz kamene štenge. 'Zefko je na službenom putu, radimo od jutra do sutra, a kod kuce me čekaju djeca. Drugi put, kad cemo Zefko i ja doci autom, bilo bi dobro da se palma makne i plato preuredi u parki-ralište.' Ovo je za Beti bilo previše. Izravan napad na vrt! 'Ne dolazi u obzir!' - odrezala je odlučno. 'Dok sam ja živa palma ostaje na svom mjestu, a parkirati se može malo dalje, kod terase.' U meduvremenu Lumir je bio zaokupljen drugim poslom. Namignuo je Maranti i ona je spremno pošla za njim. Koračali su prema zidanoj drvarnici na rubu dvorišta. Pod istim krovom nalazio se žičanom mrežom odijeljeni kokošinjac i rešetkaste gajbe s kunicima. Maranta je zastajkivala i žmirila jer je znala što ju čeka. Znala je kako ce zec jednim udarcem skončati i klatiti se u očevim rukama. 'Evo!' - tutnuo joj je zadnje šape u ruke. 'Drži i ne mrdaj!' - primetnuo je i po-čeo džepnim nožicem, oštrim kao britva, spretno zarezivati oko stražnjih nožica, pa uokolo repa, da bi zatim u jednom potezu ogolio zeca do glave. Maranta je tu i tamo otvarala jedno oko i slušala što tatica govori: 'Domaceg mlijeka nema više, ali zato imamo bar domaca jaja i kunice koji te uvijek spase ako netko iznebuha bane. Za pac, doduše, nema vremena, ali cemo zato Galju počastiti pečenjem. Nema zdravijeg mesa od zečetine.' Dok je zec cvrčao u pečnici i Beti poslovala oko kuhanja, Galja je po drugi put obi-lazila stan na katu. Na prostranoj terasi, čiju ogradu je nadvisivala isprepletena vinova loza, vijorile su, uz oprano rublje, nove, bijele plahte. Šecuci iz sobe u sobu ustanovila Tri točkice 260 je da su iz Kutela uz nočne ormariče preseljeni i bračni kreveti s pretapeciranim ma-dracima od konjske strune, što ih je Beti donijela u miraz. Zatim majčin ručno izra-den trokrilni ormar i kauč, starinski kanape, očev pisači stol, singerica i veliko zidno ogledalo. Tu je bila i izrezbarena škrinja te sklopiva stelaža za knjige s kutelskim leksikonom Minerva po kojem je Beti sve češče prekapala. Veliku kuhinju Beti je kasnije prenamijenila u blagovaonicu, a špajzu u kuhinju. Kut s lamperijom u kuhinji pratile su klupe, a ispred njih kutelski, četvrtasti stol. Uz stari kredenc i neke sitnice, sve je bilo novo. 'Novi stolič i fotelje na novom tepihu u gostinskoj sobi.' - zadovoljno je kimala Galja i splela se o duge zavjese ispred balkonskih vrata. Tu joj se pridružila Beti. Svečano je razgrnula zavjese i širom rastvorila ostakljena vrata. Galja je zakoračila na balkon obrašten glicinijom u cvatu i najzad ju je miris oborio s nogu. Miris ili pogled, tek oči su joj se zacaklile. Zagrlila je majku i kazala: 'O, majko, ako si ti ovdje sretna - i ja sam.' 'Je li ti sad jasno' - uhvatila je Beti Galju ispod ruke - 'zašto smo kupili veliku kuču u kojoj ima mjesta za sve vas? U prizemlju stanuje vremešni bračni par, a ni oni neče živjeti vječno. Tu je i mansarda koja se može urediti u toplo gnjezdašce.' 'A kad se vrati Filomen' - upao je Lumir što se nečujno došuljao - 'moči če se smjestiti u vrtlarevoj kuči na kraju dvorišta, ako več sa mnom ne želi biti pod istim krovom. U prizemlju je praonica, a na katu stan.' Lumir se nadao jer ga je nekoliko mjeseci ranije Galja obavijestila da joj se Filko javio razglednicom iz Meksika. 'Joj!' - odjednom se prenula Beti. 'Sasvim sam zaboravila na tvoj dar. Oprosti, molim te, oprosti.' Pa je razvezala mašnu, a iz paketa je izronio pravi, pravcati globus. 'O, Bože! O, Galinka moja, Galinka! Oduvijek sam željela bar mali, dječji globus, a sada je preda mnom cijeli svijet.' 109 Danas je na Alariku red. Dosta sam se napripovijedala ovih dana, dok se on lju-ljuškao u stolici. "Prije kave neču ni pisnuti!" - smjesta se uzjogunio i tek kad sam pred njega stavila džezvu kave počeo je drobiti: "Dakle, Lumir je vagao. Jezičci na vagi još se nisu spojili. Ako je Beti umiljavanjem isfehtala talijansko-slovenski rječnik, učiteljica je i dalje visjela u zraku. Pa se dao na traženje i sam se začudio koliko je pritom imao sreče. Propitao se kod susjeda, a taj se Tri točkice 261 časkom zamislio, počešao iza uha i zaustio: 'Ne znam Vaše kriterije. Ali, ako niste baš probirljivi, nedaleko odavde, u podnožju Vašeg vrta, uz cestu blizu medunarodnog pri-jelaza nalazi se kuča u kojoj žive dvije sestre. Koliko mi je poznato, te stare profesorice vladaju s nekoliko stranih jezika i prehranjuju se instrukcijama što ih daju učenicima. Raspitajte se kod njih. Neki pak vele' - nakašljao se susjed - 'da tim vješticama dodatni dohodak pritječe od prizivanja duhova.' Lumir je na sav glas zahihotao, a pridružio mu se i susjed. 'Prava je rijetkost' - nastavio je potom susjed - 'sresti ih na cesti. Stoga sumnjam da čete ih namamiti u kuču.' Lumir se zahvalio na izdašnim informacijama i zaputio se prema kuči profesorica. Ako su malo čaknute, ne smeta. Glavno je da se po Palmin-dvoru neče motati nikakav učitelj! Nakon zaključena posla Lumir je podnio Beti sljedeče izvješče: 'Kao prvo i po-sljednje, tamo nečeš odlaziti! Ali ne zato što navodno te usidjelice ne izlaze, jer učenike primaju isključivo u kuči. Drže se kao mačke doma, ali ih nužda ipak ponekad istjera van. Koliko sam iz razgovora shvatio, to se dogada kad im ponestane šminke ili farbe za kosu. Možda su zato tako dugo oklijevale prije nego što su me pripustile u kuču, iako vrata nisu bila zaključana. Zamijetio sam tek kako se na naherenim škurama miču rebrenice. Da me ne služi dobar vid i to bi mi promaklo, buduči da je ruševna kuča od dna do krova prekivena bršljanom, pa se prozori jedva naziru. A do njih se, bome, treba i probiti! Uz puteljak zaustavljaju te grane vočaka što vise do poda, da ne spominjem razbuktalo grmlje kupina. Dok koračaš svako malo splete ti se oko nogu bodljikava šiba ili te oplazi grana po licu. Osim toga,' - zapiljio se u Beti - 'koliko god te svrbjele pete što bi samo landrale i izlazile, tamo nečeš odlaziti jer jednostavno nemaš gdje sjesti! Nije da me nisu ponudile stolicom, dapače, ali zato imam straga kokošji drek na hlačama! Dok sam sjedao promatrale su me tako ispitivački i radoznalo da govno na stolici uopče nisam primijetio. K tomu, zurenju se pridružio ogromni mačak što me uzdignuta repa poput uperene sulice fiksirao sa stola. Tek potom je jedna od njih brzim potezom podlaktice pomela mačka sa stola, zajedno s kokošjim i mišjim izmetom. Dok sam sjedio, zakeljen kokošjim govnom, pogled mi je odlutao na prozorsku policu gdje su se sunčali gušteri. Uto me trgnulo zujanje muhe što se upravo zakoprcala u pauko-voj mreži. Inače,' - odjednom se razgnjevio Lumir i srdito prstima začešljao kosu - 'ako se prilikom ulaska dovoljno ne sagneš glavu ti može oplesti paučina i ostati na čelu kao neka svilena kapica. Uza sve to, iz kuta je netremice piljio crni mačak i svojim zelenim očima pratio svaki moj pokret. Nije mi samo jasno odakle uz ovakvog mačora posvuda mišji izmet.' Beti je slušala, a Lumir se ponovno pogrebao straga i viknuo: 'Što se dreka na hlačama tiče, sam sam si kriv! Čim sam ušao spazio sam kako se kokoši šeču po stolicama Tri točkice 262 i prešetavaju po stolu. Umaču kljun u mačju zdjelicu, kljucaju s kredenca i potom se gnijezde medu krpama na sofi. Več na vratima trebao sam zaključiti koliko je sati! Tim više kad mi je jedna od njih, nakon uporna kucanja ipak otvorila i dočekala me pitanjem: Jeste li svratili zbog prizivanja duhova ili ste došli podrezati vocke? Na rastanku' - nastavio je Lumir kad se otpuhao - 'opet su me dugo mjerkale sve dok nisam shvatio. Odvračao sam pogled s njihove raskuštrane i prorijedene kose, a zatim se mašio za novčanik i ostavio predujam. Kad se dotjeraju, vještice če izači pa tvoja nastava može početi.' I tako je nastava započela. Beti se naoružala odbačenim, dokraja neispisanim bilježnicama, okrenula ih s druge strane i na prvu stranicu velikim slovima napisala: POČETNI TEČAJ IZ TALIJANSKOG. Učiteljice, odnosno profesorice dolazile su naizmjence, ovisno o tome koja si je prva uspijela pofarbati kosu. Prilikom prvog susreta s profesoricom Beti se, unatoč iscrpnom opisu i zapažanjima kojima ju je snabdio Lumir, ipak lecnula. Ali ne zbog mirisnog oblaka što ju je zapuhnuo, niti zlatnog broša s rubinom što je vukao čipkasti najlon-ovratnik nadolje i time još više otkrivao smežurani vrat, več zbog poderanih rukava na vesti. Lecnula se zapravo Betina maksima: nitko nije tako siromašan da si ne bi mogao priuštiti iglu i konac! Zanemarila je i fleke na suknji, kao i poderane najlonke što su virile ponad izglodanih potpetica na cipelama. Nije važno, zažmirila je na oba oka. Uostalom, stare dame (ah, Lumiru je jednom izletjelo - drapačoze) nisu došle paradirati nego podučavati i Beti se radosno prihvatila posla. Marljivo je pisala zadače i učila lekcije. Rečenice su joj bile kratke jer se nipošto pred Talijanima nije htjela osramotiti nekom pogrešnom prepozicijom ili glagolskim vremenom. Tek toliko da u talijanskim dučanima ne mora zamuckivati, a ne daj Bože, pokazivati prstom, premda talijanski trgovci shvačaju svaki mig pantomime i čak čitaju misli, razvrstavajuči ih na: kupce, zanovijetala i zjakala. Naravno, kupovati se moglo i kod Slovenaca starosjedilaca, od kojih su mnogi bili veči Talijani od Talijana. Kad su se Lumir i Beti, ponukani patriotskim žarom, jednom obreli u njihovoj butigi, prodavačica Slovenka nikako nije razumijela što traže nego je svisoka upitala: Che cosa vuole? 'Ke koza vuole!' - zakriještao je Lumir i zatim procije-dio: 'Od Vas više ništa!' Ke koza vuole, ke koza vuole! - bijesnio je Lumir cijeli dan i tek se navečer razvedrio. 'Ne bi li se dodvorili Talijanima - zacerekao se - 'naši sunarodnjaci su na svoja prezimena nakalemili razne privjeske kao -eti, -eli, - ini i sad se tim tablama povrh dučana diče. I tako ti' - tumačio je Beti - 'recimo, iz običnog Pevca ili Pjevca, odnosno Oroza, može nastati: Orozetti, Orrozzelini ili pak Orozelli!' Varijacije na temu. Ubacivanjem duplih suglasnika prema nahodenju, Lumir se zanosio usputnim Tri točkice 263 nadahnučem i dvojne konsonante podvlačio i naglašavao kako bi novotvorbe što vjernije oponašale talijanski izgovor. Ma, senti questa voce! Puna usta melodiozno-sti, reperska izvedba prezimenske kanconete. Teatar u kuči. 'Sramota!' - zgražala se Beti. 'Sramota! Zatajiti svoj jezik isto je kao zatajiti vlastitu mater.' Maranta i Maša su se pak previjale od smijeha, a to je bio dovoljan poticaj da Lumir nastavi. 'Da, zabo-ravio sam -iči. Na primjer, Orrozici! Ne, Orrozici ne zvuči dobro! Suviše patvoreno. Bolje je - Cucurricci! Ku-ku-ri-ku!' Premda se preko granice oprezno izražavala, Beti je ubrzo svladala osnove komuniciranja i podučavanje se bližilo kraju. Učiteljice su se več udomačile, pa je razmišljala kako da onoj s poderanom vestom ponudi svoju (nošenu tek za izlaske i očuvanu kao da je bila nova), a da je pritom ne uvrijedi. Pa je snebivajuči se, započela: 'Boji Vaših očiju, a k tomu i nordijsko plavoj kosi, ova zelena vesta sigurno bi lijepo pristajala?' 'Vesta ne dolazi u obzir!' - smjesta je otklonila profesorica i dodala: 'Za obuči imamo preko glave i ne valja uzimati ono čega ima napretek. Ali' - smekšao joj se kriještavi glas - 'ako nam več želite nešto darovati bile bismo Vam zahvalne ako nam preko granice nabavite nočnu kremu za lice. Za ovu kolekciju što se upravo reklamira' - pot-krijepila je zamolbu - 'vele da netragom briše bore!' Beti su se širom rastvorile oči, a uši provjeravale je li dobro čula. Zamolba joj se zahliknula u grlu, a zatim je njezinu osupnutost prekrio smješak čudenja. Na izokre-nutu stvarnost što je pala naglavačke nije odgovorila nego je učiteljicu otpremila s košaricom voča, a potom se obratila Lumiru. 'Iako znam da ništa ne znam' - poslužila se istrošenom frazom - 'novac za instrukcije nije bačen u vjetar. A sad te molim da daljnje podučavanje otkažeš.' Medutim, profesoricama su tako omilili Betini kolačiči da su svračale na Pal-min-dvor i nakon završene nastave. S košaricom ili bez, iz prijateljskih pobuda, naro-čito u vrijeme zrenja smokava i rajskih jabuka. Navodno sok od kakija regenerira kožu bolje od najskuplje kreme za lice." 110 Što je život ljudski? Natalka se nikad time nije opterečivala. Neka samo na to pitanje odgovaraju mudrijaši ako ih več tako žulja i svoje spoznaje zadrže za sebe. Umjesto da se odvija U ritmu muzike za ples život je ritam dosadnih i prisilnih radnji. Dosada kod kuče, dosada u školi! Dosada s dva kraja, s glavom i repom. Na repu te rastoči u bezvoljnost, a na glavi gurne u poduzetnost. U sredini dosade je pak čekanje koje bi trebao uskomešati neki nepredvidivi dogadaj, uzbudenje prvog reda, što izbacuje iz kolotečine s jedinim ciljem da te razgali i razveseli. Ponekad se to dogodi i bez zasluge, Tri točkice 264 ako čekaš prekriženih ruku, a ponekad treba napraviti prvi korak i uzbudenje izazvati. Tada glava čekanja stupa u akciju. 'Život nije zabava!' - zagrmio je Lumir kad je Natalku pozvao na raport. 'Zar od drugih ljudi moram doznati' - zakričao je - 'da u školu hodaš po željezničkim tračnicama umjesto stazom uz prugu po kojoj gazi sav ostali svijet? Još me podilaze žmarci' - zagr-cnuo se - 'dok mi u ušima bruji pitanje susjede: Znate li Vi, gospon, da Vaša pupa hoda po tračnicama, upravo kad se vlak približava? Odgovori!' - urliknuo je. 'Je li to istina?!' Natalka je oborena pogleda mrgodno šutjela iz čega je Lumir razabrao potvrdan odgovor. 'Da takve glasine više nikad nisam čuo!' - podviknuo je i time je scena bila završena. Kad se bura oko tračnica stišala Natalka se dosjetila nove zabave. Hodajuci poslušno stazom uz prugu, stigla je do glavne ceste. Premjestila je remenje na školskoj torbi što se zarezivalo u ramena, ogledala se lijevo-desno, pa odvažno zakoračila na sredinu ceste. Automobili su trubili, kočnice škripale, ali je brzonoga Natalka imala unazad povijene uši kojima je prema zvuku nepogrešivom preciznošcu mjerila razdaljinu i uvijek posljednji tren odskočila. 'Da, noge su joj brze.' - ustanovio je Lumir kad se vratio iz škole, kamo ga je pozvala razrednica. 'Da ima jedinicu iz matematike i fizike, to vec znam.' - preduhitrio je Lumir razrednicu nakon pozdravnog uvoda. 'Ali što je sad? Koliko ima neopravdanih sati?' 'Ne radi se o tome.' - požurila se objasniti razrednica. 'Ovaj put treba Vas zapravo nastavnik iz fiskulture.' 'Vaša kcer' - dočekao j e raskriljenih ruku učitelj tjelesnog Lumira - 'je pravi atletski talent! Stometarsku dionicu pretrčala je u vremenu.... ' Lumir je zamahnuo rukom i prekinuo nastavnika usred rečenice. 'Ne zanimaju me nikakva vremena,' - prozborio je i zatim se nasmijao - 'ali me raduje ako je pobjedila. Prema Vašem oduševljenju, očito je na cilj stigla prva.' 'Ne shvacate što želim reci.' - navaljivao je fiskulturnik i nastavio: 'Ako bi redovito trenirala mogla bi na omladinskom prvenstvu postici izvanredne rezultate. Na kratke pruge postiže brzinu munje!' 'Ne poznam nikoga' -izjavio je Lumir - 'tko bi na trčanje tratio vrijeme i k tomu od trčanja još i živio.' Vracajuci se kuci Lumir je Natalki kupio najvecu čokoladu s lješnjacima. 'Nisam znao da si u nekakvoj utrci pobjedila.' - kazao je prilikom uručenja i napokon dočekao široki osmijeh. 'Nastavnik me pak nagovarao' - primetnuo je - 'kako bi trebala svakog dana trenirati.' 'Pa nisam zec da bih se bavila trčanjem.' - odvratila je Natalka punih usta u kojima su se kotrljali lješnjaci. 'Tako i ja mislim.' - složio se tatica. Malo po malo, i redosljed vladavine na Palmin-dvoru izmijenio se nauštrb Lumira. Palmin-dvoru biljeg je udarila Maša i obilježila ga svojim peripetijama, zgodama i nezgodama. Kad bi Galja dolazila u posjet svaki bi put uzviknula: 'Zar u ovoj kuci nema druge teme osim Maše?! Maša, pa Maša! Vječito pretresanje i razglabanje, a ona tjera svoje.' Tri točkice 265 "E, da!" - umiješao se u moje misli Alarik. "Na montanskom nebu" - prozborio je pjesnički - "jedna se zvijezda uzdizala, dok je druga tonula. Lumirova blještava zvijezda je zalazila i postupnim silaskom uzmicala pred usponom mlade zvijezde stajačice, čiji sjaj je ovisio o mijenjanju krakova. Nepostojanost nove odražavala se u naizmjeničnom blještanju i gašenju, s tim da gašenja - kako vrijeme prolazi - traju sve duže. Današnji Mašin život mogao bi se prikazati ravnom crtom na kojoj u nepravilnom redosljedu iz-bijaju šiljci nagore ili nadolje. Kad je na vrhuncu, svijet se pred njom rasprostre novim mogučnostima, a kad je na dnu zaključa se u stan i nikoga ne pušta blizu. Konvencije i obrasci su za mediokritete, a ona se ističe prkosom, makar na vlastitu štetu. Dapače. Što je posljedična patnja dublja, dosljednija je svojoj prirodi. Upornim ponavljanjem istih grešaka, od promjene miliji joj je kruh samokažnjavanja. Ustrajavanjem u odbijanju pomoči, bar prividno drži uspravnom kičmu. Ali, bez zarade, teško je ganjati neovisnost. Unatoč tomu, za Natalku ne vrijedi uzrečica: Sto se mora nije teško. Ne da je preteško, več se i ne mora." 111 "U Filomenov curriculum vitae nečemo zadirati!" - smjesta se ogradio Al. "O nje-govoj epopeji što bi se mogla nazvati U potrazi za srecom ne znamo gotovo ništa. Svaka tvrdnja bila bi prevratnička. Mogli bismo se osloniti na ono što je ispripovijedao Galji, na kratke natuknice iz druge ruke. Ukratko, Filomen je bio svjetski putnik bez prtljage, niotkuda i odasvud, svugdje nepoznat, kao poliglot nigdje stran, druželjubiv sa samočom i ustegnut ljudima, razmetljiv u samogovoru i nedostupan večini. Jer ljudski rod je u prosjeku neosvještena gomila koja tek pod mukom zlostavljanja i nepravde počinje učiti kako iz čovječuljka postati Čovjekom. Na rubu pakla i sugovornik s nebom, u vječitoj nadi da če pronači uknjiženu domovinu, makar promijenio tri državljanstva. Praznoruk s ispruženim dlanovima - udijeli prvi, duplo ču ti vratiti, udijeli prvi da znam da ti je stalo - nepovjerljivi molitelj i otklonitelj ljubavi. Tražitelj utopijskog društva bez tlačitelja u kojem se pojedincu kao individui odaje poštovanje i žrtva iluzije. Vjernik u izmaštanu šansu - prekretnicu i odbacivač šanse, šarao je diljem obje Amerike, puno radio i krvavo zaradivao samo za putovanja. Globetrotter finih manira u elegantnom odijelu, gospodin i sam sebi šef, gospodar svog života i vremena, bar dok putovanje traje, u potrazi za sre-čom, tim lepršavim uzletom u sferu vječnosti, gdje ne treba ništa ispravljati jer je sve na svom mjestu, ništa pamtiti ni zlopamtiti, nego samo biti." "Dobro," - prekinula sam Ala - "reci bar ono što je ispripovijedao Galji." "U najkračim crtama," - nabrao je Al čelo - "iz Austrije se probio u Zapadnu Njemačku gdje se zaposlio u nekoj tvornici, a tvorničar ga je poslije šest mjeseci kao Tri točkice 266 nadobudnog mladca unaprijedio u nadglednika i upoznao ga sa svojom kceri. Mlada Nijemica je u ljubavnom zagrljaju zanijela i rodila sina. Kad je vezu trebalo potvrditi brakom Filko je ostavio tvorničarevu kcer (bogataška jedinica lako ce si naci muža) i zaputio se bez papira u Italiju. U Genovi se kao slijepi putnik ukrcao na prekooceanski brod i mimo volje pristao u Riju. Tropska klima Brazila isušila mu je tijelo i dušu, ali ne i nadu da ce se kad-tad dokopati Sjeverne Amerike. Prva postaja bila je Meksiko gdje je sagradio kucu i oženio se kreolskom ljepoticom, sicušnih glježnjeva i vatrenih stopala što su ljuljala bokove. Kad je shvatio da je uz ženu oženio i njezinu sirotinjsku familiju napustio je bez naknade i kucu i Kreolku i otišao u SAD, sve do Aljaske. Ondje se na meteorološkoj stanici, izmedu mjerenja i slanja izvještaja u centralu, bavio knjigama o Nadčovjeku. K tomu je na samom sjeveru sjevera Filomen volio promatrati vrane. Po-štovao je ta divna, samoživa stvorenja, prefrigana i snalažljiva, te umjetnice preživlja-vanja u najtežim uvjetima i okolnostima, svugdje kod kuce, prilagodene od jednog do drugog pola, te učiteljice izdržljivosti što su podupirale njegovu snagu. Najzad se trajno skrasio na zapadnoj obali Kanade gdje živi i danas. U meduvremenu je kao turist posje-civao europske metropole i često bi se obreo i u Ljubljani. Ponekad bi odsjeo kod Galje i bio primljen kao vicelord, a drugi put se pritajio u hotelu odakle se nikom nije javljao. Nekoc središnja figura u žarištu zbivanja, pokretač vrtnje i talasanja, Lumir je u šezdesetima počeo usporavati. Odmaknutost nije bila njegova osobina. Upoznavao ju je malo pomalo na Palmin-dvoru. Kako se krug njegovih interesa sužavao, tako se hodom unatrag približavao sebi. Ostala mu je samo jedna želja. Jedna jedina, da prije smrti zagrli sina. Zagrljajem dugim cijelu vječnost ispričat ce se najrječitije kad ce se dva srca sresti u uskladenim otkucajima. Dva bila u jednom, izravnat ce stare nesporazume i izgladiti nepravde što ih je počinio, bez nepotrebnih riječi oprosti mi i opraštam ti, otac i sin zajedno u konačnom pomirenju. Lumir je vec zaboravio da Filomen ne podnosi uzburkano ozračje i galamu. Prem-da malorječiv, prednost je davao razgovoru a ne egzaltiranim uzvicima, popracenim prekomjernim gestikuliranjem i dodirivanjem, tom izljevu emocija, kiču osjecaja što nahrupe iz očevih grudi kao bujica neobuzdane rijeke koja bi mogla zapljusnuti i razla-baviti Filomenove brane. Filomenov nehaj izražen prividnim mirom bio je tek zavoj preko starih rana. Povijanjem, doduše, ne zarastu, ali dok zavoj drži rane bar ne bole. Filomen se pojavio na Palmin-dvoru prije Galjinog pisma što je obavještavalo o bratovu dolasku iz Amerike i posjetu roditeljima. 'Tko sad opet zvoni?' - zagundao je Lumir i nevoljko pošao prema ostakljenim vratima. Iza prozorskih zavjesa nazirala se muška silhueta. Otvorio je vrata i zamro. Zamro, smeten nevjericom, nijem i bez glasa, ne, to nije prividenje, pred njim nije stajao golobradi mladic što je pobjegao u svijet Tri točkice 267 nego stasit, mladi muškarac. Zatim se prolomio krik: 'Sine moj!' I Lumir se bacio cije-lim bičem na Filomenova prsa. 'Sine moj, sine moj!' - mahnito ga je stezao i privijao, odmicao od sebe da ga bolje vidi, pa opet prigrljivao, 'Sine moj! Sine moj, vratio si se!' Ustreptala na hodniku, Beti je promatrala prizor. Lumirove ruke što su stezale sina poput dragocjena plijena koji mu više neče uteči i Filomenove spuštene ruke što su se podigle tek toliko da se iskobeljaju iz očeva stiska. Unutarnjim šumom priključila se kucanju dvaju srdaca ne bi li čula podudarnost, ali samo je jedno srce bjesomučno udaralo u ono drugo, što se nije ni pomaklo, a da odašiljatelj to nije primijetio. Možda zato jer je Lumirov srčani orkestar sa solo bubnjevima igrao za dvoje, ili naprosto nije mario jer je naposlijetku ispunio svoju posljednju želju. Niz Betino lice kliznule su dvije krupne suze. Neka Beti plače, nije shvatio Lumir kad ju je Filomen uhvatio za ruke. Neka plače, polako se stišavao i nikad nije doznao da je jedna od Betinih suza kanula zbog njega. Konačno se i Maranta bacila bratu oko vrata, dok je Natalka svo vrijeme iz prikrajka šacala nepoznata svata. 'Pa zagrli brata!' - podviknuo je Lumir i gurnuo Mašu ka Filomenu. 'Ne trebaš se čuditi,' - pojasnio je - 'kad si ti otišao Natalka je imala tek dvije godine.' Najzad se uzbudenje stišalo. Filomen je skočio do auta parkiranog uz terasu i izva-dio ručnu prtljagu što se sastojala od rezervnog odijela, zakačenog za kukicu auto-mobilskih vrata i četverouglaste kožne torbe nalik ovečoj aktovki. Kad se Filomen presvukao u gostinskoj sobi Lumir je sina poveo na vrt i na povratku zastao pred vr-tlarevom kučom. 'U prizemlju je bila praonica, a na katu je prazan stan' - lupio je Filka po ramenu - 'gdje se možeš nastaniti. U Montani češ pronači posao i osnovati obitelj.' 'Vidjet čemo.' - promrsio je Filko. U meduvremenu Beti je iščetkala Filkovo ručno sašiveno odijelo i objesila ga na štrik na terasi da se prozrači. Maranta se dohvatila svog redovnog zadatka, pa je u hodniku poredala sve cipele i dala se na čiščenje i glancanje. Dok je ona mekom čet-kom prelazila preko Filkovih mokasina, Natalka je bacala pogled na bratovu torbu. Ako se u toj aktovki kriju kakvi darovi več bi trebali izači na vidjelo. Iako se to još nije dogodilo, i dalje je oko torbe nadobudno kružila. Prilikom otvaranja zirkala je bratu pod prste i u torbi najprije ugledala par zamotanih cipela ogradenih pregra-dom, pa tri brižljivo složene košulje, svilene kravate i donje rublje. Iz unutarnjeg džepa na poklopcu izvirio je muški manikircajg, ali to još ne znači da torba nema skrivenih pretinaca. Kako se do večeri ništa nije dogodilo Natalka je zaključila da samo stranci ne donose darove. Maranti su pak zaiskirle oči kad joj je Filko za očiščene cipele tutnuo u ruke deset dolara. I Beti se potajice ogledavala, ali ne zbog darova. Ako bi ona več za krači put natrpala torbu svim i svačim (a za duža putovanja natiskala garderobu koju nikada nije Tri točkice 268 stigla iznositi, držeci se gesla - bolje nositi nego prositi), nikako joj nije bilo jasno kako putnik iz Amerike dolazi samo s ovecom aktovkom. Pa je, snebivajuci se, priupitala: 'Je li ovo sva tvoja prtljaga?' 'Sva.' - potvrdio je Filko i pojasnio: 'Što mi treba usput kupujem, a što mi ne treba odbacujem.' 'A taaako?' - kimala je štedljiva Beti i primetnula: 'Pa da, tegljenje i skrb oko kofera mogu te na putovanjima samo ometati.' I više nije htjela ispitivati. Bit ce dana kad ce joj o svojim rutama potanko pričati. Ako ne prije, ugrabit ce trenutak u predvečerje, kad Lumir odlazi u Montanu na šah. Sjest ce uz kameni stol pod smokvom i dok bude čistila radič ili ljuštila grašak, slušat ce sina kako pred njom rasprostire svoj život. Prihvatila je odgadanje kao zalog njegova ostanka. 'Ne razumijem' - obratio se Filomen majci na kraju dana, kad su ostali nasamo - 'zašto niste kupili neku kucu na moru, gdje biste mogli živjeti od turizma?' 'Ah,' - uzdahnula je Beti - 'i ja sam na to pomislila. Ali bar ti poznaješ svog oca. Turizam podrazumijeva susretljivo ophodenje sa strancima.' 'Naravno.' - smrknuo se Filko i zaključio: 'On bi skandalima i ljubomornim ispadima rastjerao sve goste.' 112 Nakon 2000. godine Alu i meni podebljala se penzija i time poskočio standard, pa me nije začudilo da se moj pajdaš jednoga dana isprsio i pozvao me na večeru. Čovječe, večera uz muziku, šampanjac i svijece! Počela sam prekapati po ormaru i najzad iskom-binirala krpice, nešto od Galje (nošeno, ali prvoklasno) i nešto s placa (nenošeno, s kineskim hijeroglifima) i, razumije se, pečat glamuru udarile su talijanske cipele. Zbog dalekovidnosti, ocjena prolazna, i preostalo mi je još samo staviti šminku na oči. Jedva sam pronašla zaturenu maskaru što se od dugogodišnje neupotrebe osušila, pa sam četkicu najprije naslinila, a potom namočila u vodu i izvukla tek toliko crnila da su mi na krajičcima trepavica ostale sitne grudice. Dovoljno da Ala oborim s nogu. Fatalne oči (kako su mi u davnini tepali frajeri) hipnotizirat ce ga da ce previdjeti sve ostale nedostatke. Alarik je došao u zakazano vrijeme, uhvatio se za glavu i uzviknuo: "O, moj Bože! Čemu si se tako napirlitala i nalarfala?! Mjestu kamo te vodim bolje bi pristajale dimije!" Naravno, nije trebalo biti vidovit pa da shvatim kamo ce me odvuci. I tako, dok smo u obližnjoj cafe-birtiji čačkalicama nabadali luk, cevape i pomfrit te otpijali crno vino, sjetila sam se Filomenovog poziva na gala-večeru. "Mom bratu" - prijekorno sam zatreptala vijedama - "ne bi palo na pamet da ne-kog vodi u cumez na cevape, a kamoli na fileke ili burek!" "Baš su sočni!" - cmoknuo je Al, stavljajuci šesti (od deset) cevap u usta. Sočno je Tri točkice 269 žvakao i još sočnije praznio čaše, i na kraju su mu se oči naizmjence mutile i caklile, pa mi je ubrzo postalo jasno da tog dana neču iz njega izvuči nikakvu priču. Na povratku kuči pridružila sam se njegovu teturavu koraku, pa smo zdušno za-pjevali jednu divnu ariju što glasi: Život je lijep kad nisi slijep. 113 Do sljedečeg dana Alarik je probavio čevape, ali ga je još uvijek crvalo kako je protekla večera na koju nas je pozvao Filomen na Palmin-dvoru. "Pa, razumije se" - kazala sam - "da nas je Filko odveo u najbolji restoran u Monta-ni. Šef sale začas se našao kod našeg stola i podijelio pet jelovnika u kožnatim koricama sa zlatnim brandom firme. Roditelji su naručili prema Filkovoj preporuci, a nas tri sestre samovažno smo listale jelovnik poput znalačkih šmekera svjetske kuhinje i najzad iz bezbroj jela egzotičnih imena izabrale tri ptičja mlijeka. Pa, komu prijalo, komu se zagrcnulo! To je bio drugi poziv na večeru, a prva gala-večera je propala. Čim me Galja oba-vijestila o Filomenovu povratku odjurila sam busom kuci, bez zaustavljanja kod sestre. (Nije mi bilo nakraj pameti da slušam Galjine prodike i rešetanja. Rafali na varijacije. Manji je bio grijeh što nisam završila faks od onog, neoprostivog da si još nisam pro-našla muža. 'I što si sad? S gimnazijskom maturom - ništa! Što znaš raditi? Ništa! Što te uopce zanima?' 'Sve!', narogušila sam se. 'Sve je kao ništa.', nije se dala smesti Galja što je za sve probleme imala rješenje. 'Pronadi si muža!', odrezala je. 'S dvadeset i pet godina bije ti posljednja ura! Upoznat cu te...' 'Mooolim te!', prekinula bih je svaki put. 'Upoznat cu te s dalnjim Zefkovim rodakom koji je na postdiplomskom u Londonu. Otkad te vidio stalno se raspituje o tebi.' 'London intrigantno zvuči, ali on je za glavu niži od mene!, ispalila sam. 'Joooj, bedak jedan! Joj, ti tvrdoglava tikvo! Radije rasipaš vrijeme na nekakvog studenta koji ima pitaj Boga koliko ispita do diplome, umjesto da hvataš šansu što ti se nudi.') Lumir se za svečanu večeru spremio prvi i čekao nas u vrtu, kod kamenog stola. Zatim se zbigecao Filko i prošetavao se dugačkim hodnikom što je šuštao od ubrzanih koraka, lupkanja vratima, ulazaka i izlazaka iz kupaonice. Komešanje se nastavilo pred velikim zidnim ogledalom gdje je Maranta vrteči koljenom u polukrugu napuhavala talijansku podsuknju, a Maša isprobavala treču haljinu. Zatim sam se izmedu njih dvije progurala i ja, bokovima lijevo-desno odgurnula obje, poravnala trapez hlače i zategnula pripijenu majicu. Kao zadnji čin, prišla mi je majka da joj zakopčam starinsku filigransku narukvicu. Uto je iz vrta nahrupio otac čije čekanje je ispunilo pepeljaru opušcima i graknuo u hodnik: 'Idemo li več jednom ili ne?!' Tri točkice 270 Filomen je krenuo prema vratima i stavio ruku povrh unutarnjeg džepa sakoa. Odjednom je problijedio i lice mu se smračilo. Počeo se pljeskati po vanjskim džepovi-ma sakoa i zavlačiti ruke u džepove hlača. 'Što je, što je, Filomene?' - priskočio mu je otac. 'Što tražiš?' Filomen je stajao u mjestu, zaokružio po svima pogledom i zaustavio se na meni. 'Nestao mi je novčanik,' - procijedio je, svrdlajuči me očima - 'a maločas je bio ovdje!' 'Ako je maločas bio ovdje' - viknuo je Lumir - 'onda nije ispario!' Pa je poput žbira navalio pipati bratove džepove i zatim uzviknuo: 'Gdje ti je odijelo što si ga presvukao?' Brat je otišao po odijelo, a ja sam i dalje obamrlo stajala. Svrdlajuci pogled nije bio nalik očevom. Probio mi je čelo i rasprsnuo se u sitne strijelice što su me sum-njom obeščastile. Umro je Dragon. Za svagda nestao naš Zmajevac. Uostalom, zar mi jednom prilikom Filko nije rekao: 'Da smo nas dvoje brat i sestra tek je puka slučajnost. Slučajnost ne vezuje, a još manje obvezuje.' Otac je pak mahnito pretraživao Filomenovo odijelo. Zavlačio je ruke u sve džepove i pretresao nogavice, sve dok nije stigao do rukava. Najzad je kod lakta zgrabio neku kvrgu, izokrenuo rukav i uzviknuo: 'Tu je!' U rukama je držao novčanik i izručio ga sinu. 'Ako je maločas bio tu' - pljesnuo je sina po ramenu - 'onda je tu!' Filomen me ponovno pogledao, trepnuo kapcima i tiho izustio: 'Oprosti mi! Svijet me naučio da ne vjerujem više nikomu!' Lepršavo iščekivanje se probušilo, iz balona je sitno pištalo, ali je Lumir odmah stavio zakrpu. 'E, pa sad smo valjda spremni za pokret!' - veselo je obznanio i bacio pogled na Mašu. 'Ja još nisam gotova!' - dreknula je Natalka i otperjala u svoju sobu. Kad je brava škljocnula otac se u par koraka našao pred njezinim vratima i povišenim glasom zapovijedio: 'Da si smjesta vani! Ne zove nas Filomen' - snizio je ton - 'svaki dan na večeru. Otvaraj!' - stresao je kvaku. 'Ostavite me na miru! Ne idem nikuda!' -curilo je ispod praga zaključanih vrata. Filko i ja smo se zgledali. U njegovim očima odslikavala se začudujuča nevjerica, premda je scena, bar što se oca tiče, bila poznata i ujedno radikalno nova. (Maša nije bila pseto kao nas dvoje što smo šutke izvršavali naredbe.) 'Otvaraj!' - prolomio se iznova urlik. S druge strane pak tišina i muk. Šču-čurena na krevetu, Natalka je znala da otac, koliko god urlao, neče provaliti. Može lupati po vratima i stresati do mile volje kvakom, ali provaliti neče! Tu lekciju je več naučio. I Lumir je odjednom odustao. Ustuknuo pred kvakom kao da je bila nabijena strujom, dok mu je u ušima brujala nedavna Natalkina prijetnja: 'Napraviš li još samo jedan korak' - frktala je onomad čučeči na prozorskoj dasci - 'skočit ču! Bacit ču se kroz prozor!' I Lumir je znao da bi to učinila, kao što bi učinila i sada. Pognuo je glavu, zgrabio pješački štap i na izlazu zaškrgutao: 'Idem u grad, na partiju šaha!'" Tri točkice 271 114 "'Što vi znate o životu?' - bila je omiljena Filomenova uzrečica kad se nije htio upu-štati u razgovor s ignorantima. Bilo bi sasvim bespredmetno raspravljati s bilo kim od nas, u čijem rodu nije bilo nijednog političara. Kakvog smisla bi imalo govoriti o besmrtnosti makijavelizma na kojem počiva svijet, a koji zadire u život svakog pojedinca, izravno ili posredno. Najbestidnijem i najprofitabilnijem zanimanju skloni su mnogi, ali na vrh se, prema više-manje ustaljenom obrascu, popne prevratom ili govorničkim zaludivanjem masa najlukaviji, što ustavom, u ime demokracije, učvrsti doživotno vladanje. Medutim, naivci to ne vide. Ako im je za kruha i igara jedini danak flaster na ustima režim je pod-nošljiv, dapače, nezamjenjivog vladara se veliča, tim više što koketiranjem lijevo-desno ekvilibrist učvrščuje poziciju i stječe uvažavanje u svijetu. Slavi, odnosno popularnosti tog zagorskog purana i masonskog hohštaplera pridonio je i Churchill navodnom izjavom: Valter je David koji je pobijedio dva Golijata: Hitlera i Staljina. Na strategiji poslušničkog dod-voravanja gradile su se karijere, ne mareči za stručnost, dijelile kolajne za odanost, veza do veze po daj-dam principu s pokričem za lopovluk - ruka ruku mije." "Ma daj prestani!" - prekinula sam Alarika. "Pun mi je kufer te prežvakane poli-tičke frazeologije. Svijet može promijeniti na bolje samo praštanje, a ne optuživanje." "U redu." - složio se Al. "Ovaj uvod je nužan tek kao kroki, jedna kompendijska slika kako bi se ocrtao profil političkog emigranta. Ne treba zaboraviti da se Filomen vratio s američkom putovnicom dok je Il Principe još čvrsto sjedio na tronu. Istina, za svoj narod je učinio puno dobra u domeni socijale, za što mu svaka čast, ali još više za režim što ga je diljem svijeta čuvala raspletena mreža uhoda. Naravno, u svoje redove vrbovali su i emigrante, a najlakše je bilo ucijeniti šljam s kriminalnom prošlošču. Nagrada za prokazivače antikomunističkih sunarodnjaka pod sloganom: Bit ce ti oprošteno kad iz čovjeka postaneš izrod! Ako su time htjeli pridobiti Filomena koji je oduvijek zazirao od bilo kakvih udru-ženja, partija i organizacija, prevarili su se. Zaključak se može izvuci iz činjenice da je u zagušljivom, milijunskom gradu ostao sam i bez ikakva zaleda. I sad, o čemu da razgovara s naivnom Galjom što je kao omladinka, odmah nakon rata, oduševljeno krenula u Bo-snu na dvije radničke brigade? Ili o još naivnijem ocu što je zagovarao agrarnu reformu i time navukao na sebe i Kutelo djedovo prokletstvo i mržnju brace? 'Da ne skapam od gladi' - zagledao se Filomen Galji u oči - 'od tri mogucnosti nudile su se dvije. Ili postati lopov, ili se prihvatiti posla koji je odbijao i najbjedniji probisvijet. Živi ili crkni! I tako sam postao izbacivač. Ne iz barova, za to i nisam više imao snage, nego s nalogom u ruci i u pratnji žandara, izbacivač sirotinjskih obitelji iz favela koje zbog prezaduženosti nisu mogle plačati stanarinu. Izbacivač starica što su čupale kosu, muževa sa stisnutim pesnicama i nožem iza leda, majki s čoporom Tri točkice 272 dječurlije što su mi se bacale pod noge - smiluj se, čovječe, smiluj se bar djeci - iz-bacivač sirotinjskog imetka što se gomilao pored sirotinjskog pokucstva, zajedno s prijavim jastucima, odjecom i loncima, izbacivač vriskova popracenih preklinjanjem i preklinjanjem. To je u Riju bio moj prvi posao. 'Joj!' - zastenjala je Galja. 'Joj!' 'Pitala si i čula odgovor. A da me više ne bi ispitivala reci cu ti još ovo: od krvave zarade kupio sam novo odijelo, košulju, kravatu i cipele i dobio posao konobara, pa recepcionera u hotelu s pet zvijezdica. U Brazilu sam ostao koliko je bilo potrebno da steknem državljanstvo. Zatim put pod noge. Pravac sjever. Ti nemaš pojma' - do-metnuo je nakon poduže šutnje Filomen - 'što znači tropska klima. Od neprekidnog preznojavanja na čovjeku sve istrune. Raspada se odjeca i obuca, pa bila i od najfinije kože. Cipele nakon tjedan dana možeš slobodno baciti, kao i sve ostalo. Truneš izvana, i još više iznutra.'" "Dobro," - upala sam Alariku u riječ - "što još znamo iz Filomenova života u Brazilu?" "Ništa," - uzvratio je Al - "osim smrti što ju je povjerio Beti na Palmin-dvoru. Premda dobar plivač, Filomen se utopio. Sprva je žustrim plivanjem pokušavao nadvladati bujicu, ali matica divlje rijeke bila je jača i odvlačila ga je sve dalje od obale. Blatnjava rijeka, gusta od prašumskih krikova, valjala ga je nizvodno kao olupinu kokosova oraha. Naizmjence je nestajao ispod površine, pa razjapljenim ustima udahnuo, i tako unedogled, sve dok nije iscrpio posljednje snage. Kraj. Izronio je još jednom i punih pluca prepustio se smrti. Zbogom širni svijete koji si toliko obecavao! Zbogom nado koja si to uvjerenje podržavala! Zbogom krvavi živote!, uskliknuo je bez glasa i ugledao na obali sebe, utvaru ili bice s njegovim likom kako s kopna u podivljaloj rijeci prati valjanje beživotnog tijela čije udove su proždirali i izbacivali valovi, vrtložeci ih u virovima. Uto mu se o noge splela neka grana i ispružila jedan krak nadohvat ruke. Ludačkom snagom iz nepoznata izvora utopljenik je ščepao rašlje i bacio pogled na obalu. Tamo više nije bilo nikoga. Je li to bio andeo-čuvar u njegovu obličju, poslan višom silom da smrt preokrene u neumrlost, grob u život? Što god bilo, Filomen se za granu spasa zahvalio, a njegove suze otplakivalo je blatno zapljuskivanje." 115 Na Palmin-dvoru špicli su bili iz roda krilaša. Čim su cvrčci na nekom drvetu prestali strugati krilcima svakom je bilo jasno da su tamo isprepletenih ruku oko bo-kova zastali Filomen i Marta. Dok su se laganim hodom pod špalirom vinove loze na puteljku prema vrtlarevoj kuci ljubili zabrenčale su oko njih ose i vile se u kolu ponad Tri točkice 273 njihovih glava. Ose su bile nasrtljivije. Spuštale su se na gole ruke ljubavnika kao da im je iz kože hlapio slatki nektar sličan probušenim vockama. Uvečer su pak pristup vrtlarevoj kuci branili plavi leptirici što su tako gusto posjedali na rupičaste zavjese da se u sobu uopce nije moglo vidjeti. Lumir je trljao ruke, Beti je Marti pomogla opremiti stan ponad praonice. Otkako je Filomen mladoj ljepotici nataknuo zaručnički prsten Palmin-dvor je živnuo trepe-ravom nadom, a tome se pridružio i vrt, kao da je požurivao zrenje plodova. Debljalo se korijenasto povrce pod zemljom i paprike nad zemljom, prije roka crvenjeli su se paradajzi, kunici se prekomjerno kotili, a kokoši su nosile jaja s duplim žumanjcima. Jedino čega se Beti preplašila bili su nepoznati narančasti puževi golaci što su puzali uz vlažan puteljak, odsjedali po bršljanu pa se iznenada skotrljali pred noge i nastavili sliniti po gredama. Bilo ih je toliko da su ih se i ptice prejele, ali štetu nisu činili. Tog ljeta pojavili su se niotkuda i poslije nikad više. Očito nisu bili endemci. Učinak svih tih djelovanja pokazao se u Filomenovoj popunjenosti. Nestalo je vanj-skih i unutarnjih udubina. U dubokim očima sjenke su se skratile, a skladno lice odavalo je zadovoljstvo. Pogled mu se udvostručio kao da su kroz Filomenove oči virile Martine mekim, povjerljivim sjajem. Koliko su bili bliski moglo se vidjeti kad se Filko razgolitio do pasa. Bradavice na prsima bile su njegove, a zrnasti kolobari Martini. Slično su dijelili pupak i pupčane vrpce povezali uzajamnošcu. Marta je htjela čvor, ali ju je Filomen uvje-rio da je labavija veza prozračnija i ljepša. Tog ljeta nije bujao samo povrtnjak nego je pod hitno trebalo poduprijeti vocke da obilje plodova ne bi polomilo grane. Maranta je ocu pomogla stavljati rašlje i kad su sve zimske jabuke i kruške bile podboltane krenuli su ka vinogradu. Trsje krcato groždem u preranom sazrijevnju, a na okolnom drvecu načičkane ptice i ptičice. Po nakljucanim bobicama pasle su muhe i ose. Isisavanje, cuclanje i ptičje zobanje uzelo je takvog maha da je Maranta odlučila napraviti strašilo i smjesta se primila posla. Nafilane hulahupke predstavljale su trup i noge, a glavu i ruke obavijala je koža od poderanih najlonki. Napunjenu, okruglu glavu pričvrstila je očevom kravatom, na lice prišila dva sedefasta gumba umjesto očiju, a usta iscrtala majčinim ružem. Na ledima je špagom namjestila ruke što su umjesto dlanova mahale šupljim najlonskim stopalima te je za kraj na glavu nabila Lumirov šešir i ukrasila ga kokošjim perom. Zatim su tatica i kcer zajedno nataknuli strašilo na najviši kolac u vinogradu, pa se šcucurili kod lovorova grma i čekali. Ptice što su svo vrijeme promatrale njihovu rabotu odjednom su zažagorile i nakrivile glave. Prva se odvažila svraka. Obletjela je strašilo i u drugom krugu iščupala kokošje pero. Slijedile su je ostale i gozba je započela. Lumir je skočio na noge, pljeskao dlanovima, kriještao, graktao i hukao oponašajuci kopce, štekavce Tri točkice 274 i sove, ali domače ptice pitomice tek bi malo otprhnule uvis i čim je galama utihnula ponovno se spustile na vinograd. Nakon promašaja sa strašilom susjed je Lumiru preporučio talijanska strašila što plaše ptice (To Vam velim iz iskustva, naglasio je) da bježe od grožda kao vrag pred ta-mjanom. I tako je vinograd osvanuo ukrašen svjetlucavim, četvrtastim pločicama što su na povjetarcu metalno zvecale i lomile svjetlost kao ogledalca. Ptičurlija je pak več kod susjeda vidjela to čudo i čim je Lumir zamaknuo petama stuštila se na vinograd u vidu cvrkutavog oblaka. Medutim, Lumir se nije predavao. Sjetio se kako Betin pas Foksi, uz cviljenje i podvijena repa, strugne na terasu čim se Maranta dohvati violine. Ako gude-nje potjera psa, kako ne bi prestrašilo ptice! Ali ne, smjesta se predomislio. Maranta je ipak prva violina u školskom orkestru. Osim toga, tko zna? Ako bi i pristala vježbati u vinogradu, moglo bi se dogoditi da nekom milozvučnom sonatinom pticama još i poveča apetit. Mimo svega, preuranjena berba u kojoj su sudjelovali zaručnici Filomen i Marta bila je dobra. Kad je Lumir u vinskom podrumu napunio jednu bačvu s merlotom, drugu s bijelim vinom raznih sorti, a treču s jabukovačom lupio je sina po ramenu i ka-zao: 'Do sljedeče berbe, za sve nas dosta!' S druge strane buradi police je popunila Beti kompotima i marmeladama, sokovima od bazge i rajčice, zelenim i crvenim ajvarom, a za kisele krastavce ponestalo je staklenki. Stoječi pred prozorom u vrtlarevoj kuči Filomen je razgrnuo rupičastu zavjesu i rastjerao plave leptiriče. Pogleda uperenog u daljinu duboko je udahnuo jesen i zatim sjeo u auto. Nije se vratio do večeri. Ni sljedečeg dana, ni trečeg dana, ni četvrtog dana, ni petog dana, ni šestog dana, a sedmog dana Beti je kazala mužu: 'Filomen se neče vratiti.'" 116 Prošli su mjeseci, godina dana i poslije još mnoge godine a da Lumir više nije spomenuo Filomenovo ime, niti ispitivao Galju je li se njoj javio. Tek poslije njegova nestanka počeo je opet neko vrijeme u snu glasno govoriti. Prevrtao se u krevetu i postavljao jedno te isto pitanje - Zašto? I tako se i Betin san razmrvio na lutajuče misli bez odjeka, pa je Galja majci za čvršči san počela slati apaurine. Iako još dovoljno žilav i gipka koraka, Lumira je Strmec-brijeg počeo umarati. Zamijenio je pješački štap s metalnim šiljkom koji je nabadao i odzvanjao na asfaltu za laganiji štap s gumenom potpeticom. Činilo mu se da je s tim štapom manje upadljiv i da se neprimjetnije kreče medu ljudima. Montana je mali grad i vijesti se brzo šire. Što se Filomena tiče, Lumir je posložio sam sa sobom račune i sada ga je, nakon sinova odlaska, zanimala Marta. Izbjegavao je s njom izravan susret, a kad bi ga na drugoj strani ulice Tri točkice 275 mimoišla, zurio bi u njezina leda. Pa kad bi i pohitao za njom i zaustavio je, što bi joj mogao reci? Na isto pitanje što su ga oboje postavljali nije imao odgovor. I da joj objasni da se sin nije oprostio s nikim od ukucana, pa čak ni s majkom, kakva bi joj utjeha bila? Ili da joj kaže: Nisu mu dali posla. Dosje ilegalnog prebjega i političkog azilanta prati ga kao crna mrlja koju vlasti nece tek tako izbrisati. Zar je očekivao da ce ga dočekati raširenih ruku? Dok se udaljavala pitao se nosi li Marta još uvijek zaručnički prsten. Vidljivo je bilo samo to da je odsjekla svoju bujnu kosu kojoj se Filomen tako divio. Dok su hodali s rukom u ruci, Filomen je svaku večer pratio Martu do njezinog roditeljskog doma, a ponekad bi prespavala i u vrtlarevoj kucici. I sad se, kad je otple-sala jedno vruce ljeto, promatrala u zrcalu. Premda je pogled iz iztočenih očiju mutio sliku, znala je da je obilježena. Bol što se iz pupka zrakasto širio tijelom učinio je dušu tjelesnom, a tijelo okrnjeno prozirnim. Pa ipak, njihova tijela, Filomenovo popunjeno i njezino zategnuto mladošcu, nisu lagala. Lagala je povremeno Filomenova odsutnost u koju nije imala pristup. Zaustavio bi je riječima: 'Kako si lijepa, djevojko! Kosa ti je teška kao slap vode ili kao kruna razasuta po jastuku.' Zasipao ju je talijanskim češljici-ma nalik dijademama, pa joj podizao i spuštao vlasi, pleo straga ili sprijeda pod vratom debelu peletenicu što je kao svileni rep klizila medu dojkama. Zatim bi je ponovno rasplitao i časkom odlutao, kao da je povukao jedan kraj vrpce kojom su vezali svoje zajedništvo. Marta nije pogadala Filomenove misli. Ona je samo osjecala da se u odma-knutosti udaljuje i da ga tada gubi. Bila joj je nepoznata Filomenova deviza Snaga je u tome da prekineš u trenutku najvece vezanosti, ali je zato kao zalog ponovnog susreta počela u vrtlarevoj kuci ostavljati razne sitnice. Unatoč svim nježnostima i iskazivanjima pozornosti, počela je strepiti da je svaki sastanak posljednji. Promatrala se u zrcalu. Tude lice, strano tijelo. Razdano lice i rasipnički ispokla-njano tijelo. Ništa uzeto na silu, pa ipak sve oduzeto. Tek obris u ogledalu, prekriven ljušturom. Živa je ostala samo teška kosa, duga do lakta, kosa s kojom su se igrali skrivača. Kako se smijala kad joj je Filomen zapiknuo prst u tjeme i otamo počeo raščešljavati kosu uokolo glave, prebacujuci najgušce pramenove preko lica. Smijeh je raspuhivao vlasi i pramenovima pravio po licu razdjeljke i proreze koje je Filomen žmirečki istraživao. 'Evo oka.' - cmoknuo bi je na usta. 'Evo uha.' - i poljubio ju u oko. 'Evo nosa.' I jezikom bi je poškakljao po uhu. 'Evo čela.' I isisao bi vršak njezina jezika. Promatrala je kosu s koje još uvijek nije uspjela isprati Filomenove dlanove. Svaka vlas pamtila je jagodice njegovih prstiju. Poželjela je kosu, dugu do poda, da se u nju zaprede i sakrije. Poželjela je kosu, dugu preko stopala, da može po njoj gaziti, pa je uzela u ruke škare. Nemilosrdno je škljocala i svakim odrezanim pramenom Tri točkice 276 odbacivala zaručnikove dodire. Pramen po pramen, kosa bar ne boli. Kosa ne boli iako su pramenovi pod njezinim nogama ječali i žalili. 'Kad sam ju ugledao s leda' - obznanio je Lumir Beti - 'jedva sam ju prepoznao. Kosa je bila njezin zaštitni znak.' Beti je uzdahnula i dodala: 'Na nama je da tu nemilu stvar izgladimo. Molim te, izmisli nešto, štogod znaš, i dovedi Martu na Palmin-dvor.' Marta poziv nije otklonila. Beti ju je privinula na prsa, posjela u gostinskoj sobi i ponudila pitom od zimskih jabuka. 'Ponekad mi padnu na pamet neobične misli' - tiho je prozborila držeči Martu za ruke - 'a to je da nitko nije nevin ni kad se rodi. Kao da za sobom vučemo nekakve stope iz prošlosti što nas prate u sadašnjosti. Kažu da je uvijek kriv začetnik, onaj koji povuče prvi potez. No to je samo donekle točno. Nije važno tko počne prvi. Važno je da drugi istom mjerom ne uzvrati. Začetnik započne jer se osječa prikračenim. Pri-kračenom pak duguje netko treči. Ako bismo začetniku za nanesenu uvredu oprostili zaustavili bismo krivicu. Znam,' - stegnula je Martine ruke - 'lako je govoriti. Medu-tim, moramo se učiti velikodušnosti. Iako je često neshvatljivo na koji način se sve to odvija, znam da se dugovi kad-tad izmire. Šteta je u tome što dugove gotovo nikad ne plačamo osobi koju smo povrijedili, več nam dogadaji donesu ususret nešto ili nekoga tko če se naplatiti. I tako se u krugu zamršenosti vrte ljudski odnosi. Ispada da nam sudbina donosi upravo ono što najviše želimo izbječi. Sreča i nesreča su blizanke. U svakoj nesreči krije se klica sreče. Stoga, glavu gore! Ovako lijepa djevojka ne smije tugovati. Odakle znam što Filomenu nosi budučnost? Mnogo je propatio i čini mi se da je patnja njegova postojana pratilja.' Marta je podigla glavu. Sasušene oči ovlažile su se bljeskom, a zatim je izustila: 'Zbog Filomena ostavila sam momka koji me je volio.' I tako, u zamršenosti ljudskih odnosa, Beti nije znala je li bljesak žaljenja pripadao Filomenu ili momku kojeg je Marta ostavila. 117 Ljeto 2008. Trideset i osam stupnjeva u hladu. I dalje vrijedi zabrana raspravljanja o meteoropatskim frustracijama. Al je doteturao i skljokao se u stolicu. Jadnik je zako-lutao očima, pa spustio kapke, pa počeo sanjarski žmirkati kao da je prizivao nešto iz davnine, a nedugo zatim sam začula: "Djevojčice, pusti da ti dignem suknju, da te vidim. Otvori mojim starim prstima zelenu ružu svoje utrobe." Tri točkice 277 "E pa sad vidim" - zinula sam - "da ti je vručina udarila u glavu i da si sasvim po-šandrcao!" Naravno da nije pošandrcao. Smišljeno je odapeo strelicu što je putovala u daleku prošlost i pogodila moju šesnaestogodišnju petu, zbog čega sam malo ošepavila u duši. "Kad sam krenula u gimnaziju" - počela sam se prisječati - "otac me smjestio u internat. Na kraju godine svjedodžba je bila jedva prolazna pa je otac stao ispred mene i zaškrgutao zubima: 'Kod kuče uvijek rogoboriš da nemaš vremena za učenje, a što se dogodilo u internatu gdje osim učenja nisi imala drugog posla? Ako stvari stoje tako, sljedeču školsku godinu vozit češ se vlakom kao ostala djeca! I pritom se nemoj čuditi ako ču te na vrhu brijega dočekati s motikom ili grabljama.' I tako je na Kutelu počelo ustajanje u pet sati ujutro (u osvit dana ili u mrkloj noči po zimi) i svakodnevno trčanje na vlak. Pretpotopni putnički vlak drugog razreda za dake i radničku klasu vukla je lokomotiva iz čijeg je dimnjaka tijekom vožnje sukljala povijena čada, glavninom kao užareni dimni stup uvis, a ostatkom sitnim česticama niz prozore. Sedam vagona s drvenim klupama spajala je pomična spojna platforma izmedu vagona, ogradena sa svake strane metalnom rešetkom tako da se vlakom moglo prešetavati od zadnjeg vagona do lokomotive i natrag, sve dok kondukteri nisu toj dačkoj promenadi stali na kraj i, tu i tamo, nasumce zaključali poneki vagon. Pogubila sam mnogo šalova što ih je vjetar otpirio u trku, a to bih primijetila tek u vlaku u čiji zadnji vagon sam uglavnom uspijevala uskočiti. I potom sam, dok je vlak tutnjao, prelazila iz vagona u vagon, sve dok ne bih došla do svog društva. Da Lumir nije bio trener brzog trčanja ne bih tog dana u posljednji tren dograbila ručku zadnjeg vagona koji je stao ubrzavati. Neko vrijeme sam se otpuhavala i potom sjela do prozora. Nije me brinuo pismeni iz matematike nego moje zajapureno lice što crvenim flekama zbrčka ljepotu i u takvom stanju nisam htjela da me itko vidi. Napokon sam se ohladila i pogledala putnika nasuprot. O, Bože! Prije nego sam primijetila da je grbav i da kraj nogu ima ortopedski štap, pogledom me zarobio. Netremičnim fiksiranjem držao je svoje lice u mom fokusu i ja sam kao opčinjena zurila u svijetloplave oči, iz čijih proširenih zjenica me nepopustljivo uhvatio snop zračenja koji je odvlačio pogled s njegova tijela. Krv mi je šiknula u glavu. Crvenjenje je bilo moja slaba točka. Izdajnički znak uzdrmanosti koji me stavljao u podredeni položaj. Tad se putnik, zabavljen mijenjanjem boja na mom licu, osmjehnuo. Napetost je nakratko popustila pa sam se neupadljivo usredotočila na njegov trup, tanke ruke i noge, a zatim na četrdesetogodišnje lice s ne baš bujnom kosom. Zatim ponovno na oči što su preko mojih prodirale ne samo u moje astralno biče nego i u moje meso, kao da me nadmočnom bestidnošču razdjevičuju. Htjela sam ustati i premjestiti se, ali me zadržala njegova kljakavost. Grba je bila njegovo oružje i Tri točkice 278 ujedno izazivanje obzira kojim me podčinio. Umjesto da sjednem na klupu na drugoj strani ili produžim dalje, krv mi je ponovno udarila u glavu pa sam se znatiželjno (iako sam znala sve krajobraze uz prugu) zagledala kroz prozor. Navala vrucine je najzad splasnula i tad se putnik oglasio. 'Ja sam pjesnik.' - izustio je očaravajucim glasom. U rukama je držao svilenu maramicu natopljenu eteričnim mirisom, i prije nego sam se snašla primaknuo je rupčic mojem čelu i počeo me tapkati po sljepoočnicama. 'Učinilo mi se' - začula sam iz daljine brižni glas - 'da Vam je pozlilo.' Pritom je piljio u mene nesmanjenom žestinom, a ja sam se vec toliko pribrala da sam mogla promatrati njegovo lice. Usko, ispijeno lice s tamnim kolobarima oko užarenih očiju i jest bilo pjesničko. I više od toga! Jer pjesnik je nastavio izgovarati započetu pjesmu kojom me Alarik navukao na priču. Ljepojko, bježi Ijepotice! Uhvatit ce te zeleni vjetar. Bježi, balavice, bježi! Gledaj odakle dolazi! Satir niskih zvijezda s blistavim jezicima. Koža mi je problijedila kao da se sva krv istočila u srce što se kupalo u pjenušavom ushitu. Pjesnik je nastavio put, a ja sam mu oprostila maloprijašnju drskost i zurenje i umalo zaboravila sici s vlaka. Pjesnik je ipak pjesnik! Nadbice u srodstvu s bogovima, s jednom nogom na Olimpu, a s drugom na oblacima, krilato, vrhunaravno stvorenje koje ukazuje na zamke i rastjeruje ljudsku tugu, polubog što me milostivo upozorio. Grbav ili ne, u grbavu pjesmu sam se zaljubila. Bila sam uvjerena da ju je poet upravo iznjedrio za mene. (Godinama kasnije, u društvu sličnih pajdaša, kad sam umjesto odlaska na faks po zagrebačkim pajzlima slušala poeziju, shvatila sam čija je to pjesma bila i k tomu još parafrazirana. Nismo ludovali samo za Jesenjinom nego i za Lorcom.) I tako je Satir niskih zvijezda uvukao poludjevicu u igru. Drugu polovicu nevinosti ukrala mi je mašta. I prije nego sam iskočila iz vlaka obratila sam se pjesniku i ispod glasa poručila: 'Sutra cu opet biti na tom vlaku.' Ali sutradan se poludjevica predomislila i preobrazila se u krakatu djevojku koja je odlučila zamesti trag. Stoga sam ušla u prvi vagon do lokomotive. Prepunjena pjesmom što mi je širila grudi do rasprsnuca, tražila sam samocu da me nitko ne uznemiruje. Da brbljanjem ne umanjuje i buši moju pjesmu i da pjesma bukti samo u meni. Mudar li je pjesnik, mudar, ispreplitala sam stihove. Nije se bedasto poskliznuo i kazao: Dodi, Ijepojko, dodi nego Bježi, djevojčice, bježi! Ima li veceg Tri točkice 279 zova od odbijanja?! Sjela sam u kut na klupi i osvrnula se uokolo. O, moj Bože! Sučelice meni sjedio je pjesnik. 'Kao da smo se dogovorili.' - naklonio se, a meni je od zaprepa-štenja grunula krv u glavu. Umjesto nelagode preplavio me bijes što me nespremnu za-skočio, i dodatni bijes što mi je ponovno natjerao crvenilo na obraze. Ustala sam s klupe, uzela torbu i na odlasku dobacila: 'Inače ovim vlakom putujem u školu.' Nikad nisam doznala odakle i kamo je putovao pjesnik. Kad sam ulazila bio je u vlaku, a kad sam izlazila produžio je dalje. Trecega dana ušla sam u srednji vagon gdje se skupljalo moje društvo. 'Ide.' - šapnula mi je prijateljica kojoj sam ispričala zgodu i potom sam se sakrila ispod jakni i balonera. Cure su me ogradile koljenima i sagnule se jedna prema drugoj, a ja sam se, šcucurena i zakrabuljena u kutu, gušila od smijeha. Stihotvorac je šepajuci produžio. Četvrtog dana odustala sam od igre skrivača i pravila se da pjesnika ne poznajem, a petog dana došao je kraj. Petoga dana spazila sam stihoklepca kako izmedu rešetaka vagona drma kvakom zabravljenog vagona. Očito je vrebao i vidio u koji vagon sam ušla. Vlak je kloparao. Čekala sam da se zaputi natrag, odakle je došao. I stvarno se okrenuo. Uto je vlak stigao u zavoj i odbacio pjesnika na suprotnu stranu gibljive ograde. Ubrzo se osovio i uhva-tio ravnotežu. Pod lijevom miškom stiskao je torbu, a štapom u desnoj ruci pipkao ispred sebe. U kratom ali uskom prolazu izmedu vagona štap je zakoračio prvi, a za njim se pokrenula desna noga, povijena u trokut bez donje stranice, kratko zaklatarila po zraku i zatim se prizemljila. Iza nje kročila je lijeva noga, poduprta desnom i štapom. Najzad je stupio u hodnik svog vagona i meni je konačno odlanulo. Dosta je bilo! Vani je bilo proljece. Otvorila sam prozor da udahnem svježe jutro i bacim niz vjetar pjesnikovu pjesmu. Krajolici su letjeli, vlak je jureci zviždao kao da se natjecao s vjetrom. Nagnula sam se do pojasa kroz prozor i zurila u pravcu kretanja. Neka me šiba vjetar, neka, neka, sve dok mi u oko nije uletjela sitna čestica iz huktajuce lokomotive. Okrenula sam glavu i skamenila se. Okom što nije suzilo ugledala sam s vanjske strane susjednog vagona pjesnika kako stoji na prilaznoj stepenici i koščatom rukom grčevito se pridržava ručke. Kotači režu tračnice i vare ih iskrama, rešetka izmedu vagona škri-pi i šklepeče, poluge platforme izmedu vagona trenjem stružu jedna o drugu i metalno ječe, a vjetar fijuče i kovitla se oko pjesnika. Nogavice mu se lijepe oko kljakavih, tankih nogu, a on se grbom pokušava odgurnuti i ščepati ručku susjednog vagona. Zatvo-rila sam oči. I preko kapaka vidjela sam kako se cijelim tijelom isteže i jednom nogom zakoračuje u prazno. Uto mu je štap odletio pod kotače. Otvorila sam oči. Povukao je nogu i kratko se pribirao, da bi malo zatim ponovio postupak. Sagnuo se da smanji ot-por vjetra i spremao na zalet. Naposljetku se silovito odgurnuo i doskočio na stepenice susjednog to jest, mog vagona. Malo zatim vlak se zaustavio. Tri točkice 280 Izjurila sam iz vlaka na postaji prije škole. Tamo smo se skidali s vlaka kad smo markirali. Preko pruge šumarak, a usred njega bara. Sjela sam pod vrbu i čekala popod-nevni vlak da me odvede kuci. Pjesma mi se još uvijek svidala, a po sljepoočnicama mi je bubnjao tek jedan stih: Bježi, balavice, bježi. 118 Sjedeci u dubokoj hladovini, Alarik i ja promatramo šetače s psima kojih u gradu ima sve više. Na repertoaru su pasmine svih fela, od koljača do miroljubivih retrivera, a meni pozornost privlače psi prefriganci, kamo ubrajam jazavčare i škotske terijere. Al veli da sam pseci rasist jer ne volim vučjake, ni one čudom prirode sklepane mješance koji znaju biti takve rugobe da se pred njima nakostriješim. Stoga sam od svoje kceri zaslužila dodatni epitet, da sam pored rasista i pasji snob. Promatramo pse i promatra-mo vlasnike, kad me Al mune pod rebra i kroz smijeh istisne: "Znaš li ti što pasoljupci misle o čovjeku?" Moram priznati da se u tu materiju nisam udubljivala. "O tome što pasoljupci misle o ljudskom stvoru" - pogledao me Al ispod oka -"izrazio se lord Byron u svom epitafu newfoundlandskom psu." "Daaa?" - naculila sam uši. "I, što lord zbori o čovjeku?" Al je ustao s klupe, stao ispred mene, naklonio se i odrecitirao: "Tko zna te, prezre te istog maha, ti gnusna hrpo oživljenog praha!" Srecom da na Alov ispad nitko nije reagirao, pa smo produžili hodajuci i sreli jed-nog foksterijera koji me podsjetio na Foksija na Palmin-dvoru. "Eee, taj foksterijer" - počeo je drobiti Al - "nije zaslužio ni svoje ime, i ostao je zauvijek Foksi. Pas bez manira ne zaslužuje ime, smatrala je Beti, jer se Foksi pokazao ne samo neodgojen nego i neodgojiv. Ako je naučila mačka da skače kroz obruč ruku ili preko drške metle, Beti je pred Foksijevom neposlušnošcu digla ruke. Pašče nije htjelo ni prositi i fino uzeti zalogajčic iz ruku, ali ga je trpjela zbog njegove srdačnosti prili-kom pozdravljanja, kad je skakao dva metra uvis ne bi li joj liznuo lice. Lumir ga je pak trpio zbog Beti. Ovisno o raspoloženju, Foksi je za Lumira bio Cucak, a kad je nocima zavijao na terasi - Vražje Pseto! Za Mašu je pak svaki pas, neovisno o spolu, jednostav-no - Pas, dok je za Marantu svaki pas - Mili Pesolin. Što manje voljen, to više prigrljen. Beti je Foksija dobila od prijateljice iz Italije. Premda nije bio štene, nadala se da ce ga uspjeti dresirati i naučiti najosnovnijim pravilima pristojnosti. 'Možda Cucak reagira na talijanske komande.' - dosjetio se Lumir, ali ni to nije dalo rezultata. Jedino što je od prve shvatio bilo je - Marš! Kad bi Lumir zaurlao Marš! Pesolin bi se podvijena repa utekao Tri točkice 281 Beti ili Maranti. Neki put bi se Lumir sažalio, pljesnuo se po bedru i zazvao Foksija: 'Dodi ovamo! Vieni qui! Ma kakvi! Ništa. Foksi ni makac. Potuljen, žmigao je okicama, a Lumir bi zamahnuo rukom i kazao: 'Vražji foksl!' Lako za Foksla što bi na terasi zavijao cijelu noč da ga Beti nije pustila u kuču. I bez njegova štektanja Lumirov san remetio je drugi nemir što ga je tjerao na danonočnu budnost. I kad Cucak utihne zna da Beti u spavačici stoji na terasi i gleda preko, u vrtlarevu kuču, a potom kaže da je udisala svježi, nočni zrak. I kad po danu vješa rublje na terasi pogledava prema vrtlarevoj kuči, odakle ju po stoput na dan pozdravlja susjed, dobacu-juči razne opaske o vremenu ili vrtu ne bi li ju navukao na duži razgovor. Pa da, za biljne uši nabavit če joj preko, u Italiji, nekakav prah i ostale herbicide. Izmislit če bilo što, samo da ju domami u vrt i potom s njegovom ženom tobože razmjenjuje savjete. 'Sad na Palmin-dvoru više nismo sami!' - zagrmio je Lumir. 'Otkako sam (Misli: da nisam, ali jesam. Da je ostao, ne bih. Jesam, jer je odlaskom dom odbacio. Moj sin Filomen!) prodao vrtlarevu kuču Stipiču nigdje više mira! Stipičevi klinci' - vikao je - 'galame i urlaju dok se natjeravaju biciklima, a buci doprinosi i tutnjava motorina kojim se vozika Stipička! Ona je dobra duša,' - snizio je ton - 'neki dan me zaustavila na Strmec-brijegu i kazala: Eee, gospon Lubomir, zašto si i Vi ne kupite motorin umjesto da na rukama vučete spizu? Pogotovo kad i vrapci na granama cvrkuču da sjedite na milijuni-ma'. Zatim je preuzela teret iz Lumirovih ruku i stavila ga na svoj motorin, a Lumir se prisjetio jednog davnog teškog motora s prikolicom i Betinog slatkog smijeha. Teškog motora kojim je Vir iz Pariza doputovao na Kutelo i pozvao mladi bračni par na vo-žnju. Baškareči se u prikolici kao u nekom zaobljenom kajaku na trečem kotaču, Beti se smijala kao dijete dok su se vozili prema Ljeskindolu, pa zatim zaokrenuli kod crkve i zaprašili prema gradu. U kožnatoj jakni i pripadajučoj kapici s remenčičima, u tom sportskom kompletu što ga je donijela u miraz, nagutala se benzinskih para i makadamske prašine, dok je on, sjedeči iza Vira, strepio. Strepio da če joj zbog blagoslovlje-nog stanja s Galjom pozliti, a Beti se sveudilj smijala kao dijete. Uspomena ili susjeda Stipič, tek Lumir se iz Montane jednog dana dovezao na motorinu. Prije nego je Beti uspjela bilo što izustiti, novopečeni motorist je kazao: 'Za ovu prdalicu što ima snagu vuči dva čovjeka po ravnini ne treba polagati nikakvog ispita. Ruke su pokazivači smjerova, upališ motor i - tjeraj! Obuci se i idemo na prvu vožnju.' Uzbudenje je s Beti prešlo na Foksija. Čas je oblijetao motocikl, čas skakao na Beti, optrčavao i lajao, sve dok nije začuo - Marš! 'Cucak neka ostane kod kuče!' - zapovjedio je Lumir Natalki. 'Pazi da ne pobje-gne!' - zaprijetio je ubojitim pogledom. Zatim su tvoji roditelji nestali iza okuke. Pri ulasku na glavnu cestu Lumir je lijevom rukom upalio smjerokaz, pa raspalio največom Tri točkice 282 brzinom. Dok su jurili 50 km na sat pratio ih je divlji orkestar zvukova sačinjen od dva razglašena instrumenta. U frulu je ficukao kuštravi vjetar, a zaglušujuci buku motora pratio je brundajuci kontrabas. Beti je bez kapice na glavi maltene oglušila. Unatoč tomu, razabrala je treci glas. Zar ne vele da i motor može kašljucati, pomislila je, ali hropac je dolazio odostraga. Obujmila je čvršce Lumira oko struka i okrenula glavu. Isplažena jezika i na izmaku snaga, Foksi je galopirao za motorinom. A, joj, nije stigla ni kriknuti, kad se antiljubimac zabio u stražnji kotač. Tupi udarac, motocikl je zatetu-rao gubeci ravnotežu, Lumir je naglo zakočio, a Beti je u luku poletjela u grabu. Brzo se pridigla, a kad je ustanovila da je neozlijedena, a k tomu se i Lumir zadržao na motori-nu, pogledala je onesviještenog Foksija. 'Ah, to pašče!' - uzdahnula je i podigla mlitavo stvorenje u naručje. 'I što cemo sad?!' - graknuo je Lumir i smjesta odlučio: 'Vracamo se kuci!' Po ravnoj cesti, via casa, motorin se iskazao i vukao Lumira, Beti i beživotnog ljubimca sve do Strmec-brijega. Tu se Beti zahvalila na daljnjoj vožnji i pješice krenula Strmec-brijegom. Nadomak kuce Foksi se počeo trzati, i kad je zaškiljio na jedno oko Beti je znala da ce se i bez veterinara oporaviti. 'Zar ti nisam zapovijedio....' - zakričao je Lumir na Natalku, a ona ga je povela u hodnik i prstom uperila u izlazna vrata. 'Ove friške ogrebotine ne lažu. A ako je pas skočio kroz balkon ili s terase, nije moja krivica.'" Al je završio priču, a ja sam razmišljala o psecoj odanosti i kako se obrazac ponavlja. U Ljeskindolu Veričin Paco je do iznemoglosti trčao za vlakom, a na Montani Betin Foksi jurio za motorinom. I jedan i drugi štektali su jednu te istu molbu - Nemoj me ostaviti. 119 Na isteku zlatnog doba bezbrižnosti Maša je do dna iscrpila kvotu naklonosti i praštanja. Po drugi put razvedena od istog muža, prepustila je kcer ocu. Ako nije u stanju brinuti se o sebi, kako ce se skrbiti o djetetu? Nikakvo iskustvo ne pridonosi da Maša mijenja kožu. Iza nje ne ostaje svlak. Biti dosljedan sebi i svojoj nesreci njezina je nit vodilja. I - što sad? Pritisak sa svih strana. Zlurado pitanje Kad češ se zaposliti? tlačilo je Mašin grudni koš i abdomen. Organi su se ritali, lučenjem žuči jetra je pitanje neuspješno izbacivala, spljošteno srce zaustavljalo je proces, bunio se želudac nadota-kanjem kiseline. Rastače li solna kiselina željezne utege, neutralizirajuci ih mrvljenjem ili ce želudac sam obaviti posao i grčenjem probaviti Kad češ se zaposliti?. U tom slučaju spljošteno srce zadobit ce prvobitni oblik i napumpati krvotok novim pokušajem. Iako je tražila posao isključivo sa slovima, nudio se posao s brojkama. Maksima Sve samo brojke ne pod pritiskom je ustuknula. U banci se barata brojkama. Početni Tri točkice 283 izazov, gotovo zanos novoga. Brojke, brojke, brojkice, uzduž i poprijeko, okomito i vodoravno, odozdo nagore, odozgor nadolje, štima-ne štima, ispituju vlažni dlanovi, pa opet ispočetka, u križ i uz niz, otvaraju se pore iznad gornje usne, šire se pore kod vlasišta i vlaže čelo. Sve operacije teku nepogrešivo, od prve, obavljene prije ostalih brzinom moždanih vijuga, ali Mašu zaustavlja provjeravanje, sumnja nagriza i stavlja pod upitnik njezinu sposobnost. Odrasli traže točnost, brojke zahtijevaju egzaktnost, znoj s potiljka klizi niz kralježnicu, štima-ne štima taj bankarski sudoku? Sumnja izi-skuje dodatne napore, sumnja cijedi posljednje snage. Odrasli imaju zakonitosti i pro-htjeve, odrasli traže odgovornost, odrasli vladaju svijetom. Može Maša njima itekako parirati, ali samo u neobaveznim situacijama, izvan svakog radnog vremena i prostora, na neutralnom terenu uz kavicu ili crnu pivicu, gdje ih svojim kviz-sveznadarstvom može frapirati da razvale laloke, ali je posve nemočna na robiji posla, tom svakodnev-nom upinjanju što ga zovu egzistencijom. 'Dobro obavljate svoj posao,' - rekao je šef banke po isteku tri mjeseca - 'stoga čemo Vas premjestiti na više radno mjesto u drugoj podružnici.' Šok. Smak. Je li dobro čula, nova filijala na kraju grada, nova autobusna linija, sat ranije ustajanje i spremanje, nove njuške koje če joj gledati pod prste, promatrati njezino orošeno čelo i buljiti u usta, novo uhodavanje, upravo kad se ovdje kako-tako svikla. A ne! Nečemo tako, bratac, naišao si na krivu osobu! - govori Maša stisnutih usana. Nečete se vi sa mnom potrkavati, još jače stišče usne, jer ako ih otvori, otvorit če se i ostali otvori na njezinom licu. Iz rastopljenih očiju briznule bi suze niz obraze, udvostručene s onima što bi se točile kroz nos iz istih žlijezda u oku, nosne suze, bezbojne i prozirne, u vrtlogu s očnima prošarale bi njezin očaj koji se ne bi mogao sakriti. Stoga Maša stišče usne, jok brate, šaljite vi u podružnicu koga god hočete, sa mnom nečete tek tako manipulirati! I tu je kraj. Kraj radnog vremena, izlazak u ozračje u kojem može disati. 'Mogla si zatražiti bolovanje!', grmi preko telefona Galja. 'Mogla si otiči mojoj psihijatrici koju sam ti bezbroj puta preporučila.', roguši se Maranta. 'Kako da ne,' - uzvrača Maša - 'vi biste mene proglasili ludom, a ja psihijatru sama mogu održati predavanje o opsesivno-kompulzivnim smetnjama.' Ne treba njoj medicinski dušo-brižnik tumačiti prisilne radnje, muku več pri samom izlasku iz kuče, kad uzastopce provjerava da li vrata hladnjaka čvrsto prianjaju, je li se šminka razmazala, je li ugasi-la štednjak, jesu li cipele očiščene do najsitnije mrljice, je li ugasila svjetlo u kupaoni-ci, nije li daljinski na svom mjestu, naliježe li jakna bez faldanja oko tankog struka, je li zaboravila zatvoriti prozor, nije li čuperak kose odlepršao u krivo. OK. Napokon, sve je u redu, ulazi u dizalo, pa se vrača provjeriti je li zaključala vrata stana. Potom korača uspravno i uzdignute glave. Tri točkice 284 Da, uspravno! Radila-ne radila, na kraju svakog mjeseca plača režije, u sandučicu nema opomena, živi bez financijskih dugova. Lova uvijek odnekud kapne. Jednom od nasljedstva, drugi put u koverti. Bog je velik. Što se pak nefinancijskih dugova tiče, njih placa u ratama i ponekad joj se čini da kredit nikad nece otplatiti ni molbama, ni suzama. Vjerovnici, bivši muž i kcer Nike, čvrstog su karaktera. I tako bez psihijatra Maša zna svoju dijagnozu. Ona je informirana i načitana. K tomu, i naslušana. Preko radija poznaje klasična glazbena djela, sve do stavaka pojedinih simfonija. Preko stručnih knjiga nauči do potankosti sve što ju veseli i zanima. 'Samo pitaj kako se zove ova travka po kojoj gaziš ili ovaj neznatni cvjetic uz puteljak koji nitko ne primjecuje. Ili ovo rijetko drvo iz Japana.' I bez da pitaš, ispalit ce latinski naziv. Samo pitaj, ali pregrizi jezik, ne pitaj ništa o poslu ako ne želiš da zašuti. Od svih prisilnih radnji posao je najveca prisilna radnja koja ugrožava njezinu opstojnost. Stoga bijeg s posla nije instinkt vec zdravorazumsko opredjeljenje, pa makar bio šuplji spas koji s vremenom po-činje bujati prazninom. Ispražnjen svijet od svih sadržaja. Sravnjena muka. Iz praznoga u prazno, iz praznine u ništavilo, iz ništavila u zaključanu samocu i mrtvi telefon. "Pa, šta?" - oglasio se napokon Alarik. "Naša ptičica leprša samo na slobodi. I Bog hrani ptice nebeske bez da siju i žanju jer privredivanje očito ne pripada raju. Ptice pre-letavaju nebom kako ih je volja, a samo čovjek je dobio na dar volju višeg reda. Prema tome, i samovolja je prema slobodnom odabiru - slobodna volja. Tako je vjerojatno razmišljala na Palmin-dvoru Maša kad je odlučila da nece izaci na maturu. Otici ce preko, gdje nema nikakvih obveza ni potraživanja, nikakvog ljudskog daveža, odlutati u beskraj, nedostupan svima, daleko u svemirsko prostranstvo vječitog mira." "E, moj čovječe," - uzdahnula sam - "zalutao si u daleku prošlost, a Maša se i dan danas tomu smije. Retrogradni smijeh kao nadvladani pucanj u prazno." Čim je čuo za smijeh, pa makar bio retrogradni, Al je smjesta živnuo. "Pričaj!" - dahnuo je s potisnutom znatiželjom. "Unazad ne znam koliko godina" - započela sam - "tri sestre našle smo se na oku-pu kod Marante. Maša se zagledala u neku bočicu s tabletama i iznebuha prasnula u smijeh. 'Da sam bar od svih tih sedativa na Palmin-dvoru zaspala.' - presavijala se u struku. 'Ali, ne! Umjesto pospanosti sluh mi se istančao i vid izoštrio. U kutu stropa promatrala sam pauka koji je u mrežu domamio muhu. Omatajuci plijen, nožice su brzo štrikale, a zujanje je pomalo jenjavalo. Nastupila je tišina i protegla se hodnikom.' Izdisanje nikako nije dolazilo, a Maša je sveudilj čekala da naide majka i u svom krevetu zatekne dijete-Natalku, poluukočeno i do bjeline problijedilo siroče sa spušte-nim kapcima, što upravo emanira, pretvarajuci se u maglicu, opraštajuci se od ovog Tri točkice 285 svijeta posljednjim neizdahom. Najzad je hodnik šušnuo. Umjesto Betinih sitnih koraka hodnikom su se prikradali dugi, tihi koraci, spretno zaobilazeci štendere sa cvije-cem, tihi koraci, ali nabiti silom odlučnosti da jednom zasvagda potvrde ili opovrgnu kljucajucu bol što nikad ne prestaje, sumnju da ga Beti vara. Inkasatori, poštari, susjedi, utvare ili zbilja, dokaza nikad nema, jalovi lov na aveti s nevidljivim otiscima unutar lubanje u prednjim režnjevima koji raščlanjuju Betine postupke u ophodenju s muš-karcima. Prije nego su se širom rastvorila vrata umiruce dijete razrogačilo je oči kao cuk u ponoc. I gle ti čuda, žacnuo se Lumir. Na ženinoj postelji, umjesto da uči, izleža-va se Maša. 'Zar cemo se usred bijela dana valjati po krevetu?!?' - dreknuo je takvom silinom da je Maši poskočio i najsitniji živac. 'Smjesta ustaj i uhvati se knjige! Čeka te matura!' Beti što je mislila da Maša uči u svojoj sobi pohitala je iz kuhinje prema spavacoj sobi odakle je dolazila galama. Maša je živa i zdrava stajala pokraj nocnog ormarica na kojem je bila izvrnuta prazna bočica s apaurinima. Znala je da bočica nije bila puna, što nije zaustavilo treptanje vjeda. Prateci Betin pogled, Lumir je ščepao bočicu, izokrenuo je i mlatio njenim grlom po dlanu, mlatio i mlatio, ne bi li istisnuo barem jednu nepostojecu tabletu, ali bočica je šuplje klokotala kao da ispušta balone prilikom uranjanja. I tad je Lu-mir neartikulirano kriknuo, zgrabio Mašu za ramena, pa ju istovremeno stresao, privijao i grlio, cijedeci pritom riječi. 'Krv svoju cu ti dati,' - škripao je suhim grlom - 'srce, ako hoceš' - drmao, stezao i grlio - 'evo ti moj život!' - prepuknuo mu je glas. Iscrpljen erupcijom emocija, Lumir je krenuo na vrt, sjeo pod stablo kaki jabuke i razmišljao kako sve odgojne metode kod Maše padaju u vodu. Prijetnja da u svojoj kuci nece trpjeti repetente djelovala je kod ostale djece, ali ne i kod Maše. Prije dvije godine dopustio joj je da ponavlja razred, ali je zato ferije morala provesti u Ljeskindo-lu. 'Tamo ceš' - siktao joj je u lice - 'u seljačkoj zadruzi brati voce s radnicima, a stan i hranu odradit ceš kod strica Vira, pomažuci njegovoj ženi u domacinstvu! Pa da vidiš kako se zaraduje kruh svagdanji!' A sad se ovim umišljenim samoubojstvom pokazalo da je i ta kutelska lekcija bila promašaj. Maša jednostavno nije kanila pristupiti maturi. Beti je pak uvijek iznova premetala misli kako pomoci djetetu koje ne sluša. Te-glila ih je kao Sizif prema vrhu rješenja, ali misli su se svaki put skotrljale na dno, bez odgovora. Zamoliš jednom, zamoliš drugi put. Treci put molba vec zapinje u grlu. Nema odaziva. Kao odjek, vraca se tek neuvažavanje. K tomu, i Lumir sve rjede zagrmi: 'Zar nisi čula što te zamolila majka?' Umjesto toga, ako se radi o nekom poslicu, sam obavi Mašin zadatak. Misli se sudaraju nizbrdicom, to više nisu Sizifovi oblutci, stopili su se u oštri grumen koji je sve teže pomaknuti, pa ce morati zamoliti Galju da joj i dalje šalje sedative." Tri točkice 286 Kad se radi o Maši, Alariku se nikud ne žuri. Nedvosmislenim pogledima bockao me da nastavim. "O.K. Dakle, maturu je Maša položila u jesenskom roku, a godinama zatim, kad se prvi put rastala od muža, priredila je i meni scenu sličnog sadržaja. (Al se usidrio u stolici i čekao nastavak otvorenih usta.) Usred noči" - klopila sam ga po glavi - "zazvonio je telefon i s druge strane žice zastenjao je umiruči glas. 'Progutala sam Amanitu muscariju.' - izdavila je Maša. 'Što si...?!' - zagrcnula sam se. 'Muharu, čovječe!' - glasio je maltene uvrijedeni jecaj. 'Za Boga miloga, nemoj se šaliti!' - vrisnula sam, dok su se u očima moje sedmogodišnje Kristine počele nabirati suze. 'Zovi hitnu pomoč, hitnu, hitnu!' - navaljivalo je moje dijete. Premda je moje gljivarsko znanje krajnje oskudno, i svakom je mališanu koji lista slikovnice jasno da je lijepa kačiperka muhara s crvenim klobukom i bijelim pje-gama (ako več ne u Sibiru) u našim krajevima otrovna. Gorko sam zažalila što prije nisam pomnije slušala Mašina izlaganja o otrovnim parazitima i njihovim toksinima. Od uvjetno jestivih gljiva što mogu izazvati samo bljuvanje, do onih koje trenutno usmrčuju, dok druge opet razorno djelovanje očituju tek nakon nekoliko dana. I sad, kojom brzinom djeluje muhara? - bubnjalo mi je u sljepoočnicama. I koje sustave, odnosno organe, otrov napada? Od nekih toksina možeš poludjeti - brujalo mi je u glavi Mašino naučavanje - jer razaraju živčani sustav, dok drugi opet rastaču jetru ili blokiraju rad srca. Treči izazivaju najprije mučninu u želucu, stizala su prisječanja brzinom mučnine u mojem želucu. Uto mi je Kristina iščupala slušalicu iz ruku. 'Smiri se, draga Maša.' - zacvrkutala je plačljivim glasom. 'Smiri se i spusti slušalicu, jer odmah zovemo hitnu pomoč.' Kao vrsna mikologinja što je proučila svu dostupnu literaturu o gljivama, Maša zna ne samo doziranje nego i kako otrovu doskočiti protuotrovom. I tako smo iz Zagreba zvali emergency u Ljubljani. Ni danas ne znam je li hitna stigla na Mašinu adresu. Uglavnom, Maša je preživjela nadmudrivši smrt. Kako i ne bi kad je u rukama imala protuotrov koji djelovanje muskarina nepogrešivo poništava. Eksperiment se sastoji u tomu da komadič muhare jednostavno ispljuneš iz usta." 120 Treča dob, bar što se Alarika i mene tiče, kroji vrijeme po vlastitu nahodenju, ne zanemarujuči pritom konstantu - odavde do smrti. Ne zamaramo se više godinama ni datumima. Prema našem kalendaru, vozikamo se u svim smjerovima, kuda nas tračnice uspomena nanesu. I to je dobar muving. Kao fosilizirani otisci u vremenu, seljaka-mo se iz kraja u kraj, u posjet minulim dogadajima. Tri točkice 287 I tako me jednog svibanjskog dana Al unezvijereno pitao: "Jesi li čestitala 53. rodendan Maši?" "Zadnji tren." - odgovorila sam. "Za pisanje je bilo prekasno, pa sam ju nazvala telefonom i oboružala se strpljenjem. Trebat če mi za dugo čekanje, dok se linija ne prekine. Ako me netko treba - rezonira Maša - nazvat če ponovno. Ako je nekomu doista stalo, zvat če od jutra do sutra. Ako pak zove tek tako, iz puke formalnosti ili lažne zabrinutosti, onda ni ne zaslužuje da dignem slušalicu. Ponekad ju ipak svlada znatiželja nije li s druge strane neka persona grata. Grata, non grata, ovisno o raspolože-nju, s druge strane je muk. Pa istresi u prazno što ti je na duši. Ovaj put je pak, začudo, od prve podigla slušalicu. 'A ti si!' - procijedila je razočarano i u jednom dahu domet-nula: 'U redu! Želiš mi sve najbolje i tako dalje, a sada skrati! Upravo na TV-u gledam Jadnike i ne bih htjela propustiti nijednu scenu. 'Kakve jadnike? Igojevske?' - upitala sam. 'Da, hugojevske.' - ispravila me i prasnula u smijeh. 'Les Mi-se-rab-les!' - sjeckala je slogove, dajuči mi do znanja kako zvuči original. Jadnici za jadnika!' - orio se smijeh uz pojašnjenje: 'Svaka ptica svome jatu leti. A sada - bok!' 'Čekaj malo!' - zaustavljala sam je jer su 'mizerabli' i mene zarazili smijehom, ali Maša je ostala nepopustljiva. 'Zovi kasnije! Bok!'" Al se smijuckao u bradu. Očito me kanio navuči da iz neke vremenske rupe išče-prkam još ponešto o Maši, ne mareči za njezino mišljenje da smo nas dvoje bezobzirni tračmejkeri što bruse jezike na njezin račun. "Još mi uvijek duguješ izvješče" - namignuo mi je izazivački Al - "kako, gdje i kada je Maša, odnosno Natalka, izgubila nevinost." "E, pa" - zamislila sam se - "nevinost gubimo unaprijed, prije gubitka nevinosti. Lomljenjem pečata čednosti iz Natalke je prividno nastala Maša koja u rasponu iluzija, seleči se iz kraja u kraj u potrazi za dobrim ljudima, ostaje i dalje Natalka. Premda inzistira na Maši, bar kod nekih zadržava neukinuti bonus da se Natalki progleda kroz prste. Pogotovo do mature, do prve zrelosti. Drugu zrelost pak zaokružuje tjelesni inicijacijski čin. Ali, tko je toga vrijedan? Nema u Montani ni s jedne ni s druge strane granice tog frajera koji bi se mogao hvastati da je Natalkin cvijet ubrao! Evo vam svima skupa fige! Tim više što je imala zalede u stalnom obožavatelju. Zajedno su markirali nastavu, skupa trošili njegov džeparac, častili se i mastili po kafičima i slastičarnicama, pijuckali Koktu s rumom i otpuhivali sitne dimčiče najskupljih cigareta. Tada se još nije znalo ili govorilo o biljčicama što nose pod nebo i srozavaju u pakao. Bunt se izraža-vao tek dugom kosom što je Natalkinom sljedbeniku u rezancima padala preko obrva, prekrivajuči tugaljivom čežnjom zamagljene oči. Uostalom, čemu i nepostoječa droga, kad je Maša sama po sebi za tog funa bila droga, neuvučeni dim što stvara ovisnost, Tri točkice 288 neliznuti opijat što izaziva vrtoglavicu i trans kad Natalkine duge noge grabe stazom i pobjeduju na školskim utrkama, a verbalne akrobacije zaustavljaju dah. Ošamucen opojnošcu, šul-kolega se bez ostatka predao Natalkinoj dominaciji, makar bio tek nje-zino mezimče i potporanj njezinoj nesigurnosti, nije važno, kud domina okom tud mezimče skokom. Držanje za rukice, i to je bilo sve. Pardon! Ništa preko toga. Platonik za aperitiv, platonik za zbogom." "Beštije! Djevice su beštije!" - zarežao je Al, mršteci obrve. "One imaju moc" - škr-gutao je dalje - "da unište muški rod. Zato muškarci toliko žude da ih razdjevičenjem podvrgnu i očuvaju vlast na sobom i nad njima!" Prije negoli sam se snašla, zgrožena ovim ispadom, Al mi je naredio: "Privodi priču kraju!" "Evo, odmah." - pokunjeno sam izjavila. "Ukratko, poslije mature Maša je na nekoliko dana došla k meni u Zagreb. Svrhu tog putovanja doznala sam ne baš tako davno, izravno od Maše, kad smo se opet nas tri sestre našle na okupu kod Marante. Kako je Maša imala razraden plan, posjet bi se mogao nazvati 'službeno putovanje u Zagreb'. Prilikom opraštanja na kolodvoru izgrlile smo se i izljubile, i ja sam produžila na po-sao. Maša je pak, umjesto na vlak, odšetuckala u smjeru Studentskog centra. Tamo je odmjerila studente, sjela u snack-baru do kršnog lika plivackih ramena i plesačkih bokova, s pogledom što se zalijepio za njezinu auru. Feromoni su obostrano proradili, šireci pod visokim naponom titrajne krugove privlačnosti. Momak je prestao nabadati pomfrit, opčinjen plavetnilom što je lilo iz Mašinih očiju. Odakle ova dugonoga riba u talijanskim krpicama dolazi, ispitivao se, dok je ribi neobuzdani smijeh razdirao grudi, ali to se izvana nije primjecivalo. Sa zubima koji su po njezinom uvjerenju kvarili ljepotu lica Maša se nije dičila pa je smijeh stidljivo dozirala kroz nosnice. 'I am student from London.' - pojasnila je usijanih očiju. 'A tako?' - predstavio se studoš i dometnuo: 'Ja sam Galeb s Jadrana.' 'My name is Virgo alias Virginia.' - kazala je Maša i pantomi-mom pojasnila da joj je pobjegao avion i da nema gdje prenočiti. 'No problem.' - oduše-vio se Galeb i dometnuo: 'Cimer mi je upravo otputovao.' I tako se u dvokrevetnoj studentskoj sobi zbila poganska svadba. Brzopoteznom off turniru u lakom hrvanju, to jest, golom prelamanju i svijanju, bez kaznenih bodova za hvatanje ispod pojasa, svijecu je držao Himenej, žmireci na jedno oko. Sve u svemu, fair play s neriješenim rezultatom. Igra bez gubitnika i dobitnika, bez uvreda i povre-da, koja je završila milovanjem. Virginia, Virgina - uzdisao je Galeb, ljubeci ljusku po ljusku izmigoljavajuceg tijela. Riba mu je curila iz šaka, kliska i nezadrživa, ali mu je bar ostavila adresu. Da nema tog krvavog ljiljanja prosutog djevičanstva na sivkastoj studentskoj plahti cimer mu nikada ne bi povjerovao da je obljubio djevicu. Tri točkice 289 Na unaprijed napisanoj cedulji stajala je ova adresa: Miss Virginia Deflowers Unknown Street 69 London, England 121 Naša gimnastika sastoji se od pješačenja unutar naselja. Obično Alarik hoda ispred mene, a ja se vučem za njim. Slično se dogada i u Ljubljani kad sam u posjetu Galji. Premda i nju muče staračke boljke, Galja se ne da i maršira regrutskim korakom, a ja pušem za njom. 'Čekaj malo, zakoči!' I ona stane, odmjeri me od pete do glave i kaže: 'Kad ču ja ovako cupkati sa mnom če biti gotovo.' I sad me Al natjerava po svim tim puteljcima i parkovima, i baš kad pomislim da je šetnji došao kraj skreče prema Bundeku. "Stani, čovječe!" - vičem za njim i snagom volje zadržavam znoj što vreba na rubu svake pore. (Ako znoj izbije, moju razdražljivost neče stišati ni kavica u najbližem ka-fiču.) Al ne haje i stupa dalje. "Da ne patimo od inkontinencije?" - dobacuje mi preko ramena. "To još ne." - odmahujem i mrmljam. "Danas me muči kostobolja. Previše vlage u zraku." "I kurje oči, pretpostavljam." - odgovara Al i napokon zastaje kod klupe ispod lipe. "Aaah!" - stropoštala sam se na klupu. "Blaženstvo." Obavio nas je mirisni oblak lipe, procvala rapsodija u prirodnoj parfumeriji. Apoteka u ljekovitom balonu opuštanja, blagodat zemlje svakom prolazniku. Divota mio-mirisne esencije što polako stišava misli i raspršuje ih u utihu duše. Upravo sam se opraštala od posljednje misli, odluke da danas nečemo ni o čemu razglabati, kad me Al munuo pod rebra. "Sječaš li se nočašnjih snova?" - pitao me. (Sječanje je stvar budnosti, a starci su dremljiva starčad.) "Ni nočašnjih, ni jučerašnjih, ni nikakvih." - odrezala sam i malo zatim sjetno dodala: "Ali se itekako sječam djetinjih letačkih snova. Eh, letovi! Dogadali su se kad bih nekog klinca ili klinku toliko razdražila da bi stisnutih šaka pojurili za mnom, a ja bih se jednostavno odlijepila od zemlje i raskriljenih ruku poletjela. S brežuljka na brežuljak, pa ponovno uvis. Nosilo me nad ljeskindolskom dolinom, a ja sam odozgor kliktala Uhvati me ako možeš! Sa zadjevojčenjem letački snovi su jenjavali. Za petama su mi bili odrasli progonitelji koji me nikad nisu ulovili, iako su mi noge bile zakočene. Trudim se iz petnih žila, bježim cijelim tijelom, trče ruke, trči strah, ali noge su nepomične, Tri točkice 290 odumrle u fetalnom položaju. Netko me izbavlja. Imam dva andela čuvara. Jedan od njih je Beti koja mi ravna skvrčena koljena. Do dvadesete godine progonitelji su me ostavili i ja sam ostavila andele čuvare. Otada su počeli padovi. Pad s raznih tornjeva, pad u provaliju. Nazubljeno dno munjevito se približava, vec se vidim rascopanu na tisucu komada i mirim se sa smrcu. Netko me opet izbavlja. Iz more me budi netjelesni dlan na čijem prstenjaku bliješti pečatnjak sa svevidecim okom." Iako znam da se Al preda mnom samo kuraži, pravim se da to ne primjecujem. Upravo mu bolna grimasa vuče usne nadolje. Štreca ga u križu, a maločas se sprdao s mojim kurjim očima. Počeo se bolno meškoljiti po klupi, ali srecom nije stenjao. "Polako, čovječe!" - uhvatila sam ga pod ruku jer mi se još nije išlo kuci. "Ispričat cu ti pričicu." - zadržavala sam ga. "O Maši?" - osovio se trzajem kao dizač utega iz čučnja. "Nije važno o komu ili čemu." Ono što znam je to da se Al hvata na šaljive zgode kao svraka na šarena stakalca. Hodajuci bokom uz bok, s nogice na nogu, započela sam: "Kao što znaš, tatu Lumira nije bilo teško razgnjeviti. Vec pri samoj pomisli da ce ga Beti kad tad početi oblijetati da treba ici preko granice kiptio bi unaprijed i naizgled bez povoda škripao zubima. Njemu se nikako nije išlo, a pustiti Beti samu značilo je podvrgnuti se još vecim mukama. Kao što su u tudini trajale, muke bi istog časa prestale čim bi pri povratku stupio na domace tlo. Na svojoj zemlji, svaki put bi odahnuo. Otpor 'prelaženja preko' donekle se ublažio kad je stasala Maranta. Žgoljavi Čvo-rak kao da je preko noci odbacio kljun i paperje i iz djevojčeta pretvorio se u vitku i savitljivu gospodicu što je hodala više po prstima negoli po tabanima. Pritom su joj nabrane podsuknje šuštale kao da brodi po vodi. Koraci kao zapljuskivanje netaknute mladosti što su iza sebe ostavljali melodiju žuborenja. Čvrsta i ujedno prilagodljiva poput tekucine, Maranta je poprimila oblik posude. Vrč ljubavi za oca, vaza za Beti. Njezino ugadanje i danas ima oblik srca. Otac Maranti nije bio samo tatica nego i stup sigurnosti i zaštite. Pa kad su joj s obje strane granice sipali komplimente privijala se uz njega kao da poručuje - Ja sam večzauzeta. I Lumir se smijuljio. Nije mario za jednog od talijanskih carinika koji bi svaki put zadržao Marantinu propusnicu, prelistavao je lijevo-desno, pa se ponovno vracao na fotografiju da bi ju naposljetku ispružio. S jedne strane carinikovi zdepasti prsti, s druge strane Marantini violinski prsti, a carinik i dalje ne pušta propusnicu, sve dok ne izmami Marantin zelenkasti pogled. Ne, ta ceremonija Lumira nije dirala ni koliko je crno pod noktom, ali se zato danima zanosio jednim usklikom. Eh, kako je taj carinik na našoj strani, naše gore list, kad je prvi put Tri točkice 291 ugledao Marantu, mimo svih pravila službe, uzviknuo: 'To nije djevojka! To je vila!' To je vila, prštao je usklik pod nebo kao roj krijesnica. Otad se Lumir lakše dao nagovoriti na šoping preko 'grane'. Ali tog dana, kao za inat, carinik-vila nije bio u službi, pa je Lumir natjeravao Beti, Marantu i Natalku da se što prije vrate kuči. 'Tu smo več bili! To smo več vidjeli! To smo več kupili!' - odvlačio ih je ispred izloga, ali se Natalka prije sladoleda nije dala. 'U redu,' - procijedio je pater familias nervozno - 'ako je talijanski gelato stoput bolji, ali kavu i sokove popit čemo na našoj strani!' Rečeno - učinjeno. Kafič tik uz medunarodni prijelaz, krcat kamiondžijama, švercerima, preprodava-čima i inim mešetarima žagorio je uglavnom balkanskim jezicima. Izmedu pinkleca i zavežljaja Lumir je jedva pronašao slobodan stol. Umjesto na stolicu kamo se odložila kupovina, Maranta se zavukla ocu u krilo i licem zaronila u njegov smežurani vrat. Sklonište od pogleda, opaski i dobacivanja. Preko puta kafiča, na prostranom ugibali-štu poredani kamioni s prikolicama žive robe. U jednoj rešetkastoj prikolici mukale su krave, u drugoj se naguravali kuniči, u trečoj kljucala se perad. Otamo se širio nesnosan smrad i svako malo doplutao do kafiča. Beti je diskretno frkala nosom, Natalka je prsti-ma začepila nosnice. 'Smrad ili ne, nije važno,' - rekao je Lumir preko Marantinih leda i dometnuo - 'na svojoj smo zemlji.' Maranta se pak i dalje privijala uz oca. Naravno, odavno više nije cuclala njegovu ušnu resicu, ali se zato nije odrekla zagrljaja u njegovu naručju. Motreči sablažnjiv prizor, tipovi za susjednim stolom časkom su utihnuli, a zatim im je oko usta zatitrala sjenka zgražavajučeg prijezira. Svako malo ošinuli bi Lumira mrkim pogledom, a on se smijuljio. Na to je jedan od vozača pljunuo na pod, a drugi je procijedio: 'Umjesto da se srami, stari jarac se još diči! Cura očigledno nije punoljet-na!' Lumir je uzvratio ledenim pogledom i mirno izustio: 'Ona je moja.' (U to doba se još nije govorilo o pedofiliji nego o nekim našim prefrigankama što su se udavale za talijanske starce ne bi li najprije stekle državljanstvo, a potom kao ucviljene udovice i imetak.) Marantu se zapekle riječi stari jarac, ali ju je unatoč tomu svladao smijeh. Za-ronjenoj sveudilj u očev vrat, prigušeni smijeh buknuo je na ramena i stresao ih kao da zatočenica plače. Ovaj plač, ovo grčenje mladih ramena prelilo je čašu. Jedan od kami-ondžija se pridigao i zarežao Lumiru u facu: 'Trebalo bi te prijaviti!' Lumir je uzvratio: 'Ona je moja.' 'Zar te nije stid?' - nakostriješio se drugi. Lumir se zabavljao, poduprt Marantinim smijehom. Odmjerio je oba nasrtljivca oštrim pogledom i ponovio: 'Ona je moja.' 'Ma šta tvoja, kako tvoja?!' - skočio je goropadnik sa stolice i prijeteči gruvao u Lumirovo lice. 'Ako imaš para to još ne znači da imaš pravo zavoditi maloljetnice!' Uto se na noge digao i Lumir, tako naglo da se Maranta skotrljala s njegovih koljena. Tri točkice 292 Napadač i napadnuti probadali su se očima iz kojih su sijevale munje i pržile zjenice da bi čas zatim Lumir okončao igrokaz. 'Ona je mooo-ja' - naglasio je povišenim tonom i iza kratke stanke dodao - '... kcer!'" 122 "O čemu mozgaš?" - prekinula sam Alovo odsutno motrenje kroz mene u sebe. "Razmišljam" - progovorio je - "kad je ustvari počela Lumirova odbojnost spram odlaska u Italiju. Nije se tu radilo samo o nepoznavanju jezika. Za razliku od njega, Beti je u novom okruženju plivala kao riba u vodi. Vec kao curička pjevušila je Torna a Surriento, povodeci se za gostima u roditeljskom domu. Guarda il mare come é bello, a dalje nije išlo, riječi strane, riječi nepoznate, dalje je pjevala samo melodija, bliska i pjevna, oblivena srcem i krcata čežnjom za čudesima širnog svijeta. Stoga joj je taj idiom u Montani s korijenima iz djetinjstva, pomiješan iskrivljenim talijanskim riječi-ma bio blizak, osim kad ju je susjeda Stipic prvi put oslovita sa - šjora. Beti se lecnula, ah, ta priprosta duša, ali je ipak kazala: 'Gospodo Stipic, (predah) kao što oslovljavam vas ja, bilo bi mi puno milije da mi se jednostavno obracate s 'gospodo'.' I gospoda Stipic je otprve shvatila i time stekla nepodvojivo Betino uvažavanje. Lumir pak nije bio tako osjetljiv na tituliranje. Njega su uglavnom svi i svugdje nagovarali s 'gospon Lubomir'. Kakvo čudno ime - Lumir! Valjda prilikom upoznavanja nisu dobro čuli. I Lumir ih je s vremenom prestao ispravljati. Pa neka budem Lubomir, cerekao se." "Od-boj-nost!" - vratila sam Alarika na početak. "E, da." - zamislio se Al. "Koliko pamtim, to se dogodilo ubrzo po doseljenju u Mon-tanu. Lumira i Beti zasipali su susjedi i ini dobronamjernici informacijama i savjetima kako se može preko granice ušicariti. Najisplativije i najtraženije su cigarete, samo što su u vecim količinama zabranjene. Svaka punoljetna osoba smije prenositi tek jednu kutiju i ni opuška više. Tu kod Talijana nema milosti! Inače, svatko ima pravo prenijeti kilu govedine i jedan maslac te dobiti za njih toliko lira koliko je platio u dinarima, ako ne i povrh toga. A za te lire može opet kupiti duplo nego bi ga koštalo u našim ducanima. I Maranta i Maša su navalile. 'Za kilu mesa' - navlačila je Natalka oca za rukav - 'mogla bih lizati gelato mjesec dana.' Beti se snebivala, izgovarala i odgovarala: 'Drugi imaju svoje mušterije, a mi ne poznajemo nikoga.' 'Taman posla!' - pridružio joj se Lumir. 'Nositi Digicima meso i nuditi ga na cesti kao neki ubogari! A oni bi za nama vikali: Zlavi, sk-javi!' 'Ili' - prasnula je Natalka u smijeh - 'povereti i poverači.' Za neko vrijeme rasprava o razmjeni dobara je utihnula, sve dok Natalka nije izašla s prijedlogom: 'Ako neceš ti' -obratila se ocu - 'onda cu ja od svog džeparca kupiti kilu mesa i nekoliko kutija cigareta.' Tri točkice 293 'Cigarete ne dolaze u obzir!' - zagrmio je Lumir prije nego se sjetio da Natalkin džeparac dostaje tek za jednu čokoladu. 'Ali kad mi več ne date mira' - snizio je ton - 'odnijet čemo preko očiščenog zeca. To je bar specijalitet, pogotovo ako se spravi na divlje. Ako se Di-giči prave takvim šmekerima valjda če znati cijeniti domače meso.' Obečano-učinjeno. Prije odlaska Maranta je skoknula na vrt i u rasporeni trbuh oguljenog zeca stavila grančicu ružmarina i tri lovorova lista. Lumir je samouvjereno stupao jer je znao kome če zeca uvaliti. Jednom se obreo u oštariji čija vlasnica je bila slo-venskog podrijetla. Tamo je sa susjedom pojeo tripice na trščanski način i uz un bicchiere di vino rosso ispričao tri sočna vica. Šjora se glasno smijala pa ga je vjerojatno i upamtila. 'Buongiorno. O, benvenuti!' 'Dobar dan.' - kimnuo je Lumir i iz plastične vrečice izvadio zeca. Prije nego je stigao objasniti prednosti i kvalitetu ponudene robe, krčma-rica je vrisnula i rukama pokrila oči. Unatoč tomu, utisak je bio prestrašan. U nju su, iz oguljene zečje lubanje, zurile buljave, krvave oči, a iz ušiljene gubice stršali prijeteči zubi. 'Fuuuj!' - zalamatala je rukama - 'fuj i fuj! Zar Vi mislite' - kriještala je - 'da mi u našem lokalu nudimo mačke?!' Sad se pak zgrozio Lumir i uzvratio gromoglasnom paljbom: 'A zar Vam mačke za vrijeme rata nisu prijale?! Tako se bar priča. Dok ste vi žderali mačke, mi smo jeli kuniče.' 'Fuori!!!' - vrištala je birtijašica. 'Van!' Zbog galame utihnuli su gosti u oštariji, a urlanje je zaustavljalo i prolaznike pred otvorenim vratima krčme gdje su čekale Beti, Maranta i Natalka. Zastala je i neka dama, naklonila se Beti i na slovenskom pitala o čemu se radi. 'Ah' - osmjehnula se upravo kad je Lumir izletio iz birtije - 'ja ču uzeti Vašeg zeca.' I tako je započelo poznanstvo, a zatim prijateljstvo koje je trajalo do kraja života. Gospoda Marija povela je obiteljski četverac do radnje svog supruga Pepija. Nakon upo-znavanja Pepi je, ne mareči za radno vrijeme, odmah zaključao trgovinu i pozvao sve skupa u obližnju kavanu. Tamo su rasprostrli svoje živote, muški po muški, a Beti s Marijom, dok su Maranta i Natalka poslije prvog sladoleda dobile dozvolu da skoknu van i ispred izloga napasaju oči. Lumir je iz novčanika izvadio fotografije. 'Ovo je moja najstarija kči Galinka' - pružio je sliku Pepiju - 'koja živi s mužem u Ljubljani i ima dvoje djece.' Pepi se zagledao u Galjine lokne što su puzile niz njezin dekolte, vragoljaste oči i nasmijane pune usne izmedu kojih su bliještali zubozovni zubi. 'Ovo je moj sin Filomen.' - ispružio je drugu fotografiju i Pepi se istom znatiželjom zapiljio u kokoticu mladiča finih crta lica i stisnutih usana. 'Ovo je pak moja kčer koja studira u Zagrebu.' - pomolio je Lumir posljednju sliku Pepiju pod nos. 'Ostale dvije frajlice si pak vidio u živo.' - do-metnuo je. Po nekom nepisanom pravilu djeca su ulazila u Lumirov novčanik tek nakon punoljetnosti. Za to vrijeme su pak Marija i Beti pripijenih glava šaputale. Oh, kakva nevjerojatna bliskost i podudarnost. I gospoda Marija ima sina jedinca u Australiji koji je Tri točkice 294 poslije srednje škole bez pozdrava odmaglio u svijet. Ne, ni on se ne javlja. 'Pa,... moglo bi se reci' - povjerila se Marija najtišim glasom - 'da je za to kriv Pepi. On nije imao sluha za dječakove vizije.' I tako se mjera sinove pripadnosti prevršila kad je njegov otac tresnuo o zid nekakav perpetuum mobile kojim se sin odmalena zanosio i u tu igračku utrošio sate i dane, mjesece i godine svog snatrenja. Ta nikad završena igračka treskom o zid razlomila se u nesastavljive dijelove, na krš dječačkih snova. Beti je sucutno kimala i razmišljala kako nekima treba puno više od razbijene igračke. Do granice se u Lumirovim mislima kovitlalo novo poznanstvo, ali je kroz puko-tine misli stalno provirivao zec i vražja birtijašica. Najzad je pročitao Confine di stato pa je ubrzao korak da što prije stane na rodnu grudu. 'Kako se na kraju sve okrene na dobro' - drobila je Beti dok su se penjali uz Str-mec-brijeg. 'Umjesto pojedenih tripica upoznali smo divne ljude. Pozvala sam Mariju i Pepija u nedjelju na ručak. K tomu ce Pepi sa sobom ponijeti violinu pa može s Maran-tom zaguditi u duetu. U ovom današnjem slučaju' - nastavila je poslije kraceg promi-šljanja - 'nemam ništa protiv što si pokazivao fotografije naše djece Pepiju i Mariji. Ali, turati ih pod nos slučajnim prolaznicima i neznancima, kao što običavaš činiti u nekom usputnom društvu, vlaku ili busu, držim neoprostivim. Koliko puta sam te zamolila da se okaniš tih seljačkih manira?' 'Seljačkih manira! Da seljačkih manira!' - planuo je Lumir nasred Strmec-brijega. 'Pa što ako ih pokazujem?! Nisu ni propalice ni lopovi! I što je zajedničko svim ljudima? Obitelj, djeca i smijeh! To bar svatko razumije!' 'Ne radi se o tome.' - stišavala ga je Beti. 'Kako ne shvacaš da je pokazivanje fotografija strancima, koje po svoj prilici više nikad neceš ni vidjeti ni sresti, neka vrsta pozljede. Neki ce se u slike ljubopitljivo zabuljiti i početi postavljati neumjesna pitanja, sve do intime, ukoliko im to dopustiš. Drugi ce ih pak ofrlje zagledati, površno iz pristojnosti ili dosade. I jedni i drugi pritom našoj djeci kradu djeličak duše. Prvi prisvajanjem, a drugi odbacivanjem.' Lumir je zastao i promatrao svoju ženu. 'Ponekad govoriš tako čudno' - izustio je - 'da te uopce ne razumijem.'" 123 Stari zazivahu muze, mi zazivamo sami sebe. Alvaro De Campos Al je počeo pričati sam sa sobom. I to ide u gerontološki staž. "Šta mrmljaš?! Ne čujem dobro." - lupila sam ga po bedru. Tri točkice 295 "Poigravam se mišlju" - trgnuo se - "kako smo u žurbi da što prije okončamo ovu našu pisaniju posve smetnuli s uma arboretske priče. Fali mi Lunko!" "I meni!" - smjesta sam se složila i odcupkala ka skrovištu sa šampanjcem. Stavila sam dvije čaše i bocu na stol. "Evo ga! Kad pukne čep" - svečano sam objavila - "ima da počneš s pričom!" Alu su se zacaklile oči. Čim smo se kucnuli pitao me: "Znaš li ti što je vjetropirka?" "Pojma nemam." - odgovorila sam. "Eee, onda cu ti ispričati romansu o Vjetropirki i Hrastu. Buduci da se radi o ar-boretskoj skazki, naša Vjtropirka živjela je u prirodi, okružena šumama. Više od svega čeznula je za prijateljstvom s nekom divljom životinjom, pa bio to vuk, ris ili lisica. Ali, otkako je čovjek podjarmio svijet životinje se boje ljudi. Ona ih nije željela pripitomiti nego ih samo zagrliti, grliti i grliti, i s njima se poigrati prilikom nezakazanog sastanka. Usto je tražila formulu kako domamiti nekog gavrana da joj kljuca iz ruke. Roditelje nije poznavala, pa joj je dom nudio ogromni Hrast. Zime je provodila u njegovoj duplji zajedno s hiberniranim ježevima, a kad je zatoplilo ljetovala je u Hrastovoj krošnji. Pritom se Hrast ni u korijenju nije žalio na svog podstanara, iako nije s njim živio u simbiozi. Prije bi se moglo reci da je Vjetropirka bila njegov nametnik. Za gostoprim-stvo nije primao ništa, ali da Vjetropirku razveseli Hrast je smišljao svašta. Da bi se lakše uspentrala u svoju ljetnu rezidenciju u krošnji, Hrast je na poseban način savijao i grbio grane da su bile ne samo uporišta vec su na pojedinim zavojima izgledale kao cik-cak stepenice. Pa što! Vjetropirka te sitne žrtve uopce nije primjecivala jer se to razumijevalo samo po sebi. Hrast je bio tu da joj ugada. Samo jednom u svom dugom pamcenju Hrast se zaletio kad je očekivao priznanje za svoje usluge. Ne samo da je na svom deblu dodatno gajio velike, drvenkaste gljive kao odskočne daske prema vrhu, nego je godinama u pregibu jedne grane s naslonom skupljao spore protofita ne bi li klupica od grane zarasla u najmekšu mahovinu. I kad je Vjetropirka sjedala u taj svoj naslonjač s jastukom od mahovine, Hrast ju je gledao zelenim očima i žmirkao žirovima te čekao bar neki znak zahvalnosti. 'Zar sam te nešto tražila?' - obrecnula se Vjetropirka i otperjala k jezeru. Otad se Hrast naučio šutjeti, prema načelu koje glasi Učini i ne očekuj pohvalu, a kamoli nagradu. I na kraju, čime bi mu Vjetropirka mogla uzvratiti kad je u kontaktu bila površna i ujedno prezaokupljena vječnim pitanjima. Što je život? Što je svijet? I čemu se oko bilo čega trsiti kad te na kraju čeka smrt? K tomu, ljudi su bili najveca nepoznanica. Tu bi joj dobro došla nevidljivost. U tome je vidjela nesagledive prednosti i mogucnosti. Ona bi vidjela druge, ali drugi ne bi vidjeli nju. Promatranjem nekog u Tri točkice 296 času kad je siguran da ga nitko ne gleda, pa ako još pritom vodi monolog, mogla bi bez zaobilaznog puta doznati što misli, a to znači vidjeti istinu. Misli su čovjekov dvojnik. Vršnjaci su joj bili dosadni, odrasli zapitkivanjem odbojni, pa joj je najdraže društvo bila povremena samoca na Hrastu. Ako su djevojčice plele vjenčice od tratinčica ili narukvice od maslačaka, naša Vjetropirka bi rekla: Baš neču! Jer ona je plela vijence od skinutih oblaka i stavljala ih oko čela gdje su se, miješajuci se s nakanama, pretvarali u snove. Drvenjaci su tvrdili da su Vjetropirkini snovi neuhvatljivi jer mijenjaju boje prema godišnjim dobima. Osim toga, djeva se po lugovima tako brzo kretala da je sno-vima zametala trag. Tek kad bi se očešala o neku granu što bi nehotice skinula poneki san, taj san bi časkom bljesnuo kao šareni balončic da bi ubrzo splasnuo kao utrnuta svijeca. Ugasila bi ga suza. Vjetropirka je imala svoj kutak kraj jezera kamo nitko nije zalazio i ondje bi se, unutar polukruga smreka, bacila na leda pa raščetverila zelenkaste krakove. Dok je raskriljenih ruku gledala u nebo, raširene noge započinjale bi obredni ples. Izokrenula bi ih bočno i savijala ih u koljenima, sve dok se stopala ne bi priljubila. U tom položaju noge su činile romb, pa su neki Drvenjaci tvrdili da se bedrima nudi, dok bi drugi osporavali i zastupali mišljenje da se djeva tabanima moli. Ta podvojenost još se više odražavala u vodi što je Vjetropirka otkrila kad se potopila u jezero. S glavom iznad površine, razgledavala je kako izgledaju trup, noge, a naročito ruke. Ovisno o nagibu i lomljenju svjetla, udovi pod vodom poprimali bi groteskne oblike kao u cirkuskim ogledalima. Okomito postavljenom dlanu voda odgriza nokte i skracuje duge prste, sabijajuci ih zdepastim člancima u zadebljale batrljke koji vire iz zgnječenog dlana kao nakaze. Ruke kepeca!, zgrozila se Vjetropirka. To sam ja. Ova ruka pripada meni. Zato je pod oštrim kutom ukosila drugi dlan, kad tamo, prsti se izdužuju kao ticala, prsti rastu unedogled kao čežnja za nedostižnim. I to sam ja!, veli Vjetropirka. Kepec i sa-njalica u istom dahu. Naglo izvlači obje ruke iz vode i okrece dlanove prema Suncu. Izmedu prstiju frcaju crvene iskre. I tako je naša djeva shvatila da se ne sastoji samo od zraka i vode, nego da je k tomu i vatrena. Svi oni minerali i metali u tijelu su joj pak prizemljivanjem stvarali težinu. I kad je težina prešla granice izdržljivosti sinulo joj je da nije samo tijelo, pa se ponovno ispitivala. Tko sam ja? S vremenom joj se od muke i dovijanja lice rascijepilo na bespomocno i obranaško. Sa svakom sumnjom, a poslije i ponekom spoznajom, gubila je malo pomalo nevinost, a time i snagu. Samopouzdanje je splašnjavalo, lice joj je blijedilo kao da ga je napao sjeverni lišaj i obrubio oči tugom." "Eh," - uzdahnula sam - "tu Vjetropirku trebalo je što prije udati, pa makar na silu! Pa da vidiš kako bi uz muža i čopor djece tugu protjerale brige. Ili ju dati nekom starcu Tri točkice 297 da ga poput Sunamke grije zapečacenim tijelom. Ukoliko bi starac bio mudar još bi ju naučio služiti." "Da ne bi!" - uzrujao se Al. "Koji bi starac riskirao da ga ženica iz dana u dan ždere kako joj je upropastio život." Šampanjac se pjenušao u Alarikovoj i mojoj čaši. Oči su se caklile, oči su se mutile. Alu se počeo plesti jezik, ali sam svejedno s nestrpljenjem čekala kraj priče. "Prema njezinu imenu" - nastavio je sanjarski Al - "moglo bi se zaključiti da se Vjetropirka okretala kako vjetar puše. Medutim, bilo je baš suprotno. Ona se sukala protiv vjetra i s njim prsa o prsa plesala. Nikad nije nastupala javno jer se s vjetrom uglavnom hrvala. Nimalo elegantnim nego odlučnim koracima odgurivala ga je od sebe čim bi je prejako stegnuo oko struka. Prije bi se moglo reci da je taj nezgrapni ples u paru bio borba nadmetanja. Jednom kad je Vjetropirki samoca dojadila obrela se na plesnjaku gdje se skuplja-la arboretska mladež. Za oko joj je zapeo Drvenjak dugih nogu i čudnih očiju kakve dotad nije vidjela. Momak nije bio naočit, ali su zato njegove zrnaste oči kao u nekog kukca, okružene velikim krugovima, zamaglile ostale nedostatke, pogotovo grube crte lica. Surova nježnost!, ustreptala je Vjetropirka. Tada još nije znala da je Dugonogi bio plesač za vjetrom, a prema nahodenju, s vjetrom u leda. Nije važno, zaključila je potom. Ako nečija izvedba ili djelo izazivaju ekstazu, prevrtljivcu se, makar bio hulja, može i progledati kroz prste. Tu principi padaju u vodu. Zajedništvo je u vjetropirstvu. Stoga se nije začudila da je plesač stao baš ispred nje. Muzika je započela. Orkestrom od crnogoričnog i listopadnog drveca koji se zvao Harfa na eolove strune diri-girao je vjetar. Svako drvo ponaosob šumorilo je svojim glasom, a opet ujednačenim ritmom. Vitki Drvenjak ošinuo je pogledom Vjetropirku, petom triput lupio o zemlju te otpočeo šumski paso doble. Bez crvene krpe izazivao je Eola, povijajuci se prema njegovim naletima. Koraci meki kao lahor, koraci divlji kao uragan klizili su i toptali travnatim podijem, usaglašeni s trenutkom hira, a taj hir je bio nadahnuce s uvijek novim gibovima rekombiniranih arabesaka. Ples vrtloženja i vijavice, pijavica zanosne opojnosti što je digla sve živo na noge. Drvenjakinje su vrištale, njihovi vršnjaci se mrgodili. Od napetosti koža je na plesačevim udovima pucala, struk se tanjio, zrnaste oči su palile i vatrom spržile Vjetropirkinu dušu. Ples Fauna i Satira sliven u jedan žar razorio je njezino srce. Od performansa se rastopila, više nije postojala. Umrla je od ljepote i sva se pretočila u njegovo bice. Stisnutim grlom zadržala je za sebe samo suze. U tom postojanju nepostojanosti, gle ti čuda, ostalo je pored suza i zrno razuma. Plesa-ču je bila spremna bez zadrške predati svoj život, rasprostrti ga pred njim kao tepih, ali pod kockarskim uvjetom: sve ili ništa! Medutim, kad je vidjela kako grudnjaci i gacice Tri točkice 298 s raznim razrezima u kovitlacu s tangama lete pod plesačeve noge shvatila je da Dugo-nogi nikad neče biti samo njezin. Sljedečeg je dana Dugonogi zakazao Vjetropirki rendezvous. Dotad je njezin strah da če ga kad-tad izgubiti več razradio strategiju obrane. Pa kad joj je izjavio ljubav, ona je odgovorila: 'Ne volim te.' I kad joj je na sljedečem sastanku rekao: 'Volim te' ona je odgovorila: 'A ja tebe - ne!' I kad je na trečem čvenku smrknuta lica procijedio 'Volim te', ona je nakon kratkog nečkanja odgovorila: 'Sloboda mi je preča od ljubavi.' Pritom ga nijednom nije pogledala u oči. Napokon je tipu dojadilo. Pošao je na posljednji sa-stanak, a Vjetropirka to nije znala. Mislila je da je zabava tek počela i da če romantično oblijetanje, ako več ne unedogled, potrajati duže. Dugonogi je pak stao pred nju te glasno i jasno objavio: 'Prevario sam te.' Zatim je bez pozdrava i osvrtanja krenuo u suprotnom smjeru, prema konačnom rastanku. Zureči u njegova sve udaljenija leda, Vjetropirka je počela plakati. Plakala je tri duga dana, a zatim mu je golubinjom po-štom brzojavila dvije riječi. Dvije krvave riječi: Volim te. Odgovor nikad nije stigao. I tad se Vjetropirka sjetila Hrasta i njemu se utekla. Hrast nije ništa zapitkivao. Dočekao ju je objeručke jer je znao da če kad-tad doči. I sad je svojom raspucanom korom srkao preko njezinih tabana i dlanova vlagu njezinih suza i suhoču njezine duše. Prije toga pomirio je svrake i vrane da su se gnijezdile na istoj grani na kojoj je bio oslonac klupice s mahovinom. Sve u svrhu da djevu razveseli. Ščučurena na klupici, Vjetropirka je slušala kriještanje i graktanje, pa briznula u plač. Ovaj put se rasplakala zbog Hrastove dobrote. Hrast je pak povrh njezinih zgurenih leda nadvio dvije grane. Ona je i dalje jecala, sve dok se suze nisu počele mutiti. Bistri-nu im je oduzimalo rogušenje. Dobrota sputava, počela se izvlačiti iz Hrastova zagr-ljaja. Dobrota nameče krivnju i zaustavlja zastranjenje. Dobrota ograničava slobodu samovolje. Ukratko, dobrota obvezuje, mrmljala je i potom se izravno obratila Hrastu: 'Ti me ne poznaješ. Ono što misliš o meni, to nisam ja!' Hrast ju je pak obgrlio tre-čom granom. 'To si ti.' - zašuštao je i četvrtom grančicom kliznuo na njezino zapešče. 'To nisam ja!' - vrisnula je Vjetropirka i otperjala koliko su je brze noge nosile. Hrast naravno nije mogao trčati, ali je zato stresao razbarušenom krošnjom, kao da je za njom viknuo: Tu sam! Čekat ču te na istom mjestu! Hrast je živio bez računice. Nije mu bilo nakraj pameti da Vjetropirku zadužuje dobrotom. Znao je da je mladost okičena samodopadnošču tašta i da je samodostat-nost ruho oholosti, koliko god se oholost pozivala na pravo individualnosti. Znao je da če se Vjetropirkin ego još dokazivati, sve dok se poslije mnogih bravura u ma-lenosti ne sastavi sam sa sobom. Dotad če nedače i porazi smanjivati ego, a to je bio njezin izbor. Tri točkice 299 Vjetropirka je starila. Sklapala je oči usred bijela dana i dok je razmišljala o svojem životu za ničim nije žalila. Ni za propustom da je neuporabljena dobrota neupotreblji-va. Mrena joj je malo pomalo obrastala oči, pa kad je sasvim obnevidjela uvidjela je da nije samo Hrast ljubio nju, nego da je ljubav bila obostrana." 124 Svake godine, negdje sredinom svibnja, ponavlja se isti scenarij. Galja me dan za danom izvještava: 'Trešnje u atriju su počle debljati'.... 'Trešnje su počele crvenjeti' ... 'Trešnje su zrele. Budeš li odugovlačila i odlagala dokrajčit če ih ptici. Onda ih možeš objesiti mačku o rep!' Ja pak na debljajuče trešnje odgovaram: 'Ne mogu na put, bole me zglobovi.' Kad se crvene velim: 'Znaš da mi ciste na lijevom bubregu stvaraju teškoče.' Kad su zrele mogla bih reči: 'Imam kronični bronhitis', što je stvarno moja najozbiljnija boljka. Ali spustiti ovakvu izjavu preko žice bilo bi pogubnije nego da sam slagala: 'Slomila sam obje noge.' Na riječ 'bronhitis', i to još kronični, pali se fitilj iza kojeg slijedi eksplozija u mojoj slušalici. Antipušački rafali bombardiraju eter, a da ne oglušim istog časa mičem slušalicu s uha. I mimo toga, nikotinski otrov ciljan u lubanju praši mi u lice, urlanje me obara s nogu i stvara potrebu da istog časa zapalim ne bi li me cigaretica smirila. I mirim se s konstatacijom da smo Maranta i ja megabudale što si pušenjem uništavaju i skračuju život. Naravno, unazad desetak godina nije me trebalo mamiti na trešnje. Još dok su bile zelene zasvrbjele bi me pete, a sada, kad se na svaki poziv izmotavam, Galja zna da me treba postaviti pred gotov čin. Zato pribjegne autoritetu koji če moj otpor bez pogovora slomiti. Riječ autoriteta je konačna, kao dekret. 'Trešnje su zrele!' - probudi me slje-dečeg jutra rezolutni glas. 'Spakiraj se,' - zapovijeda Zefko - 'i sjedni na vlak!' Škljoc! 'Idem u Ljubljanu.' - velim Alu, i taj se istog časa smrkne. 'Idem u Ljubljanu.' - taktično priopčavam Kristini, i ta se istog časa zapjeni. 'Ota-mo se uvijek vračaš bolesna.' - ispaljuje moja kčer. Ono 'uvijek' je bilo jednom u deset godina (i tad me Galja mazila i pazila, liječila i izliječila), ali Kristina ne odustaje: 'Tamo se uvijek zaraziš!' Lako za zarazu. Štos je u tomu da se unutar rutine krečem po sve kračoj elipsi svakodnevlja. Svaki iskorak iz uobičajenog stvara nervozu, a pri pomisli na putovanje hvata me rajzefiber kao da putujem na Mjesec. Tijelo sve više usporava, a moždani pogon još kako-tako funkcionira. 'Lepršav duh u iznošenom tijelu.' - zna mi polaskati Al ako ja plačam pivo ili rum s čajem. Evo me napokon u Galjinu vrtu. Složljive aluminijske ljestve več su prislonjene na stablo. Zrele trešnje, crvene, sočne i hrskave, mi namiguju i ja namigujem njima. Tri točkice 300 'Pazi!', pridržava Zefko lojtru dok se penjem, 'Pazi!', vikne Galja dok se hvatam za prvu granu. I svečanost započinje. Berba iz prve ruke. Galja zna da trešnje nikad ne kupujem na tržnici i da jedem samo one koje izravno uberem sa stabla. Iako su i jedne i druge obogacene proteinima, ne mogu se oteti dojmu da iz trešanja na placu tik pod koricom grebuckaju crvi. Ovdje, kod Galje, ih pak nepogrešivo napipam na mekšim i tek neznatno udubljenim mjestima. Nije važno! Galjini crvi su bar domaci! Žmirim, zobljem, mljackam, pljuckam. Koštice bubnjaju po ravnom krovu ili padaju po hor-tenzijama, Galja i Zefko zaneseno promatraju prizor i trkaju se laktovima. Zobljem, hrskam neoprane trešnje presvučene ljubljanskim smogom, Zefko odlazi u kabinet, a Galja prekriženih ruku gleda dalje. Gleda kako privlačim nove, neobrane grane, licem joj plešu grimase začudne ugode, izvijanjem obrva promatra moj profil ispod pojasa, čudo, kako netko može utrpati tolike količine u sebe, ima pravo, od čuda vec teturam, trešnje mi vire iz očiju i nosa, a na ušima se klatare rašljaste naušnice kao dva okrugla, nebrušena rubina od crvljivih trešanja. 'Nooo,' - veli Galja - 'nadam se da si ih se najela do sljedece godine.' Dok silazim čvrsto drži ljestve, štoviše, pridržava ih cijelim tijelom, na što ju upozorava moj udvostručeni volumen te pri svakoj prečki vikne: 'Pazi! Ako se u ovim godinama polomimo s nama je kraj.' 'E,' - velim - 'prije sam se, preskačuci prečke, u jednom skoku našla navrh stabla.' 'Sada nije prije.' - odgovara Galja i hvata me za gležanj dok drugom nogom sigurno stajem na tlo. Na prostrtom vrtnom stolu stoji štrudl od trešanja. Zatim dolazi Galja s velikom džezvom i tri šalice. 'Dodi na kavu!' - zove Zefka, obracajuci se prozoru kabineta. 'Dodi, da malo popričamo.' Zavjesa se ni ne pomakne. 'Daj ga ti pozovi, možda ce tebe poslušati.' - obraca se Galja sada meni. Zovem i ja, grebuci pritom po prozoru. Naposljetku se Zefko pojavljuje na vratima atrija. Kratko stoji, visok i plecat, mužev-na lica i kratke, sijede kose, odsutno motri Galju i mene, ali nas ne vidi jer je duhom i dalje za radnim stolom, u kabinetu. Iz glave mu strše bežične antene kojima je prikopčan na računalo s neriješenim zadatkom. Galja ga mjerka, srce joj preplavljuje milina, pa mi ispod glasa kaže: 'Zar nije još uvijek zgodan? I kao starac, meni je moj muž neodoljiv.' Najzad Zefko sjeda za stol pa me pita: 'No, kako je u Zagrebu?' Preopširno pitanje, pa ne znam odakle bih počela. Dok smišljam, Zefko u dva gutljaja iskapi kavu, diže se od stola i odlazi. 'Ah,' - uzdiše Galja - 'ah! Eto, sad vidiš s kim ja živim! Ne možeš ti s tim čovjekom ni o čemu popričati! Želiš li nešto doznati, iz njega moraš izvlačiti riječ po riječ, i potom iz 'da' ili 'ne' sastaviti odgovor na postavljeno pitanje. Naravno, kad cijele dane bulji u ekran!' Zatim prinosi šalicu ustima i izlije u sebe sadržaj sve do zoca. Balkanski ritual kafenisanja, srk po srk, natenane uz čavrljanje, ovdje je nepoznat. Ja Tri točkice 301 pak pijuckam i zadržavam Galju koja je več na nogama. Pošteno rečeno, u kuhinju hita u pravi čas. Cigareta što me svo vrijeme bockala - sad ili nikad - gubila je na strpljenju. Zakopala sam čik u zemlju i krenula u kuču. Galja kuha, Zefko, ukoliko ne konstruira zupčanike s ukošenim zupcima koji smanjuju otpor, crta po ekranu kčerkin nakit. Prema Heleninim predlošcima stavlja naušnice, ogrlice i broševe u razne zadane proporcije jer Helena nema pojma o kompjutoru. Ona je akademska slikarica, a kruh zaraduje kreiranjem nakita. Zvoni na vratima. Da Galja ne ponavlja Pogledaj tko je dragovoljno preuzimam ulogu vratara. Upada Helena: 'O bok', zaglimo se, 'oprosti, sad nemam vremena'. I hita prema kabinetu. 'Je li gotova kolajna za gradonačelnika?' - pita s vrata i razgledava uručeno Zefkovo djelo. 'Hvala ti. Žurim.' Na izlaznim vratima sudara se s bratom. 'O, bok,' - veli Gogo, zagrlimo se - 'samo sam u prolazu.' U kuhinji s nogu čvakne šnicl, popije čašu čaja i odjuri dalje. Na faksu ga čekaju brucoši, ispiti i predavanja. 'Tako ti je kod nas svaki dan, da ne spominjem unuke.' - pojašnjava Galja iz kuhinje. 'Ako ne zvoni na vratima, zvone telefoni i mobiteli.' Zvoni. 'To je sigurno poštar.' - veli Galja. Poštanska priča mi je otprije poznata i spada u dio prijepodnevnog Galjinog društvenog života. Poštari se tijekom godina mije-njaju, jedni su pričljivi drugi šutljivi, bili mladi ili stari, Galja zna tko su i odakle dolaze, imaju li familiju ili tek razmišljaju o braku. A dok se na vratima klepeče treba ih nečim ponuditi, pa ako nema domačih kolača, na polici s unutarnje strane zastakljenih vrata uvijek stoji šaka bombona. I tako, premda je na vratima prorez za ubacivanje pošte, i premda poštar ne nosi nikakvu preporuku, on na vratima zvoni. Kad sam otvorila, poštar se lecnuo ugledavši nepoznato lice, zatim je pomeo s police bombone i krenuo dalje. Šečem dugim hodnikom. Ulaz u sve prostorije osim u Zefkov kabinet - dozvoljen. 'Ne spavam više u bračnom krevetu.' - rastumačila mi je Galja kad mi se pridružila u svojoj sobi. 'Otkako sam počela hrkati premjestila sam se ovamo. Tu imam pored ležaja i komodu s knjigama i toaletni stolič.' Na zidu pored ogledala veliki pano s pokretnim slikama. Tu se fotografije prema aktualnosti skidaju, premještaju ili nabadaju jedne povrh drugih. Neke od njih pak trajno zauzimaju svoje mjesto. 'Tko bi stalno prelistavao albume' - veli Galja - 'kad ovdje svakog dana imam sve na okupu.' 'Dobar izum.' - složila sam se i zagledala u lice Lumira i Beti kad su bili srednjih godina. Stegnulo me oko srca, pa sam pogled skrenula na djeda po očevoj liniji. Djed kao mladi inženjer šumarstva, markantna ljudina despotskog držanja s privlačno zastrašujučim sivim očima. Do njega, na drugoj fotografiji, njegova žena kao školarka, sičušna kao Snjeguljica s bijelim, čipkastim okovratnikom i violinom ispod ruke. Slijedi mladi Zefko, Galjin zaručnik, na strmoj litici s cepinom u ruci. Do njega se smije Galja. Otud dalje počinju rošade. Djeca, Helena Tri točkice 302 i Gogo, u pelenama, pa kao daci i pubertetlije, s diplomama i na vjenčanjima. Izmedu njih su nagurani i isprepleteni unuci u svim pozama, prigodama i zgodama. Unuci kao bebe u kolicima, mališani na ljuljačkama i vrtuljcima, sa svijecicama na tortama, klinci na štulama i sa špičastim tuljcima za vrijeme maškarada, pa još veci klinci na koturaljkama i sanjkama, polugoli na moru i zabundani do nosa u planinama. 'Idem na vrt.' - priopcavam Galji. 'Zar opet?' 'Kako - opet?' 'Upravo si cigaretu zgasila! Zar misliš da te nisam vidjela kako u zemlju zakopavaš čik.' 'Odonda su prošla bar tri sata.' - branim se. 'Osim toga, što te smeta ako pušim vani?' 'Ne smeta meni nego škodi tebi. Ne i ne! Ako ti je dosadno' - dalje govori - 'imaš tu hrpu križaljki ili zaviri u moje dnevnike s putovanja.' Spuštena nosa hvatam se dnevnika. Za utjehu Galja mi nudi škotski ječmenovac. Šta ce mi, viski se ne dimi. Brazil. Datumi stoje iznad svake turneje, ali meni istog trena ispare. (Penzionersko vrijeme ne haje za kronologiju.) Osim toga, slike iz Brazila sam vec vidjela, Rio, Sao Pau-olo, Manaus, ali me zato jedna fotografija na kojoj Galja na lijani prelijece rukavac Amazone uvijek nanovo oduševi. Zefko snima, grupica turista zadržava dah i razjapljenih usta promatra let. Frrr, leti Galja po zraku, frrr iznad vodene baruštine u kojoj zijevaju aligatori, iz mulja vire anakondine oči, a u vodi škljocaju pirane zubica ušiljenih kao igle. 'Nema tu nikakvih krokodila ni pirana.' - smiruje vodič turiste i kimanjem odaje pohvalu ludosti šezdestpetogodišnjoj Galji. 'Nakon Brazila' - naslonila se Galja straga na moja leda - 'zaklela sam se da više nikad i ni pod koju cijenu necu sjesti u avion. Ni da još jednom imam dvadeset godina i da me preko Bare čeka neki Brad Pitt. Šmrkljivec s dječjom facom, a na kraju ipak vidiš da je muško.' Mene šmrkljivec Pitt ne tangira, pa sam sucutno šutjela jer je Galja na povratku iz Brazila maltene izdahnula. Na visini 10.000 metara, iznad puste vode Atlantika, zastalo joj je srce. Panika u avionu, strka stjuardesa, masiranje i pljuskanje, oživljavanje davanjem kisika, sve dok se izvrnute oči treptajem nisu povratile u ovaj svijet i u čudu promatrale Zefka što ju je lupkao po ledima. Putni dnevnik listam napreskokce. Pariz. Trodnevni izlet s kcerkom Helenom. Dan, mjesec, godina plus prazan list. Tu nema nikakvih dojmova, ni zapažnja, ni opisivaja znamenitosti. 'Ah,' - uzdiše Galja dok na tavi okrece šnicle od sira - 'ne mogu si oprostiti da sam Heleni upropastila putovanje. Od svega sam uspjela vidjeti tek Mona Lisu. I to sve zbog moje sracke koja je uslijedila čim smo sletjele na Orly. Tri točkice 303 Grozota!' Strašan proljev, nepogoda diluvijskih razmjera, trgao je Galjina več sasvim ispražnjena crijeva i držao je tri dana i tri noči zarobljenom u četiri zida hotelske sobe. 'Grozota kakvu ne bih poželjela ni najljučem zlotvoru.' - zaključuje Galja. Tokio. Medunarodni simpozij strojara. Doktori znanosti izlažu svoje referate na engleskom, dok se njihove pratilje zabavljaju kulturnim programom. Zajednički su im ručkovi ili večere. Na koktelu Galja u večernjoj haljini i s unikatnim Heleninim nakitom vršlja uokolo ne bi li našla sugovornika koji ne bi tupio samo o pustoj suhopar-nosti strojeva nego bi zaiskrio i nekim drukčijim sadržajem. Sugovornika, jer dama joj je preko dana bilo dosta. Dosta ju je koštalo naprezanja da ne pogriješi kad im je na engleskom opisivala neopisive ljepote Dežele iz koje dolazi. Stoga se na koktelu htjela zabavljati i opustiti, a to je bilo moguče samo uz neku slavensku dušu. I tako se našla pred Rusom, a razgovor izmedu nje i Bačuške tekao je otprilike ovako: Galja: 'Skažite menja, galupčik, čtonibud o maladih ruskih pisateljah.' Doktor strojarstva se žacnuo, ali se još brže snašao: 'Znaješ ti dlja Dostojevski?' 'Znaju.' - veli Galja. 'Znaješ ti Puškina?' 'Znaju.' 'Znaješ ti Ljermontova?' 'Znaju.' 'Ergo,' - zaključuje Rus - 'anji budut vsjegda maladije!' 'Eta pravda.' - kimnula je Galja. Idu dani. Trešnje se penju na sve više grane, pa mi Zefko dodaje kuku za pri-vlačenje. U meduvremenu, muving bez zastoja. Nema tu počivanja, ni popodnevnog izležavanja kao u Zagrebu, gdje me s nestrpljenjem iščekuju Kristina i Alarik. K tomu, ni Galja ne dozvoljava da njezin vrt postane groblje čikova. 125 Poželi dobrodošlicu samomu sebi. Hafis (perzijski sufi iz 14. stoljeca) "Prvi Mašin brak je bio pokus, a kakav okus ima drugi brak s istim mužem? Hokus-pokus, a ispalo je daleko od bajke. Kad se po drugi put rastala, Safo joj je u Ljubljani ostavio trosobni stan, a Maša je njemu ostavila šestogodišnju jedinicu Nike. Pa šta?! I on je roditelj! Zašto bi nakon rastave dijete uvijek trebalo pripasti majci? Jesmo li ravnopravni ili nismo? Tri točkice 304 Safo je iz stana pokupio svoje stvari, a Maša je prazninu popunila novim namje-štajem novcem od nasljedstva. Novi složljivi stol i šest stolica, novi ormari i dva kauča. Kao prvo je pak dala zastakliti balkone kako bi spriječila najezdu pogleda iz susjedstva. Unatoč tomu, svi ti novi predmeti i zahvati nisu istjerali duhove iz stana. Ako tamo više nije stanovao Safo, Nike je i dalje boravila u raznim zaostalim haljinicama ili se smijala s fotografije s nekom lutkom raščupane kose. Ili bi izvirila iz ladice svog radnog stola u vidu pošaranih bilježnica i slikovnica, a njezini otisci prstiju zadržali su se i na bojicama, gumicama i šiljilu. Bi li manje boljelo da je ladicu jednostavno izokrenula i bacila sadržaj u smeče? Pa kad bi počistila i svu prošlost iz stana, tko če sjedati za veliki stol, tko če spremati svečane večere i pozivati goste kao što je činio Safo? Tko če u gostinskoj sobi prespavati kad ni ona ne uspijeva usnuti u svojoj zaključanoj samoči? Oporavak u zamračenom stanu bi uslijedio da je mogla spavati. Ali progonitelji, to jest samozvani dobročinitelji nisu joj dali da predahne ni noču, ni danju. Najprije zvone, pa kucaju, pa nabijaju po vratima, pa urlaju. 'Otvaraj! Znam da si unutra.' I najzad, Zefko i Galja odustaju i ostavljaju košaru s namirnicama pred vratima. Taman posla da im otvori i sluša Galjine prodike koje ne može izbječi kad se nade na njihovu terenu. Prodike, prodike, kao: 'Ako nisi kadra brinuti o vlastitom djetetu, onda se bar pobrini za sebe!', 'Pronašli smo ti posao u knjižnici i koliko je trajao?!', 'Kod Zefka si na faksu bila tajnica, pa ga poslije mjesec dana, nedolaskom na posao, osramotila! Gla-vobolja! Uvijek tvoja glavobolja! I ja patim od migrene, pa tko me što pita!?', 'Pronašli smo ti posao...' 'Dosta! Dosta mi je vašeg ponižavanja u ruhu milosrda! Dosta!'" "Srečom," - nastavio je Alarik - "Maša ima jakog andela čuvara koji ju izvlači iz gliba bezizlaznosti. U njezin zamračen stan pošalje zraku svjetlosti što šara po zidovi-ma i pretražuje svaki kutak, sve dok ne pronade, a potom takne Mašino srce. Kad se to dogodi u hipu se oporavi i pridigne te opet postane sama sebi dopadljiva. Pomno se dotjera i krene u Tivoli gdje ju čekaju vjeverice, ili odšeče do dučana s kučnim lju-bimcima. Kuči se vrača s velikom krletkom u kojoj skakuču dva hrčka, napokon dva umiljata stvora o kojima če se skrbiti. 'Dodite vidjeti moje hrčke.' - poziva tebe i Ma-rantu u posjet." "E, da." - vratila sam se nekih četvrt stolječa unatrag. "Maša je Marantu i mene uvela u prostran, ukusno namješten stan. Na stoliču krletka i hrčci s kraljevskom pod-vorbom. Čas razbacuju sjemenke, čas grickaju list salate, čas glodaju krišku jabuke, ili se zabavljaju mrkvom, pa čim se odžedaju na izvoru svježe vode počnu se natjecati koji če prvi skočiti u vrtuljak. 'Zbog njih' - tumači Maša - 'moram svaki dan na plac, da imaju uvijek svježu hranu.' Zatim ih vadi iz krletke i stavlja sebi u krilo. Jedan se odmah Tri točkice 305 popeo na njezino rame, a drugog Maša gladi po svilenom kožuhu u svom naručju. 'Ovo su jedina biča' - procijedila je kroz stisnuto grlo - 'koja me razumiju. K tomu, ne znaju govoriti ljudskom zajedljivošču nego dragovoljno dijele moju tugu.' Maranta i ja škicamo po stanu. Novo pokučstvo, a kauči tek napola raspakirani. Gledamo u čudu zaštitni najlon u koji su presvučeni, Maša prati naš pogled i kaže: 'Da, ne spavam ni na jednom nego na podu!' 'Ali - zašto?!' - izletjelo nam je u jedan glas. 'Zato što ne zaslužujem! Nikom nisam potrebna,' - nastavila je Maša - 'jer sam svima suvišna. Ništavni sam stvor koji propuste odraduje samokažnjavanjem.' 'Ma, daj prestani!' - narogušila se Maranta. 'Prestani več jednom sa samosažaljevanjem i samoop-tuživanjem! Oprosti samoj sebi i raskini krug ponavljanja! Tek tada češ se osloboditi.' 'Lako je tebi frazirati!' - otresa se Maša. 'Što se mene tiče, svoju mudrost slobodno zadrži za sebe.'" "Mašu nadahnjuju počeci." - produžio je Al. "Početak je svesadržavajuča jezgra iz koje se lepezasto širi bezbroj mogučnosti. Početak je kao zvonik nade ili toranj s nepomučenim vidikom koji pri temelju briše sedam neplodnih godina. Slavoluk ispod kojeg treba samo zakoračiti u novi život. Zvona zvone obečavajuču melodiju: Idemo ispočetka! Idemo iznova! I tako to ide dok početak ne sazrije u kraj. Nakon svakih sedam godina početak se istroši i malaksa, i tad nastupa vrijeme za novi početak. Nezamislivi val energije preplavi Mašine grudi i ona izvede svoj naum protiv svakog savjeta i bez ičije intervencije. Iz trosobnog stana u Ljubljani u jedno-sobni stan u Ljubljani. 'To nije stan nego špelunka,' - izjasnila se - 'i k tomu je preblizu Galji.' Iz špelunke u grad X u jednosobni stan. Od razlike se jedno vrijeme pristojno živi. Stan u gradu X opremljen je novim namještajem, u sobi je krevet na kat koji čeka kčer Nike. Maša čeka Nike. Čeka i naziva telefonom, i Nike ipak jednom svrača. Maša se kčeri sva predaje, Maša joj se ugadanjem nudi i od sreče umišlja da če taj jednom biti jednom u mjesec dana, ako ne posjetom onda bar jednom u mjesec dana zov telefonom. Pa naziva dan za danom, a s druge strane muk. 'Naravno' - plače - 'kad Safo ima telefon koji ispisuje broj pozivatelja.' I onda zove tebe i Marantu." "I počinje se od nas opraštati." - kimnula sam. 'Otiči ču nekamo' - drhti glas u slušalki - 'gdje me nitko od vas neče pronači. Dosta mi je vaših dobronamjernih savjeta i uplitanja u moj život. Ali, prije svega,' - zapinje glas - 'otiči ču jer mojoj kčeri nije stalo do mene. U redu,' - prekida se glas - 'u redu, ne voli me, nisam to ni zaslužila. Odlazim jer više ne mogu gledati u prazan krevet, ne mogu više danima dežurati kraj telefona. Čekam i zurim u telefon. Možda če se baš danas dogoditi čudo. Možda če stiči pomilovanje. Evo me, majko, sve sam ti oprostila. Ali, telefon šuti. Nije to aparat za komuniciranje, to je sprava za mučenje čija tišina me razapinje. I potom počinjem Tri točkice 306 skupljati hrabrost da ne nazovem ja. Umjesto hrabrosti, počinju me tlačiti suze. Nabiru se iz cijelog tijela, iz kostiju i mesa i tad mi je potrebna sva snaga da ih zadržim za sebe, da ne prasnu mimo moje volje. Potrebna mi je sva odlučnost da mi glas ne zadrhti, sva moč da mi glas u pola rečenice ne prepukne, sva sila da riječi ne zvuče uzrujano, sva pomoč svijeta da ne proplačem. Što još hočeš od mene, Nike, dijete moje? - vičem u sebi. Godinama klečim na svojem ispaštanju. Oduzela si mi pravo da te nazovem ne-milosrdnom jer tvoja rana u dodiru s mojom ne zarasta. Prepustila sam te ocu kad sam ti bila najpotrebnija. Priznajem zločin i nosim mrlju na duši, ali zar tražim tako puno, da me bar tu i tamo nazoveš? Pa i prosjaku se udijeli bez zasluge. Ne tražim ljubav nego milost. Kap milosrda.' Suze putuju žicom iz grada X i vlaže moje uho u Zagrebu. Kotr-ljaju se niz bjeloputo lice i kaplju po mojoj žalosti. Žalost me dotukla. Sjela sam i pripalila cigaretu, kad se ponovno oglasio telefon. Maranta. 'Ne sekiraj se!' - tješi me. 'Ne odlazi Maša samo zbog Nike nego i zbog lju-bopitljivih stanara. Nije lako odgovarati na drzničko pitanje: Kad če Vas opet posjetiti kčer? Pred neotesanim zabadalima Maša brani svoje dostojanstvo protupitanjem: Zar nemate nikakvih svojih briga da sam Vam ja toliko zanimljiva? I tim odgovorom, kako kaže Maša, svakom začepi gubicu. Naravno, pitanje se time ne rasprši. Pluta i poput prašine se sliježe na duši. I Maša se guši. Ne samo zbog pitanja nego zbog nepodnošljive vru-čine koja nahrupi u stan več ujutro jer su prozori okrenuti ka istoku. Stoga je agenciji za posredovanje striktno naglasila da želi isti takav stan, ako ne i veči, na periferiji, pod uvjetom da prozori gledaju na zapad. Ili to, ili samostan.' - zaključuje Maranta. Upravo sam se pribrala, kad je još jednom zazvonio telefon. Galja. 'Joooj!' - za-kukala je. 'Pa dajte ju bar vas dvije, ti i Maranta, odgovorite da ne napravi neku novu glupost! Kuda još iz jednosobnog stana može otiči?! U neku izbu u zabiti, gdje u bli-zini nema ni doktora! A koliko sam željela da bar jednu sestru imam u Ljubljani! Da s njom mogu popričati, otiči u kino ili kazalište. A znaš li ti što je meni, najstarijoj, moja najmlada sestra, dok je još bila u Ljubljani, odgovorila kad sam ju pozvala na koncert?' 'Ne.' - odgovaram iako sam to več stoput čula. 'Odgovorila mi je,' - kipi Galja i daje si oduška - 'odgovorila mi je: Nisam spala na to da se družim sa starim babama! 'Užas!' -zgrozim se svaki put da amortiziram Galjinu ogorčenost. Zatim sam dometnula: 'Ma-ranta mi je prenijela drugu Mašinu soluciju, a to je - samostan.' 'Štaaa!?' - zakriještala je Galja. 'Samostan! Zar taj vrag misli da če se ondje samo moliti? U samostanu če rintati kao mazga i k tomu prati ne samo podove nego i riti ostarjelim i nemočnim opaticama!' 'Pa,' - promrmljala sam - 'riti če je svakako odvratiti od pokajanja.' Agencija je Maši pronašla odgovarajuči stan na selu, u staroj školi prenamijenje-noj u stanove. Debeli zidovi i prozori s pogledom na zapad jamče hladovinu tijekom Tri točkice 307 cijelog dana. Osim toga, škola stoji na osamljenom brežuljku, pa susjedi ne mogu ni preko dvojnih zastora buljiti u stan. Ispred prozora na katu razapeta je samo telegrafska žica na koju u kasnoj noči sliječe žutooka sova i okruglim očima promatra Mašu. Njezine velike oči nisu umiljate kao one u hrčaka, ali su zato bar nepristrane. Dok ne-pomično čuči na žici, Maša se sovi smiješi jer se njezina mudrost ne sastoji u blebetanju nego u šutnji. Krajolik je slikovit, okružen šumama u kojima vrve krpelji što prenose boreliozu, pa je branje gljiva nepoželjno. Do najbližeg gradiča dijeli je sedam kilome-tara, što na biciklu predstavlja izlet, ukoliko ne pljušti kiša ili mete snijeg. Inače, stan je prekrasan, veči od onog u gradu X. Od namještaja, zavjesa i tepiha, stan je ureden u plavo-bijelim nijansama što pridonosi ugodaju mira. Tajni telefon je postao javan, adresa poznata. Nike je jednom svratila i otad ju Maša moljaka da ju preko gluhog telefona nazove barem jednom mjesečno. I kad ju moljakanje dokraja skrha, Maša se ruši na koljena i zavapi pod nebo. Stiže milosrde u vidu obnovljene snage. Volja-čelik plus odluka-beton sliju se u armirani stup na kojem piše: NIKAD VIŠE. Nikad više neče nazvati svoju kčer. Dok gimnasticira, pri svakom čučnju sama sebi zapovijeda: Nikad više neču si dozvoliti da budem gnjavator! Ako mi pruži mali prst, ne moram ju zgrabiti za cijelu ruku! Da ju posve ne izgubim, nikad više ne smijem ju nazvati plačnim glasom! Svladat ču se i čekati da Nike nazove prva! Ne, nipošto ne smijem forsirati nego se suzdržavati dok mi srce ne pukne! Pa i tada ču se obuzdati, premda če prsti sami okretati Nikin broj." "I tako se Maša uči strpljivoj pobožnosti." - privodio je Al priču kraju. "Jednom je rodila, a kad se djeteta odrekla nije znala da je zanijela tugu. I taj zametak, nikada poroden, nikako da se odcijepi od maternice. Posteljica ga ne pušta, pa se poput periodičnog krvarenja uvijek nanovo rada plačem." 126 Dok sam kuhala kavu Al se več uspio omotati u dimnu zavjesu. Ugasio je treči čik, a ja sam uzdahnula: "E, moj čovječe, da te Galja sada vidi ne znam kako bi se proveo!" "Bez cigarete ne mogu misliti." - otpilio me moj subesjednik. "E pa onda neka te misli odnesu na Palmin-dvor!" Al je nabrao čelo i započeo: "Lumir i Beti voljeli su kolektivni rad, ali su mu pristupali sa sasvim oprečnim metodama. Za Lumira je svaki posao bio vremenski mjerljiv, a za Beti bez konca i kraja. Beskonačan u kuči, beskrajan na vrtu. U kučnim poslovima rad se odvi-jao kao monotono ponavljanje, na vrtu kao stvaranje. U kuči, kao sama po sebi Tri točkice 308 razumljiva rutina, na vrtu kao zanos. U kuci, svaki posao nezahvalan, a na vrtu svakom okrenutom lopatom i iščupanim korovom zahvalan. Ukratko, kuca je od nevidljivih poslova vegetirala, dok se obradeni vrt cvjetanjem dičio. Zato se Beti više voljela družiti na vrtu s živim bicima nego premetati mrtve lonce po kuhinji. Koliko vremena se samo potroši na kuhanje da bi se učas pojelo, dok vrt za svaki utrošeni trenutak nagraduje ljepotom. U kuci su se neki poslovi mogli odgoditi, ali ne i na vrtu. Vrt je bio pohlepan, nezasitan Betine pozornosti. Vječito je potraživao njezine ruke da ga održavaju, dodiruju i maze, ali uza svu ljubav i marljivost Betine dvije ruke bile su premalo. Iako je s proljeca najteže poslove obavio pokucar Aleks, a vinograd okopavao susjed Stipic, Lumir i Beti s nestrpljenjem su očekivali priljev nove radne snage." "I radna snaga je svakog ljeta pristizala." - prekinula sam Alarika. "Trebalo je oja-čati postojecu postavu koju je uz roditelje činila učenica Maša. Maranta bi došla iz Ljubljane gdje je studirala na Muzičkoj akademiji, a ja bih došla iz Zagreba gdje sam nakon propalog faksa radila. Došle smo kuci. Dok su bili živi, boravak s roditeljima bio nam je ladanje. 'Vratile su se raseljene ptičice!' - dočekivao nas je raširenih ruku Lumir. 'Vratile su se djevojčice.' - grlila nas je Beti. Poslovi su nas čekali, a svi su bez odlaganja bili preči od najprečih. 'Danas zaboravi na svoje ružice!' - graknuo je Lumir na Beti. 'Danas trebam cure ja' - uperio je prst u Marantu i mene - 'jer cemo praviti jabukovaču! Dva sata agilnog rada i poslije ste fraj. Bude li vam se prohtjelo, popodne možete otici preko granice ukoliko vas u tome nece spriječiti sracka. Na vama je, što vam se više isplati. Prodavati zjake po talijanskim izlozima ili se napiti domace jabukovače.' Maranti su se zakrijesile oči jer je voljela raditi s ocem, a ja podjednako s Maran-tom i Beti. Natalka alias Maša je pak davala prednost individualnim rabotama i tako je vec treci dan štihala jednu te istu gredicu. Zabadala je lopatu u zemlju, polako je prevrtala i potom oštricom mrvila grumenje, i što je sporije napredovala, to jače joj je na sve pore izbijao znoj. Mučenički znoj, kap po kap, na sveudilj vodoravno sagnutom licu, graške se nisu spajale u potočic nego su debljale od čela do brade, kao da joj se cijelo lice osulo suzama ili nekakvim prozirnim bradavicama. Prizor me časkom uža-snuo. Glavom mi je proletjela misao da je Natalka oboljela od neke neizlječive kožne bolesti, a zatim sam s olakšanjem dreknula: 'Pa zašto si ne otareš taj znoj?!' 'A što se to tebe tiče?' - zasiktala je Maša u zemlju, ne mijenjajuci položaj tijela. 'Neka graške znoja padaju' - dometnula je - 'kako ih je volja.' Pokazalo se da je posao za koji sam mislila da ce trajati cijeli dan bio okončan kako je otac predvidio. Maranta se popela na drvo i stala tresti krošnju jabuke takvom Tri točkice 309 silinom kao da je u Ljubljani dane provodila u teretani a ne s gudalom u ruci. Ponosila se svojim mišičima kao nekoč Lumir na Kutelu, kad je izazivao Galjine zaručnike na hrvački dvoboj. Maranta se doduše nije hrvala, ali je zato pozivala momke na obaranje ruku. Onaj koji bi iz kavalirštine popustio nije bio dostojan njezine pažnje, a onaj kojeg bi pobijedila, nad njim bi se sažalila. Sažaljenje je pak odvojak ljubavi i po tom ključu je kasnije odabrala svojeg muža." "Što se ispostavilo kao promašaj!" - prekinuo me Al i vratio me na jabukovaču. "O.K. Lumir je Marantino tresenje jabuka promatrao sa strane, a ja sam čučala ispod stabla i skupljala plodove što su kao tuča pljuštali po mojim ledima i glavi. 'Sre-čom, imaš tvrdu glavu.' - dobacio mi je tatica i počeo skupa sa mnom skupljati jabuke u veliku košaru. Još nismo stigli sve pokupiti kad se zatresla krošnja sljedečeg drveta. Košara za košarom u vinski podrum gdje su nas čekali oprani mlin i preša. Lumir je znao da smo obavili tek pola posla. Za podizanje radnog morala običavao je za uvod ispričati neki vic ili novost. I tako me, kad su sve jabuke bile u podrumu, pitao: 'Jesi li čula da je naša susjeda Stipička zatvorena?' 'Štaaa?' - zinula sam. 'Zašto?! Što je napravila?' 'Pa,' - mrštio se zagonetno moj tata - 'izgleda da se prejela koh-čoko-lade.' Zatim je napunio mlin do vrha i Maranta i ja dohvatile smo se ručke. Sprva smo ručku jedva pokrenule, a potom smo se zalaufale. Okretale smo ručku čas lijevom čas desnom rukom, jabuke u mlinu su poskakivale, crvi u njima su cičali, a mi smo mljele i mljele, sve dok mi lopatice nisu poispadale. Lumir je podmetao škafove i samljevenu kašu tiskao i ravnao u preši dok se nije napunila. Čim se nakon svake preše jabukovača izbistrila stavio bi ispod žlijeba čašu, gucnuo pa slatki sok ponudio nama. 'Pijte, cure, same ste privredile!' Tri preše i bure za jabukovaču se napunilo. Gotovo. Odmor. Lumir je pogledao na sat. Od branja do soka protekla su dva sata, a Maranta se još uvijek upinjala o željeznu šipku ne bi li zupčanik preše pomaknula za još jedan zubac i istisnu-la posljednju kap jabukovače. Sutradan je na red došla Beti odnosno vrt. Prije berbe jabuka Lumir je pokosio vočnjak, a sad je trebalo pokositi terase i razne lijehe oko cviječa, i taj posao je otac s radošču prepustio Maranti. Dok je sam kosio oko svog tog suvišnog cviječa nije mogao ni pošteno zamahnuti a da pritom nije odrubio glavu nekoj georgini, floksu ili ocvaloj narcisi. Rezultat svega je bio taj da je umjesto pohvale slušao Betine žalopojke. I tako se Maranta prihvatila kose. Pažljivo je obigravala oko svake plemenite biljčice, a ja sam optrčala vrt od medaša do medaša. Kako god Aleks svakog prolječa kljaštrio graničnu živicu, akacije i bambusi proždirali su malo pomalo vrt i svake godine napredovali bar za pedalj. S vremenom su skroz opkolili ranu trešnju od koje potom nismo okusili ploda. Umjesto nas, danju i noču su je obirali vojnici-graničari. 'Pa i soldati su ljudi!' - Tri točkice 310 zamahnuo je Lumir rukom i na naše negodovanje dodao: 'Imate još jednu trešnju na čistini.' Uglavnom, sve vrste vocaka dozorijevale su svojim redom, sve do pozne jeseni kad su se na ogoljelim stablima zanjihale narandaste kaki jabuke. Hirovite vocke koje su neovisno o vremenskim prilikama jedne godine bile slatke, a druge trpke. Maranta je kosila, a zatim mi se na vrhu kamenih stepenica pridružila majka. Taj prvi plato uz pročelje kuce bio nam je svima najdraži jer se nalazio na razini s kamenim stolom gdje smo se okupljali za vrijeme odmaranja. Tu se u debeloj hladovini pila kava i Betin kucni aer-konjak, tu se roštiljalo, tu se čistio radič i ponekad primali gosti. Otamo su u predvečerje putovale misli u daljine, zaustavljale se na horizontu i naposljetku se rasplinule u plutajucim oblacima. Beti me uhvatila pod ruku i povela do kamenjara. Kao na Kutelu, i ovaj na Palmin-dvoru kamenjar je bio povezan s Betinom žilom kucavicom. Puls sezonskog i trajnog cvijeca pulsirao je s ritmom njezinog srca. A kako srce kuca i nocu, tako je Beti kamenjar sanjala i u snu premještala biljke, presadivala i dosadivala, da je kamenjar stalno mijenjao boje i oblike. Kao neki šminker što se nosi po modi i mijenja ruho s godišnjim dobima. Beti me još uvijek držala ispod ruke i čekala da me preplavi ushit. 'Oprosti, majčice,' - kazala sam - 'ti znaš da više od cvijeca volim drvece. Osim toga, ne znam što na kamenjaru treba oplijeviti.' 'Pokazat cu ti što je drač.' 'Ali ja tu ne vidim nikakvog korova.' - pobunila sam se. 'Ooo, ima ga, ima.' - pokazivala mi je majči-ca biljke što ih je trebalo iskorijeniti. I, što sad? Meni se poneki drač tako svida da mi ga je žao iščupati. U redu, slak poznajem, slak je uljez što svojim tankim viticama guši sve pred sobom, ali tu, izmedu, su rasli sicušni plavi i bijeli cvjetici što nisu narušavali ljepotu cjeline. 'To je korov!' - izjasnila se Beti bez milosti i odhitala pred kucu. Ispred kuce živica od laurusa bila je potkresana, ispred nje hortenzije, roza i ljubi-časte u punom cvatu, ali je zato na elipsastoj gredi s palmom opet niknuo nezajažljivi korov. K tomu je na pošljunčani puteljak nezadrživo izbijala trava. 'Oplijevila sam kamenjar.' - raportirala sam majci. Prije toga sam one plemenite biljčice i razne puzavice što sam i greškom iščupala zajedno s korijenom sakrila u žbunju kupina. 'Kad si vec tu' - oglasila se Beti dok je čupala korov izmedu patuljastih ruža na gredi s palmom - 'donesi mi, molim te, motiku jer treba poravnati ovu stazu.' Dolazim s motikom, zamahnem tri puta da izoštrim rub puteljka, a majčica ce na to: 'Kad si vec tu s motikom, mislim da je važnije iskopati dolje na vrtu jamu, kamo cemo presaditi grm jasmina, da dobije više sunca.' Cupkam za njom da mi pokaže gdje moram kopati. Maranta s kosom odlazi na trecu terasu. Iza zavjese na katu škilji Maša. Beti se lagano spušta niz stepenice i osvrce po pokošenim terasama. Tri točkice 311 'Oh, kako si to lijepo pokosila, dijete moje!' - odaje priznanje Maranti. 'To sad više nisu neobuzdanom travom raščupane lijehe nego meki tepisi iz kojih izranjaju aloe, juke i ukrasne artičoke. Idem smjesta po grablje da očistim ovo do kraja.' Maranta kosi dalje, Beti zaboravlja grablje, pa se umiljato obraca Maranti: 'Ostavi nakratko kosu, molim te. Upravo sam primijetila kako se kod magnolije ugnijezdila bazga. Tu joj nipošto nije mjesto i trebalo bi ju posjeci.' Maranta ostavlja kosu, odlazi po sjekiru, posjece bazgu i ponovno se laca kose, dok se ja, nakon iskopane jame, muvam i kopam oko grma što ga treba presaditi da dobije više sunca. Beti mi svojom motikom priskače u pomoc i najzad smo grm jasmina zajedno s korijenjem izvadile i donijele do rupe. 'Ah, pa nismo se sjetile na kompost!' - uzdahne Beti i ponovno zovne Marantu. 'Budi tako dobra, molim te, uzmi staru košaru i nagrebi kompost da ovom grmu damo hranjivu podlogu.' Maranta stišce zube, ostavlja kosu, odlazi po košaru, napuni je kompostom, pa ju tresne pred naše noge. Zatim se žilavim koracima vraca kosi. Konačno smo zagreble grm što je sinuo na suncu, majka ga obilazi i zagledava sa svih strana, pa mi veli: 'Nemoj se ljutiti, skokni još po kantu za zalijevanje, pa da svršimo s tim poslom.' Maranta je kipjela, ja sam se smijuljila. Promjene, kako god neznatne bile, razbi-jaju jednoličnost na veselije dionice. Malo tu, malo tamo, s oboda prema središtu ili obratno, i na kraju se svi poslovi pozavršavaju istovremeno. Jer ostavljati napola zavr-šen posao, držala je Beti, nije samo sramota nego čin koji krnji ljudsko dostojanstvo. Napokon smo majka, Maranta i ja posjedale oko kamenog stola. Malo zatim pridružila nam se Maša s kriglom jabukovače. Marantina metalno zlatna koža caklila se od znoja. 'Znaš' - zagledala se majci u oči - 'zašto više volim raditi s ocem? Kad on kaže Radit c'emo ovo onda i uradimo do kraja ono. A ti, čas ovo, čas ono. Zadaj svakom odredeni zadatak, da znamo što nam je činiti.' Beti, što je upravo razmišljala kako bi na povrtnjaku još trebalo okopati kelj i zelje, na Marantine riječi se lecnula, kratko zamislila, pa pomirljivo kazala: 'Imaš potpuno pravo. Za danas je dosta. Sutra je novi dan, a sad idemo pripremiti kolač. Ja cu zamije-siti tijesto, Maranta ce miješati kremu, Maša prebirati groždice, a ti ceš skuhati kavu.' I odjednom je zamijenila vrtni miris za kuhinjski. Ali i dalje je mirisala, ovaj put na jednu tropsku orhideju čiji plodovi sadrže aromat vanilin. U predvečerje Beti je s balkona bacila posljednji pogled na vrt. Uz nju smo stajale Maranta, Maša i ja. 'Djeco moja,' - navijestila je nakon krace stanke - 'kad ce me jednom prestati veseliti vrt onda znajte da mi se bliži kraj.' Tri točkice 312 Plač mi je stegnuo grlo, pa ju nisam mogla podici i zavrtjeti se s njom u krug i kliktati: 'Ti nikada neceš umrijeti!' Zadržale su me one plemenite biljke s kamenjara koje sam nepažnjom i nemarom iščupala zajedno s korovom i sve skupa sakrila u gr-mlje kupina. I da sam otrčala na vrt i ponovno ih posadila ne bi se primile. Jer bile su osjetljive i tijekom dana korijenje im je sigurno odumrijelo. Bez zalijevanja primio bi se samo korov. 127 Ne čudi me da bi Alarik sveudilj raspredao u Maši. Zato - veli - jer su njezinoj nesigurnosti, pogotovo kad te odpiše, potrebni dokazi ljubavi. Usmjeren je na nju kao da ih povezuje nategnuta vrpca osjecaja kojom Al manevrira povuci-potegni, ali tako da se nit ne prekine nego da se namotava. I tako ima puno razumijevanja za Mašinu misao-vodilju: Očekuj sve i ne očekuj išta! Tu sredine nema. Išta je bar bezbolno ništa. Bolje neopečeni prsti nego svašta. Medutim, da bi se stvari odvijale ipak treba poduzeti ponešto. "I tako je Maša" - otplovio je Al u njezinu mladost - "raskinula zaruke tik pred vjenčanje i pošla ususret novoj sreci. Bit ce kako bude. I bude kako ce biti. Uzmaka više nema. Bit c'e je nadomak pa nek se dogodi, koračala je uspravna držanja na visokim potpeticama i otpuhivala pramen kose što joj je padao na zasjenjene plave oči. Na sudar je namjerno kasnila, pa ako ju frajer još čeka možda ce biti, ako je pak otišao, bi ce kako je moglo biti ili ne biti. S jedne strane, sve je prst sudbine, a s druge, Maša u sudbinu nije vjerovala. Maši se nije žurilo. Prije nego je ušetala na mjesto sastanka odaslala je svoje glasnike. To su slutnje što otprhnu uvis kao jato golubova i lete pred njom u izvidačkom letu. Vra-te li se u krugovima i usput guguču Mašino uganuto srce skoči na svoje mjesto i ponovno se uglavi. Vrate li se pak u ravnoj, prizemnoj crti - znak je nepovoljan. A što znači kad se slutnje uopce ne vrate? To Maša još nije iskusila, pa je usporila korak upravo kad se našla na mjestu sastanka. I gle! Na pločniku ispred kavane jato skakutavih golubova otimalo se o sjemenke koje im je bacala neka bakica. Odgovor je bio tu. Koliko god kasnila, znala je da ju Safijan čeka. Dotad su se Safo i Maša poznavali isključivo preko pisama u kojima su izrazili želje kakav i što bi partner trebao biti. Maši su dozlogrdili dotadašnji udvarači i zaruke, pa je po kratkom postupku odlučila pronaci muža. A tome služi oglasnik. Tko bi se dalje gnjavio i prepucavao s tipovima kad jednim potezom može riješiti stvar. Čim je ušla Safijan je prema opisu prepoznao Mašu. Ustao je od stola i pošao joj ususret i zatim su se rukovale dvije opčinjenosti. Ah, ti krasni zubi, visok rast i blond Tri točkice 313 kosa! - plavilo je oduševljenje Mašu. I, ah, ti uski bokovi, duge noge i zamagljene plave oči - pleo se oblačic ushita oko Safijanova čela. I Maša je, unatoč bolovima u gornjem kutnjaku, stekla dovoljno povjerenja u sebe pa se počela smijati razgolicenim, plombiranim sjekuticima. Pridružio joj se Safo, ah, kako život može biti lijep, pa su se smijali kao školarci na ekskurziji. Oda radosti zvonila im je u srcima kao nedovršena simfonija. Stoga ne čudi da Safijan nije odugovlačio i da je Mašu ubrzo zaprosio. 'Ali prije toga' - uozbiljio se - 'moram ti, draga Mašo, nešto reci da poslije ne bi bilo - nisam znala. Radi se o tome' - kratko je zastao - 'da ja nosim svileno rublje.' Tu se Maša lecnula i našla zatečenom, ali zar sve to skupa nije igra kojom ju je želio još više fascinirati? Što svileno rublje uopce znači? Neko njoj nepoznato pre-nemaganje ili je nagnuce prema mladicima tek Safijanov hir koji je kao muzikolog i povjesničar umjetnosti pokupio iz stare Grčke čijim čarima je bio podložan? Ili je to oblik više estetike, kako ju je napola uvjerio? Maša se smijala. Istančana estetika koju ne razumije svaka šuša-buša. Bila je odabrana jer je očito zadovoljavala Safove kriterije. I što joj je još povjerio? Da je majka mazila samo mladeg brata. Izlazi li odatle strah pred ženom Majkom ili pred svakom ženom? Što zagonetnije, to intrigantnije! Nije Safo knjiga što je spala na dva slova nego dvije nepopisane knjige što se odostraga istovremeno listaju ka sredini. Bilo kako mu drago, svilene gace ili ne, tek uz fizičku privlačnost pretegnula su ona divna dva ukrasa ispred Safijanova imena, dva doktorata koje je danonocnim radom stekao mladi Safo. I kad ju je na rastanku stra-stveno poljubio, Maša je sklopila oči i tad joj se učinilo da je buduceg muža strpala u jedne korice. Ukratko," - zaključio je Al - "Safo je bio i ostao jedina Mašina ljubav. Ne samo zato što se nije dao zasužnjiti nego zato što ga ni plačem nije uspjela privoljeti da ju oženi po treci put. Osporavanom čežnjom prikopčana je na njega iglicom kao okrnjeni broš čiji dragi kamen je ispao." 138 U posljednje vrijeme Al svraca svaki dan. Na čašicu razgovora, veli dubokoumno. Ako se želim od njega odmoriti dovoljno je da kažem: "Sutra imam generalno pospremanje. Dobiješ li nadahnuce, možeš mi se pridružiti pri pranju prozora." Nedolazak zajamčen. Ali, mira nema. Svako malo zvrnda telefon. Provala u inti-mu stana preko žice. Nasrtljivi oglašivači ne odustaju: Slučajnim odabirom postali ste sretni dobitnik.... Tri točkice 314 "... leta na Mjesec!" - zaključujem i spuštam slušalicu. Slučajnim odabirom dobili ste nagradu.... "... čuvaj se Danajaca koji darove nose!" Tres! Upravo sam skidala zavjese, kad zvoni na vratima. Evo još jednog prodavača ma-gle! Da vidimo što taj nudi. "Sebe." - naklonio se Al i bez poziva ušetao u stan. "Odnosno," - započeo je pre-kapati po džepovima - "svitak arboretske poezije koji je Lunko našao u duplji Hrasta." Ostavila sam napola skinute zavjese i pohitala kuhati kavu. U meduvremenu, Al se več udomačeno zavalio u kuhinjsku stolicu. "Evo ti dodatni jastuk za leda, da ti bude mekše!" - ulagivala sam mu se, sve u nadi da če mi poezija uliti dovoljno snage da pospremanje završim do kraja dana. "Bez velikog uvoda," - započeo je Al usredotočena pogleda u moje oči - "poznato ti je da su arboretska djeca govorila u rimama, a ukoliko su patila od disleksije, pjevanjem, predpostavljajuči da če time zabašuriti svoju manu. Svako pitanje ili odgovor otpjevali su melodijom nekog hita, ali svojim riječima. Ukratko, Rima (s velikim slovom), dopuhana s eolskih sfera, bila je imperativ! Ako im se pak posrečio poneki stih, taj uradak urezivali su u kore drveča, dok su ostale pjesme postale tako popularne da su se usmenom preda-jom održale do današnjih dana. Čak kad su se mali Drvenjaci naljutili, posvadali ili ih je spopala ljubomora, nabacivali bi se poezijom kao kamenjem. Umjesto da se potuku, ga-dali su se, ovisno o prilikama, pjesmama oblim ili ušiljenim kao psovke. Evo ti primjera." Načulila sam uši i Al je otpjevušio: "Prdic i prdicka, zaljubljeni par, kad potpale vjetrove nosi ih u visine ljubavni žar" "Znaš što...?" - bilo je sve što sam u prvi čas uspjela izustiti. Potom sam skočila na noge i počela mahnito izmicati jastuk iza njegovih leda. "Pokazat ču ja tebi prdiče!" - siktala sam i napokon ga izvučenim jastukom stala mlatiti po tikvi. Al se zaklanjao rukama i urlikao: "Čekaj malo! Još ti nisam pokazao Lunkov svitak! Izgleda da je to dio korespon-dencije izmedu Vjetropirke i nekog konjokradice." Znatiželja me premamila, pa sam prestala tuči Ala i ponovno načulila uši. Ovaj put oprezno i s nakanom da se više neču dati nasamariti. "Premda nije potpisano" - zaigrao se Al - "pretpostavljam da je ovo pismo Vjetro-pirkino, a upučeno je jahaču crnih konja. Glasi ovako: Odsad je Mjesec moje mezimče, Na njegove sjenke oči cu polagati, Dlanovima njemu pjesme skladati, Prstice mu u usta stavljati, Tri točkice 315 I noktima ga po nepcu grebati. Sline cu njegove a ne tvoje srkati, Gledaj, zajedno metemo mjesečinu, oko nas se roje zlatne mušice, ali znaj, mušice nisu krijesnice, krijesnice bi bile, kad bi tebe voljele." Podigla sam ruke u znak predaje. "Čekaj," - preduhitrio me Al - "slušaj ovo! Odgovor konjokradice ima naslov Memento, a glasi ovako: Radi štogod hoceš, ali mi se vrati. Ljubakaj s kim god hoceš, ali mi se vrati, I kad ne budešpobjedivala, opet mi se vrati. Sve dok jednom nježno ne povučem dodire, nježnije kidnem nalijevo i najnjažnije ti prepustim zapregu od vranaca. Raspali bičem po konjima, Tjeraj životinje, uplakana gospodarice, Uskoro ce lipsati s pjenom na nozdrvama. I ti ceš se nježno raspjeniti, Nježnije progutati pljuvačku, I najnježnije me ispljunuti iz usta. Vranci ce me kopitom nagaziti, Umišeljnom slobodom zakitit ceš grudi, Dosad kopito nikom nije potkova, A ti nježno mrvi zaborav, Nježnije od stida prazninom ceš zjapiti i Najnježnije ce te izdati sloboda." Pravila sam se da ne primjecujem kako Al pilji u mene. "Šta zuriš?!" - nadurila sam se. "Ako ti nešto nije jasno, onda u Knjizi promjena konzultiraj mudraca s Istoka. Što tamo na pločicama kornjačina oklopa piše? Ako ne znaš, pročitat cu ti. Dakle: Vjetropirka je krava koja daje više mlijeka od svih ostalih. Nje-zino mlijeko je najslade, ali na kraju se uvijek ritne i sve prolije. I dalje: Pruži joj prvi ruku jer joj taština smeta. Ali, ne idi ususret predaleko. Prihvati je, jer joj je pomoc potrebna, a to je Tri točkice 316 dobro djelo. Ipak, čekaj da sama sazrije i zatraži pomoč'. Ne beri zeleno voce, ima kiseo okus. Neka se odluči sama. A sada, dosta smo dangubili!" - podigla sam se sa stolice. "Kad si več tu, pomoči češ mi oprati prozore." Tutnula sam Alu mokru krpu pod nos, a njemu se nos izdužio. 129 Alarik se od pranja prozora toliko iscrpio da se sljedečeg dana stropoštao u stolicu i jedva promrsio: "Danas je na tebi red! Razgrni zastor sječanja i iz nabora vremena približi nam poneki odsječak s ljetovanja na Palmin-dvoru! Recimo, dok ste ti, Maranta i Maša bile cure." "Prema Galjinim mjerilima," - zamislila sam se - "(iako se nikad nije glasno izjasnila jer nadu treba gajiti do posljednjeg daha) ja sam več s 25 godina bila stara cura, Maranta je bila na pragu cvjetanja, a Natalka još zatvoreni pupoljak. Maranta je paralelno pohadala gimnaziju i srednju glazbenu školu, Natalka je tek postala gimnazijalka, a ja sam ostala propali student. Na Palmin-dvoru nije bilo golubova, pa je poštu na motorinu raznosio poštar. I tako je jednog dana zajedno s novinama na Mašinu adresu stigla razglednica s crvenom ružom. Polurastvorena ruža je postutim kapljicama dahtala kao da je lila krvavi znoj. Nije to za ono vrijeme bila obična razglednica. Nekom novom tehnologijom, na pole-dini glatka, a lice s ružom bilo je razlomljeno i na opip hrapavo, kao da su latice pucale po šavovima i rosnim kapljicama pečatile uzdisaje. Straga pak skromni sadržaj ispisan nevještom rukom i, što je najgore, s pravopisnim pogreškama. Jer pravopisna greška za Mašu je neoprostivi grijeh koji pisca srozava na - otpis. Mimo svega, Maša je pra-snula u smijeh, što joj je nadimao grudi zanosnom vručinom. Da se ohladi, širom je u gostinskoj sobi razgrnula zavjese i otvorila balkonska vrata, sjela za pianino i na stalak, pored Bachove Ave Marie, stavila razglednicu s crvenom ružom. Zanemarila je sadržaj s poledine i počela svirati. Bacha je ionako znala napamet, pa je iz pukotina razlomljenih latica čitala note tako žestokim appassionatom da su na granama utihnule ptice, a na vrtu zadrhtali ljiljani. I tako se Ave Maria razlijegala sve do graničnog prijelaza, dok noč prije toga podoknicu nitko nije čuo. Čak ni Foksl nije zalajao. Ako su ukučani spavali snom pravednika, milozvučno pjevušenje nije promaklo susjedi. Samo je gospoda Stipič znala komu je serenada bila namijenjena, pa se sljedečeg jutra prijekorno obratila Maranti: 'Eeee, pupa moja, bilo bi lijepo da si se bar na prozoru pojavila dok su ti momci na mjesečini pjevali.'" Tri točkice 317 "Eh," - najzad je Al došao k sebi - "trubadura više nema! A ovi posljednji roman-tičari koji su bili Marantini kolege iz glazbene škole zaboravili su vrlinu upornosti, pa su nakon prve selenske podoknice odustali. Ali zato se na obzoru pojavio novi udvarač. Istina, nije bio neki ljepotan, još manje okretan na jeziku, pa je svoju naklonost izrazio gajbom svježe ubranih breskvi iz svog vocnjaka. Položio je vocke Maranti pod noge i žmirkao u njezine oči. Zagasito ružičaste breskve pucale su pod pritiskom sokova, i da ih nije stezala plišasta pokožica rasprsnule bi se i prokapale niz grlo poljupcima. I Maranta je žmirkala i na mjestu cupkala. U breskve se zaljubila, ali u momka ne. Na akademiji je pak Marantu oblijetao fagotist trubadurske upornosti. Ali, taj se kod jela oblizivao i mljackao. Makar oko vrata vezao salvetu, uvijek bi na ubrusu ostao koma-dičak rezanca ili mrlja nekog umaka. Stoga je prednost davao pohancima. 'Pa što bi ti s njim falilo?!' - derala se nakon Marantinog bračnog kraha Galja. 'Da si uzela onog s breskvama, koji je diplomirao s desetkom i postao ugledni gradanin, danas bi bila gospoda! Da si uzela fagotista, koji je danas solist u filharmoniji, bila bi gospoda!' Idu dani, idu godine. Srecom je tad status gospode imala bar Maša." "Ni mene nisu mimoišle Galjine bukvice." - nadovezala sam se na Ala. "Tim više što mi je svim srcem željela srecu, to jest novi procvat koji bi uslijedio ponovnom udajom. 'Umjesto da imam dvije sretno udane sestre' - kukala je Galja - 'imam dvije rastavljenice. Umjesto da imam dvije uvažene gospode' - jedila se - 'imam dvije ras-puštenice!' I tako se kuknjava stupnjevala u deračinu, a deračina završavala befelom: 'Pronadi si muža!' Moj brak je poslije šestogodišnjeg hodanja trajao godinu dana. Dovoljno da dobijem kcer Kristinu. Marantin brak potrajao je nešto duže, dovoljno da dobije dvoje djece: Rurika i Maju. Rurik je Marantu nadahnuo kad je to ime pročitala na nadgrobnoj ploči jednog našeg pretka. I kad su klinci krenuli u školu ustobočili su se ispred Marante i graknuli: 'Necu više biti Rurik! Pronadi mi novo ime! Necu više biti Maja nego Gaja!' Što se mog odabira tiče, srecom izmedu dva imena prevagnula je Kristina. Ne znam što bi bilo da sam kceri nadjenula ime Solvejg, premda mi je - dok sam je nosila - Griegov Peer Gyntbrujao u prsima, a Solvejgina pjesma punila mi žlijezde mlijekom. Ljeto je bilo vrijeme okupljanja. Te godine je Maša sa Safom bila na bračnom putovanju po Španjolskoj, a Maranta i ja smo se sjatile s djecom i putnim torbama na Palmin-dvor. Razmiljeli smo se po sobama i zaposjeli kucu od tavana do prizemlja. Osvajanje je krenulo od vrha nadolje, pa su klinci vec prvog dana na mansardi upriličili natjecanje tko ce na starom madracu najviše odskočiti. Federi su pucali, lusteri na katu se zibali, sve dok Beti nije zaključala tavanska vrata. 'Zar vam ne bi bilo zabavnije, Tri točkice 318 dječice draga,' - otpuhivala je i rukom razgrtala oblak prašine - 'da se igrate dolje na vrtu?' Kristina, Rurik i Maja pognuli su glave i stuštili se na hodnik. Kod otirača su uzeli zalet, pa se zatrčali ulaštenim hodnikom i otklizali do terase. Pritom su se štenderi uvrijedeno otresali, a lončanice na njima mrgodile. Na terasi su navalili ganjati guštere što su se sunčali po žljebovima, i naguravanjem prevrnuli tegle sa začinima. 'Ah,' - uzdisala je Beti, šečuči pogledom od mene do Marante - 'zar tu djecu ne možete ukrotiti?' Maranta se trznula kao da ju je pogodio grom, a mene je spopao smijeh. 'Pa i oni su, majčice, na godišnjem odmoru.' - kazala sam. A Maranta je ciknula: 'Djeca nisu zvijeri da ih treba krotiti. Kakav izraz - 'krotiti'! Djecu krotiti!' - sveudilj je mrmljala dok je mela zemlju i vračala vlasac i mažuran u tegle. Zatim je privila Rurika i Maju na grudi takvom silinom kao da im je zbog Betine primjedbe zaprijetila pogibelj." "O.K." - uključio se Al u dalnja zbivanja. "Nakon terase, klinci su naposljetku ot-perjali na vrt gdje je u hladovini ispod stabla kaki jabuke Lumir čitao novine. Uuuh! Kuda pred tom halabukom pobječi?! Čitao je naslove napreskokce i ujedno promatrao igru lovice i skrivača. Čas se smijuljio, čas mrštio, i ubrzo izgubio živce. 'Pa tko če sve te račune za vodu platiti?!' - zagrmio je kad vrištanje i špricanje iz gumene cijevi za zalijevanje nikako nije prestajalo. Dječurlija se časkom ukipila i potom u jedan glas graknula: 'Onaj koji je pipu otvorio neka ju i zatvori! Nisam ja! Nisam ni ja!' Nisam ni ja, sve dok Kristina nije zacepetala i otkoračala u podrum zavrnuti slavinu. Zatim se do kože premočena trojka zaputila ka kokošinjcu i dugo se zadržala pred nastambom sa zečevima. I kuniči su u jednom danu proslavili Dan mrkve, Praznik salate i običan dan djeteline. Eh, sklopio je Lumir novine, mira neče biti sve do navečer kad če najzad ti skakavci otiči na spavanje." "Filmofilka Beti" - uzela sam Alu riječ - "požurila je s večerom jer nas je nakon televizijskog Dnevnika čekao obečavajuči film. Trknula sam Marantu pod rebra i na-mignula: Helmut Berger! Maranta mi je uzvratila zagonetnim pogledom, a ja sam se zavrtjela na peti. Klinci su se zgledali. Iako nisu imali pojma o kojem se filmu radi, a još manje tko je Helmut, nepogrešivo su odgonetnuli šifru. A šifra je glasila - 'zabrana'! Poslije večere što su je razvlačili kao žvakaču gumu, Kristinu je iznebuha zašarafilo u trbuhu, Rurik je pokazivao Maranti ubod od ose, dok je Maja zbog ogrebotine na koljenu počela šepesati i skakati po jednoj nozi. Lumir je sijevao očima sve dok ih Maranta nije skupila i povela u kupaonicu. Tamo su uz gundanje, nadugo i naširoko, kefali mlječne i ine zube, da bi napokon Kristini, Ruriku i Maji navukla pidžame. Umjesto u sobe šmugnuli su opet u kuhinju i ugnijezdili se u kutu kod stola odakle se pružao najbolji vidik na televizor. 'Smjesta na spavanje!' - urliknuo je Lumir i ukaz potkrijepio udarcem o stol. Klinci su se ukočili, ali se nisu micali. Rurik i Maja Tri točkice 319 pogledavali su Marantu pa Kristinu. Kao najstarija, devetogodišnja Kristina imala je na skali podložništva najveca prava. Pa se prvi isprsio četiri godine mladi Rurik: 'Ako ne ide Kristina ne idem ni ja!' 'Ako ne ide Rurik' - skočila je Maja, godinu dana mlada od brata - 'ne idem ni ja!' Lumir je zinuo i zanijemio, ali se začas pribrao. 'Dok nabrojim do tri' - riknuo je kao ostarjeli lav samotnjak da se dječurliji naježila koža - 'da ste mi svi u krevetu! Jedan! Jedan i pol! Dvaaa! Dva i pol!' Tek na 'tri' poskakali su s klupe i postavili se u vrstu. 'Noc, djedice!', 'Laku noc!', 'Noc!' 'Noc, noc.' - otpremao ih je djedica ponaosob, dajuci im potisak pljeskom u zadnjicu. Konačno. Film Sumrak bogova započeo je u grobnoj tišini. Lumir je ubrzo nakon početka zamahnuo rukom i promrmljao: 'Te nacističke izvitoperenosti smo vec vidjeli!' Učas mu je popustila pozornost, glava mu je klonula na prsa i dok je tonuo u san Beti mu je skinula naočale. Da užitak gledanja bude potpun, Beti se još nečega dosjetila i nestala u špajzi. Ubrzo se vratila s pladnjem kolača i smjestila se u fotelji do Lumira. Zatim se, osim povremenog hrkanja, u kuhinji nije čuo ni let komarca. Sve što se moglo uhvatiti ušima bili su glasovi i zvučna kulisa filma na crno-bijelom televizoru koji je imao oštru sliku, ali je pod starost počeo krčati i kašljucati. K tomu se tim neugodnim zvucima tu i tamo pridružilo nekakvo šuškanje i komešanje, pa je Beti prošaptala: 'Trebalo bi pozvati majstora da vidi što ne valja s tonom.' Lumir je pak i u snu stezao Betinu ruku. Kakva blagodat, imati ženu pokraj sebe, njenu odsutnu ruku držati u svojoj, pa što ako je odsutna iako je prisutna, tu je pored njega, živa i diše, i dok ona diše i on diše, preplitao je san s javom, kad je neko nagura-vanje ispod stola bubnulo i zatreslo stol. Usto se negdje s poda začulo piskutavo kihanje, a zatim se izmedu resa stolnjaka pojavilo tjeme crnokose Maje. Lumir je kriknuo i od šoka ostao bez suvislih riječi. Buljio je u crnu glavicu što se prcastim nosicem uspra-vila, ali tu prepasti nije bio kraj. Iza Maje provirila je još jedna glava pokrivena stol-njakom. Izmedu resa zirkale su Kristinine oči. Kristini je slijedio Rurik koji se jednim skokom osovio na noge. 'O ljudi moji,' - zalamatao je Lumir rukama kad mu se povra-tio glas - 'ovo je van pameti! Zar nisi ove skakavce spremila na spavanje?!' - dreknuo je na Marantu. 'O, sveti Josipe i Marijo, zar su svo vrijeme gledali ove opačine s ekrana?' Očito je djedica tu i tamo otvorio oči i zadržao se na nekoj pikantnoj sceni. 'Pa kad su se ušuljali?' - treperila je Beti kapcima. 'Ugrabili su trenutak' - odgovorio je netko iz polutame - 'kad si ti otišla u špajzu po kolače.' Zaorio se smijeh, a na ekranu je pucketao i blijeskao - THE END." 320 Tri točkice 130 Palmin-dvor je za vrijeme godišnjih odmora bio košnica. Prozori i vrata premet-nuli bi se u sače, pa se tijekom cijelog dana ulijetalo i izlijetalo, vrvjelo i zujalo. Izvan svih zbivanja ostala je samo jedna pčela radilica, radoholičarka Galja koja je do grla bila zokupljena svojom obitelji i radnim obvezama tako da je vrlo rijetko svračala, ali zato je bar jednom dnevno zvala: 'Što ima novoga?' Uvijek isto pitanje! Pa što bi od danas do sutra bilo novoga?! - zabrenčao bi svatko u sebi, a u slušalicu bubnuo: 'Ništa!' 'Kako, ništa?!' - povisila bi Galja ton. 'Uvijek - ništa, pa ništa! Uostalom,' - objavila je - 'dola-zim ovaj vikend da se sama uvjerim kako izgleda taj 'ništa'!' Vijest da na Palmin-dvor stiže Galja uznemirila je pčelinji roj sastavljen od ukuča-na i u trenu se novost ticalima i treperenjem krilaca proširila košnicom. Beti se zamislila, uhvatila se za bradu, pa prozborila: 'Vrt je, doduše, u redu, ali treba srediti kuču.' 'Tkooo?!' - zakriještao je Lumir. 'Tko dolazi!?' ' Ah,' - pojasnila je Beti - 'vaš otac sve slabije čuje.' Maranta se smjesta prihvatila metle i partviša i počela od tavanskih stepenica nadolje skidati paučine. Koliko god se žurila, posao je potrajao jer je svakog pauka što se uhvatio na pahalicu odnosila na vrt i usput mu se ispričavala: 'Žalim što sam ti morala razderati mrežu. Oprosti, ali medu lovorovim liščem ima dovoljno mušica, pa bar nečeš gladovati.' Medutim, nisu se svi pauci zadržali na dugom partvišu nego su, vozeči se na tankim ni-tima, pristajali na suprotnim zidovima ili se ščučurili u kutu što je zbog visokih stropova iziskivalo dodatne napore. Mene je pak Beti povela u kupaonicu i zastala pred zidnim ormaričem za prvu pomoč. 'Tu če Galja najprije zaviriti,' - kazala je - 'stoga moramo tu kučnu apoteku pod hitno srediti.' Čim je otvorila vratašca usipali su se od dugog stajanja sivkasti zavoji i povukli za sobom ukosnice i razne druge špange ukrašene blještavim stakalcima. Tek iza toga razotkrio se preostali sadržaj ljekarne. Pored raznih analgetika tiskali su se lakovi za nokte, sirup za iskašljavanje i Lumirov antidiuretik, a iza raznih losiona pokraj lanjskih dječjih četkica za zube sakrili su se multivitamini. 'Ah,' - drobila je Beti - 'uza svo povrče i voče na vrtu Galja drži da smo devitaminizirani i podhranjeni, pa zajedno s lijekovima uporno šalje vitamine i minerale. Molim te, čitaj datume, sigurno je večini te krame istekao rok, jer sve što trošimo su aspirini i apaurini koji se valjaju po nočnim ormaričima. No, dobro,' - nastavila je prebirati - 'ovaj sprej za dezinfekciju je stvarno koristan, pa i ove kreme protiv ugriza insekata, pogotovo kad je unučad ovdje, ali - mlijeko u prahu!' - odjednom je zastala i naborala čelo. Taman sam se mučila da odgo-netnem rok trajanja na nekoj bočici, kad je majčica odhitala u spavaču sobu, a ja za njom. U roditeljskoj spavaonici na ormaru poslagane okrugle doze s mlijekom. 'Ah,' - uz-dahnula je Beti - 'nekoliko sam ih več poklonila gospodi Stipič i Mariji, čak i onim pro- Tri točkice 321 fesoricama talijanskog, ali još uvijek ih ima! Molim te, uzmi bar dvije da ih bude manje.' 'Pa što če mi, majčice, mlijeko u prahu?' - rekla sam i potom se sjetila da ponekad zatreba Kristini za spravljanje nekakvog slatkiša u obliku kuglica. Pa sam dvije pikse strpala na dno putne torbe. Beti je odahnula i vratila se u kupaonicu. Sredile smo kučnu apoteku tako temeljito da su police ostale gotovo prazne. Uto je i Maranta završila s paucima i povukla me za sobom. Iz sobe u sobu, stresale smo preko prozora i balkona tepihe, mazale i laštile parkete. Maša je pak imala povlašteni položaj. Ona je bila u blagoslovljenom stanju. Ukoliko se nije odmarala došaptavala se na vrtu s Kristinom ili je raznim zagonet-kama i pitalicama na koje nisu znali odgovor zadirkivala Rurika i Maju. 'A što čemo za ručak?' - usplahirila se sutradan Beti. 'Kuhaču prepusti meni.' - ponudio se Safijan i tako smo spremno dočekali uvaže-nu gošču. 'Heej!' - pohitao je Galji prvi u susret Lumir čim je začuo škripave korake na šljunku. Zatim su Galju opkolila djeca. Cika i vika, sve dok tetica nije podijelila darove. Na vrtu su klincima iz usta curile pruge čokolade i kapale po majicama, a višak bombona zalijepili su na koru stabla kaki-jabuke da bi se omastili i mravci. Lumir je s paletom francuskih sireva nestao u špajzi, uzeo prazne boce i zaputio se u vinski podrum, a Beti je na kuhinjskom stolu otvarala mega-bombonijeru. Galja se spustila u očevu fotelju i učas skočila. 'Uh, od sve te halabuke zaboravila sam nakon puta oprati ruke!' Pa je iz putne torbice izvadila poveču vrečicu natrpanu medikamentima i pohitala u kupaonicu. Sapunom je ispod slavine umivaonika dobro istrljala ruke i potom otvorila ormarič za prvu pomoč i na poluprazne police poslagala nove lijekove. 'Stigla sam u zadnji čas,' - mrmljala je sebi u bradu i dometnula - 'tu osim flastera nema nijednog zavoja!' Nedugo zatim iz kupaonice se zaorio krik. 'Joooj!' - razli-jegala se dernjava. 'Joj! Od ovog šlamperaja mogao bi netko smrtno stradati!' 'Što je? Što je?!' - hitala je Beti, a ja za njom. Galja je prstom upirala najprije u bojler s naherenom kapom, a zatim se, kao da je upravo doživjela strujni udar, zgroženo zagledala u utičnicu i električne žice zakucane na zidu povrh kade. 'Od ovih grozota' - ježila se - 'ne samo da može nastati kratki spoj nego i požar!' Beti je drhturila, pa sam stala izmedu nje i Galje. 'Zar ti misliš' - zapiljila sam se najstarijoj sestri u oči - 'da bi naš tatica podnosio nekakve majstore u kuči koji bi k tomu još razbijali i razvaljivali zid? Sve brige oko kuče prepu-stio je majci. I ona se potom snalazi s raznim fušerima koji u roku odmah! moraju srediti stvari. Hodi, idemo!' - povukla sam Galju za rukav. Ne bez razloga. Da je otvorila slavinu od kade ustanovila bi da ni odvodna cijev ne guta kako treba i da se u prizemlju, ispod kupaonice, širi fleka na stropu. Uto je Beti i mene spasio Safijan pozivom na ručak. Tri točkice 322 Stol je bio postavljen kako priliči, osim što su se ispred duplih tanjura komešale čaše raznih oblika i veličina. Galja je nadigla obrve, pa sam je brže-bolje preduhitrila: 'Što fali čašama od senfa? Dok su klinci ovdje' - dometnula sam - 'postavljen je rekord ako se dnevno razbije samo jedna čaša.' Blagovali smo u miru i svako malo odavali priznanje Safijanu za kulinarsko umiječe. Nakon Betine pite djeca su se raspršila, kuda koji, gore-dolje po stepenicama, poslije kave Lumir na počinak, a Maranta s punom šalicom kave na terasu. Galja je u tri gutljala iskapila kavu i pozorno zirkala po kuhinji. 'Ova ideja' - ustala je od stola i obratila se majci - 'da si iz prostrane kuhinje napravila blagovaonicu i dnevni boravak nije loša. Ali da mi je znati' - nakostriješila se - 'tko na-vlači sav taj kič u kuču!' 'Kič ili ne' - ojunačila se Beti - 'sve su to pokloni djece i dragih ljudi, pa kako ih mogu odbaciti?' Galja je pak i dalje zurila u rubnu policu lamperije, a Beti je pojašnjavala: 'Ovog gumenog lovca s raskopčanim lajbekom i velikom trbuši-nom, zajedno s pripadajučim jazavčarom, poklonila mi je Maša. Ovaj stalak za mirisne štapiče...' Galja me pogledala i umjesto majke odgovorila: 'Da, znam odakle taj dolazi.' 'Ovaj tanjurič s grbom darovala mi je učiteljica talijanskog.' Galja je prešla preko police na kojoj je bilo još kojekakvih drangulija, od minija-turne pokvarene muzičke škrinjice, čačkalica s obojenim plastičnim kapicama do maj-muna izrezbarenog iz kokosova oraha. Srečom, venecijansku gondolu nitko nije donio u kuču. Zatim je Galja pogled prikovala na vrh kredenca i zakolutala očima. Beti se trgnula i zabrzala da pretekne bilo kakvu opasku: 'Ovaj plavo-bijeli vrč i cokulu s vje-trenjačama' - istisnula je u jednom dahu - 'donio mi je Safijan iz Nizozemske.' Safijan, muzikolog i kunsthistoričar, zacrvenio se do ušiju, dovoljno da se Maša raspoluti od smijeha. 'Ako slučajno ne znaš' - grgljala je kroz hihotanje gledajuči Galju - 'onda ču te podučiti da ovaj kič od cokula i vjetrenjača pripada delftskoj fajansi.' Smijeh je preplavio kuhinju. Smijao se i Safo zubima bijelim sve do kutnjaka, pre-samitila se i Galja. Dok se Mašin smijeh napuhivao u obrazima, Galjin se po olabavlje-nim prsnim i lednim mišičima spustio u trbuh. 'Ne mogu više!' - presavijala se Galja, ali se ipak okrenula za trideset stupnjava i promatrala ukrasnu dasku za sjeckanje što je visila u kutu kod štednjaka. 'Ovu polakiranu dasku s naslikanim lukom i češnjakom...' - započela je opet Beti, ali nije dovršila jer je Galji smijeh iz trbuha planuo na oči. Svilenim rupčičem tapkala je suze i bacila pogled na napu na čijem se kutu, prikucana čavličem, klatarila starinska mesingana šeflja. 'Sada bi bilo dosta.' - uhvatila je Beti Galju pod ruku u namjeri da ju povede na vrt. Ali, Galja se nije dala nego je zastala ispred zidne stalaže. Več donekle stišana, kimnula je kutelskom samovaru i dvjema srebrnim šalicama, pa se zapiljila u manju policu ispod na kojoj se tiskala kolekcija minijaturnih vrčiča svih vrsta i sa svih strana svijeta. U par koraka vratila se na sredinu kuhinje gdje Tri točkice 323 su joj frizuru zakvačili kineski zvončici obješeni za luster. 'Ovaj aerofon...' - zacičala je Beti, a ja sam nastavila: '... donijela je gospoda Marija s puta.' Maša je podvriskivala, Galja od ošamucenosti teturala i završila inspekciju na vrhu televizora na kojom je stajao trorogi svijecnjak nakapan voskom dogorjelih svijeca. Naravno, nije smijeh gnječio samo Galjin trbuh nego još više mjehur, pa je pohi-tala na WC. Pljuštanju po školjki pridružilo se smijanje. 'Čije je pak ovo djelo?' - lomila je rukama, upiruci prstom u veliku, obojenu karikaturu prikucanu na vrata. 'E,' - rekla sam - 'to ti je tatičin ljubimac. Kad je Aznavoura prvi put vidio na televiziji toliko se oduševio da je šansonijera poželio imati stalno pred očima. Dotle je pak ime 'Aznavo-ur, Aznavour' premetao po ustima naglašavajuci 'r' kao češko 'r' s kružicem na vrhu, pa je zvučalo kao 'Aznavuž, Aznavuž', pretvarajuci Armenca u Čeha, sve dok u nekom talijanskom časopisu nije ugledao ovu karikaturu. Smjesta ju je izrezao i baš kad ju je namjeravao zakucati na kuhinjska vrata naišla je Beti. 'A, to ne!' - preduhitrila je tati-cu i dometnula: 'Ako ti je do tog pjevača vec toliko stalo, onda ga zakucaj s unutarnje strane WC-a, pa ga možeš svako malo promatrati sa školjke.' Galja je kolutala očima i lamatala rukama. Očito je razmišljala kako tatici, s obzirom na osjetljiva crijeva i povecanu prostatu, što mu je pritiskala mjehur, posao na klozetu olakšava dočarana šansona Isabel. Eh, Izabel, Izabel! Mon amour! 'No, dobro...' - uhvatila je Beti ponovno Galju pod ruku u namjeri da ju odvuče na vrt, ali - pokazalo se - da kucna supervizija još nije bila gotova. U gostinskoj sobi nije bilo vecih primjedbi, pa se Galja hodnikom zaputila u moju sobu. Čim je zakoračila odjeknuo je krik: 'Joooj!' 'Tiše, malo, tiše' - smirivala ju je Beti i prošaptala - 'preko puta se odmara tatica.' Galja je pak, zureci u portret na zidu, i dalje od užasa drhtala i drečala: 'Pa tko je ovu nakazu donio u kucu?! Kako s tim u sobi ti i Kristina' - šibala me očima - 'uopce možete živjeti? Uostalom, tko je to uopce? Što poručuje ta razvijorena kosa, ludački pogled i divlji izraz lica?' I vec je primakla stolicu u namjeri da portret skine. 'Čekaj malo!' -ustobočila sam se ispred nje. 'Ako te vec zanima' - kazala sam - 'ovo je proročanska slika koju mi je poklonila prijateljica. Nije važno tko je, ni što je. Ovom mladom licu ne možeš odrediti čak ni spol. To je tek ljudsko lice iz bliske buducnosti. Uhvaceni trenutak ludila, kako je rekla autorica, koji prijeti da prijede u trajno stanje čovječanstva. Ja pak velim da izgubljene dušice nece spasiti nikakvi psihijatri. Rastezljivim dopuštanjem odnosno per-misivnošcu širi se patologija. I to zato što su takozvana ljudska prava prognala u zapecak Božja prava.' - zaključila sam i izgurala Galju iz sobe. Galja se kratko zadržala ispred zastakljenih vrata terase gdje se ispod tende Safijan zadubio u stručnu literaturu, a malo dalje se u toplesu na rogožini sunčala Maranta. Za-tim je uhvatila kvaku roditeljske spavace sobe, a Beti je prošaptala: 'Pst!' I Galja je tiho Tri točkice 324 otvorila vrata. S vrata je bacila pogled na vrh ormara na kojem je stajala samo jedna okrugla piksa. 'Vidim da mlijeko u prahu trošite;' - zadovoljno je kimnula i primet-nula - 'čim uhvatim nekog tko ide u Montanu poslat cu vam uz med novu pošiljku.' 'Nije potrebno, draga Galinka' - zatreperila je Beti - 'zaista. Ti si tako dobro dijete, i previše brineš o ocu i meni. Ali moram ti priznati da nam je puno draže obično, tekuce mlijeko. Stoga te molim da nam više, bar neko vrijeme, ne šalješ nadomjestak u prahu.' Vrijeme je jurilo, Sunce se nagibalo i Galja se spremala na povratak. Beti joj je natrpala torbu plodovima sa vrta, a Lumir je pokraj torbe stavio demižon domaceg vina Merlota. Na samom odlasku skoknula je još u podrum gdje se uvjerila da za nadolazecu zimu ima dovoljno drva i ugljena. Pogled rastanka koji nece izbjeci poznavala je Galja još iz Kutela. Bio je star kao Lu-mirov život, ali sve umorniji. Zbog neke zagasite tuge žacnuo je Galju jače nego ranije, pa je zagrlila oca prije nego je postavio pitanje. I bila mu je zahvalna što ju je samo tapšao po ledima, što bi moglo značiti da je s Filomenom u sebi raščistio. 131 Netko od nas jednom je na Palmin-dvoru iz čista mira izlanuo: Memento mori. Odrasli i djeca su se zgledali i Maša je prva prasnula u smijeh. Smrt čeka svakoga, pa čemu oko toga razbijati glavu? Memento se nije odnosio na nikoga i odnosio se na sve. Zvučao je bolje od ostalih otrcanih riječi, pa se uvukao u svakidašnji govor, razbijajuci monotoniju. Ponavljanjem je tako oguglao i izgubio na značenju da je iz doskočice po-stao kucna pošalica za postizanje dobre volje. Kao relaksirajuca mantra, navlačio je na sebe čestice smijeha i njegovo djelovanje rijetko bi zakazalo. Čim bi se netko nadurio, smrknuo ili rastužio drugi bi mu, kao loptu, dobacio - Memento mori! Puna kapa da je zlovolju istisnulo cerekanje. Kesio se i Lumir, iako je Beti rekla da slabo čuje. Jedva čuje i prečuje ono što mu se ne svida. Sa smrcu se Lumir vec zbližio, pa je malo pomalo gubio zanimanje za vanjska zbivanja, za bitne i nebitne stvari. Krug njegova interesa suzio se na šale i vremensku prognozu, a u samom središtu žarila se Beti. Čudno, mislila je Beti, kako dobro čuje kad netko ispriča vic, a što se vremenske prognoze tiče, to je svima bilo jasno. Slušao ju je svakog sata na radiju, a pogotovo onu opširniju poslije večernjeg TV Dnevnika. Političke vijesti, domace i inozemne, sport i kultura prohujali bi mimo njegovih ušiju, ali tek što bi se na ekranu pojavio znak za vremensku prognozu lupio bi šakom po stolu i zagrmio: 'Mir! Da čujemo kakvo nas vrijeme sutra očekuje.' Pa bilo sutradan sunčano ili najavljena dugotrajna vedrina, Lumirovo srce tlačili su tmurni olujni oblaci puni elektriciteta koji nikako da se rasprše ili pljusnu oborinom i rasterete njegovu Tri točkice 325 dušu. Otkako se na Palmin-dvoru pojavio Mašin muž Safijan Lumir je izgubio primat. Njegovo gospodstvo i mir bili su iz temelja potreseni. Safijan je taj koji se stalno vrti u kuhinji oko Beti i nuda je (doduše, i ostale) deser-tnim vinom, iako zna da Beti ne pije alkohol. On je taj koji je njegovoj ženi podmetnuo mamac na koji se ona tako spremno odazvala i još radosnije ulovila. Zeta je obasula milinom, prosutom milinom kakvu on, kao neki pozadinac, uzalud očekuje. Može li se zaboraviti Betin ushit popracen zagrljajem koji mu je uporno lebdio pred očima? K tomu, ni Safo se nije ustezao nego je sjajio srecom kad je njegovoj ženi uručio komplet knjiga. Ruski klasici! Otad se Safijanov trag, bio prisutan ili ne, kao neki zloguki duh, protegnuo u trajno stanje i postavio izmedu muža i žene zid, samocu u dvoje. Knjige poslagane na Betinom nocnom ormaricu! Beti ih štuje kao svetinje i čuva kao drago-cjenost. Stoga nije čudno da je za njih sašila platneni ovitak, kao neko odijelce što štiti nebuloze izmedu korica. Knjige, knjižurine, ti mrski papirnati protivnici, oduzimali su mu ženu, iako ih je ona itekako s njim željela podijeliti. 'Uzmi bar jednu knjigu u ruke.' - nutkala ga je Beti. 'Recimo, neku kracu pripovijet-ku.' I tako ga je navukla na Konjsko prezime. 'Ako neceš ti,' - kazala je - 'onda cu ti ja naglas pročitati ovu priču od Čehova za koju vjerujem da ce ti se svidjeti.' 'U redu. Ovsov! Nije loše. Ovsov! Ovsov!' - cerekao se Lumir. Zatim bi se Beti uhvatila svoje knjige i odlutala u prostranstvo fantazija, sveudilj raz-mišljajuci o sadržajima i opajajuci se tim izmišljotinama. Usto je znala još i zanovijetati. Ah, zašto u tebi nemam sugovornika, žalila se, jer bi u nedogled brbljala o nekakvom Ro-gožinu ili Miškinu. Što pored živa muža pronalazi u svim tim zapletima što su se dogodili ili se nisu dogodili stvarnim ili izmaštanim likovima? I što se od tog Rogožina ili Miškina može doznati, odnosno - kako Beti veli - naučiti? Što se njega tiče, priučavao se tek na gubljenje. Dok Beti čita, za muža ne postoji. I tako su mu mrtvopisi ruskih klasika sjeli za vrat i težinom pogurali Lumirov životopis prema zapisu nepostojanja. Dok Beti čita, za muža ne postoji. O, postoji. Itekako postoji! Dok su sami, Beti prvo servira doručak i potom pazi da ručak bude točno u podne. Zatim ga ispituje što bi za večeru. Osim toga, nadgleda njegovo kupanje, dodaje mu sapun i trlja leda. Pa mu nakon pranja glave pažljivo začešlja sijedu kosu unatrag. I dok se izvlači iz kade, Beti ga pridržava i na kraju natakne čistu odjecu. Ali, uza sve to, tu je Safijan koji ga, ne samo knjigama nego i stalnim motanjem oko Beti, rastavlja od žene! Ipak, na šahovskom terenu Lumir je i dalje nosio krunu, i koliko god se Safo upi-njao, nije ga uspijevao skinuti s prijestolja. Naganjali su se po crno-bijelim poljima kao dva oklopnika, kao nekoc Lumir i Vir, da bi na kraju Lumirova konjica do nogu potu-kla Safijanovu vojsku. Poslije trece uzastopne pobjede Lumir bi predahnuo i uznosito Tri točkice 326 protegnuo noge na terasi gdje su se u predvečerje odvijali šahovski turniri. Zatim bi zauzeo pregledno mjesto i nasuprot Safijana posadio mene. Naravno da se kao kibic svrstao na moju stranu, dok je trogodišnja Nike drukala za svog oca. Mašino navijanje je pak, ukoliko ju nije boljela glava (pa bi uzdisala Ho mal di testa), bilo nepredvidljivo. 'Sad!' - dao je Lumir znak za start, pa smo se Safo i ja zalaufali po šahovskoj ploči. Otac me svako malo trkao koljenom ili nagazio papučom u cilju opomene i borbene pozornosti. Iako je Safo znao za komešanje nogu ispod stola, na njegovom licu nije trznula ni žilica. Osim, kad mi je bila ugrožena kraljica, pa je umjesto mene tatica greškom raspalio Safu po cjevanici da je bolno jauknuo i poskočio. Maša je puknula od smijeha. 'Tišina!' Okršaj se nastavio. Lumir mi je profinjenije gazio po prstima i jednom čak zarzao: 'Iha-ha!' Spasila sam konja, ali unatoč tomu obruč oko mojeg kralja se stezao. Safijan je prijetio kulom i lovcima, Lumir je sve nervoznije cupkao i strugao šlapama, ali pomoči nije bilo. Safo me pobijedio. Ne sječam se je li tada Maša imala gla-vobolju, tek trogodišnja Nike oduševljeno je zapljeskala i uskliknula: 'Memento mat!' 132 Vani se razvedrilo, pa me Alarik poveo u šetnju. U parku smo promatrali pse svih pasmina, mješance i pomodarske s pedigreom, a zatim se moj pratitelj zapiljio u jednog foksterijera. "E, danas bismo, za razliku od ljudskih peripetija, mogli pričati basne. Odnosno, basnu o neslavnom svršetku Foksija." "Izvoli." - odazvala sam se. Al je započeo: "Foksi je preživio sudar s Lumirovim motorinom, a godinu zatim skončao je pod kotačima automobila. Lumiru je odlanulo, Beti se nije izjašnjavala iako joj se Foksi za-mjerio, pa čak ni Maranta nije pronalazila riječi kojima bi kučnog ljubimca branila. Ma-ranta Foksiju nije oprostila jer je divljačkim skakanjem oko majke prouzročio njezin pad da je Beti slomila nogu. Za Foksijem je žalila jedino Natalka i oplakivala njegovu smrt u zaključanoj sobi. 'Pa što se tu ima cmizdriti za jednim cuckom niškoristi,' - lupao je Lumir po njezinim vratima - 'štoviše, žaliti za štetočinom?! Nabavit čemo drugog!' Natalka nije otvarala, pa je Lumir na vrata prislonio uho i učinilo mu se da ispod praga ne šiklja ljudsko jecanje nego pasje cviljenje. Glupost! - uzrujavao se Lumir. Pas koji je upropastio njegovu nadu i diku. Lumiru na ponos bio je obnovljeni vinograd što je te godine obrodio najvrsnijim plodom. 'Ne bih ništa rekao' - najprije je kričao, pa do sljedeče berbe kukao dok je umjesto Merlota pio kiselu jabukovaču - 'da je grožde uništila tuča ili neka druga nepogoda! Ali, kad je vino Tri točkice 327 bilo vec u bačvama i na sigurnom, otišlo je u nepovrat zbog prokletog cucka!' Nesreci je pak doprinijela Stipicka sa svojim kokošima. Naravno da je Foksl na njih navalio. I tako je do podruma, gdje je Lumir pretakao mlado vino, doprla sa dvorišta krika i vika, pa je poput metka izletio van da vidi što se dogada. Pred kokošinjcem nisu usplahireno koko-dakale samo kokoši nego još više Stipicka. 'Tko ce mi štetu nadoknaditi? - pljuštalo je s jedne strane. 'Vec ste se naplatili.' - čulo se s druge strane. 'Ako mi kao gazde' - vikao je Lumir - 'držimo naše kokoši zatvorene, vi sebi dozvoljavate da svoje puštate van, gdje prave štetu po ženinim gredama! Šteta na štetu, pa smo si kvit!' Frcale su iskre, frcalo je perje u čijem oblaku je Foksl vitlao s plijenom u zubima. 'Marš!' - okončao je Lumir svadu i Foksi je spustio Stipickinu pridavljenu kokoš te podvijena repa slijedio gospodara do podruma. Sjeo je pred rešetkasta podrumska vrata i nakrivio glavu. Čim je stupio u vinski podrum Lumiru se učinilo da je zagazio u mljackavo blato. Čas zatim prolomio se urnebesni krik što je dopro sve do Maše koja se muvala oko kamenog stola kod kaki-jabuke. 'Ne, to nije moguce!!!' - kričao je Lumir držeci se za glavu. 'To nije moguce, a ipak je moguce!' Zurio je u škaf ispod pipe iz kojeg se prelijevalo vino. Zurio je u praznu bačvu, pa u pipu na bačvi koju je zbog deračine sa dvorišta zaboravio zavrnuti. Šljapkao je po zemljanom podu što stvara mikro-klimu za dozrijevanje vina, mljackao potplatima po vinskom blatu iz kojeg bi mogla niknuti samo plijesan, pa se kao urečen zapiljio u rupu kod zida koja je, osim onoga što je preostalo u škafu, progutala svo vino. Opsjele su ga furije, pa mu je uzmanjkalo zraka. Van! Van! Kao sumanut izjurio je iz podruma i prvo što je ugledao bio je Foksi što ga je čekao pred vratima. Nevjerojatno! Cucak sjedi, gleda ga u oči i naginje glavu kao da očekuje pohvalu! 'Marš, ti prokleto pseto!' - urliknuo je Lumir. Foksl je shvatio da je pao u nemilost, ali nije znao zašto. Premda mu je taj grozomorni Marš, što mu je nakostriješio dlake od glave pa do repa, sledio sve kosti, ipak je uspio odskočiti i sjeo nešto dalje. Zacaklio je očima i zamahnuo repom. U nemilost je pao, pa je od gospodara očekivao, ako vec ne ispriku, onda bar pojašnjenje. 'Miči mi se s očiju, vražje pseto!' - proderao se Lumir. Foksi je dobio odgovor i osovio se na drhturave noge. Posljednji je put pogledao gos-podara upitnim, a gazdi se učinilo predbacivačkim pogledom, što ga je dodatno razjarilo, pa je još jednom riknuo: 'Marš!' Tek tada je Foksi pognute glave i teturava koraka otcepetao tinejdžerki Natalki što se nije micala od stola kod kaki-jabuke. Kao da je znala što znači biti prognan iz ljubavi, Natalka je pogladila Foksija. 'Ja-dan pas, htio si se umiliti, a dočekao te marš u stražnjicu. Prokletstvo ti je savilo rep medu noge i sad si tu gdje jesi. Osamljen si, a ne znaš zašto. Osamljena sam i znam zašto mi se plače.' Gledala je Foksiju u oči, uživljavajuci se u njegovu uvrijedenu tugu kao da Tri točkice 328 je sama primila psece udarce. Prvi marš kao otisak očeve cipele u leda, drugi marš kao udubljenje na duši, 'miči mi se s očiju' kao stisak u grlu, sve dok se iz zamagljenih očiju nisu otkotrljale suze i poškropile Foksijeve oči. 'Sam si, pas, kao i ja. Sama sam kao pas.' Za nemili dogadaj doznala je i Galja. Nakon opširnog izvješca Lumir je završio: 'Ove godine ne putuje demižon u Ljubljanu.' Zatim je slušalicu predao Beti. 'Da nisu u svemu tome' - mrštila se Galja - 'umiješani Natalkini prsti?' 'Ah, ne, ne.' - pecnulo je Beti. 'Nemojmo optuživati dijete za nešto što nije učinilo.' Prolazile su godine. Berbe na Palmin-dvoru bile su kojekakve, uglavnom sve oskudnije. Ni vino nije bilo kao nekoc prvoklasno, nego je sve više sličilo na buckuriš. Maša je odrasla i kad je sama ili s mužem dolazila kuci postavila bi pred oca bocu Mer-lota. 'Pa, čemu bacati novac' - branio se uz smijuljenje Lumir - 'kad u podrumu još ima domaceg vina.'" "E, da." - umiješala sam se Alu u priču. "Prolazile su godine i na peripetiju s vinom što je otišlo u nepovrat pao je debeli sloj zaborava. Naša djeca postali su ljudi, a Maran-ta, Maša i ja ostale smo tri rastavljene sestre. Kad smo se jednom okupile kod Marante, Maša me povela u šetnju uz Savu i upitala: 'Sjecaš li se Foksija?' Kimnula sam. 'Sjecaš li se kako je tata jadikovao kad je zbog Foksija iscurilo svo vino iz bačve?' Kimnula sam. 'E, pa moraš znati' - protisnula je Maša - 'da nije bio kriv Foksi.... nego ja!' Muk. Maša se gušila. 'Naravno,' - produžila je kroz jecanje - 'mogla sam se ispovjediti ocu ili majci, ali kako je vrijeme prolazilo to je bilo sve teže učiniti. Kojim riječima da im priznam da sam svo vrijeme znala što se dogada? Dok je trajala dernjava na dvorištu otišla sam u podrum i vidjela kako se vino prelijeva preko škafa. Prizor svih tih šumova i zapljuskivanja me opčinio. Ošamuceno sam lepršala po rubu izmedu dopuštenog i zabranjenog. Žmarci užitka, očaranje grijehom. Promatrala sam pjenušanje i mjehu-rice što ih je srkala zemlja. Gledala sam u potočice vina što su vijugali i spajali se u maticu. Piljila sam u maticu što se širila u vinsku žilu i utirala si put do rupe u zemljanom podu. Promatrala sam pipu iz koje je bez prestanka prštalo vino. Promatrala, ali slavinu nisam zavrnula. Pa nisam ju ja ni otvorila! - opravdala sam se i napustila podrum prije očeva povratka.' Neistovareni teret Maša je prenijela preko očeva i majčina groba i strpljivo ga nosila sedamnaest godina. Dovoljno da propust grcanjem istrese u moje naručje. Usto mi je sinulo da su se na onim bocama Merlota što ih je donosila ocu, ispod naljepnice, nazirali stihovi talijanske canzone: Vino amaro, non farmi soffrire." Alarik je kroz grane zurio u nebo i kazao: "Maša zaslužuje najviše ljubavi! Iako ne zna služiti, temeljito zna odslužiti kaznu." Tri točkice 329 133 Dani ispod dana sve manji i sve duži. Emily Dickinson "Beti je bila čuvarica zasebnosti i zaštitnica privatnosti. Krhak je taj balon intime. Jednom sam popušta, drugi put ga buši znatiželja izvana. Ako več nije uspijevala stišati galamu na terasi gdje se tijekom ljeta bučno razgovaralo, nadvikivalo i nadmudrivalo, pričalo bez zadrške o zgodama i nezgodama što je dopiralo do Stipičeve kuče u dvori-štu, onda je bar sama zauzela stav nedodirljivosti. U čemu je draž baviti se tudim živo-tima kad svatko ima svojih briga napretek? Ogovaranje je talog što se lijepi na nekoga tko nije prisutan, i taj netko izvana postaje svačiji, iako iznutra ostaje svoj. Zluradost tračanja načička ga tudim nakalemljenim mišljenjima i zaključcima i time odgriza dio njegove srži. Naravno, tračevi traže gradu, a tome služi zapitkivanje. Beti je pak takva neumjesna pitanja držala pomanjkanjem odgoja ili nedostatkom urodenog osječaja za mjeru. I jedno i drugo krnji dostojanstvo čovjeka. I tako se Beti na samom početku ogradila. 'Ah, draga gospodo Stipič, mene ne zanima što drugi stavljaju u lonac, ni tko s kim šuruje, ni tko se nosi po modi i još manje tko je dotjerao novi automobil u svoje dvorište.' Beti se nadala da je nakon takvog stajališta Stipički sinulo da razmjene informacija neče biti. Ali dobra duša, gospoda Stipič, s tim nije bila zadovoljna. Ono što je čula sa terase i ono što je izravnim, izokrenutim pitanjima izvukla iz djece (recimo, s čokoladom u ruci stala bi ispred Kristine i kazala: 'Godinama ne vidam tvog tatu. Sigurno je na dalekom putu?' 'A neee,' - spremno bi pojasnila Kristi - 'moja mama je več dugo rastavljena.'), još uvijek nije stvaralo cjelovitu sliku. Pa je cupkala za Betinim petama po vrtu, pogledavala u nebo, pa u kolerabu i ustvrdila: 'Otkako je nestao Filomen nestalo je i onih puževa golača. Dok su ih kokoši zobale jaja su imala kao mak crvene žumanjke.' Beti je koraknula dalje, a susjeda je nastavila: 'Eeee, jadna pupa koju je Filomen ostavio! Tim više što svi znaju da si je u Trstu več bila kupila vjenčanicu.' 'Ah,' - uzdahnula je Beti i odgovorila - 'ovim paradajzima moramo nabaviti nove kolce. A sada me ispričajte, u kuči me čeka posao.' Začas se predomislila i krenula prema lijehi s jagodama, a gospoda Stipič za njom. Bacila je pogled na terasu gdje je Maranta u monokiniju vješala rublje. Pukotine izmedu loze pokrivala je plahtama koje su posve zastrle poglede izvana, a dobra duša je izjavila: 'Čudi me da ove godine s Marantom nije došao i njen muž. Sigurno su ga zadržali poslovi.' Beti je pak promrsila: 'Ove jagode penjačice moram pod hitno podvezati i dodati im još komposta.' 'A kčerka iz Zagreba.... ' - nadovezala se Stipička, Tri točkice 330 a Beti se zagrcnula. 'Sad stvarno moram požuriti. Čeka me kuhanje ručka.' Tako su se otprilike odvijali razgovori što su uključivali Betinu djecu. Premda je imala vlastitu okucnicu, gospoda Stipic bila je na našem vrtu kao na svome. Promatrala je kako rastu tikvice i krastavci, gusjenice po zelju i pjege po jesenskim kruškama. Jednog dana se pak zagledala u bujno zelenilo i pogled prikovala na palme te kazala: 'Eee, da Vam ja nisam dovela kupca za ovo palmino lišce ni to ne biste prodali! A to lišce se stalno traži za grobne aranžmane i vijence. K tome ste mogli i malo više strpati u džep dok je dolje, u Vrtnariji, gospon Lubomir bio šef otpreme. Umjesto da utrapi i svoje, kako se svi snalaze, zabadao je nos tamo gdje ne treba.' 'Ali, molim Vas!' - uspravila se Beti koja je plijevila na kamenjaru. 'Vrtnarija je državno a ne naše poduzece.' - zatreptala je kapcima. 'Zar ste od nas očekivali da bismo mešetarili i bavili se nezakonitim poslom, podvaljujuci svoje cvijece i zelenilo pod njihovo?' 'Eh,' - vrtjela je Stipicka glavom - 'ali oprostite što Vam to moram reci. Da je Vaš muž bio pametniji i tu i tamo znao zažmiriti, a ne svima gledati pod prste, vjerojatno ga uprava ne bi strpala u prijevremenu, staračku penziju.' Ako Beti ne bi zatekla na vrtu, gospoda Stipic pronalazila je razloge da svrati u kucu. Pristojno bi pozvonila, pa uz Con permesso, con permesso zakoračila u hodnik. Beti bi je ponekad presrela i pojasnila: 'Oprostite, ako nije nešto hitno, sada upravo ruča-mo.' 'O, škužajte, škužajte, nisam znala, navratit cu kasnije.' 'Skužajte i kom permeso, kakva finoca,' - škripao je Lumir za stolom - 'ali zato mora uvijek banuti u podne i šnjofati što imamo za ručak!' 'Ah,' - pogladila ga je Beti po sijedoj kosi i kazala - 'nemoj zaboraviti da nam gospoda Stipic čini razne usluge. Sutra ce me obavijestiti je li našla mojstora za kupaonicu.' Sutradan je društvo sjedilo oko stola. Otac i majka, Maranta s Rurikom i Majom, Maša i Safijan s Nike u naručju, Kristina i ja. Juha se pušila iz otvorene zdjele. Na zvuk zvona, točno u podne, Beti je s pladnjem kolača pohitala otvoriti vrata. Noseci važnu vijest, gospoda Stipic nije čekala da Beti otvori vrata nego ju je sačekala nasred hodnika, primila kolače - o tante grazie, niste trebali, grazie mille, ali moji dečki ne mogu prehvaliti Vašu pitu od marelica - korak po korak, sve bliže kuhinji. Bla-bla-bla-bla, te pite, te majstori, udisao je kipuce pare Lumir i najzad mu se učinilo da su se zatvorila ulazna vrata. Juha se hladila, a Beti niotkud. Nisu se zatvorila vanjska vrata nego je Beti privukla kuhinjska ispred kojih se gospoda Stipic premještala s noge na nogu i sveudilj klafrala. Lumir se uzvrpoljio, dobro je čuo da su se vrata zatvorila, a Beti opet niotkud. Kipio je i kipio, pa prekipio i prasnuo da su se zanjihali kineski zvončici na lusteru. 'Zar ta vražja baba od Stipicke još nije otišla?!' - odjeknulo je kao grom diljem kuce. Beti se skamenila, gospoda Stipic časkom se ukočila. Uto se u kuhinji prolomio smijeh što ga Tri točkice 331 je povela Maša, a gospoda Stipic otprašila je niz stepenice brzinom uragana. 'Oprostite, molim Vas!' - klicala je za njom Beti. 'Nemojte mom mužu zamjeriti, pogotovo....', ali Stipicka zbog oštecenih bubnjica više ništa nije čula." "E da." - trgnuo se iz poludrijemeža Al. "Lumir je još uvijek u kuci vodio glavnu riječ. Istjerao je vodoinstalatera što se više motao oko Beti nego bavio cijevima i isto se tako s proljeca mrštio na šepavog Aleksa, da o susjedu Stipicu i ne govorim." "No, dobro." - prekinula sam Alarika. "Lumir je vladao i za stolom stolovao. Ali kako su godine prolazile vladavina mu se počela klimati, bar za vrijeme našeg boravka na Palmin-dvoru. Majčica se stvrstala na stranu djece i kad je u uobičajeno vrijeme trebalo otici na spavanje, tatica bi ostao u manjini. Utaman je majku uvjeravao da je od cjelodnevnog trčkaranja iscrpljena, a kad to nije dalo rezultata ustrajao je u našem društvu sjedeci u svojem naslonjaču. Kako otici na počinak ako s njim ne ide i žena, jer dok žena ne leži pokraj njega nema ni počinka! Pa je pogledavao Beti ispod oka i stavljao ruku povrh njezine, a neisprosiva žena nije reagirala. Naposljetku bi ustao, prostrijelio skup očima i frknuo: 'Ako vam je milije buljiti u ovu kutiju od televizije, samo naprijed!' 'Laku noc, djedice!' - zažagorio bi kucni zbor unisono. U pola koraka djedica je zastao i sijevnuo očima. Dječurlija, što je odrastanjem stekla pravo gledanja kaubojskih filmova, u hipu se zbila u migoljece klupko. Klinci su se povezali u konspi-rativnu ligu otpora s geslom svi za jednoga, jedan za sve. Medutim, Lumir se pogledom zadržao na meni i procijedio: 'Za tebe nisam nikakav djedica vec otac! Ni za tebe, draga ženo' - obratio se majci - 'nisam djedica nego tvoj muž!' Čim su se vrata treskom zatvorila brbljanje se rasulo kao grah iz otvorene vrece. Isprva ispotiha, a zatim se razmahalo tako da smo se tri sestre i Safijan, načinjajuci bar tri teme istovremeno, morali nadvikivati i galamom potkrepljivati svoja stajališta. Debata se protegla i za vrijeme trajanja filma, i sad je treca generacija pokazala zube. Pssst, ššš, mir i tišina! - siktali su svako malo klinci, ne bi li bolje čuli topot konjskih kopita izmedu kaktusa pustinjske Sonore. Lumir je pak iz kreveta osluškivao pljuštanje riječi, bujicu bez značenja što se po-put valova uzdizala i opadala i prečesto završavala smijehom. E pa sad je tog unterhaltanja dosta! Zbacio je sa sebe flanelsku plahtu i na bosim prstima docupkao do kuhinje. Usred smijeha vrata su se načujno otvorila i u okviru se prikazao vremešni Golijat u pidžami, s kapicom od Betine najlon-čarape i pripadajucim cofom u vidu čvora, straš-nog i prijeteceg pogleda, i ukipljen zastao na golim platfusima. Sijevao je očima da se zamračena kuhinja prošarala svijetlecim trakama, sve dok nisu zanijemila i posljednja usta. Tada je počeo naizmjence gasiti i paliti svjetlo. Mrak - blic. Mrak - blic. Mrak -blic. Neka se zna da je došao fajrunt. 'Nemoj tatice!' - uskliknula je molecivim glasom Tri točkice 332 Maranta. 'Zar ne vidiš kako djeca uživaju? A zašto ne bi i ti, tatice,' - nadovezala se Beti - 'odnosno, mužu moj, pogledao ovaj film do kraja?' 'Podi sa mnom.' - šapnuo joj je muž u vrat. 'Ma pusti djeci veselje,' - obavila mu je žena ruke oko vrata - 'tim više što če brzo otiči pa cemo opet ostati sami. K tomu, i film če uskoro završiti.' 'Neka vam bude.' - popustio je gospodar i odšljapkao natrag u postelju. Pa je opet osluškivao, držeči svoj dlan na Betinu uzglavlju. Dok se prevrtao u krevetu žamor se nastavio, pa je poželio da filmski banditi s crnim povezima preko njuške potamane kauboje ili, još bolje, da se s trečim kradljivcima stoke svi medu so-bom umlate. Ali, ne ide to tako jednostavno. Jer ni cijeli šaržer ne može dotuči glavnog junaka kao što je onaj John Wayne sa kojeg Beti ne skida oči. Malorječiva muškarčina! Da, tako se o tom glumcu izjasnila! Načulio je ponovno uši, baš kad je zatreštao kravlji stampedo i tad je shvatio da je daleko do kraja filma i da če se Betin Uskoro protegnu-ti unedogled. Ovaj put je zbacio najlon-kapicu s cofom, navukao papuče i odlučnim korakom domarširao u kuhinju. Bez riječi je iščupao utikač televizora i ugasio svjetlo. Gotovo. Nema više! Kraj crtiča." "That's all, folks!" - priklopio je Al. 134 Jesen. Mir. - odahnuo je Lumir kad se i Safo s obitelji pokupio s Palmin-dvora. Pozna jesen. Mir. - odahnula je Beti kad su se svi poslovi na vrtu pozavršavali, a na nočnom ormariču čekale su je knjige. Nemir, žacnulo je Lumira kad je bacio pogled na taj komplet Dostojevskog. Radost zemlje, kad se Beti prošetavala po smrznutom vrtu što se spremao na zimski san. Naravno, kao šesto dijete, vrt od mame Beti nije odustajao. Zvao ju je promrzlim glasom što je škripao medu ogoljenim granama i Beti ga nije ostavila na cjedilu. Pazeči da se ne poklizne na zaledenim čupercima trave, zabundana do nosa, šarala je medu gredama povrtnjaka, zastajkivala pred zimzelenim živicama i najzad se spustila sve do mede. Usporedo s bambusovom granicom šetuckala je prema ranoj trešnji što se gušila u neprobojnom gustišu. Ah, pomislila je, nisu te rane trešnje obirali samo graničari nego i Stipičevi dečki. Bilo bi lijepo da su se poneke godine s malim pregrštom i nas sjetili. Pre-križila je trešnje i zavirila nešto niže u šiblje isprepleteno kupinama i glogom, i gle čuda, u podrastu je čučao stari panj. Truli panj kao pladanj za gozbu, obrašten vjenčičima jestivih gljiva. Beti se ushitila kao da je otkrila ulaz u zlatni rudnik koji če zatajiti i otkriče donijeti na vidjelo kad za to dode vrijeme. Tako je Beti činila i na taj način ukučanima priredivala iznenadenja. (Recimo, kad bi bilo svega previše sakrila bi višak i iznijela ga na stol kad je svega bilo premalo. Oh, majčice, odakle si izvukla ovaj šampanjac... ili zimsku salamu? Ili: Tri točkice 333 Otkud ti ta bombonijera? Šampanjac i salama se nisu pokvarili, a čokoladni bomboni znali su biti presvučeni sivkastom patinom, što nikog nije smetalo da ih uslast potamani.) I sad je taj panj, krcat mladim, pupajučim panjevkama, priredio njoj iznenadenje, kao da joj je čestitao Dan sreče. Pa je krenula kuči laka koraka, radost joj je puhala u leda, svako malo bi zastajkivala na kamenim stepenicama, osvrtala se lijevo-desno i s vrtom se do prolječa opraštala. Svijet se vrti u svom ritmu i prolječe če opet doči. I Beti se mislima preselila u nadolazeče prolječe kad če vrt ponovno oživjeti. Na-kon prvog rominjanja tople kiše buknut če preko noči zelenilom i preobraziti se u mladu trudnicu. Zelenu nevjestu čiji če trbuh ispunjen klicama i klijanjem iz dana u dan rasti, sve dok se od nadimanja ne raspukne i istrese plodove. I tako je nadolazeče prolječe Betine plave oči prošaralo zelenim pjegama. Stoga nije opazila da ju je na vrhu stepenica dočekala gospoda Stipič. 'Došla sam Vas pitati' - ponudila se dobra duša - 'trebate li štogod iz butige?' 'O, najljepša hvala, gospodo Stipič, danas ništa.' - otklonila je Beti, a susjeda je usput na-pomenula: 'Znate li da Vam na dnu vrta rastu panjevke?' 'O, znam, znam,' - zacaklila je Beti očima i dometnula - 'pričekat ču još koji dan da malo narastu.' Te noči Beti nije sanjala likove iz romana, ni Raskoljnikova ni Dmitrija Karama-zova, nego zimnicu. U snu su joj se prikazivali stari i tek posječeni panjevi, svi redom obrašteni buketima jestivih gljiva. Zatim su se panjevke smjestile u tri staklenke u octenoj mješavini s lovorom i zrncima papra, a nedugo zatim našle su se kao ukrasni klobučiči povrh svečanih božičnih i novogodišnjih salata. Doči če djeca pa če ih ovaj put iznena-diti novim aranžmanom. Ujutro se začudila da san nije zaboravila. Zadržao se kao neki podsjetnik ili znak opomene. Stoga je s košaricom požurila na rub vrta da pokupi taj ne-očekivani dar s neba za koji se, za razliku od povrtnjaka, nije trebalo ni mučiti ni znojiti. Pred panjem je najprije ustuknula. Da joj nije treperenje kapaka zamutilo vid? Vidi li uopče ili budna sanja? Gledala je u panj, gledala u zgaženo mjesto oko panja, ali gljive nije ugledala. Iz panja su stršali tek posječeni batiči. I tako se potvrdilo da neuvaženo iskustvo ima uvijek isti učinak. Poučak glasi: nije dobro veseliti se unaprijed. 135 Djelovanje je vrednije od postignuča. Gautama Buddha Ima razdoblja kad se Alarik i ja mjesecima jedan drugome ne javljamo i udaljimo se kao zemlja i zrak. Onomu u zraku rasloji se duša, a onomu na zemlji izmiče tlo pod nogama. Tri točkice 334 Bog je - biti za drugoga. A što je kad nisi ni za sebe? Ponizno i oholo tražimo mjesto na kojem bismo se učvrstili. Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri. Gdje je nulta točka sveukupnosti, lišena svih potreba? Skupljenost svih htijenja u nehtijenje? Blaženstvo punine u ničemu? Tu je. Tko je rekao: 'Kad je Bog na prvom mjestu sve je na svom mjestu.'? Blago onima koji bez provjeravanja vjeruju. Jao onima koji se s Bogom nadmecu! Al je vrtio glavom i naposljetku progovorio: "Poznavao sam jednog slikara koji se kraljevstvom zemaljskim pokušavao pribli-žiti Bogu. Iako je znao da je život samo u Boga, neštedimice je udahnjivao svoj vlastiti život u slike ne bi li mrtve slike oživjele i posvjedočile ljudima da je i on tvorac, makar u malom i najmanjem. Tema našem maleru što se zvao Kistoper bila je do kraja života jedna te ista. Pijetao. Pijetao u seoskom okruženju, na dvorištu, na plotu ili u letu, pa čak na kupu stajskog gnoja ili kao glineni zaštitnik na vrhu krova. S vremenom se pozadina gubila, pa je pijetao lebdio u zrakopraznom prostoru koji je slikar zvao eter. Pemzlao je naš Kistoper pijevca u svim mogucim osvjetljenjima i pozama. U profilu, sprijeda, poluprofilu i s boka, s otvorenim i zatvorenim kljunom, krijeste crvene kao krv i glave uvijek zabačene unazad, prema nebu. Od praskozorja do predvečerja nama-kao je kistove u eter i boje, ali nikad ni s jednom slikom nije bio zadovoljan. Umjesto da su slike eterične, sve redom su nedovršene mazarije, jadao se, jedio i izjedao svoje načeto srce. Srce bi mogao zaliječiti samo zvuk, mozgao je bez prekida i prestanka. Prazvuk je stvorio svijet preko Riječi 'Budi' u Božjim ustima. Da mi je udahnuti u pijetla glas, on bi na platnu oživio! I sad čime da ispuni srce što sagorijeva od nemoci kad naslikani pijevac otvorena kljuna ne pušta glasa, premda mu je kičicom majstorski odvojio šiljasti jezičak od nepca? Jezičak gotovo vibrira, samo što zvuk ne odjekne, i majstor pijevcu zapovijeda: 'Pjevaj, ptico! Bogu kukuriči! Slike s falingom, kako ih je nazivao Kistoper, gomilale su se u atelieru oslonjene pozadinom na sva četiri zida. I oni rijetki posjetitelji što su pokucali na njegova vrata nikad ih nisu vidjeli licem sprijeda. Naročito ih je pak krio pred kolegama. Oni su smi-jeli baciti pogled tek na osnutak na stalku ili, još bolje, na prazno platno. Čim bi se pak približili zidovima Kristoper bi im zakrčio put te se proderao: 'Ostavi! Ne diraj!' I zatim tišim glasom promrsio: 'Ove slike ne pripadaju nikome. Ne postoje. To su samo okviri promašaja!' Malo pomalo društvo mu se osipalo. Zaboravio je tulume i terevenke na Akademiji. Maglovito se prisjecao tek jedne djevojke koja mu je izmedu žila na zapešcu ugasila goruci opušak. Rana je zacvrčala tik uz meridijan što vodi do srca, a zatim mu je djevojka položila u dlan komadic papira na kojem je pisalo otprilike ovako: Mogla bi nam se desiti ljubav. Ljubav, velim, ali ja ne znam želim li je il ne želim. Tri točkice 335 Šta cemo?!" - slegnuo je Al ramenima i produžio: "Kistoperu je jedina ljubav bio i ostao pijetao odnosno njegov glas. Nijem na platnu, kukurijekao mu je iz noci u noc u snovima, i to je jedini razlog da umjetnik do posljednjeg daha nije odustao. Slijediti svoje snove stvar je principa. Izdaš li sebe izdao si cijeli svijet! I tako je naš maler razapeo novo platno i krenuo slikati svoj san. Istom mu je sinula ideja da pijetla izmjesti iz zrakopra-znog prostora i postavi ga na gradski trg. Ako ne umije pjevati Bogu možda ce zakriještati pred ljudima. Slika veduta. Zijevajuci pijevac, zagledan u nebo, s raskriljenim krilima i raskrečenih nogu, kandžama hvata vrh spomenika kao neki zaslužni muž. Pjevaj, ptico! Kukuriči na sav glas! Tu si da budiš ljude!" Pijevac mi je lagano dozlogrdio, pa sam lanula: "Nadam se da je taj vraški kokot na vrhu spomenika dobio laringitis!" Al je kihnuo i nakratko zašutio. "No dobro. Što je bilo dalje?" "Pa," - promrmljao je Al - "ne bih se upuštao u podrobno mahnitanje što je spo-palo Kristopera. Ukratko, pokupio je sve slike i poslagao ih na sredinu ateliera. Jednu povrh druge u grbavi stožac s bridovima kao da je pravio lomaču. Iz hrpe su pod raznim kutovima izvirivali kokotovi repovi, uznosite krijeste, krila ili kandže. Sam je slike stvorio, sam ce ih i uništiti! Pa je uz urlanje Svega mi je dosta počeo skakati po naslikanim pijetlovima sve dok im nije zdrobio glave, izbio sve oči i zgazio posljednje pero. Povrh trešca pobacao je kistove i boje, sveudilj uz kričanje: 'Nikad više!' Tube su prskale, iz njih su gmizali obojeni crvi, da bi na kraju potplatima sav taj krš izmiješao u šarenu kašu. Tako! Prihvatit ce se drugog posla! Nakon završnog čina" - nastavio je poslije krace pauze Al - "Kistoper ostavlja atelier. Tumara uz rijeku oivičenu žalosnim vrbama, prepušta se šumornom zapljuski-vanju rijeke, čistom zvuku prirode što ga je dotad zanemarivao. Utiha mu zaposjeda duh, krhkost duha, upravo stečeni mir probija neki podmetnuti glas. O, ne! - hvata se Kistoper za glavu - ne opet! Rukama čepi uši i koliko god da ih dlanovima pritišce, glas svejednako zavodi: Kukuriku! To nije pijevac iz snova, to je demon što mu čuči na ramenu i posve razgovijetno kvoca: Ako si ti ostavio mene, ja nisam tebe!To je mora što je uzdrmala i ujedno opozvala odluku da se više nikad nece primiti kičice, to je nova nada da ce kad-tad pijevca staviti pod svoju vlast. I tako lutaju gradom, umjetnik i drugima nevidljivi pijetao na njegovu ramenu. Pijevac preuzima vodstvo, upravlja malerovim koracima i zabijanjem kandži zaustavlja ga pred izlogom prodajne galerije. Slikar se ne osvrce, htio bi produžiti, ali ga pijevac drži u procjepu. Nemocno prikovan, Kistoper ipak baca pogled na izlog s umjetninama i tamo ga dočeka smrt. Klimave noge propadaju, guta ga podzemlje, ruši se u ponor Tri točkice 336 duše. Ubilo ga je otkrivenje da ga je drugi slikar (kojeg nije poznavao) pretekao, pokrao i bestidno opljačkao. Dotukao ga kradom Kristoperova sna. Premda je i taj tudi pijetao u izlogu bio nijem, na platnu je bio živ. Svisoka je svevidečim okom i zacakljenom zjenicom fiksirao Kistopera i pratio svaki treptaj na njegovu licu. I našem umjetniku poteku niz lice najgorče suze." "Od svih tih kokota" - prekinula sam Ala - "zavrtjelo mi se u glavi. Koliko ih uopče ima? Jedan kao zgaženi san u slikama, drugi kao demon čuči na malerovim ra-menima i treči od nepoznatog autora u izlogu?" "Shvatila si." - dočekao me Al kao da sam otkrila najdublju tajnu. "O.K. Što je bilo dalje?" "Dakle," - skupio je Al kuštrave obrve - "kad se naš umjetnik malo pribrao morao se nečim utješiti. Pa je sa distance počeo promatrati konkurentskog pijevca u izlogu. Manirom zajedljivog kritičara mjerkao ga je od glave do repa, najprije u cjelini pa do najpodrobnijih pojedinosti. Više nego je trebalo zadržao se na izrezbarenoj krijesti, da bi završio pregled na svakom percu posebno. Pritom ga je s platna pratilo živo oko pijevca kao da se preselilo u njegov vid. Kistoperu ponovno briznu suze na oči, zamute mu pogled, a on pilji dalje i ni u razlivenoj slici ne nade greške. Sjetio se poništene od-luke da jednom zasvagda od slikanja digne ruke, kad ga je zloduh s ramena kljucnuo u tjeme. Negdje blizu centra za vid i sad je našem umjetniku sinulo. Vid! - kliktao je. Vid! Ako mu nije uspjelo udahnuti zvuk onda če pijevcu podariti vid. Brzinom nadahnuča što je ravna brzini svjetlosti Kistoper je okrilario i poletio u svoj atelier. Brže, još brže, više nije znao goni li ga demon ili pijetlovo oko u njegovu oku, urokljivo oko iz izloga što ga je na svom platnu želio ovjekovječiti prije nego urok mine. I da ne duljim unedogled," - uzdahnuo je Al - "sljedeča Kistoperova faza slikanja svela se na slikanje vida. Kako je stario, sve više je kistove namakao u eter i nedovrše-nim slikama oblagao zidove. Tamo su se skupljali pijetlovi s otvorenim, poluspuštenim i sklopljenim kapcima, neki bez očiju, drugi opet s dupljama iz kojih je sijevalo, s tim da su pogledi pijetlova postajali sve ljudskiji. Kad je počeo slijepjeti Kistoper je uglavnom slikao noču, a danju žmirečki jer su oko njegovih kistova neprestano frcale iskrice i osvjetljavale poteze. U svom ogromnom opusu dogodilo se samo jednom da je šilom pijevcu probio oko. Oko mu je iscurilo i otad je našem umjetniku ostao samo unutarnji vid. Što se pak boja tiče, birao ih je nepogrešivom preciznošču. Kružeči dlanom nad tubama, prepoznavao ih je prema isijavanju topline." Na kraju mi se taj nevoljnik tako sažalio i umilio da sam Alarika morala upitati: "Je li još živ, taj Kistoper?" "Takvi uvijek žive." - dočekao me Al. Tri točkice 337 "Bog zna" - razmišljala sam naglas - "šta ovako slijep radi u poodmaklim godinama?" "Slika pijetla!" - frknuo je Al. "I to u plavo-ljubičastim tonovima." 136 "Danas je prvi dan zime!" - zacvokotao je Al, vješajuči kaput na zidnu vješalicu. Zaobilaznim pogledom provjerila sam nosi li termo-čarape, u redu, i cipele debelih potplata, pa neče valjda drhturiti u toploj kuhinji. K tomu ču mu u čaj kapnuti malo ruma. Pretpostavljam da ispod tiftinskih hlača povrh bokserica nosi i duge gače (Čisti pamuk iz Turske, podičio se) kupljene na romskom štandu, ali unatoč svemu huknuo je u ruke i promrmljao: "Draga moja, počeli smo se hladiti. U tabanima sve manje topline, kao da nas zemlja otupšta." "I, što onda?!" - frknula sam. "Ako nas zemlja otpušta oslobada nas vezanosti za ovaj svijet. Šansa da nestanemo bez žaljenja. "Bez žaljenja, svakako," - namrštio se Al - "ali meni se još ne ide." "Kako ti kažeš." - slegnula sam ramenima i dodala: "Sad bi pak našu podhladenost mogle zagrijati morske priče." "Eh, more, more." - čeznutljivo je uzdahnuo Al. "Kad se sjetim Mašinog povratka s mora i bez ruma oblije me vručina od nožnog palca sve do ušiju, i preko toga. Do-voljno da se sjetiš Mašinog recepta kako unatoč bijeloj i prozirnoj koži možeš pocrniti u jednom danu. Prema toj računici, efekt jednodnevnog sunčanja ravan je sedmodnev-nom prženju na plaži. Nije se Maša upustila u taj pothvat naslijepo i bez priprema. Za brzinsku preplanulost u jednom danu imala je pokriče. Kao samouki izumitelj, iznašla je strogo čuvanu formulu koja je izašla na vidjelo tek uoči odlaska na more. 'Zaštitne kreme i faktore' - frktala je na Safijana - 'slobodno zadrži za sebe. Koži mekoj kao putar ne treba kemije. Stoga, putar na putar.' - tumačila je mužu dok je maslacem mazala lice i tijelo. Plaža. Novi sloj maslaca. Prostrani ručnik na kojem se Maša satima izležavala bi-vao je sve masniji, a nezaštičena koža što je požudno srkala ultra-lila zrake sve tanja i napetija. Do večeri cilj je bio postignut. Maša je bliještala kao brončani kip kršten vatrom. Nakupljena vručina počela je buktjeti u času povratka. Na zapovijed, Safo je otvorio sve prozore na automobilu, kratko olakšanje, ali gle vraga, vjetrič se urotio. Umjesto da hladi i gladi, još više pecka kožu trncima. 'Nije to ništa.' - mrgodila se Maša. 'Kad dodemo kuči namazat ču se kiselim mlijekom koje sto posto smiruje kožu.' Kad je Beti ugledala Mašu pokrila je lice rukama, a Lumir je uzviknuo: 'Na more je otišla Natalka, a kuči se vratio kuhani rak!' 'Koža samo što se ne mjehura.' - uzdisala Tri točkice 338 je Beti i pohitala u kupaonicu. 'Treba kadu do vrha napuniti hladnom vodom koja izvlači opekotine. Ako več nije prekasno!' Maša nije smatrala da je prekasno jer je i dalje prednost davala mlječnim proizvodima. Kiselog mlijeka nije bilo, pa je ispraznila policu hlanjaka na kojoj su bili poslagani jogurti. Jogurtom na jogurt, a iz bijelog kipa sveudilj izbija crvenilo. Najzad se potopila u kadu iz koje je virio tek sprženi nos. Voda je od cvrčanja muzirala, pa je Maša izvadila čep od kade i hladila se cijelu noč pod te-kučim mlazom. Stenjanje se račvalo hodnikom, ali zato ujutro nije bilo nijednog plika." "Natalka je i dalje hrlila na more." - nadovezala sam se. "Nakon maslaca detalj-no je proučila kako i na koji način djeluju zaštitne kreme, ali je zato taticu bilo teško nagovoriti. Dome, slatki dome! Svuda podi, ali uvijek kuci dodi bila je Betina, a nikuda ne podi pa si uvijek na cilju tatina deviza. Ponekad bi na Betino oblijetanje i Marantino navaljivanje ipak popustio. Dok se majčica pračakala u pličaku otplivao bi s Marantom poduži kraul, zatim se obukao i sjeo u hladovinu. Pripalio cigaretu, osmotrio bikinije i još pomnije monokinije, pa se s nekim, ako bi reagirao na njegove opaske, upustio u razgovor. Riječ po riječ i - zna se. Dok je Beti plivala žabljim stilom Lumir bi več po-kazivao fotografije svoje djece. Tad su zbirci fotografija pridružene i Maranta i Maša. Nakon toga krenuo bi sam ili sa sugovornikom na pivo u obližnji kafič, a prije toga upozorio društvo: 'Kad se vratim da ste svi obučeni i spremni za polazak!' 'Pa tek smo došli!' - skočila bi mu Maranta oko vrata. 'Sunce se tek počelo nagibati.' 'No, dobro. Nek' vam bude.' Nek' vam bude bila je mjera za jedan sat. Inače, voda izleta bio je Safijan. Kao novopečeni vozač objesio je ispod registarske tablice još jednu, na kojoj je na njemačkom pisalo: POČETNIK. Apel za uvidavnost ukoliko nekog ostruže ili trkne odostraga. Iako je Maša uvijek navijala za najkrači put prema moru, Safo bi u vožnji znao promijeniti plan, pa smo se vozili uokolo po našim krajevima ili vijugali po Furlaniji. Njegova je specijalnost sakralna umjetnost. I tako bi se zaustavljao kod svake srednjovjekovne katedrale i ranokrščanske crkvice ili po kuri-jama listao incunabule i pravio bilješke, dok bi ga društvo čekalo kod auta. 'Pa šta se tu ima toliko diviti kipovima i freskama?!' - dočekala bi ga Maša. 'Vodi nas na sladoled!' I društvo sastavljeno od Kristine, Nike i mene zapljeskalo bi rukama. Drugi put Safo bi proučavao tlocrt neke crkvene ruševine i u mislima dozidavao gradevinu sve do crije-pova na krovu. 'Vodi nas na sladoled!' U Aquileiji je pak Maša završila razgledavanje: 'Pa što onda ako su Bizantinci ovdje ostavili trag u mozaicima!? Gelato! Stoički nedodirljiv i uvijek nasmiješen, Safo se nije dao zbuniti, niti ga je diralo što je imao posla s neznalicama. Zaokupljen čudesima što ih je iznjedrio duh kasnog sred-njeg vijeka i poslije renesansa, zanosio se i u vožnji tim majstorskim djelima. Premda su nas vozači u prometu zaobilazili u velikim lukovima, Maša bi svako malo siktala: Tri točkice 339 'Saf, pazi kako voziš!' Safo je pak renesansnim snovima plutao Grčkom, pa se opet vratio u neku katedralu, a uz to ga je kao atribucija svakom artefaktu pratila muzika. I tako su mu u ušima brujali čas ditirambi s dionizijskih veselica, čas madrigali i korali u nekoj bazilici. 'A posebno pretrne' - oglasila se Maša - 'kad začuje andeosko-milozvuč-ni pjev nekog kastrata ili zbor Bečkih dječaka.' Smijeh je protresao automobil i Safo je u posljednji tren zakočio pred znakom STOP. 'Previdio si i znak za curve pericolose.' -rogušila se Maša. Ukratko, sa svih tih izleta vratili bismo se sretno na Palmin-dvor i samo jednom završili u grabi." 137 Varijacije na refren: Look what they done to my song, daddy! Look what they done to my heart, daddy! Gledaj što su učinili mom životu, daddy! O, daddy, daddy, ti što me voliš takvu kakva jesam. Gledaj, tata, kako su me bacili u jamu i pokopali očekivanji-ma. Ti bar ništa ne očekuješ, tata. Ti otpremaš djecu u svijet riječima: 'Punoljetni ste i valjda znate što radite.' Ti ne predbacuješ, tatice. Ne prigovaraš, niti dijeliš savjete. Šutiš. Svojim umornim očima - šutiš. Ti me ne teretiš, ničim me ne zadužuješ, tata. Ne tražiš promjenu što se sastoji, kako majka kaže, u mijenjanju sebe. Promijeniti sebe potkradanjem sebe, to je Betino naučavanje. Oduzimanjem od sebe skupljaj uštedevi-nu za nekupljive stvari, jer dobrota se može naučiti. Postoji li savjet kako se štedi ono čega nema? Zna li netko kako se iz izdubljenog srca može otkinuti ljubav? Prestala je vrijediti tvoja uzrečica, skovana za mene. Ne vrijedi više Bilo kuda, provod svuda, tata. Nema više provoda! Necete više plesati, štiklice, rock kombiniran figurama twista, osebujni ples kojem se na podiju pljeskalo. Tres! - štiklama nasred kuhinje. Necu te više trebati, svilena bluzo, opipana Safijanovim dodirima. Bum! - povrh štiklica! Necu vas više nositi, hlače, što ste uz Safu trčkarale obalom mora! Pljas! - povrh bluze. I tako je Maša praznila ormar s garderobom, krpicu po krpicu, perje s potpisom, i rješavala se svega što joj je Safijan kupio. Svih podsjetnika što su boli u oči, svega, pa i tuge na koju je pala Safi-janova sjena, ali ne i bračnog prstena i egzotičnog parfema. Zadržala je parfem oštra i blaga mirisa s dvojnim djelovanjem. Miris ljudskog mošusa i cvjetnog praha što draška nosnice, ovisno o prilikama. Jednom vonja na tjelesne sokove što ih luče žlijezde žud-nje, drugi put se prosipa cvjetanjem peluda po tratini. Hrpa s odjecom na podu je rasla, a zatim se Maša obratila ukucanima: 'Evo vam! Tko što voli - nek' izvoli!' Kažiprstom i palcem zavrtjela je prsten na ruci i zaključila: 'Za novi početak, bez prošlosti!' Vratarica propuha na koju se ne primaju riječi. Kroz jedno uho nutra, kroz drugo van, jer Maša je sama sebi predložak što kroz reciklirano očajanje kroji novi početak Tri točkice 340 i pristaje na život bez priznavanja pravila. Pa ipak, početak gordo zvuči. Mjehur od sapunice ispunjen nadom. Beti se nadala nekom zaokretu, putokazu prema staloženosti što diktira odgovornost za svoje postupke. Ah, s kim da Beti podijeli tjeskobu? S kim da se posavjetuje? Ako se obrati mužu, on tek promrmlja: 'Kako je, tako je.' Pa je pozvala kučnog prijatelja Nortona koji se cijeloga života bavio etruščanskim pismom i najzad utvrdio da su Etruščani bili slavenski Veneti. Pa ako je Norton proniknuo u zagonetno pismo, kako ne bi mogao grafološkom analizom ponešto kazati o Safijanovu karakteru? I tako je Beti iza samovara na stalaži, gdje su se skupljale razglednice, izvukla jednu sa zetovim rukopisom. Eliminirajuči sadržaj, Norton se zadubio u kosopis elipsastih slova, kao note na crtovlju, usmjerenih udesno. Proučavao je taj rukopis bez egzaltiranog odstu-panja i vrludanja, čvrst i ujednačen, bez naglašavanja pojedinih slova, i s pravilnim razmakom izmedu riječi, i napokon vratio razglednicu u Betine ruke: 'Koliko god željela dominirati,' - proslovio je grafolog - 'Maša ovog čovjeka neče slomiti.' Kako je, tako je - dežurao je Lumir ispred Mašinih vrata. U kutu hodnika, kod stoliča s telefonom, sjedeči na stolcu s kriglom čaja pomiješanog s vinom. Prošla su vremena kad je razbijao po zaključanim vratima. Sad bi samo kucnuo artritisom nate-čenim člancima i ako nije bilo odgovora, odložio bi pladanj na prag. Ponekad bi pladanj s doručkom, ručkom ili večerom nestao, ponekad ostao netaknut. Sjedio je Lumir u hodniku pogrbljen, s laktovima na koljenima, tik do Mašinih vrata, zurio u prazno i osluškivao. Pepeo s cigareta trusio mu se po hlačama i padao na pod, i tek kad bi ga opušak opržio ugasio bi ga u pepeljari. Kad je to predugo trajalo prišla bi mu Beti, položila ruku na rame i kazala: 'Nemoj više čamiti u tom mraku. Vani sije sunce.' 138 "Eh," - uzdahnuo je Al - "Maša, Maša! Po drugi put sa Safijanom u braku, na Palmin-dvoru zasjenila je sve druge. Kad je bila ljuta, uvrijedena ili povrijedena obračala bi se mužu ne sa Safo, a kamoli Safiču, nego jezgrovitim i ušiljenim Saf. I tako je nakon odgledanog filma Smrt u Veneciji Maša zapovjedila mužu: 'Saf, sutra idemo u Veneciju!' 'Nemam ništa protiv, ako češ rano ustati.' Pospanka se nije ustala pa je Safijanova obitelj kao svakog jutra doručkovala poslije svih ostalih. Za doručkom se bar nije trebalo tiskati, prostrani stol samo za Mašu, Safijana i Nike. I slobodni kut za Mašu, odakle se zbog uskog prostora izmedu klupe i stola nije bilo jednostavno izvlačiti. 'Zaboravio si žličice!' Safo ustaje od stola i stavlja pred šalice s nesscaffeom i Nikinim kakaom žličice. Maša istančanom pozornošču kosinom noža razmazuje maslac po kruhu, naprijed-natrag, nadebelo, sve dok namaz nije Tri točkice 341 ravnomjerno rasporeden. 'Saf, zar nema više marmelade od marelica?' 'Danas češ se zadovoljiti ovom od šljiva, draga.' Na stolu su i naresci. Safo istovremeno maže dvije kriške, jednu za Nike, drugu za sebe i izmedu zalogaja miješa Nikin kakao i razrezuje njezinu krišku na kockice, pa ih potom trpa kčerkici u usta. 'A gdje je sir?' - pita Maša. 'U špajzi.' - mirno odgovara Safijan. I Maša ustaje, nogama staje na klupu, pa prečicom, sa klupe bosim nogama na stol, balansirajuči izmedu pribora, staklenki, šalica i tanjuriča, sa stola skok na pod i nestaje u sobi. 'Danas možeš zaboraviti Veneciju.' - objavljuje Safijan. 'Idemo na more, ali tu bliže, sat i pol vožnje odavde.' 'Ja' - nakostriješila se Maša - 'u talijansku kaljužu ne idem! U taj odvratni pličak po kojem gacaš kilometrima prije nego se dočepaš dubine i u kojem ti se mrtve alge pletu oko nogu.' 'Pličak je za Nike.' Safo vozi prema pličaku na talijanskoj obali, Isonzo, Isonzo klikču Kristina i Nike prilikom prijelaska tirkizne rijeke Soče, pa dalje prema moru. M-o-r-u! Prije mora, more nije ocean nego prozirni oblak kroz koji sije Sunce. Blizu mora, more nije beskraj talasanja nego zanos zasičen hlapljenjem smola borova i pinija. Još bliže moru, more je miris sreče u izmaglici plutanja. Nadomak mora, more je treperavi zov oslobadanja. Slani cvrčak smišlja plivačke opne medu prstima. Ukratko, more je prethodnica moru. Safijan vozi, Venecija je daleko, Venecija je blizu, film Smrt u Veneciji je tu, isječak žive scene pred Mašinim očima. Maša škilji u Safijanov profil. Promatra njegovo lice i plavu kosu što mu pada preko ušiju kao ograda što zatvara sluh, kao izolacija za sve zvučne nasrtaje što dopiru izvana, sistem oglušivanja, stop za buku i riječi i štit protiv nasrtljivih misli, za sve podražaje što oštečuju ugodaj, osim za, osim za Petu Mahlerovu simfoniju, branjeni Safijanov teritorij muzike, sklonište i azil za fantaziju. Prisluškuje Maša, ali nije sigurna koji stavak te bolne muzike mu titra u ušima, i nije važno, koji je da je, svaki ju izopčuje cijelom kompozicijom. Safo gleda cestu ispred sebe. Promiču nasadi kukuruza, soje, prskalice što na-tapaju nasade. Nosi li ga ta jecajuča glazba prema hramu nekog zloduha što podjar-mljuje ljepotom? Cesta je prazna. Safo stavlja kvačilo u veču brzinu. Ošamučuje li ga ta simfonija do te mjere da juri kao da bježi pred tatom, uhodom, što sjedi tik do njega na prednjem sjedalu, iznudivačem, koji potražuje svu njegovu pozornost samo za sebe? Maša prati strujanje za nedostižnim, tu bolnu čežnju u kovitlacu želje na utopijskoj putanji. Film Smrt u Veneciji vozi se i dalje kao bezobzirni uljez s njima. Safo se opaja Malherovom glazbom, Maša se grči od prizora iz filma. Maša prati pretakanje djela iz jednog u drugo, kao u lančanoj reakciji, Alma posrednik kompo-zitoru, simfonija kulisa režiseru, a sama os vrtnje u liku iz romana. Slijedi tok tog umjetničkog ludila, ali na njega ne pristaje. Maša ne želi biti onaj šmrkljivac sa žen- Tri točkice 342 skim licem nego - žena! Ne želi biti muško derište nerazvijenih ramena što snagom zavodenja zrelog muškarca čini smiješnim! Ne želi biti Tadzio, ni balavac Tadeuš, ni Tadžu! Gumijasto tijelo što se nehajnim kretnjama uvija oko stupova! Mala zmija što sikce golim pupkom i istovremeno očima cilja dvosmjerno. Nevinom izopačenošcu u gledatelja i povratno u svoju nadmoc. Kleče li muškarci poput Safijana samo pred odrazom ljepote ili pred bicem samim? Safo pod suncobranom lista časopis i pripaljuje cigaru, Kristina i Nike se špricaju u plicaku, zatim Nike pliva. 'Gledaj,' - obraca se neka mama svojem djetetu pokazujuci na Nike - 'gledaj, kako onaj dječačic lijepo pliva.' Nike se ustoboči i istrči iz mora, postavi se ispred Maše i zadreči: 'Više necu ici na more ako mi ne kupiš dvodjelni kostim kakav ima Kristi!' Nike cmizdri jer njezine četverogodišnje bradavice, dva smečkasta gumbica na plosnatom tjelcu, nisu bila pokrivena grudnjakom. Maša se smiješi, Nike ne želi biti dječačic nego djevojčica, Maša stišce usne jer želi biti žena, koliko god straga mišicavim nogama i uskim bokovima sličila na mladica. Dječak, dječačic, mladic - gazi Maša po plicaku, sve dalje prema dubini, smije se jer su se čuvari plaže uzjogunili, smije se, jer za njom viču i mašu, bar je nekomu stalo, roni i pliva, Safo prati točku što se smanjuje, skrece u drugom smjeru, udaljavajuci se od plaže i kupača prema oštrim stijenama gdje nema žive duše, prema osami gdje ce se nasukati na cemer i zuriti u pučinu, sa školjkama pod nogama i račicima što ce joj puzati po prstima, da, ona se zna tako umrtviti da postaje čista kao Sunce ili kamen, ona zna tako utrnuti osjetila da joj prilaze životinje, ali ne zna dozvati ptice, galebovi kriješte ponad valova i dok stoji na obali, valovi oplakuju njezina stopala, valovi uvijek nešto nose iz nepoznatih daljina, krik upomoc u nekoj začepljenoj boci ili zov sirene što sudbinu zavodenja mijenja za muku, ranu rasječenog repa za djevičanske noge, valovi donose odlazak gdje je bolje, bolje je tamo gdje nisi, tuga je ovdje gdje jesi, gleda Maša u nebo i pod svoje noge, nema tu nikakvih školjki nego iz pijeska izmedu slanih buse-nova trave vire tek krhotine razbijene boce. Staje na krhotinu, krhotina zarezuje kožu. Krvava zvjezdača izopačenih krakova širi se na pijesku. Povratak. Obučena Nike cmizdri, gdje je mama, obučena Kristina cepeta nogama, kamo je nestala Maša, obučen Safo naslonjen na otvorena vrata automobila u kojem je sve spakirano za odlazak pripaljuje trecu cigaru. Zatim krece put Mašinih stopa. Maša čeka. Posjekotina je duboka. Neka krv curi! Dobro je da curi, najzad je laknulo Maši kad je ugledala muža. Safo se ujednačenim i čvrstim koracima približava i Maša sklapa oči. Vladarica bez žezla i robinja, raskoljena i sastavljena u jedno, čeka. Još malo i položit ce svoje ruke na njezin vrat, nježno, a zatim ce početi stezati, stisak oko vrata zatvorit ce dušnik, ona ce i dalje žmiriti da mu olakša posao, ako ih otvori mogla bi ga Tri točkice 343 pokolebati i uzdrmati njegovu moč samosvladavanja, moč pustinjskog eremita kojom ju uvijek pobjeduje, žmirit če bez udisaja i izdisaja i pasti na koljena, obgrliti njegova stopala i tad če znati, ali Safijanu su poznate duševne vratolomije več videnog scenarija, i on ju grabi za nadlakticu i podiže. 'Znam da bi to htjela, ali ti to zadovoljstvo neču priuštiti', vuče ju prema autu, Maša šepa, brak joj šepa i srce joj je obogaljeno. Vožnja kuči u sumrak, muk prepliče smrknutost, utihnuo je i Adagietto. Nasadi kukuruza i soje gube se u sutonu, blizu ceste vidljiva je još samo murva. 'Murva, murva!' - zapljeskala je Nike, treperi zelena krošnja pod kojom se u polasku prezalogajilo, piknik prije mora uz Mašino hihotanje. 'Pa nečemo Digičima davati gušta i jesti na plaži come poveretti ili poveracci!' Mljackao je smijeh i grgoljao sokovima niz grlo, murva, očito se ponešto od tog smijeha zadržalo u automobilu, u kutovima stražnjeg sjedišta gdje sjede djeca, tamo se sklonio i pritajio, sve dok ga iznebuha nije dozvala Kristina. 'Memento mori.' - bubnula je povrh smrknutosti i smijeh se oslobodio, zapljusnuo Ma-šina i Safijanova leda, 'Memento mori.' - ponovila je Nike i smijeh se kotrljao na kotači-ma sve do Palmin-dvora. 'Pa, kako je bilo?' - promatraju Lumir i Beti nasmijana lica. 'O, dobro je bilo, dobro.' - odgovaraju sami sebi. 'Maša se nije spržila, a i Safijan, kao uvijek, nosi vedro lice.'" 139 Kad se radi o Maši drage volje riječ prepuštam Alariku, pa makar se, što se hrčaka tiče, ponavljao. "Dakle," - namrštio se - "do druge rastave braka Nike je živjela s majkom. Dok su bili skupa, Safijan je dijete hranio zalogajima, a Maša bajkama. Bajke nisu samo hranji-ve nego i ukusne, od njih deblja djetinja mašta i crvene se obraščiči, samo je šteta što kratko traju. Prekratko. Poslije druge rastave Nike je otišla s ocem. Safo nije stavljao Nike daždevnjake i gusjenice u ruke, niti joj pokazivao leptire i vilin-konjice kao što je činila Maša. Prolazio je mimo ljekovitog bilja i nije poznavao trik kako plavi cvijet cikorije u hipu mijenja boju u ružičastu. To zna samo Maša. K tomu se kao Maša nije znao stopiti s bukvom i navuči njezinu koru, tako da bi mu na ramena doskakutale vjeverice. Umjesto toga, Safijan je nadgledao Nikine školske zadače i nadzirao vježbanje na klaviru. Konačnom odlukom rasjekao je čvor i dva pola su se razišla unepovrat. Na jednoj strani rad, traktati, pisanje stručnih knjiga, na drugoj umiranje na rate u vidu bolesti spavanja, kao da se iz tropa provukao mutant muhe ce-ce i zario žalac u Mašino srce, sve dok prazninu trosobnog stana u Ljubljani nisu ispunili živahni gosti, beskrajno odani i vjerni, hrčci i slobodni dani. Slobodni dani, dugi i kratki, ovisno o glavobolji, tom Tri točkice 344 upornom probadanju u lubanji što se moglo poništiti zabadanjem noktiju u vlasište, u traženju točaka u kojima če bol uminuti. Noktima u život. Tako. Suvišno je kazati kako su se hrčci razveselili kad je Maša ostavila posao koji joj je pronašla Galja i ostala kod kuče. 'Vama, koji me shvačate' - gladila ih je po trbuščičima - 'mogu povjeriti da me je posao u knjižnici počeo gušiti. Dosta mi je čitanja priča klincima, preko glave mi je prebiranja po kartončičima.' Hrčci su slušali i bljeskali okicama, a zatim se rastrčali po stanu. Uživajte! I vama je milija sloboda od zatvora u krletci. K tomu, sretnu novost nečete izbrbljati Galji. Galja če i bez toga doznati i potom sa Zefkom lupati po vratima. Otvorit če jedino kad Zefko sa viken-dice donese vreču suhog sijena. I tako je Maša hrčcima postiljala sijeno, mijenjala vodu i hranila ih poslasticama, a oni su izražavali zahvalnost gledanjem u njezine oči. Itekakvu zahvalnost, jer se nikad nisu pokakali izvan krletke, i zato su smijeli, dok bi Maša gledala televiziju, po njoj šetuckati, njuškati njezin vrat i brcima je škakljati oko nosa. 'Imate li čiste capice?' - provjeravala je nogice, razdvajajuči prstiče i ljubila ih u njuškice i okice. Mila stvorenja nisu je napuštala ni kad bi Maša odlazila na spavanje i pokrila se preko glave. Hrčci bi se po resama deke spentrali na postelju i zelegli u udubinu Mašina vrata te iz noči u noč cviluckali uspavanku: 'Look what they done to my heart, daddy. Nije to popijevka od jučer." - zaključio je Al. A ja sam dometnula: "To je himna za sva vremena. Zastava ogorčenih čiju nesreču su skrivili drugi." 140 Brdo papira, ovaj geronto-roman od samih uvoda, uvodno preskakivanje načetih tema i zaobilaženje srži, širenje i skupljanje u raspršivanju, vječiti trkači za repovima, Al i ja, lovice uokrug, opet se muvamo po rubovima, očijukajuči sa središtem gdje bi trebao biti kraj bez kraja. Ili početak. Prasak ishodišne točke, pa sad ti vidi na koju valnu dužinu češ se zakačiti. Sudar i odbijanje, vrtloženje ab ovo u spiralnom dizanju i padanju, eh, kako to gordo zvuči, u potrazi za osobnom istinom. Alarika nisam dugo vidjela, gotovo godinu dana. "Iii?" - započeo je izvijati obrvama. "Što, iii?" - namrštila sam se. "I tako dalje... ili tri točkice!" - priklopio je. "Naravno," - prihvatila sam - "kad se pisac zaglavi, bilo zbog pomanjkanja mašte ili neuobličene misli, završava rečenicu s tri točkice, obično kao predah ili, najčešče, kao pokriče da se nastavak sam po sebi razumije. Neka svatko misli što god hoče, kao na apstraktnom platnu ili atonalnoj glazbi." Tri točkice 345 "Ma," - zamahnuo je Al rukom - "ti to ne razumiješ jer se radi o elitnoj umjetnosti. Ono što običan puk ne shvaca nazvat cemo, pojednostavljenja radi, elitnom umjetno-šcu koja obuhvaca sve oblike umjetničkog stvaranja. Dakle, ne ostavljaju tri točice čita-telja prikracenim ni kratkih rukava, vec ga naprotiv asocijacijama uvode u neotkrivene predjele, pred njim pucaju novi vidici i mogucnosti, novi zapleti i varijacije, uvlačeci pritom čitatelja u djelo kao sustvaratelja. Ovisno koju čitateljevu strunu su tri točkice zatitrale. I tako se radaju nadopisivači, pa čak sastavljači priča samo od interpunkcije. I to u svim žanrovima." "Slušam." "Uzmimo za primjer" - zanio se moj pripovjedač ne bi li potkrijepio svoju tvrdnju - "recimo, kratku priču od samih uskličnika. Tri kartice zbrkanih redova kao hvatanje daha, gusti i prorijedeni zapis uskličnika, kao neko shizoidno notno crtovlje, s povisili-cama i snizilicama, a u prazninama krikovi, zov za rušenjem, hropac upomoc, mayday! Žanr - mrak! (Save our souls! - uzdahnula sam u sebi.) Ili, drugi primjer: short story od cifrastih i jedva zamjetnih upitnika u ilustriranom obliku. Na prvoj stranici drvo što se upitnicima grana na ostale dvije kartice. Na gra-nama se njišu pitanja i podpitanja, dok je deblo natiskano sitnim upitnicima što se na-guravaju jedno povrh drugoga, kao kvrge i kvržice, tvoreci gusto tkivo jednog jedinog, esencijalnog i egzistencijalnog pitanja, na koje od pamtivijeka pokušavaju odgovor dati filozofi. Ukratko, to je stablo debele, raspucane kore izmedu čijih pukotina u obliku upitnika cure smolnate kapi mudrosti. Upitnici na granama" - predahnuo je moj sugovornik - "su pak rangirani prema važnosti i veličini. Što banalnije pitanje, to afektiraniji upitnik. Izmedu njih klatare se, prema grafičkom prikazu, upitnici srednje veličine koji pogadaju sve ljude. Da nisu tako bolni, mogli bismo ih svrstati u mediokritetske. Recimo, to su upitnici: Što je sreca; Što je radost življenja; Može li se eskivirati patnja; Ima li trpljenje pokrice itd.. Žanr - svakodnevica! Evo ti treceg, mješovitog primjera!" - prikovao me Al uz stolicu. "Priča od zareza. Zarez do zareza, pa tri točkice i tako redom, ponavljanje prema hiru i nahodenju, na-sjeckana salata pleonazama, muke po pisanju, a izmedu razmaka neispisano - nemam pojma! Žanr - dosada!" "Ajoj," - uzdahnula sam i procijedila - "od ovih akrobatskih priča s interpunk-cijom zavrtjelo mi se u glavi. Moonwalkom cu otklizati do štednjaka da nam skuham kavu. Da se priberem! A što je s dvotočkom i navodnicima?" - otelo mi se mimo volje. Tri točkice 346 "Eee," - zaverglao je kritičar - "tu sam te čekao." I stuštio se na mene kao kobac na pile. "Premda bi se i od tog znakovlja" - počeo je okolišati - "mogla sročiti dobra priča, ima nadripisara (kratka stanka popracena prodornim pogledom) - koji se preko svake mjere dobrog ukusa i skromnosti vole razmetati sadržajem izmedu navodnika tj. zlo-porabom tudih misli. Citatom na navod, navodom na epigraf, naravno, kad zaglave... ne bi li se pravili važni i pametovali, okiceni vijencem tudeg perja. Žanr - poštapalica!" Uzalud mi se grčio želudac. Poštapalice naciljane u trece oko pogodile su me po-više obrva kao autogolovi. "Hvala što si mi otvorio oči." - najzad sam istisnula, misleci da je današnjem druženju došao kraj. Ali, ne! Al još nije bio siguran da me uvjerio što je elitna umjetnost, pa je nastavio primjerom iz drugog područja. Muzičkog performansa. A to prešaltava-nje iziskivalo je tri točkice predaha, kao uvod za kratki predgovor. "Doba materijalnog i mentalnog onečišcenja" - podbočio je Al glavu kao Rodinov Mislilac - "traži mir i tišinu. Sve što smo razgradili moramo ponovno sastaviti kako bismo sastavili sebe. Za to nam treba mir. Raščinili smo tijelo, rastrgali dušu, rascije-pili atome do antimaterije ne bismo li se dočepali Božje čestice. Ego je istisnuo savjest, savjest - što je to? Savjest nije ni svijest ni nadsvijest o kojoj fantaziraju poneki zanese-njaci. Nadsvijest je tek viši stupanj ega, a savjest je jedinstveni dar Boga čovjeku ne bi li se ljudi odjenuli u čovještvo. Uvod u ljudskost je pak tišina" - nastavio je poluodsutnim mrmljanjem - "što je odlično izvedeno u skladbi prilikom otvaranja Muzeja suvremene umjetnosti. Budu-ci da zazirem od bilo kakvih otvaranja i otvorenja gdje se osim znalaca u manjini sjati sajmište modne revije u vecini, promaklo mi je ime skladatelja i naziv kompozicije. Pretpostavljam da je to bila neka meditativna fuga odsvirana u dvostrukoj tišini. U tišini orkestra i napetoj tišini slušateljstva. U naculjene uši auditorija nije prodro ni-jedan zvuk jer su gudači, duhači i bubnjari zaključali tonove u svoje instrumente koji su nijemo počivali na njihovim koljenima. Ali, čim je dotad ukipljeni dirigent po-digao ruke i stao dirigirati svirala su se sama od sebe, bez ljudske intervencije, začas usaglasila i tad se razlegla bezglasna muzika. Odvijanje tišine strujalo je nezvučnom harmonijom kroz muk, ah, tišina, tišina, eterična tišina finih gradacija svilene me-koce i virtuoznih prijelaza iz niže u visoku tišinu i obratno, bez suspregnutog straha slušateljstva da ce poneki tonovi pogrešno odjeknuti, a kamoli prepuknuti, val za valom bešumne tekucice u bijelom duru zapljuskivao je auditorij što se u nedoumici počeo meškoljiti i zgledavati, da bi na kraju izvodače nagradio burnim pljeskom pri-tajenog smijuljenja. Tri točkice 347 Eh," - potapšao me Al po kaniranoj glavici - "ne moraš se ti sekirati zbog svoje neukosti. Omakne se i znalcima, vrhunskim ekspertima, da pobrkaju što je gore a što je dolje. Materijalizirana ideja je uvijek gore, pa je sasvim svejedno visi li apstraktna slika uspravno, bočno ili vodoravno. Pa čak i naopačke. Sprijeda ili straga, sadržaj je uvijek isti. U igri stvaranja radi se o vodiču. Ili umjetnik vodi ideju, ili ideja intuicijom vodi umjetnika. I u jednom i u drugom slučaju praznina još netaknutog platna - u kojoj su sadržane sve slike ovoga svijeta - služi kao polazna točka. Pa sad ovisi meandrira li slikar monokromnim lomljenjem linija pod pravim kutovima, stvarajuci u medupro-storu labirinte, neprekinuti niz po zamišljenoj kvadratastoj bazi, pod vodstvom nekog geometrijskog zlatnog reza, i time se približava višem izrazu kozmičke uredenosti, ili se prepušta intuiciji, tom svetom odušku slobode, što iz kreativnog kaosa izvlači nedohvatljivo. Kad se nadidu forma i figurativnost počinje avantura neistraženog, ura-njanje u više dimenzije nevidljivih oblika, izvan trece dimenzije postojanja, odmak od odvratne stvarnosti, šetanje vice versa od pakla pod nebo i natrag. Treba li nas potom čuditi" - predahnuo je Al i prostrijelio me očima - "da je u svom tom košmaru ideja i dimenzija supervizor prilikom postavljanja izložbe suvremene umjetnosti jednu ap-straktnu sliku objesio naopačke?" "E, moj čovječe," - ustala sam i zateturala od ošamucenosti - "idem pristaviti novu džezvu da dodem k sebi." Začudo, od kave sam se začas oporavila i postavila posljednje pitanje: "Kad vec ra-spravljamo o elitnoj umjetnosti, kamo bismo kao podvrstu svrstali uznositi hod golaca po najprometnijoj ulici, usred bijela dana, ili obnaženo jahanje na konju jedne dame?" "Na gole riti" - presjekao me Al - "ne mislim trošiti riječi!" "E, dragi moj," - usprotivila sam se - "svi ti hepeninzi i egzibicije imaju isti kori-jen. S rijetkim iznimkama, ljudi se žele svidati ljudima. Biti shvacen i prihvacen, što je jednoznačnica za biti voljen, jedan je od vidova te težnje što ju ispunjava najdemokra-tičnija umjetnost zvana - pet minuta slave. Naravno, pod uvjetom da u blizini vrebaju kamere. Što ti imaš protiv 'žive slike', kopirajuce Lady Godive ili 'hodajuce instalacije' sredovječne figure celave glave i dlakave od prsa do nožnog palca, koja obnažena šece medu zblenutim gledateljstvom i stoički smirena lica, bez ijednog trzaja facijalnog mišica, namiguje hladetinastim naborima ne bi li poručila da je ružnoca tek izokrenuti odraz ljepote? Što ti imaš protiv tog junaka koji gazi uskogrudnost i predrasude i golo-guznim vapajem za iskonom upucuje svjetini krik da se medu njom pojavio novi Adam koji još nije zagrizao jabuku?" "Vodi si ti tog tipa kuci!" - otpilio me Alarik i okončao današnji susret. 348 Tri točkice 130 Kad uobrazi da ga netko gleda i primječuje, Al za vrijeme ciklone hoda vani us-porena, ali odmjerena koraka. Korača uspravno sve dok se ne zaboravi i tad, zbog uzdrmanog centra za ravnotežu, prevlada lagano teturanje i vrtoglavica. Niski atmosferski tlak plus niski tjelesni tlak i eto ti ruševine od čovjeka. Kod mene se pak ne mora pretvarati. I tako se pogurenih leda stropoštao u stolicu kao vjekovima nagriženi Atlas na čijim plečima počiva sve breme ovog svijeta. "Ako ti misli ne sežu dalje od kuhače" - počeo me prezrivo odmjeravati - "onda je lako žmiriti pred svim grozotama što pogadaju naš planet! Briga tebe što se naša majčica Zemlja kotrlja u provaliju!" "Ma daj prestani!" - graknula sam. "Neču se dati navuči na tvoj pesimizam." No, Al me pregazio riječima i tjerao svoje. "Po zakonu uzroka i posljedice," - ošinuo me očima - "odnosno akcije i reakcije sve jest onako kako mora biti, ali nije kako bi trebalo biti. Kad vlada ljudska volja zakoni fizike i metafizike ne idu više skupa. Regresivni progres neravnotežom naginje izraubanu Zemlju ka ponoru, što ne zaustavlja ekspanziju. Gladni moraju nestati da bi ostavili Lebensraum sitima. Priroda se, doduše, osvečuje, ali to grabež ne zaustavlja. Da-pače. Otapanjem sjeverne ledene kape proizvodnja nafte pojeftinjuje, a krzno polarnih medvjeda ionako kod bjelaca nikada nije bilo u modi. Ne biraju se sredstva. Brže, bolje, jače! Zaostale u natjecanju drži se zaostalima. Zaostale se stolječima pljačkalo, zaostali su ropskim radom gradili bjelačka carstva. Zaostali gladuju. Suha grla ne traže samo kruha, nemočnim krikom krvavih grkljana traže pravdu. Vratite Africi pokradeno! Vratite joj blago, korijen i mrtve duše!" "Eh," - uzdahnula sam, premda smo o tome bezbroj puta razgovarali - "pogada nas uvijek nanovo. Afrika, najbogatiji kontinent s najsiromašnijim stanovništvom. Da ne govorimo o genocidu nad Indijancima, ova priča bi se mogla protegnuti i na bivše azijske kolonije, pa sve do Australije gdje su zločinački umovi (potomci engleskog ološa i kriminalaca) sterilizacijom fertilnih žena planski provodili istrebljenje Aboridžina." Neko vrijeme smrknuto smo šutjeli, a zatim sam se sjetila. "Da te utješim," - zatitrala sam hrapavim altom - "postoji jedna afrička država koja je sama sebi dala satisfakciju. Citiram: 1914. godine podignut je u Conakryju, glavnom gradu Gvineje, spomenik komarcu, prenositelju žute groznice. Starosjedioci Zaljeva drže da je komarac pomoč koju su im poslali preci da savlada prvo trgovce robljem, a kasnije - doseljenike. Taj insekt na pijedestalu očito je u prvom naletu potamanio europske konkvistadore, a poslije bar de-setkovao sljedeče najezde osvajačkih horda. Autor citiranih redaka, Ralph Ngoy Ndombe, se doduše od tog čina ograduje, a što se mene tiče, ja bih tom anofelesu zapalila sviječu!" Tri točkice 349 Al se zgrozio nad mojim osvetničkim ispadom, a ja sam nastavila: "Prije svega, ovaj spomenik je opomena! Opomena koja vrijedi za sva vremena i nema rok trajanja. Idemo van!" - predrožila sam. "Ptičice na granama če nas razvedriti." Al se smjesta složio i tutnuo pod mišku plastičnu praznu bocu. "Što če ti?" - pitala sam. "Napunit ču je zrakom. Zrak je još uvijek badava." Dok smo gacali po raskvašenom snijegu pao mi je na pamet Galjin recept za sreču. Metamorfoza crnih misli u bijele. A za tu alkemiju ima štofa svakog dana napretek. Uvijek ima šanse da obični dogadaji podu po zlu. I tako Galja, sa zadrškom da če na kraju ipak sve dobro završiti, zamišlja najgori scenarij i pumpa žile strahom, kao da zalaže strepnju za dobit koja če se oploditi kad sve završi happy endom. Što veči užas, to veča sreča kad se crno predvidanje ne ostvari. Začuje li se izvana sirena hitne pomoči, Galji učas zastane srce. 'Joj, da se Zefku nije što dogodilo?! Joj, da se nisu Helena i Gogo slupali s autom!? Jo-ooj, ne daj Bože, unuci!!!' Polaže li unuk dobro pripremljen ispit koji ne bi nipošto trebao pasti Galja uzdiše: Joj, samo da prode!' Gleda li na televiziji skijaške skokove na Planici, Galja prestane disati. Dok Peterka leti zrakom ona se obrača višoj sili: 'Nedaj da to dijete padne i polomi kosti!' Itd. Primjera koliko voliš. Na kraju, sreča je i prihvačena nesreča. Povodeči se za tom strategijom, Al se trenutno nadahnuo: "Zamisli" - srknuo je iz flaše gutljaj zraka - "da na duže vrijeme nestane struje. Paraliza i kolaps sistema. Zamisli da nestane vode. Spektar grozote, pogotovo ako se začepi zahodska školjka! Zamisli nestanak centralnog grijanja! Ledeno doba! Pa ako se sve to ne dogodi, malene neosvještene srečice postanu velika sreča ukoliko te providi zahvalnost." "OK." - prekinula sam Ala. "Mogli bismo na tu temu lupetati i o zdravlju, ali to bi nas predaleko odvelo." Još nisam te riječi dokraja izgovorila kad sam se pokliznula na jednu ledenu za-krpu i odletjela u zrak. Tresnula sam na ruke i koljena, i dok me Al pridizao opipavala sam si osteoporozne kosti i koščice. "O, hvala ti Bože," - odahnula sam - "hvala ti Andele čuvaru, hvala ti mila Majčice, sve je na svom mjestu. Nije mi ništa!" "Prema toj jednadžbi," - iskapio je Al bocu do dna - "ništa nije ništa nego je ništa jednako sreča." 142 Jednom, u kineskoj godini majmuna, Al se dosjetio riječi nekog znanstvenika koji je ustanovio da majmuni znaju govoriti, ali to ne bi odali ni za živu glavu, jer bi u Tri točkice 350 protivnom morali raditi. Što se nas dvoje tiče, još znamo govoriti, ali nam se više ne da raditi. Starost nam je isisala snagu, pa se u ovom posljednjem pothvatu hrvamo s retrokronikom jedne obitelji, malo naprijed, više unatraške, i u toj nemiloj raboti poštapamo se digresijama i citatima. Digresija je privlačni bijeg za odmor. K tomu, zastranjivanje s nepredvidljivim krajem može biti i kratkoročna zabava. (Eh, da bar nisam spomenula tu riječ - zabava! Ako se Al kao danas digne na lijevu nogu, riječ 'zabava' mu ne nakostriješi samo kosu nego i ušilji jezičinu kao žalac ko-jim čangriza u moj popustljivi stav. Naravno, današnju zabavu promatra kao sveopči problem mentalnog zagadivanja. Štoviše, drži ju nasiljem. Nadi ti meni nešto izvorno! - zna cjepidlačiti i šibati me očima. Sve sami imitati i plagijati, kopije i reciklaže! Bu-ka-halabuka i nametljiva izvještačenost!) "Nego šta!" - frknuo je sada mrgud. "Juriš na domaču i uvoznu zabavu! Manje kruha, više igara! Što veče društveno rasulo, to viši napon zabave! Prašina u oči, prašina u uši, praši prašina zaprašivanjem po pameti, pršti i vrišti uživo ili preko medija! Ne ulažu tvorničari zabave utaman ogromna sredstva za sapunanje mozgo-va kako bi kratkim skokom u trans izgurali stvarnost. Mjera standarda rangira se prema potrošnji zabave! I kad zabava istisne sve kriterije zaboravljamo da život nije zabava!" "E, moj čovječe," - uzdahnula sam - "jesi naporan! Vratimo se mi na posao zbog kojeg se sastajemo. Za uvod, skuhat ču nam kavicu." I Al se učas razvedrio. Kavica nije zabava. Osim cigarete, kavica je naša ovisnost. I nije samo Al jeftin. Nas dvoje zadovoljavamo se malim. S kavicom nas se, doduše, ne može potkupiti, ali kupiti - svakako. "Za Lumira je čitanje romana bilo unterhaltanje odnosno zabava, a za Beti učenje. Za Beti su knjige Dostojevskog bila grešna svetinja. Prilazila im je s pobožnošču i potom, čim bi uhvatila slobodni trenutak, ljubovala s knjiškim junacima. Bila je nestrpljiva. Pričekaj me, sad ne stignem, sastat čemo se poslije ručka, kad Lumir zadrijema u svojoj fotelji -poručivala je drhtavom čežnjom papirnatim likovima. Iako ju je Lumir uhodio, nikad nije našao čvrsti dokaz je li se tim utvarama podavala, ali je prema njezinoj rastresenosti znao da ga vara. Čemu bi inače umivena i dotjerana odlazila na sastanke i namirisanim rukama prislanjala knjigu na prsa, kao da time zapečačuje tajni savez. I tako je Beti po danu ili pri nočnoj lampi kraj kreveta nestajala. Otisnula se pod sazviježda romanskih sudbina, odgrtala zavjese u nepoznato, pred njezinim očima pucale su nove panorame, polako, izmedu razmišljanja, polako, čitala je polako, zastajkujuči na rubovima dotad nevidenih obzora. Nema tu žurbe, treba posložiti sfere, pratiti kako se ljušture - otpad duše - putujuči žudnjom od razvrata do čiščenja, ponovno kroz patnju sastavljaju u Tri točkice 351 ljudska biča. I to je bilo učenje koje je čitateljima predavao kolekcionar duša i največi lovac na duše, veliki Fjodor Mihailovič Dostojevski. Lumir se pomirio s činjenicom da svoju ženu neče nikad razumjeti. Zadovoljio se njezinom prisutnošču. Tu je. I dok je tu, pretaču bračnom transfuzijom pripadnosti život jedno u drugoga. Pomirio se sa zakinutim vremenom kojim ga je knjigom potkra-dala i tad se iznenada znalo dogoditi čudo. Beti bi sklopila knjigu i dugo ga promatrala. Potom bi prišla i nježno ga zagrlila. U godinama još uvijek lijepa Beti, mlada Beti koja mu je uskračivala zadovoljstva, vremešna Beti grlila je oronulo tijelo svog muža što je u nedoumici žmirkalo. Grlila spoznajom iz knjiga da se muška duša u rasponu prohtjeva suštinski razlikuje od ženske duše. Prekasno za žaljenje, i nikad kasno za nadoknadu. Zakašnjela ljubav je ljubav predanja. Znala je Beti gdje če za Lumira nači zabavu. Premda je od svega digao ruke i svu brigu oko svakodnevice prepustio njoj, vicevi i pošalice još bi ga uvijek nakratko razgalili. I tako je Beti njegovu sumornost pretvarala u zimzeleno ozračje. Iz dnevnih novina i raznih revija izrezivala je uz praktične savjete, mudre misli i stupce humora. Na primjer, pročitala mu je kakvu lekciju je dobio neki planinar od ovna. Štorija otprilike ide ovako: Ne penjite se tim putem, upozorio je gospodar planinara, jer vas na vrhu čeka goropadna životinja. Tko se boji ovna još? - zamahnuo je izletnik rukom, pa se s ruksakom i učvrščen na gojzericama zaputio u visine. Na pola puta dočekao ga je orijaški ovan u borbenom stavu. Raskrečenih nogu, kralj stada s rudlavom krunom samo je kimnuo i zatim se brzinom lavine zaletio na uljeza. Zabio mu se medu noge, rogovima rasporio hlače do struka i od planinara učinio vrišteče, kotrljajuče klupko koje se nakratko uspjelo zaustaviti, uhvativši se za korijen grma. E, da ne bi! - navalio je ovan udvostručenim poletom. Glavom (maljem i buzdovanom zajedno) otrgnuo je jadnika sa grma i živa lopta je poletjela. Sa strane je poskakivao ruksak, a ovan kapitalac je lupao i udarao bum! - bum! - bum! i pritom kroz kipuče nosnice puhao: Pokazat ču ja tebi, dvonožna životinjo, tko je ove gore gospodar! I nisu ga zaustavili ni rotirajuči bljeskovi gole stražnjice, sve dok izletnika nije isprevrtao do podnožja. Ovakve i slične polubasne ljeti bi pale u zaborav, pa bi ih Beti konzervirala, doduše ne u staklenkama koje su bile pune pekmeza, kompota i zelenog ajvara nego u poseb-noj mapi s kožnatim koricama. Humoreske če dobro poslužiti zimi, kad u ogromnoj kuči, osim za praznike, Lumir i Beti ostanu sami. I tako je Beti Lumiru čim bi zapao u apatiju servirala uz oguljenu jabuku, razrezanu na komadiče, i uskladišteni smijeh. Montansko društvo polako im se osipalo. Najprije je umro Marijin muž Pepi, zatim je otišao Norton Balte i najzad gospoda Marija. Time je zamrlo tjedno sastajanje Tri točkice 352 u montanskoj kavani što ga je osmislila Beti. Dolazio je novi svijet, sve nepoznata lica, ali im je zato gospoda Stipič stajala na usluzi. 'Šta sad opet hoče?!' - poskočio bi Lumir iz letargije čim bi začuo zvono na vratima i otprašio u spavaču sobu ili na terasu. Ali i ondje je mir remetio telefon na hodniku. Najčešče je zvala Galja i uvijek jedno te isto ispitivala: 'Jeste li zdravi? Treba li vam nešto? Imate li dovoljno ogrjeva?' 'Ah, drago dijete' - odgovarala bi uvijek isto Beti - 'sve je u redu, u ničemu ne oskudijevamo, hvala ti, i nemoj bez potrebe brinuti jer nam zaista ništa ne fali.' Ali to Galji nije bilo dovoljno. Kako je vrijeme prolazilo, primijetila je da se Lumir oko pojasa zamata sve debljim i toplijim šalovima. I odluka je pala. Za dva sata Galja se pojavila na Palmin-dvoru s košarom napunjenom specijalitetima i stavila pred oca bocu vina, oblijepljenu zlatnim etiketama. 'Ah,' - Beti je sklapala ruke - 'pa nisi trebala. Povrh svega, i lijekovi i to mlijeko u prahu.' Lumir je pak bacio tek letimičan pogled na pljesnive francuske sireve što su nekoč bili na vrhu šmekerske ljestvice i šmugnuo s flašom u špajzu. 'Nemoj!' - zaustavila je Beti Galju čim je zakoračila za ocem - 'bolje - ne.' Pa, da, bolje da ne zna kako se u špajzi-laboratoriju miješanjem u raznim omje-rima vino pretvara u kavu, ili jabukovača u vino, a i jedno i drugo može se piti kao crni čaj. Za takve radnje Lumir je pored cjedila i trahtura raznih profila trebao kon-centraciju i neometani mir. Ponekad bi od tih napitaka zateturao hodnikom, ovisno 0 maliganskoj snazi čajeva i tad bi dvostruko načulio uši. Ne daj Bože da začuje Betine korake! Samo to ne! Pa bi pohitao koliko ga noge nose prema stolici kod telefona koja mu je vračala ravnotežu. Ako bi ga pak pri tom vijugavom foxtrotu zatekle Maranta ili Maša stavio bi kažiprst na usta i lupkao njime namrštenih obrva. 'Pssst! Ni pisnuti o tome majci!' I one bi održale riječ. Kako je stario, Lumir je sve više zazirao od tudih dodira. Vrijedili su samo dlanovi najbližih, a najviše Betini. Prestao se čak i rukovati, k brijaču više nije odlazio, pa je stoga nestrpljivo čekao Marantu. Tek što bi u hodniku spustila putne torbe, odveo bi je s ruč-nikom oko vrata u kupaonicu. 'Pazi na uši' - upozorio ju je svaki put - 'da se ne dogodi kao jednom, u mom djetinjstvu na Kutelu, kad mi je Vir otfikario mrvu ušne hrskavice! 1 potom se moj trinaestogodišnji brat još i rogušio na mene: Sta se dereš! Uz pramen kose odrezao sam ti samo komadicak uha! Tek za jedno zrno kima! 'Ne brini,' - gladila je Maranta oca po glavi - 'ja te neču osakatiti ni za pola zrna, več ču ti napraviti frizuru kakvu želiš!' Pa je češljem pravila razdjeljke, prebacivala i prečešljavala istanjenu bijelu kosu, škljocala škarama i svako malo mu pod nos turala ogledalo. 'Ma dobro je, dobro je!' - lamatao je Lumir rukama i počeo se dizati sa stolice. 'Čekaj malo,' - zaustavljala bi ga Maranta - 'ni-sam još gotova. Moram ti još straga skratiti vlasi i obrijati obrasli vrat.' Čim je odložila Tri točkice 353 škare i britvice Lumir je odahnuo. Napokon ruke bez ikakvih pomagala, slobodne ruke Marante što su se uvijale oko njegova vrata. A kako se tek užasavao ruku koje pipaju, pa makar u gumenim rukavicama. I svih onih instrumenata što prodiru u ljudske šupljine i od čovjeka stvaraju lutku za istraži-vanje. Naravno, i kod zdravog stvora če se uvijek nešto nači. Ako ništa drugo, poslat če ga psihijatru. Na taj način doktorska gospoda, oduzimajuči ljudima dostojanstvo, od hipohondera pravi ovisnike. Hvala lijepa! Bolje otrpjeti sve bolove nego dopustiti bijelim kutama da prčkaju po tijelu i, još gore, unutar tijela. Ne troši neka alarmantna bolest njegove organe nego vrijeme. I to vrijeme do smrti želio je proživjeti u miru, bez ikakvih liječničkih intervencija. Tako je rezonirao Lumir, kad ga je ošinuo grom iz vedra neba. Nakon ručka Galja je stala pred oca i objavila: 'Sve sam več dogovorila i organizirala. Vodim te u bolnicu na sistematski pregled! Zato sam i došla, jer hoču več jednom biti načisto što se dogada s tvojim bubrezima i prostatom.' Uzalud je Lumir urliknuo: 'Ne idem nikud!' 'K tomu me jako zanima' - nastavila je Galja - 'što je s tvojim srcem i plučima.' Lumir se škrgu-čuči gebisom divljački ushodao po kuhinji i preklinjajučim pogledima tražio pomoč od Beti. I gle ti čuda, i ona se svrstala na Galjinu stranu. Sljedečeg dana Galja je bila jako nestrpljiva, pa je več prije podne iz Ljubljane na-zvala majku. 'Je li ti se več javio tata? Znaš li za neke nalaze?' 'Samo malo, molim te,' - odgovorila je Beti - 'čini mi se da se netko penje stepenicama.' Pa je ponovno podigla slušalicu i kazala: 'Evo, nalaz je upravo na vratima. U pidžami i papučama. Veli da ga je na cesti pokupio susjed.'" 143 Došlo je do toga da me od prijatelja posječuju još samo krezubice i asketi. Kavu ne pijem, više ne pušim, odgovaraju, da o nekoj žestici ni ne govorim. Kolači ne dolaze u obzir, na kiki-rikiju polome preostale zube. Izbjegavaju i biljne i životinjske masnoče jer im kolesterol podižu i masni vicevi. E pa onda nije čudno da se najbolje osječam u Alarikovu društvu, pogotovo ako ga ugodno iznenadim. Ne nuda se svaki dan kuhano vino u mojoj kuči. "Živio ti meni, kučo stara!" - nazdravila sam pajdašu ne bih li mu razvezala jezik. Al je najprije udisao mirisna isparavanja, srkao pa se opečena jezika oglasio: "Eh, Lumir je nekoč znao što je dobra, nepatvorena kapljica. Mučkao je pod nep-cem vino kao degustator istančanog ukusa, a pod stare dane zadovoljavao se raznim bučkurišima i inovatorskim koktelima, spravljenim po samo njemu znanim receptu-rama i u največoj tajnosti. Ali otkako je Filomen po drugi put bez pozdrava nestao, Tri točkice 354 vinograd na Palmin-dvoru prestao ga je veseliti. Brigu oko njega prepustio je za komad iznajmljene zemlje gospodinu Stipiču. I potom su se Stipič i dobra duša prešetavali po vrtu kao po svom pašaluku." Al je iskapio čašu, pogled mu se zamutio melankolijom, pa je nakon krače šutnje produžio: "Kako su se u vinogradu rijedili trsovi, tako se Lumir udaljavao. Filomen. Više nikada nije spomenuo to ime. Ne zna se je li ime svog sina zaključao ili otpustio. U svakom slučaju, Galji je olakšao. I prošli put, kad se s njom ispred bolnice opraštao, ispod glasa je prešutio. Pitanje Je li ti se javio više se nije ispriječilo izmedu njih. Ne, Filomen je rekao svoje! Djeca su svjetovi za sebe. Njegova su koliko i svoja i tuda. Ostala mu je još samo prstenovana milosnica, vestalka Beti, čuvarica ognjišta, koja je prekidala požurivanje smrti, izvlačeči ga ujutro iz postelje. Nagovarala ga je polaganjem ruku i svojim dahom raspirivala ugarke njegova života. Bolovao je od istrošenosti i dosadnog iščekivanja kraja. Kako se smrt lijeno vuče i zaostaje, kao da oklijeva, iako ju spremno svakog dana iščekuje. Usporio se i izgubio moč zapovijedanja - brže, brže, dodi malo brže - a usporila se i njegova smrt. Ipak, Beti bi ga privoljela da ujutro ustane, opere se i obuče, pa je nastavio - oslonjen na prozor - bolovati od pomirljive prolaznosti. Postojanje mu se suzilo na okvir prozora u spavačoj sobi. Na prozorskoj dasci pepelja-ra i vječno razgrnuta zavjesa, istočkana smedim rupicama od žara cigareta. Prozorske misli, zamagljene dimom, pregibale su uspomene, zaustavljale ih i puštale da lete, pa se bez žaljenja vračale u iskrište medusobnosti. Beti za ljubav je ustrajao, njoj za ljubav odgadao je utrnuče. Za Lumira je prošlost več bila prašnjavi arhiv, svi razlomci tuge stavljeni ad acta, u krivulji preostalog trajanja nema više boli, samo čekanje. Tijelo mu se zbog spljoštenosti snizilo, zgrbljene misli premrežile su mu pergamentno lice dodatnim borama, boropisom iz kojeg se moglo čitati kao iz dlana. Nastanio se u uto-nulosti i nakon povečeranih dana čekao novi dan. U sivoj razlivenosti bezukusni dani neživljenja koji bi se ponekad prevjesili u dobro raspoloženje." "Čekaj malo!" - prekinula sam Ala. "Vratimo se u vremena kad je Lumir živnuo, bar uoči berbe. Tad bi me Beti (ukoliko to več nije učinila Maranta) povela u vinski podrum i kazala: 'Znaš, kako stari, tvoj tatica je sve šlampaviji. Stoga čemo nas dvije oprati prešu, lijevke, flaše, a najprije burad.' I tako sam odčepila jedno bure, kad me smrdljivi zrak što je puhnuo iz bačve maltene bacio nauznak. 'Eto, vidiš' - uzdahnula je Beti. 'Tatica bi bio u stanju natočiti mošt u tu bačvu.' Pa sam otvorila susjednu ba-čvu. Iz nje je suknuo pljesnivo-kiselkasti miris, sasvim ugodan u usporedbi s prvim, ali je zato bure od vrha do dna bilo obloženo kristalima vinskog kamena. 'Ovu bačvu moramo osposobiti,' - odlučila je Beti - 'buduči da ni pljuskovi vode nisu otopili Tri točkice 355 kamence.' Pa sam nekim špahtlom-lopaticom počela strugati od vrha prema dolje. Kamenčiči su padali i zveckali kao stakleni obluci, a dno ni svojim dugim rukama nišam uspjela doseči. Otvor na bačvi bio je premalen za moju glavu, a za obavljen posao trebalo bi zaroniti do pojasa. Hočeš-nečeš, zavukla sam ruku i pola ramena u utrobu bureta i spljoštenim profilom na gornjoj plohi strugala iz petnih žila, kad je naišao tata. 'Ma dobro je, dobro!' - dreknuo je. 'Čemu tolika gnjavaža! Kako je - dobro je!' Što se Beti tiče, njezina deviza je bila: Nama ništa ne treba. Za Lumira je bilo lako. Za njega sam u džepu imala viceve, ali što za božične blagdane pokloniti oboma, da im bude od koristi? Zime su bile blage, rijetko ispod nule, i prozor u spavačoj sobi bio je otvoren i ljeti i zimi, osim kad bi oko Palmin-dvora zafičukale bure ili se stuštile bje-somučne oluje. Tad bi škure zašklepetale udarnom koračnicom, a na vrhu krova pri-družio bi im se drhturenjem i gromobran. Najzad sam se i ja dosjetila što ču roditeljima donijeti za Božič, pa sam zadovoljno s Kristinom krenula na put. 'Ah, drago dijete' - uzdahnula je Beti kad je raspakirala pakete - 'čemu si bacala no-vac za ove električne termofore? Instalacije u sobi mogu, osim lustera, podnijeti još samo nočne lampice. A kad bih uključila i termofore mogao bi, kako kaže Galja, nastati požar.' I tako su električni termofori završili navrh ormara, do pikse s mlijekom u prahu. Zato je pak jedan seljački vic odvagnuo promašaj. (Da su ga iznjedrili Ljeskindolci tim vicem bi se proslavili. Ali nisu. Pokupila sam ga u velegradu Zagrebu, poslije seanse poezije na temu Povratak prirodi.) Božič je kao nekad bio svečanost, samo u smanjenom obujmu. Beti je več napekla čajno pecivo, dvije zdjele laške salate s dimljenom haringom čekale su u frižideru, na štednjaku se kuhala šunka. Moje je bilo naribati domači hren, a majčino da zgotovi orahnjaču. Na bijelom stolnjaku stajala je zdjela mljevenih oraha, domačih, i vrečica talijanskih groždica i boca s rumom. 'Nemojte mi previše otvarati vrata' - zamolila je Beti - da se tijesto ne prehladi. Dok se bude dizalo napravit ču filu.' - pa je othitala u špajzu. Lumir je još brže natankao malo ruma u crni čaj i šmugnuo s kriglom iz kuhinje. 'Znaš,' - obratila mi se majčica - 'tatica nikad nije bio pijanac. A sad, pod stare dane, postao je lagani pijanček. Pravim se da to ne primječujem i prizivam ga na razne načine jer sve češče odluta, kao da prekoračuje crtu što dijeli ovdje i preko. Eto, zato sam počela prevoditi Babičku od Božene Nemcove. Nije važno ako je knjiga več prevedena. Prevodenjem ga uvlačim na sudjelovanje. Svako malo ga ispitujem za značenje pojedine riječi, a on se uključi, traži odgovarajuče izraze i suraduje. Ponekad se čak noču, u krevetu, sjeti prikladnijeg izraza i potom mi ga nadugo tumači.' Božični blagdani bližili su se kraju. Svake večeri Beti je u dva gumena termofora nalijevala kipuču vodu i tutnula ih pod tuhice. 'Podi bar ti sa mnom na spavanje.' - Tri točkice 356 moljakao je djedica moju tinejdericu. 'Dok maminka ne dode' - molečivo je žmirkao - 'skokni u njezin krevet. Ne mogu usnuti ako kraj mene netko ne diše.' I Kristina je pošla s djedom na spavanje. Za laku noč odslušala je dvije komične češke pjesmice i zaspala sa slikom Roda Stewarta na prsima. Nakon odgledanog božičnog filma spremile smo se i nas dvije na spavanje. Odnesla sam svoje usnulo dijete u našu sobu i legla do majke. 'Ah,' - počela je puhati Beti - 'več su Kristi i termofor tako zagrijali krevet da jedva dišem. Nikako da prestanu te navale vručine.' 'Proči če, proči.' - privijala sam se uz nju. 'Želim se s tobom samo malo pomaziti. Evo, skvrčila sam koljena, skvrči ih i ti, pa češ mi ležečki sjediti u krilu.' 'Ma nije zgodno.' - rogušila se šaptom majčica. 'Znaš da tvoj tata ne spava više u jednom komadu, več se svako malo budi i mokri u nočnu posudu. Star je i ne mogu od njega zahtijevati da lunja hodnikom do zahoda.' 'Pa neka mokri.' - odvratila sam. 'I onako mokri okrenut nama ledima.' 'Pssst!'" Ali tatica je več bio u sjedečem položaju. Uslijedili su isprekidani mlazovi što su pljuštali po emajliranoj kahlici. Zatim je nočnu posudu gurnuo pod postelju i pokrio se tuhicom do brade. "E, sad kad si več budan' - obratila sam mu se - 'ispričat ču ti jedan vic koji sam čuvala za kraj. Zapravo, radi se o zvučnoj zagonetki. Moglo bi se čak reči, o pastoralnoj idili.' - dometnula sam kao pomoč pri odgonetanju. I Lumir i Beti načulili su uši. 'Dakle, što je ovo?' Pljesnula sam dlanom o dlan, najprije sa svih pet prstiju, zatim sa četiri, pa sa tri, pa s dva i najzad kažiprstom posred dlana. Pc! Pljeskala sam i plje-skala, ali odgovora nije bilo i napokon sam bila prisiljena objasniti: 'Pa to ti je prizor kako pada kravlja balega! Bar smo se na Kutelu nagledali kako krava diže rep i počinje predstava. Prvi obilni pljas s pet prstiju, slijede manji oduzimanjem prstiju, pogača raste uvis u sve oskudnijim porcijama, pljas na pljas, sloj po sloj, da bi se u završnom činu stiskom čmara ušpičila u završni - pc! Pc, kao točka na i. Rep se spušta. Kraj. Pc - to ti je kažiprst.' Naravno, Lumiru nije bilo potrebno ovako opširno objašnjavanje i opisivanje jer je več na spomen odgonetke prasnuo u gromoglasni smijeh, a tišim smijuljenjem pridružila mu se i Beti. Lumir je nastavio pljeskati omiljenu melodiju, a ja sam nakon nekog vremena otišla u svoju sobu. Sutradan je pak gospoda Stipič komentirala: 'Ne znam što je kod vas tako veselo da se u dva ujutro orio smijeh popračen pljeskanjem.'" "Ne čudi me" - trgnuo se Al iz zasanjene ošamučenosti - "da je kravlji drek posti-gao pun pogodak!" 357 Tri točkice 130 Kako Al i ja žurimo završiti ovo pisanje, sasvim smo smetnuli s uma arboretske priče. I tako je Al počeo prekapati po mojoj papirudiji i izvukao na vidjelo molitvu neke nimfete koja to više nije bila. Preletio je pogledom list papira i več ga nakanio zgužvati i baciti, kad se predomislio. "Može," - odobrio je - "ako kao uvod priče staviš epigraf." "Na zapovijed!" - složila sam se. Sejtan je onaj koji je prvi rekao - ja. Orhan Pamuk Uraštena korijenjem u crnicu šumske zemlje, sa zelenim nogama i do grla obra-štena bršljanom, nimfeta koja to više nije bila, izmedu ostalog, namigivala je i nožnim palcima. I smijala se kad su na nokte palčeva neobavljena posla slijetali kukci koje su u drevnoj zemlji štovali kao kotrljane što se upinju dosegnuti Sunce. Člankonošci su nasjedali jer su nalakirani nokti djeve svjetlucali istim zlatnim zelenilom kao njihova krila. I kako to biva, jednog dana prestala se smijati i tad počinje njezina molitva: 'Sada pred tobom klečim, ali to nije istina. Na mojim koljenima nema pokajničkih žuljeva. Moja koljena kvrgama su zarasla u tijelo i teško se sagibaju. Slobodne su mi samo podignute ruke. Njima tražim, jer ti nemam išta dati. Tijelo mi je prošupljeno do kostiju. Koža mi je prozirna, pa baci pogled na ono što je moja duša bila. Njezin presjek ne sjaji više duginim bojama. Bojim se da su se boje opala slile u crnilo oniksa, jer do mene ne stiže zraka tvoje milosti, niti čujem brujanje tvojeg postojanja. Moj mir je mrtvilo. Moji dani su noči. Slobodu sam držala ropstvom i zamijenila ju sudbinom. Strgnula sam s vrata ogrlicu i stotinu i osam žirova se rasulo. Priželjkivala sam drugog oca koji bi mi, poput mudraca, rekao: K Bogu možeš doci odjevena za ples. Plesala sam, plesala s Faunom i pila iz čaše smrtnosti, sjedeči u njegovu krilu. I bijela haljina mi se od napitaka zaprljala. Plakala sam i vapila za kaznom umjesto za oprostom. Sada te molim rukama, jer su mi riječi prignječene. Steže ih bršljan oko vrata. Molim te dlano-vima okrenutima tebi. Pobacala sam svo prstenje i dozivam te golim prstima. Zaboravi moje stranputice, jer sam Te tražila u drugim bogovima. Sjeti se da si me stvorio kao lijepo dijete i obasjaj me svojom dobrotom da se prepoznam. Sklopi sa mnom novi savez, jer o tome ovisi moj život. Osovi me, jer ču bez Tvoje podrške ponovno pasti. Smiluj mi se, Gospodaru vječnosti, jer dosad nisam znala da je moje Tvoje.' Molitva se vinula u visine, sve dalje i dalje, preko zvijezda i suncopasa i dosegnu-la Onoga čije sveto ime znaju pravilno izgovoriti samo izabranici. Ostalima je Bog ustupio drugo, još svetije ime, a ono glasi: Oče moj koji jesi... O, ne! Oprosti mi! Evo, ispravljam se: Oče naš koji jesi na nebesima. Na te riječi zadrhtala su nimfetina koljena, drvena kora je smekšala, bršljan oko vrata olabavio i ona je postala tako gipka da Tri točkice 358 se bacila ničice i tako prečiščena glasa zavapila da se i kroz jecanje razgovjetno čulo: Hvala Ti! Hvala Ti! Hvala Ti! - ponavljala je bez prestanka, sve dok riječi nisu izgubile smisao. Hvala Ti, hvala Ti, hvala Ti, sve dok se tonovi nisu stopili u jedan obostrani zvuk. Bila je to jeka što je zatitrala rinčicu u Božjem uhu. 145 Sjeta. Sjeti pripada memento mori. Sjeta je glasnik minljivosti što broji ljudske dane i nakratko nas ostavlja s opomenom: ovaj dan se više nikada neče vratiti. Obično naleti iznenada, u suton, pri zalasku Sunca. Provuče se kroz razdjelnicu izmedu neba i zemlje, doleprša kao nočna ptica stranog podneblja, pa krajičkom krila okrzne i namreš-ka dušu. Sutonska sjeta dolazi kao čekanje i odlazi kao čežnja. Neko vrijeme titra na prvoj upaljenoj zvijezdi da bi nestala kao nokturno koji odbruji glisandom preko struna Mjesečeve harfe. Tuga je hirovitija. Ne bira vrijeme i nema pravila. Zgromi naoko bez razloga i traje. Bezrazložnoj tuzi se ne zna podrijetlo. Zatoči zatvorenika i nestane s ključem. Tlači iz nepoznatog izvora kao usplahireni nagovještaj. Boli li tuga sve podjednako ili ima osob-nost? - ispitivala sam se tog nedjeljnog prijepodneva na pragu prolječa. Može li se tuga usitniti na bezbolne čestice s efektom iščeznuča? Ima li tuga oblik eterične stanice iz čije jezgre pršti prema ciljanoj meti? Skuplja li pod pritiskom žalost i dobiva na težini? Može li se bezrazložna tuga izvagati i apsorbirati u primateljevu srcu? Ima li plinovito svojstvo, pa se s kisikom udiše ili je tekuča, pa se nakalemljena na žile raznosi krvotokom po cije-lom tijelu? Da sam tugu uspjela raspršiti u korijenu znala bih odakle dolazi. Mislima sam posječivala Palmin-dvor i domove svojih sestara. Posvuda u okviru normale. Kod mene, srednjoškolka Kristina bezbrižno se izležavala u krevetu. Nedjelja je. Da se nešto dogodilo več bi me obavijestili. Ali tuga nije jenjala. I tako sam odgadala do kasno poslijepodne i napokon nazvala majku. 'Sve je kao obično.' - utješila me majka. 'Tatica sjedi u kuhinji u svom naslonjaču i puši. Upravo sam ispratila Marantu i Mašu koje su jučer, bez najave i bez da su se dogovorile, došle u posjet.' 'O, hvala ti, majčice, hvala.' Počelo se mračiti i nedugo zatim oglasio se telefon. Podigla sam slušalicu, a u njoj muk. Posve drukčiji od Mašinog. Potom: 'Mila moja,' - zagrcnula se Galja - 'našeg oca više nema.' 146 Lumir je umro u rano prolječe, 10. ožujka, u 85. godini. Negdje medu knjigama na Palmin-dvoru izvukla sam zagubljeni spomenar i ponovno pročitala što mi je otac kao gimnazijalki zapisao u knjigu uspomena: Tri točkice 359 Kada me više ne bude znat češ da sam bio, a sada, dok još jesam prečesto misliš da me nema. Tvoj otac Lumir Oprostila sam se s tobom, oče, onim davnim suzama na Kutelu kojima sam bri-znula u plač zbog redaka u spomenaru. Tada sam mislila da plačem zbog stida, a sada, dok stojim pred tvojim mrtvim tijelom, znam da sam te več tada oplakala. Suze koje mi sada kližu niz lice tek su djelomično tvoje. Večinom pripadaju majci. Dok se uz nju pri-vijam ni ona ne zna da jecam i žalim za njom unaprijed. Varalica sam. Ovaj put se zaista sramim jer zavaravam oboje. I tebe, i majku. Zato što me bol tjera da varam samu sebe. Bližilo se prolječe, ali je u gostinskoj sobi, gdje je na kauču ležao otac, bilo hladno. U kutu prekriveni pianino i zatvorena balkonska vrata. 'Smiri se,' - lupkala me majka po ruci - 'pogledaj radije kako je otac lijep.' Kroz zamagljeni pogled zapiljila sam se u njegovo lice dok se nije razbistrilo. Da, bio je lijep. Po prvi put u životu vidjela sam da je bio lijep. Mir se spustio na njegovo razrovano lice što se pomladilo i osmjehivalo. Beti mu je zagladila bijele vlasi i sinulo je čelo iznad sklopljenih očiju, čiji pogled sam uvijek izbjegavala. Mir se spustio i na njegove ruke, prekrižene na prsima. I od tih ruku sam zazirala. Bile su mi strane i kad su me grlile. Agilne i zapovjedničke - brzo, odmah, smjesta - i dobročudne kad su razgovarale tapšanjem ili lupkanjem po koljenu ili ramenu. I sad sam primijetila da su očeve velike ruke (koje smo svi naslijedili) bile lijepe. Dugi prsti s dugim noktima nisu oduvijek bili čvorugavi. S vremenom ih je izo-bličio artritis. Zurila sam u mrtve, ukočene ruke. Jesu li i tada zadržale moč i privukle me da na njih položim svoj dlan? Zagledala sam se u nokat na malom prstu lijeve ruke. Nokat izrašten u obliku okrenutog slova V, kao streha s dvije bočne plohe, spojene po sredini ravnim bridom. S takvim se noktom otac nije rodio. Nikada ga nitko od nas nije upitao: 'Tatice, što ti se dogodilo?' Najzad mi je pogled kliznuo na odijelo u kojem je otac ležao. Crni smoking u kojem se oženio isplivao je na površinu iz škrinje što je putovala preko granice u Hrvatsku, nakon završetka rata natrag na Kutelo, iz Kutela na Palmin-dvor. I crni smoking me zgromio jer se premetnuo u majčinu smrt. Nije počivala na odru, samo je više nije bilo. Gdje si, majčice, gdje si? - panično sam se nijemim krikom ustrčala za njezinom sjenom, gdje si, nemoj me ostaviti. I ona me je čula, čula, jer mi je živa stegnula ruku, a ja sam je bjesomučno grlila i brbljala, nešto za šalu, nešto izvan muke, brbljala sam majci - eh, kako si ti samo lukavo sakrila taj smoking, kao da se u škrinji, u koju nije bilo poželjno zaviri-vati, krije blago, kako si škrinju čuvala kao da na njoj umjesto ručke leži zmija, čuvala si Tri točkice 360 pogrebno ruho pred našim znatiželjnim prstima koji bi tek pecnuli rep zmije, no škrinju se ipak nisu usudili otvarati. I Beti se smijuljila i meni je časkom laknulo, sve dok ponovno nisam bacila pogled na oca, i tad sam zaridala neokaljanim suzama. Ove nisu lažne, ni izdajničke, oče, ove do zadnje kapi pripadaju tebi. Kroz njihovu koprenu gledam te kako u tom smokingu prvi i posljednji put plešeš na svojoj svadbi, valcer i polku, i stežeš ne-vjestu oko struka da ti ne pobjegne, sučeš se sa svojom najmilijom u krug, vrtite se, vrtiš je, sve sporije i sporije, do svog ugaslog osmijeha na mrtvom licu. Nakon što smo se zagrlile Maša je bez riječi kročila u svoju sobu i bacila se potr-buške na krevet. Ostavila je širom otvorena vrata i prag je obasjala svjetlost iz sobe. Na otiraču nece više biti pladnjeva. Maranta je rukama pokrila lice i odjurila na vrt. Sjela je na prvi plato vrtnih ste-penica. Pognuta glava gubila se medu ramenima što su se nezaustavljivo stresala. Pošla sam sa njom i privuka je k sebi. Tišinu su prekidale ptice u babmusovu šibiku. Na dnu kamenih stepenica, gdje je grm forzicije počeo zijevati žutilom, travnjak se osuo samoniklim primulama. 'Ti ne znaš' - napokon je zaustila Marata promuklim glasom - 'da sam ja taticu izravno gurnula u grob.' 'O čemu govoriš?! Ne bulazni!' - prodrmala sam je. 'Ne, ne.' - odmahivala je glavom. 'Ti nisi vidjela njegovo lice,' - nastavila je - 'to isposničko, ispijeno lice s umirucim očima kojima se sa mnom i Mašom opraštao. O, kako me zaboljela ta njegova zasicenost životom! Nijemi govor da je sam sebi suvišan. I tada sam poželjela da se njegove muke prekrate. Neka se ispuni čaša njegova života. I -ispunila se, čim je dobio moj pristanak. Da nisam poželjela' - zajecala je - 'još bi poživio.' 'Nije istina!' - povisila sam ton. 'I sama znaš da je odlučio otici. Tvojim i Mašinim dolaskom ispunila mu se posljednja želja. Vas dvije čule ste njegov zov i neovisno jedna o drugoj pohrlile kuci. Zvao je i mene tugom, a ja sam se pravila da tugu ne razumijem. Pa sam se kukavički upustila u analiziranje i raščlanjivanje, a trebalo je samo zaviriti kroz veo strepnje i ugledati život na samrti, kako se oprašta sa mnom posljednjim 'zbogom'. Neko vrijeme šutnjom smo se grlile, a zatim je Maranta progovorila: 'Kad je majka ispratila Mašu i mene telefon u hodniku se oglasio. To si bila ti. Sve je kao obično. - utješila te majčica. No, više ništa nije bilo obično, ni neobično. U času kad je Beti poklopila slušalicu obična smrt sklopila je ocu oči jednom zasvagda. Glava mu je klonula na prsa zauvijek i unepovrat. Kad je majka otvorila kuhinjska vrata na podu se tek dimila još neugasla cigareta.' Maranta se sklupčala s glavom na koljenima. Njezina žalost račvala se po uspome-nama, a meni je odjednom laknulo kao da sam od oca dobila odrješenje. Sinulo mi je da Tri točkice 361 sam oplakivanje unaprijed naslijedila od njega. I on je moju smrt oplakao na Kutelu. Tog dana, kad sam se vračala iz škole, nije me kao obično na vrhu brijega dočekao s moti-kom niti grabljama. Pošao mi je ususret raskriljenih ruku. Razmišljala sam što to znači i prije nego sam ga pozdravila več me obavio rukama i privinuo na prsa. Gušila sam se dok me bjesomučno ljubio po očima, čelu i vratu i prepuklim glasom izgovarao: 'Dijete moje, dijete moje, milačku moj! Čim sam se izmigoljila usudila sam mu se pogledati u oči. Bile su zamagljene i uokvirene muškom mrenom što je na rubovima zadržavala suze. Tada mi je objavio da je sanjao moju smrt. Maranta i ja vratile smo se u kuču. Galja se, ukoliko nije otvarala vrata susjedima i gostima, nije micala od majke. 'Ako baš inzistiraš' - čula sam je kako govori - 'onda provedi ljeto i ranu jesen ovdje. Ali kad dode zima nipošto nečeš ostati sama u ovoj ku-čerini! Zefko i ja dolazimo po tebe. U Ljubljani te čeka spremna soba. Hoču te blizu sebe. Uostalom, kao i vaš grob.' 'Oh, Galinka moja,' - tapšala je Beti sestru po rukama - 'ti si previše brižljiva. I svo breme svali se uvijek na tebe.' I gospoda Stipič stajala je majci neograničeno na usluzi. Jednom je donijela talijan-sku kavu, drugi put talijanske piškote i provjeravala da se u štednjaku ne ugasi vatra. 'E, drage moje' - uzdahnula je dobra duša - 'ovakvu smrt svatko bi mogao samo poželjeti. Pamtit čemo gospona Lubomira kao dobrog i poštenog čovjeka.' Zatim je pripomenu-la: 'Sprovod če biti u Ljubljani, pa če Filomen sigurno s aerodroma ravno na groblje?' 'Ne, neče doči.' - kazala je tiho Beti. 'Poslao je telegram.' Ponovno sam rastvorila brzojav, ali sadržaj se u meduvremenu nije promijenio. Čitala sam: Draga majko, povodom smrti tvog muža primi moju sucut. Tvoj sin Filomen. Filomen voli poeziju, ali mu je očito promaknuo stih Williama Wordswortha koji glasi: Čovjekov otac to je dijete, želim tek da vas, dani moji, prirodna sucut jednog s drugim spoji. Prije odlaska s Palmin-dvora Galja je još zavirila u očevu ladicu. Izvadila je rokovnik koji mu je poklonila za Novu godinu i listala po praznim stranicama. Te godine rokovnik je ostao neispisan. Dotad je svake godine 10. ožujka Lumir prema pučkom kalendaru pažljivo bilježio vremenske promjene tijekom cijelog dana. Kako je na Četr-deset mučenika tako če biti četrdeset dana. 147 "Ima još nešto." - procijedio je Al fiksirajuči me u oči. "Da, ima još nešto. A to je Vilinski Kralj! Tri točkice 362 Erlkönig! Goetheov Erlkönig, Lumirova rana. Začela se kad je dječaka Filkica oživ-ljavao dok je ovaj umirao od difterije. Kasnije se rana kao ljutica sklupčala u njegovu srcu i izvila na površinu kad je Filomen ilegalno pobjegao preko granice. Zašto je Lu-mir na Kutelu recitirao Erlköniga baš meni, iako je znao da ne razumijem što govori? Ni Beti nije znala njemački, Galja se vec udala, Filomen je poslije mature nestao, Maranta je krenula u pučku školu, a Maša je bila beba. K tomu su, poslije Drugog svjetskog rata, kao zagadivači jezika, na crnu listu došli svi germanizmi. Progon izopačenih riječi s njemačkim korijenom započeo je vec u osnovnoj školi gdje se za svaku pogrešnu riječ platila simbolična kazna. Škrabica se brzo punila, a iznos je bio namijenjen najsiromaš-nijim učenicima prilikom odlazaka na školski izlet. Ukratko, njemački je bio prognan iz škola, a u gimnaziji ga je zamijenio engleski. Njemačka književnost u drugom planu, ofrlje preko velikana klasike, bingo, ako smo pročitali Patnje mladog Werthera i taknuli korice Fausta, ali profesorica nikad nije spomenula Erlköniga. Da jest, sigurno bih na-culila uši. Omrznuti jezik, omrznuti germanizmi i u govoru, a u pisanom obliku ravni huli, sve u cilju čistoce jezika. I tako me Lumir znao zaskočiti omrznutom poemom kad sam se najmanje nadala. Sivim očima orla, što su me sijevanjem hipnotizirale, ukipio bi me na mjestu i počeo recitirati Erlköniga. Čas egzaltirano, čas hrustavo kao da drobi prepečenac, a ja sam poluošamucena jedva čekala da završi. Kraj. Voljno, pa da mu nestanem iz vidika. Da sam tada razumjela samo naslov pjesme, zbog Vilinskog bih Kralja itekako prisluhnula. Da sam tada znala sadržaj pjesme - kako otac, jašuci kroz vjetrovitu noc, steže u svom naručju sina, dječaka, i otima ga smrti u koju ga mami zli vilenjak - svog bih oca zagrlila. Da mi je preveo samo pojedine stihove.... Zašto, sine moj, prestrašeno lice kriješ ti? Oče, zar tamo ne vidiš ti Vilinskog Kralja? Gle krune, gle skut! Moj sine, to magla se vije uz put. Gle, oče, njišu se tamo kroz lug Vilinskog Kralja kčeri u krug! Ne, sine, ne, to vrba starih je red, Trepti po njima sjaj mjesečev blijed. ... ja bih oca poljubila. Tri točkice 363 Da sam ga zamolila da mi prevede samo zadnji stih.... Potjera otac konja u kas, sinovljev sve slabiji je glas. Kad stigoše domu u osvit siv, dječak več nije bio živ. ... ja bih u očevu naručju zaplakala. Ali ništa od toga nije se dogodilo. Jer mi je bilo mrsko slušati, a kamoli moliti. Ipak, Erlkoniga nisam zaboravila. Kad mi je napokon Vilinski Kralj mnogo godina po očevoj smrti došao u ruke shvatila sam što je Lumir od mene tražio. Može li zakašnjelo žaljenje nadomjestiti uskraceno smilovanje? 148 Ne prode godina a da me Galja ne nazove svakog 12. ožujka. 'Znaš li koji je danas dan?' - pita. 'Znam.' - velim. Zatim Galja makne slušalicu s uha i približi je glazbenoj liniji odakle bruji Mozartov Requiem. Dok slušamo Lacrimosu glas nam se rastopi i ona uspije tek protisnuti: 'Kod mene u lampici gori dušica.' I bez da mi kaže, znam da na grobu naših roditelja gore svijece i u vazama cvate proljetno cvijece. I znam da su ona i Zefko dali prebrusiti bijelu nadgrobnu mramornu ploču kako imena Lumira i Beti ne bi nikad potamnjela. I beskrajno sam joj zahvalna što samo njih dvoje tijekom cijele godine ureduju posljednje prebivalište naših roditelja. Ožujak je vrijeme naše blijedece tuge. Maša za to razdoblje, u svom stilu, zna reci: 'Traju martovske ide.' Beti je tijekom života naučila da svaka tuga izblijedi čim se prihvacanjem pročisti i uraste u misaono tkivo kao spoznaja. Iza Lumirova odlaska pričekala je još godinu i dva dana, da se naviknemo na smrt, i zatim nas u jednoj samoj noci, tonuci u vječni san, napustila. Njezina nagla i ni po čemu predvidljiva smrt nije izazvala samo šok, nego i sveopce zaprepaštenje bolničkog osoblja. Poslije Lumirove smrti Beti je na Palmin-dvoru ostao još jedan intimni prijatelj. Njezin vrt. S proljecem je bez njezinog uplitanja buknuo kao ljubavni požar izmedu cvijeca i kukaca. Pčele su raznijele primule sve do granične živice, a bumbari, opijeni nektarom, lelujavo su kružili oko samoniklih ljubičica, šafrana i narcisa. Dok je šetala zaustavljale su je grane što ih je trebalo potkresati, a gore, ispod balkona, hvatali su je za rukav novoizrasli izdanci ruža. Važan je bio samo prilaz kuci, prvi dojam što se stječe kad se zakorači iza željeznih vrata. Tri točkice 364 I kad je u svibnju doputovao Filomen, prilaz je bio ureden. Laurusova živi-ca, doduše, nije bila pošišana, ali se zato ovalna greda s palmom u sredini prelije-vala bojama ranih, patuljastih ruža. Svjetski putnik i lutalica za srečom uhvatio je majčine ruke i prozborio: 'Sada si slobodna. Napokon ti mogu ispuniti tvoju želju za putovanjem.' Beti više nije imala želja, ali nije htjela otkloniti Filomenovu želju. I tako su prokrstarili Švicarsku i Austriju, odsjedali u mirnim hotelima izgradenim u sececij-skoj maniri, uz rijeku ili jezero, razgledavali znamenitosti, večerali u salama s kristalnim lusterima i sviječama na stolu, uz muzičku kulisu nekog oronulog pijanista koji je prebirao po arijama Lehara, Dvoraka i Straussa. Na rastanku Filomen je ponovno uzeo majčine ruke i izmedu njih stavio smotuljak dolara. 'Uzmi.' - sklopio joj je dlan. 'I nemoj potrošiti na neke kučne potrepštine. Hoču da nešto kupiš sebi, nešto što če te veseliti.' Beti se osmjehivala. Filomen nije shvatio da joj je preostala samo jedna želja, a to je da joj djeca budu sretna. No, u kovačnici sreče ne vrijede kanadski dolari. To ljeto za odlazak na Palmin-dvor nisam skupljala viceve nego dobru volju, da preduhitrim majku prije nego mi pokaže što na vrtu treba okopati ili oplijeviti. Zabora-vila sam njezine riječi kojima je unazad nekoliko godina navijestila: 'Djeco draga, kad če me vrt prestati veseliti znajte da mi se bliži kraj.' Nagovještaj koji me tada stegnuo oko vrata i gušio otišao je u vjetar. Kakav kraj, kraj je daleko, a sada ču titrati oko plemenitih biljčica da im ne iščupam korijen, kopat ču danju i noču bez njezina znanja da joj priredim radost, kao da su sve te poslove poskrivečki obavili patuljci. I tako sam se odmah iza doručka iskrala na vrt. Bio je nehajno dotjeran i pažljivo zapušten. Takav mi se svidao, ali ne i Beti. Uzela sam motiku i najprije bacila pogled na kamenjar. Kamenje što se dotad svake godine preslagivalo u nove oblike ostalo je netaknuto. Puzavice su se natjecale koja če koju istisnuti i zavladati kamenjarom. Iznenadila sam se da nijednoj biljci Beti nije poklonila pozornost. Čak je prestala protežirati portulake što su se izvijali izmedu korova. 'Ne znam što smjeraš.' - uhvatila me Beti za ruku u kojoj sam držala motiku. 'To može pričekati.' - rekla je. 'Važno je samo da se pokosi trava kako vrt ne bi izgledao kao džungla.' Odložila sam motiku, a Maranta se prihvatila kose. Kosila je cijelo prije-podne, a ja sam oko nje obilazila s grabljama. Ni ručak više nije bio točno u podne. Zavladala je prividnost ležerne raspušte-nosti, kao da je naša njihajuča raspoloženja mjerila pokvarena ura. Beti se trudila da klatno naših osječaja miruje, ali kad bi Maranta zakoračila u kuhinju i susrela se s Lu-mirovom praznom foteljom iz koje se širila praznina, oh, praznina, praznina, ona bi lice pokrila rukama, Maša bi se iskrala u svoju sobu, a ja bih zagrlila majku. No, Beti je imala s nama drukčiji plan. Htjela je da nam Palmin-dvor koji je ona tako voljela ostane u sječanju po vedrini, ili bar po trenucima banalne radosti što ju izazove smijeh. Povela Tri točkice 365 se za Lumirovom filozofijom, sreča je doduše nekupljiva, ali je zato smijeh povodljiv, a za to je u džepu imala skriveni adut. To su bili Filomenovi dolari kojima nas je častila i vodila na izlete, jednom na more, drugi put u planinu odakle su pucali vidici do mora i tad bih ja nešto lanula, Maša izvalila, Maranta se nadovezala, opaske na svoj i tudi račun, i smijeh je krenuo, kotrljajuči se do majčina srca. 149 U kasnu jesen Beti se oprostila s Palmin-dvorom i ključ od kuče predala gospodi Stipič. Dok se vozila s Galjom i Zefkom prema Ljubljani, Galja je več u autu započela: 'Moj prvi zadatak je da te odmah, čim se kod mene smjestiš, odvedem u bolnicu na sistematski pregled.' I to bi nakon par dana obavljeno, pa je Beti zadovoljno izjavila: 'U ovoj bolnici osoblje je tako ljubazno i susretljivo da bih voljela ovdje umrijeti.' (Kako ne bi bilo ljubazno kad je šefica bolničke ljekarne, Galja, drugovala sa svima, od portira do doktora, a primarijus i glavna sestra bili su njezini kučni prijatelji.) 'Što to govoriš, majko?!' - lecnula se Galja. 'Primjereno tvojim godinama, nalazi su, osim malo oslabljenog srca, više nego odlični.' Ni prolječe, ni zima, 12. ožujak, tek običan, prohladan radni dan. Ujutro je Beti počela kašljucati. 'Ah, nije mi ništa, drago dijete.' - kazala je usplahirenoj Galji. 'Uz sve tvoje obveze, kuča, muž, posao, k tomu te i djeca stalno trebaju, ah, previše je toga na tvojim plečima' - drobila je Beti - 'pa ti ne bih željela još i ja stvarati probleme.' 'Ti nisi moj problem.' - povisila je Galja ton. 'Ti si moja jedina i najdraža majka. Ako ti se stanje pogorša smjesta me nazovi.' Nakon radnog vremena, Galja je bila zadužena dodatnim dežurstvom u drugoj bolnici i kad se u predvečerje vratila kuči Beti je otežano disala. 'O, Bože moj, Bože!' - zavapila je Galja. 'Zefko, Zefko! Iz ovih stopa s majkom u bolnicu!' Hitne pretrage, povišeni leukociti, ništa alarmantno, smještaj u prozračnoj sobi s pogledom na park. Zefko je otišao kuči, a Galja je ostala uz majčin krevet. Sestre i liječnici su ulazili i izla-zili, a Galja je sveudilj ljubila i gladila majčine ruke, pa čelo, pa lice, oh, majko moja! Oh, Galinka moja, odvračala je Beti, podi kuči, kasno je, čeka te muž. 'Podi kuči!' - govorile su sestre. 'Podi kuči' - stavio joj je primarijus ruku na rame - 'i odmori se! Čemu panika? Pa to je tek početak upale pluča, a antibiotika bar ima napretek. K tomu, i sama znaš da čemo se za tvoju majku skrbiti kao da je naša vlastita. Sutra je novi dan.' Bolnica nije daleko od Galjine kuče. Galja se vračala pješice, shrvana zebnjom. Koračala je usporeno da udahne zrak, zrak, jer ju je tištalo u prsima, noge su se putem same zaustavljale i vukle natrag prema bolnici, u dva smjera istovremeno, pa ipak na-prijed, prema domu gdje ju je čekao muž. Tri točkice 366 Prije nego me oko 23.00 sata nazvala, Galja je poravnala strah sa slutnjom i potom me stišanim glasom obavijestila: 'Večeras smo našu majčicu otpremi-li u bolnicu. Liječnici kažu da nije ništa opasno.' Zamrlo mi je srce. 'Daj mi broj telefona bolnice!' 'Nemoj, nemoj zvati, sutra je novi dan.' - protisnula je Galja. Odmah sam nazvala bolnicu. Javila mi se dežurna sestra i pomirljivim tonom kazala: 'Vaša je majka upravo primila lijek. Ne, respirator nije potreban. Prošla su 23 sata i ne bih ju sad uznemiravala, ali zato iz ovih stopa hitam prenijeti joj pozdrave od kčeri iz Zagreba.' Beti nije dočekala sutra. Preminula je prije ponoči, poslije mog poziva, u bolnici u kojoj je željela. A njezine posljednje riječi čula je samo dežurna medicinska sestra: 'Imam tako dobru djecu,' - rekla je Beti - 'ali ne pripadam više nikome.' 150 Da, ja sam se na karminama smijala. Smijeh. Apsurdni smijeh. Taj prevoditelj mučnine u raspršenost, u ugodu nepostojanja, odmak u high spirit kratkotrajnog olak-šanja, iz opuštenosti do raspuštenosti, kao na eks ispijeno zadovoljstvo s talogom od suza. Možda zato što Beti nije bila kao Lumir moj vjerovnik. Naši ljubavni računi nisu nikada zapali u minus. Možda zato što me vlastita smrt takla po lijevom ramenu i poručila: 'Na tebe još nije došao red.' Možda zato što je Beti jednom rekla: 'Kad odem, nemojte me žalošču zadržavati. Pustite me da u miru odem.' I golubica je odletjela. Kad sam se spremala natrag u Zagreb Galja mi je uručila majčin novčanik. 'Uzmi. Tebe je najviše voljela.' 'Nije istina!' - usprotivila sam se. (Istina je da sam i kao poodraslo dijete pokušavala to priznanje od nje izmamiti. Oblijetala sam oko Beti kao mušica oko svjetiljke i ispitivala: 'Voliš li ti mene, majčice, od svih najviše?' Beti bi okrenula glavu kako ne bih primijetila da zadržava smijeh, a zatim ozbiljna lica odgovorila: 'Ne. Ja ne pravim razliku. Svi ste moji i sve vas podjed-nako volim.') Rastvorila sam veliki kožni novčanik, Galjin božični poklon majci. U prvom pretincu - iznenadenje. Iz Lumirova novčanika preseljene fotografije djece po starosti. Beti ih nije nikomu pokazivala. Pokazivala ih je sebi i u samoči promatrala te punoljetne osobe iz istog gnijezda, a tako različite, bliske po krvi, poznate i nepo-znate, svoju djecu, srodnu i nikad do kraja spoznatljivu, nasmijanu Galju s loknama i dalekog Filomena s kokoticom, mene s pundom na tri kata, Marantu s gustom, raspuštenom kosom kao griva i violinom ispod brade, i najzad, najduže se zadržala na Maši čije zacakljene oči su sijevale ispod oblaka afro-look frizure. Tu su bili i isječ-ci iz novina. Kvadratič s naslovom Kako očistiti pljesnivu bačvu i recept kako se pravi Tri točkice 367 juha od kamena. Nadalje, završetak nekog patriotskog eseja: Siromašniji od prosjaka je svatko tko dopusti da mu se oduzme kulturna djedovina, nespretan mešetar svatko tko ju nudi za tudu navlaku, a poštovanja vrijedan onaj tko je upoznao njezinu vrijednost i zavolio njezinu toplinu. I najzad izlizan izrezak iz časopisa. Papiric s pjesmom meni nepoznatog autora: Ubojica Ubijao ga je postepeno: svaki dan malo. Svaki sat komadic', svaku minutu komadičic, svaku sekundu trenučic'. Čak je prestao raditi samo da to izvrši. Sve dok mu nije palo mrtvo pod noge. Ubijeno vrijeme. Pavel Taussig Galja je neutješno žalovala mjesecima. Kad bi ušla u majčinu praznu sobu preplavile bi je suze i tad bi jecajuci govorila jedno te isto: 'O, majko moja, da te nisam ostavila, da sam te te noci držala za ruke ti nas ne bi napustila!' Mučila je samu sebe kao da ispašta za propuste, iako je kod nje Beti imala bijelu sobu s pogledom na atrijski vrt, Galjinu svilenu ljubav, pozornost Zefka, djece i unuka, police pune knjiga i pretplate za operu i koncerte. Sve je to Beti imala, ali nije više imala o komu brinuti. I zato se odazvala onomu koji ju je trebao. Je li to bio Lumir što ju je i onkraj nestr-pljivo čekao? I tako me Galja nazove svakog 12. ožujka. Jednom privija na grudi svečani stol-njak, Betin poklon izvezen njezinim rukama. Gladi vez kao da miluje majčine ruke što su šarenim koncima ubadale platno biljnim motivima, pa se ubode na iglu niz koju kapne suza. Drugi put otvara škrinjicu s plišanim dnom na kojem leži pramen Betine kose. I suze krenu po blond pramenu, a on i dalje blista, iako natopljen solju. Tijekom pustih godina naslušala sam se preko telefona dijelova svih stavaka Ver-dijevog, Mozartovog i Faureovog requiema. Ovaj put, dok mi Lacrimosa još ječi u ušima, Galja s druge strane promatra umjetničku fotografiju, portret sedamnaestogodišnje Beti. Ovalno lice skladnih proporcija, mliječne puti što zateže visoke jagodične kosti, fini nosic, neznatno udaljen od punašnih usana i preko ravnog čela pustopašan uvojak. Sedamnaestogodišnja Beti. Sedamnaest nevinih godina na pragu izmaštane bu-ducnosti iskri iz sinjih očiju što ce se nagledati svijeta, vandrajuci makar u ciganskim čergama, male školjkaste uši priljubljene zvukom uz bubnjice što ce udarati takt svirci Tri točkice 368 violina, i čežnjom napete usne ničije zaručnice i zaručnice svih sanjara, koje čekaju dodir nepoznatog čije srce če plamtjeti kao Pjesma nad pjesmama. 151 Posljednje poglavlje Al i ja odradili smo u potpunoj šutnji. Tek na rastanku Al se izjasnio: "Netko je s pravom rekao da su pisci autisti." "Potpuno se slažem." - odgovorila sam. "Autisti, pa bili i nadripisci. Odvratan soj koji je sam sebi dovoljan." Otad više nisam vidjela Alarika. Onda sam jednog dana dobila pismo u najjeftini-joj plavoj koverti, a na istrgnutom listu papira iz nekog prastarog rokovnika stajale su tri točkice bez potpisa. Shvatila sam tko je pošiljatelj i da se šlager nastavlja, ali ne na pismenoj ili verbalnoj razini, nego da se i dalje odvija na nekoj zapretenoj mreži koji po zakucima duše razapinju tragači za...